Professional Documents
Culture Documents
Zoran Radović
Zoran Radović
Zoran Radović
09/07/2018
Zasigurno poznata vam je činjenica kako mnogi zaslužni, bez obzira na stupanj
pismenosti i obrazovanja, dobivaju počasne doktorate i ine poslastice ako društvo uzna
za shodno nagraditi ih. Zasluženo il’ nezasluženo. Ja nemam moć dijeliti iste, ali kad
bih mogao dodijeliti počasnu titulu u domaćem prvenstvu nekome tko ju nije osvojio,
odabrao bih – Zorana Radovića. Zašto baš njega? – možda priupita neko. E pa zato,
velim ja, što, ako je neko zaslužio prvenstvenu titulu u Jugi, a nije doša do nje, unatoč
mamutskom trudu, to je baš Radović. Čak četiri puta u periodu od 1984. do 1990.
Zoran je vodio Crvenu zvezdu do finala domaćeg plejofa, i svaki put su crveno-beli
ostali kratkih rukava.
Zoki je u domaćem prvenstvu odradio debi još u matičnom OKK Beogradu (tad
BEKO) davnih sedamdesetih, istovremeno nastupajući za mlađe selekcije Juge (4.
mjesto na SP za juniore 1979. s generacijom Željka Obradovića, Čuture, Grbovića,
Savovića…), a onda je na jednu sezonu skočio u NCAA gdje je igrao za Wichita State.
Za razliku od mnogih propalih u američkim odisejama, Radović se iz NCAA u Jugu
vratio kao bolji košarkaš jer već njegova prva sezona, 1981-82, koju je zaigrao za
crveno-bele, odvela ga je u reprezentaciju SFRJ. U periodu od 1981. do 1989. Zoran je
bio istaknutim članom najbolje selekcije bivše države, nastupivši u 133 susreta i
ubilježivši 741 poen. Pokazao se idealnim komplementom na mjestu razigravača za
Dražena Petrovića, predvodnika Yu-košarke osamdesetih. Nastupio je na pet velikih
takmičenja, osvojivši dvije svjetske bronce (’82 i ’86), evropsku broncu ’87 i ono
čuveno zagrebačko zlato ’89 u njegovom oproštaju s državnim timom. Nedostaje mu
jedino olimpijsko odličje – 1984. nije pozvan u najbolji sastav, a četiri godine nakon
toga povredio se i propustio seulsku avanturu.
U jeku ratne krize, pomalo neočekivano, Zoran se vraća u Beograd u ljeto 1992.
godine i igra za matični OKK Beograd. U sezoni 1992- 93, klub predvođen
Radovićem na terenu i Rajkom Žižićem s klupe, na iznenađenje mnogih, osvaja Kup
SR Jugoslavije, iznenadivši aktualnog prvaka Evrope, beogradski Partizan i to ostaje
jedinim klupskim trofejem karijere Zorana Radovića. Nakon toga, još jedna solidna
sezona u talijanskoj Paviji (18.9 poena i 4.4 skoka), te još jedan povratak u krilo OKK
Beograda, gdje je i okončao svoj igrački život 1995. godine.
Neumorni trudbenik i tihi lider na parketu, Radović je van njega djelovao kao prilično
smiren, elokventan tip, tako da njegove kasnije funkcije u krovnoj košarkaškoj
organizaciji nisu slučajnošću. Zokiju nije bilo suđeno igrati za neki od elitnih timova
bivše Juge, ali svojim obrambenim manirima i dosadnom, pouzdanom agresijom,
spadao je u one rjeđe primjerke jugoslovenskog košarkaštva kojima nije bio stran
prljav posao. Vidjeh nedavno u nekoj knjižici da su vrhovni autoriteti negdašnje
jugoslavenske škole basketa odabrali Radovića kao jednog od 33 najveća domaća
košarkaša minulog veka. Na mojoj listi je nešto niže, ali mislim da pozicija na tim
nekim listama i ne igra glavnu rolu jer Zoran bješe unikatnim košarkašem u kojem je
plamtjela jedna posebna vatra. Možda većim komplimentom od mene mu je
konstatacija da bih uvijek volio imati takvog košarkaša u mom timu – košarkaša koji je
svojom odgovornošću i zalaganjem na terenu zaslužio da mu pripišem počasnu titulu u
prvenstvu Juge.