Je li sveti zvuk sve tiši?

U ovom članku Vesna Vančik pokušava objasniti važnost tradicionalne i

autohtone liturgijske glazbe, koju je u novije vrijeme zamijenila modernizacija
svete glazbe. Problem je u tome što vrijedna baština, odnosno originalna
liturgijska glazba „vene“, dok lošija i popularizirana crkvena glazba „cvijeta“,
kako bi se pridobilo čim više mladih vjernika. Iako nisam vjernica, pa iz tog
razloga nemam previše iskustva s takvom vrstom glazbe, smatram da svjetovna
glazba ne bi trebala imati nikakvih poveznica s crkvenom glazbom. To su dvije
posve različite skladbe, te se njihovim miješanjem gubi izvorna vrijednost. Tom
negativnom preobrazbom duhovne glazbe, došlo je do dopadljivog, kičastog i
banalnog stila, koji je zamijenio koral, gregorijansko pjevanje, polifoniju itd. Po
mom osobnom mišljenju smatram da prvotno nije trebalo ni dolaziti do
promjena, koje su uzrokovane prilagođavanjem mladima. Bez obzira na to bila
li tradicionalna crkvena glazba njima „dosadnija“ naspram današnje svjetovne
glazbe, pronašli bi se ljudi koji bi takvu autohtonu glazbu znali cijeniti.
Umjesto stvaranja neoriginalne promjene, trebalo se mlađima pristupiti
edukacijom prave liturgijske glazbe. Time bi bolje shvatili njenu vrijednost i
naučili je poštovati. Pošto nam Vesnin članak dokazuje da se tako nije
postupilo, mladež danas ni ne može znati za drugo osim onoga na što su
naučeni, a to je modernizirana crkvena glazba. Ne može se očekivati da znaju
nešto s čime nikad nisu bili upoznati. Iz tog razloga smatram da se ta
problematika može pokušati riješiti podučavanjem liturgije. No, isto tako
smatram da je prekasno da se ukine popularizirana crkvena glazba na koju je
već mnogo ljudi naučeno. Trebala bi se održavati ravnoteža između starog i
novog.