Document

You might also like

Download as rtf, pdf, or txt
Download as rtf, pdf, or txt
You are on page 1of 34

Zločin i kazna obrađena lektira Fjodora Mihajloviča Dostojevski.

Lektira sadrži detaljan prepričani sadržaj,


analizu dela, književne elemente, analizu likova i beleške o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i
aktivno sudelovanje u nastavi.

Analiza dela

Zločin i kazna je najpoznatiji i najčitaniji roman Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, kojim je ovaj pisac
stekao svoju slavu. Dostojevski u romanu Zločin i kazna deli istu temu greha i iskupljenja kao i u svojim
romanima Idiot i Braća Karamazovi, dok je Silvije Strahimir Kranjčević u svojoj pesmi Vizija pomenuo
Rodiona Romanoviča Raskoljnjikova, glavnog lika ovog romana, te ga je iz lika ubice iz plemenitih ciljeva
pretvorio u lika revolucionara.

Dostojevski se u većini svojih dela bavi rastakanjem ruskog društva i porodice. To ni u ovom romanu nije
bio izuzetak jer nam Dostojevski priča o siromašnom studentu Raskoljnjikovu koji ubija staricu, lihvaricu
Aljonu Ivanovnu i njenu sestru Lizavetu kako bi postigao viši cilj i oslobodio ljude od nje i njenog
iskorištavanja tuđe nesreće.

Zbog planiranja tog ubistva, izvršenja nauma, istrage u kojoj se zatvara i sužava krug dokaza oko ubice,
sudske presude i odsluživanja kazne, roman Zločin i kazna se uglavnom smatra kriminalističkim. Ali ovaj
roman spada u nekoliko vrsta. Smatra se i psihološkim zbog toga što Raskoljnjikova prati detaljna
psihološka analiza pre i posle zločina, pa sve do Sibira gde odslužuje svoju kaznu.

Ubistvo koje glavni lik počini nije iz razloga kao što je banalno bogaćenje, već ga autor opravdava
Raskoljnikovim altruizmom – ubistvo će pomoći celom društvu. Ni istražitelj nije tradicionalan policajac
već odličan poznavaoc kako pojedinci funkcioniraju i tako stalnim razgovorima s glavnim likom polako
steže obruč oko njega u korist samo jednoga – priznavanja zločina. Upravo to Dostojevskom daje šansu
da izvrsno okarakteriše glavnog lika što savršeno postiže i monolozima o proždiranju savesti. Glavni lik si,
posle učinjenog zločina, postavlja mnoga moralna i etička pitanja.

Raskoljnikov takođe mnogo razmišlja o sebi i o svetu uopšte, ali i kao pobunjenik, buntovnik, plebejac koji
je spreman da uradi sve. Njegov zločin je počinjen s predumišljajem – on je ponižen i svojom
mogućnošću želi da potvrdi ideju o snažnoj i odabranoj ličnosti pod izgovorom (i čestim uporedbama s
Napoleonom) da je sve u svrhu humanosti.

U svim svojim romanima Dostojevski značajno obrađuje verska i moralna pitanja – da li ima Boga ili ne,
postavlja pitanja o suprotnosti između dobra i zla, i šta je dostatno, a što nije. Ako Bog ne postoji (nema
ga), po mišljenju glavnog lika, sve je dozvoljeno, pa čak i ubistvo. Njegovo ime (Raskoljnikov) je čak i
simbolično, a predstavlja duševni raskol, podvojenu ličnost.

Kao što smo već pomenuli psihološke probleme oblikuje monologom, dok filozofske probleme prikazuje
dijalozima između likova. Ono što Dostojevskog zanima je čovekova spoljašnost. Kompletnu radnju
temelji na dijalozima koji neposredno izražavaju moralno dvoumljenje, životno stajalište i doživljaje
glavnog lika.

Roman je pisan je na granici modernizma i realizma i pisac uključuje elemente iz oba perioda
književnosti. Delo je jedno od najboljih prikaza društva u Rusiju u 19. veku i realistički i detaljno opisuje
mane i vrline ljudi i ambijent. Dostojevsko delo takođe karakteriše subjektivizacija vremena jer se opisuje
radnja koja se dešava u 9 dana na 500 stranica što je karakteristično za modernizam.

Čitaoc može da zaključi da je ovaj roman jedan od vhunaca književnog stvaralaštva i samog autora, kao i
most između dve književne struje i visokog ruskog realizma.

Književni elementi

Književni rod: epika

Književna vrsta: roman

Mesto radnje: Petrograd, Sibir (Rusija)

Vreme radnje: 60-e godine 19. veka

Tema: Raskoljnikovo ubistvo zle starice

Ideja: svaki zločin biva kažnjen, ako ne zakonom, onda savešću


Prepričano delo, citati

Prvi deo

I.

Raskoljnjikov je polako izašao iz svog stana u Stolarskoj ulici da ne bi sreo svoju gazdaricu jer joj je dužan.
Šetao je prema kraju ulice i razmišljao o svom misterioznom planu koji će realizovati. Na glavi je imao
veliki Cimermanov šešir pa mu je jedan čovek rekao da je nemački šeširdžija. Raskoljnjikov je zato odlučio
da više ne nosi taj šešir jer mora da ostane neprimetan. U samo 730 koraka došao je do velike kuće u
kojoj je živela starica Aljona Ivanovna sa svojom sestrom Lizavetom. Raskoljnjikov je Aljoni dao stari sat
kao zalog, a nazad je otkupio očev prsten.

Pri poseti je pokušavao da zapamti što više detalja o stanu; gde Aljona čuva ključeve (desni džep) za
ormarić koji sadrži dragocenosti i raspitao se da li je Lizaveta često kod kuće. Kada je krenuo kući nije mu
bilo dobro pa je skrenuo u kafanu gde je počeo da razmišlja kako je bio glup šta je uopšte pomišljao na
takvo nešto, ali posle jednog piva mu se vratila odlučnost.

„No i u taj je čas nejasno slutio da je sva ta sklonost prema nečemu boljem bila takođe nezdrava. „

II.

Raskoljnjikov je ostao u kafani jer je nakon dugo vremena želeo provesti vreme među ljudima.
Razmišljanje o društvu mu se ponovo ogadila kada mu se predstavio oholi Marmeladov koji mu je pričao
kako je on svinja jer je gospodin Lebezjatnjikov pretukao njegovu ženu Katerinu Ivanovnu, dok je on bio
mrtav pijan i nepodoban da je odbrani. Opisuje kako se oženio Katerinom kada je umro njen prvi muž i
kako je prihvatio nju i njeno troje dece. Njegova tada četrnaestogodišnja ćerka Sonja (Sofija), dok je on
pijan ležao posle Katerininih uvreda, jedno jutro samo otišla i vratila se sa 30 srebrnih rubalja koje je
postavila pred Katerinu. Tog momenta su prijavili Sonju i ona je morala da nosi žutu ceduljicu i da se
odseli kod mucavog krojača Kapernaumova i njegove porodice.

Raskoljinjikova je zbunjivalo to što Marmeladov već pet dana živi u barakama, a opet priča o tolikoj
ljubavi prema ženi pa je požalio što je stao u krčmu. Marmeladov mu je rekao da je pre pet dana uzeo
ostatak svoje plate iz Katerininog sanduka i popio ga, a sad pije poslednje Sonjine novce pa žali za svime i
priča o sažaljenju.

Raskoljnjikov je odveo Marmeldova kući gde je zatekao troje dece na podu. Najmlađa ćerka je spavala, a
najstarija tešila brata koji je jecao jer je pre verovatno dobio batina. Kada je Katerina ugledala
Marmeladova, povukla ga je za kosu u sobu dok je on govorio da je njemu to samo naslada. Na izlazu je
Raskoljnjikov na prozoru ostavio ono malo bakrenih novčića što je imao. Dok je hodao, razmišljao je kako
su sve svalili na Sonju.

III.

Sledeće je jutro, u 10 sati, sluškinja Nastasja probudila Raskoljnjikova i donela mu čaj, komadić hleba i
pismo koje mu je poslala majka. Takođe mu je rekla da Praskovja Pavlovna želi da ga tuži jer joj ne plaća.
Majka mu se u pismu obraća sa Rođa i govori mu da je Dunja prošle godine otišla da živi kod gospodina
Svidrigajlova i njegove žene Marfe Petrovne samo da bi dobila 100 rubalja plate koje je njemu bila
poslala. Ali nije uspela da do kraja vrati dug kada je Marfa videla Dunju i svog muža zajedno u dvorištu
nakon čega je isterala Dunju iz svog doma i svima ispričala sve o Dunjinom ponašanju.

Kada je Svidrigajlov posle objasnio pravu situaciju, Marfa se ispričala i svima rekla da je Dunja poštena.
Nakon toga si je našla i svog budućeg muža, Petra Petroviča Lužina, 45-ogodišnjeg Marfinog rođaka, koji
je trenutno na putu za Petrograd kako bi proverio sve za svoj budući advokatski ured u Petrogradu.
Raskoljnjikovu nije bilo dobro u njegovoj maloj sobici pa je zato potrčao napolje, ovog puta ne mareći da
li će nekoga sresti.

IV.

Raskoljnjikov je analizirao pismo koje mu je majka poslala i shvatio je da je ona žrtvovala svoju ćerku
Dunju da bi pomogla svom sinu prvorođencu da uspe u životu. Muči ga to što je Dunja uopšte pristala da
se uda za Petroviča, kad i sama zna šta je čeka. Tako je on odlučio da spreči to venčanje. Setio se ideje
kojom će rešiti ovaj problem pa je odlučio da sedne i razradi. Kada je ugledao klupu na koju je hteo sesti i
krenuo prema njoj, video je devojku između 15 i 16 godina kako sama tetura do klupe. Devojka je bila
odevena u poderanu haljinu, a rubac joj je stajao nahero. Lada se približila klupi, sela, naslonila glavu i
zatvorila oči.
Raskoljnjikov je samo stajao pored nje jer nije znao šta da uradi dok nije video kako neki gospodin stoji
malo podalje i čeka da se on odmakne kako bi on iskoristio devojku, kao što je to verovatno učinila i
nekolicina ljudi pre. Prišao je gospodinu i kada je hteo da ga lupi došao je redar koji ga je sprečio.
Raskoljnjikov je zatim redara odveo do klupe i ispričao mu šta se desilo.

Nakon toga su pokušali da probude devojku i da je odvedu kući, ali ona se nije budila. Posle nekog
vremena je iznenada otvorila oči i krenula u pravcu iz kojeg je i došla, a redar je krenuo za njom kad je
video da je isti gospodin koji ju je gledao krenuo za njom. Raskoljnjikov je redaru doviknuo da ne ide za
njom, ali redar je svejedno otišao.

Raskoljnjikov je seo na klupu i počeo da razmišlja o djevojci i o tome kako ona pripada određenom
procentu devojaka ii da bi Dunja takođe mogla da spada u tu skupinu devojaka. Nije znao zašto je došao
do klupe na kojoj je sedeo pa je, kada mu je na pamet pao Razumihin, odlučio da krene pravo prema
njemu.

V.

Putem je ipak odlučio da neće ići danas kod Razumihina već sutra. Prošao je čitavo Vasiljevsko ostrvo i
došao na Malu Njevu gde je otišao u kafanu/pučku kuhinju, popio čašicu votke i pojeo punjeni kolač. Na
putu prema kući skrenuo je u šikaru, legao na livadu i zaspao. Sanjao je svog oca i sebe kada je imao
sedam godina. Sanjao je kako prolaze pokraj crkve u kojoj je bio sahranjen njegov brat od šest meseci, a
preko puta koje je bila kafana iz koje je u tom momentu izlazio Mikolkin s ostatkom pijanog društva.
Naterao ih je sve da sednu u taljige da bi ih njegova 20-ogodišnja slaba kobila odvela kući. Kobila,
naravno, nije imala snage, ali Mikolkin i ostatak pijanaca su je tukli šibom i naposletku ju je Mikolkin
nekoliko puta lupio sekirom po leđima što ju je, uz lupanje ostalih pijanaca, dotuklo. Celo to vreme je
Raskoljnjikov trčao oko kobile i hteo da je spase, ali nije imao šanse. Na kraju ga je otac krvavog uzeo u
ruke i odneo.

Kada se probudio znao je da nije sposoban napraviti ono šta je planirao, znao je da je to gadno i gnusno i
da nema šanse. Nije razumeo zašto, ali prema kući je krenuo dužim putem preko Sijenskoga trga gde je u
najvećoj slučajnosti čuo polusestru Aljone Ivanovne, Lizavetu Ivanovnu, kako priča s nekim trgovcima o
tome kako sutra u sedam časova naveče treba da dođe do njih bez Aljoninog znanja. Raskoljnjikov je
došao u svoju sobu kao čovek osuđen na smrt, jer je znao da je sve odlučeno umesto njega čim je saznao
da će Aljona biti potpuno sama u svom stanu.

VI.

Raskoljnjikov je saznao da je Lizaveta pozvana na trg jer jedna osiromašena porodica prodaje stvari i želi
što više zaraditi, a Lizaveta je prodavačica koja uvek dobije dobru cenu. Jednom prilikom je student
Pokorev Raskoljnjikovu rekao Aljoninu adresu i tako jeRaskoljnjikov pre mjesec i pol prvi puta otišao do
nje da bi založio očev sat. Na povratku je skrenuo u kafanu da popije čaj. U kafani su, između ostalih, bili
oficir i student koji su pričali o lihvarici Aljoni, njenoj jadnoj sestri i njihovom načinu života. Student je
pomenuo kako bi svima učinio uslugu kada bi ubio Aljonu i kada bi njen novac, umesto da se daruje
manastiru u Novgorodskoj guberniji kako je u svom tastamentu navela Aljona, donira za hiljade drugih
dobrih dela koja bi opravdala počinjeno ubistvo.

Kada se Raskoljnjikov vratio sa Sijenskog trga, zaspao je, a Nastasja ga je probudila u devet sati, a kasnije
opet i u dva sata da bi pojeo supu. U šest sati navečer trgnuo se iz kreveta i počeo da se priprema.
Izrezao je delove stare košulje i prišio ih za unutarnji deo kabanice ispod levog pazuha. Na tom će mu
mestu visiti sekira, a da to niko ne primeti. Iz pukotine između poda i kreveta izvadio je drvenu daščicu i
malu gvozdenu pločicu koje je zamotao u čist, beli papir i zavezao što jače da bi Aljoni isprva odvukao
pažnju i dobio na vremenu.

Njegove odluke su svakim momentom bile sve smelije i besmislenije pa on ni na trenutak nije verovao da
bi mogao ostvariti svoje planove. On je smatrao da je savršen zločin izvediv, ali zločince u trenutku
zločina volja napušta i oni postaju lakomi i neoprezni.

„…rađa li bolest samo zločin, ili je samo zločin, nekako po svojoj osobitoj naravi, vazda praćen nečim nalik
na bolest?…“

Kada je Raskoljnjikov sam sebe utešio rekavši da to što on radi nije zločin, krenuo je niz svojih 13 stuba da
bi Nastasji ukrao sekiru. Ali već je tu zapeo jer je, na njegovu nesreću, Nastasja danas bila kod kuće, dok
je obično u to vreme kod komšija ili u prodavnici. Kada je smlavljen stajao na vratima, primetio je sekiru
ispod klupe u pazikućinoj sobi i, bez da ga je iko primetio, otišao da izvrši svoj plan.

U Aljoninu zgradu je stigao oko pola osam. Uspeo je da dođe, a da ga niko ne primeti. Sva su vrata u
zgradi bila zatvorena, osim jednih na prvom katu gde su bili moleri, ali oni nisu obraćali pažnju na njega.
Raskoljnjikov je došao do staričinih vrata i razmišljao da li će stvor to da uradi. Dva puta je proverio da li
mu je sekira na mestu, a zatim je pozvonio. Pozvonio je dva puta, a onda se prislonio na vrata kako bi čuo
da li se starica plaši otvoriti vrata ili nije kod kuće. Čuo ju je s druge strane vrata kako radi isto što i on pa
je, kako bi je nadmudrio, nešto glasnije promrmljao. Zatim je po treći put pozvonio, ali ovaj put polako,
mirno i bez nestrpljenja.

VII.

Aljona je bila samo odškrinula vrata, ali se Raskoljnjikov plašio da će ih zatvoriti i neće ih hteti ponovo
otvoriti pa je zato gotovo nasilno ušao u stan. Bio je slab i Aljona ga je gledala kao da je već sve shvatila, a
on joj je onda dao svežanj u kojem su bile pločice, rekavši joj da je unutra srebrna tabakera. Ona je
Raskoljnjikovu okrenula leđa kako bi joj dopirala svetlost od prozora da lakše otvori svežanj. On je otvorio
kabanicu, ali nije izvadio sekiru već ju je samo pridržavao desnom rukom. Odjednom je počelo da mu se
vrti i sve je video u magli.

Za to se vreme se Aljona živcirala jer nije mogla da odmota svežanj pa se vičući počela okretati prema
Raskoljnjikovu. On je shvatio da to mora napraviti sad ili nikad, pa je tako izvadio sekiru i starici je zabio
posred temena, nakon toga je uzeo ključ komode iz njenog džepa te je otišao u njenu spavaću sobu. Dok
je otključavao komodu učinilo mu se da je još živa pa je otišao do starice da se uveri da je mrtva. Sagnuo
se i primetio da joj je lobanja potpuno smrskana, uz to je primetio i uzicu oko vrata koju joj je skinuo
pomoću sekire. Na uzici su bila dva krsta (jedan od bakra i drugi od čempresovine) i novčanik od jelenje
kože.

Ponovo se vratio u spavaću sobu kako bi našao vredne stvari. Znao je da najveći ključ ne odgovara u
komodu pa je zato tražio sanduk i našao ga je ispod kreveta. U njemu je na vrhu bila bunda od zečje kože,
a ispod nje dronjci u kojima su bili svi zalozi koje je Aljona posedovala. Dok je Raskoljnjikov trpao stvari u
sve moguće džepove koje je imao, začuo je kako neko hoda po sobi, a zatim i jedan tihi krik. Isprva je bio
tih i nije ni disao, a zatim je izleteo u dnevnu sobu sa sekirom u ruci i krenuo na Lizavetu koja je bila u
šoku. Ona nije ni pokušala da se odbrani koliko je bila zbunjena, a Raskoljnjikov joj je već bio zabio sekiru
posred čela.

Uhvatio ga je strah zbog neočekivanog drugog ubistva pa je samo hteo da što pre pobegne. Razmišljao je
da se prijavi, ali ne zbog straha već zbog gađenja koje je osećao prema sebi. Otišao je u kuhinju gde je
oprao ruke i sekiru. Obrisao je cipele jer je na njima video krv, a sve ostalo je bilo čisto, bar se on tome
nadao. Otišao je u predsoblje s namerom da pobegne, ali tamo je video da su vrata odškrinuta. Poletio je
prema vratima i stavio zasun na njih, a zatim je slušao da li neko hoda po zgradi.

Čuo je kako se na prvom spratu neki ljudi svađaju, a zatim i da u daljini neko korača. Znao je da će ta
osoba doći do Aljoninog stana. Stajao je iza vrata celo vreme dok je Koh zvonio i pokušavao da otvori
vrata. Ubrzo je došao još jedan momak koji će biti sudac istražitelj pa je zahvaljujući svojim
sposobnostima shvatio da je neko zapravo u stanu jer se vrata klimaju, što znači da su samo zatvorena
zasunom, a ne zaključana.

Mladić je otišao po hausmajstora da im otvori vrata, a Koh je ostao da čuva vrata po mladićevom
naređenju. Raskoljnjikov je čitavo to vreme bio iza vrata, gledao je kako brava skače i razmišljao o tome
kako će se srušiti. Kohu je dosadilo čekati pa je i sam otišao da potraži hausmajstora. Raskoljnjikov je to
vreme iskoristio kako bi pobegao.

Krenuo je prema izlazu, ali onda je čuo korake pa je otrčao nazad u stan. Međutim, onda je čuo viku i
opet je izašao iz stana te krenuo niz stubište s namerom da prođe pokraj Koha i ostalih pa šta bude bude.
Ali sreća mu se osmehnula kada je video da su vrata stana gde su pre bili moleri potpuno otvorena.
Uleteo je unutra, a kad su oni nastavili prema Aljoninom stanu, on je izleteo napolje.

Znao je da su do sad već svi oni u stanu, ali je isto tako znao i da ne sme da trči jer bi bio sumnjiv. Zato je
skrenuo u uličicu gde je bilo puno ljudi i gde se osećao sigurno. Došao je u svoju zgradu sa suprotne
strane, nakon puno prolivenog znoja, i krenuo je prema svojoj sobi. Ali setio se sekire pa je bez
razmišljanja uleteo u hausmajstorov stan i bez problema vratio sekiru tamo gde je bila. Prošao je pokraj
zatvorenih vrata gazdaričina stana, a kada je ušao u svoju sobu bacio se na krevet i zaspao.

Drugi deo

I.

Čitav dan, od kad je došao, proveo je ležeći, a onda se naglo ustao iz kreveta u tri ujutro. Počeo je osećati
strah, pa je krenuo sve da provjerava. S dna hlača je odrezao rese na kojima su se videli tragovi osušene
krvi, povadio je stvari koje je ukrao iz džepova i stavio ih u rupu pod tapetu. Skinuo je petlje ispod pazuha
i razderao na komadiće pa ih je stavio u uzglavlje u rubeninu. S leve strane pantalona je istrgnuo džep jer
je u njega bio stavio krvav novčanik i na kraju je skinuo čarape jer su na vršku takođe bili tragovi krvi.
Odlučio je da se svega toga reši odmah, ali jeza i groznica su ga po ko zna koji put svladale i zaspao je.

Iduće jutro ga je probudilo lupanje na vratima. Bili su to Nastasja i domar koji mu je doneo sivi papir
zapečaćen voskom. Bio je to poziv da se javi na policiju, ali ipak samo za ured nadzornika redarstvene
ispostave. Obukao se i krenuo prema izlazu, ali onda je shvatio da je sve što je ukrao još uvek u rupi koja
se lako može naći i da ga policija možda samo želi izvući iz sobe kako bi je pretražili. Ipak je samo
odmahnuo rukom i izašao na ulicu.

Kada je došao u policiju bio je upućen perovođi gde je dobio spis u kome je pisalo da ga njegova
gazdarica Zarnjicina traži da mu isplati dug od 115 rubalja. Kapetan/oficir Nikodim Fomič se izderao na
Luizu Ivanovnu jer je opet bilo skandala u njenoj kući zbog toga što neki pisac nije imao da plati.

Raskoljnjikov im je ispričao kako je nepravedno to što ga je starica tužila jer mu je nakon smrti svoje ćerke
koja je umrla od tifusa, i za koju se Raskoljnjikov trebao venčati, obećala da ona tu menicu od 115 rubalja
neće dirati sve dok on sam ne plati. Perovođa je Raskoljnjikovu diktirao šta da napiše kako bi odgodio
plaćanje duga gazdarici. On je to sve pisao, a kada je završio, dobio je odvratnu pomisao da više prema
nikom ništa ne oseća.

Bio je toliko očajan da je bio spreman dići se i otići do stola Nikodima Fomiča i ispriča mu šta se sve desilo
jučer. Zaustavilo ga je to što su Nikodim i Ilija Petrovič pričali o ubistvu. Govorili su kako će se pustiti i Koh
i student Pestrjakov jer nema smisla da su oni kao ubice zvali domara. Dodali su i to kako Koh planira
platiti misu zahvalnicu što ga ubica nije ubio sekirom. Nakon što je Raskoljnjikov nepotrebno imao kratak
razgovor s Ilijom o tome kako je bolestan od jučer i kako je takav izlazio na ulicu u osam sati, brzo je
krenuo kući da bi sve pospremio jer je očekivao pretres.

II.

Raskoljnjikov je požurio kući da bi sve ukradeno pobacao jer je imao osećaj kao da će policija svaki čas
doći i sve pregledati. Još sinoć u snu je zaključio da je sve najbolje baciti u kanal, ali ulice su bile pune i
nije imao šanse da to baci, a da ne izgleda čudno. Zatim su mu na pamet pali Njeva i Otoci, ali nije izveo
nijedan od tri plana već je na trgu u jednom ograđenom, građevinskom dvorištu ispod velikog kamena
pobacao sve i izašao sa smeškom jer je zameo svoje tragove. Mislio je čak i da ako nađu te stvari, ko bi
pomislio na njega.
Kada je išao prema svojoj sobi, počeo je da razmišlja o tome kako uopšte nije pogledao šta je zakopao.
Počeo se plašiti da nikad neće ozdraviti. Mrzeo je ljude i sve što se odnosi na njih. Bio je spreman ugristi i
pljunuti na onoga ko mu se obrati. Nesvesno je došao Razumihinu na vrata, a kada ga je on pustio unutra
samo se svalio na njegov kauč. Razumihin je zaključio da je Raskoljnjikov jako bolestan i da mu treba
pomoć pa mu je između ostalog ponudio da s njim uđe u posao prevođenja Heruvimovih tekstova, ali
Raskoljnjikov je to odbio i otišao.

Hodao je po sredini Nikolajevskog mosta. Sredina je predviđena za kočije, a ne pešake pa je zato pokupio
udarac bičem. Zbog sažaljenja i svog izgleda od jedne je žene dobio 20 kopjejaka, ali ih je ljuto bacio u
vodu i time prerezao svaku vezu sa svima i svime. Probudio se u sumrak zbog užasne vike koja je dolazila
iz hodnika. Raspoznao je da Ilja Petrovič psuje i tuče njegovu gazdaricu dok su svi ljudi okolo gledali.
Mislio je da možda samo umišlja, ali je jasno i glasno sve čuo. Pričekao je da se galama smiri i onda je
ponovno legao, ali nije mogao da zaspe.

Nakon pola sata mu je u sobu došla Nastasja s hranom. Raskoljnjikov ju je pitao zašto je Petrovič tukao
gazdaricu, a Nastasja mu odgovori da je prebolestan i da mu je sva krv došla u mozak pa zato izmišlja
stvari. Zadnje čega se seća pre nego što se onesvestio jest to da mu je Nastasja donela čašu vode koju je
nakon jednog gutljaja prosuo sebi po prsima.

III.

Raskoljnjikov se probudio nakon četiri dana. Čim se probudio ugledao je Nastasju i pomoćnika trgovca
Šehopajeva, koji je došao isporučiti 35 rubalja koje Raskoljnjikovu šalje njegova majka. Raskoljnjikov nije
hteo da potpiše, ali Razumihin ga je naterao. Nastasja je na Razumihinovo naređenje donela supu s
krompirom i kašom od riže, dva piva, so, biber, govedinu, čaj… Raskoljnjikov je shvatio da bi mogao da
iskoristi situaciju u kojoj se nalazi u svoju korist tako što će se pretvarati da je još uvek u bunilu i da ništa
ne razume.

Razumihin mu je ispričao kako je iz njegovog buncanja shvatio je dužan onih 115 rubalja i kako je uspeo
da obustavi sve vezano za policijska posla jer se dogovorio sa gazdaricom da će Raskoljnjikov platiti što
pre bude mogao.
Raskoljnjikov je jedva čekao da izađu iz njegove sobe kako bi mogao da pogleda jesu li otkrili rese od
hlača i džep u peći gde ih je ostavio. Nisu ih primetili, kao što nisu primetili da je čarapa o kojoj je buncao
zapravo umrljana krvlju. Postao je paranoičan i odlučio je da pobegne u Ameriku jer je mislio da znaju
sve, ali da se samo prave da ništa ne znaju kako bi ga što bolje okrivili. Ali, svi su mu planovi propali kada
je zaspao. Nakon šest sati spavanja, probudio se kada mu je Razumihin ušao u sobu i počeo da priča o
tome kako je za kapu, cipele, pantalone i košulje dao samo devet rubalja i 55 kopjejaka.

IV.

Razumihin je pričao sa Zosimom o svojoj selidbi, svom stricu Porfiriju Petroviču i naposletku o ubistvu
Aljone i Lizavete Ivanovne. Govorio je kako je glupo i nelogično to što su pritvorili Koha i Pestrjakova jer je
nemoguće da su ih oni ubili i kako policija kao ubicu sada vidi molera Mikolaja koji je tu noć radio u
njihovoj zgradi.

Moler Mikolaj je u noći ubistva otišao Duškinu da dobije polog za minđuše koje je našao na cesti i dobio
je jedan rubalj za njih. Duškin je saznao šta se desilo sestrama i kada je ponovno sreo Mikolaja pitao ga je
da li zna za ubistvo i otkud mu zapravo minđuše. Mikolaj je tada pobegao jer se nije ničega sećao i mislio
je da je on počinio ubistva. Našli su ga u staji kako pokušava da se obesi. Odveli su ga u policiju gde im je
priznao da je minđuše našao iza vrata stana u kojem su radili i da su se on i Mitrej naganjali i tukli
(drugarski), ali nema dokaza da Mikolaj nije počinio ubistvo pa je zato već svrstan među ubice.

Razumihin se ne slaže s policijom i veruje da je Mikolaj nevin. Pretpostavlja da je ubica samo izgubio
minđuše kada je bežao.

V.

U sobu je ušla svima njima nepoznata ličnost koja se posle predstavila kao Petar Petrovič Lužin.
Raskoljnjikov ga je ignorisao, a Lužin je uvređen ostao stajati sve dok mu Razumhin nije rekao da sedne i
predstavio ih sve redom. Raskoljnjikov je dobro pogledao Lužina i zaključio da sva nova odeća i njegovo
ponašanje prema njoj odaju da je nedavno kupljena u neku svrhu. Zato se samo zlobno nasmešio,
okrenuo se i nezainteresovano nastavio da gleda u strop.

Raspravljali su o tome da li još uvek ima delatnosti i o ličnoj koristi. Kada se Lužin već spremao da ode,
pomenuo je moral što je Raskoljnjikova razbesnilo. On je Lužinu pomenuo kako je i on sam rekao da ga
veseli što će se oženiti sirotinjom kako bi mu bilo jeftinije i kako bi mogao da gospodari ženom. Lužin se
na to uvredio i rekao da on ne zna zašto je njegova majka njegove reči toliko izvrnula. Dodao je i da mu
nikad neće oprostiti njegove reči.

Lužin je ljuto otišao, a Raskoljnjikov je zatim isterao Razumihina i Zosima. Jedino je ostala Nastasja koja je
izašla nakon što ga je pitala da li želi malo čaja. Razumihin i Zosim su počeli da sumnjaju u Raskoljnjikova i
dogovorili su se da će ga čuvati preko Nastasje i da će se naći za pola sata kako bi popričali o tome.

VI.

Kada je konačno ostao sam, Raskoljnikov se ustao, obukao svu novu odeću koju mu je doneo
Razumnihin, uzeo ostalih 25 rubalja i 45 kopjejaka, pa izašao napolje. Došao je do Sijenskog trga gde se
raspitao za trgovce koji su neki dan pričali s Lizavetom. Kada ih nije našao, produžio je do Vrtne ulice
ispred jedne kafane gde je bilo oko 40-ak „dama“. Nastavio je do Kristalnog dvorca gde je naručio čaj i
novine od pre pet dana pa do danas.

Zamjotov je došao do Raskoljnjikova i seo s njim, rekao je kako se baš puno spominju požari, ali
Raskoljnjikov je rekao da njega ne zanimaju požari već nešto drugo pa ga je upitao zar ga ne zanima o
čemu je čitao. Šapnuo mu je da je čitao o Aljoni, istoj onoj starici zbog koje se onesvestio kada su o njoj
pričali u uredu. Prvo su na minut ćutali, a onda je Raskoljnjikov počeo da se smeje što je Zamjotov
shvatio na dva načina – ili da je lud ili…

Pričali su o tome kako su u Moskvi neki ljudi pokušali u banci da zamene lažni novac za pravi, ali nisu
uspeli zbog jednog čoveka kome su ruke verovatno zadrhtale. Raskoljnjikov je za to imao rešenje tj.
ispričao je Zamjotovu kako bi on to napravio bez pogreške. Posle je opet Raskoljnjikov ispričao način kako
bi on ubio Aljonu i Lizavetu i kako bi sakrio ukradeno. Ispričao mu je priču točno kako je sakrio novac,
naravno ne pominjući imena mesta gde je sakrio već samo način.

Pozvao je konobara da plati račun i ostavio mu bakšiš od 20 kopjejaka što je začudilo Zamjotova jer su
malopre pričali kako ubica sada ima puno novaca. Na izlazu je sreo Razumihina koji mu je održao lekciju
jer je pobegao iz sobe, ali Raskoljnjikov mu je rekao da se prestane truditi oko njega jer je dosadan i
naporan. Razumihin ga je uveravao da se svi uvek pokaju i da će mu se vratiti, pa mu je nekoliko puta
ponovio svoju adresu gde će se večeras održati proslava njegova useljenja.
Raskoljnjikov je došao na Voznjesenski most i tamo se nagnuo na ogradu, sve je počelo da mu se okreće,
a onda se naglo stresao kada je pokraj sebe osetio neku osobu. Okrenuo se i ugledao ženu koja je zatim
jednostavno skočila u vodu i odmah isplivala na površinu vode s leđima okrenutim prema nebu. Ljudi su
počeli da se okupljaju i prepoznali su je kao Afrosinjušku. Redar je već bio na dnu stepenica i izvukao je
van. Nakon nekoliko trenutaka ona se osvestila i počela da kiše i frkće.

Raskoljnikova su noge same odvele do Aljonine zgrade, uspeo se do trećeg sprata posmatrajući svaki
detalj u zgradi. Na njegovo iznenađenje vrata su bila širom otvorena i unutra su bila dva radnika koja su
preuređivala prostor. Oni nisu ni primetili Raskoljnjikova sve dok se nije dignuo s prozora na kojem je
sedeo i otišao do spavaće sobe. Tada ga je stariji radnik pitao šta želi, rekao je da želi da iznajmi stan.
Zajedno su otišli domaru koji je Raskoljnjikova, kada mu je ovaj rekao da želi da iznajmi upravo taj stan,
izgurao van jer je mislio da je poludeo.

VII.

Raskoljnjikov se uputio prema redarstvenom uredu kada je opazio da se svet skuplja oko neke kočije pa je
i on krenuo u tom smeru. Kada se približio kočiji, koja je očito pripadala nekom bogatašu, shvatio je da su
konji nasmrt pregazili Marmeladova pa je odlučio da uzme stvar u svoje ruke. Zamolio je da telo
Marmeladova odnesu u stan kako bi što pre dobio pomoć lekara, obećavši da će on sve platiti. Doneli su
Marmeladova i stavili ga na kauč, a svi su ljudi odmah počeli da dolaze i stvaraju gužvu.

Katerina je poslala Polju da ode po Sonju, deca su samo gledala uplašeno iz ćoška. Pozvani su lekar i
sveštenik. Lekar je rekao da mu nema spasa i da će umreti za par trenutaka. Marmeladov je umro u
Sonjinim rukama, a ona se u tom momentu onesvestila.

Raskoljnjikov je Katerini dao 20 rubalja i obećao je vratiti se možda čak i sutra. Na nekoliko zadnjih
stepenica je Poljenjka stigla Raskoljnjikova i pitala ga za ime i adresu, rekavši da su je poslale Sonja i
mama. Raskoljnjikov joj je dao ime i adresu i zamolio devojčicu da se ponekad pomoli i za njega.

Kada je ponovno došao na most, Raskoljnjikov je zaključio da njegov život nije umro zajedno s babinim i
da on i dalje ima pravo na dobar život, pa je krenuo na Razumihinovu proslavu useljenja.
„Moj život nije ipak umro zajedno sa starom babom!“

Tamo mu se samo ispričao i odlučio je da krene kući. Zosimov mu je dao prašak koji će ga navodno
izlečiti, a Razumihin je odlučio da ga otprati do kuće. Celim putem do kuće je polupijan Razumihin
Raskoljnjikovu pričao o Zosimovim teorijama i o tome kako im je Zamjotov sve ispričao. Kada su došli do
stepenica koje vode do Raskoljnjikovljeve sobe videli su svetlo pa su pažljivo krenuli prema vratima.

Kada je Raskoljnjikov otvorio vrata, dočekale su ga majka i sestra koje su sat i po pričale s Nastasjom i
brinule se zbog toga gde je bolesnik otišao. Majka i sestra su požurile i zagrlile ga, ali Raskoljnjikov nije
imao snage da ih zagrli i jednostavno se onesvestio. Razumihin je naložio da mu daju vode, pa je ubrzo
došao svesti.

Treći deo

I.

Uprkos zabrinutosti i ljubavi na majčinu i sestrinu licu, Raskoljnjikov ih je isterao jer su ga bunile. Rekao je
Dunji da on ne odobrava njen brak i da večeras napiše pismo u kojem odbija Petroviča i da mu ga sutra
ujutro donese da proveri, jer on ne želi da se njegova sestra žrtvuje za njega. Ali Dunja je to odbila i njih
dvoje bi se posvađali da majka i Razumihin nisu izašli s njom napolje.

Majka i Dunja nisu htele da odu od Raskoljnjikova nego su htele da prespavaju kod gazdarice. Ali,
Razumihin im je rekao da ne mogu to da urade tako jer bi gazdarica bila ljubomorna na njih, posebno na
Dunju. Rekao je i to da bi ih Raskoljnikov zamrzeo ako ostanu tu, ali im je obećao da će ih otpratiti do
njihovog smeštaja, vratiti se Raskoljnjikovu, zatim njima javiti stanje pa dovesti Raskoljnjikovu lekara
Zosimova i ponovno se vratiti s vestima. Nakon toga će se vratiti Raskoljnjikovu i spavati u hodniku kako
bi pazio na njega.

Razumihin je dopratio Dunju i majku do stana. Čitavim putem im je pričao o laži i iskrenosti, kako Petrovič
nije za Dunju jer je on glupan, čak im je i poljubio ruke. Vratio se dva puta, kako je i obećao. Prvi put je
došao i rekao da Raskoljnjikov spava kao klada, a drugi put je doveo i lekara sa sobom. On je potvrdio da
je Raskoljnjikov dobro koliko može da bude. Kada su Razumihin i lekar izašli na ulicu, lekar je primetio
kako je Dunja zamamna, na što ga je Razumihin uhvatio za grlo i rekao da ništa ne pokušava. Razumihin i
lekar su se dogovorili da će lekar spavati kod gazdarice i zabavljati nju, dok će Razumihin spavati u kuhinji
i kada god se probudi otići do Raskoljnjikova.

II.

Razumihin se u osam sati ujutro probudio s osećajem koji nikad pre nije osetio, a znao je da su njegova
maštanja neostvariva. Bilo ga je sram i jučerašnjeg vređanja Petroviča, jer ko je on da sudi nekome koga
ne zna. Odeću je pregledao pažljivije nego inače, ali nije se obrijao jer je smatrao da bi Dunja i majka
mogle da pomisle da se uredio zbog njih.

Razumihin je dosta dugo sedeo kod Dunje i majke. Ispričao im je o Raskoljnjikovom stanju, a zatim su ga
one ispitivale o njegovu zdravlju, što ga najviše raduje i pitale su da im ispriča nešto više o braku između
Raskoljnjikova i gazdaričine ćerke. Majka je tražila Razumihinovo mišljenje o Petroviču, s obzirom da
pismo koje im je taj dan poslao i u kojem se ispričava što nije mogao da dođe po njih na kolodvor.
Petrovič im je obećao da će ih posetiti danas u osam sati, ali moli da tamo ne sretne Raskoljnjikova jer
ako ga sretne samo će otići. Svo troje su se uputili da posete Raskoljnjikova.

III.

Dočekali su ih lekar i Raskoljnjikov. Sve je prošlo neočekivano dobro i svi su se izmirili. Majka je
ispripovedala kako je Marfa Petrovna umrla tako što ju je muž pretukao, a onda je ona, kao i obično,
otišla u hladan izvor da se okupa i tamo doživela kap. Dalje se nastavio razgovor o Petroviču.
Raskoljnjikov je dobio pismo da pročita, kao što su to pre napravili i oni. Raskoljnjikov je otvoreno rekao
da je pismo napisano nepismeno, sudski i prehladno i da ih pokušava što pre zavaditi jer laže o novcu koji
je on dao udovici. Dunja je pozvala brata i Razumihina da dođu u osam sati kako bi se zajedno s njima
sastali s Petrovičem, na šta su oni pristali.

IV.

U sobu je ušla devojka koju prvo niko nije prepoznao, bila je to Sofja Semjonovna Marmeladov.
Raskoljnjikov ju je predstavio svima u sobi, a ona je rekla da je došla s namerom da ga u Katerinino ime
pozove na zadušnicu. Kada su Dunja i majka otišle, Raskoljnjikov je pozvao Razumihina da ga savetuje da
li da ode u redarstvo ili da priča s njegovim stricem Porfirijem o zalogu koji je imao kod Aljone, pod
izgovorom da je kod nje imao jedino što je ostalo od njegova oca tj. sat. Bojao se da će ga majka pitati
gde mu je upravo taj sat.

Iz zgrade su zajedno izašli Razumihin, Raskoljnjikov i Sonja. Raskoljnjikov je Sonju tražio adresu da bi je
posetio i onda je svako krenuo svojim putem. Sve dok Sonja nije došla do svog stana, pratio ju je neki
pedesetogodišnjak s ko zna kakvom namerom, a onda je i on sam ušao u stan pored njenog, kod
gospođe Roslih. Na putu do Razumihinova stana Raskoljnjikov je zezao svog drugara kako se danas
uredio, kako je čudno sedeo i kako se zacrveneo kada ga je Dunja pozvala na večeru. Prozvao ga je
Romeom.

V.

Raskoljnjikov i Razumihin su ušli u stan veselo, smejući se, a tamo su ih dočekali Porfirij i Zamjotov.
Raskoljnjikov je zamolio Porfirija da mu pomogne da vrati zalog, ali Porfirij je rekao da mu je sve u policiji
i da se jedino on nije javio. Raskoljnjikov je rekao da je bio bolestan pa nije mogao pre. Bio ljut i dok je
Porfirij radio čaj, razmišljao je kako ih sve mrzi jer je mislio da su sve shvatili i sada ga samo proveravaju.

Pomenuli su kako je jučer Razumihin otišao usred priče o tome da li postoji zločin ili ne. Razumihin se
suprotstavio da okruženje uvek deluje na pojedinca kada uradi tako nešto , rekavši da na 40-ogodišnjeg
muškarca koji je obeščastio 10-ogodišnju devojčicu sigurno nije delovalo okruženje. Na to se Porfirij
pobunio i pomenuo je jedan Rodionov članak iz Periodične besede. U članku je napisano da se svet deli
na obične i neobične ljude, obični ljudi služe za razmnožavanje i oni su ljudi sadašnjosti, dok su neobični
ljudi tu da vuku čovečanstvo i imaju pravo na uništavanje nekih običaja i ljudi da bi opravdali svoje više
ciljeve, i to su ljudi budućnosti.

Porfirij nije hteo da odustane od teme pa je Raskoljnjikov sada skoro potpuno bio siguran da on sumnja,
tako je i prozreo kroz njegovu zamku. Naime, kada je Raskoljnjikov bio spreman da ode, Porfirij ga je
zaustavio da ga pita da li je, kada je išao da založi očev sat u osam sati, video molere kako rade. Pitao ga
je da li se seća otvorenog stana i da li su u njemu bili moleri. On je rekao da se ne seća ni molera ni
otvorenog stana, ali da se seća kako se Aljonin komšija selio jer je video kako vojnici iznose kauč iz stana.
Naravno, to se desilo tri dana pre ubistva pa njegova pitanja nisu imala smisla. Raskoljnjikov i Razumihin
su namršteni izašli na ulicu.

VI.
Čitavim putem do Bakaljejevljeva svratišta su Razumihin i Raskoljnjikov analizirali šta se desilo. Razumihin
je obećao održati lekciju Porfiriju kad se vrati kući. Rakoljnjikovu je odjednom palo na pamet da mora
nešto proveriti u sobi pa je rekao Razumihinu da sam ode na večeru i da kaže da će on ubrzo doći.
Raskoljnjikov je došao u sobu i detaljno je opipao rupu u zidu gde je bio sakrio sve šta je ukrao babi. Kada
se uverio da je sve čisto, izašao je napolje.

Dok je silazio niz stepenice čuo je kako je domar rekao nekom čoveku da je to on i pokazao je na njega.
Raskoljnjikov se spustio do domarovog stana i pitao o čemu je reč, na što ga je stranac pogledao i otišao
bez reči. Raskoljnjikov je krenuo za njim. Isprva je hodao za njim, a onda mu je došao sa strane i upitao ga
šta želi, na što mu je stranac samo rekao: „Ubico!“.

Stranac je skrenuo i otišao dalje svojim putem dok je Raskoljnjikov ostao ukopan u mestu, gledajući mu u
leđa. Nije bio sposoban otići na večeru, nije se ni setio večere već je otišao u sobu i legao na kauč. Tako je
ležao pola sata kad su Nastasja i Razumihin došli da ga provere. Sanjao je da je bio na ulici, nije znao
zašto, a onda mu se učinilo da ga onaj isti stranac zove na svoju stranu ulice. Otišao je do njega, ali on je
već bio krenuo dalje. Raskoljnjikov ga je pratio, ne znajući gde ide, i tako je dospeo u Aljonin stan, a
stranca više nije video.

Otišao je do mesta gde je na zidu visio ogrtač. Maknuo je ogrtač i iza njega je bila stolica na kojoj je
sedela Aljona smeškajući se. Izvadio je sekiru iz kabanice i njome je udarao babu po glavi, ali ona se samo
još jače smejala, a svet se skupljao i sve to gledao.

Trgnuo se iz sna i kada je otvorio oči video je figuru koja mu stoji na vratima. Samo je ponovno legao i
zatvorio oči, ali onda je opet otvorio oči lagano da ga figura ne vidi i video kako čovek ulazi u sobu i seda
na jednu od stolica. Kada je shvatio da čovek neće otići, podigao se u sedeći položaj i pitao ga ko je i šta
želi. Čovek se predstavio kao Arkadij Ivanovič Svidrigajlov.

Četvrti deo

I.
Raskoljnjikovu nije bilo jasno šta Svidrigajlov želi od njega. Pričali su o tome kako je Marfa pre sedam
godina, kada su se ona i Svidrigajlov tek upoznali, njemu smanjila dug od 70 hiljada srebrnjaka na 30
hiljada i da su se oni tako venčali. Marfa je imala papir koji to dokazuje sve do prošle godine kada mu ga
je za imendan vratila. Pričali su o priviđenjima i kako je Marfa u tri dana došla tri puta na kratko vreme, a
Svidrgajlov je svaki put bio budan.

Svidrigajlov je konačno objasnio zašto je došao Raskoljnjikovu, rekao je da želi da se ispriča Dunji. Želi da
je nagovori da se ne udaje za Petroviča, obećao je da će joj dati 10 hiljada rubalja, ali Raskoljnjikov je
rekao da neće preneti poruku Dunji. Na izlazu je Svidrigajlov rekao da Dunja za dva-tri tjedna može doći
da pokupi tri hiljade rubalja koje joj je Marfa ostavila u tastamentu.

II.

Raskoljnjikov, Razumihin i Petrovič su se u isto vreme našli pred Dunjinim stanom. Prvo su ušli
Raskoljnjikov i Razumihin, a onda Petrovič koji je ostao u hodniku da bi skinuo ogrtač. Sedeli su za stolom
u neugodnoj tišini. Majka je pokušala da razbije tišinu tako što je pomenula da je Marfa umrla i došli su
na temu o Svidrigajlovu i o tome kako je došao u Petrograd.

Raskoljnjikov pred Petrovičem nije hteo da oda zašto ga je Svidrigajlov posetio pa se Petrovič našao
uvređenim. Bio je spreman da ode, ali je Dunja zamolila da se reši problem između njega i njenog brata,
ali oni su se počeli svađati i na kraju je cela svadba otkazana jer je Petrovič smatrao da ljubav prema
mužu treba da nadvlada ljubav prema bratu.

III.

Petrovič se osećao kao da ga je pogodio grom. Sanjao je o devojci koja će da bude obrazovana i lepa i
svakako siromašna, jer bi ga onda smatrala svojim spasiocem. Ali sve je to uništila njegova prevelika
samouverenost i divljenje prema samom sebi, uz pomoć Raskoljnjikova i Razumihina.

Razumihin je izneo plan u kojem govori kako će osnovati vlastitu izdavačku kuću. Rekao je da mu stric
nudi hiljadu rubalja kako bi pokrenuo nešto svoje, a sad može uzeti novac i od Dunje kako bi pokrenuli
posao. Zna izdavače kojima prevodi nisu pokupili svu pamet sveta. Štaviše, uopšte ne razmišljaju
razborito. Obećao im je srediti trosoban stan kako bi porodica mogla zajedno živeti.
Majka je pitala Raskoljnjikova šta misli o toj ideji. On je rekao je da je ideja dobra i ostvariva, a zatim se
ustao i krenuo da ide. Rekao im je da ga ne posećuju, da će on sam doći, ako i kada bude mogao.
Razumihin je istrčao za njim na hodnik. Raskoljnjikov mu je rekao da ne napušta njih dve i da mu ni on ne
smeta. Od tog momenta je Razumihin Dunji i Puljheriji postao brat i sin.

IV.

Raskoljnjikov se uputio Sonji. Domar mu je nekako objasnio kako da dože do krojačevog stana. Sonja je u
isto vreme bila i prestrašena i srećna što vidi Raskoljnjikova pa je počela plakati. Pričali su o Katerininom i
Sonjinom odnosu. Sonja je branila Katerinu i svaki njen postupak. Raskoljnjikov je počeo da priča o
Sonjinom životu, o tome kako će Katerina naverovatnije uskoro umreti i tako će deca ostati Sonji na teret.
Ali Sonja to nije mogla da prihvati, samo je stajala na mestu dok je Raskoljnjikov hodao po sobi.
Odjednom je on kleknuo i poljubio Sonji nogu, rekavši da se poklonio svim ljudskim patnjama, a zatim je
zamolio/naložio Sonji da mu pročita o uskrsnuću Lazarovu.

Raskoljnjikov joj je rekao da je prekinuo sve veze s majkom i sestrom, da ne može više živeti bez nje i moli
je da pođe s njim jer ne zna da li će se više vratiti. Sonja nije prihvatila jer joj ništa nije bilo jasno.

„Mi smo zajedno prokleti, zajedno ćemo i otići.“

Pre odlaska joj je obećao da će doći sutra i reći joj ko je Lizavetin ubica, budući da je ona bila vrlo bliska s
Lizavetom. Čitav njihov razgovor je prisluškivao Svidrigajlov, koji je bio iznajmio sobu do Sonjine.

V.

U 11 sati je Raskoljnjikov došao u redarstveni ured da bi posetio Porfirija Petroviča. Iako su ga najavili
Porfiriju, bio je iznenađen što je morao da čeka da ga pozovu jer je bio uveren da će ga zbog sumnji
odmah prihvatiti. Čitavo vreme se ogledavao oko sebe da vidi da li ga neko posmatra i čuva li ga neki
stražar. Kada je ušao u Porfirijev kabinet osetila se napetost. Porfirij mu je pružio obe ruke, ali mu nijednu
nije dao. Kada je Porfirij potvrdio da je sve u redu sa spisom koji je Raskoljnjikov trebao da pripremi u vezi
zaloga, Raskoljnjikov je napomenuo da mu se čini da je Porfirij juče rekao kako ga treba ispitati o njegovu
poznanstvu s Aljonom.

Porfirij je hodao amo-tamo po sobi što je razljutilo Raskoljnjikova. Odjednom ga je pitao da li zna da
postoji univerzalno pravilo kojim istražitelji osumnjičenima uvek postave najsitnija pitanja, a onda ona
najopasnija. Porfirij se na to zbunio, a zatim prasnuo u smeh. Porfirij se nije prestajao smejati i to je
naljutilo Raskoljnjikova pa je on planuo i rekao da ga izvoli pitati to šta ima, ili neka ga pusti da ide jer
mora na sahranu.

Porfirij mu se izvinio i zamolio ga da ostane da popričaju kao drugovi. Raskoljnjikov je seo i pozorno
slušao kako mu Porfirij priča o načinu na koji se u istražiteljstvu većinom radi. Osumnjičeni se nikad neće
privesti pre nego što se skupe čvrsti dokazi, zato se pusti da hodaju na slobodi. Mogu da pobegnu fizički,
ali nikad neće pobeći i psihički jer će uvek imati na pameti svoj zločin. Sami će se vrtiti u njegovom
radijusu, a onda će jednostavno biti ulovljeni.

„…ja ionako znam da je on moja žrtvica i nikamo mi neće umaknuti!“

Raskoljnjikov je samo mirno sedeo, bio je bled, srce mu je brzo lupalo i osećao je penu na ustima, ali
odlučio je ćutati jer je to najbolji način da se ne izda. Porfirij je nastavio da priča o oštroumnosti,
navodeći kako se zločinci sami izdaju. Navodio je primere baš kakve je imao Raskoljnjikov – kako dolazi u
ured pa se tamo onesvesti zbog zagušljivog zraka, vuče za nos čoveka koji na njega sumnja i neprestano
će započinjati razgovor o zločinu.

Raskoljnjikov se našao u tim rečima pa je podivljao, rekao je da ga pusti na miru jer on zna šta radi. Vikao
je da ne dopušta da se prema njemu tako ophodi. Porfirij je pomalo gubio miran izraz lica i prelazio je u
namrgođenost i bes. Pred vratima je zaustavio Raskoljnjikova i rekao da mu želi pokazati jedno
iznenađenje iza zaključanih vrata.

VI.

Baš kada je Porfirij uzeo ključ da može otključati tajnu, kroz vrata je uleteo Nikolaj. Porfirij je bio ljut jer
ga još nije bio zvao da uđe. Nikolaj je pao na kolena i priznao da je ubio Aljonu i Lizavetu Ivanovnu, ali
Porfirij ga je optužio da ne govori takve reči. Kao što je isterao sve znatiželjne ljude iz svog ureda, Porfirij
je tako isterao i Raskoljnjikova. Ali onda je potrčao je za njim na stepenice samo da mu kaže da ga još
uvek mora ispitati, pa da se nada da će se videti.

Čim je Raskoljnjikov došao u sobu, bacio se na kauč i razmišljao o Porfirijevom govoru. Nije znao da li mu
se ruga kao da sve zna ili je to sve samo slučajnost. Raskoljnjikov se spremao da ode do Katerine
Ivanovne i baš kada je krenuo da otvori vrata, vrata je otvorio isti čovek od jučer, samo što je danas bio
tužniji. Raskoljnjikov ga je po glasu prepoznao kao jednog od ljudi koji su stajali ispred Aljonine zgrade
kada se on išao raspitati o stanu i krvi. Rekao je kako je on danas, pre nego što je i sam Raskoljnjikov bio
došao u Porfirijev ured, ispričao Porfiriju šta se sve desilo i kako je on trebao da bude ono zaključano
iznenađenje. Izvinio se i poklonio pa izašao iz sobe. Raskoljnjikov je sad bio još hrabriji i odlučniji.

Peti deo

I.

Petar Petrovič je tek ujutro shvatio da je ono šta se jučer desilo s Dunjom činjenica koju ne može da
promeni. Žalio je jer mu gazda kod koga obnavlja stan ne želi prekinuti ugovor i želi potpuni dogovoreni
iznos. Takođe žali što mu neće vratiti predujam u prodavnici gde je kupio nameštaj, iako nameštaj još nije
ni iznio iz prodavnice. Isto tako žali što Dunji i njenoj majci nije dao 1.500 rubalja da potroše, jer bi one
bile primorane ne završiti tako odjednom i bez grižnje savesti s njim.

Kada se vratio kući, Lužin je brojao novac i pričao sa Semjonovičem o komuni. Dotaknuli su i temu Sonje
Marmeladov i Semjonovičevih osećanja prema njoj. Lužin je zamolio da mu dovede Sonju u sobu i da
ostane s njima dok on priča s njom. Lužin joj je rekao da bi se moglo organizovati sakupljanje novca ili
lutrija za njenu porodicu kako bi im se pomoglo. Dok se to ne desi, dao joj je 10 rubalja i zamolio da
nikome ne kažu da joj je on dao taj novac. Štaviše, da majci ni ne govori o tim novcima jer je smatra
rasipnom.

II.

Na podušnicu nije došao niko od ljudi koje je Katerina očekivala. Došli su Amalija Ivanovna, koja je
osigurala većinu suđa i dopustila da se hrana priprema u njenoj kuhinji, Poljačić i njegova dva druga,
kancelarist, gluhi i slepi starčić, poručnik, poštar i na kraju kao vrhunac – Raskoljnjikov.
Sonja je došla poslednja i najavila da se Petar Petrovič ispričava što nije mogao da dođe, ali obećava da
će doći što pre bude mogao i dodala mu je još brojne pozitivne prideve. Katerina je čitavo vreme pričala
samo s Raskoljnjikovim tj. sve šta je radila bilo je ismejavanje Amalije. Ubrzo su se Katerina i Amalija
počele jako svađati o tome čiji je otac bolji i plemenitiji. Došlo bi i do „tučnjave“ da na vrata nije došao
Petrovič.

III.

Katerina je dotrčala do Petroviča i zamolila ga da je sačuva od Amalije, ali on je rekao da ne želi da


sudeluje u njihovim svađama i da je došao da razgovara sa Sonjom. Petrovič je stao pred Sonju i privukao
pažnju svih ljudi u sobi, a zatim je optužio Sonju da mu je ukrala 100 rubalja sa stola kada ju je on
velikodušno pozvao sebi da joj ponudi pomoć oko novca.

Katerina je bila uverena u Sonjinu nevinost pa je pred svima izvrnula njene džepove, ali iz desnog džepa
je ispalo smotanih 100 rubalja. Odmah su svi napali Sonju i Katerinu, a Petrovič je ispao veliki čovek kad
je rekao da tu staje sa slučajem i neka Sonji ovo samo bude lekcija za budućnost.

S vrata je odjednom progovorio Lebezjatnjikov i prozvao Lužina varalicom. Objasnio je da je video na


izlazu da je Petrovič Sonji potajno stavio novac u džep. Petrovič je rekao da ga prestane klevetati i bio je
spreman izaći kad je Raskoljnjikov rekao da će on pojasniti razlog zbog kojeg je Lužin to uradio.

Raskoljnjikov im je objasnio da se Lužin planirao venčati s njegovom sestrom Dunjom i kako se veridba
jučer prekinula jer je Lužin loš čovek. Oklevetao ga je da je on novce dao Sonji čiji je posao upitan. S tim
je hteo da okleveta i Sonju da bi mogao pred njegovom majkom i sestrom reći kako je Sonja kradljivica i
da on nije zaslužio prekid veridbe samo zato što su one čitavo vreme branile krivu osobu.

Lužin je znao da je gotov pa je samo optužio njih da su lažljivci i za pola sata se odselio od
Lebezjatnjikova. Sonja je otrčala kući, a Amalija je rekla Katerini da se odmah iseli i počela joj stvari bacati
po podu. Katerina se razbesnila i izašla iz sobe, govoreći da ide naći pravdu.

IV.
Raskoljnjikov je znao da neće izaći iz Sonjina stana, a da joj ne kaže da je on ubio babu. Bez ijedne reči je
seo na njen krevet i ona mu se pridružila. Prvo joj je rekao da ubica nije nameravao ubiti Lizavetu, već
samo Aljonu, ali da se Lizaveta tamo slučajno našla. Rekao joj je da je dobar drug od ubice kada to sve
zna, a zatim ju je dugo gledao ravno u oči, sve dok ona nije shvatila da je on ubica. Pala mu je pred
koljena žaleći ga što je tako nesrećan. Rekla je da će ići s njim gde kod on krene, ali tražila je od njega
objašnjenje.

Prvo se uporedio s Napoleonom i da bi Napoleon napravio isto šta i on, a zatim je rekao da je babu samo
hteo opljačkati, jer nije hteo da se njegova majka i sestre žrtvuju za njega. Na kraju je rekao da je krenuo
kao uman čovek i da ga je to i upropastilo. Čim se pitao da li ima pravo da vlada, nije ga imao, čim se
pitao da li je Napoleon, nije bio Napoleon. Hteo je saznati da li ima pravo da ubija, a na to ga je navukao
sam vrag koji je od njega napravio uš i budalu. Sonja ga je molila da se preda, ali on to nije hteo jer je
znao da nemaju dokaza da ga pošalju na robiju i da bi ga ismejavali što je ubio, a nije ništa ukrao.

V.

Lebezjatnjikov je došao Sonji i rekao da je Katerina poludela. Bila je kod nekog generala gde je na večeri
bio Semjon Zaharič. Ona je bacila tintaricu na njega kada joj nije hteo pomoći, a oni su ju navodno istukli.
Došla je kući i tuče decu redom, govori da će ići u inat prositi pred Semjonov prozor, a sad trga haljine i
radi deci krpice kao glumcima.

Sonja je izletela iz sobe i krenula majci. Lebezjatnjikov i Raskoljnjikov su je pratili dok Raskoljnjikov nije
skrenuo da ode kući pa je Lebezjatnjikov nastavio sam. U sobu mu je došla Dunja, samo da mu kaže da joj
je Razumihin rekao kako ga nepravedno optužuju i da ga ona razume. Krenula je da izađe kad ju je
Raskoljnjikov zaustavio da joj kaže kako je Razumihin dobar čovek, a onda joj je rekao da ide.

Lebezjatnjikov je zatekao Raskoljnjikova kako hoda i odveo ga do mesta gde se narod skupljao oko
Katerine, Poljičke, Ljonje i Kolje. Sonja i Raskoljnjikov su uveravali Katerinu da se vrati kući, ali ona nije
htela i samo je nastavila. Došli su policajac i činovnik, činovnik joj je dao tri rublje, a ona je počela da
priča kako je nepravedno da aristokratska porodica ovako živi. Ljonja i Kolja su se uplašili kada su vidjeli
policajca pa su zajedno potrčali.
Sonja, Polječka i Katerina su potrčale za njima i u tom momentu je Katerina pala i počela joj je curiti krv iz
usta. Katerinu su odneli u Sonjinu sobu, za njom su došli Sonja, Razumihin, Raskoljnjikov, policajac,
činovnik, Polječka, Ljonja, Kolja, gospodin i gospođa Kapernaumov i Svidrigajlov. Katerina je ubrzo posle
toga umrla, a Svidrigajlov i Raskoljnjikov su se povukli u ćošak da popričaju.

Svidrigajlov je rekao da će za onih 10 hiljada rubalja koje je nameravao dati Dunji smestiti Polječku, Ljonju
i Kolju u dobro sirotište i da će im do punoletstva svakom uplatiti po 1.500 rubalja, a da će i Sonju izvući iz
jada. Raskoljnjikov je upitao Svidrigajlova zašto je tako velikodušan, a on mu je samo ponovio njegove
pređašnje reči kada je priznavao ubistvo Sonji:

„zar zaista Lužin treba da živi i čini zlo, ili da ona umre?“ i „Polječka će krenuti tim istim putem…“.

Šesti deo

I.

Raskoljnjikova je mučilo što nema glasa od Porfirija i Svidrigajlova. Jedan dan se pred zoru probudio u
grmlju na Krestovskom ostrvu, došao je kući malo posle i spavao do dva popodne, kada ga je posetio
Razumihin. Razumihin mu je ispričao da ga je majka neki dan bolesna posetila i čekala 10 minuta pre
nego što se uvredila jer je on na nju bolesnu zaboravio i otišla. Rekao je i to da je Dunja dobila neko
pismo. Kada je Raskoljnjikov bio na odlasku da posjeti Svidrigajlova, s namerom da već jednom reši stvari
s njim, na vratima ga je čekao Porfirij sa željom da popričaju uz jednu cigaru.

II.

Porfirij je počeo priču o cigaretama i kako ih se ne može odreći jer nema nikakvu nadoknadu za to. Porfirij
je obećao Raskoljnjikovu protumačiti šta se to dešavalo među njima, a Raskoljnjikova je plašila misao o
tome da Porfirij misli kako je on nevin.

Počeo je priču s objašnjenjem da mu želi protumačiti kako je sve bilo; pažnju na Raskoljnjikova mu je bila
povukla osoba koja mu je ispričala šta se desilo u uredu, zatim se setio njegovog članka o običnim i
neobičnim ličnostima. Onda su namerno pred Razumihinom pričali o njemu, jer su znali da će mu on sve
reći i tako ga navesti da ga dođe upoznati. On mu je bio poslao onog čoveka koji mu je na ulici rekao da je
ubica.

Tema je prešla na Nikolaja, Porfirij je rekao da je on bio begunac/raskolnik i da zna kako Nikolaj nije
počinio zločin, već preuzima krivicu jer želi da oseti patnju zbog toga što je bio napustio starca i uzeo one
minđuše s poda. Raskoljnjikov je pitao ko je onda ubica, na što je Porfirij hladno odgovorio da zna da je
on ubica.

Raskoljnjikov se slabo branio, iako nije ni priznao ubistvo, Porfirij ga je uveravao da je najbolje da se
preda jer će mu se verovatno skratiti kazna i da će mu dati dan i po ili dva da reši sve šta ima za rešiti. U
slučaju da se odluči za samoubistvo, neka ostavi kratku poruku gde priznaje da je on ubica i gde je sakrio
ukradeno.

III.

Raskoljnjikov se uputio Svidrigajlovu, a ni sam nije znao zašto. Stao je nasred ceste i posmatrao je punu
kafanu. Kraj jednog od otvorenih prozora ugledao je Svidrigajlova, pogledi su im se sreli i Svidrigajlov ga
je pozvao da mu se pridruži. Pričali su besmisleno o razvratu i drugim nebitnim stvarima. Raskoljnjikov se
ustao, spreman da ode kada mu je, da bi ga zadržao, Svidrigajlov obećao da će mu ispričati priču o tome
kako ga je Dunja spašavala.

IV.

Svidrigajlov je Raskoljnjikovu ispričao da mu je Marfa postavila neke uslove pri ženidbi, vezane za
ponašanje među ženama. Rekao mu je kako je Marfa, s namerom da postane drugarica s Dunjom, njoj
rekla najviše o Svidrigajlovu pa je Dunja, kojoj se on gadio, njega naposletku počela da žali. Rekao je da je
od istine uvek bolje laskanje i da je on tako uspeo da osvoji Dunju, sve dok ona nije ponovo počela da ga
ignoriše.

Ali, ona ga je izludela pa joj je ponudio 30 hiljada rubalja samo da pobegne s njim. Bio bi ubio Marfu da
mu je rekla samo da krene s njim. Raskoljnjikov mu je rekao da ima osećaj da je u Petrograd bio došao
samo da bi Dunji napravio nešto loše, na to je Svidrigajlov rekao da je on u krivu jer se on ženi.
Svidrigajlov mu je rekao da se za mesec dana ženi za 15-ogodišnju ćerku gospođe Roslih. Pričao mu je i
da se sa skrivenom namerom brinuo za jednu majku i njenu trinaestogodišnju ćerku. Iz cele priče se
zaključuje da je Svidrigajlov pedofil. On je Raskoljnjikovu rekao da se sad rastaju, jedan će otići desno, a
drugi levo.

V.

Raskoljnjikov je još uvek imao osećaj da Svidrigajlov želi nešto od njegove sestre pa je krenuo s njim, ali
Svidrigajlov je pokupio novce iz stana i unajmio kočiju za Jelagin pred njim. Svidrigajlov ga je sedeći u
kočiji zvao da ide s njim, ali on se samo okrenuo i otišao. Čim je Raskoljnjikov zašao za ćošak, Svidrigajlov
je izašao iz kočije i krenuo za njim.

Dunja je primetila Raskoljnjikova na mostu i nije znala da li da mu se javi kad već on nju nije primetio, ali
onda je videla kako joj Svidrigajlov maše da dođe pa je samo prošla pokraj Raskoljnjikova. Kada su
skrenuli za ćošak neke ulice, Dunja je Svidrigajlovu rekla da joj sad kaže sve šta ima jer ne želi ići dalje s
njim, ali on je rekao da se to nikako ne može reći na ulici pa su se zaputili u njegov stan da bi ujedno i
pričala sa Sonjom.

Svidrigajlov je Dunji pokazao praznu sobu koja se iznajmljuje. U njoj je bila jedna stolica. Objasnio joj je
da je sedeo na toj stolici dok je dve noći prisluškivao razgovor između Sonje i njenog brata. Vratili su se u
njegovu sobu i seli, on joj je ispričao što je čuo i Raskoljnjikovljev razlog zbog čega je to uradio, ali ona mu
nije verovala. Ustala se i krenula na vrata da ode Sonji, ali vrata su bila zaključana, a ključa nije bilo u
bravi.

Svidrigajlov joj je podrugljivo rekao da ne zna gde je ključ, a zatim dodao da je samo dovoljno da mu kaže
da to uradi i on će nabaviti kartu i papire za nju, sebe i njenu majku. Ali ona to nije htela već je počela da
viče kako bi je neko oslobodio. Kada je shvatila da joj nema spasa, otišla je u ćošak sobe i ogradila se
stolićem, dok je Svidrigajlov seo i čekao da ona pristane na njegov predlog.

Dunja je iz džepa izvukla revolver i rekla da će ga ubiti ako je ne pusti. Kada je bio na osam koraka od nje
zapucala je, ali samo ga je okrznila. Kada se približio na korak od nje opet je pucala, ali ovaj put je
revolver zakazao. Svidrigajlov ju je već primio kad ga je razbudio njen pogled. Shvatio je da ga ona nikad
neće voleti pa je iz džepa izvadio ključ i stavio ga na stol, a zatim je stao do prozora. Ponavljao je Dunji da
ode. Nakon što se pribrala, uzela je ključ i istrčala iz sobe. Posle nekoliko minuta je Svidrigajlov je uzeo
revolver i zaključio da se još jednom može ispaliti. Stavio ga je u džep, uzeo šešir i izašao van.

VI.

Sav mokar, Svidrigajlov se vratio u svoju sobu, uzeo novac iz ladice i izašao. Došao je kod Sonje i dao joj tri
hiljede rubalja, iako ih ona nije htela. Rekao je da će joj trebati za Raskoljnjikova i da od njega pozdravi
Razumihina. Otišao je u stan svoje verenice kojoj joj je dao 15 hiljada rubalja i rekao da mora da ide iz
Petrograda pa otišao. Otišao je u kafanu Drinopolje i tamo iznajmio sobu. Sanjao je da su po njemu
hodali miševi pa se zato trgnuo iz sna. Video je da su tri sata pa je odlučio sat vremena pre planiranog
otići u Petrovski park. Seo je na krevet i zamislio da je u jednoj sobi u belom sanduku ležala
četrnaestogodišnja devojčica koja se ubila.

Trgnuo se i izašao je van u hodnik da bi našao vlasnika da mu plati sobu, ali kraj ormara je ugledao
petogodišnju devojčicu kako čuči na podu i odneo ju je u svoju sobu. Skinuo je devojčicu i stavio je da
spava, a kada je opet krenuo u hodnik da nađe vlasnika kafane, vratio se do kreveta da još jednom
proveri devojčicu. Ona se probudila i gledala ga besramnim pogledom, on je pomislio da je to nemoguće
jer joj je samo pet godina i tada se probudio.

Bilo je pet sati ujutro, obukao se i ubrzo je bio na ulici. Planirao je otići na ostrvo Petrovski, ali ugledao je
visoku stražarnicu i odlučio je otići tamo. Ispred stražarnice je stajao vojnik. Svidrigajlov mu je prišao i
rekao da kaže svima da je otišao u Ameriku, a zatim je prislonio pištolj na desnu slepoočnicu i opalio.

VII.

Taj isti dan je oko sedam sati navečer Raskoljnjikov došao u poset svojoj majci i sestri u Bakaljejevljevoj
ulici, a dočekala ga je samo majka. Pročitao je svoj članak i onda bacio novine s gađenjem i mrzovoljom.
Pitao je majku da li će ga ona voleti bez obzira na to šta joj drugi kažu i šta je on napravio. Ona ga je samo
zagrlila i odgovorila da hoće. On joj je zatim izljubio noge i rekao da mora na dalek put, ali je obećao da
će se vratiti.

Vratio se u stan gde ga je čekala Dunja, iz njenog pogleda je shvatio da ona sve zna. Zamolio ju je da ode i
da bude uz majku i da se ne miče od nje jer zna da će ona ili poludeti ili umreti. Zajedno su izašli iz stana,
svako je krenuo svojim putem, ona majci, a on u policiju da se preda. Kada su se jedno od drugog
odmaknuli nekoliko koraka, okrenuli su se i pogledi su im se sreli. Raskoljnjikov je Dunji grubo odmahnuo
da ide dalje, a on je skrenuo iza ćoška. Nije mu bilo jasno zašto se uopšte ide predati kada je sada
najsvesniji i najviše se kaje zbog svega šta je uradio.

VIII.

Raskoljnjikov je došao Sonji koja mu se razveselila. Čitav dan su se ona i Dunja tešile da se on nije možda
ubio, a sad kada je došao osetila je olakšanje. Nije mogao da je pogleda u oči i nije mogao da ostane na
jednom mestu. Zamolio je Sonju da mu da obećani krst, pošto se ide predati. Ona mu je stavila krst od
čempresovine, a sama je već nosila bakreni krst.

Sonja je stavila zeleni porodični rubac preko glave, spremna da krene s njim, ali on je rekao da ne ide i
izašao bez da se pozdravio. Skrenuo je na most i razmišljao kako će ga ubrzo prevesti preko njega.
Zanimalo ga je kako će se osećati kada ga budu prevozili. Otišao je na Sijenski trg i setio se Sonjinih reči
da se ode pokloniti narodu i da poljubi zemlju na raskršću, jer se o nju i ogrešio. Kada se ustao s poda
ugledao je Sonju kako se skriva iza daščare.

Popeo se u ured s namerom da se prijavi Barutu, ali u uredu je bio samo Ilja Petrovič, koji mu je ispričao
da se Nikodin Fomič preselio i da se Svidrigajlov ubio. Raskoljnjikov se bled spustio niz stepenice i otišao
do ulaza u dvorište gde je stajala Sonja. Gledala ga je bolno, udarila je dlanom i dlan i Raskoljnjikov se
tome nasmejao, znajući da sada postoji. Ponovno je došao u ured i rekao Ilji Petroviču da je on ubio
Aljonu i Lizavetu. Svi se skupili oko njega i on je ponovio svoj iskaz.

Epilog

I.

Raskoljnjikovljeva majka nije nikad saznala da je on u zatvoru. Lagali su joj da je otišao na granicu Rusije i
da tamo živi kako bi postigao nešto u životu. Umrla je devet meseci i dve sedmice nakon što se
Raskoljnjikov predao. Raskoljnjikova su osudili na samo osam godina zatvora u Sibiru, jer su zaključili da
nije bio potpuno zdrav kada je počinio ubistvo i da se pokajao jer se nije okoristio stvarima koje je ukrao.
Osim toga, sam se predao i Razumihin je rekao da je jednom spaseo dvoje dece iz požara i brinuo se o
ocu druga koji mu je umro.
Prošla je godina i po od zločina i devet meseci od kad je Raskoljnjikov bio u Sibiru. Sonja je otišla zajedno
s njim i bavi se šivanjem i ide joj dobro. Sonja i Dunja su mesečno slale pisma u kojima su opisivale stanje.

II.

Raskoljnjikov se razboleo, ne od hrane, ni obrijane glave, ni dronjave odeće, već zbog ponosa i toga što se
mora poniziti i pokoriti pred besmislenošću. Naposletku su ga i zatvorenici koji su ga mrzeli istukli kada su
bili u crkvi. Bio je u bolnici ceo post i Veliki tjedan. Jednog prolećnog dana kada je radio, došla je Sonja i
on je kleknuo pred nju i grlio joj kolena. Ona je tada znala da on nju ljubi i preostalih sedam godina činilo
im se kao sedmica dana. Raskoljnjikov se preporodio, počeo je da priča s ostalim zatvorenicima i sve je
krenulo nabolje.

Likovi: Rodion Romanovič Raskoljnjikov, Marmeladov, Katerina Ivanovna, Sofja Semjonovič Marmeladov,
Petar Petrovič Lužin, Razumihin (Dmitrij Prokofjič), Lizaveta, Avdotja Romanovna, Puljherija
Aleksandrovna, Porfirij Petrovič, Andrej Semjonovič Lebezjatnjikov, Svidrigajlov

Dodatna analiza dela Zločin i kazna >>

Analiza likova

Rodion Romanovič Raskoljnikov – čitavo ovo delo zapravo je psihološka analiza glavnog lika, tu i tamo
isprekidana radnjom. Nakon što je načuo razgovor dvojice mladića u kafani o tome kako bi svet bio bolji
da neko ubije lihvaricu Aljonu Ivanovu, on je odlučio to i da uradi. Zaključili su da bi taj čovek bio heroj
koji bi s njenim novcem spaseo mnoge porodice od siromaštva. Pošto je Raskoljnikov u glavi već imao
teoriju o običnim i neobičnim ljudima, počeo je da intenzivno planira kako upravo on postaje taj heroj,
jer je baš to ono što bi Napoleon (njegov glavni primer neobičnog čoveka) uradio.

„A ta je misao da se ljudi po prirodno zakonu dele uopšte na dve vrste: na nižu (običnu), to jest, da tako
reknem, na materijal koji služi jedino za rađanje sličnih stvorenja, i na ljude odista, to jest na one u
kojima ima dara ili talenta da u svojoj sredini reknu novu reč… No ako je kome potrebno radi ideje
koraknuti i preko leša i preko krvi to on može zaista u sebi, po mom sudu, dopustiti…“
Međutim, nakon što je ubio lihvaricu spopala ga je grižnja savesti. Delimično zbog samog ubistva (za
ubistvo se istinski pokaje tek na samom kraju romana), ali većim delom jer nije sebi dokazao da je
neobičan čovek.

„Baba je pogreška, ne radi se o njoj! Baba je bila samo bolest… ja sam hteo da prekoračim… ja nisam ubio
čoveka, nego sam ubio princip! Princip sam ja ubio, a prekoračio i nisam, nego sam ostao na ovoj strani.
Jedino sam uspeo da ubijem.“

„Sebe sam ubio, a nisam babu!“

Najpre se distancira od sveta, drugova, a zatim i od porodice.

„…htedoh reći vama… i tebi Dunja, da bi nam bolje bilo rastati se na neko vreme. Meni nije dobro,
nemaran sam… doći ću kasnije, sam ću doći, dok… budem mogao… okanite me se!“

Drži se samo Sonje, kojoj na kraju i priznaje ubistvo i koja ga nagovora da se preda. Od ubistva se polako
slama pod psihološkim pritiskom koji nad njim vrši Porfirije Petrovič.

Kada se izuzme ubistvo, Raskoljnikov je bio dobra osoba. Dva puta je dao zadnje novce Katarini Ivanovoj
(iako se posle kajao za to), uradio je sve da spreči sestru da se uda za Lužina, a na kraju je i ubistvo
opravdavao s tim da samo želi da pomogne.

Raskoljnikov je sve u svemu jedan veoma konfuzan karakter s iluzijom veličine i možda još ponekim
psihičkim problemom koji, iako temeljno dobar, biva progutan od okoline i sopstvenih neispunjenih
ambicija.

Dmitrij Prokofjič Vrazumihin (Razumihin) – „To je bio neobično veseo i druževan momak, dobar i
prostodušan. Ali pod tom se prostodušnošću krila ozbiljnost i dostojanstvo.“

Pazio je na Raskoljnikova kada niko drugi nije, kupio mu je toplu odeću i na kraju zamenio njegovoj majci
i sestri sina i brata. Svedočio je za njega na sudu i nikad ga nije napustio.

Porfirij Petrovič – istražitelj koji postepeno sužava krug sumnje oko Raskoljnikova dok ga konačno ne
optuži.

„Kako ko je ubio?… ponovi on, kao da ne veruje svojim ušima. – Ta vi ste je ubili, Rodione Romanoviču! Vi
i jeste ubili…“

Veoma inteligentan i sposoban.

„Ali kada se ja tog gospodina sasvim okanim, te ga ne hvatam i ne uznemirujem, ali on zna svaki sat, ili
bar sluti, da ja sve znam, i što je crno pod noktom, te obdan i obnoć pazim na njega i budno stražim, pa
kad je on svesno pod večnom sumnjom i u večnom strahu od mene, bome će mu se zavrteti u glavi i on
će doći i sam, te će još počiniti koješta…“

Aljona Ivanova – udovica činovnika, pokvarena stara lihvarica koja se bogati na tuđoj nesreći.

Lizaveta – Aljonina ne toliko pametna sestra. Bila je dobra trgovkinja.

Puljherija Raskoljnikova – Raskoljnikovljeva majka, priprosta siromašna seoska žena koja samo želi
najbolje za svoju decu (u većoj meri za sina nego za ćerku).

Avdotja Romanova Raskoljnikova (Dunja) – Raskoljnikovljeva sestra, većinu romana se pasivno predaje
odlukama za koje smatra da bi joj išle u korist bratu, ali na samom kraju pokazuje veliku hrabrost i želju za
samoočuvanjem kada gotovo upuca Svidrigajlova.

Zajedno sa Sonjom je simbol čiste duše – lepa i iznutra i izvana.

Arkadij Ivanovič Svidrigajlov – pokvaren i promišljen. Venčao se s Marfom Petrovnom samo zato što mu
je otplatila dio duga i tokom celog braka ju je (uz njen prećutni pristanak) varao. Verovatno je on bio
uzrok njezine smrti (umrla je od srčanog udara dok se osvežavala u bunaru nakon što ju je on istukao).
Bio je zaljubljen u Dunju, ali u stvari je pedofil.

„Što zato, ako je meni pedeset, a njoj nema ni šesnaest godina? … Ne znam što vi sudite o ženskim
lišcima, ali po mojem sudu tih šesnaest godina, te očice, detinjske još, ta plahost i te stidljive suze – po
mom je sudu to bolje od krasote.“

Nudio je Dunji najpre 10 hiljada rubalja, navodno bez obveze, ali na kraju je zaključava u sobicu i zahteva
da pristane pobeći s njim. Nakon što ona odbija, on shvaća da ga ona nikada neće moći zavoleti i počini
samoubistvo.

Pokazao i svoju plemenitu stranu smestivši decu Katarine Ivanove u dobro sirotište posle njene smrti.
Takođe je dao Sonji dovoljno novaca da se izvuče iz jada.

„Ta ja sam rekao da su mi ti novci suvišni. Pa zar ne dopuštate da je to naprosto iz čovečnosti? Ta nije ‘uš’
bila ona (on upre prstom u ćošak, gde pokojnica leži), kao neka baba lihvarka. No, recite i sami, no, ‘zar
zaista Lužin da živi i nevaljalštine da radi, ili ona da umre?’ A ako ja ne pomognem, ‘Polječka će na
primjer krenuti tim istim putem…'“

Petar Petrovič Lužin – bogati rođak Marfe Petrovne koji se želeo oženiti Dunjom samo zato što je bila
siromašna pa bi se čitav život osećala kao da mu je dužna. Zao i bezdušan čovek. Svim silama se trudio
posvađati Dunju s Raskoljnikovom nakon što su zbog njega prekinuli veridbu.

„…kad bi njemu, pomislite, pošlo za rukom dokazati sada da je Sofja Semjonova kradljivica, on bi u prvom
redu mojoj sestri i majci dokazao da je skoro imao pravo u svojim sumnjama; da se pravedno rasrdio
kada sam ja uporedio sestru moju sa Sofjom Semjonovom; da je on dakle, napadajući mene, štitio i brani
čast moje sestre, a svoje zaručnice… tim je mogao mene opet zavaditi s mojima… I ne govorim o tom da
se meni lično svetio“.

Semjon Zaharič Marmeladov – „Zato i pijem, jer u tom piću tražim smilovanje i osećaje. Pijem, jer hoću
dvostruko da trpim.“
Osiromašeni bivši činovnik i pijanac. Doveo je porodicu do ruba gladi i uprkos tome stalno traži
opravdanja. Život završi pod kotačima bogataške kočije, a umire ćerki Sonji na rukama.

Katarina Ivanova – Navodno potiče iz dobre porodice, ali prvi muž joj je sav novac potrošio i nju je tukao
pa se s troje maloletne dece udala za Marmeladova. S njim se takođe nije usrećila. Nagovorila je Sonju na
prostituciju i poludela je nakon muževe smrti, povodom koje je pripremila bogatu zadušnicu (mnogo
iznad svojih mogućnosti).

„Možda je tu najviše delovao onaj ponos bednih, poradi koga se u nekim društvenim ceremonijama, koje
mora kod nas da vrše svi i svako, mnogi bednici razmeću koliko god mogu, i troše poslednje ušteđene
kopjejke samo da ne budu gori od drugih…“

Sonja Marmeladova – Simbol ruske duše i čistoće (dijametralno suprotno njenom zanimanju).

„Nisam ja to rekao o tebi zbog beščasti i greha, nego zbog velike patnje tvoje. A da si ti velika grešnica,
istina je. A najviše si grešnica zato što si uludo usmrtila i žrtvovala sebe. Kako da to nije strahota! … Kako
mogu takva sramota i takva podlost da se nalaze u tebi uz druga, oprečna i sveta čuvstva? … Pravi razvrat
nije još nijednom trunkom prodro u njeno srce; stoji ona pred njim čista.“

Brine o celoj svojoj porodici i bez pogovora prihvaća kakva god sudbina je snašla. Iskreno veruje u Boga i
u to da on sve čuva.

„Nisam se ja poklonio tebi, ja sam se poklonio svim ljudskim patnjama… ja sam malo pre rekao jednom
koji te uvredio, da on nije vredan ni tvog malog prsta… i da sam sestri iskazao danas čast kad sam je
posadio do tebe.“

Na kraju odlazi s Raskoljnikovom u Sibir te je odgovorna za njegovo konačno pokajanje.

Beleške o piscu
Fjodor Mihajlovič Dostojevski rođen je 1821. godine. Ruski je romanopisac i, uz Tolstoja, najveći
predstavnik ruskog realizma. Živeo je teškim životom. Uz bedu i siromaštvo, bolovao je od epilepsije pa je
morao da se suoči sa smrtnom kaznom, zatvorom u Sibiru i umiranjem bližih članova porodice.

Da udovolji želji oca, upisuje u šesnaestoj godini vojnu akademiju i pohađa inženjerijsku akademiju.

Presudnu ulogu u njegovom životu i stvaranju imalo je učestvovanje u utopijsko-socijalističkom kružoku


Petraševskog, zbog čega je 1849. bio osuđen na smrt, zatim pomilovan i prognan u Sibir gde je proveo
deset godina.

Dok je na početku svog stvaranja krenuo stopama Gogoljevog realizma i zastupao napredne društvene
poglede (roman „Bedni ljudi“, 1846.), nakon povratka sa robije (koju je opisao u „Zapisima iz mrtvog
doma“, 1861.) ne samo da napušta, već i osuđuje revolucionarnu delatnost (roman „Demoni“, 1871.-
1872.) i zapada u misticizam i mesijanizam, propoveda neprotivljenje zlu silom, traži izlaz u pravoslavlju i
svesno podržava carizam i slovenofiliju.

Glavna dela su mu romani: „Poniženi i uvređeni“, „Zločin i kazna“, „Besovi“, „Mladić“, „Idiot“ i „Braća
Karamazovi“, poslednje i najpoznatije njegovo delo, koje je ostalo nedovršeno. Umro je 1881. godine.

You might also like