LJUDSKA OBITELJ

Treće poglavlje dokumenta Papinske biblijske komisije o biblijskoj antropologiji govori o

ljudskoj obitelji. Ova tema obrađena je u dokumentu kroz prizmu triju naslova: prvi naslov
govori o "ljubavi između muškarca i žene" (br. 158-207), drugi o "ljubavi između roditelja i
djece" (br. 208-235) i treći o "bratskoj ljubavi" (br. 236-264).
U ovom broju Svjetla riječi doneseno je tumačenje odlomka o stvaranja muškarca i žene
(Post 2,21-25) koje je izloženo na početku trećeg poglavlja (br. 152-157).

1. Nije dobro da čovjek bude sam (Post 2,18)

Činjenica da je Stvoritelj oblikovao ljudsko biće kao muškarca i ženu (Post 1,27; 2,21-23)
poziva na pažljivo promatranje ove konstitutivne razlike unutar ljudskoga bića. Riječ je ne
samo o jednakom dostojanstvo dvaju spolova nego i o idealnom odnosu ljubavi. Božanski
dah koji je učinio živim prah koji je oblikovao Stvoritelj očituje svoju vitalnu snagu u
sporazumnom susretu između čovjeka i žene, iz kojega proizlazi život. Dobrota stvaranja
podudara se s nadvladavanjem samoće, i to nadvladavanje događa se u činu prihvaćanja
drugoga, iz ljubavi. I to u sferama sve širih odnosa, od bračnog para do djece, i od obiteljskog
bratstva do zajedništva sa svim ljudskim bićima.

2. Stvaranje prvog ljudskog para (2,21-25)

U Post 2,21-25 dva su glavna pripovjedačka momenta: prvi predstavlja Božje djelovanje
koje stvara muškarca i ženu (2,21-22), a drugi je susret para, s ljudskim uvažavanjem
božanskog djela (2,23-24).
Ovaj opis u 2,21-25 ne želi biti izvještaj o onom što se materijalno dogodilo, jer biblijski
pisac koristi književnu vrstu simboličke vrijednosti. Traži se, dakle, razborito shvaćanje ovog
biblijskog teksta. Svi tumači priznaju važnost sadržaja i poruke ovog teksta. Međutim,
postoje interpretacijske razlike kako u pogledu cjeline odlomka tako i glede nekih detalja.

3. Dva značenja riječi adam

Hebrejska riječ ’ādām ima dva značenja u pripovijedanju drugog poglavlja Knjige
Postanka. U prvom dijelu ovog pripovijedanja (2,4-20)’ādām označava ljudsko biće općenito.
Međutim, u opisu stvaranja prvoga ljudskoga para (2,21-25) isti termin ’ādām upotrijebljen je
da označi mušku osobu, zbog izričite korelacije sa "ženom" (2,22-23.25). Kasnije, u
četvrtom i petom poglavlju, ova ista riječ ’ādām postaje vlastito ime (Adam) praroditelja
ljudskoga roda (4,1.25; 5,1-5).

4. Dva tumačenja stvaranja žene u Post 2,21

Dvoznačnost povezana s riječju ’ādām promicala je dva načina tumačenja odlomka u
2,21-23. Prema prvom, tradicionalnom tumačenju odlomak opisuje stvaranje žene, koje
izvodi Stvoritelj služeći se materijalom ("jedno od rebara") uzetim od čovjeka (2,21). To
potvrđuje ’ādāmova izjava: "ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta" (2,23). Na taj
način, sugeriraju neki tumači, biblijski pisac je domišljato preokrenuo očevidnost da svi
muškarci proizlaze "od" žene, pripovijedajući da je u početku žena proizišla od čovjeka.
Apostol Pavao se kreće u tom pravcu kada piše: "Jer kao što je žena od muža, tako i muž po
ženi; a sve (dolazi) od Boga" (1 Kor 11,12). Odatle proizlazi dvostruka pouka: s jedne strane,
ona uzajamnog priznavanja, jer "u Gospodinu, ni žena bez muža, ni muž bez žene" (1 Kor
11,11), a s druge strane postavljen je pisamski temelj za hijerarhijski red u obitelji i u
zajednici (1 Kor 11,7-10), iz razloga što "je prvi oblikovan Adam, onda Eva" (1 Tim 2,11-
13).
Danas nije univerzalno prihvaćeno takvo sociološke gledište, također zato što biblijski
tekst traži drugačije, egzegetski rigoroznije čitanje. Naime, do r. 20 pripovjedač govori o
’ādāmu ne navodeći bilo koje spolno značenje. Uopćenost prikaza nalaže odricanje od
zamišljanja točnog obličja takvoga bića, a pogotovu od pribjegavanja monstruoznom obliku
androgina. Pozvani smo, naime, podložiti se s ’ādāmom iskustvu neznanja, tako da bismo
otkrili, po objavi, koje je divno čudo učinio Bog (usp. Job 33,15). Nitko, ustvari, ne poznaje
otajstvo vlastitog postanka. Ova faza ne-vizije simbolično predstavlja čin Stvoriteljev koji
"pusti tvrd san na ’ādāma te on zaspa" (r. 21). San ovdje nema funkciju anestezije da
omogući bezbolnu operaciju, nego podsjeća više na očitovanje nepredočivog događaja, onoga
po kojem od samo jednog bića (’ādām) Bog ih oblikuje dvoje, čovjeka (’îš) i ženu (’iššāh). I
to ne samo da pokaže njihovu korijensku sličnost, nego da predoči kako njihova razlika
potiče na otkrivanje duhovnog dobra (uzajamnog) priznavanja, načela zajedništva ljubavi i
poziva da postanu "samo jedno tijelo" (r. 24). Nije pružena pomoć samoći muškarca, nego
onoj ljudskoga bića, posredstvom stvaranja čovjeka i žene.

5. Bog uzima "stranu/bok" čovjeka i "gradi" ženu (2,21-22)

Neki detalji Božjeg stvoriteljskog čina zaslužuju preciziranja. Prvo, suvremeni prijevodi
redovito prevode hebrejski glagol lāqaḥ s "izvaditi" (r. 21: izvadi jedno rebro). Međutim,
prikladnije je prevesti taj glagol s "uzeti" uz nijansu odabira. Drugo, drevni grčki i latinski
prijevodi preveli su s "rebro" (rr. 21-22) hebrejsku riječ ṣēla‘ koja u svim drugim biblijskim
upotrebama (usp. Izl 25,12.14; 1 Kr 6,34; Ez 41,5.9) nikada ne označava posebni dio
(ljudskoga) tijela, nego jednostavno "stranu" ili bok nekog predmeta. Ako se izbjegne
spomen anatomskog organa, tada bi se moglo reći da su "čovjek i žena" kao "bok i bok "
slični u njihovoj konstitutivnoj naravi. U isto vrijeme oni su pozvani da budu "bok uz bok",
jedno uz drugo, kao pomoć i saveznik. Doista, čitamo kod Siraha "tko ima ženu posjeduje
blago: ona mu je pomoć i stup potporni" (36,24).
Zaista, svatko od dvoga ima specifično identitetsko obličje: za čovjeka evocirano radnjom
"zatvaranja mjesta mesom" (r. 21), za ženu je izraženo glagolom "graditi" (bānāh: r. 22), što
se podudara s potencijalnošću rađanja sinova (bānîm; usp. Post 16,2; 30,3).
Inzistiranje na specifičnom identitetu svakoga od subjekata, očitovanom u njihovoj samoj
tjelesnoj konstituciji, jamči da drugi ne bude željen kao sredstvo za ispunjenje pomanjkanja
ili cijenjen jednostavno kao komplementarni doprinos, nego je naprotiv željen i prihvaćen u
udivljenoj zahvalnosti, u svojoj kvaliteti osobe, ne podređene potrebi drugoga, i veličane zato
što je savršeno "dobro" koje je stvorio Bog kao ispunjenje svoga djelovanja.

6. Susret žene i muškarca (2,22b-25)

Gospodin je onaj koji promiče taj susret, budući da On "dovodi" ženu muškarcu (r. 22b), s
implicitnom nakanom da potakne združivanje. Čovjek uzima riječ (r. 23) da izrekne kako je
ostvareno "dobro" sposobno pobijediti samoću ljudskoga bića (r. 18), dobro koje je zacijelo
ostvario Stvoritelj, ali ga je sada svjesno prihvatilo stvorenje u slobodnoj odluci ljubavi.
Svečane riječi u rr. 23-24 ne proglašavaju samo jednakost dvaju spolova, nego uspostavljaju
odnos saveza ("kosti od mojih kostiju, meso od mesa mojega", usp. 2 Sam 5,1-3) i svjedoče
da će drugi biti smatran kao vlastito tijelo (r. 24).
Sklapanje bračnog saveza tematizira također tvrdnja biblijskog pisca: "stoga će čovjek
ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu" (r. 24). Spomen roditelja u ovom narativnom
kontekstu poziva čitatelja da promatra najavljenu idealnu putanju ocrtanu za čovjeka
općenito: žena koju vodi Bog, ide prema čovjeku (r. 22), a čovjek, prepoznajući dar, ide
prema ženi (r. 24), svatko ostavljajući stvarnost iz koje dolazi da ostvare, putem njihova
uzajamnog "prianjanja", ono jedinstvo ("jedno tijelo"), koje će biti počelo novoga života, i
postat će u povijesti svjedočanski znak jedinog Očinstva, jedinog Početka svega.
Biblijski opis završava s napomenom da nagost nije bila uzrok stida za čovjeka i ženu (r.
25). To podsjeća ne samo na nedužnost početaka, još ne okaljanih grijehom, nego ukazuje
također da je spolni odnos supružnika čist, u mjeri u kojoj u tijelu izražava ljubav sukladno
Božjem planu. I jer će iz te ljubavi započeti život, odnos će biti zaštićen stidom, kao izraz
svetosti i uzajamnog poštivanja.