.

LAŽI KOJE
STE REKLI
.
Harriet Tyce
.
Naslov izvornika: The Lies You Told
 .

Za Saru Hughes - najdražu prijateljicu.

Nikad neću zaboraviti sjenilo Rimmel...
Prvi dio
 Jedan

Ovo je prvi put da spavam u majčinoj sobi. Barem

koliko pamtim. Hladno je. Samo mi ruka nije
skrivena ispod pokrivača i koža mi je vlažna, a prsti
hladni. Okrenula sam se i cijela se zavukla pod
pokrivač crpeći toplinu od Robin. Ona tiho spava
pokraj mene. Prošlo je nekoliko godina otkad je
posljednji put željela spavati sa mnom, ali porazila ju
je temperatura u kući. Prvu noć kad smo stigle, ušla
je u sobu, a ja sam odmah odlučila umjesto nje i
izašla.
- Ledeno je - reče - i ne sviđa mi se ova čudna slika
na zidu.
- Skinut ću je - rekoh. Međutim, nisam
prigovarala kad je Robin željela da podijelimo krevet.
Ne želim je ispuštati iz vida.
Poplun je pretanak. Sinoć sam nabacala kapute
na nas da nas dodatno zagriju, ali skliznuli su na pod
dok smo spavale. Posegnula sam i navukla ih natrag
pokušavajući ne probuditi Robin i ne omesti njezin
san još barem nekoliko minuta. Bit će hladno kad
ustanemo.
Plinska grijalica još uvijek radi. Sjećam se kako
mi je majka ponekad zimi za najhladnijih dana
dopuštala da se obučem pokraj nje upozoravajući me
da se ne približavam previše. Tada je nikad nisam
smjela ni dotaknuti. I sad se bojim dotaknuti je.
Smeđa je, sjajna, oštrih rubova, a boja na žljebovima
odavno se izlizala. Keramički plamenici crni su od
čađe. Ne znam ni hoće li uopće raditi. Nekoć bijel
kamin oko nje požutio je, a iznad vatre vidljivi su
tragovi gorenja. Jučer nisam obratila previše
pozornosti na porculanske ukrase na okviru kamina,
ali na prigušenom jutarnjem svjetlu vidim da su još
uvijek isti; nasmiješene pastirice, Pierrot prazna
osmijeha, svi zajedno zgurani uzduž uske police.
Robin se promeškolji pokraj mene, uzdahne i opet
utone u san. Ne želim je buditi. Čeka je težak dan.
Obuzela me tjeskoba. Vlažna prostorija nadvila se
nada mnom i počele su me progoniti misli o toploj
kući iz koje sam pobjegla. Kontrast između gostinske
sobe ovdje koju je Robin odbila i njene spavaće sobe
koju smo bile prisiljene napustiti: krevet ogrnut
ružičastim zavjesama, ovčje krzno na podu. U kući
moje majke nema ovčjeg krzna - samo ovnova lubanja
sa sjajnim rogovima još uvijek obješena iznad
stubišta.
Međutim, sigurno je. Daleko. Robin se u krevetu
okrenula bliže meni i primaknula toplu ruku u kojoj
je čvrsto držala pletenog merkata kojeg joj je
napravila moja najbolja prijateljica Zora. Počela sam
disati lakše. Nakon onoga što se dogodilo uvijek će mi
biti hladno u toj kući unatoč toplini. Šok je još svjež
pa me i sada prolaze trnci dok razmišljam o tome.
Dubok udah, izdah. Sad smo ovdje.
Posegnula sam i uzela mobitel s noćnog ormarića
- ništa. Nema poruka. Baterija je skoro prazna -
naravno da pokraj kreveta nema nijedna utičnica.
Međutim, struja barem još uvijek radi - valjda nas
neće ubiti visok napon prije nego što budem imala
priliku naći nekoga da provjeri žice. Legla sam i
napisala sve poslove potrebne da bi kuća bila
sigurna, prestravljena količinom zadataka pred
sobom. Barem neću imati vremena razmišljati o bilo
čemu drugom.
- Koliko je sati? - Robin promrmlja okrenuvši se
kako bi se istegnula.
- Skoro sedam - kažem joj. Zastanem. - Bolje da
ustanemo.
Još smo na trenutak ostale ležati, obje ne želeći
suočiti se s hladnoćom. Pripremila sam se, u pokretu
se otkrila i skočila na noge.
- Tako si zločesta - Robin reče prebacivši se u
sjedeći položaj. - Moram li se tuširati? U kupaonici je
ledeno.
- Ne, u redu je. Pokušat ću to srediti poslije.
Počela je trčati po sobi i mogla sam čuti kako
tumara uokolo spremajući se. Obukla sam traperice
i džemper ni ne razmišljajući o svojoj odjevnoj
kombinaciji. Prehladno je za taštinu.
.

- Ne želim ići - Robin reče vrativši nepojedeni komad

prepečenca na tanjur. Uzdahne. Srce me zaboli.
- Znam.
- Neće mi se svidjeti - reče okrenuvši se i podigavši
kosu u punđu.
- Možda neće biti tako loše.
- Da, hoće - reče zureći u mene. Takvom se tonu
ne može proturječiti.
Spremala se proći kroz vrata nove škole u šesti
razred, u novoj uniformi - potpuno novoj, čistoj i
urednoj - godinama nakon što su svi već okupili u
skupine i klanove. Uniforma koju nosi čak joj i ne
pristaje, ovratnik joj je prevelik, a suknja
predugačka. Lice joj je blijedo nasuprot novoj
jarkocrvenoj školskoj vesti i besprijekorno bijeloj
novoj košulji, a sve smo to u žurbi kupile jučer u
trgovini s uniformama u Ulici Finchley Road koju
pamtim iz djetinjstva. Stegne me u grlu, ali
osmjehnem se na silu.
- Bit će u redu - rekoh s tračkom očajanja u glasu.
-Pronaći ćeš zanimljive nove prijatelje. - Podigla sam
komad prepečenca, pogledala ga i spustila. Ni ja
nisam gladna.
- Možda - Robin reče sumnjičavim glasom.
Završila je s namještanjem frizure i izvukla mobitel iz
džepa, istog trena zavedena ekranom. Trznula sam se
i pribrala. Je li Andres poslao poruku kćeri i poželio
joj sreću u novoj školi? Ne znam jesu li Robin i njezin
otac razgovarali otkad smo otišle... otkad smo morale
otići. Robin je nastavila tipkati, očima pažljivo prateći
ekran.
- Ima li išta zanimljivo? - upitam je naposljetku ne
mogavši se zaustaviti i pokušavajući zadržati veseo
ton. - Je li ti se tata javio? - Ležerno uzmem svoj
mobitel i stavim ga u torbu.
Robin podigne pogled, lica ukočena i blijeda, očiju
tamnih poput kose. Odmahne glavom. - Ne tata -
reče. -Nisi li ti razgovarala s njim?
Osmjehnem se neutralno. Moram promijeniti
temu. Mora vjerovati da je ovo normalno. Ne mora
znati da smo njezin otac i ja posljednji put vrištali
jedno na drugo preko mobitela prije nego što je
isključio broj. Samo idi, rekao je. Više te ne želim
ovdje. Nijednu od vas. Takav prezir u njegovu glasu
nisam čula nikad prije.
Predugo šutim. Gleda me upitna izraza lica.
- Ima li kakvih tračeva? Razgovaraš li s kim? -
upitam je. Posljednjih mjeseci izbila je svađa između
Robininih prijatelja i drugih iz njezina starog razreda
i nove su mi vijesti bile neobično neodoljive.
- Mama, svi još spavaju. Kod kuće je još uvijek
noć.
- Oprosti, da. Naravno. Nisam razmišljala. - Riječi
su ostale visjeti u zraku prije nego što je Robin
popustila.
- Ali došla je hrpa poruka sinoć dok sam spavala.
Tyler je u busu u petak sjeo pokraj Addison umjesto
Emme i sad nitko ne razgovara s Addison.
- Oh, Bože...
- Znam. To je toliko glupo. - Još jednom pogleda
u mobitel prije nego što ga odloži na stol.
- Možda će biti lakše u školi za djevojke - rekoh
ciljajući samouvjeren ton. Neuspješno.
Robin slegne ramenima. - Čini se da ću uskoro
saznati.
Posljednja godina osnovne škole. Ta su mi se
sjećanja urezala duboko u kosti. Svi pune jedanaest
godina, neki izgledaju poput tinejdžera, a neki još
uvijek poput djece.
Robin se barem nalazi na sredini tog spektra, nije
ni vrlo visoka ni vrlo niska, a u razvoju joj se ništa ne
ističe posebno. Svejedno će biti dovoljno teško.
Potisnuvši drhtaj, sjetim se odbijanja, prkosa. S čim
god da se moram suočiti, barem se više nikad ne
moram pokušati uklopiti u novu školu.
- Ne znam kako se nose s tim bez tebe da
posreduješ.
- Mislim da se ne nose dobro - Robin reče, ozbiljna
izraza lica. - Puno se više svađaju bez mene. Nikad
neću vidjeti poruke na vrijeme.
- Sigurna sam da će sve riješiti. I vidjet ćeš ih
uskoro. Možda za božićne praznike.
Robin utihne. Na previše se toga mora naviknuti.
Previše, prebrzo. Moj i Robinin svijet okrenuo se
naopačke u nekoliko dana. Zrak je težak.
- Znam da ti je ovo teško - rekoh. - Ali uspjet ćemo.
Imale smo sreće da nam je iskočilo ovo mjesto. Tvoja
škola kod kuće bila je odlična, ali oduvijek sam željela
da ideš u školu ovdje, u Londonu. Svidjet će ti se. -
Glas mi potone. Sjećam se tog posljednjeg užurbanog
dana u Brooklynu dok sam bacala odjeću u torbe s
usiljenim osmijehom na licu, kroz zube lažući Robin
o tome zašto moramo otići. U tom trenutku. Bez
vremena za rastanak.
- I ti si bila sretna tamo? Sigurna si da će mi se
svidjeti? - Lice joj je zategnuto, sumnjičavo.
- Da - rekoh. Još jedna laž. Ali ovaj put mala.
- Ali rekla si mi da nisi imala baš najbolje
djetinjstvo -Robin reče. Kći mi je prilično oštroumna.
Možda i previše.
 Brzo se priberem. - To je više imalo veze s domom
- rekoh. - Tvoja baka. Nije baš voljela djecu... čak ni
vlastitu. Škola mi je bila prilika za bijeg. Hoću reći,
naravno da je bilo teških razdoblja, ali pronašla sam
prijatelje. Voljela sam knjižnicu. Imenovali su me
predsjednicom učeničkog vijeća u šestom razredu i
stavili moje ime na ploču; to je bilo prilično fora.
Zasigurno je bilo bolje nego ovdje. -Rukom pokažem
staru, hladnu kuhinju oko sebe.
Robin se osmjehne. - Barem će biti toplo - reče
pokušavši se našaliti. Posegnem preko stola da je
zagrlim i nakon nekoliko trenutaka ona mi uzvrati
zagrljajem. - Idemo odavde. Ne želiš zakasniti. Ne prvi
dan.
Robin kimne glavom i ode na drugi kraj sobe po
torbu i par rukavica. Obukla sam vunenu kapu da
sakrijem masnu kosu i izašle smo van.
Šetale smo do autobusne stanice usklađeno
koračajući po pločniku. Ovlaš pogledam svoju kćer.
Izraz joj je odlučan, brada čvrsto stisnuta, gotovo je
odrasla, a još uvijek tako mlada.
Ne znam što nas čeka. Želim biti mirna. Ali ne
mogu otjerati strah iz dubine želuca, težak poput
naših koraka na tlu.
 Dva

Sjela sam na mjesto do prozora naslonivši glavu na

staklo. Bus na liniji četrdeset šest bio je pun i sporo
se vukao od stanice do stanice od Camdena do St.
John’s Wooda. Sjećam se puta tako dobro da bih ga
mogla prehodati zatvorenih očiju. Sve je drugačije,
sve je isto, nizovi novih zgrada, svježa boja na starim
zgradama.
Skrenem pogled prema Robin - pažnju joj još
uvijek plijeni mobitel. Prasnula je u smijeh i podigla
glavu.
- Emma mi je poslala velike vijesti. Toliko drame.
Drago mi je da nisam tamo jer bih se morala nositi sa
svim tim - Robin reče spremivši mobitel u torbu.
Gotovo joj vjerujem.
Steže me u želucu dok se približavamo poznatoj
autobusnoj stanici. Odjednom postajem svjesna
bučnog prometa oko sebe. Zvukova kočenja, truba,
čovjeka koji u daljini viče odjebi. Ispušni plinovi
dopiru s ulice i zastaju mi u grlu dok spora kolona
terenaca prolazi pokraj nas. Jedine ćemo doći u školu
autobusom.
Autobus neočekivano koči i glavom udaram u
staklo. Zatvorila sam oči boreći se protiv navirućih
sjećanja.
.

- Nikad nećemo pronaći mjesto - rekoh kad sam prvi

put čula što mi je majka učinila dvije godine prije. -
Prekasno je. Previše je konkurencije. Nema šanse da
će se sad osloboditi mjesto. Ne na početku četvrte
godine, a ni za dvije godine. Postojat će lista čekanja
dužine ruke. Misli da može upravljati svime, ali ne
može. Čak i kad bismo htjeli pristati na to, ne bismo
mogli.
I to je bila istina na moje veliko oduševljenje kad
su me u prijamnom uredu nakon nevoljko
postavljenog pitanja kratko odbili.
Međutim, to je bilo prije nego što je sve pošlo po
zlu. Moj brak s Andrewom raspao se u dvije kratke
godine. Tada me iznenadio poziv iz istog prijamnog
ureda prije nekoliko tjedana kad su mi rekli da se
oslobodilo mjesto ako Robin može odmah krenuti u
školu. Željela sam opet odbiti, ali iz nekog sam
razloga zastala. Malo ću razmisliti o tome, ako je to u
redu. Umjesto odbijanja, te su riječi izašle iz mene.
Ništa me nije moglo pripremiti na očaj s kojim sam
ih nazvala četrdeset osam sati poslije da ih pitam -
preklinjem - je li mjesto još uvijek slobodno. Molim
vas. Samo jednostavna ponuda za službenicu, način
da popuni neočekivanu prazninu u razredu. Čudo za
mene - sve što sam trebala za naš bijeg. Bijeg za koji
do tog trenutka nisam znala da ga trebam. Ispunila
sam uvjet majčina kontroliranog nasljedstva poslavši
Robin u Ashams - da ne ide tamo, ne bih dobila ovu
kuću ni male prihode od majčina imanja - jedva
dovoljno da nastavim živjeti sad kad sam ostavila
brak iza sebe.
Kad sam posljednji put napustila majčinu kuću
prije desetak godina zaklela sam se životom da se
nikad neću vratiti. Da nikad neću dopustiti majci da
opet upravlja mnome.
Ali za Robin bih prekršila svako obećanje.
.

Sad smo pred školskim vratima i ruke držim čvrsto

stisnute u džepovima. Čak i u očima odrasle osobe,
još izgleda ogromno, impozantno. Arhitektura priliči
najprestižnijoj školi za djevojčice u sjevernom
Londonu. Trudim se ne razmišljati koliko je sve to
zastrašujuće mojoj kćeri.
Postoje dvoja željezna vrata, a između njih
njegovan cvijetnjak s uredno orezanom živicom i
ciklamama. Od svakih vrata zakrivljeni prilaz pruža
se do širokog stubišta koje vodi do prednjeg ulaza.
Unatoč raskošnom uređenju, nije tako daleko od
pločnika - kočija bi pažljivo morala manevrirati oko
vrata umjesto da veličanstveno proleti kroz njih. Ovo
mjesto potpuno je drugačije od Robinine stare škole,
moderne zgrade u predgrađu. Ova škola nosi teret
povijesti, težinu koja naizgled proturječi nazočnosti
djece iza tih ogromnih vrata.
Spustim pogled prema Robin. Lice joj je zgrčeno,
boja joj je nestala s obraza.
- Sve će biti u redu - kažem. Želim joj obećati. Ne
mogu.
Robin se osvrne oko sebe i ne trepnuvši. Zgrabi
me za ruku. - Ovo je osnovna škola?
- Jest. Puno je ugodnija nego što izgleda,
obećavam. -Spriječim se da ne prekrižim prste.
- Ajme.
 - Bolje da uđemo - rekoh i ona kimne glavom.
Polako prođemo prilaz i počnemo se penjati kamenim
stubama. Vrata su široka, drvena s mjedenim
ukrasima ulaštenima do savršenstva. Posegnem za
kvakom da otvorim vrata, ali netko ih snažno gurne
s druge strane. Žena užurbano izleti i zabije se ravno
u mene. Iznenađeno poskočim i uhvatim ravnotežu
zgrabivši Robin za ruku koja je gotovo poletjela za
mnom. Gležanj mi se iskrenuo i oštar bol prostruji mi
nogom.
- Pazite kuda hodate! - Žena me upozori oštrim
glasom. - Mogla sam pasti niz stube. - Progura se
pokraj nas i odjuri, savršeno uređene frizure koja joj
je poskakivala na ramenima sa svakim korakom.
Okrenula sam se za njom, a srce mi je još uvijek tuklo
od sudara. Visoka, plava. Agresivna.
- Jesi li dobro? - Robin upita u istom trenutku kad
se druga žena počela gurati između nas.
Stegne me u grlu kao da bih mogla zaplakati. Ili
objema iz sveg glasa viknuti da odjebu. Brzo prstima
obrišem suzne oči.
- Dobro sam.
.

Kad smo sigurno ušle i nakon što sam upoznala

Robin s tajnicom pa ispunila obrazac za kontakt u
hitnim slučajevima, u iščekivanju sam stala pokraj
Robin.
- Mama, sad možeš ići - Robin reče i tajnica se
nasmije.
- Sigurna je s nama, gospođo Spence.
 - To mi je muževo prezime - rekoh. Ne mogu se
natjerati da kažem kako mi je to bivši muž dok Robin
stoji pokraj mene. - Moje je prezime Roper. Sadie
Roper.
- Naravno, gospođice Roper - reče. Nastavile su me
gledati čekajući da odem.
Robin kimne glavom. - Hajde, mama.
Pogledam tajnicu. - Ne trebate me ni za što drugo?
Nećete me provesti kroz školu ili upoznati s
razrednicom ili već što?
Ona odmahne glavom. - Ne danas. Upoznat ćete
Robininu razrednicu kad dođe vrijeme za to. Poslat
ćemo vam detalje o večeri za roditelje. - Okrene se
prema Robin. -Odvest ću te do učionice.
Odvukla mi je kćer prije nego što sam imala
priliku pozdraviti se.
 Tri

Brzo sam krenula natrag do autobusne stanice na

drugoj strani ceste i bol u zglobu polako je počeo
popuštati. Moram poraditi na kući, a zatim otići do
komore vidjeti ima li kakvog posla. Duge godine
provedene bez rada na kriminalističkom području na
trenutak su me zastrašile, ali odbijam im dopustiti da
me obeshrabre. Proteklih sam se tjedana borila i
protiv gorih stvari. Puno gorih.
Ne bi trebalo biti ovako. Počeo me prožimati bijes:
jer je Andrew takvo kopile, jer sam odbijena, bijes koji
me je odveo preko Atlantskog oceana ravno u majčine
šake i tu oronulu kuću. Misli o urednom
novoizgrađenom stanu počnu mi lutati po glavi. Bijeli
zidovi i čisti drveni podovi, a ne mračni nered
zapuštene viktorijanske kuće s prozorima obraslim
neorezanim bršljanom. Otrovno nasljedstvo.
Autobus se zaustavi. Nema smisla sad razmišljati
o tome. Prat ću, ribati, čistiti, sve politi bjelilom.
Izvadila sam mobitel spremna poslati poruku Zori,
pozvati je na večeru. Prst mi je nakratko zastao iznad
ekrana prije nego što sam joj napisala poruku.
Iznenađenje! Duga priča, ali Robin i ja smo se
vratile i ostajemo u kući. Večera sutra? Moramo puno
toga nadoknaditi. xx
Planiram budućnost, ne osvrćem se prema
prošlosti.

***
Čim sam stigla kuci, pogledala sam grijač za vodu koji
zbog umora nisam mogla pregledati sinoć i na vlastito
iznenađenje otkrila da je relativno nov. Nakon
nekoliko minuta uključen je i radi normalno. Toplina,
vrela voda - to će otjerati demone.
Ohrabrena sam se bacila na posao, čistila sam i
ribala svaku površinu u vidokrugu, nisam se
zaustavljala ni na sekundu ne dopuštajući mislima o
prošlosti da prodru do mene, branila sam se od
sjećanja na škripave podove i napukle pločice, traga
na zidu kad me majka pokušala pogoditi knjigom,
čavla koji je virio iz poda gdje sam poderala bezbroj
najlonki uvijek zaboravivši da je tamo. S prašinom se
u kući polako digla i tama i hladna sunčeva svjetlost
koja je prodirala kroz prljavi kuhinjski prozor još mi
je malo podigla raspoloženje.
Nakon nekoliko sati sumanuta rada, kuhinja je
bila upotrebljiva. Još uvijek imamo istu pećnicu koju
pamtim od prije toliko godina. Provjerila sam radi li,
gotovo se nagonski sjetivši koliko dugo treba držati
ručicu prije nego što se vatra uhvati.
Staro električno kuhalo još je uvijek tamo, ali
kabel mu je oštećen i žica viri van. Sjećam se kako
sam joj rekla da ga baci posljednji put kad sam bila
tu prije petnaest godina. Podignem ga i na trenutak
okrenem u rukama, prstima prelazeći preko tragova
kamenca skorenog na površini prije nego što me
stegnuto u prsima i gorak mi se okus pojavio u
ustima. Zašto te je briga ako me udari struja?
odzvanja mi u ušima. Bacila sam ga u crnu vreću za
smeće i osmijeh mi je iskrivio rubove usana.
Prekopala sam ormariće, izvadila lončić, napunila ga
vodom i stavila na štednjak.
Iako je kuća u prometnoj ulici, promet se ne čuje
u kuhinji odostraga. Tišina me uznemiruje. Pogledam
betonsku površinu vani kroz prozor stražnjih vrata.
Nalazila se u sjeni zimzelenog drveća - tisa, jeziva i
tamna u kutu, sve biljke za koje se brinula moja
majka smeđe i uvenule, suho lišće na hrpicama u
kutovima. Malo ću uljepšati atmosferu - geranije,
lukovice u velikim plavim posudama. Sjećam se kad
sam donijela buket tulipana kući za Majčin dan i
poklonila joj ga. Odgurnula ih je od sebe, zbog čega
su latice popadale u sudoper. Dovoljno je loše što sam
majka, reče. Ne trebam podsjetnike. Sjećam se koliko
sam se malom osjećala u tom trenutku, koliko
glupom, kao da su mi noge prevelike kad sam
zateturala unatrag i pobjegla iz kuhinje.
Vrijeme je da posadim sunovrate, visibabe.
Šafrane. Šarene tulipane - što vedrije, to bolje. Robin
će mi pomoći. Okrenuvši se od vrata, opet se osvrnem
po kuhinji. Možda je čišća, ali još je uvijek turobna,
još uvijek prazna.
Voda je zakuhala, napravila sam čaj i ponovno
sjela uživajući u toplini šalice u rukama. Gotovo je
podne. Je li već vrijeme za Robinin ručak? Možda će
hrana sada biti bolja. Nadam se da je bolja. Sjetim se
što smo mi imali za ručak: lazanje koje su plivale u
masti, hladan pire od krumpira, zelenosiva tvrdo
kuhana jaja omotana teletinom tvrdom poput
kamena i mesnu pitu. Duboko udahnem i zaboravim
na to. Ne sad. Neću se vraćati tamo. Ono što se krije
ispod površine je gore, puno gore i nemam vremena.
Misli mi se vrate na Robin.
Bit će u redu, rekla sam joj. Iznimno ugodno.
Ohrabrujući izrazi koji su mi se otkotrljali s jezika.
Međutim, da budem iskrena, nikad nije bilo nimalo
ugodno. Službeno, napadno, institucija potpuno
sigurna u sebe. Potoni ili plivaj. Tako je bilo prije
trideset godina. Možda je sad drugačije. Sjećam se
stiska Robininih prstiju na ruci. Toliko me snažno
stisnula da me iznenadilo da nisu ostavili trag.
Nadam se da nije loše koliko se Robin bojala da će
biti.
Bojim se da bi moglo biti mnogo gore.
Čaj mi se brzo ohladio i popila sam ga u nekoliko
velikih gutljaja, odgurnuvši šalicu od sebe kad sam
završila. Moram se presvući i otići u komoru pitati
službenike ima li kakvog posla za mene. Realno,
znam da bi moglo biti škakljivo, ali ne smijem
dopustiti sumnji da mi se vuče pod kožu.
Prije nego što sam krenula, željela sam malo
dotjerati Robininu sobu. To je soba koju je majka
namijenila gostima, iako ih je bilo tek nekoliko.
Nemilosrdno bacajući sve pred sobom, iznijela sam
hrpe starih novina i poderanih časopisa. Izronili su
komoda, ormar, stari kaputi i jakne, lisičje krzno koje
su pojeli moljci, čiji su glava i rep spojeni kopčom od
kornjačevine. Sve sam stavila u vreće za smeće.
Stigla je poruka od Zore. Da, može večera sutra.
Želim čuti SVE o tome koji se vrag događa. Ne mogu
vjerovati da si se vratila, iako ne mogu dočekati da te
vidim. xx
 Osjetila sam kako mi se raspoloženje popravlja i
tračak nade probio se kroz oklop. Bit će tako dobro
vidjeti je. Ali bit će to dugo objašnjenje. Poslala sam
joj emotikon podignuta palca, ne mogavši doći do
riječi.
 Četiri

Odijevanje za komoru činilo se kao korak u prošlost.

Navukla sam donje rublje, crne najlonke, bijelu
košulju, crnu suknju i sako, zahvalna na vlastitoj
sentimentalnosti zbog koje sam zadržala odijelo svih
ovih godina iako ga nisam upotrebljavala. Staro crno
odijelo koje sam nosila na sudu prije više od deset
godina.
Suknja se dobro drži. I sako - kao da nisu ni prošle
sve te godine. Pogledam vlastiti odraz u prašnjavom
ogledalu na vratima. Mislim da je prošlo skoro
dvadeset godina od mog prvog dana u komori, prije
Andrewa, prije Robin, prije nego što mi je karijera
stvorila život koji u potpunosti nisam mogla
predvidjeti.
Unatoč svemu, ovom prisilnom novom početku,
osjećam tračak uzbuđenja. Barem ću napokon opet
moći upotrijebiti svoje pravne kvalifikacije. Vraćam se
na posao.
.

Brzo sam hodala niz Kentish Town Road do

podzemne željeznice Camden Town. Počela me
hvatati nervoza, i prije nego što bih željela, već sam
stigla do Embankmenta, a zatim do Templea. Došla
sam do Temple Placea, presjekla kroz Milford Lane
čija je crna željezna ograda premazana sjajnom bojom
blistala na suncu. Zastanem na trenutak osvrnuvši
se lijevo i desno. Dobro pamtim ovu uličicu.
 Ovdje sam se jednom spetljala s Andrewom
odmah na početku naše veze, opijena jeftinim vinom
i žarom rane ljubavi.
Bila je to lijepa večer, dobro sjećanje. Ušuljaju mi
se misli o vremenu prije toga, o mračnijoj noći
nekoliko mjeseci prije, starijem odvjetniku koji je
mislio da su mlade ženske zjenice samo za njega, za
pipanje. Morala sam se silno boriti i udariti ga prije
nego što sam se uspjela osloboditi. Zastanem na
mjestu gdje se to dogodilo, lijevo od stubišta, i
obrišem ruke o suknju. Prošlo je skoro dvadeset
godina, a sjećanje je još uvijek toliko svježe. Raščistila
sam misli i nastavila hodati stubama i ispod
slavoluka na kraju Ulice Essex prema savršeno
poredanim redovima odvjetničkih ureda od crvene
cigle.
Kad sam došla do svojega starog ureda na pola
Ulice Essex, na trenutak zastanem i duboko
udahnem. Ranije se činilo kako se vrijeme
pomaknulo unatrag. Opet se događa. Nespretna sam
i nevjesta kao prvog dana kad sam postala
vježbenica, potpuno nespremna i znojnih dlanova.
Duboko sam udahnula, ispravila ramena i otvorila
vrata.
.

- Gospođice Roper - David Phelphs reče, i ovaj put

godine se vinuše u prošlost.
- Davide - rekoh, prigušivši ponizni ton koji mi se
krio u glasu.
- Čemu dugujem ovo zadovoljstvo?
 Stajao je na recepciji s papirima u rukama.
Zacijelo je bio na putu do svog stola jer je malo
vjerojatno da je on zadužen za javljanje na telefon.
Kao odgovor na ovu misao, mlada žena progura se
pokraj njega i sjedne za stol pokraj centrale.
- Imate li sastanak? - reče neutralnim tonom,
proučavajući me pogledom od glave do pete.
Odjednom sam postala svjesna svog zastarjelog
odijela.
- Ne - rekoh, podigavši bradu.
- Kako vam onda mogu pomoći?
- Gospođica Roper stara je članica komore - David
reče, možda se sažalivši nada mnom. Ili možda ne.
Osmjehnula sam mu se, a on pogleda ravno kroz
mene očima morskog psa, tamnim i predatorskim
pogledom čekajući prvi trag krvi.
- Željela sam razgovarati s vama o mogućnosti
ponovnog zaposlenja - rekoh. - Znam da bi bilo bolje
da sam vam prvo pisala, ali sve se odvilo puno brže
nego što sam očekivala.
- Razumijem - David reče.
- Vratila sam se u London. Kći mi je u školi. Ništa
me ne sprječava da se vratim na posao. - Tračak
prkosa ušuljao mi se u glas. Osjetila sam kako sam
na rubu živaca, ali neću mu dopustiti da me otjera.
- Hmm - David reče. - Samo su u pitanju
odvjetnici koji bi vas primili, gospođice? Ne vidim da
stoje u redu očajnički vam nudeći posao. - Gotovo je
ohrabrujuće što još uvijek naglašava riječ „gospođice"
s više prezira nego što sam mislila da je moguće.
Gotovo. Ne u potpunosti. Barem znam kako stojim s
njim. Oduvijek sam znala.
- Nadala sam se da možda ima nekog posla za
juniore, Davide, pa bih na taj način s vremenom
mogla steći iskustvo.
- Uistinu mi je žao, gospođice, ali kao što bi vam
mogao reći bilo koji od naših juniora, ovih dana baš i
nema previše posla. Mnogo se toga promijenilo u
posljednjih nekoliko godina, čega ste sigurno i sami
svjesni. - Zastao je pogladiti kosu, tik kojeg se sjećam
otprije. - Kad smo kod toga, koliko je godina prošlo?
- Skoro jedanaest. - Brada mi je još uvijek u zraku.
- Ne možete samo ušetati natrag, gospođice.
Također postoji osiguranje, vaš certifikat, vaš
kontinuirani profesionalni napredak. Kao što rekoh,
puno se toga promijenilo. To neće biti moguće.
- Ali sve sam to već učinila - rekoh. Misli da me
drži u šaci, ali u krivu je. - Imam osiguranje.
Certifikat i sati za CPD su mi ažurni. Pobrinula sam
se pohvatati sve pravne promjene online. Znala sam
da ću se jednoga dana vratiti.
- Gospođice... - David krene pričati kad ga netko
prekine.
- Moja konferencija u jedanaest počinje uskoro -
žena reče iza mene zapovjednim tonom. Nešto u
njemu zvučalo je poznato i počela su mi navirati
sjećanja.
- Naravno, gospođice Carlisle. Želite li da donesem
kavu u konferencijsku sobu? - David je zvučao kao
potpuno drugačija osoba. Pun poštovanja. Čak
ponizno. Nije ni čudo. Trebala sam se sjetiti čim sam
joj čula glas. Barbara Carlisle jedna je od najstarijih
krunskih odvjetnica u komori. Bila je moćna čak i
dok sam bila vježbenica u komori prije toliko godina.
Spustila sam glavu.
- Naravno - reče. - Za osmero.
Nije zamolila. Okrenula sam glavu u stranu
nadajući se da će uskoro otići kako bih nasamo
mogla nastaviti razgovor s Davidom. On je imao nešto
drugo na umu.
- Gospođice Roper - reče okrenuvši se prema
meni. -Razumijem vaš položaj. Ali jednostavno nije
moguće pojaviti se u komori iz vedra neba nakon
deset godina i očekivati da ćete dobiti posao. Imamo
procedure. Neovisno o vašem prijašnjem iskustvu,
naši su protokoli još uvijek primjenjivi. Ako napišete
pismo Odboru za vježbenike u ispravnom formatu, s
vremenom će razmotriti vašu molbu. Vjerujem da se
sastaju krajem ožujka.
Dakle, još nekoliko mjeseci. U tišini kimnem
glavom, progutavši vlastitu frustraciju. Okrenem se
spremna za polazak i krenem prema vratima kad mi
priđe Barbara.
- Sadie - reče. - Sjećam te se. Ti si bila druga
vježbenica na onom ubojstvu sa mnom?
- Da.
- A onda si otišla u Ameriku, je li tako? Rodila si
dijete?
- Da, Robin sad ima skoro jedanaest godina -
rekoh.
- I želiš se vratiti na posao?
 - Želim se vratiti. Moram se vratiti. Ali očito nema
ništa na raspolaganju. - Pogledom sam prostrijelila
Davida koji se samodopadno podsmjehnuo i podigao
obrvu.
- Razumijem... - Barbara reče, ali nisam čula
ostatak njezine rečenice. Davidov podsmjeh me
dotukao i bila sam na rubu suza od poniženja ili
bijesa - nisam bila sigurna čega od toga dvoga - ali
prokleta bila ako im dopustim da me vide kako
pucam. Odmarširala sam s recepcije ne osvrnuvši se.
 Pet

Pričekala sam Robin pred školom spuštene glave,

usredotočena na mobitel i ne želeći nikome zapeti za
oko. Znam da ću se u nekom trenutku angažirati, ali
trenutačno za to nemam mjesta u sebi. Previše
razočarana dobrodošlicom u komori, preumorna od
vožnje gore-dolje podzemnom željeznicom. Trebala mi
je minuta da shvatim kako Robin stoji pokraj mene.
Još je uvijek imala zategnut izraz lica iako ne kao
ujutro.
- Kako je bilo? - upitam i nagnem se poljubiti je u
obraz. Robin se izmakne.
- Možemo li samo ići? Molim te? - Užurbano smo
krenule prema autobusnoj stanici. Tek kad smo sjele
u autobus, desetak minuta poslije i nakon što se
Robin osvrnula oko sebe nekoliko puta kao da se želi
uvjeriti da nitko u istoj uniformi ne sjedi u blizini, bila
je spremna reći mi išta o svome danu.
- Bilo je u redu - reče. - U redu. Odsjek za
umjetnost je stvarno dobar.
- To je odlično. Kakve su druge djevojke?
Robin oštro uzdahne kroz nos, ali ne odgovori.
Otvorih usta da ponovim pitanje, ali zastanem. - Zora
dolazi sutra. Želi čuti sve.
- Sve o čemu?
- Sve o tome zašto smo došle ovamo tako brzo,
zašto sam te poslala u Ashams...
 - Možda možeš reći i meni kad smo već kod toga -
reče uz poraženi pogled i okrene se natrag prema
prozoru. Više nije djevojčica. Ima tek deset godina, ali
već vidim tinejdžericu kojom će postati. Iz napetog
profila na sivom popodnevnom svjetlu više ne vidim
tragove djeteta koje je nekoć bila.
Čim smo stigle kući, Robin se zatvorila u sobu.
Pustit ću je. Nekoliko sati poslije spustila se u
prizemlje i zagrlila me.
- Kuća već malo odiše toplinom - reče. - I soba mi
izgleda puno bolje. Hvala ti. Počela sam spremati
stvari.
To je nagrada koju sam željela, više nego što sam
mogla i očekivati. Dala sam sve od sebe u Robininoj
sobi. Soba u kojoj ja spavam - majčina stara soba -
još uvijek je užasna, ali još se ne usuđujem otići u
sobu iz djetinjstva na drugom katu i više mi se sviđa
spavati na istom katu kao Robin. Gorljivo želim
izbjeći te duhove.
- Jede li ti se pizza za večeru?
Robinino oduševljenje prijedlogom zaustavilo je
sve daljnje razgovore o kući. Izraz lica joj se smekšao
i ostatak večeri provela je uzbuđeno pričajući o svojim
starim prijateljima i njihovim mukama. Ipak nije
toliko odrasla.
.

Iduće večeri Zora je uletjela kroz prednji ulaz i snažno

me zagrlila prije nego što me pustila i zgrabila Robin.
Zatim se okrenula prema meni i opet me zagrlila.
Mirisala je potpuno jednako kao i uvijek - na cigarete
i parfem s okusom vanilije. Većina ljudi zna da sam
ja prestala pušiti - ali ne i Zora. Njen posao kaznene
odvjetnice previše je stresan da bi mogla prestati,
barem tako tvrdi.
- Pogledaj vas - reče. - Ne mogu vjerovati da ste mi
se vratile kući.
- Zanimljivo je vratiti se - rekoh.
- Mogu misliti - Zora reče. - Znam da se nikad nisi
željela vratiti ovamo. Sigurno se osjećaš kao da ti se
život potpuno urušio. Jeste li dobro?
Robin i ja bez riječi kimnemo glavom prije nego što
je Robin nešto promrmljala i pobjegla gore u sobu.
- A Andrew? Kako se on drži?
- Nemojmo pričati o Andrewu - rekoh okrenuvši se
i krenem prema kuhinji. - Zaista je teško. Zašto ne
dođeš nešto popiti?
Zora krene za mnom i sjedne za kuhinjski stol.
Osvrnula se oko sebe s odobravajućim izrazom na
licu.
- Ovdje sada izgleda puno bolje - reče.
- Hvala što si pazila na kuću - rekoh, natočivši
vino u dvije čaše i stavivši jednu ispred Zore.
- Drago mi je što sam mogla pomoći - Zora reče.
- I hvala ti što nisi postavljala previše pitanja.
Trebalo mi je sto godina da si sve posložim u glavi. -
Sjećam se telefonskog poziva upućenog njoj, svog
napetog, nervoznog glasa dok sam se iz petnih žila
trudila zvučati profesionalno nakon nevjerojatnog
šoka kad sam saznala za želje u majčinoj oporuci.
Nije dopustila brzu prodaju, kao što sam i
pretpostavljala - bila je dugotrajna agonija dok smo
odlučivali hoćemo li se držati uvjeta njezine oporuke
ili to prepustiti nekom drugom. Tada nisam rekla Zori
do koje je mjere majka imala potrebu upravljati
svime. Bilo je dovoljno teško pitati je da se brine o
kući.
- Reci mi - Zora reče. - Zašto ste ovdje? I zašto si
poslala jadnu malu Robin u tu groznu školu koju smo
toliko mrzile?
Riječi su joj zvučale oštro, ali imala je srdačan
izraz lica. Zorino je lice uvijek izgledalo ljubazno -
otvoreno, srdačno, osvijetljeno osmijehom. Sad se,
međutim, nije smiješila, a u očima joj se krila
zabrinutost.
- Nema potrebe više pričati o tome - rekoh,
dotočivši nam vino.
- Naravno da ima potrebe - Zora reče, otpivši veliki
gutljaj. - Zaklela si se životom da ovo nećeš učiniti.
Otpijem gutljaj vina. Nisam pila nekoliko tjedana
i kad me počela prožimati toplina, osjetila sam da
pomaže. -Nisam imala izbora. Morala sam otići, a
majka je već sve imala isplanirano.
- Kako to misliš? Sto tvoja majka ima s time?
Teško te može kontrolirati iz groba. - Zora prasne u
smijeh. Nisam joj se pridružila. Zora stane nakon
nekoliko trenutaka. -Dragi Bože, ozbiljno? Još uvijek
te drži u šaci? Kako je, do kurca, to uspjela?
- Složeno je.
- Ne žurim.
 - Dajem sve od sebe - rekoh. - Dajem sve od sebe
da izvučem najbolje iz ove usrane situacije. Želim da
to imaš na umu. U redu?
- U redu - Zora reče. - Imam to na umu. Sad
pljuni.
- Sjećaš li se kako me odbacila nakon što sam
zatrudnjela?
Zora kimne glavom. - Sjećam se.
- Zaista sam to pokušala srediti. Mislila sam da će
se opametiti kad se Robin rodi, ali još se uvijek toliko
ljutila na mene. Neprestano mi je govorila koliko sam
si uništila život rodivši Robin, koliko ću požaliti jer
sam si uništila budućnost u nadolazećim godinama.
Bilo je strašno. Nisam se mogla nositi s načinom na
koji je govorila o vlastitoj unuci. A mrzila je i Andrewa.
- Sjećam se - Zora reče.
- E, kad je Andrewu ponuđen posao u New
Yorku... bio je to kraj. Otišli smo i više nikad nisam
progovorila ni riječi s njom. U posljednjoj svađi rekla
mi je da ću za nju biti mrtva ako odem i odaberem
obitelj umjesto karijere. I da mi neće ostaviti nikakvo
nasljedstvo.
- Opa! - Zora reče, oštro uzdahnuvši. - Nisi mi to
rekla. Vlastitoj kćeri...
- Nikad se baš nije ponašala poput majke. To je
žena koja se odazivala samo na ime Lydia, sjećaš li
se? Ne na mama ili majka. Da budem iskrena, nisam
željela razmišljati o tome. Maknula sam se odavde...
ionako nikad nisam ni računala i na kakvo
nasljedstvo. - Ustala sam i rukom pokazala oko sebe.
- Mislim, pogledaj ovo mjesto. Sjećaš se kakva je bila:
škrta do krajnjih granica. Uvijek sam mislila da nema
novca, ne uistinu. - Zastanem i otpijem još malo vina.
- Ali?
- Ali ima novca. Barem nešto. I kuća.
- I ostavila ih je tebi? - Zora upita.
- Ne baš. Ovdje postaje složeno. Sve je ostavila
Robin... neke investicije, prihod, kuću.
- To je dobro, zar ne?
- Nije tako jednostavno - rekoh. - Samo pod
uvjetom da Robin ide u Ashams. U osnovnu i srednju
školu. - Dvoumila sam se hoću li joj ispričati cijelu
priču o tome kako sam na kraju prisiljena na to. Ali
trenutačno se ne mogu nositi s tim. Ne još - strah je
još uvijek prevelik od onih sati kad je Robin nestala i
nisam mogla dobiti ni nju ni Andrewa. Ključa ispod
površine.
Duboko udahnem i zadržim dah. Na sigurnom je.
Obje smo. Nisam više željela razmišljati o tome.
Nastavim: - Sve je zaista potpuno nenormalno. Sve je
visjelo o pitanju ima li uopće slobodno mjesto u
Ashamsu, nešto za što je znala da će biti gotovo
nemoguće. Ta se mjesta ne oslobađaju, moraš
predbilježiti djevojčice čak i prije nego što se rode.
Službenica za upise praktički je prasnula u smijeh
kad sam prvi put nazvala i pitala imaju li slobodnih
mjesta.
- Zar nije promislila o tome? - Zora upita.
- Vjerojatno jest. Mislim da je to bio njezin način
da nam ostavi novac bez ikakve namjere da ga mi
zapravo dobijemo. Razrađeni čin posmrtnog prkosa.
 - Ne bih se čudila.
- Ni ja - rekoh. - Stoga, kad se mjesto u Ashamsu
oslobodilo... Morala sam poslati Robin tamo. Inače ne
bismo dobile išta.
Nastao je dug muk. Zora je odmahnula glavom.
Ne mogu je kriviti. - To je tako jebeno staromodno.
Trebala bi pokušati poništiti oporuku.
Gotovo sam se nasmijala na užas na njezinu licu.
- Razmišljala sam o tome. Njen odvjetnik koji je
sastavio oporuku - i on je povjerenik i također mu se
ne sviđa. Dok god Robin ide u Ashams, kuća će se
čuvati za nju uz malene prihode da obje možemo
preživjeti, a kad završi srednju školu, dobit će je u
potpuni posjed. Ali ako ode ili ne završi srednju
školu, kuća će biti zaplijenjena. Bit će prodana i
nećemo vidjeti ništa od nasljedstva. To se odvjetniku
ne sviđa. Navodno je rekao Lydiji da to ne čini. Manje-
više, rekao mi je što trebam učiniti da poništim
oporuku. Sad se barem ne moramo mučiti s tim.
U tom trenutku, Robin je ušla u kuhinju.
- I sad sam zapela u toj užasnoj školi gdje nitko
ne razgovara sa mnom - reče i postane jasno da nas
je čula. - I moramo živjeti u ovoj užasnoj kući.
- Robin, molim te...
- Gladna sam - Robin reče okrenuvši se. - Imamo
li što za jesti?
Prestala sam s objašnjenjima pa za večeru
skuhala špagete i podgrijala umak koji sam ranije
pripremila. Međutim, osjetila sam kako mi Zorin
pogled prodire u zatiljak i znala sam da nije završila
s pitanjima.
 Šest

Robinino raspoloženje malo se popravilo tijekom

večere pa je razgovarala sa Zorom o prijateljima u
Americi, ali odjurila je u sobu čim je obrok završio.
Spremila sam tanjure pokraj sudopera i Zora i ja
prešle smo u dnevnu sobu i sjele na izobličeni kauč s
bocom vina u ruci.
- Čini se da se Robin ne nosi baš dobro sa svime -
Zora reče ispraznivši čašu prije nego što je posegnula
za vinom i ponovno je napunila. - A nismo još ni došle
do Andrewa.
Ne želim razgovarati o Andrewu. Ne sad. Nikad.
Šutjela sam nadajući se da će Zora razumjeti i
prestati pričati o tome.
- Sigurno joj je iznimno teško - Zora reče. Pomno
me promotrila i ja je pokušam pogledati u oči, ali
nakon nekoliko sekundi skrenem pogled i progutam
knedlu u grlu. - Sigurno je i tebi teško. - Glas joj se
smekšao. Da, mislim. Da, jest, a ne znaš ni pola priče.
Zora više ništa nije pitala.
Umjesto toga počela je šetati po dnevnoj sobi.
Pratila sam je pogledom promatrajući stare tapete s
cvjetnim uzorkom i oštećenu boju. U maloj prostoriji
pokraj kamina postoje police prepune starih
fotografija i ukrasa.
- Htjela sam pitati... što je ovo? Nevjerojatno je
ružno - Zora reče podigavši figuru. Donese je meni.
To je dio para kipića sličnih onima na katu koji mi se
također ne sviđaju. Figura u Zorinoj ruci prikazuje
majku kako drži košaru s voćem i smije se dok
dječačić uzima jabuku. Druga figura prikazuje oca
kako se naginje nudeći bombon djevojčici s
razvučenom pregačom. Boje su šećerno slatke,
pastelne nijanse plave, ružičaste i zelene, a izrazi lica
gotovo su jednako mučni.
- Bila je opsjednuta njima - rekoh. - Voljela sam
ih dok sam bila dijete iako mi se sad više baš i ne
sviđaju. Sjećam se kako sam se znala ušuljati i zuriti
u njih dok nije gledala. Čak sam se i usudila uzeti
jednu. Ali uhvatila me na djelu; viknula je tako glasno
da mi je ispala iz ruke i odlomila joj se glava.
- Jebote - Zora reče.
- Upravo tako. Bio je to čovjek. Ako pogledaš
izbliza, možeš vidjeti gdje je zalijepljena.
Zora spusti figuru žene koju je držala i okrene
muškarca u rukama prstima prateći crtu po kojoj je
zalijepljen. -Zašto ih je, pobogu, toliko voljela?
- Nemam pojma - rekoh - ali imala je tu čudnu
bljutavu crtu. Voljela je mačiće, ružičaste mašne i
pahuljaste stvari. Dolores Umbridge, znaš?
Zora kimne glavom. - Ne sviđa mi se. Ništa od
toga. Ovu kuću treba potpuno isprazniti i ponovno
urediti. Moraš se riješiti svih tih sjećanja i početi
graditi vlastita. To jest, ako ćeš ostati ovdje. Iako ne
mislim da trebaš, ako do sad nisam bila jasna.
- Bila si potpuno jasna - rekoh. - Međutim,
nemam puno izbora. Jedini novac kojim trenutačno
raspolažem dobivam radeći ono što mi je rekla:
poslala sam Robin u Ashams. Sada si ne mogu
priuštiti živjeti negdje drugdje. Morat ću to riješiti.
 - Mislim, Robin u toj školi koju smo obje toliko
mrzile... Sadie, iskreno. Nadam se da znaš što radiš.
Ostala sam bez riječi. - Objasnit ću, obećavam. I
shvatit ćeš. Zaista nisam imala drugog izbora. Ali
iscrpljena sam. Možemo li završiti s tim? Možeš li mi
vjerovati da se trudim koliko mogu?
Zora me prostrijeli pogledom namrštenih obrva,
ali nakon nekoliko trenutaka popusti i promijeni
temu. - Popij još jedno piće. Vjerovat ću ti. Postoji li
išta veselo o čemu možemo razgovarati? Imaš li kakav
posao u planu?
Potonula sam još više. - Mislila sam da ćemo
razgovarati o nečemu pozitivnijem. Pokušala sam ga
pronaći. Jučer sam otišla službenicima reći da se
želim vratiti. Bila sam sigurna da u najmanju ruku
ima nekog posla na prekršajnom sudu.
- I?
- Nema šanse. Tamo je onaj isti viši službenik,
David... sjećaš li ga se?
- David? Taj gad?
- Nije gad. Samo je... staromodan.
- Sjećam se da si davno pričala o njemu. A ja se
sad susrećem s njim svakodnevno. Savjetovala sam
nekoliko odvjetnika na suđenju za prijevaru koje sam
nedavno imala - Zora reče. - Definitivno je gad. Nije li
bio izrazito neugodan kad si u jaja udarila onog
odvjetnika koji te je pokušao zlostavljati? Nije li ti
manje-više rekao da radiš ono što stariji odvjetnici
žele i ne stvaraš probleme?
 Zorino sjećanje nekad ju je predobro služilo. Ja
sam odlučila zaboraviti Davidovu reakciju na taj
incident. -Nije mi baš pružio potporu kad se to
dogodilo, ne. Ali na kraju sam postala vježbenica,
stoga... Nije da mi to sad išta vrijedi. Predugo se ne
bavim time. Moram se pismeno obratiti Odboru za
vježbenike. Pregledat će molbu u ožujku kad budu
pregledavali sve prijave za komoru.
- To je tek za nekoliko mjeseci - Zora reče. - Imaš
li dovoljno za život do tada? Šalje li ti Andrew
dovoljno?
Pogledam je. - Složeno je. - Glas od prije tjedan
dana koji sam cijeli dan ušutkavala zareži mi u glavi.
Goni se odavde, Sadie. Ne želim te. Ne želim ni Robin.
Dovoljno? Nakon onoga što se dogodilo nisam sigurna
da ću ga ikad više vidjeti. Znam da ne želim. Ruke mi
počnu drhtati i uguram ih u džepove.
- Sadie - Zora reče. - Jesi li dobro?
Potrudila sam se opustiti i osmjehnuti. - Žao mi
je, samo sam umorna.
- Gledaj, znam da me ne želiš pitati. Ali uvijek bih
ti mogla nekako pomoći. Šaljem puno posla toj tvojoj
komori - reče.
- U pravu si - rekoh. - Nisam željela pitati. Već si
mi toliko pomogla.
- Glupost - reče. - Provjeravala sam ovu rupetinu
s vremena na vrijeme, to je sve. Ozbiljna sam... morat
ću razmisliti o tome, vidjeti što nam stiže u ured.
Neću te ostaviti da skapavaš.
- Ne trebaju mi usluge - rekoh.
 Zora me pogleda i ja joj uzvratim pogledom, ali
prva spustim glavu. Obje znamo da mi upravo treba
usluga koliko god tu činjenicu nisam željela priznati.
- Bila si prokleto dobra u svom poslu - Zora reče.
- To ne bi bilo milosrđe. Morat ćeš to zaraditi.
Osmjehnem joj se, podignem čašu i ostatak večeri
proleti.
Kad je naposljetku ustala spremna poći, reče: -
Drago mi je što si se vratila, znaš. I ti i Robin. Iako ti
je život trenutačno mrvicu sjeban. - Zagrli me.
Pronašla sam utjehu u poznatom mirisu.
- I pobrinut ću se da mi priznaš što se događa. Ne
možeš me zauvijek izbjegavati - reče i pusti me
prodrmavši me. - Javit ću ti se za posao čim budem
mogla.
.

Kad je Zora ušla u taksi, otišla sam na kat. Provjerila

sam Robininu sobu, ali nije bila tamo. Zavukla se u
moj krevet, tako mala pod tankim pokrivačem. Opet
osjetim oštro i postojano probadanje u prsima.
- Jesi li dobro, draga? - rekoh sjevši na krevet
pokraj nje i spustivši ruku na kvrgu ispod pokrivača.
- Valjda - Robin reče. Izvukla je glavu ispod
pokrivača. - Voljela bih da se možemo vratiti kući.
Krenem joj odgovoriti, ali ona nastavi. - Žao mi je
što sam bila ljuta. Samo bih željela da je sve
drugačije, ništa drugo.
- Znam. I ja bih željela da je drugačije. Ali preživjet
ćemo. Obećavam. - Legla sam kraj nje i zagrlila je. -
Hoćeš li spavati ovdje ili ćeš se vratiti u sobu?
 - Vratit ću se. Samo sam te željela vidjeti kada
dođeš ovamo.
Ustala je iz kreveta i odvukla se u svoju sobu.
Nakon što se smjestila, poljubila sam je prije
spavanja i zastala na izlasku još jednom pogledati
sobu. Boja je umrljana, tepih otrcan. Ali sad je čista
i topla. Radim na tome. Još je rano, ali svejedno sam
napredovala.
- Volim te - tiho kažem Robin i zatvorim vrata za
sobom. Zatim hodnikom prođem do sobe i legnem u
svoj krevet gurnuvši noge na mjesto koje je Robin
ugrijala.
 NEDJELJA, 6:07

Udarac, razbijanje stakla. Tutnjava na stubištu. Znam

da se događa nešto strašno i prije nego što je uletio
kroz vrata, po vonju znoja i straha ispred njega.
Sledila sam se i držim ruke stisnute uz tijelo dok u tri
laka koraka prolazi prostorijom, vuče me sa stolice i
gura. Osjetim nešto hladno na vratu i čujem hrapav
glas u ušima.
- Goni se odavde. Ili je više nikad nećeš vidjeti.
Vrijeme je da odjebeš kući.
Pokušavam se otrgnuti, ali njegove su se ruke
rastegnule, narasle, omotale oko mene sve do nogu, do
stopala. Ne mogu se izvući dok se pretvara u zmiju,
anakondu, spiralno omotanu oko mene. Bacam se
ulažući svu snagu.
Probudim se i osjetim da me plahta na licu guši.
Svučem je s glave uzdišući sa srcem u grlu. U redu je.
San. Nije stvarnost. To se nikad nije dogodilo.
Otkrijem se, odem u njezinu sobi vidjeti je, smiriti
se. U redu je. Još sam uvijek u polusnu i pritišće me
san. Ovo će me smiriti, prizor kako sigurno leži u
vlastitom krevetu.
Ali ona nije tamo. Iako se odmah kroz maglu
polusna sjetim da nije nestala i da ne treba biti ovdje,
uhvati me ona ista panika od popodneva dan prije dok
satima nisam znala gdje je i kad sam se zaklela da ću
učiniti bilo što da bude na sigurnom ako je ikad
uspijem dobiti natrag.
 Sto dvadeset minuta užasa, a svaka od njih
rasteže se u beskonačnost kad god ih se sjetim.
Znam da je ovaj put drugačije. Međutim, potrebno
je nekoliko trenutaka da mi puls uspori dok zurim u
njezin hladan i prazan krevet pred sobom.
Naposljetku se vratim u krevet, udišem, izdižem i
opet udišem. Na sigurnom je. Znam da je na sigurnom.
Sve je u redu.
I s vremenom zaspim.
 Sedam

Vrijeme je prolazilo. Ostavim je u školi, odem po nju,

čistim, vikendi u oazi mira. Pojavljuje se određeni
uzorak, ritam u mojim danima. Nitko ne razgovara sa
mnom na putu do škole; tako mi se više sviđa.
Biti neprimijećen ima svoje prednosti. Kako me
nitko nije ometao, počela sam shvaćati tko je tko u
hijerarhiji oko ulaza. Najglasnija skupina okupljala
se oko plavuše besprijekorne frizure, žene koja se
prvoga dana umalo zabila u mene. Oprema za
dvoranu drugačije boje svakog jutra, traperice i
dugačak prsluk poslijepodne ispod kojeg izvire
komadić ovratnika bijele košulje s prednje strane.
Žene oduševljeno stoje oko nje dok govori, a smijeh
im se zadržava u zraku možda tek nekoliko sekundi
predugo.
Gromoglasno su prasnule u smijeh dok smo
čekali djecu i ramena mi se ukoče prije nego što sam
ih uspjela opustiti. Izvadila sam mobitel i pregledala
vijesti iz petnih se žila trudeći ignorirati ih. Ja nemam
ništa s tim. Zasigurno se ne smiju meni.
- Pomislila bih da su ljudi dovoljno pristojni da
barem odgovore - jedna žena reče glasno.
- Toliko se trudiš oko tih događaja, Julia - druga
reče.
- To je nepristojno - treća dometne.
Sve se slože u isti glas.
 - Ne smijemo suditi - netko reče, odlučno utišavši
zbor žena. - Možda se tamo gdje su bili prije radilo
drugačije.
Ne razumijem zašto, ali sve mi se više čini kao da
su ti komentari na neki način usmjereni prema meni.
Ovlaš dignem pogled s mobitela i prvi put pogledam
visoku plavušu ravno u oči, koje bijesnu preko glava
njezinih sljedbenica.
- Ne znaju svi da trebaju potvrditi dolazak ako su
dobili pozivnicu - isti glas se ponovno začuje. To je
ona. Brzo skrenem pogled.
Druga se žena oglasi: - Ali to je prilično očito iz
tvojih dopisa. Koristiš se onom aplikacijom za
pozivnice: sve što ljudi trebaju napraviti je kliknuti
Da ili Ne. Ne moraju čak ništa ni objašnjavati.
Dakle, visoka žena zove se Julija. Riskirala sam
još jedan brz pogled. Plave oči još su me uvijek
probadale. Promeškoljila sam se i mrvicu okrenula da
ne budem okrenuta ravno prema skupini.
- Kazat ću joj nešto - reče žena oštra glasa. Podigla
sam pogled i pred sobom ugledala nekoga tamne kose
iz koga su gotovo vidljivo frcale malene, otresite iskre
ljutnje.
- Vi ste majka nove djevojke, zar ne? - žena upita.
Trepnem.
- Robin. Šesta godina. Da?
- Hm, da.
Žena mi više nije dala do riječi. - Iznimno je
nepristojno ne odgovoriti na pozivnicu.
 - Koju pozivnicu? - kažem, trudeći se ne zvučati
ljutito. - Ne znam o čemu pričate.
- Koju pozivnicu? Oh, nemojte se pretvarati.
Pozivnicu na piće večeras. Julija je bila dovoljno
draga da sve organizira i ugosti. A vi se niste potrudili
ni odgovoriti.
- Nisam dobila nikakvu pozivnicu.
Žena nije slušala ni jednu moju riječ. - Trebali
biste biti zahvalni što dobivate pozivnice od nekoga
poput Julije. Nemate pravo zanemariti ih. To je
nevjerojatno nepristojno.
Okrenula se na peti i odmarširala natrag među
skupinu prijateljica. Ostala sam stajati blago
otvorenih usta, ne znajući što se upravo dogodilo.
- Dobila je svoje - čujem nekoga iz skupine i u
nevjerici ostanem zuriti u nju prije nego što sam
skrenula pogled moleći se Bogu da mi se više nitko
ne obrati prije nego što Robin izađe.
- Daisyna mama jako je ljuta na tebe - Robin reče
kad smo sjele u autobus.
-Tko?
- Daisyna mama. Ona je predsjednica nekakvog
vijeća.
- Roditeljskog vijeća?
- Da - Robin reče. - Večeras organizira zabavu, a
ti nisi odgovorila.
Događaji pred školskim ulazom odjednom su mi
počeli imati više smisla.
- Znaš li kako se zove Daisyna mama?
Robin me prazno pogleda.
 - Ne, naravno da ne znam.
Ispružim ruku pomilovati Robinino lice pa je
upitam: -Je li danas bilo bolje?
- Ne znam. Možda. Razgovarale su sa mnom. Ali
samo da mi kažu koliko si nepristojna. - Robin slegne
ramenima maknuvši mi ruku. - Zašto nisi odgovorila
na pozivnicu? Uvijek mi govoriš da to moramo raditi.
- I moramo. Samo nisam primila pozivnicu, to je
sve.
- Daisy je izričito rekla da ju je njena mama
poslala. Ne bi to izmislila - Robin reče s takvom
sigurnošću da joj više nisam mogla proturječiti.
Provjerila sam e-poštu. Ništa u dolaznom
pretincu. Provjerila sam mapu s neželjenom poštom
ne očekujući da ću išta pronaći, ali onda ugledam
poruku i stegne me u grlu. Robin je bila u pravu.
Pozvana sam. Prije tjedan dana.

Kao predstavnica i predsjednica školskog Roditeljskog

vijeća, zadovoljstvo mi je poželjeti
Vam dobrodošlicu u Ashams. Možda se čini malo
neobično doći na šestu godinu umjesto ranije, ali dat ćemo
sve od sebe da se Vi i Vaša kći Robin osjećate dobrodošlima
u školi koliko god je to moguće. Organiziram manje
druženje u utorak u 19:30 kako bismo proslavili novo
polugodište - biste li možda željeli pridružiti nam se?
Molim Vas da mi javite.
Lijep pozdrav,
Julia Burnet

Bez riječi sam dala mobitel Robin. Pročitala je

poruku i vratila mi ga.
 - Rekla sam ti da si dobila pozivnicu - ona reče
smiješeći se. A zatim: - Utorak. To je večeras.
- Nije m čudo što su se naljutile. Oh, Bože...
- Odgovori joj i reci da dolaziš. Bit će ti zabavno
upoznati druge mame - Robin reče.
Pregrizem jezik. Nastavila sam listati kroz
neželjenu poštu gledajući jesam li propustila još
nešto važno, i dok sam to radila, nova se poruka
pojavi na vrhu popisa. Od Julije Burnet. Ista e-adresa
kao prije. Kliknula sam na nju.
Sadie, piše. S obzirom na to da niste odgovorili na
moj poziv, pretpostavit ću da večeras ne možete doći
na piće. Više Vas neću gnjaviti pozivnicama jer ste
očito iznimno zauzeti. Julia
Progutala sam knedlu. Loš početak.
- Trebala bi ići, mama. Daisy je vjerojatno
najpopularnija djevojka na godini - Robin reče. Glas
joj je molećiv.
- Ne mogu. Nemamo dadilju. Nemam što obući.
- Ne treba mi dadilja - Robin reče i uzdahne. -
Imam skoro jedanaest godina.
Napetost koju sam osjećala u prsima smanjio je
Robinin izraz povrijeđena ponosa. Izgledala je još više
uvrijeđeno kad sam se nasmijala na pomisao da je
ostavim samu.
- U redu, mama - pitajmo Zoru. I možda će mi biti
lakše ako ti upoznaš ostale mame. Onda ostale
djevojke ne mogu biti bezobrazne prema meni jer si ti
neljubazna.
 Potisnuvši misao da bi Robin moglo biti gore, a ne
bolje ako me ostale mame upoznaju, nagnem se i
zagrlim je.
- U redu. Pitat ćemo Zoru. Ali ne idem ako ona ne
može doći.
Robin zakoluta očima i vrati se na mobitel. Poslala
sam poruku Zori, razočarana jer ju je isti tren vidjela,
i odmah su se pojavile sive točkice dok je pisala
odgovor.
Naravno. Tamo sam do sedam. xx
Srce mi je potonulo, ali zahvalila sam joj i rekla
Robin. Nagradila me osmijehom.
.

Pripremila sam brzinsku večeru za Robin i poslala

poruku Juliji trudeći se pronaći ravnotežu između
ravnodušnosti - blesavo od mene, nisam provjerila
neželjenu poštu - i isprike jer odgovaram u posljednji
tren. Provjerila sam adresu koju mi je napisala na
kraju poruke - znam ulicu, ekskluzivni kvart u
Belsize Parku. Nabacivši na sebe malo profinjeniju
odjeću, požurila sam spremiti se. Bilo je već gotovo
sedam sati i nisam imala vremena ni volje prati kosu,
pa sam je podigla u punđu zavezanu navrh glave.
Potom sam stala pred ogledalo i nanijela puder i
korektor. Ako ništa drugo, izgledam manje umorno.
Nekoliko minuta poslije bila sam spremna za
polazak. Obukla sam traperice, čizme i crnu svilenu
majicu. Nije previše službeno, ali nije ni ležerno -
savršeno za piće u nečijem domu. Otrčala sam dolje
kad je Zora pokucala na vrata. Otišle smo u kuhinju
gdje je Robin pisala zadaću. Ustala je i ohrabrujuće
me zagrlila.
- Lijepa si, mama - Robin reče.
- Da, jesi - Zora reče. - Divna. Oborit ćeš ih s nogu.
Kad bih samo mogla. Međutim, nisam to rekla.
Osmjehnula sam im se objema i zagrlila Robin prije
nego što sam izašla.
 Osam

Kasnim. Nemam vremena za podzemnu. Čim sam

ugledala taksi upaljena svjetla ispružila sam ruku i
zaustavila ga. Kad smo krenuli prema Belsize Parku
pogledala sam kroz prozor pokušavši se smiriti.
- To je to, draga? - vozač kaže zaustavivši se ispred
dugog niza bijelih kuća sa stupovima sa svake strane
vrata.
- Čini se - rekoh plativši mu zadnjom
dvadeseticom u torbici. - Hvala.
Duboko sam udahnula, dugim koracima došla do
prednjih vrata i pozvonila. Nitko nije odgovorio. Malo
sam pričekala, a zatim opet pozvonila. Ništa. Na
vratima je bio pričvršćen veliki mjedeni zvekir i počela
sam dizati ruku kad su se vrata otvorila. Zateturala
sam unaprijed i gotovo se zabila u djevojku, otprilike
godina kao Robin, odjevenu u ravnu crvenu haljinu.
- Ispričavam se, ispričavam se - rekoh, uspravivši
se. Barem nisam srušila djevojku.
- U redu je. Jeste li pozvani?
- Da, jesam. Pozvana sam. Imam pozivnicu na
mobitelu. - Počela sam ga tražiti u torbici. - Želiš li je
vidjeti?
- Nema potrebe - djevojka reče. - Ali majka je
pitala mogu li sve ljude tražiti ime.
Nasmijem se. - Dolazi li vam mnogo nepozvanih
na školske zabave?
 - Mama kaže da moramo biti oprezni - djevojka
reče ozbiljnim tonom i istog se trena počnem osjećati
loše jer sam je zafrkavala.
- Sadie. Sadie Roper.
Podigla je papir sa stolića u hodniku i prstom
prešla po njemu. Mrvicu se zarumenjela u licu i
uznemirila.
- Roper? Jeste li sigurni?
- Da, sigurna sam.
Djevojka me pogleda, a zatim spusti pogled natrag
na popis. Odmahne glavom. Čak joj je i vrh nosa
pocrvenio.
- Ne mogu vas pronaći - reče. - Zaista mi je žao.
Pretražila sam na mobitelu i pobjedonosno
otvorila Julijinu e-poruku.
- Pogledaj - rekoh. - Rekla sam ti da sam pozvana.
Djevojka pogleda poruku, a zatim opet popis.
- Mama mi nije rekla što da radim ako netko nije
na popisu - reče. Osjećala sam se još više krivom jer
sam dovela djevojku u tu situaciju.
- Gledaj, posve mi je jasno što ti je majka rekla.
Ali mislim da je došlo do nesporazuma. Ja sam
kriva... nisam jako dugo potvrdila dolazak pa je
zacijelo mislila da ne dolazim. Misliš li...
Djevojka je odmahnula glavom prije nego što sam
uopće dovršila rečenicu.
- Ne smijem vas pustiti unutra - reče. - Tako je
rekla mama.
 - Ali to je smiješno. Ovo je zabava za roditelje iz
škole. Tko će, dovraga, nepozvan doći na zabavu za
roditelje? Pokazala sam ti pozivnicu.
Na djevojčine oči počnu navirati suze.
- U redu je, odlazim. Poslat ću mail tvojoj majci i
objasniti joj sutra - rekoh i okrenem se spremna za
odlazak. Međutim, kad sam došla do zadnje stube,
netko vikne za mnom.
- Što se događa?
Bila je to žena sa školskih vrata. Visoka, plava.
Koščata. Julia glavom i bradom.
- Ova je žena pozvana, ali nisam joj mogla pronaći
ime na popisu. Zaista mi je žao - djevojka reče
zamuckujući.
Julia se nasmije. Zagrlila je djevojku i stisnula je.
Djevojka se malo trznula na dodir. Prizor se činio
nježnim, ali Julijini zglobovi bili su bijeli na
djevojčinom ramenu. -Dušo, mislim da si me shvatila
malo previše doslovno. Nisam ti rekla da ne puštaš
ljude.
- Žao mi je... - djevojka reče, sada već potpuno
crvena u licu. Podudaralo joj se s haljinom. - Nisam
željela...
- Za sve sam ja kriva - rekoh želeći smiriti
situaciju. -Radila si samo ono što ti je mama rekla. -
Vratim se gore stubama.
Julia još jednom stisne kćer za rame i pusti je. -
Dobro. U redu. Molim te, hoćeš li otići napuniti čaše?
Ljudima ponestaje pića - Julia reče i djevojka otrči.
Podignem pogled i nađem se pred čeličnoplavim
očima.
- Sadie - Julia reče ledenim glasom.
- Žao mi je što nisam odgovorila... poruka mi je
otišla u neželjenu poštu. Možda je to izazvalo
pomutnju.
Ne odgovorivši, počela se udaljavati od mene
prema mjestu odakle su dopirali glasovi. Požurila
sam sustići je. Prošle smo dugačkim mramornim
hodnikom sa stubištem s lijeve strane ulaznih vrata i
kroz dvostruka vrata ušle u veliku dnevnu sobu. Ne
mogu si pomoći da kuću ne usporedim s bijedom
majčina doma i pitam se kako bi Julia reagirala da je
netko prebaci iz ovog mjesta s pozlaćenim tapetama i
kristalnim lusterima na svakom kraju prostorije u
moj prastari dom.
Nisu bili pozlaćeni samo zidovi. Prije nego što sam
ušla medu ljude konobarica je stala pred mene i
ispružila pladanj s kanapeima s prepeličjim jajima
prerezanim na pola na kojima se nalazio kavijar i
zlatni listić. Izgledaju ukusno. Uzela sam dva i oba ih
nagurala u usta prije nego što sam shvatila da
pladanj s hranom nitko nije ni taknuo. Možda sam
bila jedina osoba koja je do tog trenutka večeri uzela
ikakvu hranu, pomislim na vlastiti užas i brzo
pokušam progutati dokaze svoje pohlepe.
Prebrzo. Komad jaja zapeo mi je u grlu i zakašljem
se, lice mi se zacrveni, a oči zasuze. Počinjem
paničariti - hrana mi stoji u grlu; ne mogu disati.
Počela sam mahati i nagnula se pokušavši
pomaknuti komad prokletog jajeta. Pomislim kako mi
se, dovraga, moglo dogoditi, a onda osjetim snažan i
tup udarac po leđima, točno između lopatica i jaje mi
izleti iz usta ravno na pod. Ispravim se i obrišem
ispod očiju rumenih obraza.
- Dame, dame - Julia reče smireno pojavivši se
pokraj mene. Kao da se cijeli incident s jajetom nikad
nije dogodilo iako je konobarica klečala preda mnom
i brisala pod. - Dopustite mi da predstavim našu
najnoviju majku. Sadie Spence, majka Robin koja
nam se nedavno pridružila.
Trudila sam se izgledati pribrano, ali još sam se
uvijek oporavljala od šoka nakon što sam se umalo
ugušila sa suzama u očima i slinama koje su mi
curile iz nosa. Nisam mogla vidjeti tko me je udario
po leđima - nitko mi nije ponudio nikakvu pomoć kad
sam se uspravila. Tri žene skupile su se oko mene
uljudno se smiješeći. Osjetila sam kako mi toplina
napušta obraze i obrisala se ispod očiju prekasno se
sjetivši maškare koje sam u tom trenutku imala
vjerojatno po cijelom licu.
- Sve ćemo se pobrinuti da se ti i tvoja kći osjećate
dobrodošlima - Julia reče. Riječi joj zvuče
dobronamjerno, ali prošla me jeza. Potom se
okrenula. - Upoznat ću te sa svima.
Ostatak mi je ostao u magli. Julia me provukla od
skupine do skupine upoznajući me toliko brzo da su
se sva imena počela stapati. Svi su svečano odjeveni.
Sram je rastao u meni, izjedao me osjećaj da sam sve
krivo shvatila; moja se odjeća činila elegantnom i
jednostavnom ranije, ali sad izgleda jeftino i nemarno
u usporedbi sa svilom i taftom koji su blještali u
prostoriji. Od napada kašlja raspustila mi se punđa i
kad sam podigla ruku namjestiti je, na prstima sam
osjetila masnoću.
Akustika dnevne sobe bila je izvanredna i svi su
oko mene pričali pa je bilo teško čuti promrmljana
imena žena i kćeri, Robininih vršnjakinja. Netko mi
je u nekom trenutku dodao čašu šampanjca i s
olakšanjem otpijem gutljaj, ali lagano zujanje koje
sam počela osjećati nije mi nimalo pomoglo da
razaznam tko je tko. Vratila sam čašu na pladanj
konobara u prolazu i uzela vodu.
Nitko ne pije puno, to je očito, a hrana je jedva
taknuta. Svaka je žena mršava, suzdržana i uzima
samo pola kanapea prije nego što ostatak diskretno
ostavi na plati po strani ili ga umota u salvetu. Dok
stoje u svojim malim skupinama, žene čeznutljivo
gledaju hranu dok na trenutak prolazi prije nego što
je jedna od njih odbije, a sve ostale ponove za njom.
Iako sam umirala od gladi, više se nisam usudila
riskirati.
Posljednja osoba koju sam upoznala bila je žena
po imenu Jessica.
- Je li to ona koja je zauzela, hm... prazno mjesto?
- upita Juliju ne obazirući se na mene.
- Ne... - Julija krene govoriti kad se začuje
razbijanje. Poskočila sam kad me poprskala
tekućina. Ženi s moje druge strane ispala je čaša.
- Tako mi je žao - reče, uzaludno mi brišući rukav.
Julia je otišla od nas, možda pronaći nekoga da
počisti nered.
 Jessica skrene pažnju na mene. - Malo je čudno
krenuti u novu školu u šestom razredu - reče. - Vašoj
kćeri to sigurno nije baš po volji. Teško će biti
primjereno pripremljena.
Trepnula sam iznenađena izravnim komentarom.
- To nije bio originalni plan, ali na kraju nismo imale
previše izbora. Pripremljena za što?
Rekla bih da je Jessica u ranim četrdesetima. U
pogledu joj se primjećuje nešto nepromjenjivo, što
sugerira određenu dozu kozmetičkih pothvata.
Zanemarila je moje pitanje i nastavila sa svojima. -
Jeste li se preselili?
- Živjeli smo u Americi posljednjih nekoliko godina
zbog muževa posla. U Brooklynu. On se bavi
ulaganjima. Ali onda... Mjesto ovdje iskočilo je
iznenada pa smo se preselili - rekoh. Znala sam da
mi je objašnjenje puno rupa, ali Jessicin pogled lutao
je oko mene dok sam govorila, jasno dajući do znanja
da je ne zanima.
- Razumijem - reče mrvicu prekasno.
- Dajem sve od sebe da Robin olakšam preseljenje
- kažem.
- Sigurno će joj biti teško s prijamnim ispitom za
srednju školu. Teško mi je zamisliti da je na istoj
akademskoj razini kao ostale djevojke. Nadam se da
škola neće usmjeriti previše resursa kako bi joj
pomogla da nadoknadi gradivo - Jessica se osmjehne
i usne joj se napnu preko zubi.
Ostala sam u šoku. Kako se usuđuje? - Oh, vrlo
je dobra u vezi s tim - rekoh. - Išla je u odličnu
osnovnu školu i iznimno je dobra u matematici.
 Jessica trepne i obrve joj se neznatno pomaknu.
Mislim da se možda pokušala namrštiti, ali joj botoks
to nije dopuštao. - Sigurna sam da ti znaš najbolje.
Mi smo svi pripremali svoje djevojke za ispit
posljednjih nekoliko godina. Vrlo je selektivan, znaš.
Samo zato što je išla u osnovnu školu, nije zajamčeno
da će ići u srednju. Sve smo nervozne.
Trebao mi je trenutak da mi u potpunosti sjednu
njezine riječi. Cijela naša životna situacija ovisi o
tome da Robin ostane u Ashamsu. Nisam shvatila da
joj prelazak u srednju školu možda neće biti
automatski. Sjajno, još jedna briga. Usne su mi se
trznule kad sam se pokušala osmjehnuti. Željela sam
joj se nakesiti. Ali prije nego što sam uspjela
odgovoriti, začuje se pristojno kuckanje vilicom o
kristal i Julija se obrati svima u prostoriji.
- Prvo, željela bih zahvaliti svojoj sjajnoj kćeri
Daisy na pomoći ove večeri. Nevjerojatna je
konobarica i, još važnije, nevjerojatna pomoćna
kuharica koja mi je pomogla da napravim sve ove
kanapee. - Zrakom se probije pljesak. Podigla sam
glavu i ugledala djevojku u crvenoj haljini pokraj
Julije sa smrznutim smiješkom kad ju je majka
prigrlila.
Julia nastavi. - Kako znate, dame, unatoč
ogromnom pritisku koji nas čeka idućih nekoliko
mjeseci, ne smijemo mu dopustiti da upravlja svime.
Važno je zadržati ravnotežu zbog djece: zaslužuju
našu potpunu potporu u vremenima ovakvog
akademskog pritiska. Moramo zapamtiti da se,
unatoč zahtjevnom prijamnom ispitu za srednju
školu i natjecanju za mjesta, ne natječemo
međusobno; moramo raditi kao tim.
Nisam sigurna, ali zaklela bih se da se netko
podrugljivo podsmjehnuo iza mene. Kad sam se
osvrnula, vidjela sam samo red praznih lica s
izrazima neutralnim poput Julijina kad je nastavila s
govorom.
- Stoga će biti puno prilika da se dobrovoljno
prijavite za aktivnosti ovo polugodište. Imamo
prodaju peciva, prodaju rabljenih uniformi i,
naravno, božićni sajam. I, kao obično, trebat će mi
puno pomoći. Pokušajmo ovog polugodišta skupiti do
sad najviše novaca za dobrotvorne svrhe!
Začuo se gromoglasan pljesak. I ja sam
zapljeskala iako mislim da je Julia preuveličala
prijamni ispit. Ogromni pritisak i teška vremena?
Jessica se okrene natrag prema meni možda mi
pružajući priliku da se iskupim. - Volontiranje će ti
dobro doći - reče. - To je dobar način da upoznaš
ljude. Oduvijek mislim kako je divno što imamo tako
aktivno roditeljsko vijeće.
- Bože, ne! - nasmijem se. - Mrzim školske
sajmove. Organizirala sam ih hrpu u Robininoj
prošloj školi... previše. Zato se toliko očajno želim
vratiti na posao.
Čim su riječi izašle, shvatila sam da sam rekla
pogrešnu stvar. A odlučan način na koji se Jessica
okrenula i otišla nije ostavio mjesta sumnji.
 Devet

Zora me uopće nije utješila. Cerekala se dok sam joj

prepričavala što se dogodilo. Gotovo sam došla u
napast da je zveknem jer je kortizol još uvijek kolao
mojim tijelom nakon naporne večeri. Utopila sam
poriv u velikom gutljaju vina nakon što sam si
natočila čašu iz boce koju je Zora držala otvorenom
na kuhinjskom stolu ispred sebe.
Iskapivši pola čaše, cijela večer postala mi je malo
smješnija i bijes me prošao. Međutim, Zora je još
uvijek izgledala nepodnošljivo samodopadno i nakon
još nekoliko gutljaja nagnem se prema njoj.
- Zašto imaš taj odvratni rekla sam ti izraz na licu?
- Jer ti jesam rekla - Zora reče. - Od početka je
bilo očito da će biti užasne. Ne znam zašto si mislila
da je ova škola dobra ideja, zaista ne znam. Mrzile
smo je prije trideset godina, malo je vjerojatno da se
poboljšala, zar ne?
- Pusti me, Zoro. Znaš da nemam drugog izbora.
Zaista nisam raspoložena. Možemo li o ovome
razgovarati drugi put?
- Ali pitala si me zašto izgledam tako
samodopadno! -Nagnula se natrag na stolici i
prekrižila ruke. - Kad ćemo točno iskreno
razgovarati? Nisi došla ovamo samo zbog majčine
oporuke. Kći ti je nesretna i tebi je loše. Zašto,
dovraga, ovo radiš? Što se dogodilo s Andrewom?
 Nikad je nisam vidjela ozbiljnijeg izraza lica. Sve
godine koje poznajem Zoru, kad smo zajedno
prolazile kroz svoje probleme... ovo je prvi put da joj
stvarno nisam željela reći što se dogodilo.
- Zašto ne želiš da znam, Sadie?
Pogledala sam prijateljicu i sjećanja svih
razgovora koje smo vodile prije navru mi u misli.
Vremena kad me je Zora uvjeravala da ne pobjegnem
od kuće, da se smirim čak i pred Lydijinim najgorim
provokacijama. Utjehu koju mi je pružila kad mi je
Lydia dala do znanja da moram birati hoću li je imati
za majku ili postati majkom uz potencijalno otuđenje
koje nije bila prijetnja, nego obećanje.
- Nikome nisam rekla što se dogodilo.
- Ja sam ti najbolja prijateljica, Sadie. Znaš da se
možeš osloniti na mene. I poznajem te - nema šanse
da bi razdvojila obitelj zbog nečeg nebitnog.
Zasigurno je nešto veliko. Jesi li ga pronašla u
krevetu s drugom?
Odmahnem glavom. - Da je barem tako
jednostavno. Hoću reći, mislim da se nešto slično
događa jer se ponašao izrazito čudno. Ali nisam zato
otišla... - Otpijem još jedan veliki gutljaj vina.
Odjednom shvatim da očajnički želim podijeliti svoj
teret. Ali strah mi još uvijek drži jezik za zubima.
- Ali pričamo o Andrewu. Andrewu, proizvodu
razorenog doma, najodanijem čovjeku na površini
ovog planeta.
- Tako svi kažu.
- Gledaj, ne pokušavam ti proturječiti. Što je
učinio?
 Promeškoljim se na stolici. Mogu joj barem reći
kako je počelo. - Sve se više udaljavao od mene
posljednjih nekoliko godina. Ne mogu se točno sjetiti
kad sam to prvi put shvatila... bilo je prilično teško
nakon što mi je majka umrla.
Zora zastenje sa suosjećanjem. - Sjećam se.
- I nisam mogla točno odrediti što se događa.
Vodio je silne duge razgovore noću zaključan u radnoj
sobi. Nikad nije ostavljao mobitel izvan vidokruga. A
onda me prestao gledati.
- Što?
- Prestao me gledati. Gadno smo se posvađali prije
dvije godine kad sam saznala za oporuku i uvjete koje
nam je Lydia nametnula. Mislio je da ih trebamo
prihvatiti. Ja sam odbila. Bio je toliko grozan da sam
na kraju nazvala Ashams, ali nisu imali mjesta... kao
što sam ti rekla. I nedugo nakon toga prestao me
gledati u oči. Kao da sam prestala postojati.
- Ne razumijem.
- Posljednjih nekoliko godina Andrew me odbijao
pogledati. Pretvorio se u teflon, neprobojnu površinu.
Bio je savršeno pristojan, savršeno uslužan, radili
smo sve što i inače. Ali nije me gledao.
Zora utihne.
- Vidiš, znala sam da nećeš razumjeti.
Zora je još malo sjedila u tišini.
- Nisam baš sigurna što bih rekla - Zora reče. -
Odbijao je razgovarati s tobom? Je li se to dogodilo?
- Ne. Nije odbijao razgovarati sa mnom.
Razgovarali smo. Točnije, on je pričao meni. Samo
nije imao ništa pametno za reći. Sve je bilo
beznačajno. Razgovarali smo o računima. Kupovini
hrane. Ni o čemu važnom.
- Ali još uvijek je razgovarao s tobom? - Zora upita.
- Da. Ali kao da nije bio tamo. Pokušala sam, Zoro.
Pokušala sam sve. Pokušala sam predložiti da idemo
na spojeve, kuhala sam fina jela... čak sam ga
nekoliko puta pokušala i zavesti. - Utihnula sam i
preplavio me sram kad sam se sjetila kako me je
pogledao s pokornom ljubaznošću u pokretima dok
mi je dodavao kućnu haljinu da se pokrijem prije
nego što se okrenuo od mene.
- Oh, Bože, hoćeš reći da ste se prestali i ševiti?
Duboko udahnem pa kimnem glavom. - Krivila
sam pritisak na poslu. Pokušala sam kriviti i duge
noćne poslovne pozive. Ali onda... - Zastanem. - Onda
se dogodilo da se nekoliko noći nije vratio kući.
- I? - Zora natoči još jedno piće.
Harriet Tyce
- Pratila sam ga. Poslala sam Robin na spavanje k
prijateljici i čekala da napusti ured pa sam ga pratila.
Bilo je to prošli tjedan.
- Jesi li išta vidjela?
Pogledam Zoru, ali ne vidim nju. To je Andrew,
njegov zatiljak, spuštena ramena dok je kroz
podzemnu željeznicu hodao ispred mene, način na
koji je krenuo stubama s posljednje stanice
preskačući dvije po dvije stube, žureći kao da ne može
dočekati da stigne na odredište. I plava kosa žene s
kojom se našao ispod ulaza u lokal na kiši, blještava
unatoč tmurnom poslijepodnevu.
Opet se usredotočim na Zoru i jednom kimnem
glavom. Nije me ponovno pitala.
- Dakle, vara te - konačno reče. - Jesi li zaista
morala otići? Nisi li trebala ostati i suočiti se s njim?
Hladno je pogledam. - Jesam. Suočila sam se s
njim.
- Što je rekao?
- Nasmijao se, Zoro - rekoh. - Samo mi se smijao.
Zatim je izašao iz kuće. Nestao je na nekoliko sati.
Mobitel mu je bio isključen. A kad se vratio ponašao
se poput drugačije osobe. Kao da mu je netko drugi
preuzeo kontrolu nad tijelom.
Ježim se razmišljajući o tome, o hladnoći u
njegovim očima, načinu na koji me je pogledao kao
da sam strankinja. Prvi kontakt očima u posljednjih
nekoliko mjeseci, a ja sam se smežurala pred
njegovim prezirom. Da, jebem nekog drugog. I želim
da odeš. Ako ne odeš ovoga vikenda i povedeš Robin,
odvest ću je nekamo i više je nikad nećeš vidjeti.
Duboko udahnem i ponovim riječi Zori.
- Oh, molim te. To su takva sranja. Ne bi to učinio.
- Možda ne bi - rekoh. - Ali povjerovala sam mu.
Nisam ga mogla zaustaviti. Pokazao mi je to idući
dan. Netko je pokupio Robin iz škole uz njegovo
dopuštenje; plavuša, kako mi je kasnije rekla...
dostavila je Andrewu i on ju je nekoliko sati zadržao
bez ikakva javljanja. Oba njihova mobitela bila su
isključena. Nitko ih nije vidio. Poludjela sam.
 - To zvuči prilično loše - Zora reče.
- Bila je to najgora večer u mom životu - rekoh. -
Čovjek bi pomislio da će biti sjajno vidjeti je kad je
sigurno došla kući, ali to je bio gotovo najstrašniji
trenutak. Uvjerio ju je da je to savršeno normalno, da
ju je samo jednu večer odveo u kino... čak ju je
nagovorio da isključi mobitel kako ih nitko ne bi
prekidao. Došla je poskakujući i nisam mogla reći
ništa što sam željela. Nisam je željela izbezumiti.
Shvatila sam da se suočavam s nečim što ne
razumijem. Tada sam već dobila ponudu za mjesto za
Robin, kuću... možeš li me zaista kriviti što sam se
vratila?
Pogleda me na trenutak i uzdahne. - Mislim da si
mu se trebala suprotstaviti. Ali u isto vrijeme...
zacijelo je bilo užasavajuće ne znati gdje je Robin.
Zadrhtim sjetivši se kako sam istrčala iz škole kad
sam shvatila da je Robin nestala pokušavajući ih
oboje dobiti na mobitel bezbroj puta i zamišljajući
samo najgore stvari koje su joj se mogle dogoditi.
- Sve je to bilo osmišljeno da nas otjera ovdje. To
je druga stvar - proveo je cijelu večer govoreći joj na
kakvu sjajnu novu avanturu ide, da će joj biti sjajno
preseliti se u Englesku, da je sve odlučeno i da smo i
on i ja presretni zbog toga. Zato je kad se vratila
željela da se preselimo. Što sam mogla učiniti? Teško
da sam joj mogla reći kakvo joj je otac kopile. Bila je
to posljednja kap. Godinama sam ga trpjela. Ali toga
više nema. Tamo više nema ničega.
Nastavila me gledati. - Ali to jednostavno nema
nikakva smisla. Zašto bi se tako ponašao?
 - Nemam pojma, Zoro. Zaista nemam pojma.
Promijenio se da ne bi vjerovala. To nije čovjek za
kojeg sam se udala.
Ustanem ravno ispred Zore. Ona skrene pogled.
- Ni ti me ne gledaš - rekoh čekajući odgovor. Zora
nastavi gledati u pod. U zraku između nas osjeti se
napetost. Uzdahne i nasloni se na kauč.
Okrenula sam joj leda i počela otvarati drugu
bocu vina. Nisam se ponovno okrenula dok nisam
bila sigurna da mi je izraz lica pod kontrolom. Kad
sam joj naposljetku napunila čašu, sjednem.
- Uglavnom - reče - promijenimo temu. Mislim da
sam ti našla posao.
Sva moja mržnja nestane kao rukom odnesena. -
Stvarno?
- Stvarno. Bliži se suđenje, slučaj zlostavljanja u
školi u središnjem Londonu. Nastavnik i učenica. On
je sin suca i oni plaćaju. Barbara Carlisle vodi slučaj.
Sjećaš se, odvjetnica?
- Vidjela sam je neki dan kad sam bila u komori -
rekoh. - Iako sam spustila glavu.
- Dobili smo hrpu novih dokaza koje treba
pregledati. Sam slučaj dovoljno je jasan, ali netko sve
to treba pregledati, a to neće biti Barbara.
Namjeravala sam to dati nekom u uredu, ali složila
se da bi moglo biti dobro da to učini vježbenik,
stoga...
Prošao me nagon da stresem Zoru, pa je snažno
zagrlim prolivši joj vino po majici. - Kad počinjem? -
upitam.
 - Shvatit ću to kao pristanak - reče smijući se.
- Da. Da, molim te - rekoh. - Voljela bih to učiniti.
Samo, koji sud? Još nisam organizirala nikakvu
dadilju nakon škole.
- Tek si stigla - Zora reče. - Opusti se. Nalazi se u
središnjem Londonu. Odmah niz Northern Line do
Elephanta i Castlea. Sve će biti u redu. Nisam sigurna
kad će te točno trebati. Sutra ću ti poslati upute, a
nakon toga je na Barbari da ti se javi. Međutim,
pretpostavljam da će to biti uskoro. Treba pregledati
puno materijala.
- Dugujem ti za ovo - rekoh. - Zaista. Ne mogu
dočekati da se vratim na sud. Toliko mi je nedostajao.
- Bilo je i vrijeme. Takva je šteta što sve vi
odvjetnice odjebete čim rodite djecu, znaš.
- Nije nam lako - rekoh. - Teško bih mogla otići iz
vedra neba na dva tjedna pokriti suđenje zbog
uporabe
LAŽI KOJE STE REKLI vatrenog oružja u
Nottingham, zar ne? Andrew ne bi dao otkaz da
ostane kod kuće.
- Pretpostavljam da ne bi - Zora reče. - U svakom
slučaju, bit će dobro ponovno te vidjeti na sudu.
Veselim se što ćemo opet raditi zajedno.
- I ja - odvratim i zagrlim je. Ovaj put nisam joj
prolila vino.
 NEDJELJA, 9:35

Još jedna noćna mora. Bestjelesna, bezoblična;

strepnja se nadvila nada mnom, uskovitlala se nad
obzorom. Budim se, kapci su mi teški, obuzima me
užas.
Kava, tuš, osjetila mi se trzaju. Nisu li do sad već
trebali nazvati? Nije li vrijeme da dođe kući? Želim da
se vrati kući, to je sigurno. Kuća je pretiha bez nje.
Još jedna kava. Živci mi još uvijek trnu.
Kad bih barem mogla pritisnuti dugme i na ekranu
vidjeti gdje je... Ali ne. Neću biti jedna od tih majki.
Neću opsjedati svoje dijete. Neću je potajno špijunirati
- nema bubica, nema sustava za praćenje. Neću
dopustiti da mi ono što se dogodilo uništi povjerenje.
Ni duševni mir.
To je šala. Ja sam mačka na vrućem limenom
krovu, jurcam od sobe do sobe i proždire me preglasna
praznina. Kad se vrati kući više je nikad neću ispuštati
iz vidokruga. Aplikacije Find My Friends, Life360 -
ugradit ću joj čip u ruku ako mogu.
Vrijeme prolazi. Polako, polako, bez obzira na to što
radila da mi prođe vrijeme. Podignem mobitel, opet ga
spustim. Još je rano. Prerano. Nije još vrijeme za brigu.
Nikad neće biti vrijeme za brigu. To je bilo tada, ovo je
sada. Imala je lijep vikend i sad je na putu kući. Sve je
u redu.
 Mačka mijaukne vani i ja skočim, nastavim
koračati od jednog do drugog prozora dok čekam i
čekam.
 Deset

- Gotovo si se ugušila komadom jajeta? - Robin upita

kad smo sljedećega dana sjele u autobus koji vodi do
škole.
-Da.
- I svi drugi nosili su suknje i haljine?
- Da - rekoh. - Ne moraš mi to nabijati na nos.
- Uf - Robin reče.
Nasmijem se i prvi put se osjetim bolje u vezi te
večeri. Uf je najbolji odgovor.
- A kuća Daisyne majke doista je tako lijepa?
- Da, predivna je. Sve sam ti to već rekla - rekoh.
Možda se osjećam mrvicu bolje nakon onoga što se
dogodilo, ali to ne znači da se više želim osvrtati na
to.
- S kime si razgovarala?
- Nisam baš sigurna. Bilo je toliko imena. S nekim
po imenu Jessica. - Sjećanje na Jessicino
omalovažavanje protutnjalo mi je glavom.
- Mislim da je to Portijina majka - Robin reče. -
Portia je članica Skupine.
- Aha - rekoh zapamtivši ime, još uvijek očajnički
želeći bilo kakve informacije o školi koje bi mi Robin
mogla dati, ali ne želeći pokazati taj očaj. - Što je
Skupina?
 Čekala sam da mi Robin umjesto odgovora odgrize
glavu, ali ona na trenutak razmisli o tome. - One
odlučuju tko razgovara s kim i tko gdje sjedi.
- Ali ne možeš dopustiti da ti drugi ljudi govore što
ćeš raditi! - Riječi mi izlete iz usta prije nego što sam
ih uspjela zaustaviti.
- Mama - Robin reče skrenuvši pogled.
- Ozbiljno. Ne može postojati neki središnji odbor
koji odlučuje s kime se razgovara. To se ne smije
događati. Razgovarat ću sa školom o tome - rekoh.
Panika i bijes počnu se nakupljati i stanem ubrzano
disati. - Govore li curama da ne razgovaraju s tobom?
Ni riječ od Robin. Lice joj je još uvijek okrenuto od
mene.
- Robin, pogledaj me. Govore li djevojkama da ne
razgovaraju s tobom?
- Obećaj mi da nećeš ići u školu. - Rekla je to
molećivim glasom pa sam odustala.
Nismo više progovorile dok nismo stigle do ugla
ulice gdje je škola. Robin je odšetala od mene ni ne
pozdravivši se. Ostala sam zaprepaštena i briga mi je
počela dopirali do kostiju.
Izvadila sam mobitel iz džepa nadajući se da ću
vidjeti poruku komore u vezi sa suđenjem kad su
dvije žene prošle pokraj mene i jedna od njih mi toliko
zapne za lakat da mi je ispao mobitel. Sagnuvši se da
ga pokupim, začujem jednu od njih kako se smije i
drugu kako je utišava. Ustala sam i stavila mobitel u
džep, spremna eksplodirati. Dvije su se žene okrenule
prema meni. Jedna od njih je Jessica sa zabave.
 - Sutra ujutro idemo na kavu dogovoriti se o
božićnom sajmu, među ostalim. Ali pretpostavljam da
te to ne zanima - reče - s obzirom na to da mrziš
volontirati. - Žena s Jessicine lijeve strane se naceri.
Osjetila sam kako mi toplina ispunjava obraze.
Željela sam im reći da odjebu, ali sjetih se Robin.
Znala sam da želi da se više potrudim. - Doći ću.
Gdje?
Jessica i njezina prijateljica pogledaju se
podigavši obrve.
- Svaka čast - Jessica reče. - Poslat ču ti mail. Nije
pošteno da Julia mora raditi sve.
Nakon toga, obje su žene otišle bez ijedne riječi.
Stajala sam na uglu mrvicu ošamućena, šaka čvrsto
stisnutih u džepovima. Tek kad sam osjetila
iznenadan bol u dlanu shvatila sam da mi se staklo
mobitela zacijelo razbilo. Pogledala sam ruku - samo
mi je malo curila krv, ništa više. Moram biti opreznija.
Dok sam popravila ekran mobitela i pospremila
kuću, skoro je bilo vrijeme da pokupim Robin iz
škole. Krenula sam oblačiti kaput kad mi je zazvonio
mobitel.
- Gospođice Roper? Ovdje Kirsten Glynn. Iz
komore.
- Da, ovdje gospođica Roper. Bok, Kirsten.
Zavladala je tišina.
- Detalji su sređeni, gospođice. Javila nam se Zora
Gaunt. Nisam sigurna koliko vam je rečeno, ali na
ovom suđenju bit ćete vježbenica Barbare Carlisle,
krunske odvjetnice... sjećate li je se iz svog vremena
u komori?
- Da, sjećam. - Osjetila sam kako mi napetost
popušta, ramena su mi se spustila iz ranijeg položaja
gdje su mi gotovo dodirivala uši. Barem jedna stvar
ide nabolje.
- Radi na slučaju zloporabe povjerenja. Brani
nastavnika optuženog za aferu s učenicom.
- Koliko godina ima učenica? - pitam.
- Sedamnaest - Kirsten odgovori. - Barbara je to
namjeravala odraditi sama, ali nedavno je otkriveno
puno dodatnog materijala i netko ga treba pregledati.
Slučaj je dobar. Počinje idući tjedan.
- Da, Zora mi je ispričala malo o njemu. To zvuči
sjajno.
- Dobro. Odgovara li vam da dođete sutra ujutro?
Oko deset?
- Da. To je sasvim u redu. Vidimo se - rekoh.
Pobjedonosno sam sjela za kuhinjski stol. Posao.
Pravo suđenje. Vratit ću se u komoru. Vratit ću se na
sud. Nakon ovog slučaja uslijedit će i drugi. Možda će
se stvari ipak posložiti.
.

Taj pozitivni osjećaj pratio me i kad sam pokupila

Robin, na putovanju kući i dok smo jele običnu
tjesteninu i umak od rajčice. Preživio je čak i
Robininu šutnju koja je potrajala cijelu večer.
Gorljivo se trudila izbjeći svaki razgovor o svom danu
dok se skrivala u sobi i izašla je samo na brzinu jesti
ne podižući pogled s tanjura, a potom je opet nestala
na katu. Znala sam da bih trebala pokušati
razgovarati s njom, ali dala mi je do znanja kako želi
da je ostavim na miru pa nisam imala srca pritiskati
je. Zastala sam joj pred vratima i slušala kako preko
FaceTimea razgovara sa starim školskim prijateljima.
Čula se povremena buka i tu i tamo koji osmijeh pa
sam smetnula brigu s uma.
Svi pozitivni osjećaji napustili su me kad sam
kasno navečer otvorila e-poruku s detaljima za
jutarnju kavu.

8:30 u Cafe Marche, privatna prostorija straga.

Raspravljat ćemo o božićnom sajmu i ostalim događajima
- ponesite svoju kapicu za razmišljanje!

Osam i trideset. Moram biti u komori u deset.

Imala sam tako malo toga za raditi, nisam imala
sastanaka, ništa osim odvući jadnu Robin u školu i
doći po nju, a sad, baš u trenutku kad se gotovo sve
posložilo, moram biti na dva mjesta istodobno. Na
trenutak sam se uhvatila za glavu prije nego što sam
uspjela raščistiti misli. To nije problem. Mogu otići na
jutarnju kavu na dvadeset minuta, ponuditi da
budem za jednim štandom ili što god već roditelji
rade, a zatim skočiti u podzemnu i stići ću na vrijeme.
A ako nazovem komoru i javim im unaprijed, Barbari
zasigurno neće smetati. Nije da sam na sudu; sve će
biti u redu. Gotovo sam povjerovala vlastitoj utjesi.
Međutim, te sam večeri jedva spavala, razapeta
između dva scenarija u beskrajnom vrtlogu nervoze.
U četiri ujutro, kad sam se uvjerila da će mi se ostale
majke toliko smijati da će me istjerati iz kafića i da će
Barbara i Kirsten prekrižiti ruke i spriječiti me da
uopće uđem u komoru vičući kasniš, kasniš,
odustala sam od ideje da ću još spavati i ustala,
omotala se dekom na tvrdom kauču u dnevnoj sobi i
zurila u zid dok nije došlo vrijeme da probudim
Robin.
 Jedanaest

Robin se raspričala na putu do škole. Dala sam sve

od sebe da izbjegnem sva pitanja koja bi je mogla
uzrujati, pomno sam pazila. Iako je većina toga što je
rekla imala veze sa starim školskim prijateljima, a ne
trenutačnoj postavi, osjetila sam olakšanje jer je malo
veselija. Djeca se lako prilagode. Čak joj se i glas
počeo mijenjati, manje je počela upotrebljavati žargon
iz osnovne škole, a blagi američki naglasak počeo je
nestajati. Nagnula se bliže mojoj ruci nego inače na
autobusu i ja sam se također mrvicu nagnula u
stranu na nju, ali ne previše, trudeći se održati krhku
ravnotežu između nas.
Prva sam ustala kad je autobus stigao na stanicu,
a Robin odmah nakon mene i kad je počeo kočiti,
uhvatila je ručku ispred moga lica. Isprva ništa nisam
uočila, ali onda sam se pobliže usredotočila na
Robinine nokte. Bili su potpuno izgriženi, neravni i
krvavi oko rubova kao da je kidala i kožu dok je grizla
nokte. Ispružila sam ruku i prekrila joj prste
pokušavši ne pokazati Robin da sam primijetila. Prsti
su joj se trznuli i kad se autobus napokon zaustavio,
povukla je ruku. Čim smo izišle iz autobusa, otišla je
bez pozdrava. Ravnoteža je uspostavljena. Ali ne na
dobar način. Uzdahnula sam i krenula na kavu s
grčem u želucu.
Sjela sam u privatnu prostoriju sa stražnje strane
kafića i počela kljucati kroasan koji sam uzela s
ogromne hrpe poslagane na velikom drvenom stolu.
Stol je bio okružen ženama koje sam napola
prepoznala sa zabave, iako nisam zapamtila mnogo
imena. One se očito također nisu mogle sjetiti mojega;
samo je nekoliko njih pozdravilo kad sam stigla.
Jedine koje mogu imenovati su Julia i Jessica, koja
je prčkala po pladnju s pecivima preslagujući hrpe i
mičući ih da ispuni praznine. Nije da je bilo ikakvih
praznina - kao i one večeri, ja sam jedina jela.
Dvije žene sjedile su jedna pokraj druge i nešto
međusobno tiho raspravljale. Nisam mogla razumjeti
što govore koliko se god trudila čuti preko stola, ali u
jednom trenutku činilo se kao da se ne slažu kad se
Jessica zacrvenjela i napućila usne dok je Julija
pričala o nečemu očito važnom, iako još uvijek nisam
mogla razaznati riječi.
Optimistično sam se smiješila kad god bi netko
samo i ovlaš pogledao u mome smjeru, ali nitko mi
nije pokušao ni dati do znanja da me je primijetio i
pogledi su im samo prelijetali preko mene kao da me
nema. Izvadila sam mobitel kako ne bih izgledala kao
višak i provjerila koliko je sati. Bilo je već dvadeset do
devet.
Pročistim grlo i priberem se. - Ispričavam se zbog
prekidanja. Samo sam se pitala... Hoćemo li možda
početi uskoro? Ja...
- Čekamo ostale.
- Ostale?
- Još ih nekoliko treba doći. Žao mi je ako imaš
nešto važnije - Julia klonulo reče.
- Vrlo je važno da su svi ovdje - Jessica reče. - Ove
godine sve želimo raditi zajedno.
 - Naravno - rekoh, pokušavši zvučati smireno.
Očito bezuspješno. Jessica nije izgledala smireno,
usna joj se trznula i prekrižila je ruke na prsima. Još
je trenutak zurila u mene prije nego što joj je
pozornost privuklo otvaranje vrata.
- Evo ih - reče.
Novopridošlice su se nagnule prema hrani, a
zatim udaljile. Julia pročisti grlo i uzme papir.
- Krenimo redom. Predlažem da uvedemo strogo
pravilo da ne raspravljamo ni o čemu u vezi sa
znatnim pritiskom pred nama. Ništa nije važnije nego
da se držimo zajedno zbog naših djevojaka. Slažemo
li se u vezi s tim?
Začuje se šum odobravanja. Kriomice sam
pogledala mobitel - još petnaest minuta i onda zaista
moram krenuti.
Julia nastavi. - Kao što sam rekla u utorak,
imamo visok cilj ove godine na božićnom sajmu.
Morat ćemo raditi iznimno teško da osiguramo
njegovo ostvarenje.
Odobravanje još jednom zažubori oko stola i glave
s balayage frizurama počnu skladno kimati.
Međutim, prije nego što je Julia nastavila, netko je
prekine.
- Ispričavam se, imamo li ovdje novog roditelja?
Nekoga ne poznajem.
Okrenem se prema govornici, ženi s medenim
pramenovima u sportskoj majici i usko pripijenim
tajicama. Izgledala je žalosno.
 Nitko nije odgovorio i polako sam postala svjesna
da su sve oči uperene u mene. Promeškoljim se u
stolici nervozna pod pogledima, čekajući da me Julia
predstavi. Ništa od predstavljanja. Pokušala sam
ostati sjediti u tišini, ali napetost je postala
nepodnošljiva.
- Ja sam Sadie. Robin mi je kći. Tek je stigla u
razred - rekoh i glas mi pukne na kraju rečenice.
- Kako ste uspjeli dobiti mjesto? Je li zbog... -
Netko ušutka ženu. Ovaj put glasno. Nisam vidjela
tko je postavio pitanje.
- Životna situacija nam se promijenila. Doselila
sam se u grad s Robin. Zvale smo i pokazalo se da
ima slobodno mjesto. Sve se dogodilo u posljednji
tren - rekoh. - Nemam pojma zašto se mjesto otvorilo.
Valjda se ljudi sele. -Pogledom sam preletjela preko
lica oko sebe.
- Čini se - Julia reče. - Možemo li se, molim vas,
vratiti na temu? - Usiljeno nabaci smiješak. - Odlučile
smo da će tema za ovogodišnji sajam biti... zvončići!
Svatko na svom štandu može odlučiti kako će to
osmisliti. - Žene se počnu meškoljiti oko stola. -
Dodjeljivat ću stolove ovisno o školskim godinama,
kao i inače... i poslat ću popis na vrijeme. Kao novinu,
razmatram uvođenje natjecanja za najljepšu haljinu
i za roditelje. - Meškoljenje je postalo očitije.
Zacijelo je bilo već skoro devet. Julia je bila usred
rečenica. Osjećala sam se potpuno zarobljenom.
Naravno da je važnije da stignem u komoru, ali već
sam tako loše krenula s ovim ljudima. Teško da mogu
samo izaći usred rasprave. Izvukla sam mobitel
ponovno provjeriti vrijeme kad sam postala svjesna
da je u prostoriji zavladao muk. Podignem pogled i
ugledam Juliju kako podignutih obrva zuri ravno u
mene.
- Bez mobitela, molim. Na ovim sastancima strogo
su zabranjeni mobiteli - Julia reče.
- Da, naravno, samo sam...
- Spremi ga, molim te - Julia reče sa sladunjavim
osmijehom na licu, ali toliko silovitim da sam učinila
točno što mi je rečeno i spremila mobitel u džep
jakne.
Julia kimne glavom i nastavi pričati. - Ono što
nam sada treba su nagrade za tombolu i volonteri koji
će voditi svaki od štandova. Predstavnice, hoćete li mi
moći dati imena do kraja tjedna?
Složno kimnu glavama, žustro zapisujući bilješke.
- Sadie, hoćeš li moći koordinirati nagrade za
tombolu? To bi ti trebalo biti prilično jednostavno i
pružit će ti priliku da razgovaraš s brojnim ljudima u
školi - Julia reče.
- Nikako - riječi mi izlete prije nego što sam se
stigla ugristi za jezik. Toliko o pokušaju da ostavim
dobar dojam.
Svi pogledi opet sijevnu prema meni. Jessica je
toliko uvježbana da je praktički skočila sa stolice. -
Ja sam se nadala da bih to mogla raditi. Već sam
smislila nekoliko odličnih ideja.
Pokušam se osmjehnuti. - Jessica bi to radila
puno bolje od mene. Nemam blage veze kome bih
uopće prvom prišla.
 Julia zamišljena pogleda prvo mene pa Jessicu. -
Nadala sam se da ćeš ti preuzeti koordinaciju
štandova, Jessica... prošle si godine odradila dobar
posao. Možda možeš prenijeti svoje ideje Sadie pa ona
može preuzeti? - Pogleda u Jessicu koja je kimnula
glavom, očito rastrgana između oduševljenja
komplimentom i bijesom jer mi je ponuđen posao koji
je ona željela. Prostrijeli me prljavim pogledom.
- Dobro, to je dogovoreno - Julia reče, prešavši na
idući posao kao da je moje sudjelovanje dogovoreno.
Na trenutak sam razmišljala, ne želeći biti agresivna
na samom početku. Ali još više nisam željela biti
uvučena u tako naporan zadatak s nekim tko toliko
očito ne želi raditi sa mnom. Pročistim grlo i prekinem
Juliju.
- Žao mi je - rekoh - ali neću moći pomoći s ovim.
Počinjem raditi na novom poslu... danas, zapravo.
Preskočit ću ovaj sajam i pokušati saznati što treba
raditi i tko je to. Sigurno ću se prijaviti iduće
polugodište.
Julia me pogleda potpuno zaprepašteno. Pitala
sam se kad ju je posljednji put netko odbio. Užurbano
je nastavila dajući zadatke nestrpljivim sudionicama
i završila sastanak. Skočila sam na noge želeći
užurbano pobjeći, iako sam se osvrnula oko sebe
provjeriti jesam li previše očita. Gomile hrane još
gotovo nitko nije ni taknuo, ali žena na drugoj strani
stola kidala je komadiće kroasana s mrvicama na
usnama. Ushićeno sam zurila u ženu spremnu
skupini pokazati vlastitu slabost pred hranom. Žena
uhvati moj pogled i osmjehne se. Zarumenjela sam se
i okrenula. S druge strane stola začuje se smijeh i
odlučim krenuti te skoro dođem do vrata kad Jessica
poviče za mnom:
- Još nisi platila - reče.
- Oh, ispričavam se... nisam znala. Evo ga. Je li
pet funti dovoljno? - Gurnula sam ruku u torbu i
izvukla zgužvanu novčanicu. Jessica polako spusti
pogled.
- Trideset funti, molim te.
- Koliko?
- Trideset funti. Moramo pokriti račun za hranu.
- Ali nitko nije jeo... - promrmljam. Ponovno sam
prekopala torbu i ugurala još nekoliko novčanica u
Jessicinu ruku. Okrenula sam se kako bih izašla, ali
za oko mi zapadnu planine nepojedenih peciva, i prije
nego što sam se uspjela suzdržati, uzmem salvetu i
napunim je pecivima i kroasanima s čokoladom. Čula
sam kako žene oko mene mrmljaju, ali već mi je bilo
dosta i trideset funti bila je kap koja je prelila čašu -
nema sumnje da ću ponijeti nešto sa sobom.
- Bože - netko reče iza mene.
- Što to radiš? - Jessica upita.
- Uzimam dio peciva koja sam upravo platila -
rekoh i stisnem zube. - Je li to dopušteno?
- Mislim, prilično je neobično. To nije nešto... -
Jessicine misli odlutaju. - Julia. Julia! Nova majka
želi ponijeti ostatke.
- Ostatke? - Julia upita podignutih obrva. -
Molim?
Pogleda me s prezirom. Čvrsto sam stisnula
salvetu s pecivima gledajući je ravno u oči. Nakon
nekoliko trenutaka, Julia skrene pogled i prkosno
zabaci kosu.
- Inače - reče - ostatke poklanjamo skloništu za
beskućnike. Znam da su uvijek iznimno zahvalni. Ali
možda tebi trebaju više.
- Ne želim da propadnu - rekoh. - Ali ne želim
izazivati probleme.
- Nema nikakvih problema. Evo... ja imam
vrećicu. Izvadit ću papire. Moraš uzeti još.
Rekavši to, Julia uzme vrećicu ukrašenu
dizajnerskim etiketama i izvadi sadržaj na stol prije
nego što je počela trpati pune šake peciva i kroasana
u nju. Ispraznila je svaki pladanj na stolu i toliko
napunila vrećicu hranom da je ispadala van. Kad je
već bila na rubu pucanja, pruži mi je sa smiješkom.
- Izvoli. To bi ti trebalo biti dovoljno.
Uzvratim joj osmijehom, ali osjetila sam kako mi
krv navire u obraze. Kimnuvši glavom u znak zahvale,
posegnem za vrećicom, spremna izaći kao da je sve
ovo bilo savršeno normalno. Ali u trenutku kad sam
krenula uzeti je, začujem gromoglasan smijeh iz kuta
prostorije. Brzo je utihnuo, ali ne dovoljno brzo.
Uhvativši ručku, rukom dotaknem Juliju. Bila sam
toliko blizu ruba živaca da sam trznula rukom,
skočila unatrag i sadržaj vrećice prosuo se po cijelom
podu.
Na trenutak se činilo da je vrijeme stalo: Julia i ja
stajale smo nad uništenim ostacima doručka.
Otvorila sam usta, ali uspjela sam samo
nerazgovijetno zamucati i pobjeći, ne trudeći se
izbjeći ostatke na podu i još uvijek čvrsto držeći
salvetu punu hrane.
Tek kad sam izašla shvatila sam da mi se ogroman
komad peciva nabo na petu. Pokušala sam je očistiti
o rub pločnika, ali debeo sloj čokolade ostao je u
prorezu između cipele i pete odupirući se svim mojim
naporima da ga obrišem.
 Dvanaest

Kad sam stigla u komoru bilo je već skoro pola deset.

Dotrčala sam s autobusne stanice i osjetila pulsiranje
iza očiju. Pozdravim Kirsten na recepciji uz ispriku,
ali djevojka se samo nasmijala i rekla mi da sjednem.
- Ni Barbara još nije stigla. Neću te voditi u njezin
ured dok ne dođe, ako ti ne smeta. Brzo će ona.
Paničarila sam bez razloga. Krenula sam prema
dugačkom kožnatom kauču u čekaonici, još uvijek
neobjašnjivo stišćući salvetu s pecivima. Uzaludno se
osvrnem oko sebe tražeći kantu prije nego što sam se
vratila do recepcije.
- Mogu li ovo negdje baciti?
- Naravno - Kirsten reče. - Daj meni.
Ispruži ruku i ja joj dodam salvetu, iznenada
nevoljko predajući svoju nagradu. Pogleda hranu.
- Što ne valja s tim? - upita.
- Ništa. Samo su malo zgnječena. Ali jednostavno
ih nemam gdje staviti.
- Meni izgledaju dobro. Skuhat ću kavu i pojesti
jedno; želiš li mi se pridružiti dok čekaš?
Imala sam toliko obrambeni stav zbog jutarnje
kave da sam je umalo odbila sumnjajući da mi
priprema zamku, kad sam joj vidjela potpuno iskren
izraz na oduševljenjem obasjanom licu. Čvor u želucu
mi se razvezao. - Da, molim te. Voljela bih kavu. Imaš
li tanjuriće?
 Pokraj recepcije nalazio se aparat za espreso i
Kirsten nam je napravila dvije kave i uzela tanjuriće
za peciva. Pridružila mi se na kauču i zajedno smo
doručkovale. Završivši, obrisala sam mrvice s usana
i popila gutljaj kave prije nego što sam pročistila grlo.
- Znaš li išta o ovom suđenju? Jesi li upoznala
optuženika?
- Oh, da - Kirsten reče. - Već je bio na jednom
razgovoru. Tako pristojan čovjek. Čini se kao tolika
šteta. Ne znam kako ta djevojka može živjeti sa
sobom.
- Ta djevojka?
- Žrtva. Takozvana. Trebala bi se sramiti jer je
nekome tako uništila život - Kirsten reče. Pojela je
prvi kroasan s čokoladom i pripremala se za drugi.
Prije nego što sam uspjela odgovoriti, otvore se
vrata recepcije. Kirsten je brzinom koju nisam
smatrala mogućom pospremala tanjure i obrisala
mrvice s usana te se vratila na mjesto iza stola sa
savršenim smiješkom.
Ušla je Barbara Carlisle. Ovaj put nisam se
skrivala pred njom - uspravno sam stala propisno je
gledajući. Viša od prosjeka, također mršavija, nije se
uopće puno promijenila u posljednjih deset godina,
samo joj je kosa bila više sijeda i okomite crte oko
usta postale su joj izraženije. Pokušala sam se otresti
svjesna mrvica peciva na odjeći. Još sam uvijek tresla
ostatke sa suknje kad je stala pred mene i
osmjehnula se krajičkom usana.
- Sadie, drago mi je što si nam se pridružila.
Nadam se da ovaj put nećeš pobjeći iz komore!
 - Uh, da, žao mi je zbog toga...
- Zašto ne sjednemo u moj ured pa ću te upoznati
sa slučajem.
Okrenula se i prošla kroz vrata recepcije ne
čekajući da vidi jesam li iza nje. Mahnula sam
Kirsten, bez riječi joj se zahvalivši dok sam kaskala
za Barbarom.
Jedan niz stuba, još jedan. Krenule smo niz
hodnik koji sam dobro pamtila iz starih dana u
komori - u prostoriji s lijeve strane sjedila sam s
prvim nadzornikom, to jest, pripremala svoje prvo
suđenje. Žurno sam prošla pokraj svih sjećanja i kroz
tamna drvena vrata koja mi je Barbara držala
otvorenima na samom kraju hodnika.
- Evo nas - reče. - Oprosti na neredu. Pokušavam
pratiti nekoliko suđenja. Možeš vidjeti zašto si mi
potrebna.
Osvrnem se oko sebe. Na svakoj slobodnoj
površini nalazili su se papiri i knjige; pod je također
bio prekriven. Ako ništa drugo, prostorija je barem
bila dobro osvijetljena, s velikim prozorom koji je
gledao na Ulicu Essex, ali na prozorskoj dasci bilo je
prašine i nekoliko hrpa knjiga koje su se opasno
nagnule. Zvuci prometa dopirali su kroz otvoren
prozor. Unatoč zabrani pušenja, u zraku se osjetio
snažan miris cigaretnog dima.
Kao da želi odgovoriti na moje nepostavljeno
pitanje, Barbara odgurne stolice od stola do prozora
pa sjedne zapalivši cigaretu srebrnim upaljačem i
udahnuvši duboko prije nego što ju je ispružila
prema otvorenom prozoru. Pokušala sam se
suzdržati, ali nisam dovoljno bezizražajna za nju,
uvježbana kao ona nakon godina proučavanja
svjedoka da uoči i najmanje detalje.
- Što misliš, tko će mi reći da prestanem? -
Barbara reče i grlato se nasmije.
- Pretpostavljam da neće pomoći ako kažem da to
nije dobro za vas - rekoh.
- Draga, imam šezdeset pet godina. Još me uvijek
nije ubilo - reče pruživši mi kutiju.
Izgleda primamljivo. Gotovo. Struganje šibice,
plamen kad se cigareta zapali, slatki miris prvih
dimova prije nego što postanu teški i ustajali. Ali ne
mogu. - Ne, ne hvala. Ne pušim. Prestala sam kad
sam zatrudnjela. Nikad nisam nastavila. Ne
usuđujem se. Ne mogu pušiti povremeno.
- Ah, da, naravno. Rodila si. Karijera ti je krenula
uzlaznom putanjom, ali si zatrudnjela i nestala u
Ameriku. Ne misliš li da je to šteta?
Trepnula sam, iznenađena izravnim pitanjem.
Nije mogla biti drugačija od majki koje sam ostavila
u St John’s Woodu, sređenih u uskoj sportskoj odjeći.
- Hajde - Barbara reče. - Sjedni i ispričaj mi sve o
tome. Nikad to nisam razumjela kod vas djevojaka.
Bila si jedna od naših najbistrijih mladih vježbenica,
krunska suđenja počela su stizati, a ti si sve odbacila
zbog bebe. Ako pitaš mene, čini se kao šteta.
Raščistila sam papire s druge stolice u prostoriji
premjestivši ih na pod. Sjela sam, dajući si vremena
prije nego što išta kažem. Iako je prošlo više od deset
godina, Barbarino otezanje u govoru još je uvijek
zvučalo tako poznato. Nevjerojatno je vratiti se u
komoru. Čak je i miris Barbarinih cigareta bio isti,
boreći se za nadmoć protiv parfema kojim se
odvjetnica uvijek polijevala - moćan miris potpuno
isti kao i prije toliko godina. Otvorila sam usta i
godine su mi isparile iz misli.
- Da. Bila je to šteta. Nisam siguran da bih sad
donijela istu odluku.
- Uvijek se nešto dogodi, svake godine - Barbara
reče. - Jedan od vježbenika pukne. Obično se ubiju
alkoholom i onesvijeste na nekoj od zabava u komori.
Ili kažu pogrešnoj osobi da odjebe. Međutim, ti si bila
jedna od razumnijih. Mislila sam da ćeš ostati.
Opet sam zauzela obrambeni stav. Valovi sjećanja
povukli su se. Sjetila sam se oblaka zlobe koji je
uvijek lebdio oko Barbarine glave.
- Nije jednostavno imati dijete i morati toliko
putovati zbog suda. Usto, partner mi je dobio
predobru ponudu u Americi da bismo je odbili. Zato
smo se preselili.
Barbarina se usta tržnu s prezirom. - Išlo ti je tako
dobro. Ne mogu zamisliti koja bi to ponuda bila
predobra da odustaneš od svih godina naporna rada.
Šteta je što je njegova karijera morala imati prednost
nad tvojim pozivom - reče i zafrkće. - Sad si se barem
vratila. Pretpostavljam da će on preuzeti brigu o
djetetu?
- On je još uvijek u SAD-u - rekoh. - Rastali smo
se.
Još jednom zafrkće. - Ne iznenađuje me. Trebala
si ga ostaviti godinama ranije... potratila si
posljednjih deset godina života. Barem ti nije
prekasno da se vratiš na posao. Iskreno, sve ove žene
toliko su obećavajuće, imaju diplome s najboljih
sveučilišta, izvanredne životopise, a svega se odreknu
zbog djece. Više ih nikad ne vidimo. Smiješno.
Trepnem. Bilo mi je jasno što želi reći. Svih ovih
godina tiho sam bjesnjela zbog toga. Ali zasigurno
Barbara ne može biti toliko slijepa da ne vidi realnost
situacije, teškoće pred roditeljima u tako
nefleksibilnom radnom okruženju gdje zahtjevi suda
i poslovna putovanja imaju prednost nad svim
ostalim.
- Složeno je - rekoh na kraju. - Ni na koji način ne
žalim jer sam rodila kćer, ali drago mi je što sam se
vratila. I vrlo sam zahvalna što imam priliku raditi na
ovom slučaju s vama. Možete li mi reći nešto o
njemu? - Vrijeme je da promijenimo temu.
Barbara opet zafrkće, možda ne znajući je li
završila s ispitivanjem, ali ja se veselo osmjehnem
nadajući se da će je to obeshrabriti da nastavi. Nakon
nekoliko trenutaka zapali još jednu cigaretu i počne
prekopavati po papirima.
- Ukratko ću ti ispričati kronologiju slučaja. Ako
će to išta pomoći. U cijelom životu nisam vidjela
ovakve besmislice - reče i zavali se u stolicu.
 Trinaest

Izvadila sam nasumični spis iz jedne od kutija koje

mi je Barbara dala da pregledam - snimke zaslona s
Facebook stranice, niz fotografija podnositeljice tužbe
u slučaju. Mlada je, smije se, na jednoj slici grli
prijateljicu, na drugoj pozira sa šeširom. Djevojka je
vjerojatno bila u ranim tinejdžerskim godinama. Tek
dijete. Na trećoj se slici durila s pernatom boom
zavodnički omotanom oko vrata. Ali još uvijek je bila
samo dijete koje se igralo kostimima.
Zavalila sam se u stolicu zaklopivši oči. Barbara
je otišla na ručak čim je završila sa svojom pričom pa
sam imala prostoriju za sebe. Morala sam posložiti
sve što mi je rekla i blokirati osjećaj sažaljenja nad
podnositeljicom tužbe koji mi se prikrao. Morala sam
se usredotočiti na pronalazak najboljeg načina da
pomognemo svome klijentu.
On je drag čovjek, Kirsten je rekla.
Imam čvrsto mišljenje o ovom slučaju, rekla je
Barbara. Ovdje postoji znatna opasnost od strašne
nepravde. Morat ćemo se iznimno teško boriti.
Ponovila sam činjenica na temelju spisa koje sam
dobila i Barbarine kratke priče: Freya MacKinley,
sedamnaestogodišnjakinja, imala je težak život
unatoč njegovoj kratkoći. Neko je vrijeme bila
problematična u školi i kod kuće: nepažljiva,
nedisciplinirana i jako se opirala svakom autoritetu.
Godine u osnovnoj školi prošle su joj bez previše
problema i u jednom je trenutku mnogo obećavala na
akademskom planu. Međutim, prema izvješću bivšeg
ravnatelja, nije uspjela dobiti mjesto ni u jednoj od
srednjih škola koje je željela pa je završila u privatnoj
srednjoj školi poznatijoj po socijalizaciji nego po
akademskim standardima. Od sedme godine nadalje,
ponašanje joj se u školi pokvarilo, a nakon rastave
roditelja kad je imala trinaest, problemi su se
povećali. Prva je na svojoj godini eksperimentirala s
cigaretama i alkoholom, zatim s kanabisom, a
sumnjalo se i na teže droge, ali nikad nije potvrđeno.
Freya je nekoliko puta gotovo izbačena, a
popuštalo joj se isključivo zbog vrlo teške rastave
njezinih roditelja. Međutim, već je tad bilo jasno da
čak i uz opuštene standarde škole ide prema
akademskoj katastrofi kad ju je pod svoje okrilje uzeo
Barbarin klijent Jeremy Taylor, nastavnik francuskog
i engleskog u srednjim dvadesetima. Također je
predavao glumu i kroz Freyino nevoljko sudjelovanje
u produkciji Ukroćene goropadnice uspio je stvoriti
dovoljno dobru vezu s njom da je pristala na dodatnu
poduku. Uz njegovu pomoć uspjela se dovesti u red
dovoljno da može ostvariti posve dobar rezultat na
maturi.
Do tog trenutka i tužiteljstvo i obrana uvelike se
slažu oko činjenica. Međutim, od tog trenutka priče
se počinju razdvajati. Prema tužiteljstvu, Taylor je
Freyu učio više od nepravilnih glagola. Tvrde da ju je
od početka zavodio zbog seksualne veze koja je
započela nakon njezina šesnaestog rođendana i
nastavila se dok nije pokušao prekinuti taj odnos,
kad je ona otišla ravno na policiju sa svojom pričom
koja je poslužila kao temelj za trenutačne optužbe
protiv njega.
S druge strane, verzija događaja obrane jest da se
Jeremy sažalio nad djevojkom i dao sve od sebe da joj
pomogne. Uporno mu se suptilno nabacivala, ali on
nije želio odustati od nje jer je smatrao da ima
potencijala i bilo mu je žao. Pobrinuo se da se
instrukcije svaki put održavaju na javnim mjestima i
da joj je majka obaviještena o svakom obliku
komunikacije. Međutim, unatoč najboljim
namjerama da joj pomogne, situacija je doživjela
vrhunac tijekom instrukcija u njenoj kući kad se
skinula pokušavajući ga zavesti. U tom je trenutku
raskinuo dogovor, a bijesna i povrijeđena Freya otišla
je na policiju sa svojim optužbama. On u potpunosti
poriče bilo kakav seksualan ili romantični odnos
između njih.
Protrljala sam oči. Jednostavna priča,
jednostavna obrana. Sve će se svesti na to tko je
uvjerljiviji na sudu. Prelistala sam isprintane
fotografije i pronašla jednu fotografiranu ranije ove
godine. Freya je starija, ima oprezniji izraz lica, oči joj
ne gledaju potpuno ravno u fotoaparat. Međutim, još
je dijete, još se uvijek osjeti dašak neiskustva,
nevinosti. Opet sam pročitala Jeremyjev opis nje - ne
podudara se s fotografijom. Možda slučaj ipak neće
biti toliko jednostavan...
Ima li koja fotografija optuženika? Počela sam
kopati, ali sam odustala poražena gomilom papira.
Međutim, prema reakcijama Kirsten i Barbare, jasno
je da zrači toplinom. Uskoro ću sama moći prosuditi
kad idući put dođe u komoru na sastanak s
Barbarom.
U međuvremenu, moj je posao bio jasan. Morala
sam pregledati hrpu poruka s Freyina mobitela i
računala u potrazi za dokazima koji podupiru
djevojčinu tvrdnju da su ona i optuženik bili u vezi.
Ili, točnije, u potrazi za odsutnošću dokaza. Freya
može tvrditi da je bila diskretna što se tiče kontakta
s Jeremyjem, ali nema šanse da ne bi bilo nikakvih
tragova na društvenim mrežama. Jeremy je rekao da
između njih nikad nije postojala nikakva vanjska
komunikacija. Morala sam se pobrinuti da ne postoji
ništa što dokazuje suprotno.
Tri sata poslije, jedva sam zagrebla po površini.
Čini se, barem u ovom trenutku, da je Freya prvo
napravila račun na Facebooku kad je imala jedanaest
godina. Toliko Robin skoro ima sada. Potisnula sam
drhtaj. Do sada sam uspjela držati Robin podalje od
društvenih mreža i kao jedini način komunikacije
dopuštala sam dopisivanje, ali znam da je samo
pitanje vremena. Kao i s Freyom. Dok je napunila
trinaest, uslijedili su Instagram i Twitter, iako se čini
kao da Twitter nije bila stranica koja bi zainteresirala
dijete - slika njezine profilne stranice pokazuje da je
slijedila samo šačicu ljudi, dvije pop-zvijezde,
nekoliko časopisa za mlade i novinsku agenciju BBC.
Zatim Snapchat, iako sam znala da mi to vjerojatno
neće pružiti neke korisne informacije jer je njegova
glavna značajka automatsko brisanje fotografija.
Počela sam zapisivati datume i vrijeme dok nije došao
trenutak da pođem i pokupim Robin. Uzela sam prvi
fascikl iz kutije i spremila ga u torbu, spremna raditi
na njemu kasnije navečer.
.

Čekala sam pred školskim ulazom spuštene glave i

spuštenih ramena na hladnoći jesenske večeri štiteći
se od podsmijeha ostalih majki. Razmišljala sam o
slučaju pitajući se kakav je odnos Freya imala s
majkom ako se mogla registrirati na društvene mreže
tako mlada. Prekorila sam se. Ne bih trebala
osuđivati. Koliko znam, i Robin bi već mogla biti na
pola njih. Prošli su mjeseci otkad sam joj posljednji
put provjerila mobitel.
Još sam uvijek bila duboko zamišljena kad sam
osjetila dodir na ramenu. Podignem glavu uz osmijeh
misleći da je Robin. Ali nije bila. Bila je to jedna od
majki. Lice mi se smrznulo kad sam je ugledala, ali
primijetivši osmijeh na ženinu licu, mišići vilice
mrvicu su mi se opustili.
- Mislila sam da ste Robin - rekoh.
- Ispričavam se što vas ometam. Izgledali ste
odsutno, ali željela sam se predstaviti. Vidjela sam
vas na kavi ujutro, ali nismo imale priliku
razgovarati.
Pogledavši je pomnije, prepoznala sam je - bila je
to tamnokosa žena koja je jela kroasan.
Najnormalnijeg izgleda među njima, prilično niska,
ne toliko mršava, a u kosi su joj bile vidljive sijede u
tragovima. Osjetila sam kako mi se lice još mrvicu
opustilo, ali još sam uvijek bila u stanju pripravnosti.
- Morala sam ići na posao - rekoh. - Oduljilo se
više nego što sam mislila.
 - Uvijek se odulji - žena reče i nasmije se. Toliko
sam se iznenadila da sam se i ja nasmijala prije nego
što sam zašutjela. Ova se žena možda činila
ugodnom, ali svaki bi tren trebala pokazati zube.
- U svakom slučaju, čini se kao da djevojke stižu
- rekoh.
- Mislim da neće doći još nekoliko minuta - žena
reče pogledavši prema vratima. - Dopustite mi da se
predstavim. Ja sam Nicole. Ne grizem.
Obrazi su mi se zarumenjeli nakon što mi je žena
praktički pročitala misli. - Ja sam Sadie - kažem.
- Lijepo vas je napokon propisno upoznati - Nicole
reče. - Ja sam Pippina majka. Mislim da je u istom
razredu kao vaša kći.
- Robin mi ništa nije spomenula.
- Zacijelo joj nije lako - Nicole reče - sa svim tim
novim ljudima. Pippa kaže da se čini tihom.
Uzdahnem. - Počeci su uvijek teški. Još uvijek
pokušava stati na noge.
- Sigurna sam da će se snaći vrlo brzo - Nicole
reče. -Djeca su toliko otporna. Tako prilagodljiva.
Nisu kao mi. Kako se vi snalazite? Bilo mi vas je žao
kad ste se zamalo ugušili onim kanapeom na piću.
U glasu joj se čuo tračak nježnosti, iskren zvuk
suosjećanja, a prošlo je toliko dugo otkad mi se netko
tako obratio da su mi suze navrle na oči. Progutala
sam knedlu.
- Ispričavam se - uspijem izgovoriti preko knedle
u grlu. - Ispričavam se. Jeste li to bili vi? Jeste li mi
vi pomogli? Nisam uspjela vidjeti kome trebam
zahvaliti.
- Molim vas, nemojte se ispričavati. I nemojte
misliti da mi trebate zahvaljivati; bila sam na pravom
mjestu u pravo vrijeme, to je sve - Nicole reče.
Ispružila je dlan, uhvatila me za ruku i nježno
stisnula. - Uvijek je teško prilagoditi se novom
mjestu. Posebice kad se čini neljubaznim kao ovo.
Međutim, nije loše kao što izgleda. Obećavam.
Osjećala sam se neobično nevoljko reći joj da
točno znam kako je - da sam i sama bila tu. Pokušala
sam se osmjehnuti, ali bezuspješno. Bilo mi je vruće,
ovratnik me previše stezao, dlanovi su me počeli
svrbjeti.
Nicole nastavi. - I ja se ponekad osjećam kao da
ne pripadam ovdje, znate. Zaista je teško nositi se s
ovom školom, posebno jer sam samohrana majka. Ali
vrijedi. Djevojke su toliko sretne. I tako im dobro ide.
- Zaista mislite da su djevojke sretne?
- Da, sigurna sam. Može malo potrajati da se
naviknete, ali dogodit će se. I Robin će se snaći. Ovo
su samo početnički problemi. Pričekajte nekoliko
tjedana i činit će se kao da je oduvijek ovdje. - Nicole
me opet potapša po ruci.
- Hvala vam. Doista to cijenim.
- Pozvat ćemo Robin da dođe družiti se s Pippom,
ako želite. Mogu vam ispričati neke aktualne tračeve.
- To bi bilo sjajno - rekoh i napokon se uspijem
osmjehnuti.
 NEDJELJA, 11:05

Šećem gore-dolje, gore-dolje. Čekajući. Kuća se čini

hladnijom, praznijom svake minute. Prošlo je deset
sati. Jedanaest. Zovem.
- Sigurna sam da postoji dobro objašnjenje - govori
mi. - Moramo ostati mirne.
- Dajem sve od sebe da ostanem mirna - kažem. -
Ali gdje su, dovraga?
- Ne znam - reče - ali sigurna sam da su na putu.
- Zvat ću policiju.
- Nemoj to raditi - reče. - Ne još. Sigurno postoji
dobar razlog zašto se još nisu vratili. Možda su negdje
stali na doručak. Možda je došlo do kvara. Ne možeš
odmah pomišljati na najgore. Samo sjedni i čekaj,
moraju se uskoro pojaviti.
- Ne mogu samo sjediti i ne činiti ništa - rekoh.
- Moraš ostati kod kuće - kaže mi. - Možda su već u
Londonu. Moraš ostati tamo ako se vrati kući.
- Ne mogu... Ne znam što da radim - kažem. Vrti mi
se u glavi i borim se protiv vala mučnine, a panika i
kiselina oštro mi nagrizaju grlo.
- Pričekaj - reče. - Nazvat ću te uskoro. Samo se
smiri. Obećavam ti da će sve biti u redu.
Pokušavam ostati smirena, prolazim kroz logična
objašnjenja koja mogu smisliti, ali u glavi mi se
nakuplja pritisak, više i više, glasnije i glasnije, noge
kukaca marširaju u krug bježeći samooptužujuće i u
strahu. Počinjem vrištati, prvo riječi GDJE SI? ali zvuk
postaje nerazgovijetan, gomila glasne buke, dok se ne
srušim na kuhinjski stol glave u rukama.
Napokon mogu udahnuti. Jebiga, zvat ću policiju.
Upišem 911 u mobitel i u očaju čekam odgovor
operatera.
 Četrnaest

- Kakva je Pippa? - upitala sam Robin kad smo se tog

poslijepodneva vratile kući.
- Pippa? Uvijek se čini malo nervoznom. Ali u redu
je. Zašto?
- Samo sam razgovarala s njenom mamom. Čak
se čini ljubaznom. Čavrljale smo pred školskim
vratima. Spomenula je druženje, zanima li te to?
- To bi bilo jako zabavno - Robin reče.
- Odlično.
Nakon što je Robin otišla u krevet, počistila sam
kuhinju i izvadila fascikl koji sam uzela iz komore,
spremna nastaviti s potragom. Brzo sam se zadubila
i iznenadila se primijetivši da je prošlo dvadeset dva
sata kad mi je stigla poruka na mobitelu. Nije Andrew
- to sam znala bez gledanja. Moguće da se Zora javila
provjeriti kako mi je prošao dan, iako znam da je
zauzeta. Ali nije bila. Bio je to broj koji nisam
prepoznala.
Nicole je - kako si? Može li Robin doći sljedeći petak
ako ste slobodne? Također, ako si zaboravila,
potreban je kostim za sutrašnju priredbu. Najdraži lik
iz grćke mitologije.
Isprva pomislim kako je to lijepo. Možda se
situacija popravlja. Imat ćemo prijatelje prije kraja
polu... Što?
Harriet Tyce
 Misli mi se oštro okrenu za sto osamdeset
stupnjeva. Kostim? Omiljeni lik iz grčke mitologije?
Odjurila sam u Robininu sobu i probudila je zgrabivši
je.
- Rekla sam ti - Robin reče.
- Nisi. Zapamtila bih.
- Nema veze. Mogu jednostavno nositi uniformu.
- Ima veze. Ne želim da izgleda kao da nas nije
briga. Tko ti je omiljeni lik iz grčke mitologije?
- Ne znam nijedan grčki mit - Robin reče. - Idem
spavati. - Okrenula se i utonula u san.
Sve nervoznija, provjerila sam e-poruke. Usred
mnoštva informacija o početku polugodišta pronašla
sam kalendar s označenim svim događajima u
polugodištu i, doista, vrlo malim slovima pisalo je
Šesta godina, priredba na temu grčkih mitova, kostime
osiguravaju roditelji. Kako sam to trebala primijetiti?
Da sam barem počela razgovarati s Nicole nekoliko
dana prije...
Nakon nekoliko minuta gledanja kartonskih
štitova i maski na internetu, isključila sam mobitel.
Napravit ću nešto s plahtom i to će morati biti
dovoljno. Uzdahnuvši, vratila sam se na posao
potisnuvši misao da plahte više imaju veze s togama
i Rimljanima nego s grčkim mitovima.
Robin ujutro nije bila sretna mojim traljavim
radom.
- Izgledam jako glupo - reče. - Svi će se smijati.
- Neće se smijati. I oni će nositi takve kostime.
- Kladim se da neće - reče, ali prestane prigovarati.
 Odstupila sam diveći se vlastitom radu. Plahta
omotana na klasičan način, prikvačena na ramenu,
vijenac napravljen od ostataka nekog zelenog
materijala koji sam pronašla u ladici. I vrhunac
kostima, preparirana sova koja je živjela u vitrini u
hodniku, a koju je Robin sada držala bez prevelikog
oduševljenja.
- Što će biti ako mi padne? - Robin upita. - Ili je
izgubim? Ili joj se nešto loše dogodi?
- Ništa joj se loše neće dogoditi. Odnesi je na
priredbu, spremi je u svoj stol i na kraju dana ćemo
je vratiti kući.
- Ne želim - Robin reče.
- Kako će itko znati da si Atena, božica rata, ako
je ne budeš imala? Božica mudrosti? Nije rođena kao
beba, nego je potpuno naoružana izašla iz lubanje
oca Zeusa.
Robin me prazno pogleda. - Ako je božica rata, ne
bih li trebala imati mač ili nešto?
- Nemamo nikakav mač. Imamo sovu. Znak
mudrosti. Morat će poslužiti.
- Onda je ti nosi do škole - Robin reče. Zakopčala
je parku preko plahte. Klasični je efekt donekle
pokvaren. Ali opet, oni vjerojatno također ne bi
upotrijebili plahte s cvjetnim uzorkom za odijevanje,
pomislim uguravši sovu u plastičnu vrećicu. Robin
zakoluta očima i požuri ispred mene do autobusne
stanice.
.
Pozdravila sam se s Robin na kraju ceste i gledala je
kako spuštene glave juri prema školi u plahti koja se
vukla po podu. Kad je prošla ulazna vrata, krenula
sam prema podzemnoj željeznici. Ulazeći na stanicu
shvatila sam da još uvijek nosim prokletu sovu. Znala
sam da bi Robin bilo draže da je nema, ali nije u tome
stvar. Bez nje će zaista samo biti omotana u
posteljinu - okrenuh se na peti i odjurih natrag u
školu. Kad sam stigla do ulaza, naletjela sam na
Nicole.
- Bok - Nicole reče toplim glasom, oduševljena što
me vidi. - Jesi li spremna za priredbu?
- Sve je spremno. Hvala što si me obavijestila.
- Oh, nema problema. Ponekad mislim da bi
predstavnici roditelja mogli biti obzirniji što se tiče
podsjetnika. Da ja to radim...
Pokušala sam se smiješiti, ali osjetih kako mi
osmijeh klizi s lica.
- Moram ovo odnijeti Robin - kažem mahnuvši
vrećicom ispred Nicole.
- Ne ideš li svakako unutra - Nicole upita
podigavši glas na kraju rečenice iznenađenim tonom.
- Moram na posao. Trebamo li doći?
- Naravno da trebamo - Nicole reče i, uhvativši me
za ruku, počne me vuči prema ulazu u zgradu prije
nego što sam joj stigla proturječiti.
.

Bio je to prvi put da sam zaista ušla u zgradu u

gotovo trideset godina. Pripremila sam se da me
potopi val sjećanja, ali sve je izgledalo potpuno
drugačije, boja na zidovima i podovi bili su novi i čisti.
Uvijek je mirisala na dezinfekcijsko sredstvo od
borovine, ali i to je isparilo, a zamijenio ga je sladak
miris citrusa. Tek kad smo stigle do ulaza u hodnik,
uz trzaj sam prepoznala ukras iz prošlosti, drvene
štitove iznad vrata s imenima svih školskih
kapetanica i zamjenica kapetanica ispisanima
zlatnim slovima.
Istrgnula sam se iz Nicoleina stiska i nastavila
hodati čitajući datume na vrhu štitova tražeći jedan
poseban. Trebao mi je trenutak da ga nađem s
obzirom na to da je prošlo toliko godina otkad sam
otišla i da je toliko ženskih imena ovjekovječeno na
štitovima. Ali pronašla sam se, Sadie Roper,
kapetanica. Sjećam se kako mi se majka
podsmjehivala - nije baš predstavnik učenika u Etonu,
zar ne... jadno je što to rade za gomilu
jedanaestogodišnjakinja - kako je bockala moj krhki
ponos koji bi se raspao od srama. Nakon toga više
nisam mogla pogledati taj štit, užitak koji mi je
pružao bio je okaljan, stajao je tu poput mrlje.
Vidjevši ga sad osjetila sam tračak tog istog srama
prije nego što sam ga odgurnula zamislivši koliko će
Robin biti zadovoljna kad joj pokažem. Neće misliti da
je smiješno.
- Zar nećeš ući? - Nicole upita i ja se okrenem
sjetivši se da je još uvijek tu.
- Hoću. Samo sam... - ali ušla je u dvoranu prije
nego što sam uspjela dovršiti rečenicu.
.
Shvatila sam da je sova bila pogreška čim sam je dala
nastavnici da je da Robin.
- Je li ovo pravo? - žena reče držeći je što dalje od
sebe.
-Da.
- Mrtva sova?
- Da. Preparirana je.
- Ja sam veganka - reče.
- Nisam vas tražila da je pojedete - kažem trudeći
se ne zvučati ogorčeno.
- Čemu točno služi? - nastavnica upita.
- Za kostim moje kćeri Robin. Samo je mora držati
zbog svoje uloge, ona je božica mudrosti.
- U redu - žena reče uzevši sovu s gađenjem i
držeći je iznimno oprezno.
Situacija se nije poboljšala kad su djevojke izašle
na pozornicu pred cijelu školu u dvorani za priredbe.
Čak i iz pozadine dvorane primijetila sam da oko
Robin ima prostora i da su djevojke nemirne i ne
obraćaju pozornost na vlastitu izvedbu. Pričale su
priču o Perzeju i o tome kako je savladao Meduzu, a
dijete koje je glumilo Meduzu imalo je najbolji kostim
na priredbi s cijelom kožom obojenom u zeleno i
gnijezdom šarenih zmija. Štoviše, sve su djevojke bile
odjevene predivno, Dioniz s lozom, Afrodita sa
zlatnom jabukom, mnoštvo nimfi u pravim
haljinama. Nitko nije nosio plahtu osim Robin i sad
je već izgledala vrlo neuredno. Kao i sova čije je perje
letjelo oko Robin na pozornici.
 Robin se također nije izražavala tečno kao ostale
djevojke kad god bi nešto morala reći i morala sam se
naprezati da je čujem. Trudila sam se ne dopustiti
vlastitoj paranoji da me obuzme, ali počela sam imati
jak osjećaj da se na bini događa nešto što je ometa.
Zanemarila sam osjećaj pokušavši ga racionalizirati,
ali kad je počeo završni dio, više se nisam mogla
pretvarati da nije stvaran. Robin je definitivno
smetena. Iskoračila je naprijed na pozornici otvorenih
usta kao da se sprema održati govor, kad je netko iz
pozadine pozornice viknuo: - Drži mrtvu pticu! Smrdi!
Zgrabila sam stolicu sa strane gledajući
katastrofu kao u usporenom snimku. Oko mene se
začulo brujanje kad su to primijetili i ostali roditelji.
Robin se zarumenjela više nego što sam ikad vidjela
još otkad je bila beba. Počela je govoriti, ali zastane
uz oklijevanje i iznenađeno ispruži sovu ispred sebe
kao da želi pitati: Kako je ova sova završila kod mene?
Zatim joj se usta stisnu kao i ostatak lica i pogleda
sovu još jednom s jasno vidljivim izrazom poniženja
prije nego što je baci od sebe preko cijele pozornice
ravno u skupinu nimfi i božica, okrene se i potrči. Ali
nije mogla čak ni pobjeći zbog plahte, usrane, usrane
plahte s cvjetnim uzorkom. Spala joj je oko nogu i
Robin se spotaknula i ispružila na podu prije nego što
je nespretno ustala i otrčala s pozornice u potkošulji
i sportskim kratkim hlačama. Između tog prizora,
oblaka perja i vriskova publike, nisam znala gdje bih
gledala.
Prije nego što sam uspjela ustati i izvući Robin iz
zbrke, netko se progura pokraj mene. Bila je to Julia.
Jurila je kroz dvoranu za priredbe vičući i gurajući se
kroz nastavnike koji su se stvorili na pozornici.
- Daisy je alergična - Nicole reče ozbiljnim glasom.
-Jako je alergična na perje. Ovo bi moglo biti stvarno
ozbiljno. Julia će poludjeti.
- Gdje je Daisy? - Molila sam se da je stajala
negdje po strani ili čak iza pozornice.
Nicole podigne ruku i uperi prstom ravno u srce
meteža. Zagledala sam se u pozornicu. Bilo je teško
iz daljine vidjeti koje je čije dijete. Vidjela sam
djevojku pogođenu sovom s komadićima suhog leša
po cijeloj glavi i tijelu. Bila je to Meduza čije su se
zmije slomile, a zelena se šminka razmazala. A kad se
Julia bacila na to dijete bacajući komade ptice s nje i
grleći je, postalo je vrlo očito da je Daisy Meduza. U
želucu mi se pojavio težak kamen.
Pripremila sam se i prišla pozornici nadajući se da
ću pronaći Robin i odvesti je. Stajala je u kutu i suze
su joj tekle niz lice, ali nitko nije obraćao pozornost
na nju dok su skakali oko Daisy. Gotovo sam uspjela
doći do nje kad je Julia počela vrištati.
- Ti! Hej, ti! - drekne iz sveg glasa. - Nova djevojka.
Sadie.
Pokušala sam složiti upitan izraz lica, ali nisam
zavarala čak ni sebe samu. Polako se okrenem prema
Juliji.
- Tvoja glupa smicalica umalo mi je ubila kćer -
Julia reče. - Pogledaj kako izgleda.
Pogledam je. Ne izgleda sjajno. Daisy je u
potpunom rasulu. Međutim, ne izgleda ni približno
kao da će umrijeti.
 - Mislim da nema razloga za preuveličavanje -
rekoh. -Očito nam je objema iznimno žao što se ovo
dogodilo, ali nema govora da je itko umalo poginuo.
- Kako se usuđuješ umanjivati težinu situacije?
Ima velikih problema s astmom i alergična je na
ptice... moglo bi doći do odgođene reakcije. A da ju je
to, ta stvar... pogodila pod drugim kutom, mogla je
izgubiti oko. Znam da si namjerno pokušala ovako
povrijediti Daisy. Tvoja tužna, mala kći je jadna.
Ljubomorna je. Pokušava potkopati Daisy na sve
načine.
Umalo sam se izderala da prestane biti smiješna.
Međutim, imala sam dovoljno samokontrole da se
zaustavim gledajući u slomljenu Robin, pognutih
ramena, uplakana lica. Otišla sam do nje i zagrlila je,
ali stajala je ukočena poput daske dršćući cijelim
tijelom.
- Smatram ovo namjernim pokušajem sabotaže -
Julia reče. Stajala je točno ispred mene, vene su joj
iskočile na vratu, a tetive su joj se toliko napele da su
izgledale kao da će puknuti. - Petak je, danas imaju
probni ispit... obje to znate. Ovo nije ništa drugo nego
pokušaj da ometete Daisy kako ne bi mogla dati sve
od sebe. Ako dođe do toga, tužit ću vas.
Nakon toga zgrabi Daisy za ruku i odvuče je.
Pokušala sam zagrliti Robin, ali i ona se odmakne.
- Kakav ispit? - upitam Robin.
- Probni za prijamne ispite iduće polugodište -
Robin reče. - Svima je previše stalo do njih.
- Nisi mi spominjala probne ispite.
- Zato što nisu važni.
 - Robin... - počnem govoriti, ali ona se okrene i
odjuri. Nisam imala izbora nego poći za njom.
 Petnaest

Ostatak je prošao u magli. Robin i ja sišle smo s

pozornice, a dočekala nas je Nicole i tješeći nas dala
Robin suknju i džemper iz izgubljenih stvari da
zamijeni spalu plahtu. Ravnateljica nas je obje
pogledala vrlo ozbiljna izraza lica prije nego što me
pitala mogu li doći na razgovor na kraju
poslijepodnevne smjene. Kimnula sam glavom. Nije
da sam imala izbora. Robin je nestala iz dvorane i
vidjevši da mi Julia prilazi, ja sam učinila isto. Brzo
sam izašla iz škole i prošla glavni ulaz. Međutim, čim
sam skrenula iza ugla gdje me se ne može vidjeti iz
škole, počela sam trčati.
David Phelps sjedio je na recepciji kad sam
naposljetku stigla do komore, ali bila sam previše
uzrujana da mu se obratim. Osmjehnula sam se
jedva razvukavši usne i stubištem krenula ravno u
Barbarin ured gdje sam se bacila na posao čitajući
stranice i stranice poruka.
Do ručka sam počela slagati jasnu sliku
podnositeljice tužbe. Bila je oštra na jeziku, drska i
lako uvredljiva. Imala je mnoštvo kontakata na
društvenim mrežama. Možda ne toliko puno
prijatelja. U njenim razmjenama osjetila se oštrina,
pravi jebi se stav. Počela mi se sviđati. Bila je
smiješna. Također je lažljivica, podsjetih se, sudeći
prema uputama koje sam dobila. Barem nije bilo
traga komunikaciji s optuženim. Za sada je dobro.
 Dala sam izvješće Barbari koja je ujutro
neočekivano završila na sudu zbog neke druge stvari.
- Dobro, to volim čuti - odgovori mi. - Sigurna sam
da se nema što naći, ali bit će dobro potvrditi to. U
svakom slučaju, sad završi s tim. Klijent stiže za
nekoliko minuta.
Otišla sam u toalet umiti se i počešljati. Pod jakim
svjetlosnim trakama primijetila sam da su mi sako i
suknja prekriveni mnoštvom sićušnih komada sivog
perja koje se isticalo na tamnom odijelu. Prešla sam
rukom preko njih pokušavajući ih skinuti, ali nakon
tek nekoliko minuta Barbara proviri kroz vrata
kupaonice i reče mi da požurim. Barem sam uspjela
skinuti ono najgore.
- Ovamo - Barbara reče pokazavši na
konferencijsku sobu. Unutra se nalazio ovalni stol i
nekoliko stolica. Na komodi su bili nagurani aparat
za kavu, voda i dva velika pladnja sa sendvičima.
- Koliko ljudi dolazi? - upitam.
- Jeremy, njegova odvjetnica Zora. Mislim da se
poznajete? I njegova majka - Barbara reče.
Kimnem glavom. - Njegova majka?
- Roditelji mu pružaju puno potpore - Barbara
reče suhim glasom. - Gotovo kao da se natječu.
Podignem obrvu. Iza tog suhog tona krila se priča.
Barbara otvori usta želeći nešto reći, ali prekine je
telefonski poziv.
- Pošalji ih gore - Barbara reče na telefon. -
Spremne smo.
 Okrene se prema meni. - Da. Jadan čovjek,
roditelji mu ne razgovaraju međusobno. Prije
nekoliko godina rastali su se pod vrlo lošim
okolnostima. Otac plaća troškove, a majka je rame za
plakanje.
- To zvuči komplicirano.
- Sve je pomalo djetinjasto. Klijent je savršeno
ljubazan, ali prilično zelen. Sto nije u potpunosti
iznenađujuće - Barbara nastavi. - Jeremy im je jedino
dijete. Ugađaju mu do krajnjih granica. Svi zajedno
proživljavaju pakao.
Kako su mi rekli. U više navrata. Pomno će pratiti
kako ćemo postaviti obranu.
Opet trepnem. - Oh, Bože.
- Da - Barbara reče.
Iza vrata se začuje buka i Kirsten uđe s klijentima
iza sebe. Žena u kasnim srednjim godinama ušla je
prva iza Kirsten, zatim Zora, uredna u crnom odijelu
s hlačama, a na kraju reda i mladić koji je zacijelo bio
Jeremy. Starija žena kretala se samouvjereno, gotovo
arogantno, i odmah sjela na čelo stola. Bila je
odjevena iznimno profinjeno, u tamne hlače i sako sa
svilenom maramom zavezanom oko vrata. Jeremy je
oklijevao na vratima, pomalo pogrbljen, skrušena
stava u sakou od tvida. Izgledao je mlađe nego što
sam očekivala.
Barbara je poželjela dobrodošlicu Zori i Jeremyju
i rukom im pokazala da sjednu za stol. Kirsten je
napravila kavu i donijela sendviče. Kad je napustila
prostoriju, Barbara započne.
 - Jeremy, dobro je vidjeti te. Alexandra, i tebe.
Hvala vam što ste došli. Želim vas upoznati sa Sadie.
Sadie Roper, Alexandra Taylor, Jeremy Taylor. -
Barbara kimne glavom prema njima. - Sadie mi je
nova pomoćnica na slučaju. Nedavno se vratila u
komoru nakon dužeg izbivanja.
- Dužeg izbivanja, eh? Nadam se da niste zahrđali
- Alexandra reče hladnim glasom. Prostrijelila me
pogledom.
Pružila sam im ruku preko stola smiješeći se i
pokušavajući ne reagirati. Jeremyjev je stisak bio
ugodan, topao, ali ne prevruć. Umirujuće rukovanje -
nisam to očekivala. Alexandrin dlan opušteno je i
teško pao na moj.
- Naravno - Barbara reče. - Dobra je. Sve joj je
jasno. I uklapa se. Treba nam tim koji se sastoji
isključivo od žena da bi Jeremy izgledao
dobronamjerno. Zar ne?
Alexandrin oštar pogled nevoljko se polako
preobrazio u umjereniji, manje neprijateljski izraz.
- U pravu si - reče. - Zaista si u pravu.
Odobravam. Svaka čast, Zoro.
Zora mi se osmjehne i namigne. - Dobro došla u
tim, Sadie.
Kad se konferencija nastavila, opustila sam se i
procijenila situaciju u prostoriji. Barbara nije
ispitivala klijenta, barem ne još, nego mu je u grubim
crtama objašnjavala dokle su stigli u pripremi
slučaja. Veze njegova oca zasjale su i uspjeli su
nabaviti iznimno cijenjene karakterne svjedoke.
Među njima je bio čak i biskup i kapelan škole koju
je pohađao i obojica će veličati njegove vrline.
Sve je zvučalo predobro da bi bilo istinito.
Pokušala sam ne biti previše cinična. Naravno da je
uspio skupiti svu tu podršku - savršen je od glave do
pete. Školovao se na svim pravim mjestima i imao je
dokaze da je vodio savršeno uzoran život. Nije se činio
kao loša osoba, a u otvorenom pogledu nazirala mu
se iskrenost. Smeđu je kosu zalizao, ali pramen šiški
neposlušno mu je padao na lice i neprestano ga je
micao već automatskim pokretom ruke. Teško je
povjerovati da je potpuno kvalificiran nastavnik -
izgleda poput učenika. Pod slabim svjetlom mogao bi
proći kao učenik u srednjoj školi. Nije neprivlačan.
Kad je završila s nizom referenci, Barbara se
okrene prema Jeremyju.
- Hoćeš li sigurno drage volje svjedočiti? - upita. -
Bit će to vrlo teško okruženje.
Pomno sam ga promatrala. Usta su mu bila
mirna, ali brada mu se klimala. Pročistio je grlo
zakašljavši se.
- Samo sam želio pomoći - reče. - Nisam imao
pojma da će doći do ovoga. Mislite li da ću zaista
morati svjedočiti?
Glas mu je bio nježan u skladu s ostatkom pojave.
Moj je otpor prema njemu jenjavao, iako bih ga radije
još malo proučila. Zvučao je bespomoćno. Počelo mi
se činiti mogućim da nije grabežljivac, nego da samo
nema sreće.
- Mislim da će to zasigurno biti potrebno - Barbara
reče - ako slučaj ne bude odbačen prije.
 - Naravno da će biti odbačen prije. Nema nikakvih
prokletih dokaza - Alexandra ih prekine.
Barbara kimne glavom, ali nastavi: - Ne bih uvijek
savjetovala klijente da svjedoče, ali u ovom slučaju
zasigurno ćeš se najbolje braniti sam.
Alexandra se osmjehne, nimalo zračeći toplinom.
- To je istina. Iako se nadamo da ćete vi biti najbolja
obrana koju novac može kupiti.
Barbara nije ni trepnula, iako sam u zraku osjetila
podrhtavanje. - Kao što znate - nastavi - uspjeli smo
nabaviti dozvolu da pregledamo Freyin mobitel i
laptop. Sadie pretražuje djevojčine društvene mreže
kako bismo bili sigurni da nije bilo komunikacije
između Jeremyja i Freye.
- Naravno da je neće pronaći - Alexandra se ubaci
pomalo silovito.
- U tome i jest stvar - Barbara reče. - To će
poduprijeti činjenicu da je između njih postojao samo
strogo profesionalan odnos. Odnos učenice i
nastavnika. Važno je da to porota shvati. S obzirom
na to koliko mladi vremena provode na svojim
uređajima, odsutnost bilo kakva spomena Jeremyja
vrlo je značajan.
- Postoje mailovi - Jeremy reče oklijevajući.
- Mailovi? - Barbara ponovi.
- Mailovi između mene i Freye - reče. - Iako sam ih
uvijek kopirao njenoj majci. Služili su nam za zadaće,
rasprave o zadacima i dogovaranje sastanaka.
- Da - Barbara reče listajući dokument. - Njih
imam.
 - Mogu li ih vidjeti? - upitam.
Svi me pogledaju kao da su iznenađeni što znam
govoriti.
- Da, naravno - Barbara reče. - Nalaze se među
nekorištenim materijalom koji nam je dalo
tužiteljstvo. Tužiteljstvo se ne oslanja na njih jer ne
dokazuju ništa što bi im pomoglo sa slučajem.
Međutim, nama su korisni.
Zora otvori fascikl i prstom pređe đo kraja stranice
prije nego što je zastala na točki i podigla pogled. -
Kao što također znate, suđenje je uskoro. Tražili smo
produljenje roka kako bismo imali vremena
pregledati dodatni materijal s mobitela, ali nije nam
odobreno. To objašnjava zašto je bilo potrebno
zaposliti vježbenicu na slučaju. - Ovlaš me pogleda. -
Imat ćeš mnogo posla u vrlo kratkom razdoblju.
Kimnem glavom.
- Ako sam dobro razumjela Barbaru, imate djecu
-Alexandra reče.
- Jedno dijete - iznenadilo me što je ovo iskočilo u
razgovoru.
- Nadam se da nećete biti jedna od onih
nepouzdanih majki koja uvijek mora uzeti slobodne
dane zbog boležljivog djeteta. Jeste li sigurni da ćete
se moći nositi sa svime?
- Da. Jesam - rekoh. - Ne bih prihvatila slučaj da
nisam u mogućnosti ispuniti svoje obveze.
- Dobro - Alexandra reče, na trenutak napućivši
usne, zamišljena pogleda. - Nadam se da je tako.
 Nisam odgovorila. Uhvatila sam Zorin pogled i ona
mi opet namigne. Eksplozija ljutnje me prošla i
pokušam ne nasmijati se.
Sastanak je završio, Zora i Alexandra čavrljale su
s Barbarom, a ja sam očistila tanjure i spremila ih sa
strane.
Jeremy uzme prazan tanjur i doda mi ga.
Osmjehne mi se. - Hvala što ste uzeli slučaj u tako
kratkom roku.
- Nema problema. Bilo mi je vrlo drago što su me
pitali. Nedavno sam se ponovno doselila ovamo pa
sam što prije željela nastaviti s poslom.
- Odakle ste se doselili?
- Iz SAD-a. Brooklyn. Mužev posao...
Jeremy kimne kao da mu to sve objašnjava. -
Koliko ste dugo ovdje?
- Ne predugo. Treba nam vremena da se
smjestimo, ali polako nam ide.
- Znači li to da se i posao vašeg muža premjestio
ovdje?
- Ne, Robin i ja došle smo same.
- Aha - reče. - U redu. Robin je lijepo ime.
Trznula sam se. Jeremy podigne ruke i zarumeni
se.
- To je užasno kod ovakvog suđenja. Sve ima
drugačije značenje. Ne mogu ni komentirati dječje
ime a da se na neki način ne čini neprimjerenim. -
Usta mu se izvrnu s gađenjem.
Osjećala sam se loše. Nisam željela tako reagirati.
- Ne, ispričavam se. Hvala što ste rekli da ima lijepo
ime. Dobra je. Iako se trenutačno pokušava naviknuti
na novi šesti razred, što nije lako. Idućeg siječnja
čekaju je prijemni ispiti za srednju školu, što očito
uzrokuje određenu dozu napetosti.
- Oh, Bože. Šesti razred. Suosjećam s vama.
- Počinjem misliti da ih nisam shvatila dovoljno
ozbiljno. Hoću reći, mislila sam da sam nakon ludila
s upisom u školu u New Yorku vidjela sve. Ali svi se
čine potpuno histeričnima u vezi s tim.
- Roditelji polude. Sve je gore. Barem mi je tako
rečeno. Nikad nisam poučavao tu dobnu skupinu -
Jeremy reče. - Ali navodno sve to stvara puno
pritiska. Svi su izrazito kompetitivni.
Otvorila sam usta želeći progovoriti, ali Alexandra
je načula naš razgovor.
- Moramo krenuti - reče Jeremyju. - Drago mi je
što sam vas upoznala. - To je rekla meni. Zora mahne
i izađu iz prostorije. Barbara je pospremala svoje
fascikle.
- S obzirom na sve, ovo je prošlo dobro - reče.
- Na što?
- Alexandra može biti prepredena. Možda si to
primijetila - reče podigavši obrvu. - I otac također.
Navikao je voditi glavnu riječ. U nekom trenutku
želim nasamo razgovarati s klijentom, ali dosad je
jedno od njih uletjelo na svaki sastanak. Pokušala
sam istaknuti da su previše blisko umiješani da bi
donosili najbolje odluke, ali teško je. -Barbar^ je
izgledala zamišljeno. - U svakom slučaju, najbolje da
se vratiš na posao. Slobodno ponesi materijal kući
kako bi mogla nastaviti raditi uvečer.
 - Hoću. Hvala. Tako će sve biti puno jednostavnije.
Ostavila me mahnuvši rukom.
Šesnaest
Preletjela sam još jedan fascikl ispisanih podataka
do ranog poslijepodneva, ali još uvijek nije bilo traga
prepiskama podnositeljice tužbe i Jeremyja.
- Je li njezino svjedočenje zaista sve na čemu
temelje slučaj? - upitam Barbaru kad sam se vratila
u njen ured.
- Očito. I svjedočenja nekoliko prijatelja koji tvrde
da im je pričala o tome. Vrlo slabo. Predviđam da ću
podnijeti zahtjev za odbacivanjem slučaja nedugo
nakon početka suđenja. Mislim, teško mi je
povjerovati ideji da je slučaj zapravo napad, ali čovjek
se mora pitati.
Kimnem glavom. Skupila sam papire na hrpu da
ih spremim u torbu. - Uskoro ću morati krenuti.
Moram pokupiti Robin.
Barbara je bila usredotočena na računalo prije
nego što se trgnula i okrenula prema meni.
- Dok god uspijevaš obaviti posao. Ne želim ništa
propustiti. U redu?
- U redu. - Opet kimnem glavom.
Sišla sam na recepciju i dok sam se pozdravljala
s Kirsten, mobitel mi zazvoni. Na trenutak pogledam
broj prije nego što sam nevoljko odgovorila.
- Da... naravno... razumijem da je nužno...
šesnaest sati.
Glas na drugom kraju bio je hladan, nepristran.
Primljena pritužba, problemi s prilagodbom, najbolje
da se nađemo i porazgovaramo, sve će se vrlo lako
srediti. Nisam dijelila samopouzdanje školske tajnice.
Ako je sve toliko lako srediti, zašto se moram sastati
s ravnateljicom? Nadala sam se da će se cijela strka
rasplinuti. Spremila sam mobitel u džep i na trenutak
samo stajala ne želeći napustiti mir komore i rješavati
dramu.
- Je li sve u redu? - Kirsten upita.
- Da. Zapravo, ne. Ne zaista. Imali smo... situaciju
jutros na priredbi i jedna od majki se požalila. Moram
ići u školu na sastanak s ravnateljicom.
Kirsten me sućutno pogleda. - Jedna od onih
majki koje žive na školskim vratima?
- Možda mrvicu.
- Ravnateljica će smiriti situaciju - reče. - Izgledat
će kao da sluša ženu, reći sve prave riječi, ali neće ti
učiniti ništa. Ne brini se.
- Misliš?
- Prošli smo već niz takvih situacija s mojom
djecom. Te majke koje ne rade su najgore - nemaju
što pametnije raditi nego preuveličavati svaku sitnicu
u dramu epskih razmjera bez razloga. Sigurna sam
da će biti u redu. Ne brini se.
.

Kad sam stigla u školu, odvedena sam u čekaonicu.

Pisala sam tajnicu za Robin i je li išta dogovoreno za
nju s obzirom na to da je vrijeme da je pokupim iz
škole, ali ona je samo odmahnula rukom. - Sve je
sređeno - reče izašavši iz prostorije.
 Sjedila sam zureći u vrata ravnateljičina ureda.
Potpuno sam kvalificirana odvjetnica, bila sam
vježbenica u nekolicini komora i radim na važnom
suđenju; majka sam kćeri od deset godina. Ništa od
toga nije bitno. Također sam sedmogodišnja
djevojčica koja čeka kaznu jer je ukrala vježbenicu iz
školskog ormara. Devetogodišnjakinja sam i zglobovi
šake još me uvijek bole nakon što sam udarila
Carole jer me nije htjela prestati zadirkivati da mi
je otac mrtav. Dlanovi su mi bili znojni, srce mi je
tuklo u prsima. Dušnik mi se stisnuo od nervoze,
amigdala mi je potpuno zaokupljena dvojbom bori se
ili bježi.
Tišina se protezala predvorjem, sat je glasno
kucao na okviru kamina preko puta i iz vaze s ružama
pokraj njega pala je latica. U glavi mi je udarao
jednolični ritam - završimo s tim, završimo s tim - i
trudila sam se uskladiti dah s kucanjem sata. Tri
otkucaja pa udisaj, tri otkucaja pa izdisaj, četiri, pet.
Upalilo je, počela sam se smirivati, iako se čekanje
otezalo nepodnošljivo dugo, a velika se kazaljka sata
pomaknula na jednu minutu, dvije, tri. Iza vrata
ureda nisu dopirali nikakvi zvukovi. Niotkuda u
zgradi nisu dopirali nikakvi zvukovi. Nije bilo dokaza
prisutnosti stotine djece odmah iza drugih vrata.
Isuse, ne mogu li jednostavno otvoriti jebena vrata da
ZAVRŠIMO S TIM. Unatoč disanju, pritisak mi se
nakupljao u glavi, a tišinu je postalo gotovo
nemoguće podnositi kad ju je prekinulo drsko
kriještanje.
 - Nečuveno je da i ja moram doći. Sasvim
nepotrebno. Potpuno traćenje moga vremena. Sve što
trebate jest reći toj novoj djevojci i njenoj užasnoj
majci da se ponašaju normalno i više neće biti
problema.
Tajnica se vratila u čekaonicu s Julijom iza sebe.
Presvukla se za prigodu i sad više nije nosila sportsku
odjeću, nego tamne, uske traperice, bijelu košulju i,
koliko mi se činilo, Chanelov sako. Na njoj su zveckali
dugački zlatni lančići i biseri ukrašeni isprepletenim
slovima C. Definitivno Chanel. Sumnjam da je u
pitanju kopija. Pred očima mi je bljesnula slika te
žene kako kopa po štandovima na tržnici tražeći lažne
dizajnerske predmete i unatoč napetosti - možda i
zbog nje - pobjegne mi podsmijeh.
- A što se, dovraga, ti smiješ? - Julia doleti do
mjesta gdje sam sjedila. Porculansko joj je lice bilo
pjegavo od rumenila i pljuvačka joj je izletjela iz usta
ravno na moj obraz.
U tom djeliću sekunde činilo se kao da se svašta
može dogoditi. Zaista je izgledala kao da će me
udariti. Ostala sam smirena. Vidjela sam i gore stvari
u ćelijama na prekršajnom sudu. Čekanje
ravnateljice možda bi uskrsnulo moje osjećaje
nesigurnosti iz djetinjstva, ali ovoj ženi to se ne može
dogoditi. Osjećaj da je vrjednija i da su njene
povlastice nadmoćnije prštali su iz svake dobro
njegovane pore. Polako sam ustala stisnute čeljusti i
uspravnih ramena.
Julia je također imala uspravna ramena. Stala
sam točno pred nju gledajući je u oči dok je između
nas prštao prezir. Bila sam nepokolebljiva,
nepomična i dopustila sam da me Julijina mržnja
preplavi kao kamen pred olujom.
- Dame - odjekne glas i čarolija je razbijena. Julija
se promeškolji i odstupi. Duboko udahnem. - Dame -
začuje se opet i vrata svetišta se otvore, a na njima je
stajala ravnateljica s blaženim osmijehom na licu. -
Hvala što ste došle.
 NEDJELJA, 11:09

- Koja je adresa na kojoj želite prijaviti hitan slučaj?

Gdje ste? - operater hitne službe upita.
- Ne znam koja je adresa - kažem. - Negdje drugdje.
U pitanju je moja kći.
- Razumijem vas, gospođo, ali morate mi dati
adresu i broj telefona s kojeg zovete.
- Nije bitno koja je moja adresa - rekoh. - Nije otišla
odavde.
- Svejedno vas molim broj telefona - glas na drugoj
strani je ustrajan.
Užurbano mu izrecitiram adresu i broj telefona.
1,nam da operater samo obavlja svoj posao. Ali
uzaludno. Nije važno gdje sam ja. Važno je gdje mi je
kći, a to je presloženo da bih mu objasnila. Barem dok
svoje strahove ne mogu pretočiti u riječi. Čak ni sebi
samoj.
- Kakva je priroda hitnog slučaja?
- U pitanju je moja kći. Sinoć je ostala spavati s
prijateljima. I rekli su da je vode kući, ali još nije ovdje.
- Imate li adresu mjesta gdje je spavala?
- Ne, nemam. Ali ona ne bi pobjegla.
- Idemo redom. Možete li mi reći što se točno
dogodilo?
Duboko udahnem. Pokušavam se smiriti. Ne mogu
početi vrištati na operatera iako to jedino želim.
 - Prijatelji su mi pokupili kćer i trebali su ostati u
vikendici. Prije nekoliko sati rekli su mi da je netko vozi
kući, ali ona nije ovdje i nikoga ne mogu dobiti. Mislila
sam da bih trebala nazvati 911. Uključiti policiju.
- Imate li adresu mjesta gdje vam je kći boravila?
- Već sam vam rekla da nemam - kažem. Prije nego
što sam se uspjela zaustaviti, počnem jecati i
histerično plakati. Udarim po crvenom dugmetu da
prekinem poziv, preplavljena uzaludnošću pokušaja
da objasnim nešto što ne razumijem i frustrirano
bacim mobitel od sebe.
Barem sam uspjela doći k sebi i spustiti se na
koljena da dohvatim mobitel. Imam propušten poziv s
nepoznatog broja - sigurno od operatera hitne službe.
Obrišem ga - nema smisla. Uopće nema smisla.
Ustanem i na nekoliko trenutaka sjednem za stol,
duboko dišući da se bar djelomično smirim. Zatim
ustanem. Idem do kuće u Londonu isti tren. Odmah.
Vidjeti jesu li tamo. Ako mi se nitko ne javi, golim ću
rukama srušiti vrata.
 Sedamnaest

Ravnateljica nam pokaže da sjednemo na dvije stolice

okrenute jedna prema drugoj pred velikim stolom od
mahagonija iza kojeg se spustila na svoju stolicu.
Odmah sam sjela ostavivši torbu s papirima
naslonjenu na zid pokraj vrata. Julia nastavi stajati.
- Sjednite - ravnateljica joj kaže i riječi prolete
prostorijom poput kamena. Očarano sam promatrala
kako je zapovijed utjecala na Juliju. Očito je
rastrgana između želje da se dokaže i priznanja
autoriteta većeg od njezina. Da nisam bila toliko
uzbuđena, nasmijala bih se.
Ravnateljica još jednom pokaže rukom i reče: -
Sjednite, molim vas, gospođo Burnet. - U glasu joj se
osjetila hladnoća koje prije nije bilo. Još uvijek se
opirući, Julia je na trenutak ostala stajati prije nego
što se predala i bacila na stolicu iza sebe.
- Odlično - ravnateljica reče. - A sada, gospođice
Roper, još se uvijek nismo upoznale. Ja sam Florence
Grayson. - Pruži mi ruku. Stisak joj je bio čvrst, a
pogled miran. Žena u kasnim pedesetima, odisala je
razboritošću i, unatoč okolnostima, osjećala sam se
sigurnom. Okrene se prema Juliji i kimne glavom. -
Gospođo Burnet.
- Možemo li preći na stvar? - Julia upita. - Svi
znamo zašto smo ovdje. Ta nova djevojka dala je sve
od sebe da sabotira izvedbu moje kćeri jutros na
priredbi. Bio je to namjerni pokušaj da je potkopa
prije pisanja probnih ispita danas.
 - To nije istina - izleti mi. Gospođa Grayson utišala
me podigavši ruku.
- Gospođo Burnet, morate se smiriti. Incident od
jutros dio je razloga za ovaj sastanak, ali to nije sve.
- Što još može biti? - Julia reče iznimno ogorčeno.
- Mislila sam da je ovo dobra prilika da vas obje
pozovem i vidim možemo li nekako smiriti situaciju. -
Naizmjence nas je oštro pogledavala. - Daleko je od
idealnog da se ovakve svađe događaju pred očima
djece. Razumijem da vlada velika napetost zbog
prijamnih ispita za srednju školu, ali nije
preporučljivo da se tako razbacujemo optužbama za
sabotažu.
Julia ništa ne odgovori. Iskoristila sam njezinu
šutnju.
- Iskreno, Robin ne želi nikoga sabotirati. Čak ni
ne razumije zašto su ispiti toliko važni. A za sovu sam
kriva ja, a ne ona... nisam stigla pripremiti kostim
jutros i morala sam nešto sklepati u posljednji tren.
- To je zato što si previše zaposlena da bi se
propisno brinula o svojoj kćeri - Julia reče.
- Oprosti, što si rekla? - razljutila sam se, ali
gospođa Grayson nas opet prekine.
- Klonimo se bilo kakvih osobnih napada - reče. -
U ovoj školi nema mjesta za predrasude, bilo to
prema roditeljima koji rade ili su kod kuće. Svi
podupiremo jedni druge.
Julia je čvrsto stisnula usne i namrštila se.
Međutim, lice joj je neobično glatko i bezizražajno
unatoč očitim emocijama - bezvremenska maska
puna botoksa i umetaka.
- Ne razumijem zašto to škola uporno radi - Julia
reče. - Zašto neprestano dovodite nove djevojke tako
kasno? Učinili ste to prije i znate što se dogodilo. Opet
ste pogriješili, ali ovaj put ispiti su preblizu da bismo
to zanemarili. Uništena je dinamika razreda. Daisy je
zaista nesretna.
- Daisy je dobra, otporna djevojka koja se može
nositi s novom učenicom u razredu - gospođa
Grayson odlučno reče. - I zato sam željela razgovarati
s objema. Ne biste trebale pred djevojkama dopuštati
takve ispade zbog osobnih razloga. Takve će ih stvari
uzdrmati. Od nas očekuju da budemo osobe na koje
se pozitivno ugledaju, a ne primjeri ponašanja koje
treba izbjegavati.
- Kako se usuđujete tako mi se obraćati? - Julia
ispljune.
- Nikako vam se ne obraćam - gospoda Grayson
reče. - Govorim vam da je Daisy savršeno dobro.
Dobila sam rezultate ispite od jutros i ostvarila je
sedamdeset pet posto.
- Samo sedamdeset pet? - Julia upita. - Vidite!
Kako možete reći da nije uznemirena? U ovom bih
trenutku očekivala više od osamdeset posto. I više je
nego sposobna.
- Mi ne bismo. Nema potrebe da ostvari viši
rezultat od ovoga... to je već vrlo visok rezultat i
morate vjerovati da i mi i Daisy znamo što radimo.
Savršeno dobro znate da će u srednju školu upasti
bez ikakvih problema.
 - Trebala bi dobiti stipendiju. Znate da ju je
zaslužila. I ja ne vjerujem nikome osim sebi - Julia
reče. - Koliki je rezultat ostvarila njena kći?
Gospođa Grayson me pogleda. Slegnem
ramenima. Prelistala je papire na stolu i podigla
pogled. - Osamdeset dva posto. Najbolji ispit iz
matematike. Vrlo dobar rezultat. Oba su.
Julia je sad već poprimila jarkocrvenu boju. - To.
To mislim. Ovo je nečuveno. Daisy će biti nevjerojatno
uznemirujuće da je netko tako izaziva. Kako ću je sad
smiriti?
Trudila sam se ništa ne odavati izrazom lica, ali
Julijino me ponašanje zaprepastilo. Okrenula sam se
prema gospođi Grayson i pogledi nam se na trenutak
sretnu. Prvi put otkad sam došla u kontakt sa školom
osjećala sam se savršeno usklađeno s nekim od
osoblja. Zatim je skrenula pogled i sporazumni
osjećaj između nas ispari.
- Gospođo Burnet, razumijem da ste nervozni zbog
rezultata ispita, ali uvjeravam vas da nemate razloga
biti zabrinuti. Daisy postiže vrlo dobre rezultate.
Samo joj trebate dopustiti da nastavi u miru. Znate,
mi zaista znamo što radimo.
- Gledajući taj rezultat, čisto sumnjam - Julia reče
naglo ustavši. - Iznimno sam nesretna zbog nastale
situacije. Škola nije imala pravo dovoditi nove
učenike tako kasno i smatrat ću vas odgovornima u
potpunosti ako ne bude dobila odlične ocjene.
Trebala bi biti prva u redu za stipendiju. A ako joj
ova... ova nametljivica to oduzme, možete očekivati da
će vam se javiti moj odvjetnik.
 - Nismo se prijavile ni za kakvu stipendiju -
prekinem ih. - Ne znam o čemu pričaš.
- Ne moraš se prijaviti - Julia bijesno reče. -
Dobiva je najbolja djevojka u razredu. Mjesto koje je
Daisy s pravom zaslužila.
Gospođa Grayson podigne obrve. - Ozbiljno
preporučujem da se smirite i prestanete vikati.
Julia se zapravo podsmjehne na komentar.
Zabacila je glavu i izletjela iz prostorije zalupivši
vratima iza sebe. Ali sekundu poslije uleti natrag
unutra.
- Pobrinut ću se da je svi odbace ostatak vremena
ovdje. - Prostrijeli me otrovnim pogledom. - Nitko ti
se neće ni obraćati nakon što završim s tobom. Neće
znati ni da postojiš. - Silovito se okrene prema
ravnateljici. - A vi... vi biste se također trebali sramiti
jer ste dopustili toj djevojci da se tako kasno pridruži.
Sve je uništeno. Ne znam kako možete živjeti sa
sobom.
- Sad je dosta, gospođo Burnet. Pretjerali ste.
Moram inzistirati da se smirite - gospođa Grayson
reče.
Julia zafrkće i, okrenuvši se na peti, odjuri iz
prostorije drugi put, ponovno glasno zalupivši
vratima.
Gospođa Grayson na trenutak pogleda u dlanove,
a zatim digne pogled prema meni.
- Nadam se da se Robin polako privikava - reče - i
da neće dopustiti da je ova nesretna situacija
uznemiri. Nećemo ni u kojem trenutku dopustiti da
se osjeća izoliranom, uvjeravam vas.
 - Je li zaista sve u razredu uništeno ako se netko
pridruži kasnije?
Nastala je duga šutnja. - Gospođa Burnet
povremeno se pogrešno izražava - reče. - Zaista nije.
U redu je da nam se djeca pridruže u bilo kojem
trenutku... razred je u potpunosti prilagodljiv. I,
naravno, vi ste također bivša učenica. Uvijek volimo
nastaviti obiteljsku tradiciju.
Osmjehnem se na silu. - Moram priznati da se ne
osjećam kao da sam u bivšoj školi. Mnogo se toga
promijenilo.
- Nabolje, nadam se - gospođa Grayson reče.
U tom se trenutku na vratima začuje kucanje i
recepcionarka proviri. Ravnateljica kimne glavom i
okrene se prema meni. - Bojim se da sada moramo
završiti. Pokušajte se ne brinuti previše o ovome. To
su nevažne stvari, znate - reče, nagnuvši se naprijed
ozbiljna izraza lica. - Ne misle pola stvari koje govore.
Kažu to u trenutku ljutnje. Strašno se uzrujaju, ali
onda ih prođe.
- Nikad nisam vidjela nešto slično - rekoh. Želim
joj vjerovati, ali ne mogu. Osim s Nicole, bilo kakva
komunikacija s kojom drugom majkom završila je
katastrofalno, a sad će Robin biti još više zanemarena
kao da stvari već nisu dovoljno loše.
- Bih li se trebala brinuti zbog prijamnih ispita za
srednju školu? - upitam. - Sve mi se to čini vrlo
stresnim. Moram se pobrinuti da Robin ostane ovdje.
Gospođa Grayson nagne se naprijed. - Uopće
nemate razloga za brigu. Budite sigurni u to.
Robinine ocjene govore za sebe: sigurno će se upisati
u srednju školu.
Kimnem vjerujući joj barem u vezi s tim.
- Ako imate ikakvih problema, molim vas, nemojte
oklijevati i odmah nam javite - gospođa Grayson reče
- ali savjetovala bih da malo spustite glavu i ovo će
proći. Uvijek prođe.
Gledala je u papir pred sobom dok je govorila i
znala sam da sam izgubila njenu pozornost. S teškim
osjećajem jeze u želucu napustila sam prostoriju.

***

Robin je sama sjedila u čekaonici. Izgledala je

umorno, ali ne previše uplakano. Prišla sam joj,
uhvatila je za ruku i podigla.
- Jesi li dobro?
- Možemo li sada ići kući?
- Da. Idemo odavde.
Krenule smo. Škola je bila prazna i svi su već otišli
kući s obzirom na to da je bio kraj poslijepodneva u
petak. Osjećaj jeze polako se počeo pomicati u meni.
Barem smo mogle izaći bez ikakve daljnje interakcije
i imati cijeli vikend za sebe.
Pogledala sam Robin. Još je nosila uniformu koju
joj je Nicole našla. - Čini se da ćemo morati oprati ovu
odjeću i donijeti je natrag - rekoh.
Robin slegne ramenima. - Barem je bilo bolje nego
da provedem dan u plahti. Trebala sam ponijeti svoju
uniformu u torbi - reče.
 - Oh, Bože, stvarno mi je žao. Napravila sam
strašan nered. Mislila sam da bi to mogao biti dobar
kostim. Danas sam mrvicu podbacila.
- Malo jesi - Robin reče. - Žao mi je, mama, ali,
mojim te, nemoj više smišljati dobre ideje sa sovama.
- Zastane i opet me uhvati za ruku. - Ali na neki način
bilo je smiješno. Jesi li vidjela Daisyno lice kad se
perje razletjelo?
- Robin... - kažem, spremna održati joj lekciju o
potencijalnoj ozbiljnosti alergija, ali Robin se smijala
toliko zarazno, a Julijina je reakcija bila toliko
smiješna da sam i ja prasnula u smijeh. Zajedno smo
prošle kroz školska vrata ruku pod ruku s dva dana
mira pred sobom prije idućeg ponedjeljka.
 Osamnaest

Subota ujutro prošla je mirno. Nema trčanja u školu.

Zajedno smo radile na kući noseći pune vreće smeća
u dvorište i čisteći police i ostale površine mičući s
njih nered koji se nagomilao tijekom godina. Nakon
toga Robin je počela pisati zadaću i dok je sjedila za
kuhinjskim stolom, ja sam prala posuđe koje je
pronašla nagomilano u stražnjem dijelu komode u
dnevnoj sobi.
- Ovo je lijepo - rekoh, pokazavši Robin posudu s
cvjetnim uzorkom, a ona se osmjehne vidjevši je. - Ne
znam zašto ju je tvoja baka sakrila.
- Sviđa mi se - Robin reče. - Počinjem se osjećati
kao kod kuće. Iako bih voljela da je tata ovdje.
Nisam imala odgovor na to. Nastavila sam prati
posuđe, a Robin se vrati na zadaću. Za ručak smo
imale pizzu, a kad smo završile Robin je otišla na kat
prije nego što se odmah spustila natrag.
- Mogu li vidjeti tvoju staru spavaću sobu? - upita.
Skočim ispustivši šalicu za čaj u sudoper, poprskavši
se vodom.
- Zašto želiš ići tamo? Bit će strašno. .1 -
- Želim vidjeti gdje si spavala kad si bila mojih
godina - Robin reče. - I hoću vidjeti kakvih igračaka
ima.
Na to ne postoji odgovor. Iako sam očajnički
željela odbiti, Robinine su mi riječi još uvijek
odzvanjale u ušima. Voljela bih da je tata ovdje.
Nisam je više željela razočarati.
- Nisam sigurna hoće li gore uopće biti igračaka.
Ali u redu. Možemo otići. Samo da završim s ovim.
Oprala sam ostatak šalica u sudoperu iznimno
polako, odgađajući odlazak. Ali koliko god se trudila,
nisam mogla zanemariti Robininu prisutnost iza sebe
koja me pozorno pratila.
- U redu - ponovim. - U redu, idemo.
Robin je prva potrčala stubištem. Ja sam se
usporenim korakom vukla iza nje. Opet se čini kao
da sam otišla trideset godina u prošlost trčeći gore
sakriti se nakon što je Lydia opet vikala na mene jer
nisam bila dovoljno dobra u školi. Stigla sam na kat
i podigla pogled prema idućem nizu stuba. Posljednji
put sam se uspela njima prije više od deset godina
kad mi je Lydia rekla da odaberem; želim li imati bebu
ili biti s njom. Izbor nije bio težak.
Popela sam se u sobu, spremila nekoliko stvari
koje sam ponijela sa sobom za kratki posjet i izašla iz
kuće ne pozdravivši se. Znala sam da je to posljednji
put da vidim svoju majku. Mislila sam da će to biti
posljednji put da sam kročila u ovu kuću. Ali evo me.
Robin je već bila na vrhu stubišta. Ja sam bila
nekoliko stuba iza, svakim dijelom sebe želeći se
okrenuti i otići. Ali Robin je otvorila vrata. Čula sam
okretanje brave i škripu vrata kad su se otvorila i
prepoznatljiv, poznat zvuk potresao me do srži.
Uspravila sam se. Ali onda se začuju zvukovi koje
nisam očekivala. Uzdah, jecaji. Robin se bezglavo
bacila niz stubište ravno na mene. Zateturala sam
zgrabivši ogradu objema rukama.
- Što se, dovraga, dogodilo?
- Tvoja soba, mama. Tvoja soba... - Robin jedva
izgovori riječi prije nego što je ozbiljno počela plakati.
-Užasna je. - Otrčala je dolje u svoju sobu.
Namjeravala sam krenuti za njom, ali nešto me
povuklo tih posljednjih nekoliko stuba, nagonski
izbjegavajući škripave daske na podu. Stala sam na
niski prag kao u međuprostoru između tada i sada,
povrijeđeno dijete - uplašena odrasla osoba.
Pogledam ispred sebe.
Masakr. Debeli slojevi prašine prekrili su sve.
Kutovi su bili puni paučine, a mrtve muhe ležale su
svuda po podu. Ali to nije ono što mi je zapelo za oko
i zaledilo mi prste kad sam ih stisnula u šake
ukočenih ruku uz tijelo. Sve je u sobi bilo uništeno.
Svaka knjiga, svaki papirić, svaka igračka, sve, cijelo
moje djetinjstvo iskidano je na komadiće, ukrasi su
bili razbijeni, odjeća poderana.
Na vrhu hrpe poput jezive parodije igračaka
ostavljenih na mjestima smrtnih nesreća nalazila se
glava mojega omiljenog starog medvjedića, a trup mu
je ležao sa strane s punjenjem prosutim iz poderane
utrobe. Željela sam ga ponijeti posljednji put kad sam
zauvijek napustila kuću, ali nisam imala mjesta u
torbi. Pružila sam ruku prema njemu, ali povukoh je
ne želeći dirati ništa na hrpi.
Zrak je bio gust i vlažan jer nije prozračeno
godinama, ali još je teži bio opipljiv osjećaj zlobe koji
je prožimao sve u tami. Majka je stajala iza mene
teško mi dišući za vratom. Mislila si da ćeš pobjeći,
zar ne? Nema šanse.
Uništena hrpa crvena je škrabotina na rukopisu
moje prošlosti - stol za kojim sam radila, krevet na
kojem sam ležala, prozor kroz koji sam satima zurila.
Ali original je još uvijek tu, ispod svega ovoga, unatoč
Lydijinu iznimnom trudu da precrta sve što je
napisano. U tom sam trenutku donijela odluku.
Očistit ću ruševine djetinjstva, ugurati ih u vreće za
smeće, raskrčiti prostor i početi iznova.
Nastavivši procjenjivati štetu, došla sam k sebi.
Stara kućica za lutke još je uvijek u udaljenom kutu
sobe, netaknuta. Dio topline vratio mi se u lice i
počela sam se nadati da se nešto možda može spasiti.
Probijajući se kroz krš na podu, otišla sam do nje i
kleknula. Igrala sam se njome sve vrijeme dok sam
bila mala slažući i preslažući figurice unutra po
minijaturnom namještaju. Majka, otac, dvoje djece i
mačka, obiteljska struktura za kojom sam toliko
čeznula.
Pružila sam ruku prema prednjoj strani kućice
spremna otvoriti ploču i otkriti sobe unutra.
Međutim, u trenutku kad sam spustila ruku na nju,
cijela se struktura urušila. Unutra je bio razbijen
svaki sićušni komad namještaja, a ljudskim figurama
bile su otkinute glave.
Zloba se vratila i opet sam osjetila Lydijin dah,
hladan udar koji je postao prejak da bih ga izdržala.
Izletjela sam iz sobe.
.
Robin se ušuškala ispod deke i čitala knjigu. Ili se
barem pretvarala da čita držeći knjigu pred licem kad
sam ušla u sobu.
- To je bilo užasno - reče. - Zašto je takva?
- Ne znam. Ali tvoja se baka znala prilično
naljutiti. -Malo sam se smirila iako mi je hladnoća još
uvijek dopirala do kostiju. Uhvatila sam Robin za
ruku čija je toplina bila utješna.
- Zašto?
- Nije baš bila sretna osoba. - Oprezno sam birala
riječi. - Vidiš, željela je biti odvjetnica, ali udala se i
rodila mene. Mislim da mi nikad nije oprostila zbog
toga. Morala je odustati od karijere, tako je bilo. Zato
je zaista željela da ja postanem odvjetnica. Nadala se
da ću se probiti do položaja krunske odvjetnice, a
zatim i sutkinje. Da ću to učiniti zbog nje. Ali
upoznala sam tvoga oca i odlučili smo se vjenčati, a
zatim smo dobili tebe i preselili se u Ameriku pa
nikad nisam napredovala u karijeri odvjetnice.
- Što je ona učinila?
Duboko udahnem. Nisam joj mogla reći cijelu
istinu, da joj je baka bila toliko ljuta što Robin uopće
postoji da me je odbacila kad sam joj rekla da
namjeravam roditi.
- Kad sam joj rekla da ću se udati za tvoga oca,
natjerala me da biram. Rekla je da više nikad neću
moći razgovarati s njom ako se udam za njega.
- Ajme.
- Da, ajme. Pretpostavljam da je nakon toga
uradila ono s mojom sobom.
 Robin je izgledala uznemireno i lice joj se
zarumenjelo. - Mislim da je užasno to što je učinila -
glasno izgovori gotovo vičući. - Mislim da je to zaista
zločesto.
- Da, jest. Ponekad ljudi čine grozne stvari kad su
nesretni. Ne misle ih, ali postanu toliko emocionalni
da se ne mogu kontrolirati.
- Nije me briga - Robin reče. - Mislim da je to
užasno.
- Jest - rekoh. - Znaš, to nije prvi put da je razbila
nešto moje. Imala sam babušku, znaš one lutke koje
se nalaze jedna u drugoj? Otac mi ju je kupio u
posjetu Moskvi dok sam bila beba. Voljela sam tu
lutku; bila je to jedna od rijetkih stvari koje mi je otac
poklonio prije nego što je umro. Uglavnom, nisam
položila ispit. Samo obični ispit. I ona ju je uzela i
čekićem je razbila na komadiće pred mojim očima... -
Glas mi je odlutao kad sam se sjetila Lydijina izraza
lica dok je mahala čekićem, kombinacije zadovoljstva
i zastrašujuće odlučnosti. Robin ispruži ruku i
potapša me po koljenu sa suosjećanjem na licu. -
Tada mi je rekla da je oslovljavam s Lydia. Nije više
željela da je zovem mama.
Zagrlivši Robin, čvrsto sam je držala u naručju.
Udahnula sam topao, poznat miris njezine kose i
stezanje mi je u prsima popustilo, a toplina mi se
digla u obraze kad se u njih vratila krv. Ali samo na
trenutak. Možda nije razbila sobu kad sam se udala.
Možda je to učinila kad je saznala da sam rodila
Robin i svi su njezini snovi o mojoj budućoj karijeri
trajno uništeni.
 Devetnaest

Nazvala sam Zoru.

- Zašto mi nisi rekla?
- Što ti nisam rekla?
- Što je Lydia učinila.
- Što je učinila?
- S mojom... mojom sobom. Po... Potpuno je
uništena. Mislim da ju je uništila Lydia.
- Isuse. Oprosti. Nikad nisam gledala gore. Želiš li
da dođem?
Dogovorile smo ručak idući dan. Odlučila sam
malo raditi da se zaokupim, ali bilo je teško jer su mi
slike uništenja nepozvane navirale u misli. Kopanje
po Freyinu životu počelo mi se uvlačiti pod kožu dok
sam prljavim rukama kopala po njenim porukama.
Nisam čak ni razumjela jezik u potpunosti, sve te
neobične kratice, nedostatak interpunkcije i velikih
slova, a emotikoni su bili razbacani po stranici poput
sačme na snimkama zaslona s Facebook porukama
koje se nalaze u jednom od fascikala. Morao je
postojati neki ključ za tinejdžerski govor, neki način
da ih razumijem. Zaškrgutala sam zubima i
nastavila.
Kako sam uranjala dublje u dokumente i živci su
mi se smirili, osjećaj da zabadam nos ispario je. Nije
me zanimalo ništa osim dokaza. Ali nakon nekog
vremena završila sam s još dva fascikla; i dalje ništa
što bi povezalo Jeremyja s djevojkom, još ništa što bi
povezalo Freyu s ijednim muškarcem ili mladićem.
Zijevnula sam. Trebala bih stati, napraviti večeru za
Robin - odradila sam velik dio, ne bi bilo nerazumno
stati, ali sada kad sam počela... Otvorila sam treći
fascikl i počela čitati.
Do osamnaest i trideset suhe su me oči počele
svrbjeti. Pedeset tisuća poruka ispisanih na više od
dvije tisuće stranica. Stranica za stranicom, letjela
sam preko teksta pred sobom i riječi su se počele
preklapati. Namjeravala sam stati za danas, kad mi
je nešto u potpunosti zaokupilo pozornost. Pronašla
sam zlato. Označivši odjeljak podsjetnikom, pažljivo
sam zabilježila broj stranice i oblio me osjećaj
olakšanja. Možda nisam znala puno o kraticama koje
rabe tinejdžeri, ali znala sam da sam naletjela na
razmjenu poruka koja će uvelike pomoći potkopati
Freyinu vjerodostojnost.
Napravila sam kavu i nastavila čitati, zaboravivši
na vrijeme sve dok Robin nije sišla žaleći se na glad,
kad sam skočila shvativši da je već skoro devet
navečer. Na brzinu sam složila jedno od njenih
omiljenih jela, tjesteninu i pesto s graškom i pojele
smo ga gledajući reprize Prijatelja na Netflixu, nijedna
ne pričajući previše i dopuštajući da napetost koja
nas je pratila cijeli dan lagano nestane.
.

Cijelu nedjelju obje smo se pretvarale da ponedjeljak

neće doći, a nismo ni spominjale zatvorena vrata na
katu. Otišle smo u supermarket i kupile hranu da za
ručak možemo napraviti pečenje za Zoru. Posebno
sam se pobrinula za jelo djelomično skuhavši
krumpir i pripremivši tijesto za jorkširski puding.
U isto sam vrijeme prala i sušila Robininu školsku
uniformu. Kad sam završila, složila sam je i odnijela
joj. Ležala je na krevetu gledajući u mobitel.
Ugledavši odjeću u mojim rukama, lice joj se
ražalostilo.
- Ne želim sutra ići u školu. Mrzim je.
- Postat će bolje. Obećavam.
- Ne možeš to obećati - Robin reče. - Znam da se
to neće dogoditi. To je užasno mjesto i ljudi su užasni.
- Samo pričekaj još malo, draga. Možda će se
poboljšati - rekoh, ne očekujući da će mi povjerovati.
Ni ja si nisam vjerovala. Robinino je lice bilo blijedo,
tužno i obuzeo me val ljutnje.
- U redu - rekoh tako odlučno da je Robin skočila
i sjela uspravno. - U redu. Do kraja polugodišta.
Pričekat ćemo kraj polugodišta. Ako i dalje bude
toliko loše, onda ćemo te ispisati. Nije me briga što je
to toliko dobra škola. Postoji mnoštvo drugih. A ja te
u međuvremenu mogu podučavati kod kuće. Sve
ćemo riješiti.
- Ali što je s oporukom? Ovom kućom? Mislila sam
da ne možemo živjeti ovdje ako ne budem išla u tu
školu.
- Ići ćemo na sud ako budemo morale. A možemo
ostati kod Zore ako nas izbace. Ali neće.
- Zaista?
- Dat ću sve od sebe, obećavam. Ne želim da budeš
toliko jadna, užasno je gledati te. Ne mogu obećati da
će postati bolje, ali mogu obećati da ću te ispisati ako
se ne popravi do kraja polugodišta. Dogovoreno?
Robinino je lice zasjalo i obrazi joj se zarumene.
- Hvala, mama.
.

U tom je trenutku stigla Zora i odvele smo je gore da

vidi moju razorenu staru sobu.
- Nikad nisam željela doći ovamo - Zora zadrhti. -
Jednom sam prošla nekoliko stuba, ali onda sam
osjetila kako me nešto okreće.
Preokrenem očima. - Nemoj joj vjerovati ni riječ -
rekoh Robin. - Zora je oduvijek voljela melodramu.
- U redu, možda sam malo pretjerala, ali vibra mi
se nije svidjela. Znaš, u cijeloj kući se baš nisam
osjećala dobro.
- Još je tako. Iako radimo na tome. Činimo je
svojom, zar ne, Robin? - kažem, a Robin se nasmije
gotovo uvjereno i razgovor se prebaci ravno na
incident sa sovom koji je Zori bio urnebesan.
Robin je zatim odvela Zoru da joj pokaže nedavna
poboljšanja u svojoj sobi - novi tepih i velike
naljepnice s cvjetnim uzorkom na zidu.
Kad se Zora vratila dolje, zvučala je ohrabrujuće.
- Dolazi na svoje - reče. - Barem se Robin sviđa
njena soba. Toliko mi je drago što još uvijek ima onog
jadnog merkata kojeg sam joj naštrikala... nikad
nisam mislila da će toliko poživjeti.
- Obožava tog merkata. Ne želi se odvojiti od njega
- rekoh. - To je oduvijek bila najbolja soba, vjerojatno
zato što je majka nikad nije napunila svojim
stvarima.
- Sigurno ti je teško biti u njenoj staroj sobi.
- Zapravo je u redu. Valjda sam se naviknula. Ili
si ne dopuštam misliti o tome. To je vjerojatno bliže
istini.
- Znaš, ne mogu vjerovati da si ovo učinila - Zora
reče naglo sjednuvši.
- Jasno si mi dala do znanja što misliš neki dan -
rekoh. - Dovoljno jasno. Ne moraš mi ponavljati.
- Nisam ni namjeravala - Zora reče. - Samo se
brinem za tebe. Nisi vidjela majku posljednjih deset
godina njena života... nisi joj čak došla ni na pogreb.
- Uhvatila mi je pogled i podigla ruku. - Oprosti.
Znam da je njena odluka bila da raskinete odnose.
Znam da ti je zabranila da dođeš na pogreb. Ali sad
si se vratila, spavaš u njezinu krevetu, šalješ kćer u
svoju staru školu. Kako je došlo do ovoga? Je li zaista
bilo tako loše s Andrewom?
Kimnem glavom pogledavši Zoru. Gledala sam je
dok nije spustila glavu.
- U redu - Zora reče. - U redu. Ali gledaj, imaš
jadnu djevojčicu gore kojoj nedostaje tata. Misliš li da
bi mogla ponovno pokušati razgovarati s njim? Vidjeti
možete li izgladiti stvari?
Mogla sam prasnuti u smijeh. - Nema šanse. On
je kriv za ovo, Zoro. To je ono što želi.
Zora me pogleda. Jedan je trenutak oklijevala. -
Ne možeš to znati.
 - Možeš li mi jednostavno vjerovati? Znam što
govorim. On želi da bude točno ovako i nema drugog
načina. U svakom slučaju, dobro je za moj posao, zar
ne? Dovoljno si me korila zbog toga. Sve te godina od
kojih sam odustala nakon što sam rodila Robin i
živjela u mjestu gdje nisam mogla iskoristiti svoje
kvalifikacije, a sve to zbog Andrewova posla. Barem
sam se vratila na sud... zahvaljujući tebi. Mjesto u
školi za Robin, mjesto za život, dovoljno novca od
ostavštine da preživimo dok ne stanem na noge.
Uspjet ćemo.
- Svejedno još uvijek mislim da se varaš u vezi
Andrewa. Mislim da se zasigurno događa nešto
drugo, nešto što nema veze s tobom. U suprotnom je
sve jednostavno previše čudno - Zora reče.
Odmahnem glavom. - Nemaš pojma, Zoro.
Prestani ga braniti. Odjavio se. Gotovo je.
- Ne vjerujem da je to istina - Zora reče. - Ne možeš
samo tako odustati od njega. Misli na Robin.
- Oni razgovaraju - rekoh. - To je ono što je želio.
-Na trenutak me obuzme ljutnja i u očima mi zaiskri
bijes prije nego što sam se smirila i bespomoćno
slegnula ramenima. Zora je shvatila poruku. Prešle
smo na raspravu o dokazima koje sam pregledala i
više nismo spominjale Andre wa.
 Dvadeset

Sanjala sam sudar i kako mi se automobil okreće i

leti preko tri trake nadolazećih vozila, kad me je
prekinuo alarm točno u trenutku kad sam izletjela iz
vozila. Probudivši se, shvatila sam da sam zapetljana
u plahte, znojna i vrela, i da mi srce luđački udara.
Počevši disati usporeno, pogledala sam na mobitel:
šest i trideset. Ponedjeljak ujutro. Zaspala sam tek u
četiri i već je vrijeme da krenem.
Mislila sam da je Robin bila nervozna na prvi dan
polugodišta. To nije bilo ništa. Danas je jadno dijete
blijedo, bezvoljno. Morala sam joj reći da ustane tri
puta prije nego što me poslušala, a njezin poražen
izraz lica otopio bi i kameno srce.
- Boli me trbuh - Robin reče. - Stvarno mi je loše.
- Robin.
- Ozbiljno, mama. Mislim da ću povratiti.
Obišla sam stol i zagrlila je prije nego što sam sjela
pokraj nje uhvativši je za ruku.
- Bijeg neće ništa riješiti.
- Ne bježim. Ne mogu si pomoći ako mi je loše. -
Robinin dašak bezvoljnosti preuzelo je ogorčenje
- Nije ti bilo muka kad si pojela onaj ogromni
jorkširski puding jučer.
- Možda sam pojela previše gluposti navečer?
Pojela sam sve one slatkiše. Sama si rekla da će mi
biti loše - Robin reče sjevši uspravno i pobjedonosno,
prije nego što se sjetila da glumi bolesnicu i opet mi
spustila glavu na rame.
- Znam da ne želiš ići u školu - rekoh. - Potpuno
te razumijem. Ni ja ne želim pred njih. Ali nisi učinila
ništa loše. Daisy i njena majka potpuno su
nerazumne.
- Samo mrzim što nitko neće razgovarati sa mnom
-Robin reče. - To je jadno. Sjedim tamo kao da ne
postojim.
- Nije li se Pippa barem htjela družiti s tobom?
Njena mama nam je organizirala druženje, sjećaš se?
- Valjda. Ali čak će i Pippa razgovarati sa mnom
samo ako nitko ne gleda. Mrzim to.
- Znam da mrziš. I potpuno te razumijem. Samo
još malo. Vidjet ćemo kako će biti. A onda ćemo
odlučiti što ćemo.
Robin mrzovoljno zafrkće, ali sjedne uspravno i
počne jesti prepečenac.
- Možeš ti to - rekoh. - Znam da možeš. Možda se
pokaže da je to najbolja škola u kojoj si ikad bila.
Robin je prožvakala posljednji zalogaj prepečenca
prije nego što me pogledala uvenula lica. Samo sam
podigla ruku i nasmijala se, izašavši iz sobe.
.

Nisam se smijala kad smo izišle iz autobusa pokraj

škole. Ni kad su barem tri majke koje sam prepoznala
s kave prošle pokraj mene okrenuvši glavu. Robin se
zgrbila zategnuta lica i bila mi je potrebna sva
samokontrola koju posjedujem da nastavim hodati
prema školi umjesto da povučem Robin za ruku i
odvedem je iz ovog užasnog mjesta.
Čak je i nikakvo vrijeme odgovaralo našem
raspoloženju, jadni, teški sivi oblaci i prigušena,
sumorna svjetlost.
- Sve ili ništa - Robin reče kad smo stigle do
školskih vrata. - Poželi mi sreću.
- Sretno - rekoh. - Samo pokušaj.
Gledala sam Robin kako skače po stubama prije
nego što sam se okrenula. Udaljavajući se od škole
spazila sam Juliju na drugoj strani ceste i spustila
glavu odlučno želeći izbjeći daljnje sukobe. Međutim,
nisam bila dovoljno brza. Julia je dojurila preko ceste
i naglo me zaustavila.
- Bolje ti je da ti se kći kloni moje - Julia reče
unoseći mi se u lice. Zakoračim unatrag ne želeći da
situacija izmakne kontroli, ali Julia krene za mnom i
stjera me u kut uz ogradu. - Ako mi se Daisy još samo
jednom požali o bilo čemu što joj je ta djevojka
učinila, kunem se Bogom, neću biti odgovorna za
svoja djela.
Bila mi je toliko blizu da sam joj vidjela male,
crvene kapilare u očima, pore na nosu gdje joj se
razmazala šminka. Pukotine na maski. Njezine mane
dale su mi mrvicu hrabrosti i stisnula sam čeljust
nabivši lice bliže Julijinu umjesto da pratim prvotni
nagon i uzmaknem.
- Ne znam što ti jebeno umišljaš, ali dosta mi je.
Ponašaš se kao prava kravetina kao i tvoja dragocjena
kći. Bolje joj je da se kloni Robin - zarežim. - Ili nećeš
biti jedina koja će reagirati.
 - Znaš li ti tko sam ja? Ja sam predsjednica
roditeljskog vijeća, eto tko - Julia reče. - I ja sam bivša
učenica. Znam ovu školu. Ova škola je moja.
- Kakve to jebene veze ima? Ja sam isto bivša
učenica. I znaš što? Mrzila sam je tada, a ni sad nije
jebeno bolja zahvaljujući ljudima poput tebe.
Nekoliko smo trenutaka stajale nepomično gotovo
se dodirujući nosovima.
- Mamice! - glas odjekne i vratimo se u stvarnost.
Opustila sam šaku i zakoračila unatrag. To nije bila
Robin, iako je doza panike u glasu mogla biti njezina.
Bila je to Daisy, Julijina kći. Dotrčala je do nas i
čvrsto stisnula majku za ruku.
- Samo ostavi moju kćer na miru - Julia zareži i
okrene se od mene tako oštro da je umalo srušila
Daisy. Djevojčica je pustila majku i zateturala prije
nego što je uspjela čvrsto stati na noge. Julia je već
bila nekoliko metara od nje jureći niz cestu prema
vratima. Na kratak trenutak Daisy me pogledala
gotovo molećiva izraza lica prije nego što se okrenula
i potrčala za majkom tako brzo da ju je velika školska
torba udarala po leđima.
Hodala sam prema podzemnoj željeznici teška
koraka i još težeg osjećaja u srcu. Tjedan nije mogao
početi gore.
 Dvadeset jedan

Svaki dan ovoga tjedna prošao je jednako. Nije

ponovno došlo do nasilja, ali osjetila sam napetost
svaki put kad bih se približila školskoj zgradi.
Skupine majki držale su se čvrsto ili razdvajale poput
Crvenog mora dok sam prolazila. Davala sam sve od
sebe da ne budem paranoična, ali sigurna sam da mi
se nije učinilo. Jednako su tako mogle mahati
zvonom ispred mene i skandirati: Nečista! Nečista!
Međutim, to nije bilo najgore. Najgore je bilo
Robin. Ona je postajala sve bljeđa i ostracizam je
uzimao svoj danak. Izgrizla je nokte toliko da su joj
ostali samo krvavi, mali batrljci, a suha mrlja na koži
pokraj usta počela joj se širiti. Ali nije željela
razgovarati o tome.
- Bilo je dobro - reče mi u srijedu navečer
kljucajući pizzu kad sam je pitala o danu. Nije me
željela pogledati.
- Je li itko razgovarao s tobom? - upitam.
Duga stanka. Uhvatila je veliki komad sira i u
jednom ga pokušaju ogulila s komada pizze. Otvorila
je usta kao da će nešto reći i ponovno ih zatvorila.
Odmahne glavom.
- A što je s netballom? - Ustrajat ću dok nešto ne
izvučem iz nje. Još je jedan trenutak šutjela prije
nego što je odmahnula glavom, tek mrvicu, ali
dovoljno.
 - Ne žele mi dodati loptu, mama. Bila sam na
pravome mjestu, ali Daisy je radije dopustila da
protivnički tim uzme loptu nego da je doda meni. A
mama joj nije ni prigovorila. Samo se nasmijala.
- Mama joj je na utakmicama?
- Da, voli dolaziti i na vježbe. Ima puno trenerskih
savjeta.
- Za netball? - Nisam mogla sakriti nevjericu.
- I odrasli to igraju, mama - Robin reče. Zastane.
- Ali jako puno viče. Rasplakala je Daisy.
- Kako ju je rasplakala?
- Promašila je mrežu i mama joj se zaista naljutila.
Govorila joj je koliko je beskorisna i da nikad neće
upasti u prvu momčad.
- To je strašno - rekoh. - Koliko je glupo toliko
mariti za netball u šestom razredu.
- Mama - Robin reče. - Važno je.
- Znam da je važno, ali znaš što mislim. Nije toliko
važno... ne dovoljno da nekoga rasplačeš. Nisam ni
znala da roditelji mogu doći i gledati vježbe.
- Daisyna majka je jedina.
- Pokušava li je nastavnica zaustaviti dok viče?
Robin me pogleda kao da sam poludjela. -
Nastavnica je se jednako boji. Jako viče. - Odgurnula
je ostatak pizze na stranu i otrčala na kat. Željela sam
poći za njom i natjerati je da mi kaže više, ali
suzdržala sam se sjevši na kauč i pokušavši čitati
knjigu, listajući stranice iako nisam mogla upiti ni
riječ zbog slika nasilja pred očima koje sam željela
iskaliti na Juliji.
 Bilo je gotovo dvadeset sati kad sam odlučila otići
na kat i provjeriti sprema li se Robin za krevet. Prošla
sam pola stubišta kad sam začula prigušen plač iz
njene sobe. Ostatak sam pretrčala preskačući po
dvije stube.
Sjedila je na podu pokraj kreveta sa sadržajem
školske torbe raširenim oko sebe. U ruci je držala
kutiju koju nisam prepoznala, kockastu i plavkastu,
boje pačjeg jajeta. Izgledala je kao kutijica iz
draguljarnice Tiffany i, prišavši bliže, ugledam logotip
na poklopcu na podu pokraj nje. Bila sam u pravu.
Robin me pogleda s kutijom u rukama. Shvatila
sam da se ne može pomaknuti. Nježno sam preuzela
kutiju. Zatim pogledam unutra. Isprva nisam mogla
razaznati što je, nejasna smeđe-bijela masa na dnu
kutije. Pogledam pobliže. Izgleda kao zrna riže. Ali
miču se. Na trenutak sam se smrznula kao Robin
gledajući u kutiju i ne shvaćajući u potpunosti što
držim u ruci. U tom trenutku kao iz vedra neba
shvatim što je u pitanju.
- Crvi! Puna je crva! - vrisnem, užasnuto gledajući
kako crvi prekrivaju Robin kad joj je kutijica pala na
krevet. Počela je vrištati i mahnito pobjegla u
kupaonicu. Čula sam vodu u tušu i neprestane
vriskove dok se nisu pretvorili u jecaje.
I ja sam vrištala trljajući se rukama, pokušavajući
skinuti kojeg ako je pao na mene, dok se iznenada
nisam sjetila da se moram pobrinuti za Robin. Otišla
sam do vrata kupaonice i viknula upitavši je li u redu.
Prestala je jecati i čula sam samo vodu iz tuša te
povremeno prskanje. Ostavila sam je i otišla dolje po
sredstva za čišćenje i vreću za smeće.
Navukavši gumene rukavice, zaškrgutala sam
zubima i bacila se na čišćenje. Isprva sam nerado
kupila crve čak i u rukavicama, ali pomisao na Robin
me ohrabrila i uskoro sam prešla preko toga kupeći
ih jednog po jednog mrko i odlučno.
Robin je završila s tuširanjem i stajala je na
vratima sobe umotana u ručnik. Čini se kao da je šok
malo popustio, ali još je uvijek izgledala vrlo
potreseno i odbijala je približiti se mjestu gdje su pali
crvi. Očistila sam pod koliko sam mogla i prebacila se
na krevet gdje je pala kutija. Kako je bila okrenuta na
stranu, podigla sam je. Zaista sam se trudila
nadvladati gađenje, ali bilo je teško. Poticao me samo
pogled na Robin i njen jad. Opet sam pogledala u
kutiju oprezno bockajući sadržaj, pokušavajući
pomaknuti crve da vidim što je ispod. Malo tijelo,
uglavnom pojedeno i nešto perja. Smeđeg perja. I
crvenog.
Crvendać. Ostaci mrtvog crvendaća.
- Što je unutra, mama? - Robin reče s vrata i ja
uguram sve natrag u kutiju koliko sam mogla i
poklopim je. Ne mora to vidjeti.
- Mrtva ptica - rekoh. - Gdje si ovo pronašla?
- Netko mi je sigurno stavio kutiju na dno torbe.
Pronašla sam je tek sad.
- Gdje ti je bila školska torba?
- U svlačionici dok smo igrale netball. Svatko je to
mogao učiniti.
 Kimne glavom. Svako je mogao.
Pokupila sam svakog crva kojeg sam vidjela.
Stavila sam kutiju u plastičnu vrećicu i čvrsto je
zavezala. Zatim sam skinula plahte s kreveta -
prokuhat ću ih.
- Mogu li spavati u tvojoj sobi? - upita.
- Naravno da možeš - rekoh. Odjurila je. Odnijela
sam zatvorenu vrećicu dolje s plahtama koje sam
ugurala ravno u perilicu rublja i dodala bjelilo u
deterdžent. Zatim sam se vratila gore provjeriti jesam
li počistila sav nered. Pokupila sam stvari s poda,
knjige iz školske torbe i pernicu i uredno ih spremila.
Uzela sam Robininu torbu i pogledala unutra prije
nego što sam je izvrnula kako bih bila sigurna da
unutra ne vreba ništa odvratno.
Više nije bilo crva. Ali ispao je presavijen komad
papira. Podigla sam ga rukavicom i otvorila. Bio je
formata A4 iz bilježnice sa spiralnim uvezom i jedan
mu je rub bio poderan. Na njemu je neravnim slovima
bilo naškrabano:
CRVENDAĆ ZA ROBIN. NADAM SE DA UŽIVAŠ
NA MOM MJESTU.
Zasvrbjelo me tjeme. Pažljivo sam preklopila
poruku i otišla u svoju sobu gdje se Robin sklupčala
u krevetu.
- Je li netko u školi razgovarao s tobom o tome
kako si zauzela nečije mjesto? - upitam. Pokušala
sam govoriti vedrim tonom. Nisam joj željela reći što
je još napisano u poruci.
Sjedne i protrlja oči. - Ne, netko me nazvao
vampiricom i rekao mi da se hranim mrtvima. Nisam
ti željela reći, ali samo to govore. Daisy je danas
ponijela češnjak... mahala je njime preda mnom kad
god bih joj se približila. Ali ne znam zašto.
- Oh, dušo...
- Znam da je glupo. Ali ne sviđa mi se.
- Ne sviđa se ni meni. Znaš da ću za ovo morati
reći gospođi Grayson, zar ne?
Trgne se izbezumljena lica.
- Mama, ne. Molim te, ne. Molim te, možemo li to
jednostavno zanemariti? Samo ćeš pogoršati stvari.
Molim te. Moraš mi obećati da nikome nećeš reći. -
Robin počne plakati sve jače i jače dok nisam
popustila, iako nevoljko.
Nagnula sam se i zagrlila je da se smiri, a zatim
legla pokraj nje dok ne zaspi. Očajnički sam željela
poslati e-poruku školi i prijaviti što se dogodilo, ali
obećala sam Robin da neću... Usto, ne bih znala ni
koga optužiti. Julia se činila kao najvjerojatnija
osumnjičenica, ili njezina kći, ali to je mogao biti bilo
tko s pristupom svlačionici. To je zasigurno bilo samo
zlobno podbadanje, ništa ozbiljnije. Možda je osoba
koja je to napravila željela samo dati Robin pticu ne
shvaćajući da bi se mogli izleći crvi, što je cijelu
situaciju učinilo zloslutnom.
Ostala sam potresena. Većinu sam večeri ležala
budna žaleći zbog obećanja Robin, a mozak mi je
zujao pokušavajući pronaći najbolji pristup.
Pokušavajući zaboraviti na osjećaj migoljenja crva
među prstima u rukavici dok sam ih jednog po jednog
kupila s poda.
 NEDJELJA, 12:15

Izašla sam iz kuće i trčim s ključevima u jednoj ruci i

mobitelom u drugoj. Provjeravam ga svakih nekoliko
trenutaka ako me slučajno netko nazove, ali ništa se
ne događa. Ponovno provjerim skrećući iz svoje ulice
prema glavnoj ulici i spotaknem se o rubnik. Zateturam
i padnem udarivši glavom o tlo i nabivši si rub naočala
u vrh desne očne šupljine.
Mobitel mi je izletio iz ruke i tresnuo izvan dosega.
Podignem se i krenem ga uzeti, ali glava me boli i vrti
mi se i umalo opet padnem. Glava me boli uz oštro
probadanje na mjestu gdje su mi se naočale nabile u
lice.
Nemam vremena mariti za to. Nema veze - pustit ću
da boli poslije. Sada moram pronaći taksi i stići tamo
što prije mogu. Polako se sagnem i oprezno podignem
mobitel. Prije nego što ga stignem provjeriti, vidim da
se približava autobus i potrčim prema njemu podigavši
ruku. Moglo bi proći sto godina prije nego što naiđe
taksi, a ne mogu podnijeti da mirno stojim. Autobus se
zaustavlja i ulazim prislonivši karticu na čitač.
Samo je napola pun i lako pronalazim sjedalo. Kad
sam sjela, okrenem mobitel u ruci. Šteta je velika. Gora
nego što sam mislila. Cijeli je ekran pukao i komadići
stakla visjeli su iz središta oštećenog mjesta.
Poželim ga baciti od sebe. Želim početi vrištati iz
sveg glasa, reći vozaču autobusa da doda gas i da se
prokleto pokrenemo. Unatoč trudu da se priberem,
jecaj mi pobjegne kroz stisnute usne. Vidim kako se
ljudi okreću prema meni i spustim glavu ne želeći imati
posla i s kim. Ako sad budem morala pričati, izgubit ću
kontrolu.
Prekasno, žena s maramom pomaknula se na
mjesto pokraj mene. Stavila je svoju ruku na moju,
zabrinuta izraza lica.
- Jeste li dobro?
- Jesam - kažem slegnuvši ramena.
- Izgledate kao da ste se ozlijedili - nastavi.
- Dobro sam - kažem. - Možete li me, molim vas,
ostaviti na miru.
- Mogu li koga nazvati? Treba li vam pomoć?
- Molim vas, ostavite me na miru - kažem. -
Obećavam vam da sam dobro. Hvala vam, ali zaista,
dobro sam.
Zabrinuto me pogleda, ali nakon nekoliko
trenutaka odmakne se od mene. Ljubazna je, ali
voljela bih da ljudi gledaju svoja posla. Autobus se ne
može sporije kretati.
Nešto mi curi niz lice, niz vrat i podignem ruku da
se obrišem. Autobus se snažno zatrese udarivši u rupu
na cesti i pridržim se za sjedalo ispred sebe. Kad je
autobus stao na sljedećoj stanici, pomaknem ruke.
Ostavila sam otisak. Crveni otisak dlana. Krvav
otisak.
Glava mi opet počne pulsirati i prostruji adrenalin.
Zaškrgućem zubima. Moram stići tamo. To je jedino
važno.
 Dvadeset dva

Nijedan dobar odgovor nije mi pao na pamet do

sljedećeg jutra. Robin se činila mrvicu veselijom
nakon sna i nije predlagala da preskoči nastavu, iako
sam se pripremila na žalbe o boli u trbuhu ili nečemu
još gorem. Nije bila vesela što mora otići u svoju sobu,
ali uvjerila sam je da sam se riješila svih crva i
naposljetku je pristala i obukla se bez opiranja.
Dvoumila se oko toga kako bih pristupila situaciji
s mrtvom pticom. Možda je više ne bih trebala
spominjati? Nisam je željela uplašiti. Ali željela sam
da bude na oprezu. Prije nego što sam uspjela smisliti
što bih rekla, ona je spomene sama.
- Jutros sam poslala poruku tati i rekla mu za
pticu - reče. - Rekao je da moram biti hrabra i
suprotstaviti se nasilnicima. Stoga ću to i učiniti.
Ironija njegovih riječi bila je toliko jaka da sam
umalo prasnula u smijeh prije nego što me preplavio
val bijesa i morala sam izaći iz prostorije da ne bih
pokazala Robin što mislim. Suprotstaviti se
nasilnicima? Da sam se barem ja suprotstavila njemu
i njegovim manipulacijama i svemu što je učinio da
se riješi mene i Robin. Andrew je bio najveći nasilnik
kojeg sam poznavala. Ubio je naš brak i svojim nas
prijetnjama otjerao.
Nisam se mogla oduprijeti. Prvi put otkad smo
stigle moja je nepokolebljivost napukla. Morala sam
mu reći kako se osjećam.
 Suprotstaviti se nasilnicima? Kakva jebena šala. Ti
jebeni gade.
Toliko bih još toga mogla reći. Ali nisam. Poslala
sam poruku i isključila mobitel. Bilo mi je dosta. U
tišini smo putovale do škole i s čvorom u prsima
gledala sam Robin kako ulazi u školu.
.

Put do komore uspio mi je odvući pozornost. Morala

sam Barbari pokazati dokaze koje sam otkrila tijekom
vikenda.
- Ovo je izvanredno - reče kad sam ih joj
predstavila. - Poništava njezinu vjerodostojnost. - U
glasu joj je toliko veselja da sam se gotovo uplašila.
- Mislila sam da bismo to nekako mogli iskoristiti
- rekoh - ali mislite li da će to igrati toliku ulogu?
- Da, naravno da hoće. To je cijeli slučaj zguran u
nekoliko rečenica; konačno pokazuje kakva je mala
lažljivica.
Prevrtim sve u glavi. Dvoumila sam se. S jedne
strane, bilo mi je drago jer sam pronašla nešto što će
pomoći obrani. Dokazala sam da sam zaslužila
mjesto u timu. To će me dovesti do boljeg posla u
budućnosti - mjesto u komori mi je malo sigurnije.
Ali s druge strane, u želucu mi je krčkao osjećaj
krivnje. Ono što Freya tvrdi o Jeremyju zasigurno bi
mu moglo uništiti život, ali usput je uništila i svoj
otkrivši neprijateljskim očima sve sramotne sitnice i
strahove.
Ponovno sam sve pročitala ježeći se od načina na
koji se sve odigralo na stranicama pred mojim očima.
 Sudeći po datumima na porukama, razmjena
između Freye i nekoga po imenu Susie dogodila se
prije otprilike godinu dana. Protegla se na možda dva
tjedna, a započela je Freyinom uzbuđenom tvrdnjom
kako je upoznala dečka na zabavi i kako su se
poljubili i razmijenili brojeve. Išao je u jednu od
poznatih privatnih škola u južnom Londonu, a njihovi
su se đaci često družili s đacima iz Freyine škole u
središnjem Londonu.
Našli su se idućeg vikenda kad im je odnos (kakav
god bio) naizgled poprimio gorak okus i kulminirao
Freyinim komentarima svojoj prijateljici Susie o tome
kako ju je pokušao iskoristiti. To je dovelo do niza
poruka i previše uporabe kratica kao što su OMG i
OMFG te mnoštva izraza podrške, a onda je Susie
iznenada utihnula. Nije odgovorila na dugi niz
Freyinih poruka, dok se iznenada nije javila tjedan
poslije. Rekla joj je da je razgovarala s dečkima u
drugoj školi, da je Freyina optužba kako je otišao
„predaleko“ u potpunosti lažna, da zapravo Susie zna
kako je Freya pokušala zavesti dečka, da ju je on
odbio i da je sad izmišljala priču kako bi prikrila
vlastitu sramotu jer je odbijena. Freya je trebala biti
opreznija oko toga što je pričala. Ne možeš samo tako
optuživati ljude i širiti laži o njima.
Freya je odgovorila U jednoj poruci - hladno.
Gušio me i želio je analni seks, a ja sam ga odbila.
Natjerao me da mu popušim. Plakala sam. Nije stajao.
Na njenu žalost, Susie joj nije pružila sestrinsku
podršku. Svi znamo da ne odbijaš nikoga. Prestani
lagati. Nije to želio jer si tolika drolja, a sad širiš sranja
da mu se osvetiš. Nemoj mi se više javljati.
- Ne mogu vjerovati da policija to nije primijetila
prije - rekoh Barbari. - Ovo zasigurno nešto govori o
njenoj vjerodostojnosti ako je to radila i prije. Je li ovo
odnijela policiji?
- Ne, koliko znamo. A oni su općenito
prezaposleni, imaju manjak sredstava i manjak ljudi.
Zato toliko optužbi za silovanje propadne - djevojka
preda optužbu, obrana joj pregleda mobitel i bum! Na
neki će način već pokazati da ipak nije čista kao suza.
Porota neće presuditi u njenu korist.
- Čini se da ste puno razmišljali o tome - rekoh.
- To je poklon za sudske branitelje - Barbara reče.
-A znaš što mislimo o tome: bolje je da deset krivih
ljudi završi slobodno nego da je jedan nevin čovjek
nepravedno osuđen. Također, razmisli malo. Jeremy
ima cijelu budućnost pred sobom. Ne zaslužuje da
mu se karijera tako blati zbog nečega ovako
beznačajnog.
- Mislite li da je to učinio? - izlanem prije nego što
sam uspjela zaustaviti riječi.
Barbara me s prezirom pogleda i obuzme me sram
zbog tako nepristojna pitanja. Bilo je to najgore
pitanje koje možete postaviti branitelju. Znala sam
bolje od toga. Ali predugo sam bila izvan igre, izgubila
sam petlju. Nakon dugog trenutka, Barbara se
nasmije.
- Zasigurno te ne moram podsjećati da je sasvim
nevažno što ja mislim? Jedino pitanje kojim se
trebamo zamarati jest hoće li to tužiteljstvo moći
dokazati.
I ja se nasmijem i ispričam se. Naravno da je to
jedino važno pitanje. Ali misli su mi se mutile, u meni
je rastao blag osjećaj krivnje da sudjelujem u nečemu
sramotnom, nebulozan osjećaj da radim nešto
pogrešno kojeg se nisam mogla riješiti.
Uopće ne bih trebala imati ikakve osjećaje prema
podnositelju tužbe. Trebala bih jednostavno raditi
svoj posao. Ali Freya nije bila toliko starija od Robin
- pomisao da će za nekoliko kratkih godina Robin
plivati u ovim mutnim vodama bila je zastrašujuća, a
činjenica da bi i sama Robin mogla naići na ovakav
manjak suosjećanja bila je još tužnija.
Jeremyjeva karijera mogla bi biti na kocki, njegov
ugled.
Ali što je s Freyom?
 Dvadeset tri

Posljednji dani u tjednu pratili su isti obrazac. Robin

se vukla do škole, ja sam se opet suzdržavala da je ne
odvedena ravno kući. U četvrtak ujutro vidjela sam
Juliju na drugoj strani ceste i pružila korak da se
izgubim prije nego što dođe do novog sukoba. U
četvrtak poslijepodne vidjela sam Jessicu iz daljine.
Učinilo mi se da mi je mahnula. Okrenula sam glavu
pokušavši iz misli otjerati sliku mrtvog crvendaća.
Ali dok smo izlazile iz škole začula sam kako me
netko doziva i osvrnula se. Bile su to Jessica i Portia
pokraj nje.
- Bok - reče.
- Bok. - Pogledam je praznim pogledom čekajući
da progovori. Bila sam spremna otići kad je napokon
počela užurbano govoriti.
- Navodno si rekla da si bivša učenica... rekla si
da si išla u ovu školu?
- Da, rekla sam to.
- Je li to istina?
Pogledam je s prezirom. - Misliš li zaista da bih
lagala o tome? Nisam baš ponosna na to. Nisam bila
sretna ovdje.
- Ma samo... kako da kažem... ne sjećamo te se.
Razgovarale smo o tome i uopće te se ne sjećamo.
Stoga...
Pogledam je odmahujući glavom. Zaista nisam
mogla vjerovati da me tako ispituje.
 Robin me povuče za ruku. - Pokaži joj ploču. Onu
s tvojim imenom.
- Koju ploču? - Jessica upita. U glasu joj se čuo
prkos ili nešto slično, a činjenica da se usudila tako
obratiti mojoj kćeri razbjesnila me.
- O. K., da. To je dobra ideja, Robin. Vrlo dobra
ideja. Ime mi je na ploči unutra. Na popisu školskih
kapetanica i zamjenica kapetanica. Na toj prokletoj
ploči sam i odmah ću ti to pokazati.
Odjurila sam natrag prema školi ne trudeći se
osvrnuti da provjerim prate li me, iako se po zvuku
užurbanih koraka iza mene moglo zaključiti da su tu.
Gurnula sam ulazna vrata i zaustavila se na recepciji.
- Željela bih pogledati ploču iznad vrata dvorane,
molim vas.
Recepcionarka me prazno pogleda. Jessica je sad
stajala pokraj mene, a Robin i Portia malo iza.
- Žao mi je, što...
- Želim proći do ulaza u dvoranu i pokazati ovoj
gospođi svoje ime na popisu bivših školskih
kapetanica. Čini se da mi ne vjeruje da sam bivša
učenica.
Okrenem se i krenem s Jessicom koja me pratila
u stopu. Odmah sam pronašla ploče i svoje ime.
- Gledaj. Evo me. Gledaj. Sadie Roper, zamjenica
kapetanice. Točno tu.
- Ali to nije tvoje ime. Ne zoveš li se Sadie Spence?
- Oh, jebote, jesi li ikad čula za koncept uzimanja
tuđeg prezimena u braku? Spence mi je muževo
prezime. Roper mi je djevojačko prezime. Prezime
kojim se služim.
- Nema potrebe za psovanjem - Jessica reče, iako
ne baš uvjerljivo. Izgledala je kao da joj je neugodno.
- Ima svake potrebe za psovanjem - rekoh. - Dosta
mi je toga. Sve se ponašate užasno tjednima. To je
neprihvatljivo. Kako god, gdje su vaša prokleta
imena? Ni ja se ne sjećam ni jedne od vas.
Pokaže mi štit s desne strane. Podignem pogled i
pročitam popis godina ispod sebe. Četiri godine
nakon sebe vidim ime Jessica Morton, zamjenica
kapetanice. Okrenem se i pogledam je.
- Onda si bila četiri godine mlađa od mene - rekoh.
-Međutim, ne vidim Juliju.
- Jesi li ikad čula za koncept uzimanja tuđeg
prezimena u braku? - podsmjehne mi se, iako
neuvjerljivo, prije nego što je pokazala iznad svog
imena. Škiljila sam u štit i ugledala ime Julia
Brumfitt tri godine nakon svojeg.
- Je li to ova Julia? - upitam. Jessica kimne
glavom. -Obje ste bile mnogo mlađe. Nije ni čudo da
me ne prepoznajete. Ne sjećam se ničega ni o kojoj od
vas.
Još je izgledala kao da joj je neugodno. Pažljivo
sam joj promotrila lice pokušavajući je se sjetiti
nakon toliko vremena. Ali nisam mogla. Čak mi ni
ime nije zvonilo u glavi.
Naposljetku progovori. - Dugujem ti ispriku. - Nije
zvučala kao da joj je žao. Zvučala je ljutito. - Nisam
te trebala optužiti za laganje.
 - Ne, nisi. Uopće se ne sjećam ni jedne od vas -
rekoh. - Iznenađena sam, moram priznati. Nije baš
bila super stvar biti školska kapetanica; nisu li to
davali samo djevojkama kojih im je bilo žao, onima
bez prijatelja? Ili onima kojima su pokušavali utjecati
na ponašanje?
Jessica odmahne glavom. - O, ne, uopće ne. Bila
je to definitivno medalja časti. Odabrane su bile samo
najpoznatije djevojke. Barem u moje vrijeme.
Pogledam je u nevjerici. - Možda su promijenili
politiku. Zasigurno nije bilo tako kod mene - rekoh. -
I gledaj, ništa se nije promijenilo. U svakom slučaju,
dosta je prisjećanja za jedan dan. Svakako prenesi
poruku ostatku svoje male bande, molim te. S
obzirom na to da se čini kako vam je to svima važno.
Bog zna zašto.
Otišla sam bez riječi s Robin uza se. Prešutno se
složivši, nastavile smo hodati bez razgovora dok se
nismo sigurno smjestile na autobus kad smo obje
prasnule u smijeh.
Jessicina zbunjenost držala me ostatak dana. Čak
sam zaboravila na mrtvu pticu.
Kasnije te večeri poslala sam poruku Zori. Sjećaš
li se Julije Brumfitt ili Jessice Morton iz škole? Tri ili
četiri godine mlade od nas? Zatim sam zaspala, još se
smiješeći izrazu Jessicina lica.
 Dvadeset četiri

Napokon je otkucalo petnaest sati u petak. Danas

sam radila od kuće s popisom Barbarinih zahtjeva
uza se. Postajala je nervoznija kako se približavao
datum suđenja unatoč napretku koji sam ostvarila u
jačanju obrane. Pročitala sam popis, zabilježila što
sam do sad uspjela obaviti i uzdahnuvši pogledala
četiri preostala fascikla.
Pronašla sam još mrvica informacija. Ostala
vremena kad je Freya optuživala svoje sugovornike
jednom tvrdeći da joj se prijateljica spetljala s dečkom
koji se sviđao njoj, a drugi put optuživši djevojku po
imenu Priya da je ukrala torbicu sa šminkom iz
njezina ormarića. Svaki je put naišla na snažan otpor
i protuoptužbe da Freya voli dramatizirati - da je
osoba koja izmišlja priče kako bi privukla pozornost.
Moje su dvojbe isparile. Sto sam više viđala
ovakav uzorak ponašanja, to sam više počinjala
sumnjati u vjerodostojnost podnositeljice tužbe. Što
je, naposljetku, i svrha ovog zadatka. Pripremila sam
dokument na računalu i spremila ga s naslovom
Freyine laži. Tri zapisa za sad, ali s još šest mjeseci
poruka koje sam morala proći, prilično sam sigurna
da ćemo pronaći još materijala koji će nam ići u prilog
dok Barbara bude ispitivala djevojku. Morat ću raditi
vikendom.
Zora mi je poslala poruku baš kad sam završila s
poslom.
 Ne sjećam se Jessice. Nije li bila neka drama oko
Julije? Nešto sa zlostavljanjem? Raspitat ću se i vidjeti
sjeća li se itko. xx
Unatoč mojim namjerama da se ne mučim i uopće
ne trudim, istuširala sam se prije nego što pokupim
Robin. Zatim sam se obukla i nanijela šminku
pažljivije nego inače. Bilo mi je dosta osjećati se
usrano svaki put kad se približim školskim vratima.
Vidjeli su me samo u starom crnom odijelu,
dosadnom poslovnom izdanju - došlo je vrijeme da
izvučem neku opušteniju odjeću. Stavila sam mrvicu
crvenog ruža, obrisala ga, zatim ga vratila i izletjela iz
kuće ne pogledavši se u ogledalo.
Vidjela sam Nicole dok je izlazila iz podzemne
željeznice. Žena se osvrnula jednom, dvaput prije
nego što je došla do mene.
- Bok - reče. - Gotovo te nisam prepoznala.
Izgledaš... drugačije.
- Oh, zaista?
- Dobro, hoću reći. Izgledaš dobro. Mlade. Oprosti,
nisam mislila... - Lice joj se zarumeni. Na trenutak
nisam odgovorila ostavivši je da visi. Zatim joj mrvicu
popustim. Nicole se barem trudila.
- Hvala - rekoh, malo joj pomogavši. Još joj uvijek
nisam olakšala situaciju.
- Hm, pitala sam se. Znam da sam rekla da ću te
zvati za druženje s djecom. Žao mi je što nisam,
samo... - Riječi joj odlutaju.
- Složeno je? - rekoh veselo.
 - Da. Složeno. - Duga stanka prije nego što su
riječi počele letjeti spotičući se jedna preko druge. -
Gledaj, znam kakvom se Julia zacijelo čini. Ali zaista
je u redu. Bila je tako dobra prema meni kad me muž
ostavio. Toliko je usredotočena na Daisy da ne shvaća
kako se predstavlja. Mislim, i nju je ostavio muž.
Zaista joj je teško. Zbog toga se može činiti prilično...
teškom. Ali kad je upoznaš...
- Dala mi je do znanja da me ne želi upoznati -
prekinem je.
- Predomislit će se - Nicole reče. - Samo joj daj
vremena. Posebno sad kad zna da si bivša učenica.
Iskreno, ispod vanjštine stvarno je ljupka. Toliko joj
toga dugujem. - Glas joj pukne. Oči su joj se zacaklile
i izgledala je kao da je na rubu suza.
Šutjela sam, a u ušima mi je tutnjalo. Znam da
Nicole pokušava biti pristojna, pomoći, ali nemam
namjeru tek tako predati se. Ne usuđujem se, ne
nakon svega što se dogodilo. Duboko udahnem,
smirim se. Osmjehnem se.
- Sigurna sam da će sve doći na svoje - rekoh.
Nicole mi uzvrati osmjehom i zajedno pođemo prema
školi.
- Izgledaš lijepo - Robin reče i zagrli me. Sumnje o
jačini ruža odmah su isparile. Na trenutak sam
privukla Robin bliže, a onda se udaljim još uvijek joj
držeći ruke na ramenima.
- Kako je bilo? - upitam.
Robin preokrene očima. - Užasno. Ali jako sam
dobro napisala ispit razumijevanja.
- Žao mi je, zaboravila sam ti zaželjeti sreću.
 - U redu je. Nisam previše opterećena. Iako je
dobro ostvariti dobre rezultate.
- Kako su prošle ostale djevojke? - uhvatim Robin
za ruku i krenemo iz škole, a ruž me štitio od svih
prljavih pogleda i mrmljanja.
Robin se nasmije. - Ne bismo smjele govoriti svoje
ocjene. Ali Daisy mi je ukrala ispit kad sam ga dobila.
Kad je vidjela što sam dobila, pocrvenjela je i briznula
u plač.
- O, ne, zašto? Je li loše napisala?
- Uopće nije. Ovaj je put imala 76 posto. Ali mama
joj želi da svaki put ima više od osamdeset posto.
Odmahnem glavom. - Ludost. Ne razumijem. Je li
ti se zapravo obratila?
- Ne. Čula sam je kako razgovara s Pippom. Još
me uvijek ignoriraju.
U tom trenutku autobus se zaustavi i uđemo u
njega pa razgovor završi. Vrijeme je da se
usredotočimo na vikend pred nama.
 Dvadeset pet

Lazanje su se zarumenjele u pećnici i primamljiv

miris ispunio je kuhinju. S prigušenim svjetlima u
sumrak, kuća je izgledala gotovo privlačno. Daleko
smo dogurale. Robin je zapravo sretna - kombinacija
njene omiljene večere i nadolazećeg vikenda.
Narezala sam salatu oštrim nožem prolazeći kroz
rajčice i krastavce kao kroz maslac. Mir me opio.
Predivno je što Robin za promjenu nije bila jadna.
Upravo smo se spremale sjesti za stol, kad je netko
pokucao na vrata.
Robin odjuri otvoriti ih. Očekivala sam da će se
vratiti, ali nije se čulo ništa. Iznenada se uspaničim -
je li je netko zgrabio? Jesu li je na vratima uhvatili
provalnici? Skočila sam prema ulazu bez
razmišljanja. Andrew je stajao na vratima čvrsto
grleći Robin. Zgrabila ga je oko struka - izgledalo je
kao da ga nikad neće pustiti. Nisu me primijetili.
Pribrala sam se.
- Nisam očekivala da ću te vidjeti - rekoh pomalo
uzrujano. Željela sam vrištati. Čim me Andrew čuo,
skočio je poput mačke pustivši Robin.
- Uđi, tata. Dođi jesti. Mama je napravila lazanje.
Ima ih previše. Zašto mi nisi rekao da dolaziš? Toliko
si mi nedostajao - Robin reče, povukavši ga unutra
prije nego što sam stigla reći išta drugo.
Robin je cijelu večeru pričala bez prestanka, a
Andrew je pridonio samo s nekoliko neartikuliranih
zvukova ohrabrenja dok mu je prepričavala svaki
detalj proteklih nekoliko tjedana. Sova, ostracizam,
svi problemi i teškoće na koje je naišla. Crvi.
Međutim, ipak je postojalo nekoliko tračaka
svjetlosti: voljela je nastavnike, Odsjek za umjetnost.
Ali sve u svemu, bila je to litanija jada. S mukom sam
gutala lazanje tjerajući komade u grlu gutljajima vina
i vode. Nisam se željela napiti u strahu da ću puknuti,
početi urlati na Andrewa i nikad ne prestati.
- Mami je isto užasno - Robin reče. - Sve mame su
grozne.
- Sve će uskoro biti bolje - Andrew reče,
progovorivši prvi put nakon nekog vremena. Naginjao
se u mom smjeru, ali pogled mu je bježao iza moga
uha, preko moga ramena.
- Mama kaže da mogu odustati na kraju
polugodišta ako ne bude - Robin reče.
- Mislim da to nije najbolji stav - Andrew reče. -
Što se dogodilo s mojom malom borkinjom? Sjećaš li
se kad te onaj dečko podbadao u školi pa si mu se
suprotstavila i rekla da te ostavi na miru? Treba ti
više takve energije ovdje.
Stisnula sam prste u šake ispod stola, oštro si
zabivši nokte u dlanove. Neću početi vikati. Nije
pošteno prema Robin.
- Tata - Robin reče. - Strašno je.
- Kladim se da to možeš popraviti - kaže. -
Nevjerojatna si u sklapanju prijateljstava. Nemoj
odustati. To se ne radi tako.
 Nisam ga mogla gledati. Željela sam ga lupiti dok
je sjedio za mojim stolom, jeo moju hranu, a njegova
je jebena krivnja što smo ovdje.
- To nije ni najgora stvar. Trebaš vidjeti što je baka
napravila s maminom starom sobom - Robin reče,
očito nespremna da se prestane žaliti. Pobunila sam
se pokušavši je zaustaviti, ali bilo je prekasno i Robin
je već vodila Andrewa iz kuhinje prema stubama.
Sjedila sam spuštene glave trgajući kožu oko noktiju,
zamišljajući prizor kad Andrew ugleda uništenje koje
je Lydia ostavila iza sebe. Hoće li biti suosjećajan? Ili
neće ostati iznenađen i samo si potvrditi da se mene
u suštini ne može voljeti te da su me odbili i majka i
on.
Nakon nekog vremena čula sam korake na
stubištu. Vraćali su se, prvo Robin, koračajući
lagano. Potom Andrew. Teško, polako. Hoće li se
uopće vratiti u kuhinju ili će odmah otići?
Ali došao je do kuhinje i stao na dovratku. Robin
nije bila s njim. Pogledam ga i prvi put nakon toliko
mjeseci zapravo me je pogledao u oči. Gledali smo se
nekoliko dugih sekundi i, nisam sigurna, ali nešto je
zaiskrilo, povezanost koja se stvorila ili obnovila.
- Robin će ostati sa mnom preko vikenda. Ostajem
u hotelu, u dvokrevetnoj sobi. Siguran sam da bi ti
dobro došao odmor. Odvest ću je u školu u
ponedjeljak, vidjeti kako izgleda. Možeš je pokupiti
poslijepodne - reče. Povezanost je pukla.
- Što ako ne želim da to učiniš?
- U tom slučaju pitajmo Robin što želi, hoćemo li?
Želiš li joj reći da ne smije provoditi vrijeme sa mnom?
 Duboko udahnem. Pobijedio me je.
- Kako da ti vjerujem da ćeš je odvesti u školi?
Kako da znam da je umjesto toga nećeš odvesti u
SAD?
Iznenađeno me pogleda. - Zašto bih to učinio?
- Više ne znam na što si spreman. Ne znam čak ni
tko si. - Ne mogu okolišati. - Što, dovraga, radiš ovdje,
Andrew?
- Želio sam vidjeti Robin. Naravno. I želio sam
vidjeti...
- Što? Što si želio vidjeti?
- Želio sam vidjeti jesi li dobro bez mene - reče. - I
jesi. Pogledamo se. Poruka koju sam mu poslala
lebdjela je između nas neodgovorena kao i mnogo
drugih stvari. Ne mogu to više raditi. - Zašto te jebeno
briga? Ti si me i natjerao na ovo. Jebi se, Andrew.
Samo izađi. Više te nikad ne želim vidjeti.
Na trenutak je stajao gledajući u pod prije nego
što je otišao pronaći Robin. Čula sam mu korake dok
se penjao stubama i glas u daljini. Spakirat će odjeću
za vikend, uniformu. Svaki će tren doći i tražiti moju
pomoć. Nikad ne može pronaći sve što joj treba.
Spremna sam na poziv, ali nisam ga dočekala. Sjedila
sam u kuhinji i čekala dok se Robin nije došla
pozdraviti, misli u oblacima. Bila je toliko uzbuđena
što će provesti vikend s tatom da je praktički
poskakivala svakim korakom. Andrew je otišao ne
vrativši se vidjeti me još jednom, a Robin mu je
skakutala za petama. Ostatak vikenda bio je tmuran.
 Dvadeset šest

Došao je prvi dan suđenja. Isprala sam vikend sa

sebe i obukla crno odijelo. Barem je nisam morala
voditi u školi. Razmišljala sam trebam li nazvati školu
i uvjeriti se da ju je Andrew zaista ostavio, a ne
pobjegao s njom, ali suzdržala sam se. Uskoro će mi
javiti ako nije stigla. Ako se ikad preseli natrag u
Ujedinjeno Kraljevstvo, morat ću se naviknuti na ovo.
Prošavši osiguranje, ugledala sam Barbaru u
prostoriji za presvlačenje i dala joj dokumente koje
sam dovršila.
- Očekivano, nema nikakvih dokaza o bilo kakvoj
komunikaciji između klijenta i podnositeljice tužbe -
rekoh. - I ima još nekoliko primjera kad je izmislila
stvari da pokuša zadiviti prijatelje. Pravim popis. Laži
koje je rekla.
- Izvrsno - Barbara reče. - Dobar posao. Imaš li još
puno?
- Još jedan fascikl. To je to.
Stajale smo jedna pokraj druge pred ogledalom
namještajući pojaseve i vlasulje. Barbara je bila
starija barem dvadeset pet godina i to se vidjelo, ali
ne previše. Dobro se drži, pomislim. Glavni pokazatelj
Barbarinih godina bile su male okomite bore oko
njenih usta, dokaz cjeloživotnog pušenja. I sad je
zaudarala na cigarete, na ustajali stari dim, slojevi i
slojevi koji su se nakupili tijekom godina - žena se
kupala u dimu.
 I Barbarina vlasulja naprijed je bila žućkasta. Za
razliku od moje koja je još uvijek bila potpuno nova,
bijela i očito jedva nošena. Barbara je pogleda iskosa
u ogledalu - uhvatim joj pogled.
- Nosila sam je samo nekoliko godina na
krunskom sudu prije nego što sam otišla - rekoh. -
Nisam je previše rabila.
- Pobrinut ćemo se da je pošteno iznosiš - Barbara
kaže. - Za sad si na ovome obavila odličan posao.
Pobrinut ću se da imaš posla.
.

Spremne smo zajedno izašle iz prostorije za

presvlačenje vukući crne haljine iza sebe. Jeremy nas
je čekao u predvorju zgrade suda, zgrožen. Nosio je
tamni sako i bijelu košulju, pripravan za svjedočenje.
Izgledao je kao da mu je u toj odjeći neugodnije nego
u sakou od tvida, pomalo kao da je posudio očevu
odjeću za važnu prigodu.
- Mislim da je ovaj mladić novinar - reče pokazavši
iza sebe muškarca u odjelu koje mu nije pristajalo. -
Prepoznajem ga, motao mi se oko stana prošli tjedan.
Barbara pogleda i slegne ramenima. - Vjerojatno -
reče. - Ovo će zasigurno privući određenu pozornost
medija. Već smo razgovarali o tome.
Jeremy je očito imao još nešto za reći na tu temu,
ali držao je jezik za zubima.
- Zora bi trebala stići svaki tren - Barbara reče. -
Zatim ćemo pronaći prostoriju za sastanke i provesti
te kroz postupak. Sad idem po kavu. Želite li vi išta?
 Jeremy i ja odmahnemo glavama i kad je Barbara
krenula prema kantini, zajedno se pomaknemo na
drugu stranu predvorja. Neprestano je pogledavao
preko ramena, očito iznimno nervozan.
- Trebali bismo pronaći sobu za sastanke ako je
neka slobodna - rekoh. - Mogu poslati poruku
Barbari gdje se nalazimo.
Prošli smo niz dugi, drvom popločen hodnik,
pokušavajući redom otvarati vrata. Došli smo
otprilike do pola kad se začulo glasno kriještanje.
- Nastavniče, nastavniče! Pogledajte, tu je!
Bila je to skupina tinejdžerica s debelim slojem
šminke i obrvama iscrtanim nespretnim rukama.
Primijetila sam im lažan ten i trepnula, iznenada
svjesna koliko blijedo izgledam. Djevojke se sjate oko
njega i stanu ga dirati po rukama i naizmjence
cvrkutati.
- Nastavniče, došle smo vas podržati. Ne želimo da
idete u zatvor. Došle smo svima pokazati koliko ste
sjajan nastavnik, koliko vas volimo.
Jeremy je izgledao poput životinje stjerane u kut.
Uhvatio je moj pogled i toliko je očito očajnički želio
da ga spasim da sam se umalo nasmijala, iako sam
bila iznimno svjesna koliko je situacija ozbiljna. Znala
sam što mora zadovoljiti za uvjetnu. Osim svega
drugog, ne bi smio imati ikakav kontakt s učenicima
Freyine stare škole. U redu, tehnički, nije ih sam
tražio, ali definitivno daju sve od sebe da ga diraju
koliko god mogu. Ako ga tužiteljstvo vidi u ovoj
situaciji, njegova bi obrana u najboljem slučaju
mogla postati problematična.
 Odmah iza mene nalazila se prazna soba za
sastanke. Mahnem rukom prema Jeremyju
pozivajući ga unutra, a kad se nije pomaknuo,
progurala sam se kroz skupinu i uhvativši ga za ruku
povukla ga u prostoriju, nakon čega sam zatvorila
vrata i stavila stolicu ispred njih kako nitko ne bi
mogao ući.
Stajao je pokraj stola blijed od straha. Okrenula
sam se prema njemu i opet ga uhvatila za ruku, ali
ovaj put nježnije. Udahnuo je jednom, dvaput, zatim
mi prišao bliže i spustio mi glavu na rame. Oklijevala
sam i na trenutak se ukočila prije nego što sam ga
jednom rukom zagrlila i potapšala po leđima. Disanje
mu se smirilo. Naposljetku se odmakne.
- Žao mi je - reče. - Žao mi je. Ovo me potpuno
prestrašilo.
- U redu je - rekoh. - Razumijem. To je bilo previše
za upiti. - Osmjehnem se, potapšam ga po ruci.
Okrenuvši se izvadim mobitel iz torbice spremna
Barbari poslati poruku, ali ona me u tom trenutku
nazove.
Na brzinu sam joj ispričala što se dogodilo i za
nekoliko minuta netko pokuša otvoriti vrata, a stolica
koju sam postavila padne na pod. Užurbano sam
otišla očistiti put i Barbara uđe. Preokrenula je očima
pogledavši me, ali nije komentirala ništa o
djevojkama vani.
Kad smo sjeli za stol, Barbara pročisti grlo i počne
govoriti.
Rekla je Jeremyju što može očekivati od prvog
dana suđenja, gdje će sjediti, koliko će malo moći
utjecati na odabir porote. S obzirom na to da mu je
otac bio sudac, vjerojatno sve to zna, pomislim, ali
izgledao je kao da se smiruje dok mu je Barbara
pričala i boja mu se polako vratila u obraze.
- Hoće li ti itko od roditelja doći na suđenje? -
Barbara upita.
- Da - Jeremy reče s izričitim nedostatkom
oduševljenja. - Pretpostavljam da će majka biti ovdje
sve vrijeme. Doći će svaki tren. Otac će mi doći kad
budemo znali kad počinjemo. Nije želio provesti sate
čekajući i teško im je biti zajedno na istome mjestu -
Jeremy zastane. - Međutim, oboje mi pružaju puno
potpore - nastavi kao da želi zaustaviti ikakve kritike.
.

Svi smo ostali zatvoreni u prostoriji za sastanke.

Alexandra se pojavila malo kasnije nakon što joj je
Jeremy dao upute. Zagrlila je sina i uhvatila ga za
ruku. Izgledao je sve više poput školarca u
posuđenom odijelu. Bilo ga je teško uopće zamisliti
kao zlostavljača.
Jeremyjev otac pametno je odlučio ne doći
prerano - do ručka još nismo stigli na red. Barbara
mu je poslala poruku da ga obavijesti o kašnjenju, a
on joj je odgovorio da nema svrhe da dolazi jer ionako
neće biti vremena da se išta važno dogodi. Barbara je
prenijela poruku Jeremyju koji je samo slegnuo
ramenima.
- Nije li to tako tipično za tvoga oca - Alexandra
kaže goreći od bijesa. Jeremy nije odgovorio.
Neprestano sam provjeravala mobitel ako se jave
iz škole pitati gdje je Robin za slučaj da je Andrew nije
odveo. Ništa. Dobre su vijesti što nema vijesti.
Odgoda nam je barem dala dovoljno vremena da
prođemo kroz sve važne teme - Jeremy i Alexandra
bili su zadovoljni mojim otkrićima u porukama s
Freyina računala. Alexandra je čak otišla toliko
daleko da je promrmljala svaka čast ispod daha, a
Barbara je obznanila da je spremna za ispitivanje,
obećavši da će rastrgati djevojku na komadiće na
govornici za svjedoke. Zamislila sam koliko Freya
strepi od pojavljivanja na sudu i umalo me prođe jeza,
iako sam je sve više željela vidjeti uživo nakon što sam
toliko vremena provela na njenim profilima na
društvenim mrežama. Jeremyjeva nervoza nije
isparila, a napetost je rasla cijelo jutro, posebno kad
smo morali napustiti prostoriju za sastanke u vrijeme
ručka, a ispred vrata su nas opkolile tinejdžerice koje
su iz nepoznatog razloga čekale vidjeti svojega idola.
- Kao da je član Beatlesa - Barbara promrmlja, ali
uhvati ga za ruku i povede do sudske kantine.
Odvjetnici tužiteljstva zauzeli su drugi stol u sobi i
Barbara im prijateljski mahne, ali nijedna strana nije
ništa rekla.
Kad smo napokon pozvani na sud u četrnaest i
trideset, bila sam spremna zadaviti Alexandru. Ona
je jedna od najtvrdoglavijih žena koje sam, nažalost,
upoznala i bunila se na sve, od načina na koji bi se
obrana trebala postaviti do neodobravanja zaposlenih
majki. Držala sam jezik za zubima i bilo je takvo
olakšanje kad smo je ostavili na mjestu za javnost
dok je Jeremy morao otići na optuženičku klupu.
Sutkinja je ušla i obavijestila nas da po njezinu
mišljenju danas nećemo stići vrlo daleko sa
suđenjem. Ispričala se zbog kašnjenja i rekla da će se
pobrinuti da sutra napredujemo.
- To je to? - Jeremy upita nakon što smo napustili
sudnicu.
- Kakav gubitak vremena. I novca - Alexandra
reče. - Svi su ti ljudi samo stajali čekajući. Nešto bi
se trebalo učiniti.
- Tako je to nakon godina mjera štednje - rekoh.
Prostrijeli me zlim pogledom.
Barbara podigne ruku. - Nema potrebe za
neugodnostima. Ovo se povremeno događa. Više nego
što bismo željeli. Ali sutra bi sve trebalo teći glatko.
Pozdravili smo se rukujući se. Ako budem brza,
stići ću na vrijeme pokupiti Robin nakon nastave
prije nego što bude morala ići u boravak nakon škole.
.

Put do škole bio je prvi put u cijelom danu da sam

imala vremena razmisliti. Bila sam bijesna zbog
Andrewa i načina na koji je samo ušetao natrag u
naše živote i opet nestao s Robin. Cijeli sam dan
strahovala da je uzeo Robin, da je ovaj put neće
vratiti. Ako je dobijem natrag - ne, kad je dobijem
natrag, tražit ću pravni savjet, zatražiti rastavu.
Onemogućit ću mu da se može jednostavno pojaviti i
odvesti je kad poželi. To se ne smije ponoviti.
Vreo i snažan bijes nagomilao se u meni. I škola
može odjebati. Što onda ako me te žene ne žele
upoznati? Ni ja ne želim imati posla s njima. Izišla
sam iz podzemne željeznice sa žarom u utrobi, za
razliku od drugih dana kad bih se vukla s hladnim i
teškim užasom u želucu. Sve će me čuti.
 Ali nešto se promijenilo. Nešto je bilo drugačije.
Došla sam očekujući svađu. Nisam je dobila.
- Bok, Sadie - jedna majka reče.
- Dobar dan - kaže druga.
Jedna mi se skupina osmjehne i mahne s
ljubaznim i toplim izrazima lica dok sam prolazila
pokraj njih.
Koji kurac? Ne razumijem.
- Dobar dan - reče treća.
Zbunjena sam. Kao da sam završila u paralelnom
svemiru.
- Sadie - Julia reče došavši do mene. - Nadala sam
se da ću te vidjeti. Misliš li da možemo razgovarati?
Situacija se iz neobične pretvorila u potpuno
neshvatljivu, kao da je nastala pukotina u prostorno-
vremenskom kontinuumu.
- Julia - rekoh trudeći se zvučati neutralno. - O
čemu želiš razgovarati?
- Krenule smo užasno - reče. - Mislim da bismo
trebale pokušati ponovno.
Nisam imala pojma kako bih joj odgovorila.
- Jessica mi je rekla sve o prošlom tjednu i tvome
imenu na ploči. Školske kapetanice moraju se držati
zajedno!
Trepnem. - Oh, molim te. To ne može igrati
nikakvu ulogu.
- To igra itekakvu ulogu. Zaslužuješ mjesto...
točnije, Robin ga zaslužuje. Sad sve ima smisla. Ali,
iskreno, trebala si nam svima odmah reći. Uštedjelo
bi nam toliko vremena.
 - Toliko vremena? - ponovim. Gotovo sam
zacviljela od šoka.
- Vidiš, da sam znala, shvatila bih da nisi
nametljivica. Naravno da bi Robin trebala biti ovdje.
Čak i ako nije krenula u školu ranije. Ti si dio školske
obitelji - reče, naglašeno mahnuvši rukom oko sebe.
Još sam uvijek bila bez riječi kad nam je prišla
Nicole i pridružila nam se.
- Rekla sam ti da je Julia ljubazna, zar ne? - reče.
- Sad će sve biti u redu. Vidjet ćeš.
- Iskreno, da - Julia reče. - Nadam se da ćeš
prihvatiti moju ispriku. Ponekad mogu imati
obrambeni stav. I, naravno, pod tolikim smo
pritiskom zbog ispita. Ovo je toliko važno polugodište.
Ali, naravno, ti znaš sve o tome, zar ne? Sve si to
sama prošla.
Događa li se ovo zaista, svi tjedni neprijateljstva
izglađeni su jednom jednostavnom isprikom?
Zasigurno se nitko ne može potpuno okrenuti samo
tako - ovo mora biti nekakva zamka. Ali prije nego što
sam išta uspjela reći, Robin izađe iz škole. Isprva me
nije vidjela i bila je očito nesretna, spuštenih ramena
i tužna izraza lica. Na trenutak je stajala gledajući
oko sebe i kad me je ugledala, lice joj se malo razvedri
- ali samo malo.
Dovukla se do mene. Kratko sam je zagrlila i
krenule smo. Julia nas zaustavi.
- Čekaj, čekaj malo - reče. - Mislim da bismo svi
trebali otići na čaj. Mala zabava dobrodošlice.
Pobrinuti se da smo prešle preko svih nesporazuma.
 - Mama, što se događa? - Robin upita ukočivši mi
se pod rukom.
- Julia misli da bismo svi trebali biti prijatelji.
Prije nego što je Robin uspjela odgovoriti, Julia se
ubaci. - Mislim da ćete se ti i Daisy odlično slagati.
Bit će dobro za nju da se druži s nekim tko je pametan
kao ona. Treba joj konkurencija.
Uhvatim Nicolein pogled preko Robinine glave.
Podigne obrvu. - Znam da misliš da se Pippa ne može
mjeriti s Daisy - reče suhonjavim glasom.
- Nisam tako mislila - Julia kaže.
Nicole se nasmije. - U redu je, Julia. Znam što si
mislila.
U tom trenutku pojave se Daisy i Pippa. Izgledale
su iznenađeno što vide Robin i mene sa svojim
majkama, ali Julia nije tratila vrijeme na objašnjenja.
- Svi idemo na čaj - obznani.
- Što je sa zadaćom? - Daisy upita.
- Nemojmo se večeras zamarati time - Julia reče.
-Stalno pišeš zadaću. Čaj će biti puno zabavniji.
Robin i mene povukla je nezaustavljiva sila.
Pogledam je pitajući se trebamo li početi trčati, ali
razgovarala je s Daisy i Pippom. Pomalo okolišajući,
možda u strahu od ismijavanja, ali dok sam ih
gledala, obje se djevojke nasmiju nečemu što je rekla,
ne neljubazno, nego iskreno, i kad je Robin shvatila
da je ne podbadaju, radost joj počne navirati na lice,
sramežljiv tračak osmijeha.
- Idete li? - Julia upita i još jednom pogledam
Robin. Očajnički sam je željela odvesti kući i saznati
kako je prošao vikend. Također očajnički nisam
željela čuti ništa o tome, pretvarati se da se uopće nije
dogodilo. Robin me molećivo pogleda.
- Možemo li ići, mama? Pippa kaže da je tamo
najbolja topla čokolada na svijetu.
Trebala bih odbiti, ali nisam imala srca reći ne.
Tjednima nisam vidjela Robin toliko sretnu.
Progutala sam izgovore. To je samo šalica čaja. Koliko
štete može napraviti?
- Da. Idemo - rekoh. - Bit će zabavno.
 Dvadeset sedam

Ostatak poslijepodneva prošao je u vrtlogu. Julia nas

je s nezaustavljivom energijom odvukla niz ulicu,
zauzela dio obližnjeg kafića pa naručila kolačiće, čaj
i vruću čokoladu prije nego što sam stigla trepnuti.
- Djevojke, sad sjednite i lijepo razgovarajte - reče
kad su pred njih stigli svi tanjurići i šalice. - Robin,
ja ću imati ugodan razgovor s tvojom mamom.
Propisno je upoznati.
Robin je izgledala zatečeno kao i ja. Nisam bila u
potpunosti sigurna koju ulogu trebam igrati u ovoj
novoj drami, ali pila sam čaj i jela kolač, slušala
razgovore, gledala Robin kako čini isto, a izraz na licu
joj se opušta sve više i više dok su djevojke
razgovarale s njom. Nasmijala se i čvor duboko u
želucu napokon mi se razvezao.
- Zaista bih voljela da si nam rekla da si bivša
učenica - Julia reče. - Sve bi bilo potpuno drugačije.
- Ne vidim zašto bi to trebalo činiti ikakvu razliku
- rekoh. - Ne bismo trebale dokazivati da pripadamo
ovdje.
Julia stisne usta. Nicole se promeškolji na stolici
i djeca prestanu razgovarati pogledavši odrasle,
zabrinutih lica. Stisnulo me u grlu vidjevši brigu na
Robininu licu. Željela sam povući riječi, odustati od
izazova koji sam postavila pred Juliju. Ali u isto
vrijeme odbijala sam sve pomesti pod tepih.
 - Bilo je vrlo teško - nastavim odlučno. - Dovoljno
je teško preseliti se u novo mjesto, novo barem za
Robin, bez suočavanja s takvom mržnjom. Dogodile
su se doista ružne stvari. - Mislila sam na mrtvog
crvendaća, iako to nisam rekla.
Julia još jače stisne usta gledajući u daljinu dok
je pokušavala sve upiti. Ovlaš pogledam Robin koja
je zurila u mene očima poput šteneta - nemoj ovo
upropastiti, nemoj se svađati, pusti da sve bude u
redu, molim te. Sad je sve na Juliji. Stanka se
otegnula, svaka je sekunda trajala duže i duže,
vrijeme se vrtjelo u petlji i okretalo dok smo čekale
odgovor.
Naposljetku se opet usredotoči na mene i otvori
usta. Zanemarila sam Robinino zamišljeno jaukanje
i podigla bradu. Suočit ću se s ovim licem u lice, kako
god završilo.
- U pravu si - Julia reče. - Bila sam previše
neprijateljski nastrojena. Žao mi je. Možemo li početi
ispočetka?
Trebala bih spomenuti crve. Motaju mi se po
mislima. Ali napetost oko stola je nestala. Robinino
se lice opustilo i okrenula se prema ostalim
djevojkama. Znala sam da će Robin pobjesnjeti ako
odbijem prihvatiti Julijinu ispriku i nastavim. Nisam
mogla podnijeti da je više uzrujavam.
- Naravno - rekoh. - Možemo početi ispočetka.
Robin se nasmije, a s njom i Daisy i Pippa, i dio
moje ljutnje ispari. Željela sam da prihvate Robin.
Možda sam trebala imati moralne hrabrosti kazati
Juliji koliko je odvratna. Nisam. Ali iako sam
prihvatila njezinu ispriku, to nije značilo da joj
vjerujem. Držat ću je na oku.
Osmjehnem se. - Sigurno je vrlo neobično kad se
netko pridruži u šestom razredu. Posebno s tim
nadolazećim strašnim testovima. Razumijem da je
teško.
- Hvala ti - Julia reče. - Zaista to cijenim. Hoću
reći, pogledaj koliko se djevojke dobro slažu. Toliko je
ugodnije kad svi možemo biti prijatelji. - Zavalila se u
stolicu i srdačno rukom mahnula prema Nicole. - Ne
slažeš li se, Nic?
Nicole kimne glavom i osmjehne se, spokojna
izraza lica. Kaže mi - Rekla sam ti da će sve biti u
redu, nisam li?
- Jesi.
- Baš je smiješno kad pomisliš da smo sve bile u
školi zajedno - Julia reče. - Šteta što nismo bile na
istoj godini. Pretpostavljam da me se uopće ne sjećaš,
zar ne?
- Ni najmanje, bojim se... ni Jessice. Četiri godine
je ipak malo previše.
- Da, naravno - Julia reče. - Ni mi se tebe uopće
ne sjećamo. Valjda se različite godine nikad nisu
miješale. Ni sad nije puno drugačije.
U tom mi trenutku zazvoni mobitel. Pročitala sam
Barbarinu poruku. Sutra počinjemo ranije - sutkinja
kaže da možemo započeti u devet i trideset. Vidimo se
u devet.
- Posao? - Julia upita.
- Posao. Moje suđenje. Sutra počinjemo ranije.
 - To je zacijelo iznimno fascinantno. Na čemu
trenutačno radiš? Biti kaznena odvjetnica tako je
zanimljiv posao - Julia kaže. Iznenadila sam se da
uopće zna što radim. Netko joj je zacijelo spomenuo.
Možda Robin. - Radiš li trenutačno na nečemu
velikom?
Nisam se mogla oduprijeti prilici da se pohvalim.
-Moglo bi se reći da je u pitanju prilično veliko
suđenje. Ali ne igram nikakvu veliku ulogu u njemu.
Ja sam samo vježbenica. I pridružila sam se vrlo
kasno; većina posla već je bila obavljena. Radi se o
nastavniku koji je optužen da je imao seksualni
odnos s učenicom.
- Jesam li čitala o tome? Nije li nešto pisalo u
Standardu jučer? - Nicole zaneseno upita. - Bila je
njegova fotografija. U školi u srednjem Londonu, zar
ne? Predivan je.
- Oh, znam sve o tome - Julia reče. - Kći prijateljice
moje prijateljice je tamo. Djevojka u pitanju je malo...
slobodnija, da tako kažem. Priča se da voli izmišljati
laži o ljudima. Svi misle da je sramota što je slučaj
uopće otišao tako daleko. On je sin suca ili tako
nešto. Vrlo neobično.
Brzo sam morala posložiti komentare u glavi da
znam što smijem reći, a što ne. Željela sam pitati
Juliju više o opasci da voli izmišljati laži o ljudima, ali
nisam htjela privlačiti previše pažnje ili podijeliti
previše detalja o slučaju.
- Ja sam u njegovoj obrani. A starija odvjetnica
koja ga zastupa je iznimno dobra. Sigurna sam da je
sve to već iskopala.
 - Izgleda li dobro kao na slici? - Nicole upita. ,
- Ne mogu reći da sam primijetila - rekoh. - On mi
je klijent. Također je vrlo mlad. Nisam ga baš gledala
na takav način. Usto, oči su mu jako blizu jedno
drugom. Ali pretpostavljam da bi se moglo reći da
izgleda dobro.
Nicole se nasmije. - Kakva si ti sretnica. Pomislila
sam kako na slici ima baš lijepe oči - uopće se nisu
činile kao da su toliko blizu. I što nije u redu s time
da ti se sviđa mlađi muškarac? Pogledaj obitelj
Macron.
Nasmijem se, ali Nicole nastavi podbadati iako je
Julia ostala hladnokrvna. Nije to radila neljubazno,
nježno je bockala i cerila se. Uživala sam ponovno se
našavši u skupini žena. Toliko su mi nedostajale
druge mame otkad sam se vratila u London.
Prije nego što sam shvatila koliko je sati, već je
bilo pola sedam. Zabava je završila - zadaća i satovi
glazbenog zovu. Robin je također uživala i krenule
smo kući, obje raspoloženije više nego ikad proteklih
tjedana.
- Je li ti bilo lijepo? - upitam.
- Da. Ovo poslijepodne bilo je zabavno. Uživala
sam u normalnom razgovoru s ljudima.
- Točno znam što misliš.
Robin je otrčala gore i iako sam je trebala pitati o
vikendu s Andrewom i je li se zabavila, drage sam
volje prešla preko toga.
 Dvadeset osam

Preplavljena cunamijem Julijina društvenog

prihvaćanja, postalo je vrlo jasno da će Robinino
iskustvo u školi od sada biti potpuno drugačije. Glas
se pročuo preko noći. Probudila sam se s nekoliko
poruka različitih majki koje su me pitale bi li Robin
željela doći k njima na igranje. Pokazala sam ih Robin
i ona preokrene očima djetinjasta izraza, ali svejedno
je bila sretna zbog ukazane pažnje. Pozvana sam na
nekoliko pića i kava ujutro i u jednoj službenijoj e-
poruci pitale su me bih li se pridružila odboru za
aranžiranje cvijeća. To me malo začudilo. Krenula
sam spustiti mobitel i spremiti se za dan pred sobom,
kad je stigla još jedna poruka. Ovaj put od Zore.

Skupila sam potencijalne informacije o toj Juliji -

razgovarala sam sa Sophie i ona misli da se sjeća više o
Juliji koju su silno zlostavljali - imala je velike prednje zube
i jako je smrdjela. Kasnije su joj se pojavile i grozne akne.
Čini se da sad to nadoknađuje. xxx

Informacija mi na trenutak nije imala smisla.

Julia se uopće ne čini kao da je bila žrtva. Zasigurno
nema suosjećanja. Ali razmislivši, kockice su mi se
posložile u glavi.
Njeni savršeni zubi, savršeno držanje, savršeno
sve. Naravno da je se ne sjećam iz škole. Unatoč
svemu što je učinila, počela sam je mrvicu
sažalijevati. Možda ispod površine ipak nismo toliko
različite - i meni je bilo prilično loše. Iako sam ja
reagirala na način da pobjegnem od toga koliko sam
mogla, možda nije tako neobično što Julia želi
popraviti prošlost, promijeniti je. Ništa neću reći. Sad
se ponaša ljubazno; to će neizmjerno pomoći Robin u
životu. Ali nisam zaboravila što se dogodilo i to sam
odlučila zapamtiti.
.

Robin je gotovo poskakivala kad smo stigle u školi,

svaki put malo više kad bismo prošli pokraj djevojke
koja ju je pozdravila. Kad smo ušle unutra shvatila
sam koliko smo bile izolirane. Na ulazu sam srela
Juliju i Nicole, gotovo kao da su me čekale i obje me
povuku u tople zagrljaje prije nego što su me
pokušale nagovoriti da im se pridružim na kavi.
- Ne mogu, moram ići na sud - rekoh. - Drugi put,
kad sve završi.
- Naravno, zastupati gospodina Zgodnog - Julia
reče namignuvši.
- Teško - nasmijem se.
- Kad ćeš završiti? - Nicole upita.
- Oko četiri popodne, mislim.
- Nećeš stići pokupiti Robin?
- Ne. Robin će ići u boravak nakon škole. Sve smo
dogovorile.
- Mislim da možemo smisliti nešto bolje - Julia
reče. Okrene se prema Robin. - Želiš li ići kući s nama
poslijepodne? Ti i Daisy možete zajedno napisati
zadaću.
Robin uzbuđeno kimne glavom. Pobunila sam se
- to je previše i prebrzo. Ali Daisy je odmah počela
razgovarati s Robin o tome što mogu raditi kad završe
sa zadaćom i opet nisam imala srca odbiti je.
- Onda imamo dogovor - Julia reče. - Može doći k
nama, a ti je možeš pokupiti tamo. To će ti malo
smanjiti pritisak dok suđenje ne završi. Nicole, ne
slažeš li se?
- Da, sjajna ideja. Dobrodošla je i kod nas. Znam
da bi Pippa voljela da dođe.
Suzdržavala sam se, ali Robin je bila toliko
uzbuđena da sam popustila. Nema sumnje da će nam
život biti lakši. Boravak nakon škole traje samo do 17
i 30 i ako se suđenje imalo odulji, zakasnit ću.
- To je doista lijepo od vas - rekoh. - Bit će nam
puno lakše. Znam da moram dogovoriti nešto bolje,
ali u međuvremenu...
.

Do suda sam putovala bolje volje. Još sam uvijek

cinična zbog činjenice da je naše prihvaćanje u stado
bilo utemeljeno na tako plitkoj pretpostavci, ali u
ovom se trenutku nisam namjeravala opirati. Samo
sam bila zahvalna što Robin napokon ima prijatelje.
Crv sumnje počeo mi se motati po mislima, ali sam
ga užurbano zgazila. Držim ih na oku - neće nam
postati novi najbolji prijatelji. Ne još.
Naišla sam na Jeremyja pred Elephant and
Castleom. Motao se pred vratima, uplašen.
- Opet sam vidio neke od njih u podzemnoj
željeznici - reče. Nije morao objasniti koga.
- Progurat ćemo se kroz njih - rekoh - i opet
pronaći sobu za sastanke.
 Tinejdžerice su nas zaista čekale na sudu
zabacujući kosu kad sam pokušala proći kroz njih i
umalo se ugušila od teškog smrada jeftinog parfema.
Ovaj sam put barem bila pripremljena na pokolj i
podigla sam bradu i probijala se. Pronašli smo istu
sobu za sastanke kao i dan prije i zabarikadirah
vrata. Kad je napetost nestala, prasnuli smo u
smijeh.
- Zašto su, pobogu, ovdje? - upitah.
Jeremy je izgledao dostojanstveno; smijeh je
odmah utihnuo. - To je škola za djevojke - reče. -
Polude oko muških nastavnika. A znate kako se
histerija može proširiti među djevojkama. Samo su
zaluđene mnome. Ne shvaćaju da je u pitanju moj
život. - Dostojanstvo je raslo sa svakom njegovom
izgovorenom riječi i zrak u sobi postajao je sve teži.
- Zar nemaju nastavu?
- Čovjek bi pomislio - reče. - Ali to su
srednjoškolke. Imaju slobodna jutra. Barem će otići
do ručka. I uskoro će im ovo svejedno dosaditi. Čim
shvate da ih ignoriram.
- Dobro.
- Hvala što ste me uveli unutra. Nisam siguran da
bih to mogao učiniti bez vas. - Osmjehne se.
- Nema problema - rekoh. - Sve je to dio posla. -
Ne spustivši torbu počnem kopati po njoj tražeći
jedan od fascikala, ali izvukla sam ga nespretno pa
mi je ispao i sve se razletjelo po podu. Kleknula sam
pokupiti papire i Jeremy klekne pomoći mi. Bio mi je
blizu, vrlo blizu. Na trenutak sam osjetila njegovu
toplinu i Nicoleine su mi šale odjeknule u mislima.
Zasigurno mi se ne sviđa moj klijent. Užurbano sam
ustala mrvicu uzrujana. Mobitel mi je zazvonio i brzo
se priberem. Bila je to Barbara. Stiže za pet minuta.
- Moram otići presvući se - rekoh izravnavši
suknju. -Barbara će stići za nekoliko minuta. I na
redu smo u devet i trideset, nemoj zaboraviti. Danas
počinjemo ranije.
Otvorila sam vrata i izašla iz prostorije takvom
brzinom da sam uhvatila tinejdžerice nespremne i
jednu putem udarila torbom s kotačićima u gležanj.
- Au - djevojka reče pa se okrenem i nečujno joj se
ispričam. Ali nisam to mislila.
 NEDJELJA, 12:30

Napokon moja stanica. Ustanem i spuštene se glave

proguram kroz putnike koji su stajali ignorirajući
zabrinute komentare i prigovore i nabijem se na vrata
autobusa da mogu izaći prva. Trčim pločnikom teškim
koracima - jedan, dva, jedan, dva - bilo što samo da
stignem tamo.
Međutim, ne mogu trčati, nikad ne trčim i oštar,
postojan bol u desnoj strani trbuha sve je jači.
Pokušavam ga zanemariti, ali ne mogu. Moram stati.
Naslonim se na zid nečijeg dvorišta pokušavajući doći
do daha i bol se napokon povuče.
Pogledam mobitel koji je zapištao. Nakon što je
izgledao kao da je umro, vratio se u život poput Lazara.
Veći dio ekrana ne vidi se od pukotine, ali uspijevam
pročitati tekst. Zora.
Jesu li stigli? Je li kod kuće?
Ne mogu odgovoriti. Previše je. Opet počnem trčati,
ali moram stati kad se bol iznova pojavi pa se
naslonim na zid i zajecam NE, NE, NE, NISU.
Netko mi dodirne rame. Skočim ustuknuvši prije
nego što sam primijetila policijskog službenika u jakni
visoke vidljivosti čija me žuta boja bola u oči.
- Je li sve u redu? - upita. - Osjećate li se dobro?
Nemam vremena za ovo. Ne mogu trošiti dah
uvjeravajući ga kad ništa nije u redu, uopće nije u
redu. Odmahnem glavom.
- Nestala je - kažem. - Nestala je. Moram je pronaći.
 Duboko udahnem i bol je nestao pa slegnem
ramenima. - Dobro, dobro sam - a zatim nastavim juriti
ulicom do kraja staze i skrenem iza ugla prije nego što
je stigao reagirati.
 Dvadeset devet

Napokon smo počeli. Jeremy je sjeo na optuženičku

klupu, odvjetnici tužiteljstva i obrane s lijeve i desne
strane, Barbara ispred, ja u sredini, Zora iza, najbliže
Jeremyju za slučaj da se mora konzultirati s njom
tijekom suđenja. S druge strane nalazio se tužitelj,
Edward Kayode. Bio je sam, bez vježbenika, bez
zastupnika kraljevskog tužiteljstva. Ali znala sam da
mu nedostatak potpore na strani tužiteljstva neće
predstavljati problem. S gotovo dvadeset godina
iskustva, izrazito sposoban, Legal 500 opisao ga je
kao „iznimno karizmatičnog odvjetnika s temeljitim
poznavanjem svojih slučajeva, kojemu nema ravna“.
Svi smo ustali kad je ušla sutkinja. Naklonili smo
se u njenu smjeru. Sutkinja se nakloni i svi
sjednemo. Kad je postupak počeo, komešanje iz
mjesta za javnost počelo se širiti sudnicom. Osvrnula
sam se i ugledala tinejdžerice koje su zauzele najbolja
mjesta u prednjem dijelu galerije za javnost.
Alexandra je sjedila na drugom kraju prvog reda s
neodobravanjem na licu. U .tom trenutku još nisam
vidjela nikoga tko bi mogao biti Jeremyjev otac.
Jeremy je izgledao smeteno, a pažnju mu je
privukla aktivnost iza umjesto sutkinje na koju se
trebao usredotočiti. Pitala sam se traži li možda oca.
Sudski službenik dvaput ga je morao prozvati prije
nego što je reagirao skočivši na noge da potvrdi ime i
adresu.
 Zora je otvorila bilježnicu i našvrljala poruku,
istrgnuta stranicu i dodala mi je. Otac je nemoguć,
pisalo je. Neprestano mi šalje mailove i govori mi što
da radim. A onda se ne može ni pojaviti na vrijeme da
podrži vlastitog sina.
Pročitala sam poruku, okrenula se i uhvatila
Zorin pogled. Obje podignemo obrve. Znala sam da će
obrani biti puno lakše ako on nije tamo da nas davi
svojim stručnim mišljenjem, ali brinulo me da bi to
moglo imati štetan učinak na Jeremyja. Još ga
jednom ovlaš pogledam. Zurio je pred sebe - blijed,
izobličen.
Misao mi padne na pamet niotkuda - jest zgodan.
Ima nešto privlačno u njemu u tom odijelu. I mlad je.
Vrlo mlad. Dok sam ga gledala uhvatio me neobičan
osjećaj da sam ga već upoznala i njegovo je lice
istaknuto bijelim ovratnikom i tamnim sakoom
iznenada izgledalo poznato. Kosu je uredno počešljao
na stranu. Podigne pogled i uhvativši me kako zurim
u njega, kut usta podigne mu se u lagan smiješak.
Osjećaj da sam ga upoznala ispari. Uzvratila sam mu
osmijehom i vratila se bilješkama.
Porota je ušla u prostoriju. Vrijeme je da se
usredotočim na postupak. Imena su im pročitana i
redom su sjeli na svoja mjesta. Zora je promatrala
Jeremyja da provjeri hoće li reagirati i na koga -
svakome je kimnuo. Očito ih nije poznavao.
Porotnicima je rečeno da će slučaj trajati malo manje
od dva tjedna i da je povezan sa školom u središnjem
Londonu te im je pročitano ime škole i točna lokacija.
Ako itko od članova porote ima ikakve veze sa školom,
to moraju reći sada. Svi odmahnu glavama. Porota je
spremna.
Dok su prisezali, svakoga sam posebno pomno
promotrila. Bio je to pravi spoj za ovakvo suđenje.
Osam žena različitih godina i etniciteta, četiri
muškarca. S obzirom na to da sve ovisi o
vjerodostojnosti podnositeljice tužbe, ovo je dobra
ravnoteža; žene su oštrije prema podnositeljicama
tužbe, barem iz mog iskustva. Oštrije prema drugim
ženama, točka.
Administrativni postupak je završio i Edward
Kayode, tužitelj, ustane i poroti predstavi optužbu.
Pažljivo su pratili svi osim jednog muškarca na lijevoj
strani stražnjeg reda s ne baš oduševljenim izrazom
lica. Primjetno se razbudio kad je Edward došao do
detalja optužbe, tri događaja za koje će tužiteljstvo
predstaviti dokaze da je optuženi imao seksualni
odnos s podnositeljicom tužbe. Čak ni nepristran
način na koji su predstavljeni detalji, službenom
terminologijom, nije bio dovoljan da briše gladan izraz
na licu porotnika.
Stegnulo me u grlu i okrenula sam se pokušavši
ne pokazati odbojnost koju sam osjećala. To će ići
Jeremyju u korist. Svaka čast, sine, mogu čuti riječi
tog porotnika u trenutku kad se Freya pojavila na
mjestu za svjedoke. Strašno. Ali ako pomaže obrani...
Nastavim voditi bilješke.
.

Jeremy je bio još bljeđi kad je postupak završio za

danas.
 - Zvuči užasno - reče dok smo izlazili iz sudnice. -
Osudit će me u tren oka.
- Nemoj paničariti - rekoh. - Treba tako zvučati.
Moraju to opisati najjačim riječima na raspolaganju.
Moraju predstaviti svoju priču. Ovo je vjerojatno
njihov najbolji trenutak prije nego što bilo koji od
svjedoka ne istupi i uništi im tu lijepu pričicu.
- Valjda - Jeremy reče.
- A porota nije protiv tebe. To se vidi.
- Nisam ih želio gledati - reče.
- Trebao bi. Nekoliko starijih dama ti se smiješilo.
A momak u pozadini očito je na tvojoj strani. Izgleda
kao da gotovo odobrava što tvrde da si učinio.
- Bože, ljudi su grozni - Jeremy reče. - Ali što ako
Freya bude uvjerljiva? Policija joj očito vjeruje, inače
me ne bi optužili. Što ako joj i porota povjeruje?
- Imaj vjere - rekoh. - U redu, tužitelj je vraški
dobar. Ali i Barbara je dobra. Jedna od najboljih. Radi
ovo godinama duže od njega. Ona je poput rotvajlera
kad je u pitanju unakrsno ispitivanje. Vidjet ćeš.
Jeremy se nasmije i odmah ponovno uozbilji. - To
je vrlo tužno. Osjećam se grozno jer je došlo do ovoga.
Mrzim uopće pomisliti kroz što Freya prolazi.
- Pohvalno razmišljanje - Barbara reče sustigavši
nas. - Ali misli na ono što čini tebi. To je prilično
neoprostivo.
- Ništa ne bi trebalo biti neoprostivo - reče. -
Uvijek bismo trebali nastojati vidjeti obje strane priče.
Iznenadilo me njegovo razumijevanje, ali Barbara
je podigla obrvu ne izgledajući uvjereno. Počne nešto
govoriti, ali se zaustavi. - Vidjet ćemo kako će se ovo
odviti - reče naposljetku. - Onda možemo početi
razmišljati o oprostu.
Jeremy kimne glavom. U tom smo trenutku već
stigli do vrata prostorije za presvlačenje. Zora se
pojavi i stanemo u uski krug po strani u hodniku.
Barem nas nisu oblijetale zaluđene tinejdžerice. Sve
su otišle kao što je Jeremy predvidio.
- Zvao me tvoj otac, Jeremy - Zora reče. - Rekla
sam mu dokle smo stigli.
Jeremyjevo se lice tržne. Izvadio je mobitel i
pogledao ga. - Meni se nije javio - reče. - Zacijelo je
imao posla. I valjda se još nema što vidjeti.
- Ne - Zora odgovori. - Ovo je bilo samo otvaranje
i svi smo znali što će biti rečeno. S obzirom na to da
plaća obranu, sigurna sam da će doći uvjeriti se kako
je dobro potrošio novac. - Zastane prije nego što je
nastavila. - I bit će tu za tebe.
Jeremy se nasloni na zid, nakratko zaklopivši oči
prije nego što podigne pogled prema stropu.
- Siguran sam da hoće - kaže. - Zacijelo je pod
velikim pritiskom. Sigurno nije baš idealno što mu je
sin na suđenju zbog nečega ovakvog.
- Barem novinari još uvijek nisu otkrili povezanost
-Zora reče. - Na neki je način možda bolje da se uopće
ne pojavljuje na sudu. Ovo je stvorilo već dovoljno
publiciteta.
Jeremy kimne glavom. On, Zora i Alexandra se
pozdrave, a Barbara i ja uđemo u sobu za
presvlačenje. Nismo razgovarale o slučaju. Nije se
imalo što reći. Još nije bilo iznenađenja. Nadala sam
se da uopće neće biti iznenađenja.
Barbara je prva izašla. Ja sam završila nekoliko
minuta nakon nje. Poslala sam poruku Juliji da vidim
kako je sve i gotovo istog trena primila odgovor. Sve
je dobro - pišemo zadaću i sad ćemo jesti tjesteninu i
piti ćaj. Kakva ljupka djevojka! Može doći bilo kad. ]
xxxx Zahvalila sam joj se prije nego što sam pokupila
svoje stvari.
Sud se zatvarao za danas, hodnici su bili prazni,
a u zraku je ostao samo blag miris gulaša koji se
služio za ručak u kantini. Zaokupile su me misli o
Robin nadajući se da joj je dan prošao bolje, da je
nove prijateljice neće napustiti, kad me je netko
uhvatio za ruku odostraga i srce mi je skočilo u grlo.
Začujem muški glas: - Sadie. - Isprva ga nisam
prepoznala; kosa mi je pala preko očiju zamutivši mi
pogled kad sam se okrenula prema njemu.
- Sadie - ponovi i sad shvatim da je to Jeremy.
Iako bih trebala osjetiti olakšanje, još me je uvijek
držao strah. Zabacila sam kosu i duboko udahnula.
- Isuse, umalo sam umrla od straha.
- Oprostite - reče, zakoračivši unatrag. - Oprostite.
Nisam vas htio uplašiti.
Nasmijem se pomalo neugodno sad kad je strah
prošao.
- Želio sam razgovarati s vama - reče. - Želio bih
znati što mislite kako je današnji dan prošao.
- Barbara će drage volje razgovarati s tobom. Ili
Zora - rekoh.
 - Znam - kaže. Na trenutak zastane i nasmije se.
- Moram biti iskren, Barbara me mrvicu plaši. Ne
volim joj postavljati pitanja da ne pomisli da sam
glup. Također, mislim da će sve prenijeti mom ocu.
Osmjehnem se. - Pretpostavljam da može biti
malo zastrašujuća. Ali odgovorila bi na sva pitanja,
glupa ili ne. I poštovala bi povjerljivost u odnosu s
klijentom. - Počela sam hodati prema izlazu iz zgrade.
Jeremy je spustio ramena. - Valjda bih je trebao
pitati - reče i tragovi smijeha ispare mu iz glasa. - Ali
teško je. Vrlo je profesionalna i zasigurno misli da
sam idiot jer sam završio u ovoj situaciji.
- Sigurna sam da ne misli - rekoh. - Misliš na
najgore jer ti je sve ovo toliko stresno. Ali barem je
počelo. Bolje je od groznog iščekivanja. Mora biti.
- Jest - kaže. - Samo želim da završi. Kako god da
završi, iskreno.
Napustili smo zgradu suda i stubama sišli na
ulicu. Pitala sam se želi li otići na piće. Zamislila sam
cijelu večer, razgovor o slučaju, o prijamnim ispitima,
o njegovu ocu i mojoj majci i koliko je teško ispuniti
očekivanja takvih roditelja. Jeremy je sigurno
smatrao da mu je obitelj razočarana u njega, baš kao
što sam se i ja uvijek osjećala. Gotovo sam mogla
okusiti vino na usnama, laki okus kvalitetnog
klareta. Ali suzdržala sam se.
- Moram ići - rekoh. - Moram pokupiti kćer.
Iako je padao mrak, vidjela sam kako mu osmijeh
blijedi. - Naravno - kaže. - Kasno je.
- Jest. To barem znači da je prokleti novinar
otišao.
 Kimne glavom. - Hvala Bogu. A nije bio ovdje ni
ujutro.
- Nemoj se previše uzbuđivati zbog toga - rekoh. -
Na sudu je bio novinar iz Press Associationa. Barbara
mi ga je pokazala. Napisat će članak.
- Znam - reče. - Barem mi ne kucaju na vrata...
još. Moglo bi biti gore.
- Moglo bi. U svakom slučaju, moram ići. Vidimo
se sutra. Zapamti da suđenje počinje u deset, a ne
devet i trideset. Iako, što ranije dođeš, to je
vjerojatnije da ćeš izbjeći novinare.
- Istina - reče. Bila sam spremna krenuti kad se
iznenada bacio na mene i zagrlio me obrazom mi
dodirnuvši vrat, kožom o kožu. Nisam se opustila u
zagrljaju; bila sam vrlo svjesna sebe, svojih velikih i
nespretnih ruku kad sam ga obgrlila i čvrsto ga
potapšala po leđima jednom, dvaput, triput prije nego
što me pustio. Zakoračila sam unatrag jedne ruke
podignute kao da salutiram i užurbano skrenula iza
ugla prema podzemnoj željeznici.
.

Te večeri, kad je Robin zaspala, nazvala sam Zoru.

Razmijenile smo poruke o Juliji, ali do sad joj nisam
imala priliku reći za Andrewov posjet. Sve sam joj
ispričala.
- Što je želio?
- Nemam pojma - rekoh. - Želio je vidjeti je li nam
dobro bez njega.
- To nema smisla.
 - Nema - složim se. - U svakom slučaju, barem je
počelo suđenje.
- Da, dobro je. Ide ti dobro. Barbara je zadovoljna
tobom.
- To je već nešto. Možda ipak nije sve tako crno.
Znaš, bila si u krivu u vezi škole. Mislim da će biti u
redu. Popravilo se. Ljudi su se napokon počeli
ponašati prijateljski. Robin je sretna.
- Što si rekla? Ljudi se ponašaju prijateljski?
Rekla si da su užasni.
Sad mi je drago što joj nisam spomenula mrtvog
crvendaća. Ne bi me pustila na miru dok ne uletim u
školu i uzrokujem još problema. - Robin je bilo
prilično grozno. Samo sam zahvalna što je sada malo
sretnija.
- Svakako. Ali budi oprezna. Ne trebaju ti te žene,
znaš.
- Voljela bih da je to istina. Zaista bih. Ali trebaju
mi ti ljudi. Užasni ili ne, moram ih trpjeti. Važno je za
Robin da se slažemo. Sve je to površno, to znaš.
- Valjda. Ali mislim da ne bi trebala vjerovati tim
ženama nakon načina na koji su se ponijele prema
tebi.
- Znam. Oprezna sam. Ali sad se trude pa moram
i ja.
Završila sam poziv. Znala sam da je Zora u pravu,
ali nisam željela rasprsnuti prvi mjehurić' sreće koji
sam osjetila u posljednjih nekoliko tjedana. Otišla
sam u krevet zabrinuta, ali kad sam se opustila,
odlučnost mi se kristalizirala. Ono što mi je Zora
rekla je istina. Tako je kako je. Neću oprostiti Juliji
zbog prijašnje mržnje, ali dat ću joj priliku i prestati
biti toliko sumnjičava prema svima njima.
Ionako nemam drugog izbora.
 Trideset

Robin je još bila sretna kad se probudila idućeg jutra,

a i moje se raspoloženje popravilo preko noći. Kod
Julije jučer nije bilo drame i neugodnosti, a vidjevši
Robin tako veselu potvrdila sam si odluku da
iskoristim naš novi početak. Lakim sam korakom
kakav nisam imala tjednima otišla na sud. Nije me
mučio čak ni prizor fotografa koji se motao po
parkiralištu pred sudom. Barem dok nije podigao
fotoaparat uperivši dugi objektiv u mene i
usredotočivši se na formalnu masku koju sam
nabacila na lice.
Bilo je olakšanje proći kroz ulazna vrata. Nekoliko
sam puta duboko udahnula čekajući da mi
osiguranje pretraži torbicu i prolazeći kroz detektore
metala. Očekivala sam Jeremyja u hodniku, ali nije
ga bilo. Otišla sam ravno u sobu za presvlačenje.
Barbara je kasnila stigavši tek nekoliko minuta prije
nego što smo trebali početi.
- Jutros sam dobila poruku od Edwarda Kayodea
- reče. - Danas će zatražiti odgodu.
- Zašto?
- Podnositeljica tužbe je bolesna. Navodno. -
Preokrene očima.
- Što joj je?
- Migrena. Ima liječničku potvrdu - Barbara reče.
- Baš. Ne može li pozvati nekog od drugih svjedoka
u međuvremenu?
 - To sam i ja rekla. To ću reći sutkinji.
Zastanem. Znala sam taj ton. - Čula sam ,,ali“.
- Da. Ali mislim da će sutkinja dopustiti odgodu. I
ja bih tražila isto. Cijeli im slučaj ovisi o njenom
svjedočenju. Mora biti u središtu pozornosti -
Barbara reče nabacivši vlasulju na glavu i popravivši
naočale.
- Ali ćete uložiti prigovor? - upitam žureći za
Barbarom koja je dugim koracima jurila prema
sudnici.
- Kakvom me to smatraš? - Barbara reče
podsmjehnuvši se. - Rekla sam mu da je to
najnečuveniji zahtjev koji sam ikad čula i da ćemo
dati sve od sebe da završimo agoniju svoga klijenta.
- Je li odgovorio?
Barbara stane. - Bio je iznimno drzak - reče, ali se
smješkala. Gurnula je ruku u torbicu, izvukla
mobitel i otvorila poruku. - Ovo je poslao.
Zagledala sam se u mobitel. Odgovor je bio samo
jedan emotikon, malo žuto lice koje je preokrenuto
očima i gledao u nebo. Nasmijala sam se.
- Upravo tako - Barbara reče i uđosmo u sudnicu
nekoliko sekundi prije nego se pojavila časna
sutkinja Chynoweth.
.

Točno kako je Barbara predvidjela, slučaj je toga

dana odgođen. Kad je Barbara iznijela argumente
protiv zahtjeva, po strogom izrazu lica bilo je jasno da
sutkinja nije zadivljena. Pokaže Barbari da sjedne.
 - Čula sam dovoljno, gospođice Carlisle. Suđenje
je odgođeno. Svi znamo koliko je važno svjedočenje
podnositeljice tužbe. Iako bi bilo dobro da sutra može
doći - sutkinja reče - inače će mi trebati dodatna
potvrda njezina doktora. Moramo nastaviti sa
suđenjem.
Edward kimne glavom složivši se i sutkinja nas
sve raspusti do idućeg dana. Požurila sam van
zadovoljna što ću imati dan za sebe i jer ću stići u
školu na vrijeme da pokupim Robin.
.

Odlučila sam iznenaditi Robin na školskim vratima,

ali kad sam stigla, iznenadilo me Nicoleino
razočarano lice nakon što me je ugledala. Međutim,
tužan izraz brzo je izblijedio i umjesto njega pojavi se
osmijeh.
- Kako lijepo! Robin će biti toliko sretna - reče. -
Mislile smo da ćemo te vidjeti tek znatno kasnije.
- Danas smo završili ranije - rekoh. - Pa sam
mislila da bih mogla doći. Mogu je odvesti kući.
- Ah, bojala sam se da ćeš to reći. Pippa će biti
toliko razočarana ako Robin ne dođe - veselila se
tome. Zašto ne dođeš i ti? Mogla bih vidjeti što Julia
radi. Mogle bismo imati žensko druženje!
Osmjehnem se, ali malo me zatekla Nicoleina
žestina. I ostalih majki također. Posljednjih nekoliko
tjedana bila je noćna mora iz koje sam se probudila,
ali još ne u potpunosti. Bok, jedna reče. Pozdrav,
lijepo je vidjeti te, kaže druga. Moraš dovesti Robin
jedno poslijepodne, djevojka je tako draga, treća se
ubaci. Vidjela sam Juliju usred skupine žena i čim
me ugledala, mahne i sve ostale počnu mahati prateći
svoju lutkaricu. Napokon sam obasuta vilinskim
prahom Julijina odobravanja.
Julia nam se pridruži i blagoslovi plan. Ona i
Nicole su me odvukle, a ljubomorni pogledi svih majki
koje nisu dio ove blagoslovljene skupine bezopasno
su mi padali pod noge pred štitom Julijina šarma.
Robin i ja šetale smo ulicom prema Nicoleinoj kući
držeći se rukom pod ruku i po osmijehu na licu
vidjela sam da je uzbuđena poput mene.
Nicole je otvorila bocu prosecca čim smo ušle u
kuću, a djevojke su nestale na katu cereći se i
šapćući. Primila sam čašu koju mi je Nicole gurnula
u ruke i pod prstima osjetila hladnu kondenzaciju.
Mjehurići su mi zastali u grlu i zakašljem se misleći
kako ću se opet osramotiti gušeći se. Ali Nicole i Julia
prasnu u smijeh. Kašalj je prošao i otpila sam još
jedan gutljaj, i još jedan, ne opijena alkoholom, nego
vrtoglavicom početka novog prijateljstva u kojem nas
čeka još ovakvih večeri.
.

Sat poslije strusile smo dvije boce. Ispričale su mi

tračeve o nastavnicima i drugim majkama, kako su
im se brakovi raspali, ali su preživjele. Sve sam
upijala iako nisam dijelila puno toga o Andrewu,
samo da smo se rastali. Rekla sam im da sam
pozvana pridružiti se odboru za aranžiranje cvijeća i
obje se nasmiju govoreći mi da im se ne približavam.
- Nemaju pojma što rade - Julia reče. - Jedna od
njih završila je kratki tečaj kod neke cvjećarke u
Maryleboneu i od tada je nastao pokolj oko položaja
jedne ruže.
Nicole se podsmjehne. - Ono što Julia misli jest da
ih je ona vodila iznimno dobro od prvog do četvrtog
razreda, ali na petoj godini pojavili su se neki novi
roditelji i preuzeli tvrdeći da su stručniji. Sabotirali
su naše aranžmane. Više se nije isplatilo.
Začuđeno pogledam Juliju. - Ne mogu zamisliti da
te je netko pobijedio - rekoh.
- Biram svoje borbe - Julia reče otpivši prosecco. -
Sve je postalo neugodno otprilike kad smo se Paul i
ja rastali. Vrlo ozbiljno shvaćam svoju uključenost u
školske aktivnosti, ali nisam namjeravala trošiti
energiju svađajući se oko hortenzija. - Sjedne
uspravno kao da se iznenada nečega sjetila. - Nisu li
danas imale ispit iz matematike?
Nicole kimne glavom.
- Cure! - Julia vikne. Ustane, odšeće do dna
stubišta i opet ih pozove. - Djevojke, možete li sići?
Trebam vas.
Začuje se tutnjava i pred nama se pojave sve tri
djevojke. Daisy je stajala iza, uspravno i ozbiljno,
pomalo zabrinuto smrknuta. Pippa je također
izgledala napeto. Samo se Robin činila opuštenom.
Prostorija se malo nagnula, raspoloženje se nekako
promijenilo.
- Kako ste prošle na ispitu iz matematike danas?
- Julia upita.
Robinin izraz lica ostane nepromijenjen. Pippa se
promeškoljila s noge na nogu, a Daisy je poprimila
grimiznu boju i na vratu su joj se pojavile mrlje. Nitko
nije odgovorio.
- Ozbiljno, djevojke. Kako ste prošle?
Robin me pogleda upitno nagnuvši glavu.
Slegnem ramenima i kimnem glavom.
- Osamdeset dva posto - reče. - Ali u mojoj smo
staroj školi radili razlomke prošle godine.
Daisy je još više pocrvenjela, a Pippa je gotovo
skakala s noge na nogu sve se više trzajući.
- To je vrlo dojmljivo - Julia reče. - A ti, Pippa?
Pippa se zgrči i promrmlja: - Šezdeset devet posto.
- Ali tebe muče razlomci, zar ne? - Julia reče. - To
nije loše.
Pippino se lice malo opustilo. Pomakla se do
mjesta gdje je sjedila Nicole i stala pokraj nje. Nakon
nekoliko sekundi, Nicole je zagrli i čvrsto stisne.
- A ti, Daisy? - Julia upita. Smiješila se, ali pogled
joj je bio leden. Osjećala sam nervozu, a nisam čak ni
pisala ispit.
- Sedamdeset sedam - Daisy reče spustivši pogled.
- Oprosti, draga. Koliko si rekla? - Julia reče,
snažno naglasivši riječ draga.
- Sedamdeset sedam posto - Daisy ponovi glasnije.
Maknula je kosu s lica i prišla majci. - Sedamdeset
sedam posto! Ne osamdeset. U redu? Jesi li sad
sretna? - Majka i kći stajale su gotovo se dodirujući
nosovima prije nego što je Daisy briznula u plač i
istrčala iz sobe povukavši Pippu za sobom. Robin je
ostala, na trenutak me zbunjeno gledajući prije nego
što je pošla za prijateljicama.
 - To zaista nije tako loše - Nicole reče. - Napisala
je bolje nego Pippa.
- Nije u tome stvar - Julia reče. - Naravno da je
napisala bolje od Pippe. Ali trebala bi s lakoćom imati
više od osamdeset posto.
Zavalim se u stolicu promatrajući dvije pijane
žene kako zure jedna u drugu naizgled zaboravivši na
prijateljstvo. Držala sam dah i tek kad se Nicole
nasmijala duboko sam i tiho uzdahnula.
- Shvaćaš to preozbiljno, znaš - Nicole reče Juliji.
- Sve će biti u redu.
- Ne možeš biti sigurna - Julia reče. - Ne želim
ništa uzimati zdravo za gotovo.
- Oh, molim te - Nicole reče na način koji je
sugerirao da je ovo radila već mnogo puta. - Znaš da
će biti dobro. Bila je među prvima na godini sve
vrijeme. Nema sumnje da će proći, svi to znamo.
Pomislim da ih je sada sigurno prekinuti. - Je li
zaista tako loše?
Obje me žene iznenađeno pogledaju.
- Zar ne znaš ništa o postupku? - Nicole upita.
- Ne još - kažem. - Pretpostavljam da sam mogla
saznati, ali toliko me preplavila selidba, slučaj i sve.
Nasmijale su se, ali osjetila sam oštre tragove
nevjerice.
- Oh, nisi ni svjesna - Julia reče.
Nicole se nasmije. - Julia je to shvatila kao ratni
pohod. Daisy je pod čvrstom stegom barem od
četvrtog razreda.
 Julia slegne ramenima. - Život je rat - reče. - A ovo
je borba koju namjeravam dobiti. Moraš razmišljati
dugoročno. Matura, ispiti. Oxbridge. Sve je to vrlo
zahtjevno. - Zastane uzdahnuvši. - Znam da misliš da
sam luda, ali učinila bih sve da upadne u srednju
školu. Možda se čini kao favoritkinja s obzirom na
ocjene, ali to je toliko važno. Daisy toliko voli Ashams.
- Zvučala je kao da će briznuti u plač.
- I stipendija - Nicole promrmlja. - Daisy je
oduvijek bila najbolja u razredu.
Julia se skromno osmjehne. - Dovoljno mi je da
upiše srednju školu, znaš. To je jedina bitna stvar.
Stipendija zaista nije bitna.
Trepnem sjetivši se žestine s kojom je o njoj
pričala u ravnateljičinu uredu, ali nisam to imala
namjeru spominjati, ne kad sve teče tako glatko.
- Iznenađena sam što si je poslala u Ashams, znaš
- rekoh. - Prijateljica me podsjetila na zlostavljanje. -
Požalila sam čim sam to izgovorila. Suzdržanost mi je
popustila od prosecca. Odgurnem čašu od sebe.
- Kakvog zlostavljanja? - Julia upita gotovo
smirenim glasom.
- Razgovarala sam s nekim sa svoje godine. Rekla
je da su te prilično zlostavljali. Oprosti, nisam to
namjeravala spomenuti... - Da sam barem držala
jezik za zubima.
- Ne volim pričati o tome - Julia reče duboko
uzdahnuvši. Nicole se nagne i uhvati je za ruku. -
Ostavila sam sve to iza sebe. Ali da, bilo je to iznimno
teško vrijeme i ocjene su mi pale. Ne želim vidjeti kako
Daisy prolazi isto. Samo želim da bude sretna.
Mislim, zaista, stipendija uopće nije važna, nimalo.
Dok god upadne u srednju školu, ja ću biti sretna.
Uhvatim Nicolein pogled. Očito smo mislile
jednako. Ne vjerujemo joj ni riječi. Daisy mora dati
sve od sebe, inače će patiti.
 Trideset jedan

Obukla sam se za sud i krenula iz kuće s Robin

idućeg jutra kad sam primila Barbarinu poruku.
Tužiteljstvo je dostavilo drugu liječničku potvrdu i
podnositeljica tužbe još uvijek je bolesna. Suđenje je
odgođeno do idućeg ponedjeljka. Neću se buniti na
neočekivani produženi vikend, provođenje vremena s
Robin nakon vikenda s Andrewom. Pitala sam se hoće
li se možda opet pojaviti nenajavljen i osjetila drhtaj
straha, ali onda se sjetim njegovih posljednjih riječi
prije nego što je otišao, kako je želio vidjeti da nam je
dobro bez njega. Nije pokazao da se uskoro
namjerava vratiti. Izbacit ću ga iz misli, barem idućih
nekoliko dana.
Prognoza je bila dobra i željela sam raditi u vrtu,
očistiti bršljan koji je nekontrolirano rastao pred
kućom i posaditi lukovice koje sam namjeravala već
neko vrijeme. Robin se sve više žalila na paukove koji
su joj pronalazili put do sobe tražeći toplinu - rezanje
lišća oko njezina prozora mogao bi biti jedan od
načina da riješim taj problem.
Brzo sam se presvukla u traperice prije nego što
odvedeni Robin u školu. Bila je tiša nego inače.
- Jesi li dobro? - upitam.
- Samo sam razmišljala o sinoć - reče. - Bilo je
malo čudno koliko je Daisyna mama bila ljuta na nju.
- Ne sviđa mi se to. Znam da je važno da date sve
od sebe, ali činilo mi se malo pretjeranim.
 - Daisy je zaista pod stresom zbog toga - Robin
reče. -Razgovarale smo o tome u kafiću početkom
tjedna.
- Obećavam da ja neću poludjeti. Kao što rekoh,
samo nastavi davati sve od sebe.
Prije nego što sam stigla reći nešto više, Nicole i
Pippa nam se pridruže. Djevojke su otrčale zajedno.
- Hvala ti što si nas pozvala sinoć - rekoh. - Lijepo
je sjediti i razgovarati.
- Tako mi je drago što si mogla doći - Nicole reče.
- Žao mi je što je postalo malo napeto. Juliju stvarno
muče ispiti. Previše. Pokušavam joj reći da se smiri,
ali nikad me ne sluša.
Gledala sam je dok je razgovarala pokušavajući je
ne usporediti s Julijom u mislima. Nicole je bila mala,
mišasta, mrvicu pogrbljena, previše spremna
nasmijati se Julijinim šalama. Julia je praktički bila
četverodimenzionalna i prštala je od energije. Nije me
iznenadilo što ne sluša Nicole.
- Zapravo se brinem za Daisy. Zacijelo je pod
velikim pritiskom. Pippa mi je rekla da često plače
ovog polugodišta - Nicole nastavi. - Julia mi je jedna
od najboljih prijateljica, ali mislim da bi se trebala
malo smiriti.
- Dakle, pokušala si razgovarati s njom o tome?
Nicole se kratko nasmije. - Jesam jednom na
početku polugodišta. Zamalo mi je odgrizla glavu. A
onda ste se pojavile ti i Robin... Možda bi ti mogla
pokušati? Zaista joj se sviđaš; rekla je to nakon što si
otišla.
 Ostala sam iznenađena, ali nisam se bunila.
Voljela me ili ne, nisam bila oduševljena idejom da
razgovaram s njom i korim je zbog načina na koji se
obraćala Daisy noć prije.
U tom se trenutku pojavi Julia s Daisy iza sebe.
Julia nas obje poljubi, dok je Daisy ostala iza. Nije
izgledala dobro s podočnjacima, blijeda i umorna lica.
Meškoljila se s noge na nogu. Julia se okrene i
pogleda je.
- Bolje idi unutra - reče - inače ćeš zakasniti. I
zapamti, danas moraš biti bolja.
Daisy šutke kimne glavom, okrene se i otrči u
školu.
Uspravila sam se, otvorila usta spremna reći
nešto, bilo što, u obranu jadne djevojčice, ali Julia me
preduhitri.
- Kladim se da misliš da sam užasna - reče - ali tu
djevojku zaista treba gurati. Svi imamo svoj način na
koji funkcioniramo. Nije poput tvoje Robin... nema
nikakav osobni poriv. Moram se pobrinuti da ne
popusti.
- Sinoć je izgledala iznimno uzrujano - rekoh.
Julia me pogleda plavim i hladnim očima. - Sve su
obitelji drugačije - reče, spriječivši ikakav daljnji
razgovor.
- Vama ide vrlo dobro - Nicole reče, očito odlučivši
smiriti situaciju.
Julia je još trenutak izgledala bijesno prije nego
što se raznježila. - Tek ste stigle - reče mi. - Još ne
razumiješ pritisak prijemnog ispita za srednju školu.
Nije kao u naše vrijeme. Kad shvatiš, razumjet ćeš
zašto ih moramo toliko gurati.
- Znam da smo vrlo nove u ovome - rekoh.
- Jeste. Ali uskoro ćeš razumjeti. Gledaj, zašto svi
večeras ne dođete k meni? Djevojke mogu zajedno
napisati zadaću pa gledati film; mi možemo
porazgovarati i pobrinut ćemo se da nitko ne bude
uzrujan. Ne kao sinoć.
Trebala bih biti oduševljena pozivom. Natrag u
svetište, prilika da se u potpunosti iskupim nakon
poniženja prvi put kad sam bila u Julijinoj kući, što
se trenutačno činilo svjetlosnim godinama daleko. Ali
ne mogu to učiniti. Večer koju sam isplanirala
uključuje pizzu i film i nisam imala namjeru odustati
od te ideje.
- Tako mi je žao - kažem. - To zvuči super. Ali
Robin i ja već imamo planove za večeras. Drugi put
sigurno.
- Kakve planove? - Julia krene govoriti, ali mobitel
joj je zazvonio i morala se javiti vičući u slušalice na
nesretnu osobu s druge strane linije. Iskoristila sam
priliku i pobjegla.

***

Nakon dana provedenog sretno režući zarasle biljke,

stigla sam ranije po Robin, planirajući je dočekati i
pobjeći prije nego što nas Julia stigne ponovno na
silu pozvati. Kad sam ugledala Nicole u daljini, srce
mi je potonulo od pomisli da nema svrhe, ali
pretvarala sam se da sam zaokupljena mobitelom. Na
sreću, Robin je izašla sama, jedna od prvih. Zgrabila
sam je za ruku i odjurile smo do autobusne stanice
što smo brže mogle. Putem sam ispričala Robin
planove za navečer bez daha.
- Jesi li sretna s tim? - upitam je kad smo sjele u
autobus. Robin je šutjela naslonivši mi glavu na
rame. - Shvatit ću to kao da pristaješ.
 Trideset dva

Subota ujutro.
Probudila sam se zapetljana u pokrivač. Vrela,
znojna. Mobitel mi je zvonio. Otpetljala sam se iz
posteljine i pronašla ga. Prestao je zvoniti kad sam ga
uzela, ali odmah počne zvoniti ponovno. Nicole.
- Isuse Kriste, moraš se probuditi, molim te,
probudi se. Nešto se strašno dogodilo, nešto strašno!
- Nicole je vikala u slušalicu gotovo nerazgovjetno
koliko je brzo pričala jecajući drhtavim glasom.
- Što se događa? - upitam prebacivši se u sjedeći
položaj na krevetu.
- Daisy - Nicole reče urlajući.
- Što je s Daisy?
- Ne budi se. Julija je pokušavala i pokušavala. Ali
ne budi se. Hitna pomoć je na putu. Molim te, dođi.
Moraš doći. Ne znam što će se dogoditi.
Veza se prekinula. Potpuno sam se razbudila. Više
je sati nego što sam mislila - skoro osam. Iskočila sam
iz kreveta i navukla na sebe nešto odjeće. Nicoleina
panika bila je zarazna - sve moje zamjerke Juliji
stavljene su na čekanje: potrebna joj je moja pomoć i
pružit ću joj je. Robin je duboko spavala i na trenutak
sam se upitala bi li bilo sigurno ostaviti je, zaštititi je
od ove situacije, ali otjerala sam misao iz glave.
Možda je osjetljiva, ali premlada je. I Andrew - što ako
se vrati dok me nema? Probudila sam je, rekla joj da
se obuče i istrčale smo iz kuće.
 Prije nego što smo stigle do autobusne stanice
ugledala sam crni taksi upaljena svjetla. Zaustavim
ga pa uđemo. Snažno sam rukama stisnula sjedalo
da se priberem, pokušavajući vozaču ne vikati brže,
brže, brže. Neprestano sam provjeravala mobitel
zovući Nicole s vremena na vrijeme, ali neuspješno.
Napokon smo stigli do Julijine ulice i činilo se kao
da je putovanje trajalo satima, iako je zapravo prošlo
samo petnaest minuta. Zaustavili smo se ispred
kuće, na istom mjestu gdje me je taksi ostavio
nekoliko tjedana prije kad sam došla na zabavu.
Sjetila sam se Daisy na ulaznim vratima koja je tako
pažljivo pokušala ustanoviti jesam li pozvana i od
pomisli na tu ozbiljnu djevojčicu hladna osmijeha
posve sam se naježila.
Kola hitne pomoći bila su parkirana točno ispred
Julijine kuće. Ulazna vrata bila su širom otvorena.
Uhvatila sam Robin za ruku i ona me svojim hladnim
prstima čvrsto stisnula. Zajedno smo prešle cestu.
Ljudi su se počeli pojavljivati pred ulaznim vratima.
Dvoje bolničara išli su s nosilima, muškarac naprijed,
žena iza. Na trenutak se činilo kao da su nosila
prazna i strašni pritisak u sljepoočnicama malo je
popustio, ali se udeseterostručio kad sam uočila
maleno, blijedo lice iznad pokrivača kojim je bilo
omotano tijelo. Daisyno lice. Barem nije mrtva. Lice
bi joj bilo pokriveno. Lice bi joj sigurno bilo pokriveno.
Robin ugleda Daisy u istom trenutku i vrisne.
Privukla sam je k sebi i zajedno smo gledale kako
stavljaju nosila u kola. Muškarac je zatvorio vrata
ostavivši ženu unutra s Daisy. Zatim sjedne za volan
i odjuri upaljenih sirena.
 - Gdje je Daisyna mama? - Robin upita. - Zašto
nije s Daisy?
- Ne znam, dušo. Sigurna sam da će joj se uskoro
pridružiti - rekoh pokušavši zvučati ohrabrujuće iako
se nisam osjećala ni približno tako.
Pažnju mi je privukao automobil parkiran pred
Julijinom kućom koji se otkrio tek kad su kola hitne
pomoći otišla. Policijski automobil. Unutra nije bilo
nikoga. Nisam bila sigurna zašto Julia nije mogla ići
s Daisy, ali imala sam grozan osjećaj da bi ovo mogao
biti razlog.
Polako smo stubama krenule prema ulaznim
vratima. Zastala sam s Robin stisnutom uza se. U
kući je vladala tama i osjetila sam kako se probija
van. Sad bismo mogle otići.
- Sadie, Sadie! - začujem Nicolein glas. - Sadie,
hvala Bogu što si ovdje. Užasno. Uđi.
Prošla me želja da odem. Nicole su suze tekle niz
lice. Nisam je mogla ostaviti da se sama nosi s tim.
Što god ,,to“ bilo. Pustila sam Robin.
Zajedno uđemo u kuću.
.

Nicole je stajala na ulazu u sobu za prijam gostiju s

Pippom pokraj sebe. Kuća se činila drugačijom,
raskoš se izlizala. Vrata su bila zatvorena, a iznutra
se čula buka.
- To je policija - Nicole reče tako tiho da sam je
jedva čula. Ponovila je, ovaj put naglasivši riječ. -
Policija.
 Prišla sam bliže. - Zašto je policija ovdje? Zašto
Julia ne ide u bolnicu?
Nicole je rekla djevojkama da odu u kuhinju i
nešto pojedu i povukla me u dnevnu sobu. Zeleni
zidovi, namještaj od tamnog drva; već je bila
sumorna.
- Strašno je - Nicole reče. - Toliko strašno. Tako
mi je drago što si ovdje. Nisam znala koga bih
nazvala.
Zagrlila sam je. Nicole se nasloni na mene jecajući
mi na vratu. Povukla se i uspravila šmrcajući pa
rukavom obrisala nos. Sjela je na jednu od ukrašenih
stolica i duboko udahnula. - Došle smo ovamo sinoć,
znaš? I ti si bila pozvana?
Kimnem.
- Mislile smo da bi djevojke voljele spavati zajedno
s obzirom na to da toliko naporno rade. Bila je to
prilika da se i Julia i ja napričamo. Ovo se polugodište
nismo viđale koliko smo htjele. - Nicole je šaptala.
Morala sam se nagnuti prema njoj.
- Naručile smo pizzu. Djevojke su jele pred
televizorom. Mi smo sjedile u kuhinji i popile nekoliko
boca vina.
- Kao u četvrtak - rekoh.
- Da. Kao u četvrtak. Ali Julia je bila puno
opuštenija. Barem sam mislila da jest. Rekla je da je
razgovarala s Daisy i da su smislile plan. Da će sve
biti u redu. Daisy će se popraviti i dobivat će bolje
ocjene.
Podignem obrvu. Nicole je to primijetila.
 - U pravu si - odgovori na moje neizrečeno pitanje.
- U pravu si. Njene su ocjene već odlične.
- Kakva je Daisy bila? - očajnički sam željela da
Nicole dođe do dijela kako je Daisy ujutro završila u
kolima hitne pomoći, ali nisam je željela zbunjivati
požurivanjem.
- Kad pomislim, nije bila baš najbolje. Bila je
zaista nervozna, žalila se na bol u trbuhu i glavobolju.
Nije se mogla smiriti, čak ni dok su gledale Opasne
djevojke. Neprestano je silazila dolje želeći razgovarati
s Julijom. Mislim da ju je nešto brinulo.
- Što?
- Ispiti. To što je Julia ljuta na nju. Ne znam. Ali
voljela bih da sam vidjela koliko joj je loše bilo. -
Nicole još jednom duboko udahne. Glas joj se još više
stišao kad se približila kraju priče. - Na kraju je ranije
otišla u krevet. Pippa je ostala budna još malo i
razgovarala s nama prije nego što je i ona otišla gore.
Predložila sam da odemo kući, ali u tom sam
trenutku već popila malo previše. - Pogleda me kao
da traži odobrenje. - Znaš kako je?
Opet kimnem glavom. - Znam. Petak navečer.
Naravno da znam kako je.
- Mogle smo se vratiti taksijem, ali Julia mi je
pripremila sobu za goste. Otišle smo spavati. Nije čak
bilo ni kasno. Oko 11 sati, rekla bih. Pippa se
probudila ranije i došla k meni. Rekla mi je da Daisy
još uvijek spava.
Sišle smo dolje doručkovati, a onda je Julia otišla
probuditi Daisy.
Nastala je duga stanka.
 - Što se zatim dogodilo, Nicole?
Pogleda me blijeda kao krpa. - Tada je počelo
vrištanje.
 Trideset tri

Nicole nije rekla više ništa, sjedeći u tišini lica

izobličena od šoka. Željela sam pitati što se potom
dogodilo, ali svaki put kad sam krenula govoriti,
podigla je ruku da me ušutka kao da očajnički
pokušava čuti što se događa u ostatku kuće. Činilo
se kao da je Julia s policijom satima, iako je prošlo
manje od dvadeset minuta. Izašla je iz sobe i došla do
nas uplakana lica i stisnutih šaka. Čula sam teške
korake na stubištu - policija zasigurno još nije otišla.
Julia nije htjela razgovarati ni sa mnom ni s Nicole.
Otišle smo u kuhinju gdje je Nicole napravila čaj za
Juliju i pokušala je natjerati da ga popije, ali ona ga
je samo odgurnula.
Naposljetku Nicole upita: - Želiš li da idem s
tobom u bolnicu?
Julia je gledala u mobitel. Podigne pogled prema
Nicole prazna izraza lica. - Rekli su Daisynom tati. On
će biti tamo. Znam da je na putu. Ne želim ga vidjeti.
- Ali Daisy...
- U nesvijesti je, Nicole. Vidjela si. Ne mogu je
probuditi. Neće znati jesam li tamo ili ne. Neće joj
ništa značiti.
- Možda te može čuti - Nicole reče. - Zar je ne želiš
vidjeti?
- Rekla sam ne! - Julia ustane. Snažno sam si
zarila nokte u dlanove pokušavajući kontrolirati šok
nastao nakon Julijine reakcije. Na trenutak nitko nije
progovorio, tišina je bila opipljiva i vibrirala je među
nama prije nego što ju je prekinuo Pippin ulazak s
Robin iza nje. Otišla je ravno do Nicole, također
zabrinuta lica.
- Za sve si ti kriva - Julia reče okomivši se na
Nicoleinu kćer. U glasu joj je bilo toliko otrova da bi
mogao zdrobiti Pippu svojom težinom. - Trebala si se
probuditi. Onda bismo je pronašli ranije. Ako umre,
to je na tebi.
Pippa brižne u plač. Nicole zakorači naprijed s
vatrom u očima prije nego što se očigledno pokušala
smiriti.
- Govoriš to zbog šoka - reče. - Znaš da to nije
istina.
- Kako da jebeno znam što je istina, a što nije?
Obje su otišle u krevet potpuno zdrave. A sad je tvoja
kći dobro, a moja je u jebenoj komi. Koga da jebeno
krivim?
Svaka Julijina psovka ježila me do kostiju. Pippa
je očito posustajala pod napadom. Nicole ju je
zagrlila.
- Znam da si proživjela strašan šok - Nicole reče -
ali ovo je ludost. Ne možeš kriviti Pippu. Bog zna što
se dogodilo... u bolnici će napraviti testove. Može biti
bilo što. Ne smiješ žuriti sa zaključcima.
- Zašto ne? Policija žuri sa zaključcima. Ta
policajka spomenula je mogućnost predoziranja,
toksikološke nalaze. Pretražit će kuću. - Julia naglo
sjedne rukama prekrivši lice.
- Što traže, Julia? - Nicole upita hladno, uporno.
 Podigne glavu. - Ne znam - ispljune. - Jebeno ne
znam! Kći mi je bez svijesti u bolnici, a neće me čak
ni pustiti da odem vidjeti je. Moram ostati ovdje pod
nekakvom stražom dok mi rove po kući i umjesto da
sam ja s njom, njena majka, pustit će da je vidi ono
kopile Paul.
Nicole je izgledala smrtno ozbiljno. - Zaista nemaš
pojma što traže?
- Naravno da ne znam! Samo zato što su pronašli
bočicu s tabletama pokraj kreveta... To su vitamini! -
Julija je počela vikati. Ustala je i odjurila do Nicole
unijevši joj se u lice. Pippa se stisnula. Nicole je čvrsto
stajala i Julia naposljetku odstupi, sjedne i sruši se
na stol.
- Želiš li da ja odem u bolnicu? - Nicole reče. -
Mogu ti se javiti.
Julia odmahne glavom. Činilo se kao da je
potrošila svu ljutnju. - Nema smisla. Neće te pustiti
unutra. Bit će na intenzivnoj njezi. Bolničari su
obećali da će me bolnica nazvati.
Policajka je ušla u sobu. - Gospodo Burnet - reče
- počet ćemo s vašom sobom. Je li to u redu? -
Navukla je par jednokratnih rukavica.
- Nikako vas ne mogu spriječiti, zar ne - reče. -
Zatim me pogleda oštra izraza lica. - Ti si odvjetnica.
Mogu li ih zaustaviti?
Našla sam se pred njenim pogledom poput zeca
pred automobilskim svjetlima. - Zaista se ne bavim
slučajevima u ovom stadiju... Mislim da će morati
tražiti nalog za pretres ako im zabraniš. Nije sasvim
sigurno da će ga dobiti, ali moguće je. S obzirom na
okolnosti, možda bi bilo najbolje da nazoveš svog
odvjetnika?
Julia odmahne rukom. - Neka traže. Nije me briga.
I nije me briga za moga odvjetnika. Vidjet će da nisam
ništa skrivila. - Opet me pogleda, ovaj put još oštrijeg
izraza lica. - Što uopće radiš ovdje?
- Nicole je tražila da dođem - rekoh.
- Kako čudno - Julia reče. - U svakom slučaju,
zabava je gotova. Možeš ići.
Pogledala sam Nicole koja je bezizražajno slegnula
ramenima iako su joj se na vratu nazirali tragovi
rumenila.
- Mislila sam da bi Sadie mogla biti od koristi -
reče.
- Jednostavno ne znam što radim. Mislim da mi u
ovom trenutku nitko ne može pomoći - Julia reče. - I
ti bi trebala ići. Svi vi. Možda moram trpjeti policiju u
svojoj kući, ali ne moram podnositi sve vas. Idite
odavde. Molim vas. - Izašla je iz sobe zalupivši
vratima za sobom.
Okrenula sam se prema Nicole. - Trebale bismo
poći.
- Ne želim je ostaviti ovakvu. - Nicole svejedno
ustane i pokupi torbu. Pippa je već držala koferčić sa
stvarima za spavanje i sve smo izašle iz kuće. Robin
se držala uz mene razrogačenih očiju.
- Barem je policija ovdje. Pazit će na nju - rekoh.
Stajali su uz stubište. Okrenula sam se pogledati
kuću. Jutro je bilo mračno, nadvili su se teški oblaci
i u podrumu je bilo upaljeno svjetlo. Jasno sam
vidjela Juliju s ulice u nizu poza pozdrava suncu.
Povukoh Nicole za ruku pokazavši prema podrumu.
Gledale smo kako se Julia spušta u pozu psa koji
gleda dolje. Policajac je izašao iz kuće. Zatražio je od
nas imena i kontakt, što smo mu i dale. Nakon što ih
je zapisao, okrenem se pogledati što radi Julia. Držala
je ravnotežu na glavi, uspravnih nogu.
- Nikad prije nisam ovo vidio - policajac
promrmlja.
- Kako netko radi jogu? - Nicole upita.
- Kako netko stoji na glavi dok mu je dijete u komi
- reče. Još je sekundu zurio prije nego što se vratio u
kuću.
 Trideset četiri

Držala sam Robin na oku ostatak vikenda. Odupirala

sam se porivu da nazovem Nicole ili Juliju i pitam
kako je Daisy uvjeravajući se da će mi javiti ako bude
ikakvih vijesti. Cijela situacija me uznemirila i
zabrinula zbog posljedica koje bi mogla ostaviti na
Robin.
Zajedno smo radile u vrtu i gledale filmove. Robin
je u subotu navečer imala noćne more i dolazila mi u
sobu, ali do nedjelje predvečer se smirila, iscrpljena
poslom rezanja zaraslih biljaka. Prozori s prednje
strane sada su bili manje zakriveni bršljanom, više je
svjetla dopiralo u sobe, iako je nedostatak bio što se
sad još jasnije vidjelo u kakvom je užasnom stanju
boja i mrlje na pročelju bile su očitije.
- Ovo bi mogla biti zaista lijepa kuća - Robin reče
osvrćući se po dnevnoj sobu rano u nedjelju
predvečer. -Sviđa mi se više od Julijine kuće.
Atmosfera je ugodnija.
Pogledala sam mrlje, plinsku grijalicu, pohabani
okvir kamina koji je ostao prazan nakon što sam
sklonila figurice. - Stvarno? - upitam.
- Stvarno, mama. Unosimo sebe u nju. Kako kažu
na onom glazbenom programu. Kad bismo je još
samo malo ukrasili, izgledala bi sjajno. Mogle bismo
čak pospremati i tvoju staru sobu.
- Vidjet ćemo, draga. Vidjet ćemo. U svakom
slučaju, vrijeme je za krevet. - Zagrlila sam je. - Sutra
bi moglo biti prilično teško, znaš. Nismo čule još ništa
o Daisy. Vjerojatno će biti nekih vijesti.
Robin me zagrli.
.

Idućeg jutra ostavila sam Robin u školi i otišla. Iako

sam očajnički željela saznati što se događa s Daisy i
Julijom, dobila sam poruku od Barbare koja mi je
potvrdila da se suđenje nastavlja danas.
Podnositeljica tužbe, Freya, u potpunosti se oporavila
od „migrene" (Barbara je u poruci naglasila
navodnike) i postupak će se sigurno nastaviti. Iako
smo stigle ranije, nadala sam se da ćemo možda
vidjeti Nicole, ali nije bila na ulazu. Skupine roditelja
tiho su šaptale. Raspoloženje je bilo zaista potišteno.
Vijesti su očito procurile.
Pozdravila sam se s Robin, rekla joj da nikome
ništa ne govori i uputila se prema podzemnoj
željeznici ne želeći zakasniti na tako važan dan
suđenja. Putem sam u poruci pitala Nicole može li i
dalje pokupiti Robin nakon škole. U potpunosti
razumijem ako ne možeš, rekoh, ali možeš li mi javiti
da je mogu prijaviti za čuvanje nakon škole? Kad sam
došla na stanicu, Nicole mi je odgovorila: Da, naravno
- javit ću ti se. Nadam se da ću danas ići u bolnicu.
Julia se ne javlja.
Spustila sam se dizalom i izgubila signal. Koliko
god bila zabrinuta zbog Daisy, morala sam to ostaviti
po strani i usredotočiti se na slučaj. Barbara će
trebati kvalitetne bilješke i da ponovno prođem kroz
sve dokaze za unakrsno ispitivanje koje sam pronašla
u porukama s društvenih mreža. Morala sam
uključiti mozak - bez ometanja.
.

- Sadie - Jeremy reče čim me ugledao. Uhvatio me za

ruku . i rukovao se. Alexandra je stajala pokraj njega
i osmjehnula mi se, iako joj osmijeh nije stigao do
očiju. Ovo će biti stresan dan.
- Jesi li dobro? - upitam ga, a on jednom kimne
glavom stisnutih usana.
U tom se trenutku pojavila Barbara. - Presvući
ćemo se - reče - i naći se s vama pred sudnicom.
Jeremy kimne glavom.
- Da vidimo što nas čeka - Barbara reče putem do
sobe za presvlačenje. - Ako su je obukli u nešto
normalno, imamo problem. Ako je sama odabrala
odjeću, možda bismo mogli dobro proći.
.

Komešanje u dijelu za javnost pozdravilo je Freyin

ulaz u sudnicu. Odjeća joj je bila dovoljno pristojna,
crna majica i suknja, ali stavila je puno šminke,
debeo sloj tekućeg pudera i sjenila nanesen toliko da
nije bilo vidljivih tragova njezina mladenačkog
izgleda.
Pomno sam je promotrila kad je primila Bibliju
prisežući da će govoriti istinu i samo istinu. Pogled
mi je pobjegao s njezina lica na ruku koja je držala
knjigu. S obzirom na trud koji je uložila u izgled,
očekivala bih manikuru, umjetne nokte ili nešto
slično. Ali nokte je izgrizla gotovo do mesa, a koža oko
njih bila je crvena i natečena. Kad sam se vratila na
Freyino lice, vidjela sam kroz ratničke boje, kroz
masku koju sam prepoznala jer sam je i sama nosila
kad bih trebala potporu, iako u malo nježnijoj verziji.
Vidjela sam da su i Freyine oči crvene i da joj usne
drhte dok je polagala prisegu, a ruka joj se tresla dok
je vraćala Bibliju sudskom pomoćniku. Nagnula sam
glavu naprijed prolazeći kroz sažetak, preplavljena
sažaljenjem nad djevojkom.
Kad sam se pribrala, pogledam porotu. Nisu
izgledali prijateljski nastrojeno. Pogledavali su
između Jeremyja na optuženičkoj klupi i Freye na
mjestu za svjedoke i izrazi su im se mijenjali kako su
okretali glave. Blagonaklono su gledali urednog,
lijepo odjevena mladića u starijim chino hlačama i
iznošenom sakou. Bio je idealan klijent - nije bilo
potrebe govoriti mu da se razborito obuče. S gledišta
obrane, situacija je bila idealna, svi su, barem zasad,
bili snažno naklonjeni našem klijentu i slučaj je samo
trebalo presuditi u našu korist. Ali razmišljajući o
tome što će Freya doživjeti, kroz kakvo je blato
provučeno Jeremyjevo ime, teško je pomisliti da će iz
ovakve situacije ijedno izaći kao pobjednik.
 NEDJELJA, 12:48

Iza ugla, nizbrdo. Međutim, ovo nije lov na medvjeda.

Ne znam hoću li izdržati.
Korak za korakom. Napola trčim, napola hodam,
još uvijek osjećajući bol u trbuhu. A što sam se više
približavala, to sam sporije išla dok nisam stala. Toliko
sam usredotočena na to da stignem, srušim vrata,
pronađem je i izvedem van. Ali što ako nije tamo? Što
ako sam donijela pogrešan zaključak?
Možda je kod njega. Možda se vratio i odveo je.
Možda je pronašao način da nekako dođe do njih i
možda su zajedno nešto isplanirali i kod njega je i
odvest će je i više je nikad neću vidjeti i...
Stani! Moraš prestati.
Korak po korak.
Jedna noga ispred druge.
Vidim kuću, točno je tu i uskoro ću stići i pozvoniti,
pokucat ću na vrata, a ona će izaći u trku i zagrliti me
i sve će biti u redu, sve će biti dobro.
Sve će biti savršeno.
Sve će biti savršeno, i sve će se stvari posložiti.
Skoro sam tamo. Još samo nekoliko koraka.
Onda ću je pronaći.
 Trideset pet

Tužitelj je nježno proveo Freyu kroz njezine dokaze.

Isprva je bila tiha, ali nakon što ju je sutkinja pitala
može li govoriti glasnije, počela je govoriti
razgovijetno. Povremeno je pogledavala Jeremyja
ravno u oči dok je prepričavala početke svoje, kako je
to nazvala, veze s njim. Morala sam se diviti njenoj
hrabrosti - tužiteljstvo je imalo mogućnost zatražiti
primjenu posebnih mjera, metoda pomoću kojih bi
djevojka bila pošteđena izravnog kontakta s njim,
recimo svjedočenje iza zastora ili čak videovezom, ali
Barbara mi je tog jutra kazala da je, prema tvrdnjama
tužiteljstva, Freya rekla kako ih ne želi. Željela je da
Jeremy vidi kakve je posljedice njegovo ponašanje
ostavilo na njoj.
Upoznali su se kad je imala četrnaest godina,
Freya je rekla, kad joj je počeo predavati povijest.
Povijest joj je postala jedan od omiljenih predmeta, a
on je to probudio u njoj. Edward ju je tražio da
objasni što time misli, a ona mu je odgovorila da joj
se zaista sviđalo što je uvijek preporučivao romane iz
razdoblja koje su učili jer je uživala čitajući te priče.
Edward je pitao je li primijetila nešto posebno u tim
romanima.
- Bilo je mnogo seksa u njima - reče pogledavši si
u ruke.
- Možete li nam reći više o tome?
- Prve koje je preporučao bile su obične priče, ali
onda je došlo više ljubavnih priča s puno scena seksa.
 - Kako ste se osjećali zbog toga?
- Nisam znala da povijest može biti takva... mislila
sam da je uistinu dosadna. Kraljevi i kraljice i borbe.
Nisam znala da se može činiti kao stvarni život, da bi
netko poput Elizabete I. također razmišljao o seksu.
Zavođenje se nastavilo kroz dva polugodišta,
Freya je opisala. Laganu erotiku u popularnoj
povijesnoj fikciji zamijenio je eksplicitniji materijal,
knjige za koje je Jeremy govorio Freyi da ih kupi ili
posudi iz knjižnice. Pisala je izvješća o knjigama za
njega, prvi put u životu radeći dodatnu zadaću. Freya
je dodala kako to nije bio samo prvi put da joj je
povijest bila zanimljiva, nego i prvi put da ju je neki
nastavnik shvatio ozbiljno i vidio više od njezina
površnog izgleda te prepoznao akademsku vrijednost
za koju ni sama nije znala.
- Kako vam je gospodin Taylor davao te
preporuke? -Edward upita.
- Razgovarali bismo poslije sata. Ponekad bi me
našao u učionici ili bismo porazgovarali na hodniku.
- U koje bi se vrijeme odvijali ti razgovori?
- Tijekom nastave. Dok jednom nismo otišli na
kavu. To je bio prvi put.
- Možete li reći sudu što se dogodilo tamo? Sjećate
li se datuma?
- Naravno da se sjećam - Freya odgovori i glas joj
pukne prvi put. - Bio je to dan kad sam izgubila
nevinost. Mislim da bih se toga sjećala, ne mislite li i
vi?
 Edward Kayode zastane, na trenutak dajući Freyi
vremena da se pribere.
- Rekli ste da se sjećate datuma... kada se to
dogodilo?
- Bilo je to u lipnju prošle godine, to je bio prvi put
da smo se našli izvan škole. Šesnaesti lipnja.
- Možete li svojim riječima ispričati sudu što se
dogodilo?
Datum je bio povezan s prvom točkom optužnice.
Freya je rekla da su se slučajno našli pred školskim
ulazom. Jeremy joj je dao kopiju knjige Fanny Hill.
Tužitelj je uzeo zatvorenu plastičnu vrećicu s knjigom
i tražio da joj se odnese - ona je pogleda i kimne
glavom.
Vrativši se na svjedočenje rekla je da ju je Jeremy
pitao što misli o njegovoj posljednjoj preporuci. Freya
ju je smatrala vrlo neukusnom.
- Što time mislite? - Edward upita. Freyina
samokontrola napokon je napukla i obrazi su joj se
jarko zarumenjeli. Podigla je čašu vode koju je dobila
i glasno otpila gutljaj. Stisnula sam šake od napetosti
čekajući da se Freya pokuša smiriti i da dođe do
najtežeg dijela.
- Mislim da je nepristojna - reče. - Zaista
nepristojna. - Činilo se kao da odnekud crpi snagu. -
Mislim, očito na internetu sve vrijeme viđate
svakakve stvari. Tome se ne može pobjeći. Dečki vam
pošalju, vidite na mobitelu. Prava pornografija, što
god. Ali činjenica da mi je preporučio tu knjigu s
obzirom na to kako se opisuje seks... činilo se vrlo
osobnim. Kao da mi nešto pokušava reći.
 - Kao što, na primjer?
Svaki član porote pozorno je pratio djevojku.
Freya zastane i vrat joj se zarumeni, a obrazi poprime
jarkocrvenu boju. - Počela sam se pitati pokušava li
mi reći da mu se sviđam.
- Da mu se sviđate na kakav način?
- Na... seksualan način. Želi li me.
Vratila se na slučajan susret. Rekla je da je izašla
iz škole malo kasnije jer je pokušala završiti neke
zadatke iz geografije. Kad je izašla na glavni ulaz,
naletjela je na Jeremyja. Vraćao se unutra objasnivši
joj da je nešto zaboravio. Pitao ju je za knjigu, a ona
se zarumenjela i rekla da je nepristojna, ali nakon što
ju je još malo stisnuo, priznala je da joj se svidjela.
Otišla je u školu s njim uzeti što treba i shvatili su da
je zgrada prazna. Odveo ju je zbornicu i napravio joj
šalicu čaja, a onda je pitao da mu pokaže najdraži dio
knjige. Odbila je, nakon čega joj je uzeo knjigu i
pronašao dio za koji je on tvrdio da mu je najdraži
prije nego što joj ga je pročitao naglas.
Nakon što je završio s čitanjem, pitao ju je bi li
željela da joj učini ono što je opisano u ulomku. Nije
baš bila oduševljena, ali nije se ni opirala. Dopustila
mu je da je poljubi, skine, oralno je zadovolji (nakon
oklijevanja rekla je da joj se svidjelo), nakon čega su
imali spolni odnos. Upotrijebio je prezervativ i bio je
vrlo nježan.
Freyin glas postajao je tiši i tiši dok je prepričavala
događaj i sutkinja je više puta nježnim, ali čvrstim
tonom tražila da govori glasnije. Trudila sam se ne
reagirati, ali osjetila sam njezin sram. Trudila sam se
ne zamišljati Robin na njenom mjestu. Skrenem
pogled na porotu da vidim mogu li im pročitati
reakcije - imali su neutralne izraze lica kao da i oni
djevojci pokušavaju olakšati situaciju. Postojao je
ogroman jaz između Freyina gruba izgleda, šminke
oko očiju koja je govorila da se s njom ne treba
zajebavati i drhtava glasa koji je čula cijela sudnica.
Kad je došla do kraja priče, sutkinja je odredila
stanku od dvadeset minuta i na djevojčinu licu jasno
se vidjelo olakšanje dok je napuštala sudnicu s
predstavnikom podrške svjedocima.
- Drži se bolje nego što sam mislila - Barbara reče
- ali mislim da ćemo je srušiti bez puno problema. Sve
je ovo previše naučeno, zavođenje iz udžbenika. Očito
je čitala online blogove.
Kimnem glavom. Jest naučeno. Ali bi također
moglo biti istinito. Otjerala sam pomisao iz glave - ne
bih tako smjela razmišljati.
- Idi provjeriti Jeremyja - Barbara reče. - Vidi što
nam zasad može reći.
Vratila sam se do optuženičke klupe. Sigurnosni
službenik pustio me u dio s pritvorom iza sudnice
gdje je Jeremy sjedio prije nego što se suđenje
nastavi. Blijedo je stiskao čeljust.
- Jesi li dobro?
- Uznemirujuće je čuti to - kaže. - Dao sam sve od
sebe za tu djevojku. A ona sve izvrće da me uništi.
Razgovori o tim knjigama, smiješno.
- Nisi joj ih dao - rekoh.
- Internet je pun prave pornografije - reče. - Zašto
bih se, pobogu, oslanjao na hrpetinu stare pretjerane
erotike da zavedem tinejdžericu? Nema nikakva
smisla.
U pravu je, pomislim. - Čini se da nema. - Prije
nego što sam stigla reći išta drugo, osjetim kako mi
mobitel vibrira u džepu sakoa. - Ispričavam se, samo
trebam provjeriti...
Dobila sam poruku od Nicole. Daisy je još u
nesvijesti, pisalo je. Čekamo toksikološke nalaze.
Sumnja se na predoziranje.
Duboko udahnem pročitavši riječ predoziranje.
- Je li sve u redu?
Podignem pogled, pomalo iznenađena što je
primijetio da sam zabrinuta unatoč stresu s kojim se
suočava. Trenutak sam oklijevala prije nego što sam
mu odgovorila na pitanje.
- U pitanju je jedna od prijateljica moje kćeri -
rekoh. -Razboljela se u petak navečer... otada je u
nesvijesti. Čini se da se možda predozirala.
- To je užasno - reče.
- Imaš dovoljno svojih briga. Ne bih trebala pričati
o tome.
- Ali ovo je ozbiljno - kaže. - Razumijem koliko ste
zacijelo zabrinuti. - Zastane na trenutak. - Kći vam
ide u Ashams, zar ne?
- Da, tako je.
- Šesta godina?
- Da.
Opet zastane pa nastavi. - Gledajte, vjerojatno
ništa ne bih trebao govoriti. To su samo priče, ne
znam ništa pouzdano. Ali čovjek čuje stvari... Još
sam uvijek u kontaktu s nastavnicima iz svoje škole.
Razgovaramo o stvarima.
- Kakvim stvarima? - oštro upitam.
Harriet Tyce
- Atmosfera je iznimno napeta, zar ne?
- Da, tako mi je rečeno.
- I teško je osigurati si mjesto?
- Da. To je bez sumnje dojam koji sam dobila.
Nastala je duga stanka. - Što sam čuo... i,
gledajte... ne znam je li to istina. Čuo sam da imaju
gadnih problema. Roditelji su nevjerojatno agresivni
i, iako se škola trudi djeci pružiti najbolje, ne mogu
ih zaštiti od svega.
U meni se probudio signal za uzbunu. - Rekla bih
da je to istina... osoblje se do sada pokazalo vrlo
dobrim. Roditelji su već druga priča. Ali sad se već
malo bolje uklapamo - rekoh.
- To je dobro. - Još jedna stanka. - Gledajte, to nije
sve. Samo... Razgovarao sam s nekime o tome prije
koji tjedan. U glavi mi je ostalo da vam je kći tamo. -
Sad se doimao zabrinutim.
- I? - Pokušala sam zvučati smireno, ali ruke su
mi se počele tresti.
- Tada mi ništa bilo sumnjivo - reče. - Nesreće se
događaju. Ali sad se ponovilo...
- Što se ponovilo?
- Još je jedno dijete završilo u bolnici - reče.
- Tko je bilo drugo dijete?
 - Bilo je to prošle godine - reče. - Ne znam što se
točno dogodilo, ali...
Prekinuo ga je čuvar. - Gospodine, vrijeme je da
se vratite u sudnicu.
Morala sam ići, ali morala sam čuti kraj.
- Što? Što se dogodilo? - zarežim.
Jeremy ustane i izravna kravatu, spreman vratiti
se u sudnicu.
- Umrla je - reče. - Ne znam kako, ali umrla je.
Prošla me jeza. Ušla sam natrag u sudnicu prateći
Jeremyja. U glavi su mi ostale njegove riječi.
Hladan strah zapeo mi je u grlu.
 Trideset šest

Idući dio Freyina svjedočenja ostao mi je u magli.

Polako sam se vratila u prostoriju. Prepričala je dva
događaja kad su navodno ona i Jeremy imali
seksualne odnose; jednom u praznoj učionici, a drugi
put u zbornici nakon nastave. Osjećala se posebno
jer ju je odabrao, voljela je s njim razgovarati o
knjigama. Predložio joj je Pedeset nijansi sive kao
suvremeniju knjigu u kojoj bi mogla uživati.
Dopisivali su se slično kao dvoje glavnih likova. Čak
je pokušao uvjeriti Freyu da mu pošalje svoje gole
fotografije, ali ona je to odbila.
Sad sam bila potpuno usredotočena. Polako sam
gubila suosjećanje prema Freyi. Ipak, ako sam s
jednim upoznata, to je sadržaj Freyinih društvenih
mreža i poruka. A traga tim razmjenama nije bilo
nigdje. Tužitelj, Edward, toga je očito također bio
svjestan.
- Kako ste razmjenjivali poruke? - upita nakon što
je opisala razmjenu koja je ostavila porotu bez riječi.
- Koristili smo aplikaciju Viber - reče. - Imala sam
je instaliranu na iPadu.
- Možete li sudu pokazati te poruke?
Spustila je pogled i odmahnula glavom.
- Ispričavam se, morate odgovoriti riječima -
Edward kaže.
 - Ne - reče. - Ne mogu ih pokazati sudu. Aplikacija
mi je bila na iPadu, ni na čemu drugome, a uređaj
sam izgubila prošlog ljeta.
- Kako mislite da ste ga izgubili?
- Zacijelo sam ga ostavila u školi ili autobusu.
Nisam ga mogla pronaći. Također, imali smo samo
tajne razgovore.
- Možete li reći sudu što je tajni razgovor?
- Sve se poruke obrišu čim su pročitane. Jeremy...
gospodin Taylor... bio je vrlo strog u vezi s tim. Nismo
se mogli dopisivati nikako drugačije.
Freya pogleda optuženičku klupu gdje je sjedio
Jeremy. Okrenula sam se i vidjela da je držao glavu
spuštenom ne gledajući Freyu. Prepalo me kad ga je
Freya nazvala gospodin Taylor. Zvučala je tako
mlado. Osvrnula sam se po sudnici pitajući se gdje
joj sjede roditelji. Da je u pitanju Robin, ludjela bih
gledajući kako mi kći prolazi kroz ovo. Da je Robin u
pitanju, željela bih ubiti Jeremyja golim rukama.
Barem je ona trenutačno na sigurnom u školi. Kao
što je i Freya trebala biti...
- Jeste li komunicirali i na koji drugi način? -
Edward upita.
- Ne. Samo tako. I povremeno elektronskom
poštom o školskoj zadaći. Ali u njima nije bilo ništa...
te su poruke bile normalne.
- Kako ste mu slali elektronsku poštu?
- Preko prijenosnog računala.
- Jeste li imali kakvih poruka na mobitelu?
 - Ne. Imam samo običnu Nokiju, a ne pametni
telefon. Međutim, nije mi htio slati poruke na taj
mobitel jer nije želio ostaviti trag. Tako je to nazivao.
- Da razjasnimo za ostatak sudnice... imali ste
prijenosno računalo, mobitel i iPad, je li tako?
-Da.
- Nije li neobično što ste imali staru Nokiju
umjesto pametnog telefona?
- Recite to mojoj majci! - Sudnicom se proširio tih
smijeh, napetost se smanjila. Čak se i Freya
osmjehnula. -Imala sam iPhone, ali razbila sam ga
previše puta. Mama mi je rekla da ću se morati snaći
s Nokijom dok joj ne dokažem da mogu paziti na
mobitel. Trebala sam dobiti novi mobitel kad sam
izgubila iPad.
- Što ste rekli, kada ste izgubili iPad?
- Prošlog ljeta.
- I niste pokušali skinuti aplikaciju Viber na
prijenosno računalo?
- Rekao mi je da to ne radim. Rekao je da je
sigurnije imati je samo na jednom uređaju.
Edward prelista svoje papire. - Je li se išta
dogodilo mobitelu i prijenosnom računalu?
- Uzela ih je policija. Više ih nemam. Mama mi je
kupila novu Nokiju jer je bila toliko ljuta zbog svega.
Edward pokaže da je završio s pitanjima i time je
započela stanka za ručak. Jeli smo sendviče u
kantini. Jeremy je bio napet, ali Barbara je bila
opuštena.
 - Ne brini se - reče. - Ovo je zaista najgore što će
ti biti. Kad počnem s unakrsnim ispitivanjem, sve će
biti u redu. A porota ne izgleda zadivljeno. Ne slažeš
li se, Sadie?
- Istina je - rekoh. - Mislim da im se uopće nije
svidjela tvrdnja da je izgubila iPad. Ni
samouništavajuće poruke. Sve se malo predobro
poklapa.
Jeremy kimne glavom. Izgledao je barem
djelomice sigurnije.
- Srušit ću cijelu tu priču, Jeremy - Barbara reče.
- Dajem ti svoju riječ. Nećemo joj dopustiti da se
izvuče s tim.
Otišla sam malo prije nego što su ostali otišli na
zahod. Tinejdžerice su stajale u jatu na hodniku.
Ostale su čuti cijelo Freyino svjedočenje. Dok sam
prolazila pokraj skupine, prestale su pričati i
nastavile čim sam skrenula prema toaletu.
- Ona je takva lažljivica - jedna od njih reče.
Zaustavila sam se ne mogavši se oduprijeti iskušenju
da ih prisluškujem. - Znam da je bila najmanje s
trojicom prije nego što se ovo dogodilo.
- Ali ne znaš sa sigurnošću - druga se ubaci. - To
su bili samo tračevi.
- Nisu bili samo tračevi. Emma mi je rekla. Njezin
brat zna dečke.
- Emma sve vrijeme trača. Uvijek izmišlja stvari.
- Ne mogu vjerovati da braniš Freyu. Pogledaj što
je učinila gospodinu Tayloru.
 Druga djevojka nije popuštala. - A što je s ‘ja joj
vjerujem’? Uvijek pričaš o tome. Trebale bismo
vjerovati žrtvi. Zauzimaš se za njega samo zato što ti
se sviđa.
- Ne sviđa.
- Sviđa. I to je odvratno. Puno je stariji od tebe.
Posljednji komentar izgovorila je visokim tonom, a
popratila ga je nerazgovjetna vika i komešanje. Činilo
se kako je među djevojkama izbila svađa i da su se
približavale mjestu gdje sam stajala slušajući ih.
Spustila sam glavu i nastavila hodati, dok su mi se
misli komešale.
.

Vrativši se u sudnicu, izvadila sam mobitel i poslala

Nicole poruku da vidim ima li kakvih vijesti prije nego
što se vrati sutkinja. Ništa, odgovor stigne gotovo
istoga trena. Toliko sam zabrinuta. Poslijepodne ću
navratiti do bolnice kad budem išla po Pippu. Želiš li
da pokupim Robin?
Okrenem se prema Barbari. - Hoćete li me trebati
nakon suđenja?
- Ne. Samo želim biti sigurna da si detaljno prošla
sve poruke koje imamo.
- Mislim da sam sve zapisala u onaj dokument koji
sam vam poslala. Nema ništa o Jeremyju i ništa mu
nije poslano. Nema dokaza koji to potvrđuju. Čini se
gotovo nevjerojatno da nema ništa. Ne vjerujem u ovu
priču o iPadu.
 - Ni ja - Barbara reče. - A kad završim s
unakrsnim ispitivanjem, neće vjerovati nitko u
sudnici.
Odgovorila sam Nicole. Ako možeš odvesti Robin k
sebi, to bi bilo sjajno. Neću kasniti, poslala sam
poruku u trenutku kad je časna sutkinja Chynoweth
ušla u sudnicu.
Edward se činio svježim nakon kratke stanke,
skočivši na noge čim je došlo vrijeme da nastavi s
ispitivanjem. Freya nije izgledala tako veselo. Šminka
joj je još uvijek uglavnom bila na mjestu, ali
razmazala joj se oko očiju kao da je zaboravila na
masku koju nosi i protrljala oči razmazavši olovku.
Izgledajući umorno, ustala je bez energije. Sutkinja je
to također primijetila i pitala je bi li željela sjesti dok
svjedoči, ali ona odmahne glavom.
Edward nastavi. - Opisali ste ta tri događaja kad
ste imali intimne odnose s optuženikom i niz iznimno
osobnih poruka koje ste razmijenili. Rekli ste da se
posljednji od tih incidenata dogodio prvoga tjedna u
srpnju, neposredno prije kraja polugodišta.
Zastao je, a Freya kimne glavom i potvrdi.
- Jeste li razgovarali s optuženikom o nastavku
veze preko ljetnih praznika?
- Da - Freya reče. - Mislila sam da ćemo nastaviti.
Željela sam doći u njegov stan.
- I jeste li ga uopće vidjeli preko praznika?
- Samo jednom. - Freya je spustila ramena
izgledajući uzrujano.
- Možete li ispričati taj događaj sudu?
 Spustila je pogled prije nego što je duboko
udahnula. - Prvoga tjedna praznika puno smo se
dopisivali. Rekao je da bismo uskoro trebali
dogovoriti datum kad ćemo se vidjeti. Morali smo biti
oprezni, ali imali smo plan. Zatim sam izgubila iPad.
Nisam ga nigdje mogla pronaći. Nisam mu mogla
poslati poruku.
- Jeste li mu se pokušali javiti ikako drugačije?
Još jedna duga stanka. Još jedan duboki udah. -
Da -Freya reče. - Jesam. Otišla sam mu u stan.
- Je li vam optuženik dao adresu?
- Ne, pronašla sam je - Freya tiho odgovori.
- Pronašli ste je?
- Posljednji put kad smo... kad sam bila s njim,
otišao je u kupaonicu baciti prezervativ. Ostavio je
novčanik na stolu. Fotografirala sam njegovu
vozačku dozvolu. Zato sam imala adresu. - Glas joj je
sad zvučao iznimno napeto.
- Zašto ste fotografirali njegovu vozačku dozvolu?
-Edward upita.
- Jer je na njoj bila njegova slika. Željela sam je
imati. A htjela sam imati i njegovu adresu. Za svaki
slučaj. -Ispravila se. - Nisam to namjeravala učiniti,
ali nisam si mogla pomoći.
- I jeste li što učinili s tom adresom?
- Da. Otišla sam tamo. Željela sam ga pitati hoće
li mi dati broj mobitela kako bih mu mogla slati
poruke s obzirom na to da sam izgubila iPad. Mama
mi je bila zaista ljuta i nije mi htjela kupiti novi pa
više nisam mogla upotrebljavati aplikaciju.
 - Vratimo se na dan kad ste otišli potražiti ga. Je
li bio tamo?
Freya zastane. - Bio je tamo. Ali bio je stvarno ljut
što sam došla. Rekao je da je to bilo glupo i nezrelo
od mene. Nakon toga sam otišla. - Freya je zvučala
ljutito kao da joj je sjećanje još uvijek svježe.
- Kako ste se osjećali zbog toga? - Edward upita.
- Užasno. Mislila sam da imamo nešto posebno.
Nastupila je tišina dok je Edward listao svoje
papire. Ja sam sve mahnito zapisivala. Po Barbarinoj
nagnutoj glavi zaključila sam da taj dio svjedočenja
smatra važnim i željela sam biti temeljita.
Nastavio je. - Jeste li ga vidjeli još koji put tijekom
ljeta?
Prvi put Freya je zapravo počela plakati i nekoliko
joj je jecaja pobjeglo prije nego što je rukom prekrila
usta. Stražnjom stranom dlana druge ruke protrljala
je oči. Sad je više sličila školarki koja je i bila. Iako
članovi porote nisu izgledali nimalo suosjećajnije.
Meškoljili su se na stolicama, a jedna je žena gledala
na sat.
Sudski pomoćnik dao je Freyi još jednu čašu vode
i ona otpije gutljaj. Sutkinja ju je pitala može li
nastaviti ili želi kratku stanku.
- U redu je - reče. - Mogu nastaviti. - Podigne
bradu. - Vidjela sam ga ponovno. U kolovozu. Bila
sam kod oca u kući u Surreyju, ali postalo mi je
dosadno, a njega nikad nije bilo. Stoga sam odlučila
vratiti se majci. Samo sam otišla jednog jutra jer mu
je glupa cura opet bila tamo, a ja je ne volim. Sjela
sam u vlak za London, ali umjesto da podzemnom
željeznicom odem kući, odlučila sam se vratiti u
njegov stan u nadi da ću ga vidjeti. Naručila sam mu
knjigu, poseban primjerak romana Fanny Hill, i
željela sam mu je dati. Mislila sam da ću mu se možda
opet sviđati ako mu dam poklon.
- Razumijem - Edward reče. - Koliko je bilo sati
kad ste mu otišli do stana?
- Oko devet.
- Nisu vas očekivali kod kuće?
- Ne. Nisam rekla mami. Samo sam otišla ravno k
Jeremyju.
- Što ste učinili kad ste došli tamo? - Edward
upita.
- Htjela sam pozvoniti, ali osjećala sam se previše
nervoznom. Sjela sam na zidić preko puta njegova
stana i čekala da vidim hoće li izaći.
- I je li itko izašao?
Podigla sam pogled prema Freyi i osjetila trnce
promatrajući djevojčino lice. Na trenutak je izgledala
potpuno bezizražajno. Polako se okrenula prema
Edwardu.
- Da. Jeremy je izašao.
- Je li bio sam ili s nekim?
Freya pogleda ravno u Jeremyja. - Bio je s nekim.
S djevojkom. Ne znam tko je to bio. - Ovlaš sam ga
pogledala, ali, kao i uvijek, imao je spuštenu glavu.
- Što su radili?
- Pozdravljao se s njom. Izgledala je kao da je
prenoćila... on je bio u kućnom ogrtaču. Dugo su se
ljubili, a zatim je otišla. - Na licu je imala gotovo
pobjedonosni izraz koji je istog trena zamijenila tuga.
- I što ste učinili?
- Držala sam glavu pognutu. Čim je zatvorio vrata,
otrčala sam do stana i ubacila mu knjigu u poštanski
sandučić, a zatim sam otišla.
- Još ste mu uvijek željeli dati poklon čak i nakon
što ste ga vidjeli kako ljubi nekoga drugog?
- Mislila sam da će se možda osjećati krivim -
Freya reče s dubokom tugom u glasu.
- Jeste li nakon toga ikome rekli što se dogodilo
između vas i optuženika?
- Da. Rekla sam mami, ali ona je tvrdila da
izmišljam. Zatim sam sama nazvala policiju. Tada je
sve počelo. -Rukom je pokazala uokolo po. sudnici
prije nego što je spustila glavu kao da ju je preplavila
sama pomisao na to.
 Trideset sedam

Suđenje je zaključeno nedugo nakon toga. Freyino

svjedočenje pred tužiteljstvom je završilo.
Barbara je bila spremna za unakrsno ispitivanje.
Ponovila mi je da još jednom provjerim dokumente s
porukama. Jeremy se činio mirnijim sada kad su
priloženi svi dokazi. Otišao je gotovo odmah čim smo
pušteni iz sudnice. Ja sam se također pozdravila i
otišla. Željela sam ga pitati o glasinama koje je čuo o
Robininoj školi, ali sad nije bilo pravo vrijeme.
Nicole mi se više nije javila pa sam se uputila
prema sjevernom Londonu koliko sam god brzo
mogla, a napetost iz sudnice popustila je pred
napetošću zbog Daisy, Julije i Robin.
Stigavši do Nicoleine kuće, ona mi otvori vrata. Na
katu sam čula dječji smijeh. Barem je Robin bila
sretna i nije previše razmišljala o Daisy ili o tome što
se možda događa. Aromatičan i primamljiv miris
kuhanja širio se zrakom. Kuća je bila topla, zavjese
navučene pred jesenskim sumrakom i kad mi je
Nicole prišla da me zagrli, uvukla me u zagrljaj svoga
doma.
Nicole je bila rumena od kuhanja, a kosa joj je
blago mirisala na prženi luk. Kad se odmaknula
postalo mi je jasno pod kolikim je pritiskom. Džemper
joj je bio prljav, a kosu nije počešljala već neko
vrijeme.
- Ima li kakvih vijesti?
 - Ništa. Daisy je u komi s aspiracijskom upalom
pluća; kažu da je vjerojatno ostala bez svijesti od
lijekova prije nego što je povratila i počela se gušiti.
Bila je gotovo mrtva kad ju je Julia pronašla.
Doživjela je gubitak kisika, što je dovelo do hipoksije
mozga i, povrh toga, udahnula je nešto ispovraćanog
sadržaja, od čega je dobila infekciju pluća. Idućih
nekoliko dana bit će kritično. Ne znaju kako će joj biti
kad se probudi i u kojoj će joj razini mozak
funkcionirati. Ako se uopće probudi iz kome... -
Nicole je prošaptala posljednje riječi.
Osjetila sam kako mi riječ odjekuje tijelom. Koma.
-Nisam znala da je toliko loše.
- Nisam baš mogla napisati to u poruci - Nicole
reče. -Htjela sam ti reći osobno.
Povukla me u dnevnu sobu i sjela na kauč,
potapšavši mjesto pokraj sebe. - Nemam pojma kako
se to dogodilo i što je Daisy mogla uzeti, ali čini se da
sumnjaju na predoziranje lijekovima.
- Gdje je mogla dobiti lijekove? Kakve lijekove? -
Nisam mogla prestati postavljati pitanja.
- Još ne znaju. Testiraju je. A što se tiče mjesta...
Zato je policija pretražila Julijinu kuću.
Nastavila sam. - Koliko je dugo bila bez svijesti?
- Pippa nije shvatila da nešto nije u redu -
probudila se vrlo rano i došla ravno u moju sobu.
Mislila je da Daisy samo spava. Julia je shvatila da
postoji problem i da Daisy nije dobro tek kad ju je
kasnije otišla probuditi. Bila je bez svijesti i oko usta
je imala rigotine. Nije disala. Dala sam joj umjetno
disanje, a hitna pomoć stigla je zaista brzo i preuzela
je. Mozak joj je neko vrijeme ostao bez kisika... ne
znaju koliko dugo. Stvarno je ozbiljno.
- Rekla si da joj je bilo loše u petak navečer?
- Bila je... uznemirena. Rekla je da je boli trbuh i
glava, ali mislila sam da je samo pod stresom. - Nova
mi je prijateljica izgledala nervozno. - Posljednji ispit
iz matematike nije prošao tako dobro i još je uvijek
bila uzrujana zbog zaista lošeg rezultata.
- Kad je imala 76 posto?
Nicole me pogleda. - Zbog rezultata koji je Julia
smatrala lošim. Tog.
- I čini se kao da je Daisy pod velikim pritiskom.
- Jest - Nicole kaže. - Hoću reći, Julia je uistinu
voli, ali postavlja joj nevjerojatno visoke standarde. -
Ustala je s kauča, nekoliko puta prošetala po
prostoriji zastavši ispred ogledala iznad okvira
kamina i namjestivši frizuru. - Sve te stvari koje im
govorimo, daj sve od sebe, a ne budi najbolja. Nisam
siguran da je Julia dobila taj podsjetnik.
Nasmijem se, iako to baš i nije bilo smiješno. -
Kompetitivna je.
- Svakako. - Nicole sjedne na kauč pokraj mene. -
Zato sam te zvala. Znam da se zacijelo čini neobičnim
jer smo tek počele razgovarati. Ali ti se činiš puno
normalnijom od ostalih. Svi su mrvicu poludjeli.
Posebno ove godine zbog pritiska upisa u srednju
školu...
Trenutak smo sjedile u tišini. Unatoč brigama,
ostala sam malo polaskana što me Nicole smatra
izvorom normalnosti.
 - Čini se da smo izbjegle ono najgore došavši
ovako kasno - rekoh.
- To je jedan način da gledaš na to. Niste nas baš
vidjele u najboljem svjetlu. Sve je bilo tako lijepo, ali
smo postali toliko opterećeni...
Gotovo sam zaboravila što mi je Jeremy rekao na
sudu, ali ovaj me komentar podsjetio. - Čula sam
nešto. Od nekoga izvan škole.
- O nastavi? - Nicole kaže.
- Je li netko umro?
Nicole prstima počne vrtjeti vršak kose. - Nisam
baš sigurna...
- Ne, ni ja nisam sigurna. I rekao je da su to
vjerojatno samo priče, ali...
Nicole otvori usta kao da nešto želi reći prije nego
što je prekine zvono. Ustala je i odjurila do ulaznih
vrata. Čulo se žuborenje glasova. Bila je to Julia i
otišla sam u hodnika pridružiti im se. Bila je blijeda
s tamnim krugovima ispod očiju. Kad me ugledala,
napola mi se osmjehnula prije nego što je skinula
kaput. - Ubila bih za piće.
.

Otišle smo u kuhinju i Nicole otvori bocu bijelog vina,

stavi tri čaše na stol i nepažljivo ulije vino u njih.
- Kako je? - Nicole upita.
- Isto. - Julia je popila pola čaše u jednom gutljaju.
-Potpuno isto. Samo leži potpuno blijeda i umorna s
cijevi u grlu. Čak ne sliči na sebe.
- Voljela bih da si mi dopustila da je vidim - Nicole
kaže.
 - Znam koliko će te to uznemiriti - Julia odgovori.
-Samo te pokušavam zaštititi. - Natočila si je još
jednu čašu do vrha. - I ne žele previše posjetitelja.
Ometa ih. Mislim, to je odjel za intenzivnu njegu...
Nicole je potapša po ruci. - To je strašno - reče. -
Zaista se dobro držiš.
- Imam li drugog izbora? Paul je došao vidjeti je
danas. Bio je iznimno uzrujan.
- Je li bilo u redu? Vidjeti ga, mislim? - Nicole
upita.
Julia stisne usta odmahnuvši glavom. - Ponašao
se poput sebičnog govna kao i uvijek. Napao me
rekavši da nisam dovoljno pazila na nju, da će tražiti
skrbništvo čim joj bude dovoljno dobro da može kući.
- Što si mu rekla? - Nicole upita.
- Da trenutačno nije ni vrijeme ni mjesto za takve
rasprave. Da je jedina važna stvar da Daisy bude
bolje.
- Je li se složio?
Julia otpije još jedan gutljaj i spusti čašu. - Rekao
mi je da prestanem biti takva jebena licemjerka. Da
opet glumim savršenu majku i da mu je zlo od toga
jer sam daleko od savršene majke. - Spustila je glavu
u ruke i ramena joj počnu drhtati. Nicole skoči do nje
i povuče je u zagrljaj, gdje je Julia neko vrijeme ostala
u tišini, naposljetku samo prigušeno zajecavši.
Promatrala sam ih puna suosjećanja prema Juliji.
Možda je grozna, ali ovo je takva užasna situacija da
je nemoguće ne suosjećati s njom.
 - Kakav gad - Nicole promrmlja u prijateljičinu
kosu. Na pamet mi je pao Andrew i koliko je
bezobziran bio prema meni i moje suosjećanje prema
Juliji još je više naraslo.
Sat na pećnici je zazvonio. Nicole pusti Juliju i ode
isključiti je prije nego što je izvukla golemu riblju pitu
prekrivenu zlatnom koricom od sira. Počele su mi
curiti sline.
- Mislila sam da bi nam večeras dobro došlo nešto
utješno.
Julia joj priđe i zagrli je. - Zaista si sjajna - reče. -
Tako si mi velika podrška, Nicole. I ti, Sadie. - Okrene
se i pogleda me. Iza botoksa nazirali su se iskreni
osjećaji. - Nismo najbolje započele, ali znam da mogu
računati na tebe.
- I Robin je toliko ljubazna prema Pippi - Nicole
kaže. - Tako ih je utješno čuti kako se smiju gore.
Nevjerojatno je dobra u odvraćanju pažnje od ove
situacije.
- Voljela bih da si i ja mogu tako lako odvući
pažnju -Julia promrmlja. Trudila sam se ne ostati
uvrijeđena.
Djevojke su sišle dolje i Nicole nam je poslužila
pitu. Sve smo sjele za kuhinjski stol. Brzo sam jela -
činilo se kao da su prošli sati od ručka u kantini s
Jeremyjem - kao i Robin i Pippa, ali Nicole i Julia
mrljale su vilicama po tanjuru.
- Daisy bi dosad pojela sve - Julia reče
uzdahnuvši.
- Ima tako velik apetit - Nicole se složi.
 - Ne toliko velik - Julia reče, zamijenivši uzdah
nečim oštrijim. - Ne kao Pippa, ona je grabila već
dvaput.
- Pippa... - Nicole reče - znaš da trebaš pitati prije
nego što uzmeš još. - Uzela je tanjur kćeri iako je
Pippa još uvijek žvakala hranu.
- Žao mi je - djevojka promrmlja i počne se
rumenjeti.
- U redu je, draga. Samo zapamti, zaista ne moraš
toliko jesti.
Robin me pogleda kao da želi provjeriti je li u redu
da nastavi jesti i ja kimnem glavom prije nego što sam
posegnula za grabilicom i također si zagrabila još
jednu porciju.
- Oh, koliko ti zavidim jer te nije briga što jedeš -
Julia reče, a ja ostanem iznenađena. - Voljela bih da
se mogu malo opustiti. Ali, znaš, čak i u vrijeme
ovako ogromnog stresa, jednostavno si ne mogu
dopustiti da tako proždirem hranu.
Držala sam vilicu punu hrane gotovo na usnama.
Uhvatim Nicolein pogled prije nego što sam polako
spustila vilicu.
- Oh, Julia, toliko si hrabra - Nicole reče. -
Jednostavno si čudesna. Ja bih se dosad raspala.
Složila sam se mrmljajući, pokupila svoj i Robinin
tanjur i stavila ih na hrpu pokraj perilice posuđa.
- Trebale bismo krenuti - rekoh. - Ne želim više
smetati. I moram obaviti nešto posla.
- Bit će mi drago pokupiti Robin sutra - Nicole
reče. - Bilo kad.
 Otpratila nas je do ulaznih vrata. Zagrlila me i
nagnula mi se na uho. - Neprestano to govorim, ali,
molim te, nemoj obraćati pozornost na to što Julia
govori. Pod ogromnim je stresom. Iznimno joj je teško.
- Ne mogu ni zamisliti.
Misao kako Daisy leži u bolnici nije me napuštala.
Čvrsto sam držala Robin za ruku cijelim putem kući.
 Trideset osam

Ni idućeg jutra nije bilo vijesti. Situacija je i dalje ista,

Nicole mi je poslala. Robin je večeras dobrodošla kao
i uvijek.
Kratko sam joj zahvalila na obavijesti. Sjetivši se
razgovora s Jeremyjem dan prije, pretražila sam
internet -Djevojka u Ashamsu mrtva. Ništa osim
rezultata s pozitivnim vijestima o školi na prvih
nekoliko stranica na Googleu. Nema negativnih
informacija, nema spomena o mrtvoj djevojci, samo
priča za pričom o njihovoj stipendiji i dobrotvornom
radu u lokalnoj zajednici te više članaka o njihovim
besprijekornim akademskim postignućima. Nastavila
sam kopati, ali ušla je Robin i morala sam se spremiti
za polazak.
- Jesi li sigurna da želiš opet ići k njima? - upitah
je na putu do škole.
- Da, sviđaju mi se - Robin reče. - U redu je,
mama, obećavam.
Nisam joj proturječila. Uistinu nisam ni mogla, s
obzirom na to da nisam imala nikakvu drugu opciju
nakon škole.
- Kad ovo suđenje završi - rekoh joj došavši do
školskih vrata - obećavam da ćemo srediti stvari.
Pronaći ću ti dadilju za poslijepodne ako budem na
sudu. Sve ću dogovoriti.
- Možda će se do tada tata doseliti ovamo - Robin
ležerno dometne. Ostala sam iznenađena.
 - Razmišlja li o tome?
- Nisam sigurna. Spomenuo je nešto dok je bio. Ne
znam. U svakom slučaju, ne brini se. Sviđaju mi se
Pippa i Nicole - Robin reče i poljubi me pozdravivši se
sa mnom.
Vidjela sam Nicole u daljini, ali bila je zalijepljena
za mobitel i nije dizala pogled pa sam se uputila
prema podzemnoj željeznici, zahvalna što neću
morati razgovarati. Razmišljala sam o tome što je
Robin rekla za Andrewa, da bi se mogao vratiti. To
nije bio problem kojim sam se trenutačno željela
zamarati - volim da mi je izvan vidokruga, daleko od
misli. Znala sam da ću se u jednom trenutku morati
suočiti s tim. Samo ne sad.
.

Putovanje podzemnom željeznicom kao i inače je

potisnuto moju zabrinutost za Daisy. Zamijenila ju je
napetost zbog suđenja i briga kako će proći Barbarino
unakrsno ispitivanje. Dok smo stigli ispod Temze,
ostavila sam misli o Daisy, Juliji i Nicole po strani.
Sad sam u glavi prelistavala svoje dokumente. Znala
sam da sam sve poruke prošla temeljito i da
zasigurno nije bilo traga aplikaciji Viber koju je Freya
jučer spomenula na sudu, ali još sam se uvijek
brinula da sam nešto zaboravila. Međutim, nije mi
padalo na pamet što. Nije bilo traga navodnoj vezi
između Freye i Jeremyja, ni na prijenosnom računalu
koje je Freya koristila za dopisivanje i društvene
mreže ni na običnoj Nokiji.
Izgubljeni iPad, Viber - sve se čini malo previše
sumnjivim, kao što je Barbara rekla. Freya može reći
što god želi o tome, ali bez dokaza kojima će to
poduprijeti, bezvrijedno je. Optužnica je izlizana. Iako
se Freya pripremila bolje nego što sam očekivala,
porota svejedno nije izgledala uvjerenom.
Vlak se zaustavio u Elephant and Castleu i
uputila sam se prema sudu.

***

Nakon petnaest minuta Barbarina unakrsnog

ispitivanja Freye, porota je izgledala još manje
uvjereno. Pažljivo sam ih motrila sve vrijeme,
skrećući pogled samo da zapišem bitne detalje
odgovora koje je Barbara izvukla. Zora je iza mene
također zapisivala, pazeći da imamo potpun zapis
svjedočenja.
Nije se radilo toliko o tome što Freya odgovara,
nego više o priči koju je Barbara skrojila svojim
pitanjima. Postalo mi je jasno zašto je Barbara toliko
tražena odvjetnica. Njezin je ton bio suosjećajan, a ne
osuđujući. Smirila je Freyu. Jasno je da je Freya
imala težak život sa svojom obitelji - da. Teško je kad
se roditelji rastanu - da. Freya je prezirala majku jer
joj je izbacila oca kad je otkrila njegovu aferu - da.
Freya je smatrala da mu je majka trebala pružiti još
jednu priliku - da. Freyi je ponekad bilo nezgodno
živjeti s majkom - da. Ali unatoč tome, nije joj bilo
lako živjeti ni s ocem - ne.
Djevojka je bila na oprezu, prstima čvrsto stišćući
rub stola na klupi za svjedoke, ali kako ju je Barbara
vodila daleko od pitanja u vezi s Jeremyjem, Freya se
naizgled malo počela opuštati i osjećaji su probili štit
od šminke s kojom je opet pretjerala.
Zacijelo se ponekad osjeća vrlo usamljenom - da.
Teško joj je privući pažnju - da.
Prezirala je kad joj majka provodi vrijeme s drugim
ljudima umjesto s njom. Duga stanka. Da.
I obratno, bila je sretna kad bi joj majka ukazala
pažnju - vatreno da.
Majka joj je bila vrlo dobra kad bi nešto uzrujalo
Freyu - da.
Znala joj je pružiti puno podrške ako je imala
problem - još jedno odlučno da.
Ali inače je bila prilično zaokupljena vlastitim
životom - da.
Može se reći da je Freya imala problema u školi -
da.
Izgubila je dio prijatelja tijekom godina - da.
Također je izazvala mnoštvo problema u školi
tijekom godina - strašljivo da uz kratak pogled prema
dijelu za javnost.
Ali optuženi - gospodin Taylor - puno joj je
pomogao. Da. Jest. Iznimno joj je pomogao. Freya
kimne glavom.
Kao posljedicu razvila je snažne osjećaje prema
gospodinu Tayloru. Duga stanka. Da, ali ne...
- Da ili ne, molim vas - Barbara reče.
- Da.
I tako se nastavilo. Znala sam kakvu priču
Barbara kroji. Neće joj trebati puno vremena. Freya,
usamljeno dijete, traži pažnju jer je uznemirena
rastavom roditelja. U trenutku kad je dobila
nastavnikovu pažnju, zalijepila se za njega. A kad je
sve pošlo po zlu...
Barbara je kratko promijenila temu. Držala je
popis Freyinih laži koji sam sastavila. Zastala je na
trenutak prije nego što nastavi.
- Je li vam policija oduzela prijenosno računalo,
točnije, Hawlett Packard?
-Da.
- Je li na njemu postojao Facebook račun na vaše
ime?
-Da.
- Jeste li se dopisivali s prijateljicom po imenu
Susie?
Duga stanka, kimne glavom. - Da.
Barbara pročisti grlo. - Jeste li ikad poslali poruku
Susie u kojoj tvrdite da vas je dečko iz druge škole
seksualno napastovao?
Edward ustane. - Časna sutkinjo, moram
prekinuti ovaj niz pitanja svoje uvažene kolegice...
Sutkinja podigne ruku. - Budite oprezni,
gospođice Carlisle.
- Da, časna sutkinjo - Barbara reče. - Ovo ima
svrhu. - Okrene se natrag prema Freyi. - Jeste li ikad
poslali takvu poruku svojoj prijateljici Susie?
-Da.
- Kad ste joj se požalili, jeste li vjerovali da je to
istina?
 Nastao je muk. Freya spusti pogled na ruke i
ponovno ga podigne prema Barbari. Izgledala je vrlo
izloženo. Okrenula sam se prema Jeremyju. Prvi je
put usredotočeno gledao Freyu.
- Molim vas, možete li odgovoriti na pitanje? -
Barbara upita.
- Ne - Freya odgovori. - Ne, nisam vjerovala da je
to istina.
- Jeste li to rekli da privučete pozornost?
- Ne - Freya reče. Pažljivo sam je promatrala. Glas
joj je govorio ne, ali lice joj je govorilo nešto potpuno
drugačije.
- Jeste li to rekli iz osvete?
- Ne - Freya odgovori, ali izgledala je još više
zabrinuto.
- Jeste li sigurni u to? - Barbara upita. Iako je
napadala, još uvijek joj je pristupala nježno. U njenim
pitanjima čuo se suosjećajan ton, a glavu je držala
nagnutom.
Freya je pogleda s prkosom u očima. Zurile su
jedna u drugu, žena i djevojka, ali Freya je prva
spustila pogled. -Da, rekla sam to iz osvete.
- Zato što nije želio vezu s vama?
Tišina. Još jedna mala borba, izgubljena.
- Da, zato što mu se nisam sviđala.
U dijelu za javnost zazvonio je mobitel, na što je
sutkinja viknula i tek sam u tom trenutku shvatila
kolika napetost vlada u sudnici. Barbara se okrene
prema meni. Vidjelo se kako joj na vratu pulsira žila.
Možda je izgovoreno malo riječi, ali ovaj dio rata
zasigurno je dobila krunska odvjetnica. Porota je to
očito također mogla osjetiti - prvi su put bili potpuno
zaokupljeni, neki od njih zapisivali su bilješke. Izrazi
lica promijenili su im se dok su gledali Freyu i sad su
izgledali proračunato. Ako je to učinila jednom, tko
kaže da to ne radi opet...
Barbara izvadi još jedan papir. Odmaknula se od
dokaza koje sam otkrila. Od svjedokinje je dobila
točno što je trebala - bilo što drugo na tu temu
umanjilo bi učinak koji je postignut.
- Rekli ste sudu da vam je gospodin Taylor davao
knjige za čitanje?
-Da.
- I imenovali ste neke od knjiga... jedna od njih
bila je Fanny Hill)
-Da.
- Gospodin Taylor nije vam preporučio tu knjigu,
zar ne?
- Jest. Da - Freya odgovori s tragom ogorčenosti u
glasu.
- Preporučio vam je neke knjige o Tudorima, je li
tako?
-Da.
- A kad mu je rečeno da u knjigama ima scena
seksa, promijenio je preporuku, zar ne?
- Ne, nije. Krenuo je s knjigama Philippe Gregory,
a onda su postale gore. S još više seksa.
- Pronašli ste Fanny Hill negdje drugdje, niste li?
- Ne - Freya odgovori gotovo viknuvši.
 - I smatrali ste to dobrim pomagalom u izmišljanju
ove priče, zar ne? .
- Ne izmišljam ništa!
Barbara kimne glavom kao da je zadovoljna
odgovorom. - Maknimo se od knjige na trenutak.
Zaljubili ste se u gospodina Taylor a, zar ne?
- Ne. Da. Hoću reći...
- Dopustite da pojasnim što mislim - Barbara
reče. -Pridavao vam je pažnju kao nastavnik, a vi ste
razvili neprimjerene osjećaje prema njemu.
- Ne! Nije bilo tako. Izvrćete priču! - Crvenilo joj se
pojavilo na obrazima, a vrat joj se blago zarumenio.
- Ali ti vam osjećaji nisu bili uzvraćeni, je li tako?
- Ali jesu!
- Pokušali ste privući pažnju gospodina Taylora,
ali on vam je jasno dao do znanja da ga ne zanimate
na takav način.
- To se nije dogodilo.
- A povrijeđenost nakon odbijanja pojačana je
vašim otkrićem da je u vezi.
Freya je počela plakati tiho jecajući i obrisavši lice
rukavom.
- Ostavio me. Da, boljelo je - reče vrlo tiho.
- I onda ste policiji rekli da je bio u vezi s vama?
-Da.
Barbara na trenutak zašuti kao da želi biti
sigurna da porota shvaća što je time željela dokazati.
Morala sam dati zasluge Barbari, sve je bilo
iznimno učinkovito. Pojasnila je kako nema traga
iPadu i da i o kakvoj komunikaciji između nje i
Jeremyja postoji samo Freyina riječ. Barbara je
naposljetku postavila još nekoliko pitanja kojima je
jasno dala do znanja kako smatra da je Freya
izmislila cijelu priču kako bi se osvetila Jeremyju jer
ju je odbio. Mjehurić Freyina samopouzdanja pukao
je. Napuštajući klupu za svjedoke, nekontrolirano je
plakala i cijelo joj se svjedočenje raspalo na
komadiće.
I sve je to učinjeno pažljivo. Nije bilo sugestija da
je Freya seksualno promiskuitetna, nije bilo pokušaja
da joj sudi o moralnim vrijednostima. Vješto je
naslikana slika o oštećenoj vezi između roditelja i
kćeri, djevojci koja očajno traži ljubav i pažnju, ali ne
može je pronaći bez glume i laganja. Edward je
utučena izraza napustio sudnicu i otišao na stanku
za ručak nakon što je unakrsno ispitivanje završilo.
Znao je kolika je šteta učinjena njegovu slučaju.
 Trideset devet

Provjerila sam mobitel čim smo izašle iz sudnice, ali

nije bilo ničega, nikakvih poruka od Nicole ili Julije s
vijestima o Daisy. Što je duže Daisy bez svijesti, to će
gora prognoza biti.
Sjevši za stol u kantini s kavom, listala sam po
aplikacijama na mobitelu ne znajući trebam li pitati
za vijesti ili samo čekati.
- Mislim da će slučaj tužiteljstva biti gotov danas
- Barbara reče sjevši preko puta mene. - Najkasnije
sutra.
- Mislite? - Jeremy upita. Sjedio mi je slijeva.
Pogleda moju kavu. - Zar nećete ništa pojesti?
- Nisam baš gladna.
- O, radi se o onoj jadnoj djevojci, zar ne? - upita.
-Zar još nema vijesti?
- Ništa - rekoh ponovno provjerivši mobitel.
- Što je bilo? - Barbara upita.
- Jedna od djevojaka u razredu Sadiene kćeri -
Jeremy objasni. - U komi je. Vrlo je zabrinjavajuće.
Barbara podigne obrvu.
- U Ashamsu je, znate - Jeremy doda.
- Da. Roditelji tamo navodno su strašni. Međutim,
nisu li svi? - Barbara nagura ostatak sendviča u usta.
- Moram obaviti poziv. Vidimo se u sudnici.

***
Ostatak poslijepodneva prošao je bez štete za slučaj
obrane. Edward je pozvao djevojku po imenu Asha
koja je navodno Freyina prijateljica, ali njeno
svjedočenje baš i nije pomoglo sa slučajem. Freya joj
je usput natuknula nešto o tajnoj vezi, ali nije otkrila
previše detalja. Pogledala sam djevojčinu izjavu i
shvatila da je iz nekog razloga ublažava. Kad je dala
izjavu policiji, čvrsto je tvrdila da je Freya s njom
razgovarala o Jeremyju, upotrijebivši njegovo ime, ali
sad je rekla da se ne može sjetiti. Edward je očito bio
frustriran, ali nije ju smio previše pritiskati.
Barbara ju je unakrsno ispitala, ali samo
nakratko da raščisti kako Freya nikad nije rekla s
kim je u tajnoj vezi. Također je pitala je li Asha uopće
ikad nagađala tko bi mogao biti - kad je djevojka
odgovorila da je Freya poznata po izmišljanju dečki i
loših situacija da bi se učinila zanimljivijom, Edward
je naočigled spustio ramena. Nije imala daljnjih
pitanja.
Na kraju dana cijeli tim obrane osim Jeremyjeve
majke sjedio je u sobi za sastanke dok je Barbara
iznosila iduće korake. Predložila je zahtjev za
odbacivanjem optužbi jer je po njezinu mišljenju
slučaj bio neuvjerljiv.
- Misliš li da ćemo uspjeti? - Jeremy upita. - Hoće
li ovo napokon završiti?
- Trebali bi - Barbara odgovori. - Ali sutkinja može
reći da sve ovisi o odluci porote jer se sve temelji na
vjerodostojnosti svjedoka pa će se suđenje nastaviti.
Morat ćemo vidjeti kako će se odviti.
 Ustala je, rukom pokazavši da je sastanak gotov,
i ona i Zora napuste prostoriju. Jeremy me uhvati za
ruku kad sam krenula za njima.
- Imate li vremena za kratko piće? - upita. - Znam
da sve izgleda pozitivno, ali potpuno sam
prestravljen. Zaista bi mi pomoglo samo da se
smirim.
Nisam bila sigurna. Nisam željela da Barbara
pomisli kako se ponašam neprimjereno. Također sam
bila zabrinuta za Robin, ali dodirnulo me nešto u
načinu na koji je postavio pitanje. Davao je sve od
sebe da se čini smirenim, to sam vidjela, ali ispod
površine brujala je napetost i pogledavši ga pažljivije,
imao je crvenilo oko očiju i duboke bore pokraj lijeve
obrve.
- Samo da provjerim nekoliko stvari - rekoh. -
Možda moram ići kući. Daj mi nekoliko minuta i javit
ću ti. U redu?
- U redu - reče. - Znam da tražim puno, ali zaista
bi pomoglo.
Otišla sam u sobu za presvlačenje i presvukla se.
Barbara je provjeravala elektroničku poštu.
- Jeremy je predložio da odemo na piće - kažem
joj. -Mislim da je poprilično zabrinut.
- Ne čini se kao da jest - Barbara reče. - Ali
pretpostavljam da mu je ovo stresno. - Podigne
pogled. - Dobra ideja. Idi i smiri ga. Sve je to dio
usluge.
Poslala sam poruku Nicole. Ima li vijesti o Daisy?
Jesu li djevojke dobro? Klijent me pozvao na piće -
odgovara li ti da večeras navratim malo kasnije? xx
 Nema nikakvih problema, stigne odgovor. I nema
vijesti. Robin odvlači Pippinu pozornost od briga, tako
da je to dobro. xx
.
Zajedno smo krenuli prema Blackfriarsu, naposljetku
se zaustavivši pred pubom u Ulici The Cut. Tražila
sam bijelo vino i Jeremy je otišao do šanka, dok sam
ja ostala sjediti za stolom u pozadini prostorije. Pub
se punio umornim uredskim radnicima u zgužvanim
odijelima. Nije bilo djece ni skupina majki. Osvrnula
sam se oko sebe s osjećajem da mi je vrijeme pobjeglo;
posljednjih deset godina koje sam provela u Americi
odgajajući Robin iskliznule su, a navika boravka na
sudu i pića nakon posla tako se lako nastavila.
Jeremy sjedne preko puta mene i na stol stavi
bocu vina i dvije čaše.
- Bilo je jeftinije nego da uzimamo čašu po čašu -
reče. - Imalo je više smisla.
- Hvala.
Napunio je čaše i ja otpijem gutljaj, a zatim i drugi,
osjetivši kako mi alkohol glatko prožima tijelo.
- Je li ona djevojčica dobro?
- Ne znam - rekoh. - Zaista ne znam. Tako je
neobično. Majka je također malo čudna.
Jeremy kimne glavom. - Točno znam što mislite.
Upoznao sam manjeviše svaki tip roditelja radeći ovaj
posao. Neki od njih potpuno su ludi. Uvijek dajem sve
od sebe da držim odstojanje. Zaista mi je žao nekih
od djevojaka zbog načina na koji im se roditelji
ponašaju.
 - Jesi li zato pokušavao pomoći Freyi? - upitam
bez razmišljanja. Zastanem i otpijem još jedan gutljaj
vina. -Ispričavam se. Ne bismo trebali razgovarati o
tome.
- U redu je. Freya je imala problema u školi i imali
smo puno sastanaka. Nije imala nikakvu podršku
roditelja. Nisu bili zainteresirani, ni majka ni otac,
posebno nakon što su se rastali. Pokušao sam joj
uključiti majku, ali nisam došao vrlo daleko. Kao da
je odustala od Freye. Valjda je rastava uvijek teška za
djecu.
- To me brine, učinak rastave na Robin. - Više se
nisam osjećala kao da razgovaram s klijentom.
Spustim pogled na stol i podigavši podmetač,
raskidam ga na komadiće.
- Freyini roditelji prošli su kroz iznimno tešku
rastavu, koliko sam shvatio. Mislio sam da su moji
roditelji loši, ali, po njenim pričama, njezini su bili
užasni. Međutim, ne mora biti tako - nastavi. - Nisam
znao da se rastajete. -Pogleda mi lijevu ruku.
Primijetila sam što gleda i zavrtjela vjenčani prsten
na prstu.
- Rastali smo se tek nedavno - rekoh. - Zato je
Robin krenula u Ashams. Bilo je... teško.
Pub je sada bio pun i svi stolovi zauzeti. Jeremyjev
glas postao je tiši i morala sam se nagnuti bliže da ga
čujem. Čovjek se progurao iza moje stolice i pogurnuo
me naprijed.
Udarila sam Jeremyja u čelo, a on je poskočio
unatrag. Protrljala sam kvrgu na čelu i oboje smo
prasnuli u smijeh.
 - Nemojmo više razgovarati o Freyi - reče. -
Popijmo još jedno piće i možete mi ispričati cijelu
priču.
Led je probijen. Počela sam se opuštati. Možda
nisam tražila ovu promjenu u životu, ali sad imam
pravo suđenje, budućnost i karijeru. Robin je počela
stvarati prijatelje; ja sam počela razgovarati s
ljudima. Jeremy se također počeo opuštati - znao je
da slučaj nije gotov, ali da bi sve moglo završiti sutra.
U zraku se gotovo osjećala slavljenička atmosfera
i razgovor se brzo pomaknuo s Andrewa na vedrije,
zabavnije teme. Uskoro smo popili prvu bocu i
naručili drugu. Naručila sam hranu, i prije nego što
sam uopće shvatila koliko je sati, prošlo je osam
navečer. Provjerim mobitel. Nicole mi je poslala
poruku - Robin može ostati ako želiš - imamo rezervnu
uniformu za sutra. Zabavljaju se. xxx
- Trebala bih krenuti - rekoh Jeremyju. - Moram
pokupiti Robin. Iako je Nicole rekla da može
prespavati večeras.
- Onda ostanite - reče. - Popijte još vina.
Zaslužujete odmor. Ne može biti lako sve raditi sam.
Pogledam mobitel, vino, Jeremyja. Poslala sam
Nicole: Hvala ti xx, i smjestila se dok se pub nije
zatvorio u 23 sata, kad su zatražili da izađemo.
- Hvala - Jeremy reče kad smo stali pozdraviti se
za laku noć na ulazu u podzemnu željeznicu. -
Osjećam se mnogo bolje.
- I meni je bilo lijepo.
Nagnuo se naprijed poljubiti me u obraz.
Okrenula sam se i pogledasmo se u oči. Tek kad sam
osjetila dodir njegovih usana na svojoj koži, došla
sam k sebi, odjednom previše svjesna da mi je klijent.
Ustuknula sam i trčeći mahnula, zaustavljajući taksi,
a on mi je mahnuo natrag i nestao u podzemnoj. Sjela
sam u taksi s osjećajem grižnje savjesti. Možda nije
bilo strogo primjereno, ali večer je potaknula
Barbara, a klijent je otišao kući sretan. Kao i ja,
unatoč svemu drugome što se događa. Opet sam ga
pitala o onome što je rekao o mrtvoj djevojci u
Ashamsu, ali nije znao ništa više i bilo je olakšanje
provesti večer razgovarajući o knjigama, filmovima i
glazbi, privremeno zaboraviti na sve brige. Otputovala
sam kući s osmijehom na licu i zaspala istog trenutka
kad mi je glava pala na jastuk.
 Četrdeset

Dobro raspoloženje isparilo mi je do jutra. Kuća je

previše prazna bez Robin.
Užurbano sam se istuširala i obukla, nestrpljivo
želeći izaći van prije nego što sam shvatila da bez
odlaska u školu ne moram žuriti na sud tako rano.
Napravila sam još jednu kavu i motala se po kući ne
mogavši se smiriti. Samo sam primjećivala
nedostatke, pukotine na zidovima, rupe u podu. Puno
sam toga napravila u kući otkad smo došle, ali to još
nije dovoljno. Nikad neće biti dovoljno.
Baš kao što ja nikad nisam bila dovoljna Lydiji.
Obično sam ignorirala misli o hrpi uništenih stvari u
staroj sobi na zadnjem katu, ali trenutačno ih nisam
mogla otjerati iz glave. Trudila sam se ne zamišljati
Lydijinu radost koju bi zasigurno osjećala kad bi
znala da je moj toliko prezreni brak završio.
Podigla sam fotografiju oca s police i pogledala ga
pitajući se bi li sve bilo drugačije da nije umro u mom
ranom djetinjstvu. Lydia je rijetko pričala o njemu, a
kad i jest, samo se žalila koliko je bezobzirno od njega
bilo umrijeti tako i ostaviti je samu kad je upravo on i
bio taj koji je želio bebu. Toliko ogorčenosti, toliko
krivljenja. Smiješio se na fotografiji, kosa mu je bila
uredno počešljana na stranu i uzvratila sam mu
osmijehom. Ako me već Lydija nije željela, on barem
jest.
Još uvijek nisam mogla dokučiti kakvu je
motivaciju Lydia imala iza ostavljanja nasljedstva
Robin, baka unuci. Je li samo željela uspostaviti
kontrolu nad nama? Ne bi me iznenadilo. Ali umjesto
da je imalo destruktivne posljedice, zapravo nam je
dala stvar koju sam toliko očajnički trebala, put za
bijeg od Andrewa. Robin je također bila sretna. Ako
se majka nadala da će biti drugačije, bila bi
razočarana.
Spustila sam fotografiju kad mi je zazvonio
mobitel.
Bio je to Andrew. Posljednja osoba od koje sam
očekivala poziv. U New Yorku je kasno navečer, povrh
svega. Trebao mi je trenutak da se javim jer me
prožela nervoza. I ljutnja što misli da me može samo
tako nazvati iz vedra neba. Signal je kasnio i nekoliko
je trenutaka bila tišina prije nego što se začulo
pucketanje. Zvuk se zatim počeo prekidati prije nego
što je veza u potpunosti pukla. Pokušala sam ga
nazvati jednom, dvaput, ali nije odgovarao. Sav mir
koji sam izgradila srušio se. Poslala sam mu poruku:
Što želiš? i uzaludno čekala odgovor. Različiti
odgovori na moje pitanje motali su mi se po glavi, a
nijedan od njih nije bio dobar. Andrew se želi doseliti
ovamo, započeti postupak rastave, tražiti skrbništvo
nad Robin.
Sve sam to potisnula i uputila se prema sudu, ali
koliko god se trudila, misli o njegovu pozivu nastavile
su me ometati. Većinu tog dana gledala sam suđenje
s druge točke gledišta, negdje visoko iznad svoje
glave. Edward i policajac na slučaju pročitali su
prijepis policijskih razgovora blebećući i poput
mantre ponavljajući: Bez komentara. U jednom
trenutku, umalo zadrijemavši, trgnula sam se uz
osjećaj kao da padam.
Jedini trenutak kad sam bila potpuno
usredotočena bio je kad su policajca pitali o zaplijeni
prijenosnog računala i činjenici da je iPad nestao.
Policajac je Barbari potvrdio da je Freyin mobitel
obična Nokia bez pristupa internetu, a da je
prijenosno računalo njezino osobno i da ima
instaliranu zastarjelu verziju Windowsa.
- Brojni su tinejdžeri iznimno računalno pismeni
- reče - ali nisam stekao takav dojam o podnositeljici
tužbe. Njezini uređaji nisu ažurirani.
- Je li na prijenosnom računalo postojalo išta što
bi ukazalo na to da bi iPad mogao biti spojen na
njega?
- Baš ništa. Hoću reći, ne bi nužno moralo
postojati... više nije potrebno sinkronizirati ih s
računalom.
- Ali ne postoji ništa što bi dokazalo da je zaista
imala iPad, zar ne?
Zastane slegnuvši ramenima. - Samo njena riječ.
- I ne postoji ništa što bi pokazalo da je rabila
aplikaciju Viber za komunikaciju s optuženikom, kao
što tvrdi?
- Apsolutno ništa - policajac odgovori.
- Dakle, nema ništa što bi poduprlo njenu tvrdnju
da je upotrebljavala tu aplikaciju?
Policajac opet slegne ramenima. - Ne. Ništa osim
njezinih riječi.
 Barbari je ostalo samo još nekoliko pitanja za
unakrsno ispitivanje.
- Jeste li zaplijenili svaki elektronički uređaj koji
ste pronašli u posjedu optuženika?
-Da.
- I jeste li pronašli ikakve poruke koje je optuženik
poslao podnositeljici tužbe?
- Ne. Nismo.
Time je završio slučaj tužiteljstva. Promotrila sam
porotu koja nije izgledala zadivljeno, barem ne meni.
Tri žene u prvom redu stisnule su usta i gotovo sam
ih mogla zamisliti kako pletu dok pokraj njih prolaze
dvokolice. Edward je također izgledao razočarano.
Znao je da sada može postati samo gore.
.

Poslijepodne se odužilo i ukočila sam se od

cjelodnevnog sjedenja - pokušala sam neprimjetno
protegnuti vrat. Barbara je ustala.
- Časna sutkinjo, željela bih raspraviti o
određenim tehničkim stvarima bez prisutnosti
porote. S obzirom na vrijeme, smijem li predložiti
njihovo raspuštanje za danas?
Sutkinja se složila rekavši poroti da se vrate sutra
u uobičajeno vrijeme. U redu su izašli, usput
gledajući Jeremyja i nazočne. Prateći njihov pogled,
primijetila sam Freyu kako sjedi naprijed.
Sjedila je sama.
Uzbuđenje Jeremyjeva kluba obožavateljica se
smirilo i sad je ostalo samo još nekoliko tinejdžerica
u sudnici koje su buljile u Freyu. Naslonila se na
ogradu galerije za javnost, čvrsto stisnuvši ruke.
Okrenula sam se i spustila glavu.
- Časna sutkinjo - Barbara nastavi kad je porota
otišla - željela bih podnijeti zahtjev za odbacivanjem
optužbe. -Sutkinja kimne glavom dajući joj do znanja
da nastavi. -Namjeravam vas samo ukratko izvijestiti.
Naravno, svjesni ste slučaja R. protiv Galbraith. Ne
govorim da nema dokaza da je optuženik počinio
prekršaje opisane u optužnici. Želim reći da su
postojeći dokazi toliko slabi da su praktički
nepostojeći. U suštini, o njima smo čuli samo od
podnositeljice tužbe, a držim da je njezina inačica
događaja u potpunosti mutna i nepotkrijepljena.
- Nema nikakvih svjedočenja drugih izvora koji
podržavaju postojanje navodne veze. Unatoč njenoj
tvrdnji da je postojao trag komunikacije između nje i
optuženika, taj trag nije otkriven ni na jednom od
njenih uređaja, a ni na mobitelu optuženika koji je
detaljno pregledala policija. Jasno mi je da će moj
kolega obrazložiti i pokušati vas uvjeriti da bi
vjerodostojnost podnositeljice tužbe trebala biti
osnova ovog slučaja i kako bi porota s pravom trebala
donijeti odluku, ali moje je mišljenje da jednostavno
nema dovoljno dokaza koje bi porota razmotrila. Ovo
je u suštini granični slučaj u kojem vas pozivam da
po vlastitom nahođenju odbacite optužnicu.
Edward je odmahivao glavom i ustao kad je
Barbara završila.
- Ja ču biti još kraći - reče. - Zahvaljujem se
kolegici što je unaprijed iznijela moj odgovor na ovaj
zahtjev. Vjerodostojnost podnositeljice tužbe uistinu
jest osnova ovog slučaja i pravilno bi bilo dopustiti
poroti vijećanje na kraju slučaja obrane, umjesto da
se optužnica odbaci u ovom trenutku.
- Slažem se, gospodine Kayode - sutkinja reče. -
Međutim, argument gospođice Carlisle da u ovom
slučaju nema dokaza nije nepotkrijepljen. - Pogleda
na sat. - Sad je 15 i 30. - S obzirom na vrijeme,
razmislit ću o ovom zahtjevu preko noći.
Pokupila je papire i ustala. Sud je za danas
raspušten.
Barbara i Zora savjetovale su se ispred sobe za
presvlačenje. Obje su izgledale zamišljeno kad sam
im prišla.
- Raspravljamo o tome kako je najbolje ovo
odigrati - Barbara reče. - Kako sam rekla na početku,
Jeremy ima mnogo ljudi koji će svjedočiti o njegovoj
osobnosti. Imamo dvoje spremnih za sud. Isprva smo
dogovorili da dođu u ponedjeljak, ali biskup mi je
poslao mail i sad može doći samo sutra. Razmišljam
da pitam drugu osobu može li i ona doći sutra.
- Što ako slučaj bude odbačen? - upitam.
- Bolje da budemo pripremljeni.
- Zvala bi ih prije nego što on bude svjedočio? -
Zora upita.
Barbara kimne glavom. - Nije uobičajeno, u pravu
si. Ali postavit će određene temelje.
- Sutkinji se to možda neće svidjeti - Zora reče.
- Možda neće, ali ako je biskup dostupan samo
sutra, imamo li drugog izbora? - Barbara upita.
Pobliže sam je promotrila, sumnjajući da se ovo
dogodilo slučajno, ali lice i ton bili su joj potpuno
nevini, a osmijeh nježan.
.

Stekla sam dojam da bi Jeremy mogao biti u blizini

nadajući se još jednom piću, ali otišla sam što sam
brže mogla, očajnički želeći vidjeti Robin. Nisam
mogla dočekati vlak; stigla sam do školskih vrata
samo nekoliko minuta ranije.
Trebao mi je trenutak da shvatim koliko je
atmosfera napeta i da su se roditelji neprirodno
okupili u skupine još bliže nego inače. Osvrnula sam
se vidjeti prepoznajem li koga i naposljetku pronašla
Nicole u središtu kruga zabrinutih žena. Prišla sam i
uhvatila je za rame. Kratko me zagrlila.
- Fotograf je ovdje - sikne mi na uho.
- Gdje?
- Tamo - Nicole diskretno uperi prstom. Trebao mi
je trenutak da pronađem čovjeka. Stajao je na stazi s
druge strane ceste držeći kameru sa zum objektivom
u ruci.
- Zašto je ovdje?
- Informacija je procurila - Nicole reče. - Ovo se
pretvorilo u skandal. Pogledaj.
Gurnula mi je primjerak večernjih novina u ruke.
„UBIJA LI OVA ŠKOLA DJECU? “ pisalo je na
naslovnici odmah iznad fotografije škole. Preletjela
sam kroz članak. Počinju se postavljati pitanja o
akademskom pritisku u vrlo prestižnoj školi Ashams
nakon hospitalizacije učenice šestog razreda pod za
sada nerazjašnjenim okolnostima. Policija trenutačno
istražuje slučaj. Ovo je nastavak na priču o
prošlogodišnjem utapanju Zoe Leonard, čiji...
Nicole mi otme novine prije nego što sam stigla
pročitati do kraja. Pogledam je.
- Užasno je što to ponovno provlače po medijima.
Jadna njezina obitelj. Ona je bila djevojčica u
Pippinom razredu prošle godine - Nicole reče. - Bila je
to stravična nesreća: utopila se dok joj je obitelj bila
na odmoru. Kći jedinica. Apsolutno poražavajuće.
- To zvuči užasno - rekoh. - Zašto mi to nitko prije
nije rekao?
Nicole se na trenutak okrene, a zatim me opet
pogleda. - Moraš shvatiti, to je bilo užasno. Došli su
iz inozemstva... otac joj je netko u visokim
diplomatskim krugovima, vratili su se ravno kući
nakon tog događaja. Svi su se toliko uznemirili,
posebno djeca...
- Bok, mama - Robin reče, pojavivši se iza Nicole
koja je odmah ušutjela. Pomaknula se u stranu da mi
Robin može priči.
- Jesi li dobro, draga?
- Da - Robin odgovori. Nije zvučala potpuno
uvjerljivo. - Možemo li sada kući?
- Ne želiš na toplu čokoladu sa mnom i Pippom? -
Nicole upita.
Pogledam Robin koja je odmahnula glavom. -
Voljela bih ići kući - ponovi.
- Mislim da je bolje da krenemo - rekoh. - Hvala ti
puno što si je čuvala.
 Pippa je hodala ispred s Robin kad smo krenule iz
škole. Kratko su porazgovarale prije nego što je stala
pričekati Nicole. Izgledala je umorno, oči su joj bile
podbuhle, a kosa neuobičajeno masna.
- Jako je zabrinuta za Daisy - Robin reče nakon
što su otišle. - Pokušala sam je razvedriti, ali osjeća
se zaista loše.
- Jesi li čula išta o djevojci po imenu Zoe?
- Onoj koja je umrla? Da, pričali su o tome ranije.
Malo me uplašilo.
Stala sam okrenuvši se prema kćeri. Robin je bila
blijeda i mrvicu je drhtala. - Zašto te uplašilo?
- Mislim da sam došla na njeno mjesto. Da sam
naslijedila njezin ormarić. Rekli su da se nitko nije
pridružio školi prije mene. U cipelama mrtve
djevojke...
Nisam mogla smisliti odgovor. Privukla sam Robin
blizu i dugo je držala u zagrljaju, čekajući da se
napokon smiri prije nego što sam je pustila.
 Četrdest jedan

Kad je Robin legla u krevet i zaspala, uključila sam

računalo da detaljnije istražim Zoe. Međutim, nisam
mogla pronaći ništa više. Odmor koji je pošao po zlu,
kratko izvješće u Associated Pressu bez imena
novinara kojeg bih mogla kontaktirati. Možda zato što
su roditelji strani državljani, možda zato što se
dogodilo u inozemstvu, ali o priči nije napisan čak ni
kratak članak osim u izvješću o izazovima s kojima
se škola suočava. Naglasak u toj priči je puno više na
Daisynoj komi i nagađanju o uzroku s nebitnim
detaljima o činjenici da su se Julia i njen muž Paul
rastali prije dvije godine pod oštrim okolnostima, što
je završilo na sudu zbog podjele imovine.
Poslala sam poruku Nicole pitajući je zna li nešto
više o tome, ali nisam dobila odgovor. Razmišljala
sam da se javim Juliji, ali nisam bila sigurna bi li to
smatrala nametljivim. Sjedila sam sama u dnevnoj
sobi, u kući je vladala potpuna tišina i znala sam da
ću, ako odem gore i stanem ispred Robinine sobe, čuti
kako diše, tihe zvukove sna i škripu madraca dok se
okreće. U glavi mi se nepozvana pojavila slika Daisy
na nosilima i mašta mi je proradila. Vidjela sam je na
bolničkom krevetu, djevojku okruženu cijevima i
strojevima s bljeskajućim svjetlima. Odatle sam otišla
još dalje, do nepoznate vile u neimenovanoj zemlji,
mračnog bazena i ukočenog dijela koje pluta na vodi,
vriskova majke kad je dijete pronađeno.
 Rukama sam obgrlila koljena štiteći se od
napadnih misli, čistog užasa, dok mi mobitel nije
zazvonio i razbio čaroliju.
Nicole. Ispričat ću ti kad se vidimo. Ne mogu to
pisati u poruci. Toliko mi je žao Julije. Dovoljno je loše
bez novinara koji zabadaju nos.
Kako je Daisy? odgovorim.
Nicole je trebao trenutak da napiše poruku.
Vidjela sam kako mi se sive točkice pomiču u dnu
ekrana. I dalje isto. Vrlo zabrinjavajuće.
Završile smo razgovor i otišla sam u krevet, iako
satima nisam mogla zaspati zbog zabrinjavajućih
misli koje su skretale s Daisy na brigu o tome što
Andrew planira i natrag. Na kraju sam odnijela
pokrivač i nekoliko jastuka u Robininu sobu i
napravila si gnijezdo na podu uskladivši disanje s
Robininim, i s vremenom sam zaspala.
Robin se polako obukla i doručkovala ujutro.
Namjerno se vukla, ali trudila sam se ignorirati to.
Progovorila sam tek kad se Robin požalila na bol u
trbuhu.
- Brine li te odlazak u školu?
- Ne - Robin odmah odgovori. Duga tišina. - Da.
Malo. Samo sa svim ovim i ispitom iz engleskog...
- Pokušaj ne brinuti se o ispitu - rekoh. - Dok god
daješ sve od sebe.
- Ali nisam sigurna da mogu dati sve od sebe -
Robin reče. - Ne dok razmišljam kako sam zamijenila
mrtvu djevojku. Vjerojatno se koristim njezinim
ormarićem. Možda je uklet.
 Nisam znala bih li se smijala ili plakala. - Samo
pokušaj preći preko toga. I nemoj tako razmišljati o
tome. Ako je to i bio njezin ormarić, nema veze. Znaš
da duhovi ne postoje.
- Valjda. - Robin slegne ramenima.
- Eto. U redu je. I Daisy će biti u redu. Obećavam.
Robin me zagrlila i veselije dovršila doručak.
Pijuckala sam kavu moleći se da sam dala obećanje
koje mogu održati.
.

Put do škole protekao je glatko. Stigle smo u isto

vrijeme kao Nicole i Pippa pa su djevojke zajedno
otrčale u školu. Namjeravala sam pitati Nicole više o
Zoe, ali izgledala je umorno i blijedo i nisam je željela
mučiti.
- Jesi li dobro?
- Nisam se naspavala - Nicole reče. - Sve mi se
vratilo. Pippa je također zaista uznemirena. Bog zna
kakav će ovo učinak imati na ispite.
- To zasigurno sada ne može biti najvažnije?
Nicole odmahne glavom. - Valjda - reče. - Ali toliko
su naporno radile. Nadam se da se sve neće raspasti.
- Sigurna sam da će biti u redu.
Nicole me uhvatila za ruku i zajedno smo stale na
trenutak. - U pravu si - reče. - Ne smijem dopustiti
da to toliko djeluje na mene. Djevojke su dobro, to je
najhitnije. Zamisli da si u koži jadne Julije...
- Ima li ikakvih vijesti?
 - Ništa - Nicole odgovori povukavši ruku. - Daisy
nije gore, ali nije joj ni bolje. A dok se ne probudi ne
može se znati kakve će biti posljedice.
Odmahnem glavom. Mnoštvo ljudi prolazilo je
pokraj nas, roditelji i djeca na putu u školu, ali
osjećala sam se kao da smo na vlastitom otoku
izolirane od svih drugih.
- Rekla sam to prije - Nicole kaže - ali zaista ne
znam što bih da nema tebe. Znam da smo prijateljice
tek nekoliko tjedana, ali čini se kao da je prošlo puno
više vremena. Oduvijek mi je bilo teško sprijateljiti se
s drugim majkama. Tako je lijepo upoznati srodnu
dušu. Tvoja podrška čini veliku razliku. A i Robin je
također dobra za Pippu.
- I ti si meni velika podrška - rekoh. - Ne znam
kako bih se nosila s ovim suđenjem. Robin zaista
uživa u druženju s Pippom. Kad se sjetim početka
polugodišta i koliko se sve promijenilo...
- Samo se moramo držati zajedno i sve ćemo
izdržati -Nicole reče. - Ne moraš li ići na sud?
Nasmijala sam se i pozdravila se s njom. Još sam
uvijek bila zabrinuta, ali Nicole je u pravu, moram se
usredotočiti isključivo na suđenje. Dok sam stigla do
okružnog suda u središnjem Londonu, otjerala sam i
potisnula brigu o Daisy. Bila sam spremna za dan
pred sobom.
 NEDJELJA, 12:57

Kuća je zaključana i nemoguće je upasti u nju. Udaram

po vratima dok mi zglobovi šaka ne prokrvare. Svaki
dio tijela me boli, ruke, koljena od pada, glava mi
pulsira. Vrištim: „Pustite me unutra, pustite me
unutra!" iz sveg glasa, ali na vratima nema nikoga.
Tiho je, mrtvo.
Moram se smiriti, pribrati. Isplanirati što ću iduće
uraditi. Odstupim i pobliže proučim građevinu. Nema
pukotina, nema otvora. Svaki je prozor prekriven. Sa
strane su vrata koja vode u vrt. Priđem im, probam
stisnuti kvaku, gurnuti ih nekoliko puta, ali uzalud.
- Mogu li vam pomoći? - žena na stazi upita, a ja se
okrenem i obuzme me šok nade i olakšanja. Ali to nije
ona - starija žena bulji u mene.
- Prijateljica sam - rekoh užurbano prišavši ženi. -
Znate li gdje je?
- Sigurna sam da bi vam rekla da je željela da
znate gdje je - reče iznimno drsko. - Nije u redu tako joj
udarati po vratima i praviti toliko buku.
- Tražim svoju kćer - kažem. - Mislim da je kod nje
moja kći. - Pokušavam se pribrati dok razgovaram sa
ženom. Znam da izgledam ludo. Ali sad ne mogu
zadržati suze, glasno jecanje, sline koje mi cure iz
nosa - to je stres, briga o tome gdje mi je kći, osjećaj
toliko neukrotiv da mora izaći van. Sve se to skupilo, a
vrhunac su bile ženine ledene riječi.
 Zakorači unatrag. - Ako se ne udaljite od ove kuće,
zvat ću policiju - reče. - Ja sam u nadzoru susjedstva
za ovu ulicu, a vi se ponašate iznimno sumnjivo.
Pogledam je tražeći ikakav trag humanosti, bilo
kakvu pomoć, ali ne nalazim ništa: hladna je,
nepokolebljiva, usta su joj čvrsto stisnuta. Žena počne
kopati po torbi tražeći mobitel i ja se okrenem i odem
spuštene glave, trudeći se ne napraviti scenu.
Ali, vratit ću se. Što god morala učiniti, učinit ču to.
Pronaći ću svoju kćer.
Kako god.
 Četrdest dva

Jeremy i njegova majka bili su nervozni kad sam

stigla na sud. Stajali su u skupini sa Zorom i
Barbarom.
- Nada ubija - Alexandra kaže. - Mislite li zaista da
postoji šansa da je slučaj gotov?
Barbara slegne ramenima. - Moguće je. Ali
najbolje je nastaviti pod pretpostavkom da ćemo se
morati braniti.
Prišla su nam dva muškarca koji su izgledali kao
da su u šezdesetima, obojica u odijelima. Jedan od
njih imao je besprijekornu odjeću, sako mu je
odgovarao savršeno, svilena kravata bila je elegantne
nijanse. Izgledao je službeno, držao se samouvjereno,
ali imao je slabu bradu i obješena usta. Drugi je bio
manje uglađen, ali zračio je većim dostojanstvom.
Crkvenim dostojanstvom, rekla bih. To je zacijelo bio
biskup. Stigli su svjedoci.
Zora me predstavila. Manje uglađeni bio je
biskup, kako sam pretpostavila, a više dotjeran bio je
odnedavno umirovljeni ravnatelj internata u
Oxfordshireu. Obojica su zagrlili Jeremyja sa
suosjećanjem.
- Žao mi je što moj otac ne može doći - Jeremy reče
- ali šalje vam pozdrave.
- Prokleto beskoristan čovjek - Alexandra prekine.
-Jedini mu je sin na suđenju, a on se nije ni pojavio.
 - Molim te - Jeremy je zaustavi. - Znaš da je i sam
zapeo na slučaju. - Okrenuo se natrag prema dvojici
muškaraca. - Znam da je iznimno zahvalan što ste
uspjeli pronaći vremena da dođete. I ja sam zahvalan.
- Naravno, dragi mladiću. Drage ću volje kazati
nekoliko dobrih riječi o tebi - biskup reče. Ravnatelj
kimne glavom slažući se.
- Morat ću vas zamoliti da pričekate ispred
sudnice -Barbara reče. - I uz malo sreće, uopće nam
nećete biti potrebni. Ali ako vam ne smeta da sjednete
ovdje, obznanit ću sudu da ste tu kako bismo vas po
potrebi mogli pozvati.
Oba muškarca kimnu glavom i sjednu. Ušli smo
u sudnicu. Zora i ja zajedno smo stale u stražnjem
dijelu prostorije, dok su ostali sjeli na svoja mjesta.
- Izgledaš umorno - reče. - Kako je sve? Je li
Robinina prijateljica dobro?
- Zaista ne znam. Čini se da nema nikakvih
poboljšanja. Robin se hrabro drži, ali vidim da je to
muči.
- Rekla sam ti da je ta škola loša ideja...
Prostrijelila sam je oštrim pogledom i ona podigne
ruku u znak isprike. - Žao mi je, znam. Razumijem.
U svakom slučaju, kad smo kod užasnih roditelja...
- Zanimljivo je da se otac uopće nije pojavio na
sudu - rekoh. - Iako je to, ako je imalo nalik majci,
vjerojatno i bolje.
Zora preokrene očima i nasmije se. Sjela sam iza
Barbare, spremna za početak suđenja.
.
- Časna sutkinjo, hoćete li donijeti odluku o zahtjevu
za odbacivanjem optužbe koji sam jučer podnijela u
ime optuženika?
- Da, doći ću do toga.
Barbara promrmlja ispriku, ali sutkinja
neometano nastavi.
- Pažljivo sam promislila o vašem zahtjevu i, iako
razumijem vrijednost onoga što ste rekli, neporecivo
je da ovaj slučaj ovisi o vjerodostojnosti podnositeljice
tužbe.
Po mom mišljenju, odluku treba donijeti porota i
na temelju toga odbijam vaš zahtjev. Suđenje se
nastavlja. - Zastane. - Međutim, žao mi je što moram
obavijestiti sud da ću zbog osobnih razloga morati
prekinuti suđenje danas nakon stanke za ručak, a
nastavit će se u ponedjeljak ujutro.
Barbara ustane. - S obzirom na to, časna
sutkinjo, možda bi imalo smisla pozvati samo dva
karakterna svjedoka koji su danas prisutni i čekati
na svjedočenje optuženika do ponedjeljka.
Edward Kayode ustane. - Nemam prigovora na
takvu odluku, časna sutkinju.
Sutkinja kimne suglasivši se. Dok su prvog uvodili
u sudnicu, Barbara se okrene prema meni i
promrmlja: - Ne mogu reći da sam previše
iznenađena. Međutim, šteta. Nadala sam se da ga
danas možemo osloboditi muke. Uvjerena sam da će
ga osloboditi, ali izgleda da moramo proći kroz sve.
Kimnem. U pravu je. Ovlaš pogledam Jeremyja.
Zurio je ravno ispred sebe prazna pogleda, a tek je
blagi trzaj na njegovu licu pokazao razočaranje koje
je zacijelo osjećao.
Barbara je prvo ispitala ravnatelja, a svaka
rečenica koju je izrekao bila je odmjerena, ispolirana,
izoštrena do savršenstva. Bila je to pohvala, ali ne i
hagiografija, malo kritike Jeremyjeve nagle naravi
dok je bio mladić ubačene da mu ublaži tvrdnje, učini
ih impresivnijima. Porota je kimala glavom s
odobrenjem na licima većine. Edward je svoj izraz
uspješno držao pod kontrolom - mogu zamisliti da bi
inače okretao očima.
Kad je upitan bi li ga volio unakrsno ispitati,
ustane.
- Samo nekoliko pitanja - reče. - Znate optuženika
od rođenja?
-Da.
- Obiteljski prijatelj, rekli ste?
-Da.
- Je li to prijateljstvo s optuženikovom majkom ili
ocem?
Ravnatelj je izgledao razdraženo. - S ocem.
Zajedno smo išli u školu. Poznajem ga gotovo cijeli
život. Ne bih oklijevao jamčiti ni za njega ni za njegova
sina.
Edward kimne glavom. - Naravno. Koliko ste
godina imali kad ste se upoznali?
- Trinaest.
- To bi značilo da je vaše prijateljstvo starije od
pedeset godina, jesam li u pravu?
-Da.
 - Školski prijatelj?
- Da. Kao što sam rekao.
- Je li to bio internat?
- Kakve to veze ima i s čim?
- Da ili ne, molim vas - Edward reče.
- Da, internat.
- U internatima se stvara velika odanost, zar ne?
- Ako želite reći da bih stavio odanost svome
prijatelju prije istine o njegovu sinu, onda...
- Jednostavno uspostavljam činjenice o vašem
odnosu s optuženikom - Jeremy reče. Pogleda
sutkinju. - Nemam daljnjih pitanja, časna sutkinjo.
.

Biskup je bio jednako impresivan sa slatkorječivim i

umirujućim glasom. Ono što mu je nedostajalo u
dotjerivanju više je nego nadoknađivao spokojem.
Kad ga je Edward unakrsno ispitao u istom tonu
činilo se gotovo uvredljivim da se crkvenog čovjeka
treba tako izazivati. Skrivao je ljutnju bolje od
ravnatelja, ali dobar učinak njegova svjedočenja je
okaljan, mala mrlja ostala je na čaši pijeteta. S
nekoliko riječi, Edward je stvorio sliku skupine,
udruženja povezanog na terenu, odanog jedni
drugima iznad svega drugoga. Dobar je. Ali je li
dovoljno dobar?
Bilo je tek pola jedanaest kad su oba svjedoka
završila. Barbara je pročitala još dva pisma s osobnim
preporukama - jedno od Jeremyjeva kapelana iz stare
škole i drugo od poslovnog dužnosnika koji tvrdi da
je prijatelj Jeremyjeva oca iz škole. Očito je da je
Edward želio dići obrvu na to, ali bio je previše
profesionalan da bi pravio grimase pred porotom.
Samo je kimnuo glavom na zaključku svakog pisma,
a ja sam promatrala kako nekoliko porotnika
zapisuje bilješke. Suđenje je odgođeno do
ponedjeljka, kad će Jeremy svjedočiti.
Sastali smo se vani: Barbara, ja, Alexandra,
Jeremy i Zora. Jeremy je izgledao napeto, a njegova
majka ljuta pokraj njega.
- Nečuveno je da se suđenje nastavlja - Alexandra
reče. - Trebali ste imati jače argumente.
- Bio sam uvjeren da će odbaciti optužnicu -
Jeremy reče. - Freyino je svjedočenje bilo smiješno.
- Mislim da će se porota složiti - Barbara reče - ali
sutkinja je u pravu kad kaže da je njena
vjerodostojnost ključna. Moraš izdržati još nekoliko
dana.
- Znači li to da moram svjedočiti? - Jeremy upita.
- Razgovarali smo o tome - Barbara reče. - To je u
potpunosti tvoja odluka, ali znaš da je moje mišljenje
da ćeš ostaviti iznimno dobar dojam na porotu.
- Zaista ne želim. Ali i tata misli da bih trebao.
Međutim, bilo bi zaista od velike pomoći da još
jednom prije sve prođem s jednom od vas.
- Naravno. Zašto to ne učinimo odmah? - Barbara
predloži. - Možemo se vratiti u komoru.
- Da - Alexandra reče. - Moraš se pobrinuti da si
propisno uvježban. Mislim da bih i ja trebala doći;
nakon katastrofe od takozvanog zahtjeva, izgubila
sam puno vjere u tebe, Barbara. Očito te treba pomno
nadzirati.
Jeremy se promeškolji s panikom u očima. -
Ispričavam se - reče. - Ne mogu. Rekao sam tati da je
slučaj danas završio ranije pa ćemo se naći na ručku.
- Mislila sam da mi idemo na ručak - Alexandra
reče. - Da ćemo za promjenu jesti zajedno negdje osim
na ovom mjestu. - Pokazala je rukom oko sebe s
izrazom gađenja na licu. - Dosta sam vremena za
jedan život provela južno od rijeke.
- Zaista mi je žao, mama. Ne mogu. Obećao sam
tati. - U Jeremyjevu se glasu čula muka.
- Kao da tom čovjeku obećanja išta znače -
Alexandra zafrkće. - U svakom slučaju, s obzirom na
to da ti je očito draže njegovo društvo nego moje... -
Dramatično se okrenula i odjurila. Svi smo zurili u
nju dok je odlazila, pomalo zatečeni. Nakon nekoliko
trenutaka, Jeremy se pribrao.
- Tata također misli da bih trebao uvježbati izjavu.
Ima li šanse da to učinimo sutra?
Zora odmahne glavom. - Žao mi je, već imam
dogovore - reče.
- Ni ja nisam slobodna - Barbara reče. - A ti,
Sadie?
Sjetila sam se Robin i potisnula početno
oklijevanje. Nekako ću se pobrinuti za Robin. Neće
potrajati dugo. -Naravno - rekoh. - Mogu izdvojiti
nekoliko sati poslijepodne. Možda se možemo naći u
komori?
 - Hvala - Jeremy reče. - Razmijenimo brojeve pa
ujutro možemo dogovoriti točno vrijeme.
Zora i Barbara su mi se smiješile, zadovoljne što
sam im riješila problem i nisam ih željela razočarati.
Upisala sam Jeremyjev broj u mobitel dok mi ga je
diktirao i poslala mu pozdrav da on ima moj i svi smo
se oprostili.
 Četrdeset tri

Sjela sam u podzemnu zaklopijenih očiju

pokušavajući racionalizirati svoje strahove, dovesti ih
u nekakav red. Barem sam se mogla držati za
činjenicu da je Robin dobro. Ali jesam li je dovela u
opasnost poslavši je u ovu školu? Jedan slučaj gdje
je djetetu ugrožen život može se smatrati nesrećom,
ali dva? Vlak se približavao stanici i ustala sam
donijevši iznenadnu odluku. Sjela sam na drugu
liniju i uputila se prema stanici koju inače ne
posjećujem.
Kad sam izašla sa stanice, poslala sam poruku
Nicole. Htjela sam posjetiti Daisy. Misliš li da je to u
redu?
Nicole mi je odgovorila gotovo istog trena. Da, uđi
unutra. Sedmi kat, soba broj 20. Sigurna sam da će
Juliji biti drago što te vidi.
Usporila sam korak približivši se bolnici čiji se sivi
beton nadvio visoko nada mnom. Zamalo sam se
okrenula i otišla, ali ustrajem. Sve je to vrlo dobro za
mene - mogu pobjeći tom jadu, sakriti se od
stvarnosti koju Julia proživljava sa svojom kćeri. Ali
tako se ne treba ponašati. Stisnula sam zube i ušla
na glavni ulaz tražeći put do sedmog kata.
Bio je to privatni dio bolnice i recepcija se nalazila
odmah na vratima. Prišla sam i pitala člana osoblja
kamo trebam ići. Uputio me u pravom smjeru.
Objasnila sam koga posjećujem, ali nije ga zanimalo,
samo je kimnuo glavom i osmjehnuo se. Ne brinite se,
u redu je proći, bila je jasna poruka kad se okrenuo
natrag prema računalu. Prišla sam vratima, duboko
udahnula i pokucala.
Nije bilo odgovora. Vrata su bila pritvorena i tiho
sam ih otvorila. U sobi je bio mrak pa sam polako
krenula niz kratki hodnik do glavne sobe. Mala je
svjetiljka gorjela pokraj kreveta, a na prozor na
drugom kraju sobe bio je navučen zastor. Jedini
drugi izvor svjetla bilo je bljeskanje strojeva koji su
vjerojatno držali Daisy na životu.
Stala sam kraj kreveta i pogledala malu figuru
umotanu u pokrivač. Pokraj prozora je sjedila žena
spuštene glave i ruku ispruženih na plahtama.
Julia.
- Bok - rekoh tiho. Nema odgovora. - Bok -
ponovim ovaj put glasnije. I dalje ništa.
Obišla sam krevet, prišla mjestu gdje je Julia
sjedila i stavila joj ruku na rame, isprva je dotaknuvši
nježno, a zatim stisnuvši malo jače, iako nije
reagirala. Naposljetku, u trenutku kad sam
namjeravala odustati, okrene se prema meni
obješena lica.
- Sadie - reče glasom koji kao da je dopirao
izdaleka. - Sadie.
- Željela sam doći i vidjeti Daisy. Je li to u redu?
- U redu je - Julia odgovori. - Možeš je vidjeti.
Pogledah krevet. Nije se vidjelo puno Daisy. Svaki
dio njezina tijela koji nije bio pokriven bio je prikačen
na aparate. Lice joj je prekrila plastična maska za
disanje, a iz jednog od strojeva u blizini čulo se
ritmično pumpanje.
- Hoće li biti dobro? - riječi mi izlete prije nego što
sam ih stigla zaustaviti. Julia stisne čeljust uz tračak
nečega što bi mogao biti strah ili ljutnja zbog moje
nespretnosti. Skrene pogled natrag na kćer.
- Ne znam - reče. - Zaista ne znam.
Više ništa nije rekla. Ostala sam još samo
nekoliko minuta i uz posljednji stisak Julijina
koščatog ramena izašla sam osjetivši težinu prostorije
dok sam napuštala bolnicu i putovala kući potpuno
potresena nakon što sam vidjela Daisy.
.

Unatoč tome što sam provela poslijepodne ribajući

kuću i preslagujući dotrajali namještaj, dio te težine
još me pritiskao kad sam otišla u školu po Robin.
Poslala sam poruku Nicole da ću doći predloživši da
odemo na kavu prije nego što pokupimo djevojke, ali
nije odgovorila. Ugledavši je na školskim vratima,
pitala sam se hoće li željeti razgovarati sa mnom, ali
ponašala se prijateljski kao i uvijek i ispričala se jer
nije odgovorila te iskazala zabrinutost kad sam joj
prepričala svoj posjet bolnici.
- Tužno je - Nicole reče. - Osjećam se tako grozno
zbog njih. Međutim, više ništa ne možemo učiniti.
Samo trebamo pružiti podršku kad nas Julia bude
tražila, to je sve. Kad izađe, moći ćemo učiniti više.
- Valjda - odgovorim. Namjeravala sam nastaviti i
ispitati Nicole što zaista misli o Daisynim šansama za
oporavak, ali prekinula nas je skupina drugih majki
koje su se sjatila oko Nicole da saznaju posljednje
vijesti. Povukla sam se dopustivši da ih Nicole
obavijesti dok djevojke nisu izašle iz škole. Robin se
razveselila vidjevši me.
- Kako ti je prošao dan, draga? - upitam.
- Bilo je u redu - Robin odgovori. - Dobro sam
napisala ispit.
- To je odlično - rekoh. Okrenem se spremna na
polazak kad sam primijetila da Pippa i Nicole vode
vrlo gorljiv razgovor uz stazu. Nicole je mahala
rukama, a činilo se kao da Pippa plače.
- Je li Pippa dobro?
- Jako je loše napisala ispit - Robin reče. - Manje
od pedeset posto. Pod strašnim je stresom.
Pogledam ih ponovno suosjećajući s njima.
Okrenule smo se kad je Nicole viknula za nama.
- Sadie! Čekaj. Željela sam te nešto pitati.
Okrenule smo se i pričekale ih da priđu. Pippa je
bila natečena, ružičastih očiju, ali Nicole je izgledala
uzbuđeno.
- Imam izvrsnu ideju - reče. - Mislim da ovim
djevojkama treba odmor. Malo putovanje na obalu.
Pippa se počela mrvicu veseliti. Nicole nastavi.
- Imam vikendicu u Aldeburghu, na obali
Suffolka. Pomislila sam da bih mogla odvesti djecu
tamo za vikend. I ti bi mogla ići?
- Voljela bih - rekoh - ali sutra moram raditi.
- Oh, mama - Robin reče ne skrivajući
razočaranje.
- Žao mi je - nastavim - ali moram na sastanak.
 - U redu je - Nicole reče. - Drage ću je volje povesti.
Iskreno, uopće mi nije problem.
Obje djevojke poviču ,,da“ u isto vrijeme. Robin me
pogleda molećivim očima. Kao i Nicole.
- Učinila bi mi veliku uslugu - reče. - Robin tako
dobro utječe na Pippu. Toliko je smirujuća. Možeš li
nam je posuditi na nekoliko noći?
- Nisam sigurna... - krenem govoriti. Nisam željela
pustiti Robin jer sam htjela da bude uz mene.
- Molim te, mama. Bit će toliko zabavno. Molim te.
- Molim vas - Pippa također reče. Prestala je
plakati i lice joj je izgledalo napeto u iščekivanju. -
Voljela bih da Robin ide. Robin mi je draga.
Bilo je to previše. Nisam se mogla nositi s
pritiskom pod koji su me stavile. Nisam imala srca
izazvati toliko razočaranje. - Ako si sigurna - rekoh
Nicole. - U posljednje vrijeme provodi puno vremena
kod vas. Ne želim da vam smetamo.
- Ne smetate, obećavam - Nicole reče, posegnuvši
i stisnuvši mi ruku. - Hvala ti. - Glas joj je pukao dok
se zahvaljivala i na oči su joj navrle suze.
Osmjehnem se. - Bilo bi lijepo da Robin vidi more.
Malo svježeg zraka upravo je ono što im treba.
 Četrdeset četiri

Nakon razgovora odlučili smo da će Nicole odvesti

djevojke idućeg jutra. Robin i ja provele smo večer
opuštajući se: pizza i televizija. Spakirala je odjeću
koja će joj trebati za put na obalu. Bilo je vrlo mirno.
Idući dan spremile smo se i izašle prije osam.
Nicole i Pippa bile su oduševljene što nas vide i
mahala sam im dok su autom odlazile niz cestu.
Imala sam cijeli slobodan vikend bez posla osim
sastanka s Jeremyjem poslijepodne. Trebala bih biti
zadovoljna.
Hodajući od Nicoleine kuće i provjeravajući
poruke na mobitelu, nogom sam zapela za izbočinu
na stazi. Počela sam padati prema naprijed uhvativši
ravnotežu u posljednji tren, ali čak i kad sam mirno
stala osjećala sam se kao da još uvijek padam. Bez
Robin kao da sam odvezana, ravnoteža mi je nekako
poremećena. Pokušala sam raščistiti misli stružući
rukom o hrapavi kameni zid na koji sam se naslonila
prizemljivši se, udišući jednom, dvaput, da se
ponovno uravnotežim.
U redu je. Dobro sam. Robin je dobro. Obje smo
dobro. Požurila sam kući udišući na nos i izdišući na
usta u ritmu svojih koraka.

***

Kasnije ujutro poslala sam poruku Jeremyju

predloživši da se nađemo u komori u četrnaest sati.
Odgovorio" je nedugo nakon toga rekavši da je
ozlijedivši koljeno na ranojutarnjem trčanju i pitao
možemo li se naći u njegovu stanu: Jedva mogu
stajati, a ne hodati. Osjećala sam izrazit nedostatak
ushićenja od pomisli da moram preći cijeli London,
umjesto jednostavno otići do komore. Međutim,
nisam imala pametnijeg posla pa sam mu odgovorila
tražeći da mi pošalje adresu.
Nakon malo premišljanja pronašla sam odjeću
koja priliči sastanku preko vikenda - uredno, ali ne
previše, crno na crno sa šarenim šalom. Barbara mi
je u posljednji tren poslala nekoliko podsjetnika za
Jeremyja kako bi ostao smiren i razmislio prije nego
što odgovori na pitanja; spremna sam. Podzemnom
željeznicom uputila sam se u južni London do njegova
stana, dio grada koji nisam posjetila godinama.
Trebao mi je trenutak kad sam izašla sa stanice
da se orijentiram u nepoznatim ulicama. Izvadila sam
mobitel iz torbice da provjerim kartu do Jeremyjeva
stana i shvatila da mi je baterija skoro prazna;
zaboravila sam je napuniti preko noći. Usredotočila
sam se na to da zapamtim put.
Dok sam gledala kartu stigla mi je poruka od Zore,
a uskoro još jedna. Nije li ovo Andrewova tvrtka?
Nadam se da je sve dobro pisalo je u prvoj. U drugoj
je bila poveznica na novinski članak. Ovlaš sam
pogledala naslov, ali baterija mobitela bila je skoro
prazna pa sam se vratila na kartu ne želeći tratiti
vrijeme.
Jedan posto baterije izdržao je gotovo do stana.
Trudila sam se ne provjeravati previše puta, ali ulice
su identične, nizovi i nizovi sličnih kuća. Kad sam
skrenula u Jeremyjevu ulicu, mobitel se isključio.
Došla sam do otprilike pola ulice i pozvonila na 74B.
Uspjela sam.
.

Jeremyju je trebao trenutak da otvori vrata. Čula sam

spore, teške korake iznutra, kao da se netko s
mukom spušta niz stubište. Kad je napokon stigao,
bio je rumen od napora i naslonio se na dovratak s
bolnom grimasom na licu.
- Žao mi je, nisam mogao brže - reče pokazavši na
štitnik za koljena koji je nosio preko pidžame.
- Nema veze - rekoh. - Žao mi je što si se morao
dovući dolje.
- Uđite - reče. Pokazao mi je da prođem ispred
njega i drvenim stubama popela sam se do stana na
prvom katu. Krenuo je iza mene čvrsto se držeći za
ogradu. Okrenula sam se i vidjela da je zastao kao da
mu je preteško prije nego što je stisnuo zube i
nastavio se penjati. Maknuvši se u stranu, pustila
sam ga da prvi uđe u dnevnu sobu punu biljaka,
knjiga i svjetla što je dopiralo kroz dva visoka prozora.
Istog sam se trena opustila u toj prostoriji.
Spustio se na veliki kauč, a ja sam sjela na fotelju
pokraj otvorivši torbu da izvadim njegovu izjavu.
- Pričekajte - reče. - Ne moramo se odmah baciti
na posao. Dopustite da vam prvo donesem piće.
Opet je ustao, vrlo polako, i počeo šepati prema
drugoj prostoriji.
- U redu je - rekoh - zaista. Ništa mi ne treba.
Mislim da bismo trebali krenuti.
 - Meni ipak treba nešto - reče - ako ću morati
razmišljati o svemu ovome.
Nastavio je hodati i izašao iz dnevne sobe. Čula se
zvonjava i udaranje kao da pokušava pronaći nešto u
kuhinjskom ormariću. Nagonski sam posegnula za
mobitelom kad sam se sjetila da je prazan. Došla sam
do vrata.
- Mogu li posuditi punjač? - upitam. - Mobitel mi
se isključio.
Na trenutak je zavladala tišina prije nego što
Jeremy odgovori. - Uključen je u zid.
Pronašla sam ga, ali nije mi odgovarao. - Ja imam
iPhone - viknem. - Imaš li Appleov punjač?
Još jedna stanka prije nego što je odgovorio. -
Mislim da nemam.
- Jesi li siguran? Mobitel mi je potpuno prazan.
Glasno je uzdahnuo u kuhinji, a zatim rekao: -
Pogledajte u ladici stolića za kavu. Odmah ispred
sebe.
Vratila sam se do stolića za kavu, velikog, niskog
drvenog komada namještaja s ladicom gotovo cijelom
dužinom. Otvorila sam je, ali nisam vidjela punjač.
Počela sam kopati. Unutra su se nalazile hrpe papira
i računa, stare karte za predstave. Pokušala sam
izvući ladicu koliko ide, ali za nešto je zapela i uspjela
sam je izvući samo do pola. Gurnula sam ruku
unutra i počela kopati, zapanjena količinom smeća
unutra. Naposljetku sam osjetila kraj punjača, žicu.
Povukla sam je da ga izvadim, ali nešto mi je smetalo.
Povukla sam snažnije, počela kopati dublje. Kraj žice
se zaglavio pa sam ga povukla zajedno s ladicom
tolikom silinom da je ladica potpuno izletjela iz stola
i sav se sadržaj prosuo po podu s punjačem na vrhu
hrpe.
Uzela sam ga i uključila u zid u kutu pa spojila
mobitel. Jeremy se vratio u sobu s otvaračem u
ustima, bocom vina pod rukom i dvjema čašama u
jednoj ruci. Drugom se pridržavao za zid. Pomogla
sam mu primivši čaše i bocu vina pa ih spustila na
stolić za kavu. Krenula sam spremati nered koji sam
napravila na podu, ali on mi rukom pokaže da se
maknem.
- Ostavite to - zagunđa, polako sjevši na kauč. Kad
je sjeo, izvadi otvarač iz usta i posegne za bocom da
je otvori.
- Ja ne bih, hvala - rekoh. - Malo mi je prerano.
- I vi sebe nazivate kaznenom odvjetnicom? - reče
nasmijavši se. - Nemojte biti tako dosadni.
Ulio je crno vino u obje čaše gotovo do vrha. Bile
su to velike čaše; otišlo je više od pola boce. Jednu je
gurnuo prema meni, prolivši nekoliko kapljica na
stol. Podigavši svoju, otpio je veliki gutljaj, od čega
mu je ostao trag na usnama.
- Hajde - reče. - Neće vas ubiti.
Imao je agresivan ton. Trudio se nabaciti
smiješak, ali nije mu dopirao do očiju. Pogledavši
pobliže, primijetila sam da su krvave i crvene oko
rubova. Opet gurne čašu prema meni, silovitije,
prolivši još vina. Počela sam se pitati je li mu to prvo
piće danas. Nisam ga ovakvog vidjela prije. Podigla
sam čašu, otpila mali gutljaj i spustila je.
- Hoćemo li početi? - upitam.
 - Početi s čim?
- S razgovorom o tvom svjedočenju - rekoh. - Ovdje
imam kopiju tvoje izjave ako želiš pogledati. -
Pokušala sam mu je dodati, ali on je odgurne.
- Ne sad - reče. - Zaista nisam raspoložen. Previše
je stresno.
- Bez obzira na to, moramo sve proći.
- Bez obzira. Bez obzira - reče još podrugljivijim
glasom. - Sad više zvučite poput odvjetnice. Odložite
posao jednom u svom jebenom životu i popijte jebeno
piće.
Sad me počeo živcirati. Skupila sam papire,
spremila ih u torbu i ustala. - Moram ići - rekoh. -
Čini se da ti ovo vrijeme ne odgovara.
Zavalio se na kauč uhvativši se rukama za glavu.
- Nemojte ići - promrmlja. - Ispričavam se.
Ljutnja mi je kolala tijelom. Propustila sam vikend
s Robin zbog ovoga. Ali zauzeo je tako poniznu pozu
da sam osjetila tračak suosjećanja.
- Ovo je vrlo teško vrijeme za tebe - rekoh -
razumijem to. Ali trebao bi se pokušati smiriti. Neće
ti pomoći toliki stres. Zašto ne bih napravila čaj? Ili
kavu?
- Jebeš čaj - reče. - Jebeš kavu. - Međutim, žar
mu je nestao iz glasa. Zvučao je kao da je na rubu
suza. Sjela sam na rub stolića za kavu pokraj njega i
spustila torbu. Dvoumila sam se trebam li ga
potapšati po ruci ili ga stisnuti za rame. Krenula sam
ga potapšati po koljenu kad se bacio na mene i čvrsto
me zgrabio ogrebavši me kratkom bradom po vratu.
 Istog sam se trena ukočila šokirana od njegova
iznenadnog skoka. Pokušala sam se istrgnuti, ali nije
me puštao, nego me počeo preko stolića za kavu vući
na koljeno. Odgurivala sam mu ruke, udarala ga u
noge, ali bio je jak, puno jači nego što se činio. Puno
jači od mene. Srce mi je snažno tuklo u prsima,
panika i bijes brzo su se probudili u meni i istrgnula
sam mu se iz stiska.
- Pusti me! - viknula sam. - Pusti me.
Uprla sam nogama u pod i snažno se odgurnula
udarivši ga u bradu vrhom lubanje dovoljno jako da
mu je glava poletjela unatrag. Iznenada me pustio i
skočila sam na noge. Zastavši tek da zgrabim torbu,
pojurila sam prema vratima.
Jeremy se rasplakao.
- Žao mi je, žao mi je - reče. - Žao mi je. Nisam te
želio uplašiti. - Pokušao je ustati, ali srušio se natrag,
očito od bolova u koljenu.
- Ne možeš se tako ponašati - rekoh. - Nisam ovdje
ni zbog kakvog druženja. Namjeravala sam s tobom
proći izjavu.
- Samo sam mislio...
- Što si mislio?
- Mislio sam da si možda zainteresirana - Jeremy
reče. - Izašla si na piće sa mnom. I ljubazna si. Svi
neprestano viču na mene. Govore mi što da radim.
- Žao mi je ako si stekao krivi dojam - rekoh. -
Nisam uopće trebala otići na piće s tobom. Ali ovo je
zaista samo posao.
Jecao je i ramena su mu drhtala.
 - Ne želim biti sam - reče. - Neprestano imam
noćne more o odlasku u zatvor. Prestravljen sam.
- Nećeš ići u zatvor - rekoh. - Više je nego
vjerojatno da ćeš biti oslobođen optužbi.
- Ali to mi ne možeš obećati - reče.
- Ne, ne mogu. Ovisi o poroti. Ali porote ne vole
osuđivati ljude poput tebe.
- Kako to misliš, ljude poput mene?
Osvrnula sam se po stanu gledajući sve znakove
izobilja. Baršunasti zastori, podovi od masivnog drva.
Dizajnerske skandinavske stolice. Ništa od toga nije
lako dostižno s učiteljskom plaćom. Pogledala sam
Jeremyja, kako je pognuo ramena dok je
samosažaljenje zračilo iz njega zajedno s alkoholom.
- Dobre, bijele muškarce iz srednjeg sloja.
Pogledat će te i odlučiti da ti ne žele uništiti život.
Možda si to i učinio, ali neće ih biti briga. Oboje
znamo da Freya nije bila sjajan svjedok, a da je bila i
nevjerojatna, svejedno ne vole osuditi čovjeka bez
drugih dokaza.
Jeremy se nagne naprijed, podigne čašu vina i
iskapi je. Pogledao je praznu čašu jednako praznim
izrazom lica. Snažno udari hrpu stvari iz ladice koja
mu je ležala pod nogama. Gomila se srušila i sve se
rasulo po tepihu.
- Možda bi ih trebalo biti briga. Zaista mi je bilo
žao nje - reče. - Dok ju je Barbara unakrsno ispitivala.
Trepnula sam. Nisam to očekivala. Pogledam ga i
shvatim da zuri u pod stisnutih usta, napeta izraza
lica, gotovo užasnut. Kao da je vidio predatora, zmiju
spremnu za napad. Pratila sam njegov pogled.
Na podu se nalazila knjiga. Tvrdog uveza. Bila je
okrenuta licem nadolje, Jeremy krene prema njoj, ali
uhvatio me nekakav snažan nagon i žurno sam je
zgrabila netom prije nego što je stigao do nje. Odjurila
sam do vrata prije nego što sam je okrenula.
Fanny Hill - Memoirs of a Woman of Pleasure.
Crvena knjižica pozlaćena naslova. Otvorila sam je i
pogledala prvu stranicu. Ne mogu dočekati da ovo
ponovno odglumimo. S ljubavlju, F xx
Podignem pogled na njega pa natrag na knjigu.
Spustio se natrag na kauč.
- Nije kao što se čini - reče.
Ukočila sam se. Ukočila sam se poput zmije. -
Kako se čini, Jeremy? - siknem. Šutio je.
Kožom su mi prolazili trnci od šoka, kosa na glavi
počela mi se dizati.
Razmišljala sam o Freyi, o poniženju koje je
proživjela. Razmišljala sam o načinu na koji ju je
porota gledala s neodobravanjem. Razmišljala sam o
sebi kao djevojci, željnoj majčine pažnje i koliko bi
lako bilo nekome poput
Jeremyja uvući se unutra, nekome tko se
predstavlja kao da je dobar, pun razumijevanja, sa
svim kvalitetama koje mi toliko nedostaju u životu.
Imala sam sreće. Puno više sreće od Freye.
Jeremy se nagnuo naprijed laktova na koljenima i
sklopljenih ruku. Lice mu je odavalo napetost.
 - Imala je petnaest godina kad si je počeo zavoditi,
Jeremy. Petnaest - rekoh. - Znači li ti to išta? Zar
nemaš ni trunke srama da tako možeš sjediti ovdje i
reći mi da je to u redu? Zar te to ne drži budnim noću,
pomisao na ono što si učinio, laži koje si rekao?
- Nemoj... - reče.
- Zašto, dovraga? Vrijeme je da to netko kaže.
Uništio si život toj djevojci, i to dvaput: prvo da se
zabaviš, a onda da se zaštitiš. To je odvratno
ponašanje.
Rasplakao se. Kao da sam ga gledala prvi put, sve
njegove šarmantne geste napokon sam vidjela kroz
prizmu istine.
- Ti si prokleta kukavica - rekoh. - Ovo je strašno.
Podigao je ruku kao da me želi zaustaviti i spustio
je. -Ne razumiješ - reče.
- Ne želim razumjeti - odgovorim. Prekinula nas je
glasna zvonjava mog mobitela. Prizemljila me prvi put
otkad sam došla k sebi nakon što sam se ujutro
pozdravila s Robin. Odmahnula sam glavom i otišla
do mobitela pa ga iskopčala s punjača. Okrenem se
prema njemu.
- Ako im ti ne kažeš, ja ću. Stavio si me u težak
položaj.
- Zar misliš da već ne znaju?
Ostala sam zatečena. Pogledam ga očekujući
smiješak, ali lice mu je bilo obavijeno velom tajne.
- Tko zna?
- Što misliš? Moj otac, Barbara. Sve je lijepo
pokrpano. Ne smijem oblatiti obiteljsko prezime.
Barem nije očevo prezime; odrekao sam ga se kad je
otišao od nas. Sad bih volio da nisam... nitko ne može
optužiti časnog suca da ima sina pedofila.
- Zora? - upitah gotovo šapćući.
- Oh, ne - odgovori. - Nismo upletali odvjetnicu.
Rečeno joj je samo ono što treba znati. - Nasmijao se,
ali smijeh se pretvorio u jecaj.
Njegove me suze nisu dirale. Željela sam baciti
knjigu na njega, razbiti mu lice njome, ali umjesto
toga spremim je u torbu. Skočio je na noge naizgled
zaboravivši na ozljedu i zapriječio vrata zgrabivši mi
torbicu i izvukavši knjigu. Stajala sam nepokretno, a
on se srušio natrag na kauč, bolno zajecavši kad je
savio koljeno. Okrenula sam se i pogledala ga. Može
učiniti što želi s njom, poricati koliko želi - već sam je
vidjela. Zna da znam. Zatim sam izašla iz prostorije,
sišla niz stubište i zalupila vratima iza sebe.
 Četrdeset pet

Na putu kući sve sam prevrtjela u glavi nebrojeno

puta. Ovo nije bilo priznanje kao takvo. Ali je opipljiv
dokaz koji ne bih trebala prešutjeti na sudu.
Međutim, nisam znala kako bih prišla Zori i rekla joj
da ju je toliko obmanula krunska odvjetnica koju
savjetuje. Trebala bih se obratiti odvjetničkoj komori,
pitati za savjet o primjerenom postupku. Srce mi je
potonulo od same pomisli. Već sam toliko umorna.
Čekala sam da dođem kući i napravim kavu prije
nego što sam ponovno provjerila mobitel. Imala sam
nekoliko propuštenih poziva. Četiri od Jeremyja -
zacijelo me pokušao dobiti dok sam bila u podzemnoj
željeznici - i odmah sam mu blokirala broj. Neću više
razgovarati s njim. I jedan s američkog broja koji
nisam prepoznala. Dok sam gledala u mobitel, opet je
zazvonio i ovaj sam se put javila. Bio je to Andrew.
- Sadie - reče. - Moram ti nešto reći.
Preplavila me iscrpljenost. - Znaš što, Andrew? Ne
možeš to sad raditi. Umorna sam. Zaista sam
umorna. Imam ogroman problem na poslu i jedna od
Robininih prijateljica je u komi. Imam previše tereta
na leđima.
- Dobro. Dobro. Razumijem. Samo sam želio reći
ovo. - Nastavi. - Znam da trebam objasniti puno toga.
Znam da je bilo zaista teško. Ali nije kako se čini.
Želim da vjeruješ u mene, što god rekli. I objasnit ću
ti. Ali ne mogu još.
 - Ne - rekoh. - Ne. Ne sad. Preumorna sam. -
Završim poziv.
Ponovno pogledam mobitel sjetivši se Zorine
poruke prvi put otkad sam otišla k Jeremyju. Pitanje
o Andrewovu poslu nije imalo smisla samo po sebi pa
sam otvorila poveznicu koju je Zora poslala. Odvela
me na stranicu Reutersa.

Ministarstvo pravosuđa podnijelo tužbu protiv

osnivača tvrtke za nekretnine i bivših rukovoditelja zbog
piramidalne prevare.
(Reuters) - Državni tužitelji SAD-a optužili su vlasnika
i ostale rukovoditelje tvrtke Seacliff Securities u četvrtak
zbog organizacije piramidalne prevare vrijedne 250
milijuna dolara koja je uključivala dvije tisuće oštećenih.

Seacliff Securities. Andrewova tvrtka. Preletjela

sam preko ostatka članka, ali nisu imenovali
rukovoditelje. Pokušala sam ga nazvati želeći
objašnjenje, ali nitko se nije javio, a kad sam ga
pokušala dobiti na mobitel, bio je isključen.
Opet sam nazvala njegov broj, ali u tom trenutku
na vratima se začulo glasno kucanje. Spustivši
mobitel, otišla sam do vrata i otvorila ih. Uključena
automatskog pilota, misli su mi bile miljama daleko.
Julia je ušla u kuću tresući se i jecajući. U bilo
kojim drugim okolnostima, bila bih posramljena zbog
stanja kuće u usporedbi s njezinom rezidencijom, ali
bila je toliko uzrujana da nije ništa primijetila.
- Nisam znala kamo bih drugdje otišla - reče. -
Izbacili su me kako bi mogao doći Daisyn tata. Nisam
mogla podnijeti da ostanem sama.
 Odvela sam je u kuhinju. Pokušala sam smisliti
što bih rekla da je se riješim, iako sam znala da bih
trebala imati više suosjećanja.
- Zar je ne možete posjetiti zajedno?
- To nije moguće - Julia reče. - Ne možemo biti na
istom mjestu. Ne od rastave. Znaš da smo završili na
sudu.
Kimnem glavom. Gledajući Juliju pod svjetlom,
bilo je jasno da je u vrlo lošem stanju i postalo mi je
malo više žao, a misli o Andrewu nestale su pred
njezinim jadom. Kosa joj je bila masna i nepočešljana,
a lice blijedo pod grubim svjetlom nad glavom. Sva
njezina staloženost potpuno je isparila. Smršavjela je
i lice joj je sada izgledalo suhonjavo. Prstenje joj je
visjelo i dok je uvrtala ruke iznova i iznova, jedan je
prsten spao i otkotrljao se po podu. Nije ni primijetila,
ali ja sam ga podigla. Bio je to težak, blještav zlatan
prsten, s dva slova T u sredini okrenuta jedno prema
drugom. Okrenula sam ga na dlanu.
- Ne mogu objasniti što se događa - Julia reče - ali
nešto mi pokušavaju namjestiti. Znam to. - Pričala je
užurbano nagnuvši se prema meni preko stola. Dah
joj je kiseo, neugodan od neprospavanih noći i
nervoze.
- Namjestiti? - upitah. - Tko ti pokušava
namjestiti? Za što?
- Reći će da sam ja kriva za sve - Julia reče. - Ali
nisam učinila ništa loše. Kunem se. Dala sam sve od
sebe.
Prošla sam oko stola i obgrlila je rukom. Isprva je
bila ukočena, ali onda se nasloni na mene prije nego
što se opet stisnula, trznuvši se tolikom žestinom da
mi je ruka odletjela.
- Moraš mi vjerovati, Sadie. Nisam učinila ništa da
povrijedim Daisy. Iskreno.
Pokušala sam je pogledati u oči, ali bezuspješno.
Željela sam se pokušati potpuno povezati s Julijom,
pridobiti njezinu pažnju, utješiti je, ali bila je na
rubu.
- Znam da nisi - rekoh. - Naravno da nisi učinila
ništa da joj naškodiš.
- Znam da će me okriviti za sve. Zato mi ne
dopuštaju da je vidim - Julia nastavi kao da ništa
nisam rekla.
- Mislila sam da je to zato što ti je bivši tamo?'
Sad me pogledala s vatrom u očima.
- Kažu da je to razlog. Ali rekli bi bilo što, zar ne?
- Mislim da si se potpuno istrošila. Previše si
iscrpljena. Trebaju ti hrana, kupka i dobar san.
Julia nastavi zuriti u mene gledajući me toliko
dugo da su mi zasuzile oči. Trepnula sam i skrenula
pogled. Julia se nasmije grubo i neveselo.
- Sad ćeš me svaki tren ponuditi čajem - reče.
Otvorim usta, zatvorim ih. Opet ih otvorim. - Žao
mi je. Ne mogu reći ništa što će biti i od kakve pomoći.
Ali ako ne možeš biti u bolnici, nije li bolje da se malo
odmoriš? Zacijelo si iscrpljena.
- Iscrpljena sam - Julia reče. - Potpuno iscrpljena.
- Možeš ostati ovdje ako želiš. Robin večeras nije
kod kuće. Nema nikakvih problema.
Julia se nasloni i lice joj se smekša.
 - To je vrlo ljubazno - reče uz smiješak. - Međutim,
ne bih željela smetati. Otići ću kući... tako je najbolje.
Kamo je otišla?
- S Nicole i Pippom je. Provest će vikend na obali.
Nešto se promijenilo na Julijinu licu, toplina je
nestala, kao da joj se isključilo svjetlo iza očiju. Ali
samo na sekundu, na tako kratko vrijeme da sam se
pitala je li mi se učinilo, kad se Julia okrenula prema
meni ponovno se smiješeći.
- Vrlo si dobra prema meni - Julia reče. - Žao mi
je što nismo najbolje krenule. Kad Daisy izađe iz
bolnice, nadam se da ćemo postati puno bliskije.
- I ja. I zaista se nadam da će to biti uskoro. Kako
joj je sad? Ima li ikakvog napretka?
Tama se iznova pojavila u Julijinim očima, a
između nas se opet stvorio jaz. Na trenutak je
izgledala potpuno žalosno.
- Ne znam - reče. - Jednostavno ne znam. Kažu da
čine sve što mogu, ali...
Razgovor je tu završio. Julia se zatvorila kao da je
došla pod utjecajem neke čarolije koja se sada
prekinula.
- Žao mi je, nisam trebala doći - reče. - Ne znam
što sam mislila. Idem kući. U pravu si, trebam se
odmoriti. I okupati.
Ustala je i kratko me zagrlila pa izašla iz kuhinje
prije nego što sam stigla ustati.
- Tvoj prsten? - poviknem. Vratila se. Stavila sam
joj ga u ruku i ona ga pogleda.
 - Kupila sam to da se razveselim - reče. - Tiffany.
Moje omiljeno. Smiješno je koliko mi sada malo znači.
- Gurnula ga je u džep i požurila van. Pozdravila sam
je, ali već sam čula kako se vrata zatvaraju iza nje.
Nakon što sam na trenutak sjela pokušavajući
shvatiti koja je bila svrha ovog posjeta, što se zapravo
događa, odustala sam i vratila se mobitelu. Željela
sam saznati više o Andrewu. Brzo sam prelistala
Jeremyjeve poruke i obrisala ih prije čitanja nakon
što je na kratak pogled postalo jasno da su sve
različite inačice sadržaja poput ispričavam se, zanio
sam se. Zasigurno jest.
U tom trenutku stigla mi je poruka od Nicole.
Robin je ostavila mobitel ako si joj pokušala poslati
poruku. Primijetila je ranije, ali zaboravila sam ti reći -
žao mi je ako si je pokušala dobiti. Nxx.
Trgnula sam se. Unatoč tome što mi Robin toliko
nedostaje, nije mi ni palo na pamet poslati joj poruku.
Jednostavno nisam navikla na to da ima mobitel.
Otrčala sam gore pogledati i zaista se nalazio na rubu
police s davno ispražnjenom baterijom. Obuzeo me
gorko-sladak osjećaj. Robin ću uskoro morati
kirurški odvajati od mobitela poput ostalih tinejdžera
koje vidim da na autobusu zure u svoje male ekrane.
Barem je Robin još uvijek dijete u srcu, bez obzira na
to koliko se odraslom ponekad čini.
Vratila sam se dolje i uzela mobitel da pošaljem
poruku Nicole, ali umjesto toga preplavila me potreba
za ljudskom vezom, razgovorom s Robin. Nazvala sam
Nicole. Odgovorila je nakon nekoliko sekundi, ali
zvučala je odsutno odgovarajući mi na pitanja kratko
iako je bila prijateljski raspoložena. Razgovor nije
dugo potrajao.
- Bolje da krenem - Nicole reče. - Moram smisliti
što ću skuhati djevojkama.
- Kako im je? Mogu li razgovarati s Robin?
- Trenutačno se igraju na plaži - Nicole reče - ali
poslat ću ti slike kasnije. Imale su predivno
poslijepodne. Mislim da su zaista sretne.
- To je super - rekoh. - Znaš, sastanak mi je
zapravo završio. I ja bih mogla doći k vama?
- To bi bilo sjajno - Nicole reče. - Međutim, prilično
je naporno doći bez automobila. Nema stanice u
gradu.
- Oh, da. Pretpostavljam da bih mogla unajmiti
automobil, ali...
- Zašto se večeras ne opustiš, a sutra ćeš vidjeti
Robin. Možemo dogovoriti putovanje drugi put.
- U redu. - Namjeravala sam joj reći o Julijinu
posjetu, pod kolikim je stresom bila, ali Nicole je
završila poziv, a nisam imala energije ponovno je
nazvati i sve prepričati. Željela sam na internetu
potražiti informacije o Seacliff Securitiesu, saznati što
se, dovraga, događa.
.

Mnogo kasnije te večeri, dok sam sjedila na kauču još

se uvijek bezuspješno boreći s brojnim internetskim
pretragama, mobitel mi je zazvonio. Poruka od Nicole.
Potpuno iscrpljene! pisalo je. Riječi su bile zakvačene
za fotografiju Robin i Pippe kako zajedno spavaju na
sivom kauču. Ležale su svaka nogu na svom kraju, a
glave su im se spajale u sredini na velikom jastuku,
plava i smeđa kosa isprepletene, obrazi rumeni kao
da su cijeli dan trčale vani. Približila sam Robinino
lice - bilo je opušteno u snu, a rubovi usta podigli su
joj se u osmijeh. Napetost u prsima mi je popustila.
Barem je ona dobro. To je problem manje oko kojeg
se moram brinuti.
Opet sam pokušala pronaći što se, dovraga,
događa s Andrewom, ali pronašla sam samo izvješće
Reutersa. Nijedna druga novinska agencija nije
napisala članak. Otišla sam na stranicu Seacliff
Securitiesa, ali izgledala je normalno. Na broj ureda
javljala se automatska sekretarica, ali s obzirom na
to da je u New Yorku bila subota poslijepodne, to nije
bilo tako neobično. Razmišljala sam nazvati neke od
Andrewovih kolega, ali nisam se mogla natjerati da
im se javim nakon mjeseci tišine i pitam... pitam što
točno? Tko je uhićen? Je li to kriminalna
organizacija? To bi bilo previše.
Odlučila sam otići gore u nadi da će više
informacija biti dostupno ujutro. Zaključala sam
kuću, provjerila je li prednji ulaz dvostruko zaključan
i naposljetku otišla u krevet. Dugo sam gledala sliku
Robin prije nego što sam utonula u grčevit san
ispunjen kratkim vizijama kako mi bježi niz kamenitu
obalu s vjetrom u dugoj, smeđoj kosi iza sebe.
 Četrdeset šest

Trgnula sam se iz noćne more rano ujutro i odjurila

u Robininu sobu provjeriti prije nego što sam se
sjetila da nije tamo. Vratila sam se u krevet i problemi
su mi navrli u misli izguravši svu korist kratkog sna.
Andrew. Je li uhićen? Ako nije, gdje je? I što je,
dovraga, sa Seacliffom i piramidalnom prevarom?
Ako je bio upleten u nešto takvo, to ima savršenog
smisla i objašnjava njegovo ponašanje u posljednje
vrijeme. Ali ne znam kako se nositi s pomisli da je
možda počinio zločin. Možda smo rastavljeni, ali još
je uvijek Robinin tata. To je nezamislivo.
Onda Jeremy. Knjiga. Morat ću učiniti nešto u
vezi s tim, iako ne znam što. Opet sam se podsjetila
da trebam razgovarati sa savjetodavnom službom
odvjetničke komore i pitati što misle. Također sam
razmišljala o tome da prijavim Barbaru zbog
neetičkog ponašanja. Uopće nisam trebala otići u
njegov stan.
Okrenula sam se spremna ustati. Vrijeme je da se
suočim sa svime. Ali prije nego što to učinim,
pogledala sam mobitel. Imala sam poruku od Nicole
primljenu oko šest ujutro.
Robin želi ići kući. Julia je došla navečer, ali vraća
se natrag s Robin odmah ujutro. Ostavit će je kod tebe.
Nadam se da je to u redu. N xx
Odmah sam nazvala Nicole, koja se istog trena
javila.
 - Što se dogodilo? - upitam. Bila sam na oprezu.
Ne nervozna, nego na oprezu.
- O, jadna Robin. Imala je strašnu noćnu moru i
probudila se vrišteći i plačući. Bila je neutješna.
Željela je samo tebe. Smirile smo je i dale joj da nešto
popije. Julia je rekla da će je vratiti ujutro, a zatim
smo je stavile natrag na spavanje.
- Kad su krenule? - pokušala sam ostati mirna, ali
osjetila sam kako mi srce brže kuca od sjećanja koja
su me još uvijek progonila kad posljednji put nisam
znala gdje je Robin, tih prokletih nekoliko sati.
- Oko sedam - Nicole odgovori. - Dakle, trebali bi
biti kod tebe uskoro.
- Nisam znala da će vas Julia posjetiti. Nije mi to
spomenula jučer.
- Oh, da, spomenula je da te vidjela. Znaš koliko
je bila uzrujana. Vratila se kući i jednostavno se nije
mogla nositi s tim da je sama bez Daisy i da je ne
može ni otići vidjeti u bolnicu. Stoga je mislila da bi
joj pomoglo doći vidjeti nas. Zaista sam željela odbiti,
ali ustrajala je.
- Voljela bih da si me pitala prije nego što si
poslala Robin s njom - kažem.
- Poslala sam poruku. Ali Robin je bila toliko
uzbuđena oko povratka kući...
Osjetila sam zamjerku u Nicoleinim riječima.
Robin se ne može nositi ni s jednom noći bez mene.
Sve je uznemirila. - Žao mi je - rekoh. - Mislila sam
da će joj se svidjeti. Pretpostavljam da joj je sve to bilo
previše.
 - Dobro da je Julia bila ovdje.
- Hvala ti što si je primila - rekoh i razgovor završi.
Čim sam prekinula poziv s Nicole, nazvala sam Juliju
na mobitel. Nije bilo odgovora. Pokušala sam
ponovno i opet je odzvonilo do kraja. Međutim, nema
razloga za brigu, urazumila sam se. Julia vozi. Možda
joj mobitel nije spojen na hands-free. Ima tuđe dijete
sa sobom u automobilu - zasigurno vozi oprezno,
opreznije nego inače. Ne želi da je poziv omete.
Još nije ni osam sati. Legla sam natrag u krevet i
kapci su mi opet postali teški. Zaspala sam s
mobitelom u ruci dok me nova noćna mora nije
trgnula iz sna nešto nakon pola deset, kad me obuzeo
užas i već je počeo navirati strah.
Nema poziva od Julije. Nema im traga. Gdje su,
dovraga?
Spustila sam mobitel, napravila kavu, otišla u
kupaonicu i istuširala se. Kad sam pustila vodu iz
vodokotlića, ručka mi je ostala u ruci nakon što su
oronule instalacije napokon popustile i od frustracije
sam je bacila u zid u smjeru umivaonika. Zakačila je
ogledalo iznad umivaonika dovoljnom silinom da se
razbilo i pukotina se proširila cijelim ogledalom.
Nisam praznovjerna, ali pogledala sam štetu s
užasom čiji su mi se krakovi čvrsto omotali oko
želuca. Znam da se ponašam glupo. Nemam razloga
brinuti se. Sigurno postoji dobro objašnjenje za sve.
Moram si odvratiti misli i prestati biti histerična.
Preveliki pritisak. Pod prevelikim sam pritiskom.
Krenuvši iznenadno odlučno, sišla sam u
prizemlje i pronašla rolu vreća za smeće. Počistit ću
svoju staru sobu, baciti sve ostatke i početi iznova,
istrgnuti sve tragove Lydijina prkosa i bijesa. Ovo je
sad Robinin dom i učinit ću ga savršenim. Vrijeme je
da to prestanem odgađati.
Duboko udahnuvši ponovno sam se uputila gore
u sobu suočiti se s kaosom licem u lice. Otvorila sam
prvu vreću za smeće i unutra počela skupljati
komade papira i tkanine, ruševine svojega
djetinjstva. Svako malo pronašla sam stranicu koja je
izbjegla uništenje, ulomak iz drage knjige. Međutim,
nisam se zadržavala na njima, napunila sam jednu
vrećicu, a zatim i iduću. Ludjela sam, bila sam ljuta
na Jeremyja, na Andrewa, brinula sam se zbog Robin,
a ispod svega ritmički je kucao inat majci. Jebi se,
jebi se, jebi se, dok sam skupljala otpad i punila
vreće. Nisam poput tebe, volim svoju kćer. Pljujem na
tvoju mržnju prema meni. Jebi se.
Ludilo je uskoro izblijedjelo. Možda sam krenula
otporna na neprijateljstvo koje je pulsiralo u sobi, ali
uskoro me izmorilo.
Skoro je deset. Julia me nije nazvala. Još uvijek
ne znam gdje je Robin. Otišla sam dolje i šetala od
sobe do sobe. Čekajući. A dok sam čekala, riječ
Tiffany vratila mi se u glavu, blijedo-plava kutija,
ptica puna crva. Ledena ruka stisnula mi je želudac.
Drugi dio
 NEDJELJA, 13:00

Oteturala sam od Julijine kuće natrag do autobusne

stanice još uvijek s bolovima u koljenima i glavi od
pada. Znala sam da mi glava još uvijek krvari, ali nije
me bilo briga. Adrenalin me otupio. Šok će udariti u
jednom trenutku, ali sada je bol dobrodošao, žarenje
ogrebotina odvlačilo mi je misli od tame u glavi. Mašta
mi je prodirala dublje u mjesta koja nikad nisam
željela posjetiti, a strahovi su se otimali kontroli.
Trebala bih biti kod kuće ako se Robin slučajno
nekako vrati. Nema smisla tumarati ulicama kad
nemam pojma gdje bi mi kći mogla biti. Moram sjesti,
razmisliti, obaviti normalan razgovor s policijom.
Sjetivši se policije preplavilo me sjećanje na moj
prošli poziv i histeriju. Označit će me kao
gnjavatoricu, osobu koja im troši vrijeme. Bit će teško
navesti ih da shvate ozbiljno išta od onoga što kažem.
Znam li uopće što je Robin jučer nosila? Moram
smisliti opis za policiju, to je sigurno. Već mi je pred
očima.
NESTALA: Desetogodišnja djevojčica visoka metar
i četrdeset četiri centimetra smeđe kose do ramena,
plavih očiju. Robin je posljednji put viđena u...
U čemu? Što je nosila? Nisam bila s njom - kako
bih znala? To ionako nije Robin, taj hladni i
dvodimenzionalni opis. On ne govori ništa o djetetu
koje je ona zaista, toplo, puno ljubavi. I hrabro. Toliko
hrabro. Nosila se sa selidbom preko Atlantskog
oceana, daleko od svega poznatog, svih prijatelja u
školi gdje se osjećala kao kod kuće. Podnijela je
rastavu, sve tjedne bez oca, selidbu u London, novu
školu, pokušaje pronalaska novih prijatelja, stanje
stare kuće... Priuštila sam joj toliko problema. Nisam
željela ni razmišljati o tome što se događa s
Andrewom.
Sad će biti drugačije. Čim se Robin vrati kući,
vrati meni, sve će se promijeniti. Dovest ću kuću u
red.
Odlučnost je zamijenila moje očajanje. Dosta je
bilo koprcanja. Vrijeme je da odem kući i riješim ovo
sranje.
Gotovo sam stigla do autobusne stanice kad sam
čula ženu kako viče za mnom.
- Sadie, Sadie!
Jessica. Bila je odjevena u odjeću za trčanje i
rumenih obraza. Željela sam je ignorirati, ali
približavala mi se ispruženih ruku.
- I mislila sam da si to ti - reče uhvativši me za
rame. Ukočila sam se ne želeći da me dira.
- Na putu sam kući.
- Jesi li došla ovamo na kavu s nekim? - Jessica
upita očiju razrogačenih od radoznalosti.
- Tako nešto - rekoh. - U svakom slučaju, najbolje
da krenem. - Pokušala sam otresti Jessicinu ruku, ali
ona mi je samo jače stisnula rame.
- Je li sve u redu? Ne izgledaš baš dobro.
Trebao mi je trenutak da odgovorim ne želeći joj
pokazati znakove slabosti i podigavši bradu ususret
njezinu radoznalu pogledu. - Pala sam - rekoh
pokazavši na blato na koljenima. - Spotaknula sam
na pločniku.
- Ah, u redu. Jesi li možda navratila k Juliji na
kavu? Ili Nicole?
Lice joj je izgledalo hladno. Nisam razmišljala o
posljedicama koje će moje novo prijateljstvo s njima
imati. Jessica je ljubomorna. Trenutačno ne mogu ni
razmišljati o tome.
- Navratila sam vidjeti Juliju, ali nije kod kuće.
- Ima puno briga - Jessica reče isplazivši vrh
jezika i oblizavši rubove usana. Nagnula se prema
meni. - Znam da je silno popularna, ali čini se da
privlači jako puno nesreće. Ta njezina jadna kći...
Uopće se nisam željela uvlačiti u to. Željela sam
otići od te žene što je prije moguće, a njezino je lice
izgledalo sve više i više grabežljivo. Ali nisam si mogla
pomoći. Željela sam znati na što misli.
- Nesreće? - rekoh tihim glasom. Toliko tihim da
nisam ni bila sigurna da će me Jessica čuti. Međutim,
toliko se lakomo usredotočila na mene da joj nije
promaknula nijedna riječ.
- Nesreće. Barem bi tako rekli neki ljudi. Ta
djevojčica na rubu smrti u bolnici. Pričaju da ju je
možda drogirala? - Jessica zasikće. Osjetila sam joj
dah na obrazu, topao i ustajao, prljav. Pokušala sam
zakoračiti unatrag, ali kandže su me stisnule čvršće.
- I, naravno, bila je tu i ona druga djevojčica, Zoe.
Zacijelo si čula za to?
- Znam da se dogodila nesreća - kažem. - Kakve
to veze ima s Julijom?
 - Ona je bila tamo, naravno. Zar nisi znala?
- Gdje?
- Na odmoru s Zoenom obitelji. Kad se to dogodilo.
Kad se Zoe utopila.
Prošli su me trnci od šoka. Lice mi se zgrčilo.
- Oh, draga - Jessica reče - zaista si blijeda, Sadie.
Međutim, ne razumijem zašto bi te to toliko šokiralo.
Loše se stvari događaju u Julijinoj blizini. Zacijelo si
čula priče u školi.
Pogledah je potpuno iznenađeno, i ne pokušavši
to prikriti. - U školi? Ne, ništa. Ne sjećam se ničega.
- O tome kolika je nasilnica bila? Bilo je to
nevjerojatno.
- Nikad nisam čula ni riječ. Međutim, imaj na umu
da je nekoliko godina mlađa... ne bih znala.
Prijateljica mi je rekla da je čula kako su Juliju
zlostavljali.
Jessica prasne u smijeh, istinski se razveselivši.
Morala mi je maknuti ruku s ramena da obriše oči i
ja zakoračim unatrag. Željela sam se maknuti od nje.
- Prijateljica ti je u krivu - reče. - Prijateljica ti jako
griješi. Bila je prava kuja. Ona i njezina kompa toliko
su zlostavljali jednu djevojku da je otišla... bila sam
prijateljica s njezinom mlađom sestrom.
- Kako to da joj se onda sad i dalje ulizuješ? Ako
je toliko užasna? - upitam.
Grabežljiv izraz ispario je s Jessicina lica i stisnula
je usta. Prekrižila je ruke štiteći se od vlastitih
sjećanja.
 - Nikad je ne bih željela razljutiti - reče. - Plaši me.
Imam gotovo četrdeset godina, a još se uvijek užasno
bojim Julije Brumfitt.
Krv mi se sledila u žilama. Počela sam se odmicati
očajnički želeći pobjeći.
- Zar Robin nije s tobom? - Jessica povikne.
Nisam odgovorila. Okrenula sam se i nastavila
hodati smrznuta od užasa.
 Četrdeset sedam

Poželjela sam da autobus pojuri dok se vukao kući.

Ali kad sam izišla, odjednom više nisam željela
hodati.
Bila sam rastrgana.
Gotovo sam se bojala odjuriti da vidim je li se
Robin vratila. Bilo me je strah da će kuća biti
zatvorena i prazna kakvom sam je i ostavila, ugašenih
svjetala, beživotna.
Ali Robin trenutačno možda stoji na dovratku i
kuca na vrata. Možda se premješta s noge na nogu
uzrujana jer me nema. Ubrzala sam. Nisam čak bila
sigurna ni da je Robin ponijela kaput jer nisam
obraćala pozornost na to što je spakirala. Bit će joj
hladno, bit će umorna i uzrujana. Gotovo sam trčala.
Obuzela me još jedna misao. Što ako nije tamo?
Što ako nitko ne čeka, ako nema male figure koja
željno iščekuje moj povratak. Koračala sam sporije,
brže, sporije, dok naposljetku nisam stigla do ugla,
gotovo do kuće, i nekoga spazila na vratima, osobu
koja je hodala uokolo, osobu za koju sam znala da je
previsoka da bi bila Robin, ali i dalje bi mogla biti ona,
mogla bi biti ona... Počela sam trčati najbrže što sam
mogla.
Uletjela sam kroz vrata dvorišta izvikujući
Robinino ime iz sveg glasa. I čula sam odgovor. Ali to
nije bila Robin.
- Sadie - Zora reče.
 Vidjevši je, briznula sam u plač.
- Ne znam gdje je - rekoh. - Ne znam gdje je.
Zora je šutjela čekajući me da nastavim i kad sam
izbacila ono najgore, navrle su i ostale riječi.
.

Kad sam sve ispričala Zori, krenula sam u akciju.

Nazvala sam Nicole i ponovno je pitala da ponovi što
se redom dogodilo ranije. Također sam zapisala
adresu u Aldeburghu i rekla joj da mi kaže što je
točno Robin nosila kad je otišla. Nicole se činila
iznenađenom koliko sam ljuta bila, ali odgovarala mi
je na pitanja bez prigovora. Opet sam nazvala i Juliju.
Gdje si, dovraga? Gdje mi je, dovraga, kći? Odmah me
nazovi. Nakon toga sjele smo za kuhinjski stol napete
i usredotočene.
- Postoji li još tko koga bi mogla nazvati? - upita.
- Ne. Robin je ostavila mobitel ovdje. Nema načina
da je dobijem.
- Dobro - Zora reče. - Vrijeme je da uključimo
policiju. Nije me briga što ta žena kaže o čekanju, o
tome kako će se sve riješiti samo. Julia je trebala
vratiti Robin prije nekoliko sati. Ne možemo više
čekati.
Na trenutak sam bila paralizirana. Sve je bilo
prestvarno. Uspjela sam nadjačati strah. Kimnula
sam jednom i nazvala 911 komunicirajući s
operaterkom jasno i učinkovito, puno učinkovitije
nego prije. Rekla mi je da će policija uskoro doći u
kuću ispitati me, a zatim je poziv završio.
 Završivši s tim zadatkom, vratio se strah. Sve mi
je to bilo previše. Otišla sam u Robininu sobu, legla
na njezin krevet blizu jastuka i plišanog medvjedića
koji je ostavila. Miris me tješio barem na trenutak i
čvrsto sam stisnula pokrivač obavivši se tragovima
koji su ostali iza Robin. Zora je dolje čisteći lupala
posuđem i stavila sam glavu pod pokrivač stisnuvši
ga oko vrata. Zaklopila sam oči poželjevši da sve
nestane i da se Robin vrati.

***

Probudila sam se sa Zorinom rukom na ramenu

kojom me je nježno tresla. U sobi je bio mrak. Skočila
sam u sjedeći položaj.
- Mislila sam da je bolje da te probudim - reče. -
Iako sam te zaista željela pustiti da spavaš.
- Nisam uopće ni trebala zaspati - rekoh. - Ne
mogu vjerovati da sam to učinila.
- Od šoka, pretpostavljam - reče. - Sklupčala si se
ovdje kao da se skrivaš.
Odgurnula sam njezine riječi i pokrivač pa ustala.
Obnovila sam energiju ovim povlačenjem.
- Ima li vijesti? - upitah. - Ima li kakvih vijesti?
- Ništa - reče.
- Policija?
- Još nisu stigli. Pretpostavljam da još nisu
sigurni da je nestala.
- Ili da je oteta - rekoh.
- Ili da je oteta. - Zora je zvučala teško,
bezizražajno.
 Iscrpljeno poput mene sat prije.
Pogledam je.
- Ne smijemo pretpostavljati najgore - reče iako joj
je izraz lica pobijao riječi.
- Hvala ti - kažem.
- Za što?
- Što si došla i pomažeš. Ostaješ sa mnom. Ne bih
se sama mogla nositi s ovime.
- Ne bi trebala biti sama - Zora reče. - Andrew bi
trebao biti ovdje.
- Andrew - rekoh. Nisam ga se ni sjetila. - Ne mogu
ga dobiti. Pročitala sam članak koji si mi poslala, ali
nemam pojma što se događa.
- Isuse. Kao da nema dovoljno... To bi valjda moglo
objasniti njegovo ponašanje ako je bio uključen u
prijevaru...
Obje smo na trenutak šutjele. Znala sam da je to
tamni oblak koji se polako nadvijao nad obzorom, ali
trenutačno sam mu okrenula leđa. Andrew se
isključio prije nekoliko mjeseci - isplakala sam
dovoljno suza za njega i dovoljno sam razmišljala o
njemu. Robin mi je sada bila jedina osoba na pameti.
Sjedile smo zajedno u Robininoj sobi i čekale dok
je padao mrak i noć postajala sve tamnija.
 Četrdeset osam

Trgnula sam se iz sna. Bila sam zbunjena, obuzeo me

strah. Sanjala sam da sam izgubila nešto vrlo važno
i skočila sam u sjedeći položaj u napadaju panike.
Trebao mi je trenutak da se orijentiram - još sam se
uvijek nalazila u Robininoj sobi, a ulična svjetiljka
pod prozorom bacala je narančastu svjetlost. Na
stropu su zalijepljene zvijezde koje svijetle u mraku,
a za oko mi je zapela jedna u kutu čija je blijedozelena
fosforescencija blago svjetlucala pod svjetlom s ulice.
Vrat me bolio od kuta pod kojim sam zaspala.
Istegnula sam se na jednu, pa na drugu stranu prije
nego što sam se potpuno osvijestila i skočila
pogledavši mobitel. Držala sam ga kad sam zaspala u
dva ujutro pod pritiskom iscrpljenosti i stresa. Iako
je prošlo četiri sata otkad sam posljednji put
pogledala, nije bilo ničega.
Ni traga Robin.
Zora je također spavala ležeći na donjoj strani
Robinina kreveta nogu još uvijek na podu.
Motor je glasno zabrujao prošavši ulicom i ona se
probudi skočivši uspravno isto kao ja. Osvrnula se
oko sebe obješena lica od sna i šoka.
Zurile smo jedna u drugu pod narančastim
svjetlom.
- Išta? - Zora upita, a ja odmahnem glavom.
- Ništa. Skoro je šest. Moramo opet nazvati
policiju.
 - Da - Zora reče. - Sad ovo moraju shvatiti
ozbiljno. Robin nema gotovo dvadeset četiri sata.
Obje smo ušutjele pokušavajući ne razmišljati o
činjenici da su prva dvadeset četiri sata kad dijete
nestane najvažnija.
Zora je sjela pokraj mene dok sam ponovno
razgovarala s policijom uporno tvrdeći da Robinin
nestanak sada treba smatrati hitnim slučajem.
Poklopivši, okrenula sam se prema Zori.
- Mislim da su razumjeli - rekoh. - Obećali su da
će uskoro poslati nekoga da dobije opis od mene i
zabilježi priču. Pokrenuli su se.
- Dobro - Zora reče. - To je dobro. - Zastala je na
trenutak. - Je li se Andrew javio?
- Nije. - Neko sam vrijeme sjedila u tišini
razmišljajući o drugim problemima koje sam
zanemarila, problemima prevelikim da bih ih više
odgađala. - Zoro, u deset ujutro imamo suđenje. Ili
barem... - glas mi je odlutao. - Pokušat ću ponovno
dobiti Andrewa. Ali mobitel mu je isključen od
subote.
Vratila sam se u svoju sobu da ga nazovem, ne
mogavši se nositi s publikom, čak ni sa Zorom. Stala
sam odmah iza vrata, na trenutak oklijevajući prije
nego što sam ga nazvala. Ovaj je put mobitel zvonio,
ali bez odgovora. Razmišljala sam djelić sekunde i
ostavila glasovnu poruku.
- Ne znam što se, dovraga, događa. I nije me briga.
Robin je nestala. Moraš odmah doći ovamo, gdje god
da jesi. Tvoja djevojčica je nestala i ne znam što da
radim.
 Spustila sam mobitel i stajala promatrajući sobu.
Majčinu staru sobu. Punu majčinih stvari, kiča
skupljanog godinama koji sam ignorirala sve vrijeme
otkako smo ovdje usredotočivši se samo na to da
ostatak kuće uljepšam za Robin. Povratak u dom iz
djetinjstva trebao je biti povratak u utočište, sigurno
mjesto, ali pokazao se potpuno suprotnim. Svaki dan
borila sam se protiv Lydijina odbacivanja,
odbacivanja drugih majki pred školom. A sad je
nestala jedina osoba do koje mi je stalo.
Ako dobijem Robin natrag - ne, kad dobijem Robin
natrag - počinjem ispočetka. Nije me briga za fond,
uzet ću ono što je moje, što je Robinino. Sve ću
iščupati, sve ću isjeći. Robin i ja ćemo sjesti,
dogovoriti se gdje želimo biti, što želimo raditi. I ništa
nas neće spriječiti.
.

- Nema šanse da mogu ići na suđenje - rekoh Zori.

Pile smo kavu u kuhinji. Jeremyjevo priznanje glasno
mi je odzvanjalo u ušima i više ga nisam mogla stišati.
Izbacila sam iz glave Zorinu ulogu odvjetnice koja me
učila cijeli vikend jer sam toliko očajnički trebala
njenu potporu, ali sad to više nisam mogla
zanemariti.
- Hoće li ti pomoći da radiš nešto drugo?
Oštro je pogledam. - Jesi li ozbiljna? Ne mogu.
Moram razgovarati s policijom. Što ako se vrati?
Trebat će me.
- Policija će doći vrlo brzo - Zora reče. - Imat ćeš
više nego dovoljno vremena za razgovor s njima prije
nego što budeš morala krenuti.
 - Nisam sigurna...
- Mislim da ne bi bila tako loša ideja ponašati se
normalno, malo se držati rutine. Možemo otići
zajedno. Neće ti trebati dugo da se vratiš ako se išta
dogodi. Imat ćeš mobitel - javit će se odmah ako bude
ikakvih vijesti. Brinem se za tebe. Ovo je stresno.
Možda bi bilo dobro da malo skreneš misli s toga.
Padala sam s litice ravno u mračnu rupu. Zujalo
mi je u ušima, srce mi je udaralo neujednačenim
ritmom, a svaki udarac odzvanjao je slogovima
Robinina imena, RO-BIN, RO-BIN. Trgnula sam se.
Padanje u ovo stanje neće uopće pomoći.
- Možda bih trebala - rekoh.
- Bit ću tu ako ti bude previše. I uvijek se možeš
okrenuti i vratiti kući.
Prvi put otkad sam shvatila da je Robin nestala
osjetila sam nešto osim užasa jer ne znam gdje je.
Osjećala sam krivnju. Sram što nisam iskreno Zori
rekla da sam pronašla knjigu. Isprva nisam rekla
ništa jer nisam bila sigurna kako se nositi s tim, a
onda se dogodilo sve drugo i već je bilo prekasno.
Brinulo me što učiniti, kako najbolje postupiti u
takvoj situaciji. Misli o Robin istjerale su mi sve drugo
iz glave i sad je kasno. Trebala sam joj odmah reći.
Ali, da budem iskrena, bojala sam se. Bojala sam se
da bi ona također mogla biti uključena. Da mi je
možda i ona lagala. Međutim, trebala sam joj vjerovati
i odmah joj reći.
Sad ne znam kako bih joj uopće rekla.
.
Istuširala sam se i obukla odijelo. Spremajući se,
donijela sam odluku. Reći ću Zori neovisno o
komplikacijama koje ću izazvati. Čim sam se
spremila, sišla sam u prizemlje.
- Zoro, moram ti nešto reći - kažem ušavši u
kuhinju. Ona podigne pogled.
- Što?
- Žao mi je, trebala sam ti reći ranije. Vezano je za
Jeremyja.
- Nisam sigurna da... - počne govoriti, kad netko
pokuca na vrata. Unatoč tome što sam znala da treba
doći policija, nisam si mogla pomoći da ne osjetim
tračak nade koji je ispario čim je Zora otvorila vrata i
začuli su se odrasli glasovi.
Dvije žene sjele su za kuhinjski stol i predstavile
se. Obje su bile detektivke narednice, jedna se
preživala Hughes, a druga Labinjoh. Bile su pune
suosjećanja, nježne, ali u očima im je blještala
odlučnost, a bilješke su zapisivale s daškom
svrhovitosti, što me je tješilo. Potpuno suprotno od
načina na koji je moj poziv primljen dan prije.
Objasnila sam što znam, da mi je Nicole rekla
kako Julia vozi Robin kući, da su otišle jutro ranije i
da od tada ne mogu ostvariti kontakt s Julijom.
Kimale su glavom zapisujući.
- Jedan od kolega iz Suffolka razgovarao je s
Nicole u Aldeburghu pa imamo prilično dobro
utvrđen tijek događaja. Tražimo automobil... činimo
sve što možemo da vam pronađemo kćer.
- Šteta je što me jučer niste shvatili ozbiljnije -
riječi mi izlete prije nego što sam ih stigla zaustaviti.
Nisam im se željela suprotstavljati bez obzira na to
koliko ljuta bila.
- Imamo transkript vašeg poziva hitnoj službi od
jučer ujutro - Hughes reče gledajući me. - Razumijem
vas, ali u tom trenutku nije bilo dovoljno informacija.
Sjetila sam se koliko sam nerazumno razgovarala
s operaterom. Detektivka nije bila u krivu. - Ali zvala
sam i drugi put. Tada ste trebali obratiti pozornost.
Detektivke se ovlaš pogledaju. Labinjoh pročisti
grlo. -Dogodila se nesreća u Wood Greenu. Dvostruko
ubojstvo nožem. - Nije rekla ništa više. Nije morala.
Bila sam svjesna pritiska na proračun
Metropolitanske policije, stresa pod kojim su svi,
rezanja broja službenika.
Kimnem glavom. - Znate da sam trenutačno pod
velikim stresom.
- Naravno. Sigurna sam da ćemo uskoro imati više
vijesti.
Otišle su. Skoro je devet sati. Ako namjeravam
stići na suđenje, moram odmah krenuti. Zora je
osjetila da oklijevam.
- Hajde - reče. - Idemo.
Još sam trenutak neodlučno stajala na vratima
prije nego što sam duboko udahnula. Krenule smo
niz ulicu prema podzemnoj željeznici promatrajući
svaki automobil koji je prošao, uzaludno se nadajući
da ću vidjeti kako se Robin sigurno vraća kući.
 Četrdeset devet

Putem do Elephant and Castlea briga o Robin kipjela

mi je u mislima. Zora je također izgledala zabrinuto
obješena lica. Nije spomenula moj raniji komentar o
Jeremyju, a ja ga se nisam sjetila dok gotovo nismo
stigle do suda.
Sad mi je odzvanjalo u glavi. Uopće me nije bilo
briga za Jeremyja neovisno o mojoj ulozi u timu
njegove obrane. Međutim, bilo me je briga za Freyu.
To sam tako lako mogla biti ja. I bilo me je briga za
Zoru. Nisam željela ni da ovo utječe na njezinu
karijeru.
Što sam više razmišljala o tome, to sam više
bjesnjela, a sav nakupljeni stres nakon Robinina
nestanka hranio je vatru. Zaboravi razgovor sa Zorom
- željela sam vidjeti Barbaru. Ostavivši Zoru iza sebe,
ušetala sam u zgradu suda i otišla do prazne sobe za
presvlačenje. Izvadila sam vlasulju i haljinu iz torbe
prije nego što sam ih nagurala natrag i počela šetati
u krug dok Barbara nije stigla nekoliko minuta
poslije. Kimnula je glavom, poželjevši mi dobro jutro.
- Moramo razgovarati o subotnjem sastanku -
reče. -Upravo sam obaviještena.
Pogledala sam Barbaru kao nikad prije s prezirom
preko cijelog lica.
- O čemu točno? - upitam.
 - Otac mu je cijeli vikend morao provesti
uvjeravajući ga da ne treba priznati krivnju. Ne mogu
vjerovati kakav si nered napravila.
- Kakav sam nered ja napravila? Bez sumnje vidite
koliko je ovo pogrešno? Trebao bi priznati krivnju.
Zasigurno ga ne možemo zastupati.
Barbara slegne ramenima bez traga isprike na
licu. -Odrasti - reče. - Znaš da stvari ne funkcioniraju
tako. Tužiteljstvo mora dokazati svoj slučaj protiv
njega, sjećaš li se? Znam da si se raznježila i da se
ponašaš idealistično, ali, ozbiljno, razmisli o tome.
Ima cijelu budućnost pred sobom. Da ne spominjemo
sudski ugled njegova oca. Prilično je neprimjereno
imati sina osuđenog za seksualni zločin. To ovisi o
tužiteljstvu, a oni su do sada odradili užasan posao,
ne slažeš li se?
- Jer krivo navodite sud - rekoh. Govorila sam
toliko glasno da je nekoliko odvjetnika koji su otvorili
vrata sobe za presvlačenje jednim pogledom
procijenilo situaciju i povuklo se, brzo zatvorivši
vrata. - Ne mogu vjerovati da besramno opravdavate
ogroman etički prekršaj.
- Priberi se - Barbara reče. - Moraš sagledati
cjelinu. Freya je kriva koliko i on. Ona je napravila
prvi korak.
- Ona je dijete, Barbara.
- Želiš li reći da ti nisi bila seksualno aktivna kao
tinejdžerica? Više sam od dvadeset godina starija od
tebe, a ja sam bez sumnje bila. Bila bih zahvalna da
sam imala nekoga zrelog poput njega umjesto onih
užasnih mladića mojih godina koji su samo petljali
bez ikakva znanja. Nemoj se ponašati tako naivno.
- Ovo je nevjerojatno - rekoh, bijesno režeći na
Barbaru. - Povlačim se sa slučaja.
Barbara se nasmije. - Nije da si morala mnogo
učiniti, budimo realni. Provela si nešto vremena
pregledavajući dokaze, ali to je to. Tvoj je posao
obavljen.
- Slobodno ga branite, ali morat ćete bez mene.
Vidjet ćemo što će odvjetničko vijeće reći o tome.
Pobrinut ću se da i Zora sazna sve.
Barbara me pogleda ispod oka. Zurila je u mene s
izrazom na licu koji prije vjerojatno nikad nije
bezuspješno zastrašio protivnika. Na trenutak sam
mirno stajala dok mi je mozak pulsirao od bijesa prije
nego što sam pokupila torbu i izletjela iz prostorije.
Tek kad su se vrata zalupila za mnom shvatila
sam da nisam ni pomislila na Robin posljednjih
nekoliko minuta. S tom mišlju moj je bijes nestao, a
zamijenio ga je opet hladni strah. Ne bih trebala biti
ovdje podupirući pokvarenu obranu otrovnog
optuženika. Trebala bih tražiti kćer.
Spustila sam glavu i uputila se ravno prema izlazu
iz zgrade suda. Vidjela sam Zoru i Jeremyja, starijeg
muškarca pokraj njih, ali nastavila sam hodati čak i
kad je Zora viknula za mnom. Bila sam na kraju
parkirališta kad me netko povukao za rame dovoljno
jako da me zaustavi. Bila je to Zora s Jeremyjem i
drugim muškarcem iza sebe. Ovlaš pogledam starijeg
muškarca i promotrim ga malo pomnije. Bilo je to lice
koje nisam vidjela godinama, a obiteljska sličnost bila
je jasna između oca i sina. Muškarci koji bi dobro
izgledali da im oči nisu toliko blizu. Iznenada sam se
našla u uličici dvadeset godina prije s njegovim
čvrstim rukama na grudima i ustajalim dahom na
licu. Snažno sam ga udarila u međunožje. Obojicu ih
užasnuto pogledam.
- Kamo ideš? - Jeremy upita.
- Povukla sam se sa slučaja. Ne mogu te nastaviti
braniti.
- Ali...
- Ne bi se ni trebao nastaviti braniti - rekoh
Jeremyju. - Ali to ovisi o tebi. Sigurna sam da ćeš
učiniti točno što ti on kaže.
- Pričekaj malo - Jeremyjev otac ispljune.
- Neću čekati ništa - rekoh režeći. - Sve ima
smisla, činjenica da koristi majčino prezime, a ne
tvoje. Ali, kakav otac, takav sin. Ni ti nikad nisi
preuzeo odgovornost za svoje odvratno ponašanje.
Zašto bi on?
- Nisam mu ni sličan - Jeremy reče uvrijeđeno.
- Pitaj ga kako se ponašao prema učenicama. Pitaj
ga koliko ih je pipao u pubu. Pitaj ga o službenim
žalbama - kažem. - Hajde, pitaj ga. Reci će da nema
pojma o čemu pričam, ali pokušaj. Pitaj ga kako se
ponašao devedesetih. Kako se i dalje vjerojatno
ponaša. - Ljutnja mi je dala krila. Nadvila sam se nad
njima i prožeo me čisti, hladni bijes.
- Kako se usuđuješ izreći takve optužbe? - časni
sudac Michael Forest upita.
 - Imala sam godina kao on kad si me pipao u onoj
uličici i morala sam te udariti nogom u jaja da te
skinem sa sebe - rekoh pokazavši na Jeremyja. -
Ponašaš se prema njemu kao prema djetetu, ali drage
si to volje probao na meni, zar ne? Hvalio si se svojim
senioritetom nada mnom i ostalim učenicama, svih
tih noći u Templeu. Znam da me se ne sjećaš, ali
rekla sam ti da odjebeš. Morala sam te snažno udariti
da te se riješim. I mjesecima sam bila prestravljena
da ćeš reći mom mentoru. Nije ni jebeno čudo da ti je
sin tako užasan.
- Kako se usuđuješ? - Forest reče.
Okrenula sam se i pokazala mu srednji prst. -
Odjebi, razvratno smeće. Odlazim.
Krenula sam. Zora potrči za mnom.
- Što se jebeno događa? - upita. - Što se dogodilo
sa slučajem?
- Žao mi je, Zoro. - Zatim sam zastala. - Jesi li
zaboravila na to sranje? Na ono što mi je učinio?
Skrenula je pogled.
- Ozbiljno? Dala si mi da mu predstavljam sina?
Ne mogu vjerovati.
- Znala sam da ti treba slučaj - Zora reče. - Mislila
sam da ti je važnije vratiti se na posao.
- Rekla sam ti da mi ne treba tvoje sažaljenje -
rekoh. - Posebno ne za slučaj poput ovog. Ne kad su
od početka znali da je neporecivo kriv. Kladim se da
si i ti znala.
- O čemu govoriš? - Zora upita.
 - U kući sam mu pronašla primjerak knjige Fanny
Hill koju mu je Freya dala - rekoh. - Tako je očito.
- Zašto mi, dovraga, nisi rekla prije? Imala si cijeli
vikend - reče. Ljutnja mi je splasnula. U pravu je.
- Žao mi je. Sve se činilo tako složenim. A onda je
Robin...
- Razgovarat ćemo o tome poslije - Zora reče. - Idi
kući. Ja ću to riješiti.
 Pedeset

Nisam se ni stigla udaljiti kad mi je zazvonio mobitel.

Odmah sam stala pogledati tko je nesvjesna žene iza
mene koja je bila prisiljena izmaknuti se i obići me u
posljednju sekundu zarežavši da pripazim na druge
ljude.
Imam pedeset propuštenih poziva od tebe. Je li sve
u redu? Malo sam otišla ispod radara, ali sad sam se
vratila - navrati na kavu ako želiš. Julia xx
Morala sam pročitati poruku tri puta prije nego
što sam uspjela upiti što piše. Ali čak i kad sam upila
riječi, nisam ih mogla shvatiti. Ravnodušnost,
opušten način na koji je Julia rekla da je ispod radara
kao da je nisam očajnički pokušavala dobiti
posljednjih trideset šest sati, kao da je policija ne
pokušava pronaći. Nisam razumjela. Zaboravivši na
sve svađe, okrenula sam se sustići Zoru i pokazati joj
mobitel. Istog je trena pošla sa mnom ostavivši
Jeremyja i njegova oca da se svađaju nasred
parkirališta.
- Moraš reći policiji - Zora reče, ali već sam se
bacila na to. Čim sam spustila slušalicu, naručila
sam Uber i upisala Julijinu adresu. Pričekale smo da
stigne.
- Je li policija rekla da je u redu da idemo tamo? -
Zora upita dok smo ulazile u automobil.
- Jebeš policiju - rekoh. - Želim svoju kćer.

***
Automobil se polako vukao kroz jutarnji promet.
Zarila sam nokte u dlan toliko snažno da su probili
kožu, ali bol mi je pružio neobičnu utjehu, stigma
moga očajanja.
Čim smo stigle širom sam otvorila vrata i iskočila
otrčavši ravno do ulaza. Zora je bila odmah iza mene.
Počela sam udarati po ulaznim vratima i ona se
otvore nakon nekoliko trenutaka. Julia je stajala u
hodniku, a na licu joj se vidjela zbunjenost.
- Gdje mi je kći? - upitam. - Što si mi učinila s
kćeri?
- Ne znam o čemu govoriš - Julia odgovori. - Što
se dogodilo Robin?
Skočila sam prema njoj, a Zora se brzo uplela da
me povuče natrag. Snažno sam se opirala dok se
nisam uspjela pribrati.
- Molim te, Julia - rekoh tiše i sa suosjećanjem. -
Molim te, reci nam što si učinila s Robin.
- Nisam ništa učinila s njom - reče. - Danima je
nisam vidjela.
- Ali...
- Gledaj, bolje uđite... Imam puno radoznalih
susjeda - Julia reče povukavši nas unutra. Stajale
smo u hodniku. - Što se događa?
- Jučer nam je rečeno da voziš Robin natrag iz
Aldeburgha - rekoh. - Nicole kaže da si je vozila kući.
I čekale smo i čekale, ali ništa. Robin nema. A sad ti
govoriš...
- Govorim da doslovno nemam pojma o čemu
pričaš -Julia reče. - Žao mi je.
 Pažljivo sam je pogledala. Činila se iskreno
zbunjenom, ali to ne znači ništa. Odjeća joj je bila
zgužvana, a kosa neurednija nego inače, ali izgledala
je prilično normalno. Nestvarno je, kao da sam
posljednjih nekoliko dana sanjala tamu koja me
usisala otkad mi je Nicole rekla da je Robin otišla.
Svaki trenutak Robin bi mogla dotrčati niz stubište,
doći do mene i čvrsto me zagrliti.
- Nisu mi tako rekli - rekoh. - Hoću Robin.
Julia opet počne pričati ozbiljna izraza lica, ali
nisam mogla čuti što govori. U ušima mi je zujalo i
glasno udaralo, a pred očima su mi se vrtjele
zvjezdice. Osjećala sam se tako prije i znala sam što
to znači. Onesvijestit ću se. Doteturavši do stubišta,
naglo sam sjela i spustila glavu u ruke.
Zora je počela vikati, Julia plakati, a od buke mi
se u glavi vrtjelo sve više i više. I ja sam počela vikati,
ali toliko mi se vrtjelo da nisam mogla stajati
uspravno, nego sam se naslonila na zid. U zraku se
osjetila mučnina, a Robinina odsutnost oštro me i
duboko probadala.
U tom trenutku, u trenutku kad je sve bilo na
rubu eksplozije, na vratima se začuje kucanje.
Glasno, uporno, odmah popraćeno glasovima
policajki koje su mi ujutro bile u kući. Otvorila sam
oči i vidjela tri policajca u uniformama iza njih.
Oprezno sam se uspravila. - Julia Burnet, uhićeni ste
zbog sumnje za pokušaj ubojstva Daisy Burnet. Ne
morate reći ništa, ali vašoj bi obrani moglo naštetiti
ako tijekom ispitivanja ne budete spomenuli nešto na
što ćete se kasnije oslanjati na sudu. Sve što kažete
može poslužiti kao dokaz. Razumijete li?
Zora je ušutjela i stala pokraj mene uz stubište, a
Julijino je lice izgledalo šokirano i blijedo, usta
otvorena kao da nešto želi reći, ali zvuk se nije čuo.
Još jedan muškarac i žena ušli su u kuću. Nosili
su bijela forenzička odijela. Detektivka Labinjoh opet
se obratila Juliji.
- Dobili smo nalog za pretres vašeg imanja, što će
se dogoditi sad.
Izveli su Juliju van. Zora i ja pošle smo za njima i
moj je osjećaj slabosti nadjačao šok. Dok je policija
smještala Juliju u automobil, skupila sam snagu i
otrčala do njih.
- Što je s Robin? Poriče da zna išta o njoj. Gdje mi
je kći?
- Naša je istraga pod kontrolom. Javit ćemo vam
se čim budemo imali ikakve informacije. U
međuvremenu, molim vas da budete strpljivi.
Uvjeravam vas da činimo sve što možemo da vam
pronađemo kćer.
Odstupila sam, a policajci su ušli u automobil i
odvezli se s Julijom. Bila sam na rubu suza. Zora me
uhvati za ruku.
- Idemo kući, Sadie. Hajde, idemo kući. Znaju gdje
će nas pronaći. A možda je i Robin tamo.
Pogledam Zoru s vatrenom nadom u očima.
Uhvatila sam je pod ruku i zajedno smo se počele vući
držeći se jedna za drugu.
 Pedeset jedan

Prolazili su sati. Ništa se nije događalo. Sjedile smo,

šetale. Zvala sam policiju svaki sat dok mi vrlo
odlučno nisu rekli da prestanem.
- Nemamo ništa osim Nicoleine verzije priče - riječi
izlete iz mene.
Zora uzdahne. Nisam mogla zaustaviti misli,
neprestano uzaludno vrćenje u krug.
- Nema razloga da laže - Zora reče. - I, još važnije,
policija je sve provjerila. Čula si ih, rekli su nam to.
Bili su do kolibe. Dobro su provjerili.
Zorine su riječi zvučale sigurno. Ali ja još uvijek
nisam bila uvjerena. Racionalno, razumjela sam
Zorine argumente. Ali da nam policija nije rekla da
čekamo, odjurila bih pronaći Nicole, pritisnula je uza
zid i pitala je što se točno događa. Možda je sve što je
rekla laž? Možda je sve izmislila? Možda Julia uopće
nije otišla u Aldeburgh i nije ni vidjela Nicole i Robin?
Međutim, nisam smjela dopustiti mislima da
lutaju u tom smjeru. Bila je to crna rupa po čijem
sam rubu sve vrijeme kružila. Ako Julia nije odvela
Robin kao što je Nicole rekla, onda nemam
objašnjenje za njezin nestanak, nemam pojma gdje bi
mogla biti, a ta me pomisao bacala u takvo očajanje
da je nisam mogla podnijeti ni na sekundu.
- Trebala bih nam napraviti nešto za jelo - rekoh
pokušavši razbiti začarani krug brige. Nisam pošteno
jela cijeli dan.
 Spravila sam kajganu i prepečenac. Kruh je bio
pljesniv, ali samo po rubovima, pa sam odrezala
koricu i bacila pokvarene dijelove u kantu. Spustila
sam tanjur pred Zoru i sjela pojesti svoje, ali zalogaji
su mi se lijepili u grlu. Uspjela sam se natjerati da
pojedem pola prije nego što sam odustala.
Zora također. Pojela je malo, ali s istim manjkom
poleta, igrajući se hranom na tanjuru prije nego što
je isto odustala. Pokupila sam tanjure i počela ih
prati. Možda će me spremanje malo smiriti. Trebale
bismo razgovarati o slučaju, ali nisam se mogla
natjerati.
Kad sam završila s pranjem suda, sjela sam
natrag za stol i pogledala mobitel. Imala sam poruku
od Nicole.
Vratila sam se u London - danas nisam odvela
Pippu u školu. Popijmo kavu sutra nakon što je
ostavim. Mislim na tebe. N xx
Pokazah je Zori držeći mobitel bez riječi. - Što
misliš?
- Policija ju je drage volje pustila iz Aldeburgha.
Da su mislili da se događa nešto sumnjivo, nema
šanse da bi je pustili - Zora reče.
Crna rupa u mojim mislima mrvicu se smanjila. -
Možda si u pravu - rekoh. - Ali i dalje ne znamo gdje
je, dovraga, Robin... - Glas mi je pukao, brada mi je
drhtala. Ponestalo mi je samokontrole. Spustivši
ramena, briznula sam u plač glasno jecajući.
Plakala sam toliko da isprva nisam registrirala
kucanje na vratima. Međutim, udaranje se nastavilo
i otrčala sam do vrata gdje su me dočekale dvije
detektivke.
Uvela sam ih u dnevnu sobu pokušavši se malo
pribrati iako je zasigurno bilo očito u kakvom sam
stanju. Promatrale su me sa suosjećanjem preko
prostorije, sjevši svaka u jednu od starinskih fotelja.
Borila sam se protiv poriva da objasnim kako ovo
zapravo nije moja kuća, da je uređujem, kako me ne
bi osuđivale zbog njezina stanja. Nije da ih je bilo
briga. Samo sam željela razbiti tišinu, nastaviti raditi
nešto kako ne bih iznova puknula.
Detektivka Hughes pročistila je grlo.
- Napredovali smo u istrazi - reče.
Trgnula sam glavu gore.
- Trenutačno vam možemo dati samo ograničen
dio informacija - detektivka nastavi - ali kao što ste
čuli, promijenio se tijek istrage o Juliji Burnet.
Pronašli smo određene dokaze koji su okrenuli
situaciju vezanu za njezinu kćer Daisy u istragu za
pokušaj ubojstva.
- Kakve dokaze? - upitam.
Detektivke se pogledaju, Labinjoh kimne glavom i
Hughes nastavi.
- Stigli su rezultati toksikološkog nalaza za Daisy.
Pokazuju znatne količine modafinila i diazepama.
- Što to točno znači?
- To znači da je primala neprimjerene količine
lijekova koji nisu bili potrebni. Modafinil se obično
prepisuje za poremećaje sna, za bolesti kao što je
narkolepsija, ali neki ga ljudi upotrebljavaju u
pogrešne svrhe. Lako ga je nabaviti na internetu.
Studenti ga nekad uzimaju da ostanu usredotočeni i
budni na duža vremenska razdoblja kako bi mogli
ispuniti svoje obveze.
- Zašto bi Daisy to uzimala? - upitam, svjesna
koliko je pitanje glupo čim sam ga izustila.
Detektivka Hughes bila je dovoljno ljubazna da se
ne naceri. - To nije pretpostavka do koje smo došli.
Naša je teorija da je netko davao lijek Daisy, možda u
pokušaju da joj poboljša rezultate u školi. Je li
nedavno bilo kakvih ispita? Ili važnih testova?
Nisam mogla suzdržati šok. - Prijamni ispiti za
srednju školu. To je samo ispit na početku idućeg
polugodišta za mjesto u srednjoj školi. Mislim, to je
kompetitivna škola, ali drogiranje djeteta? To je
ludost. - Ustala sam i prehodala prostoriju,
pokušavajući doći k sebi. Više nisam mogla sjediti.
- Međutim, diazepam ne bi pomogao da se
usredotoči, zar ne? - Zora reče. Ona je također
izgledala šokirano.
- Ne - Hughes reče. - Potpuno suprotno. I to je
drugi dio naše pretpostavke. Da je sedativ dan djetetu
u pokušaju da ga se smiri nakon predoziranja
stimulansom.
Riječi su potonule u tišinu prostorije poput
kamenja u bazen. Čula sam odzvanjanje oko sebe.
- Kako to netko može učiniti desetogodišnjakinji?
- upitam.
Nakon nekoliko trenutaka, Zora reče: - Ovo je
stvarno strašno, ali kakve to veze ima s Robin?
 Ponovno sam sjela pokraj nje. Želudac mi se grčio
od straha.
- Prikupili smo dokaze koji ukazuju na to da je
Julia te ispite shvaćala iznimno ozbiljno - Hughes
reče. Kimnuh glavom složivši se. - Također smo dobili
informaciju da je Robin, vaša kći, ostvarila vrlo visoke
rezultate. Je li to točno?
- Da - rekoh. - Vrlo je pametna. Uživa u ispitima.
Međutim, nisam joj stvarala nikakav pritisak.
- Ne tvrdimo to, gospođo Roper. Ne brinite se.
Međutim, mislimo da možda postoji poveznica. Ako je
Julia možda mislila da vaša kći predstavlja
konkurenciju Daisy? Da će joj možda zauzeti mjesto?
- Sigurna sam da je Daisy trebala dobiti mjesto u
školi bez problema.
- Ili je možda postojala kakva nagrada?
Zastanem razmišljajući. - Stipendija. Postoji
stipendija. Ali zasigurno...
Detektivke se opet pogledaju. Detektivka Labinjoh
progovorila je prvi put. - Želimo da nešto pogledati i
kažete nam je li vam poznato. - Posegnula je u crnu
aktovku pod nogama i izvukla prozirnu plastičnu
vrećicu s nečim malim unutra. Prepoznala sam
vrećicu kakvu policija rabi za dokaze na suđenjima i
progutala knedlu.
Labinjoh je navukla par jednokratnih rukavica.
Posegnula je u plastičnu vrećicu, izvadila predmet i
pokazala mi ga-
Bila je to plišana igračka. Malena. Pleteni merkat
u zelenoj vesti i crnim hlačama s pribadačom
probodenom kroz uho. Igračka koju je Zora napravila
za Robin prije toliko godina od koje se nikad nije
odvajala. Skočila sam i pokušala je zgrabiti, ali
detektivka mi je izmakne iz dohvata ruke.
- Prepoznajete li to? - upita me. Još sam uvijek
pokušavala dokučiti igračku. - Molim vas, ne dirajte
je. To bi mogao biti vrlo važan dokaz.
Zateturala sam. Osjetila sam dlanove na rukama
kako me vode natrag do mjesta gdje sam sjedila, vuku
me dolje i čvrsto me drže. Bila je to Zora.
- Da - rekoh. - Da, prepoznajem. To je Robinin
merkat. Gdje ste ga pronašli?
Još jedna duga tišina. Još jedan pogled između
detektivki. Kipjela sam od napetosti u prostoriji.
- U Julijinu automobilu - Hughes reče. - Odmah
ispod prednjeg sjedala. Je li to nešto što je Robin
ikada nosila u džepu?
- Da - odgovorim. - Uvijek ga je imala uza se.
- Radimo na teoriji da je nekako ispao i nitko ga
nije primijetio.
- A gdje je Robin? - upitam vrlo tihim glasom.
- Ne znamo - reče. - Ali obećavam vam, saznat
ćemo.
 Pedeset dva

Detektivke su otišle nedugo potom. Dale su mi čvrste

naputke da ostanem kud kuće, da ništa ne
pokušavam, da ne molim na društvenim mrežama,
ništa. Na slučaju su - sigurne su da je Julia upletena
i uskoro će otkriti gdje je Robin. Njihovo
samopouzdanje činilo se čvrstim, bez trunke sumnje,
ali i moj je užas bio nepopustljiv, a njegove su se
kandže žarile duboko u mene. Međutim, ponestalo mi
je energije. Dan me iscrpio.
- Trebala bi leći - Zora reče.
- Ne mogu spavati.
- Barem se moraš odmoriti. Neće biti dobro ako se
raspadneš.
- Valjda.
- Jesi li se Andrew javio?
- Ne - rekoh. - Rekla sam ti da ga nije briga.
Zora nije reagirala. Nije morala. - Hajde, pođi
spavati. Probudit ću te ako se nešto dogodi.
Otišla sam gore u Robininu sobu i legla na mali
krevet. Željela sam blizinu kćeri koju volim, a ne
majke koja me mrzila. Ali dok mi se kći ne vrati kući,
nikad neću imati blizinu koju želim. Satima sam
ležala budna prateći uzorke između svjetlucavih
zvjezdica s boli u srcu.
Na kraju sam zaspala netom prije zore, ali iz sna
me trgnulo glasno kucanje na vrata. Odmah sam
skočila, sigurna da je to policija i da mi dovode Robin.
Jureći, promašila sam prvu stubu i pala naglavačke
niz stubište udarivši glavom o ogradu na dnu. Na
trenutak sam ležala noge izvrnute pod sobom prije
nego što se opet začulo kucanje i Zora je otvorila
vrata. Ustala sam, zateturala s pulsiranjem u glavi i
koljenu, ali nije me bilo briga, nije bilo bitno, čula
sam Zorin glas kako razgovara s nekime i to mora biti
Robin, to zasigurno mora biti Robin.
- Jesi li dobro? - muški glas reče i podignem
pogled. Bio je to Andrew. Ne Robin. Obuzelo me
razočaranje.
.

Moj otuđeni muž i najbolja prijateljica pomogli su mi

da dođem do kuhinje. Zora je otišla gore mrmljajući
nešto o tuširanju.
Andrew se srušio na stolicu osvrćući se oko sebe.
- Ovo mjesto treba ozbiljno preuređenje.
- Znam.
- Ali učinila si ga ugodnijim, znaš. Više se čini kao
dom nego ikad prije. Ili barem bi kad... - Nije završio
rečenicu. Nisam mogla disati, sve stvari koje nismo
govorili isisale su zrak iz prostorije.
- Nismo ovdje da razgovaramo o radovima na kući.
Što se događa, Andrew? - upitam. - Vidjela sam
članak u novinama, uhićenja. Zašto si ovdje?
- Zbog Robin - reče. - Zbog tebe.
- Jebeš onu drugu ženu. Više te nije briga - rekoh
ravnodušnim glasom.
- Morao sam te uvjeriti u to. Kako bi otišla.
- Ne razumijem.
 - Želio sam objasniti. Kad sam nazvao...
- Naravno - rekoh.
- Znam da sad nije bitno. Ali nadam se da uskoro
hoće. Morao sam te sigurno izvesti iz zemlje. Tebe i
Robin.
- Kako to misliš?
- To je velika prijevara... vidjela si uhićenja.
Uhvatili su sve šefove. Investicijsko društvo je
piramidalna prijevara. Nisam to shvatio na početku,
ali posljednjih nekoliko godina postajalo mi je sve
očitije. Skupljao sam dokaze i surađivao s Komisijom
za vrijednosne papire i burzu.
- Ne razumijem.
- Znao sam da će sve puknuti. Da će biti uhićenja,
puno publiciteta. Mislio sam da bih i ja mogao biti
uhićen, barem za početak. Brinule su me vize... sve
to.
- Tko je onda, dovraga, bila ta žena? Svi oni
tajanstveni pozivi?
Molećivo me pogledao. - To je bila moja odvjetnica.
Jedina osoba s kojom mi je bilo dopušteno
razgovarati o bilo čemu a da ne sjebem istragu. Nisu
mi dopustili da kažem ikome. Nasljedstvo tvoje
majke... za početak, naravno, mislio sam da je to
užasna ideja. Ali to je bilo prije nego što sam u
potpunosti shvatio što se događa na poslu. Sve se više
i više počelo činiti kao spas. A kad se oslobodilo
mjesto za Robin... Znao sam da te nikad ne bih uspio
uvjeriti. Morao sam te natjerati da me ostaviš... bio je
to jedini način.
 - Sve si to učinio namjerno? Prestao si
komunicirati, nisi me ni pogledao svih tih mjeseci?
Natjerao si me da mislim da spavaš s nekim drugim?
Da bi mi oduzeo Robin?
Andrew blijedo kimne glavom. - Žao mi je.
- To je najgora stvar koju mi je itko ikad učinio.
Kako da vjerujem išta što mi sada govoriš? Zašto mi
nisi jednostavno mogao reći? - Pogledala sam ga tek
na drugoj strani kuhinjskog stola, ali činilo se kao da
je udaljen tisućama kilometara. Spustio je glavu u
ruke i ramena su mu počela drhtati. Nisam se
pomaknula da ga utješim.
Naposljetku me pogleda mokrih obraza. - Nisam
mogao. Nisam smio nikome reći. Učinio sam to za
tvoje dobro, obećavam. Samo sam vas obje želio
zaštititi.
Sada nije bilo mjesta za ljutnju, ali kroz strah za
Robin koji je proždirao sve, osjećala sam hladnu
sigurnost da će uslijediti osveta i da ću biti užasno
bijesna ako ikad dospijemo do druge strane, ako mi
se Robin sigurno vrati.
Nisam više ništa rekla. Nije me zanimalo ništa
drugo osim gdje je Robin. Andrew mi se trenutačno
nije ni činio stvarnim; otupjela sam na svu bol koju
je izazvao iako sam znala da se ispod površine počela
buditi misao kako Robin ne bi nestala da nije učinio
sve to...
Zora se vratila dolje i pridružila nam se. Objasnila
je cijelu situaciju Andrewu dok sam ja provjeravala
mobitel. Kad je završila sjedili smo naizgled satima u
nepodnošljivoj tišini, šećući do dnevne sobe i
gledajući kroz prozor pa opet natrag do kuhinje.
Naposljetku me nazvala Nicole.
- U bolnici sam s Daisy - reče. - Zašto ne dođeš da
normalno porazgovaramo?
Prenijela sam razgovor Zori. Nisam ni pogledala
Andrewa. - Ali ne mogu otići, zar ne? Što ako se nešto
dogodi ovdje? Policija mi je rekla da čekam.
- Mislim da bi trebala otići - Zora reče. - Mogla bi
saznati nešto korisno. Obećavam da ću zvati ako
bude ikakvih vijesti.
.

Daisy je još uvijek ležala u istoj sobi u bolnici koju

sam posjetila prije, isti su strojevi pištali oko nje,
maska joj je i dalje prekrivala lice. Nicole je sjedila
pokraj kreveta, a Pippa kraj nje. U trenutku kad sam
ušla u sobu, Nicole je skočila, potrčala prema meni i
zgrabila me u zagrljaj. Obavila sam je rukama. Držale
smo se na trenutak prije nego što me Nicole pustila.
- Nikad si neću oprostiti - reče. - Nisam trebala
dopustiti da Robin uđe u automobil s Julijom.
Trebala sam znati u kakvom je Julia stanju.
Pomno sam je promotrila. I meni je ta pomisao
pala na pamet više od jednom, koliko bih trebala
kriviti Nicole. Ali u isto je vrijeme nezamislivo ono za
što je Julia optužena.
- Ali kako si to mogla predvidjeti? - rekoh. - Nisi
mogla znati da je Julia toliko luda da bi drogirala
vlastitu kćer i pokušala eliminirati konkurenciju. -
Izgovorivši riječ konkurencija, počela sam drhtati od
pomisli da je Robin svedena na to, na običnu
prepreku nečijoj ambiciji koju po volji može srušiti.
 Nicole me opet zagrli. - Nikad si neću oprostiti -
reče mi u kosu. - Toliko mi je žao.
Sjela sam na stolicu kraj podnožja Daisyna
kreveta, pokraj mjesta gdje je sjedila Pippa. Pippa je
izgledala snuždeno i kao da joj je hladno skupljenoj u
prevelikoj majici s kapuljačom. Nešto je stiskala u
rukama i pogledavši pobliže primijetila sam da drži
plišanog medvjedića čije je krzno bilo pohabano po
rubovima. Unatoč svem jadu, ražalostila sam se zbog
djevojčice. Sjedila je ovdje pokraj jedne prijateljice bez
svijesti u bolničkom krevetu i čekala vijesti o drugoj.
- Kako si? - upitam je.
Pippa se trgnula. Podigla je pogled, samo
nakratko, a zatim se opet usredotočila na svoga
medvjedića izvrćući ga u rukama. Kosa joj je bila
masna s vidljivim tragovima češlja na razdjeljku. Dok
sam je gledala podigla je ruku i počela se češati po
glavi brinući se zbog nečega. Kad je naposljetku
spustila ruku, užasnula sam se vidjevši da je na
mjestu koje je grebla ostala krvava ogrebotina, tamna
u kontrastu s plavom kosom.
- Tvoja glava - rekoh. - Krvariš. Jesi li dobro?
Pippa se još više nagnula nad svog medvjedića,
zabrinuta izraza lica. Nije odgovorila. Nicole je stala
pokraj nje i zagrlila je gledajući je odozgora.
- Dobro je - reče. - Pippa grebe glavu kad je
uznemirena, to je sve. Teško joj je. Svima je.
Kimnem glavom. Nisam imala što reći na to.
Gledajući Nicole kako drži Pippu, željela sam plakati.
Ništa nisam željela više nego da i ja mogu držati svoju
kćer. Gotovo sa mogla osjetiti Robininu toplinu,
namirisati joj kosu.
Nicole je gledala Daisy. Nije ni primijetila da ih
promatram. Nešto joj se u izrazu promijenilo, crte lica
su joj se izoštrile. Na trenutak je izgledala nimalo
nalik na sebe, poput strankinje. Zatim se okrene i
osmjehne i toplina se vrati iznenada kako je i nestala,
a iznenadni kontrast naglasio je praznu tamu koju je
prije imala u očima.
Čovjek je ušao u bolničku sobu glasno koračajući.
- Paule - Nicole reče. - Kako si? Daisy je dobro.
Nema promjene.
Paul. Julijin bivši muž. Okrenem se prema njemu.
Sjetila sam se kako je Julia pričala o njemu, kao o
nemarnom, bezosjećajnom muškarcu koji se prema
njoj ponašao okrutno, čudovištu koje ju je na kraju
odvelo na sud čisto da dobije financijsku nagodbu za
nju i Daisy.
Nije se činio takvim. Izgledao je ugodno i pametno,
više kao nastavnik geografije nego kao morski pas u
moru investicijskih bankara, kako mi ga je opisala.
Svejedno, znala sam bolje nego prosuđivati na
temelju izgleda. Možda izgleda ugodno, ali to ne jamči
kakav je uistinu. Kad je prišao bliže, na licu sam mu
primijetila nemir, ogromne podočnjake od brojnih
neprospavanih noći.
- Ovo je Sadie - Nicole reče predstavivši me. - To
je Robinina majka. Znaš, djevojke koja... - Nije
dovršila rečenicu. Jasno je da nije morala.
Suosjećanje je iskrsnulo na Paulovu licu i uhvatio me
za ruke.
 - Tako mi je žao - reče. - Zacijelo prolazite kroz
pakao.
Ganula me toplina u njegovu glasu. Točno je znao
kroz što prolazim. Iako mu je kći fizički ovdje u
krevetu, i ona je izgubljena, a njen je povratak
nesiguran jednako kao Robinin.
- Tako mi vas je oboje žao - Nicole reče.
Paul je sjeo na Nicoleinu stolicu, najbliže Daisy, a
Nicole mi se pridružila uz podnožje kreveta. Pippa je
sjela na pod u kutu sobe i uzela knjigu. Radoznalo
sam pokušala pročitati naslov. Teška vremena.
Iznenađeno sam trepnula.
- Ima li kakvih vijesti? - Nicole upita. Nije rekla o
čemu, ali bilo je jasno da misli na Juliju.
Paul kimne. - Upravo sam razgovarao s policijom.
U pretresu kuće pronašli su pakiranja modafinila i
diazepama s njenim otiscima na njima. Optužili su je
za davanje lijekova Daisy. Ne mogu se pomiriti s tim.
Nisam imao pojma da se toliko brinula oko Daisyne
srednje škole. Ili da je toliko marila za stipendiju.
- Ništa o Robin? Ništa nije rekla? - izleti mi.
- Žao mi je, Sadie. Uopće ne želi pričati - Paul reče,
a dobrota u njegovu glasu umalo me slomila. - Ali
postoji još nešto. Istražuju smrt koja se dogodila prije
osamnaest mjeseci, djevojčicu koja se utopila.
Trznula sam glavom. Zacijelo misli na Zoe. Jessica
je rekla da je Julia bila tamo.
- Roditelji nikad nisu bili u potpunosti zadovoljni
objašnjenjem okolnosti njezine smrti. A Julia je
također bila na tom odmoru. Sada kad je utvrđen
motiv, policija je ispituje o tome.
- To je bilo strašno - Nicole reče vrlo tiho. - Pippa
je također bila na odmoru s njima kad se to dogodilo,
iako je prespavala cijelu stvar... Zoe se iskrala noću
kako bi vježbala plivati. Barem su tako pretpostavili.
- Problijedjela je od pomisli. Zatim odmahne glavom
kao da odbacuje misao gledajući Pippu kako sjedi na
podu s knjigom. - Pippa, draga, uništit ćeš si vid
čitajući u mraku.
Pippa ustane i protegne se. - Mama, gladna sam.
Možemo li nešto jesti?
- Ja ću je odvesti dolje u kantinu ako želiš - rekoh.
Koliko god sam očajnički željela informacije, još sam
više iznenada očajnički željela izaći i maknuti se od
presnažnih emocija. Ako ne pobjegnem iz prostorije,
eksplodirat ću od nepodnošljivog pritiska u glavi.
- Oh, ne, u redu je. Ja ću je odvesti - Nicole reče i
ustane spremna za polazak. U tom trenutku uđe
liječnik. Želio je s Paulom razgovarati o Daisy.
Okrenuo se prema Nicole.
- Hoćeš li ostati sa mnom? Ne mogu uvijek
zapamtiti sve detalje... zna biti previše za podnijeti.
Nicole pogleda Paula, pa liječnika, pa Pippu, a
potom mene. Slegnula je ramenima kao da je
poražena i opet me pogledala. - Možeš li ipak odvesti
Pippu dolje?
 Pedeset tri

Pippa je umirala od gladi. Pojela je cijeli sendvič sa

šunkom i sirom prije nego što sam uopće taknula
kavu i uzbuđeno kimnula glavom kad sam je pitala
bi li željela još jedan. Pojela ga je do pola prije nego
što je progovorila prvi put.
- Hvala - reče. - Sinoć nismo imali vremena za
večeru. Bilo je zaista neobično. - Nije objasnila na što
misli, nego je otvorila limenku Coca-Cole koju sam
naručila i otpila velik gutljaj. Gledala sam je kako
jede. Iako je Robin bila prijateljica s njom od početka
polugodišta, ovo je bio prvi put da sam je pomno
pogledala. Uvijek bi se stopila s pozadinom oko Robin
i Daisy. Gotovo je smiješno kako je ona koja je
najmanje zračila energijom u ovom trenutku zračila
najviše. Naježila sam se od same pomisli i strah za
Robin još me jednom obuzeo.
- Subota je bila zabavna - Pippa reče. - Bilo mi je
lijepo s Robin. Bila sam tužna kad sam se probudila,
a nje nije bilo.
Trepnula sam. Nisam mogla vjerovati da se nisam
prije sjetila ispitati Pippu. Stres me činio sporom,
glupom.
- Što ti misliš da se dogodilo, Pippa? - upitam
nježno koliko sam mogla. - Imaš li kakvu ideju?
- Zaista ne znam. Provele smo cijeli dan trčeći po
plaži, vozajući se biciklima. Za promjenu bez zadaće.
Zatim smo večerale i Robin je zaspala, a mama ju je
odnijela u krevet i onda sam i ja zaspala, a kad sam
se probudila, nije bila tamo.
Zaspala je na kauču. Nicole ih je zacijelo tada
fotografirala i poslala mi. Neobično za Robin. Ali ne
nemoguće.
- Sjećaš li se da si uopće vidjela Juliju? - upitah
je.
Pippa me bezizražajno pogleda.
- Daisynu mamu? - nastavim.
- Oh, da. Večerala je s nama. Mama kaže da je
otišla rano ujutro. Prije nego što sam se probudila i
vidjela da nema ni Robin.
Ništa novo. Ništa što bi moglo razjasniti situaciju.
- Je li se dogodilo što neobično dok je bila tamo? Bilo
što? - upitala sam je ne želeći odustati od nade da
djevojka možda ima bilo kakav trag o tomu gdje je
Robin.
Pippa slegne ramenima. - Bio je to tako zabavan
dan - opet reče. - Mama nas je čak pustila i u tajnu
kuću. -Duga stanka i Pippino se lice polako
zarumeni, a na oči joj počnu navirati suze. Uzela je
Coca-Colu, ali ruke su joj drhtale i limenka joj padne
i prevrne se, a sve što je ostalo prolije se po stolu.
Pippa je zgrabila nekoliko ubrusa i pokušala ga
obrisati, ali činila je to nepažljivo pa se nered samo
proširio.
- Što je tajna kuća, Pippa? - upitah je. Svijet se
prestao micati oko mene. Svi su nestali, ostala je
samo djevojka preda mnom i dugačak, taman trag
tekućine na stolu koji je polako kapao po podu.
 - Nisam ništa trebala reći. To je tajna.
- Obećavam da neću nikome reći - rekoh. - Ali ja
volim tajne. Posebno tajne kuće. Zvuči zaista
uzbudljivo.
Polako, polako...
- Mama je napokon pronašla ključ - Pippa reče. -
Godinama je bio izgubljen. Gotovo otkad sam se
rodila. Ali pronašla ga je i sve smo otišle pogledati, ali
stvarno smo brzo izašle jer je bila puna mrtvih muha.
- Gdje je to mjesto?
- Obećavate da nećete izdati? - Pippa reče.
- Obećavam - odgovorim. Nisam imala namjeru
održati obećanje. Ništa nije važnije od Robin. - Molim
te, reci mi gdje je.
- Iza naše kuće pokraj mora. Izgleda kao garaža,
ali nije. Iznutra je poput kućice.
Iznimno oprezno provjerila sam želi li Pippa još što
jesti ili piti. Odvela sam je gore ne požurujući je, ne
čineći ništa čime bih pokazala da je rekla bilo što
imalo bitno, razgovarajući s njom o ispitima, Božiću i
bilo kojoj drugoj temi koje sam se mogla sjetiti dok
smo čekale dizalo, govoreći nježnim i mirnim glasom.
Činilo se kao da je upalilo. Pippa je pričala sve do
sedmog kata, gdje sam je ostavila Nicole.
- Idem kući - rekoh. - Andrew mi je poslao poruku
i zvuči užasno. Moram biti s njim.
- Ali nismo imale priliku ispričati si sve - Nicole
reče.
- Zašto ne navratiš poslije? - Unatraške sam
izlazila iz sobe trudeći se ne izgledati kao da sam u
žurbi. Nicole mi se smiješila čvrsto grleći Pippu pokraj
sebe kao uzorna prijateljica puna ljubavi, majka
puna ljubavi. Ništa nisam željela više nego vjerovati
da je dobra kao što izgleda, ali svaki nagon u meni
govorio mi je da istog trena izađem i saznam što je,
dovraga, s tom tajnom kućom.
Paul mi se također prijateljski osmjehnuo došavši
do mene i kratko me zagrlivši.
- Žao mi je zbog vaše kćeri - reče. - Mislim na sve
vas. Nadam se da će se sigurno vratiti kući.
Pogledam malu figuru na krevetu. - I ja mislim na
vas - rekoh. Čim sam izašla iz prostorije počela sam
trčati ravno prema dizalu.
 Pedeset četiri

Nazvala sam policiju na putu kući i rekla im da imam

ključne informacije. Shvatili su me ozbiljno. Nakon
putovanja koje je trajalo samo nekoliko minuta, iako
se činilo kao da traje satima, napokon sam došla
kući, ušla- unutra i našla se licem u lice s
detektivkama Labinjoh i Hughes, a Andrew i Zora
stajali su iza.
- Upravo sam razgovarala s Nicoleinom kćeri -
zadihano kažem. - Tvrdi da postoji odvojeni dio kuće.
Skriveni dio. Nazvala ga je tajnom kućom. Jeste li
provjerili tamo?
Pogledaju se, a zatim opet mene. Detektivka
Hughes progovori.
- Ne mogu reći da jesmo - reče. - Te informacije
nismo imali.
- Ali ne mislite li da vrijedi provjeriti? Možda je
Robin unutra.
Opet se pogledaju. - Čini se kao slab trag -
Labinjoh odgovori. - Ali...
- Slab? Što je jebeno slabo u tome? Mislila sam da
ste rekli da ćete pogledati pod svaki kamen.
- Ako mi dopustite da dovršim - Labinjoh reče -
odmah ćemo nazvati lokalnu policiju. I odvest ćemo
se onamo. Za svaki slučaj.
Bila sam toliko nervozna da sam otvorila usta
spremna nastaviti vikati na nju prije nego što sam
shvatila što je rekla. - O, u redu - rekoh. - Otići ćete.
 - Odmah ćemo krenuti.
Užurbano su hodale stazom. Naglo sam potrčala
za njima. - Mogu li i ja s vama? - upitah, trudeći se
ne zvučati molećivo. - Ako je Robin tamo, trebat će
me.
- Dođite - Hughes reče pokazavši na stražnje
sjedalo neoznačena automobila, običnog sedana. Bez
oklijevanja sam učinila kako mi je rečeno, zalupivši
vratima automobila.
.

Automobil je možda izgledao obično izvana, ali očito

je na njemu rađeno poboljšanje. Labinjoh ga je vozila
brzo probijajući se kroz promet sjevernog Londona,
jedreći cestom North Circular do A12 bez problema.
Detektivka Hughes tražila je da ponovim sve što je
Pippa rekla i prenijela sve informacije na mobitel.
- Trenutačno nedostaje policajaca - reče. -
Dogodila se nesreća u Ipswichu, eksplozija u pivovari.
Svi na dužnosti su tamo... ima potencijalnih žrtava.
Jednostavno ćemo morati požuriti.
Bez upozorenja, Labinjoh je upalila sirene.
Zalijepila sam se za sjedalo kad je automobil počeo
ubrzavati sve više i više. Nisam bila sigurna da me
shvaćaju ozbiljno.
Prevarila sam se.
Ljuljajući se s jedne na drugu stranu dok smo
jurili kroz beskonačne kružne tokove, pokušala sam
se držati za automobil lijevom rukom, a u desnoj sam
imala mobitel. U trenutku kad smo uletjeli na
raskrižje i skrenuli desno preko dviju traka, mobitel
mi je zavibrirao u ruci. Pogledam ekran - poruka od
Nicole. Pokušala sam otvoriti poruku, ali automobil
je skrenuo obilazeći traktor bez upozorenja i mobitel
mi je iz ruke izletio na drugu stranu izvan dosega.
Međutim, stigli smo, skoro smo stigli i prošli smo
pokraj terena za golf, duge ulice pune kuća, crkve s
lijeve strane. Jedva sam stigla sve upiti prije nego što
su gume zaškripale po glavnoj cesti pokraj puba,
nakon čega skrenusmo desno u usku naseljenu
ulicu, drugi red do obale. Zaustavili smo se pokraj još
jednog puba blizu ulaza u sporednu uličicu.
- Ovdje? - upitam.
- Ovdje - Labinjoh odgovori.
Između puba i uličice nalazila se malena zgrada.
Sprijeda su se nalazila drvena garažna vrata s
manjim vratima na njima, ali ispred je bio niski zidić
iza kojeg se u redu nalazilo nekoliko kanti za smeće
koje su blokirale cijeli ulaz. Na trenutak smo stajali
gledajući prije nego što je detektivka Hughes nestala
niz uličicu. Nekoliko sekundi poslije začula se vika.
- Ovdje su još jedna vrata - reče. Labinjoh potrči
za njom, a ja sam je pratila u stopu. Na kraju uličice,
iza kuće za koju sam pretpostavila da zacijelo pripada
Nicole, nalazila su se bočna vrata koja su vodila u
malu građevinu s garažnim vratima. Detektivke su ih
naizmjence pokušavale otvoriti, ali nisu se micala i
nitko nije odgovarao dok su udarale po njima
ispitujući ima li koga unutra. I ja sam vikala Robinino
ime s očajem u glasu.
Detektivke su odustale od pokušaja da otvore
vrata i vratile se u automobil. Zauzela sam njihovo
mjesto i pokucala na vrata još nekoliko puta
udarajući šakama o drvo dok se policija nije vratila i
maknula me s puta niz uličicu natrag prema cesti.
Detektivka Hughes nosila je mali udarni ovan kakav
sam viđala samo u policijskim serijama. Viknula je u
znak upozorenja, potrčala i nabila ga u vrata jednom,
dvaput i vrata su iznenada popustila. Ušli su, a ovan
je uz zveket pao na pod.
Hughesova je ušla prva, a Labinjoh odmah iza nje.
Ja sam stajala iza. Ali kad sam čula kako Hughes
viče, skočila sam naprijed gurnuvši Labinjoh s puta i
pošla stubištem za detektivkom Hughes koja je
klečala na podu pokraj hrpe dronjaka. Hrpe dronjaka
okružene stotinama mrtvih muha. Nanosima muha
većim nego što sam ikad prije vidjela u životu.
Usredotočila sam se na krivu stvar. Muhe nisu
bile važne. Jer Hughesova je radila nešto s dronjcima,
kopala po njima, podizala pokrivače i komade
tkanine. Sve je izgurala s puta i sagnula se i tek sam
tada vidjela što je pronašla.
Koga je pronašla...
Dotrčala sam i kleknula kraj nje, pokraj svoje
kćeri koja je modrih usana ležala na podu. Počela
sam jecati, jadikovati, uhvativši Robin za ruku.
Hladna je.
 POSLIJE

Hladna sam poput trupla.

Cvijeće je bijelo i lijes je bijel, ružičasti cvjetići
naslikani su svuda po njemu. Svidio bi joj se. Lijep je
baš kao što je ona bila. Suza mi klizne niz obraz. Još
jedna. Ne mogu se sjetiti vremena kad nisam plakala.
Stisnula sam šake kad je počelo čitanje: Pustite
dječicu k meni. To je pogrešno. Dječica pate. Koliko
samo pate. Tjeraju ih da pjevaju i plešu na zapovijed,
da žive snove i nade svojih roditelja. Da poprave sve
njihove propuste.
Žao mi je, toliko mi je žao.
Pogledam buket cvijeća na bijeloj kutiji. Nisu ljiljani
s voštanim i napadnim laticama, nego vedri, veseli
suncokreti, frezije, zeleni bršljan isprepleten oko
cvijeća blistavog u kontrastu s bijelom bojom, a njihov
se miris širio crkvom. Sve njezino omiljeno cvijeće.
Čitanje je stalo i pjesme su stale i sada više ništa
nije ostalo da zaustavi pokretnu traku koja pomiče
lijes u plamen. Maknuli su cvijeće i pažljivo ga odložili
na pod, a ja sam poželjela vrisnuti da prestanu, nikoga
nije briga za cvijeće, samo neka je izvade iz kutije,
samo neka je izvade.
Nisam vrisnula. Zagrizla sam usnu toliko da sam
je raskrvarila.
Zastor se pomaknuo, lijes je prošao kroz otvor.
Zastor se zatvorio. Miris frezija zapeo mi je u grlu.
Ustala sam, izašla iz krematorija na jarko i toplo
sunce, ali pred očima mi je mrak, zateturala sam i
pala.
 Pedeset pet

- Znam da imaš drugih stvari na pameti - Zora mi

malo poslije reče preko telefona. - Ali mislila sam da
bi voljela znati što se dogodilo na suđenju.
Slegnula sam ramenima.
- Priznao je krivnju. Za svaku optužbu. U sudnici
je nastao metež.
- Dobro - rekoh. - Dobro. To je bar nešto. Nisam
mislila da će imati hrabrosti. - Čini se kao da se sve
to dogodilo cijeli životni vijek ranije.
- Došao je svjedočiti na klupu za svjedoke i,
umjesto da je rekao ono što smo uvježbali, rekao je
sudu da je sve istina.
Nešto se promeškoljilo u meni, gotovo neprimjetno
štipanje emocija. - I što se dogodilo?
- Sutkinja ga je pitala mijenja li svoj iskaz, a on je
potvrdio. Također je cijelom sudu viknuo da su njegov
otac i krunska odvjetnica odlučili da toliko dugo tvrdi
kako nije kriv.
- Opa - rekoh. Gotovo sam im mogla zamisliti lica
grimizna od bijesa dok im se profesionalni integritet
raspadao na komadiće.
- Nisam znala ništa o tome, znaš - Zora reče. -
Želim da toga budeš u potpunosti svjesna. Nikad ne
bih spremala obranu na takvim temeljima.
- Znam - rekoh. - Jeremy je rekao da mu je otac
glavni krivac za to. A Barbara nije učinila ništa da se
tome suprotstavi.
 - Štitila je svoje - Zora reče. - Bez integriteta.
- Jadna djevojka - rekoh.
- Da, jadna djevojka.
Obje smo na trenutak šutjele. Razmišljala sam o
Freyi, kako je hrabro svjedočila. Zatim udahnem.
- Žao mi je što ti nisam rekla da sam pronašla
knjigu. Bilo je to nevjerojatno glupo od mene. Trebala
sam znati bolje. Sve je bilo vrlo... teško. - Sjetivši se
toga strašnog vikenda, potisnula sam jezu. - Što će
sada biti? - upitam.
- Bit će osuđen za nekoliko tjedana. A ja sam
podnijela žalbu tvojoj komori i Odboru za sudske
postupke zbog načina na koji se ovo odvilo. Iskreno,
užasnuta sam.
- Dobro.
- Također će morati sam tražiti smanjenje kazne.
Ili pronaći nekoga drugog. Više nismo na slučaju -
Zora nastavi. - Još jedna stanka. Ne znam što
planiraš raditi, Sadie. Želiš li se vratiti u tu komoru.
Ili te možda zanima posao s nama. Ali uvijek nam
treba dobrih ljudi. Ima puno prilika za suđenja i
možda bi ti moglo biti prihvatljivije. Kako god, rekla
sam Davidu da namjeravam pomagati u svakoj
mogućoj prilici.
Na trenutak sam razmotrila ponudu, a zatim je
spremila sa strane. Razmislit ću o tome kada dođe
vrijeme. Ne sad.
- Što se dogodilo s Freyom? - upitam. - Jesi li
vidjela kako je reagirala?
 - Čula sam je kako plače u galeriji za posjetitelje -
Zora odgovori. - Okrenula sam se i ugledala je.
Međutim, imam nešto što će ti možda biti drago čuti.
Majka je bila s njom držeći je u zagrljaju. Mislim da
će možda biti dobro.
- Odlično - rekoh. Krenula sam poklopiti, ali
zaustavim se. - Zoro, samo sam ti željela zahvaliti. Za
sve što si učinila. Nevjerojatna si prijateljica. Ne znam
kad ću se osjećati bolje, ali voljela bih raditi s tobom.
Međutim, možemo li se pobrinuti da više ne
zastupamo šupke?
Zora se nasmije. - Znaš da ti to ne mogu jamčiti.
- Istina. Prava istina.
 Pedeset šest

Robin se promeškoljila. Počela se buditi. Ležala sam

pokraj nje promatrajući joj lice dok je polako otvarala
oči. Spavala je u mom krevetu otkad smo je doveli
kući iz bolnice, iako se već malo počela igrati sama.
Još se nije vratila u školu, ali kaže da je gotovo
spremna.
I meni je godila toplina njezine prisutnosti. Moji
potrošeni živci počeli su zarastati, a razina kortizola
vraćala se na normalnu. To je instinkt sisavaca,
potreba da se spava u čoporu, čuvajući jedno drugom
leđa noću. Ponekad sam ležala budna u mraku
slušajući kako Robin diše i zamišljajući kako joj je
zasigurno bilo u onoj mračnoj kućici. Robin nije
pričala o tome, nije se mogla sjetiti. Ili nije željela.
Nadam se da se nijednom nije probudila i pokušala
tražiti utjehu, pronaći mene, i shvatila da nema
nikoga.
Jednom sam čitala o eksperimentu gdje je
mladunčad majmuna odvojena od majki i zatvorena
u kavez s običnom žičanom figurom kao zamjenskom
majkom, nepomičnom i ravnodušnom na njihov plač.
Pogodilo me u srž, plač mladunčadi majmuna tako
glasan u mojim mislima da je bio zaglušujući. Moja
majka bila je toliko stroga, toliko nepopustljiva.
Neprestano sam pokušavala razgovarati s njom,
natjerati je da me primijeti. Ali prečesto sam bila
samo razočaranje, nikad nisam bila dovoljno dobra.
 Majka bi provodila tjedne u istoj kući kao ja,
kuhala bi za mene, prala mi odjeću, ali nijednom me
ne bi pogledala u oči.
.

Kad se Robin potpuno razbudila, obukle smo se i

otišle gore u moju staru sobu. Vrijeme je. Razgovarale
smo o tome noć prije. Bit ćemo brze, brutalne. Ima
najbolji pogled u kući, visoko u potkrovlju. Pogledah
van u vrt, u posude s jarkim ciklamama koje sam
posadila za zimu. U proljeće će tamo biti sunovrati,
šafrani i visibabe. Savršeno za Robin. Raskrčit ćemo
sobu, pokidati stisak mržnje. I nije nam trebalo dugo
da završimo posao koji sam započela prije nekoliko
tjedana.
- Želiš li da odnesem to smeće dolje? - Andrew
upita penjući se stubištem. - Već sam iznio četiri
vreće iz tvoje sobe.
Dodala sam mu smeće koje smo do sad pokupile
i slušala kako se vuče do ulaznih vrata teškim
koracima silazeći niz stubište. Tvoje sobe, rekao je.
Još je uvijek spavao na kauču u dnevnoj sobi. Tamo
je zbog Robin, to je sve. Barem si to govorim.
Robin je prekopavala ladice na drugoj strani sobe.
Prošao nas je početni užas na ono što je Lydia učinila
i sad nam je bilo gotovo smiješno.
- Ovo je zacijelo izudarala cipelom ili nečim -
Robin reče pokazujući mi zdrobljenu plastičnu glavu
lutke. Jedno oko posve je ispalo, a drugo je virilo iz
očne duplje pod uznemirujućim kutom. -
Nevjerojatno.
 Nastavili smo raditi u tišini. Pronašla sam
nekoliko stranica slikovnice Tamo gdje su divlji stvori
koje su manje-više bile neoštećene pa sam ih
pokušala spojiti razmišljajući koliko bih sretna bila u
domu gdje sam voljena, što je najvažnije.
- Mama - Robin reče razbivši mi koncentraciju. -
Mama - ponovi. - Pogledaj ovo.
Podignem pogled. Držala je staru kutiju za cipele.
- Što je to?
- To je bilo u donjoj ladici. Uopće nije oštećeno.
- Opa, vjerojatno jedina neoštećena stvar u sobi -
rekoh i obje se nasmijemo. Robin je došla do mene
vješto preskačući smeće na podu i dala mi kutiju da
je zajedno pogledamo. - Gotovo se bojim pogledati
unutra - rekoh. - Što misliš da ćemo pronaći? Mrtvu
žabu? Odrezan nožni prst?
- Možda je srce bika puno čavala kao što su
vještice znale raditi - Robin reče razrogačenih i
sablasnih očiju.
Došla sam u napast da je ostavim, bacim ravno u
vreću za smeće i više nikad ne pomislim na nju. Ali
znala sam da će me progoniti misli o njoj. Duboko
sam udahnula, pribrala se. Dobro znam dubinu
majčine zloće - sad ne može učiniti ništa što ima moć
povrijediti me.
- Hajde, mama, otvori je već jednom - Robin reče i
ja se pripremim pa maknem poklopac.
- Oh - rekoh. - Oh - ponovim, podigavši ruku da
prekrijem širom otvorena usta.
- Što je unutra? - Robin upita. - Daj da vidim.
 Posegnula je u kutiju i izvukla babušku koje se
sjećam od prije toliko godina. Gledala sam majku
kako je razbija na komadiće, tetiva napetih u vratu
od siline dok je mahala čekićem.
- Mislila sam da si rekla da je razbijena - Robin
reče. Lutka je izašla iz kutije u jednom komadu. Uzela
sam je od nje i prstima prošla preko spojeva, malih
tragova ljepila.
- Čini se da ju je zalijepila - rekoh i u zraku se
osjeti žuborenje, opuštanje.
- Ovo će biti lijepa soba - Robin reče, priđe mi i
zagrli me.
.

- Žao mi je - Andrew reče kasnije tog dana. Pogledam

ga.
- Znam.
- Misliš li da ćeš mi moći oprostiti?
Nastavila sam ga gledati, a on mi je uzvratio
pogledom. Dugo smo se gledali.

***

- Hoćeš li se vratiti u komoru? - Andrew upita malo

kasnije.
- Jedno od nas morat će zarađivati novac - rekoh.
-Sad kad si postao doušnik i pomogao uhititi svoga
šefa i izgubio radnu vizu.
- Smislit ćemo nešto - reče. - Sad je tvoj red. Ja
sam ovdje.
 - Nisam sigurna - ponovim. - Ne znam ni želim li
ostati ovdje. - Rukom pokažem po kuhinji. - Nije da
se možemo vratiti natrag u SAD.
- Preko mene mrtva. U svakom slučaju, čak i kad
bismo mogli, nisam siguran da bi Robin to dopustila
- Andrew reče. Nasmije se. Nakon nekoliko trenutaka,
i ja sam se nasmiješila.
- Što je tako smiješno? - začuje se glas iz dnevne
sobe, a zatim se ispred nas pojavi Robin. Još uvijek
blijeda, još uvijek mršava od boravka u bolnici. Ali
bila je dobro. Potpuno dobro.
- Majka ti predlaže da se vratimo u Ameriku -
Andrew reče. - Nisam bio siguran da ćeš ti biti za tu
ideju.
- Nema šanse! - reče. - Neću se opet seliti. Sviđa
mi se ovdje. Sviđa mi se škola. Možemo Ii ostati?
Pogledam ih oboje i osmjehnem se. Kao da se ništa
nije ni dogodilo. Sjena je napustila Robin, iako nisam
bila sigurna da ću je se ja ikad riješiti jer sam dodir
Robinine ruke tako hladne na mojoj prije nekoliko
tjedana još osjećala na koži.
.

Sve se odvilo tolikom brzinom nakon što smo pronašli

Robin da mi je trebalo vremena pojmiti što se točno
dogodilo. Stigla su kola hitne pomoći i unijeli su je
unutra. Po niskoj temperaturi i tragovima krvi na
glavi isprva sam bila uvjerena da je mrtva, ali osjetili
smo blag puls. Međutim, trebalo je nekoliko tjedana
da se u potpunosti oporavi i da joj se sustav iščisti od
sedativa kojima je bila drogirana.
 - Da ste je pronašli malo kasnije, bilo bi prekasno
- rekao mi je jedan od liječnika u bolnici. - Ili da je
dobila više sedativa. Imala je sreće s obzirom na sve.
.

Pogledam je sada kako skače po kući s Andrewom.

Puna sreće. Ne poput jadne Daisy. Njezin pokop bio
je jedan od najtužnijih događaja kojima sam ikad
prisustvovala. Srce mi se slomilo gledajući Paula
ispred krematorija glave spuštene u očajanju i Nicole
pokraj njega. Zbližili su se, Nicole i Paul. Čini se da
mu to pruža barem malo utjehe.
Ne mogu ni zamisliti kako se Julia zacijelo osjeća.
Ali ništa u vezi s njom nema nikakva smisla.
Nezamislivo je da bi nekoga mogla toliko obuzeti
ambicija prema djetetu da bi bila spremna ubiti
konkurenciju. Ali dogodilo se upravo to.
Julia je trenutačno u pritvoru, a optužena je za
ubojstvo Daisy iz nehaja i za ograničenje slobode
kretanja i pokušaj ubojstva Robin. U trenutku kad
smo pronašli Robin u tajnoj kući, Nicole mi je poslala
poruku da nas obavijesti kako je izgubila ključeve
zgrade; Julia je posjetila kuću nekoliko godina prije i
znala je za prostorije iza. Zacijelo je ukrala ključeve
kad joj se pružila prilika. Nicole se nije sjetila
spomenuti ranije - jednostavno joj nije palo na pamet
da bi Robin mogla biti skrivena tamo.
Forenzičari su pronašli vlakna s odjeće koju je
nosila Julia po cijeloj Robininoj odjeći, njezini su
otisci prstiju bili na ključevima koji su naposljetku
pronađeni u Julijinoj torbici i na praznoj kutijici
sedativa iste vrste koja je upotrijebljena i na Daisy i
na Robin, a bila je bačena u kantu pred Julijinom
kućom, s Julijinim imenom na etiketi.
Policija mi je rekla da se Julia izjasnila krivom za
ubojstvo kćeri iz nehaja. Kaže da je shrvana, da si
nikad neće oprostiti za to što se dogodilo. Rekla je da
nije kriva ni za kakvu optužbu u vezi s Robin. Za
sada. Ali nije ponudila drugo objašnjenje. Vjerojatno
joj to više nije ni važno nakon Daisyne smrti. Čini se
da je odustala od ikakva pravog pokušaja da se brani.
Policija radi na teoriji da je, obuzeta žalošću i
krivnjom zbog Daisyne kome, u jednom trenutku
odlučila uzeti Robin kriveći je jer je omela ravnotežu
razreda. Kad je probudila Robin u nedjelju ujutro,
dala joj je piće s lijekovima i udarila je u glavu prije
nego što ju je sakrila u kuću pokraj Nicoleine.
Nikad neću saznati što joj je prolazilo kroz glavu,
iako sam pokušala dokučiti. Drogirati Daisy - tu je
postojala logika na neki mračan, uvrnut način.
Julijin poriv za uspjehom bio je nemilosrdan. Bilo je
jasno da je ništa ne može zaustaviti. Dok Robin nije
došla u razred, Daisy je bila zajamčena stipendija i
priznanje da je najbolja. Robin je stalno bila bolja od
Daisy na ispitima iz matematike - možda je zato Julia
kćeri davala sve više i više lijekova poboljšavajući je
na umjetan način, smirujući je dok nije otišla
predaleko. Zacijelo je mislila da je Robin kriva za sve.
Stoga, kad je vidjela priliku da se osveti Robin, da
učini da pati kao Daisy, zgrabila ju je objeručke.
Pogledala sam svoju kćer. Otpornost mladosti. U
potpunosti se oporavila, a na glavi joj je ostao samo
mali trag. Nije imala drugih ožiljaka. Ništa. Čak neće
morati ni polagati prijamne ispite - Ashams je ostao
toliko potresen skandalom da su trenutno ukinuli
prijamni postupak za djevojke u osnovnoj školi. Sada
će automatski biti primljene u srednju školu.
- Iako je ovo ekstreman primjer opasnosti
kompetitivnog odgajanja djece - pisalo je u pismu
gospođe Grayson, što je bio nevjerojatno ublažen
izraz - u budućnosti ne želimo poticati okružje koje
može dovesti do sličnog ponašanja.
Dobro za Robin. Dobro za Pippu.
Prekasno za Daisy, jadno dijete koje je majka
stavila pod takav smrtonosan pritisak i napunila
lijekovima za poboljšanje izvedbe u Julijinu
uzaludnom pokušaju da je učini najboljom.
I prekasno za Zoe. Tu neće biti nikakvih optužbi.
Ali samo zbog nedostatka dokaza. Policija mi je rekla
kako je
Zoena majka uvjerena da Julia nekako stoji iza
smrti njezine kćeri jer je Zoeno mjesto na čelu razreda
predstavljalo prevelik izazov Juliji čak i dok su djeca
bila tek u četvrtom razredu.
Pogledam Robin. Znam koliko sreće imamo.
.

Pippa je došla igrati se kasnije tog dana. Prespavat

će. Čim je stigla, djevojke su zajedno otrčale gore
cereći se. Iznimno su bliske.
Nicole je izašla iz automobila i predala mi Pippinu
torbu na dovratku. Znala sam da bih je trebala
pozvati unutra, ali ostala sam bez riječi ugledavši je
ljepšu nego ikada prije, svježe ošišane i obojene kose
i s ružom na usnama. - Paul me čeka u automobilu -
reče. - Odlazimo na jednu noć. U hotel u Cotswoldsu.
Srce mi je poskočilo i zastala sam prije nego što
sam smislila odgovor. - Nadam se da ćete se lijepo
provesti - rekoh naposljetku.
Nicole je već bila na pola staze, kad se okrenula i
vratila.
- Nadam se da će se Robin uskoro vratiti u školu
- reče. - Nedostaje nam. I ti.
Pogledam je bezizražajno.
- Ne možemo dočekati da počneš volontirati na
božićnom sajmu! Preuzela sam stvari od Julije, sad
sam predsjednica roditeljskog vijeća. S obzirom na to
koliko sam blisko surađivala s njom, odluka je bila
jednoglasna - Nicole reče.
Mahnula sam im dok su odlazili. Riječi su joj
zvučale vedro, ali zveckale su poput leda.
Slika mi se nepozvana pojavila u mislima. Nicole,
sve vrijeme. Njeno lice dok je gledala Daisy u bolnici.
Oči mračne od emocija koje u to vrijeme nisam
prepoznala. Ali sad sam se pitala. Je li to možda bila
zavist? Je li mrzila djevojke koje su dobivale toliko
bolje ocjene od Pippe? Je li priželjkivala Julijino
mjesto u školi? Je li ona mogla drogirati Daisy i
pokušati ubiti Robin pa ostaviti Juliju da preuzme
krivicu? Imala je motiv, metodu - priliku.
Odmahnula sam glavom. Ponašala sam se glupo i
povlačila poveznice gdje ne postoje. Znala sam kako
ide priča - nema potrebe komplicirati je.
 - Mama, možemo li napraviti kolač? Je li to u
redu? -Robin upita sva rumena i uzbuđena s Pippom
iza sebe.
- Da, naravno da možete - rekoh.
- Hvala, mama - Robin reče istrčavši iz prostorije.
Pippa joj je bila za petama. Ali prije nego što je izašla,
okrene se prema meni.
- Sviđa mi se Robin - reče. - Nije kao Zoe i Daisy...
one su se sve vrijeme hvalile i činile da se osjećam
glupom. Ali Robin to ne radi, ona mi je prijateljica.
Uvijek će mi biti prijateljica. - Pogleda me svrhovito i
ne trepćući.
Nije bilo logičnog razloga za to, ali prošla me jeza.
Pippa se potom osmjehne i sva me briga prođe. Ona
je dijete, samo dijete. Otišla sam u kuhinju upaliti
pećnicu, spremna pomoći im.
 EPILOG

Nitko me se nikad ne sjeća. Možda ne postojim.

Ali mama kaže da postojim. Mama me vidi. Vidi sve
što radim. Sve radimo zajedno. Svaki problem
rješavamo zajedno.
Ja sam dio nje, kaže.
Misle da nisam pametna kao druge cure. Ali varaju
se. Volim to skrivati da ne primijete. Ali znaju da sam
u nekim stvarima bolja.
Trčanje, skakanje. Plivanje.
Zoe, rekla sam, Zoe. Samo još malo dublje. Možeš
ti to.
Nemoj se bojati.
Pomoći ću ti.
.
Nisam joj pomogla. Ona nikad nije pomogla meni.
Ne sviđa mi se.
Ali pomogla sam Robin. Pobrinula sam se da je
pronađu. Iako je mama rekla ne i da će Robin na kraju
isto biti zločesta prema meni.
Mama se prevarila. Robin je dobra prema meni.
Nadam se da će uvijek biti dobra prema meni.
.
Robin mi je prijateljica.
 Zahvale

Drugi su romani teški i ovaj nije bio iznimka.

Duboko zahvaljujem svojoj urednici Kate Stephenson
na neizmjernom strpljenju i vještini u izvlačenju onog
najboljeg iz ove knjige i svojoj agentici Veronique
Baxter na velikom znanju i potpori cijelim putem.
Roman su briljantno stilski uredile i korigirale Karen
Ball i Julia Bruce - hvala objema.
Imala sam sreće što je knjigu izdao Wildfire koji je
najbolji u svom poslu - vrlo sam zahvalna Alexu
Clarkeu, Elli Gordon i timu u Headlineu. Posebna
hvala Rosie Margesson i Joeu Yuelu, ali ništa ne bi
bilo moguće bez svih vas.
Doktorica Rosie Baruah odvojila je dio svog
vrijednog vremena od liječenja pacijenata u prvim
redovima bojišnice u borbi protiv virusa Covid-19
kako bi mi dala informacije o učincima predoziranja,
a Anya Waddington bila je od velike pomoći sa
savjetima o prijamnim procedurama za srednje škole
- iznimna hvala objema. Bilo kakve pogreške u tim ili
bilo kojim drugim područjima isključivo su moje.
Potporu, savjete i ohrabrenje u najranijim
stadijima pružali su mi moji prvi čitatelji - Jemma
Arvinitis, Louise Hare, Laura Joyce, Caroline Jannet,
Amanda Little, Maxine Mei-Fung Chung, Kate
Simants i Trevor Wood, puno vam hvala.
Ukrala sam vam imena i uzela vam toliko vremena
jadajući se o teškom sindromu druge knjige - hvala
vam, prijatelji. Susan Chynoweth, Norma Gaunt,
Kristian Glynn, Katie Grayson, Sarah Hughes i
Sandra Labinjoh - ne mogu dočekati da vas sve vidim
uživo umjesto preko računalnih ekrana. Posebna
hvala Sari Pinborough za svu tvoju potporu tijekom
prve objave - iznimno to cijenim. Hvala i Sophie
Hannah čiji su savjeti bili neprocjenjivi.
Helen Chatwell - i tebi mnogo hvala. Znaš za što.
Ruth Davison, bila si veliki propust u zahvalama u
Krvavoj naranči, ali opet, hvala ti puno. Također znaš
zašto.
Svim nastavnicima, svugdje, imate moje
bezuvjetno poštovanje i zahvalnost. A posebno svi
koji su ikad učili moju djecu. Nadam se da nikad
nisam bila teška kao ijedna od mojih izmišljenih
majki na ulazu u školu. Drago mi je što taj svijet živi
samo u mojoj mašti...
Nikad nisam očekivala da će moj prvi roman,
Krvava naranča, doseći broj čitatelja koji jest i
također sam vrlo zahvalna svakome od vas jer ste ga
uzeli i dali mu priliku. Velika je čast što ga je odabrao
klub čitatelja WHSmith Richard and Judy i nisam to
mogla ni zamisliti, ali hvala njima i svim trgovcima
koji su me podržali i preporučili ga. Voljela sam viđati
kako o njemu raspravljaju klubovi čitatelja i pišu
blogeri - svi ste sjajni i zaista cijenim sav posao koji
činite zbog najboljeg razloga: ljubavi prema knjigama
i čitanju.
Obitelj mi je pružila ogromnu količinu potpore
tijekom prošle godine dok sam ovo pisala - moji
roditelji Bili i Jenny, brat Alex, nećakinja Amelia i
nećak Ali, roditelji moga muža lan i Cathy te moj
šogor Oli, svima vam puno hvala. Vrlo mi je drago što
imam normalnu obitelj bez neobičnih nasljeđa.
Naposljetku, Nat, Freddy i Eloise. Ne bih to mogla
učiniti bez vas - vi ste najbolji partneri u izolaciji koje
sam mogla zamisliti. Sve vas volim.
O autorici
Harriet Tyce odrasla je u Edinburghu, a studirala
je engleski jezik na Sveučilištu Oxford prije nego što
se prebacila na pravo. Kao odvjetnica bavila se
kaznenim pravom u Londonu gotovo deset godina te
nakon toga na Sveučilištu East Anglia završila
diplomski studij Kreativnog pisanja -Kriminalistička
fikcija.
Klub čitatelja Richard i Judy odabrao je njezin
prvi roman, Krvava naranča, i bio je bestseler Sunday
Limesa. Laži koje ste rekli njezin je drugi roman.