Bušture, majstore!

 11/07/2016

 Duško Miletković Souly

Mnogo mi je teško prevazići jezične barijere ponekad. Pritom ne mislim na one strane
jezike kojima ne baratam, ili na one koje, pak, koristim svakodnevno. Govorim
isključivo o jezičnim situacijama u regionu. Evo, na primjer, jezične razlike u odnosu
na doba zajedničke države, samo između hrvatskog i srpskog jezika. Bojnik po
hrvatski danas – nekad bilo je major, a satnik jest bio kapetan, ophodnja = izvidnica,
može i patrola, stožer jeste štab, rodoljub je danas standardno – domoljub, rezerva je
pričuva, gliser jeste jurobrod, vrabac je zrnojed, a helikopter jednako je zrakomlat. I
tako bliže i tako dalje. Malo dismr… Ne radi se samo o rečima militantnim, promjene
dešavaju se i na područjima širim, najveće su one na kulturnim poljima. Srećom, ja ću
se snađem – mnogo sam vokabularno prilagodljiv, negujem jezično bogatstvo i ćeram
neki svoj (ne)književni jezik. Čoveku možete uzeti pare, ženu, državu, dostojanstvo,
život čak, ali ne možete da mu uzmete jezik kojim se izražava. Nadam se da vi koji
ovo eventualno čitate razumijete šta ja želim da kažem, i nadam se da kapiraju i oni
mlađi koji nisu imali tu čast odrastati na višim nivoima raznolikosti. Nadam se da sam
prevazišao jezičnu barijeru spram sviju vas.

Elem, ovo su bile samo neke od naših srpsko-hrvatskih novodobnih razlika u

vokabularu. Verovatno i Bosna, a zasigurno i Gora Crna imaju po pitanju ovog šta da
kažu, ali postoje i bivše bratske nam nacije iz bivše države koje nemaju neku potrebu
izmišljati nepostojeće razlike jer njihovi jezici uvik bili su van standardnog i službenog
– srpsko-hrvatskog. Braća Slovenci i braća Makedonci oduvek imali su svoj izričaj,
pomalo potisnut u vremenima prošlim i, kako na ovom sajtu već rekoh ponešto o
slovenskim velikanima basketa, krajnje je vrime da rečem koju o makedonskim
herojima djetinjstva mog.

Makedonija, zemlja mitskog imena, opjevana onom besmrtnom pjesmom grupe Tajm,
zemlja različitog jezika, ali posve razumljivih, ako ne i identičnih emocija. Mogli bi da
pomislimo da se vremenom izgubilo to neodređeno zajedništvo što nas je nekad
povezivalo, ali kategorički tvrdim da nije tako. Tvrdim čak da neće da se izgubi nikad
– pa ni tad. Nedavno, dok sam za divnog dana špartao bajkom po Zagrebu, onako
ovlaš, kao kroz san, čuo sam jedan dobro poznati makedonski glas i zaustavio se tako
naglo da sam umalo pao. O čemu je reč? U samom centru grada, parku na Zrinjevcu,
na jednoj klupici sjedio je Vlatko Stefanovski i, uz zvuke svoje verne gitare, meketao
je na svom materinjem dok su se oko njega nagurali namjerni i slučajni prolaznici,
često u pratnji svoje dječice koja, premda su deca novog doba i novih razlika među
nama, i mada nisu razumjela tekst pjesme „Čukni vo drvo“, osjetila su instinktivno da
je taj čikica s gitarom nekako neraskidivo povezan s njihovim roditeljima, a samim tim
i sa njima. Znači, Vlatko je isključivo svojim umjetništvom uspostavio visok stupanj
razumevanja nove publike i virtuoza, a da mu za to nije bio potreban formalni jezik
usana koji mlađarija razumije.

Sličnih situacija u „regionu“ ima i više, a nešta slično desilo se i meni u doba kad tek
počinjao sam sa košarkaškom abecedom. Kad bih morao da imenujem najvećeg
makedonskog košarkaša u istoriji, ja bih rekao da je to bio Petar Naumoski. Ali kad
bih morao izabrati svog omiljenog makedonskog košarkaša, a ujedno i najznačajnijeg
u bivšem zajedničkom prvenstvu i najtrofejnijeg što se reprezentativnih uspjeha tiče,
odgovor bi glasio – Blagoja Georgijevski. Punih deset godina ja uživao sam u
majstorijama ovog, za me pomalo jezivog tipa i, nalik na Stefanovskog i publiku
danas, premda nisam do kraja razumio svaku riječ onog šta je Georgijevski na terenu
rekao, potpuno dobro razumeo sam kontekst i bit onoga šta je taj čudnovati umjetnik
narančaste lopte hteo da kaže.

Blagoja (mnogi zvaše ga i Blagoje) bio je poznat pod nadimkom Buštur, i radilo se o
prilično neobičnom košarkašu za današnje pojmove. Omalen, ali snažan i poširok,
Georgijevski je za skopski Rabotnički predstavljao ono što je za čačanski Borac bio
Mišović, ili što su za Zvezdu i Partizan bili Slavnić i Kićanović. U najvišem rangu
natjecanja debitirao je još krajem šezdesetih, a 1970. godine bio je jedan od
najvažnijih u juniorskoj generaciji u kojoj su, između ostalih, uz njega nastupali:
Srećko Jarić, Dugi Damnjanović, Davor Rukavina i Dragan Radosavljević, njegov
dugogodišnji kompanjon iz Rabotničkog. Juga je te godine s ovom generacijom
završila četvrta na EP za juniore u Atini, a Blagoja je trebao samo godinu dana kako bi
postao standardnim u najjačoj selekciji bivše države.
Skopski tim je sedamdesetih godina imao svoju najbolju generaciju u istoriji jer uz
Blagoju su parketima ordinirali i njegov bekovski partner, Steruli Andonovski, dok je
dvojac pod košem, Radosavljević – Bocevski, bio među boljim centarskim parovima
bivšeg prvenstva. Svi imenovani navlačili su dres sa državnim grbom. U izuzetnoj
domaćoj konkurenciji sedamdesetih, najboljim plasmanima Rabotničkog bila su peta
mjesta u prvenstvima 1971-72 i 1974-75 što se može činiti prosječnim ostvarenjima,
ali nije bilo baš tako. Sezona ’75 bila je jedna od najkvalitetnijih u istoriji bivšeg
prvenstva (stravični Zadar, sjajna Jugoplastika, nadirući Partizan i Bosna, Crvena
zvezda sa najjačom generacijom istorije plus još par timova s izuzetnim igračkim
kadrom). Georgijevski, koji je visinom (183 cm) bio više plejmejker, također je znao
natovariti protivnike impresivnim brojem poena, naročito nakon što se povukao
Andonovski. Duša i mozak skopske ekipe, pet puta je u Prvoj saveznoj ligi ostvario
preko 20 poena u prosjeku, a najefikasniju sezonu imao je baš ’75 kada je, sa preko 27
poena prosječno, bio petim strelcem domaćeg prvenstva. Rabotnički je svih tih godina
bio izuzetno neugodnim timom, naročito na domaćem terenu i mnogi timovi Juge
gubili su titule baš u Skopju. Jedna od najčuvenijih predstava Blagoje Georgijevskog
datira iz sezone ’71 kada su bitku za prvaka bojovali splitska Jugoplastika i zagrebačka
Lokomotiva. Zagrebački tim je uvjerljivo poražen u Skopju, što je umnogome odlučilo
o sudbi prvenstva, a Blagoja je, na nagovor premazanog trenerskog spadala Lazara
Lečića jedan od posljednjih kontranapada Rabotničkog na utakmici završio tako što je
loptu zakucao u pomoćnu mrežu za skupljanje lopti, kako bi dodatno povredio već
rasturenog protivnika (nakon što je Lazar ranije obećao pomoć direktoru Cibone).

Jedna od glavnih karakteristika Georgijevskog bila je iznimno agresivna igra, tako da

je često bio među igračima koji prave najviše faulova na domaćim prostorima.
Priupitajte neke naše bivše veličine kako im je bilo igrati u Skopju kad te preuzme
Blagoja i čut ćete, za današnje vrime pomalo nevjerojatne, priče o čuvenom „prstencu“
Georgijevskog. Pa ti igraj…

Kao što već pomenuh, Blagoja je uživao u ponajboljoj reprezentativnoj karijeri od svih
makedonskih košarkaša. Bio je 1971. članom najbolje državne selekcije koja je uzela
zlato na Mediteranskim igrama u Izmiru, a nešto ranije te godine i srebro na
Evropskom prvenstvu u Njemačkoj. Dogodine, Georgijevski je zaigrao i na svojim
prvim Olimpijskim igrama u Minhenu, ali tamo je ostao bez medalje jer je repka Juge
okončala priredbu na petom mjestu. Mnogi će da kažu da je Blagoja svoje mjesto u
najboljem timu Jugoslavije zaslužio tzv. „nacionalnim ključem“, koji je podrazumevao
da državni tim bude raznolik, kakva nam je bila i država, ali ja se kategorički ne
slažem s ovim, čak mislim da je Blagoja imao određenu nesreću da igra u okruženju
Juge. Zašto? Zato što da je igrao u nekoj manje kvalitetnoj sredini (recimo tadašnja
grčka ili turska liga, koje su tih godina kvalitetom bile za par kopalja iza Yu-
prvenstva), bio bi nosiocem igre državnog tima i ostvarivao bi nenormalne brojke. Tih
godina gledao sam talijanske legende Marcoratija, Rekalkatija i Osolu, vjerojatno sam
subjektivan, ali Blagoja je bio u istoj klasi sa njima.
Nakon svoje ponajbolje sezone u karijeri, 1974-75, Georgijevski se nije našao u
reprezentaciji Jugoslavije koja je te godine pokorila Evropu na prvenstvu održanom u
Jugoslaviji. Konkurencija je prosto bila superstrašna – bekovske pozicije opsluživali
su: Slavnić, Kićanović, Plećaš, Delibašić i Tvrdić. Blagoja je ipak te godine s repkom
uzeo svoje drugo mediteransko zlato na igrama u Alžiru. Naredna sezona ’76 ostaje
upamćena kao apsolutni vrh skopske košarice, premda je Rabotnički domaće
prvenstvo završio tek na 9. mjestu u konkurenciji 14 timova. Skopljanci su te sezone
nastupali u Kupu pobjednika kupova i na krilima Georgijevskog došli su do polufinala,
nakon što su osvojili svoju četvrtfinalnu grupu. Tamo ih je čekao tim Ćinzano iz
Milana, predvođen talijanskom legendom Pinom Brumatijem i naturaliziranim
Amerom Majkom Silvestrom. Milanezi su uvjerljivo slavili sa 23 razlike na domaćem
terenu, nakon što je isprovocirani Blagoja (samo 4 poena) napustio igru sa 5 faulova u
32. minutu. Uzvrat u Skopju ponudio je nadu u čudo, a ista je trajala sve do 30. minute
susreta. Georgijevski je u prvih trideset minuta razvalio Milaneze sa 32 postignuta
koša, ali onda je (opet) morao na klupu sa pet ličnih i Rabotnički je slavio sa
uvjerljivih, ali nedovoljnih 104-89.

Osim najvećeg uspjeha u međunarodnim takmičenjima, skopski tim je dogurao i do

finala domaćeg Kupa te godine, a tamo ih je razmontirala kvalitetnija ekipa
beogradskog Radničkog, mada je Blagoja sa 23 poena bio najefikasnijim pojedincem
tekme.

Šlag na životnu tortu Georgijevskog bilo je drugo učešće na Olimpijskim igrama.

Jugoslavija je u Montrealu osvojila srebrnu medalju, a Buštur je zabilježio svoj najveći
reprezentativni uspjeh, premda se na samom takmičenju nije naigrao. Nakon ove
zaključne reprezentativne epizode, Georgijevski je ostao jednim od impresivnijih
igrača prvenstva sve do sredine osamdesetih. Koliko je Georgijevski bio bitan za igru i
uspjehe Rabotničkog najbolje je bilo vidljivo u sezoni 1977-78 kad je Blagoje na
odsluženju vojnog roka, a skopski kolektiv napušta prvi razred natjecanja. Kada se on
vrati u tim, i Rabotnički je ponovo članom elitnog društva. Iz tog perioda kasnije
karijere ja ga pamtim po povremenim TV ili češće radijskim prenosima i gotovo svaki
put on je jedan od najzapaženijih na parketu – nebitno da li je nekog razorio sa 40+
poena ili je isključen nakon nekog, za njega standardnog, ekscesa. Sjećam se da sam
ga uživo gledao još početkom osamdesetih protiv Ace Petrovića, jednog od najboljih
bekova Juge tog vremena, i Blagoja ga je tako izludio šuterskom kanonadom i
konstantnim slanjem po ćevape da je Aco pribjegao najpodlijim psiho-fizičkim
trikovima kako bi ga rastrojio. Posljednjom domaćom sezonom koju je Georgijevski
odigrao bila je prvenstvena sezona 1983-84.

Ponekad se čini da golemom nepravdom je činjenica što Buštur nakupio je čak 123
susreta u najboljoj selekciji Jugoslavije, i osvojio je dvi velike medalje s njom, dok je
npr. Srećko Jarić odigrao niti 20 utakmica u dresu iste, a velikim takmičenjima nikad
primirisao nije, ili Mišović koji je odigra samo 5 tekmi u najboljoj selekciji. Takav je
život, nekad zelen, nekad žut, za Srećka i Radmila pomalo i siv, a za Georgijevskog
možda svetliji malo, ali ja ne bih na toj službenoj istoriji ništa menjao. Blagoja je bio
uvjerljivo najveći igrač svoje Republike, danas države. U domaćem prvenstvu
ubilježio je ukupno 4478 poena, ća mu daje prosjek od 17,2 poena po utakmici.
Nagrađen je počasti „zaslužni sportista SFRJ“, a iznad svega bio je originalan. Ne
samo igrom, već i svojom pojavom. Kad bi me pitali koji današnji košarkaš me
podsjeća na Blagoju, morao bih da izvalim – nijedan. Prije će se desi da vidimo 10
kopija Saše Đorđevića ili Vlada Divca nego što će se pojavi takav lik kao
Georgijevski.

Eh, Bušture, bratko, majstore… Davno to bješe… Davno al’ nezaboravno… A ti – ti

pomalo kvaran si tip jer i sa zadnjeg sica imaš neku neodređenu moć na patetiku da me
hvataš i nikako da se smiriš sve dok se našom „stojkom“ ne zaori onaj poznati refren
– Kad si sam, kad je sve tužno, ti se sjeti nje, Makedonija ti pruža ljubavi sve…