The two faces of globalization: Against globalization as we know it

-Rad govori o tome kako se ekonomisti samo usredotocuju na pozitivne strane globalizacije, kao
dobrocudna sila koja nas vodi eri konvergencije razine dohotka, konvergencije politickih institucija
dok se demokracija prihvaca kao norma te konvergenciji kultura kao rezultat sve cescoj interakciji
izmedu ljudi.

-Neki autori pisu da je globalizacija zaustavila jaki rast razlika u dohotku diljem svijeta te da su najvise
profitirale siromasne zemlje koje su prilagodile svoje politike da bi iskorstili globalizaciju.

-Medutim, ljevicarski pogled na lose strane globalizacije odnose se na sile koje dovode do rada djece
na jugu te oduzimanje od srednje klase na sjeveru (iako su ljevicari za globalizaciju).

-Takoder im smeta destrukcija okolisa, nestajanje kultura te eksploatacija slabijih.

-Desnicari se takoder slazu da postoje zlocudne sile vezane za globalizacjiu (ovaj pogled prevladava u
Europi) kao gubljenje poslova od strane siromasnijeg juga, nestajanje razlicitih kultura koje je Europa
stvarala stoljecima te 3 stoljeca razvoja kapitalizma.

-Ostvaren je rast outputa i razmjene izmedu zemalja zapadne Europe i prekomorskih zemalja,
migracija stanovnistva, ostvarena je konvergenija placa izmedu Europe i Amerike (pritiskom na
smanjenje placa u Americi, a povecanje u Europi), izradila se telekomunikacijska i transportna
infrastruktura te je kapital tekao iz bogatiji u siromasnije, ali zemlje pune potencijala (kao Argentina i
Rusija).

-Medutim, mnoge zemlje su prisilno globalizirane te su se susreli sa ropstvom i 16-satnim radnim

danom te kolonizacijom kao rezultat te globalizacije.

-Pretpostavka da je globalizacija utjecala na konvergenciju dohotka izvlaci se iz toga da ljudi migriraju

iz gusto naseljenih podrucja (Europa) u rijede naseljene (kao sj. Amerika i Argentina, …) te se zbog
toga dogada konvergencija placa i dohotka po stanovniku.

-Zakljucuju da je predratna globalizacija (1. svj. rat) djelovala na konvergenciju dohotka.

-Jedni ekonomisti dolaze do zakljucka da je doslo do divergencije u tom periodu za trecinu, drugi ne
vide pomak, dok treci dolaze do zakljucka da je doslo do konvergencije.

-Do drugacijih zakljucaka se dolazi ovisno o vrsti koristenog PPP-a (pariteta kupovne moci) te autora
istrazivanja.

-Promatrajuci duzi period od najvece globalizacije, jasno se vidi divergenicija dohotka.

-Europske zemlje su kolonizirale neke zemlje, te kolonizirane zemlje nisu mogle iskoristit
industrijalizaciju i globalizaciju iz sljedecih razloga: te su zemlje mogle uvoziti samo robu iz metropole
uz niske ili nikakve carine, izvoz je mogao samo ic u metropolu, proizvodnja dobara koja su
konkurirala metropoli bila je zabranjena te je transport obavljan samo na vozilima i plovilima od
metropole.

-Tijekom 19. stoljeca mozemo jasno vidjeti kako relativno tako i apsolutno nazadovanje zemalja
treceg svijeta.

-Kada bismo pokazali tablice konvergencije i stope rasta u dvije etape globalizacije nekom marsovcu,
on bi zakljucio da je prva etapa bila bolja.
-Medutim, ekonomist bi morao uvjeriti marsovca da je doslo do divergencije cemu su uzrok „lose“
zemlje koje su se odbile globalizirati te bi argumentirao kako BDP per capita otvorenih zemalja stalno
raste i blizi se bogatim zemljama.

-Primjeri Kine i Indije, koji se uzimaju kao argument kako je otvorenost dobra za rast, zapravo
pokazuju da je njihova otvorenost pocela nakon gospodarskog rasta.

-Na grafu se ni kod Indije ni kod Kine ne vidi korelacija izmedu rasta BDP-a i smanjenja troskova uvoza
i izvoza (na grafu za Kinu se zapravo vidi obrnuta korelacija).

-Iako ekonomisti koji koriste ove primjere u svojim radovima priznaju da se to ne moze dokazati, oni
to samo spomenu bez naglasavanja.

-Jos jedna primjedba za trazenje ishoda smanjenja trosarina na vanjsku trgovinu je biranje zemalja
koje imaju prevelike pocetne trosarine pa nije cudo da su znatno smanjili svoje trosarine.

-Zadnja dva stoljeca (80-e i 90-e) globalizacije u vidu rasta i konvergencije su losija nego prethodna
dva.

-Uklanjanje losih zemalja iz argumenata nema smisla jer su neke uspjesne zemlje kao Kina nisu pratile
pravila globalizacije.

-Globalizacija prepustena samoj sebi dovodi do: prostorne i meduljudske nejednakosti, kraha
drustvenih resursa privatizacijom, rasta slomova, pogorsanja uvjeta rada, rast mortaliteta u bivsim
Sovjetskim republikama i Africi, rasta medunarodnih mreza organiziranog kriminala te rasta ropstva.

-Kako se sada susrecemo sa globalnom ekonomijom, moramo uvesti regulatorno tijelo koje nadilazi
drzave.

-Pitanja na koje se treba odgovoriti: kako umjesanost MMF-a u africkim zemljama nije utjecala na
rast BDP-a (u nekima cak se dogodio pad)? Kako objasniti stalne krize u Latinskoj Americi koja je par
mjeseci prije kriza bila hvaljena kao uspjeh globalizacije? Kako su se najbolje zemlje u tranziciji koje su
se osamostalile sa skoro nikakvih javnim dugom nasle u situaciji da im je BDP opao za pola te moraju
traziti oprost dugova?