UČILIŠTE ANDRAGOG

SEMINAR IZ MALIH ŽIVOTINJA 4

PRUŽANJE PRVE POMOĆI

MENTOR : dr.med.vet.Valerija Benko Polaznik : Ivana

Mišta

07.prosinca.2021
 SADRŽAJ
Hitna veterinarska medicina i intenzivna skrb.....................3
Primarni pregled...............................................................4-5
Sekundarni pregled.........................................................6-10
Ugriz zmije kod pasa......................................................11-15
Ozljede i krvarenje kod pasa..........................................16-17
Liječenje loma kosti kod pasa i mačaka ........................18-30
Toplotni udar i sunčanica....................................................31
Opekline..............................................................................32
Litaratura............................................................................33
 Hitna veterinarska medicina i intenzivna skrb

Trijaža hitnih pacijenata

Trijaža je postupak kojim klasificiramo pacijenta prema redu hitnosti kojom
treba intervenciju.
Postoje četiri stupnja hitnosti:
I. stupanj hitnosti (to su pacijenti koji zahtijevaju intervenciju odmah):
- respiracijski arest
- opstrukcija zračnih putova
- životinje bez svijesti
II. stupanj hitnosti (intervencija mora biti unutar jednog sata):
- višestruke ozljede zbog tupe traume (ali uz adekvatnu ventilaciju)
- sve ozbiljne traume
- sve životinje s poremećajima svijesti
- životinje koje su bile izložene toksičnim tvarima
III. stupanj hitnosti (intervencija mora biti unutar nekoliko sati):
- otvorene frakture
- ugriz zmije
- opsežne opekline
IV. stupanj hitnosti (intervencija je potrebna unutar 24 sata):
- dijabetička ketoacidoza
- opstrukcija crijeva
Stupnjevi hitnosti nisu nepromjenjivi i moguće je da životinja iz nižega reda
hitnosti, ako nije pravilno stabilizirana, ali i bez obzira na poduzete korake za
stabilizaciju, prijeđe u viši stupanj hitnosti, pa je zato pacijente potrebno vrlo
često reevaluirati.
 Primarni pregled

Primarnom pregledu pristupamo odmah i koncentriramo se na tzv. ABC-

procjenu (A – airway, B –breathing, C – circulation).
Cilj je primarnog pregleda uočiti i tretirati simptome, i to redoslijedom
od najviše po život ugrožavajućega prema onima manje ugrožavajućima.
To znači da najprije treba osigurati prohodnost zračnih putova, zatim
ako životinja ne diše, pribjeći ventiliranju, a ako ne radi srce, započeti s
masažom srca.

A (zračni putovi)
Cilj je osiguravanje prohodnosti respiracijskog sustava:
- endotrahealnom intubacijom – traheotubusom i sukcijom sadržaja;
- traheotomijom ako je intubacija neizvediva, a sigurni smo da će nam problem
koji čini zračne putove neprohodnima ostati iznad mjesta traheotomije.

B (disanje)
Cilj je ventilirati životinju dok ne počne samostalno disati:
- manualnim upuhivanjem AMBU-vrećicom 100%-tnog kisika – dva duboka
udisaja (1 do 1,5 sec);
- ako pacijent ne počne samostalno disati, umjetnom ventilacijom: 20 do 24
udisaja/min.
C (cirkulacija)

Cilj je održavanje minimalnog udarnog volumena dok srce ne počne samo

raditi.
Za vrijeme masaže srca ne smije se prekidati upuhivanje zraka, a omjer masaže
srca i ventilacije iznosi 15 kompresija prema dvama udisajima. Tehnika masaže
srca ovisi o veličini pacijenta.
Pacijenti od 10 do 15 kg moraju biti u lateralnom položaju. Položi se po jedna
ruka na svaku stranu prsnoga koša u području 4. do 5. međurebrenog prostora
te se prsni koš komprimira 100 do 120 puta u minuti. U jako malih pacijenata
mogu se obje strane prsnoga koša obuhvatiti jednom rukom.
Pacijente mase veće od 15 kg postavljamo u dorzalni položaj, kompresija se
obavlja tako da se obje ruke, jedna preko druge, polože na kaudalnu trećinu
sternuma i komprimira se 80 do 100/min.
Faza kompresije prema fazi relaksacije mora biti 1 : 1, a snaga kompresije tolika
da smanji opseg prsnoga koša za 30%.
 Sekundarni pregled

Sekundarnom se pregledu pristupa kad smo sigurni da je pacijent ABC-stabilan,

a provodi se redoslijedom koji je u cijelom svijetu poznat po engleskom
akronimu ′′A crash plan′′.
- A – airway
- C – cardiovascular
- R – respiratory
- A – abdomen
- S – spine
- H – head
- P – pelvis
- L – limbs
- A – arteries
- N – nerves

A – zračni putovi
Provodi se pažljiva inspekcija, palpacija i auskultacija:
- nosnica
- usne šupljine
- ždrijela
- traheje
C – kardiovaskularni sustav
Procjenjuje se:
- boja vidljivih sluznica (bljedilo ili cijanoza upućuju na šok);
- CRT (kraći od sekunde je znak kompenziranog šoka, dok je produljeni CRT,dulj
od dvije sekunde,znak dekompenziranog šoka);
- bilo – frekvencija i kvalitete;
- auskultacija prsnog koša (detektiranje eventualnih aritmija);
- punjenost jugularnih vena (prepunjene jugularne vene upućuju na
kongestivno zatajenje srca).

R – dišni sustav
Temeljita pretraga dišnog sustava uključuje:
- određivanje frekvencije disanja (ubrzana frekvencija upućuje na probleme u
dišnom sustavu);procjenu dubine disanja (procjenjujemo ventilaciju);
- procjenu zvuka i uzorka disanja (disanje čujno bez stetoskopa, sa stridorom ili
stertorom jest uzorak disanja koji upućuje na probleme u gornjim dišnim
putovima, uzorak disanja plućnog parenhima obilježen ortopnejom upućuje na
probleme u plućnom parenhimu, npr. edem pluća, paradoksalni uzorak disanja
s asinkronim pokretima prsnog koša upućuje na probleme u pleuralnom
prostoru, npr. likvidotoraks ili pneumotoraks, dok uzorak disanja malih dišnih
putova upućuje primjerice na astmu);
- auskultacija (obje strane prsnoga koša);
- sluznice (cijanoza može upućivati na smanjenu oksigenaciju);
- pokusna punkcija (da se dokaže prisutnost tekućine u prsnom košu, a ako je
ima, treba je odmah i isprazniti).
A – abdomen
- inspekcija (znakovi ozljede, obujam)
- palpacija (tvorbe, tekućina)
- auskultacija (peristaltika)
- perkusija (zrak npr. pri torziji želuca)
- pokusna punkcija (npr. eksudativni peritonitis ili hemabdomen)
- peritonealna lavaža (npr. septični peritonitis s malo sadržaja)

S – kralježnica
- palpacija cijele kralježnice kralježak po kralježak (da bi se isključile eventualne
frakture ili luksacije kralježaka)

H – glava
- svijest
- zjenice (izokorija ili anizokorija)
- testovi kranijalnih živaca
- “odgovor na prijetnju”
- pupilarni refleks

P – zdjelica
- inspekcija
- palpacija (frakture)
- spolni organi
L - ekstremiteti
- palpacija (kosti, mišići, tetive, koža)
A – arterije
Palpira se puls na sva četiri ekstremiteta (da bi se isključile tromboze ili prekid
cirkulacije zbog bilo kojeg uzroka) te da bi se procijenila vrijednost arterijskog
krvnog tlaka, i to na:
- femoralnim arterijama (posebice važno u mačaka zbog arterijske
tromboembolije u sklopu hipertrofične kardiomiopatije)
- brahijalnim arterijama
- metatarzalni puls (ako se palpira, arterijski tlak je veći od 70 mm Hg)

N – živci
- senzorička i motorička inervacija ekstremiteta i repa
- refleksi (propriocepcija, refleks povlačenja, patelarni refleks,
perinealni refleks)
Općenito se smatra da se u hitna stanja u veterinarskoj medicini ubrajaju:
- traume
- dispneja
- konvulzije
- poremećaji svijesti
- opsežna krvarenja
- mogućnost otrovanja
- uretralna opstrukcija
- prolabirani organi
- zmijski ugriz
- toplinski udar
- opekline
- anemija (hematokrit < 20%)
- otvorene rane
- šok
- distocija
- profuzni proljev
Bez obzira na nabrojena hitna stanja, uvijek treba imati na umu da hitno stanje
zapravo ne definira
određena dijagnoza, nego individualno stanje svakoga pacijenta.
 Ugriz zmije kod psa

Klinički znakovi i prva pomoć kućnom ljubimcu

Mnogi se ljudi boje zmija. To je sasvim opravdano sa stajališta straha od
njihovih otrovnih ugriza (ali malo ljudi zna da je zmija otrovnica puno manje),
ali ne previše logično sa stajališta ponašanja ovih gmazova. Samo nekoliko
zmija, uključujući mambu i gyurzu, sposobno je napasti bez razloga.
Jednostavno, ako ne dotaknete ta stvorenja, ona vas neće dirati. Općenito,
šanse za npr. gaženje zmije su vrlo male, jer osjeća dobre vibracije koje se šire
zemljom. No, ugrizi zmija u pasa su puno češći..
Prvo, pas uzgojen u "stakleničkim" uvjetima ne zna ništa o potencijalnoj
opasnosti od ovih gmazova. Drugo, kada se pas kreće, na tlu je mnogo manje
vibracija, pa bi vaš ljubimac iznenada mogao naletjeti na zmiju. Naravno, teško
da će joj se svidjeti. Trebate znati neke karakteristike zmija i njihovih otrova, jer
ti podaci mogu biti vrlo vrijedni
Ovisnost kliničke slike o vrsti toksina Za početak, otrov koji se ubrizgava
tijekom ugriza ovisi o vrsti zmije. Ali sve vrste toksina ove vrste podijeljene su u
dvije velike skupine: neuroparalitičke i hemolitičke toksine. Na primjer, toksin
sintetiziran u tijelu nilskog konja i njegovog rođaka, gyurze, pripada drugoj
vrsti. A kada napadnete takve zmije, šanse vašeg ljubimca za preživljavanje su
nešto veće (iako je to pomalo kontroverzno, o čemu će biti riječi kasnije).
Karakteristika njihovog ugriza je užasna bol koju je životinja doživjela. Ljudi koje
je ugrizla gyurza ili američka zvečarka rekli su da su se "osjećali kao da su živu
skinuli kožu s ugrizenog uda i potom je uronili u kipuće ulje". Možete li zamisliti
kako će se vaš ljubimac ponašati. Simptomi ugriza pasa su česti: vaš ljubimac će
početi cviliti, zviždati, vrištati, valjati se po tlu. Ozlijeđena šapa brzo otekne, uz
nju curi ichor, u blizini ugriza ubrzo se pojavljuju duboki čirevi, a koža se na tim
mjestima može oljuštiti. Princip djelovanja hemolitičkih toksina je da toksin
uzrokuje aglutinaciju eritrocita. Kao rezultat toga, potrebna količina kisika i
hranjivih tvari se ne isporučuje u tkiva, ali počinju venuti. Osim toga,
nakupljene crvene krvne stanice blokiraju protok krvi, što rezultira krvnim
ugrušcima.
Sve to izaziva snažnu reakciju boli, a rezultat možete vidjeti gledajući
fotografiju zloglasnog Nikolaja Drozdova kojeg je jednom prilikom na snimanju
ugrizao poskok. Voditeljica je isprva vjerovala da je zmijski otrov oslabljen, no
ubrzo je završio u bolnici s natečenom, plavom rukom. Svi ovi znakovi vrlo su
karakteristični za ugriz poskoka i sličnih vrsta.Otrov kobri, morskih zmija, ffa i
dr. ne karakteriziraju ovakvi simptomi. Preživjeli kažu da ili nisu osjetili ništa na
mjestu ugriza ili su osjetili lagano peckanje ili trnce. Nema oguljene kože,
čireva, trulih rana ili krvnih ugrušaka..
Važno! U jednom ugrizu ista kobra izbaci dovoljno otrova da ubije najmanje
pedeset pasa srednje veličine. Ako se serum ne nanese u vrlo kratkom
vremenu, životinja će uginuti. Štoviše, neutrotoksin je opasan zbog svoje brzine
djelovanja. Otrov iste giurze, iako uzrokuje monstruoznu bol, širi se puno
sporije.
Polazeći od teme, htijela bih reći da je za osobu koja ima serum kod sebe ugriz
kobre puno "poželjniji". Ne izaziva bolni šok, a serum možete lako ubrizgati i
sami. U slučaju istih čegrtuša, poznate su mnoge situacije kada su iskusni
putnici i prirodoslovci koji su imali protuotrov umirali nakon ugriza, jer se
ljudsko tijelo doslovno “izvija” od boli i javljaju se grčevi. U tom stanju gotovo
je nemoguće ubrizgati si serum, ali sve ovisi o individualnim karakteristikama
organizma, pa tako i tijela zmije. Ako je već nekoga napala prije nekoliko sati,
količina otrova u njezinim žlijezdama može biti toliko mala da će ugriz biti
izrazito bolan i najvjerojatnije će dovesti do teškog čira na mjestu ubrizgavanja
toksina, no u ovom slučaju životinja nije u opasnosti. Još jednom upozoravamo
da je takav scenarij tijekom napada, na primjer, ef., krajnje malo vjerojatan.
Neuroparalitički otrov može uzrokovati smrt, čak i kada se ubrizga u
mikroskopskim količinama. Ali i ovdje postoji "ali". Činjenica je da uz
pravovremenu primjenu seruma u većini slučajeva dolazi do potpunog
oporavka. Nažalost, s ugrizima "hemolitičkih" zmija stvari nisu tako
jednostavne. Već smo pisali da na mjestu ugriza ostaju čirevi, mogu nastati
trule rane, a krvni ugrušci, koji neminovno nastaju kao posljedica aglutinacije
eritrocita, mogu dovesti do iznenadne smrti ili gangrene ekstremiteta. Štoviše,
u teškim slučajevima, kada je puno toksina ušlo u krvotok, samo potpuna
transfuzija krvi može spasiti vašeg ljubimca, a u našim uvjetima to je praktički
nerealno. Između ostalog, hemolitički toksini su često vrlo "oštri" na
bubrezima. Opisani su slučajevi u kojima je životinja nakon ugriza zmije razvila
tešku bolest. zatajenje bubrega.
Slika 1.Napad zmije na psa

Što napraviti?
Dakle, vašeg psa je ugrizla zmija. Što treba učiniti u ovom slučaju? Prvo, ako
vidite simptome napada zmije (s obzirom da su poskoci pronađeni na našem
području, oni će bizi karakteristični), ne škodi provjeriti je li sama zmija već
napustila “mjesto zločina”. Teško da ćete se oduševiti ako vas u naselju ugrize
ljuta zmija.
Ali! Kad god je moguće, pokušajte otkriti koja je vrsta zmije točno napala vašeg
ljubimca. Ako sa sobom imate pametni telefon, fotografirajte zmiju uz sve
mjere opreza. Važno! Vaš veterinar ili liječnik će zaista morati znati kako
izgleda zmija koja je napala vašeg ljubimca. O tome ovisi i propisana terapija.
Drugo, svog ljubimca odmah odvedite u najbližu veterinarsku ambulantu ili čak
bolnicu.
Daleko je od činjenice da će veterinar imati serum, ali liječnici ga mogu imati na
zalihama. Ako je iz nekog razloga nerealno psa hitno isporučiti stručnjaku,
pozovite ga na mjesto incidenta i pokušajte spriječiti širenje otrova u tijelu psa.
Trebali biste nanijeti čvrsto povez iznad mjesta ugriza, pronaći upravo to
mjesto, a zatim napraviti rez i pokušati odatle ispumpati što više krvi.
Ali! Sve ove manipulacije imaju smisla tek kada nakon ugriza ne prođe više od
tri do četiri minute.
Ako je pas ugrizen za prsa, trbuh ili njušku (a ovdje ih zmije obično grizu), onda,
nažalost, ne možete ništa učiniti . U takvim slučajevima sva nada je u
veterinaru. Usput, ne biste trebali stavljati led na mjesto ugriza, kako se često
kaže. U tom slučaju mogu se razviti ozbiljne komplikacije koje će kasnije uvelike
otežati rad veterinara.
Slika 2 .Pas nakon napada zmije

Terapija
Trenutno imaju serume za liječenje životinja i ugriza ljudi gotovo svih vrsta
zmija, koje se nalaze na cijelom postsovjetskom prostoru. Srećom, u srednjem
pojasu postoji samo jedna zmija otrovnica - poskok, čiji ugrizi čine više od 90%
svih poziva povezanih s napadima otrovnih gmazova. Naravno, postoje i drugi
opasni predstavnici bliže Kavkazu i Primorju, zbog čega lokalne bolnice imaju
metode liječenja unesrećenih, a specifična terapija za ugriz zmija je davanje
seruma.
Što se to prije učini, veće su šanse da pas preživi i manje posljedice po njegovo
zdravlje. Serum se ubrizgava i nakon dugo vremena nakon ugriza, jer je otrov
koji je ušao u tijelo ubodom zmije prilično stabilan. Mora se neutralizirati jer će
inače biti zahvaćena jetra oboljele životinje. Kada je lijek već primijenjen,
vrijeme je za simptomatsku terapiju.Za ublažavanje stanja ugrizenog psa
potrebno je intravenski ubrizgati puferske spojeve, otopine glukoze i druga
sredstva koja pomažu tijelu životinje da se nosi s toksinima.
Najteže je liječiti pse koji zbog djelovanja otrova imaju velike čireve i
nekrotične rane. Zacjeljuju vrlo sporo i nevoljko, često potiskuju, često dovode
do razvoja tromboze, gangrene, sepse.
Ukratko, u slučaju njihove pojave, najoptimalnija metoda liječenja bit će
operacija s izrezivanjem svih zahvaćenih tkiva. Ionako će umrijeti trovanjem
cijelog tijela životinje produktima raspadanja. Osim toga, ljubimcu se moraju
dodijeliti hepatoprotektori (lijekovi koji podržavaju rad jetre). Još jednom, u
stvarno teškim slučajevima jedina metoda koja jamči potpuno izlječenje
ljubimcu je transfuzija krvi ili, u najgorem slučaju, plazma. Konačno, liječenje
ugriza zmija gotovo uvijek uključuje davanje antihistaminika, budući da je otrov
proteinskog podrijetla jak alergen. U nekim situacijama, uz njihovu pomoć,
moguće je potpuno zaustaviti razvoj patoloških promjena u tkivima na mjestu
ugriza (ali ne uvijek, nažalost). No, sve navedeno vrijedi za one slučajeve kada
je životinja ugrizena za ud.Statistike pokazuju da preko 70% takvih napada
uključuje njušku ili vrat. Nažalost, pas se vrlo često ubija, bez obzira na to je li
propisana terapija. Toksin, u pravilu, ima vremena da prodre u živčano tkivo.

Slika 3.uginuće psa nakon ugriza zmije

 Ozljede i krvarenja kod pasa

Jedan od hitnih stanja u veterinarskoj praksi je krvarenje.Incidentne situacije,

kao što su ugrizne rane pasa, otvoreni prijelomi ekstremiteta, prometne
nesreće, padovi s velike visine, trovanja kumarinskim pripravcima...
To su stanja kada se vlasnik ne može sam brinuti o svom ljubimcu. .opravdano
je tada tražiti hitnu pomoć te brzu i učinkovitu intervenciju veterinara.Pomoć
se može pružiti na terenu, odnosno na licu mjesta gdje se nezgoda dogodila ili
hitnim prijevozom životinje do najbliže ordinacije.
Krvarenje koje nastaje uslijed ozljede ili traume krvne žile može biti arterijsko,
vensko, vanjsko, unutarnje.Postoji i krvarenje koje se javlja unutar 24 sata
nakon operacije, na mjestu tromba (ugruška). Obično su to operacije tumora ili
kastracija. Nakon buđenja životinje iz anestezije, porast krvnog tlaka i ubrzani
rad srca mogu dovesti do izbacivanja i pomicanja tromba s mjesta.
Arterijsko krvarenje – ako se radi o većoj arteriji, vrlo je opsežno i intenzivno,
to je lagana krv bogata kisikom, koja teče u mlazu i pulsira.
Vensko krvarenje je sporije, krv je tamnija, sporo teče i ima kontinuiran
protok.
Vanjsko krvarenje nastaje zbog posjekotina, ugriza, ogrebotina, modrica,
vidljivo je i dostupno za sanaciju.
Unutarnje krvarenje je vrlo ozbiljno stanje kada dolazi do izlijevanja krvi u
tkiva, organe i tjelesne šupljine.Dijagnoza može biti teška jer se u početku ne
primjećuju simptomi : bljedilo svih vidljivih sluznica, slabo punjenje pulsa ,
hlađenje tijela, pospanost, pojava krvi u mokraći, stolici, povraćanju...
Prva pomoć u svim slučajevima krvarenja je zaustavljanje, odnosno hemostaza,
što je prioritet, a zatim nadoknada tekućine (plazma, elektroliti...), nakon čega
slijedi operacija abdomena ili liječenje rana, prijeloma i sl.
Svaku ranu prati krvarenje koje može biti veće ili manje.Primarno krvarenje
nastaje u trenutku ozljede tkiva i krvnih žila, dok se sekundarno krvarenje javlja
nakon nekoliko dana kao posljedica infekcije.
Dolazi i do spontanog prestanka krvarenja, kada je manje i iz manjih krvnih
žila.Ali, kako bi se izbjeglo krvarenje, u slučaju većeg krvarenja potrebno je
odmah napraviti privremenu hemostazu.postaviti gumicu i tako stisnuti krvna
žila.Ta traka (Esmarchov zavoj) ne smije stajati duže od 2 sata jer može izazvat
teške posljedice nekroze tkiva i živaca ispod mjesta gdje se postavlja.Ako je u
pitanju krvarenja glave, vratu ili prsnom košu, na ranu se može staviti gaza i
snažno pritisnuti dok krvarenje ne prestane.Ali ako kompresija gazom nije
dovoljna, tada je potrebna prva pomoć izravno stiskanje ozlijeđene krvne
žile.Kompresija se izvodi prstima i po mogućnosti na mjestu gdje je baza kost
kako krvna žila ne bi skliznula („pobjegla“).
Ozbiljna, trajna hemostaza se može izvesti u uvjetima koji osiguravaju
nesmetani, prema pravilima kirurgije, zahvat.Tada možete posegnuti za
tehnikama zaustavljanja krvarenja na više načina, npr. podvezivanje, kada se
krvna žila fiksira adekvatnim instrumentima i potom se na nju stavi šav.
Postoje i lokalni hemostatici u obliku spužvi (želatinozne ili kolagenske), koje se
stavljaju na mjesto krvarenja tijekom operacija na unutarnjim organima – jetri,
slezeni.
 Liječenje loma kosti kod pasa i mačaka

Podjela lomova - Lom je potpun ili nepotpun prekid kontinuiteta kosti ili
hrskavice. Često je popračen manjim ili većim stupnjem oštećenja okolnih
mekih tkiva, uključujući krvne žile, uz poremećenu funkciju lokomotornog
sustava.
Lomovi mogu biti klasificirani s obzirom na uzrok nastanka, povezanosti sa
vanjskom okolinom, mjestom loma, njenom morfologijom, stupnjem frakture
te s obzirom na stabilnost ulomaka nakon osovinske redukcije.

Uzroci nastanka loma mogu biti neizravno i izravno djelovanje sile na kost,
bolesti kostiju te uzastopni stres. Najčešći uzrok loma kostiju jest direktno
djelovanje sile na kost.
Statistički čak 75-80 % takvih prijeloma uzrokovani su motornim vozilima. Kod
neizravnih sila, sila se prenosi preko mišića ili tetiva do mjesta loma. Tako
nastaju avulzijski lomovi.

Tumori kostiju, osobito u starijih životinja uzrok su patoloških lomova kostiju. S

obzirom na povezanost loma sa vanjskom srediom isti se dijele na zatvorene i
otvorene lomove.

Proksimalne i distalne metafizne zone zahtijevaju posebnu nomenklaturu

(Salter – Harris nomenklatura): Ekstraartikularni lomovi gdje nije zahvaćena
zglobna površina, ali je došlo do odvajanja od metafize (SH 1); parcijalno
artikularni lom gdje je zahvaćen dio zgloba (SH 2); potpune artikularne (T i Y
lomovi; SH 3 i 4); nabijeni lomovi (impakcija – SH 5), te avulzioni lomovi gdje je
došlo do otrgnuća kosti na mjestu hvatišta mišića, tetive ili ligamenta kao
posljedica djelovanja jake vučne sile.
Prema odnosu lomne linije i dužinske osi kosti lomove je moguće podijeliti na
• poprečne – kut loma ne veći od 30 stupnjeva u odnosu na os
• kose – kut veći od 30 stupnjeva
• spiralne – posebna vrsta kosih lomova gdje se lomna linija povija oko dijafize
S obzirom na stupanj oštećenja kosti lomove je moguće podijeliti na:
· nepotpune – lom zahvaća samo jedan korteks dok je drugi korteks povijen
· potpune – opisuje jednostavan lom oba korteksa u povezanoj liniji. Ako
postoji koštani ulomak on mora biti najviše 1/3 veličine promjera slomljene
kosti
· kominutivne – lomovi sa više ulomaka. Ulomci mogu biti povezani sa kosti,
nepovezani, reponirani, nereponirani
· metafizne – zglobna ploha je očuvana ali je odvojena od dijafize
· fizne – lom je u zoni rasta
· lomovi koji djelomično zahvaćaju zglob – lomovi pojedinog kondila
· lomovi u zglobu – lomna linija obuhvaća zglob a zglobna ploha je odvojena od
dijafize
· avulzijski lomovi –nastaju zbog vučnih sila na hvatištima mišića, tetiva ili
ligamenata na kostima.
Prema stabilnosti lomne linije nakon repozicije ulomaka u anatomski položaj
lomovi se mogu podijeliti na stabilne i nestabilne.
Kod stabilnih lomova ulomci su u poziciji i djelovanjem sila teško se mogu
pomaknuti. Kod nestabilnih lomova ulomci kližu jedan uz drugoga djelovanjem
sila i pomiču se izvan anatomskog položaja.

Načini liječenja loma kosti

Lomove kosti možemo liječiti na dva osnovna načina. To su konzervativno i
operacijsko. Odabir načina liječenja pacijenta odnosno tretiranja loma ovisi o
nekoliko čimbenika, a samo je jedna od njih vrsta loma. Faktori koji su značajni
za procjenu i odabir tretmana uključuju dob i zdravstveni status životinje, način
držanja i upotrebe životinje te financijsko stanje i angažman vlasnika.
Konzervativno liječenje podrazumijeva korištenje različitih udlaga odnosno
gipsa.
Konzervativno se mogu liječiti zatvoreni lomovi bez pomaka, te one koje
zahvaćaju kosti distalno od lakatnog odnosno koljenskog zgloba. Ove kosti
nalaze se relativno plitko ispod površine tijela te nisu obavijene jakim mišićnim
masama koje otežavaju konzervativnu imobilizaciju. Pri imobilizaciji određene
kosti treba voditi računa o tome da je potrebno imobilizirati susjedni
proksimalni i distalni zglob. Imobilizaciji se pristupa uvijek nakon primitka
pacijenta kako bi se smanjila eventualna dodatna trauma (npr. pri manipulaciji
pacijentom za potrebe RTG snimanja) dok se ne pristupi konačnom liječenju.

Ukoliko je metoda liječenja postavljanje gipsa od fiberglasa (cast), tada se

ozljeđeni ud mora imobilizirati povojem s udlagom koji će štititi kosti i meka
tkiva od daljnje traume, a postavljamo ga kao privremeno rješenje dok ne
splasne edem mekih tkiva uzrokovan primarnom traumom.

Operacijsko liječenje loma kosti malih životinja danas predstavlja najčešći način
liječenja lomova. Operacijski pristup može biti zatvoreni ili otvoreni, od kojih je
potonji češći. Pri zatvorenom pristupu liječenja kirurški ne otvaramo mjesto
loma i ne prepariramo okolna meka tkiva do kosti, već pristupamo
konzervativnoj repoziciji i perkutanoj aplikaciji alanteze, u ovom slučaju
Kirschnerove igle, Steinmannovog čavla ili Schanzovog vijka, u koštane ulomke i
učvršćujemo ih za okvir vanjskog fiksatora. Pri otvorenom pristupu liječenja
loma otvaramo kožu i pažljivim prepariranjem okružujućih mekih tkiva
prilazimo mjestu loma i izlažemo kost i njene ulomke.
Konzervativno liječenje lomova kosti
Konzervativno liječenje podrazumijeva korištenje različitih povoja poduprijetih
udlagom odnosno gipsom. Konzervativno se mogu liječiti zatvoreni lomovi bez
pomaka, te one koje zahvaćaju kosti distalno od lakta odnosno koljena. Ove
kosti nalaze se relativno plitko ispod površine tijela te nisu obavijene jakim
mišićnim masama koje otežavaju konzervativnu imobilizaciju. Pri imobilizaciji
određene kosti treba voditi računa o tome da je potrebno imobilizirati susjedni
proksimalni i distalni zglob. Imobilizaciji se pristupa uvijek nakon primitka
pacijenta kako bi se smanjila eventualna dodatna trauma (npr. pri manipulaciji
pacijentom za potrebe RTG snimanja) dok se ne pristupi konačnom liječenju.
Ukoliko je metoda liječenja postavljanje gipsa od fiberglasa (cast), tada se
ozljeđeni ud prvo mora imobilizirati povojem s udlagom koji će štititi kosti i
meka tkiva od daljnje traume, a postavljamo ga kao privremeno rješenje dok
ne splasne edem mekih tkiva uzrokovan primarnom traumom.

Kako bi se izbjegle komplikacije, udlage, gipsevi i povoji moraju se pažljivo i

stručno postaviti te redovno kontrolirati. Zatvorene lomove podlaktice i
potkoljenice bez pomaka koštanih ulomaka možemo sanirati postavljanjem
gipsa. Ud je prije postavljanja gipsa potrebno postaviti u anatomsku osovinu.
Kada lomove kosti liječimo konzervativnom imobilizacijom, skoro je nemoguće
ulomke dovesti u anatomski položaj. Zato je cilj kod neoperacijskog liječenja
loma kost dovesti u osovinsko poravnanje te zadržati njenu duljinu.

Potrebno je obratiti posebnu pažnju na distalne dijelove te izbjegavati kutne i

rotacione deformacije uda. Komplikacije koje se najčešće javljaju su benigne, a
uključuju otečenje distalnih mekih tkiva, spadanje povoja te ozljede kože, iako
se mogu javiti i ozbiljne komplikacije kao što su nesraštanje kosti na mjestu
loma ili gubitak uda zbog ishemične nekroze. Upravo zbog toga povoj s
udlagom ili gips ne smije se postavljati površno i nepažljivo.
Najčešći način primarne i privremene zaštite ozlijeđenog uda je pomoću Robert
– Jones povoja te lakših povoja s aluminijskom ili plastičnom udlagom. Lomove
ili iščašenja distalno od lakta i koljena najbolje je imobilizirati zaštitnim
povojem sa ili bez dodatne potpore udlagom ili gipsom. Lomove proksimalno
od lakta i koljena teže je imobilizirati.

Spica povoj koji obavija tijelo oko ramena ili kuka pruža najbolju vanjsku
imobilizaciju. Povoji također ispunjavaju razne zadaće nakon operacije, kao što
su zaštita rane, apsorpcija produkata rane, aplikacija topikalnih medikamenata,
kompresija mekih tkiva osiguravanje ugode pacijenta, te selektivnu
imobilizaciju mekih tkiva i zglobova. Zaštita mekih tkiva je nužna za sprečavanje
vanjske bakterijske kontaminacije ako je rana otvorena.
Životinje su poznate po lizanju vlastitih rana, a zaštitni povoj sprečava
bakterijsku kontaminaciju, a također može spriječiti i ozbiljniju automutilaciju
lizanjem i griženjem.
Upijajuća svojstva povoja ograničuju nakupljanje eksudata i smanjuju
mogućnost infekcije rane. Kompresija mekih tkiva povojem dalje ograničava
ostalo nakupljanje tekućine (hematome, serome, edeme) koje može utjecati na
cjeljenje. Debela vatena podstava komprimirana elastičnim zavojem često se
koristi kao povoj zbog upijajućih i kompresijskih svojstava, ali također smanjuje
mobilnost povijenog uda. Povoji koji se najčešće koriste u postoperacijskom
periodu za zaštitu i imobilizaciju uključuju Robert – Jonesov, Ehmerov i
Velpeauov povoj.

Gips se može koristiti kao jedini način fiksacije kada je lom stabilan i kada se
očekuje brzo cijeljenje. Cilindrični gips se može koristiti za sanaciju podlaktice i
potkoljenice ukoliko je njime moguće imobilizirati i distalni humerus tj. femur.
Ovo je teško postići kod kratkonogih i mišićavih pasa. Greenstick lomovi i
infrakcije zahtijevaju minimalnu fiksaciju. Gips kojim učvrščujemo takve lomove
apliciramo preko povoja s vatom, prerežemo ga s lateralne i medijalne strane
te ga učvrstimo elastičnim povojem. Dvodijelni gips ne pruža tako čvrstu
fiksaciju kao cilindrični gips, ali može dodatno podržavati kost nakon unutarnje
fiksacije te se lako mijenja i omogučava kontrolu rane. Gips se postavlja tako da
imobilizira i proksimalni i distalni zglob uz blagu ekstenziju (zbog postizanja
stojnog kuta) te lagani varus položaj .
Metalne se udlage koriste za imobilizaciju distalnog radijusa i ulne, tibije i
fibule, karpalnog i tarzalnog zgloba, metakarpusa i metatarzusa te falangi.
Metalne udlage koriste se za dodatnu stabilizaciju nakon osteosinteze ili za
imobilizaciju lomova kod kojih se očekuje minimalan stres i brzo cjeljenje.
Dostupne su u različitim veličinama i oblicima. Postavljaju se tako da
imobiliziraju zglobove proksimalno i distalno od ozljede te se po potrebi mogu
svijati da prate konture udova tj. da priliježu na podstavu od vate. Preporuča se
stavljanje tek toliko vate da se kosti i meka kiva zaštite od dodatne traume, a to
je u debljini od oko 2 – 4 cm. Na koštane izbočine preporučeno je staviti
dodatni sloj vate jer su ti dijelovi posebno izloženi natiscima. Udlaga se
postavlja sa stražnje strane uda te se za podlogu i ud učvrsti ljepljivom trakom i
dodatno omota elastičnim samoprijanjajućim zavojem.

Meko podstavljeni povoji koriste se kada kompresija tkiva nije poželjna.

Priprema podloge je ista kao i kod korištenja metalne udlage, međutim, povoj
se postavlja bez nje ili se učvršćuje lateralno udlagom od fiberglasa. Ako
pacijent nogu koristi povoj postavljen na zadnju nogu može se ojačati udlagom
od fiberglasa te se tako osigurava njegova čvrstoća i trajnost.

Operacijsko liječenje lomova kosti

Operacijsko liječenje loma kosti malih životinja danas predstavlja najčešći način
liječenja lomova. Operacijski pristup može biti zatvoreni ili otvoreni, od kojih je
potonji češći. Pri zatvorenom pristupu liječenja kirurški ne otvaramo mjesto
loma i ne prepariramo okolna meka tkiva do kosti, već pristupamo
konzervativnoj repoziciji i perkutanoj aplikaciji alanteze.
Perkutana aplikacija dolazi u obzir kod korištenja vanjskog fiksatora, tj.
plasiranja Kirschnerove igle, Steinmannovog čavla ili Schanzovog vijka u
koštane ulomke te njihovog učvršćivanja za okvir vanjskog fiksatora.
Pri otvorenom pristupu liječenja loma otvaramo kožu i pažljivim prepariranjem
okružujućih mekih tkiva prilazimo mjestu loma i izlažemo kost i njene ulomke
kako bismo njima mogli manipulirati i dovesti ih u anatomsku repoziciju te ih
stabilno učvrstiti.
Otvoreni pristup
Otvoreni pristup koristimo pri liječenju jednostavnih lomova s pomakom,
lomova s velikim ulomcima, te kosih i spiralnih reducibilnih lomova. Tijelo kosti
i zglobne površine se dovode u anatomsku repoziciju i stabiliziraju.
Glavne smjernice otvorenog pristupa su:
(1) slijediti normalne puteve između mišića.
(2) adekvatno izložiti lomnu liniju i koštane ulomke.
(3) nježno manipulirati mekim tkivom te sačuvati veze između koštanih
ulomaka i mekog tkiva.
(4) izbjeći traumu velikih krvnih žila i živaca.
Intramedularni čavli se nazivaju Kirschner-ove igle (tanje od 2.0 mm) ili
Steimannovi čavli (2.0 – 6.4 mm) .Pri unutarnjoj fiksaciji, postavljaju se u
modularnu šupljinu dugih cjevastih kostiju u svrhu oprečavanja sili svijanja ili za
fiksaciju fragmenata, držeći ih u poziciji ili onemogućavajući njihovu rotaciju.

Kirschnerove igle se koriste uglavnom za fiksaciju fragmenata uz upotrebu

drugih alanteza. Opiru se svijanju, ali su relativno slabe, pa se koriste uglavnom
kod manjih pacijenata. Zbog toga se upotrebljavaju za sprečavanje rotacije,
tako da se najčešće koriste u paru postavljene paralelno ili u kombinaciji s
priteznim vijkom. Međutim, ako se koriste same za fiksaciju fragmenata ili pri
redukciji fiznih lomova, postavljaju se pod kutem.

Intramedularni čavli većeg promjera nazivaju se Steinmannovi čavli. Što su

čavli većeg promjera, to su relativno jači i više se opiru silama svijanja. Smatra
se da bi intramedularni čavao ako se koristi kao jedina intramedularna alanteza
trebao ispunjavati oko 70 % promjera medularnog kanala. Općenito gledajući,
što je čavao većeg promjera, to je veća njegova čvrstoća i stabilnost u lomnoj
liniji. Glavni je nedostatak intramedularnog čavla kao alanteze taj, da ukoliko se
koristi kao jedina alanteza za sanaciju loma, ne spriječava osovinsku rotaciju
ulomaka oko lomne linije. Ova se metoda fiksacije koristi kod poprečnih, kosih
(spiralnih) i minimalno fragmentiranih lomova tibije te kod nezrelih i životinja u
razvoju ili manjih pasmina pasa i u mačaka.
Rushovi se čavli upotrebljavaju kod redukcije proksimalnih i distalnih lomova,
gdje uporaba ovih čavala u paru omogučava dobru stabilnost. Za razliku od
Steimannovog čavla koji se aplicira u medularni kanal i ondje ostaje statičan,
Rushov se čavao primjenjuje na način da se svija u medularnom kanalu. Čavao
se postavlja pod kutem od oko 20° na podužnu os kosti, pri čemu prolazi kroz
prvi a odbija se od drugog korteksa. Ukoliko se pravilno postavi, sile koje se
javljaju na lomnoj liniji povećavaju stabilnost loma.
Zbog toga što se Rushovi čavli svijaju unutar medularnog kanala i pritom
napinju i vrše pritisak na lomnoj liniji, oni djeluju dinamički.

Interlocking čavao postavlja se u medularni kanal, a predstavlja metalnu šipku

kroz koju na predodređenim mjestima poprečno prolazi vijak (prolazi kroz oba
korteksa kosti), a razvijen je iz Küntscherovog čavla, i danas se rutinski koristi u
stabilizaciji dijafiznih lomova femura i tibije u ljudi. Od otprilike 1985., interes
za razvoj i rafiniranje ove alanteze i njene primjene u liječenju lomova kosti u
pasa i mačaka je u sinergiji sa trendom biološkog pristupa liječenju
kominutivnih dijafiznih lomova, gdje se postiže cjelokupna poravnatost
fragmenata i stabilnost.Anatomska repozicija i fiksacija koštanih ulomaka ne
radi se zbog rizika od odgođenog cijeljenja.
Indikacije za korištenje interlocking čavla u pasa i mačaka su zatvoreni i
otvoreni lomovi dijafize femura, tibije i humerusa. Većina lomova,od
jednostavnih do kominutivnih, pogodni su za implantaciju interlocking čavla,
koji je također našao upotrebu u stabilizaciji korektivnih osteotomija,
kortikalnih alograftova, i u reviziji neuspjelih zahvata.

Iako se prvenstveno koristi za stabilizaciju lomova femura, ova se alanteza

može koristiti i za stabilizaciju lomova tibije. Gdje standardni Steinmannov
intramedularni čavao pruža ograničenu stabilizaciju nestabilnih lomova,
Interlocking čavao pruža potpunu aksijalnu i rotacijsku stabilnost, sa naglaskom
na tehniku postavljanja koja omogućuju kirurgu da koristi koncept biološke
osteosinteze. Za postavljanje interlocking čavla potrebno je manje manipulacije
i traume mekih tkiva nego kod postavljanja ploče. Ova alanteza nije indicirana
kod otvorenih, kontaminiranih ili inficiranih lomova tibije.

Serklažna žica često se koristi kod kosih i spiralnih lomova uz intramedularnu

fiksaciju. Naziv serklažna žica dolazi od riječi okružiti, zamotati. Ovaj naziv
odnosi se na savitljivu žicu koja potpuno ili djelomično (hemiserklaža) okružuje
kost i steže se kako bi omogućila statičku interfragmentarnu kompresiju
ulomaka. Serklaža i hemiserklaža nikada se ne koriste kao jedina metoda
fiksacije pri bilo kojem dijafiznom lomu. Ukoliko se tako učini, često dolazi do
loma na mjestu postavljanja najdistalnije serklaže, koja predstavlja mjesto
koncentriranog stresa za sile svijanja.

Postavljanje ortopedske žice u kombinaciji sa intramedularnim čavlima

pridonosi stabilnosti ulomaka kod dugih kosih i spiralnih lomova te u
određenoj mjeri kod klinastih lomova.

Vijci se dijele u dvije glavne skupine: kortikalni i spongiozni, a osnovna im je

razlika u vrsti navoja. Kortikalni vijci imaju uže i gušće postavljene navoje od
spongioznih.
Posebna vrsta vijka je samonarezujući vijak pri čijoj primjeni nije potrebno
prethodno narezivanje navoja u kosti. Pritezni vijak nije posebna vrsta vijka,
već njegovo ime ukazuje na način njegova postavljanja. Vijci postavljeni tako da
prolaze kroz prvi korteks i zahvaćaju drugi te na taj način vrše kompresiju
ulomaka mogu se često postaviti kod loma tibije.
Vijci dolaze u standardnim promjerima od 1.5, 2.0, 2.7, 3.5, 4.5, 5.5, i 6.5 mm.
Pritezni vijci se također rijetko koriste kao jedini način stabilizacije loma. U
kombinaciji sa intramedularnim čavlom, koriste se tanji intramedularni čavli
nego inače, kako bi u medularnom kanalu ostalo mjesta za prolaz priteznih
vijaka. Oni se u tom slučaju ne postavljaju kroz sredinu kosti, već malo
dislocirano u stranu. Ova metoda fiksacije koristi se kod većih pasmina pasa.

Vanjski fiksatori mogu se koristiti kod skoro svih lomova uključujući i lomove
koji ne sraštavaju i one sa produženim sraštavanjem. Svi tipovi fiksatora mogu
se koristiti pri sanaciji lomova tibije zbog toga što su pristupne i medijalna
(planum cutaneum) i lateralna strana kosti. Važna prednost vanjskog fiksatora
je u tome što se može postaviti poštujući postulate biološke osteosinteze te uz
minimalni otvoreni ili zatvoreni pristup. Zbog neobilne muskulature
potkoljenice, zatvoreni pristup je lakše izvediv nego pri sanaciji humerusa ili
femura. Vanjski fiksator je posebno povoljan izbor kod otvorenih lomova zbog
toga što se može izbjeći postavljanje implantata u kontaminirano tkivo.
S druge strane, vanjski se fiksator može koristiti u kombinaciji sa ostalim
alantezama kao što su ortopedska žica, pritezni vijci ili intramedularni čavli.
Okvir vanjskog fiksatora može biti linearan, nepravilan ili kružan.
Linearan okvir može imati jednu (unilateralni – tip I), dvije (biplanalni ili
bilateralni – tip II) ili tri povezujuće šipke (bilateralni biplanalni – tip III).
Fiksacija koštanih segmenata postiže se upotrebom igala koje se plasiraju kroz
oba korteksa kosti te mogu i ne moraju probijati kožu sa suprotne srane uda.
One mogu imati glatku ili narezanu površinu.

Improvizirani okviri nepravilnog oblika sastoje se od igala ili čavala međusobno

spojenih polimerom. To se najčešće postiže upotrebom polimetilmetakrilata
umjesto povezujućih šipki.
Kod kružnog vanjskog fiksatora (po Ilizarovu) okvir se sastoji od prstenova
međusobno povezanih narezanim šipkama. Okvir je učvršćen za kost pomoću
napetih Kirschnerovih igala. Ovakva konfiguracija okvira omogućuje
bezgraničnu geometrijsku prilagodbu. Linearni i kružni okviri mogu se
kombinirati u hibridne oblike.
Jedan od primarnih ciljeva u liječenju lomova je rani i potpuni povratak funkcije
ozlijeđenog uda. Ploče su idealne za postizanje tog cilja zbog toga što imaju
potencijal da omoguće rigidnu stabilnost rekonstruirane slomljene kosti
ukoliko su pravilno primjenjene.

Ploče se mogu koristiti kod sanacije većine lomova, uključujući nesraštanje i

korektivne osteotomije. Konturiranje ploče kako bi prilijegala medijalnoj
površini kosti je kritično, jer ukoliko se to ne uradi može doći do vidljivog
deformiteta potkoljenice i distalnog dijela uda.
Ploče su uglavnom izrađene iz nehrđajučeg čelika. Za većinu implantata, čelik
je ukručen taljenjem materijala. Za posebne vrste ploča, kao što su
rekonstrukcijske ploče, čelik je mekši, pa se takve ploče mnogo lakše svijaju i
konturiraju. Neke ploče izrađuju se od titana.
One su lakše, teoretski otpornije na zamor, ali nisu čvrste i jake kao ploče od
nehrđajučeg čelika. Ploče su dostupne u mnogo veličina i oblika, ovisno o
mjestu primjene i potrebnoj snazi.
Ploče se za površinu kosti učvršćuju vijcima.
Izvorni tip ploče je DCP ( dynamic compression plate) ploča .Ovaj naziv dolazi iz
dizajna rupa za vijke, koji, postavljeni na odgovarajući način, dovode do
kompresije koštanih ulomaka na lomnoj liniji.
Postoje četiri osnovne veličine s obzirom na promjer vijaka koji se koriste za
učvršćivanje ploča: 2,0; 2,7; 3,5 i 4,5 mm. Također postoje 3,5 i 4,5 široke ploče
(broad plate). Sve su ove ploče dostupne u različitim dužinama, ali najčešće su
one s 6 – 12 rupa.

LC – DCP (limited contact dynamic compression plate) ploča je razvijena kako

bi se riješila dva osnovna problema DCP ploča. Površina ploče je modelirana s
obje strane tako da stres nije koncentriran na rupe za vijke. Dizajn donjeg dijela
ploče smanjuje kontaktnu površinu s kosti, te zbog toga ima manje utjecaja na
periostalni krvotok od DCP ploče.

Dolaze u 2,7; 3,5 i 4,5 mm, a proizvode se od nehrđajučeg čelika i titana.

Ploče u veličinama 1,5 i 2,0 dostupne su u formi s više od 30 rupa, a mogu se
kratiti po potrebi i zovu se ploče za rezanje. Rupe nisu dizajnirane da omoguće
kompresiju fragmenata, te su ovakve ploče nešto tanje. Ukoliko je potrebna
kruča, jača alanteza, dvije ploče se mogu aplicirati jedna na drugu.

LCP ( locking compression plate) je ploča čiji dizajn rupa omogućuje

postavljanje standardnih kortikalnih i spongioznih vijaka s jedne, te narezanih
konusnih vijaka za zaključavanje s suprotne strane iste rupe. Prednost je LCP
ploče mogućnost postavljanja monokortikalnih vijaka bez gubitka čvrstoće
spoja između ploče i kosti.
Samonarezujući konusni vijci s navojnom glavom sjedinjuju se s pločom te
tvore čvrst spoj sa nepromjenjivim kutem. Zbog toga što je vijak u čvrstoj vezi s
pločom, fiksacija se ne oslanja isključivo na čvrstoću postavljenog vijka ili na
silu trenja između ploče i kosti.
Dizajn LCP ploče i vijaka omogućuje postavljanje vijaka u samo jedan korteks,
pa ne dolazi do oštećenja medularnog krvotoka vijcima. Također, pri ulasku
glave vijka u LCP ploču i hvatanja navoja, dolazi do njenog odizanja od površine
kosti pa ne postoji kontakt između periosta i površine ploče čime ne dolazi do
oštećenja periostalnog krvotoka. Dolaze u veličinama 3,5 i 4,5 mm.

Semitubularne ploče su tanke ploče sa polukružno zakrivljenim profilom koje

se koriste za osteosintezu metakarpalnih i metatarzalnih kostiju. L i T ploče
razvijene su za osteosintezu kostiju šake u ljudi, a našle su primjenu u
osteosintezi fiznih lomova veterinarskoj ortopediji.

Ploče za produživanje/premošćivanje na središnjem dijelu nemaju rupe za vijke

Izvorno su razvijene za premošćivanje praznine pri akutnoj elongaciji dugih
cjevastih kosti ili one nastale po osteoktomiji bolesnog korteksa.
Sa promjenom pristupa liječenju kominutivnih lomova, gdje je cilj premostiva
osteosinteza bez idealne anatomske repozicije fragmenata, ove ploče su našle
svoju primjenu. Veličine su 3,5; 4,5 i 4,5 mm široka ploča.

Rekonstrukcijske ploče izrađuju se od mekog čelika i imaju ureze između rupa.

To im omogućuje svijanje u oba smjera, ali su značajno slabije od DCP ploča
jednake veličine. Dolaze u veličinama 2,7 i 3,5. Njihova je osnovna prednost ta
što se mogu svijati da prate konture neravnih kosti, kao što su maxilla,
mandibula i kosti zdjelice.

Ciljevi u liječenju lomova, nesraštenih lomova ili deformiteta kostura su

cijeljenje kosti i povratak funkcije zahvaćenog uda. Ispravna odluka u odabiru
alanteze i planiranje zahvata trebala bi donijeti dosljedne i predvidive
rezultate.
Kirurg mora donijeti procjenu loma, pacijenta i vlasnika pacijenta, kako bi
mogao procijeniti vrstu alanteze koja će pružati potrebnu stabilnost za
prikladno vrijeme, kako bi ispunio planove (tj. donijeti bodovnu procijenu
loma). Također je potrebno izraditi detaljan plan operacije, uključujući metodu
sanacije loma, redoslijed postavljanja alanteza i mogućnost za uzimanje
koštanog presatka.

Ukoliko ne donesemo detaljan plan, produžuje se vrijeme operacije, dodatno

traumatiziramo meka tkiva te povećavamo mogućnost tehničke greške.
Konačni rezultati lošeg planiranja su popuštanje alanteze, prolongirano
cijeljenje, infekcije te nesraštanje.

TOPLOTNI UDAR (OMARICA) I SUNČANICA (INSOLATIO)

Sunčanica (insolatio) se javlja kod pasa za vrijeme lijetnih vrućina.Ona nastaje
zbog direktnog djelovanja sunčanih zraka na glavu psa.Izaziva u životinje
živčane i dišne smetnje,smanjuje krvni tlak uz paralizu centra za disanje u
mozgu.,te povišenje tijelesne temperature.
Toplotni udar (omorica) - termoplegija javlja se kad su vanjske temperature
previsoke uz istodobnu povećanu vlažnost zraka,što otežava psećem
organizmu da se dahtanjem oslobodi suvišne tjelesne topline.Smetnje su iste
kao i kod sunčanice.
Simptomi – kod sunčanice i toplotnog udara javljaju se slični znaci
bolesti.Ubrzan i slab puls,veoma otežano disanje,sluznice plave,lupanje i
ubrzan rad srca,povišenje tijelesne temperature(41-43c), živčane smetnje
(drhtanje,grčevi),nesiguran hod,padanje na zemlju i na koncu pas ugiba.

Lječenje - Nephodno je pozvati veterinara koji će pustiti krv psu da bi se

spriječila hiperemija i edem pluća (navala i nakupljane krvi).Psa treba smijestiti
u hladniju i prozračniju prostoriju a na glavu mu stavljati hlade obloge ili ga
poljevati hladnom vodom.Glavu mu treba položiti da bude na višem.Od
lijekova davati sredstva koji potiču rad srca (kardijaka) i pluća (kofein) .Korisno
je dati i kavu i 50 postotnu otopinu glukoze per os.

Sprečaavanje - Pse treba čuvati od pretjerane vrućine i izlaganja jakom suncu

za vrijeme najvećih žega.U toku prijevoza automobilom osigurati ventilaciju.Ne
smije se ostavljati psa u zatvorenom automobilu jer se često baš u autu javljaju
toplotni udari.

OPEKLINE (COMBUSTIO)
Do opeklina najčešće dolazi zbog požara ili pak u dodiru s vrućim predmetom.
Prema dubini oštećenja kože razlikujemo tri stupnja opeklina :
I.stupanj - crvenilo ,oteklina,velika bol (dermatitis erythematosa) ,
bol postupno iščezava.
Kasnije se javlja i opadanje epitela ( površinskih dijelova kože ).
II.stupanj - stvarnje mjehura (vezikula),nakon toga kraste i ljušćenje kože
(dermatitis vesiculosa).
III.stupanj - odumiranje kože (dermatitis gangraenosa).
Kod težih oblika opeklina kao i kod većih zahvaćenih površina,poremećeno je
opće stanje životinje ( febra,kolapsno stanje ) pa može doći i do uginuća.
Liječenje - u liječenju
Se provode opće kirurške norme.Kod prvog stupnja hlani oblozi.Ako su
opekline proširene ,korisno je premazati 5 postotnom otopinom alkohola.Kod
drugog stupnaja treba s malo alkohola očistit mjehuriće a aku su mjehurići
otvoreni dobro je aplicirati 1 postotni acidum picricum i 1 postotnu otopinu
tanina..Premazivanje mastima na bazi ribljega ulja ili parafina.Kod trećeg
stupnja antibiotske solucije i spray ili prašak.Kod opklina pogotovo jačih
indiciran je kortizon.
LITARATURA
Bolesti i liječenje pasa i mačaka..str 3-10
urednici: prof. dr. sc. Tomislav Dobranić
doc. dr. sc. Vesna Matijatko
Ugrizi zmije...str 11-15
Web : hor.animalefans.ru
Liječenje loma kosti kod pasa i mačaka ..str 16-30
Sveučiište u Zagrebu Veterinarski fakultet
Klinika za kirurgiju, ortopediju i oftalmologiju 2009
Toplotni udar i sunčaica i opekline...str 31-32
Urednik Dr.Ivo Franić
Uzgoj,njega,hranidba i bolesti pasa