Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Savska 77, Zagreb

GIBLJIVOST I PRECIZNOST

Seminarski rad

Studentice: Iva Zolota i Sara Botunac

Skupina: S5, modul odgojne znanosti

25. travnja 2020.

UVOD

Seminarski rad se sastoji od dva dijela. Prvi dio je usredotočen na gibljivost, a drugi na
preciznost. Razvoj gibljivosti česta je tema u razgovoru današnje mladeži. Djeca su se
oduvijek voljela natjecati i pokazivati što sve mogu napraviti sa svojim tijelom te koliko
su gipki. Na početku je važno naglasiti što je uopće fleksibilnost te kako ju različiti
autori definiraju. Fleksibilnost spada u motoričke sposobnosti odnosno točnije u
mehanizme za sinergijsku regulaciju i regulaciju tonusa. Fleksibilnost je pod malim
genetskim utjecajem pa djecu, a često i odrasle, veseli činjenica da mogu povećati svoju
gibljivost tijekom života. Također, u ovom seminarskom radu govorit će se o
dimenzijama fleksibilnosti, metodama za razvoj fleksibilnosti i opremi za mjerenje
razvoja fleksibilnosti. Što se tiče preciznosti, one je kao i fleksibilnost jedna od važnih
motoričkih sposobnosti. Preciznost se često upotrebljava u pogrešnom smislu kao izraz
točnost. Gotovo u većini sportova, preciznost je ključan faktor. Za razvoj preciznosti
važno je provoditi vježbe preciznosti ciljanja i gađanja u najširem mogućem spektru
motoričkim manifestacija. U drugom dijelu seminara kao i u prvom naglašavamo
definicije preciznosti iz perspektiva različitih autora. Ključno je zapamtiti kako se
preciznost dijeli na dva faktora, preciznost vođenjem i preciznost gađanjem. Također u
seminaru se spominju korisne stvari kao što su problemi preciznosti te njezino
poboljšanje.

1. FLEKSIBILNOST

Ne postoji jedna određena definicija o tome što je gibljivost odnosno fleksibilnost, već
različiti autori navode različite definicije od kojih će neke biti izdvojene. Milanović
(1993) navodi kako je fleksibilnost sposobnost izvođenja pokreta s velikom amplitudom
dok Sekulić i Metikoš (2007) smatraju fleksibilnost sposobnošću postizanja
maksimalne amplitude voljnih kretnji u jednom ili više zglobova. Jurko i sur. (2015)
predlažu nešto drugačiju definiciju i navode kako se fleksibilnost odnosi na sposobnost
mišića i vezivnog tkiva da se izduži. Osim različitih definicija fleksibilnosti, autori
predlažu i različite podjele u području fleksibilnosti. Tako Milanović (1993) dijeli
fleksibilnost u više dimenzija: aktivna, pasivna, statička, dinamička, lokalna i globalna,
a Sekulić i Metikoš (2007) dijele fleksibilnost u dvije kategorije. Prva kategorija su

2
statička i dinamička fleksibilnost, a druga je izvedena prema topološkim regijama
(fleksibilnost ramenog pojasa, kralježnice i donjih ekstremiteta). Gibljivost se u
sportovima različito očituje. Kod nekih sportova vrlo je važno razvijati gibljivost u svim
dijelovima tijela dok u drugim sportovima gibljivost uopće ne mora biti izražena.
Povećanjem gibljivosti značajno se smanjuje mogućnost povređivanja ligamenata i
mišića, poboljšava se ukupna motorička efikasnost i podiže na viši stupanj stabilnosti
lokomotornog aparata (Milanović, 1993, str. 450). Gibljivost ovisi o nekoliko faktora,
ali ponajviše o građi zgloba. Postoje zglobovi u ljudskom tijelu u kojima je moguće
izvesti pokrete velike amplitude zbog njihove građe (npr. rame), a naravno postoje i
zglobovi u kojima su takve radnje nezamislive (npr. lakat ili koljeno). Drugi
ograničavajući faktor fleksibilnosti je prema Sekuliću i Metikošu (2007) ligamentozni
obruč koji obavija koštano zglobni sustav, a treći faktor prema njihovoj podjeli je
muskulatura koja prelazi preko pojedinih zglobova. Jurko i sur. (2015) navode da je
fleksibilnost lako mjeriti te da zahtijeva minimalnu opremu kao što su goniometri,
fleksimetri, antropometri, centimetarske trake i štapovi za mjerenje. Također se koriste i
elektrogoniometri, fotogoniometri i radiogoniometri.

1.1. Statička i dinamička metoda za razvoj fleksibilnosti

Statička metoda prema Sekuliću i Metikošu (2007) podrazumijeva postupno dovođenje

zglobnog sustava u položaj maksimalnog istezanja u kojem se položaj zadržava
određeno vrijeme, a Milanović (1993) navodi kako sportaš statičkom dimenzijom
fleksibilnosti zadržava postignutu amplitudu pokreta. Smatra se kako je statičko
istezanje nastalo na iskustvima drevnih tehnika joge, koje postoje već preko dva
tisućljeća u različitim oblicima. Također se smatra kako se upravo primjenom tehnika
joge može povećati fleksibilnost. Dinamička metoda prema Sekuliću i Metikošu (2007)
podrazumijeva dostizanje položaja maksimalnog istezanja relativno naglim pokretom
bez zadržavanja u tom položaju, ali uz ponavljanje kretnje. Milanović (1993) također
smatra kako se dinamičkom dimenzijom fleksibilnosti maksimalne amplitude pokreta
postižu višekratno na dinamičan način. Dinamička metoda razvila se iz različitih
sportova kao što su karate, sportska gimnastika, sinkronizirano plivanje i drugi. U
navedenim sportovima javlja se potreba za postizanjem maksimalne amplitude pokreta

3
u dinamičnom načinu rada. Sekulić i Metikoš (2007) naglašavaju kako se ovom
metodom koriste vrlo fleksibilne osobe jer istezanje može biti vrlo naglašeno, a nekada
čak i prenaglašeno što može dovesti do ozljeda (pucanje mišića ili oštećenje zglobova).
Ozljede se češće događaju osobama koje nisu toliko fleksibilne te nisu naviknute na
takve oblike treninga. Često se postavlja pitanje koja je od ovih metoda efikasnija i
Sekulić i Metikoš (2007) smatraju kako su u konačnici one podjednake, ali je dinamička
metoda rada rizičnija.

1.2. Vrste istezanja

Osim statičkog i dinamičkom istezanja postoji još nekoliko vrsta koje navode Jurko i
sur. (2015), a to su pasivno i aktivno koje spominje i Milanović (1993), izometričko i
funkcionalno istezanje te PNF istezanje. Kod pasivnog istezanja se prema Jurko i sur.
(2015) istegnuta pozicija održava i postiže pomoću neke druge regije tijela, pomoću
partnera ili nekog drugog pomoćnog sredstva. Također, istezanje s partnerom obično se
koristi za istezanje donjeg dijela leđa i zadnje lože natkoljenice. Milanović (1993)
također smatra da se kod pasivnog istezanja amplituda pokreta postiže uz pomoć
partnera ili nekog drugog vanjskog opterećenja. Kod aktivnog istezanja prema autorima
Jurko i sur. (2015) istegnuta pozicija mišića i njeno održavanje odvija se pomoću
agonističke skupine mišića (mišići koji se aktiviraju kroz kontrakciju) dakle drugim
riječima kako Milanović navodi (1993) amplituda pokreta postiže se uz pomoć snage
vlastitih mišića. Izometričko istezanje je vrsta statičkog istezanja gdje zapravo ne dolazi
do pomjeranja zglobova, ali ipak dolazi do istezanja pomoću antagonističke sile ili
otpora (Jurko i sur., 2015, str. 133). Najčešći primjer je guranje nekog nepomičnog
objekta bez ikakvih pokreta. Funkcionalno istezanje je specifično istezanje koje
uključuje pokrete iz sporta ili aktivnosti kojima prethodi, a obično se izvodi u
pripremnom dijelu treninga. Ovom vrstom istezanja sportaši kontrahiraju mišiće i na taj
način poboljšavaju i zadržavaju fleksibilnost u punoj amplitudi pokreta. I posljednje,
PNF istezanje (Proprioceptivna neuromuskularna facilitacija) je tehnika istezanja koju
je razvio dr. Herman Kabat 50-tih godina u svrhu rehabilitacije pacijenata koji su
bolovali od paralize i bolesti mišića. Prema Jurko i sur. (2015) ova vrsta istezanja je
najefikasnija i najbrža metoda za razvoj statičke-pasivne fleksibilnosti. Obično se izvodi

4
uz pomoć partnera koji pruža otpor izometričkoj kontrakciji i pasivno pomiče zglob
kroz povećani opseg pokreta. U današnje vrijeme sve više se koristi guma umjesto
partnera.

2. VAŽNOST FLEKSIBILNOSTI ZA ZDRAVLJE

Kvalitetno i redovito istezanje povećava fleksibilnost, ali i mišićnu snagu. Time se

smanjuju bolovi i upale mišića te se postiže dobra mišićna i zglobna pokretljivost. U
sportu i rekreaciji poznato je kako je dobra fleksibilnost važna za zdravlje, izdržljivost
te snagu mišića i zglobova. Međutim, često joj se posvećuje vrlo malo pažnje. Smanjena
fleksibilnost ograničava tijelo u povećanju snage i izdržljivosti te ograničava potpuni
raspon pokreta u rekreativnim fizičkim aktivnostima, ali i svakodnevnom životu. Autori
Jurko i sur. (2015) vjeruju da je opća fleksibilnost bitna za zdravlje, osobito za
neovisnost starijih ljudi. Fleksibilnost trupa može utjecati na zdravlje i probleme leđa,
vrata i ramena. Iako se fleksibilnost češće određuje kao komponenta zdravstvenog
fitnesa nego kao komponenta motorike, obje se mogu smatrati važnima kod većine
pojedinaca navode Jurko i sur. (2015, str. 205). Fleksibilnost je specifična za pojedine
zglobove i na nju se može utjecati posebnim treningom. Ograničena pokretljivost
kralježnice smatra se rizičnim faktorom za slabost donjeg dijela križa. Autori Jurko i
sur. (2015) spominju najčešće testove fleksibilnosti trupa (stoj i dosegni i sjedi–i–
dosegni) te objašnjavaju njihovo izvođenje: s potpuno ispruženim koljenima u stojećem
ili sjedećem položaju, osoba se lagano saginje naprijed s ispruženim rukama i prstima
duž centimetarske trake. Očitava se dosegnuta udaljenost. Pokazalo se da oba postupka
u velikoj mjeri ovise o rastezljivosti stražnje lože. Također spominju i postranično
savijanje kralježnice koje se mjeri linearnom dužinom maksimalnog pomicanja vrha
srednjeg prsta duž bedra.

3. DEFINICIJA PRECIZNOSTI

Postoji više definicija za sposobnost preciznosti. Milanović (1993) kaže da je preciznost

sposobnost čije je definiranje i opisivanje uvijek bio problem. Sastoji se u tome da se
aktivnostima gađanja (bacanje predmeta) ili ciljanja (vođenje predmeta) pogodi

5
određeni statični ili pokretan cilj, koji se nalazi na određenoj udaljenosti. (Milanović,
1993, str. 451). S druge strane Sekulić i Metikoš (2007, str. 83) govore kako je
preciznost sposobnost efikasnog pogađanja vanjskog objekta vođenim i/ili izbačenim
projektilom. Dakako, postoji još nekoliko definicija preciznosti. Heimer i Jaklinović-
Fressl (2006) navode sa je preciznost mjera do koje ista ponavljana mjerenja daju iste
vrijednosti, a naziva se i ponovljivost. Findak i Prskalo (2004) pak navode da je
preciznost sposobnost u aktivnosti gađanja i ciljanja koja omogućava gađanje
nepokretnih ili pokretnih ciljeva na određenoj udaljenosti. Pri gađanju daje se impuls
predmetu i potom nema utjecaja na taj predmet. Za precizno izvođenje pokreta potrebno
je dobar osjećaj cilja, procjena i kontrola gibanja na određenom u putu te vrijeme.
Vrijeme prema Milanoviću (1993) može biti ograničeno na kraći vremenski interval, ali
isto tako može biti i produženo, ali je tada vrijeme pripreme duže. Za visoku preciznost
potrebna je percepcija prostora i lokalizacija. U metodici treninga preciznost potrebno je
prvo postići odgovarajući odnos s tehnikom i taktikom sportske aktivnosti. Milanović
(1993) smatra kako je poželjno da se trening prvo odvija u standardnim uvjetima, a
kasnije u varijabilnim uvjetima.

4. FAKTORI PRECIZNOSTI

U okviru modela kojim se u knjizi Sekulića i Metikoša (2007) analizira motorički

prostor, postoje dva faktora preciznosti, a to su preciznost ciljanjem (vođenim
projektilom) te preciznost gađanjem (izbačenim projektilom). Autori navode kako pod
preciznošću uvijek podrazumijevamo sposobnost da se nešto „pogodi“.

4.1. Preciznost ciljanjem (vođenim projektilom)

Kod ovog faktora preciznosti, Sekulić i Metikoš (2007) navode kako se preciznost
manifestira na način da objekt kojim se cilja vodi tj. nosi od početka do kraja do
trenutka kontakta s „ciljnim objektom“. Autori navode primjer ovog faktora, a to su
mačevaoci. Oni pokušavaju što preciznije voditi mač do određenog mjesta na tijelu
njihovog protivnika i za svoj pogodak dobivaju maksimalan broj bodova. Dakle, u tom

6
slučaju se radi o preciznosti ciljanjem koja se često naziva i preciznost vođenim
projektilom.

4.2. Preciznost gađanjem (izbačenim projektilom)

Drugi podfaktor preciznosti je preciznost gađanjem ili preciznost izbačenim

projektilom. Manifestira se u slučajevima kada osoba samo djelomično upravlja
projektilom kojim obavlja gađanje. (Sekulić i Metikoš, 2007, str.184). Autori kod ovog
faktora navode primjer košarkaša. Košarkaši moraju od samog početka imati pravilnu
usmjerenost izbačenog projektila. Oni loptu nose na ruci kroz vrlo mali dio njene
ukupne putanje do konačnog cilja i u tom slučaju, navode Sekulić i Metikoš (2007), oni
nemaju puno prostora za ispravljanje. Upravo u tome je glavna razlika između
preciznosti ciljanjem i preciznosti gađanjem.

5. PROBLEMI PRECIZNOSTI

Sekulić i Metikoš (2007) navode kako je preciznost jedna od najnestabilnijih

sposobnosti jer je kod njenog testiranja potrebno upotrijebiti velik broj testova ili pak
jedan test koji se ponavlja u velikom broju čestica tj. ponavljanja. Konačni rezultat se
prikazuje kao prosječna vrijednost na svim korištenim česticama tog testa. Milanović
(1993, str. 451) kaže se kontrola izvođenja preciznih pokreta provodi na temelju vidnih
informacija iz objektivne stvarnosti i kinestetičkih informacija iz memorije i receptora.
Osnovni problem preciznosti je prema autorima Sekuliću i Metikošu (2007) enormno
velikom broj čimbenika koji mogu poremetiti preciznosti, a kod drugih sposobnosti to
nije slučaj. Autori navode dva primjera sportaša, a to su streličari i nogometaši. Kod
streličara je vrlo važna mirnoća, uravnoteženo disanje i koncentracija. Ukoliko streličar
dođe na natjecanje npr. prehlađen, neće biti toliko uspješan nego kada je zdrav. Zbog
prehlade mu, navode autori, disanje neće biti uravnoteženo već lagano ubrzano. Taj
banalan problem u stvari je uvjetovao promjenu uvjeta u kojem streličar sada mora
odapeti strijelu iz luka i pitanje je hoće li uspjeti pogoditi metu. S druge strane, autori
spominju primjer nogometaša ili judaša u istoj situaciji kao kod streličara. Autori
napominju kako bi nogometaš tijekom utakmice vjerojatno potpuno zaboravio na

7
prehladu i odigrao bez ikakvog problema. Postoji niz drugih problema koje mogu
utjecati na preciznost kao što su nervoza, žgaravica, ubrzani rad srca, bolovi u mišićima
i slično. Stoga nije rijetkost da sportaši koji se bave sportovima preciznosti primjenjuju
i različite oblike psihološkog treninga i meditacija kako bi razvili svoju sposobnost
koncentracije do najviših mogućih razmjera. (Sekulić i Metikoš, 2007, str. 185).

6. PRECIZNOST KAO MOTORIČKI POSTUPAK

Današnja vojna sredstva postižu izuzetno veliku preciznost. Elektronska računala

funkcioniraju na način da dobivaju upute o koordinatama gađanog objekta. Nakon toga
moraju ukalkulirati veliku količinu podataka kao što su kutovi, udaljenost, visina,
brzina, da bi gađanje bilo uspješno. Autori Sekulić i Metikoš navode slijed signala koji
se javljaju kod šutera u košarci. Košarkaš, dakle, mora stabilizirati položaj svoga tijela,
skočiti, podići ruku s loptom i na kraju izbaciti loptu. Postupak zvuči jednostavan, no
čak i najmanja greška može uzrokovati promašaj. Na primjer, igrač može slučajno
kontrahirati mali prst jače nego što je potrebno i u tom slučaju promašiti koš. Autori
navode kako takvih primjera ima još bezbroj. Prema Sekuliću i Metikošu (2007) upravo
iz ovog primjera je vidljivo koliko je preciznost složena sposobnost i od koliko faktora
zavisi. Zbog tako enormnih upravljačkih aktivnosti pojedini istraživači misle da
preciznost nije motorička sposobnost, ali autori je ipak razmatraju kao motoričku
sposobnost.

8
Slika 1. Struktura motoričkih sposobnosti

7. KINEZIOLOŠKE TRANSFORMACIJE PRECIZNOSTI

Kod treninga preciznosti potrebno je poznavati pravila kao i kod svih drugih motoričkih
sposobnosti. Temeljna je bazična preciznost, a nešto drugo je specifična preciznost
(Sekulić i Metikoš 2007, str.186). Ako osoba ima visoku razinu temeljne tj. bazične
preciznosti može imati i veliku specifičnu preciznost. Ako osoba ima malu razinu,
bazične preciznosti, ona može povećati svoju specifičnu preciznost, ali nikad u toj formi
kao što bi osoba postigla da ima visoku razinu temeljne preciznosti. Faktori preciznosti
su za razliku od fleksibilnosti genetski određeni što znači da je kod djece bolje razvijati
bazičnu, nego specifičnu preciznost. Primjerice djetetu je bolje davati da baca zgužvane
papire u koš i pritom svaki put promijeniti visinu, nego mu dati da strelicama na tri
metra gađa pikado. Dakle, djeci bi trebalo zadavati zadatke da vježbaju preciznost
ciljanja i gađanja u najširem mogućem spektru motoričkih manifestacija. Nije dovoljno
upotrijebiti jednu vrstu preciznosti i tu provesti trenažni proces. Ako su sadržaji
siromašni i ako nije širok spektar motoričkih zadataka koje dijete izvodi, nije moguće
razviti temeljnu – bazičnu preciznost. (Sekulić i Metikoš, 2007, str. 191.).

ZAKLJUČAK

Na kraju, možemo zaključiti da fleksibilnost zapravo ima vrlo važnu ulogu u čovjekovu
životu. Poželjno bi bilo od rane dječje dobi započeti razvoj fleksibilnosti kroz razne
sportske aktivnosti i različite vrste istezanja. Kao što je već spomenuto u radu,
fleksibilnost je pod malim genetskim utjecajem, za razliku od ostalih motoričkih

9
sposobnosti, tako da ju je lakše razvijati tijekom života. Također, postoje brojne metode
pomoću kojih se može razvijati fleksibilnost. Svaka od njih je efikasna, ali dinamička
metoda je najrizičnija od svih jer nepravilnim istezanjem vrlo lako može doći do
ozljede. S druge strane, za razliku od fleksibilnosti genetika ima velik utjecaj na
preciznost. Važno je razlikovati bazičnu preciznost te specifičnu preciznost. Budući da
je genetski predodređena, kod djece je važnije razvijati bazičnu preciznost. Također uz
velike naporne i pravilne vježbe, možemo vrlo lako poboljšati ovu motoričku
sposobnost. Preciznost je motorička sposobnost koju je dosta teško pravilno izmjeriti,
ali svakako se možemo truditi da ju razvijemo na što bolji način. Možemo reći kako
preciznost u svakom sportu ima ogromnu ulogu te je bez preciznosti gotovo nemoguće
ostvariti ciljeve.

LITERATURA

Vladimir Findak i sur. / urednik Dragan Milanović (1993): Priručnik za sportske

trenere, Zagreb: Fakultet za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu

Damir Jurko i sur. (2015): Osnove kineziologije, Split: Gopal

Damir Sekulić i Dušan Metikoš (2007): Uvod u osnovne kineziološke transformacije,

Osnove transformacijskih postupaka u kineziologiji, Sveučilište u Splitu: Fakultet
prirodoslovno-matematičkih znanosti i kineziologije

10