Knjige.

Club Books

1
 Knjige.Club Books

OD ISTE AUTORICE U IZDANJU FRAKTURE

U zemlji drugih - knjiga prva Rat, rat, rat

Uspavanka
U vrtu čudovišta

2
 Knjige.Club Books

Naslov izvornika
Le pays des autres - Volume 2: Regardez-nous danser

U zemlji drugih
knjiga druga

prevela s francuskog
Vlatka Tor

FRAKTURA

3
Knjige.Club Books

Za Bounty, bez koje ništa ne bi bilo moguće.

4
 Knjige.Club Books

Likovi

MATHILDE BELHAJ: Rođena 1926. u Alsaceu, Aminea Belhaja upoznaje 1944.,

dok mu je pukovnija stacionirana u njezinu selu. Udaje se za njega 1945. i godinu
dana poslije pridružuje mu se u Meknèsu u Maroku. Tri godine žive u obiteljskoj
kući u medini, u četvrti Berrima, da bi se potom preselili na imanje, gdje
Mathilde rađa dvoje djece, Aïchu i Selima. Dok joj muž neprekidno radi kako bi
od imanja stvorio napredno gospodarstvo, Mathilde vodi ambulantu u kojoj pruža
njegu seljacima iz okolice. Po dolasku u Maroko naučila je arapski i berberski, a
unatoč poteškoćama i neslaganju s nekim običajima, naročito s položajem žena,
osjeća povezanost s tom zemljom.

AMINE BELHAJ: Rođen 1917, najstariji sin Mouilale i Kadoura Belhaja,

prevoditelja u kolonijalnoj vojsci, postaje glava obitelji nakon očeve smrti 1939.
Nasljeđuje Kadourovu zemlju, no početkom Drugoga svjetskog rata priključuje
se spahijskoj pukovniji. Zarobljen je zajedno sa svojim pobočnikom Mouradom,
ali iz logora u Njemačkoj uspijeva pobjeći. Godine 1944. upoznaje Mathilde i ženi
se njome 1945. u crkvi u Alsaceu. Tijekom 1950-ih, dok Maroko potresaju nemiri,
predano radi na imanju jer mu je san pretvoriti ga u prosperitetno gospodarstvo.
Agronomija ga iznimno zanima, oduševljava se novim poljoprivrednim
tehnologijama te razvija nove sorte agruma i maslina. Nakon godina nedaća
udruživanje s mađarskim liječnikom Draganom Palosijem konačno mu
omogućava ostvarivanje većih prihoda.

AÏCHA BELHAJ: Rođena 1947., Aïcha je Mathildeina i Amineova kći. Pohađa

školu kod časnih sestara i izvrsna je učenica. Čudna je i divlja djevojčica, no
roditelji su na nju ponosni.

SELIM BELHAJ: Rođen 1951., sin Mathilde i Aminea. Majčin mezimac, pohađa
francusku školu.

OMAR BELHAJ: Rođen 1927., Omar je Amineov srednji brat. U djetinjstvu i

adolescentskoj dobi prema starijemu bratu gaji mješavinu divljenja i mržnje.
Posebno mu zamjera što se priključio francuskim vojnim snagama i što je miljenik

5
 Knjige.Club Books

njihove majke Mouilale. Naprasit i nagao, za vrijeme Drugoga svjetskog rata

zbližava se s nacionalistima. Pedesetih godina još se više angažira i organizira
napadačke akcije tijekom nemira u razdoblju prije proglašenja marokanske
neovisnosti.

JALIL BELHAJ: Rođen 1932., najmlađi od braće Belhaj. Zadesila ga je zla kob koja
se prenosi među članovima Mouilaline obitelji, pati od psihičke bolesti. Život
provodi zatvoren u sobi neprestano se promatrajući u zrcalu. Kad mu se majka
razboli i ode živjeti na Amineovo imanje, Jalila šalju k ujaku u Ifrane. U jednom
trenutku počinje odbijati hranu, i umire od gladi 1959.

MOUILALA BELHAJ: Rođena početkom 20. stoljeća, Mouilala se udaje za Kadoura

Belhaja. Potječe iz obitelji srednjeg sloja i nikad nije naučila čitati i pisati. Mnogi
njezini preci patili su od mentalnih poremećaja, izlazili su goli na ulicu ili
razgovarali s duhovima. Rodila je sedmero djece, od kojih je četvero preživjelo:
Amine, Omar, Jalil i Selma. Nježna i hrabra majka, obožava najstarijeg sina, a
snahi Mathilde divi se jer je slobodna i obrazovana. Prve znakove mentalne
bolesti, nalik na demenciju, pokazuje oko 1955. Iz kuće u Berrimi, u medini u
Meknčsu, seli se na sinovo imanje, gdje će živjeti do smrti. Umire 1959., nekoliko
mjeseci prije svog sina Jalila.

SELMA BELHAJ: Rođena 1937., Selma je Amineova, Omarova i Jalilova sestra. Od

ranog djetinjstva zrači ljepotom, majka je obožava, braća neprestano nadziru, a
Omar je prema njoj i fizički nasilan. Nepažljiva i neuredna učenica, često izostaje
s nastave u gimnaziji, u proljeće 1955. upoznaje mladog pilota Alaina Croizièresa
i zatrudni. Kako bi izbjegao skandal i sramotu, Amine je udaje za svog
nekadašnjeg pobočnika Mourada. Godine 1956. rađa djevojčicu Sabah.

MOURAD: Rođen 1920. u malenom selu osamdeset kilometara udaljenom od

Meknèsa. Unovačen je 1938. i poslan na frontu, gdje postaje pobočnik Amineu,
tada vojnom časniku. Prema svom zapovjedniku gaji snažne osjećaje, potajno je
u njega zaljubljen i ljubomoran je na Mathilde. Po završetku Drugoga svjetskog
rata s marokanskim kontingentom odlazi u Indokinu. Dezertira užasnut nasiljem
te se uspijeva vratiti u Maroko i pronaći Aminea, koji ga uzima za nadzornika na
posjedu Belhajevih. Strog je pri obavljanju posla, i radnici ga mrze. Godine 1955.
uzima Selmu za ženu.

MONETTE Barte: Rođena 1946., Monette Barte kći je Émilea Bartea, pilota u bazi
u Meknèsu. Tijekom školovanja kod časnih sestara zbližava se s Aïchom. Njih
dvije postat će pouzdanice i najbolje prijateljice. Monettein otac Émile umire
1957.

6
 Knjige.Club Books

TAMO: Kći Ito i Ba Milouda, radnika koji žive u duaru1 u blizini imanja. Mathilde
je uzima za služavku odmah po dolasku na farmu. Premda gazdarica Alzašanka s
njom grubo postupa, Tamo pronalazi svoje mjesto u krilu obitelji Belhaj i ostaje
kod njih raditi do kraja života.

DRAGAN PALOSI: Mađarski ginekolog židovskog porijekla, sa suprugom Corinne

sklonio se u Maroko za vrijeme rata. Nakon lošeg iskustva u klinici u Casablanci
odlučuje preseliti se u Meknès i ondje otvoriti ordinaciju. Godine 1954. predlaže
Amineu da se udruže radi izvoza naranči u Europu. Prema Mathilde osjeća
prijateljstvo i divljenje i priskočit će joj upomoć kad ambulanta na imanju počne
nadilaziti njezine mogućnosti. Uzima Aïchu pod svoje okrilje i, poklanjajući joj
knjige, tijekom čitavog školovanja pomagat će joj da utaži žeđ za znanjem.

CORINNE PALOSI: Draganova supruga rođena u Dunkerqueu. Vrlo putena žena,

pobuđuje mušku žudnju i nepovjerenje žena. Silno žali što nije mogla imati djece,
a u Meknèsu živi donekle osamljeno.

1
Privremeno ili trajno seosko naselje u Sjevernoj Africi, načinjeno od kuća ili šatora, čiji su
stanovnici povezani rodbinskim vezama, (op. prev.)

7
Knjige.Club Books

PRVI DIO

8
 Knjige.Club Books

“Vrijeme se ne obazire na mene, ali mi zato

navaljuje sve što mu se prohtije. Dopustite
onda i meni da zanemarim činjenice.”2

- BORIS PASTERNAK

2
Boris Leonidovič Pasternak, Doktor Živago, prev. Milan Mirić, Školska knjiga, Zagreb, 2006.,
str. 239. (op. prev.)

9
 Knjige.Club Books

M athilde je kroz prozor promatrala vrt. Bujan, neuredan gotovo vulgaran.

Njime se osvećivala mužu zbog štedljivosti i strogosti na koje ju je u
svemu primoravao. Tek je svanulo i sramežljivo sunce probijalo se kroz
lišće. Jacaranda još nije otvorila ljubičaste cvjetove. Stara žalosna vrba i dva
stabla avokada svijali su se pod plodovima koje nitko nije jeo, pa su trunuli u travi.
Vrt je u to doba godine bio najljepši. Bio je početak travnja 1968. i Mathilde je
pomislila kako Amine nije slučajno odabrao ovaj trenutak. Ruže, koje je jednom
dala dopremiti iz Marakeša, procvjetale su nekoliko dana prije, i vrtom se širio
svjež, sladak miris. Ispod stabala prostirali su se grmovi afričkih ljiljana, dalija,
bokori lavande i ružmarina. Mathilde je govorila da ovdje sve uspijeva. Za cvijeće
ova je zemlja bila bogomdana.
Do nje je već dopirala pjesma čvoraka i opazila je dva kosa kako skakuću po
travi i guraju u zemlju narančaste kljunove. Jednome je perje na glavi bilo bijelo,
i Mathilde se zapitala rugaju li mu se drugi kosovi ili ga je, naprotiv, to činilo
posebnom pticom, pa su ga srodnici poštovali. “Tko zna”, pomislila je Mathilde,
“kako žive kosovi.”
Začula je buku motora i glasove radnika. Na stazi koja je vodila u vrt pojavilo
se golemo žuto čudovište. Najprije je ugledala metalnu ruku i na njezinu kraju
divovsku mehaničku lopatu. Stroj je bio tako širok da je jedva prošao drvoredom
maslina, a radnici su dovikivali upute vozaču bagera koji je u prolazu otkidao
grane. Naposljetku se zaustavio i sve se smirilo.
Ovaj je vrt bio njezino skrovište, zaklon, njezin ponos. Ovdje se igrala s
djecom. Drijemali su pod žalosnom vrbom i održavali piknike u hladu brazilskog
kaučukovca. Naučila ih je kako istjerati životinje skrivene na stablima i u grmlju.
Sovu i šišmiše, kameleone, koje su onda skrivali u kartonskim kutijama u kojima
bi ponekad uginuli zaboravljeni pod krevetom. A kad su djeca narasla, kad su se
zasitila igara i njezine nježnosti, dolazila je ovamo zaboraviti svoju samoću.
Sadila je, rezala, sijala, presađivala. Naučila je prepoznati ptičji pjev u svakom
trenutku u danu. I kako je onda mogla sanjariti o kaosu i pustošenju? Poželjeti
uništavanje onoga što je voljela?
Radnici su ušli u vrt i poboli kolčiće tako da su činili pravokutnik dvadeset
puta pet metara. Dok su se kretali, pazili su da gumenim čizmama ne izgaze
cvijeće, a Mathilde je ganula ta briga, dirljiva, ali nepotrebna. Dali su znak
bageristu, koji je kroz prozor odbacio cigaretu i pokrenuo motor. Mathilde se

10
 Knjige.Club Books

trgnula i zažmirila. Kad ih je otvorila, golema metalna kliješta zabila su se u tlo.

Divovska ruka prodirala je u tamnu zemlju koja je mirisala po mahovini i humusu.
Čupala je sve na svom putu i nakon nekoliko sati nastala je gomila zemlje i
kamenja na kojoj su ležali beživotni grmovi i odrezano cvijeće.
Ta čelična ruka bila je Amineova. Eto, to je pomislila Mathilde toga jutra koje
je provela nepomična na prozoru salona, čudilo ju je što njezin muž nije želio
prisustvovati toj predstavi i gledati kako, redom, padaju biljke i stabla. Tvrdio je
da rupu mogu napraviti samo na tome mjestu. Da treba kopati pored kuće na
najsunčanijem dijelu terena. Da, ondje gdje je rastao jorgovan. Ondje gdje je
nekoć bila limunaranča.

11
 Knjige.Club Books

ajprije je rekao ne. Ne, zato što za to nema sredstava. Jer vode nema u

N izobilju i jer predstavlja dragocjenost koja se ne može upotrebljavati za

razonodu. Rekao je ne vičući jer mu je mrska bila pomisao da pred
bijednim seljacima priredi takav besraman prizor. Što će misliti o tome kako
odgaja sina, kako postupa sa svojom ženom, ako je budu vidjeli kako napola gola
pliva u bazenu? Po tome onda ne bi bio ništa bolji od nekadašnjih kolonista ili
dekadentnih buržuja kojima je zemlja vrvjela i koji su se, bez imalo stida,
razmetali svojim blistavim uspjehom.
No Mathilde nije odustajala. Prešla je preko njegovih odbijanja. Godinu za
godinom započinjala je napade. Svakog ljeta, kad je puhao čergi,3 iscrpljujući ih
i udarajući na živce, vraćala se na zamisao o bazenu, koja je njezinu suprugu bila
odbojna. Smatrala je da on nije u stanju shvatiti jer nije znao plivati i bojao se
vode.
Umiljavala se, gugutala, preklinjala. Pa nema ništa sramotno u tome ako
pokažu drugima da su uspjeli. Nikome ne čine zlo, valjda imaju pravo uživati u
životu, pa najbolje godine žrtvovali su ratu, a poslije radeći na ovom imanju.
Htjela je taj bazen, kao naknadu za svoje žrtve, za usamljenost, za izgubljenu
mladost. Oboje su prešli četrdesetu i nikome ništa nisu trebali dokazivati. Sva
imanja u okolici imala su bazen, barem ona koja su živjela modernim životom.
Zar bi više volio da se odlazi pokazivati na gradski bazen?
Laskala mu je. Hvalila je njegova postignuća u eksperimentiranju s novim
sortama maslina i izvozom agruma. Vjerovala je da će popustiti ako bude stajala
tamo pred njim, zažarenih ružičastih obraza, kose oko čela slijepljene od znoja,
ustobočena na nogama proširenih vena. Podsjetila ga je da sve što imaju duguju
svom radu, svojoj ustrajnosti. A on ju je ispravio: “Ja sam taj koji je radio. I
ja odlučujem na što ćemo trošiti novac.”
Kad je to izgovorio, Mathilde se nije rasplakala ni razljutila. Nasmijala se u
sebi i pomislila što sve radi za njega, za imanje, za radnike koje njeguje. Na
vrijeme provedeno u odgoju djece, kako ih je vozila na satove plesa i glazbe,
pazila da pišu zadaće.

3
Vruć i suh istočni do jugoistočni vjetar koji osobito u proljeće i ujesen puše iz Sahare. (op.
prev.)

12
 Knjige.Club Books

Amine joj je prije nekoliko godina povjerio računovodstvene poslove

na imanju. Ispostavljala je račune, plaćala radnike i dobavljače. I ponekad, da,
ponekad bi lažirala račune. Promijenila bi jedan redak, izmislila dodatnog radnika
ili nepostojeću narudžbu. I u ladici, čiji je ključ imala samo ona, skrivala je
snopove novčanica omotane bež gumicom. Činila je to već toliko dugo da više
nije osjećala sram niti ju je bilo strah da bi je mogli otkriti. Iznos je rastao, a ona
je smatrala da je to vrlo zaslužen odbitak, porez koji je uzimala kao naknadu za
poniženja. I iz osvete.
Mathilde je ostarjela, a njegova je krivica što je izgledala i starija nego što je
bila. Koža lica, neprestano izložena suncu i vjetru, doimala se natečenom. Čelo i
kutovi usta izborali su se. Čak su i oči izgubile zeleni sjaj, kao haljina koja je
prečesto nošena. Udebljala se. Jednog vrelog dana dohvatila je, kako bi
isprovocirala muža, crijevo za polijevanje vrta i, naočigled služavke i radnika,
cijela se polila vodom. Odjeća joj se zalijepila za tijelo, tako da su joj se vidjele
ukrućene bradavice i stidne dlake. Tog su se dana radnici molili Bogu, prelazeći
jezikom preko pocrnjelih zuba, da Amine ne poludi. Zašto bi odrasla žena takvo
što napravila? Istina, i oni ponekad pošpricaju djecu, da se ne onesvijeste od
žarkog sunca kad već stanu buncati. Kažu im da začepe nos i dobro zatvore usta
jer se od vode iz bunara čovjek može razboljeti i umrijeti. Mathilde je bila poput
djece i, kao ni njima, nije joj bilo teško moljakati. Prizivala je sretna sjećanja,
odmor na moru u Draganovoj kućici u Mehdiji. A, uostalom, nije li i Dragan
napravio bazen u vrtu svoje kuće u gradu? “Zašto bi Corinne imala nešto što ja
nemam?” govorila je.
Bila je uvjerena da je pred tim argumentom Amine popustio. Izgovorila ga je
neumoljivo i samouvjereno poput ucjenjivača. Vjerovala je da su tijekom
nekoliko mjeseci 1967. njezin muž i Corinne imali vezu. Bila je u to sigurna,
premda nikad nije pronašla druge naznake osim određenog mirisa na njegovim
košuljama i traga ruža - upravo onakve trivijalne i gadljive tragove na kakve
nailaze spremačice i supruge. Ne, nije imala dokaza, a on nikad nije priznao, ali
skakalo je to u oči, taj žar između dvoje ljudi, koji neće potrajati, no koji treba
otrpjeti. Mathilde je jednom prilikom nespretno pokušala o tome razgovarati s
Draganom. No liječnik, koji je s vremenom postao još dobroćudniji i još veći
filozof, napravio se da ne razumije. Odbio je prihvatiti to što mu je govorila,
spustiti se tako nisko i skupa sa strastvenom Mathilde krenuti u nešto što je
smatrao nepotrebnim ratnim pohodom. Nikad nije saznala koliko je vremena
Amine proveo u naručju te žene. Nije znala je li se radilo o ljubavi, jesu li si
govorili nježnosti ili su - a to je možda bilo čak i gore - iskusili tjelesnu strast kojoj
nisu trebale riječi.
Amine je s godinama postao još zgodniji. Kosa mu je na sljepoočnicama
posijedjela i pustio je da mu narastu tanki sijedi brkovi s kojima je nalikovao na
Omara Sharifa. Poput filmskih zvijezda nosio je sunčane naočale, koje gotovo
nikad nije skidao. No nije bila stvar samo u preplanulom licu, oštrim linijama

13
 Knjige.Club Books

čeljusti, bijelim zubima koji bi bljesnuli u rijetkim osmijesima, nije ga samo to

činilo zgodnim. Njegova muževnost s godinama je postala izraženija. Geste su
mu bile slobodnije, glas dublji. Njegova ukočenost sada je prolazila kao
suzdržanost, ozbiljno držanje davalo mu je dojam naizgled ravnodušne zvijeri
izvaljene u pijesku koja se u jednom skoku može baciti na plijen. Nije bio u
potpunosti svjestan svoje zavodljivosti, otkrivao ju je malo-pomalo, onako kako
se razvijala, gotovo neovisno o njemu. I upravo u toj iznenađenosti samim sobom
ležalo je objašnjenje njegova uspjeha kod žena. Amine je stekao samopouzdanje
i obogatio se. Noći nije više provodio otvorenih očiju, zureći u strop i zbrajajući
dugove. Nije više sanjao skori slom, propast svoje djece ni poniženje kojem će ih
izložiti. Amine je spavao. Noćne more ostavile su ga na miru, a u gradu su ga
smatrali uvaženom ličnošću. Pozivali su ih na primanja, htjeli su ih upoznati,
družiti se s njima. Godine 1965. pozvali su ih da pristupe Rotary Clubu, a
Mathilde je znala da su za to zaslužne i supruge članova, i to ne zato što su htjele
nju, već njezina muža. Premda šutljiv, Amine je privlačio pažnju. Žene su ga
pozivale na ples, prislanjale obraz uz njegov, spuštale mu ruku na bokove, a iako
nije znao što bi rekao, iako nije znao plesati, pomišljao je kako je i takav život
moguć, život lak poput šampanjca koji je mogao namirisati u njihovu dahu.
Mathilde je na primanjima mrzila samu sebe. Mislila je da previše govori, da
previše pije, a poslije je danima žalila zbog svog ponašanja. Zamišljala je kako je
procjenjuju, da je smatraju glupom i beskorisnom, vrijednom prezira jer zatvara
oči pred nevjerom svog muža.
Ako su članovi Rotary Cluba inzistirali, ako su bili pažljivi i prema Amineu
pokazivali naklonost, bilo je to i zato što je Marokanac, a klub je želio dokazati,
primajući Arape za članove, da je vrijeme kolonizacije, vrijeme paralelnih života
sada prošlost. Naravno da su mnogi napustili zemlju u jesen 1956. kad je gnjevna
gomila nahrupila na ulice i prepustila se krvavom ludilu. Zapaljena je ciglana,
ljude su ubijali nasred ulice, a stranci su shvatili da ovo više nije njihov dom. Neki
su spakirali kofere, za sobom ostavili stanove, u kojima je namještaj skupljao
prašinu sve dok ga ne bi otkupila neka marokanska obitelj. Zemljoposjednici su
se odrekli zemlje i godina rada. Amine se pitao jesu li otišli oni najstrašljiviji ili
najlucidniji. No taj val odlazaka bio je tek prolazni detalj. Nekakvo dovođenje
stvari u ravnotežu prije nego što se nastavi normalan život. Mathilde je morala
priznati da se deset godina nakon stjecanja neovisnosti Meknès nije previše
promijenio. Nitko nije znao nova, arapska imena ulica i kad su se dogovarali gdje
će se naći, svi su i dalje govorili Avenija Paul Doumer, ili Ulica Rennes, ili preko
puta ljekarne gospodina Andréa. Bilježnik nije otišao, ni galanterka, ostali su i
frizer i njegova žena, vlasnici trgovine odjećom na Aveniji République, zubar,
liječnici. Svi su htjeli nastaviti uživati, možda nešto diskretnije, suzdržanije, u
radostima tog prosperitetnog i šarmantnog grada. Ne, nije to bila revolucija,
samo promjena u atmosferi, s malo više suzdržanosti, uz privid sloge i jednakosti.
Na večerama Rotary Cluba za stolovima su se miješali Marokanci buržuji i
pripadnici europske zajednice, činilo se da je kolonizacija bila tek nesporazum,
14
 Knjige.Club Books

pogreška zbog koje su se Francuzi sada kajali, a Marokanci pretvarali da su je

zaboravili. Neki su i govorili kako nikad nisu bili rasisti i čitava ta stvar bila im je
strašno neugodna. Kleli su se da osjećaju olakšanje, da je sad sve jasnije i da i oni
lakše dišu otkako se grad riješio kukolja. Stranci su pazili što govore. Ako su
ostali, to je zato da ne upropaste zemlju kojoj su potrebni.
Jednoga dana, naravno, prepustit će svoje mjesto, a ljekarnik, zubar, liječnik
i bilježnik tada će biti Marokanci. No dotad će ostati i biti korisni. A konačno, i
nisu se toliko razlikovali od tih Marokanaca s kojima su dijelili stol. Od tih
elegantnih i otvorenih muškaraca, pukovnika i visokih dužnosnika čije su supruge
nosile zapadnjačke haljine i kratku kosu. Ne, nisu se toliko razlikovali od buržuja
koji su, bez grižnje savjesti ili ikakve primisli, bosonogoj djeci ispred tržnice
davali da im nose kupljenu robu. Koji su odbijali molbe prosjaka “jer su kao psi
koje hrane pod stolom. Naviknu se i onda izgube ono malo volje što su imali da
se trude i da rade.” Francuzi se nikad ne bi usudili reći kako je žalosno vidjeti tu
sklonost naroda da prosi i da jadikuje. Nikad se ne bi usudili, kako su to činili
Marokanci, optužiti služavke za nepoštenje, vrtlare za lijenost, puk za zaostalost.
I smijali su se, ponešto preglasno, svojim prijateljima, gradskim Marokancima,
kad su očajavali zbog izgradnje moderne zemlje s nepismenim stanovništvom.
Zapravo, ti prijatelji Marokanci bili su poput njih. Govorili su istim jezikom, svijet
promatrali na isti način, i teško je bilo pomisliti da bijednoga dana mogli pripadati
različitim taborima i smatrati se neprijateljima.
Amine je u početku bio nepovjerljiv. “Okrenuli su kabanice”, govorio je
Mathilde. “Prije sam im bio lokalni štakor, prljavac, a sad od jutra do sutra slušam
gospodine Belhaj ovo, gospodine Belhaj ono.”
Mathilde je shvatila da je u pravu jednom prilikom na večeri i plesu u klubu.
Monique, frizerova žena, previše je popila i usred razgovora izletjela joj je riječ
“Arapčina”. Razrogačila je oči, zacrvenjela se, prekrila je usta rukom, kao da je
sramotan izraz htjela vratiti natrag, pa ispustila otegnuto “ooo”. Nitko je osim
Mathilde nije čuo, ali Monique nikako da se prestane ispričavati. Samo
je ponavljala: “Časna riječ, nisam to htjela reći. Ne znam što mi je došlo.”

15
 Knjige.Club Books

athilde nikad nije doznala što je točno kod Aminea prevagnulo. Kako

M god bilo, u travnju 1968. izjavio je da će napraviti bazen.

Nakon kopanja trebalo je stranice obzidati betonom, potom ugraditi
vodovodne instalacije i sustav za filtriranje, a Amine je sve radove autoritativno
nadgledao. Duž ruba bazena dao je postaviti red oker cigli i Mathilde je morala
priznati da su svemu davale određenu eleganciju. Zajedno su gledali dok se bazen
punio. Mathilde je sjela na užaren rub i, promatrajući kako se razina vode podiže,
s djetinjom nestrpljivošću čekala da joj dođe do gležnjeva.
Da, Amine je popustio. Na kraju krajeva, on je bio šef, gazda, onaj koji je
hranio radnike na imanju, i što se njih imao ticati njegov način života. U trenutku
stjecanja neovisnosti najbolja zemlja još je uvijek bila u rukama Francuza i većina
marokanskih seljaka živjela je u bijedi. Od početka protektorata, tijekom kojeg su
se sanitarni uvjeti neizmjerno poboljšali, došlo je do vrtoglavog demografskog
rasta. U deset godina neovisnosti parcele seljaka rasitnile su se do te mjere da od
njih više nisu mogli živjeti. Amine je 1962. kupio dio Marianijeva posjeda i
zemlju udovice Mercier, koja se preselila u grad u nekakav jadan stan u blizini
Trga Poeymirau.
Preuzeo je stare strojeve, stoku, zalihe, a za skromnu je cijenu radnicima i
njihovim obiteljima iznajmio parcele zemlje koju su navodnjavali kanalima.
Aminea je u okolici pratio glas strogoga gazde, tvrdoglavog i koleričnog, ali nitko
nije u pitanje dovodio njegovo poštenje i osjećaj za pravednost. Godine 1964.
dobio je od ministarstva značajnu potporu za navodnjavanje dijela imanja i
nabavu moderne opreme. Amine je ponavljao Mathilde: “Hasan Drugi je shvatio
da smo mi prije svega zemlja seljaka i da upravo poljoprivredu treba
potpomagati.”
Kad je bazen dovršen, Mathilde je organizirala zabavu za nove prijatelje iz
Rotary Cluba. Tjedan dana pripremala je ono što je nazivala svojom “garden-
party”. Angažirala je poslužitelje i kod nekog ugostitelja u Meknèsu unajmila
srebrne pladnjeve, posuđe iz Limogesa i čaše za šampanjac. U vrtu je dala
postaviti stolove i po njima je razmjestila malene vaze s buketima poljskog
cvijeća. Radnici su joj tog jutra morali nabrati makove, nevene i žabnjake. Gosti
su joj čestitali. Žene su ponavljale da im je sve “dražesno, stvarno dražesno”. A
muškarci su, diveći se bazenu, Aminea tapšali po leđima. “E pa, Belhaj, to se zove
uspjeh!” Janje na ražnju dočekano je pljeskom, a Mathilde je inzistirala da gosti

16
 Knjige.Club Books

jedu rukama, “po marokanski”. Svi su se bacili na janje, odizali pečenu kožu i
gurali prste u meso trgajući meke masne komade, koje su namakali u sol i kumin.
Objed se otegnuo do sredine poslijepodneva. Opustili su se uz alkohol, vrućinu i
tiho pljuskanje vode. Dragan je napola žmireći lagano kimao. Iznad površine vode
lebdio je roj crvenih vilinskih konjica.
“Ova kuća je pravi raj”, oduševio se Michel Gournaud. “Ali moraš pripaziti,
dragi moj Amine. Bolje da kralj ovuda ne prođe. Znate li što sam čuo?”
Cournaud je imao debeo trbuh poput trudnice i uvijek je sjedio raširenih nogu
s rukama na trbušini. Zažareno tamnocrveno lice bilo mu je vrlo izražajno, a sitne
zelene oči sačuvale su nešto dječje, zlobno i znatiželjno, zbog čega je djelovao
nekako dirljivo. Ispod narančastog suncobrana koji je Mathilde dala postaviti
Cournaudova koža izgledala je još crvenija i Amineu se činilo, dok ga je gledao,
da njegov novi prijatelj samo što se ne raspukne. Radio je za trgovačku komoru i
imao poznanstva u poslovnom svijetu. Vrijeme je provodio između Meknèsa i
glavnoga grada, a u Rotary Clubu voljeli su ga zbog njegova smisla za humor i
naročito zbog umijeća prepričavanja događaja s dvora i intriga koje su se ondje
plele. Tračeve je dijelio kao poslastice gladnoj djeci. U Meknèsu se nije bogzna
što događalo. Fino društvo osjećalo se odsječeno od svijeta u svom dosadnom
provincijskom načinu života. Nisu znali što se doista zbiva po velikim gradovima
na obali, ondje gdje se odlučivalo o budućnosti zemlje. Žitelji Meknèsa morali su
se zadovoljiti službenim priopćenjima i glasinama o urotama, pobunama,
nestanku Mehdija Ben Barke u Parizu ili drugih protivnika režima čija se imena
nikad nisu izgovarala glasno. Većina ih čak nije ni znala da zemlja već tri godine
živi u izvanrednom stanju, da je Parlament raspušten, da je Ustav suspendiran.
Svi su, naravno, znali da su počeci vladavine Hasana II. bili teški i da se morao
oduprijeti manje ili više radikalnoj oporbi. No tko je mogao znati što je od toga
bila istina? Središte moći bilo je udaljeno i zaklonjeno od pogleda, pobuđivalo je
istovremeno i strah i fascinaciju.
Pogotovo su žene voljele slušati priče o haremu u kojem je kralj, kako
se pričalo, zatvorenima držao tridesetak priležnica. Zamišljale su da se iza zidina,
u dvorištima, odvijaju zabave dostojne hollywoodskih povijesnih spektakla i da u
domu Prorokova potomka šampanjac i viski teku u potocima. Takvim ih je
pričama napajao Cournaud. Pokušao se primaknuti stolu pa konspirativnim
glasom započeo priču. Gosti su naćulili uši, svi osim Dragana, koji je zaspao,
dok su mu usne lagano podrhtavale. “Prolazio je kralj tako automobilom, prije
nekoliko tjedana, pored nekog krasnog posjeda. U nizini Gharb, mislim, ne znam
točno. U svakom slučaju, mjesto mu se dopalo. Tražio je da obiđe imanje, da
upozna vlasnika. A zatim u tren oka otkupio imanje po cijeni koju je sam odredio.
Jadni vlasnik nije smio ništa reći,”
Za razliku od uzvanika Amine se nije nasmijao. Nije volio širenje tračeva ni
da se ružno govori o vladaru koji je od dolaska na prijestolje 1961. razvoj
poljoprivrede postavio kao prioritet.

17
 Knjige.Club Books

“Sve je to rekla-kazala”, komentirao je. “Ništa drugo nego zlobne glasine

ljubomornih ljudi. Prava je istina da je kralj jedini shvatio da od Maroka možemo
napraviti novu Kaliforniju. Umjesto da šire laži, bolje bi im bilo da se vesele planu
izgradnje brana i programu navodnjavanja koji će seljacima omogućiti da žive od
svog rada.”
“Ti se zavaravaš”, prekinuo ga je Michel. “Po onome što znam, mladi je kralj
zauzet igranjem golfa i organiziranjem zabava u palači na kojima ostaje po čitave
noći. Ne bih te htio razočarati, dragi moj Amine, ali njegova tobožnja ljubav
prema felasima je bacanje prašine u oči. Nizak potez kojim želi zadržati naklonost
seljaka iz unutrašnjosti. Jer da to stvarno želi, već bi pokrenuo pravu
agrarnu reformu, razdijelio zemlju svim tim milijunima seljaka koji nemaju ništa.
Oni u Rabatu znaju da nikad neće biti dovoljno zemlje za sve.”
“A što si ti mislio?” planuo je Amine. “Da će vlast odjednom nacionalizirati
sve kolonijalne posjede i tako uništiti zemlju? Kad bi znao nešto o mom poslu,
bilo bi ti jasno da dvor ima pravo što stvari radi malo-pomalo. Što oni u Rabatu
znaju o tome? Naš poljoprivredni potencijal je golem. Proizvodnja žitarica
neprestano se povećava. Samo ja izvozim dvaput više agruma nego prije
deset godina.”
“Onda bi trebao pripaziti. Možda će ti uskoro oduzeti zemlju i podijeliti je
felasima koji je nemaju.”
“Ne smeta mi da se siromasi obogate. Ali ne na štetu onih koji su, kao ja,
godinama radili da stvore isplativa i uspješna gospodarstva. Kralj to zna. Seljaci
jesu i ostat će najbolja obrana prijestolja.”
“Oh, iz tvojih usta u Božje uši, kako se kaže”, nastavio je Michel.
“Ako hoćeš moje mišljenje, ovoga kralja zanima samo spletkarenje.
Ekonomiju prepušta krupnoj buržoaziji, koja se bogati zahvaljujući njemu i
ponavlja svakome tko ih u Maroku sluša da je kralj najvažniji.
Amine se nakašljao. Zagledao se na nekoliko časaka u sugovornikovo crveno
lice, u njegove dlakave ruke, i došlo mu je da mu zakopča najviše dugme na
ovratniku košulje, pa da ga vidi kako se guši.
“Trebao bi pripaziti što govoriš. Zbog takvih riječi mogli bi te protjerati.”
Michel je ispružio noge. Izgledalo je kao da će skliznuti sa stolca i razliti se
po podu. Ukočeno se osmjehivao.
“Nisam te htio uvrijediti”, ispričao se.
“Nisi me uvrijedio. Ako ti to govorim, to je zbog tebe. Stalno ponavljaš da
poznaješ ovu zemlju, da ti je ovdje dom. Onda bi trebao znati da se ovdje ne smije
sve reći.”

18
 Knjige.Club Books

A
mine je sutradan na zid svoje radne sobe objesio fotografiju u zlatnom
okviru. Crno-bijeli portret Hasana II. na kojem je prikazan u odijelu od
flanela dok s ozbiljnim izrazom promatra obzor. Stavio ga je
između slikovnog prikaza rezidbe vinove loze i članka o farmi koji je Aminea
opisivao kao pionira uzgoja maslina. Amine je smatrao da će to imponirati
klijentima i dobavljačima koji navraćaju ili radnicima koji se dolaze žaliti.
Neprestano su kukali, naslanjali se na stol prljavim rukama, a naboranim licima
tekle su im suze. Žalili su se na bijedu. Gledali su van, kroz staklena vrata, i činilo
se da insinuiraju kako je on, Amine, sretnik. Nije on mogao razumjeti kako je to
biti običan radnik, seljak, koji osim komadića suhe zemlje i dvije kokoši nema
ništa čime bi prehranio obitelj. Tražili su predujam, protekciju, kredit, a Amine je
odbijao. Govorio im je da se potrude i da budu hrabri, kao što je bio on kad je
počinjao s ovim imanjem. “Što vi mislite, odakle meni sve ovo?” pitao je
pokazujući rukom. “Mislite da je to zato što sam imao sreće? Sreća nema ništa s
tim.” Bacio je pogled na fotografiju monarha i pomislio kako zemlja očekuje
previše od makhzena4 i ljudi na vlasti. Ono što je kralj želio, bili su radnici,
odvažni seljaci, Marokanci ponosni ha svoju teško stečenu neovisnost:
Njegovo je gospodarstvo raslo, trebalo je zaposliti radnike za rad u
staklenicima i berbu maslina. Poslao je Mourada u duare u susjedstvu pa sve do
Azroua i Ifranea. Nadzornik se vratio s grupom neuhranjenih momaka koji su
odrasli u poljima luka, a sada nisu mogli pronaći posla. Amine ih je pitao što znaju
raditi. Obišao je s njima staklenike, hangare, objasnio im kako se rukuje
prešom. Mladići su ga slijedili poslušno i u tišini. Nisu postavljali pitanja osim o
plaći. Dvojica su htjela predujam, a ostali, ohrabreni odvažnošću svojih drugova,
rekli su da bi i njima trebao. Amine se nikad nije mogao požaliti na to kako su ti
mladi radnici obavljali posao, dolazili su u zoru i davali sve od sebe, po kiši i po
žarkom suncu. No nakon nekoliko mjeseci nekolicina ih je nestala. Čim su
stavili plaću u džep, otišli su. Nije im stalo da se ovdje nastane, zasnuju obitelji,
ostave dobar dojam na gazdu radi moguće povišice. Samo im je jedno bilo na
pameti: zaraditi nešto novca pa pobjeći sa sela i od njegove bijede. Od potleušica,

4
Od arapskoga glagola khazana koji znači skrivati ili čuvati, riječ kojom se u Maroku u
svakodnevnom govoru označavaju država i predstavnici vlasti odnosno kralj i njegova svita.
(op. aut.)

19
 Knjige.Club Books

smrada kokošjeg izmeta, straha pred zimom bez kiše i od žena koje su umirale pri
porođaju. Dok su tresli grane maslina skupljajući plodove u mreže, šaputali
su jedni drugima svoje snove o odlasku u Casablancu ili u Rabat, gdje će u
slamovima potražili ujaka, bratića, starijeg brata koji su onamo otišli u potrazi za
srećom i nisu se javljali.
Amine ih je promatrao. Opazio je u njihovu pogledu nekakvo nestrpljenje,
žestinu na kakvu još nije naišao i koja ga je plašila. Ti momci proklinjali su
zemlju. Prezirali su poslove koje su, ipak, obavljali. Amine je pomislio kako
njegova zadaća nije više samo uzgajati stabla i ubirati plodove, nego i mlade
zadržati ovdje. Sada su svi željeli živjeti u gradu. Grad ih je opsjedao, kao
apstraktna i napasna misao, grad o kojem najčešće ništa nisu znali. Napredovao
je, poput kakva gmizavca, poput prijetnje. Činilo se da je svakog tjedna sve bliže,
a njegova svjetla gutala su polja. Grad je bio živ. Pulsirao je, nadirao i Sa sobom
donosio glasine i pakosne snove. Amine je povremeno imao dojam kao da svijet
nestaje, ili barem jedan način promatranja svijeta. Čak su i farmeri željeli biti
buržuji. Novi zemljoposjednici, oni koje je iznjedrila neovisnost, govorili su o
novcu poput industrijalaca. Nisu znali ništa o blatu, mrazu, ljubičastim zorama,
kad čovjek korača između redova badema u cvatu, a sreća zbog života u prirodi
neupitna je kao i disanje. Nisu imali pojma o razočaranjima koja sile prirode mogu
donijeti i koliko je upornosti i optimizma potrebno da bi se čovjek i dalje pouzdao
u godišnja doba. Ne, oni su svojim posjedima krstarili automobilima, i to samo
kako bi ih pokazivali zadivljenim gostima, kako bi se hvalili, ali ništa iz svega
toga nisu naučili. Amine je osjećao samo prezir prema tim tobožnjim
poljoprivrednicima koji su uzimali nadglednike, a sami radije živjeli u gradu,
družili se, znali važne ljude. U zemlji koja je stoljećima živjela od zemlje i
ratovanja sada se razgovaralo samo o gradu i napretku.
Amine je počeo mrziti grad. Njegova žuta svjetla, prljave pločnike, trgovine
s ustajalim mirisima i velike bulevare kojima su mladići hodali bez cilja, s rukama
u džepovima da prikriju erekciju. Grad i kavane koje su proždirale čestitost
djevojaka i radnu snagu muškaraca. Grad u kojem su se noći tratile u plesu. Otkad
su muškarci imali takvu potrebu za plesanjem? Nije li to glupo, nije li smiješno,
razmišljao je Amine, ta želja za zabavom koja je sve obuzela? Ustvari, Amine nije
znao ništa o velikim gradovima, a posljednji put bio je u Casablanci još kad su
Francuzi upravljali zemljom. Ni politiku nije baš previše razumio, a nije gubio
vrijeme čitajući novine. Ono što je znao, dugovao je svom bratu Omaru, koji je
živio u Casablanci i radio za obavještajnu službu. Omar je povremeno nedjeljom
dolazio na farmu, a ondje su ga se svi bojali, i radnici, i Mathilde, i Selim. Još je
više smršavio i bio je lošeg zdravlja. Lice i ruke bili su mu prekriveni mrljama. A
na dugom suhom vratu Adamova jabučica pomicala se kao da ne može
progutati slinu. Omar zbog lošega vida nije vozio, pa bi ga do ulaza na
imanje dovezao njegov vozač Brahim. Radnici bi nagrnuli prema luksuznom
automobilu, a Brahim ih je odgurivao vičući.

20
 Knjige.Club Books

Omar je zauzimao važan položaj, o čemu nikad nije puno govorio. Nije
ulazio u detalje svojih misija i samo je jednom spomenuo da surađuje s Mossadom
i da je bio u Izraelu, čije “plantaže naranči nimalo ne zaostaju za našima”. Omar
je na Amineova pitanja odgovarao neodređeno. Da, spriječio je urote protiv kralja
i proveo desetke uhićenja. Da, u ovoj zemlji, u slamovima, na sveučilištima, u
prenapučenim medinama, postoji gomila zanesenjaka i ubojica koji pozivaju na
revoluciju. “Marx ili Nitcha”, prosiktao bi spominjući Nietzschea i oca
komunizma. Omar se s nostalgijom prisjećao vremena borbe za neovisnost, kad
su ih sve ujedinili isti ideali i nacionalizam, koji bi, činilo mu se, trebalo ponovno
potaknuti. Omar je samo dokraja učvrstio Amineova uvjerenja. Gradovi su opasni
i puni loših ljudi. A kralj ima pravo što više voli seljake od proletarijata.
U svibnju 1968. Amine je svake večeri na radiju slušao izvještaje o
događajima u Francuskoj. Zabrinuo se za svoju kćer, koju nije vidio već više od
četiri godine, a koja je studirala medicinu u Strasbourgu. Nije mislio da bi mogla
pasti pod utjecaj svojih kolega jer Aïcha je bila poput njega, ustrajna i šutljiva,
samo ju je rad zanimao. No bojao se za nju, za svoje dijete, za svoju malu
djevojčicu, svoj ponos i veselje, koja je zalutala u kaos. Nikome to nije rekao,
ali ako je i pristao napraviti bazen, bilo je to samo radi Aïche. Zato da bude
ponosna na njega, da se kao buduća liječnica ne mora sramiti kad bude pozivala
prijatelje na farmu. Nije se hvalio uspjehom svoje kćeri. Samo je nabusito rekao
Mathilde: “Ne možeš zamisliti koliko su ljudi zavidni. Dali bi jedno oko samo da
mi budemo slijepi na oba.” Uz svoju kćer, svoje dijete, i on će postati netko drugi.
Ona ga je uzdizala, izvlačila iz bijede i prosječnosti. Kad je razmišljao o njoj,
spopale bi ga snažne emocije, kao neko žarenje u prsima, tako da je morao širom
otvoriti usta i duboko udahnuti. Aïcha je prva u obitelji koja studira. Mogao je
tražiti daleko u prošlost, među svojim precima, koliko god je htio, nitko nije znao
toliko stvari kao ona. Svi su proživjeli živote u neznanju, u nekoj vrsti tame, u
pokoravanju drugima i silama prirode. Znali su samo za neposredan život, život
koji je trebalo prihvatiti i trpjeti. Klečali su pred kraljevima i imamima, pred
gazdama i pukovnicima u vojsci. Činilo mu se da otkako su Belhajevi postojali,
otkako ih ima na svijetu, nizali su svoje egzistencije bez dubine i prenosili
istrošena znanja ili zdravorazumske istine, ništa od onoga što se može pronaći u
knjigama koje je Aïcha čitala. Na kraju života, sve što su znali potjecalo je iz
njihova doživljaja svijeta.
Zahtijevao je od Mathilde da piše kćeri neka se što prije vrati kući. Ispiti su
bili odgođeni, i nije više imala što tražiti ondje, u toj zemlji u kojoj se sve rušilo.
Aïcha će se uskoro vratiti i koračat će s njom kroz nasade breskvi i redove
badema. Nekada je bez pogreške mogla odrediti koje stablo daje gorke plodove.
Amine je odbijao posjeći takva stabla, nije ih se htio riješiti. Govorio je da im
treba dati šansu, pričekati sljedeću cvatnju, i dalje se nadati. Nekadašnja malena
djevojčica, dijete zamršene kovrčave kose, postala je doktorica. Imala je
putovnicu, govorila engleski i, što god da se desi, proći će bolje od svoje majke i

21
 Knjige.Club Books

neće čitavog života morati moljakati. Aïcha će izgraditi bazene za svoju djecu.
Da, ona će biti svjesna što to znači teško zarađen novac.

22
 Knjige.Club Books

oslije nastave Selim je mopedom otišao do plivačkog kluba. Kad je ušao u

P svlačionicu, skupina golih momaka u šali se mlatila ručnicima. Nekolicinu

je prepoznao, bili su s njim u maturantskom razredu u gimnaziji kod jezuita.
Pozdravio ih je, otišao do svog ormarića i svukao se. Čarape je smotao u loptu.
Presavio hlače i košulju. Remen objesio na vješalicu. Ostao je u gaćama pred
malim zrcalom na vratima svog metalnog ormarića. Već neko vrijeme imao je
osjećaj kao da njegovo tijelo nije posve njegovo. Premjestio se u tijelo nekog
drugog, nekog neznanca o kojem ne zna ništa. Trup, noge i stopala obrasli su mu
plavim dlakama. Zahvaljujući plivanju, kojim se redovito bavio, razvili su mu se
prsni mišići. Sve je više nalikovao na majku, od koje je već bio viši za skoro deset
centimetara. Od nje je naslijedio plavu kosu i svijetlu put, široka ramena i sklonost
fizičkoj aktivnosti. Ta mu je sličnost smetala, bila mu neugodna, kao pretijesan
komad odjeće kojeg se nije mogao riješiti. U zrcalu je prepoznavao majčin
osmijeh, oblik njezine brade, i imao je dojam da ga je Mathilde zaposjela, da ga
opsjeda.
Njegovo tijelo nije promijenilo samo izgled. Nametalo mu je želje, nagone,
boli za koje dotad nije ni znao da postoje. Njegovi snovi nisu više imali nikakve
veze s vedrim djetinjim sanjama, bili su kao otrov koji je njime strujao i trovao ga
danima. Da, bio je velik i snažan, ali to tijelo muškarca platio je žrtvovanjem
svog spokoja. Neprestano je osjećao nemir. Tijelo bi mu se uznemirilo zbog
beznačajnih stvari. Dlanovi se ovlažili, zatiljkom prolazili trnci, spolovilo
ukrutilo. To što je narastao, nije mu se činilo kao trijumf, već kao propast.
Nekad su se radnici voljeli šaliti sa Selimom. Trčao je za njima po poljima, a
oni su se smijali njegovim mršavim listovima, bijeloj koži koja je lako pocrvenjela
od sunca. Zvali su ga “mali”, “kržljo”, ponekad čak i “Nijemac” ne bi li ga rasrdili.
Selim je bilo poput svih ostalih dječaka s kojima se družio i nitko nije pravio
razliku. Pokupio bi uši jer se njegova plava glava trljala o raščupane kose djece
pastira. Imao je šugu, ugrizao ga je pas i s djecom iz okolice igrao se nepristojnih
igara. Radnici i radnice dijelili su s njim svoj ručak i nikad nisu pomislili da to
nije dovoljno dobro za gazdina sina. Djetetu za rast ne treba ništa osim kruha,
maslinova ulja i vrućeg čaja sa šećerom. Žene su ga štipale za obraze i
oduševljavale se njegovom ljepotom. “Mogao bi biti Berber. Pravi Rifski
Berber. S tim zelenim očima i pjegicama.” U svakom slučaju, dijete koje nije
odavde, tako je to Selim razumio.

23
 Knjige.Club Books

Prije nekoliko mjeseci prvi ga je put jedan radnik oslovio sa “Sidi”5 i iskazao
mu poštovanje kakvo nije očekivao. Selim je ostao zatečen. Nije znao je li u tom
trenu osjetio ponos ili mu je, upravo suprotno, bilo neugodno, kao da se lažno
predstavio. Jedan dan si dijete. Onda postaneš muškarac. Slušao je kako govore:
“Muškarac to ne bi napravio” ili “Sad si muškarac, pa se tako i ponašaj.”
Maloprije je bio dijete, a sada to više nije, samo tako, naglo, a da mu ništa nije
objašnjeno. Izgurali su ga iz svijeta maženja, nježnih riječi, popuštanja i grubo,
bez objašnjenja ubacili u život muškarac. U ovoj zemlji adolescencija nije
postojala. Ta kolebljiva dob, to sjenovito i nejasno međurazdoblje predstavljalo
je odgađanje za koje nije bilo ni vremena ni mjesta. Ovo društvo preziralo je
svaki oblik neodređenosti i promatralo je te mlade odrasle s nepovjerenjem,
brkajući ih s onim groznim faunima iz mitologije, s nogama jarca i tijelom
mladića.
Svlačionica se konačno ispraznila, a on je svukao gaće i iz torbe izvadio
svijetloplave kupaće gaće koje mu je mama poklonila. Dok ih je navlačio, prošlo
mu je kroz glavu kako nikad nije vidio spolovilo svog oca. Od te je pomisli
porumenio i lice mu se zažarilo. Kako izgleda njegov otac gol? Kad su bili djeca,
Amine ih je ponekad vodio na more, u kućicu doktora Palosija i njegove žene
Corinne. Nakon nekog vremena prešlo mu je u naviku da ih samo doveze i ostavi
pa se po njih Vrati za dva ili tri tjedna. Nikad nije odlazio na plažu niti se
presvlačio u kupaći kostim. Tvrdio je da ima previše posla i da su praznici luksuz
koji si ne može priuštiti. No Selim je čuo kako Mathilde govori da se Amine boji
vode i da to što ih ostavlja da bez njega uživaju u ljetnim radostima, to je zato što
ne zna plivati.
Veselje. Praznici. Kao što nije znao kako izgleda očevo spolovilo, Selim se
nije sjećao ni da ga je ikad vidio kako se prepušta dokolici, igri, da se opušta,
smije ili odmara popodne. Otac je neprestano grdio besposličare, lijenčine,
ništarije, koji nisu znali za vrijednost rada i gubili su vrijeme kukajući. Njemu je
bila smiješna Selimova strast prema sportu: to što je član plivačkog kluba, a isto
tako i nogometne momčadi, s kojom je igrao utakmice svaki vikend. Otkad pamti,
Selimu se činilo da ga otac promatra s negodovanjem.
Uz oca bi se sledio, skamenio. Dovoljno je bilo da zna da je Amine tu negdje,
u blizini, pa da više ne bude sav svoj. A zapravo, čitavo društvo tako je na njega
djelovalo. Svijet u kojem je živio imao je pogled njegova oca i činilo mu se kako
je nemoguće biti slobodan. Taj svijet bio je prepun očeva koje je trebalo poštovati:
Bog, kralj, vojska, junaci borbe za neovisnost i radnici. Kad god bi vam se
netko obratio, umjesto da ga zanima kako se zovete, pitao bi: “Čiji si ti sin?”
Kako je s godinama bivalo sve očitije da neće postati seljak, poput svog oca,
Selim se osjećao malo manje Amineovim sinom. Razmišljao je ponekad o

5
Gazda, gospodar, gospodin (arap.). (op. prev.)

24
 Knjige.Club Books

zanatlijama u uličicama medine i o mladim šegrtima koje su obučavali u svojim

podrumskim radnjama. Kazandžije, tkalci, vesci i drvodjelje koji su sa svojim
majstorima gradili odnose pune poštovanja i zahvalnosti.
Tako je svijet funkcionirao: stari su svoje umijeće prenosili mlađima i prošlost
se tako nastavljala prelijevati u sadašnjost. Zato je trebalo ljubiti očevo rame ili
ruku, saginjati se u njegovoj prisutnosti i pred njim pokazati potpunu pokornost.
Tog duga mladići bi se oslobodili tek kad bi i sami postali očevi, pa bi na njih
došao red da gospodare. Život je nalikovao na ceremoniju prisezanja na vjernost
na kojoj svi velikodostojnici u kraljevstvu, svi plemenski poglavari, svi ponosni i
krasni muškarci u bijelim dželabama, u burnusima,6 ljube vladarov dlan.

Trener u klubu tvrdio je da bi doista mogao pobjeđivati na natjecanjima i postati

prvak, kad bi se tome u potpunosti posvetio. No Selim nije imao pojma kakav bi
tip muškarca mogao biti. Nije volio učiti. Njegovi nastavnici, jezuiti, korili su ga
zbog lijenosti i nemara. Bio je pristojan, nije drsko odgovarao odraslima i obarao
je glavu kad bi ga gađali njegovim lošim zadaćama i testovima. Imao je osjećaj
da se ne nalazi u odgovarajućem svijetu, na pravom mjestu. Kao da se netko
zabunio i ostavio ga ovdje, u ovom dosadnom i glupom gradu, s tim ograničenim
malograđanima. Škola je za njega bila mučenje. Oduvijek se teško koncentrirao
na ono u knjigama i bilježnicama. Njegov duh dozivale su druge stvari, drveće u
dvorištu, prašina koja je lebdjela u sunčanoj zraci, lice neke djevojke koje mu se
smiješilo kroz prozor. Kad je bio dijete, prolazio je pravi martirij na satovima
matematike. Ništa nije razumio. Sve mu se miješalo u bezobličnu masu, pa bi mu
došlo da zaurla. Profesor ga je ispitivao, Selim je zamuckivao, a često bi ga
nadglasao smijeh razrednih drugova.
Njegova je majka čitala knjige o tome. Željela se posavjetovati s liječnicima.
Selim je oduvijek bio napet, zbunjen, suzdržan. Imao je osjećaj da živi u jednoj
od onih ćelija za mučenje u kojima se zatvorenici ne mogu ni uspraviti ni ispružiti.
U bazenu, dok je plivao, pronalazio je nekakav spokoj. Morao je iscrpiti tijelo.
U vodi, gdje mu je jedini cilj bio disati i plivati što brže, mogao je srediti misli.
Kao da je odjednom pronalazio pravilne otkucaje srca, dobar ritam, uspostavljao
sklad između tijela i duše. Toga dana, dok je pod trenerovim nadzorom plivao
obavezne duljine, duh mu je lutao. Zapitao se vole li se njegovi roditelji. Nikad ih
nije čuo da razmjenjuju nježne riječi i nikad ih nije vidio da se ljube. Povremeno
danima nisu razgovarali, a Selim je osjećao kako među njima struje mržnja i
zamjeranje. U srdžbi i tuzi Mathilde je zaboravljala na stid i nije se suzdržavala.
Služila se vulgarnim izrazima, derala se, a Amine bi joj zapovjedio da
ušuti. Predbacivala mu je izdaje, nevjeru, a Selim je, premda još momčić, shvatio
da otac viđa druge žene i da Mathilde, kojoj su oči stalno bile crvene, zbog toga

6
Arapski dugački i široki vuneni ogrtač s kapuljačom, (op. prev.)

25
 Knjige.Club Books

pati. U mislima mu je opet iskrsnula slika očeva spolovila, tako sablažnjiva da je

izgubio ritam, pa ga je trener ukorio.
Aminea nije bilo briga za loše školske rezultate svoga sina. Profesor je jučer
pozvao Mathilde da joj kaže kako je Selim lijena neznalica i da nikad neće
maturirati.
Ni Amine nije položio maturu. “I ništa mi zato ne fali”, kazao je svom sinu.
Proveo ga je imanjem. U vlažnoj toplini plastenika, u pregrijanim hangarima u
kojima su tovarili sadnice u kamione, predstavio mu je inventar svega onoga što
će uskoro biti njegovo. Činilo se da na sinovu licu vreba trag nekakvog ponosa,
ili čak oholosti pri pomisli da će jednoga dana biti gospodar posjeda.
No Selim nije uspio sakriti dosadu. Dok mu je otac pričao o novim tehnikama
navodnjavanja u koje će trebati ulagati, Selim je na tlu ugledao plastičnu
bocu. Bez razmišljanja udario ju je nogom tako da je poletjela prema mladiću
naslonjenom na zid, koji se nasmijao njegovu potezu. Amine ga je lupio po
zatiljku: “Je l’ ti ne vidiš da ovi ljudi rade?” Pa stao psovati i na sav glas žaliti što
Selim nije ozbiljan kao njegova starija sestra, čija je jedina mana to što je žena.
Aïcha, Aïcha. Razbjesnio se već na sam spomen njezina imena. Kad je prije
četiri godine otišla u Francusku, Selim je osjetio golemo olakšanje. Time je
uklonjeno stablo koje je na njega bacalo sjenu, pa je konačno mogao normalno
rasti, uživajući u sunčanoj svjetlosti. Aïcha se, međutim, večeras vraća.

26
 Knjige.Club Books

U rujnu 1964. Aïcha je stigla u glavni grada Alsacea. Nije mogla zamisliti
da zima može doći tako rano, sa sivim nebom i kišnim danima. U
djetinjstvu je s pobožnom pažnjom slušala majčino pripovijedanje o
Alsaceu, ali nije razmišljala da je to i njezina zemlja, da je dio nje. Ustvari,
činilo joj se da majčine priče govore o nekom izmišljenom kraju, o predjelu iz
bajki u kojem ljudi u drvenim kućicama jedu pite od šljiva. Grad joj je bio lijep i
začudilo ju je bogatstvo njegovih stanovnika, popločane ulice, tamne grede na
kućama s kanatnim zidovima, razmetljivost spomenika, na prvom mjestu ta
katedrala - veća je od najveće džamije - u koju se tijekom prvih mjeseci često
sklanjala. Stanovala je na rubu grada, u malenoj sobici, u novoj, žalosnoj četvrti
bez ikakvog čara. Stanodavka, gđa Muller, dočekala ju je sa zajedljivim
autoritetom. Od Mathilde je primila plačno pismo kojim joj je objašnjavala da je
Alzašanka i da joj povjerava svoju kćer na brigu.
No kad je gđa Muller u predvorju zgrade ugledala Aïchu, s njezinom gustom
kovrčavom kosom i preplanulom kožom, osjetila se prevarenom i nasamarenom.
Nije voljela ni Francuze iz unutrašnjosti ni strance. Nerado se služila drugim
jezikom osim alzaškog i mrska joj je bila pomisao da na stan mora primiti takvu
djevojku. Dok joj je pokazivala sobu i kako rade kuhinjski uređaji, upitala ju je:
“Znači, vi ste Alzašanka?"
“Da, ma zapravo, moja mama je odavde”, odgovorila je Aïcha. “Iz
Strasbourga?”
“Ne, odnekud drugdje.”
“Pa odakle?”
Aïchino je lice porumenjelo. Promucala je: “Ne mogu se sjetiti.” Gđa Muller
nije se mogla požaliti na tu “Afrikanku”, kako ju je za sebe zvala. Morala je
priznati da je njezina podstanarka bila ozbiljna i sve je vrijeme provodila u učenju.
Tijekom te četiri godine u Strasbourgu Aïchi nikad nitko nije došao u posjet, a
navečer je vrlo rijetko izlazila.
Život joj se svodio na odlaske na medicinski fakultet i na učenje kod kuće, za
kuhinjskim stolom. U šetnju je odlazila samo kad je bila tako umorna od učenja
da je morala malo izaći na zrak ili kad je trebalo otići do supermarketa u
nabavu. U tim trenucima činilo joj se da je nevidljiva i kad bi joj se netko obratio
ili je čak samo pogledao, ostala bi iznenađena. Nije mogla vjerovati da je drugi
vide. Mislila je da se, doslovno, naokolo kreće nevidljiva. Sve je morala naučiti:
27
 Knjige.Club Books

kako živjeti u gradu, kako živjeti sama, kuhati i pospremati. Kako po čitave noći
učiti, a ne zaspati. Koža joj je promijenila boju, poprimila zemljani ton, bez sjaja.
Pod velikim crnim očima pojavili su se modrikasti podočnjaci.
Učila je kao nikad prije, sve do iznemoglosti, katkad i do ruba ludila. Gubila
je pojam o vremenu. Tako je malo spavala i pila je toliko kave da su joj ruke
drhtale i stalno joj je bilo muka. Otprve je položila prijamni ispit i pisala je
roditeljima da se tog ljeta neće vraćati. Pronašla je posao u nekoj klinici i radit će
u administraciji. Štedjela je novac s predostrožnošću kakve staričice.

***

Na trećoj godini studente su uveli u prostranu dvoranu s velikim prozorima u kojoj

se nalazilo desetak leševa. Tijela su ležala na visokim crnim stolovima koji su sa
strane imali željezne držače na koje su se mogle ispružiti ruke mrtvaca. Stolovi su
imali duboke žljebove za prikupljanje tekućina i otpadnih tvari. Pri ulasku
studenti su, od straha ili u šali, ispuštali tihe krikove. Neki su zbijali ružne šale,
drugi tvrdili da to ne mogu i da će se onesvijestiti. Profesor, stari Alzašanin sivih
očiju, navikao je na takve djetinjaste reakcije. Rekao im je da ušute. Podijelio ih
je u grupe po četvero, a svaka je morala secirati dio tijela.
Aïcha se nije bojala i nije osjećala nikakvo gađenje. Trupla, sačuvana u
formalinu, nisu imala neugodan miris i znala je da bi vonj postao nepodnošljiv tek
za nekoliko tjedana. Od djetinjstva ju je fascinirala anatomija i kad bi zažmirila,
još uvijek si je mogla predočiti anatomske table koje joj je doktor Palosi poklonio
kad je bila mala. Na farmi je tisuću puta vidjela životinjske utrobe. Mrtvu kravu
u polju, čiji se trbuh naduo na suncu i onda raspuknuo. Još se uvijek sjećala tog
vonja, tog smrada. Zaudaralo je tako jako i tako odvratno da su si radnici u nosnice
nagurali listiće mente pa tek onda pošli spaliti životinju.
Aïcha je prišla lešu koji su joj pokazali. Koža mu je posivjela, a crte lica se
izobličile, kao da ga je kipar pokušao izraditi u komadu gline pa odustao. Nad tim
je tijelom, hladnim i golim, čije je spolovilo izgledalo kao tamna mrlja, upoznala
Davida.
Za razliku od ostalih studenata on se nije smijao. Ozbiljno i dostojanstveno
promatrao je lijevo rame leša koji je trebao secirati. Umjesto da posegne za
skalpelom, sklopio je ruke ispod stola. Kao da se povukao u sebe. Gledao je to
truplo namijenjeno pokusima ne kao neznanca, već kao svog oca, brata ili možda
sebe sama. Kad je podigao pogled, primijetio je da Aïcha čeka. Pridružila mu se
u molitvi i činilo se da shvaća njegovu potrebu da se ispriča tom čovjeku prije
nego što mu zareže meso i ogoli živce. U tom trenutku David nije bio fasciniran
složenošću ljudske anatomije ili širinom medicinskih znanja koja je čovjek
prikupio tijekom stoljeća. Upravo suprotno, preplavio ga je težak i sjetan osjećaj
nemoći. To truplo jednom je živjelo, imalo ime i bilo voljeno. Ondje gdje su
njegovi kolege vidjeli tijelo, David je vidio utjelovljenje misterija.
28
 Knjige.Club Books

Podigao je skalpel i započeo. Aïchine kretnje, s druge strane stola, bile su

sigurne i precizne, a kad im je profesor prišao, progunđao je nešto što je, prema
Davidu, bilo izraz divljenja. David ju je upitao je li to već radila. Aïcha, kojoj
sramežljivost obično nije dala da progovori, ispričala mu je, ne skidajući pogled
s ispražnjenih žila leša, svoja sjećanja na Kurban-bajram na farmi i kako je
gurala prst u aortu i karotidu ovce.
Sprijateljila se s Davidom. Bio joj je simpatičan s tom kovrčavom kosom,
gustim obrvama i bucmastim obrazima zbog kojih je izgledao kao da mu je jedva
šesnaest-sedamnaest godina. David je pripadao židovskoj zajednici Strasbourga,
a njegov je otac predavao na teološkom fakultetu. Aïchi je jednom prilikom
objasnio da je potomak vrlo stare loze alzaških učenjaka. Krajem dana sretali
su se u knjižnici i zajedno učili, a i sjedili su jedno pored drugog na predavanjima.
Tijekom zime 1968. često ju je vodio na večeru u košer restoran čija je vlasnica
imala tako golemu stražnjicu da je jedva prolazila između stolova. Prema mladima
se odnosila kao da su joj djeca i inzistirala je da isprazne tanjure, pa svi se oni
toliko iscrpe učeći. Mislila je da je Aïcha premršava i nakon večere davala joj je
limenu kutijicu s ostacima. Baeckeoffe,7 vol-au-vent s gljivama ili gefilte fish8 s
rižom. Aïcha je voljela taj restoran, buku koja je ondje vladala, dim cigareta u
kojem su se gubila lica. I s užitkom je promatrala Davida kako jede, jer bio je
pravi sladokusac. Nikad u njihovu prijateljstvu nije bilo ni trunke dvosmislenosti,
nijednog neugodnog trenutka. Aïcha je, uostalom, mislila da je ružna i nije joj bilo
ni nakraj pameti da bi neki momak mogao za nju pokazati zanimanje. Znala je i
da njezin prijatelj osjeća snažnu pripadnost obitelji i vjeri, a njegova pobožnost
dirnula je Aïchu. Često ga je molila da joj priča o judaizmu, obredima i
molitvama. O mjestu koje je Bog zauzimao u njegovu životu. Ispričala mu je o
svojoj ljubavi prema Djevici Mariji i povjerila mu se kako je nekoć pronalazila
utjehu u ledenoj kapelici internata.
Te ju je zime David predstavio svojim prijateljima iz gimnazije s kojima se
povremeno viđao, a koji su studirali filozofiju, dramske umjetnosti ili ekonomiju.
Aïchu su iznenadili srdačnost mladih Alzašana, brojna pitanja koja su joj postavili
i njihovi zadivljeni pogledi kad je pričala o djetinjstvu na farmi. Ponekad joj je
bilo malo neugodno zbog načina na koji su se prema njoj ponašali i imala je dojam
da im laže, dovodi ih u zabludu. Ona je za njih predstavljala neku vrstu ideala.
Bila je žena iz Trećeg svijeta, kći seljaka, domorotkinja kovrčave kose i
maslinaste puti koja se uspjela istrgnuti iz svojih životnih okolnosti. Njihove
rasprave često su se vrtjele oko politike. Pitali su je za koga glasa. Kazala je:
“Nikad nisam glasala. Ni moji roditelji ne glasaju.” Zanimao ih je položaj žena u

7
Alzaško jelo, složenac od više vrsta mesa, krumpira, mrkve, poriluka itd. koji se priprema u
glinenoj posudi s poklopcem, (op. prev.)
8
Židovsko jelo, vrsta paštete od poširane mljevene ribe (šarana, štuke, bijele ribe), (op. prev.)

29
 Knjige.Club Books

Maroku i znaju li ondje za Simone de Beauvoir. Rekla im je da o njoj nikad ništa

nije čula.
Oprostili su joj što ništa od teorije nije shvaćala i što je gledala u čudu kad su
razgovarali o historijskom materijalizmu. Aïcha je bila sramežljiva i neuka.
Jednom je prilikom priznala da nikad nije sudjelovala u demonstracijama i da oni
kod kuće ne čitaju novine. Bilo joj je neugodno od rasprava o klasnoj borbi,
antiimperijalizmu, Vijetnamskom ratu i samo se molila da je ne pitaju za
mišljenje. Djevojke su joj se smijale jer Aïcha bi pocrvenjela bez razloga, a kad bi
se poveo razgovor o seksu i kontracepciji, počela bi nervozno gristi unutrašnju
stranu obraza. Za te studente Aïcha je bila više od teorije: bila je revolucija u
pokretu. Bila je živi dokaz da se čovjek može osloboditi svog položaja i postići
emancipaciju školujući se.
Jednoga dana dopustila je da je Davidovo društvo odvuče u neku kavanu
pored katedrale. Joseph, koji je nosio pamučne kaki hlače i košulju s džepovima
na prsima, upitao ju je što misli o neovisnosti Alžira i o marokanskim radnicima
koji su dolazili raditi u tvornice na sjeveru Francuske. Svi su ušutjeli iščekujući
njezin odgovor. Aïcha se uplašila. Pomislila je da će je za nešto okriviti, da su
se udružili protiv nje i da će je napasti u toj bučnoj kavani u kojoj su je natjerali
da naruči pivo. Promucala je kako ne zna ništa o tome. Dodala je piskavim glasom
kako s tim Marokancima nema nikakve veze. Bacila je pogled na sat i ispričala se
što mora otići. Morala je učiti.
Na fakultetu je bila na glasu kao najbriljantnija studentica i, kao prava kći
svog oca, brinula se zbog moguće ljubomore koju bi to moglo pobuditi. Kolege
su joj se rugali, njezinu uplašenom držanju, načinu na koji je hitala fakultetskim
hodnicima, s knjigama pod rukom, našušurene kose. Smatrali su je ukočenom,
bojažljivom, previše je poštovala autoritet profesora.
Na predavanjima je bila toliko koncentrirana da je zaboravljala na prisutnost
drugih. Grickala je kemijsku olovku i pijuckala komadiće plastike u dlan. Usne su
joj zato često bile umrljane tintom. A kolege je najviše iritirala njezina navika da
cupka kosu iznad čela, pramen po pramen. Činila je to nesvjesno, a na kraju
predavanja klupa je bila puna vlasi.
Jedino što je Aïchu zanimalo bila je medicina. Nije ju bilo briga za izraelsko-
palestinski sukob, za de Gaulleovu sudbinu ili položaj crnaca u Americi. Ne, ono
što ju je fasciniralo, što je za nju predstavljalo izvor oduševljenja, bilo je
nevjerojatno funkcioniranje života. Činjenica da kad jedemo svaka namirnica
biva asimilirana i svaki element odlazi upravo onamo kamo treba otići. Ono što
ju je mučilo, bilo je žilavost bolesti i njezina sposobnost da se uvuče u zdravo
tijelo, odlučna u namjeri da ga uništi. U novinama je čitala samo znanstvene
članke i oduševilo ju je prvo presađivanje srca u Južnoafričkoj Republici. Imala
je fenomenalno pamćenje, pa je David, kad bi zajedno učili, ponavljao: “Ne mogu
te pratiti, prebrza si za mene.” Impresionirala ga je sposobnošću koncentracije i
talentom koji je pokazala pri proučavanju kliničkih slučajeva. Jednoga dana, dok

30
 Knjige.Club Books

su izlazili iz knjižnice, upitao ju je odakle joj takva ljubav prema medicini. Aïcha
je gurnula ruke u džepove veste i, nakon kratkog razmišljanja, odgovorila: “Za
razliku od tvojih prijatelja, ja ne vjerujem da možemo promijeniti svijet. Ali
možemo ga liječiti, a i to je već nešto.”
Aïcha ništa nije shvatila o događajima u svibnju ‘68. Tijekom proljeća
pripremala se za ispite jednako ozbiljno kao i inače, a dane i noći provodila je u
bolnici prihvaćajući sva dežurstva koja su joj ponudili. Naravno, primijetila je da
se nešto zbiva, neku promjenu, nemir.
Znalo se dogoditi da joj daju kakav letak, koji je prihvaćala plaho se
smješkajući, a onda ga bacala u smeće ispred svoje zgrade. Imala je dojam da se
oko nje priprema golemo slavlje, orgijastična svetkovina u kojoj nije mogla
sudjelovati. David i njegovi prijatelji odveli su je na filozofski fakultet, gdje su
tisuće studenata sjedile na travi. Jedan mladić kroz megafon je pozivao na
pobunu. Nije se mogla načuditi kako netko može govoriti tako slobodno, jer
nju su naučili da uvijek treba biti na oprezu. Gledala je djevojke u kratkim
suknjama i dokoljenicama čije su se grudi micale ispod košulja. Davidova
prijateljica ispričala joj je da skupine mladih autobusima odlaze u Katmandu kako
bi ondje utonuli u oblake opijuma. No Aïcha nikad neće biti jedna od njih.
Megafon je išao od ruke do ruke, a Aïcha se dosađivala. Nije se to usudila reći
Davidu, ali mislila je da njegovi prijatelji pretjeruju, da su histerični, a katkad čak
i smiješni. Činilo joj se da su sve te velike riječi, sve te ideje lišene smisla. Odakle
im takva žestina? Gdje su pokupili taj naivni idealizam? I ono najvažnije: kako ih
nije strah? Sjetila se tada jedne arapske uzrečice kojom se njezin otac često služio:
“Kad Bog želi kazniti mrava, da mu krila.”
Aïcha je bila mrav, marljiv i nevoljan. I nije uopće imala namjeru odletjeti.

31
 Knjige.Club Books

an prije povratka kući Aïcha je otišla u frizerski salon u središtu grada.

D Živjela je u Strasbourgu četiri godine i vraćajući se s fakulteta tisuću je

puta prošla ispred izloga tog elegantnog salona.
Često je promatrala žene koje su sjedile u bijelim kožnatim naslonjačima,
kose prekrivene aluminijskim listićima ili velikim plavim uvijačima. Zamišljala
je kako bi i ona mogla biti jedna od njih, sjediti pod zagrijanom haubom dok
manikiranim rukama pridržava ženski časopis. No uvijek bi je nešto odvratilo od
odlaska u salon. Nedostatak novca, ili bi optužila samu sebe za taštinu jer na
takvom mjestu gubi dragocjeno vrijeme za učenje. Ispiti su trenutačno bili
otkazani, a uštedjela je dovoljno i za avionsku kartu do Meknèsa i za novu frizuru.
Pokušala je zamisliti majčinu reakciju kad bi je ugledala s lijepom, dugom i
ravnom kosom, poput Françoise Hardy. Gurnula je vrata.
Aïcha je pričekala pred prijamnim pultom, za kojim nije bilo nikoga. Frizerke
su prolazile pored nje, užurbane i zabrinute kao da se ne bave friziranjem, već
operiraju ozbiljno bolesnog pacijenta. Dobacile bi joj pogled ispod oka, koji kao
da je govorio “Ma što ona tu uopće traži?”, i Aïcha se zamalo okrenula i izašla.
Nitko nije pristupio da joj skine kaput, pa se počela znojiti u pregrijanom prostoru.
Konačno joj je prišla vlasnica salona, visoka Alzašanka, bujna i plavokosa. Nosila
je haljinu od tvida koja joj je isticala obline, a oko debelih zapešća, na rukama
posutim pjegama, zveckale su zlatne narukvice.
“Kako vam mogu pomoći, gospođice?”
Aïcha je šutjela. Zagledala se u tragove sjajnog ruža na frizerkinim prednjim
zubima. Zatim je primijetila da joj je vrat u visini štitnjače natekao, kao guša u
nekih ptica. “To bi trebalo pregledati”, pomislila je.
“Onda?” nervozno je rekla vlasnica, a Aïchi nije preostalo ništa drugo nego
da progovori: “Došla sam na frizuru. Na ravnanje. Kao Françoise Hardy.”
Frizerka je podigla obrve i prislonila dlanove na obraze, potresena prizorom
pred sobom. Ispružila je ruku, narukvice su zvecnule, i dodirnula Aïchinu kosu,
nekako s averzijom.
“Ovakvo nešto obično ne friziramo.”
Protrljala je uvojak među prstima, što je zazvučalo kao kad se suho lišće mrvi
u prah. “Dođite za mnom”, zapovjedila je, i Aïcha je krenula prema unutrašnjosti
salona. Osjećala je miris amonijaka i laka za nokte. Neka žena sa sivom grivom

32
 Knjige.Club Books

vikala je na frizerku. “Još me nalakirajte!” Frizura joj je bila učvršćena do

posljednjeg pramena, kao kakva stara vlasulja u izlogu. Mogla je prošetati
kroz tornado, a da joj se nijedna vlas ne odigne s glave. “Još laka mi stavite”, bila
je uporna, i mlada je frizerka poslušala.
Vlasnica je ostavila Aïchu pored bazena za pranje. Zidove su prekrivala
golema ogledala, i svaki put kad se okrenula, Aïcha je ugledala svoj odraz, ali se
zapravo ne bi sasvim prepoznala. Nije mogla prihvatiti da su njezine te velike,
iskolačene oči, ta usta koja su, kad se smijala, otkrivala zube i malo povučene
desni. Nije bila u stanju vjerovati da je lijepa i nije si dopuštala nikakve koketne
detalje u kojima su uživale djevojke njezine dobi. Nije se šminkala, nije nosila
nakit ni ekstravagantne punđe. Ne, kad bi joj iznenada došlo da nešto napravi, da
se “sredi”, kako je govorila njezina majka, postupala je impulzivno. Jednom, u
nastupu ludila, pokušala je peglom izravnati kosu.
Lice je prislonila uz stol u svojoj djevojačkoj sobici i vrućom peglom
pritisnula kovrče. Zadimilo se uz opor miris prženog mesa. Vrhove je posve
spalila i opekla je sljepoočnicu. Drugom prilikom, nakon listanja časopisa,
odlučnim potezima obrijala je obrve. Potom ih je pokušala iscrtati crnom
olovkom, ali nije ih uspjela napraviti sasvim simetričnima. A sada je, pred
zrcalom i pod groznom neonskom rasvjetom, primijetila da joj je jedna obrva
deblja i da se malo crne boje razmrljalo po kapku.
Dok je tako čekala, sjetila se svih onih nadimaka koje su joj nadjenule
djevojčice u školi. Šugava Ovca. Pudloglava. Čičak. Berberski Lav. Zvali su je
crnja, seljanka, čupavica. Dugo je čekala. Frizerke koje su nosile bež plastične
rukavice gurkale su je prolazeći s posudicama boje za kosu. Aïcha je smetala,
stajala im je na putu i činilo joj se da svi mogu osjetiti kiselkast miris njezina
znoja. Bila je sigurna da klijentice pod haubama šuškaju protiv nje, da se
rugaju njezinoj bezobličnoj kosurini. Mlada djevojka okruglih obraza i očiju u
kojima se čitala dosada posjela ju je pred bijeli emajlirani bazen. Aïcha je
pomislila: “Na što bih ja sve bila spremna samo da mogu imati kosu poput njene?”
Glatke i meke uvojke kroz koje se mogu provući prsti.
Frizerka je grubo zarila češalj u Aïchinu kosu. Govorila je alzaški i šalila se s
kolegicama i mušterijama. Tako ju je jako povukla da je Aïcha vrisnula.
“Ah, pa da, nije lako razmrsiti takvu grivu.” Viknula je: “Marie-José, dodajte
mi veliki češalj za raščešljavanje!”
Frizerka je laktom prekrila nos, a drugu ruku gurnula u veliku crvenu posudu
s nekakvom kremom. Nanijela ju je na Aïchino vlasište. Nakon nekoliko minuta
glava ju je počela strašno svrbjeti, tako da je ruke morala staviti pod stražnjicu da
ne bi gurnula prste u kosu i divljački se počešala. Suze su joj potekle niz obraze,
gledala je naokolo u očaju, a kad je vlasnica salona to opazila, uzviknula je: “A
što si ti mislila? Pa za ljepotu treba patiti.”

33
 Knjige.Club Books

U avionu na povratku u Meknès Aïcha nije naslonila glavu na naslon

sjedala. Tri sata koliko je trajao let nije podigla ni pogled ni lice kako ne
bi pokvarila frizuru. Suzdržala se da ne prođe rukom kroz kosu, da ne
omota pramen oko kažiprsta kao što je često činila dok je učila ili sanjarila.
Osjećala je kako je po vratu i obrazima miluju dugi pramenovi ravne kose. Još
uvijek nije mogla vjerovati.
Aïcha je u rano poslijepodne sletjela u zračnu luku u Rabatu. Polako je sišla
stubama na asfalt piste, ošamućena blještavim nebom. Podigla je pogled i na
krovu zgrade, iza crvenih slova koja su obavještavala - ZRAČNA LUKA RABAT -
opazila je siluete koje su se kretale, dizale ruke i pokušavale prepoznati putnike
koji su im prilazili pistom. Na terminalu za dolaske vladala je velika gužva. Ljudi
su išli amo-tamo, dovikivali upute, koje, izgleda, nitko nije slijedio. Nosači su
donosili prtljagu i predavali je putnicima, policajci su provjeravali putovnice,
carinici otvarali kovčege i bez ustručavanja protresali stranice časopisa i po podu
razbacivali gaće i grudnjake. Aïcha je pogledala kroz staklo koje je razdvajalo
putnike od obitelji koje su ih čekale. Između djece s plišanim medvjedićem,
narumenjenih žena i vozača u dželabama ugledala je svog oca. Nosio je vrlo tamne
sunčane naočale, pa mu se nisu vidjele oči. Začudila se kako je elegantan, u
smeđoj dolčeviti i kožnatoj jakni koja je izgledala nova. Kosa mu je posijedjela i
imao je brkove. Ruke je prekrižio na leđima i zurio u pod, neugodno mu je
bilo uzbuđenje ljudi oko njega. Izgledao je izgubljeno, odsutno, takvoga ga je
dobro znala. To je bio on, njezin otac, mučaljiva zvjerka, sposoban za
najneobuzdanije nježnosti i najnepravednije srdžbe. Ganuta, koraknula je ustranu
kako bi se izdvojila od ostalih putnika iza kojih je stajala u redu. Amine je skinuo
sunčane naočale i na nekoliko se sekundi zagledao u nju. Kad mu se pogled
zaustavio na njezinoj suknji, vrlo kratkoj, i na smeđim kožnatim čizmama do
koljena, podigao je obrve. Nosila je narančastu jaknu od vinila i velike naočale sa
zasjenjenim staklima, kao pjevačice u časopisima. Pomislila je da se prenuo zato
što ju je prepoznao, nju, svoju kćer. Povjerovala je da ga je preplavila ljubav
prema njoj, da jednom konačno nije više u stanju svladati emocije i da se zato
probio kroz gomilu i prišao staklu. Podigao je desnu ruku u visinu ramena, lagano
mahnuo i nasmiješio se. Zurila je u njegove bijele zube i shvatila.
Nije on nju gledao. Nije se njoj tako izazovno osmjehivao. Smiješio se ženi,
lijepoj i poželjnoj neznanki koja mu je ugodnijom učinila obavezu, dolazak po

34
 Knjige.Club Books

kćer. Možda je mislio da će dočekati sramežljivu i bezličnu tinejdžericu kakva je

Aïcha bila na odlasku? A te noge, te duge i vitke gole noge nisu mogle pripadati
njegovu djetetu. Aïcha je rukom dotaknula glavu, pogladila kosu. Eto zašto je nije
prepoznao. Zbog duge ravne kose koja joj je sezala sve do struka. Zbog proklete
kose Françoise Hardy.
Aïcha je izašla iz reda. Prišla je staklu i skinula naočale. Amine je i dalje zurio
u nju i na tren je vjerojatno pomislio da se želi s njim upoznati, dogovoriti susret
ili mu dati broj telefona. No izraz mu se naglo promijenio. Osmijeha je nestalo,
pogled mu se smračio, a usne zadrhtale. Pojavilo se ono lice, ono njegovo lice
kakvo je imao prije udaraca, gnjevnih ispada, deranja. Srdito je mahnuo rukom,
što je značilo: “Vrati se u red, glupačo.” Prstom je pokazao sat na ruci. “Požuri.”
Izgubila je mjesto i dospjela na kraj reda. Preznojavala se u jakni koja je
proizvodila neugodan zvuk čim bi pomaknula ruke. Kad je ponovno pogledala
prema staklu, oca više nije bilo.
Aïcha je čekala skoro sat vremena da bi putovnicu konačno pružila jednom
policajcu koji joj je zaželio dobrodošlicu na povratku u zemlju. Nije se mogla
suzdržati da se svako malo ne okrene, a nije znala je li očekivala da će opet
ugledati Aminea ili je, naprotiv, htjela da ispari, kao da se ništa od svega onoga
nije dogodilo i da mogu krenuti ispočetka. Izašla je iz aerodromske zgrade. Nije
se usudila odbiti nosača koji joj je zgrabio kovčeg iz ruke. Trgnula se kad se
pojavio njezin otac. Ponašala se kao da se ništa nije dogodilo, nasmijala se i
zagrlila ga. Obujmila ga je rukama i privila se uz njega na način koji je govorio:
“Opraštam ti.” Sramila se što ga je ponizila. Željela ga je još malo grliti oko vrata
i dati mu do znanja da je i dalje mala djevojčica, ali Amine se oslobodio kako bi
platio nosaču. Po parkiralištu se povlačila grupa djece, galamili su na turiste kad
bi odbili da im se pobrinu za prtljagu, taksi ili čak za hotelsku rezervaciju. Dječaci
u poderanoj odjeći začas su okružili Aïchu i dobacivali prostote glasno se smijući.
Nije morala vidjeti očevo lice da bi znala da je ljut.
Amine je sjeo za volan i prinio cigaretu ustima. Kad se nagnuo prema auto-
upaljaču, kriomice je bacio pogled na kćerine noge.
“Kako si to obučena? Nisi više u Francuskoj.”
Aïcha je povukla suknju i prebacila jaknu preko koljena da sakrije golu kožu.
Putem do farme razmijenili su tek dvije-tri banalne rečenice. Pitao je kako joj ide
studij. Ona je doznala što ima novo na imanju. Sjetila se da se ovdje razgovara o
kiši, pa je pitala je li kišilo i jesu li seljaci zadovoljni.
Potom su utonuli u tišinu. Amine je s vremena na vrijeme pružao ruku kroz
prozor i nervozno gestikulirao drugim vozačima. U jednom zavoju umalo nije
prevrnuo kolica koja su vukli momak i njegov magarac. Amine je naglo zakočio
i izvrijeđao momčića. Nazvao ga je glupanom, primitivcem, nikogovićem. “Svi
ste vi potencijalni ubojice.” I onda je podigao prozorsko staklo.
Aïcha je promatrala krajolik i iznenadila se kad je osjetila da je preplavljuje
silna sreća. Pomislila je kako se vratila kući i kako ima nešto ugodno, umirujuće
35
 Knjige.Club Books

u tome što je okružena sebi sličnima. Prepustila se kontemplaciji vinograda i

redova maslina koje su rasle usred kamenjara, na žutoj i suhoj zemlji. U podnožju
brežuljka ugledala je groblje po kojem su, između vapnom obijeljenih nadgrobnih
spomenika, rasli svijetlozeleni kaktusi - indijske smokve, puni plodova koji su se
na vrućini raspuknuli i otkrivali svoje sjajno žuto srce. Trava, gotovo posve
posivjela, blistala je na suncu poput krzna kakve životinje. Ondje dalje ocrtavali
su se obrisi skromnih kućica ispred kojih su trčale kokoši i mršav pas. Aïcha je
točno znala kakav miris vlada u unutrašnjosti tih kuća koje je posjećivala kad je
bila dijete. Miris mokre zemlje i krušne peći. Na miris je pomislila i kad je ispred
njih na cesti ugledala automobil u kojem se tiskalo osmero ljudi, svi jedni drugima
na krilu. Malen dječarac stajao je majci na koljenima i mahnuo Aïchi kroz stražnje
staklo. Odmahnula mu je.
No taj osjećaj ispunjenosti nije dugo trajao. Čim su stigli na posjed, spopao ju
je nemir. Puno se toga promijenilo u četiri godine. Začudila ju je buka koja je
vladala na imanju. Začula je brundanje kombajna, siktanje automatskih prskalica.
Onda je pored kuće ugledala velik bazen obrubljen crvenim ciglama koje su
blistale na popodnevnom suncu.
Aïcha je znala da je gospodarstvo bilo vrlo uspješno i da su joj se roditelji
obogatili. Ušavši u kuću, nekako ju je zateklo malograđansko pokućstvo, kukičani
tabletići, vaze od imitacije kristala i, na plavoj plišanoj sofi, gomila jastučića
pretrpanih pjenastim punjenjem, samo što se ne raspuknu.
Prošla je hodnikom. Na jednom stalku prepoznala je nekoliko sitnica
iz djetinjstva: bakreni svijećnjak, porculansku kutijicu u kojoj je Mathilde
skrivala ključeve i malu staklenu vazu u kojoj je venula crvena ruža. Došlo joj je
da pomiluje te predmete, da ih načas uzme u ruku, zahvali im što su još uvijek tu.
No već je do nje dopirao majčin glas, kreštav i nervozan, dok je zapovijedala
Tamo. Prolazeći pored salona, Aïcha je promotrila zidove sa serijom mrtvih
priroda. Iznad kamina visio je ogroman Amineov portret u odori spahije.
Naslikano lice nije sličilo njezinu ocu, a umjetnik je pretjerao sa zagasitim tonom
kože i smrknutim pogledom, tako da je slika izgledala kao neuspjela kopija
Delacroixovih ratnika. Aïcha je, međutim, znala da je to njezin otac, jer se sjetila
fotografije koju je vidjela u djetinjstvu, na kojoj Amine jaše bijeloga koja, glave
pokrivene kapuljačom burnusa.9
Mathilde je izašla iz kuhinje. Nosila je pregaču i kosa joj je bila svezana. Sivi
pramen padao joj je preko lijevog oka, a mokre ruke brisala je o krpu. Bacila se
na kćer, udahnula njezin miris. Rekla je: “Daj da te pogledam.” Zatim je nekoliko
trenutaka promatrala lice svog djeteta, njezinu odjeću, tu narančastu jaknu koju je
držala u ruci. “Kako si se promijenila. Ne bih te prepoznala.”

9
Arapski dugački i široki vuneni ogrtač s kapuljačom, (op. prev.)

36
 Knjige.Club Books

a proslavu ovog dugo iščekivanog povratka Mathilde je priredila svečanu

Z večeru. Premda se nikad nije navikla na marokansku kuhinju, danima je

pripremala niz tradicionalnih predjela, razne vrste tajinea, čak i pastillu10 s
golubljim mesom posutu cimetom i šećerom u prahu. Selma, Mourad i njihova
kći Sabah, koji su živjeli u gradu, stigli su na aperitiv. Sabah je napunila dvanaest
godina. Kad ih je ugledala, Aïchi je teško bilo povjerovati da su njih dvije majka
i kći, toliko su bile različite. Sabah nije naslijedila Selminu ravnu smeđu kosu ni
blistav ten. Bila je mršava, grubih crta lica i čupavih obrva. Nosila je crnu
pamučnu suknju ispod koje su se vidjeli krupni gležnjevi prekriveni tamnim
dlačicama.
Dok je Amine točio šampanjac, Sabah se privinula uz Mourada. Ovila mu je
ruke oko ramena i sakrila lice za njegov zatiljak. Bez riječi ju je privukao k sebi,
posjeo na koljena i na uho joj šapnuo neku tajnu. Dijete je kimnulo i ostalo tako
sjediti, šuteći, s obrazom na Mouradovu ramenu. Zvala ga je “tata”, a Mourad nije
mogao, a da ne osjeti stid kad bi čuo ta dva sloga. Činilo mu se da joj laže, da
iskorištava njezinu nevinost i pribojavao se dana kad će doznati istinu. Tada će ga
zauvijek zamrziti. Ali tko bi joj drugi mogao biti otac? Tko bi zaslužio da ga se
nježno, milo naziva “tata”? Bez njega ona možda ne bi preživjela. Spasio joj je
život, brinuo se za nju, zaštitio ju je od ludila njezine majke. Nakon što je
sklopljen njihov brak, Selma tjednima nije prestala plakati. Čitave dane ležala je
na boku s rukom na trbuhu koji se zaokrugljivao. Poslije suza došli su izljevi
bijesa, pokušaji bijega, prijetnje samoubojstvom. Selma se pokušala baciti pod
kotače kamiona. Prijetila je da će popiti otrov koji su upotrebljavali za uništavanje
insekata na stablima. Klela se da će si u trbuh zabiti iglu za pletenje. Dijete se
rodilo, ali nije umirilo Selminu srdžbu. Dapače, bebin ju je plač izluđivao, pa
je odlazila hodati poljima ostavivši gladno dijete u spremištu. Pred Mouradom je
izgovarala tako okrutne stvari da bi se skamenio, a on je barem bio u ratu, znao je
što je zarobljeništvo, dezertiranje. Izjavljivala je da bi mogla pustiti novorođenče
da umre pa ga onda ostaviti na pragu Mathildeine kuće. “Tako će vidjeti što je
napravila”, govorila je. Mourad je živio u neprestanom strahu. Jednom, kad je
Sabah bilo tek dvije godine, ostavio je radnike usred posla i kao lud odjurio na

10
Tradicionalno marokansko i sjevernoafričko jelo, vrsta pite od golubljeg ili pilećeg mesa u
kombinaciji sa šećerom, medom, cimetom, đumbirom itd. (op. prev.)

37
 Knjige.Club Books

farmu. Ondje je zatekao svoju kćer. Bila je sama. U sivoj košuljici i golih nogu,
imala je ruke pune kamenčića i zabavljala se sišući ih. “Tata!” povikala je Sabah,
a kamenje se prosulo po tlu.
Što je on to tražio između te dvije žene? Što je radio u obitelji u kojoj ga nitko
nije želio? Amine s njim nikad nije postupao kao sa zetom, čak ni kao s
prijateljem. Amine je sada bio gospodin, ugledan čovjek koji priređuje zabave na
bazenu, u vrtu okićenom lampionima. Buržuj koji slavi Novu godinu s ostalim
buržujima ne bojeći se da će ispasti smiješan sa zlatnim papirnatim šeširićem i
ramena prekrivenih vrpcama i konfetima. Amine se naduo od novca i oholosti.
Dao si je sašiti odijela po mjeri i naučio plesati valcer i mambo. Spavao je s pola
grada. Nakon Mouilaline smrti mjesecima je u staru kuću u Berrimi dovodio
ljubavnice i s njima vodio ljubav na napola pljesnivim sećijama. Ponekad, kad bi
mislio da nikoga nema u blizini, da je nevidljiv, Amine bi zaustavio automobil
usred polja suncokreta pa oblizivao grudi nečije dokone supruge. Jednom kad se
pijan vraćao s neke večere, zabio se prednjim krajem automobila u stablo masline.
Tvrdio je: “Nisam bio pijan, samo umoran. Zažmirio sam dok sam zijevao.”
Mourad je sve to znao. Kao što je znao i da u ovoj zemlji nikad nisi sam. Htio je
upozoriti Aminea. “Uvijek netko zna što radiš.”

***

Za vrijeme aperitiva, dok je razdragana Mathilde razgovarala s gostima, Aïcha je

promatrala obitelj, kuću, Tamo, koja je stalno prolazila donoseći jela iz kuhinje.
Primijetila je da služavka malo hramlje, ali odbila je njezinu pomoć. Aïcha je
pomislila kako ne postoji nikakva veza između ovoga svijeta i onoga u
Strasbourgu, između njezina života ovdje i onoga tamo. Te dvije egzistencije ništa
nije povezivalo. Odvijale su se u dvije paralelne dimenzije i jedna na drugu nisu
imale utjecaja. Čak joj je palo na pamet da je jedan dio nje još uvijek u
Strasbourgu te da ondje i dalje vodi uobičajeni život. Preplavio ju je osjećaj
nestvarnoga. Više nije bila posve sigurna da je proživjela te četiri godine. Možda
nikad nije ni otišla odavde. Možda je to samo sanjala.
Dok su večerali, Amine nije kao ostali pohvalio jela koja su im se redala pred
očima. Položio je ruku na Aïchina leđa - “Neka te Bog čuva, kćeri moja” - i
zatražio da im kaže kako je to biti prvi liječnik u obitelji. Aïcha je tada pomislila
da joj je otac oprostio, da se nelagoda stvorena pri dolasku raspršila i stala je
pričati o svojim postignućima. Ispričala im je o seciranju tijela. “O, ne, nemoj
o tome za stolom!” prekinula ju je Mathilde. Govorila im je o radu u klinici, o
komentarima voditelja odjela. Nije spomenula prijateljevanje s Davidom, ali
spomenula je, onako neodređeno, da je stekla dobre prijatelje.
Dok je pričala, Selma i Selim nisu dizali pogled s tanjura. Amine je to,
izgleda, primijetio, pa je još jednom naglasio kako se raduje što ima tako upornu
i ozbiljnu kćer. “Čestitu kćer koja ne juri za momcima i ne radi probleme. Koja
38
 Knjige.Club Books

nije stalno markirala i ne odlazi na zabave.” Aïcha nije imala nikakve veze s tim
komunistima, revolucionarima koji ne znaju ništa o životu i koji žele uništiti
nasljeđe svojih predaka. Govorio je pakosnim glasom, ali Aïcha nije shvatila da
su te riječi bile namijenjene njegovu sinu i sestri.
Razmetao se uspjehom svoje kćeri, njezinom samostalnošću, samo da
povrijedi Selmu. I umjesto da pokuša ispraviti nepravdu, činilo se kao da želi na
nju podsjetiti i još je više produbiti.
Čim su pojeli, Selma je ustala od stola. Nikoga nije zanimalo kamo ide.
Možda će se pobrinuti za svoju kćer ili oprati suđe u kuhinji. Selim je vrlo dobro
znao kamo je otišla. Prošao je salonom, izašao u stražnje dvorište i popeo se na
krov. Selma je sjedila s nogama preko ruba i čekala ga.
Selim je iz džepa izvadio dvije cigarete i jednu pružio teti. S njom je prvi put
pušio. Tada je još živjela na farmi, u onom groznom spremištu koje je Mourad
preuredio. Selimu je valjda bilo osam godina, igrao se u vrtu i zatekao tetu
naslonjenu na grubo ožbukani zid kako ispušta dim kroz nos. Stavila je prst na
usta i morao joj je obećati da će čuvati tajnu. A kako bi zapečatili sporazum, protiv
Aminea i svih ostalih, dodala je: “Hoćeš probati?” Primaknuo je usne i povukao.
“Kao da to radiš otkad si se rodio.” Nasmijala se. Selimu su bila poznata sva
njezina skrovišta. Kao dijete, igrao se da je mali Palčić iz priče, pa je pokupio sve
opuške pobacane po vrtu na kojima je ostao trag njezina crvenog ruža. Skupljao
je sive kutije na kojima je dešifrirao neobičnu riječ: “Marquise”.
Selma je pripalila cigaretu, i Selim je pri svjetlosti upaljača ugledao njezino
lice, čelo naborano od ljutnje. Sjeo je pored nje. “Da me otac vidi, ubio bi me.”
Selma je prasnula u sardoničan smijeh. “Serem se ja na tvog oca.”
Mladića je ta rečenica povrijedila. Riječi su odzvanjale u njemu, kao jeka, u
beskraj. Ostali su sjediti nekoliko časaka u tišini, na krovu kuće. U daljini su se
mogla vidjeti svjetla grada. Do njih su dopirali glasovi Tamo i Mathilde. Selim je
opazio da Selma plače.
“Zašto sam došla? Mogla sam se pretvarati da sam bolesna, ja ili Sabah. Nju
i tako stalno boli trbuh. Trebala sam naći neki izgovor i ostati kod kuće. Ali
Mourad bi inzistirao. Rekao bi da to ne možemo napraviti, da nije pristojno, da,
na kraju krajeva, njima dugujemo krov nad glavom i hranu na stolu. Treba ih
blagoslivljati što se brinu o nama i o maloj. O tvome ocu govori kao da je
njegovo lice otisnuto na novčanicama, a ne kraljevo. Poslušan mu je kao pas, kao
posilni, što je i bio, a to će uvijek i ostati. A Mathilde misli da je svetica, za
blagdane mi krišom turne kuvertu. Pa prošapće ‘To je za malu’ ili ‘Imaš si i ti
pravo malo ugoditi.’ Smiješi se kad imam novu haljinu. Uživa pri pomisli da ono
što nosim, ono što jedem, zrak koji udišem, da sve to njima dugujem. Jednoga
dana prestat ću jesti, neću više govoriti, zadržavat ću dah sve dok se ne srušim.
Neću se više ni pomaknuti, prestat ću se opirati. Ako te pas ugrize, ne smiješ se
otimati. Jer ako se mičeš, još jače stisne zube. Tako to kod nas ide. Treba se
pokoriti. Stalno ponavljaju da ništa nije važnije od obitelji. Ništa. Osim kralja i
39
 Knjige.Club Books

kraljice u njihovoj krasnoj kući. Ali vidjet ćeš, jednoga dana neću izdržati, smoći
ću dovoljno hrabrosti i reći ću im da mi se jebe za sve njih, neka crknu sa svojim
lažima, licemjerjem, pristojnošću i sa svojom savršenom kćeri. Što Aïcha zna o
životu? Ona je još balavica. Glupa klinka koja svog oca gleda kao da je bog na
nebesima. I ulaguje mu se i obožava ga. A nema pojma kakav je on. Ili se pretvara
da je zaboravila.”
Selma je šaputala i Selimu se učinilo da sve dosad nije marila za njegovu
prisutnost, da se zapravo nije obraćala njemu, već samoj sebi. Najednom kao da
ga je primijetila. Zgnječila je cigaretu, zamolila ga još jednu pa nastavila: “Pitaj
svoju sestru. Pitaj je sjeća li se noći s revolverom. Sigurno je još uvijek ondje, u
onoj zemljanoj vazi u hodniku. Možeš provjeriti, ako mi ne vjeruješ. Tim nas
je revolverom htio ubiti, tvoju majku, sestru i mene. Kaže da sam bila lijena, da u
školi nisam učila. Ali prava je istina da čak i da sam bila izvrsna, jednako
briljantna kao miss Aïcha, nikad mi ne bi dopustio da odem. Nikad mi ne bi platio
studij. Pa čemu onda sve to, je li? U tvojim godinama sanjarila sam da ću postati
stjuardesa. ‘Stjuardesa’, znao je reći. ‘Draže mi je da onda jednostavno budeš
kurva.’ Oduvijek sam voljela avione. Uostalom, i zaljubila sam se u pilota. Vodio
me na uzletište i objašnjavao kako funkcioniraju uređaji, mehaničke stvari, pričao
mi je kako je to kad letiš. Željela sam putovati, otići odavde, postati netko. I
mislila sam da imam sve vrijeme ovoga svijeta.” Selma je šmrcnula. Niz obraze
su joj tekle krupne suze. “Kad sam ostala trudna sa Sabah, preklinjala sam tvoju
majku da mi pomogne. Svetu Mathilde. Rekla mi je da je Dragan pristao, da će se
sve dogovoriti. Nitko ništa neće doznati i moći ću nastaviti svoj život. Shvaćaš o
čemu govorim, zar ne? Sad si dovoljno velik da sve to čuješ. Svakoga dana pitala
sam je kad ćemo ići u kliniku, a ona je odvraćala: ‘Uskoro, vrlo uskoro.’ A onda se
prestrašila. Ili se htjela osvetiti. Ili je bila ljubomorna. U svakom slučaju, nikad
me nije odvela. Tvoj otac je doveo službenika i udali su me za Mourada. I rodila
sam tamo, u tom spremištu u kojem je zaudaralo na plijesan. Ponekad pomislim
kako bi bilo bolje da je upotrijebio onaj revolver. Ubiti me je trebao.”

40
 Knjige.Club Books

P rvih dana Aïcha je samo spavala. Mathilde se zabrinula, pomislila je da joj

je kći možda bolesna. “Kao da ju je ugrizla cece-muha”, kazala je Amineu.
Čim bi sjela, Aïcha bi osjetila kako je obuzima umor kojem se nije
mogla oduprijeti. Zaspala bi u salonu, sredinom prijepodneva, ili na stolcu u vrtu.
Poslijepodne je zatvarala kapke na svojoj sobi i mogla je spavati sve do navečer,
a da poslije, noću, sa spavanjem nije imala nikakvih problema. Kao da svih tih
godina u Strasbourgu nije ni na trenutak otpočinula, kao lik iz bajke na kojeg je
bačena kletva. A onda je prokletstvo uklonjeno, pa se mogla slobodno
prepustiti snu. Ili je možda sada začarana? Aïcha više nije bila sigurna.
Tjedan dana trebalo joj je da se izvuče iz te letargije, a onda je uživala u
dolasku ljeta i divotama prirode. Ujutro bi gledala brata kako pliva, mogla je
satima sjediti s nogama u vodi i diviti se ljepoti njegova tijela, a i tome kako je
ravnomjerno isplivavao duljine bazena. Selim nije puno govorio. Krajem lipnja
morat će polagati maturu, pa je bio mrzovoljan. Aïcha je predložila da mu
pomogne u pripremama, ali hladno je odbio rekavši da mu to nije problem i da je
dovoljno velik da se sam snađe. Predvečer je navlačila stare tenisice i hodala
poljima, s kamenjem u džepovima da ima čime preplašiti pse lutalice. Sa stabala
je kidala jedva dozrele naranče i točno je znala, i prije nego što bi ih pomirisala,
prije nego što bi krišku prinijela ustima, kakav će im biti okus. Lijegala je u travu i
promatrala nebo čije joj je plavetnilo, u alzaškom progonstvu, često dolazilo u
snove. Nebo je ovdje bilo golo, otvoreno, kao da je božanska ruka uklonila sve
što bi ga moglo zakloniti, zamutiti, izblijediti. Ptice su prolijetale, ponekad same,
ponekad u jatu, a grane palmi i maslina ljuljale su se na vjetru budeći u njoj želju
za olujom.
Više puta pozvala je Monette da zajedno provedu dan. Njezina prijateljica
ostala je u Meknèsu i radila je u gimnaziji kao odgojiteljica. Zavidjela je Aïchi,
koja se istrgnula iz ovog provincijskog grada, stekla nove prijatelje, osposobila se
za novi posao. Monette je živjela s majkom u kući poviše grada.
Majka joj je bila tako debela da više gotovo uopće nije izlazila i neprestano
se tužila na proširene vene i dijabetes koji ju je polako ubijao. Kad su se ponovno
našle, Monette se prijateljici bacila oko vrata. Poljubila ju je i tako se
veselo nasmijala da je i Aïcha prasnula u smijeh. Tijekom četiri godine provedene
u Strasbourgu Aïcha nije mislila na Monette, odnosno nije stvarno o njoj
razmišljala. Slika njezine prijateljice lebdjela je negdje daleko, vrlo daleko,

41
 Knjige.Club Books

neodređena poput sna. A sada je bila tu, ispred nje, lice joj je blistalo u osmijehu,
i Aïcha je shvatila koliko joj je Monette nedostajala.
Aïcha je pomislila kako Monette izgleda odraslo. Upravo onako kako je
Mathilde željela da Aïcha izgleda. Nosila je haljinu ravna kroja do koljena i
salonke s četvrtastom petom. Češljala se kao Brigitte Bardot, u visoku punđu
učvršćenu ukosnicama koja ju je silila da se drži vrlo uspravno. Monette nije više
bila ona nekadašnja drska i nespretna djevojčica koja je razmišljala samo kako
osramotiti odrasle i narugati im se. Sada se ponašala kao svjetska žena. Uputila je
puno komplimenata Mathilde, posebno je spomenula neke detalje poput tkanine
na sofama ili sitnih staklenih životinjica koje je Mathilde skupljala.
Mathilde je bilo drago što je dolazila k njima. Kad su dvije djevojke ležale uz
bazen i sunčale se, donosila im je limunadu, a Aïcha je imala dojam da je turistica
na odmoru u hotelu. Majka se prema njoj odnosila s uvažavanjem, od čega joj je
bilo neugodno. Nije joj dopuštala da raspremi stol. Govorila je: “Samo sjedi,
sigurno si umorna.” Aïcha se više nije osjećala sasvim kod kuće. U zidovima,
novom namještaju, slikama zamjećivala je neko neprijateljstvo, a kuća u kojoj je
odrasla bila joj je strana. Žalila je za svojom samostalnošću, pa čak i za tišinom
djevojačke sobice u Strasbourgu. Činilo joj se da je ovdje ponovno postala dijete
i to ju je srozavanje ljutilo.
Mathilde joj je ujutro ulazila u sobu. Razmicala je zastore i ljubila je kao
nekad kad se morala spremati za školu. Majka ju je tjerala da jede, izađe na zrak,
upozoravala je na sunce zastrto oblacima od kojeg je mogla dobiti migrenu i na
čergi koji je iritirao bronhe.
Aïchi je došlo da joj kaže da su to samo besmislene teorije koje nemaju
nikakvu znanstvenu potvrdu. No samo je šutjela. Krajem lipnja, kad je Monette
bila zauzeta nadgledanjem ispita, Aïcha je predložila majci da joj pomogne u
dispanzeru, ispred kojeg je svakog jutra čekao dugačak red pacijenata. Mathilde
je prihvatila bez oduševljenja. Kad je Aïcha bila mala, zvala ju je “moja
bolničarka” i dopuštala joj da dezinficira i previja rane. Dala joj da škaricama reže
blistere s tabletama, ali lijekove je uvijek Mathilde dijelila seljankama, kao
svećenik koji pruža posvećenu hostiju. Slušala je njihova povjeravanja i, blagim
autoritetom, uspijevala je pobijediti stid pacijentica, postići da raskopčaju bluzu
ili gaće povuku naniže. Tako da je na koncu povjerovala u svoju vještinu i znanje,
u svoje bijedno znanje, kao što ljudi Crkve vjeruju u svoje budalaštine.
Kad je 1946. stigla u Maroko, Mathilde se dičila time što je bila jedina žena
u obitelji sa stvarnim obrazovanjem. Pravila se važna što čita romane, govori
nekoliko jezika, svira klavir. U početku se ponosila Aïchinim školskim uspjesima
i hvalospjevima časnih sestara. A onda je sa strepnjom počela iščekivati dan kad
će njezina kći znati više od nje. Jer tada će biti izgubljena. Njezino dijete shvatit
će da joj je majka varalica koja ne zna ništa ili barem ne puno. Kad je Aïcha
krenula u gimnaziju, Mathilde joj nije bila u stanju pomoći oko zadaće. Brojevi
su joj se miješali pred očima i nisu predstavljali ništa. Lekcije iz povijesti,

42
 Knjige.Club Books

zemljopisa i, još gore, filozofije bile su joj nerazumljive, tako da se čak zapitala
kako djeca te dobi mogu odjednom usvojiti toliko znanja. Pribojavala se Aïchinih
pitanja i njezina pogleda. Sjedeći za stolom, s dlanovima na knjizi, podizala je
velike crne oči prema majci koja je šutjela.
Mathilde je bila uvjerena da je imala utjecaja na Aïchinu odluku da studira
medicinu. Uz nju je zavoljela njegovanje i liječenje, dala joj je da čita, prerano za
njezinu dob, medicinske časopise koje joj je Dragan posuđivao.
A Aïcha ju je sad pretekla. Posjedovala je ogromno i neosporno znanje.
Mršava i plaha djevojka, koja je tek napunila dvadeset jednu godinu, stekla je
nadmoć koja je njezinu majku ponižavala. Aïcha je sigurno mislila da je dispanzer
jadan. Vjerojatno je promatrala zidove tražeći na njima diplomu, kao u
Draganovoj ordinaciji, stečenu na nekom stranom sveučilištu, koja bi njezinoj
majci davala nekakvo pravo nad životima drugih ljudi.
Jednoga jutra Aïcha se pojavila u dispanzeru, u prevelikim trapericama i
starim tenisicama. Davala je savjete u vezi s pacijentima koji su dolazili. “Treba
otići zubaru. Zato ima temperaturu. Ne možemo mu ovdje nikako pomoći.”
Narugala se lijekovima koje je majka propisivala. Mlaka voda i sol za uganuće.
Uvarak od đumbira za bolno grlo. Žlica kumina za zaustavljanje proljeva i
povraćanja. Mathilde se pored nje više nije usudila postaviti dijagnozu. Izgubila
je samopouzdanje, dovodila u pitanje svaki svoj postupak, makar i posve nevažan,
i pogledom tražila odobravanje svog djeteta. Aïcha se držala hladno i rezervirano
i s očitim je ustezanjem prihvaćala poljupce i dodire kojima su joj pacijenti
zahvaljivali. “Kako je narasla! Tbarkallah!11 Nek je Bog čuva”, govorili su
Mathilde.
Aïchi su iskazivali onakvo pobožno divljenje s kakvim se nepismeni odnose
prema obrazovanim ljudima. Aïcha se sklonila u zahod. Dok je prala ruke, vidjela
je kako majka otvara jednu ladicu, vadi iz nje nekoliko novčanica i gura ih
seljakinji u ruku. “Bog te blagoslovio”, prošaptala je Mathilde. “I nek čuva tvoju
djecu.”

11
Arapski izraz “slava Alahu”, upotrebljava se za izricanje divljenja i blagoslov, (op. prev.)

43
 Knjige.Club Books

edne večeri, početkom kolovoza, dok su ispijali aperitiv uz bazen, neki radnik

J tražio je da razgovara s gazdom i njegovom ženom. Rekao je Tamo da je

hitno, pa je otišla po njih. Izjedala ju je znatiželja i ljutila se na radnika, koji
joj nije htio ništa više reći. Mathilde i Amine su se pojavili. Radnik kao da je
oklijevao. Prvo se raspitao kako im je obitelj - “Kako je tvoj sin? A kći? A tvoja
sestra?” - potom se zbunio ispričavajući se - nije htio smetati, zna da je kasno, žao
mu je. Amineu su takva pozdravna prenemaganja išla na živce, pa ga je prekinuo:
“Prijeđi na stvar.” Radnik je progutao i ispričao da je prije dva dana u duar došla
neka djevojka. “Posrnula djevojka, ako mene pitate.” Nitko nije znao odakle je,
ali bila je trudna, pred porođaj, i nije htjela reći ni tko je ni gdje joj je selo. Radnik
se onda sasvim osmjelio i nastavio priču na berberskom: “Mi ne želimo nikakvih
problema. Rekao sam da je treba potjerati, da ćemo si navući nevolju navrat.
Znamo dobro kako to ide s takvim djevojkama. Plakala je, preklinjala, i onda su
se žene sažalile. Kažu da treba biti milosrdan i da će nam, ako se pobrinemo za
nju, sigurno reći tko je djetetov otac i kako je ovamo dospjela. Samo, djevojka je
sada kod mene i od prošle noći dere se i vrišti. Previja se od bolova. Pozvali smo
babicu, ali ona tvrdi da dijete ne želi izaći. Da je to plod sramote i da će ubiti
majku. Gazda, ja ću radije u svojoj kući imati kopile nego dječji leš. Zato sam
pomislio da biste vi mogli doći, i gospođa Mathilde isto. Ne možemo je tako
ostaviti. Da umre pod mojim krovom.”
Mathilde ga je uhvatila za ruku. “Dobro si napravio. Uzet ćemo automobil i
idemo s tobom.” Pošla je prema velikom drvenom plakaru u kojem je držala
lijekove za dispanzer i u torbu stala ubacivati bočicu Betadina, komprese, velike
škare. Dok je radnik govorio, Amine je stajao spuštene glave i prekriženih ruku,
a sad ju je zaustavio: “Ne, Aïcha će ići. Na koncu, ona je doktorica. A ja Ću ići s
njom. Ne dolazi u obzir da noću sama ide u duar.” Vratio se na terasu i, kao nekad
kad je bio časnik u kolonijalnoj vojsci, povikao: “Aïcha, obuci se i dođi! Požuri!”
Kad su sjeli u automobil, Mathilde je na kćerina koljena stavila malenu torbu
s lijekovima. Padala je noć, a nebo poprimalo boju tinte dok ih je gledala kako
odlaze. Odvezli su se do duara, a Aïcha je čitavim putem ponavljala da to još
nikad nije radila, da, strogo uzevši, ona još nije liječnica i da nema nikakvog
smisla natovariti joj takvu odgovornost. Noge su joj se tresle, došlo joj je na
povraćanje. Krajolik joj se ljuljao pred očima, ništa više nije čula, ništa nije znala,

44
 Knjige.Club Books

a um joj se gušio u gustoj magli. “Bi li radije to prepustila svojoj majci?” upitao
ju je Amine, a Aïcha je slegnula ramenima.
U svjetlosti farova ugledali su prve kuće i ispred jedne od njih okupljene ljude.
Žene u dželabama, glava omotanih raznobojnim maramama, udarale su se po licu
i jadikovale. Muškarci su čučali, neki hodali amo-tamo, s rukama na leđima ili
cigaretom među prstima. Djeca su koristila priliku što odrasli ne obraćaju
pažnju, pa su čopor pasa, tako mršavih da su izgledali kao aveti, gađali kamenjem,
da ih ozlijede. Seljani su se bacili na Aminea i Aïchu. Blagoslovili ih, ljubili im
rame i ruke. Koža im je mirisala na kumin i drveni ugljen. Jedna žena povela je
Aïchu u mračnu prostoriju koja je imala zemljani pod. Slabašno svjetlo
petrolejske lampe u kutu šaralo je po zidu uznemirujuće sjene. Ispružena na
pokrivaču, mlada žena je stenjala. Aïcha je izašla i rekla Amineu, koji je ostao na
pragu: “Treba mi svjetla. Neću joj moći pomoći ako ništa ne vidim.” Amine je
otišao po dvije ručne svjetiljke koje je uvijek imao u prtljažniku. Aïcha se vrtjela
i kršila ruke, u jednom trenu došlo joj je da pobjegne, da otrči preko polja utonulih
u tamu. No Amine je tada upalio svjetiljke i uperio snop svjetla prema kćerinu
licu. “Što ti još treba?” Rekla je da treba prokuhati vodu i da mora oprati ruke.
Amine je pokazao dvije žene i naredio im: “Da ste radile sve što vam doktorica
kaže, jeste razumjele?” Jedan seljakinja pobrinula se za vodu, a druga je dohvatila
svjetiljke, koje je usmjerila prema trudnici. Aïcha je tada vidjela da njezina
pacijentica nema više od šesnaest ili sedamnaest godina. Lice joj je bilo blijedo,
mokro od znoja i izobličeno od bolova. Imala je kose oči i plosnato lice, kao da
nije iz ovih krajeva, već s mongolskih stepa. Aïcha je čučnula pa joj pomilovala
čelo i kosu slijepljenu znojem. “Bit će dobro”, rekla je. “Sve će biti dobro.”
Pažljivo je podigla djevojčinu košulju i otkrila goli trbuh. Opipala ga je podižući
glavu s vremena na vrijeme i dajući znak pomoćnici da bolje okrene svjetiljku.
Zatim se namjestila između rodiljinih nogu i razmaknula ih. Koncentrirala se
koliko god je mogla nastojeći se prisjetiti predavanja o porođaju. Strogim glasom
naredila je svima da ušute. Smetalo joj je što čuje djeliće razgovora ispred kuće.
Ljutnula se i na dvije žene koje su ostale s njom, a čije je jadikovanje zvučalo kao
brujanje kukaca. Šmrcajući, isprekidano su zazivale ya Latif, ya Latif12 Aïcha je
zagurala ruku u ženinu rodnicu. Vrat maternice bio je mekan, otvoren. Satima je
već imala trudove, ali nisu imali nikakvog efekta i samo su je izmučili. Trebalo je
ubrzati porođaj. Jedino joj je tako mogla pomoći. Prekopala je torbu koju joj
je Mathilde dala. Nije pronašla ništa što bi mogla upotrijebiti, pa je pogledala oko
sebe. “Treba mi nešto malo i šiljasto. Shvaćaš što hoću reći?” Aïcha se uzrujala
jer je teško pronalazila prave riječi na arapskom. Izašla je i pozvala oca: “Reci im
da mi pronađu nešto dovoljno malo i šiljasto da to mogu uvući u ženino tijelo.
Moram probušiti vodenjak.” Aïcha u mraku nije vidjela kako je licem njezina oca
preletio ponosan smiješak. Seljani su se rastrčali. Pretražili su ono malo stvari

12
“O, Bože moj!” (arap.) (op. prev.)

45
 Knjige.Club Books

koje su posjedovali, a onda se neka žena pojavila, pobjedonosno, s vilicom u ruci.

Aïcha ju je zgrabila. Uronila je vilicu u kipuću vodu, zalila je Betadinom pa je
polako, smirenom i preciznom kretnjom, gurnula u radnicu mlade žene. Nastala
je tišina. Skrušena i teška. A onda je pacijentica ispustila krik u kojem su se
izmiješali iznenađenje i olakšanje. Prozirna tekućina s malo sukrvice potekla joj
je između nogu. “Sad će ti biti lakše”, rekla je Alcha. Primaknula se djevojčinu
licu i poljubila je, naočigled zgroženih Berberki. Pacijentica je tada otvorila suha
usta i prošaptala: “Pomozi mi.” Aïcha se nasmiješila. “Naravno, da, pomoći ću
ti.” Djevojka je, međutim, ponovila: “Pomozi mi. Pomozi mi da više nikad
nemam djece.”
Ujutro je rodila mrtvoga dječaka.

46
 Knjige.Club Books

ad se u zoru vratila kući, Aïcha se istuširala vrućom vodom i srušila u

K krevet. Spavala je čitavo prijepodne i dio poslijepodneva. Sanjala je da se

kupa u bazenu u kojem se plava, bistra voda počinje pretvarati u
amnionsku tekućinu, a ona se koprca u tom mlačnom fluidu. Mathilde ju je
probudila usred košmara. Protresla ju je za rame: “Došla je Monette. Predložila je
da odete u kino.”
Aïcha se izvukla iz kreveta. Nije imala želje ni izaći ni razgovarati, ali ipak se
obukla. Pokušala je urediti kosu pa odustala. Ušla je u salon voštana lica i s
podočnjacima. “Ispričali su mi o tvojim podvizima!” uskliknula je njezina
prijateljica, a Aïcha se nervozno osmjehnula. Mathilde je zamolila Monette da joj
ispriča najnovije tračeve koji su kružili Meknèsom. “Ova mala sve zna!” Aïcha
uopće nije slušala Monetteine priče o krevetnim avanturama i razvodima. Polako
je ispijala kavu prisjećajući se minutu po minutu noćašnjih događaja. Ponovno je
vidjela lice mlade djevojke i pomodrjelo i beživotno tijelo djeteta koje je donijela
na svijet. Pomislila je kako su muškarci iz duara sigurno iskopali rupu, još u zoru,
u koju su ga pokopali. Sasvim malu rupu, usku i plitku. Ta je smrt svima
odgovarala, izbrisala je pogrešku i sramotu, došla je kao blagoslov.
Trebalo bi otići onamo. Trebalo bi pregledati pacijenticu, provjeriti da ne
krvari, da je došla k sebi. No bila je sigurna da njezina prisutnost nije poželjna i
da će se svi žitelji duara ponašati kao da se ništa nije dogodilo. Kao da prošle noći
nije ni bilo. Djevojku su možda već izbacili na cestu, unatoč iscrpljenosti, unatoč
teškom i mlohavom trbuhu koji će morati pridržavati rukom da bi uopće mogla
hodati. Ne, Aïchi se nije išlo u kino. Ali nije joj se dalo ni ostati kod kuće pa trpjeti
pitanja roditelja i bratovu mučaljivost.
Monette je bacila pogled na ovalan brojčanik elegantnog zlatnog sata koji je
nosila na ruci. “Moramo ići, ako želimo pronaći mjesto za parkiranje blizu kina.”
Aïcha je čula samu sebe kako odgovara “U redu” te je poput automata pošla za
prijateljicom slušajući Mathildeine savjete u vezi s alkoholom, momcima,
lošim vozačima. Monette, koju, izgleda, ništa nije moglo smesti, ponavljala je
“da, da”, i Aïcha se dala odvući do automobila.
Kad je sjela za upravljač, Monette je s olakšanjem uzdahnula. “Konačno
same! Mislila sam da nas nikad neće pustiti.” Mathilde je mahala s vrha stuba, a
onda se sasvim smanjila i nestala im iz vidnog polja. Vozile su uskom zemljanom
cestom koja je presijecala farmu. Grane maslina lupkale su o stakla i Aïchu je taj

47
 Knjige.Club Books

zvuk podsjetio na odlaske u školu u hladna zimska jutra. S desne strane ceste
radnici su čučali u golemim plastenicima. Pognuta tijela u tamnoj odjeći nazirala
su se među grmovima ispod plastičnih cerada. Na lijevoj strani bile su nekadašnje
staje, sada pretvorene u hangare za strojeve. Jedno dijete spavalo je naslonivši lice
na upravljač traktora.
“Opasnost je prošla. Možete izaći.” Aïcha je zapanjeno pogledala Monette,
zatim se okrenula i na stražnjem sjedalu ugledala dva šćućurena muškarca.
“Rekla si da će to potrajati samo minutu. Stvarno si nas gadno zeznula. Tjedan
dana ću imati grčeve.” Muškarac od četrdesetak godina rastezao je udove.
Pomicao je glavu desno-lijevo i širio ruke. Izgledao je pomalo kao Cary Grant,
preplanuo, smeđe kratko ošišane kose i mišićava vrata. Na desnoj ruci nosio je
zlatnu narukvicu s pločicom, koju je Aïcha mogla promotriti izbliza kad je
muškarac dotaknuo Monettein vrat i pomilovao je. Aïcha je u retrovizoru
pokušala uhvatiti lice mladića koji je sjedio iza nje i šutio. Nije išlo, vidjela je
samo oblak guste crne kose i čupavu bradu. Pogled je uperio kroz prozor i činilo
se da ga je krajolik sasvim obuzeo.
“I sve ovo je tvoje?”
Aïcha nije shvatila da se njoj obraća.
“Ovo je tvoje imanje, nije li?”
“To je imanje mog oca.”
“A, tog tvog slavnog oca koji nas nije smio vidjeti. Zar je tako strašan?"
“Otac mi je, to je dovoljno.”
“A posjed, koliko je velik?”
“Ne znam.”
Dva muškarca hodala su pored ceste. Dva radnika u gumenim čizmama i
vunenim puloverima s rupama na laktovima i odostraga na vratu. Kad je
automobil prošao pored njih, podigli su glave i pozdravili Aïchu stavivši ruku na
srce. Bilo ju je sram. A posramila se i zbog goleme table koja je stajala na ulazu i
na kojoj je plavim slovima pisalo: “Imanje Belhaj”.
“Tvoj otac je kolonist?”
“Ma kakvi. On je Marokanac i ovo je njegova zemlja.”
“Marokanac ili ne, to dođe na isto. Tvoj otac nije puno drugačiji od ruskih
zemljoposjednika s kmetovima. Vi živite kao Europljani, bogati ste. Ne moraš biti
kolonist da bi ljude tretirao kao domoroce.”
“Govoriš gluposti.”
Monette se nasmijala i rekla: “Aïcha, da ti predstavim Karla Marxa. A ovo je
Henri”, dodala je milujući prste svog dragog. “Iznenadili su me posjetom. Nisam
znala što da s njima radim. Pa nisam ih valjda mogla ostaviti s mamom. Pokušat
ćemo im naći neki hotel.”

48
 Knjige.Club Books

Monette je putem ispričala da Henri živi u Casablanci, gdje predaje

ekonomiju, a Marx je njegov student. Upoznala ih je prije dvije godine ni koncertu
Jacquesa Brela u kinu Rif u Meknèsu. Henri ju je povremeno prekidao duhovitim
objašnjenjima ili da je podsjeti na detalj koji je zaboravila. Recimo, na činjenicu
da je nosila plavu haljinu i da se rasplakala kad je pjevač zapjevao “Ces gens-là”.
Te večeri, poslije koncerta, otišli su u hotel Transatlantique i vidjeli su, da, svojim
očima vidjeli su Jacquesa Brela kako pije pivo u baru, dugim tužnim rukama
naslonio se na šank i gledao u prazno. Monette je lupnula po upravljaču.
“Vi ne znate najvažniju stvar! Aïcha je noćas porodila jednu ženu u selu, usred
ničega... uz pomoć vilice! Ispričaj im, Aïcha!”
Aïcha je otvorila usta, ali nikakav zvuk nije izašao. “Opet se srami. Al’ ja sam
oduvijek znala da će ona biti velika liječnica. U gimnaziji je već bila bolja od svih
nas.”
Karl Marx podrugljivo se nasmijao. Aïcha se uvrijeđeno okrenula i pogledala
ga u lice. Imao je kosu poput njezine, samo što je njegova bila izrazito crna i
izgledalo je kao daju je natapirao da je bude još više. Obrazi su mu zarasli u
neurednu bradu i nosio je naočale s debelim staklima. Široko izbočeno čelo davalo
mu je ozbiljan i pomalo uznemirujući izgled. Ne bi znala reći je li bio lijep, no
jasno je osjetila snagu njegove pojave, tugu i srdžbu kojima je zračio. Učinio joj
se neobično živ.
“Što ti je smiješno?” upitala je.
“Samo buržuji studiraju medicinu. Tvoj otac sigurno ima puno novca kad ti
je mogao platiti sve te godine studija.”
“Pa što onda? Za to je radio. Valjda zarađivanje novca nije zločin.”
“To ćemo još vidjeti.”
“Nemojte ga ozbiljno shvaćati. To vam je stopostotni Marx, ali nije on loš,
vjerujte mi”, umirivao ju je Henri. “Onda, jeste li odabrale film?”

Nisu otišli u kino. Monette je htjela da uživaju u blagoj večeri, pa su se smjestili

na terasu u Café de France. Monette nije mogla prestari dodirivati Henrija. Stavila
mu je ruku na bedro pa na podlakticu i naposljetku svojim prstima obuhvatila
njegove i više ih nije ispuštala. Dobacivala mu je zaljubljene poglede koji su
odavali i njezinu želju da pobjegne odavde i nadu da će joj se konačno dogoditi
nešto što će je istrgnuti iz uobičajenog života. Pitala ga je kako mu je u Casablanci
i dala sve od sebe da sasluša odgovore. No duh joj je bludio, nije mogla razmišljati
ni o čemu drugome osim o Henrijevoj goloj koži i o trenutku kad će je poljubiti.
Došao je ovamo zbog nje. To si je ponavljala. “Došao je zbog mene.” Otkako su
se upoznali 1966., često su si pisali. Henri je pisao tako lijepa, inteligentna pisma
da ih se Monette prestrašila, pa je danima samo buljila u žuti papir za pisma
pokušavajući bez uspjeha izreći što joj je na srcu. Telefonirao joj je za Božić, za
rođendan, a u zimu 1968. otišli su u Ifrane i prošetali šumama cedrova pod

49
 Knjige.Club Books

snijegom, na čijim su se granama ljuljali berberski makakiji. A sada je Henri bio

ovdje i, poput onih snova koji se ostvare kad smo se već prestali nadati, njegova
ju je prisutnost smućivala i ostavljala bez riječi. Čitave večeri uopće nije obraćala
pažnju na Aïchu, koja je sjedila prekriženih ruku, žvačući slamku. Zbog
razbarušene kose izgledala je kao nadureno dijete. Nije imala namjeru razgovarati
s uobraženim pedantom koji je, njoj preko puta, nogom udarao ritam. “Glazba je
ovdje stvarno grozna. Zar u Meknésu nitko nije čuo za jazz? Ili možda za rock n’
roll?” Aïcha je slegnula ramenima. Pored nje su Henri i Monette šaputali. Njezina
se prijateljica hihotala, previjala na stolcu i Aïchi je od tog prizora bilo neugodno.
Monette je nemirne ruke neprestano prinosila kosi kao da provjerava neće li joj se
punđa raspasti. Za razliku od Aïche Monette je oduvijek voljela društvo mladića
i predavala im se bez računice i bez opreza, misleći možda da će ih dirnuti njezina
iskrenost i to što im se predaje. Momci su o njoj govorili da je laka. Aïcha joj je
često služila kao alibi i čuvala stražu, sjedeći na zemlji ili na prtljažniku
automobila, dok se njezina prijateljica prepuštala milovanjima. Nikad nije
bila ljubomorna, štoviše bilo joj je zbog svega toga žao. Činilo joj se da Monette
daje djeliće sebe mladićima koji je nisu voljeli.
Marx se nakašljao. “Znaš, ono maloprije, nisam te htio uvrijediti. Vjerujem
da je tvoj otac čovjek na mjestu. I siguran sam da je vrlo ponosan na svoju
djevojčicu koja će postati liječnica.”
“A ti ono studiraš ekonomiju?”
“Da, upravo tako.”
“A što ćeš onda poslije raditi?”
“Ja?” rekao je smješkajući se. “Ja želim pisati.”

50
 Knjige.Club Books

rije nego što je legla, Aïcha se zatvorila u kupaonicu. Raščešljala je kosu i,

P polako, pramen po pramen, stavila uvijače. Dok je kroz velike plave viklere
provlačila ukosnice, razmišljala je o onome što je Karl Marx rekao.
Opsjedale su je riječi tog mladića, a na njezine roditelje bacale su sjenu, sumnju,
od čega je zadrhtala. Nije mogla vjerovati da je njezin otac eksploatator ili,
štoviše, da bi mogao živjeti ravnodušno usred bijede koja ga okružuje. Voljela bi
da je mogla dokazati Marxu da nije lakomislena buržujka, kakvom ju je opisao,
ali morala je priznati da je upravo to. Nije znala ništa o svijetu, o svojoj zemlji.
Živjela je samo za sebe, bila je kriva za individualizam. Nikad se ni protiv čega
nije pobunila. Nije postavljala pitanja, nije preispitivala pravila. Nikad nije
pogledala, doista pogledala, te muškarce i žene, njihov jad, njihovu neimaštinu.
Te rijeke muškaraca čija je svrha bila da za druge odlaze u rat, da za druge umiru,
da svoju mladost i snagu troše radeći. Za druge. Sve joj se to ukazalo, premda
zbrkano, više kao osjećaj nego kao misao. Spopala ju je grižnja savjesti, ali nije
bila ogorčena. Da se usudila, bila bi Karla Marxa tražila da joj objasni, postavila
bi mu tisuću pitanja. Sigurno je pomislio kako je glupa, i to ju je tištalo.
Rekao je “Ja želim pisati” i ta rečenica potresla bi je svaki put kad bi je se
sjetila. Činilo joj se da nikad nitko pred njom nije izrekao tako divan san, tako
plemenitu ambiciju. Da nije bila nespretna i tako glupa, bila bi ga upitala kakvu
knjigu želi pisati i o čemu. Hoće li izmišljati priče ili će govoriti istinu. Rekao joj
je da se zove Mehdi. Mehdi Daoud. I od toga dana nadala se samo jednome: da
će ga ponovno vidjeti.

51
 Knjige.Club Books

elim nije položio maturu, pa je u rujnu morao ponovno krenuti put

S gimnazije. Osjećao se poniženo kad ga je ravnatelj na ulazu dočekao

riječima: “Onda, Belhaj, jesi li odlučio prionuti na posao?” Učenici su mu
uputili poglede u kojima se su miješali divljenje prema tom starijem kolegi čiji
su ih sportski uspjesi impresionirali i zrnce prezira jer je sad bio prisiljen vrijeme
provoditi s mlađima od sebe. No njegov položaj imao je i nekih prednosti.
Program mu je već bio poznat i uvjerio je sam sebe da s pripremama za maturu
može pričekati do proljeća. Prvo tromjesečje posvetit će sportu i druženju s
prijateljima koji nisu otišli u inozemstvo na studij.
U listopadu 1968. sudjelovao je na natjecanjima i na prvenstvu osvojio zlatnu
medalju u plivanju na sto metara slobodnim stilom. “Čudno kako jedan momak
koji je u životu tako trom može plivati tako brzo”, primijetio je njegov trener. Da,
Selim je bio spor i to ga je koštalo puno podsmjehivanja. Spor u učenju lekcija, u
izražavanju, pa čak i u načinu na koji se kretao i odijevao. Pokreti su mu bili
mlitavi, nesigurni. Činilo se kao da je uvijek pomalo odsutan, zauzet rješavanjem
tako komplicirane jednadžbe da nije u stanju reagirati na zbivanja oko sebe. Riječi
koje je Selma izgovorila prije nekoliko mjeseci, na krovu kuće, polako su se
probijale. Uvukle su mu se u um, prožele ga malo-pomalo i, jedne jesenske večeri,
nakon što je popušio cigaretu na krovu, odlučio se sam uvjeriti. Kad su mu
roditelji otišli na spavanje, a kuća utonula u mrak, prošao je hodnikom i dohvatio
zemljanu vazu koja je stajala na polici. Gurnuo je unutra ruku i osjetio hladan
metal revolvera. Oprezno ga je primio, kao da je posrijedi bomba bez osigurača
koja bi mu mogla eksplodirati u lice. Kad je zatim shvatio da revolver nije
napunjen, stavio je cijev u usta, zažmirio i stisnuo obarač.
Držao ga je uza se noću i danju. Skrivao ga je na dnu školske torbe, koju je
ponekad usred sata otvarao pa se divio sjaju revolvera ispod svih knjiga i olovaka.
Prije spavanja stavljao ga je pod jastuk.
Postupao je s njim fetišistički i to ga je uznemiravalo, ali nije mogao prestati.
Zamišljao je kako naglo izvlači revolver iz torbe i prijeti profesoru. Držao bi ga
na nišanu, pred prestravljenim pogledima drugova, koji bi napokon shvatili za što
je sposoban. Nije bio samo muškarac, bio je muškarac s oružjem i uvidio je da ga
to preobražava. Taj jednostavni metalni predmet, čiji mu je rukohvat dobro ležao
u ruci, budio je u njemu želju za osvetom, uništavanjem, preuzimanjem vlasti.

52
 Knjige.Club Books

Jednom prilikom, pred kraj ramazana 1968., Mathilde mu je dala kuvertu i

poslala ga daje odnese Selmi. Rekla je: “Ima si i ona pravo malo ugoditi.” Selim
je uzeo kuvertu u kojoj je bio snop novčanica i, poslije nastave, pokucao na vrata
Selmina stana. Njegova teta živjela je u Ulici Oujda u četvrti Boucle. Dobro
održavana zgrada nalazila se između željezničkog kolodvora i malog parka u
kojem se Sabah igrala poslijepodne nakon škole. U prizemlju su se smjestile
trgovinica mješovite robe i postolarska radnja. Na trećem katu bila je radnja
krojačke Židovke kojoj je Mathilde često odlazila premda joj se gadila nečistoća
koja je ondje vladala, klupka prašine i zahrđale pribadače svuda po podu. Brbljava
i nametljiva krojačka jednom je prilikom spomenula Mathilde stan iz kojeg
se iselila neka francuska obitelj. Mathilde je maštala o tome da udalji svoju zaovu,
tako da pod svojim krovom ne mora više trpjeti njezino bezizražajno lice i
promjene raspoloženja. Zgrabila je priliku i nagovorila Aminea da unajmi stan.
Selim je u rano poslijepodne pokucao na vrata. Selma je otvorila. Bila je u
kimonu od tirkizne svile i neprestano je pritezala pojas kao da se bojala da joj
kimono ne sklizne s ramena i da ne ostane gola. Uvela ga je u kuhinju, a
Mathildeinu zgužvanu kuvertu odložila je na stol pored pepeljare prepune
opušaka. Poslužila ga je kavom, tako gorkom da je otpio samo gutljaj. Pušili su u
tišini. Mali kuhinjski prozor gledao je na dvorište u kojem su se igrala djeca, a
žene u iznošenim kutama isprašivale tepihe. U sudoperu su stajali prljav lonac,
tanjur i čaša. Selim se zapitao zašto Selma nije imala još djece. Možda bi joj
razvedrila svakodnevicu, ili bi se barem imala čime baviti. Naravno, čuo je on
glasine, ali slabo je vjerovao u brbljarije radnika. Mrzili su Mourada i zato su
tvrdili da su ga viđali kako na cesti za Azrou staje da pokupi besposlene momčiće
pa ih onda odvlači na bludničenje pod okriljem cedrovih šuma. Je li ikoji
muškarac mogao ostati ravnodušan prema toj ženi koja je, čak i ovom trenu, u
kimonu, u natikačama koje je ljuljala na vrhovima nožnih prstiju, bila gotovo
nepodnošljivo lijepa? Selma je prešla rukom preko stola pa u dlan skupila mrvice
i pepeo. A Selim je, prvi put u životu, postupio impulzivno. Uhvatio je tetinu ruku
i zadržao je u svojoj. Mogao je na koži osjetiti bockanje mrvica. Možda je tom
gestom samo želio izraziti nježnost, suosjećanje, potvrditi bliskost koja ih je već
godinama povezivala. No čim je podigla oči prema njemu, znao je da se nije radilo
o tome. Dok je stiskao njezinu ruku u svojoj i gledao je, osjećao je isto onakvo
uzbuđenje kao kad je, sam u svojoj sobi, stezao revolver. Spolovilo mu se ukrutilo
i posramio se zbog sebe i zbog svih muškaraca. Je li za žene bilo sreća ili
prokletstvo što je njihova požuda mogla ostati nevidljiva?
Sjećanja na to popodne odvrtio je poslije mnogo puta, sve dok ih nije izlizao,
sve dok nisu nestala. Privukao ju je k sebi ili je možda ona ustala i prislonila obraz
uz njegov. Približila mu je usne i kad je u ustima osjetio njezin jezik, hladan i
vlažan, pomislio je da bi mogao izgubiti kontrolu i proždrijeti je. Nije se bojao.
Prepustio joj se onako kako se prepuštao vodi, imao je osjećaj da je sve lako i
samorazumljivo; Kliznuo je rukom pod zelenkasti kimono i dlanom obuhvatio
malene grudi tvrdih bradavica, pomilovao toplu i meku kožu na njezinu trbuhu.
53
 Knjige.Club Books

Pogledao ju je u oči, grozničave i, mutne, koje su odavale žudnju da se s njim

spoji, a Selim je pomislio kako još nikad nije bila tako lijepa. Još uvijek ga je
držala za ruku i povukla ga je u hodnik pa u sobu i zatvorila vrata. Je li joj prošlo
kroz glavu da bi Mourad mogao naići ili kada ono Sabah izlazi iz škole i dolazi
kući? Činilo se da se o tome nije brinula. Legla je i razvezala pojas kimona. Boja
njezine kože podsjećala je na pastu od kanabisa koju su radnici mrvili među
prstima. Bez riječi je promatrala Selima dok se razodijevao. Pokreti su mu
bili smireni, gotovo dječji, kao da prvi put sam skida odjeću. Pod tkaninom gaća
mogla je vidjeti obrise njegova spolovila u erekciji. Vani se začuo poziv na
molitvu.
Selimu se činilo da je toga dana ona u njega prodirala. Ušla je u njega.
Rastvorila ga kao prste stisnute šake. Selmino tijelo bilo je nježno, klizilo je poput
oblaka, prožela ga je mekoća kojom ga je obavila. Ta je žena njemu bila
namijenjena. Njezino tijelo oblikovano je tako da se stopi s njegovim, želio je
nestati među njezinim oblinama i ondje se skrivati od svih nedaća ovoga svijeta.
Nije imao riječi, nije imao objašnjenja za silnu sreću koja ga je preplavila,
za radosno bjesnilo od kojeg je ispuštao tihe jecaje. Ona ga je krotila, a on se
pokoravao. Nijedna riječ nije izgovorena, voljeli su se u ozbiljnoj, spokojnoj
tišini.
Sljedećih tjedana često je dolazio poslijepodne pa su vodili ljubav na drvenom
krevetu, nije im smetalo lupkanje uzglavlja o zid. Selim ni o čemu drugome nije
razmišljao, ništa drugo nije želio. Samo da se sve ponovi, još, i opet, da svijet
iščezne, da poslijepodne miriše na nju. Nije spavao, prestao je jesti, lutao je kao
izgubljena duša. Trener u klubu zabrinuo se zbog njegovih kašnjenja i loših
rezultata, pa mu je savjetovao da se sabere ako se želi nastaviti natjecati. Selim je
bio nalik na one zmije s Trga Jemâa-El-Fna, ukočena vrata, izbuljenih očiju, kao
da su vidjele utvaru. Da je netko Selima pogledao, da ga je tih tjedana doista
pogledao, na dnu njegovih zjenica pronašao bi urezanu Selminu sliku.
U gimnaziji, kod kuće, zapanjeno je promatrao sve oko sebe i nije se mogao
načuditi normalnosti stvari. Selma je bila ondje, u blizini, bio je gotovo bolestan
od čežnje za njom. U svako doba dana i noći pred očima bi mu bljesnula njezina
slika, kao da mu sukub opsjeda misli i snove. Nije mu dala da odahne, svakoga
dana bila je sve bolnije nezaboravna. Ponovno je vidio donji dio njezinih leđa,
udolinu njezinih križa i njezino lice kad se okrenula prema njemu dok je prodirao
u nju. Lice nevino i pohotno koje je govorilo “želim te”. Stalno su mu se vraćali
miris njezina vrata, svilenih pazuha, svježina daha i način na koji mu je dodirivala
stražnjicu i milovala ga. Ležali su goli, licem u lice i satima se ljubili. Stisnuo bi
se uz nju, s ustima na njezinu zatiljku, noge bi im se ispreplele pa bi tako zaspali,
pokrivši se svijetložutom plahtom natopljenom mirisom njihovih spojenih
spolovila. Ponekad bijedno drugo najviše željeli upravo nakon ljubavnog čina.
Kao da, u njihovu slučaju, nije bilo važno jesu li zadovoljeni, nego je li im tijelo
onog drugog pružilo sve što je velikodušno obećalo.

54
 Knjige.Club Books

***

Čitavog tjedna dok ga je čekala, Selma je, sjedeći za kuhinjskim stolom, mislila o
načinu na koji joj otkopča haljinu, gurne je na krevet, razmakne joj noge i uroni u
nju jezikom. Pušila je i razmišljala kako se njegovi poljupci mijenjaju, nisu više
tako nespretni, tako nestrpljivi kao na početku. Željela mu je govoriti proste
riječi, priznati da sanja o tome da je zgrabi, stisne uza zid i uđe u nju sve dok se
ne izgubi, sve dok ne nestane. Naučio je usporiti tako da ona poludi od žudnje.
Grickao joj je usnu. Noktima prelazio preko leđa. Kad bi sjela na njega, stavio bi
joj dlanove na grudi i rekao: “Čekaj.” Kad bi ušao u nju, ne bi osjetila samo užitak
nego i olakšanje, opojno i slatko. Selimovo spolovilo nije ju razdiralo. Njezin je
ljubavnik bio njezin produžetak, on ju je nadopunjavao, ispunjavao njezine
praznine i tažio žeđ. Bojala se ponekad da će joj trebati previše vremena da svrši.
Strahovala je da mu ne dosadi pa da ne odustane, ali naučila je ne razmišljati o
tome i prepustiti se užitku, bez strepnje. A kad bi napokon svršila, prasnula bi u
smijeh.
U toj sobi Selim i ona nisu razgovarali o drugim članovima obitelji. Nikad
nisu izgovorili Mathildeino i Amineovo ime i shvatili su da zapravo imaju
odvojen život, za koji drugi nisu znali i o kojem nikome nisu govorili. Mourada
nisu spominjali, Selim nikad nije izrekao pitanja koja su ga mučila. Previše je
strepio da ne pokvari te trenutke i činilo mu se da nema ljepše ljubavi od one kad
se suzdržavamo od izgovaranja riječi.
U početku su im bili zabavni nedjeljni ručkovi kad su morali sjesti jedno
nasuprot drugome u Mathildeinoj blagovaonici. Naravno, pribojavali su se da im
nešto ne pobjegne, da netko ne ulovi kakav pogled ili postupak pa da se sve ne
pretvori u dramu. No u isto vrijeme strah ih je uzbuđivao. Ruke su im se dodirivale
pod stolom. Zbijali su šale koje nitko nije razumio. Tražili bi pogled onog drugog
pa obarali oči. A na božićnu večer 1968., kad je čitava obitelj ostala okupljena u
salonu u kojem je odzvanjao glas Tina Rossija, popeli su se na krov i vodili ljubav.
Šetali su gradom poput spokojne i ugledne obitelji. Čekali su Sabah ispred
školskog dvorišta, a ona se svom bratiću bez oklijevanja bacala u naručje. Bila je
sigurna da je prijateljice gledaju i da su bolesne od ljubomore zato što je voli takav
visok plavokos momak, prvak u plivanju, koji nosi mokasine i bijele hlače.
Zajedno su odlazili na sladoled. Selim je pričao o gimnaziji, o mopedu
svog prijatelja Moshea, o zabavi na koju bi volio otići za vikend. Bio je pažljiv s
njom. Malo suzdržan, ali pažljiv. Ponekad su popodne išli u kino, Sabah je u
mraku naslanjala lice na Selimovo rame, a on je milovao Selmina bedra.
Sabah je istovremeno bila i smetnja i neophodan alibi za njihovu ljubav.
Njihove šetnje u malome gradu kakav je bio Meknès nisu prošle nezamijećeno.
Cesto su susretali Selimove drugove iz razreda koji su pušili na terasama kavana
ili se muvali oko motora koji je pripadao nekome od njih, u nadi da će privući
djevojke. Kad je Mathilde doznala da su Selima vidjeli s tetom, objasnio je da

55
 Knjige.Club Books

se voli družiti sa sestričnom. Među njima je bilo samo pet godina razlike i bili su
prijatelji, to je sve. Sabah to nikad nije opovrgnula.
No djevojčica je postavljala pitanja. Tražila je društvo svog bratića. Ušavši u
stan, ponekad bi rekla da može osjetiti miris klora koji je Selim donosio sa sobom,
on je bio tu, bila je sigurna, majčina poricanja nisu je mogla razuvjeriti. Kad bi im
došao u posjet, stisnula bi se uz njega i nije ga puštala, što mu je naposljetku
postalo neugodno. Molila ga je da joj pomogne pisati zadaće i nauči je plivati.
Zima se primaknula kraju, a Selmu je obuzeo nemir. Cijela situacija činila joj se
apsurdna, riskantna, neodrživa. Selimu ništa nije rekla. Njemu je bilo tek
osamnaest godina, ne bi mogao razumjeti strahove koji su je opsjedali. Bojala se
pazikuće, vulgarnog tipa čija je koža izgledala kao da je prljava od sunca. Dane
je provodio prateći odlaske i dolaske stanara pa je jednoga dana Selmu upitao tko
je onaj visoki plavokosi mladić koji je posjećuje poslijepodne. “To mi je nećak”,
odgovorila je drhtavim glasom. Pazikuća je podigao obrve, glasno šmrcnuo i
dodao: “A tvoj muž, je li, što on kaže na tog nećaka koji te obilazi?”
Selma se bojala susjeda, krojačke Židovke i debele Fanny, vlasnice dućana u
prizemlju kamo je Selim silazio kupiti cigarete, svih onih koji su ih na ovaj ili
onaj način mogli uhvatiti u opasnoj igri u koju su se upustili. Ovaj grad, ova četvrt
i njezini stanovnici učinili su joj se prostiji i ograničeniji nego ikad prije i imala
je dojam da se bave jedino vrebanjem drugih ljudi. Muka joj je bilo od toga što
nikad nije sama, doista sama, nevidljiva. Ponekad bi poželjela vrhom nokta
izdupsti rupu u zidu i uvući se u nju, umaknuti nekamo, na neko mjesto o kojem
nije imala pojma. I za nju bi morala postojati obećana zemlja, pomislila je. Poput
djevojčica u filmovima i ona je željela prijeći na drugu stranu ogledala, proći
ispod duge. Pobjeći. Više se nije uspijevala prepustiti kad su vodili ljubav.
Povremeno bi mu rekla da umukne ili mu navlačila plahtu preko glave. Učinilo bi
joj se da je čula ključ u bravi, udaranje po vratima stana ili da prepoznaje teški
Sabahin korak u predsoblju. Sve je češće znala planuti na kćer, koja je stajala
ondje, nespretna i mlitava, zapitkujući je ovo i ono, tražeći večeru, i koja je samom
svojom prisutnošću ometala Selmino sanjarenje o ljubavniku. Da, Selimu je bilo
tek osamnaest godina. Čudnom ironijom, kao kakvim vremenskim pomakom,
ponovno se našla u naručju osamnaestogodišnjeg muškarca. Kao da godine koje
su je dijelile od vlastite mladosti i pilota Alaina Crozieresa nisu postojale. Prošlost
i sadašnjost izmiješale su se, Selim je postao Alain, a ona ponekad više nije znala
živi li ili se sjeća.
Jedne nedjelje u ožujku 1969. došla je na farmu s mužem i sa Sabah.
Povjetarac je još bio pomalo svjež, ali Mathilde je ipak stol postavila vani, pored
bazena. Selima nije bilo, a Selma se nije usudila ništa pitati. Čekala ga je, napola
luda, blijeda, skakala na svaki zvuk, nije bila u stanju pratiti razgovor.
Sabah je onda upitala gdje je on. “Ah, pa valjda je s prijateljima”, uzdahnula
je Mathilde. “Ili s nekom djevojkom. Ionako mi nikad ništa ne govori.” Sabah
je počela plakati, a Mathilde se sažalila i poljubila je u čelo. “Ne smiješ se tako

56
 Knjige.Club Books

žalostiti. Doći će možda poslijepodne i sigurna sam da će se onda igrati s tobom.”

No Sabah nije prestajala jecati i šmrcati, tako da je Selma, koja više nije mogla
izdržati, povikala: “Dosta je više, nepodnošljivi su ti tvoji hirovi!” Zgrabila je kćer
za ruku i odvukla je u kuću. “Tu da si ostala. Sad si u kazni.”
Selma nije osjećala samo strah ili grižnju savjesti. Sulude misli prolazile su
joj glavom. Pitala se je li to zato što su si rod, zato što ista krv kola njihovim
tijelima, jesu li zato tako dobro vodili ljubav.
Mislila je o njihovim imenima, tako sličnima, čija su joj se slova vrtjela pred
očima, i tada je uviđala u kakvu su odvratnu nepriliku uletjeli. U tim ju je
trenucima, dok je ležala na krevetu, spopadala mučnina, a slika njezina golog
tijela pored tijela njezina nećaka budila je u njoj jedino gađenje. Je li ga voljela?
Je li ikakva ljubav među njima uopće bila moguća? Naravno, osjećala je
nježnost prema tom dječaku koji joj je došao kao dar, koji nije pružao nikakav
otpor i gledao ju je s takvim zanosom da se ponekad bojala. Ali ljubav? Nije znala
što je to.
Iz te protuprirodne priče, iz toga grijeha, nije moglo nastati ništa. Nikakav
plan, nikakva budućnost nije bila moguća i zbog toga je počela zamjerati Selimu,
zbog njegove mladosti, slobode, života bez veza i obaveza. Gušila se pri pomisli
da će jednoga dana - jer jednoga dana svemu će doći kraj - utjehu pronaći
negdje drugdje, uz druge žene, na drugim kontinentima, a ona će utočište za svoju
tugu moći pronaći samo u ovom stanu koji je njime ispunjen i u ovoj kuhinji koja
zaudara po cigaretama.
Sve češće su se svađali. Dešavalo se da Selim stoji pred vratima i sluša kako
zvonce odjekuje u stanu, a kad bi mu otvorila, činila je to samo zbog straha od
skandala. Jer dozivao je njezino ime i šakom udarao po vratima. Jednoga dana
priznao joj je za revolver. Izvadio ga je iz torbe i odložio na žutu plahtu. Selma je
u nevjerici zurila u oružje. Tisuću slika promicalo joj je glavom, “Što će ti
to?” Selim ju je uvjeravao da će ga znati upotrijebiti, ako bude potrebno. Ništa im
se neće dogoditi, obranit će je od Mourada, od Aminea, pronaći će rješenje i
zajedno će pobjeći. Selmi se, najednom, učinio glup. Postojala je razlika između
nošenja praznog revolvera u školskoj torbi i držanja drugog čovjeka na nišanu. A
što se tiče bijega, ta kamo bi pobjegli? Pretvarala se da ga nije čula.
Jednoga dana, dok je gola stajala ispred velikog zrcala na vratima ormara,
zaklela se da to više neće raditi. Obećala si je da neće popustiti, da neće otvoriti
vrata čak i ako bude preklinjao. Ona, koja nikad nije odlazila u džamiju, zatekla
je samu sebe kako se obraća Bogu. Sama u sobi, tražila ga je savjet, molila ga za
oprost, a pritom se Alah pomiješao sa slikom njezine stare majke. Kad bi
Mouilala znala, pomislila je, kad bi moja majka to samo znala. Kupila je tamjan i
zapalila ga u žeravniku od terakote, miris se proširio stanom. Objasnila je Sabah
da želi istjerati demone koji su se uselili među njihove zidove i mučili je.

***
57
 Knjige.Club Books

Često se pitala sumnja li Mourad nešto. Uvijek se istuširala nakon što bi Selim
otišao, ali svejedno je imala osjećaj da se njegova mirisa ne može riješiti. Njezina
je krivnja bila zapisana na njoj, na njezinoj koži, u njezinim kretnjama, i čekala je
da je Mourad razotkrije. No Mourad ništa nije govorio, ništa nije vidio, ništa nije
nanjušio. Otkako su sklopili brak, spavao je na sofi u salonu i nikad nije
imao priliku pomirisati žutu plahtu na krevetu. Ponekad bi više voljela da je tuče,
da je zaključava, da je vuče po podu i zasipa grdnjama. Sve bi joj bilo draže od te
hladnoće, teške tišine koju je nosio sa sobom, koja je slamala srce.

58
 Knjige.Club Books

očetkom travnja 1969. Amine je odlučio iskopati bunar na jednoj od parcela

P koje je kupio. Namjeravao je uzeti nekog kopača bunara iz okolice, ali

Mourad ga je odgovorio. Nema potrebe da troši novac i da na svoj posjed
dovodi stranca. Mourad se za to može pobrinuti uz pomoć dva-tri radnika. “Nije
to ništa posebno komplicirano.” Nadzornik je odabrao dvojicu muškaraca.
Mladog momka koji će se moći spustiti u jamu i jednog gorostasa, jako
razmaknutih očiju, kojeg su zvali Nijemi Zizoun jer nikad nije izgovorio ni riječ.
Uzeli su lopate, pijuke i dvoje tačke škripavih kotača. Postavili su tronožnu
dizalicu i počeli kopati. Momak je kukao jer se bojao spustiti u jamu
stojeći jednom nogom u kanti obješenoj o uže. Ponavljao je “Alija neću” i zazivao
majku, seljakinju iz duara, čiji je bio jedinac. Gorostas je pak podizao i kopao,
koncentriran i tih. Potezao je uže i izvlačio kante pune zemlje i kamenja. Amine
je u početku često dolazio na radilište i bio je zadovoljan napredovanjem radova.
Mourad je svaki put govorio: “Uskoro ćemo naići navodu” i Amine mu je
vjerovao.
Jednoga dana Zizoun je dotrčao do kuće. Pokucao je na vrata radne sobe i kad
mu je Amine otvorio, počeo je nerazumljivo gestikulirati. Udarao se po glavi
golemim šakama i mahnuo gazdi da ga slijedi. Amine je najprije pomislio da se
nešto dogodilo momčiću, pa je, vozeći kamionet zemljanim putom, s mutavcem
pored sebe, proklinjao pamet što je slušao nadzornika. Zakleo se da se više neće
dati navući i da će sljedećeg puta znati oduprijeti se Mouradu i njegovim suludim
idejama. Momak je, međutim, bio ondje, sjedio je na suhoj, ispucanoj zemlji.
Bacio se na Aminea: “Zvao sam ga, ali ne javlja se. Kamenje je palo na njega.
Htio je da se ja spustim. Razljutio se na mene. A sad više ne odgovara.” Amine je
zaurlao nadzornikovo ime navirujući se iznad jame. Dozivao ga je premda je znao
da je uzalud. Stijenke bunara urušile su se i Mourad je, zgnječen, ležao ispod
kamenja.
Pozvali su žandarmeriju. Sumnjičav službujući upitao je Aminea ima li
razloga vjerovati da se nije radilo o nesreći. Amine, koji je samo tako stajao,
nervozno stisnutih usta, počeo je zamuckivati. Pa naravno da je to bila nesreća.
Kakve su to insinuacije? Da su htjeli ubiti Mourada? Žandar se vrtio oko jame.
Da pokaže kako sve radi po zakonu. Tražio je da mu pokažu papire. Jesu li
imali dozvolu za kopanje na tome mjestu i tko je taj nadzornik koji dolje leži?
Izjavio je kako će se morati provesti istraga, ispitati seljani, da će sve dugo

59
 Knjige.Club Books

potrajati i biti vrlo neugodno, ali to je, konačno, njegov posao i ne mogu se iz toga
samo tako izvući. Amine ga je pozvao u svoj ured. Ponudio ga je čajem, koji je
žandar polako ispijao očiju uprtih u portret Hasana II. koji je visio na zidu. Amine
je upitao bi li se mogli nekako dogovoriti i žandar se nasmiješio. Pa, na
kraju krajeva, radilo se samo o običnoj nesreći. Takve stvari se stalno događaju.
Eto, to je nevolja s tim neukim seljacima, tim glupanima koji misle da mogu raditi
stvari koje nadilaze njihove sposobnosti. Amine je gospodin, to se odmah vidi, i
žandar nije imao namjeru ometati ga u poslu. A je li dobro poznavao tog
nadzornika? Ima li obitelj? Jer članovi obitelji su problem. Dođu lupati na vrata,
plakati i žaliti se, tražiti odštetu za nesreću koju je gazda skrivio. Nezahvalni kakvi
jesu, mogli bi ovamo dovući djecu, da cmizdre i rade neugodnosti, i onda vam
mjesecima, ne, godinama dodijavaju sa svojom bijedom i tugom. “Jedini problem
je njegova obitelj”, rekao je žandar. Amine se složio. Uzeo je kuvertu, stavio u
nju snop novčanica i pružio je žandaru. “Što se obitelji tiče, ne morate brinuti. Ja
ću to riješiti.”
“Vi ste velikodušan čovjek, to se odmah vidi. Siguran sam da ćete ih znati
urazumiti. Čemu da sad tu njuškamo i gubimo vrijeme? Na koncu, Bog je tako
htio. A protiv Božje volje nema pomoći.”

60
 Knjige.Club Books

slišava li Bog zle molitve? Je li Alah to napravio zbog nje? Eto što je

U pomislila Selma kad joj je Amine javio za Mouradovu smrt. I premda ga

nije gledala u oči, znala je da je njezin brat mislio isto. Amine je
obećao da će se i dalje brinuti za nju i Sabah. “To mu barem dugujem.” Noć
poslije nesreće Amine je proveo lutajući sam brežuljkom na kojem su rasle dunje.
Nije vjerovao da je Mourad mrtav i da njegovo tijelo trune ispod stijena, nekoliko
kilometara od kuće, usred ničega. Bio je siguran da će se njegov pobočnik jednoga
dana ponovno pojaviti, kao što se pojavio prije mnogo godina, jedne kišne noći,
u pohabanoj i prevelikoj odjeći. Pristupit će mu i reći “Zapovjedniče” s onom
mješavinom pokornosti i nježnosti koja Amineu nikako nije bila jasna. Opet je
vidio njegov molećivi i nemirni pogled, preko kojeg bi ponekad preletjela sjena,
kao krhotina košmara. Kako je to čudno, razmišljao je Amine, kad znaš, bez imalo
sumnje, da je netko spreman za tebe umrijeti. Mourad je bio vojnik sve do kraja.
Pokoran i hrabar. Poslušan i divlji. Nikad se nije vratio civilnom životu. Nikad
nije istupio iz svijeta rata, naredbi, masakra. Nastavio je živjeti u stvarnosti koja
više nije postojala, vojnik bez domovine, bez uniforme i ordena. S ruku mu je
kapala krv, u crijevima su mu ostali tragovi ameba koje je pokupio u Indokini, a
Amine se prisjetio načina na koji je jeo, vrlo polako, teško žvačući. Obučili su ga
da uništava i to ga je uništilo.
Odustali su od izvlačenja tijela iz bunara. Mathilde je ostala u šoku, pa to mu
je zet. “Ne možemo ga ondje ostaviti. Što će ljudi misliti?” No Amineu je ustvari
bilo drago jer Mourada ondje gdje je počivao nitko neće moći uznemiravati. Kad
je bio dijete, pričalo se da su seljani iskopali i na komade isjekli nekog kaida kojeg
je narod mrzio jer je surađivao s Francuzima. Oskvrnuto truplo ostavili su na
suncu i zakleli se da će isto napraviti onome tko dođe na njegovo mjesto.
Organizirali su sprovod bez tijela. Toga dana Selma, Sabah i Mathilde sjedile
su, odjevene u bijelo, na sofi u salonu. Kad god je netko ušao u prostoriju, ustajale
su gotovo istovremeno. Mathilde je neprestano namještala maramu na glavi, a
Sabah je plakala. Krupne suze tekle su joj niz bubuljičavo lice. Gotovo
histerična, tražila je da je odvedu do bunara. “Želim vidjeti gdje je moj otac.” No
Amine ju je odvratio. “Odsad sam ja tvoj otac. Na mene ćeš uvijek moći računati.”
Molim? Kako se to usudio reći? Nije htjela da joj on bude otac. Nikad više neće
imati oca sad kad njega više nema. Selim, koji je stajao ondje pred njom, nije

61
 Knjige.Club Books

mogao biti njezin brat. Nije ga voljela kao brata. Prišla mu je, stisnula se licem o
njegova prsa i, koristeći se žalošću kao izgovorom, zagrlila ga.
Selma nije znala rastumačiti osjećaje koji su je obuzeli u danima nakon
Mouradove smrti. Čudno je kako njegova prisutnost u njezinu životu nikad prije
nije bila toliko snažna. A budući da je mrtav i na nebu, pretpostavila je da sad zna
sve o njoj. Odande gdje je sada, mogao je vidjeti dubinu njezina srca i pred njim
više nije imala tajni. Znao je za Selima, a Selma se crvenjela, čak i kad je bila
sama, pri pomisli da je njezina intima razotkrivena. Mourad je u smrti postao
pouzdanik, gotovo prijatelj, koji je nije osuđivao. Sada je shvaćala ono što nije
mogla pojmiti dok su živjeli zajedno. Usamljenost toga čovjeka. Njegove patnje.
Činjenicu da za njom nije žudio, što joj je bilo drago, a da se nikad nije zapitala
zašto je to tako.
Jednom, dok je pripremala večeru za Sabah, vratilo joj se jedno sjećanje. Tada
su se tek doselili u stan koji je Amine za njih unajmio i jedne noći Selmu su
probudili urlici. Prvo je pomislila da se nešto dogodilo Sabah. Mourad je
obožavao to dijete i neprestano je zbog nje bio u brizi. Ustala je i otišla do sobe
svoje kćeri, koja je mirno spavala. Ušla je u salon i ugledala Mouradovo tijelo
ispruženo na sofi. Lice mu je bilo u znoju. Opet je zaurlao, a ona se tako prestrašila
da se zamalo okrenula i vratila u krevet. No odlučila mu je prići. Muž joj je
izgledao kao oni psi skitnice koji u snu trče pa ležeći na asfaltu trzaju šapama.
Dodirnula mu je rame, prošaptala: “Probudi se”, a Mourad je širom otvorio oči,
poput utopljenika koji se vratio u život. Zagrijala je mlijeka, sjela pored njega i te
joj je noći prvi put nešto ispričao. Rekao je da ima noćne more, uvijek iste.
Izgubljen je u džungli, bujnoj i zagušljivoj, kožu mu grizu paraziti koji samo vrve,
u daljini čuje krikove i fijuk metaka. Trči kao lud, svjestan da je za sobom ostavio
svoju čast i drugove u mukama. U snovima je mogao osjetiti miris krvi i blata, a
na licu ogrebotine od granja. Vidio je brod na koji su tovarili leševe i napuštena
sela u kojima su neprijatelji postavljali zamke. Čuo je stravične krikove i riječ
“mama”, koju je razumio premda nije znao taj jezik. Muškarci s vlastitom
utrobom u rukama, gola i napuštena djeca, svi su dozivali majku kao što se
upomoć zaziva Isusa ili Alaha. Povjerio joj je da ga ti košmari ne spopadaju samo
noću dok leži na sofi u salonu. Priviđenja je imao i danju, usred polja ili na
seoskom putu. Zamijenio bi zvuk traktora za brujanje tenka. Učinilo bi mu se da
su čestiti seljaci neprijateljski vojnici, a jednom je počeo na sav glas jecati kad je
jato ptica napalo voćke i raščeprkalo breskve. “Dezertirao sam. Ubili smo našeg
satnika, moji suborci i ja, i onda smo pobjegli. Tijelo smo mu ostavili u našem
logoru i svatko je otišao na svoju stranu. Eto, to je istina. Htio sam sačuvati
živu glavu, zato sam otišao. Ponekad nam ništa drugo ne preostaje.”
Selmu su danima progonile te riječi. Bila je uvjerena da to nije samo sjećanje,
nego i poruka koju joj je Mourad uputio s one strane. Pokušavao joj je nešto reći,
a ona se mučila ne shvaćajući o čemu se radi. “Treba otići, ništa mi drugo ne
preostaje.”

62
 Knjige.Club Books

ïcha je bila poput svog oca. Uvredljiva, divlja. “Brzo zakipi”, govorila je

A Mathilde, a to je ljutilo Aïchu, ne sama optužba, već glupavost tog izraza.

Uvijek bi pomislila na one vruće juhe koje je Mathilde pripremala dok je
bila dijete. U njima su plutali komadi kuhanog povrća, rezanci repe, koji su se
Aïchi gadili. Kad je došla u Strasbourg, potisnula je svoju prirodu i, slijedeći
savjete roditelja, trudila se ostati suzdržana. “Da ne kažu da se Arapi ne znaju
pristojno vladati.” I Aïcha se pristojno vladala.
Dolazak u bolnicu i rad s prvim pacijentima dočekala je s mješavinom
uzbuđenja i straha. Premda je znala teoriju i bila u stanju bez pogreške prikazati
neku patologiju, pribojavala se pitanja bolesnika, koji su željeli sve shvatiti, sve
doznati, ali nisu razumjeli ništa od onoga što im je pokušavala objasniti. Pacijenti
je nisu ozbiljno doživljavali i kad bi nakon jutarnje vizite izlazila iz sobe, često bi
neki od njih rekao: “Ali doktor nije svratio. Možete li ga, molim vas, pozvati?”
Morala se naviknuti na to da misle da je medicinska sestra, dok su za bolničare
mislili da su liječnici.
Jednom prilikom primila je pacijenticu koja se žalila na bolove u trbuhu i
rekla da je ispovraćala krvavocrveno, u mlazu. Aïcha je pomislila na puknuće čira
na želucu. Tražila je da se naprave krvne pretrage, ženi dala infuziju i pokrenula
pitanje eventualne transfuzije ako dođe do prevelikog gubitka krvi.
Kad su medicinske sestre smijući se sve to prenijele voditelju odjela, pozvao
ju je na stranu. “Lijepo je to da vi dobro učite, gospođice, ali zato što ne dižete
nos iz knjiga, zaboravljate gledati oko sebe. Jeste li znali da je sada sezona jagoda?
A jagode se ovdje jedu s punim zdjelama vrhnja. Nemojte se začuditi ako vam
sljedećih dana dođe još pacijentica s probavnim tegobama.” Morala je naučiti
prepoznavati posljedice loše životne higijene, kao i posljedice alkoholizma.
Navikla se na laži mladih djevojaka koje su dolazile hlača umrljanih krvlju, s
roditeljem koji je odmahivao glavom ponavljajući: “Kakva je to sramota.”
No ono što je Aïchu najviše pogodilo i podiglo u njoj val pitanja, bila je
činjenica da su njezini nadređeni savjetovali da se teško bolesnim pacijentima ne
govori ništa o njihovu skorom kraju. Preporučivali su da se, bez obzira na njihovo
stanje, pruži nada smrtno bolesnim pacijentima, a Aïcha to nije mogla prihvatiti.
Nije mogla shvatiti nešto što je za nju predstavljalo laž, prešućivanje ili, još gore,
činjenicu da su za sebe zadržavali ključnu i neporecivu spoznaju koja bi pacijentu
možda mogla biti od koristi. Na jednom sastanku odjela načela je tu temu u vezi

63
 Knjige.Club Books

s jednom od svojih pacijentica po imenu Doris, za koju se vezala. Doris je imala

rak pluća, a mrlje koje su joj se nedavno pojavile na koži potvrđivale su da
se bolest proširila. Stalno je zapitkivala hoće li ozdraviti do Božića i kad će moći
izaći pa da bude sa svojim mužem i trogodišnjim sinom. Doris je umrla jedne noći
kad Aïcha nije bila ondje, a ujutro je na hodniku srela njezina muža. Imao je
četrdeset godina i nosio nebeskoplavi pulover, s izvučenim ovratnikom karirane
košulje. Nije se obrijao barem dva dana, a kosa mu je bila masna. Upamtila je za
cijeli život, gotovo od riječi do riječi, ono što joj je rekao i kako je izgubljeno
pogledao i nju i taj hodnik blijedoružičastih zidova. “Oprostite, doktorice. Žao mi
je što vam smetam. Stvarno vam ne bih želio oduzimati vrijeme. Samo bih vam
htio postaviti pitanje. Možete li mi reći od čega je Doris umrla? Biste li mi mogli
objasniti?” Aïcha je oborila pogled i pokušala zadržati suze koje su navirale. Suze
koje nisu bile samo izraz sućuti, nego i gnjeva jer je znala da je kriva zato što je
lagala. A suprug je nastavio: “Oprostite mi, ali ja ne razumijem. Pokušao sam se
prisjetiti onoga što ste mi rekli vi i onoga što mi je rekao drugi liječnik, fini
sjedokosi gospodin. Znam da ste napravili sve što ste mogli i neću zaboraviti
kako ste mi bili dobri. Ali teško mi je shvatiti. Još jučer ste mi obećali da će joj
uskoro biti bolje, da ćete isprobati neki novi lijek, zaboravio sam kako se zove.
Da je sve pod kontrolom i da mogu na miru otići kući i pobrinuti se za malog.
Tako ste mi rekli, a kad sam jutros došao i u torbi donio čistu vestu za Doris, više
nije bila u sobi. Već ste mi objasnili, znam da je njeno stanje bilo ozbiljno. I znam
da se takve stvari događaju, doktorice, ali moram to još jednom čuti. Da mi kažete
zašto je umrla moja žena.”

Je li to bilo zbog pacijenata? Ili su je riječi Karla Marxa i dalje opsjedale? U

svakom slučaju, u Aïchi se zbila neka promjena. Tijekom zime, a onda i proljeće
1969. osjetila je kako su se u njoj probudili nekakav otpor, srdžba, ali i želja da se
otvori prema svijetu i da ga shvati. Činilo joj se da neće moći raditi svoj posao
ako ne bude znala što čini život i s kakvim se kušnjama ljudi susreću. Jednom
prilikom, dok su pušili u bolničkom predvorju, David je začuđeno podigao obrve
kad je opazio kako iz džepa Aïchine kute proviruje primjerak Dragog spola. “Zar
ti to čitaš?” Aïcha je pomalo uvrijeđeno odvratila: “Pa da, zamisli, i ja znam
čitati.”
Kao nekad, kad je bila učenica u školi kod časnih sestara znala je pomahnitati.
Jednom prilikom neka djevojka pristupila joj je u bolničkoj kantini. Plave kose
složene u elegantnu punđu. Imala je sitno lice, a kad je govorila, zbog načina na
koji joj se pomicala brada i kako je šmrcala podsjećala je na rovku. Sjela je preko
puta Aïche za vrijeme ručka te rekla da je i ona Marokanka. Ma zapravo, rođena
je u Maroku, odakle su njeni roditelji na koncu otišli. Ničega se nije sjećala jer je
bila premalena kad su napustili zemlju. Nagnula se zatim preko tanjura s hladnim
mesom i prošaptala: “Otac mi često pripovijeda svoje uspomene. Kaže mi da je u
gradovima bilo gubavaca koji su prosili.” Aïcha ju je pogledala i prasnula u

64
 Knjige.Club Books

smijeh. U zloban smijeh, koji je zbunio rovčicu. “Nisi ti Marokanka, a to što je

tvoj otac vidio, nisu bili gubavci. To su siromasi.”
A gđa Muller iritirala ju je više od svega i dovodila je do bjesnila. Znala je da
joj Stanodavka ulazi u stan kad ona nije kod kuće. Nije imala pojma što bi ta
gotovo ćelava Alzašanka mogla ondje raditi. Možda je ležala na krevetu i udisala
miris koji je Afrikanka ostavila na plahtama. Sigurno je pretraživala hladnjak,
kopkalo ju je čime se hrani ta premršava djevojka, a vjerojatno je napravila
zgađeno lice kad je pronašla načete konzerve sardina i pljesnive mrkve u pretincu
za povrće. Možda je čak pregledavala zahodsku školjku da vidi ostaju li iza
Afrikanaca, kao što je čula, crni tragovi na blistavom emajlu. Jednoga dana Aïcha
je po povratku kući zatekla gđu Muller kako sjedi na stolcu u kuhinji. Prepala se
kad je u polutami ugledala njezino masivno tijelo. Žena je u ruci držala bijelu
papirnatu maramicu, koju je rastvorila pred Aïchinim nosom. Aïcha se nagnula i
ugledala nešto što je nalikovalo na pramen kose, mokar i siv, u sluzavu talogu.
Sva izvan sebe, gđa Muller se otresla na nju: “Evo zašto su nam odvodi začepljeni.
Čemu se uopće čuditi, uz takvu kosu. Nisu vas nikad tamo u Africi naučili da
počistite iza sebe?” Ostavila je vlažnu maramicu na stolu i izašla zalupivši
vratima.
Tjednima je Aïcha prežvakavala svoj gnjev, smišljala scenarije u kojima lupa
na stanodavkina vrata da joj skreše u lice što misli o njoj i o njezinim upadanjima.
No nikad nije skupila hrabrosti, a kad bi staru susrela na hodniku ili na ulici,
pravila se da je ne vidi i nije ju pozdravljala. U lipnju 1969., jedne večeri oko šest
sati, gđa Muller pojavila se na Aïchinim vratima i pružila joj kuvertu.
“Imate poštu.” Aïcha je znala da joj gazdarica otvara pisma. Nije joj bilo teško
zamisliti debelu gđu Muller kako u kuhinji drži pismo iznad lonca kipuće vode.
Poslije bi kuvertu aljkavo zalijepila, pa Aïchu nije mogla prevariti. Zgrabila je
pismo i bez riječi zalupila vrata Alzašanki pred nosom.
Sjela je i, smiješeći se, preletjela Monetteino pismo. Monette je već nekoliko
mjeseci živjela u Casablanci, gdje je pronašla posao kao tajnica u gimnaziji
Moulay-Abdallah. Čitave zime prijateljici je slala čarobne razglednice, koje je
Aïcha lijepila na kuhinjski zid, nasuprot radnom stolu. Dugo šetalište uz obalu,
okupano suncem, šetači u svijetlim lanenim hlačama. Najveći bazen na svijetu
sa skakaonicom s koje je skakala mladost koja se, naizgled, ničega nije bojala.
Djevojke u bikinijima ispružene na narančastim ležaljkama. Ovoga puta nije joj
poslala razglednicu, već dugo pismo u kojem je Aïcha odmah prepoznala
neujednačeni rukopis koji je nekoć ljutio časne sestre u školi. Monette joj je
priopćila svoju odluku da počne živjeti s Henrijem. Unajmili su kućicu na plaži
Sable d’or, između Rabata i Casablance. Nisu se namjeravali vjenčati, živjet će
tako, ne brinući se o budućnosti, samo su željeli uživati u svojoj ljubavi.
Monetteina majka bila je bijesna. “No naviknut će se.” Monette je priložila
fotografiju na kojoj se mogao vidjeti otisak debelog prsta gđe Muller. Monette je
ležala na pijesku i pružala ruku, kao da se ne želi slikati. Nekoliko ljudi sjedilo je

65
 Knjige.Club Books

oko nje. Dvije mlade preplanule žene i Henri koji je među nogama držao loptu.
Na stolnjaku su ležale dvije boce piva, a u daljini su se nazirali pročelje skromnog
hotela i nekoliko platnenih šatora pod koje su se kupači sklanjali od sunca. Na
kraju pisma Monique je dodala: “Dođi provesti ljeto s nama. Mislim da je ovo
najljepše mjesto na svijetu i nigdje ne bismo bili sretniji.”

Tjedan dana poslije Aïcha se iselila. Gđa Muller gledala ju je kako tovari stvari u
automobil koji je vozio mladi Židov kovrčave kose. Nije ju pozdravila niti joj je
poželjela sreću. Afrikanka je otišla.
Spakirala se i vratila na svoj prokleti kontinent. Gazdarica se tome mogla
samo radovati. Znala je da će bez problema ponovno iznajmiti garsonijeru.
Studenata je bilo puno, pa neće proći ni tjedan dana i već će imati prikladnog
kandidata, po mogućnosti Alzašanina, čiji će roditelji unaprijed platiti najamninu
za šest mjeseci. Naravno, trebat će dobro počistiti. Otvoriti prozore, dovesti u
red stvari u kuhinjskim ormarima. Dan nakon Aïchina odlaska gđa Muller ušla je
u stan s kantom u ruci. Kad je otvorila vrata, zapahnuo ju je strašan smrad. Pamtit
će taj miris svog poniženja do kraja života. Začepila je nos, prošla kroz dnevni
boravak, a kad je ušla u spavaću sobu, iznad kreveta s kojeg je Aïcha skinula
presvlaku ugledala je na zidu izmetom napisano: “Sere se Afrikenka na tebe.”
Karl Marx vidio je svijet kao niz prizora u kojima su statisti ponavljali
napamet naučene geste. Bio je uvjeren da se kroz njega sudbina mora ispuniti i da
nema izbora nego da joj se pokori. Zamjerao si je ponekad što svoje uvjerenje nije
uspio prikriti, zbog čega je ispadao arogantan i umišljen. Njegov život, razmišljao
je, imat će puninu, logičnost i važnost fikcije. On će biti lik i promatrat će svoj
život u nestrpljivom iščekivanju da vidi što mu donosi sljedeći prizor. Likovi
junaka naguravali su se u njegovu umu, a umjesto svog lica vidio je lice Johna
Waynea ili Marlona Branda.
Izdići će se iz svoje obitelji. Uspet će se tako visoko da ga neće moći
dosegnuti. Naravno, slat će im novac i sve će udesiti tako da saznaju da je on
postao netko. Neprestano je o tome razmišljao: što je čovjek kad nije nitko? U
njegovoj obitelji nisu znali što je to budućnost. Živjeli su u Fezu, u starom središtu
kraljevskoga grada, i kao i sam grad bili su paralizirani nostalgijom za
nekadašnjim sjajem. Vodili su brigu samo o tome da zadovolje neposredne
želje. Predstavljali su suprotnost filmskim likovima koji su uvijek stremili nekom
cilju. Koji su znali da će se u nekom trenutku prije ili poslije dogoditi nešto važno.
Mehdi je odrastao u Fezu u skučenom stanu iznad kina Rex. Njegova majka
Farida nikad mu nije dala da uđe u kinodvoranu, da kupi kartu i pomiješa se s
ostalim gledateljima. Govorila je da je to leglo propalica i posrnulih djevojaka.
Ondje bi naučio stvari koje nisu primjerene njegovoj dobi, a i nije dobro da djeca
vjeruju u ono što ne postoji. Pljunula bi na pločnik kad bi ugledala velike crno-
bijele plakate s kojih su je odmjeravale glumice mekih usana i duge kose.

66
 Knjige.Club Books

U stanu su se mogli čuti smijeh iz dvorane i pucnjevi iz pušaka u akcijskim

prizorima. Dok bi u tišini večerali u salonu, do njih su dopirali nestrpljivi povici:
“Gasite svjetlo! Pustite film!” Gledatelji su se derali. Zviždali su zgodnim
djevojkama na ekranu, pljeskali kaubojima i grdili Indijance.
Mehdi je vrlo brzo ustanovio da se u kupaonici najbolje čuju dijalozi napisani
tisućama kilometara daleko, na hollywoodskim brežuljcima. “O, ljubavi moja”,
Mehdi je bez razumijevanja ponavljao uha priljubljena uz ledene pločice. Jednom
prilikom, bilo mu je valjda dvanaest godina, u zrcalu je proučavao prve dlake na
bradi i nekako je otrgnuo jednu zellige-pločicu. Pa još jednu. Odvijačem je
strugao zid izjeden vlagom sve dok nije izdubio rupu kroz koju se moglo vidjeti
filmsko platno.
U početku nikome ništa nije rekao. A pogotovo ne dvojici braće, koja bi se
potukla da mu ukradu mjesto, potezala bi ga za košulju i dosađivala mu molbama
i preklinjanjima, premda su ga kao starijeg brata inače poštovala. Mjesecima je to
uživanje, tu poslasticu imao samo za sebe. Satima je ostajao zatvoren u kupaonici,
zimi ledenoj, ljeti zagušljivoj, i jednim okom gledao Warnerove i Paramountove
klasike. Na crno-bijeloj fotografiji i pod filmskom rasvjetom nepokrivena kosa
žena djelovala je poput izmaglice. Ulicama američkih velegradova trčale su na
visokim potpeticama do svojih automobila. Ljubile su muškarce u krcatim
restoranima ili na vrhu Empire State Buildinga. Ispijale su koktele držeći
ih rukom u svilenoj rukavici. Toliko je volio sav taj spektakl da nije osjećao bol u
pogrbljenim leđima niti su mu smetali trnci u listovima.
Braća su ga na koncu otkrila, shvatila i priprijetila mu, glasovima promuklim
od učestalih prehlada, da će ga odati ako ne bude velikodušniji. Mehdiju je u
početku to teško padalo. Mrzio je što mora dijeliti svoju tajnu i užasno ga je ljutilo
kad su se dečki hihotali ih davali vulgarne komentare o glumicama koje je
obožavao. No njegova su braća vrlo brzo napamet naučila filmske dijaloge, pa
su se sva trojica zajedno zabavljala izgovarajući svatko svoju ulogu. U salonu
gdje im je Farida posluživala večeru odjednom bi počeli glumiti neku od scena.
Mehdi je bio Humphrey Bogart ili Fred Astaire. Uvijek je imao glavnu ulogu. A
kad bi ih Farida zatekla dok su se smijali i cvrkutali na francuskom, spopao bi je
strašan bijes. Vikala je: “Prestanite preda mnom razgovarati na francuskom!” Na
što bi oni prasnuli u smijeh, premda su je se bojali. “Nije vas stid rugati se vlastitoj
majci?” Dijelila im je pljuske. Mehdi je namjerno recitirao Ronsardove pjesme,
samo da je razljuti. Ganutim glasom deklamirao je “Mila, da vidimo da li ruži što
jutros svoje haljine pruži”13, a Farida je jurila za njim po stubištu. Ozlojedila bi se
od zvukova tog jezika. Nerazumljivi slogovi otkrivali su joj njezinu nesreću i
nemoć. Svjedočili su o nadmoći naroda iz kojeg su potekli i o njezinoj ženskoj
neobrazovanosti.

13
Pierre de Ronsard, “Mila, da vidimo da li ruži”, prev. Frano Čale, Antologija francuskoga
pjesništva, ArTresor naklada, Zagreb, 1998. (op. prev.)

67
 Knjige.Club Books

Jednoga dana, kad je Mehdi već skoro sat vremena bio zatvoren u kupaonici,
Farida se kao furija vratila u stan i zalupala po vratima. Mehdi je doviknuo na
francuskom: “Pusti me na miru” i nasmijao se. Farida je iz sve snage udarala po
drvenim vratima, napola trulim od vlage. Lupala je krupnim šakama, mlatila
nogama, i vrata su popustila. Dohvatila je Mehdija za ovratnik, odgurnula ga na
pod i polako približila oko rupi. Odskočila je ponavljajući “Neka nas Bog sačuva
Sotone”, “Ya Latif, ya Latif”. Kroz špijunku je ugledala plavušu našminkanih
usana. Žena, prekriženih golih nogu, sjedila je u naslonjaču, u kući utonuloj u
tamu. Na nišanu revolvera držala je muškarca u šeširu i baloneru. Farida to
nikome ne bi priznala, ali da ondje nije bio njezin sin, taj njezin blesavi sin koji je
ležao na podu, bila bi ostala gledati još časak, samo da dozna što će se dogoditi
toj ženi. No Farida se okrenula i ispljuskala Mehdija, koji je rukama zaklanjao
lice. Začuo se smijeh, a zatim pucanj.

***

I sada, kad je imao skoro dvadeset četiri godine, Mehdiju se još događalo da se
naglo trgne iz sna, čela oblivena znojem, kad bi se sjetio svoje majke. Pamtio ju
je kao ženu upalih očiju, omamljena izgleda, kože boje duhanskog lista.
Razbjesnjela bi se i zbog najbeznačajnijeg povoda i tada je samo udarala, da ništa
ne čuje i da onda ne mora patiti. Tukla je svoju djecu. Otkako je u jednoj
nesreći slomila nekoliko kosti, Farida je bila ovisna o morfiju, svi su se pretvarali
da to ne znaju. Noću je bježala preko terasa. Moglo je se vidjeti kako hoda po
krovovima, u dželabama živih boja, raspletene kose. Na ulicama, osvijetljenima
samo velikim blokovima voska koje je svaka obitelj postavila ispred svojih vrata,
mimoilazila se s muškarcima koji su se vraćali iz hamama s bijelim ručnicima
oko glave dok im se koža još pušila. Farida ih nije primjećivala. Hodala je brišući
pomamno ruke o dželabu. Žurila je do ljekarnika, koji je strepio od njezina
dolaska. Čak je počeo ranije zatvarati u nadi da će otići u neku drugu ljekarnu,
izvan staroga grada. “Neka ode kakvom vraču”, mislio je. “Samo neka me
zaboravi.” No Farida se vraćala, znojna i uporna. Lupala je po staklu i dobro je
znala da je ljekarnik može čuti jer je stanovao iznad radnje. I znala je da će
joj otvoriti jer se starac bojao skandala i pomalo ju je žalio. Naposljetku bi silazio
i gunđajući podizao rešetku na vratima, zaklinjući se da je to posljednji put.
Zazivao je Boga i preklinjao je da se urazumi, u ime doličnosti, radi svoga
spasenja, radi djece. Farida nije slušala. Čim se rešetka podigla, znala je da je
blizu cilja. Ljekarnik bi odmah odlazio u stražnju prostoriju. Kad bi začula zvuk
staklenih bočica, preplavilo bi je kao neko olakšanje. On joj je govorio, a ona je
osjećala samo svoja ljepljiva usta, činilo joj se da su puna znoja.

***

68
 Knjige.Club Books

Mehdi je bio živahno i znatiželjno dijete koje je otac obožavao. Stari Mohamed,
koji je radio kao majordom kod nekog bogatog Francuza, uvrtio si je u glavu da
ga upiše u europsku školu i potom u mješovitu gimnaziju.
Zamolio je za pomoć svoga gazdu, koji je pristao nakon što je upoznao to
čudo od djeteta. Farida je uvijek predbacivala mužu što je njihova sina predao u
ruke Francuzima. “Napravit ćeš od njega stranca u vlastitoj kući.” A godinama
poslije Mehdi je morao priznati da je imala pravo.
Mehdiju je bilo jedanaest godina u trenutku kad je nastupila neovisnost. Poput
ostalih učenika odlazio je na javna okupljanja, sudjelovao u eksploziji veselja
nakon povratka kralja te je bio ponosan na svoju zemlju i na ponovno stečeni
suverenitet. Prema Francuzima je gajio ambivalentne osjećaje. Pred razrednim
društvom pretvarao se da prezire bijelce, kršćane, grozne imperijaliste. Zasipao ih
je uvredama i tvrdio da njihov jezik, zakone i povijest uči samo kako bi se što više
emancipirao. Kako bi ih pobijedio u njihovoj vlastitoj igri, kao što su tada govorili
nacionalisti. A ustvari, prema njima je osjećao divljenje puno zavisti i vjerovao je
da u životu ima samo jedan cilj: postati poput njih.
Kad je krajem pedesetih krenuo u više razrede, povremeno bi zaradio nešto
novca kao vodič turistima u potrazi za egzotikom. Zabavan im je bio taj mali
Arapin izbočena čela, s naočalama debelih stakala, koji je tako dobro poznavao
uličice staroga grada. Upozoravao ih je držeći se učeno: “Izgubit ćete se bez
vodiča. Grad je namjerno tako isplaniran. Da se za tuđincima i osvajačima zatvori
poput stupice.” Turisti su ga slijedili u stopu. Lecnuli bi se pri pogledu na prastara
lica zanatlija, prestrašili se povika muškaraca koji bi ih grubo gurnuli na zid
prolazeći s magarcem ili klimavim kolicima. Zadrhtali zbog bogalja, patuljaka,
slijepaca u dželabama od sive vune, s čvornatim štapom i metalnom zdjelicom u
rukama u kojoj bi zazvečao tu i tamo ubačen kakav novčić. Rijetki su bili oni koji
su znali šutjeti suočeni s ljepotom te vrveće gomile i koji su znali kako propustiti
mule koje su nosile gomile ružičasto ili indigo obojene vune. Mehdi je jurcao.
Preskakao je lokve i kravlju balegu, namjerno nestajao turistima iz vida i
naslađivao se mirisom njihove panike koji je dopirao do njega. Želio je ostaviti
dojam da mu grad pripada i da ga svi njegovi stanovnici vole i poznaju. Glumatao
je prisnost s prodavačima povrća ili maslina, kao da su stari drugari. Pričao je
izmišljotine, prepričavao legende nimalo ne vodeći računa o istini. Pružit će im
ono što su platili, ti turisti koji su se preznojavali u vunenim kaputima i koračali
pazeći na cipele u strahu da ne ugaze u izmet.
Mehdi je francusku povijest i geografiju poznavao bolje od Francuza iz
Limogesa ili Orleansa. A za njih je izmišljao osobite mitove. U početku stari
trgovci Fasiji14 nisu dobro prihvatili to ružno dijete premršavih nogu koje ih je
tražilo da razmotaju sagove ili iznesu kožnate taburee. Nije im se sviđalo što im
dječak upada u riječ i prekida njihove trgovačke govorancije koje su čitavog
14
Pripadnici starih muslimanskih obitelji iz Feza. (op. prev.)

69
 Knjige.Club Books

života smišljali. No pokazalo se da je mali Mehdi izvanredan trgovac. Pokazao

im je nešto čega dotad nisu bili svjesni: nije dovoljno samo hvaliti kvalitetu vune,
mekoću kože, finoću veza. Trebalo je ispričati priču. “Nije ovo običan sag,” tvrdio
je Mehdi zadivljenim turistima, “već ono što je ostalo sačuvano iz doma
negdašnjeg paše koji je poginuo u plemenskim sukobima.” I uskoro bi se sag
našao u salonu u Limogesu ili Orleansu, a oduševljeni putnici pozivali bi prijatelje
i prenosili priču o sagu i poraženom paši.
Turisti su mu postavljali pitanja. Željeli su doznati nešto više o njemu, shvatiti
zašto nema naglasak - “Kad bih žmirila i samo te slušala, pomislila bih da si
Francuz”, odakle zna sve te nevjerojatne priče. Mehdi im je onda pričao o
djetinjstvu u bijedi i prljavštini, predstavljao je sebe kao junaka, a zapravo je tim
turistima, ženama pogotovo, pružao sliku kakvu su očekivali. Sliku
maloga divljaka koji se civilizira zahvaljujući blagotvornoj prisutnosti stranaca.
Sliku nadarenog djeteta izgubljenog u limbu prosječnosti i barbarstva. Žene bi
dobacile suzan pogled muževima pa se sagnule prema njemu. Obećavale su mu
svašta. Da će mu pisati, da će mu povremeno slati knjige ili novac, da će se
pobrinuti za njega kad bude dovoljno star da ode odavde i da - a zašto ne - dođe
studirati u Francusku. Govorile su mu da ima izuzetnih Arapa koji sjede u
klupama francuskih sveučilišta. I da mora biti dobar dečko, marljiv i uporan, ako
želi da mu se san jednoga dana ostvari. Odgovarao je “hvala”, a da se pritom nikad
nije osjetio podčinjenim. Ispod maske siromaštva i djetinjstva - što je za njih bila
ista stvar - promatrao ih je očima muškarca kakav će postati i bio je
svjestan njihove ograničenosti.
Nije se, ipak, uvijek uspijevao smješkati i igrati ulogu. Iživcirala bi ga
prezrivost turista, pa je hladno odgovarao na pitanja. Grizao se za jezik dok je
slušao njihove idiotske komentare, njihove primjedbe o prljavštini i siromaštvu, o
zaostalosti njegova naroda. Tada bi ih poželio razočarati odnosno svojom
mržnjom, grubošću i bezobrazlukom potvrditi da je upravo onakav kakvim su ga
smatrali. Kako bi im dokazao da su strahovi iz njihovih noćnih mora stvarnost.
Djevojčici s pletenicama, u tamnozelenom vunenom kaputu, koja je zgađeno
promatrala kožarska korita, prišapnuo je: “Čuvaj se, malena, neki Arapin bi te
mogao pojesti.” Vrisnula je i sakrila se iza majke, koja je zaključila: “Nije ovaj
prizor za djecu. Previše je osjetljiva.” Izgleda da joj nije palo na pamet da je
Mehdi tek nešto stariji od njezine kćeri, a on je nasmijan sjedio na ogradi balkona
iznad kaca punih golubljeg izmeta.

70
 Knjige.Club Books

aršal Lyautey sanjao je o tome da duž osamdeset kilometara obale

M između Casablance i Rabata stvori francusku Kaliforniju. Smatrao je

da će ocean ovoj zemlji dati snagu, donijeti bogatstvo, i čudio se da su
mu njezini stanovnici tako dugo okretali leđa. Rabat je proglasio glavnim gradom
prepustivši slavni grad Fez prošlosti. A od malenoga lučkoga gradića kakav je
bila Casablanca odlučio je napraviti izložbeni primjerak modernog Maroka.
Zemlje u kojoj će stanovnici zarađivati novac i prepuštati se životnim
zadovoljstvima. Posve drugačije od starog Maroka s njegovim kraljevskim
gradovima, zagušljivim medinama, rijadima15 sa zidovima bez prozora iza
kojih su živjele čitave obitelji uljuljkane u svojim tradicijama.
Ne, ovdje uz ocean podignut će grad za pobjednike, pionire, poslovne ljude,
žene željne zabave i turiste u potrazi za egzotikom. Grad za radnike i milijardere,
sa širokim, palmama obrubljenim avenijama, s restoranima i kinima, savršeno
bijelim zgradama u stilu art décoa. Ovdje će pod nadzorom najboljih francuskih
arhitekata iz zemlje izrasti betonske zgrade s dizalima, centralnim grijanjem i
podzemnim garažama. Grad nalik na filmski dekor, okupan zlatnom svjetlošću, u
kojem će prolaznici glumiti prema za njih napisanom scenariju. Svršeno je s
trbušastim pašama, lijenim sultanima, ženama u haicima16, zatvorenima u
memljivim palačama. Nema više plemenskih ratova, gladi po selima, sve te
suzdržanosti i ćudoređa, zaostalosti koja je bujala u planinama. “Priobalje” će
predstavljati novu granicu, a svi oni ambiciozni sanjat će o osvajanju Zapada.

***

U srpnju 1969. Henri i Monette dočekali su Aïchu u unajmljenoj kućici na plaži

Sable d’or. Oko kuće bio je malen vrt s travnjakom požutjelim od sunca, a straga
se izlazilo na veliku terasu i s nje na plažu. Uska kuhinja nastavljala se na salon,
u kojem je vladao neopisiv nered. Pored uvijek otvorenih ulaznih vrata stajale su

15
Rijad (arap. riyad), tradicionalna marokanska gradska kuća s unutarnjim dvorištem ili vrtom.
(op. prev.)
16
Haik, ženski odjevni predmet, tradicionalan u Magrebu (komad vunenog ili svilenog platna
kojim se ornata cijelo tijelo), (op. prev.)

71
 Knjige.Club Books

nabacane cipele pune pijeska, košare od rafije, gomila vlažnih ručnika koji su
vonjali na plijesan. Niski stol između dviju sofa bio je zatrpan novinama,
knjigama i školjkama. U naslonjaču je spavala jedna mačka. Ona druga, koju je
Monette pokupila pored obližnjeg dućana, smjestila se na prozorskoj dasci. “Bolje
ih nemoj dirati”, upozorila je Aïchu čim je stigla. “Divlje su i ne daju se
maziti.” Unatoč anarhiji koja je vladala ili možda upravo zahvaljujući
njoj, prostor je odisao nečim gostoljubivim, ugodnim, pa bi se stupajući u njega
zaboravljalo na sva kruta pravila nametnuta običajima i bontonom. Mjesto je
pozivalo na opuštanje, uživanje i nemarnost. Betonsko stubište iza kuhinje vodilo
je na kat, gdje su se nalazile Monetteina i Henrijeva soba te druga, manja, za goste
u prolazu. Soba je bila vrlo tijesna i obična počivaljka služila je kao krevet. “Ali
ne brini”, rekla je Monette. “Ovdje uglavnom živimo vani.”
Kad se probudila prvoga jutra, Aïcha je sjela u krevetu i pogledala kroz
prozor. Kroz gustu maglu probijalo se bijelo sunce. Plaža je izgledala kao
umotana u golemu paukovu mrežu koju su tu i tamo raskidale nejasne i
zastrašujuće siluete vukući iza sebe barke s kojih se ljuštila boja. Monette je tiho
pokucala na vrata. “Jesi li budna? Kao da sam te čula.” Na sebi je imala samo
tanku spavaćicu, pa se uvukla u krevet i priljubila ledena stopala uz
prijateljičine listove. “Nećemo stati obje, pretijesno je”, pobunila se Aïcha.
No ostale su tako, stisnute jedna uz drugu, i šaputale, kao nekad kad su si u dnu
razreda povjeravale tajne strepeći od udaraca štapom. Monette je pričala o
Henriju, a Aïchu je dirnulo s kakvim je žarom navodila njegove vrline.
Spomenula je i svoj posao u gimnaziji. Djevojke su kriomice pušile i napamet
učile francuski rječnik. “Policija traži da ih nadziremo, da ih fotografiramo. Ali to
su klinci, kome bi oni mogli učiniti nešto nažao?"
Jutro su provele povlačeći se po salonu. Popile su kavu, a šalice odložile u
prepun sudoper. Magla se zatim razišla i ukazalo se nebo, nemoguće, neviđeno
plavo. Upilo je sve plavetnilo ovoga svijeta, a oceanu je prepustilo samo zelenu i
sivu boju. Aïcha je izašla na terasu i od svjetlosti su je zaboljele oči. Činilo se da
se pijesak sastoji od sićušnih mrvica bakra od kojih se sunce odražavalo u
beskraj. Oko podneva na vrata im je pokucao ribar sa svježim ulovom: srdelama,
ciplima i jednom lijepom oradom, a Monette je sve ispekla u dvorištu na roštilju
na drveni ugljen. Ručali su u petnaest sati, na terasi, na pustoj plaži. Henri ih je
gledao kako ribu jedu prstima i smiju se budalasto kao školarke. “Ovdje vam je
sigurno ljepše nego u internatu.
Prvih dana nikoga nisu viđali. Preko tjedna susjedne kuće bile su prazne, a
zidovi su im škripali na vjetru. U trgovinici nekoliko ulica dalje moglo se kupiti
povrće i konzerve, u kioscima su nudili ražnjiće i kefta kebab. Poslijepodne, dok
je Henri radio na terasi, djevojke su odlazile zajedno plivati u hladnom oceanu.
Ispružile bi se na pijesku, pušile cigarete koje su imale slan okus i spavale, poput
djece, lica zagurana u pregib lakta.

72
 Knjige.Club Books

U susjedstvu se pročulo da je na odmor u kućicu došla neka doktorica. Već

dan nakon Aïchina dolaska došli su ljudi da ih pregleda. Dućandžija je doveo kćer
koju su boljele uši. Čuvar parkirališta zamolio je lijekove za astmu. A Aïcha je
inzistirala da pogleda ranu na ribarovu stopalu koja nikako da zacijeli.
Dezinficirala ju je, stavila zavoj i objasnila mu: “Barem tjedan dana ne smijete
močiti nogu.” Ribar se nasmijao i pljesnuo rukama: “A kako da ja onda radim, a
da ne smočim nogu?”
Predvečer nebo bi se obojilo u narančasto i blijedoljubičasto. Ocean se
smirivao, spreman progutati sunce. Valovi više nisu zapljuskivali plažu, nego
umirali polako, gotovo nečujno, milujući pijesak poput skuta svilene haljine.
Suton je na ljude i prirodu djelovao poput čarolije. Djeca bi počela zijevati. Neka
su zaspala ležeći na golim majčinim bedrima.
Djevojke su se privijale u zagrljaj svojim ljubavnicima pa su zajedno
promatrali obzor, lica okupanih crvenkastom svjetlošću, kao da su se zatekli usred
požara. U taj sat podizao se vjetar koji bi nadjačao smijeh i glasove, od njega
bi zadrhtali goli kupači. Pijesak je poprimao nijansu rastaljenog zlata, a u kosama
klonulih djevojaka pojavili bi se plavi uvojci. Svjetlost je u tim trenucima sve
poljepšavala. S lica je brisala umor i zabrinutost, smekšala i ona najmračnija.
U to najljepše doba stizali bi prijatelji iz Rabata i Casablance. Od petka do
nedjelje kuća je bila puna i odjekivala smijehom, glazbom i strastvenim
raspravama. Cestom uz obalu vozilo se u koloni, a seljaci iz okolice začuđeno su
promatrali ples vozila koja su pristizala na plažu i suncobrane koji su izvirivali
kroz prozore automobila.
Osamdeset kilometara obale zaposjeli su Dvor i kapitalistička buržoazija. Taj
komad zemlje dočekivao je elitu, kojoj su se prije nekoliko godina počeli sviđati
kupanje u moru, poslijepodneva na suneti, privatni klubovi s bazenom. Išli su od
Rabata do Skhirata, od plaže Sable d’or do Bouznike, od kasina u Fedali do onih
na obali u Casablanci. Restorani čiji su vlasnici bili Španjolci i Francuzi
posluživali su ribu s roštilja, koju su mušterije jele prstima ispijajući iz niskih čaša
trpko vino od kojeg im se spavalo. Terasama se širio miris pržene ribe,
prepečenog češnjaka i narančine kore. U unutarnjim salama svirali su jazz i
francuski šlageri koje su mušterije dobro poznavale i pjevušile ih smijući se.

Da je neke večeri u ljeto 1969. stranac ušao u kućicu, sasvim sigurno ostao bi
iznenađen tako raznolikim društvom okupljenim pod istim krovom. Svakovrsni
primjerci okruživali su Henrija i Monette. Neki od njih bili su bliski palači, za
druge se nije znalo otkuda su, nisu imali ni klana, ni podrške, ni novca. Tu ste
mogli zateći vođu studentskog sindikata, oženjenog vlasnicom knjižare iz okolice
Lilla, sina bogatog industrijalca iz Casablance, propalestinskog židovskog
studenta ili mladog matematičkog genija porijeklom iz Sidi Kacema. Muškarci
koji su gravitirali krugovima na vlasti nazdravljali su s onima koji su tu istu vlast
željeli svrgnuti. Studenti iz niže srednje klase, sinovi zanatlija ili vlasnika

73
 Knjige.Club Books

trgovina, zamišljali su kako će jednoga dana sagraditi kuću s bazenom u nekoj od

najljepših četvrti Rabata. Svima je bilo zajedničko jedno, nešto što je u ovoj
novostvorenoj zemlji još uvijek bilo iznimka. Svi su studirali i zato su smjeli
sanjati o blistavoj budućnosti.
Jedne večeri Aïcha je upoznala Ahmeda, dobrog Henrijeva i Monetteina
prijatelja, koji joj je poljubio ruku i predstavio se. Bilo mu je četrdesetak godina,
imao je diplomu inženjera s uglednog pariškog sveučilišta. Po povratku u Maroko
Ministarstvo gospodarstva ponudilo mu je posao. Ahmed, koji je bio porijeklom
iz Feza, sin nepismenog trgovca, ispričao joj je da svoju stipendiju ima zahvaliti
nacionalistima. “Kad sam otišao od kuće, još uvijek sam imao guern, onakvu
pletenicu koju ostavljaju dječacima odostraga na obrijanoj glavi. Nosio sam
šalvare i lanenu košulju. Kad sam stigao u Rabat, gdje sam se trebao ukrcati u
vlak, a potom na brod, odvojio sam malo novca od svoje ušteđevine i otišao
frizeru. Zatim sam kupio novu odjeću. Trebalo mi je četvrt sata ili tek nešto
malo više da stupim u moderan svijet.”
Među Henrijevim studentima bilo je malo žena. Aïcha je u Ronit odmah
prepoznala jednu od djevojaka s fotografije koju joj je Monette poslala. Ronit je
bila vitka i sitna, ali čim bi se negdje pojavila, zavladala bi tim prostorom i
privukla pažnju muškaraca. Bila je lijepa, naravno, preplanule kože, sivih očiju s
umjetnim trepavicama, a dugu kosu nosila je začešljanu u konjski rep koji joj se
spuštao do polovice leđa.
No kod nje su najzavodljiviji bili njezina samouvjerenost, duhovitost, način
na koji je pucketala prstima, namigivala i ironično se smješkala. Ronit je potjecala
iz židovske obitelji, vrlo ortodoksne i vrlo stroge, koja je živjela u mellahu17 u
Fezu. Pobjegla je od kuće kad joj je bilo šesnaest godina, ostavivši za sobom
roditelje pogođene takvim skandalom. Najprije se sklonila kod rođaka u
Essaouiri, a potom se smjestila u gospodarskoj prijestolnici. Živjela je s bratom
iznad automehaničarske radionice i premda su svi znali da joj nedostaje novca i
da radi nekoliko sitnih poslova, nikad se nije žalila i uvijek je plaćala svoju rundu.
Aïchu je fasciniralo to kako se odijevala. Uzimala je stare kaftane, koje bi skratila
i u struku stegnula širokim kožnatim pojasevima. Nosila je sandale od rafije poput
seljakinja iz Rifa, a Aïcha je pomislila kako nikada nije vidjela tako elegantnu
ženu. Ronit je prezirala marksiste, optuživala ih je da su slijepi i da su sudjelovali
u Staljinovim i Mao Ce-tungovim zločinima. Ponajviše je grdila Abdellaha i
njegovu grupu dugokosih mladića. Zelenooki Abdellah, koje je bio iz Salea,
tvrdio je da je nekada davno njegov predak gusar oteo, a onda i oženio neku
Islanđanku. Nosio je trapez-traperice, pretijesne na bedrima, i niske čizme od
tamnocrvene kože do kojih mu je bilo stalo koliko i do Che Guevarina postera
obješenog iznad kreveta. Ronit mu se neprestano rugala. “Misliš da ćemo moći i
dalje ovako živjeti kad tvoji prijatelji komunisti dođu na vlast? Ajde, bježi, diži ti

17
Židovska četvrt u marokanskim gradovima, (op. prev.)

74
 Knjige.Club Books

tu revoluciju negdje drugdje.” Svi su mislili da Ronit i Abdellah spavaju zajedno.

Noću, kad bi sparina popustila i ljudi se u grupama stisnuli pod pokrivačima,
Ronit i Abdellah osamili bi se u kutu vrta i moglo se čuti kako se mladić smije
Ronitinu zadirkivanju. Obožavao ju je.

Ronit je odložila tri zdjelice na kuhinjski pult. U njih je stavila masline, narezane
krastavce i još mlake pržene kikirikije čija je kožica bila tako slana da bi od nje
zabolio trbuh. Momci na terasi vadili su limenke piva iz prijenosnog hladnjaka i
srkali pjenu koja je tekla preko ruba i po njihovim bradama. “Pogledaj te
licemjere”, rekla je Aïchi. “Tvrde da zagovaraju emancipaciju žena i da
nisu poput svojih očeva. Ali ajmo se kladiti, jednom kad se ožene, zahtijevat će
od žena da svoje diplome pospreme u ladice i postanu dobre kućanice.”
“Pomoć bi nam bila dobrodošla!” doviknula je Ronit nezainteresiranom
društvu. “Ti si liječnica, je li tako?” upitala je Aïchu, koja je tanko rezala kobasicu
koju je donijela iz Alsacea. “Je li istina što govore o piluli?”
“A što govore?”
“Ma znaš. Da od nje ispada kosa, da možeš dobiti rak i ostati sterilna.”
“Znanstveno gledano, to mi ne zvuči pretjerano uvjerljivo.”
“Ti je uzimaš?”
“Što? Pilulu?”
“Ako kažeš da nije štetna, zašto je ne uzimaš?”
Ronit nije dočekala Aïchin odgovor. Abdellah je prišao kuhinjskom pultu i,
grickajući kobasicu, napao Henrija:
“Reci ti meni, znaš li da će Roland Barthes doći u Rabat držati predavanja?”
“Svi to znaju”, odgovorio je Henri. “Na fakultetu samo o tome pričaju.”
“Zemlja je na pragu revolucije, narod živi u bijedi, a g. Roland Barthes učinit
će nam tu čast da nas dođe poučiti o Proustu i Racineu! Ali što je Marokance briga
za Prousta, na kraju krajeva? Nosimo vašu odjeću, slušamo vašu glazbu, gledamo
vaše filmove. U kavanama u Casablanci mladi čitaju Le Monde i klade se
na konjske utrke koje se održavaju Parizu. Kad ćemo konačno uvidjeti da moramo
razviti svoju vlastitu osobnost, upoznati svoju kulturu, uzeti sudbinu u svoje
ruke?”
“A što bi ti?” odvratio je Ahmed. “Nemoj mi reći da si poput onih iz stranke
Istiqlal koji zahtijevaju obavezne škole Kurana, potpunu arabizaciju i povratak
tradicijama koje nisu ništa drugo nego folklor za turiste?”
“Nemoj mi stavljati u usta ono što nisam rekao. Istina je da ljudi na vlasti ne
vide nikakav razlog za obrazovanje masa. Sve dok su francuski predavači
zaduženi za poučavanje na našim fakultetima, studenti će stjecati kolonijalističko
i buržujsko znanje zbog kojeg će nastaviti braniti klasne interese. Ne mislim

75
 Knjige.Club Books

pritom na tebe, Henri. Ti si nešto drugo. Ali moraš priznati da tvoji kolege
strani profesori ovamo dolaze privučeni zveckanjem marokanskih dirhama.”
“Mislim da nisi skroz fer”, odvratio je domaćin. “Mi smo ovdje kako bismo
svoja znanja stavili Maroku na raspolaganje i pomogli mu da obrazuje svoju
buduću elitu koja će preuzeti upravljanje zemljom.”
“Elita, ma nemoj me nasmijavati. Ova zemlja svake godine stvara milijune
nepismenih koji rade u poljima, čiste ulice, nose puške. Elita, kako ti to kažeš,
ima nekakvu odgovornost. Moramo krenuti u tvornice, organizirati večernje
škole, raditi na osvješćivanju masa!”
Ronit se popela na kuhinjski šank. “Pa zar ne vidiš da kvariš zabavu svojim
govorancijama? A da odemo u neki noćni klub? Meni se pleše!”

I odlazili su plesati u klubove po obali, svake večeri. Odvezli bi se sve do Corniche

u Casablanci i klatili se u nekom od klubova koji su do prije petnaest godina na
ulazu imali natpise “Zabranjen ulaz Marokancima”. Na najvećem bazenu na
svijetu djevojke u bikinijima sudjelovale su na izborima ljepote i bile
proglašavane za Miss Tahitija ili Miss Acapulca.
Odlazili su na koncerte pop-grupa inspiriranih yé-yé zvijezdama ili velikim
imenima američke glazbe. Marokanski pjevači zalizali bi svoju kovrčavu kosu
briljantinom i u nekom butiku u četvrti Maárif unajmili sako sa šljokicama. U
plesnjacima Balcón, Tube ili Notte Henrijevo društvo plesalo je po cijele noći na
melodije Elvisa Presleyja i Plattersa te bi obgrlili svoje ženske kad bi se začuo
glas Gilberta Bécauda. Ujutro, dok je svitalo, odšetali bi do drvenog kioska u
kojem je starac pržio sfenje18, koje bi uvaljao u šećer i vješao o končiće. Uživali
su u njima i, masnih usana, oblizivali prste.

Aïcha nije plesala i nije povlačila džoint koji je kružio iz ruke u ruku i od kojeg
su im se crvenjele oči. Često se držala po strani i razmišljala o Karlu Marxu.
Otkako je stigla, on još nije navratio. Nadala se svakoga dana da će ga ugledati
kako ulazi u kućicu ili se pojavljuje na plaži. Srce bi joj brže zakucalo kad bi joj
se učinilo da ga vidi, ali onda ta brada ili duga kosa nisu pripadale njemu, pa bi joj
od razočaranja navrle suze na oči. Pomislila je da se Henri posvađao s njim ili da
je otišao nekamo pisati i da ga više nikad neće vidjeti. Noću, dok je vjetar tresao
prozore, a hladnoća prodirala u sobu, zamišljala je da je možda uhapšen ili nestao.
Od dolaska neprestano je slušala priče o otmicama, urotama i hapšenjima. Pa se
zapitala bi li Mehdi mogao biti povezan s takvim stvarima.

18
Sfenj, vrsta marokanskog uštipka, s rupom u sredini, (op. prev.)

76
 Knjige.Club Books

ednoga dana, kad je sve troje završavalo doručak, Henri je ustao i rekao da

J će poslijepodne otići u Rabat kupiti neke stvari i telefonirati. Otkako su se

smjestili na Sable d’or, neuspješno je pokušavao uvesti telefonsku liniju. “I
možda ću otići posjetiti Mehdija. Sjećaš se Karla Marxa?” upitao je Aïchu. “Ja
sam mu dao taj nadimak.”
Aïcha je podigla prema njemu žarki pogled. Željela mu je postaviti tisuću
pitanja. Gdje je Mehdi? Zašto im ne dolazi u posjet? Je li dobro? No samo je
odgovorila: “Da, recimo da ga se sjećam.”
“Prihvatio je mjesto izvanrednog profesora na fakultetu u Rabatu. Ja sam ga
od toga odgovarao. Uz štrajkove postalo je gotovo nemoguće raditi na sveučilištu.
Sa svojim diplomama mogao bi si osigurati visoki položaj u državnoj
administraciji. No on si je uvrtio u glavu da će napisati rad o psihološkim
posljedicama nerazvijenosti. Ako misli da će mu dodijeliti Nobelovu nagradu za
ekonomiju, grdno se vara.”
Tog popodneva, dok je vozio prema glavnome gradu, Henri se prisjećao kako
je zamalo otišao iz Maroka 1965., samo nekoliko mjeseci nakon dolaska.
Spakirao se i nazvao dekana svog fakulteta da mu kaže da nije ovamo došao po
ono što je zatekao. Pobjegao je od bivše žene, obitelji, prijatelja čije ga društvo
nije veselilo. Od sivog i beskičmenog života koji se istrošio, od kojeg mu se činilo
kao da već kroči putem starosti i propadanja. No nije napustio sve to zato da bi se
našao u zemlji pretvorenoj u krvavo bojište, u zemlji u kojoj su mu učenike ubijali
pred očima. Danas više nije žalio zbog svoje odluke. Da je odustao i ukrcao se u
avion, ne bi znao ni za Monette, ni za kućicu na plaži, ni za ovaj život za koji je
mislio da je najsretniji i najljepši mogući. I upravo su mu se ta sreća, to uživanje
u životu ponekad činili opscenima i nepriličnima. Jer iza te goleme radosti koja
ih je okruživala, iza lakoće življenja na hladnoj obali koju je pržilo sunce, u
dušama je osjećao strah i tjeskobu.
Progonilo ga je sjećanje na one dane u ožujku 1965. kad su stotine
gimnazijalaca izašle na ulice Casablance kako bi protestirali protiv okružnice
kojom se učenicima starijima od šesnaest godina zabranjivao pristup gimnaziji.
Tada je još živio u gradu, u četvrti Gauthier. Gledao ih je kako prelaze preko
avenija okupanih suncem i kreću se do radničke četvrti Derb Sultan. Mladići su
nosili djevojke na ramenima. Uzvikivali su: “Hoćemo učiti!”, “Hasane Drugi,
gubi se, Maroko nije tvoj!”, “Kruha, rada i škola!” Pridružili su im se roditelji,

77
 Knjige.Club Books

nezaposleni, bijednici iz sirotinjskih četvrti, pa su podigli barikade i zapalili

zgrade. Sutradan je Henri prošao ispred glavne policijske postaje i ugledao gomilu
zabrinutih roditelja koji su preklinjali za bilo kakvu vijest o svojoj nestaloj
djeci. Uz bedeme medine vojska je držala na nišanu gimnazijalce s rukama na
leđima. Henri je još uvijek čuo zvuk metaka, pucnjeve, sirene ambulantnih kola i,
pogotovo, propeler helikoptera iz kojeg je, tako kažu, general Oufkir pucao ravno
po gomili. Sljedećih dana Henri je na ulicama Casablance nailazio na tragove
krvi i pomislio je kako je vlast doista uputila upozorenje gomili. Ovdje su pucali
čak i na djecu, nije se pregovaralo kad je red u pitanju. Dana 29. ožujka Hasan II.
izdao je proglas: “Za Državu nema veće opasnosti od tobožnjih intelektualaca.
Bolje bi vam bilo da ste nepismeni.” I to je zadalo ton.

78
 Knjige.Club Books

ippo je bio visoki Berber sivih očiju i bikovskog vrata koji je držao Océan,

Z daleko najljepši restoran na plaži kilometrima naokolo. Svoj nadimak

dugovao je upaljaču koji je uvijek prevrtao po rukama. Bez prestanka ga
je otvarao, zatvarao, tako da mu je ruke prožimao snažni miris benzina. Upaljač
su mu pedesetih godina poklonili američki vojnici iz baze u Kenitri. “Sjajni tipovi
s tako bijelim zubima da su izgledali kao da su lažni. Nikad nisam vidio tako lijepe
i tako snažne muškarce. Ah, Amerika, to je prava stvar.” Vojnici su bili ludi za
njim. Puštali su mu ploče koje su im stizale tjedan dana nakon što bi izašle.
Elvisove i ploče Billa Haleyja, a mali Zippo klatario se na njihovu glazbu, na što
su vojnici umirali od smijeha.
Zippo je često govorio: “Zahvalan sam Bogu što nisam studirao.” Bio je
uvjeren da previše znanja smućuje, a sjajan financijski uspjeh pripisivao je svom
instinktu. Nije se morao vucarati po fakultetskim klupama da bi znao voditi mali
restoran i s njim povezani noćni klub. Čarobna riječ bila je: glazba. Džuboks je u
Océanu svirao po čitave noći, na najglasnije. Glazba je mlade tjerala na ples, od
plesanja bi ožednjeli, pa naručivali piva na šanku.
I to je bila sva mudrost. Zippo je večeri provodio boreći se s letargijom svojih
gostiju. Prilazio je stolovima za kojima su sjedili momci u grupama, sramežljivi i
pristavi, i gledajući prema plesnom podiju, polako ispijali Coca-Colu. Poticao ih
je da budu hrabri, da uživaju dok su mladi, da zamole za ples djevojke koje su se,
same za sebe, smijale. Motrio je ulazna vrata i bio na oprezu zbog tučnjava koje su
obično izbijale oko ponoći. Marokanci, tvrdio je, ne podnose dobro alkohol, a
imaju nezgodnu sklonost da se bacaju na zgodne Španjolke, čija ih braća onda
tresnu šakom u lice. “Htjeli ste neovisnost? E pa, onda izvolite ići u lov na svom
terenu i ostavite nam naše ženske.”
Henri, Monette, Aïcha i ostatak društva zatekli su se 10. srpnja 1969. na terasi
Océana. Monette je nagovorila prijateljicu da odjene jako pripijenu haljinu od
bijelog muslina. Rekla joj je da treba naglasiti svoju vitku liniju i posudila joj je
nekoliko narukvica i prsten, koji je Aïchi bio prevelik, pa se bojala da će ga
izgubiti. Kosu je začešljala unatrag te tako otkrila preplanulo lice.
Monette joj je uz večeru dala popiti rum-kolu uvjeravajući je da joj neće
ništa biti ako se malo napije, a piće ju je već hvatalo i obrazi su joj se rumenjeli.

79
 Knjige.Club Books

Večerali su kozice pilpil19 ribu s roštilja, salatu od rajčica i paprika posutu

kuminom. Zbog glasne muzike jedva su se čuli dok su razgovarali, pa su ubrzo
ustali od stola i pošli plesati. I ondje ga je Aïcha opazila.
Mehdi je plesao usred gomile.
Da bi se Mehdija razumjelo, trebalo ga je vidjeti kako pleše. U njegovim
figurama i pokretima na čudan su se način pomiješale plesna vještina i nehajnost.
Prepuštao se ritmu glazbe, dopuštao joj da ga preplavi i vodi kao da je marioneta
koja oživljava pod rukama lutkara. Žmirio je, privlačio ruke prsima, stisnutih
šaka, svijet ga se nije ticao. Onda je otvarao oči i nekako izazovno pogledavao
ostale plesače. “Divite se ovoj izvedbi”, kao da je govorio. Podigao bi desnu nogu
i započinjao tvist. Nije više bio u noćnom klubu na obali, nego u jednom od onih
mjuzikla koje je kao dijete gledao kroz rupu u kupaonici. Zamišljao je da je Gene
Kelly ili Fred Astaire i sanjao kako mu kroz gomilu prilazi Cyd Charisse i pruža
mu ruku. Aïcha ga je fascinirano promatrala. Na džuboksu su pustili “The Great
Pretender”, a Mehdi je plesao sam, pucketajući prstima u ritmu, pogleda uperena
u vrhove svojih kožnatih cipela. Bio je vitak i graciozan. Aïcha je primijetila da
ima nove naočale, odabrao je popularni model, s uzorkom kornjačevine.
Zatim se podij ispraznio. Dio gostiju tiskao se pred televizorom. Zippo je
pristao nabaviti televizor i postavio ga na šank od mjedi pod uvjetom da gosti i
dalje dolaze radi konzumacije i plesa. No sada su svi zurili u ekran, na kojem je
slika zatitrala i nestala. Gledatelji su nestrpljivo uskliknuli. Tražili su da se netko
popne na krov i provjeri antenu.
Kad su se pojavile prve slike, jedan muškarac utišao je glazbu kako bi mogli
čuti glas komentatora. Nitko više nije ulijevao piće u čaše, a šankeri su se,
otvorenih usta i s krpom preko ruke, zagledali u likove američkih astronauta.
Gazda kluba nije više čuo glazbu, nije vrhom cipele udarao ritam, samo je
zurio, ruku obješenih uz tijelo, u te prizore koji su mu se učinili demonski, nije si
mogao pomoći. Ma što je to došlo, te kutije koje govore i u sebi imaju slike? Što
je to sad, kakve su to priče o ljudima koji lete na Mjesec?

19
Marokansko jelo, kozice u umaku od rajčica i češnjaka, (op. prev.)

80
 Knjige.Club Books

ehdi uzima Aïchu za ruku i spuštaju se na plažu. Čuju prigušeno

M pljeskanje i ritam neke francuske yé-yé pjesme. Aïcha je pripita, izgleda

kao mala djevojčica koja samo što ne zaspi na stražnjem
sjedalu automobila. Ne sluša zapravo što joj Mehdi govori. Kaže mu: “Htjela bih
sjesti” i, prije nego što izrekne rečenicu, spušta se na pijesak. On sjeda pored nje.
Želi je dodirnuti, no ne usuđuje se. Čeka znak, poziv, zagrabi rukama pijesak i
propušta ga kroz prste. Ona se okreće prema njemu i on je poljubi. Nalik je na
dijete, nevinašce, više nego ikad prije, pa je iznenađen načinom na koji
mu uzvraća poljupce. Otvorenih usta i s dlanom na njegovu vratu. Nema u
njezinim gestama ničeg vulgarnog, tako da u poljupcima ne opaža, kao stoje to
ponekad bio slučaj s drugim ženama, tragove nekih drugih poljubaca, podijeljenih
nekim drugim muškarcima. Usta joj se rastvaraju i propuštaju Mehdijev jezik.
Naginje se unatrag, mjesec joj obasjava dugi labuđi vrat. Usnama dodiruje
Mehdijevo lice, čvrsto sklopljenih očiju, kao da je nadišla sebe i uz čudesnost
noći, alkohola, zvjezdanog neba uspjela pobijediti stidljivost. To ga silno
uzbuđuje, pa joj poljupce uzvraća s istom požudom, jednako strastveno. Osjeća
da je on prvi kojem je ta strast upućena, siguran je u to. Otkriva je poput osvajača
koji pristaje na obale neoskvrnuta kopna. Ova žena je daleki otok, nepoznat
kontinent, planet koji još nitko nikad nije vidio. Bar ne onako kako je on vidi.
Ona otvara oči. Pogled joj bljesne poput mraza, poput leda na jutarnjem
suncu. Bojao se da bi joj oči mogle biti mutne, zamagljene, kao oči pijane žene
koja nije svjesna što se zbiva, zbog čega bi ispao nitkov, tip koji iskorištava
priliku, isti kao i svi drugi. No, naprotiv, smela ga je bistrina, štoviše odlučnost
njezina pogleda. U načinu na koji ga gleda nema ni izazivanja ni pokornosti.
Ljubi ga posve svjesno, unosi u poljupce svu svoju snagu i svu svoju volju, a
Mehdijevo srce puni se i prelijeva, pa je steže u zagrljaj da čvršće ne može.
Prstima stišće mišiće njezinih leđa i divi se njezinoj gracilnosti, krhkosti. Može
osjetiti svako rebro. Aïchina su leđa poput drevnog instrumenta, perzijske citre,
indijske vine. Zamišlja drhtavu, luminoznu nagost skrivenu ispod lagane haljine,
tako lijepe da ju je primijetio čim je glazba utihnula, a on je, stojeći sam na podiju,
podigao pogled.
U daljini odjekuju povici, pljesak, graja dopire iz bara u kojem su se napili.
Mehdija i Aïchu nije briga. To što se zbiva ondje, iza njih, čini im se istovremeno

81
 Knjige.Club Books

oholo i smiješno, jer ništa ne može biti važnije od ovoga što se događa ovdje, na
hladnome pijesku, nekoliko metara od uzmičućih valova.
Njih dvoje odsad pripada drugom podneblju, klimi različitoj od one u kojoj
žive njihovi prijatelji, ne mare što nisu s njima.
U klubu mladi gosti grozničavo hodaju amo-tamo, od terase do šanka, lica
crvenih od alkohola, ovratnika mokrih od znoja. Podižu pogled prema nebu i
veselo promatraju Mjesečevo nebesko tijelo. Govore: “Pa to je ludo” ili “To je
nevjerojatno.” Neki su posjedali u vlažne ležaljke za plažu, a momci, koji su se
zbog okolnosti uzoholili, raspravljaju o ovoj noći koja će promijeniti svijet. Za
čovjeka odsad više ništa nije nemoguće, a kako smo osvojili Mjesec, tako ćemo
stati nakraj bijedi i dominaciji, svršit ćemo s bolestima i ratom. Djevojke se
smijulje i ponosne su, premda nisu ništa napravile. Misle kako ovo doista nije noć
kao druge. Napredak će stići i ovamo, započet će razdoblje slobode, pa onda, u
znak slavlja, smiju valjda sjesti u krilo mladićima koje vole. Večeras se valjda
smiju osloboditi svojih skrupula, svoje odjeće, i nage stupiti u taj novi svijet koji
započinje, pun obećanja. Alkohol, ples, čeznutljive geste i onaj otisak u
Mjesečevoj prašini, sve je to udarilo u glavu toj mladosti koja na terasi galami na
francuskom i arapskom. Urlaju kao vučji čopori duboko u šumama. Za
dvadeset godina, za trideset godina, stoljeće poslije, još uvijek će se govoriti o
tom danu kad je čovjek stupio na Mjesec. Ljudi će reći: “Savršeno se sjećam gdje
sam bio.” Pričat će djeci o tom televizoru na žutom šanku i glazbi koju su puštali.
I svaki put kad netko spomene tu noć, Aïcha će pomisliti na njihove prve poljupce
i ponovit će si rečenicu: “Malen korak za čovjeka, ali velik za čovječanstvo.”

82
 Knjige.Club Books

athilde je povikala: “Za stol!” Nitko nije odgovorio. Ponovno je

M viknula: “Ohladit će se!” Selim se pojavio i dovukao do blagovaonice.

Izgledao je odsutno. I Amine je konačno stigao i sjeo nasuprot sinu.
Raširio je salvetu i počeo gunđati protiv radnika. Srdio se na čovjeka koji mu je
prodao nekvalitetno sjeme i napomenuo Mathilde: “Tužit ću ga.”
“Ravno sjedi”, rekao je Selimu, koji je odvratio da više nije dijete. “Onda se
tako i ponašaj.” Dok su si oni tako dobacivali primjedbe, Mathilde je gledala kako
se hladi zdjela s lećom. Pomislila je kako umak više neće imati dobar okus, kako
je sve upropašteno. Odlučno je dohvatila tanjure i poslužila ih. Htjela je da jedu i
da ušute, no nastavili su se svađati, ravnodušni prema primamljivom mirisu jela
koje je pripremila. “Maturu nisi bio u stanju položiti ni iz drugog pokušaj a”,
dobacio je Amine. “Ako se budeš nastavio tako besposleno vucarati, imam ja
rješenje, vjeruj mi. Poslat ćemo te da odslužiš vojsku, pa ćeš shvatiti što to znači
biti muškarac. U tvojim godinama ja sam ratovao.” Selim je zakolutao očima, a
Mathilde više ništa nije čula. Samo je htjela da pojedu, ništa drugo.
“Zašto niste Sabah uzeli k sebi umjesto što ste je upisali u onaj turobni
internat?” upitao je Selim.
“Tvoja majka i ja, mi smo podigli svoju djecu. Godinama smo radili kako vam
ništa ne bi nedostajalo. Zaslužili smo imati mira. Selma se trebala brinuti za svoju
kćer, a ne otići paradirati po Rabatu. Stvarno je svojoj obitelji donijela samo
sramotu i razočaranje.”
Selim je bacio salvetu na stol. “Nisam više gladan. Idem van.”

Toga dana, lica nagnuta nad lonac, Mathilde se zapitala: “Koliko puta sam gledala
vodu kako kipi? Koliko sam puta za njih kupovala hranu?” Podigla je pogled i
zapiljila se u hladnjak, kao da joj je najstrašniji neprijatelj. Bijela i hladna zvijer
gutala je tone namirnica poput onih probušenih bačvi iz grčke mitologije. Stalno
počinjati ispočetka, stalno ponavljati iste kretnje sve dok više ništa ne ostane. Bilo
ju je sram, tako silno sram. Pomislila je na godine koje su protekle, na život uz
obitelj, na tone hrane koju su progutali. Zamislila je prostoriju od poda do stropa
ispunjenu fileima, hljebovima kruha, kuhanim povrćem. Smučilo joj se od svega
toga i od sebe same. Kad samo pomisli da je vjerovala u one glupe priče o prljavoj
sluškinji koja je postala princeza. Jadna Pepeljuga, provela je mladost čisteći, nisu

83
 Knjige.Club Books

joj dali da ide u školu, a kad se udala za svog princa, sigurno je do smrti prevrtala
po glavi svoje neostvarene snove.
Mathilde je bilo dovoljno da samo pogleda nekog muškarca pa da zna koliko
žena živi u kulisama njegova života. Postoji li jedna koja pred njega stavlja tanjur
iz kojeg se puši, druga koja mu posprema krevet, briše zrcalo koje mu svakog
jutra služi da namjesti kosu. Iza svake izglačane košulje, svake ulaštene cipele,
svakog debelog trbuha koji je visio preko pojasa vidjela je ženske ruke. Ruke
uronjene u ledenu vodu koje sapunom trljaju rukave umrljane umakom. Ruke
pune sitnih ožiljaka od opeklina ili rana koje nikako da zacijele. A i samce je
prepoznavala. Njih čak i prije nego ostale. Tražila ih je, željela ih. Samce su
odavali izlizan ovratnik, prljave cipele, dugme koje nedostaje.
Mathilde je proslavila četrdeset treći rođendan.
Osjećala se starom, potrošenom, beskorisnom. Bila je uvjerena da je
najbolji dio njezina života završen i da joj je sada preostalo samo čekati smrt, uz
još više odricanja, više mudrosti nego što je ikad prije pokazala. Samci je nisu
gledali i sama pomisao na ljubav postala je ponižavajuća. Ljubav? Ta tko bi je još
uopće mogao voljeti? Tko bi mogao poželjeti to tijelo koje se udebljalo jer ga je
pretrpavala hranom. Amine joj je prigovarao da ništa ne radi, da troši novac
na idiotarije i gubi vrijeme ispijajući čaj s glupim ženama. Zamišljao ju je kako
ždere kolače, poslijepodne dugo spava, čita knjige o ljudima koji nikad nisu
postojali i događajima koji se nisu odigrali. Navečer bi je često zatekao kako sjedi
za kuhinjskim stolom, s rukama na plastičnom stolnjaku, i gleda u prazno. Večera
je bila gotova, kuća pospremljena. U njegovoj radnoj sobi ostavila je račune i
odrađen računovodstveni dio. Kanta za smeće u dispanzeru bila je puna kompresa
natopljenih Betadinom i zavoja natopljenih sasušenom krvi.
Dok je njezina kći sjedila u fakultetskim klupama, dok je Selma živjela u
Rabatu, ona je bila ovdje, u kuhinji, s nosom iznad stolnjaka koji je vonjao po
staroj mokroj krpi. Što se uopće može naučiti u kuhinji? Stoljeće za stoljećem,
žene su u kuhinji pripremale ono što liječi i ono od čega se raste, ono što daje
utjehu i ono što usrećuje. Ondje su priređivale napitke za starce na kraju života i
sredstva za djevojke koje više nisu imale mjesečnice. Zagrijavale su ulje kako bi
ga mogle staviti na trbuh djeteta koje su mučili grčevi, a s brašnom, vodom i malo
masnoće održavale su na nogama čitave obitelji. Zar sve to nije ništa? Zar nisu
ništa naučile?
U tim trenucima željela je objasniti Amineu. Reći mu da to možda izgleda
kao odmor, ali da se vara. Misli da ona sve to radi iz ljubavi. Htjela je povikati:
“To što ti zoveš ljubavlju, to je rad!”
Jesu li žene doista tako ispunjene nježnošću, dobrohotnošću, da bi mogle
provesti cijeli život, da, čitav jedan život brinući se o drugima? Kad bi Mathilde
o tome razmišljala, došlo bi joj da poludi od srdžbe. Nešto tu nije bilo u redu, bila
je zatvorena u stupicu kojoj nije uspijevala pronaći ime. Nije o tome razgovarala
s prijateljicama u Rotary Clubu s kojima je pila čaj. Ne, osmjehivala se, vrhom

84
 Knjige.Club Books

jezika oblizivala vrhnje s usana, stavljala ruku na trbuh kao da provjerava je li se

još malo udebljala. Jela je kao da se kažnjava.

Ponekad se u toj kući više nije osjećala kao u svom domu. A tada nije zamišljala
neku drugu kuću koja bi bila ugodnija, manje neprijateljska. Uviđala je da je svaka
kuća stupica koja bi se za njom zatvorila. Za nju kaos nije predstavljao ništa tužno,
pa čak ni strašno, bila je to jedina poželjna stvar, jedina stvar koja ju je
mogla navesti da osjeti nekakav privid zanosa.

85
 Knjige.Club Books

elim je sjeo na moped i otišao u grad. Vukao se užarenim pustim ulicama

S Meknèsa. Srpanj 1969. bio je na izmaku, trgovine na aveniji zatvorile su se

preko ljeta, a prijatelji su mu preko praznika otišli na more. Dok je izlazio
iz garaže u medini, Selim je čuo neku ženu kako viče na jeziku koji je zvučao kao
njemački. Svađala se s grupom dječaka koji su je okružili i dobacivali joj uvrede.
Selim se približio. Mlada žena nosila je uske hlače vrlo niskog struka koje je
pridržavala uzica. Bijel i mišićav trbuh bio je izložen pogledima, a pamučna
tunika pokrivala joj je samo ramena i grudi. Bila je visoka, jednako visoka i
plavokosa poput Mathilde, ali tako mršava da su joj se nazirala rebra. Selim je čuo
kako joj dječaci govore da je kurva, i bez razmišljanja je zgrabio jednoga od njih
za kosu. “Što si rekao? Nije te stid?” Dječak se otimao, udarao nogama i družina
je podivljala. Okružili su Selima izbečenih očiju, psujući. Udarali su se u prsa,
jedan je pljunuo kunući se da neće samo na tome ostati.
Selim je odabrao najstarijeg i najmirnijeg i upitao ga tko je ta žena. “Hoda
takva po medini i traži kif. Što si ta hipijevka umišlja? Nemamo mi toga.” Selim
je objasnio da je ona samo strankinja, sama, sasvim sigurno izgubljena i nije
svjesna običaja zemlje. Dječaci su ga gledali u čudu, kao da nisu mogli doći k sebi
od toga što taj visoki plavi momak tako dobro govori arapski. Vidjelo se da Selim
zna njihova pravila, psovke, a dva puta zazvao je ime Božje, pa se roj dječaka
konačno razišao. Jedan je povikao “Go home!” i pljunuo na zemlju. Tijekom
rasprave mlada žena nije se ni pomaknula. Nije se doimala uplašenom i čak se
osmjehnula kad je Selim podigao dječaka za kosu. Zahvalila mu je na francuskom
s germanskim naglaskom. Upitala ga je odakle je i dodala kako nije znala da
Marokanci mogu izgledati kao on. Objasnio je da mu je majka iz Alsacea, ali da
je odrastao ovdje, na farmi. “Eto.”
Bilo mu je neugodno samo je tako ostaviti ondje, u toj smiješnoj i izazovnoj
odjeći, ali nije mu se dalo nastaviti razgovor i djelovala mu je nekako napasno.
Osjećao je da se zna nametnuti, opsjesti sugovornika. I doista, krenula je za njim
i ispričala mu da je došla iz Danske i da se zove Nilsa. Prije mjesec dana pisali su
joj prijatelji s fakulteta. Bili su u Maroku, u Tangeru, i pozvali su je da im
se pridruži. Spakirala se i iz Europe krenula u Treći svijet. Ispred štanda na kojem
su prodavali suhe ružine cvjetove i crni sapun na tren je zastala i sagnula se.
Upitala je za cijene, a trgovac joj je na koncu na dlan stavio malo gline rhassoul.
“I onda, jesi li ih pronašla?” upitao je Selim.

86
 Knjige.Club Books

“Ne, kad sam stigla u Tanger, već su bili otišli. Sjela sam na autobus koji me
dovezao ovamo, skupa s kokošima i seljacima, kužiš? Sutra nastavljam put prema
jugu. Poznaješ jug?"
Ne, Selim nije poznavao južne krajeve. I nije mogao vjerovati da tako mlada
i tako lijepa žena sama putuje autobusom po nepoznatoj zemlji. Zapitao se nije li
Nilsa možda luda ili on zapravo ništa ne zna o životu i svim mogućnostima koje
se čovjeku nude. Nilsa ga je uhvatila za ruku i primaknula mu se do uha: “A
hašiš, ti mi ga ne bi mogao nabaviti, je li?” Pitao ju je gdje je odsjela, a ona je
spomenula neki jadan hotel u medini, gdje je sigurno, pomislio je Selim, spavala
u prljavom krevetu, među žoharima. “Vidjet ću što mogu učiniti. Sutra ujutro doći
ću u hotel, dobro?”
Otpratio ju je do glavne tržnice, na kojoj je htjela kupiti nešto za večeru. Sve
joj je, izgleda, bilo divno. Ponavljala je: “Tako je drugačije nego u Danskoj. Ondje
je sve sivo, a ovdje, kamo god se okreneš, sve same boje.”
Selim nikad o tome nije razmišljao, o sivilu onog tamo svijeta i o ovdašnjim
bojama. Dok je Nilsa kupovala masline i mrkve pripremljene na slatko, promatrao
je ljude naokolo. Ružičastu dželabu žene koja je na rukama nosila dijete.
Blještave papuče boje šafrana na nogama starca koji je sjedio na ulazu u
slastičarnicu s piramidom kolača zelenih od pistacija. Nilsa je puno govorila i
neprestano je dodirivala Selima, stezala mu ruku, stiskala se uz njega kad bi
ugledala nešto neobično. Uzvikivala je: “Fantastic!”, širila ruke, a prolaznici su
izgledali zgroženi njezinim golim trbuhom.
Selim ju je ostavio ondje, padala je noć, a dok je vozio prema farmi, pomalo
ga je pekla savjest. Što će biti s njom u mračnoj i neprijateljskoj medini, u tom
hotelu u kojem će je možda prevariti ili joj nauditi? Mislio je na nju čitave noći,
pokušavajući se umiriti tako što si je ponavljao da je luda i ne baš simpatična, a
osim toga, nije on odgovoran za nju i njenu budalastu želju da upozna Afriku.
Sutradan, nakon satova kemije, pristupio je skupini momaka s kojima se
rijetko družio, ali znao je da bi oni mogli imati ono što je tražio. Jedan od njih,
Roger, mršava tijela i lica uništena aknama, vucarao se po gimnazijskom dvorištu.
Selim ga je pozvao na stranu. Nije znao što treba reći ni kako uobličiti molbu.
Bojao se da bi mu se Roger mogao narugati ili mu prodati nešto bezvezno po
pretjeranoj cijeni. “Jel možda znaš gdje bih mogao nabaviti hašiš?” Roger ga je
pogledao i namrštio se. “Zar ti to pušiš?”
“Nije za mene, za prijateljicu je.”
“Ajde briši. Ne poznajem te i ne želim imati problema.”
Selim je odlučio da se neće vratiti na nastavu. I iskoristio je sveopću gužvu
kad je zazvonilo pa izašao iz gimnazije na stražnja vrata. Bez razmišljanja, bez
neke posebne odluke, uputio se prema hotelu koji je Nilsa spomenula. Pred
ulazom je sjedio malen pas sivkaste dlake koja je bila tako zamršena da je to
izgledalo gotovo bolno. Hotel nije imao predvorje ni recepciju, ali jedan
muškarac sjedio je u dnu tamne prostorije, pa ga je Selim upitao je li Dankinja još
87
 Knjige.Club Books

ondje. Muškarac je poskočio i počeo vikati. Nema tu nikakve Dankinje, nije on

čovjek koji će primati žene, takve optužbe su nedostojne, a on, plavušan, mogao
bi požaliti što takve stvari pita. Selim je izašao ispričavajući se. Ništa mu nije bilo
jasno. Je li pogrešno shvatio što mu je Nilsa jučer rekla? Je li već otprhnula prema
tom nepoznatom jugu sa svojim prijateljima pustolovima? Selim se našao na ulici,
sam, sa sivim psom za petama. Obuzela ga je neizmjerna tuga. Nije se zapitao što
joj je uzrok, ali ostao je bez daha. Rasplakao se, a u suzama su zablistale pjegice
na njegovim obrazima. Nije se želio vratiti u školu ni na farmu i sasvim se
prepustio svom jadu. Pomislio je na Selmu, koja je u njemu nešto rasplamsala,
žudnju za životom i ljubavlju, a zatim ga ostavila. Još je više požalio što nije
pronašao drogu za Nilsu, jer bi mu sada jedino to moglo poslužiti. Želio je piti,
pušiti, izgubiti se u magli i zaboraviti.
U podne je stigao do parka Sultanija, kamo ga je majka dovodila kad je bio
dijete kako bi gledao majmune u kavezima. Tada je začuo glas koji ga je dozivao:
“Hej, ti!” i kad se okrenuo, ugledao je Nilsin goli trbuh, ležala je na travi. Oko nje
su sjedila tri momka prekriženih nogu i pušila cigarete. Jedan je prstima lagano
prebirao po gitari. Nilsa je ustala i zagrlila Selima s takvim oduševljenjem da mu
je bilo neugodno. “Ovo je moj marokanski prijatelj!” kazala je. Njezini drugovi
bili su Nijemci koji su odlučili pobjeći od roditelja i kapitalističkog društva i već
su dvije godine živjeli u komuni. “Svi su oni nacisti”, objasnio je Simon, momak
s gitarom. Selim mu je sjeo preko puta i primijetio da su mu oči crvene i zjenice
proširene. Shvatio je da su i bez njegove pomoći pronašli hašiš. Svi su imali duge
kose, sve do struka. Prihvatio je cigaretu koju mu je Nilsa dodala. “Zašto ne pođeš
s nama? Što te ovdje drži?”
Od ta tri dana provedena na putovanju Selimu su ostale halucinantne slike,
koje kao da su izranjale iz beskrajnog sna. Pušio je hašiš i ispijao duge gutljaje
gorke rakije koju je Nilsa ponijela. U kovčegu je imala i tabletice LSD-a,
tranzistor, ploče Pink Floyda i Janis Joplin. Nekoliko puta tražio je Simona da se
zaustave uz cestu kako bi povraćao na rubu polja ili na izlazu iz sela. Kroz prozor
automobila otkrivali su mu se krajolici za koje nije mogao vjerovati da su stvarni,
mislio je da su proizvod njegove mašte. Ništa nije govorio, ili tek vrlo malo. Ostali
su razgovarali na njemačkom i engleskom, a glasovi tih stranih jezika samo su
pojačavali dojam nestvarnosti u koju je utonuo. Mislio je: “Ja zapravo nisam
ovdje” ili “Nitko me ne vidi.” Sklapao je oči da smiri mučninu pa zaspao lica
naslonjena na Nilsino rame. Nije više znao je li u automobilu, u vagonu kakvog
vlaka ili brodskom potpalublju, na putu prema nepoznatom odredištu. Kao da su
mu se prevrnuli svi organi. Sve ga je boljelo: bubrezi, srce, želudac mu je gorio,
pa je šakom pritiskao trbuh. Jedino mu je od toga bilo lakše. Tijelo mu je trunulo
iznutra. U njemu se nalazila jedna onakva strahovito velika hrpa gnoja, crnog, iz
kojeg se puši kad ga istresu pored polja, na farmi, i od kojeg se smrad širi
kilometrima naokolo.

88
 Knjige.Club Books

Jednoga dana Selim se probudio usred ničega. U beznačajnom mjestašcu,

odmorištu za kamiondžije, duž čije su se središnje ulice nizale mesarske tezge.
Besposleni mještani skupili su se oko automobila, a hipijima, izgleda, nije bilo
neugodno što su ih tako promatrali. Životinjska trupla visjela su na kukama, a na
jednoj emajliranoj tezgi ležala je ovčja glava zatvorenih očiju, sivkaste vune, s
isplaženim jezikom. Crijeva su se namakala u ružičastom lavoru na tlu. Selim je
sklopio oči. Okrenuo je lice na drugu stranu. Niz zatiljak su mu klizile ledene kapi
znoja. Pretvarao se da spava jer nije želio da ga pozovu, da ga traže da prevodi.
Želio je da ga zaborave i da više ne bude dio ovoga svijeta, ove zemlje koja mu
se, što su odmicali dalje na jug, činila neizrecivo strana. Zaustavljali su se na
plažama i spavali pod uznemirujućim zvjezdanim nebom. Nilsa i ostali kupali su
se goli i prali kosu u morskoj vodi. Selim je ostajao ležati u pijesku, koljena
privučenih prsima. Komarci su ga mučili cijele noći i budio se kapaka i ruku
natečenih od uboda. Hipiji su ga željeli gurnuti u vodu, tvrdili su da zaudara, da
su nepodnošljivi taj smrad znoja i dah od povraćanja. No Selim se nije dao.
Ustvari, bojao se da ga ne ostave i u onim rijetkim trenucima lucidnosti kad bi
djelovanje droge malo popustilo, čvrsto je stezao svoju torbu u kojoj je ponio
odjeću, revolver i dva snopa novčanica koja je ukrao majci.
Nekoliko puta pogriješili su cestu, a Simon nije shvaćao zašto Selim odbija
pomoći i upitati prolaznike za put. A onda ni prolaznika više nije bilo. Baš nikoga.
Samo cesta kroz kamenitu pustinju i trnovita stabla iskrivljena od vjetra na čijim
su granama stajale koze. Selim je prasnuo u smijeh. Smijao se kao manijak, kao
poremećen, kesio se poput hijene, i svima je bilo nelagodno, a smijao se još jače
i još jezivije kad se pred automobilskim svjetlima pojavio bijeli konj, mršav i
prljav, i zatim nestao u mraku. Selim je bio zarobljen u snu, žitkom i ljepljivom,
dubokom kao močvara, i nije se mogao izvući, baš poput onih likova u bajkama
koji sanjanju da sanjaju da sanjaju.
Uz cestu su rasli visoki grmovi čička koje je pokrila siva prašina. U
automobilu nitko više nije govorio. Vjetar je donosio miris joda i oraha, što je
dalo naslutiti da nisu više daleko od cilja. Galebovi su vrištali, bilo ih je na stotine.
Prekrivali su nebo kao horde strvinara i nije se znalo jadikuju li to oni ili kuju
zavjere protiv ljudi. Pred njima se ukazao Mogador.
I sam grad bio je dio sna. Na ulazu u grad stajao je veliki natpis: “Grad na
prodaju”. Nilsa se bojala da se Selim opet ne počne smijati pa da Simon ne plane.
No Selim se nije nasmijao. Zavalio se na stražnjem sjedalu, lice mu je imalo
zemljanu boju, a košulju promočio znoj. Tresao se od hladnoće. “Izgleda
bolesno”, rekla je djevojka.
Automobil su ostavili u luci. Padala je noć i nikoga nije bilo. Ni žive duše,
samo je vjetar otegnuto zavijao i škripao drvenim ribarskih brodicama na suhom
doku. Grad je bio nalik na one srednjovjekovne gradove bez stanovnika, opustjele
zbog epidemija, kojima lutaju još satrto mršave mačke i napola ludi preživjeli.
Neka katastrofa otjerala je stanovništvo u egzil, golemi val odnio je stanovnike ili

89
 Knjige.Club Books

je napad gusara doveo do krvave bitke i otmica. Mladi su pomislili da su

pogriješili. Ovaj obamrli, sumorni gradić nije mogao biti slavno okupljalište
hipija o kojem su toliko slušali. Poslije su doznali razloge zbog kojih je grad
opustio. Essaouiru nije zadesila kuga niti su njezinu sudbinu skrivili događaji kao
iz bajki, već krajnje prozaična stvarnost.
Nezaposlenost i zatvaranje tvornica nagnali su mlade da odu u prosperitetnije
i gostoljubivije gradove. A što je najvažnije, i ovamo, u ovaj grad na kraju svijeta,
na rubu kopna, stigla je vijest da je u lipnju 1967. Izrael pobijedio Naserov Egipat.
Većina židovskih obitelji pobjegla je iz grada odnoseći sa sobom dio duše ovoga
mjesta.

***

“Kad Židovi odu iz nekog grada, to znači da su blizu nevolja i propast.” Tako će
Lalla Amina reći Selimu u jednom od njihovih dugih razgovora, na terasi njezine
kuće u medini. Dva dana po dolasku u Essaouiru Selim se probudio u nepoznatoj
sobi. Nije se sjećao ni kako je ovamo dospio ni prije koliko vremena. Samo mu je
tijelo sačuvalo sjećanje na strašne grčeve zbog kojih nije mogao spavati i na
dugotrajno iscrpljujuće povraćanje. Povraćao je sve što bi progutao, čak i vodu
koju mu je blaga, materinska ruka prinosila usnama. Nekoliko puta dozivao je
majku, a Lalla Amina privinula ga je na suhe grudi i pomislila kako su svi
muškarci isti, vezani za majku kao psi lancem za svoju kućicu.
Njegova dobročiniteljica bila je visoka koščata žena crne kože i sijede, jako
kovrčave kose, koju je ponekad prekrivala maramom jarke boje. Na bradi je imala
veliku bradavicu iz koje je raslo nekoliko debelih sivih dlaka. Zbog tankih suhih
usana, sitnih kratkovidnih očiju i visokih jagodica izgledala je strogo. Pokazalo
se, međutim, da je Lalla Amina dirljivo gostoljubiva žena vedre naravi.
Kad su kod nje ostavili tog lijepog plavog momka koji je buncao u groznici,
najprije je pomislila da se radi o nekom hipiju koji je stigao s drugog kraja svijeta
u potrazi za Bog zna čime. Obraćala mu se znakovima, sklapala ruke i stavljala ih
pored obraza kako bi mu rekla da treba spavati. Maslacem je premazivala kriške
okruglog kruha pa skupljene prste prinosila ustima, oponašajući jedenje.
Mladić nije jeo. Buncao je dvije noći, a u snovima je ponovno vidio bijeloga
konja, stabla koja je iskrivio vjetar i tu ženu čije se lice pomiješalo s onim Aïche
Kandishe, čarobnice s kozjim papcima, koja si čačka zube dječjim kostima.
Sanjao je Selmu. Gurao je glavu među njezine grudi, udisao miris njezine kože i
činilo mu se da umire.

***

90
 Knjige.Club Books

Selim se naglo probudio, još nije svanulo. Ljubičasta svjetlost prodirala je kroz
mali prozor. Odmah se sjetio svoje torbe, novca i revolvera u njoj. Potražio ju je
po tijesnoj sobici i navrle su mu suze. Udario je čelom o zid. Bio je glup, jako
glup, imao je pravo njegov otac kad mu je rekao da je nitko i ništa. Pokrali su ga,
prevarili i netko se negdje smijao i hvalisao blagom koje je oteo drugome. Dugo je
ostao tako, čela naslonjena na zid, nije bio u stanju razmišljati ni donijeti bilo
kakvu odluku. Ništa nije mogao napraviti, nikako se izvući. Došlo mu je da vikne
“Mama!”, a onda se pojavila Lalla Amina. Polako mu je prišla, onako kako se
prilazi životinji koju se želi pripitomiti. Pomilovala ga je po leđima, po kosi.
“Lijep je dan,” rekla je, “a budući da si se oporavio, moći ćeš obići grad. Ali
najprije moraš otići u hamam.” Starica se onda podigla na vrhove prstiju i s
ormara dohvatila Selimovu kožnatu torbu. “Evo tvojih stvari. Uzmi što ti treba da
se presvučeš. Ja ću te odvesti.”
Selim je slijedio Lallu Aminu ulicama medine. Rekao joj je da medina ovdje
ne izgleda kao u gradu iz kojeg on dolazi. Kod njega, u Meknèsu, uličice su uske
i krivudave, u njima se možeš sakriti od sunca, a ovdje, između visokih bedema,
sve kao da se otvara prema oceanu i prema nebu. Starica se nasmijala: “Bijel si
koliko sam ja crna. A opet, mi smo isti, ti i ja.” Selim nije shvatio što je željela
reći. Čudno je govorila, njezin arapski bio mu je pomalo stran i naglasak ga je
zbunjivao. No volio ju je slušati i smiješna mu je bila sa svojim vulgarnim
izrazima, kako je svima govorila da odjebu, kako je velikim mršavim i tamnim
rukama mahala po zraku kad je pričala priče. Govorila je da postoje znaci kraja
svijeta, koji nisu mogli prevariti, a koje su hipiji, te čudne ptice, najavljivali. Ona
je odrasla ovdje, u ovom gradu, o čijem je nekadašnjem sjaju i snazi voljela
pričati, i žalila je što su ga samo tako prepustili makar kome. “Ali vidjet ćeš, mali
moj. Essaouira se neće tako lako predati. Uz pomoć ovog sivog neba i vjetra
odbacit će one kojima duša nije dovoljno jaka da se ovdje ukorijeni.”

Jednom, dok su večerali, začuli su kucanje na vratima. Mladić je ušao u dnevnu

sobu i poljubio rame Lalli Amini.
“Neću dugo ostati”, obećao je. “Noć ili dvije, dok ne nađem drugo rješenje.”
Karim je bio nećak Lalle Amine i živio je u Marakešu, gdje je još išao u
gimnaziju. Teta ga je primala svaki put kad bi se posvađao s ocem i pobjegao od
kuće.
“Što se ovoga puta dogodilo?” pitala je dok je Karim sjedao za stol pored
Selima.
“Pokušao me ošišati dok sam spavao!” povikao je. “Otvorio sam oči i ugledao
ga, iznad sebe, s britvom u ruci. Neka krepa, ja se neću ošišati.”
Dok je Karim umakao komad kruha u tajine s ribom, Selim ga je promatrao.
Mladić je imao smeđu valovitu kosu do ramena, a s leđa ga se moglo zamijeniti
za djevojku koliko je bio nježan. Nosio je plavu lanenu košulju i veliku narančastu
maramu oko vrata.
91
 Knjige.Club Books

“Jebe mi se”, rekao je Karim usta punih kruha. “Tvoj brat je fašist, divljak.
Ovoga puta se ne vraćam, kad ti kažem.”
Karim je poznavao hipije. I nije se mogao prestati pitati kakvim su to
nevjerojatnim čudom ovamo dospjeli. Toga ljeta 1969. od Essaouire su napravili
svoje okupljalište. U luci su stajali parkirani kombiji Volkswagen oslikani
cvijećem i znakom mira. Stanovnici su opazili da su se na zidovima kuća i
kočijama za turiste pojavile freske jarkih boja. Navikli su se u uličicama medine
viđati djevojke u dugim haljinama koje su prodavale ogrlice od cvijeća ili
odjeću koju su same isplele. Od afričkih perlica izrađivale su šarene ogrlice koje
su bile jako popularne. Momci neurednih brada prosjačili su na trgovima svirajući
gitare.
Dan po dolasku Karim je odvukao Selima u hipijevski Café, staru kuću nekog
suca koju su pretvorili u kavanu. Prostor u dvorištu bio je pretrpan sećijama,
jastučićima, sagovima na kojima su ležali mladići i djevojke. Na drvenim
stolovima gomilale su se knjige umrljane čajem od mente.
U kafiću se nije posluživao alkohol, ali svi su izgledali pijani. Siluete
izgubljene u gustom oblaku dima jedva su se razaznavale dublje u prostoriji.
Hipiji su si dodavali dugačke sebsije20 ili lule chillum u obliku životinja. Jedan
mladić svirao je gitaru dok je drugi nehajno udarao po bubnju koji je držao među
nogama.
Gazda je bio Marokanac u četrdesetima, diskretan i sposoban, uvijek je nosio
šalvare, koje je povlačio iznad koljena i ispod kojih su se vidjeli njegovi mršavi i
mišićavi listovi. Bio je odjeven u sivu košulju i prsluk bez rukava, vrlo elegantan,
sašiven u inozemstvu. Dane je provodio obilazeći dvorište i katove kako bi
poslužio čaj, svježi narančin sok i domaće jogurte koje bi posuo medom, orasima i
zdrobljenim pistacijama. Naizgled uopće nije obraćao pažnju na čudno ponašanje
svojih gostiju. Raščišćavao je stolove, prekoračivao isprepletena tijela, i nije se
činio iznenađen ili šokiran njihovim stenjanjem od užitka. Dogodilo se čak, a
Selim je bio svjedok, da je gazda u hodniku razmotao svoj molitveni tepih i
klanjao se, licem okrenut Meki, dok su hipiji pozivali na ljubavnu revoluciju i
opće-svjetsko spolno općenje.
Selim ga je promatrao. Gledao je kako se spustio na koljena, čelom dotaknuo
pod, okrenuo glavu na jednu pa na drugu stranu. Gazdine su se usne micale i činilo
se da je bio ravnodušan prema golemoj fresci na zidu njemu preko puta koju Su
hipiji naslikali. Prikazivala je golu ženu, sirenu ili antičku boginju, koja je jednom
rukom držala bubanj, a drugom nekakvog reptila.
Selim je nekoliko puta svratio u kavanu, ali Nilsi nije bilo ni traga. Djevojka
je nestala, rasplinula se. Hipiji su ga prihvatili kao svoga. Ispitivali su ga svašta

20
Tradicionalna marokanska lula dugačka i tanka vrata za pušenje mješavine kanabisa i duhana,
(op. prev.)

92
 Knjige.Club Books

kako bi doznali njegovu priču, ali opet ga je spopalo mucanje, i nije im uspio
ispričati. Bilo je među njima puno Amerikanaca, iz Montane, New Yorka i
Michigana. Dva snažna mladića, dugih riđih brada, otkrila su mu da su iz
zemlje pobjegli kako ih ne bi unovačili za Vijetnam. Kleli su se da nikad neće
odrezati kosu i draži im je bio egzil od ratovanja protiv nevinih, koloniziranih
siromaha poput ovdašnjih ljudi. Nekima je Mogador bio samo prolazna postaja.
Otići će na Ibizu, u Siriju, a zatim u Nepal. Ondje će nakupovati tkanina i
izvezenih košulja, sarije veselih boja, kapute podstavljene vunom koje će
prodavati za malo bogatstvo u buticima na Manhattanu ili u Amsterdamu;
Intelektualci su jako impresionirali Selima zbog načina na koji su se
izražavali, knjiga koje su nosili u džepovima svojih dugih vunenih prsluka i
govora koje su držali o atomskoj bombi, budizmu i buržujskom moralu. Među
njima bio je jedan francuski sociolog starinskih manira koji vas nikad nije gledao
u oči kad je govorio. Izgledao je kao da motri obzor, kao da ste samo ektoplazma
kroz koju njegov pogled prolazi. Cesto je bio u društvu američkog kazališnog
redatelja, koji je zbog upalih obraza i svijetle plave kose sličio vampiru. Njegova
trupa, sastavljena od tridesetak ljudi, imala je probe u blizini luke, u napuštenom
hangaru koji je još vonjao po srdelama i salamuri. Po gradu se pričalo da su u
Europi izazvali skandal i da su ovamo došli kako bi pobjegli pred sramotom i
osudom. Skidali su se na pozornici, vrijeđali gledatelje i mokrili po njima.
Guverner ih je upozorio: “Možete ostati ovdje, ali bez skandala. Ne zaboravite da
je ovo muslimanska zemlja.”

No skandal je ipak izbio. Jedne subote vlasnik kavane zgrabio je Karima za

ovratnik usred ravnodušnih hipija i stao ga šamarati. Sociolog je ustao i
progovorio u mladićevu obranu. Rekao je da se užasava nasilja i da se tako ne
postupa s adolescentom. Gazda je, na klimavom francuskom, Karima nazvao
lopovom. Vidio ga je kako s jednog stola uzima fotoaparat koji nije bio njegov.
“Neću probleme. Neću policiju”, ponavljao je. Karim se grubo otrgnuo. Sociolog
ga je uhvatio za rame.
“Htio si ga prodati, je li tako? Trebaš novaca?”
Karim mu je uputio drzak pogled svojih crnih očiju.
“Ne, nisam ga htio prodati. Želim fotografirati djevojke na plaži.”
Sociolog se s olakšanjem nasmijao. Momak nije bio nikakav siromah, nego
najobičniji pohotni student.
“Hajde onda, uzmi ga, evo. Siguran sam da ti onaj kome pripada neće
zamjeriti. Eto vidiš, zato se treba svega osloboditi i živjeti jednostavno, bez
komplikacija, u dodiru s prirodom. Vlasništvo, to je ratovanje, shvaćaš? Hajde,
idi kući i da te više nismo zatekli u krađi.”
Selim i Karim izašli su na ulicu. Karim je u hodu gledao kroz objektiv svog
fotoaparata.

93
 Knjige.Club Books

“Zašto si ukrao taj fotoaparat?” upitao je Selim.

“Nećeš mi valjda sad i ti održati prodiku? Znam ja te hipije. Lako je njima biti
prljav i izgledati kao prosjak, a ustvari sve su to licemjeri i mamini sinovi. Što
misliš da naprave kad više nemaju novca? Odu na poštu i nazovu roditelje na
njihov račun. Stoje u redu da preuzmu svoje pakete. S maslacem od kikirikija,
stari moj, rasplaču se kad u njega gurnu prst.”
Selim je Karimu ispričao o Nilsi, kojoj nije ušao u trag.
“To ti je cura? Spavaš s njom?” pitao je pubertetlija.
“Ne, ma kakvi. Samo, s njom sam došao ovamo.”
“Pa što te onda boli briga?” Selim je slegnuo ramenima. A Karim je dodao,
kao da se pokajao što je bio tako grub: “Jesi li pogledao na panou, pored pošte?
Možda ti je ostavila poruku.”
Najednom dijelu zida preko puta pošte hipiji su lijepili oglase. Dogovarali su
se za susret, pokušavali pronaći nekog zemljaka ili tražili sustanara za smještaj
kod lokalnih stanovnika. Bilo je i obavijesti o nestalim osobama, pa je Selim
pogledao fotografije nasmiješenih adolescenata, koji su izgledali pristojno i
naivno, ispod kojih su izbezumljeni roditelji napisali ime i obećanu nagradu. Hoće
li i Mathilde doći ovamo i čavlićima pričvrstiti sliku svog djeteta? Na papirićima
se često pojavljivalo jedno ime: Diabet. Selim je upitao: “Što je to Diabet?”
“Diabet?” nasmijao se Karim. “To je hipijevski raj, stari moj, eto što je to.”

94
 Knjige.Club Books

ri dana poslije Selimu se pružila prilika da ode u raj. Karim je predvečer

T dojurio bez daha. Bio je tako uzbuđen da mu rečenice nisu imale nikakvog
smisla.
“Jutros, stari moj, kunem ti se ocem, luksuzan automobil se zaustavio ispred
Hotela des lies. I iz njega je izašao jedan tip. Visoki crnac kovrčave kose, u
kožnim hlačama i kaubojskim čizmama. Stari, nikad nećeš pogoditi tko je to bio!”
Selim je slegnuo ramenima: “Tko?”
”Jimi Hendrix, stari!”
“Ne znam tko je to.”
“Pa nije istina, stvarno si seljak. Ne znaš tko je Jimi Hendrix? On je zvijezda,
eto tko je on. A večeras idemo na tulum koji ćeš pamtiti, vjeruj mi.”
Hodali su gotovo sat vremena. Prvo uz obalu, a onda su zašli u šumu tamarisa,
eukaliptusa i tuja. Stabla, na udaru vjetra, rasla su u čudnim oblicima, kao
izmučena tijela ili mršave seljanke koje na leđima nose svežanj suhih grana. U
okolici se pričalo da u šumi ima vukova i divljih svinja. Nitko onamo nije odlazio,
pogotovo ne noću. Prešli su most preko vadija21 Ksob. Pastir u bijeloj dželabi
sjedio je na kamenu i čuvao koze. Lijevo na obronku Selim je ugledao selo Diabet.
Maleno seoce, skup kućica obijeljenih vapnom, sa samo jednom ili dvije
prostorije. Opazio je grupu mladih koji su ležali na pijesku i golo dijete koje jedva
da je hodalo i plakalo je. Djevojka, vjerojatno njegova majka, dozivala ga je na
talijanskom.

Hipiji su živjeli ondje, zajedno sa stanovnicima ili, točnije, kod njih. Unajmili bi
sobu za nekoliko dirhama i dijelili takav život bez udobnosti. Nuždu su obavljali
u šumi, a prali se na seoskoj česmi ili u oceanu. Svijetlili su si svijećama, a kad bi
se razboljeli, seljani su ih liječili tradicionalnim lijekovima. Ovdašnji ljudi su
ih voljeli. Govorili su: “To su siromasi kao i mi, a sirotinja si mora međusobno
pomagati.” I hipiji su, kao i njihovi domaćini, imali uši, morali su podnositi
stjenice i velike masne žohare koji su se noću penjali na ljude i polagali im jaja u

21
Vadi (arap. wadi), suha neravna dolina povremenih vodenih tokova u (polu)-pustinjskim
područjima Sjeverne Afrike i Bliskog istoka, (op. prev.)

95
 Knjige.Club Books

ušima. Hipiji su najamninu podmirivali razmjenom. Teglica džema ili maslaca od

kikirikija osiguravala im je tjedan dana smještaja, čak i više.
Da, stanovnici su u njima vidjeli jadne strance, siromahe pristigle izdaleka,
Europljane koji nisu imali ništa. Hipiji su uvijek bili dobro raspoloženi. Voljeli su
plesati i pjevati. Brinuli su se o životinjama i o djeci, s kojima su bili vrlo nježni,
što je seljanima u Diabetu izgledalo istovremeno dirljivo i priglupo. “I oni su
sami djeca”, govorili su jedni drugima. Najstariji seljani znali su biti nepovjerljivi.
Ništa im nije bilo jasno. Prije mnogo godina ovamo su došli bijelci. Obećali su im
vlakove, ceste i škole. Rekli su im da će i oni uskoro dobiti struju i avione i nove
bijele bolnice u kojima će ih besplatno liječiti. Ali nisu dobili ni cestu, ni školu,
ni vlak.
A bijelci su se sad, eto, vratili. Došli su s njima dijeliti težak život, u oskudici.
Kako je to čudno. Djeca rođena u Diabetu napuštala su selo. Odlazila su živjeti u
Marakeš ili čak dalje, u Agadir ili u Casablancu. A tuđa djeca dolazila su ovamo
i tvrdila da nema ništa ljepše, ništa stvarnije od tog života bez ičega, među
kozama i žoharima. Na drugoj strani ceste mogle su se vidjeti razvaline dvorca
što ga je progutao pijesak. Dar Soltane podigao je u 18. stoljeću bogati trgovac, a
zatim ga darovao guverneru grada, koji je u njegovim u europskom stilu
namještenim sobama primao veleposlanike i visoke dužnosnike. Prepušten pljački
i pješčanim olujama, dvorac je sad bio tek gomila ruševina i nalikovao je na one
palače maharadža zaboravljene u indijskoj džungli. Preostali zidovi od ćerpiča
miješali su se s pješčanim dinama i nije više ostalo ništa od bogato ukrašenih
stropova, dvorišta popločena zellige-pločicama, mramornih kamina i lustera
dopremljenih iz Italije. Selim i Karim hodali su slijedeći bubnjanje tam-tama i
zvuke gitare koji su dopirali iz ruševina. Ondje, usred razvalina, zabava je bila u
punom jeku. Došli su većinom hipiji iz okolice. Pili su i pušili oko vatre. Za zaštitu
od vjetra i hladnoće neki su se pokrili velikim jutenim vrećama u kojima su se
inače držali brašno ili šećer. U jednome kutu dileri sjajnih usana i zamagljenih
očiju grijali su kuglice mahjoun22 među dlanovima.
Selim je u gomili odmah prepoznao Nilsu. Sjedila je na pijesku, duga kosa
padala joj je po golim leđima, a kad ga je ugledala, ustala je i objesila mu se oko
vrata. “Moj prijatelj Marokanac!” rekla je. “Kamo si ti bio nestao? Zabrinula sam
se za tebe.” Obuhvatila je Selimovo lice dlanovima i poljubila ga. Gurnula mu
je jezik u usta. Bio je gnjecav i debeo, kružio je i kružio, prelazio mu preko zuba,
milovao unutarnju stranu obraza. Selim je osjetio kako mu se nešto meko i
ljepljivo otopilo na nepcu.
Jedan par ljubio se na zemlji, a Selim se zagledao u ruke muškarca. Velike
bijele šake s riđim dlakama. Prsti su klizili niz bedra poput golemog pauka. Zatim
su nestali. Zarinuli su se u ispruženu ženu, koja je zabacila glavu i, pogleda uprta

22
Marokanski slatkiš, kuglice od suhog voća, oraha, začina, maslaca, maslinova ulja i kanabisa.
(op. prev.)

96
 Knjige.Club Books

u nebo, počela stenjati. Selim ovdje nije imao što tražiti. Pred očima mu se
pojavilo Amineovo lice i bilo ga je sram, strahovito sram, kao da je otac
preko njega mogao vidjeti ovaj prizor. Neka djevojka uhvatila ga je za ruku.
Djevojka raščupane kose koja se nasmiješila otkrivajući razmaknute zube.
S plaže je stigla grupa glazbenika. Imali su tamne dželabe, duge kovrčave
kose i pletene kape s kojih su visjele sitne školjke koje su zveckale. Posjedali su
oko vatre. Između nogu stisnuli su darbuke23 i po njima počeli udarati dlanovima.
Neki su držali velike metalne kastanjete kojima su klepetali pomičući prste. Oko
njih hipiji su urlali od radosti. “To su Gnawa24 svirači”, objasnio je Karim.
Selim ga nije slušao. Bio je žedan. Strahovito žedan. Pomislio je navodu, ondje, i
na šum valova koji je sada prekrio zvuk udaraljki. Ustao je posrćući pa se oslonio
o djevojku koja je plesala i vrtjela se u ritmu darbuka. Jedan glazbenik počeo je
pjevati, ili, točnije, brundati, mukati, kao da je htio probuditi usnule sablasti
napuštenog dvorca.
Tlo mu se učinilo mekano, izmicalo se ispod nogu, a svijet oko njega izgubio
je obrise. Svi su se oblici istopili, a Selim se kretao visoko podižući koljena i
ispruženih ruku, kao da se želi osloniti o zamišljeni zid. Zbunjujuće misli kovitlale
su se tako brzo, tako mahnito da se nisu uspijevale dokraja uobličiti i nisu imale
nikakvog smisla. A onda je jedna ipak isplivala. Nije to zapravo bila misao.
Selima je preplavila neodoljiva žudnja, pomamna želja za vođenjem ljubavi. Želio
je strgnuti odjeću i leći gol na neku ženu, koju bi uzeo snažno i čvrsto, onako kako
treba. No uzalud se Selim pomicao naprijed, siluete su ostajale jednako udaljene.
Imao je dojam da se ukopao u pijesak i čuo je smijeh drugih.
Vidio ih je, dovikivali su njegovo ime, a Selim se osjećao ispunjen
ljubavlju prema tim nepoznatim ljudima. Zagrlit će ih i ispričati im tisuću stvari o
sebi. Da, mora napraviti još nekoliko koraka pa će položiti glavu u krilo mladića
s gitarom, reći mu tko je i odakle dolazi i kako je sretan što se našao među njima.
Ne, ne sretan, pomislio je, ovo je drugačije od sreće, ovo je prepuštanje, svršetak
borbe, to su se Selmine riječi isprepletale s njegovima. Prestao se opirati, a pas
koji ga je zubima držao za potkoljenicu pobjegao je, više mu nije bio zanimljiv.
Netko ga je povukao za košulju. “Stari, jesi dobro?” A Selim se nasmiješio. Htio
je odgovoriti, ali kad je otvorio usta, samo je besmisleno mrmljao. Pao je.
Približio je ruke licu najbližeg mladića, koji mu se prepustio. Pomilovao mu je
obraze, kažiprstom slijedio liniju nosa i prstima rastvorio usne. Momak ga je
lagano ugrizao, onako kao psić u igri.

23
Darbuka (darabukka, arap.), vrsta tradicionalnog bubnja u zemljama Magreba i Bliskog
istoka, (op. prev.)
24
Gnawa ili Gnaoua, tradicijska marokanska glazba, u početku duhovna i vezana uz obrede,
od sedamdesetih godina 20. stoljeća u sprezi s jazzom i drugim glazbenim stilovima postaje
popularna i izvan granica Maroka. Od 2019. na UNESCO-ovu je popisu nematerijalne kulturne
baštine čovječanstva, (op. prev.)

97
 Knjige.Club Books

Ljudi oko njih su se smijali. Mjesec je obasjavao napušteni dvorac. Selim se

zagledao u jedan vanjski zid u kojem se naziralo isklesano kamenje i ostaci nečega
što je morao biti nekakav reljef. Zidovi su se pokrenuli. Kao da se čitav dvorac
pomaknuo, a zidovi od ćerpiča primaknuli su se Selimu. Vidio je, isto onako jasno
kao što je vidio ocean, siluete ljudi koji su nekoć ovdje živjeli, vrlo davno, kad je
dvorac još imao krov, kad su istrunule drvene ploče još bile prozori. Duhovi iz
knjiga koje je zaboravio da je pročitao neprimjetno su se pomiješali s ljudima na
pijesku.
Nije ga vidio kad je stigao. Samo je čuo pljesak, vrisku djevojaka koje samo
što se nisu onesvijestile. Tamnoputi muškarac bio je ondje. Čovjek kojeg je Karim
spomenuo, a čije je ime Selim već zaboravio. Žeravica je lepršala zrakom i
osvjetljavala mu lice. Izgledao je kao filmski lik. Kao indijanski poglavica ili
vudu-svećenik. U svakom slučaju, kao izmišljeno biće. Kad je dohvatio gitaru i
dugim prstima stao prebirati po žicama, Selim se glasno nasmijao. Onaj smijeh
koji je prestrašio Nilsu sada je odjeknuo među ruševinama Dar Soltane.
Selim je ustao. Nije znao kamo da krene. Više se nije mogao izvući između
polugolih tijela koja su stupala u ritmu, sklopljenih očiju. Okretala su se tako brzo
da je Selima spopala vrtoglavica. Neki su se udarali po prsima, pružali ruke prema
nebu i mahali glavama dok ne bi pali u trans. Glazbenici su udarali, sve brže i
brže, po napetoj koži darbuka. Selim je mogao čuti svako srce. A srca su bila
golema, samo što se ne raspuknu, ne istrgnu iz prsa koja su ih sputavala i stezala.
Plesači su mahali rukama, klimali stražnjicama, duhovi su ovladali njihovim
tijelima. Jedan muškarac ekstatično je poskakivao iza glazbenika ponavljajući:
“Eto, to je to, to je to!” Plesači su stopalima podizali pijesak, koji je letio naokolo
i lijepio se za vlažnu kožu. Uvlačio se u usta, a njegova zrnca škripala su pod
zubima.
Selim je pošao naprijed, odvojio se od sebe, promatrao je sam sebe izvana, a
onda se zaboravio. Njegovo se tijelo oslobodilo, živjelo je svoj vlastiti život. Oči
su bez razumijevanja promatrale prizor koji se nudio. Izgubio je svaki pojam o
vremenu, a zbivanja su do njega stizala u bljeskovima, u silovitim naletima. Tijelo
mu se kolebalo između čudne klonulosti, slutnje nesvjestice i lepršave ugode,
neke razrijeđene svjesnosti u kojoj je osjećao da mu je dopušteno biti sve, izreći
sve, sve proživjeti. Otkopčao je dugmad na košulji i pomilovao trbuh, zatim prsa.
Osjećaj vlastite kože pod rukom umirio ga je, začudo. Volio bi da je mogao voljeti
sam sebe, da se mogao proždrijeti. Osjetiti svaku poru svoje kože, uzbuditi svaki
živac do najtanjeg završetka, i da ga svlada neka ruka, nadljudska ruka, od vrhova
nožnih prstiju do zatiljka, od usana do unutrašnjosti bedara. Razmahivao je
rukama kao da želi obuhvatiti krajolik, iznenađen što ne može obgrliti svijet oko
sebe. A onda je pijesak postao hladan. Bosa stopala bila su mokra. Pio je
nešto hladno i gorko što mu je prijalo. Kimao je dok je neki momak govorio, a on
ništa nije razumio, zapravo je mislio: “Ovo treba usporiti.” Ispružio se, gola
trbuha. I usnuo.

98
 Knjige.Club Books

elim je nestao.” Na drugom kraju telefonske linije Mathilde je plakala, a

S Aïcha nije razumjela ništa od onoga što joj je majka govorila. Došla je u
Rabat telefonirati roditeljima iz pošte kako bi im javila da će malo dulje
ostati kod Monette. No Mathilde je odmah rekla: “Selim je nestao”, i Aïcha se
više nije usudila reći ništa što se ticalo nje same. Postavila je pitanja. Kad je brat
otišao od kuće? Jesu li kontaktirali njegove prijatelje? Imaju li ikakvu ideju kamo
je mogao otići? Mathilde je odgovarala samo jecanjem i šmrcanjem. “Ukrao mi
je novac. Shvaćaš li ti to? Ukrao je moj novac.” Aïcha je upitala: “Jesi obavijestila
policiju?” Mathilde ju je ledenim tonom prekinula: “Policiju? Policija nema tu što
tražiti. Svoj prljavi obiteljski veš peremo sami. I nikome da nisi ništa rekla. Ako
te tko što pita, Selim je u Alsaceu i dobro mu je.” Mehdi ju je čekao vani, na terasi
kavane, ispod arkada Avenije Allal-Ben-Abdellah. Kad se vratila iz pošte,
predložio je da odu k njemu, do stana u kojem je živio u Ulici Bagdad, nedaleko
od Bab er-Rouaha25 Danima je već razmišljao o tome i zamišljao je Aïchu kako
sjedi u njegovu salonu, prekriženih nogu, smireno položivši duge ruke na koljena.
Ili bi možda stajala i proučavala knjige na polici koju je sam napravio, od cigli i
dasaka. Pustio bi glazbu, neku ploču Sarah Vaughan ili Lady Day. Pripremio bi
joj čaj pa bi ostali tako sjediti jedno pored drugog, u salonu usijanom od sunca.
Otvorio bi prozor koji gleda na zid nekadašnje palače, privinuo bi je uza se i
stisnuo tako snažno da bi joj rebra popucala kao orahova ljuska. Tražio bi prave
riječi, ali ne bi ih izgovorio. Što god napravio, bio je siguran da bi ga razumjela.
Već tri tjedna viđali su se svakodnevno. Ljubili se skriveni u automobilu ili čekali
da padne noć kako bi pronašli osamljen kutak, na plaži ili u Henrijevu vrtu.
Nikada još nisu imali neku sobu samo za sebe, a Mehdi je, naravno, o tome
razmišljao. O Aïchinoj nagoj koži. O žudnji koju je u njemu budila, o načinu na
koji će se to odigrati. Nije želio da se osjeti kao u zamci, da se prestraši. Ustvari,
nije imao pojma kako ona gleda na seks. Nisu o tome nikad razgovarali i nisu se,
ni on ni ona, usuđivali postaviti pitanje o prošlim avanturama i iskustvima tog
tipa. Ispio je kavu zatvarajući oči pri svakom gutljaju. Toliko je uživao u
iščekivanju da se nadao kako će se njezino telefoniranje odužiti. Rekla mu je da
joj se majka zove Mathilde i nije znao zašto, ali to ga je impresioniralo.
Vratila se iz pošte crvenih očiju. Mehdi je znao da je ljeto završilo.

25
Monumentalna gradska vrata u zidinama iz 12. stoljeća, (op. prev.)

99
 Knjige.Club Books

“Moram se vratiti”, objasnila je Aïcha. “Roditelji me trebaju.” Navečer će

sjesti na vlak. Mehdi je inzistirao da je odveze: “Nije mi teško. Ići ćemo zajedno,
a onda ću se vratiti. Nitko me neće vidjeti.” I tako su napravili. Aïcha je spakirala
kovčeg, izgrlila Monette i Henrija, koji su stajali ispred vrata u mokrim
kupaćim kostimima i mahali sve dok Mehdijev automobil nije nestao s vidika.
Vozili su se u tišini u staroj bež Simci dok je vruć i težak zrak nadirao kroz
otvorene prozore. Mehdi se u vožnji nije naslanjao na užaren naslon. Povremeno
bi puštao upravljač i rukom lagano dodirnuo Aïchino rame ili bedro. Ona bi
voljela da se prsti tog muškarca nikad ne povuku i da joj se urežu u meso. Dok su
prolazili šumom Maamora, prestigla su ih policijska kola. Dali su znak
svim vozilima da se zaustave uz cestu. Proći će kraljevska povorka. Mehdi je stao
ispod hrasta plutnjaka pa su čekali. Mrzio je kolovoz i njegovo oblacima zastrto
nebo. Kolovoz je mjesec krvoprolića, ustanaka, pobuna. Kao i svi Marokanci, i
Mehdi je strahovao od ljeta i vrućine koja se dizala iz tla uznemirujući duše do te
mjere da bi ih potaknula i na ubojstvo. Aïcha se okrenula prema njemu. Željela
mu je nešto reći, izgovoriti ljubavne riječi, no samo je šutjela. Mehdi ju je
pogledao i ugrizao se za usnu. Uronio je pogledom u njezine oči onako kako se u
šalici gleda talog kave koji nam otkriva budućnost. U zjenicama mlade žene vidio
je svoje vlastite buduće jade, svoje slave, poniženja, izdaje. U njezinim
šarenicama vidio je cijeli svoj život. Aïcha je sadržavala njegovu budućnost
kao što svjetiljka pronađena na dnu špilje u sebi drži treperavo i neuhvatljivo tijelo
duha. Da ju je uzeo za ruku i okrenuo Aïchin dlan prema nebu, znao je da bi u
njegovim linijama mogao iščitati svoju vlastitu sudbinu.
Dugo su čekali u sjeni stabala. Blistavi Mercedesi, smeđi i crni, konačno su
se pojavili i projurili punom brzinom. Policajci su dali znak vozačima: možete
nastaviti put. Mehdiju bi bilo najdraže da putovanje nikada ne završi. Da se
zauvijek voze prema odredištu do kojeg je nemoguće stići i da svijet bude sveden
na ovu kabinu u kojoj su sami, nedohvatni. Brda pritisnuta vrućinom izgledala
su kao da plutaju pred njima, a odbljesak sunca na asfaltu stvarao je privid velikih
lokvi vode. U daljini su se ukazali visoki čempresi, zatim maslinici. Prošli su
pored zemljišta pod vinovom lozom koje je pripadalo susjedu Belhajevih.
Putovanje je završilo, stigli su, a Aïcha je već pokazivala znakove nervoze.
Gledala je u retrovizor kao da se boji da je ne slijede ili kao da će se u njemu
pojaviti likovi njezinih roditelja. Pognula je glavu, kao odbjegli kažnjenik. A
onda je najednom rekla: “Tu stani.” Nekoliko metara dalje mogao se vidjeti veliki
natpis s imenom Belhaj.
“Ovdje, jesi li sigurna? Još smo daleko. Mogu te malo bliže dovesti. Nitko
nas neće vidjeti.”
“Ne, ne, bolje da ovdje izađem.”
“Nije li to opasno? Ne želim te ostaviti samu usred polja.”

100
 Knjige.Club Books

“Opasno?” nasmijala se Aïcha. “Samo da te podsjetim da je ovo moja farma.

Ništa mi se ne može dogoditi. Poznajem sve ovo ovdje napamet. Pronašla bih put
i u mrklom mraku.”
Nije bilo filmskog poljupca ni suza. Mehdi ju je zagrlio i gledao kako odlazi
stojeći uz vrata automobila. Preskočila je nisku ogradu i njezina nježna silueta
izgubila se među stablima. Mehdi se nije pomaknuo. Nikako se nije mogao
odlučiti da sjedne u automobil i krene natrag. Promatrao je široke redove maslina
i uhvatio se kako zamišlja Aïchu kao djevojčicu. Vidio ju je, malo dijete, kako
trči poljima i mogao je razabrati njezino ondašnje lice, oguljena koljena, odlučan
pogled, ručice s okruglim noktima pune opeklina od kopriva. Čak mu se učinilo
da čuje njezin smijeh, prštav smijeh djevojčice, i da vidi njezino mršavo okretno
tijelo koje se ljulja na grani. Pomislio je kako ju je oduvijek poznavao. Nije mu
nepoznata bila ta djevojčica, kao što mu nepoznata nije bila ni adolescentica u
kakvu je poslije izrasla. Stroga, ozbiljna, koncentrirana na teški zadatak
odrastanja. Oduvijek je bila njegova srodna duša i godine proživljene bez nje
učinile su mu se izgubljene, uzaludne i protraćene. Ne samo da je bio zaljubljen u
nju, u ženu koju je poznavao, već i u sve ono što je bila i sve ono što će postati.
Sjedio je u automobilu, s otvorenim vratima, i pušio. Seljaci su prolazili i
sumnjičavo ga pozdravljali. Mehdi nije mario. Ta žena i snaga ljubavi koju je za
nju osjećao govorile su mu da je bio u pravu kad je vjerovao u izvanrednost svoje
sudbine. Da, njegova je sudbina po svemu izuzetna, a Aïcha je njezin dio, i ni na
sekundu nije pomislio da se ondje, u svojoj Simci, nalazi na tuđoj zemlji. Da je
na tuđem posjedu koji pripada nekome bogatijem i moćnijem, nekome tko bi ga
mogao otjerati ako mu tako dođe. Ne, na to nije ni pomislio. Osjetio je kako ga
obuzimaju radost i nepokolebljivo spokojstvo. Ugasio je cigaretu, zatvorio vrata
i krenuo.

Vozio je polako zemljanom cestom. Posjed mu se učinio većim, impresivnijim

nego kad je prvi put bio ovdje. Nastavio je vožnju sve dok nije mogao dalje,
stigavši do golemog hangara u kojem su bili smješteni poljoprivredni strojevi.
Krenuo je unatrag i zamalo udario muškarca koji je u tom trenu pritrčao. Radnik
je prišao automobilu i položio žuljevitu ruku na vrata.
“Kamo si se uputio, momče? Jesi se izgubio?”
“Tražim kuću. Htio bih razgovarati s gazdom.”
“Si26 Belhaj je u svom uredu. Dođi, odvest ću te.”
Radnik je trčkarao, a Mehdi ga je slijedio, pomalo uplašen. Kuća se ubrzo
ukazala. Velika palma, spremište i, iza živice, bazen obrubljen crvenim ciglama.
Mehdi se na tren zaustavio i promotrio visoku plavu ženu koja je stajala uz rub
bazena. Nosila je kupaći kostim zagasitoljubičaste boje, a njezine noge, izrazito

26
Kraći oblik od “sidi” (arap.) - izraz iz poštovanja, gazda, gospodin, (op. prev.)

101
 Knjige.Club Books

bijele, bile su mišićave kao u dječaka. Podigla je ruke, spojila dlanove i skočila u
vodu. Mathilde.
“Ideš li?” radnik je bio nestrpljiv. “Evo ovuda.” Napola je otvorio ostakljena
vrata držeći vunenu kapu u ruci. “Gazda, treba vas netko.”
Prvo što je Mehdi ugledao stupivši u radnu sobu bio je portret Hasana II. koji
je visio na zidu. Učinilo mu se da ga kralj posprdno odmjerava. No pažnju je
odmah usmjerio na Aminea, koji je sjedio u kožnatom naslonjaču. Mehdi je
pomislio kako je zgodan, nimalo nalik na vulgarnog seljaka debela trbuha kakvim
ga je zamišljao. Naprotiv, s tim tankim brkom izgledao je kao filmski
glumac. Mehdi je pružio ruku i predstavio se:
“Dobar dan, gospodine. Ja sam Mehdi Daoud.”
“A što mogu učiniti za vas, gospodine Daoud?”
“E pa, ja sam vas došao zamoliti za ruku vaše kćeri Aïche?”
“Kako, molim?”
Amine se zapanjio. Položio je dlanove na stol i ustao, spreman skočiti na
mladića koji je stajao pred njim.
“Je li ovo neka šala?”
“Ne, ni govora. Došao sam zamoliti za Aïchinu ruku”, ponovio je Mehdi
previsokim glasom.
“Što Vi to govorite? I tko ste vi, uostalom? Mehdi Daoud? Nikad za vas nisam
čuo.”
“Ja sam profesor ekonomije na sveučilištu Mohammed V. u Rabatu.
Namjeravam se kandidirati za dekana pravnog fakulteta, a trenutno radim na
knjizi koja...”
“Ma jeste li vi ludi, što je vama? Je li vas moja kći na ovo nagovorila?”
“O ne, nikako, vaša kći s ovim nema veze. Ona čak i ne zna da sam ovdje.
Moje namjere su vrlo ozbiljne, gospodine Belhaj.” Amine se okrenuo prema
hodniku koji je vodio u unutrašnjost kuće i viknuo “Aïcha” tako glasno da je
Mehdi ustuknuo. Bila je ondje. I za koji tren pojavit će se i doznati za što je sve
Mehdi sposoban. Osvojit će je njegova hrabrost i romantičnost geste, uvjerit će
svog oca i vjenčat će se ovdje, na farmi, ispod velike palme.
Aïcha se pojavila. Bosih nogu, prilazila je ocu kao dijete uhvaćeno u
neposluhu, spremno pretrpjeti svaku kaznu. Kad je ugledala Mehdija, razrogačila
je oči. Izgledala je strašno ljutita.
“Poznaješ li ovog momka?” upitao ju je Amine.
Aïcha je oborila pogled.
“On kaže da te poznaje. Onda, jesi li ga već srela ili ne?”
“Da, poznajem ga. Monette me upoznala s njim.”
“Dobro. A znaš li da te došao isprositi? Što ti na to kažeš?”

102
 Knjige.Club Books

“Što?” Aïcha je gotovo viknula. Obrazi su joj bili tamnocrveni i osjećala je

kako joj krv pulsira u sljepoočnicama.
“Jesi li ti sve to smislila?”
“Ma ne, ni govora.”
“Što ni govora? Ne znaš za sve ovo ili se ne želiš udati za njega?”
“Ama ne znam ja.”
“Kako sad ne znaš? Jel vi mislite da sam ja budala?” Amine je pogledao dvoje
mladih i svladao smiješak. “Nemam ja vremena za vaše priče. Dogovorite se, pa
ćemo razgovarati. A sad se gubite. Da vas više ne vidim!”

103
 Knjige.Club Books

Rabat, 19. studenoga 1970.

Aïcha,

rode su se vratile. Kruže po vječno plavom nebu iznad Rabata, vrte se,
vrte iznad rijeke, iznad krovova medine, savijaju ogromna gnijezda na
suhim stablima i kamenim ostacima u ruševinama Chellaha, a meni se
čini da mi daju znak. Često odlazim do te nekropole promatrati ih kako
lete u krugovima, crvenih kljunova, bijelih tijela uokvirenih širokim
crnim krilima na kojima su duga pera razmaknuta poput zubaca na češlju.
Gledam im odraze u muljevitim vodama Bouregrega27. Lete tako nisko,
sve mi se čini da bih ih mogao dotaknuti. A posebno sam očaran njihovim
glasanjem, slušam ih kako neprestano klepeću kao da mi žele
prenijeti neku poruku. Od tebe su stigle, bez slijetanja, od tvog zelenog i
hladnog Alsacea, nisu mahale krilima, klizile su na oblacima. Očajnički
pokušavam dešifrirati tu poruku koju si mi po njima poslala. Sigurno mi
imaš nešto reći, čak i ako ne odgovaraš na moja pisma. Zato si mi radije
poslala ove izaslanike kako bi mi najavila svoj povratak. Reci mi da se ne
varam. One stižu kao prethodnica. Ako su one prevalile sav taj put, onda
ćeš i ti. Aïcha, mi nismo završili.
Monette mi je rekla da si u Strasbourgu, da si unajmila sobu iznad
stana nekog Davida. Telefonirao sam ti i mislim da se on javio, ali kako
da znam da ti je rekao da sam zvao? Zna li on tko sam ja? Jesi li mu pričala
o meni? A onda sam se zapitao: tko je on tebi?
Srce mi je izmoreno, želudac u čvoru. Nemam drugih misli osim ovih
u pismima koja ti ispisujem. U glavi mi je skela od riječi tebi upućenih.
Nespretan je to i neprestan proces, opsesija koja me salijeće i u snu.
Progoni me pogreška koju sam počinio, pomisao na ono što smo zajedno
počeli živjeti, što je prekinuo moj apsurdni postupak pred tvojim ocem.
Želim vjerovati da si i ti, poput mene, u stanju bolne smućenosti. Želio
bih te držati u naručju, zaboraviti grmljavinu tvog odlaska, reći ti da nas

27
Rijeka koja protječe kroz Rabat. (op. prev.)

104
 Knjige.Club Books

ništa ne može razdvojiti, pa čak ni ti. Jer se ne mogu prestati nadati.

Prazninu koju si ostavila u meni ništa i nitko ne može nadomjestiti. Morat
ću si u toj šupljini napraviti brlog u kojem ću dugo spavati, provesti kao
medvjed žalosnu zimu usred ljeta. I dalje osjećam tvoj pogled na sebi,
poput vjetra na koži.
Ne možeš mi toliko zamjerati. Pogriješio sam. Znam da si mogla
pomisliti da sam te htio kupiti od oca kao grlo stoke. Popustio sam pred
ludim porivom, a da te nisam pitao, toliko siguran u ljubav, koja me
ispunjavala vrućim zrakom, pa sam se vinuo iznad uobičajenih okolnosti.
Sve mi se činilo jednostavno, ništa se nije moglo oduprijeti toj sili, tvoj
otac dat će mi svoj pristanak uz osmijeh, a mi ćemo zajedno odletjeti u
sjajan novi život koji nam je obećan. Nije u meni bilo ni zrnca sumnje,
vjeruj mi, samo još mali poticaj, i nebo bi se svečano otvorilo pred našom
briljantnom budućnosti.
Na kraju krajeva, svi me zovu Karl Marx, ja sam stručnjak za blistavu
budućnost.
Bio sam dovoljno umišljen pa sam vjerovao da i ti dijeliš tu vjeru u
moju moć, Aïcha. Mislio sam da sam veličanstven, divljenja vrijedan
zbog svoje hrabrosti i odlučnosti, ali ti si u mom ponašanju vidjela samo
aroganciju, nasilnost, želju za posjedovanjem. Imaš pravo što se tiče ovog
posljednjeg: htio sam da mi pripadneš. Da te nikad nitko drugi osim mene
ne drži za ruku, ne grli, ne udiše tvoj miris. Kad si bila ovdje, kad sam te
dodirivao, govorio ti, slušao te, kad sam te sanjao, imao sam osjećaj da te
moja ljubav čini još ljepšom, da te nosi prema onome što ti već jesi, prema
onoj čistoj ljepoti koja je u tebi. Kako si prekrasna bila u mojim rukama i
u mojim očima! Sada patim zbog svoje uobraženosti. Sjećanje na okus
tvojih usana, na miris tvoje kože, na naša milovanja otrov je koji peče.
Hodam u beskonačnost, bez cilja, odlazim do vrha rta kazbe i gledam
more koje nas razdvaja, kao da te mogu opaziti: nisi li to ti, ona mala
točka na obzoru, zar ne da mi ti to mašeš? Sve ostalo vrijeme promatram
svoj život koji se odvija kao da sam u njemu samo gledatelj ili, bolje
rečeno, kao da još nije otpočeo.
Dopusti da ti prenesem nekoliko novosti iz tvoje zemlje. U tri mjeseca
održao sam tri ili četiri predavanja. Sve su češći štrajkovi razdraženih
studenata, zbog čega barem imam više vremena za čitanje, šetnju i
razmišljanje. Podnio sam kandidaturu za mjesto prodekana. Nažalost,
dekanu sam se manje svidio od laskavaca kojima je okružen.
Kad sam predstavio temu svog doktorata o psihološkim posljedicama
nerazvijenosti, nasmijao mi se u lice. U ovoj zemlji više nema
intelektualnog života. Sve je zakržljalo, ograničeno, razočaravajuće.
Filozofiju su zamijenili islamski studiji, zatvoren je institut za sociologiju.
Da sam rođen u Francuskoj ili u Americi, mogao bih se zanimati za nešto

105
 Knjige.Club Books

drugo osim politike, mogao bih pisati pjesme i nikome zbog toga ne bih
morao polagati račune, ne bih morao trpjeti moralne prodike tobožnjih
revolucionara. Jučer sam večer proveo s Abdellahom i društvom u kavani
Jour et Nuit. Abdellah je bio uzbuđen kao nikad. Većinu vremena provodi
u kineskom ili kubanskom veleposlanstvu. Neku večer odvukao me na
predavanje Aleja Carpentiera, koji mi se učinio toliko suptilnijim,
zavodljivijim i uzbudljivijim od naših salonskih Che Guevara. Ronit ima
pravo kad kaže da neće biti dobro živjeti u zemlji koju će voditi ljudi
poput Abdellaha. Znam što ćeš reći. Nema tome dugo da sam i ja bio pun
teorije, uvjeren da ću napisati knjigu koja će promijeniti tijek stvari.
Kakva ludost! Pa neću u tome uspjeti tako što ću propovijedati svoje ideje
u pustinji i završiti kao siromah. Mnogo sam razmišljao i imam druge
planove. Poslušaj me, Aïcha: uvjeren sam da me čeka iznimna sudbina.
Tebi se prvoj to usuđujem reći, i nije me briga ako kolutaš očima i pitaš
se jesam li ohol ili naivan. Ne mogu ti objasniti zbog čega, ali vidim
da nisam sazdan kao drugi ljudi iz moje generacije, osjećam u
sebi posebnu snagu, uvjeravam te da će me daleko odvesti i da ćeš ti
biti uz mene, znam to. Eto, sad se lijepo možeš glasno nasmijati, i ja
se smijem s tobom, premda sam sasvim ozbiljan.
A imam još i priču o Rolandu Barthesu. Znaš da često večeram u
Pagodi, kineskom restoranu u prizemlju svoje zgrade. Neku večer ušao je
onamo muškarac, elegantan sjedokosi Europljanin pomalo tužna lica koje
mi si učinilo poznatim. Bio je u društvu sitne starice, to mu je sigurno
majka. Staru gospođu sutradan sam sreo na stubištu u svojoj zgradi.
Shvatio sam da stanuje na katu ispod mene. Provjerio sam na poštanskom
sandučiću u predvorju i ugledao ime stanara: “Roland Barthes”. Daj
zamisli! Ovdje svi o njemu govore. Profesori na fakultetu ponosni su što
takva slavna ličnost predaje u Rabatu. Studentima je pak svejedno, oni
razmišljaju samo o štrajkovima i općim skupštinama. Pomislit ćeš da sam
smiješan, ali uzeo sam sve svoje članke, ponovno sam ih pročitao i
ispravio vrlo pažljivo pa sam mu ih ubacio u sandučić. Možda upravo čita
moje tekstove dok ti ovo pišem! Moje postojanje sada se svodi na
čekanje. Čekam tvoje pismo. Čekam Barthesov odgovor. Ja sam čovjek
koji čeka. Zamisli da mu se tekstovi svide, da ih pošalje nekoj pariškoj
izdavačkoj kući, zamisli da dođem u Francusku, u Strasbourg, a zašto ne,
da ondje predstavim svoju knjigu i poklonim ti je! Mogla bi tada reći
svome ocu da sam puno više od običnog profesora ekonomije i priznati
da nemaš drugog izbora nego da ostatak života provedeš sa mnom.
Aïcha, naš život je počeo jedne večeri na terasi Caféa de France, ni
na tren nisam zaboravio tu večer, bljesak tvojih očiju kad si me pogledala.
Izbjegavala si moj pogled, možda si znala da ako u njega uroniš, više
nećeš isplivati, ali promatrala si požudno moje ruke, usne, pogotovo moje
čelo, pokušavala si doznati kakve se čudne misli pod njim roje. Htjela si
106
 Knjige.Club Books

znati! Unatoč opreznoj banalnosti naših rečenica shvatio sam da ćemo

uskoro zajedno krenuti na put. U tim trenucima čitavo moje biće željelo
se uvući u tebe. Sve je tada počelo. Prije toga bili smo zameci, nerazvijene
ličinke. Ništa mi nije ostalo iz vremena koje je prethodilo tvom
pojavljivanju. Ne sjećam se života u kojem ti nisi postojala.
Jednom prilikom, kasnije, dok smo šetali, rekla si mi kroz smijeh da
sam ateist po pitanju života. Ne, nisam. Život me posjeduje, Aïcha,
ustrajno vjerujem u njega, život me obasjava, razdire u svakom trenu,
volim ga takvog kakav je, užitak, sreću, bol, tišinu. A zahvaljujući tebi
nikad mu se nisam osjećao bliži. Prepoznao sam te. Tebe sam čekao još
od beznađa djetinjstva, i došla si. Gledam nebo, svjetlost u palmama,
kruženje roda, ostajem bez daha. Vjeruj mi, mi stvaramo ovu ljepotu. Ona
je stvorena za nas.

MEHDI

107
 Knjige.Club Books

M ehdi je poslao pismo i vratio se Avenijom Mohammed V. do svog stana.

Prošao je ispred željezničkog kolodvora i u daljini spazio bijele tornjeve
katedrale Saint-Pierre. Glavni grad bio mu je duboko odbojan kad je
ovamo došao živjeti.
Osjećao je nepovjerenje prema njegovoj bjelini, beživotnosti. Činio mu se
previše miran, previše buržujski. Tip grada u kojem se ništa ne događa. U
svakom slučaju, ništa vidljivo, a svi poroci, sve laži skrivaju se iza visokih zidova
gradskih kuća po kojima bi se u proljeće pojavili rascvjetani cvjetovi plamene
loze. Mehdi se gnušao tih lijepih, urednih avenija s palmama i šume eukaliptusa
na ulazu u četvrt Agdal, od čijih je sivkastih stabala osjećao nelagodu. U tom
gradu diplomata i državnih službenika, dvorjana i slugu činilo mu se kao da
ga neprestano motre. Bio je na oprezu s konobarima, a u svakom pazikući,
svakom taksistu vidio je policijskog doušnika.
A onda je Mehdi grad počeo pomalo upoznavati. Po izlasku s fakulteta
običavao je šetati, što je dalje mogao. Odlazio je do glavne tržnice, na kraju
Avenije Mohammed V. Obilazio je halu s povrćem i divio se štandovima s voćem.
Trgovci su rastvarali mandarine i šipke da pokažu njihovu blistavu svježinu, a
mršave i prljave mačke jurcale su između kora. Nikad ništa nije kupovao, ali volio
je promatrati zaposlene prodavače, posebno trgovce ribom koji su sjedili na
plastičnim stolcima iza velikih mramornih tezgi na kojima su umirali brancini i
kovači grimiznih škrga. Išao je sve do kazbe Oudayas i lutao kroz tu boemsku
četvrt, bijelo i plavo obojenih zidova. Ponekad se spuštao u dolinu i šetao duž
močvarnih obala rijeke Bouregreg. Iznad nepomične blatnjave vode lebdjeli su
pramenovi guste blijedoplave magle. Stotine bijelih ptica sjedile su na sivim
granama bez lišća. Stanovnici su govorili da rijeka nosi leševe, pa su je
izbjegavali. Mehdi bi odlazio do nekropole Chellah, čiji su veličanstveni bedemi
u suton poprimali narančastu boju. A ispred marabuta bijelih zidova i
zaobljenih krovova žene su ostavljale tvrdo kuhana jaja i boce mlijeka kao dar.
Budući da je postao pozornica njegove ljubavne boli, grad mu se počeo
sviđati. Šetao je njime svoju melankoliju, prolazio ulicama u potrazi za ženom
koja je bila daleka i odsutna. Čudno, no upravo zato što Aïcha nije bila ondje,
ulice su mu se činile strašno žive. Potraga mu je otvarala oči, približavala ga i
najsitnijim detaljima: ljepoti neke fasade, zlatnoj svjetlosti na zidovima palače,

108
 Knjige.Club Books

ispijenom licu kovača u Ulici Consuls. Tonuo je u pijesak kajanja, razmišljao

o svojoj muci, a grad mu je postao sudrug i štitio ga.

Dan se primicao kraju, a trgovci na aveniji navlačili su zastore na dućanima.

Mehdi je prošao ispred pekarnice i vidio kako se muhe vrte nad piramidama
ramazanskih kolača, prelivenih medom i posutih sjemenkama sezama. Što je dalje
odmicao, prolaznika je bilo sve manje. Službenici su se već vratili kućama i
drijemali na sećiji u salonu dok su im supruge miješale juhe u loncima i pazile
na djecu. Gimnazijalci su također već bili kod kuće i na ulici su ostali još samo
kasni prolaznici blijedih lica, s tamnim podočnjacima i smradna daha. Cijeli grad
bio je gladan. Prvi put nakon dugo vremena Mehdi je pomislio na svoju obitelj, s
kojom je prekinuo sve veze. U sjećanje su mu se vratile duge ramazanske večeri
u Fezu, kad bi gledao oca kako karta s prijateljima iz četvrti. Sjetio se načina na
koji je stari Mohamed sjedao za stol i molio se, a zatim, malim gutljajima, ispio
čašu hladnoga mlijeka. “Hamdoullah28”, zatim bi otvorio po jednu sočnu
datulju svakome djetetu i pružio mu je. U datulji je ponekad bio crv. Debeli, bijeli
i sjajni crv, kojeg je Mohamed sklanjao vrhom nokta. Petkom je patrijarh vodio
sinove u džamiju. Putem bi u trgovini kupio deset okruglih kruhova, čokolade i
konzerve sardina pa ih dijelio siromasima koji su sjedili ispred džamije.
Mehdi se trgnuo. Izgubljen u mislima, nije primijetio muškarca koji mu je
prišao. Imao je četrdesetak godina, bio je visok i bolesno mršav. Nosio je
zatamnjene naočale i stalno se smješkao. Mehdi je primijetio kako mu se ispod
balonera nešto miče. U naručju je držao psića bijele kovrčave dlake. Sagnuo je
glavu i poljubio životinjicu u njušku. Dok su razgovarali, bez prestanka ga je
milovao.
“Jesi li ti Karl Marx?” I prije nego što je Mehdi odgovorio, muškarac se
nasmijao: “Ti si stvarno jako pametan. Bio sam jutros na tvom predavanju i ništa
nisam razumio.” Nije se predstavio i nije pružio ruku Mehdiju. Samo je zurio u
njega i dalje se osmjehujući. Mehdi je nastavio hodati, a muškarac ga je slijedio
držeći korak. “Ja sam prestao ići u školu prije mature. Ali divim se učenim
ljudima. Tvoji roditelji su sigurno ponosni na tebe.”
Mehdi mu je tu i tamo dobacivao smrknute poglede, ali nije mu se usudio reći
da se makne. Čvrsto stišćući torbu, ubrzao je korak.
Na pločniku je neki momak prodavao sataru. Staru, rabljenu sataru, posve
bezvrijednu, ali momak ju je izložio ondje, na komadu nečiste tkanine. Pored
njega smjestila se stara žena, lica naborana poput smokve. Prolaznicima je iz
košare od pruća nudila domaće kolače. Muškarac se zaustavio i polako prignuo
do starice. Mehdi, koji je bio posve siguran da je čovjek policajac, pomislio je da
će se razgnjeviti i šutnuti košaru i sataru. No neznanac se nasmijao.

28
Arapski al-hamdu li-lläh - slava Alahu, hvala Bogu. (op. prev.)

109
 Knjige.Club Books

“Svaka čast, el hajja29”, kazao je ženi koja je sjedila na tlu. “Ti znaš što je
dobra kuhinja.”
Zaljuljao se pa se uhvatio za Mehdijevu ruku da ne padne.
“Onda, reci mi, zašto šalješ sve te članke?”
Mehdi nije skidao pogled s ogromne Adamove jabučice svog sugovornika.
Bila je tako velika, kao da bi mu mogla probiti tanku crvenu kožu na vratu.
“To mi je pošao. Ja sam profesor i objavljujem svoja istraživanja.”
“A tako, oprosti. Naravno, objavljuješ svoja istraživanja.” Psić ispod balonera
bio je sve nemirniji. Kao da se želio izvući iz gazdina stiska i skočiti na pločnik.
“A ta istraživanja, donose ti novac?”
“Nije im to svrha”, hladno je odgovorio Mehdi.
“Čekaj malo, ne razumijem. Sve to što radiš, te knjige koje čitaš, to ti ne
donosi novac?”
“Kažem ti, novac me ne zanima.”
“Čuješ li ti to?” obratio se pudlu, koji je drhtao. “Novac ga ne zanima. Ali
sigurno imaš obitelj, zar ne? Svi imaju obitelj. I sigurno bi im bilo drago kad bi
im poslao novac. Ne izgledaš mi kao oni buržuji koji si mogu dopustiti da rade
bez plaće.”
Ispred praznog restorana dva muškarca postavljala su daske na nogare. Svake
večeri kad bi završio post, najsiromašnijima su dijelili juhu i tvrdo kuhana jaja.
Mehdi se zaustavio. Pred njim je bila golema fotografija kralja u odjeći za golf.
“Uskoro će kraj posta. Moram ići.”
“Ah, pa da, imaš pravo”, složio se nepoznati. Skinuo je naočale, primaknuo
sat sasvim blizu očima i kimnuo. “Šteta, mogli smo otići u kavanu i nastaviti
razgovor. Prije se za vrijeme ramazana moglo jesti u kavanama, sjećaš se? Izgleda
da je došlo do nekih hapšenja. A što ti misliš o tome?” Uperio je u Mehdija crne
oči, u njima se ništa nije vidjelo.
“Moram ići.”
“Naravno, da, ne zadržavam te. Sigurno imaš puno posla. Vidi se da si ti
ozbiljan momak. Ova zemlja može biti sretna što ima mlade ljude poput tebe.”

Izraz poštovanja prema starijim ljudima, a posebno prema onima koji su obavili hodočašće u
29

Meku. (op. aut.)

110
Knjige.Club Books

DRUGI DIO

111
 Knjige.Club Books

“Svečanost je završena, nastupio je običan dan

poniženja.”30
- MILAN KUNDERA

30
Milan Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja, prev. Nikola Kršić, MeandarMedia,
Zagreb, 2012. (op. prev.)

112
 Knjige.Club Books

ao i svake večeri prije odlaska na službu, Omar se svukao. Hlače je

K položio na krevet, a na pod bacio košulju, na čijem je ovratniku bilo

nekoliko mrlja krvi. Omar je pod tušem oštrom rukavicom istrljao
ekceme koji su mu prekrivali ruke i noge. Liječnik mu je to zabranio. I znao je
da će ga sljedećih sati još više boljeti, jer će mu se tkanina košulje trljati o kožu,
hlače iziritirati natkoljenice. No u ovom trenu, pod vrućom vodom, nije se mogao
zaustaviti. Grebao je i grebao. Ramena, pazuha, upaljen i mršav vrat. Kao da je
sam sebe želio izbrisati ili, ako ništa drugo, izbrisati neki trag koji je nosio.
Rukavicom je prešao preko lica, istrljao obraze, povukao je preko kapaka,
stisnutih usta. Ostao je časak stajati gol usred zamagljene kupaonice. Potom
se zamotao u veliki bijeli ručnik i sjeo na rub kreveta. S noćnog stolića dohvatio
je škarice pa malim, preciznim i nervoznim rezovima skratio nokte na rukama i
nogama. Odrezane nokte skupio je u ručnik i bacio ih u koš za smeće.
Izašao je iz stana i sjeo u automobil pored svog vozača Brahima. Njegovi ljudi
čekali su ga pored Trga de France, ugledao ih je naslonjene na zid dućančića.
Najradije ih ne bi pustio u automobil.
Smrdjeli su na dizel i loše pivo i glasno su šmrcali. Bili su prljavi. A Omar im
je lijepo objasnio, rekao im je da je izgled osnovna stvar u njihovu poslu. Kako
su mislili ulijevati poštovanje ako se budu ponašali kao prostaci? Zar su mislili da
će tako impresionirati one male govnare od intelektualaca koji su upoznali Pariz
ili Bruxelles i samo gledaju kako bi ih ponizili svojim znanjem i teorijama o
budućnosti kapitalizma?
Omar se brinuo o sebi. Cipele čiste i sjajne kao da su nove, a hlače su mu
uvijek bile besprijekorno izglačan. Zakopčavao je košulju do zadnjeg dugmeta,
čak i kad se od vrućine nije moglo disati, čak i kad ga je grebla po mjestima s
ekcemom, koji bi onda prokrvario. Na dotjeranost je gledao kao na neki oblik
inteligencije. Kao na element iznenađenja koji je zbunjivao njegove uhićenike.
Ne, viši inspektor nije nikakav divljak, zna se on ponašati.
“Nemojte pušiti u autu.” Dvojica na stražnjem sjedalu stavila su cigarete iza
uha, o Omarovim naredbama nije se raspravljalo. Počela je kiša, vozili su kroz
grad, a svjetlost kao da se rasprskavala kroz kišne kapi. “Ništa se ne vidi”,
progunđao je jedan od policajaca. Omar se zapitao je li to bila provokacija. Kolege
su ga iza leđa zvali Ćoro. Krtica. Prijetili su uhićenima: “Sad će cvikeraš doći”, a

113
 Knjige.Club Books

zatvorenici, s povezima tako čvrsto svezanima preko očiju da im je tkanina derala

inficiranu kožu, počeli bi drhtati. Znalo se za Omarovu reputaciju.
“E pa, otvori onda prozor, magarče.” Policajac je spustio prozorsko staklo i
gurnuo glavu van. Izgledalo je kao da na pločniku traži novčanik ili ključeve koji
su mu ispali.
“Tamo!”
Vozač je naglo zakočio. Dva muškarca iskočila su sa stražnjeg sjedala. Omar,
uistinu, ništa nije vidio ili bar ne puno, samo siluete koje su trčale i druge koje su
jurile za njima. Čuo je povike, psovke. Krikove i zvuk udaranja čizme o tijelo.
Nešto što je lupalo o željezna vrata trgovine i kišu koja je padala po krovu
automobila. Samo je nepomično sjedio, zureći u vjetrobransko staklo pod kišnim
kapima u kojima su se ljeskala svjetla ulične svjetiljke i rijetkih automobila u
prolazu.
Zatim su se ona dvojica vratila u automobil. U zamrljanim odijelima,
cipelama prljavima od blata i mokri do kosti.
“Onda?” upitao je Omar.
“Marica je stigla. Ukrcat će ih.”
“Koliko ih je?”
“Dva klošara.”
“Bili ste bučni. Susjedi su vas vidjeli.”
“Šupci su pijani, zato su se opirali.”
“Neću galamu. Neću nikakve probleme. Jeste li me razumjeli?” Sutradan je
kralj primao delegacije šefova stranih država i, kao i uvijek kad bi se tako nešto
događalo, Omar i njegovi ljudi bili su zaduženi za čišćenje rute kojom će proći.
Tjerali bi prosjake, uklanjali umobolne, mahnite, provokatore. Večeras su bili u
posljednjoj ophodnji, a ulice će ujutro biti čiste. Neće se imati što vidjeti.

“Ono što se ne vidi, to i ne postoji.”

Da ga je netko pitao u čemu se sastoji njegov posao, dovoljno bi bilo da samo
to kaže. U uklanjanju onoga što se ne smije vidjeti. To je trebalo progutati,
izbrisati, ugušiti, zatrpati. Zastrti. Obzidati. Iskopati rupe. Omar je bio pravi
umjetnik zakopavanja tajni. Nitko drugi nije se znao tako odupirati neprobojnom
i smirenom šutnjom onima koji su postavljali pitanja. Ništa ga nije moglo natjerati
da popusti, čak ni uplakana lica majki koje su tražile djecu ili preklinjanja mlade
supruge čiji je muž nestao jednoga jutra. U vrijeme studentske pobune 1965.
sudjelovao je u uklanjanju tragova masakra. Sa svojim ljudima nadzirao je
mrtvačnicu u četvrti Aïn Chock i danima nitko nije mogao ni ući ni izaći bez
Omarova odobrenja. Obitelji su se okupljale ispred zgrade i zahtijevale da
im predaju posmrtne ostatke.

114
 Knjige.Club Books

Dao ih je potjerati. Onda su jedne noći tijela natovarili na kamionet s

ugašenim svjetlima. Krhka i lagana tijela, trupla adolescenata i djece koja su bila
bez težine u rukama policajaca koji su ih nosili. Prevezli su ih do pustoga groblja,
a Omar se još sjećao kako je mjesečina blistala po grobovima i jama koje
su iskopali, na nekoliko mjesta, udaljene jedne od drugih. Policajci su počeli
istovarivati kamionet. Netko je htio izgovoriti molitvu, ali Omar ga je zaustavio.
Bog tu nije imao što tražiti.
U ovoj siromašnoj zemlji dovoljno je bilo gurnuti u ruku nekoliko novčanica.
Liječniku, koji će posvjedočiti da nije vidio nijednog ranjenika. Grobaru, koji će
za nekoliko dirhama zaboraviti da je iskopao rake za ubijenu djecu. Omar nikad
nije uzeo novac. Premda su mu ga stoput nudili. I često je vidio kako kolege
preuzimaju smeđe kuverte sa snopovima novčanica. Vidio je kako se bogate i
uspinju društvenom ljestvicom. Ženili su se bogatim djevojkama iz dobrih obitelji
čiji su se očevi radovali što im je zet u policiji. No Omar nije uzimao ništa. Imao
je samo skroman stan u gradu i automobil, lijepi Chevrolet koji je kupio dijelom
nasljedstva koji mu je Amine isplatio. Začudo, zbog njegova integriteta prema
njemu su imali predrasude. Nadređeni su ga smatrali arogantnim, puritancem, i
zamjerali su mu što s takvom arogancijom ističe svoj asketski način života. Sve
više su se bojali tog muškarca koji se nikad nije oženio, nije imao djece i nije imao
ljubavnih pustolovina o kojima bi se nešto znalo. Nije imao život izvan policije.
Tko bi mogao vjerovati takvom neporočnom čovjeku? Omar je znao da mu iza
leđa šapuću. Njegov posao bio je nadgledanje, pa se zapitao tko je zadužen da
njega drži na oku.
“Idemo u stanicu, šefe?” Brahim ga je prenuo iz razmišljanja. Vozač se
zaustavio na raskrižju i čekao naredbe.
“Vi izađite”, rekao je Omar dvojici na stražnjim sjedalima, koja su skrivala
srdžbu što će morati hodati po kiši i tražiti taksi. “Brahime, mi ćemo dalje. Idemo
k njoj.”

***

Omar je nekoć mogao provesti nekoliko noći bez sna. Bdio je u podrumu
policijske postaje. Ispitivao je uhićene, izluđene nedostatkom sna i batinama.
Postavljao je pitanja. Uvijek ista, na arapskom i na francuskom. Smireno, blagim
i umirujućim glasom koji je zbunjivao zatvorenike. No večeras nije imao
hrabrosti. Shrvao ga je umor, ogadile su mu se glupost i nesposobnost kolega.
Učinilo mu se da nikad neće privesti kraju svoju misiju i da će dovijeka trebati
čepiti usta, pokapati lajavce. Bio je umoran od kažnjavanja, od dijeljenja udaraca.
Postao je mekši i već neko vrijeme puštao je zatvorenike da govore i malo
pažljivije slušao što su mu govorili. Jednog muškarca posebno je upamtio.
Dvadesetpetogodišnjeg momka, obrazovanog i hrabrog, koji je u kupaonici u
svom stanu tiskao komunistički časopis. Omarovi ljudi pokupili su ga usred dana
115
 Knjige.Club Books

i zavezanih očiju prevezli do tajnog zatvora. U zemlji ih je bilo na desetke.

Kaznionice i napuštene palače. Gradske kuće i prljavi podrumi. Mjesta za koja
nitko nije znao, zidova tako debelih da naokolo nitko nije mogao čuti krikove
mučenih. A Omar je čuo sve. Kako mu je vid sve više slabio, pretvorio se u
veliko, golemo uho koje je bilo u stanju uloviti i najslabiju škripu, najtiši šapat.
Mogao je i iz daljine čuti što govore ljudi na terasama kavana ili na stražnjim
sjedalima grupnih taksija. Posvuda je imao doušnike. Čuvare koji su se pretvarali
da drijemaju u svojim drvenim barakama. Služavke koje su kopale po ladicama
dok gazde nisu bili kod kuće. Prodavače kikirikija, čistače cipela, prodavače
novina: svi su mu polagali račune.
No taj mladić, mladi komunist, bio je drugačiji. S nevjerojatnom hrabrošću
podnio je beskrajne sate mučenja. Izubijana lica, stopala i šaka krvavih od
bičevanja, rekao je Omaru da zemlja srlja u propast. “Zar ne vidiš da im ti služiš
za obavljanje prljavog posla? Žive u velebnim kućama, piju viski, kupaju se u
bazenima i igraju golf na blistavim travnjacima. Odakle voda za njih, reci ti meni?
Zar se tvoja generacija za to borila protiv Francuza? Vjeruj mi da današnji buržuji
nisu ništa bolji. Korumpirani su, to su neokolonijalisti koji se prema narodu
odnose kao što su se Europljani odnosili prema domorocima. Otvori oči!”

Kiša je i dalje padala, a Brahim je, brzo vozeći, izašao iz grada pa obalnom cestom
krenuo prema Rabatu. Za manje od sata stigli su do predgrađa glavnoga grada. Uz
rub ceste mogao se vidjeti zid. “Zid srama”, kako su ga nazivali militantni
ljevičari, sindikalisti, protivnici onih na vlasti. Na sastancima ćelija i u člancima
objavljivanima u tajnosti zid su uzimali kao primjer dekadencije zemlje. Prije
mjesec dana Omar je doznao da se ispred slama Yacoub El Mansour u tajnosti
snima film. “Isprva nisam shvatio”, objasnio je doušnik, stanovnik te četvrti koji
je dojavama policiji dopunjavao svoje mjesečne prihode. “Automobil je stajao
izvan četvrti, odmah uza zid. U njemu su bila tri muškarca. Dva Marokanca i
Europljanin. Europljanin je sjedio odostraga. On je snimao.” Doušnik je dobro
obavio posao. Zabilježio je marku automobila i registraciju te je bez problema
opisao izgled vozača i njegova kompanjona. Omaru je trebalo manje od dana da
dozna da Renault pripada jednom militantnom komunistu kojeg je francuski
novinar došao intervjuirati. Pokušao je ući u slam kako bi razgovarao sa
stanovnicima, ali ljudi su se prestrašili i umaknuli. Tako da su snimili samo zid.
Novinar je protjeran, filmske su vrpce uništene, a opozicionar je nestao. Taj film
nitko nikad neće vidjeti.
Zid se protezao duž jednog dijela obalne ceste, između Rabata i Casablance,
a bio je dovoljno visok da unutrašnjost sirotinjske četvrti sakrije od pogleda onih
u vozilima. Omar je nadgledao radove. Zid su podigli sami stanovnici. Objasnio
im je da trebaju zaštititi svoju djecu, da bi se inače mogli zaletjeti preko ceste i
naći pod kotačima brzog automobila kakvog bogataša. I tada im više neće biti
pomoći. Ama baš nikakve. To je za njihovo dobro i za dobro njihovih žena, koje,

116
 Knjige.Club Books

kao i sve žene, malo previše vole viriti i namigivati zgodnim momcima u prolazu.
Taj zid, kazao im je, tu je zato da se ne morate sramiti kako ružno živite, svojih
kuća od lima, blatnjavih uličica, izblijedjele odjeće na užetu za sušenje. Ne želite
valjda da svi vide kako na vjetru lepršaju gaće vaših žena, jadne košuljice vaše
djece?
Čela, naslonjena na staklo, Omar je razmišljao o jasnom glasu mladoga
komunista. Jedne noći zatvorenik mu je ispričao priču o onoj ruskoj carici koju su
željeli poštedjeti prizora bijede i opustošenosti sela. Dok je putovala zemljom, sa
svojim podanicima, nije posumnjala da prekrasna sela koja je vidjela nisu ništa
drugo doli kulisa od oslikanog kartona. Brahim je zaustavio automobil na Aveniji
Temara, nedaleko od pravoslavne crkve. Svitalo je, zora je obasjavala zvonik sa
zlatnim križem na lukovičastoj kupoli. Po pločnicima su ostale lokve, ljudi su
hodali spuštenih glava, s prostirkom pod rukom, prema obližnjoj džamiji. Na
stubama na ulazu u zgradu sjedio je pazikuća. Mršav muškarac neodređenih
godina, vječito neobrijan, pušio je cigarete koje su mirisale na varikinu. Nosio je
zamazanu kukičanu kapicu i smeđi vuneni džemper koji mu je dala neka
dobrostojeća susjeda. Svojoj ženi napravio je šestero djece i svi su živjeli
natiskani u jednoj prostoriji u prizemlju. Često je tako sjedio, na stubama, pušeći
cigarete od kojih su mu na jeziku ostajale sivkaste naslage. Ponekad je meo
stubište ili brisao rukohvat prljavom krpom. Kad je opazio Omarov automobil,
pojurio je prema njemu.
“Dobro jutro, gazda.”
“Dobro jutro, Hocine. Onda, što ima novo?”
“Sve je mirno, jako mirno. Ništa posebno.”
“Je li ona tu?”
“Da, gazda. Vratila se prije dva sata. Pješice se vratila, cipele je nosila u ruci.
Rekao sam joj da nije pametno što noću tako sama hoda. Svakakvi probisvijeti se
vucaraju naokolo, ali kaže da je nije briga. Da joj se ništa ne može dogoditi.”
Omar je iz džepa izvukao kovanicu i gurnuo je u Hocineovu žuljevitu ruku.
“Popij kavu, stari moj. I prestani pušiti. Loše izgledaš.”

Otvorila je vrata i Omar je ugledao njezine gležnjeve. Nježne i preplanule. Opazio

je ranicu koja je krvarila. “Ozlijedila si se?”
“Nije ništa. Nove cipele. Jesi li gladan? Hoćeš kavu?”
“Poslije. Idemo malo odspavati.”
Prošao je kroz hodnik i ušao u sobu. Skinuo je sako i košulju pa legao, bos i
u potkošulji. Mali bijeli pas kovrčave dlake ispružio se na sagu.
“Nemoj zatvarati kapke na prozorima.”
Omar je tvrdio da voli tu sobu zbog sunca koje je u nju prodiralo već od ranog
jutra i grijalo kosti, čak i usred zime. Govorio je da je lijepo tako spavati, omotan

117
 Knjige.Club Books

sunčanim zrakama, poput starog mačka ili guštera na zidu kuće. A zapravo, bojao
se mraka. Bojao se kao malo dijete. Bojao se zatvoriti oči. Omar se bavio opasnim
poslom. Svakoga dana riskirao je život, ali ničega, stvarno ničega nije se užasavao
toliko koliko onog trenutka kad bi mu kapci postali teški, tako teški da više nije
mogao odoljeti snu. U snovima se borio protiv noći i osjećao je kako se nešto miče
u dubokoj tmini, naslućivao je šuljanje grabežljivca, opasnost od napada iz tame.
Liječnik ga je upozorio. Tonuo je u sljepoću. To je bilo neminovno, a bolest
nikakvo liječenje nije moglo zaustaviti. Svijet će za njega uskoro biti samo tamno,
neprozirno prostranstvo, a život beskrajno putovanje vlažnim podzemnim
prolazima uz krtice, zmije i štakore. Bez ikakvog svjetla.
“Ono što ne vidimo, to i ne postoji.”
“Što si rekao?”
“Ništa. Selma, lezi pored mene. Hajmo malo spavati.”

Selma nije mogla zaspati. Imala je grčeve u želucu, a u ustima kiseli okus. Htjela
je ustati, dugo se tuširati, nešto pojesti, no ostala je ležati pored bratova tijela.
Pogledala ga je, svog starijeg, mršavog brata, čije je lice i u snu izgledalo
nervozno. Držala ga je za ruku. Samo je tako mogao spavati, s rukom u njezinoj
ruci, a na dlanu je osjećala Omarovu hrapavu i ljuskavu kožu. Dobila je natrag
svog brata i nije mogla, a da ne pomisli kako je Mouilala Omara pogurnula prema
njoj. Cesto je spominjao njihovu majku. Djetinjstva se prisjećao s nježnošću, s
blagošću kakvu Selma kod njega nije pamtila. Prestrašila se kad joj je pokucao na
vrata nekoliko tjedana nakon što se doselila. Pomislila je da ju je došao kazniti,
odvratiti, za kosu odvući u okrilje obitelji. No bez riječi je obišao stan, sa psićem
pod rukom. Minijaturna kuhinjica gledala je na dvorište. Salon s plavim sofama,
stolom od crno lakiranog drva na kojem je dominirala velika kristalna zdjela puna
kutija šibica. I soba okupana suncem. “Znači, tu živiš?”
Mouilala ju je upozorila. Žene moraju biti strpljive. Muškarci se s vremenom
smekšaju. Stareći, postaju sentimentalni i utjehu traže u naručju sestara ili
ljubavnica. Mouilala se nije prevarila, a Omar je nekoliko puta tjedno posjećivao
Selmu. Tražio je da priprema jela iz djetinjstva: juhe od suhoga graška i tajine od
mrkve. Poklonio joj je gramofon pa su zajedno slušali Fayrouzine i Asmahanine
pjesme. Molio ju je da se šminka kao ta sirijska diva, s crno obrubljenim očima, i
volio ju je promatrati koncentriranu ispred ogledala sa štapićem za nanošenje
kohla u ruci.
Najprije ju je naučio govoriti. Subjekt, predikat, objekt, onako kako su im to
ponavljali profesori u francuskoj školi. Poučio ju je jednoj novoj gramatici.
Gramatici neizrečenoga, insinuacija, straha i nadziranja svih od svakoga. Naučio
ju je da ne vjeruje telefonima, bliskim prijateljima, metaforama. Neprestano joj je
ponavljao: “Dobro slušaj i drži jezik za zubima. Ono što prešutiš, pripada
tebi. Ono što izrekneš, pripada tvojim neprijateljima.” Kupio joj je mali rokovnik
s koricama od crne kože, u koji je Selma do kraja života kratko bilježila, samo
118
 Knjige.Club Books

njoj znanim šiframa, ono što joj se svakoga dana događalo. Jednom prilikom
ispričala mu je o stjuardesi s kojom se družila. Ljudi su je zvali “zračna grofica”
jer se djevojka pravila važna i mirisala na parfem kupljen u Parizu. U prtljazi
je donosila časopise i zabranjene knjige, a kod nje su se okupljali na tajnim
čitanjima. Omar je toga dana Selmu nježno pomilovao po glavi, kao kad psu
zahvalimo na donesenom štapu.
Njezin brat konačno je igrao ulogu koja se od njega očekivala. Štitio ju je.
Selmin život nije bio bez opasnosti i prije nekoliko mjeseci imala je problema
zbog žestoke ljubomore jednog ljubavnika. Bio je potomak šerifske obitelji i po
čitave dane pušio je lule kifa, od čega bi postao nasilan i paranoičan. Maltretirao
je Selmu. Postavljao joj je pitanja dok je prodirao u nju. Tjerao ju je da mu kaže
koga je vidjela, što je radila i je li poželjela nekog drugog muškarca, makar samo
potajice. Jedne večeri, u napadaju gnjeva, žiletom je razrezao svu Selminu odjeću.
Omar ju je zatekao kako jeca na krevetu, usred razderanih haljina i bluza od
muslina. “Budi sretna što nije na tebi isprobao oštricu. Sigurno zna da si mi
sestra, pa se nije usudio.” Da, znala je da je zaštićena, ali taj osjećaj sigurnosti
miješao se s gorčinom i sa žaljenjem. Omar više nije bio onaj strogi brat od nekoć,
pun prijekora. Više je nije tukao, ali i dalje joj je naređivao. Pazi kako se ponašaš.
Smrdiš na cigarete. Nemoj se smijati tako glasno. A što ćeš ti na toj zabavi? Obriši
taj ruž, onaj drugi ti bolje stoji. Govoriš koješta.
Očiju uprtih u strop, mislila je: “Mrzim ih, sve ih mrzim. Da ih barem više
nikad ne vidim.” Sinoć je grlila ljude, smijala se i plesala zadižući malo suknju.
Izgovarala je “Volim te”, “Obožavam te”, a zapravo je to dobacivala samo zato
da i njoj kažu nešto lijepo. Večer je počela u baru Hotela Hassan i nastavila se u
kabareu koji je držala nekadašnja prostitutka Korzikanka. Veselo društvo u ponoć
je otišlo do stana nekog ministra čija žena za tu garsonijeru nije znala. “Moram to
spomenuti Omaru, ali možda već i zna.” Ministar je volio ugošćivati prijatelje i
pozivao je, za zabavu, grupicu veselih i povodljivih žena. Stjuardese, frizerke,
kozmetičarke i plesačice. Bez jedne od njih posebno nije mogao. Bez gatalice s
podljevom ispod desnog oka, čitave noći bacala je karte i tiho govorila. Nijednu
odluku nije donio, a da se s njom nije posavjetovao. U ovome času bio je
nervozan. Čitav grad pričao je o aferi s Pan Amom i o uhićenju poslovnog čovjeka
optuženog za pokušaj korupcije pri projektu opremanja hotela. Smijenjeni su
ministri i visoki državni službenici. Kružile su glasine o neizbježnim uhićenjima.
Kralj je na televiziji izjavio: “Tajna uspjeha je moralni integritet.” A cijela zemlja
prasnula je u smijeh.
Gledajući ih na tim zabavama, nasmijane i lijepo uređene, moglo se pomisliti
da su te žene moćne. Da je svijet pod njihovim nogama. No bez muževa one nisu
bile ništa. Životi su im ovisili o milosti ljubavnika. Pukovnika i generala,
biznismena i sinova velikodostojnika, plejboja koji su, kad bi im puhnulo,
sjedali u avion i odlazili do Londona ili Rima. Selma je bila jedna od njih. Iz
Meknèsa je otišla prije dvije godine. Hind Benslimane, nekadašnja razredna

119
 Knjige.Club Books

kolegica, rekla joj je da u glavnom gradu postoji edukacija za frizerke. I Selma je

onamo otišla drugoga dana po svom dolasku. Vlasnica salona primila ju je s
oduševljenjem. Uzela ju je za ruke i prinijela ih tako blizu lica da je Selma
pomislila da će ih poljubiti. Ushićeno je rekla: “Imaš najljepšu kožu koju sam ikad
vidjela.” Svake večeri djevojke koje su radile u salonu bacale su u vreće za smeće
duge pramenove kose. Rezale su ih starim plastičnim lutkama, a ponekad i sebi.
“To je zbog policije. Kopaju po smeću.”
Selma je ubrzo shvatila da se tu ne radi o fen-frizurama i manikiranju i da
klijentice uglavnom rade za gazdaricu. Tijekom dana ženske su dolazile u salon i
provodile sate u tračanju rašpajući nokte. Depilirale su jedna drugu i povjeravale
se, raširenih nogu, nanoseći vosak na venerin brijeg. Navečer su sve zajedno
odlazile u klubove i restorane u Rabatu. Gosti su ih ondje znali po imenu. Vlasnici
diskoteka plaćali su im proviziju.
Selma je plesala po stolovima noćnih klubova glavnoga grada. Do jutra je
plesala u Jour et Nuit, u Sphinxu i u Cageu, a muškarci su je vrtjeli na plesnom
podiju. Selma je odmor provodila u vilama Cabo Negroa i kupala se u
Sredozemnom moru. Skijala je na stazama u Oukaimedenu i čak spavala u hotelu
La Mamounia. Sljedećeg proljeća ići će u Club Med, gdje će prstima jesti debele
sočne škampe. Selma se odijevala u najboljim buticima u središtu grada. Vozači
njezinih ljubavnika dovezli bi je onamo i poslije se vratili platiti u gotovini svilene
haljine, bluze, donje rublje iz Pariza. Selmine cipele bile su usklađene s haljinama,
a svoje cigarete Marquise i ruž za usne nosila je u kožnatim torbicama.
Selma je maštala o putovnici i o avionskoj karti. Molila se da je neki od
njezinih ljubavnika jednom odvede u Pariz ili u Madrid. No zasad je trebala ostati
razborita. Ne treba previše tražiti, čak ni previše pričati, treba znati u isto vrijeme
ostati i diskretna i zabavna, frivolna, ali ne i vulgarna, priznati da je kurva i pustiti
da svjetske žene budu u središtu pažnje. Morala se pretvarati da ništa ne
zna, glumiti nevinašce, preplašenu djevicu. U početku je vodila ljubav otvorenih
očiju, i neki su se muškarci uvrijedili. To im se nije sviđalo, mislili su da je
nepristojna. Zato bi legla na bok, ruku muškarca položila na svoju dojku i, dok bi
on ulazio u nju, zurila u prozor ili u zid. Nije im se sviđalo ni kad bi govorila, kad
bi im rekla što voli. Neki su se razljutili: “Pa nećeš me valjda ti učiti što trebam
raditi.” Hinila je pokornost. Naučila se ponašati kao one kuje koje legnu na leđa,
isplaze jezik i traže da ih se pomiluje. Nije se pretvarala samo da je pokorna, već
i pitoma. Nije glumila žudnju, ne, to nisu voljeli, samo je tihim stenjanjem glumila
iznenađenost. Znala je, međutim, što joj pričinjava užitak. Na koji način i
kojim kretnjama može svome tijelu dati osjećaj nevjerojatne lakoće. Od vrhova
nožnih prstiju do korijena kose bila je tek dah, oblak pjene, liker koji se lagano
spušta niz grlo i grije ju. Svršavala je kad je bila sama.

Djevojke su se često svađale. Oko toga koja će dobiti najljepši komad nakita. Koja
će u grudnjak sakriti najdeblji snop novčanica. Koja će kao dar dobiti mali stan ili

120
 Knjige.Club Books

automobil. Potezale se za kosu, vrijeđale. Jednom je čak neka djevojka suparnici

u lice bacila vrući umak iz tajinea s krumpirom. Mrzile su se pa se mirile.
Nisu, zapravo, imale nikoga drugoga na koga bi mogle računati. Davale su jedna
drugoj adresu neke žene koja je izvodila pobačaje ili ime gada koji je volio udarati
dok je ševio. “A čak ni ne plaća dobro. Ako hoćeš moje mišljenje, ne isplati se.”
I sve su pile. Jer zabave su se redale, a sve su bile iste i nije u tome bilo radosti.
Pile su, a prošle večeri Selma je pila i više nego što je bilo pametno. Htjela je
ugoditi ministru koji se hvalio da ima uvezenog šampanjca i viskija i pucnuo je
prstima svaki put kad bi pozivao mladu služavku da im donese leda.
Pila je sinoć, premda je znala da od toga postaje zla, nepravedna, da uvijek
počne trabunjati. Alkohol ju je branio od srama i poticao na sve nevjerojatnije
stvari, pa je pretjerivala. U dva ujutro služavka je izašla iz kuhinje. Jedna gošća
šapnula je Selmi na uho: “Već izgleda kao prava mala kučka, ne čini ti se?” Selma
se zapitala je li i curetak policijska doušnica. Možda prisluškuje navratima, a
kad svi odu, telefonira policiji i podnosi izvještaj. Selma neće spomenuti alkohol.
Omaru neće priznati da joj je bilo zlo. Povukla se u neku prostoriju u dnu stana i
legla na pločice, noge je podigla na zid. Suknja joj se povukla, vidjele su joj se
svijetlozelene čipkaste gaćice.
S vremena na vrijeme iz trbuha joj se podizao grč, pa bi štucnula kao da će
povratiti, ali ništa nije izlazilo. Proizvodila je onakav zvuk kao pas kad ga guši
kost. Nadala se da će netko naići, a onda se pak molila da ostane sama, da je
zaborave, da zabava završi i da nitko ne uđe u tu prostoriju koja je, sudeći po
neredu koji je u njoj vladao, služila kao spremište. Zaspala je s nogama
privučenima na prsa i glavom na pločicama. Netko ju je prodrmao: “Hajde,
diži se”, pa je otvorila oči. Podigla se na ruke i koljena. “Idi sad kući.”
“Idem, idem”, i krenula je prema vratima stana koja je nepoznat netko
zatvorio za njom.
Više joj nije bilo mučno, ali ono što se u njoj sada podizalo bio je gnjev,
štoviše mržnja. Mrzila ih je i prokleti bi ih mogla. Voljela bi da ih nikad više ne
sretne, da umru, i da zauvijek zaboravi što od nje čine. Patetičnu glumicu koja
vrišti u lošem filmu. Čula je samu sebe kako ponavlja iste rečenice, iste šale, i sad
kad se otrijeznila, sjetila se da je netko, najzlobniji među njima, umornim tonom
rekao: “Da, znamo, to si nam već ispričala.” Kao da joj je pljunuo u lice, kao da
joj je priprijetio i insinuirao kako je postala previše dosadna da bi je i dalje
pozivali.
Selma ih je mrzila, a opet, čim više ne bi bila s njima, čim bi prošao dan, a da
joj se nitko od njih ne javi, hvatala ju je tjeskoba. Donosila je odluke. Vjerovala
je da je u stanju nekako se odreći svega i maštala je o tome da postane odrasla,
pametna i razumna. Da pronađe pristojan posao, u uredu ili butiku u gradskom
središtu. Nikome više ništa ne bi dugovala i nitko je ne bi nadzirao. Brinula bi se
o svom domu, provodila duge večeri pred televizorom ili pušeći u kadi. Zaklinjala
se da će češće posjećivati kćer i da će ju jednoga dana povesti sa sobom, dovesti

121
 Knjige.Club Books

u ovaj stančić, u kojem će čak i spavati zajedno. Od pomisli na Sabah stiskao joj
se želudac. Svoju kćer nije uspijevala voljeti i nije se mogla suzdržati da na nju ne
gleda kao na nepriliku, neizbježno zlo. Sabah joj je oduvijek bila smetnja. Još dok
ju je nosila u trbuhu, dok je u njoj rasla, doživljavala ju je kao prokletstvo,
prepreku svojoj samoći. Muškarci to ne mogu razumjeti. Tu tendenciju drugih da
vas zaposjednu iznutra. Tu želju da se u vas uvuku i da vama ovladaju. Fetusi koji
rastu u utrobi. Spolovila koja u vas prodiru i žele da budete što dublje i vlažne kao
tropska džungla. “Žene su”, pomislila je, “poput onih zemalja kojima haraju
vojske, pale im polja, sve dok stanovnici na koncu ne zaborave svoj jezik i svoje
bogove.”
A onda bi zazvonio telefon, zvali su je na zabavu, i težina u prsima je nestala.
Skakala je od veselja, otvarala ormar i na krevet bacala haljine i svilene kombinee.

122
 Knjige.Club Books

siječnju 1971. Mehdi je položio stručni ispit za financijskog inspektora

U kao najbolji kandidat. U grupi je bilo samo pet studenata Marokanaca.

Trojica su bila iz Feza, jedan iz Casablance i još jedan iz Rabata. Postavili
su ga na čelo porezne uprave. Smjestio se u prostranom uredu na četvrtom katu
zgrade u središtu grada. Janine, njegova tajnica, bila je udana za Marokanca kojeg
je upoznala na fakultetu u Lyonu. Bila je dobra tajnica, stroga i organizirana, no
Mehdi ju je izbjegavao. Kad bi se našli u istoj prostoriji, nije ju gledao u oči. Od
nje mu je bilo neugodno. Mrzio je njezine duge crvene nokte kojima je vrlo brzo
prebirala po pisaćem stroju. Iritirali su ga njezin glas i način na koji bi duboko
udahnula prije nego što započne beskrajan razgovor. Razgovor koji je ustvari
vodila sama sa sobom jer je odgovarala na pitanja koja je postavila, a sugovorniku
nije davala priliku da se uključi. Mehdi joj se obraćao kroz napola otvorena vrata
svog ureda ili je na mali diktafon snimao razne naloge. Janine mu se obraćala s
“gospodine direktore”, a tako ga je oslovljavao i Simo, čuvar. Mehdi je mislio da
će mu biti neugodno od takve vrste poštovanja, tih pokornih gesta, načina na koji
mu je pridržavao vrata, obarao glavu, svemu povlađivao. Kad bi parkirao
ispred zgrade, Simo bi pritrčao. Pričekao je ispred automobila, a zatim ga slijedio
do ulaza u zgradu, otresajući ponekad vršcima prstiju prašinu s Mehdijeva odijela.
U početku je Mehdi svaki put ugurao novčanicu u ruku starca koji je zaudarao na
sardine i nečistoću te srdačno odgovarao na blagoslove kojima ga je čuvar
obasipao. A onda se umorio od tisuću puta ponovljene predstave. Više se
nije uspijevao nasmiješiti tom odanom i poniznom čovjeku koji se svakoga dana
trudio izvući od Mehdija koju paru za pivo u baru pored glavne tržnice.
Mehdi nije uživao u provođenju vlasti ni kad bi primijetio strah ili poštovanje
koje je pobuđivao u ljudima oko sebe.
Od jutra do večeri razmišljao je samo o poslu. I dalje je bio kao marljiv
školarac, opsjednut željom da udovolji profesorima, i utuvio si je u glavu da će
provesti reformu ove službe te od nje napraviti uzor učinkovitosti i modernosti.
Prigovarao je zaposlenicima ne bi li ih istrgnuo iz letargije u kojoj su vegetirali.
Gotovo svakoga dana slao je dopise ministarstvu pod kojim je njegova služba
djelovala i predlagao inovacije, fiskalne reforme, obrazovne seminare za
zaposlenike. Nekadašnji prijatelji s fakulteta smatrali su ga prodanom dušom i
izdajicom. Odustao je od sna da napiše knjigu, da postane čuveni sveučilišni
profesor, i sada je morao dokazati da je u pravu. Želio ih je uvjeriti, kao i samoga

123
 Knjige.Club Books

sebe, da se sustav može promijeniti iznutra, a da čovjek ne skrene s pravoga puta,

da se ne okalja.
Radno mjesto u poreznoj upravi nije mu donijelo očekivano zadovoljstvo.
Mehdi je morao podnositi ravnodušnost nadređenih, ali i jadikovke, suze, a
ponekad i vrisku poreznih obveznika. Svi su govorili da su oštećeni, neshvaćeni.
Na Mehdijevo hladno držanje gnjevno su reagirali, njegovu nepopustljivost
smatrali su zapadnjačkom osobinom. Taj šef porezne uprave možda je i
bio Arapin, ali ponašao se kao bijelac. Nije prihvaćao kompromise, kuverte,
objašnjenja. Kad bi opazio snop novčanica skriven između dva lista papira, pitao
je strogim glasom: “Što je ovo? Samo vi to uzmite natrag. Pravit ću se da ništa
nisam vidio.” Obveznici su se ljutili. Prijetili su mu da će se obratiti nekom
moćnijem od njega i hvalili se da znaju ljude u palači koji će ga već kazniti, njega,
malog posranca koji je nitko i ništa, zato što se usudio s njima tako postupati.
Znalo se dogoditi da mu u ured dođu ugledni i uvaženi starci iz provincije.
Muškarci u dželabama od grube vune i narančastim turbanima začuđeno su
gledali tog mladog Marokanca u košuljama s manšetama. Izgledali su kao da ne
shvaćaju ništa od onoga što im Mehdi govori, a sjećali su se da su i Francuzi na
isti način od njih dobivali što su htjeli. Papirologijom. Prokletom papirologijom i
velikim riječima koje nisu znali pročitati i koje su ih ponižavale. Papirologije su
se bojali više nego naoružanih četa. Ništa ih nije zbunjivalo više od toga. Mehdi
se sramio. Sramio se zato što se osjećao toliko drukčijim od tih ljudi koji su ga
podsjećali na njegova oca Mohameda, s kojim više nije imao nikakve veze.
Poigravao se s dugmadi na manšetama i smiješio im se. Govorio je: “Jamne
će vam objasniti sve što trebate napraviti. Dobro?”
Jednoga dana Mehdi je zatražio da se provede fiskalna kontrola nad
obveznikom koji je plaćao vrlo malo poreza s obzirom na svu imovinu i prihode.
Pokrenuo je istragu, proučio dosje i bez poteškoća je mogao dokazati da je čovjek
već godinama varao na porezu. Zvao se Karim Boulhas, ali u čitavoj zemlji znali
su ga kao “kralja sardina”.
Potomak bogate trgovačke obitelji, Boulhas je upravljao najvećom tvornicom
konzervi u zemlji, u luci u gradu Safiju. Tijekom posljednjih godina ulagao je u
nekretnine, pokupovao zemljišta i namjeravao sagraditi hotel, uvjeren da u
turizmu leži budućnost Maroka. Mehdi je naložio da ga se pismeno obavijesti i s
užitkom je zamišljao kako će varalica reagirati na golem iznos koji su potraživali.
Radilo se o milijunima dirhama. Karim Boulhas pojavio se u sjedištu porezne
uprave jednog rujanskog poslijepodneva. Vrućina već mjesecima nije popuštala.
Janineine su se punđe objesile, a kad bi razdvojila prekrižene noge, zvučalo je kao
da se nešto odljepljuje. Ušao je u Mehdijev ured u pratnji mlade djevojke,
debeljuškaste i stidljive. Masnu crnu kosu splela je u pletenicu koja joj se spuštala
do stražnjice. Kapljice znoja iznad gornje usne skupljala je prelazeći polako
jezikom ispod nosa.

124
 Knjige.Club Books

Razgovor je započeo pristojno. Karim Boulhas upitao je Mehdija odakle je.

Rekao je da poznaje neke Daoude, porijeklom iz El Jadide. Jesu li u rodu? Mehdi
je odgovorio da nisu. Bezizražajna lica, upirao je pogled u sugovornika ne
pristajući na prešutna pravila klijentelizma. Boulhas se znojio, pa je maramicom
prešao preko sjajna čela. Mehdi mu je pružio papir ispisan brojevima. Boulhas je
bacio pogled na dokument i žustro ga odgurnuo. “Oh, ali ja brojeve uopće ne
razumijem! Vi ste učen čovjek. Kako se ono kaže, vi imate znanje, a ja imam
novac. Mogli bismo se dogovoriti.” Dodao je pokazujući prema djevojci: “Ovo je
moja kći. Ima osamnaest godina.” Mehdi nije odmah shvatio. Pomislio je da
Boulhas želi pobuditi sažaljenje ili jednostavno promijeniti temu. Navesti ga
na sentimentalan teren kao što su obveznici često činili. “Draga je ona”, ponovio
je Boulhas. Mehdi je tada primijetio da mu se djevojka smješka. Crte lica bile su
joj proste, zubi krivi, ali imala je nešto ranjivo i tužno, što je dirnulo Mehdija.
“Pa razumijemo se, zar ne?” nastavio je Boulhas. “Vi ste još mladi, puni
života i sigurno se iscrpljujete od posla. Vidi se da niste tip koji gubi vrijeme na
zabavu. Htio bih vam pomoći, shvaćate?"
Mehdi se dublje naslonio. Djevojka je ruke držala pristojno na koljenima.
Krotka poput mule, sva posvećena planovima koje su drugi za nju imali, navikla
na sve pristajati i pokoravati se. Podigla je prema njemu lijepe ljubičaste oči.
“Maria, pozdravi gospodina”, zapovjedio je otac.

125
 Knjige.Club Books

ehdiju je narednih dana stigla poruka od nadređenih. Karim Boulhas

M bio je utjecajan čovjek i nikakav skandal nije dolazio u obzir dok zemlja
prolazi kroz teško razdoblje. “Računam na vas, gospodine Daoud, da
ćete znati pronaći rješenje koje će zadovoljiti obje strane.” Boulhas je više puta
dolazio u Rabat. Simou i Janine donio je kutije pune konzervi inćuna i sardina.
Mehdi je kroz vrata čuo kao se njegova tajnica hihoće. Morao je priznati da je
Boulhas bio simpatičan i vedar čovjek čijem je dobrom raspoloženju bilo
teško odoljeti. Kad mu je Mehdi rekao iznos koji će morati platiti, Boulhas se
udario po čelu: “Sine moj, pa zar me želiš uništiti? Ne, ne, moraš ponovno
izračunati. Ja želim platiti dug, rekao sam ti, ali ne mogu dopustiti da mojoj djeci
otmeš kruh iz usta. Moraš biti razuman, ya ouldi.31”
Pokazalo se da je Boulhas odvažan biznismen. Kako je s njim morao provoditi
dosta vremena, Mehdi se zainteresirao za njegove projekte. Boulhas je bio
ambiciozan i lukav i nije imao namjeru čitavog života proizvoditi riblje brašno i
konzerve. Jasno, bio je ponosan što su mu se proizvodi prodavali u Francuskoj,
Španjolskoj, Tajlandu i planirao je uskoro početi izvoziti u SSSR i Poljsku. No
ustvari je želio sagraditi hotele s bazenima i luksuzna odmarališta za Europljane
u potrazi za suncem. U lipnju 1971. potpisali su sporazum i Boulhas je bio tako
zadovoljan da je pozvao Mehdija u obilazak postrojenja u luci u Safiju. “Ne želim
ništa čuti. Sutra po tebe šaljem svog vozača. I obuci nešto drugo, ne ta
buržujska odijela. Na ribarskom brodu ti ne trebaju lakirane cipele.”
Sutradan, u šest poslijepodne, Boulhasov vozač zaustavio se pred poreznom
upravom. Mehdi je sjeo u automobil u tamnom odijelu i zakopčanih manšeta.
Satima su se vozili lošom cestom i Mehdi je nekoliko puta pomislio da će izazvati
nesreću. Vozač je vozio punom brzinom ne vodeći računa o cestovnim
propisima i pretjecao je kamione na uskoj dvosmjernoj cesti u situacijama
bez ikakve preglednosti. Neprestano je trubio i psovao druge vozače, tako da je
Mehdi bio na rubu živaca kad su konačno stigli do Safija. Prvi put našao se u ovoj
nekadašnjoj portugalskoj trgovačkoj ispostavi i bio je razočaran što su stigli noću,
pa se nije mogao diviti impozantnoj tvrđavi pored oceana. Čim su zašli u četvrt
Djorf el Youdi, snažan riblji vonj uvukao se u automobil.

31
Sine moj (arap.). (op. prev.)

126
 Knjige.Club Books

Mehdi je pred kavanom ugledao krupnu Boulhasovu siluetu. Nosio je kaki

hlače od lanenog platna, debeli vuneni prsluk i gumene čizme. Sjeo je u automobil
pored Mehdija i prasnuo u smijeh: “Pa dobro, sine moj, nisam li ti rekao da obučeš
nešto udobnije? Idemo u ribolov, tako ti svega, nećemo se šepiriti na koktelu u
prijestolnici!” Boulhasova tvrtka imala je svoje ribarske brodove i Mehdi se popeo
na jedan od njih, u čizmama koje mu je posudio kapetan ribarice. “Mi smo ionako
bosi.” Dok su ljudi pripremali kružnu ribarsku mrežu, crvenu i tristo metara dugu,
Boulhas je visokog državnog službenika uvukao u kabinu. Poslužio mu je čaj,
otvorio konzervu sardina koje su se kupale u ulju. “Ovdašnji ljudi dugo su se
bojali oceana. Moj djed, pokoj mu duši, pričao je o tome svakojake legende.
Govorio je da seljaci zaziru od kraja uz obalu. Ti siroti glupani vjerovali su da je
voda teritorij duhova i opakih čudovišta. Ovi ovdje”, dodao je pokazujući
užurbane ribare, “nisu loši. Ali daleko je to od Španjolaca ili Portugalaca, vjeruj
mi.” Objasnio je Mehdiju da namjerava uskoro kupiti veći brod na kojem će
odmah moći zamrznuti ulov pa otploviti dalje, na otvoreno more. Imat će također
i jedan od onih ultrazvučnih uređaja, onaj sonar kojim će pronalaziti jata riba i na
ekranu otkrivati reljef morskog dna. Brod je isplovio. Ribari su hodali po drvenoj
palubi, a Mehdi je promatrao njihova golema stopala puna rana, crne nokte
izjedene solju. Grad je nestao iza njih, a ribari su se bacili u potragu za
jatima srdela. Locirali su ih slijedeći skupine dupina i jata morskih ptica ili su na
površini vode tražili ljeskanje ribljih krljušti. Zapjevali su. Tu pjesmu Mehdi
nikad nije čuo i začudilo ga je kako je vesela i harmonična. Glasovi muškaraca
nagnutih preko ograde bili su snažni i jasni.
“Pronašli su ih!” rekao je Boulhas. Pričvrstili su kraj mreže za pomoćni
čamac, u koji su se ukrcali kapetan i još jedan ribar, pa su je polako odvukli do
mjesta na kojem su primijetili srdele. Zatim je brod počeo lagano kružiti. Boulhas
je Mehdija odveo u potpalublje u prednjem dijelu broda, gdje su promatrali kako
se u spremište prelijevaju silne količine riba. Kapetan, koji se vratio na
brod, lupnuo je Mehdija po leđima. “Nije li to lijepo?” A Mehdi je pomislio kako
je doista lijepo, ljepše od mnogih stvari koje je vidio u životu. Svitalo je i voda je
poprimila žutu nijansu koja ga je podsjetila na polja pšenice u svjetlosti kolovoza,
one godine kad je posljednji put vidio Aïchu. Stegnulo ga je u srcu. Mora joj
pisati. Mora joj sve ovo ispričati.
Krenuli su prema Safiju. Kapetan je radiom najavio njihov povratak, a kad su
uplovili, lukom je odjeknula prodorna zvonjava. Tvorničari su na taj način
prizivali sve radnike. Kamioni bi se uputili po seljakinje u nasadima kapara ili
žitnim poljima kako bi došle zaraditi koji dirham. Mehdiju se spavalo i bilo mu je
hladno. Volio bi da se mogao ispružiti u svom krevetu, pod debelim pokrivačem,
i sanjati o dupinima čija su tijela blistala na mjesečini. No Boulhasu nije padalo
na pamet da ode spavati. “To ti je pravi život, sine moj! More, ribarenje, a ne ono
uredsko životarenje koje ti trpiš. Samo me dobro slušaj i vidjet ćeš, nas dvojica,
zajedno, mogli bismo stvoriti carstvo!” Sjeli su u kavanu i Boulhas je naručio
dvije zdjelice juhe od puževa, kavu i kruh. Unatrag nekoliko mjeseci Boulhas
127
 Knjige.Club Books

je često odlazio u Marakeš. “Svi misle da sam lud, ali uvjeren sam da je to pravo
mjesto. Grad u kojem je toplo čak i zimi, pa zar to nije kao u snu? Vjeruj mi, ako
sve napravim kako treba, bit će bolje nego u la Mamouniji i svi će htjeti doći k
meni. A i Španjolci su to prije nas shvatili. Franco je rekao: turizam, to je
budućnost. Da je posla svom narodu i dovoljno ti je vidjeti kako oni Andalužani
koji su prije deset godina dolazili raditi k nama sada otvaraju hotele koji su puni
Engleza i Nijemaca.” Glasno je podrignuo, oblizao ulje s vrhova prstiju i odvukao
Mehdija prema tvornici, preko puta kavane.
U golemom hangaru vladala je paklena buka. Radile su samo žene. Bilo ih je
najmanje dvjesto, možda i više. Radile su stojeći, u laganoj odjeći unatoč
hladnoći. Većinom su na nogama imale samo gumene sandale, a stopala su im se
namakala u slanoj vodi pomiješanoj s krvlju i ribljim iznutricama. Neke su na
leđima nosile malenu djecu koju su umirivale njišući se lijevo-desno ili
cokćući. Ljuske s riba strugale su vrlo žustro, a nadzornici su vikali kako
bi ubrzali tempo. Mehdi se osjetio glupo u svom odijelu, u vlažnim hlačama
uguranima u čizme. Strahovito mu se spavalo i nije razumio ništa od onoga što
mu je Boulhas objašnjavao. Nervozno se poigravao s dugmadi na manšetama, i
jedno je palo na pod. Vidio ga je kako sjaji među ribljim glavama na dnu plastične
kace. Htio se sagnuti i pokupiti malu dragocjenost koju si je poklonio
za imenovanje u poreznoj upravi, kad ga je nadzornik u bijeloj kuti slučajno
gurnuo i naredio ženama da pokupe otpatke. Mehdi je gledao kako se jedna
radnica saginje i podiže kacu s odbačenim ostacima. Udaljila se prema drugom
kraju pogona i Mehdi se nije usudio tražiti da mu vrate njegovo srebrno dugme.

Prije Mehdijeva odlaska Boulhas je inzistirao da svrate k njemu. Kralj sardina

živio je u velikoj kući izvan grada. Uveo je Mehdija u jedan od salona sa sofama
od sjajnog sintetičkog brokata. Boulhas je nekamo nestao, a Mehdi je ostao sam
pored stola prepunog jestvina. Bilo je kolača s bademima, briouata32 prelivenih
medom, keksića s anisom kakve je jeo kad je bio dijete. Prostorijom je
prošla služavka, koja je oborila glavu opazivši ga. Činilo mu se da je ondje već
satima i na koncu je ispružio noge i pustio da mu glava padne na jastučić. Samo
što nije zaspao, kad je ušla Maria. Djevojka ga je pozdravila i uzela tanjur sa
slasticama, koji je približila Mehdijevu licu. Uzeo je jedan kolačić, ali nije
zagrizao. Držao ga je u ruci i promatrao lice djevojke kojoj je duga crna pletenica
padala preko prsa. Rekao joj je da je umoran i ispričao se što se tako opustio
na sofi, s bosim nogama na sagu. “Znaš li kad će se tvoj otac vratiti?”
“Otac je otišao”, odgovorila je. “Rekao mi je da ti kažem da će te vozač odvesti u
Rabat kad god želiš. Želi da se ovdje osjećaš kao kod kuće. I da nikamo ne žuriš.”

32
Slatki ili slani trokutići od lisnatog tijesta, (op. prev.)

128
 Knjige.Club Books

Na tren je Mehdi pomislio kako će odmah ustati, zahvaliti na gostoprimstvu i

pojuriti prema vratima da potraži vozača. No Maria ga je molećivo gledala svojim
ljubičastim očima čija ga je nijansa fascinirala.
“Noćas ste bili u ribolovu?”
“Da, jesi li već bila na nekom očevom brodu?”
“O, ne!” nasmijala se. “Nisu ti brodovi za djevojke.”
Maria nije znala razgovarati. Slagala se sa svim što je Mehdi rekao. Upitao ju
je studira li, pa mu je objasnila da je završila gimnaziju i da sada pomaže majci
po kući. Htio je znati što voli. Glazbu? Kino? Slegnula je ramenima. “Voliš li
čitati?” Odgovorila je: “Ne znam.” Mehdi je konačno ustao i oprostio se. Kad je
sjeo u automobil, još uvijek je u ruci držao kolačić koji nije ni kušao.
Sjedeći na stražnjem sjedalu, razmišljao je kako ne bi bilo loše oženiti se
djevojkom poput Marije. Takva žena brinula bi se o njemu. Rodila bi mu lijepu
djecu. Povukla bi se u kuhinju kad bi imali goste. I vodila ljubav tiho stenjući,
zatvorenih očiju. Vratila bi ga korijenima. Za vrijeme ramazana, dok bi ležao na
sofi, čuo bi je kako grdi djecu i govori im neka pripaze da ne probude oca.
Maria kao da je govorila drevnim jezikom, koji je Mehdi nekoć razumio, a čije bi
sjećanje ona znala oživiti svojom nježnošću i krotkošću. I dok se opuštao i tonuo
u san, Mehdi je vidio visoku plavu ženu na rubu bazena na Aïchinoj farmi.
Okrenula se i pogledala ga. A onda je skočila.
Koncem lipnja 1971. Mehdiju je stigla pozivnica za proslavu kraljeva
četrdeset drugog rođendana, koja će se održati u palači u Skhiratu, s pogledom na
ocean. Ministar pod kojim je radila njegova uprava posebno je napomenuo koliko
je Njegovu Veličanstvu stalo do mladih stručnjaka u državnoj službi. Naglasio mu
je da mora doći u neformalnoj odjeći i da tom prilikom odijela i smokinge ostavi
u ormaru. “Cak su i ministri i generali dobili naredbu da se odjenu sportski.”
Mehdi se nikome ne bi usudio priznati, a pogotovo ne svojim bivšim
kolegama s fakulteta, da ga je taj poziv silno uzbudio. Još nikad nije ušao u neku
kraljevu službenu rezidenciju. Nikad nije bio na tako prestižnom primanju na
kojem će se okupiti svi diplomati, ministri, časnici i prijatelji kraljevske obitelji.
I evo, bio je jedan od njih. Odnosno, 10. srpnja, na dan rođendanske proslave,
stupit će u visoko društvo i pripast će klanu moćnika. Ono što ga je istovremeno
uzbuđivalo i uznemiravalo, nije bila raskoš palače, strogi protokol ili to što sasvim
sigurno nikoga neće poznavati. Ne, poput djeteta koje se sprema upoznati
filmskog ili glazbenog idola, Mehdi je bio opsjednut pomisli da će kralja vidjeti
izbliza. Glupo je to, ponavljao si je, pa on je čovjek kao i svi drugi, a vlast
kojom raspolaže ne čini ga ni posvećenim ni drugačijim od ostalih. No kad je
prolazio pored brojnih portreta Hasana II., svuda po gradu, govorio sije: “Uživo
ću ga vidjeti i možda s njim razgovarati. A on će me pozdraviti i ako mi se
nasmiješi, to znači da mi je budućnost osigurana.” Stidio se tih misli jer je znao
da su gadne i niske, ali nije se mogao suzdržati, a da se ne raduje i da ne pomisli
kako je odabran među tisućama drugih. Izabrali su baš njega. U najotmjenijoj
129
 Knjige.Club Books

trgovini u gradu kupio je bijele sportske hlače i blijedoružičastu košulju kratkih

rukava. Par kožnatih mokasina platio je čitavo bogatstvo te se otišao ošišati i
skratiti bradu.
Navečer dan prije proslave nikako nije mogao zaspati. Gušila ga je vrućina u
stanu, pa je noć proveo ispružen na krevetu pred otvorenom prozorima, čekajući
jutarnji povjetarac. Ustao je u šest sati. Nebo je bilo oblačno, što je nagoviještalo
pasju vrućinu. U osam se, već istuširan i odjeven, vrtio po salonu, nije bio u
stanju čitati ni bilo što raditi, čak ni sjediti na miru. Bojao se da ne zaspi na staroj
sofi pa da ne zakasni na ručak. Jedan ga je kolega upozorio. Ne treba doći ni
prerano - kako ne bi ispao nestrpljiv i smiješan - ni prekasno, pa time uvrijediti
kralja, koji će dati znak za početak objeda. Kad nervozu više nije mogao podnijeti,
Mehdi je zgrabio ključeve svoje Simce i odlučio krenuti. Malo ranije nego što
je potrebno, za slučaj da mu se pokvari automobil, a moći će i svratiti do Henrija,
čija se kućica nalazila blizu ljetne palače. Nije dolazilo u obzir da Mehdi u
kraljevu domu pije alkohol, ali zamolit će Henrija da mu natoči čašu bijelog vina,
koju će ispiti na terasi, što će ga opustiti.
Prošao je kroz grad i izašao na obalnu cestu u smjeru Skhirata. Čim je ostavio
Rabat za sobom, osjetio se spokojnijim, skoro kao da je na odmoru, i pomislio je
kako mu ta odjeća baš dobro stoji i kako će se Henri iznenaditi kad ga ugleda tako
elegantnog. S lijeve strane ceste grad je prepustio mjesto seoskom krajoliku. Pod
drvenim nadstrešnicama seljaci su prodavali povrće: paprike, luk, rajčice. Zatim
se pojavio ocean, blistao je na suncu, a u daljini Mehdi je ugledao žućkaste zidine
nekadašnje kazbe okružene palmama. Ispod nje vidio je stijene o koje se razbijala
uskovitlana pjena valova dok su bosonogi dječaci po njima skupljali srčanke i
rakove.
Parkirao je pred kućicom, čija su vrata bila otvorena. U salonu i kuhinji nije
bilo nikoga. Zazvao je, ali nitko nije odgovorio. Henrija je zatekao na terasi,
ispruženog u platnenoj ležaljci s otvorenom knjigom na koljenima. Spavao je.
“Henri?” Profesor je otvorio oči, a kad je prepoznao svog nekadašnjeg
studenta, lice mu se ozarilo.
“Mehdi? Kakvo krasno iznenađenje.”
Mehdi je spustio pogled na svoje preskupe cipele i pomislio kako neće
spomenuti ništa u vezi s kraljevim rođendanom. Henri je bio previše pristojan da
bi mu prigovorio ili izrazio bilo kakvo neodobravanje. No bio je siguran da bi ga
razočarao. Izgledalo bi kao da se prodao, postao izdajica, pokvareni buržuj.
“Čuj, ti si jako elegantan. I dobro ti stoji ta brada. Manje sličiš Karlu Marxu.”
Mehdi je pogladio bradu. “Da. Starimo, jelda? Monette nije ovdje?”
“Ne, ali svakog časa se trebaju vratiti. Malo si uranio.”
"Uranio?"
“Pa da. Otišla je na aerodrom po Aïchu. Ovdje će provesti ljeto. Nemoj mi
reći da nisi znao?”

130
 Knjige.Club Books

Mehdi je stigao sav napuhan i samouvjeren, a kad je čuo tu novost, imao je

dojam da splašnjava, da se mrvi i rastapa. Odjeća koju je nosio učinila mu se
smiješnom i prostačkom. Henri je sigurno pomislio da je radi nje, radi Aïche,
kupio te preuske hlače i tu košulju u kojoj je sada imao osjećaj kao da se guši.
Henri se izvukao iz ležaljke. “Oprosti, nisam ti ponudio ništa za piće. Noću
jako loše spavam, a po danu čim otvorim knjigu, zaspim. A da otvorimo bocu
bijelog vina?”
Mehdi je kimnuo. Jezik mu se zalijepio za nepce i nije mogao izustiti ni riječ.
Aïcha će doći. Za nekoliko minuta, možda za sat, pojavit će se ovdje, pred njim.
Što mu je to sudbina željela poručiti? Gledao je Henrija kako se vraća iz kuhinje
s bocom vina. Njegov nekadašnji profesor nešto je govorio, no Mehdi nije ništa
čuo. Misli su mu se sudarale. “Bilo bi bolje da odem”, pomislio je. “Ako sad ne
krenem, bit će prekasno.” Pitao se hoće li na rođendanskom primanju primijetiti
da ga nema. Hoće li ga ministar tražiti među uzvanicima, da ga predstavi kralju
kao mladog čovjeka pred kojim je sjajna budućnost. Ne, umirivao se Mehdi, imat
će važnijih stvari nego da se njime bavi.
“Baš je pravi dan odabrala, nije li?” nasmijao se Henri.
“Kako to misliš?” Mehdi je, mršteći se, zabrinuto pogledao svog profesora.
“Kraljev rođendan, u Skhiratu. Monette se bojala da neće moći doći do
aerodroma uz svu tu gužvu. Ponudio sam se da pođem s njom, ali nije htjela. Pa
znaš kakve su one.”
Ne, Mehdi nije znao. Ništa više nije znao. Nadušak je ispio čašu bijelog vina.
Osjetio je kako mu je hladna tekućina kliznula u prazan želudac. Ako se napije,
više neće morati razmišljati. Tada više neće biti uzmaka, neće moći sjesti u
automobil i pojaviti se pred dvorskom svitom. Pogledao je na sat. Bilo je skoro
jedanaest. Nekoliko sekundi zurio je u brojčanik. Potom je pružio čašu
Henriju, koji mu je dotočio vina.
“Nervozan si, je li?” Henrija je zabavljalo držanje njegova studenta, koje je
pripisao zaljubljeničkom uzbuđenju. Mehdi nije mogao mirovati. Sjeo je u
ležaljku, zatim ustao. Hlače su mu stezale trbuh, pa je ostao stajati, s čašom u ruci,
gledajući malo prema ulazu, malo prema oceanu. Nebo je bilo svijetloplavo,
gotovo bijelo, a njegova košulja mokra od znoja. Činilo se kao da ga ocean
uznemiruje svojim komešanjem i golemim valovima koji su se razbijali na plaži
uz gromoglasnu tutnjavu.
“Možeš mi posuditi kupaći kostim?”
“Želiš se okupati? Stvarno?” Mehdi je već raskopčavao košulju, nasred terase,
kao da je sam na svijetu.
“Čekaj, dođi sa mnom, dat ću ti kupaće gaće.”
Mehdi bi volio da mu je sve mogao ispričati. Volio bi da je imao hrabrosti od
Henrija tražiti savjet. “Hoće li joj biti drago što me vidi? Hoće li opet pomisliti da
sam joj postavio zamku? Reci mi, Henri, zamjera li mi još uvijek?” No nije rekao

131
 Knjige.Club Books

ništa, samo se zatvorio u kupaonicu. Svukao se, navukao kupaće gaće koje su
mu bile malo prevelike i spustio se na plažu, gdje mu je pijesak opržio tabane.
Potrčao je i bacio se u val koji se približavao. Svaki put kad bi podigao glavu iz
vode, morao je ponovno zaroniti kako ga valovi ne bi odnijeli. Stalno su nailazili,
sve veći, nosili su prljavu pjenu, poput sline oko gubice bijesna psa. Pokušao je
plivati, ali ni ruke ni noge nisu ga nosile. Noge su mu mlatile u prazno. Struja ga
je odnosila sve dalje i dalje od obale. Otvorio je kratkovidne oči. Pijesak i kućica
nestali su, ostalo je samo crno beskonačno prostranstvo uzavrele vode. Nije
vrijedilo odupirati se, pa se prepustio da ga valovi kotrljaju kao kamenčić na plaži.
Jednom rukom pridržavao je kupaće gaće, koje su mu skliznule na bedra. Nije
mogao doći do daha, ali nije se bojao. Pustio je da ga dubina povuče. Na koži je
mogao osjetiti bockanje pijeska i školjki. Sjetio se načina na koji je Aïcha plivala,
njezine ljupkosti i izdržljivosti. I ponovno mu se ukazala slika visoke plavokose
žene na rubu bazena, u ljubičastome kupaćem kostimu. Povremeno je uspijevao
izroniti, udahnuti zraka, onda bi ga opet progutalo, odnijelo prema dnu, povuklo u
strahovit vrtlog, kao u centrifugi. No ocean ga nije htio. I dalje je jednom rukom
držao kupaće gaće kad su ga valovi donijeli do obale, kose pune pijeska i šljunka.
Henri je bio ondje i pružio mu ruku.
“Baš si me uplašio. Skoro sam skočio u vodu da otplivam po tebe.”
“Sve je u redu”, odgovorio je Mehdi. “Struja je jača nego što sam mislio.”
Henri ga je omotao ručnikom pa su se vratili na terasu. Dovršili su bocu
bijelog i otvorili sljedeću. Mehdi je pušio, jednu cigaretu za drugom, čvrsto
stišćući filtar kažiprstom. Ondje, u palači, sigurno su već poslužili ručak. Kralj je
sjeo za svoj stol, sam, prema protokolu. Mehdi je sad već bio pijan. Kapci su mu
otežali, u glavi mu je bilo mutno i zadovoljno se osmjehivao. Ovo je bio
najljepši dan ikad. Ništa mu se nije moglo dogoditi. Sudbina je i dalje odlučivala
umjesto njega i trebao se samo pokoriti, prepustiti se, vjerovati joj, kao što je
vjerovao struji koja ga je donijela natrag. Kupanje ga je osvježilo i tijelo mu se
opustilo. Pogledao je na sat. Kazaljka se nije micala. Zaboravio ga je skinuti prije
nego što se bacio u vodu, pa više nije radio.
A onda je začuo zvuk automobilskog motora. Ženski glas. Monette je dozivala
Henrija da joj pomogne nositi kovčeg. Mehdi je imao osjećaj kao da je još ondje,
u oceanskim dubinama, i svi zvuci do njega su stizali izdaleka, utišani. Ostao je
sjediti u ležaljci leđima okrenut kući. Nije se mogao odlučiti da ustane. Činilo mu
se da će mu, u trenutku kad je ugleda, srce stati. Zato što je o njoj mislio, mučio
sam sebe, Aïcha je postala gotovo nestvarna, kao ona mitološka biča koja ne
možemo gledati u lice, a da se ne pretvorimo u stup soli. No doista je bila ondje.
Ravno pred njim. Podigao je ruku kako bi prekrio sunce koje ga je zasljepljivalo.
Bila je ondje, duga ravna kosa padala joj je na gola ramena. Nosila je crnu
haljinu s tankim naramenicama, pa je prvo pogledao u njezina mršava prsa, silno
dugi vrat i konačno u lice. Ustao je tako naglo da mu se zavrtjelo. Poljubila ga je
u obraz i u tom trenu, dok se saginjala prema njemu, morao se suzdržati da je ne

132
 Knjige.Club Books

zagrli. Da ne zaurla “Volim te” i “Oprosti mi, preklinjem te.” No rekao je samo
“Dobar dan” i nasmiješio se.
Monette je postavila stol. “A što je s nama, imamo li i mi pravo na malo vina
ili ste sve popili?” Bojala se da se neće moći vratiti. “Postavili su barikadu odmah
poslije palače. Vojni kamioni na cesti stoje poprijeko. Izgleda da su zaustavljali
sva vozila iz smjera Rabata. Ali nas su propustili. Valjda smo ostavile dobar
dojam.”
Mehdi je za ručkom vrlo malo govorio. Lakonski je odgovarao na Henrijeva
pitanja o svom položaju u poreznoj službi i novim odgovornostima. Aïcha ga je
pitala piše li još uvijek, i Mehdi se zbunio. Kratko je odvratio: “Čim budem imao
vremena, opet ću se baciti na pisanje.” Povremeno je podizala pogled prema
njemu i ozbiljno ga promatrala. Doimala se manje sramežljivom nego prije, imala
je više samopouzdanja. Pila je i jela s tekom. Monette joj je dobacivala značajne
poglede, a Mehdi je pomislio da mu se rugaju. Aïcha je pričala o Strasbourgu,
ponavljala “David ovo, David ono”, kao da joj je taj prokletnik postao prijeko
potreban za život. Uostalom, David je bio u Španjolskoj s roditeljima i možda će
joj se ovdje pridružiti u kolovozu. “Rado ćemo ga primiti”, nasmijala se Monette.
“Zar ne, Henri?” Bez riječi je kimnuo. Promatrao je Mehdijevu ruku s dugim
prstima koji su već neko vrijeme lupkali po drvenom stolu.
Mehdi je osjetio da bi svakog trena mogao eksplodirati. Pijanstvo se
pretvorilo u srdžbu i požalio je što je ostao, što je čekao tu ženu koja je, kako se
činilo, uživala u njegovu poniženju. Trebao je otići u palaču, nastaviti put, misliti
samo na sebe i svoju karijeru. Upoznao bi važne ljude i zabilježio njihova imena,
adrese i telefonske brojeve u adresar koji je uvijek nosio u džepu. Sat mu se
pokvario i uzalud je bacio novac na odjeću. Kakva je to pogreška bila što se dao
raznježiti. Spremao se naći neku ispriku pa otići, kad se neki muškarac, njihov
susjed, pojavio navratima. Henri je nekoliko minuta ostao s njim u predsoblju, a
kad se vratio na terasu, Monette je primijetila da je problijedio.
“Što se događa?”
“To je bio Robert. Kaže da se nešto dogodilo u Skhiratu. Čulo se nešto kao
pucnjevi i čini se da miris baruta dopire sve do njih. Savjetuje nam da zasad
ostanemo ovdje i da se ne mičemo. Doći će nam reći čim nešto dozna.” Otišao je
u sobu po radioprijamnik i uključio ga. Kao da je odahnuo kad je uspio uhvatiti
nacionalnu postaju koja je puštala egipatsku ljubavnu pjesmu. “A telefon
još uvijek nije instaliran! Pa stvarno je nepodnošljivo da ne znamo što se događa.”
Potom je egipatska pjesma prekinuta. A Henri je prepoznao melodiju vojne
koračnice “La Galette”. Sve četvero sada je zurilo u radio kao da ta naprava
sadržava odgovore na pitanja koja su ih opsjedala.
“A moji roditelji? Zabrinut će se”, rekla je Aïcha.
Svatko je imao svoje pretpostavke. Libijci su izveli atentat. Kralj je mrtav i
sprema se namjesništvo. U svima su se miješali strah i uzbuđenje. Bili su svjesni
da proživljavaju važan, povijesni trenutak o kojem će se jednoga dana pisati
133
 Knjige.Club Books

knjige. Nisu se mogli primiriti. Hodali su terasom i pušili. Dva helikoptera

nadletjela su plažu. Djevojke su malo pretjerivale s izljevima zabrinutosti: “Što
će sada biti s nama?” Henri se mudro držao i ponavljao kako se to moralo dogoditi
i kako je osjećao da to tako nije moglo još dugo potrajati. Mehdi se raspalio
govoreći o revoluciji naroda i o gerili. Radovao se što nije otišao na rođendansko
slavlje. Ne samo zato što je sačuvao živu glavu već i zato što se mogao praviti kao
da se uvijek držao prave strane. I tvrditi da se nije družio s moćnicima. Poslije,
kad ga o tome budu pitali, moći će objasniti da je bio pozvan, ali odbio je otići,
posve svjesno, kako bi iskazao svoje neslaganje s takvim nepriličnim
pokazivanjem raskoši.
“I ja sam trebao biti ondje”, izustio je.
“O čemu ti to pričaš?” upitao je Henri.
“O kraljevom rođendanu. I ja sam bio pozvan.”
“Sad mi je sve jasno.”
“Što ti je jasno?”
“Tvoja odjeća, držanje. Možeš sad lijepo zahvaliti Aïchi. Po mom mišljenju,
bolje ti je tu nego tamo.”
Pojačao je radio. “Pozor, pozor. Vojska je preuzela vlast. Monarhija je
srušena. Narodna vojska preuzela je vlast. Započinje novo doba.”
Čitavo poslijepodne i dio noći vjerovali su da je kralj mrtav i da je Maroko u
rukama vojske. Aïcha je pomislila na portret Hasana II. u očevoj radnoj sobi.
Sjetila se općeg oduševljenja kad se Muhamed V. vratio iz egzila. Nije mogla
zamisliti svoju zemlju bez kralja. Što sad? Zar će postati jedna od onih država
kojima upravlja vojna vlast? Na radiju se bez prestanka vrtio isti vojni proglas i
Henri je poludio zato što nije bilo novih informacija. “Zašto se Robert ne vraća?
Pa nećemo ovdje samo čekati kao budale.”
“A što bi ti drugo napravio?” upitala je Monette.
Na plažu se spustila noć. Popili su sve vino, pa je Henri otišao do hladnjaka
po pivo. Ostalo im je još samo nekoliko cigareta, koje su dijelili, kružile su kao
džoint. Šutjeli su. Kao da se svatko povukao u sebe. Ništa nisu znali i činilo im se
glupo govoriti samo da ne bi šutjeli, iznositi pretpostavke koje će ispasti pogrešne.
Razmišljali su o svojoj budućnosti. O posljedicama koje će sve to za njih imati. U
dubini srca kalkulirali su što bi mogli izgubiti, a što dobiti. Što će biti s njihovim
karijerama, s njihovim ambicijama, s njihovom srećom? Ne bi znali reći je li taj
atentat bio dobra ili loša stvar. Moraju li se brinuti ili se veseliti. No svi su se
bojali.
Mjesec, okrugao i užaren kao vrh cigare, zrcalio se u velikim mlakama koje
je ocean ostavio povlačeći se. S terase plaža je izgledala kao preorano polje, a
nejasni oblici u daljini podsjetili su Aïchu na obrise tegleće stoke. Bila je skoro
ponoć kad se Robert vratio. Ouikir je govorio na radiju. Državni udar nije uspio i
kralj je živ.

134
 Knjige.Club Books

Dio vojske odan kralju razmjestio se po ulicama glavnoga grada, ponovno

preuzeo radio i Ministarstvo unutarnjih poslova. U Rabatu su se glasine pronosile
poput požara na vjetru. Strujale su od kuće do kuće poticane pričama preživjelih
koji su se vratili s proslave i lažima zavidnih koji nisu ništa vidjeli. Već su kružila
imena izdajica: general Medbouh, pukovnik Chelouati i Ababou, zapovjednik
vojarne u Ahermoumouu čiji su mladi vojnici izvršili državni udar. Robert je
proveo večer na telefonu, ali nije bio u stanju odgovoriti na pitanja kojima su ga
zasipali Henri i ostali. Motivi? “Prerano je reći.” Koliko ima mrtvih? “Na desetke,
možda više. Netko mi je rekao da su tijela plutala po bazenu u palači. Izmlatili su
nekog generala i ganjali kralja sve do zahoda.”

“Idem leći”, rekao je Henri, a Monette je pošla za njim u kuću. Aïcha i Mehdi
ostali su sami na terasi.
“Mislila sam završiti specijalizaciju ovdje, u Rabatu. A možda to na kraju i
nije tako dobra ideja.”
“Ostavila bi svog Davida?”
“On nije moj David.”
“Nije važno.
Ustala je. Pokupila je čaše koje su ostale na stolu i pepeljaru punu opušaka.
“Pretpostavljam da ostaješ ovdje spavati.”
“Nije da baš imam izbora.”
“Idemo unutra. Hladno je.”

135
 Knjige.Club Books

ežali su jedno pored drugog na vlažnoj sofi kad se Hasan II. obratio na

L radiju, oko jedan sat poslije ponoći. Bila mu je okrenuta leđima. Činilo se
da spava. Mehdi je pomislio kako nikada neće moći zaspati. Toliko ju je
želio da se morao suzdržavati da je ne obaspe poljupcima, ne izmori milovanjima,
da ne navaljuje. Bio je žedan, dah mu je zaudarao na vino i duhan. Nije ju mogao
poljubiti s takvim ustima. Trebao bi u gaćama sići u ledeni salon. Popiti čašu vode,
vratiti se, poljubiti njezinu kožu. Početi od leđa, zadržati se u udubini pri dnu.
Polizati joj trbuh. Nježno je probuditi.
Za to vrijeme kralj govori. Kralj nije mrtav. Sutra će kralj na televiziji govoriti
o napadu vojnika koji su pucali po njegovim gostima i koji su ga htjeli dokrajčiti,
njega, njihova oca, njihova zaštitnika, vođu. Fasciniranim gledateljima ispričat će
kako je mladog napadača pogledao u oči, a on je spustio oružje. Zajedno su
se pomolili i kralj je sačuvao živu glavu i prijestolje.
Mehdi je odustao od ustajanja. Pomaknuo je jezik u ustima i progutao malo
sline. Stavio je ruku na Aïchina prsa. Kroz tanku tkaninu njezine spavaćice mogao
je osjetiti njihovu oblinu, majušnost. Gurnuo je lice u kosu te žene koja mu se
vratila. Mirisala je po soli koju nosi vjetar s plaže. Bilo joj je hladno, pa je spavala
nogu privučenih prsima. Spojenih dlanova, kao da moli. Kako je mogla spavati?
Zar nije osjećala kako je nemiran, stisnut tako uz nju? Krv mu je pulsirala u
spolovilu. Nije to bilo bolno, ali nije popuštalo. Kao razdraženost, uznemirenost,
koju je dodir plahti činio još nepodnošljivijom. Kao krik koji se želi probiti dok
se netko živ zakopan guši.
U Rabatu na ulicama pobunjenike ukrcavaju u kamione. Kadete od devetnaest
ili dvadeset godina, obrijane, gotovo modre glave, umornih i zaprepaštenih lica.
Zapešća i gležnjeve vezali su im kožnatom užadi. Kralj nije mrtav. Sutradan će
izjaviti: “Danas sam živ još više nego jučer.”
Aïcha se pomaknula. Okrenula se i prebacila nogu preko Mehdija. Mogao je
osjetiti meku i toplu nutarnju stranu njezinih bedara. Nije otvarala oči. Pustila je
noć da potraje. Prepustila mu se, a Mehdi ju je poljubio kako nikad nije poljubio
nijednu ženu. Nježno joj je ugrizao kut usana. Gutao je njezine obraze, vrat, a ona
se nije odupirala. Mehdi je volio i njegova ljubav prebivala je na mjestu još
tajnovitijem, još širem nego što je srce. Pomislio je: “Danas sam dva puta skoro
umro.”

136
 Knjige.Club Books

U Rabatu su novinari slali članke u svoje redakcije. “Orgija nasilja!” napisao

je neki francuski reporter. “Šekspirijanska tragedija”.
“Upozorenje monarhiji”, prokomentirao je drugi.

137
 Knjige.Club Books

Č
ekajte samo, sad ćete vi vidjeti.
Normalno da se smaknuća osuđenika izvršavaju javno, na Trgu de Grève,
usred gomile. Kakvog smisla ima nekome odsjeći glavu ili ga strijeljati ako
narod tome ne svjedoči? Ako se ljudi ne vrate kućama, želuca stisnuta od straha,
pa povrate u svojim malim kupaonicama, i ako se ne zakunu da će se uvijek, da,
baš uvijek pridržavati zakona? Čemu služi osuđenik ako ne kao primjer? I djecu
se na smaknuća vodi kao na predstavu. Očevi ih nose na ramenima kako bi vidjeli
stratište. Govore im da ne zatvaraju oči i ne obaraju glavu kad se krvnik primi
posla. “Gledaj što se događa bitangama, razbojnicima, lošim momcima. Gledaj
što snađe one koji se usude izazvati vlast. Otvori oči i gledaj.” Očevi govore
sinovima: “Moraš biti muškarac da bi to vidio, moraš biti jak i ne smiješ plakati
kad ugledaš krv.”
Djeca će se sjećati, desetljećima poslije, zvuka metaka i oponašat će ga kroz
napućene usne. Gomila će povicima prekriti jecaje osuđenika kojem preostaje tek
nekoliko sekundi života. Kakve veze ima što se kriminalac sada kaje, što plače,
preklinje, boji se, moli Boga i mokri u hlače. To je predstava za cijelu obitelj. Kao
bilo koja druga. Najveći, najdojmljiviji spektakl, jedan od onih koji vam ostaju
urezani na dnu zjenica, obilježe vas za čitav život i bude vas noću.

Kavanama u Rabatu i Casablanci podijelili su 1962. televizijske prijamnike. “To

je besplatno, kraljev poklon!” objašnjavali su državni službenici. Poticali su
vlasnike kavana da televizore što češće ostavljaju uključene kako bi narod poticali
na glasanje za novi Ustav. Ljudi su u početku osjećali nepovjerenje prema toj
vražjoj kutiji, a najstariji, starješine, odbijali su baciti makar i pogled. Zatim su se
navikli pa su se u građanskim salonima, u stanovima državnih službenika pojavili
televizori. Poslijepodne, dok su kuhale, kućanice su imale uključene prijamnike
te su ispred ekrana čistile mrkve i čerupale piliće. Nisu više plakale od luka, već
zbog ljubavnih jada mlade Egipćanke koju je dragan napustio. Neki su govorili
da sam kralj odlučuje o programu. Znao je nazvati sjedište državne televizije i
tražiti da prekinu emitiranje filma koji je smatrao lošim. Film bi onda prekidali
prije kraja jer nije bio dovoljno smiješan ili je bio predug, predosadan. A sutradan,
na gradskim tržnicama, padale su oklade. Jesu li se junaci na koncu pronašli? A
lijepoj mladoj ženi, onoj s dugom smeđom kosom, je li joj otac dopustio da se

138
 Knjige.Club Books

uda? U privatnosti obiteljskih salona neki su se uzrujavali: nisu imali isti ukus kao
Njegovo Veličanstvo.
No danas, 13. srpnja 1971., program će biti izuzetan, nikad prije viđen na
televiziji. Izmamit će vam suze i proći će vas srsi. U početku, sve izgleda kao
vestern. Kamera prikazuje golemo pješčano prostranstvo šibano vjetrom. U
daljini se naziru litice i čuje se šum valova koji se razbijaju o stijene. Film je
visokobudžetni, hollywoodska produkcija, s najmodernijim polugusjeničarima
iz kojih izvlače muškarce u uniformama. Kamera se približava. Nisu to kakvi god
muškarci, već vodeći glumci, velikani u jaknama otežanima ordenjem. Krupni
plan na lica. Mathilde toliko plače da ne može disati. Amineu ide na živce, htio bi
je ušutkati, htio bi da bude dostojanstvena, no zgranut je spektaklom koji se pred
njim odvija, i ništa ne može izustiti. Oni poznaju tog muškarca čije se lice, pomalo
mutno, pojavilo na crno-bijelom ekranu. Plesali su s njim i njegovom suprugom,
Francuskinjom, na zabavama u klubu. Taj je muškarac bio u ratu, poput Aminea,
borio se u Francuskoj, u Italiji, u Indokini. Na ekranu se neki vojnik približava
pukovniku kome su ruke vezane na leđima. Otkida mu galone i skida mu
kapu, simbole njegova čina, a Amine ima osjećaj kao da je njemu nanesena ta
uvreda. Tiho podvikne i lagano udari šakama o koljena. Kamera se pomiče i sada
snima lice drugog muškarca, generala natečenih usana, koji skreće pogled. Glave
nagnute ustranu, napola sklopljenih očiju, osuđenik naizgled ne shvaća što ondje
radi. Amine pomisli na Mourada.
Da je on ovdje, zajedno bi se prisjećali koliko im je hrabrosti trebalo za
odlaske u borbu. I kako su se divili tim muškarcima, svojim zapovjednicima,
svojim pretpostavljenima, čije su zapovijedi izvršavali bez razmišljanja. Je li
moguće da su ljudi zaboravili? Da je sjećanje na taj rat nestalo? Ti ljudi,
rastužio se Amine, sada su drevna povijest. Mi smo vodili zaboravljene ratove.
Muškarac silazi odostraga iz kamiona, okružuju ga tri vojnika kojima kacige
djelomično skrivaju lice. Izdajnik gleda u kameru, izgleda kao da moli ili nešto
traži. Košulja mu je raskopčana, vidi mu se potkošulja koja se izvukla iz hlača
uniforme. Amine pokušava shvatiti što je osuđenik rekao, ali slika nije dovoljno
jasna da bi mu mogao čitati s usana. Poslije će novinar koji je bio ondje tvrditi da
je osuđenik povikao: “Ja nisam sudjelovao. Ništa nisam učinio!” Tihim i
umirujućim glasom novinar upravo navodi imena osuđenika, kao da predstavlja
igrače nogometne ekipe. Istim glasom kojim se služi prilikom kraljevskih
ceremonija, inauguracija, proslava blagdana. Zatim glas nestaje, kao da su ga
progutali toptanje čizama i zvuk vjetra koji podiže oblake crvenkaste
prašine. Pobunjenici, gadovi, zločinci uzvikuju “Živio kralj!”, “Živio Hasan
Drugi!” dok ih vode prema stupovima postavljenima na napuštenom strelištu,
nekoliko kilometara od Rabata. Jedan kamerman trči, spotakne se o kamen i samo
što ne padne. Kako odmiču, osuđenici su sve bljeđi, a neki se i okreću očiju
razrogačenih od straha. Jedan fotograf približava se kako bi stravu uhvatio

139
 Knjige.Club Books

svojim objektivom. Sutradan će Paris Matchu prodati ekskluzivne fotografije

snimljene odostraga u polugusjeničaru.
Koliko je ljudi to gledalo? Kolikima će to sjećanje ostati urezano u pamćenje?
Sigurno tisuće ljudi na ekranu gledaju kako vojnici vuku za sobom već mrtvo
tijelo neprepoznatljivih crta lica i vežu ga za stup. Scenarij nije predvidio da će
osuđenik podleći mučenju, ali smrt ga neće spasiti. Mora umrijeti dva puta i
svakako javno, molit ću lijepo. Amine ponavlja “To nije moguće”, a Mathilde,
koja neprestano šmrca, konačno iz rukava vadi platnenu maramicu. Kako ti ljudi
koje su poznavali, ljudi s kojima su pili i plesali i jeli, ljudi kojima su se divili,
kako mogu biti ondje, među tim kulisama kao iz Divljeg zapada, pod naletima
vjetra, i čekati da ih pogode meci iz desetaka pušaka koje pred njima stoje?
Mathilde plače još jače. Sada plače zbog njihovih supruga, koje možda gledaju, i
samo što ne vrišti kad pomisli na djecu čije očeve prikazuju na televiziji.
Amine se veselio kad je kupio televizor. Tražio je Mathilde da im ispred njega
servira večeru. Sad kad su djeca otišla, nije vidio razloga da nastave s glupom
ceremonijom zajedničke večere za stolom. Vojnici okružuju osuđenike na smrt i
tjeraju ih dalje po litici. Amine odmahuje glavom, misli: “Ovo nije stvarno.” Za
koji tren ugledat će Johna Waynea ili će se pojaviti Indijanci na konjima, s perjem
u kosi i napetim lukovima u rukama. Shvatit će da je sve to samo film, da ništa
nije za pravo, da se to događa negdje drugdje, da se nikad nije dogodilo. Ali, ne,
nije to Grand Canyon i John Wayne neće doći. Začuju povik: “Na zapovijed,
pali!”, i vod ispaljuje svoj plotun. Pripadnici kopnene vojske, zrakoplovstva i
mornarice nagrnu prema nepomičnim tijelima. Nakašljavaju se, okreću da vide
mogu li ih vidjeti i čuti, i onda pljuju po leševima.
Mathilde jeca. “Zašto nam to pokazuju? Pa mi poznajemo te ljude.” Amine
tako čvrsto steže šake da su mu članci pobijeljeli. Grubo je pogleda. “A kako bi ti
to mogla shvatiti? Nemaš ti pojma što je to vlast.”

140
 Knjige.Club Books

K ao i svake nedjelje Mathilde je uzela torbu, svezala maramu oko vrata i

zatražila Aminea ključeve automobila. Pravila se da ne primjećuje kad je
njezin muž duboko uzdahnuo. Odvezla se do internata u kojem je
Sabah živjela već dvije godine. Na stražnje sjedalo odložila je kutiju s kolačima i
hrpu ženskih časopisa. Bili su to stari časopisi, koje je već više puta pročitala, s
fotografijama filmskih zvijezda i članova europskih kraljevskih obitelji. Grofova
i vojvotkinja. Princeza i kraljeva.
Sabah ih je izrezivala, a iznad kreveta lijepila je slike Sophije Loren, Grace
Kelly ili Farah Pahlavi, šahove žene, s dijamantnom tijarom na glavi. Mathilde joj
je ponekad poklanjala odjeću. Ništa novo i ništa skupo. Amine joj je to zabranio.
Nije mu se sviđalo što je Mathilde tako često posjećuje, što se vezala za tu malu
žućkasta tena, a od samog pogleda na nju spopao bi ga bijes.
Mathilde je parkirala ispred ulaza u internat. Sabah ju je čekala na stubama.
Šetale su ulicama europskog dijela grada. Sjele su na terasu i Sabah je naručila
narančin sok. Mathilde je rub čaše obrisala maramicom prije nego što joj je dala
piti. “Konobar je izgledao prljavo. Pričala joj je o Aïchinu vjenčanju koje su
planirali za sljedeće ljeto i o njezinu budućem mužu koji je u glavnome
gradu zauzimao važan položaj. Preko puta kavane dječak na magarcu prodavao je
naranče. Izvikivao je: “Tko želi moje naranče? Fine sočne naranče!” Mathilde se
nagnula prema Sabah i šapnula joj na uho pjesmicu na alzaškom.
“Što to znači?” upitala je djevojčica.
“Podigni rep konju, puhni mu u rupu, pa će ti izbaciti zelenu jabuku!”
Mathilde je prasnula u smijeh. “Tu pjesmicu sam naučila tvoju mamu kad je bila
mala. Jednom ju je otpjevala pred tvojim ujakom, koji je podivljao. Upitao ju je
tko je uči takvim prostotama. Nikad nije priznala da sam to bila ja.”
Mathilde joj je postavljala pitanja. Ispitivala ju je iste stvari kao i obično i
Sabah je lagala. Da, zadovoljna je i kolegice su drage, a profesori brižni. Da, piše
zadaće i voli učiti i napravit će sve što joj kažu, bez prigovora i sa zahvalnošću
kakva se očekuje od napuštene djece. Sabah je imala lijepe oči, ali obrve su joj
bile tako guste i čupave da su joj poružnile pogled. Nikad nije bila počešljana i
često je imala masnu kosu. Postojalo je kod nje nešto, neka apatija, nekakva
slabunjavost od koje vam je bilo neugodno. Kao da boluje od jedne od onih
rijetkih bolesti koje tijelo tako izobliče da osoba istovremeno izgleda kao dijete i

141
 Knjige.Club Books

kao starac. Sabah je naučila lagati i ništa ne tražiti. Sve je krila tako vješto da
odrasli nisu uopće sumnjali.
Majka ju je posjećivala jednom mjesečno. Dolazila je u lijepom automobilu,
sjajnoj odjeći, a Sabah je skrivala srdžbu. Na svemu je zahvaljivala. Nije plakala.
Nije pokazivala ni ljutnju ni tugu. Imala je petnaest godina, nije više bila glupo i
naivno dijete. Shvaćala je da su Mourad i Selma činili nepriličan i neskladan par
osjećala je, a da to nije mogla objasniti, da je njezino rođenje predstavljalo dramu.
Sabah je znala da je na teret. Uviđala je da je ona pogreška, nezgoda, čak i grijeh.
Ne treba ništa tražiti ni tužiti se, da ne bi ponovno morala slušati: “Budi sretna što
imaš ujaka koji se o tebi brine.”
Gledano sa stajališta morala, doličnosti, gledano sa svih strana, bolje bi bilo
da je i nema. Nitko nije osjećao želju za njezinom blizinom, pa čak ni za pukom
prisutnošću. Kad su odrasli razmišljali o Sabah, pitali su se kamo da je metnu, kao
nezgodan predmet koji pokušavamo nekamo smjestiti jer ga iz neodređenih
sentimentalnih razloga ne možemo odbaciti. Tako je rekla Mathilde kad je Selma
objavila da odlazi raditi u Rabat: “A Sabah, što ćemo s njom?” No ravnodušnost
koju takva djeca pobuđuju njihov je saveznik. Nikoga nije briga. Stoga mogu
lagati bez bojazni.
Mathilde je odvela Sabah u park. Rekla joj je da je za nju dogovorila pregled
kod zubara i odlazak frizeru. Ići će krajem mjeseca. “Prelistaj časopise koje sam
ti donijela, možda dobiješ ideju za novu frizuru.” Sabah joj je zahvalila i to je bilo
sve. Nije joj ispričala što se zbiva iza zidova internata. Zidova visokih i debelih s
kojih su djevojke iz zabave strugale oljuštenu boju pa si njome kao
sjenilom mazale kapke. Po hodnicima je zaudaralo na urin i češnjak. Domar i
vrtlar dirali su si spolovila dok su promatrali djevojke u bež kombineima kako
trče prema tuševima. A tuširale se nisu često. Ravnateljica je bila štedljiva. Na
koncu konca, pa nisu one princeze. “Znalo bi se da jeste. Ali onda ne biste bile
ovdje.” Djevojke su mogle oprati kute samo dva puta mjesečno.
Prošlog utorka Sabah je čitala pod bež pokrivačem u spavaonici na prvom
katu. Bila joj je sila mokriti, ali bilo je tako hladno da joj se nije dalo ustati ispod
teškog vunenog pokrivača. Mathildeina poklona. Zatim je osjetila da su joj gaćice
mokre. Pomislila je da se popiškila i kako će joj se svi rugati. Gurnula je ruku u
gaćice, a kad je pogledala prste, vidjela je na njima tamnu ljepljivu sluz. Nije bila
ni neiskusna ni neupućena i dobro je znala da žene krvare. Ali nije zamišljala da
će to tako izgledati, kao nešto tekuće iz pakla, takva kruta tvar koja je ostavljala
dojam unutarnjeg raspadanja. Mislila je da će iz njezina spolovila isteći nekoliko
kapi žarkocrvene krvi. Blistavih kapi, kao znak dobra zdravlja.
To je, gotovo u svakom pogledu, predstavljalo dramu. Zato što će morati otići
do nadzornice. Dat će joj samo jedan uložak, koji će morati mijenjati i sama prati,
i grdit će je ako joj na kuti ostane mrlja. “Krv se ne da oprati.” Bila je to drama i
zbog užasnih bolova od kojih bi djevojke ponekad plakale jer im nisu htjeli dati
nikakve lijekove. “To je vaša sudbina. Pomislite na muškarce. Oni moraju ići u

142
 Knjige.Club Books

rat.” Drama i zato što je to zaudaralo na metal i ribu, a vonj je prožimao odjeću i
širio se između bedara svaki put kad bi maloljetnica slučajno razdvojila noge. Da,
žene su gubile svoj dječji miris, ugodan i sladak miris nevinih. A način na koji su
ih od tog trena promatrali, taj pogled koji ih je obezvređivao, u kojem nije
bilo prijašnje blagosti, onakve kao kad su bile malene djevojčice, pretvarao ih je
u kuje. Uhvatilo bi ih čudno bjesnilo, vrpoljenje, potreba za dodirivanjem. Postale
su opasne i kad bi sad neka od njih pozvala kolegicu da legnu skupa u krevet,
znalo se da to nije samo iz naklonosti ili radi utjehe. Djevojke čije su usne obrasle
dlakama zavlačile su se pod plahte. Gurale su jezike u prljava spolovila, zavlačile
prste s predugim noktima u rodnicu prijateljice iz razreda. Greble su se, grizle.
Djevojke su se poslije žalile na peckanje kad bi mokrile ili na sramotnu infekciju,
za koju nikog nije bilo briga.
Sve je to Sabah prešutjela. Pred ujnom Mathilde, čiju je plavu kosu i svijetli
ten smatrala tako lijepima, ponašala se kao razborito dijete koje zna da ne može
očekivati više od onoga što ima. Zahvalila je na časopisima i kazala da uopće nije
važno što su joj cipele koje joj je Mathilde donijela prevelike. U salonku samo
treba nagurati malo vate ili će joj stopala možda čak i narasti, jednoga dana.

***

Od petka navečer momci bi se motali oko internata. Parkirali bi mopede pod

prozorima spavaonica i čekali. Pušili su cigarete, smijali se udarajući se po trbuhu
i pogledom pratili prolaznice kojima se oblina stražnjice ocrtavala ispod dželabe.
Njihova prisutnost upravu internata naizgled nije uznemiravala. Ustvari,
ravnateljica je iz toga izvlačila neku korist. Hicham, koji je bio glavni u toj grupi,
često joj je donosio pakete šećera, velike bokore mente, posude s dimljenim
mesom koje je dovozio iz Feza, a za kojim je bila luda. U zamjenu za te poslastice
pristala je zažmiriti na jedno oko i puštala djevojke da čine što žele jer ih je ionako
smatrala izgubljenima.
Sabah nije bila najzgodnija. Ako je i izlazila s kolegicama, činila je to bez
oduševljenja. Tek da joj prođe vrijeme. No Hicham ju je primijetio. Nije mu bilo
više od dvadeset godina i nosio je traperice i savršeno čiste košulje. Uvijek je
nešto žvakao, štapić od sladića, čačkalicu, žitni klas. Kad je prvi put vidio Sabah,
prišao joj je i ispružio ruku prema njezinu čelu. Lagano joj je pomilovao
korijen kose, a djevojke i mladići oko njih utihnuli su. Sabah je imala dug ožiljak,
za koji nije znala odakle joj, nikad joj nitko nije pričao uspomene iz djetinjstva.
Hicham je kimnuo i nasmiješio joj se. Potapšao ju je po glavi tako nježno da se
Sabah uznemirila. Imala je dojam daju je upravo posvojio, daju je priznao.
Tek nekoliko tjedana poslije, dok su stajali naslonjeni na neki automobil,
Hicham joj je objasnio. Taj ožiljak, rekao je, sasvim sigurno potječe od pletače
igle ili nekakvog željeznog šiljka koje žene ponekad koriste kako bi se riješile

143
 Knjige.Club Books

djeteta. “To ti je ozlijedilo čelo. Ali to što si sad ovdje, to je dokaz da si snažna i
da Bog nije htio da umreš.”
Sabah je vrhom kažiprsta dotaknula ožiljak, a onda navukla kosu na čelo.
Pomislila je: “Nikad više neću začešljati kosu unatrag.” Odsad ću nositi šiške, kao
Francuskinje koje je sretala po gradu. Gorjela je od stida pri pomisli da su svi
mogli vidjeti njezin sramotni znamen, njezinu stigmu. Svi su znali da je preživjela
pokušaj ubojstva.
Hichamu je zbog toga bila još zanimljivija. Svaki put kad bi obilazio djevojke
iz internata, donio bi nešto za Sabah. Primijetio je da voli slatko, pa ju je uvijek
nutkao da u pekarnici uzme kolač ili sladoled. Promatrao ju je kako jede princes-
krafnu od kave i izgledao je kao zadovoljan otac dok je oblizivala kremu koja joj
je tekla niz prste. Djevojke su se borile za njegovu pažnju, a nekima je išlo na
živce to sto je Sabah, sa svojim nezainteresiranim držanjem, bezizražajnim i
idiotskim izrazom lica, stekla položaj miljenice. Jedne subote parkirao je pod
prozorima spavaonice i dvaput zatrubio. Djevojke su se smijale i mahale mu.
Hicham je pušio leđima naslonjen na zid internata. Ispitivao je Sabah o
njezinoj obitelji, a ona je neodređeno odgovarala. Pomislila je da se sažalio nad
njom zbog njezine situacije. Rekao joj je: “Mogao bih ja biti tvoj brat, znaš?
Nemaš brata, je li tako?” Ništa nije odgovorila, ali Selimovo lice pojavilo joj se
pred očima. Umalo nije rekla, ne, nemam brata, ali imam bratića koji mi je poput
brata, no to joj se učinilo prekomplicirano i pomalo glupo. Nije željela
objašnjavati, a još manje podijeliti činjenicu o Selimovu postojanju s tim
muškarcem, neznancem. Kimnula je, a on joj je rukom podigao bradu kako bi ga
pogledala u oči. “Sad imaš brata, dobro? Ti si mi sad kao sestrica i brinut ću se za
tebe. Ali trebat ćeš me slušati, jer brat je tu da te zaštiti, on mora sestrice odvratiti
od pogrešnog puta ili lošeg društva.”

144
 Knjige.Club Books

odmuklica, eto što je ona. Mislite da ja ne znam prepoznati takve djevojke?

P Dvadeset godina vodim ovaj internat i dobro znam što govorim. Čuvar ju
je zatekao na ulici, usred noći. Razboljeli smo se od brige, a ona je sjedila
na svom kovčegu, ondje, na bulevaru, i čekala te propalice. Podmuklica i glupača
koja vjeruje prvom momku koji naiđe i spremna je poći s njim kamo god. Nek nas
Bog sačuva takvih izroda! Jako sam razočarana, gospođo Belhaj, i morate
razumjeti da ne mogu pod svojim krovom zadržati takvu guju. Tko će znati kako
bi mogla utjecati na ostale djevojke i kakve bi im gnjusne stvari napričala. A
možda je već i ostala trudna s tom bitangom. Da sam na vašem mjestu, iz ovih
stopa bih je odvela k liječniku. Mišljenja sam da ćete s tom malom gadurom
doživjeti još iznenađenja. Mi smo ugledna institucija i ja moram zaštititi ostale
učenice. Budući da joj je kovčeg već spreman, možete slobodno poći. Toj djevojci
trebaju poštene batine. Sigurna sam da će je njen ujak već izliječiti od želje za
bijegom.”
Mathilde je u više navrata pokušala prekinuti staru ravnateljicu koja je
lamatala rukama po zraku, prijeteći prstima izobličenim od artritisa. Htjela joj je
ponuditi novac - “poveći iznos kao nadoknadu za pretrpljenu štetu i kao potporu
ovoj veleštovanoj ustanovi”, zazvala je Gospoda, čije bi se milosrđe moralo
odnositi na sve, a pogotovo na najmlađe i najslabije među nama. Pokušala
se zauzeti za Sabah, dok je ona stajala ondje oborena pogleda, podsjetivši da je
siroče i da ju je majka napustila. No ništa nije pomoglo. Kad god je Mathilde
progovorila, ravnateljica je nervozno zakimala, rukama prekrila lice, poput djeteta
koje ne želi ništa čuti, i stala ponovo grditi Sabah i obasipati je uvredama. “Ništa
ne želim čuti”, zaključila je. “Ne želim više imati nikakvog posla s
vama.” Mathilde je uzela svoju torbicu, ustala sa stolca i pošla prema vratima
ureda. Okrenula se i bezizražajnim glasom obratila se Sabah: “Ideš li?” Djevojka
ju je slijedila hodnikom, zatim kroz predvorje internata, s kovčegom u ruci, u
prevelikim cipelama napunjenima vatom. Kolegice su ih gledale kako odlaze, a
neke su Sabah poslale poljupce vrhovima prstiju.
Znala je da to nema veze s naklonošću i da im neće nedostajati. No djevojke
su, na neki način, izražavale divljenje što je pronašla način da se izvuče odavde,
u pratnji visoke plavokose žene čiji im je alzaški naglasak bio smiješan.
Spuštene glave, Sabah je sjela u Mathildein automobil. Ujna se smjestila za
volanom i nekoliko minuta ostala nepomično sjediti, sklopljenih očiju, kao da

145
 Knjige.Club Books

pokušava obuzdati srdžbu koja je bujala u njoj. Mathilde nije znala na koga je
najviše ljuta. Na ravnateljicu, koja se prema njoj ponijela kao da je nitko i ništa,
koja je prezrela njen novac i odbila čuti isprike? Na Sabah, čije je pitomo
ponašanje skrivalo istu vatru, istu podmuklost kao i kod njezine majke? Ili na
Aminea, koji joj nije dopustio da Sabah uzme na farmu i da se brine o njoj, odgoji
je i pazi kao svoje dijete? Mathilde je okrenula ključ, nagazila gas i naglo skrenula
na aveniju, tako brzo da su joj vozači trubili. “Ti si opasnost na cesti!” izgrdio ju
je neki vozač. Vozila je svom brzinom, zureći ravno naprijed, a nakon pola
sata Sabah je shvatila da ne idu prema farmi. Htjela je upitati: “Kamo me vodiš?”,
ali previše se bojala da Mathilde ne počne urlati.
Ujna se okrenula prema njoj. “Jako si me razočarala”, rekla joj je. “Nikad ne
bih pomislila da možeš biti tako glupa, tako hirovita. Takav život želiš? Takva
djevojka želiš biti? Drolja koja će poći s bilo kakvim tipom i koja vjeruje svim
glupostima koje joj kaže? Kamo si htjela samo tako otići, je li? Što ti je taj momak
obećao?” Sabah nije podizala pogled, pa se Mathilde proderala: “Odgovori mi!
Kamo si htjela otići?” No Sabah nije otvarala usta. “A, na kraju krajeva, nije me
briga. To me se više ne tiče. Takvu nezahvalnost nikad si ne bih mogla zamisliti.
Da samo znaš što sam sve za tebe učinila. Nemaš pojma što mi sve duguješ. Zbog
tebe, zbog tvoje gluposti i tvoje sebičnosti morat ću istrpjeti gnjev tvog ujaka.
Što da mu kažem? Čuješ li, što da mu kažem? Ništa mi nećeš reći? E pa dobro.
Ni ja tebe ne želim čuti i ne želim te više ni vidjeti. Imao je tvoj ujak pravo, trebala
sam ga slušati, vi ste nezahvalnice i samo iskorištavate. Nas se ništa od svega toga
ne tiče. Riješit ćete to međusobno, ti i tvoja majka. Budući da ne želite našu
pomoć, omalovažavate sve što vam se pruža, snalazit ćete se lijepo same.” Eto
kamo su išle. K njezinoj majci. Sabahino se srce stegnulo. Sve bi joj bilo draže,
novi internat, ujakova pljuska, samo da se ne mora suočiti sa Selmom. Kad je
prošli put bila u Rabatu, u stančiću na Aveniji Temara, imala je osjećaj da smeta.
Selma ju je neprestano nadzirala, branila joj da dira šminku, odjeću, počela se
derati kad je zatekla kćer kako otvara ladicu sa starim fotografijama. “Po tuđim
stvarima se ne kopa”, izgrdila ju je. Majka je dobar dio subotnjeg poslijepodneva
provela zatvorena u kupaonici. Sabah se dosađivala, sama u salonu, prelistavajući
časopise. Selma se onda pojavila na hodniku i iz džepa kućnog ogrtača izvukla
snop novčanica. “Evo, idi se zabaviti i ne vraćaj se prije dva ujutro. Dolaze mi
prijatelji, ne možeš ostati ovdje.” I tako je Sabah izašla na mračne i puste ulice
Rabata. Sjela je u kavanu, naručila bademovo mlijeko i molila se da vrijeme brzo
prođe i da se živa i zdrava vrati kući. “Tvoja mama je kurva”, dobacila joj je jedna
djevojka u internatu. Sabah je nasrnula na nju i izudarala je šakama; međutim, te
večeri, u praznoj kavani u Rabatu, pred čašom mlijeka, pomislila je kako zapravo
mašta da izmlati Selmu, da je zatvori, sakrije velovima.
Sramila se majke i nije ju željela vidjeti. “Mathilde, molim te, odvedi me na
farmu”, zamolila je, ali ujna je šutjela. Nekoliko kilometara vozile su iza kamiona
s mulama kojima su se vidjele samo zaobljene sapi. Mathilde je voljela brzu

146
 Knjige.Club Books

vožnju, pa je gunđala i zatrubila. Sabah je zapjevala tankim glasićem: “Podigni

rep konju, puhni mu u...”
“Oh, daj ušuti, molim te!”

***

“Selma nije kod kuće. Otišla je u hamam.” Hocine je uštipnuo Sabah za obraz.
Ukipila se nasred avenije s kovčegom u ruci. “Ti si, znači, njena kći? Da, slične
ste malo, to sigurno. Samo si premršava. Moraš malo više jesti.” Čvrsto držeći
Sabah za ruku, Mathilde se podsmjehnula. “Gospođica pazi na liniju. Ali nikad
joj ništa nije falilo i uvijek se mogla dosita najesti, vjerujte mi.” Sabah je sjela na
stube stavivši kovčeg između nogu. Trgnula se svaki put kad bi neka žena prešla
cestu ili se taksi zaustavio pred zgradom. Što će majka reći? Kako će reagirati?
Mathilde je šetala amo-tamo po pločniku i kupila cigaretu od prodavača u prolazu.
Polako je pušila, kao adolescentica koja ne zna uvlačiti dim. A onda se
pojavila Selma. Hodala je avenijom, mokre kose zamotane u bež rubac, lica još
zarumenjena od vrućine u hamamu. Nosila je zelenu ganduru opšivenu finim
zlatnim vezom oko vrata i oko rukava. Muškarci su se za njom okretali, neki je
vozač zatrubio.
Najprije je prepoznala Mathilde. Čak i izdaleka, usred gomile, mogla bi
prepoznati svoju nevjestu, njezinu plavu kosu, dječačka ramena, grozne noge
natečene od vrućine. Zatim je ugledala svoju kćer, strovaljenu na stubama, s
glavom među koljenima.
“Što vi tu radite?”
“Bit će bolje da se popnemo k tebi”, objasnila je Mathilde.
“Nekakav problem? Nešto se dogodilo?”
“Mislim da bismo trebale poći u stan. Nemam ni najmanju želju ovdje raditi
predstavu.”
U tišini su se popele stubama, a Sabah je zurila u majčine gležnjeve, tako
nježne, i listove koji su se dok se uspinjala nazirali ispod gandure.
“Idi u sobu i zatvori vrata”, naredila je Mathilde.
Sabah je prošla hodnikom i zatvorila vrata za sobom. Sjela je na pod,
prislonila uho uza zid i pokušala čuti što majka i ujna govore. U salonu su dvije
žene šaputale i tu i tamo jedna od njih podvrisnula bi ili u nestrpljenju podigla
glas. “S tobom uvijek ista priča. Neodgovorna si!” planula je Mathilde. “Za sve si
ti kriva!” proderala se Selma. Potom su im se glasovi opet stišali i Sabah je čula
samo uzrujan šapat. Okrenula je glavu prema sobi. Krevet je prekrivao debeo
poplun nježne ružičaste boje. Na zidu je visjelo veliko venecijansko zrcalo, a po
toaletnom stoliću od četrunovine bile su razbacane ogrlice, bočice parfema, čaša
za čaj u kojoj su stajali kistovi za šminkanje. Otvoren ormar bio je krcat
haljinama, kaputima i cipelama visokih potpetica. Na vrata ormara, s unutarnje
147
 Knjige.Club Books

strane, Selma je zalijepila jednu fotografiju i razglednicu s Eiffelovim tornjem na

kojoj je zlatnim slovima pisalo “Pariz”. Sabah je skinula fotografiju. Prikazivala
je Mouilalu u bijelom haiku, jako našminkanih očiju, i Selmu kao petogodišnju
djevojčicu koju je, izgleda, zabavljalo to što je fotografiraju.
Na poleđini je pisalo: “Rabat, 1942.” Sabah se zagledala u djevojčičino lice i
pomislila: “Ne sliči mojoj mami.” Četveronoške se primaknula krevetu i uronila
lice u pokrivač. Duboko je udahnula Selmin miris, koji je oduvijek poznavala,
mošusni miris koji bi vam ostao na koži još satima nakon što bi vas poljubila.
Selma je povikala: “Dođi ovamo!”, a Sabah je, polako prošavši hodnikom,
stala ispred dvije žene.
“Je li to istina? Htjela si pobjeći iz internata?”
Sabah nije odgovorila.
“Nema toga kod mene, mala. Odgovorit ćeš, pa makar te morala istući, jesi li
me čula?”
Sabah je kimnula.
“Kamo si htjela otići? Što ti je taj momak obećao?”
Sabah je nešto promucala.
“Ne čujemo te. Gledaj me dok sa mnom razgovaraš.”
Sabah je ugledala svoj kovčeg u predsoblju. Sagnula se, raskopčala zatvarač
i izvadila debeli snop pisama, koji je pružila majci. “Što je to?”
“Htjela sam pronaći Selima. Već tjednima mi ne piše. Samo sam htjela
doznati je li dobro.”
Mathilde je prišla Sabah i zgrabila je za ramena.
“Što to govoriš? Zašto spominješ mog sina? Što on ima s tim?”
“Idi natrag u sobu!” viknula je Selma. “Ostavi nas same.”

148
 Knjige.Club Books

M athilde je posegnula za snopom pisama, no Selma ih je stiskala u

rukama. “Čekaj.” Otvorila je ormarić i izvadila bocu viskija. “Čaše su
na polici iza tebe”, i Mathilde ih je dohvatila. Sjele su na sofu i,
otpivši gutljaj, Selma je pisma podijelila na dva dijela. “Evo, izvoli.”
Jedna fotografija pala je na debeli vuneni sag. Selim na plaži, gola poprsja, plave
kose koja mu je sezala do polovice leđa.
Nije im bilo jasno i obje su bile ljubomorne. Majka i ljubavnica pitale su se
zašto je pisao Sabah, a ne njima. Zašto je odabrao tu bezličnu djevojku, taj
sporedni lik u njihovim životima? Čitajući pisma, shvatile su da je upravo to
povezivalo Sabah i Selima. Taj osjećaj da žive u kulisama, da ih nikad nisu pravo
doživjeli. Selma ih je oboje napustila.
Oboje su trpjeli, premda na različite načine, nalete Amineove srdžbe. Dvije
žene promatrale su pisma na svojim koljenima i mislile: “Voljela bih da su
ljubavna pisma i da su za mene pisana. Tada bi napisao da ne može živjeti bez
mene i da je lud od tuge koliko mu nedostajem. Ispričao bi se zato što je nestao i
obećao bi, u dirljivom pismu, da će se uskoro vratiti u moj zagrljaj. Potpisao bi se
Selim koji te voli svim srcem. Selim koji te ne može zaboraviti.” I jedna i druga
ostale su razočarane. Prva pisma nosila su datume iz jeseni 1969., a Selim je samo
opisivao svoj život s Nilsom, Simonom i Lallom Aminom. Mathilde je prepoznala
isprekidani stil svoga sina. Selim je pisao u kratkim rečenicama. Uopće nije
upotrebljavao interpunkciju, pa bi napisao: “Kako si ja sam dobro” ili “A ti u
internatu piši mi kako ti je”, onako kao što je to činio nekada, kad je pisao mami
iz dječjeg kampa u kojem je provodio ljeto. Mathilde se sjećala njegovih djetinjih
riječi: “Nedostaješ mi mama kanarinac je snesao jaje kiša pada već tri dana.” Ona
mu je tada bila sve. Čekao ju je uplakan na ulazu u imanje kad bi kasnila iz grada.
Gledao ju je dok je zakopčavala elegantne cipele ili isprobavala šešir i uzvikivao:
“Mama, kako si lijepa!”, a obožavanje tog malenog muškarca bilo joj je utjeha u
svim tugama. No u tim pismima, pisanima Sabah, Mathilde se nije pojavljivala.
Okretala je i prevrtala listove, proučavala svaku rečenicu i nigdje nije pronašla da
je spomenuo farmu, nju samu ili Aminea. Kao da ju je sin zaboravio i bio
ravnodušan prema boli koju je njegov nestanak prouzrokovao. “Jesi gotova? Daj
mi sad svoj dio!” zapovjedila je zaovi.
No Selma nije dizala glavu. Udubila se u čitanje jednog halucinantnog pisma
s početka 1970. godine u kojem Selim piše o tijelima žena, o bludu kojem se

149
 Knjige.Club Books

prepuštao, i Selmi je došlo da nekoga ubije. Što sad to znači “slobodna ljubav”?
Nejasnim i nespretnim riječima Selim je pokušavao objasniti taj novi pogled na
svijet u kojem nitko neće nikome pripadati. U kojem muškarci neće posjedovati
žene i u kojem neće postojati prisege na vječnu vjernost. Svijet koji će se
pokoravati samo hirovitoj žudnji. Trebat će samo pružiti ruku i privući k sebi neko
tijelo pa ga jahati kroz blagu noć. Nešto je u njemu otvrdnulo od tog posezanja za
tijelima, a bez ljubavi. Sve u što je vjerovao srušilo se kao mizeran dvorac od
pijeska koji je prelio val. Brak, djeca, život kakav su odabrali njegovi roditelji i to
djetinjstvo koje su potresale dreka, psovke i zatomljena mržnja. “Nikad se neću
oženiti.” Napisao je: “Tijela drugih nam ne pripadaju, ni ja ne pripadam svojim
roditeljima ne pripadam ovoj zemlji.” Mali kreten, seronja, pomislila je Selma.
Hvalisavac, misli da žene za njim žude više nego za drugima. Možda zato
što manje govori i nema nikakvo posebno mišljenje o svijetu, kao ostali hipiji.
Nije se hvalio da je dosegnuo nirvanu ili da za nečim traga. Satima je mogao
promatrati stabla koja su se povijala na vjetru i ta nehajnost privlačila je žene,
intrigirala ih. Mali kreten, usuđuje se pisati takve besmislice petnaestogodišnjoj
djevojci, a pismima je prilagao i djetinjaste crteže brodova u luci. Mali kreten,
kleo se da je postao muškarac. Znao je što želi od života i konačno je, takav kakav
jest, usporen, neznalica, loš učenik, imao neku ambiciju. Tijekom mjeseci koje je
proveo s hipijima požudno je upijao sve što su pričali. Među njima je bilo
liječnika, inženjera, arhitekata, intelektualaca, čijem se golemom znanju divio.
"Tamo s druge strane Atlantika je Amerika.” Pisao je Sabah o putovanjima
onako kako se robu pripovijeda o slobodi i o svijetu bez ograda. Tražio
je prijatelje da mu pričaju o Americi. Hipiji su mislili da će mu je pričama ogaditi:
“To je kraljevstvo novca, nasilja, zemlja golemih gradova koji rastu uvis, u kojima
djevojke prodaju svoja tijela, a muškarci sanjaju o bogatstvu i moći.” New York
ga je počeo opsjedati. Posljednja pisma samo su o tome govorila. O neminovnom
putovanju u tu daleku zemlju. Mora pronaći novac i otići iz tog bijednog sela,
ostaviti za sobom dosađivanje u besposlici i odvratan vonj prezrelih rajčica koji
je dopirao od jedinog kioska u Diabetu.
Mathilde i Selma su se napile. “On je običan balavac”, ražestila se Selma.
“Nezahvalni i neodgovorni balavac”, dodala je Mathilde. Jezik joj se pleo i
teško je govorila.
“Ja sam možda bila lijena, ali u pravopisu sam uvijek bila dobra. Sjećaš se?
Ti si me silila da radim zadatke. Selim radi pogreške kao dijete u prvom razredu.”
Mathilde je zatražila cigaretu pa ju je popušila na malom balkonu glasno
uvlačeći dim. Da, naravno da se sjeća satova francuskog i povijesti-zemljopisa, u
vlažnoj kući u Berrimi. Sjećala se Selme kad je bila dijete, njezine drskosti i
hirova, i njezine velikodušnosti. Po povratku iz škole djevojčica je za nju
prepisivala lekcije arapskog. Zatim ih je Mathilde morala pročitati naglas, a zaova
joj se nije smijala kad se mučila s izgovorom R ili K.
“Sigurna sam da se drogira.”

150
 Knjige.Club Books

“Oh, prestani,” rekla je Selma, “nije to tako ozbiljno.”

“Što ti znaš? Što ako je to razlog što više ne piše? Možda mu se nešto
dogodilo. Neki dan sam gledala dokumentarni film na televiziji. Kažu da su svi
oni drogeraši, da jedu po smeću i da su neki umrli od predoziranja.”
“Poznajem ja tvog sina. Nije on takav. Svašta ti se može prigovoriti, ali svoju
djecu si dobro odgojila.”
“A ipak je samo otišao.”
“Vratit će se, moraš mi vjerovati.” Selma je otvorila drvenu kutijicu na stolu.
“Hoćeš probati?”
“Što je to?”
“Hašiš.”
“I ti to pušiš?”
“Zapravo ne. Netko ga je zaboravio kod mene nekidan. Mogle bismo probati.”

151
 Knjige.Club Books

edne noći, ležeći na sofi u Selminu stanu, Omar je slušao radijsku emisiju

J koja ga je oduševila. Bila je riječ o jednoj mladoj turskoj glumici s početka

stoljeća koja, budući da je bila muslimanka, nije smjela nastupati na sceni.
No mlada žena dojmljiva talenta i upornosti ipak se uspjela priključiti nekoj trupi.
Iz večeri u večer izlazila je na pozornicu kazališta u Istanbulu, publika ju je
obožavala, a kolege podržavali. Na dojavu doušnika policija je povremeno
upadala u kazalište. Glumica bi pobjegla preko krovova, uz pomoć prijatelja, a
gledatelji bi izviždali policajce koji su ostali praznih ruku. Izlazili su iz dvorane
ozlojeđeni i gnjevni, bacivši posljednji pogled prema pozornici koju su svi
napustili usred čina.
Eto tako je izgledao grad Essaouira kad je Omar onamo stigao u veljači 1972.
Kao napuštena scenografija koju je kazališna trupa ili filmska ekipa morala
napustiti, iz nepoznatog razloga nabrzinu spakirati stvari, ostavljajući za sobom
bezvrijedne sitnice, pano s naslikanim zalaskom sunca, lažni salon u kojem su se
vidjeli tragovi slavlja. Omara su primili kao da je ministar ili velikodostojnik.
Policijski službenici zapuštene policijske postaje napuštenoga grada dali su
očistiti svoje uniforme i na stari uredski stol stavili poslužavnik s kolačima i čajnik
iz kojeg se pušilo. “Izvolite sjesti, viši inspektore!” Muškarac koji mu se obratio
zvao se Ismael. Inspektor od tridesetak godina koji nije poznavao ništa drugo
osim ove zabačene regije. Zgodan momak, svijetle kože, zaglađivao je kosu
arganovim uljem, a iza njega je ostajao miris zagorjelih lješnjaka. Promatrao je
Omara usiljeno se osmjehujući, dok mu se u pogledu mogla pročitati dirljiva
zabrinutost. “Ovo će vam biti velika promjena u odnosu na Casablancu”, dodao
je podižući čajnik i svisoka ulijevajući vruću tekućinu koja se pjenila. “Ovdje se
ništa naročito ne događa. Jedino, hipiji su tu...”
Vlasti su tijekom posljednje četiri godine zatvarale oči pred hipijevskim
logorima u šumi. Pred poganskim slavljima. Pred polugolim plesanjem ulicama
Dar Soltane. Pred bludom u gnjusnim bordelima u kojima su se usluge pružale za
manje od deset dirhama, a kamo su zapadnjaci odvlačili dječake i učili ih kako na
francuskom reći “svršiti” i “digao mi se”. Policajci su ponekad odlazili u hotele
ili kućerke u Diabetu kako bi priveli hipija kojemu je istekla viza. Stranci su na
marokanskom teritoriju imali pravo ostati samo tri mjeseca, a one koje su priveli
vraćali su u njihove zemlje.

152
 Knjige.Club Books

Takve stvari dugo su se rješavale pokojom novčanicom ili nekom stvari

donesenom iz inozemstva. Na koncu, ako su se željeli drogirati, to je bila njihova
stvar.
No nakon atentata u Skhiratu vlast je željela preuzeti kontrolu, pa je povela
borbu protiv dekadencije mladih. Protiv trgovine drogom. Protiv krađa putovnica
koje su izluđivale strane konzulate u koje su mladi prljavci dolazili plakati. Vlasti
u Tangeru primile su naredbu da na teritorij zemlje više ne puštaju dugokose
mladiće. Carinici su postali frizeri i na granici prijetili hipijima šišačima za kosu.
Jednom televizijskom novinaru postali su omiljena lovina: “Doba hipija je
prošlost!” Maroko je sada želio prave turiste, rastrošne i pristojne, koji u devizama
plaćaju jahanje na devama i koji za besramne iznose kupuju berberske tepihe i
pustene fesove.
U gradu su nestale boje. Izbrisane su freske po zidovima, a hipijevski Café se
preobratio. Gazda je sada nosio odijelo kupljeno na buvljaku i pojačavao je zvuk
kad bi na radiju puštali popularnu pjesmu koja je kazivala: “Hipi, smetaš nam, idi
kući.”
“Prošloga tjedna jedan momak je umro u Diabetu”, nastavio je Ismael.
“Ljudi u selu ne žele ništa reći, ali, prema našim informacijama, umro je od
predoziranja. Tim tipovima samo je drogiranje na pameti. Mršavi su i bezubi kao
klošari.” Omar nije ni taknuo svoju šalicu čaja. Zurio je u zid, a Ismael se zapitao
o čemu razmišlja taj čudni čovjek, čija je koža iziritirana jednako kao i ribarima s
obale. Iznenada, Omar je ustao i zakopčao dugmad na sakou.
“Tražim jednog mladića”, objasnio je. “Marokanca, živio je s njima.” Iz džepa
je izvukao fotografiju mladića golog do pasa kojem su kosa i obrve bile gotovo
posve bijele od sunca. Sjaj njegovih zelenih očiju od toga se još više isticao.
“Pa zar je on Marokanac?”
“Isto kao ti i ja. Jesi li ga vidio?”
“Ne znam. Možda. Svi su oni slični.”
“Poslat ćeš svoje ljude da pretraže plaže, šumu, kuće u medini. Sva mjesta na
kojima bi se mogao sakrivati. Jesi me čuo?”
Sutradan je Omar naredio da ga odvezu u Diabet. Puhao je ledeni vjetar,
vlažan i slan, a Omar je morao uložiti nadljudski napor da ne strgne dugmad s
košulje i ne izgrebe se do krvi. U zraku je lebdio miris truleži kao da ocean nije
ništa drugo doli goleme močvare. Seljani nisu rastvorili kapke na prozorima kad
je stigla policija, a muškarci su na pitanja odgovarali neodređeno i prestrašeno.
Požalili su što su dopustili takav razvrat, što su u svoje okrilje primili narkomane
i skitnice. Neka žena u svijetložutom kaftanu rasplakala se pred višim
inspektorom. Klela se da su je prevarili, nasamarili i raspitivala se bi li se netko u
Rabatu mogao pozabaviti njenim slučajem i isplatiti joj odštetu. Omar sigurno
ima neki kontakt u ministarstvu? Ismael je grubo odgurnuo upornu seljakinju.

153
 Knjige.Club Books

Omar je vidio preostale hipije. Tri ili četiri mladića, mršava i boležljiva, ležala
su u dnu hladne špilje. Jedni su se češali zbog stjenica ili šuge. Drugi su se zarazili
hepatitisom, pa su se praznili iza stabala, u šumi tamarisa. Ondje su, u šumi,
pokopali trojicu drugova.
Uzalud je Omar postavljao pitanja, nije dobio nikakav konkretan odgovor.
Tko su bili? Kako su izgledali? Je li jedan od njih govorio arapski? Zapitao se
rugaju li se to njemu ovdašnji ljudi, bili su neobično ravnodušni prema autoritetu
policije. Seljani su pričali o vudu-obredima, transu, strancima koji su nađeni
mrtvi, izvrnutih očiju, sa zagonetnim smiješkom na licu. “A droga, odakle stiže?
Tko im ju je prodavao?” proderao se Omar u lice prestravljenom seljaku.
Stari poštar ispričao je da hipiji primaju pisma natopljena LSD-om, koja režu
na sitne komadiće i onda ih jedu. Neki su šapatom spominjali samoubojstva - nek
nas Bog sačuva - i spominjali djevojku, Marokanku, koja je ostala trudna s
nekim Amerikancem, koji ju je ostavio. Eto, to je bio zločin. To je bila izdaja.
Hipiji nisu održali obećanje da se neće zbližavati s Marokancima. Neke su uvjerili
u slobodnu ljubav i umjetne rajeve. Ulili su otrov u te mlade duše.
Tijekom inspekcije Omar je držao ruke uz tijelo i stisnuta usta, kao da se bojao
da se ne zarazi nekim virusom koji je kružio zrakom. Tražio je da opere ruke, pa
ga je Ismael, kojem je bilo neugodno, odveo do česme pored koje je pasao
magarac. Omar je dugo držao ruke u vodi, a lice mu se odmah opustilo.
“Spomenuli su mi neku Lallu Aminu koja živi u medini. Ti ćeš sigurno znati
tko je to.”
Ismael se osmjehnuo. Moći će udovoljiti Omaru prvi put otkako je stigao.

Omaru nije bilo teško rekonstruirati Selimove posljednje dane u Essaouiri. Svemu
je pristupio kao pravi policajac, istražiteljski detaljno, a ne kao zabrinut ujak ili
ljubomoran brat. Najprije je posjetio Lallu Aminu, koja nije djelovala
impresionirano njegovom službom. Uvela ga je u kuću i ne bi znao reći je li
glumila staračku demenciju ili je ta visoka, tamnoputa i mršava žena skliznula,
poput ostatka grada, u ludilo. Započinjala je rečenicu, zastala u sredini pa prelazila
jezikom preko svojih zlatnih zuba koji su poprimili bakrenast ton. Mršavim
prstima pokazala je prema jednim vratima. “Ondje je spavao!” U skučenoj sobi
nalazili su se samo krevet, ormar i malen drveni stol s gomilom knjiga na kojima
su se kartonske korice odljepljivale od čestih savijanja. Zbirke poezije, romani o
putovanjima u Ameriku i eseji o položaju crnaca. Omar je posegnuo za jednom
knjigom. Skinuo je naočale i sasvim je približio očima. Bilo je to djelce o Budi,
neobičnom indijskom bogu koji je, oslobodivši se svega, dosegnuo nirvanu. U
knjizi su se mogle vidjeti fotografije Nepala, Indije i muškaraca obrijanih glava,
umotanih u velike komade narančaste tkanine. Odložio ju je na stol. “To su tvoje
knjige?” Lalla Amina prasnula je u smijeh. “Pa ja ne znam čitati. Ali pogledala
sam slike. Lijepe su.”

154
 Knjige.Club Books

*
Omar je otkrio tajnu fotografija i naložio je da mu Karima dovedu u postaju.
Mladić, mamuran i ljepljivih usta, izgledao je prestravljen. Bio je spreman priznati
sve zločine samo da prema njemu ne budu prestrogi. Odlanulo mu je kad mu je
Omar objasnio što traži. Karim se uspravio na stolcu i stao govoriti, vrlo brzo, o
neobičnom plavokosom Marokancu koji je tri godine živio kod njegove
tete. Izgrdio je svog nekadašnjeg prijatelja, misleći valjda da će time ugoditi tom
napola slijepom inspektoru pomno oblikovanih noktiju, kao u žene. Optužio je
Selima da je nezahvalan, tajnovit i čudak. Zgražao se: “Pa tko samo tako napusti
roditelje i više im se ne javlja? Tako postupaju stranci, ali kod nas je to velika
sramota.”
“A misliš li da se na kraju vratio kući?” upitao je Omar.
“Čudilo bi me. Ni o čemu drugome nije govorio osim o odlasku u Ameriku.”
"Shvaćam. Ali put do Amerike je skup. Imaš li ideju kako je mogao doći do
novca za takvo putovanje?”
“Ideju? Možda.”
Svi u Diabetu znali su da Selim ima pištolj. “Trebao je biti diskretniji”,
smatrao je Karim. “Jednom ga je izvukao iz torbe i zaprijetio skupini hipija koji
su bili skroz nadrogirani. Izgleda da je to bilo zbog neke djevojke. Marokanke
koja je ostala trudna s nekim Amerikancem. Selim je htio obraniti njenu čast.
Ama o kakvoj časti može biti govora kod takve djevojke? U svakom slučaju,
uvijek je nosio oružje sa sobom. Držao ga je pod jastukom dok je spavao. I onda
me je jednoga dana pitao znam li nekoga koga bi pištolj mogao zanimati. Želio ga
je prodati, shvaćate?”
“To nije pištolj”, prekinuo ga je Omar.
“Ali jest, inspektore, uvjeravam vas, vidio sam ga, imao je pištolj...”
“Kažem ti to nije pištolj. To je revolver središnjeg paljenja. Osammilimetarski
s bubnjem za šest metaka i s pločicama od orahovine na rukohvatu.”

***

“Pločice od orahovine na rukohvatu”. Nekoć Omar nije imao pojma što to znači,
ali te riječi zvučale su mu čarobno, pa ih je ponavljao kao da recitira pjesmu.
Amine se vratio s fronte krajem 1945. i jedne noći, u kući u Berrimi, iz kožnate
futrole izvukao je revolver. Na mračnom dvorištu, slabo osvijetljenom s
nekoliko svijeća, počeo se igrati oružjem, vrtio ga je oko kažiprsta, ciljao prozor
na katu kao da će opaliti. “Evo, uzmi ga, nije napunjen”, a Omar, tada još
adolescent, držao je u ruci oružje iz rata. Amine mu je objasnio kako funkcionira.
Bubanj se otvara na desnu stranu - “to je konjaničko oružje”, pokazao mu je
dugme koje treba pritisnuti da se izbace čahure i kako treba stajati da bi pogodio
metu. Osmjelivši se, Omar je upitao: “Njime si ubijao ljude?” Amine
155
 Knjige.Club Books

je odgovorio: “A što misliš? Pa nije to igračka. Ajde, vrati mi ga.” Protekle su

godine i Omar o tome više nije razmišljao sve do onoga dana kad je stupio u
policiju i dobio svoje vlastito oružje. Pomislio je kako je onda sve počelo. Zelja
da postane policajac rodila se u vrtu u Berrimi, u trenutku kad mu je brat iz ruke
istrgnuo oružje i prezirno ga ponovno gurnuo natrag u status djeteta.

156
 Knjige.Club Books

e noći Amine je došao u Mathildeinu postelju. Već nekoliko godina nisu

T spavali zajedno. Amine je tvrdio da joj ne želi smetati sa svojim hrkanjem

i radiom koji je slušao do kasno u noć. Ustvari, kasno se vraćao s
tajnih druženja, odjeće natopljene mirisom druge žene, i odvratna mu je bila
pomisao da bi morao polagati račune. No te vruće noći u srpnju 1972. polako je
otvorio vrata Mathildeine sobe. Njegova žena nije spavala. Ispružila se, gola, u
mraku. Amineu je to oduvijek bilo neobično, ta manija da spava bez ičega na sebi.
On to ne bi mogao. Okrenula je lice prema njemu. Bio je to njen muž, da, nitko
drugi nego njen muž, ali nekako se prestrašila. Uhvatio ju je strah, kao da je prvi
put vidi golu. Kao da je milošću ljetne noći ponovno postala nevina i naivna
djevojka. Legao je pored nje. Pustila ga je da je poljubi, da joj pomiluje kosu.
Tople i snažne Amineove ruke uhvatile su je za bokove. Nije bilo neugodno. Nije
bilo ni grubo ni nespretno. A opet, ništa nije osjećala. Ostala je podalje od
svog tijela, izašla iz vlastite kože i promatrala kako je obljubljuje, kao mlitavu
krpenu lutku opruženu na krevetu. Čak se posramila i pomislila je kako je to
glupo, nakon trideset godina braka, nakon dvoje djece. A upravo je to bio razlog.
Vrijeme koje su proveli zajedno, navike, tajne i tijelo koje stari, sve ju je
udaljavalo od njega. Molila se, samo da ne učini nešto nezgodno. Ako me
pokuša okrenuti, ako mi jezikom dotakne spolovilo, vrisnut ću. Izvana je dopiralo
ujednačeno, nepodnošljivo kreketanje žaba. Otkako su napravili bazen, žabe su
zaposjele vrt i iz noći u noć nisu joj dale spavati. Pomislila je da bi mogla uzeti
pušku i pucati po vodozemcima, kao nekada po štakorima. Ljigava tijela
rasprsnula bi se pod mecima, Ali, ne, to bi bilo bezumno. Sutra joj se udaje kćer,
sve je spremno, i kako bi to izgledalo da ploče u vrtu ostanu poprskane krvlju?
Amine ju je poljubio u vrat. Nešto je rekao, a ona je odglumila osmijeh.
“Volim te više od svega. Ti si mi sve.” Progutala je. Ta izjava bila je toliko
neobična, toliko neprilična. Zašto sada, i što će od toga preostati sutra, kad svane?
Sada bi je trebao ostaviti. Trebao bi završiti. Znala je što treba napraviti da sve ide
brže i da konačno svrši. Ali nije željela zaječati, staviti ruke među Amineova
stegna. Ne iz zluradosti ili iz egoizma, nego, ponovno, zato što ju je bilo stid. A
to nije imalo nikakvog smisla. Prije gotovo trideset godina uz njega se osjećala
spremnom na sve i njezina joj se golotinja činila kao oslobađanje.
Trebala bi spavati. Sutra će loše izgledati i imat će podočnjake na svadbenim
fotografijama. Sve majke ovoga svijeta pate od nesanice uoči kćerina vjenčanja.

157
 Knjige.Club Books

Drugačije ne može biti. Zamolit će frizerku da joj napravi visoku punđu, tako
ekstravagantnu da nitko neće primijetiti da joj je lice umorno i da je blijeda. Već
danima je bila luda od brige. A što ako gostima bude dosadno? Što ako se skupina
glazbenika koje su angažirali i koji trebaju stići iz Casablance ne pojavi? A ako
bude prevruće, pa se pokvari majoneza koju će poslužiti uz ribu? Odakle joj samo
ideja da inzistira na ribi, kamenicama i plodovima mora. Sigurno neće imati
dovoljno leda, i gosti će pokvariti želudac. Još će se godinama pričati o svadbi
kod Belhajevih na kojoj su gosti povraćali pokvarene račiće po grmlju. I eto ga,
noć uoči proslave, dok joj se sva ta pitanja vrte po glavi,
Amineu je došlo da vodi ljubav. “Oh, Mathilde, bez tebe ne bih mogao
živjeti.” Što je sad to? Što mu je došlo da izgovara njeno ime? I još na takav način,
glasom punim čežnje. Očekuje li da mu nešto odgovori? Ponovila je rečenicu u
glavi. Došlo joj je da se nasmije. Amine je bio sav znojan. Kapi znoja slijevale su
mu se niz vrat i čelo. Premda je prozor bio otvoren, ništa, ni dašak, nikakvo
strujanje nije ih osvježavalo. Umrijet će od vrućine, tijelo njenog muža zdrobit će
njeno. Skupio je obrve, stegnuo čeljust, pogledao u strop. Sad će zastenjati. Svršio
je, a Mathilde se osjetila laganom, gotovo veselom. Ispunila je svoju dužnost.
Riješila se toga pa se poveselila što se lijepo ponijela, što se nije usprotivila. On
će sutra biti izvrsno raspoložen. I opušten.

158
 Knjige.Club Books

athilde se probudila u zoru, užarenih i natečenih nogu. Tiho je ustala,

M Nije se usudila otvoriti ladicu komode, pa je navukla bež kombine koji

je ostao na naslonjaču. Morala je prodisati, isprati sa sebe proteklu noć,
riješiti se smrada znoja. Bosonoga je prošla kroz kuću i izašla u vrt. Zora je u
ružičasto obojila oblake koji su klizili iznad Zerhouna, čiji je obris nalikovao na
ispruženu ženu s grudima uperenim u nebo. Mathilde je voljela miris jutra, miris
vlažne zemlje, geranija i ružičastih oleandara. Stubama se spustila u bazen i ušla
u ledenu vodu. Kako je to bilo dobro. Tijelo joj se obnavljalo, vraćalo krepkost
nakon noći i vrućine od koje je nateklo. Ostala je plutati na trbuhu, ispruženih
nogu, s licem u vodi i raširenih ruku. Plava kosa raširila se po površini poput algi
u japanskim jezercima. Još kao dijete igrala se zadržavajući dah u ledenoj Rajni, a
kad se Selim upisao u plivački klub, pokazala mu je vježbe za zadržavanje daha
kako bi povećao kapacitet pluća. Prvi put dok ju je gledao, Selim je zapljeskao.
Majka ga je impresionirala. Nije imao štopericu, ali zakleo bi se da je ostala s
glavom uvodi, onako recimo, cijelu minutu, možda i više. A otkako je otišao,
otkako je njezin sin nestao, Mathilde je pomicala vlastite granice. Najvažnije je
ne micati se. Treba ostati savršeno nepomičan, štoviše ne misliti ni o čemu,
osloboditi se svega što bi moglo zasmetati. Treba plutati poput lopoča na površini
bazena koji je toliko željela. Prepustila se. Otvorenim očima promatrala je svoju
sjenu na dnu bazena. Još je mogla izdržati. Stisnutih čeljusti i pesnica, zaklela se
da će ostati najdulje što može. Oboriti svoj rekord. Osjetila je kako je nešto hvata
za stopalo. Uplašila se. Često je viđala štakore ili zmije kako plivaju površinom,
pa je pomislila da joj se neka životinja penje po nozi. Podigla je glavu i našla se
licem u lice sa svojom kćeri, do struka u vodi, U vjenčanici.
“Ma, što to radiš? Tvoja haljina!” povikala je Mathilde.
“Što ja radim? Pa ugledala sam te tu, u vodi, nisi se micala. Pomislila sam da
si mrtva.”
“Izlazi iz vode! Izlazi ovog trena! Uništit ćeš haljinu.”
Mathilde je pomogla kćeri da izađe iz bazena pa su zajedno sjele u travu.
“Zašto plivaš tako rano, i još u kombineu? Jesi li sasvim poludjela, što ti je?”
“A ti, zašto si obukla haljinu?”
“Htjela sam je isprobati. Potražila sam te da mi zakopčaš dugmad.”

159
 Knjige.Club Books

“Oprosti, nisam te htjela prestrašiti. Mene to opušta. Pokušavam što dulje

zadržati dah.”
“A tata zna da to radiš?”
“Zašto? Namjeravaš me odati?”
Žene su se pogledale i u isti mah prasnule u smijeh. Mathilde se glasno
smijala, širom otvorenih usta, cijedeći rub svog kombinea. Aïcha, u haljini
napuhnutoj od vode, tresla se od bezglasnih grčeva. Smijale su se komičnoj
situaciji i vjerojatno se unaprijed radovale anegdoti koju će moći prepričavati. No
njihov smijeh trebao je i rastjerati zle duhove i raspršiti njihovu zabrinutost. Pitale
su se što bi takav događaj mogao nagovijestiti. U tom lažnom utapanju krilo se
neko upozorenje, neka prijetnja koju nisu uspijevale odgonetnuti.
“Srećom pa nisi smočila kosu”, Mathilde je odahnula. Odvukla je kćer u kuću.
Iza vjenčanice koja se vukla po podu čulo se flop-flop i ostajao je mokar trag.
Zatvorile su se u kupaonicu i Mathilde je razodjenula svoju kćer. Aïcha je
prekrižila ruke na prsima i gola sjela na rub kade. Dok je ispirala haljinu čistom
vodom - “Samo bi nam još trebalo da kažu da je mladenka zaudarala po
kloru”, Mathilde se sjetila kako je jednom zatekla malenu Aïchu zamotanu u
bijelu plahtu koju je prebacila i preko glave da joj bude veo. Djevojčica je hodala
po sobi pazeći da se ne spotakne o povlaku. Mathilde se tada nasmijala. Sagnula
se prema kćeri:
“Čega se igraš? Vjenčanja?”
“Ne”, odgovorila je Aïcha. “Prve pričesti.”
Mathilde ju je zgrabila i naredila joj da se obuče. “Izbij si to iz glave”,
ponavljala je. Da je Amine za to doznao, poludio bi. Pristao je na školovanje kod
časnih sestara, a onda prihvatio i malo raspelo koje je Aïcha objesila u svojoj sobi.
Ali pričest? To bi ga ubilo.

160
 Knjige.Club Books

N ikad Amine nije zaradio toliko novca kao te 1972. godine. Mraz je u
Španjolskoj uništio urode, a narudžbe s posjeda Belhaj eksplodirale su.
Taj je novac Amine namijenio svojoj kćeri. Želio je da svi znaju za njezin
uspjeh: Aïcha je doktorica i udaje se za muškarca pred kojim je budućnost.
Mathilde je mjesecima u bilježnice na kvadratiće zapisivala ideje za svadbeni
jelovnik i dekoracije. Hodala je naokolo za Amineom tražeći njegovo mišljenje,
a on je na sve odgovarao: “Reci mi koliko košta i platit ću.” Mathilde je izgubila
razum. Iz časopisa je izrezivala fotografije mondenih vjenčanja pa ih u
trgovinama pokazivala i govorila: “Evo, ovo hoću.” Kupila je metre baršunastih
vrpca boje bjelokosti i na palmama ih vezala u mašne. Po stablima je povješala
žaruljice i malene papirnate lampione. Od nekog ugostitelja iz Casablance
naručila je posuđe i srebrni pribor za jelo, koje su joj dostavili kamionom, dan
prije svadbe. Čitavome gradu poslala je pozivnice od najfinijeg papira na kojima
je lokalni umjetnik akvarelom naslikao čemprese na posjedu Belhaj.
Na sugestiju prodavačice, koja ju je uvjeravala da joj “ističe oči”, Mathilde je
za svadbu kupila zelenu svilenu haljinu. Istrgnula je iz časopisa stranice na kojima
su hvalili brze dijete, bez premca po učinkovitosti. Nije dolazilo u obzir da izgleda
kao slonica u svojoj preskupoj haljini. Nije dolazilo u obzir da joj iza leđa šapuću,
da joj se rugaju. “Ma kako se samo uspjela tako udebljati?” Tjednima prije
vjenčanja nije jela ništa osim rajčica i ananasa. Žarilo ju je u trbuhu, imala je
proljeve od kojih je bila iscrpljena i blijeda. Počela je gimnasticirati, pa su je
radnici često vidjeli kako trči poljima i rukama izvodi čudne pokrete.

***

I konačno je stigao dan vjenčanja. Mathilde je nadzirala postavljanje stolova u

vrtu. Objasnila je mladićima zaduženima za posluživanje pića kako se moraju
ponašati i inzistirala da nijedna čaša ne smije ostati prazna. “Ni u jednom
trenutku!” U kuhinji se Tamo durila. Neznanci su preuzeli vlast na njenom
teritoriju, a nju je dopalo da sjecka češnjak i peršin. Morala je raditi ono što joj
je naređivala debela žena iz Casablance, kože crne poput ugljena na kojem se
peklo meso. No svejedno je radila i trudila se sve obavljati sa srcem. Konačno,
radilo se o Aïchi, koju je, za razliku od tih stranaca, oduvijek poznavala. Gledala
ju je kako raste i mijenja se, kako se od divljakuše pretvara u svjetsku ženu. I još
161
 Knjige.Club Books

uvijek nije mogla doći k sebi kad bi vidjela njezinu dugu i meku kestenjastu kosu
koja joj je padala do pola leđa.
U šesnaest sati stigla je četa frizerki i šminkerica, oboružanih svojim
kozmetičkim kovčežićima s lakom, ukosnicama i toplim uvijačima. Aïcha i
Monette zatvorile su se u sobu, a Mathilde je povremeno upadala. Bacala je
autoritativan pogled na sve koje su angažirali. Željela je dobiti uslugu koju je
platila. Poslužitelji su zatim navukli bijele sakoe i oko vrata vezali crne leptir-
kravate. Podijelili su im pladnjeve sjajne poput zrcala pa su zauzeli svoje položaje
u vrtu. Glazbenici su zakasnili, a Mathilde je rekla Amineu: “Trebao bi ih
opomenuti. Ako im ja nešto kažem, to neće ništa značiti.” Amine je otišao do njih.
Zatekao je četiri dugokosa mladića koja su pripremala instrumente. Na jednom
bubnju pisalo je ime grupe: “The Strangers”. Smijali su se i na previše
blještavila u vrtu bacali podrugljive poglede.
Dva oznojena radnika pokazivala su gostima put do parkirališta, a potom do
ulaza. Mathilde im je dala Amineove stare sakoe, a seljaci, ponosni što su tako
elegantni, svoje su uloge shvatili vrlo ozbiljno. Trčali su zemljanim putom, mahali
vozačima, koji su vozili polako kako ne bi oštetili karoseriju. Seljaci su žurili
otvoriti vrata gospođama koje su izlazile iz automobila rukom pridržavajući rub
haljine, na visokim potpeticama koje su tonule u zemlju. Nikad nisu vidjeli takve
haljine i budalasto su zurili u težak nakit koji je ženama visio s ušiju. Jedan je
rekao: “Glazba se sigurno čuje sve do duara.” A drugi se nasmijao. Bila mu je
pomalo glupa takva glazba.

Mathilde i Amine stali su na ulaz i dva sata ostali tako, nasmijani i usredotočeni.
Tada još nisu znali da su među njihovim gostima tri ili četiri buduća ministra.
Kako bi uopće mogli zamisliti da će bubnjar iz grupe postati guverner, a da će
pijani momak, koji se sakrio iza velike palme da popuši džoint, nekoliko mjeseci
poslije umrijeti u tajnoj bazi za mučenje.
Rukovali su se s ljudima. Dostojanstveno su primali komplimente za uređenje
vrta i zahvaljivali na blagoslovima za budućnost svoje djece. Povremeno bi se
okrenuli jedno prema drugome i pogledali se. Znali su o čemu oboje razmišljaju.
O kamenjaru koji se nalazio na mjestu današnje farme. O večerama koje je
Mathilde pripremala, od gotovo ničega, kad je Aïcha bila još malena. O pokrpanoj
odjeći, o računima od kojih su imali noćne more, o zavijanju šakala u mračnim
noćima. Sa strahom su odmjeravali veličinu svega što su postigli i dok su
tako stajali okrunjeni uspjehom, on u odijelu, a ona u svilenoj haljini, sva prošla
poniženja i žalosti učinili su im se bolnijim nego ikad. Gledali su jedno drugo i
nisu mogli doći k sebi.
No te je večeri trebalo sve zaboraviti. I kad je fotograf došao po njih kako bi
snimio obiteljsku fotografiju, uhvatili su se za ruke i krenuli prema bazenu.
“Roditelji, u sredinu.” Oko njih su se namjestili Mehdi, u bijelome odijelu širokih
nogavica, i Aïcha, u haljini dugih rukava. Selma, koja je došla iz Rabata, stavila

162
 Knjige.Club Books

je ruku na Sabahino rame, čije su oči skrivale preduge šiške. Omar, u tamnom
odijelu, stajao je iza njih. Dogovorili su se oko službene verzije o Selimu. On je u
Parizu, ondje je našao jako dobar posao, ali poslodavci su mu odbili dati godišnji
odmor. A kad je jedan uzvanik primijetio “Kakva šteta što Selim nije s nama”, svi
članovi obitelji Belhaj nagnuli su glavu ustranu i ojađeno uzdahnuli: “Ah, ti
Francuzi! Oni doista nemaju naš osjećaj za obitelj.”
Amine se iskazao kao domaćin. Išao je od jedne do druge grupe ljudi, s čašom
u ruci, a poslužitelji su ga slijedili kako bi bili sigurni da mu je čaša uvijek puna.
Zamolio je kćer za ples, a uzvanici su stali u krug oko njih. Žene su se smiješile
sa sklopljenom rukom pred ustima. Nije se moglo pogoditi jesu li bile ganute
nježnošću oca prema kćeri ili su zavidjele Aïchi što su je Amineove ruke
držale oko struka. Amine se smijao, a Aïcha je promatrala njegove bijele zube i
iznenađeno zaključila da joj otac izvrsno pleše. U jedanaest sati poslužili su
večeru i gosti su se natiskali oko stola za posluživanje. Gurkali su se, ispustili
žlicu, tražili još malo majoneze. Amine, koji se držao po strani, primijetio je neko
kretanje u grmlju. Približio se i vidio da su se seljaci skupili iza drveća. Promatrali
su. Žene i djeca sjedili su pod velikim fikusom gumijevcem. Gledali su plesače
na podiju. Širom otvorenih usta, preneraženi tolikom ljepotom. Ushićeni onako
kao kad prvi put vidimo more ili kad ostanemo zadivljeni radom složenog stroja.
Amine je krenuo prema njima. Prepoznao je Achoura po šepavom hodu i
beživotnoj desnoj ruci koja mu je nakon moždanog udara samo visjela niz
tijelo. U tami nije mogao razabrati njegovo lice koje je uzetost izobličila, ali vidio
je Rokiju, njegovu ženu, i dvojicu njihovih sinova naslonjenih na stablo. Ne bi
znao reći koliko je ljudi bilo. Možda desetak? Svi su bili u tamnoj odjeći, pa su ih
grane fikusa skrivale od pogleda. Odavali su ih samo šum obuće u suhoj travi i
šaputanje djece, koju je glazba uzbudila. Amine je trebao samo dati znak, zviznuti
kroza zube, pa da odjure kao divlje mačke. No on je ustuknuo. U njihovoj
diskretnoj prisutnosti punoj poštovanja osjetio je, premda to nije mogao objasniti,
pritajenu prijetnju, kojoj se nije usudio prkositi. Otišao je do Mathilde. “Ljudi nas
odande gledaju.” Umirila ga je: “Sve je sređeno. Dala sam da im nešto odnesu.
Neka i oni uživaju u slavlju.”
Aminea je spopala mračna i silna tjeskoba. Okrenuo se prema kući. Siluete
uzvanika odražavale su se u velikim staklenim površinama ostavljajući dojam
ogromnog, beskrajnog mnoštva. Promatrao je ljude, slušao glazbu, riječi
engleskih pjesama izgovorenih s marokanskim naglaskom, pa pomislio kako
nešto tu nije kako treba. Svi ti mladi ljudi govorili su francuski, pili viski s ledom i
u plesu spretno provlačili djevojke između nogu. Mathilde nije željela grupu koja
izvodi tradicionalnu glazbu. “Ta glazba je grozna i od nje me boli glava.” Amine
se gušio. Prstom je potegnuo ovratnik. Više nije bio u stanju slijediti razgovore
gostiju. Brbljanje mu je smetalo, pa se osmjehnuo i rekao: “Odmah se vraćam” i
umaknuo. Osjećao se glupo, kao da su ga primorali da nosi tuđu odjeću i obuću
koja mu je pretijesna. Oblak je u prolazu zastro srebrno treperenje zvijezda.
Radnici su još uvijek sjedili pod drvećem.
163
 Knjige.Club Books

Mathilde je dala da im odnesu piletinu i boce Coca-Cole. Amine se zapitao

jesu li ikad kušali kamenice i kozice. Znaju li uopće kakve su to životinje? Jesu li
mogli i pomisliti da se njihov strogi, mučaljivi gazda oženio ženom u bijelom, u
crkvi, klečeći pred svećenikom? Fotografije vjenčanja bile su sakrivene u kutiji
pod Mathildeinim krevetom. I nikad ih nisu vadili. Amine joj je zabranio da ih
pokazuje ili da ma i jednu uokviri i postavi na stolić u blagovaonici. Čak ih ni
djeca nikad nisu vidjela.
Poslužitelj je prišao da mu napuni čašu, ali Amine ga je grubo odbio. Morao
je sačuvati hladnu glavu. Morao je zaštititi svoju obitelj. Nije skidao pogled sa
seljaka u travi koji su prstima jeli piletinu. Djeca su grickala krilca i oblizivala
prste. Amineu je prošlo kroz glavu da bi se nešto moglo dogoditi. Neka nesreća.
Napad. Radnici koji su podivljali od takvog razmetanja bogatstvom upast će na
slavlje. Bacit će se na ekstravagantan stol s hranom, razbiti boce alkohola i
ispljuvati gospođe koje su imale i vremena i novca na bacanje. Reći će im da su
kurve, ljubiti ih u lice i vrat. A to će ih još više uzbuditi, miris parfema i slatkast
okus uvoznog ruža na jeziku. Strgnut će bijele baršunaste vrpce s palmi i njima
objesiti uzvanike. Prilike u smokinzima i izvezenim kaftanima ljuljat će se na
granama, poput marioneta. Džepove će napuniti nakitom i raznim sitnicama, koje
će onda prodati u gradu na sajmeni dan. Valjat će se po sofama i smijati se. Zatim
će najgrublji od njih, glava obitelji, prizvati čopor. Poslat će po oružje: vile,
grablje, lopate, batine, i bazen će se začas napuniti krvlju. Zaklat će čak i
poslužitelje.
Amine je u strahu povukao ženu za ruku. Uperio je prst u seljake. “Moraju se
maknuti. Ne želim da nas gledaju.” Mathilde ga je pomilovala po ruci. “Većina ih
je već otišla, zar ne vidiš?” I doista, pod fikusom su ostala još samo djeca koja su
objema rukama držala velike staklene boce Coca-Cole i pušući u njih proizvodila
zvuk. U daljini su se mogla vidjeti leđa seljaka koji su se vraćali u duar. Jedan
muškarac držao je ženu oko struka. Amine je polagano kimnuo kao dijete umireno
nakon noćne more. Mathilde je u tom trenu shvatila da će se njezin muž čitavog
života bojati da mu ne otmu ono što je stekao. Njemu je bilo kakva sreća bila
nepodnošljiva jer ju je oteo drugima. Amine je napredovao, korak po korak, poput
kornjače, dostojanstvene i marljive životinje. Napredovao je prema naizgled
skromnom cilju - kući, ženi, djeci - a nije shvaćao da će ga njegov cilj, kad ga
jednom dosegne, promijeniti. Sve dok se borio, dok su ga ugrožavali drugi,
priroda, njegova vlastita iznemoglost, osjećao se snažnim. No lagodan život,
uspjeh, obilje, to ga je strašilo. Tijelo mu je izjedao otrov, napuhnuo se od
buržujske samodopadnosti. Osjećao se kao plod koji se dugo močio u vlastitom
soku, pa izgubio svoj oblik i čvrstoću. Ljudi su mislili da je bogat. Ljudi su
mislili da ima sreće i tražili da je malo podijeli s njima. Da ispravi nepravdu i
nehajnost sudbine.

164
 Knjige.Club Books

ako su mogli biti tako sretni? Trideset godina nakon vjenčanja, dok bude

K sjedio u ćeliji zatvora u Saleu, to će pitanje progoniti Mehdija. Razmišljat

će o prvim godinama koje je proveo s Aïchom s mješavinom nostalgije i
stida. Takva sreća činit će mu se neobjašnjiva. Žalit će za tim vremenom i peći će
ga savjest zato što nije patio, nije se borio i nije se pobunio protiv mračnih sila
koje su vladale zemljom.
Većina zatvorenika u ćeliji bila je mlađa od njega i nisu poznavali to
razdoblje. Nisu mogli razumjeti. Isto kao što nisu mogli ni zamisliti da ono što je
zaokupljalo tog diskretnog muškarca, gospodina u odijelu koji je sjedio u zatvoru
i pušio cigaretu za cigaretom, nije toliko bila budućnost koliko prošlost. Leđima
naslonjen na vlažan zid, Mehdi je u glavi vodio svoju parnicu. Istovremeno je bio
i sudac i optuženik, a ono za što se optuživao nije imalo nikakve veze s onim što
ga je dovelo iza rešetaka. Ta je krivnja bila puno opsežnija i puno strašnija.
Bila je neuhvatljiva. Kao olakotne okolnosti navodio je mladost, bezbrižnost,
ambicioznost, želju da čini dobro. Kad si je govorio da su svi oni radili isto, nije
bio iskren i nije stvarno u to vjerovao. Znao je što se događalo, jer ih je
vidio. Dijelio je s njima radost, godine lakomislenosti, rada i zabava.
Novogodišnja slavlja na plaži. Utrke u vrećama po poljima. Odlasci u lov i
izleti brodom. Boravak u vikendicama, od kućica na plaži do vila moćnika. Ta
prokleta elita kojom su mu toliko punili uši. Svih tih godina samo se zavaravao.
Zavaravao se uvijek istim, mizernim i neuvjerljivim opravdanjima. Uvjerio je sam
sebe da se nalazi u škripcu između predatora i ovaca. Između onih koji kradu i
pokradenih, a on je igrao ulogu psa čuvara, zadatak mu je bio sačuvati stado i ne
dovesti u opasnost vlast moćnika. Kompromis mu se činio prihvatljiv sve do
određene granice. I onda se opet vraćalo pitanje, poput bola, pulsiranja u
sljepoočnicama, udarca šakom u trbuh. Kako si mogao biti sretan? Uz atentate,
presude, deportacije u tajne logore? Uz despotizam, strah, šaputanja, prijetnje
padom u nemilost? Umirao je od sreće pored žene čije je lice vidio u snovima.
Njezin osmijeh, koji je toliko puta fotografirao. Njezin tamni pogled odlučan kao
u vojnika. Neizmjernost njezina osmijeha. Beskrajnu ljupkost njezinih ruku.
Trebao je odabrati drugačiji život. Život u kojem bi zadovoljstvo pronašao u
poučavanju i pisanju. Ah, trebao je zapisivati, u samoći svoje sobe, ono što mu je
ležalo na srcu! Oči su mu se napunile suzama zato što je izdao svoj san, što nije
imao čišću dušu, iskrenije srce. Odgojio bi djecu da pobožno vjeruju u

165
 Knjige.Club Books

suzdržanost i istinu. Rekao bi im ono što je njemu otac rekao: “Makhzen je poput
deve, gazi onoga tko joj je pod nogama i uvijek gleda u daljinu. Drži se podalje
od nje.” Posljednjih mjeseci svoga života Mehdi je osjećao nostalgiju za životom
koji nije imao. Ne za junačkim životom, nego za životom običnog čovjeka. U biti,
možda nismo dostojni da budemo slobodni, razmišljao je. Na pragu šezdesetih,
primoran na suživot sa silovateljima, trgovcima drogom i ubojicama, doći će
do neobična zaključka. Godine ne mogu izbrisati iluzije. Sve bi bilo puno lakše
kad bi ideali stvarno umrli. Kad bi zauvijek iščeznuli u vremenu i kad, duboko u
nama, više ne bi pronalazili nikakvo uporište. No iluzije ostaju tu, sklupčane
negdje u nama. Propale, usahle. Kao žaljenje ili stara rana koju osjećamo navečer
po lošem vremenu. Ne možemo ih se riješiti. Pretvaramo se da nam je svejedno.
Kao da je sve te godine proživio u nekoj vrsti unutarnjeg egzila. U njemu je
opstala skrivena osobitost, tiha i nepomična, koja se pojavljivala samo u vrlo
rijetkim prilikama. Cijeloga života bio je na oprezu pred samim sobom više nego
pred drugima.
Kako čovjek može živjeti kao kukavica? Buditi se kao kukavica, navlačiti
odjeću kao kukavica, jesti kao kukavica i voljeti ženu, noseći pritom na dnu duše
i srca svijest o svom kukavičluku? Kako se s tim može živjeti? I biti sretan?

166
 Knjige.Club Books

ehdi i Aïcha nastanili su se u dvokatnoj kući na brežuljcima Rabata. Iz

M sobe su mogli promatrati dolinu Bouregrega i, za lijepa vremena, gradić

Sale. Od namještaja, na lokalnom buvljaku kupili su stari kožnati
kanape, dugački drveni stol s izrezbarenim nogama i policu za Mehdijeve knjige.
Nisu bili bogati, ali to nije bilo važno. Većinu vremena su radili, a što se ostalog
tiče, njihove su plače bile dovoljne za zabavu, pokoji odlazak na planinu ili na
obalu Sredozemlja. Budućnost ih nije zabrinjavala. Znali su da su na pravoj strani.
Nakon što je mjesecima oklijevala, Aïcha se odlučila za specijalizaciju iz
ginekologije i porodništva. Možda je primjer doktora Dragana Palosija, uz kojeg
je kao dijete tažila žeđ za znanjem, imao neke veze s tim izborom. Ili sjećanje na
ženu koja je rodila u duaru, prije nekoliko godina, a čije dijete nije preživjelo.
Mehdi ju je pokušao odgovoriti. Brinuo se zbog zahtjevnog radnog vremena i
hitnih noćnih poziva zbog žena pred porođajem. Ustvari, smatrao je da ta
specijalizacija nije dovoljno dostojanstvena. Nekako mu je odbojna bila pomisao
da će njegova supruga raditi taj posao, s glavom stalno među nogama žena,
gurajući prste u rodnice. Sve te godine studiranja da bi radila ono što nepismene
žene čine već stoljećima: donose djecu na svijet. Kad su se uselili, Mehdi joj je
poklonio primjerak Doktora Živaga. Nije joj se previše sviđalo što joj poklanja
knjige. Želio je dovršiti njezino obrazovanje, popuniti rupe, i ti bi je pokloni
povrijedili, umjesto da je obraduju. Navečer, kad bi se iscrpljena vratila iz bolnice,
pitao bi je li imala vremena nastaviti čitanje romana. Aïcha se ispričavala. Nije se
radilo o tome da ga nije htjela pročitati, nego su je dežurstva iscrpljivala, a
knjiga je bila tako teška. Sva ta ruska imena likova, s besmislenim prezimenima,
i te priče o ratu i revoluciji koje uopće nije razumjela. Neprestano se morala
vraćati na prethodno poglavlje da ne izgubi nit. “Ah,” uzdisao je Mehdi, “mislio
sam da će te to zanimati. Doktor Živago je liječnik.” Aïche se to nije dojmilo. I
tom je prilikom Mehdi uvidio do koje je mjere njegova žena mogla biti čvrsta i
nepopustljiva. Ništa je nije moglo skrenuti s puta koji je izabrala.
Doktor Živago bio je pjesnik kao i Aïchin novi voditelj odjela, doktor Ari
Benkemoun. U Rabatu se govorilo da je porodio pola grada, a Aïcha je pomislila
kako mora biti neobično svakoga dana na ulici susretati ljude kojima je mogao
reći: “Ja sam prvi čovjek koji vas je vidio.” Aïchu je dočekao s takvim
oduševljenjem da se iznenadila. Prvoga dana uhvatio ju je za rame i trčećim
korakom poveo je u obilazak odjela, bez prestanka govoreći. Ispričao joj

167
 Knjige.Club Books

je anegdotu iz svojih studentskih dana u Parizu pa zastao da pozdravi medicinsku

sestru. “Ovdje je ona pravi gazda, nemojte to zaboraviti”, a Aïcha se složila. Ušli
su u jednu sobu i doktor Benkemoun ondje je deset minuta objema svojim
dlakavim rukama stezao ruku neke pacijentice. “Hvala, doktore. Nikad vas neću
zaboraviti.” Pozvao je Aïchu na ručak. “Toliko toga morate naučiti i ja vam
toliko toga želim reći!” I jedući prstima marinirane inćune, ispričao joj je o
jednom nevjerojatnom porođaju (“Žena se klela da je djevica kao i Isusova
majka!”), zatim se uozbiljio kako bi Aïchu upozorio na sepsu i infekcije jajovoda,
od kojih su pacijentice umirale. “Po čitavome gradu imamo podmukle i opasne
konkurente. Vračare, mesare, babice bez skrupula, koji će iskasapiti žene, a kad
dođu k nama, često bude prekasno. Majčinstvo je zagonetna stvar, draga
gospođice. Nema ništa snažnije od ženine volje da dobije dijete. Osim volje da ga
se riješi, ako ga ne želi. Dolazit će vam žene bedara opečenih lijevanim olovom,
jer su ih uvjerili da im se neki zao duh nastanio u rodnici. Žene koje su pile krv
pijetla, ili koje su čak trljale pimpek mrtvaca.” Aïcha je razrogačila oči.
Benkemoun je jezikom polizao ulje koje mu je curilo iz kuta usana. “Nemojte
se zgražati, gospođice! Naši kolege također, premda obrazovani, ponekad
postupaju kao divljaci. Zar nikad niste vidjeli slučajeve loše obavljene kiretaže
kod kojih je došlo i do infekcija?” Aïcha je kimnula. Prisjetila se lica
dvadesetogodišnje djevojke koja je usred noći došla u bolnicu u Strasbourgu.
Studirala je političke znanosti, nosila je plavu svilenu bluzu i narukvice od mjedi.
Ako je bilo suditi prema ozljedama na tkivu, liječnik koji je obavio postupak
želio ju je kazniti istim putem kojim je zgriješila. Da, Benkemoun je bio pjesnik
koji je bez prezira promatrao brojne legende koje su obavijale misteriozan čin
prokreacije. Kako bi lakše podnijele bol pri porođaju i zaštitile dijete, neke su žene
na sitne komadiće izrezivale papir s ispisanim recima iz Kurana pa ih žvakale i
gutale tijekom trudova. Biti liječnik, objasnio joj je, podrazumijeva također
suočavanje s iracionalnim, s idejom da su žene povezane s Mjesečevim mijenama
i da će sve o čemu maštaju i ono sto sanjaju za vrijeme trudnoće imati posljedice
na zdravlje djeteta.
Tijekom Aïchinih prvih tjedana u novoj bolnici doktor Benkemoun nije
prestao žuriti, činio se opsjednut hitnom potrebom da joj sve prenese. Kao da
boluje od teške i smrtonosne bolesti, pa prije smrti mora podijeliti znanje sa
svojim nasljednicima. A zapravo, doktor Benkemoun razmišljao je samo o
jednome: o odlasku u mirovinu. Što je dalje moguće od toga grada, tijesnog
poput paukove mreže, u kojem je neprestano sretao pacijentice i djecu kojoj je
pomogao doći na svijet. Nije se više mogao ljubazno prenemagati pred mladim
ženama koje su oduševljeno izjavljivale: “Porodili ste moju mamu, a jednoga
dana porodit ćete i moju kćer!”
Radije bih umro, mislio je Benkemoun, koji više nije mogao podnositi dreku
žena koje su rađale, beskrajne porođaje i buđenja usred noći. Gdje god se nalazio,
strepio je od zvonjave telefona. “Doktore Benkemoun”, vikala je služavka ili

168
 Knjige.Club Books

glavni konobar. “Očekuju vas u bolnici.” Koliko prekinutih partija karata? Koliko
obroka prilikom kojih je pazio da se ne napije i kad čak nije stigao kušati desert?
U Aïchi je pronašao svoju nasljednicu. Ako mu se mlada žena dopala, nije to
bilo samo zbog njezina sjajnog akademskog uspjeha ili malo staromodnog
poštovanja koje je prema njemu pokazivala. Promatrao ju je u kontaktu s
pacijenticama i zaključio kako za svoje godine ima začuđujući autoritet. Ženama
kojima je muž zabranjivao uzimanje pilule govorila je: “Samo je vi uzimajte, on
to ne mora znati.” Jednog petka navečer obznanio je da mora otići iz grada i
povjerio joj brigu o odjelu sve do ponedjeljka ujutro. “A kad se vratim, želim čuti
samo dobre vijesti, jesmo se razumjeli?” Tog vikenda na svijet je došlo šestero
djece.

169
 Knjige.Club Books

ije bilo lako živjeti sa ženom, a u Aïchinoj fizičkoj prisutnosti, u činjenici

N da s njom dijeli kuću bilo je stvari koje su mu se gadile. Proizvodi za kosu

koje je rabila, njihov neugodan miris po vosku za poliranje zadržavao se
u kupaonici. Zamatanje kose pred spavanje koje se sastojalo u tome da je prebaci
na stranu, pričvrsti ukosnicama i onda glavu čvrsto omota maramom. Kutije
uložaka, koje čak više nije ni skrivala, zatim gomile lijekova koje je uzimala i
prije nego što bi je nešto zaboljelo, “jer osjećam da ću dobiti migrenu”. Ništa
od toga nije želio znati kao što nije želio ni voditi brigu o kućanstvu. Uporno je
odbijao odlaziti s njom u nabavu jer se bojao da bi mogao nekoga sresti. Pa kako
bi to izgledalo da ga zateknu dok u ruci drži košaru punu povrća? Rijetko je ulazio
u kuhinju, a kad bi i ušao, stajao je na vratima i tražio da mu da nešto za piće.
Uzalud mu je Aïcha pogledom pokazivala prema hladnjaku, da se sam
posluži, pravio se da ne razumije. Bilo mu je jasno da o ženama ne zna ništa. A
ono što mu je Aïcha pripovijedala po povratku iz bolnice, ne samo da mu je
bilo nezanimljivo nego i odvratno. Cijeloga života slušao je što djevojke smiju ili
ne smiju raditi, što karakterizira kreposno ponašanje i smatrao je da ima pravo
zgražati se nad onima koje su govorile preglasno ili bile koketne. I sve što se ticalo
tajni ženskog tijela bilo mu je krajnje odbojno. Za sve je to kriva Cyd Charisse,
razmišljao je, i ostale glumice o kojima je sanjao kad je bio dijete.
Aïcha je često izbivala iz kuće, ali Mehdi joj nije prigovarao. Kao šef kabineta
ministra u Ministarstvu industrije radio je čitavog tjedna, često do kasno navečer.
Vikendom je sate povodio u golf-klubu Dar Es Salam, otvorenom uz veliku
pompu prije nekoliko godina. Po zemlju važne odluke donosile su se na
travnjacima, a ako ste se htjeli približiti kralju i dvoru, trebali ste spretno rukovati
palicama za golf. U Rabatu je svatko za sebe mislio da je vrhunski igrač. Mehdi
si je nabavio tradicionalno ruho pravog engleskog golfera: pamučne hlače,
tamnoljubičaste kožnate cipele s klinovima i vuneni kačket od kojeg ga je svrbjela
glava kad se znojio.
Svima koji su ga molili za uslugu ili diskretan razgovor odgovarao je:
“Potražite me na golfu u nedjelju prijepodne.” I čovjek bi ga ondje pronašao i
hodao pored njega zastajkujući u razgovoru dok je Mehdi zauzimao položaj ispred
loptice, gledao u daljinu i proračunavao udarac. S prijateljima, kolegama, a
ponekad čak i s Aïchom počeo je razgovarati o udarcima i bunkerima, a kupio je
i knjige u kojima su čuveni prvaci golfa iznosili svoje savjete. Aïcha bi ga

170
 Knjige.Club Books

povremeno zatekla u kupaonici ili nasred salona kako stoji raširenih nogu,
spojenih ruku i ljulja se desno-lijevo prije nego što udari zamišljenu lopticu.
Jedne večeri otišli su na primanje koje je priredio kraljev komornik. Mehdi je
ponavljao svojoj ženi: “Ondje će biti važnih ljudi.” Rbatiji 33 su to uvijek činili.
Uputili bi vas (“A ona tamo, to je ministrova ljubavnica. On je vrlo utjecajan
čovjek”), sugerirali vam da pripazite što ćete reći, kako ćete se ponašati, koliko
ćete alkohola popiti. Napravili bi to tek tako, usput, ali to bi mijenjalo sve. Aïcha
je obukla crnu haljinu s baršunastom mašnom na desnom ramenu. Kosu je savila
u punđu na zatiljku. Mehdiju se sviđalo kad bi svezak kosu. “Nemoj svima
ponavljati da si ginekolog. Ljudima je od toga neugodno. Reci da si liječnica i
gotovo.”
Te je večeri Aïcha ostala uz Mehdija, koji je izgledao sretan i opušten, kao da
su mu svi ti ljudi stari prijatelji. Sjeli su na terasu. Mehdi je od poslužitelja u
kratkom sakou naručio viski. Pričao je o putovanjima, o svom djetinjstvu, o
važnosti obrazovanja za stvaranje Marokanca budućnosti. On je bio primjer toga,
potekao je iz ničega, upoznao je, tako je tvrdio, najgore siromaštvo, iz kojeg se
izvukao zahvaljujući radu i upornosti. Aïcha ga je pustila da laže. Nije mu
proturječila. Nije upozorila na nedosljednosti u njegovoj priči i pazila je da ne
dovede u pitanje ono stoje govorio. U jednom trenutku okrenuo se prema njoj:
“Sjećaš se?”, i ona je potvrdila istinitost izmišljenog prizora. Posvjedočila je da je
ondje bila, da ga je vidjela vlastitim očima i nasmijala se, kao da je to sjećanje
koje je izmislio jednako stvarno kao i njezina ljubav.
Mislila je da to znači voljeti. Biti odan. Pustiti drugog da izmišlja svoj život,
da ga rekonstruira, ne suprotstavljati se njegovoj želji da postane lik. Smatrala je
da bi bilo podlo staviti mu pod nos odvratan miris stvarnosti. Mehdi nije radi
drugih izmišljao te priče - priče o dalekim putovanjima, smiješnim susretima,
junačkim tučnjavama iza nekog bara, nije svoje sugovornike njima želio ni zavesti
ni impresionirati, želio je impresionirati sam sebe. Želio je život veći od
prosječnoga, zamišljao se golemim i očekivao od Aïche da sudjeluje u njegovoj
osobnoj epopeji.
Da, Mehdi je izmišljao priče, no, na Aïchinu veliku žalost, nije bio pisac. Nije
se izražavao riječima pjesnika, već teškim i samozadovoljnim riječima buržuja.
Riječima koje povređuju i koje ne izražavaju ništa osim nadmoći. Među tim
ljudima, pored muža čija je elokvencija očaravala okupljene, prisjećala se večera
iz svog djetinjstva provedenih u tišini, rascjepkanih, mucavih razgovora svojih
roditelja. Mehdi se služio šupljim frazama. Govorio je “to je osnovni princip”, a
kad bi započeo dokazivanje, zavalio bi se u naslonjač i, uvjerivši se da slušaju,
započinjao s “prva stvar” pa onda nastavljao s drugom. A Aïcha je voljela riječi
seljaka, prestrašene i nespretne riječi svojih pacijenata. Siromašne riječi s okusom

33
Stanovnici Rabata u užem smislu, pripadnici starih građanskih obitelji, (op. prev.)

171
 Knjige.Club Books

ruševnosti i propuha. Plahe riječi koje ne misle da razumiju svijet, koje ne nude
odgovore.
Aïcha je ustala. Mužu je dala diskretan znak i vratila se u salon. Prošla je
između uzvanika, bez riječi, držeći u ruci čašu već ishlapjela šampanjca. Mehdi
je o njoj govorio: “Sramežljiva je” i izgledao je time razočaran.
Kao da je smatrao da je sramežljivost hendikep, nekakav nedostatak koji vam
smeta i uništava život. Mislio je da moraš biti tužan, razočaran i frustriran ako se
u društvu ne osjećaš ugodno. “Ti se ne znaš istaknuti”, jadikovao je, a Aïcha je
slijegala ramenima. Nije patila zbog svoje sramežljivosti. Upravo suprotno, činilo
joj se da je zahvaljujući tome što je znala sebe izbrisati, tome što joj nije bilo stalo
da je vide i čuju, razvila neku vrstu talenta. Poklanjala je pozornost drugim
ljudima o kojima Mehdi nije znao ništa.
Ona je, ponajprije, ljude voljela gledati i nije se dosađivala čak ni na dugim
primanjima na kojima ni s kim nije razgovarala. Promatrala je uzvanike i
primjećivala svaki i najmanji detalj koji nitko drugi ne bi uočio. Ogrebotinu,
nekoliko centimetara dugu, pri dnu vrata. Ožiljak iza uha. Izgrizene nokte mladog
ministra. Drhtanje ruke ili grubu kožu na peti u lakiranim cipelama s potpeticama.
Bila je tako nenametljiva, tako je rijetko tražila svoje pravo da nešto kaže da su
joj se ljudi povjeravali vrlo slobodno, čemu se više nije čudila. Te večeri sjedila
je za stolom preko puta kraljeva komornika i nije dizala pogled sa svog tanjura
dok joj je njezina susjeda pričala kako je prije nekoliko godina izgubila
dijete. “Nikad o tome ne govorim. Ne znam zašto sam vam to ispričala.”
U bolnici, medicinske sestre bile su bijesne. Pregledi su trajali cijelu vječnost
i Aïcha je svoje radne dane završavala satima nakon predviđenog vremena. Ležeći
na stolu za preglede, gole i raširenih nogu, pacijentice su joj pričale svoje živote.
Otkrivale su tajne koje nikad nisu izrekle naglas. Povjeravale su se pripovijedajući
o samoći, tugama, muževoj grubosti, majčinoj ravnodušnosti, nezahvalnosti
djece. Pričale su o svojim ljubavnicima, nevoljama s novcem i kao da su
zaboravljale da im doktorica u bijeloj kuti sjedi između nogu. Po izlasku iz
Aïchine ordinacije žene bi se ponekad zapitale što im je bilo došlo da su tako
otvorile svoje srce, pa bi porumenjele. Je li to bilo zbog nervoze ili stida što se
moraju svući pred drugom ženom? Ili ih je doktoričin pogled začarao? Mehdi se
često čudio što Aïcha toliko toga zna o drugim ljudima. Kad bi je prepoznale na
ulici, pacijentice su se bacale na nju i grlile je. Ako su bile s mužem ili djecom,
govorile bi: “Ovo je doktorica o kojoj sam ti pričala.” Mehdi, uvijek zaokupljen
sam sobom, zaboravljao je imena i lica, pa se u raznim prilikama često okretao
prema svojoj ženi: “A ona, tko je to?”

172
 Knjige.Club Books

ad je bila dijete, Aïcha se s bratom igrala “gospođa”. Poslijepodne, kad

K bi Amine bio u polju, a Mathilde u svom dispanzeru, otvarali su ormare i

vadili mamine haljine, cipele s visokim petama i šešire. Kako bi
dosegnuo policu sa šeširima, Selim se ponekad penjao na bijelu komodu koja je
njegovoj majci služila kao toaletni stolić. Malenog dječaka prerušavanje je
uzbuđivalo ponajprije zbog straha da ga otac ne zatekne. Lice bi si namazao
šminkom, nakitio se gomilom nakita i, smijuljeći se, gegao na visokim petama.
“Izvodiš gluposti”, prekorila bi ga Aïcha, koja je smatrala da igru ne shvaća
ozbiljno. Za nju nije bila stvar u tome da se preruši, da se glupira, nego da
se pretvori u pravu ženu. U jednu od onih koje nose rukavice i vunene kapute,
koje u grudnjak zadjenu novčanice - gesta koju je smatrala strahovito prostačkom,
ali ju je fascinirala. Oponašala je držanje susjeda, prolaznica, svoje majke, stišćući
torbicu uz trbuh, vrteći svežanj ključeva oko kažiprsta. Jednom rukom držala je
svoju lutku i grdila je zato što nije bila poslušna. Glumila je da puši i
izvikivala naredbe imaginarnoj služavki.
A sada je ona bila gospođa, i to prava. Nije nosila torbicu punu bombona, a
ključevi su joj služili za pokretanje pravog automobila i zaključavanje vrata prave
kuće. No voljela bi da je znala biti dobra supruga svome mužu, da je znala “voditi
kućanstvo” i primati goste. Gotovo nikad nije bila kod kuće, nije znala kuhati, pa
su se hranili uglavnom sendvičima i pizzama.
A njezina majka bila je vladarica svog doma. Svakog proljeća Mathilde je
obavljala ono što je zvala “veliko čišćenje”. Ladice je oblagala tkaninom.
Godinama je posluživala tri obroka djeci, kojoj je to bilo svejedno, ali i dalje ih
je pitala: “Što biste voljeli da vam napravim za jelo?” Napamet je znala recepte,
a kad ju je Aïcha tražila da joj kaže potrebnu količinu začina ili maslaci, Mathilde
je odvraćala: “Nemam pojma, to se stavlja po osjećaju.”
Mathilde je znala sjediti u tišini sa ženama i na arapskom izraziti sućut prema
svim pravilima. Grlila je bolesnike i nije osjećala gađenje, ni zbog njihove
prljavštine ni zbog njihovih simptoma. Nikad Aïcha nije pomislila da je njezina
majka pokorna. Naprotiv, Mathilde joj se činila kao neka vila koju su slušala
ljudska bića, životinje i predmeti.
I sad kad je bila gospođa, Aïcha je i dalje zavidno promatrala neumornu
Mathilde kako jurca po kući s krpom na ramenu, pjevušeći alzaške melodije.

173
 Knjige.Club Books

Jednoga dana Aïcha je predložila Mehdiju da priredi večeru za kolege iz

Ministarstva. “Znam da ti je to važno. Moraš održavati dobre odnose.” Mehdi se
kolebao. Bio je vrlo zaokupljen govorom koji je morao napisati i pročitati pred
Vijećem ministara i Njegovim Veličanstvom. Govor na klasičnom arapskom od
kojega ga je oblijevao hladan znoj. U francuskoj školi nije nikad naučio pisati
svoj vlastiti jezik i sada, s gotovo trideset godina, kriomice je učio abecedu i
konjugacije. Prijatelj Ahmed savjetovao mu je da govor zapiše fonetski, tako da
ga je svake večeri naglas vježbao čitati. “Nećeš imati nikakve brige oko večere”,
uvjerila ga je Aïcha. “Ja ću se za sve pobrinuti.”
Dok je pregledavala pacijentice, razmišljala je o jelovniku za goste. Na jedan
recept napisala je “Pjenica od lososa” umjesto naziva pilule. A kad ju je zabrinuta
pacijentica upitala što to znači, zapetljala se u apsurdnim objašnjenjima: “Jedite
lososa”, objasnila je. “To je dobro za hormone.” Razmišljala je o tome da pripremi
marokanske specijalitete, ali uplašila se da bi mogla ispasti smiješna pred tim
muškarcima, većinom Fasijima, čije su majke bile izvrsne kuharice i s koljena na
koljeno prenosile iznimno profinjene recepte. Onda se sjetila kako su se svima
dopali suhomesnati proizvodi iz Alsacea koje je servirala onoga prvog ljeta kod
Monette. Uostalom, Mehdijevi kolege često su je nazivali Alzašankom.
Pripovijedali su joj o svom, studiranju u Parizu i o maloj pivnici u Latinskoj
četvrti u kojoj su posluživali pivo u politrenim čašama i kobasice s pomfritom,
vrlo jeftino. “Kiseli kupus s mesom. E, to ću im pripremiti.”
Otišla je do Proždrljivog praščića, najbolje trgovine suhomesnatim
proizvodima u gradu, koju je držala visoka i suha Francuskinja, kože grube poput
kore krastavca. Pomagao joj je mladi Marokanac, napola ćelav, koji nije znao
dobro izgovoriti riječi “šunka” i “safalada”. Aïcha je četvrt sata stajala u redu iza
Francuskinja, stranih profesora i vozača koji su došli diskretno preuzeti narudžbe.
Promatrala je ruke mladića koji je nevjerojatno spretno rezao komade slanine i
kolute suhe kobasice. “Sljedeći.”
Čitavog poslijepodneva mučila se u kuhinji. Krumpiri su se prekuhali. Kupus,
unatoč dodanim začinima i vinu, bio je pomalo bezukusan. No mesne delikatese
izgledale su izvrsno i već je vidjela svoje goste kako umaču hrenovke u senf,
uživaju u kuhanoj šunki koja se topi u ustima. Dugo je čekala sjedeći za
kuhinjskim stolom s tanjurom voća na kojem su se skupile mušice. Dvaput je
telefonirala u Ministarstvo, a Mehdijeva tajnica objasnila joj je, sa žaljenjem u
glasu, da se sastanak oduljio. Kad je konačno čula kako automobil ulazi u garažu,
poravnala je suknju, popravila frizuru i hitro podigla poklopac s lonca. Sve je bilo
spremno. A premda su profesori uvijek hvalili njezinu smirenost i hladnokrvnost,
sada se gušila od straha. Bojala se da nešto krivo ne napravi, da ne kaže kakvu
glupost.
Gosti - sve sami muškarci - sjeli su u salon. Aïcha je neprestano išla amo-
tamo od kuhinje do salona. Otvorila je bocu šampanjca. “Recite ako biste radije
viski.” Dodavala je tanjuriće kuglica gougères sa sirom, uporno nutkajući goste,

174
 Knjige.Club Books

a Mehdi joj je pogledom dao znak da je to dovoljno. “Večera je poslužena”, pa su

muškarci krenuli prema blagovaonici. Aïcha je lonac s kupusom stavila nasred
stola i svečanom kretnjom podigla poklopac. Zabola je vilicu u kobasicu i
mahnula njome. “Kiseli kupus na alzaški. Tipično jelo iz mog kraja.” Poslije se
pitala nije li ta rečenica ljude šokirala još i više od činjenice da im je poslužila pun
lonac kuhane svinjetine. Rekla je “jelo iz mog kraja”, pa je ispalo kao da je
zaboravila gdje je, tko je i tko joj je suprug. Poput njih, i ona je odrasla ovdje.
Zvala se Aïcha, bila je kći seljaka iz unutrašnjosti, a rekla je “jelo iz mog kraja”
mašući im kobasicom ispred nosa.
Jedan od gostiju prinio je ubrus ustima kao da želi obrisati nekakvu nečist.
Podigao je ruku i tihim se glasom ispričao: “Vrlo ste ljubazni, ali ja ne bih
mogao. Znam kiseli kupus, izvrstan je. No nedavno sam bio u Meki, pa zato...”
Aïcha je još uvijek držala vilicu s koje je visjela ružičasta hrenovka pa je
pogledala drugoga gosta. “Želite li vi probati?”
“Uzet ću kupusa. Zasebno ste ga skuhali, zar ne?”
Činilo se da večeri nema kraja. U tišini su žvakali kiseli kupus, a Aïcha nije
mogla prestati zuriti u lonac koji je stajao poklopljen. Pribojavala se Mehdijeve
reakcije nakon što gosti odu. Zamišljala je kako ga spopada gnjev i ta se slika
pomiješala sa sjećanjem na Aminea, čije ju je deranje užasavalo kad je bila dijete.
Htjela je zamoliti za oprost, reći da je bila silno glupa, da nije razmišljala. No
Mehdi nije galamio. Zatvorio je vrata za posljednjim gostom i pridružio se ženi u
kuhinji. Nije se ponudio da joj pomogne oprati posuđe. Podigao je poklopac s
lonca, izvukao iz njega kobasicu i zagrizao.

175
 Knjige.Club Books

ad joj je Aïcha ispričala o neugodnom događaju, Mathilde joj je

K savjetovala da uzme služavku. Svi imaju služavke, to je normalna stvar,

ali Aïcha nikad nije željela uzeti nekoga na puno radno vrijeme. Jedna
žena samo je dolazila čistiti dva puta tjedno, jer Aïcha se užasavala pomisli da
netko živi kod nje, netko tko će je gledati kako živi, i kad je sretna i kad je pijana,
i tko će možda viriti, na nju i njenog muža, dok vode ljubav. Cijeloga života Aïcha
je slušala ženske razgovore o služavkama. To je bila neiscrpna tema razgovora,
izvor gadnih ili smiješnih anegdota. “A ti ne znaš što je moja služavka
napravila?” pitala bi neka žena na čaju. “Znaš li možda kakvu poštenu služavku?
Ja sam svoju upravo otpustila”, dodavala je druga očajna kućanica.
Aïcha se dala u potragu. Pitala je prijateljice, kolegice, medicinske sestre, pa
čak i susjedu koja je imala dvije služavke, vozača i vrtlara. I tjednima je slušala
žene koje su joj, kao antički kor, iznosile rizike kojima se izlaže uvodeći kućnu
pomoćnicu u svoj dom. Sluškinje su kradljivice, to im je urođeno, i sve su
uspaljenice. Kad u kuću primiš djevicu, ne treba se čuditi ako na koncu proključa
u svojim frustracijama i postane histerična, nasilna i ljubomorna. Sluškinje se
nabacuju muževima, pa nisu oni krivi ako jednoga dana ostanu trudne i bez posla.
Pozornik iz njihove ulice dodao je još toga. Aïcha je mlada i naivna. Ne smije
se dati raznježiti. “Služavke su podle”, rekao joj je. “Ne gledaju te u oči, ali nije
to iz poštovanja ili straha. Nezahvalne su, nikad zadovoljne, čak i kad ih se mazi,
i nakon što su godine, desetljeća proživjele pod tvojim krovom, iznevjerit će te i
prevariti.” Aïcha je razgovarala s prijateljicama. S odvjetnicama, liječnicama,
sveučilišnim profesoricama, koje su shvaćale njezinu muku i koje, poput nje, nisu
imale vremena paziti da ne zagori umak za tajine, previjati djecu, peglati, sitno
sjeckati masline i korijandar. Svemu tome, rekle su joj, treba naučiti služavku.
Prema Ronitinu mišljenju, bolje bi bilo uzeti neku mladu. “Stare misle da sve
znaju, a nemaju pojma ni o čemu.” Trebat će je svemu naučiti. Kako postaviti stol,
ali kako treba, ne kao divljakinja, mora se naviknuti na običaje civiliziranih ljudi.
Morat će znati lijepo pospremiti krevet, usvojiti higijenske navike, biti u stanju
shvatiti da treba promijeniti pregaču kad je ta na njoj prljava. Služavke nose plave
ili ružičaste kute koje se prodaju samo za njih, u trgovinama u centru, pa čak i na
glavnoj tržnici. Aïcha je otišla u jednu od tih trgovina te kupila i vunene pokrivače
- služavke obožavaju pokrivače. Služavke ne jedu za stolom sa svojim
poslodavcima i smiju jesti samo određene vrste jogurta. Ostatke obroka jedu u

176
 Knjige.Club Books

kuhinji. Problem je to što služavke ne znaju čitati, primijetila je frizerka, pa to

komplicira stvari. Ne može im se reći da naprave nešto po receptu, ne može im se
na kuhinjskom stolu ostaviti poruka s uputama za taj dan. One su instinktivna
bića, sve im treba pokazati, a najdarovitije, najmanje glupe, u stanju su sve točno
izvesti. Žene, uostalom, često govore: “Ta služavka nije glupa, al’ kakva
korist” ili “Baš šteta, takva djevojka je mogla uspjeti u životu.” Nitko, međutim,
ne voli pametne služavke. One su najpodmuklije, najneposlušnije.
Selma se zabrinula. “A gdje će spavati?” Kod nekih su spavale na podu u
kuhinji, ali Mehdiju se to ne bi dopalo. To nije bilo zgodno. “Danas u svim
otmjenim kućama imaju posebne prostorije za služavke, u dnu vrta ili u
podrumu”, objasnila joj je teta.
Glavna medicinska sestra na njezinu odjelu uvjeravala ju je da će joj moći
dovesti mladu crnkinju, iz četvrti Touarga, odgojenu medu robovima u palači,
koja božanstveno kuha. Pozornik iz ulice nahvalio joj je svoju rođakinju, koja je
imala problema s leđima i ništa nije mogla dizati. A onda su joj, jednoga dana,
doveli Fatimu.

177
 Knjige.Club Books

atima se pojavila jednog ponedjeljka ujutro u tamnoj dželabi i iznošenim

F natikačama. Preko kose, koju je stegnula u punđu, omotala je maramu.

Aïcha ju je pozvala da uđe. Bilo joj je neugodno i nije znala što da kaže.
Treba li djevojci ponuditi da sjedne? Ponuditi joj nešto za piće? Radije je Fatimu
jednostavno povela u obilazak ne gledajući je u oči. Djevojka je sve vrijeme
šutjela i samo kimala. Dva salona. U kući su bila dva salona. Dva salona veća od
najveće barake u sirotinjskoj četvrti. Pogledala je pod. Trebat će joj vremena da
sve to očisti. Ovakav je pod sigurno sklizak. Ruku je neprestano gurala pod
maramu i dugim prljavim noktima češala glavu. Aïcha joj je postavljala
pitanja. Željela je znati umije li kuhati. Fatima je slegnula ramenima, pa je Aïcha
zaključila: “Naučit ću te.” Fatimina soba nalazila se ispod kuhinje, pored
praonice. Kad ju je onamo uvela, Aïcha je zastala. Soba je bila velika, krevet
posve nov, ali u prostoriji se nije dalo disati zbog kotlovnice i glasnog starog
hladnjaka. “Treba prozračivati”, rekla je. “Sjetit ćeš se, zar ne?” Na Fatimin krevet
položila je bijelu kutu s džepom na desnoj strani prsa i lijepu plavu pregaču, u
plastičnom ovitku. “Ovo je tvoja radna odjeća. Kad se zaprlja, samo je skini i
obuci čistu. Još su dvije u ormaru.”
Poslije je Mehdiju ispričala kako joj je bilo neugodno tog poslijepodneva s
Fatimom. Jedva da ju je saslušao. Nije se u to htio miješati. Nema se zbog čega
osjećati krivom. Dali su joj posao i sve će napraviti da joj bude dobro. Onda se
jedne večeri Aïcha počela češati po glavi. Mislila je da je to zbog sredstva koje je
upotrebljavala za ravnanje kose. No kad se jednom žestoko počešala iza
uha, osjetila je kako joj je nešto prsnulo pod noktom. Na kažiprstu je ugledala
golemu uš i sitnu kap krvi. Po izlasku iz bolnice otišla je u ljekarnu. Došavši kući,
spustila se do Fatimine sobe i posjela je na stolac. Navukla je rukavice, preko
služavkinih ramena prebacila ručnik i rekla joj da skine maramu. Fatima je odbila
uz smiješnu reakciju, zaplakala je kao janje koje ide na klanje. “Pa zašto od
toga radiš problem?” ljutnula se Aïcha. “Neće te to boljeti. I sebi ću staviti isti
proizvod, vidiš. I ja zbog tebe imam uši.” Fatima se konačno primirila. Odmotala
je maramu, i Aïcha je prvi put vidjela služavkinu kosu. Bila je crvenkasta, prljava
i smotana kao turban, pa joj je Aïcha iz nje povadila, s određenom dozom gađenja,
desetke ukosnica koje su je pridržavale. Kosa joj se raspustila niz leđa sve do
stražnjice. “Otkad nisi oprala kosu?” upitala je Aïcha glasom koji je Mehdi
nazivao “liječničkim”. Glasom koji je bio odrješit, jasan i vrlo autoritativan. Koji
nije bio zao i nije osuđivao. Glasom koji je liječio. Fatima nije znala odgovoriti.
178
 Knjige.Club Books

Nastavila je cmizdriti kao da ju je gazdarica razodjenula ili joj se narugala. Aïcha

je izlila sadržaj bočice na služavkinu glavu. “Da sam znala da imaš toliko kose,
kupila bih još.” Zatim joj je glavu zamotala u bijelu plahtu, onako kako je to činila
Mathilde kad je bila dijete. “I sad čekamo.” Fatima je sjedila na stolcu i čekala.
Nije se usudila pomaknuti, pa je zurila u zid i u mrlju plijesni po kojoj je cijeli
podrum vonjao. Aïcha se vratila. Odmotala joj je glavu, položila plahtu na pod i
vrisnula. Na plahti je bilo toliko uši da je izgledala crna. “Nećemo to moći tako
riješiti. Moramo ti odrezati kosu.” Fatima je ustala i kriknula. Nikako to nije
htjela. Nije se dala dotaknuti. Pobjegla je u kupaonicu, zatvorila vrata i okrenula
ključ u bravi. Aïcha je šakama lupala po vratima. Molila je služavku da bude
razumna. “Pa narast će ti kosa ponovno, budi bez brige.” Ali Fatima više
nije odgovarala. Ostala je cijelu noć zaključana u kupaonici i nije htjela otvoriti
kad joj je Aïcha donijela večeru. Mehdi je morao intervenirati. Naredio je služavki
da izađe. “Kakvo je to djetinjasto ponašanje?” Zaprijetio joj je da će pozvati
policiju ako se nastavi tvrdoglaviti. Služavka je konačno izašla, očiju natečenih
od plača. Sjela je na stolac i gledala kako dugi pramenovi njezine kose padaju po
podu.

179
 Knjige.Club Books

atima je jednom mjesečno odlazila kući, u slam. Čim bi prešla prag njihove

F barake, majka je tražila novac, i Fatima joj je predavala svoju zaradu.

Majka bi polizala kažiprst i u tišini prebrojavala novčanice. Čitati nije
znala, ali brojki, bome, jest. Naslagala bi novčanice na male kupove pa ih,
dvaput presavijene, zagurala u grudnjak. Fatima ju je jednom pitala za što je svaki
snopić, a majka joj je odgovorila: “Ti samo lijepo radi. U ostalo se ne miješaj.” U
getu se ništa nije mijenjalo. Ni po ulicama, ni u kućama, čak ni u razgovorima ili
navikama. Prežvakavali su se isti problemi, mučile se uvijek iste muke, umiralo
se od istih bolesti i žalilo na iste bolove. Fatima je shvatila da je upravo to bijeda:
svijet koji se ne mijenja. Kad se buržuji, bogataši i obrazovani ljudi susretnu,
uvijek jedni druge pitaju što ima novo. Njima život donosi iznenađenja.
Razgovaraju o budućnosti, pa čak i o revoluciji. Vjeruju da je promjena moguća.
Fatimu je majka ponekad pitala kakva je kuća njenih gazda. Kako izgleda, što
jedu, kakav auto imaju, kakva je kupaonica. Posebno ju je zanimala kupaonica.
Služavka nije bila u stanju opisati kuću. Nije znala objasniti detalje. Ono što je
nju intrigiralo, nije bio namještaj, kućanski uređaji ili velika polica prekrcana
knjigama. Ne, ono što je njoj bilo čudno i čega se bojala, bila je tišina. Ta
grobljanska tišina koju nisu narušavali ni dječja cika, ni bubnjanje kiše po limu,
ni dreka žena koje su se častile psovkama iz barake u baraku. Danju, kad bi gazde
otišli na posao, Fatima je ostajala sama u kući. U tišini je sve poprimalo
uznemirujuće dimenzije. Nikad prije nije primjećivala koliko je život glasan.
Zbunjivali su je zvukovi vlastitog tijela. Trzala se zbog beznačajnih stvari.
Kapanja vode u sudoperu, klokotanja kanalizacije, motora uvoznog hladnjaka.
Kuća se nalazila u elegantnoj rezidencijalnoj četvrti. Okolnim ulicama nitko nije
šetao. Čulo se samo kako prolaze automobili, veliki i lijepi, kojima su vozači
odvozili djecu u francusku školu. Tišina ju je mučila. Nedjeljom je Alcha
ležala na sofi u salonu. Ispružila bi noge mužu preko koljena i tako bi čitali. Čak
se nisu ni gledali. Povremeno bi zvoncem, koje im je poklonila Mathilde, pozvali
Fatimu da im donese nešto hladno za piće. A Fatima nikako nije mogla shvatiti
kako to da uvijek ožedne od čitanja.
Gazda i gazdarica među sobom su govorili francuski i Fatima nije ništa
razumjela. Pokušala je upamtiti riječi: “brzo”, “žlica”, “doviđenja”. Nije govorila
njihov jezik, ali ipak je ona prva shvatila da Alcha čeka dijete. Gazdarica je
prestala doručkovati i ponekad se vraćala s posla usred poslijepodneva da se

180
 Knjige.Club Books

odmori. Počela je kupovati konzerve kiselih krastavaca, koje je proždirala

stojeći u kuhinji, i promijenila je marku cigareta. Fatima je pomislila kako bi se
voljela brinuti o djetetu. To bi joj se sviđalo više od čišćenja zahoda i polijevanja
ploča u vrtu. Popodneva ne bi više provodila dangubeći ispred televizora, ne
shvaćajući ništa od kraljevih govora koje je prenosila nacionalna televizija. I kralj
je povremeno govorio na francuskom. Fatima je počela praviti aluzije. Jednom
prilikom ispričala je Aïchi da ima dva mlađa brata i mlađu sestru i da se brinula o
njima kad su bili bebe. “Znam ja kako treba postupati s djecom.” No Aïcha je nije
slušala. “Ne mogu ostati u kuhinji”, rekla joj je. “Muka mi je od mirisa mesa.”
Nakon tri mjeseca Fatima je pomislila kako se možda prevarila. Što ona zna
o životu tih ljudi? Sve te priče s krastavcima i cigaretama nisu je se ticale. Uzalud
je motrila Aïchin trbuh, koji se nije mijenjao. Gazdarica je opet dežurala u bolnici,
ponovno je Mehdija pratila na primanja i nije promijenila odjeću. Možda je dijete
usnulo, pomislila je služavka. Uvijek je slušala legendu koja je govorila da fetus
u majčinu trbuhu može zaspati pod utjecajem vradžbine. Ostat će miran
mjesecima, pa i godinama, i rodit će se tek kad majka bude spremna dočekati ga
na zemlji. Fatima je gorjela od želje da o tome porazgovara s Aïchom. Rado bi je
zamolila: “Probudi ga, i pomoći ću ti da se brineš za njega. Ništa nećeš
morati raditi, moći ćeš ići na posao, i tvoj muž isto. Ja ću se brinuti o djetetu kao
da je moje.”

181
 Knjige.Club Books

oš nije svanulo kad Amine ustane iz kreveta. Siva zora tek se pomalja, a sloj

J mraza škripi pod nogama. Tijekom zime 1974. mučila ga je nesanica.

Nemirna situacija u zemlji dovela ga je u stanje stalne zabrinutosti.
U kolovozu 1972., mjesec dana nakon Aïchina vjenčanja, cilj novog atentata
bio je kraljev Boeing. Hasan II. preživio je pokušaj ubojstva. “Jedan slučaj na
milijardu.” Tako su, eto, rekla računala nakon što su obavila analizu
udara projektila u avion. Kralj je ima jednu šansu na milijardu da preživi. Pravo
čudo.
Otad Amine više nije mogao pronaći odmora. Čim bi se ispružio, spustio
glavu na jastuk, uhvatio bi ga silan nemir. Morao je nešto raditi, stvarati, smišljati.
Navlači jaknu, na glavu stavlja krznenu šapku i kreće zemljanim putom prema
voćnjaku. Farma je pusta, a njemu dođe da ispusti urlik poput zvijeri sklupčane
na smrznutom tlu. Krik koji bi prestravljene seljake izvukao iz njihovih koliba.
“Na posao!”, i žene bi pojurile s maramom u ruci, raspletenih kosa, prema vlažnoj
toplini plastenika. Bosonogi muškarci navlačili bi čizme u trku.
Otkad je Mourad umro, imao je nekoliko nadzornika, ali činilo mu se da
nijedan nije dovoljno marljiv ili sposoban. Nisu shvaćali Amineovu ambiciju ili
su im, kad bij? shvatili, oči čudno zaiskrile, sumnjivo i zavidno, pa bi ih se Amine
riješio. “Sve mogu sam. Nitko mi ne treba”, razmišljao je hodajući između redova
mandarina. “Gazda mora raditi više i bolje od svojih radnika ako želi
zaslužiti urod.” Otkida mandarinu s grane, guli je i metodično, jednu za drugom,
jede kriške. Iz džepa vadi maleni notes u koji bilježi, za svaki plod, broj sjemenki
koje je skupio u dlanu. Nije važno što od sinoć ništa nije jeo i što ga od kiseline
boli želudac. Ako želi poboljšati sortu i dobiti plodove bez sjemenki, mora to
obaviti. Amine podiže ovratnik jakne. Trlja oči.
Tako malo spava da zna imati priviđenja. Razgovara s mrtvima i odsutnima.
Sa Selimom, svojim sinom, čiji je glas čuo preko telefona prošloga proljeća. Zvao
je na Mathildein rođendan, a Amine se javio. Skamenio se i šutio,
unatoč Selimovim “halo” koje je zdvojno ponavljao. “Čujete li me?” Njegov sin,
čudne li ironije, živi u Americi, u zemlji o kojoj je Amine toliko sanjao. Od ove
je zemlje želio stvoriti novu Kaliforniju. Razgovara i s Mouradom, čiji duh lebdi
nad posjedom, a njegova uspomena pritišće mu srce kajanjem. Moli ga da mu
oprosti, isto kao što oprost traži od Kadoura, svog oca, koji mu je ostavio ovu
zemlju, a nije dočekao da stabla procvjetaju.

182
 Knjige.Club Books

Amine prolazi nasadom badema, obilazi veliki hangar i stiže do zida

obijeljenog vapnom iza kojeg su pokopani njegov brat Jalil i Mouilala. Usmjerava
ručnu svjetiljku prema majčinu grobu i premda to nije nikakvo iznenađenje,
premda je to vidio mnogo puta, srce mu brže zakuca kad u tami ugleda obrise
palme. Drvo je niknulo ondje, pored groba, u smjeru Meke, i ništa osim čuda ne
može objasniti kako se tu stvorilo. Amine prilazi palmi, grli je i suhe usne
prislanja uz deblo. Pomisli kako ono vidljivo predstavlja najveći misterij. Ne
duhovi, utvare, džinovi, već stabla i jutarnji mraz. Možda je Mathilde u pravu.
Možda gubi razum.
Više nego ikad prije osjeća se povezan sa zemljom. Ovdje su pokopani
njegovi mrtvi i njegovo vlastito truplo trunut će ovdje jednoga dana. Odavde
potječe i prema ovom posjedu, prema ovoj zemlji osjeća divljačku privrženost.
Amine je naslijedio svog oca i volio bi da je njegov sin naslijedio njega, ali ne
može se natjecati s velikim svijetom koji mu je oteo djecu. Selim je u New
Yorku, Aïcha u glavnom gradu. Ima li im pravo zamjerati što su sanjali o manje
tegobnom životu? Kad su bili djeca i kad im se nije dalo pisati zadaće, stoje bilo
rijetko, Mathilde bi im govorila: “Morate dobro učiti ako želite uspjeti, ako ne
želite biti seljaci.” Nekadašnje noćne more o propasti i zaduživanju zamijenile su
one o tome kako neće imati nasljednika koji bi preuzeo imanje. Ta ga bol izjeda.
Ne može zamisliti da sav taj rad, sve ambicije jednoga dana pripadnu nekom
strancu. Kad bude mrtav i pokopan, netko drugi gazit će ovim posjedom, netko o
kome ništa neće znati i tko će možda sve uništiti. Te ga misli opsjedaju i ne shvaća
čime je zaslužio takvu nezahvalnost. Ponekad mu se čini da je ova zemlja prokleta
i, umjesto da prihvaća i štiti, otjerala je sve koji su ovdje živjeli. Što je pogrešno
napravio? Toliko je grijeha počinio, a jedan je od njih i oholost, zbog koje je na
pogrešan način volio ljude oko sebe. Kad je Selim bio malen, ponekad su se za
stolom igrali obaranja ruku i nikad, ni jedan jedini put Amine ga nije pustio da
pobijedi. A znao je da bi to dječaka ispunilo takvom radošću da bi skočio na
stolac i povikao: “Pobijedio sam tatu!” No nikad se Amine nije na to mogao
natjerati. To je bilo jače od njega. Sin mora očvrsnuti, mislio je, i mora naučiti
gubiti.
Koliko dugo stoji ondje, pred majčinim grobom? Njegova džepna svjetiljka
još je upaljena, premda je već svanulo kad odluči krenuti prema kući. Prvi radnici
stižu iz duara, pa nekima od njih zapovjedno mahne da mu priđu. Ovdje je
probušena folija na plasteniku. Ondje nisu složili kasete sa sadnicama za dostavu.
U glavi mu sve bruji koliko posla ima.
Sjeda za radni stol i dotakne čajnik koji je Tamo za njega donijela. Jedva da
je mlak. Kroz prozor vidi božićne stolnjake koje je Mathilde oprala i objesila na
uže za sušenje. Na stolnjaku, ispred velike palme, malene Alzašanke u drvenim
klompama drže se za ruke, a bijele tuste guske podigle su kljunove u zrak.
Nastavlja čitati članak koji mu je Aïcha poslala, a koji govori o istraživanjima
nekog Ancela Keysa o prednostima maslinova ulja. Posve se zadubio u tekst, tako

183
 Knjige.Club Books

da poskoči kad Achour pokuca na staklena vrata. Od moždanog udara teško

govori, pa lijevom, zdravom rukom poziva Aminea da izađe. Kaže mu da su preko
noći ljudi postavili veliki drveni podij s druge strane ceste. Jutros su donijeli
stolce, podigli zastave i po tlu rasprostrli golem tepih blistavih boja. “Znaš što
to znači?” Amine potvrdno kima. “Dolazi kralj.” Kralj, koji nikad ne stupa po
golom tlu, vlažnoj travi, gradskim pločnicima ili pješčanim plažama. Kralj, koji,
od atentata, nije više samo vođa i zaštitnik, nego i Božji izabranik kojeg je spasila
sreća. Svaki novi dan dolazi s njegovom litanijom dobrih vijesti. Kralj želi narodu
dati kruha, urediti ceste, povećati plaće, subvencionirati šećer, sagraditi brane,
uvesti novi praznik. U govoru koji je 19. rujna 1972. prenosila televizija kralj je
najavio pokretanje agrarne reforme i povrat koloniziranih posjeda. I tako se danas,
kao i posvuda u zemlji, priprema ceremonija na kojoj će se seljacima bez zemlje
uručiti vlasničke isprave.
Amine izlazi iz ureda, a Achour ga zemljanim putom slijedi u stopu. “Vrati
se na posao”, kaže mu Amine. “I pripazi da i ostali nastave raditi.” Korača do
velike kapije na ulazu u imanje i prelazi cestu. Deseci automobila parkirani su
malo dalje, a novinari, s notesima i fotoaparatima u rukama, smještaju se u
gledalištu. Europski novinari podignuli su ovratnike jakni i huču u ruke.
Iznenađeni su oštrom prosinačkom hladnoćom koja im se uvlači u odjeću,
pa drhte. Ne znaju ništa o ovoj zemlji, razmišlja Amine, misle da je u Maroku
toplo. Ekipa marokanske televizije postavlja kameru između redova stolaca.
Amine prepoznaje komentatora, specijalizirao se za kraljevske turneje, cijela ga
zemlja ismijava zbog njegova umijeća da govori, a ništa ne kaže, u stanju je
praznim pričama ispuniti sate iščekujući da se kralj pojavi.
Puhnuo je vjetar, i sve se oči podižu prema desecima zastava postavljenih uz
cestu. Žarkocrveno platno nadima se, zašušti poput krila, a zvijezda s pet zelenih
krakova pojavi se pa nestane. Desno od pozornice skupina glazbenika u bijelim
dželabama, obrijanih glava omotanih turbanima, priprema glazbala. Amine se
penje na zidić koji opasava imanje. S njega može vidjeti kamion koji dolazi iz El
Hajeba. Zvuk motora izaziva konfuzno uzbuđenje okupljenih. Orkestar ustaje i
spreman je intonirati državnu himnu. Mislili su da stiže kralj, ali to su samo seljaci
koji, jedan po jedan, silaze iz kamiona u novim dželabama, umivenih lica i čistih
ruku. Policajci ih prate i strogim glasom objašnjavaju im što moraju reći i
što moraju napraviti i kako se moraju ponašati. Novinar prilazi skupini seljaka,
želi im postaviti pitanja, ali objasne mu da nije dobar trenutak. Kralj može stići
svakog trena, mora ostati na svom mjestu. Bit će poslije vremena za pitanja.
Amine i dalje promatra te muškarce koje su dovezli. Pogledavaju se
konspirativno, neki se smiju i ljube u obraze. Postrojili su ih nasuprot golemom
portretu kralja i njegova sina, prijestolonasljednika. Hasan II., u dželabi boje
pijeska i s fesom, seljak među seljacima. Ne izgleda kao na portretu koji visi u
Amineovu uredu. Ni traga odijelu s dvorednim kopčanjem ni svilenom rupčiću u
džepu sakoa od flanela, ne gleda u prazno kao modeli Studija Harcourt.

184
 Knjige.Club Books

Ne, ovaj je portret drugačiji i Aminea podsjeća na slike iz njegova djetinjstva.

Na fotografiju njegova oca, Kadoura Belhaja, snimljenu u fotografskom studiju u
središtu grada. Fes, vunena dželaba i čvrst pogled muškarca koji je navikao
naređivati.
Netko daje znak glazbenicima da započnu. Grabe svoje lutnje i daire pa
počinju svirati iritantnu i ružnu pjesmu, bez duše, jednu od onih kakve stalno
puštaju na radiju. Amine uviđa da kralj neće doći, pa se sprema krenuti kući,
natrag na posao, kad začuje iznenađene uzvike novinara. Iz daljine, u oblaku
prašine, stiže desetak konjanika, odjevenih kao u vrijeme sultana Mulaija Ismaila.
U vrlo finim kožnatim čizmama, s crvenim i zelenim turbanima. Podižu muškete
i pucaju praćeni klicanjem gomile. Europljani ne vjeruju svojim očima. Na tren
zaboravljaju da su ovdje radi posla, da moraju napisati članak, i ponašaju se poput
djece kad vide egzotičnu atrakciju. Pred njima su iskrsnuli prizori iz prohujalih
vremena. Taj drevni Maroko, kojim im ovdašnji ljudi probijaju uši, nije
skroz mrtav. Konjanici jašu velikom brzinom u jednom pa u drugom smjeru, tako
da se konji prije okreta propinju. Seljaci plješću. Misle: “Sve je ovo radi nas” i
ponosno se osmjehuju.
Dva Mercedesa zaustavljaju se uz rub ceste i iz njih izlaze ljudi. Amine
prepoznaje pašu34, a ono pored njega vjerojatno je ministar, ali nije siguran.
Povlači vunene čarape koje su mu skliznule niz listove i stane na uski zidić. Tako
bolje vidi pašu, koji se penje na podij i sjeda u manji od dva naslonjača. Prijestolje
sa zlatnim okvirom i dalje je prazno. Publika shvaća da kralj neće doći i čini se
kao da ju je svladao silan umor. Amine pomisli: “Bando nezahvalna. Mislite da
nema pametnijeg posla?”
Paša lupka po mikrofonu. Uređaj ne radi, pa se vitak i nervozan mladić u
sivom odijelu rastrči na sve strane. Konačno, paša progovara. Amine ne čuje
dobro njegove riječi, ali prepoznaje način govora svojstven djeci koja su pohađala
Msid35, koja su učila napamet, pod udarcima i uz prisilu.
Odaje počast kralju, neka ga Bog uzvisi, i agrarnoj reformi na koju je pozvao.
“Marokanska agrarna revolucija je započela! Njegovo Veličanstvo, neka Bog
učvrsti njegovu vladavinu, zna da seljaci predstavljaju značaj i prosperitet
ove zemlje. I uskoro ćemo, zahvaljujući njegovoj politici izgradnje brana, natapati
svaki njezin ral. Vratit ćemo vam ono što vam pripada. Obogatit ćemo siromašne
bez osiromašivanja bogatih.” Mladić u sivom odijelu dodaje mu papir. Paša
izvikuje ime. Jedan felah stupa naprijed uz pljesak gomile. Prvi put u životu penje
se na podij, gledaju ga, snimaju ga, kliču mu. Sutra će možda biti na televiziji, zato
se okreće, pogleda u kameru i nasmiješi se. Ima samo dva zuba. Paša pljesne
rukama. “Pogledajte samo kako je ovaj čovjek sretan!” Predaje felahu vlasnički
34
U današnjem Maroku termin koji označava visokog dužnosnika na čelu potprefekture. (op.
prev.)
35
Tradicionalna škola Kurana u Maroku, (op. prev.)

185
 Knjige.Club Books

list. Fotoaparati škljocaju. Seljak ljubi komad papira, zatim ljubi pašino rame. Iz
gomile se začuje podcikivanje, povici veselja, “Živio kralj!”, “Živio narod!”
Amine zna kako će to završiti. Kad podijele vlasničke isprave, svi će u isti
mah ustati i poput roja skakavaca obrušiti se na stolove s kus-kusom i pečenim
mesom. Nema želje to gledati, pa kao mjesečar hoda po zidiću, a onda skoči na
drugu stranu. Prolazi nasadima mandarina i gleda kako narančasta kora plodova
blista na hladnom zimskom suncu. Urod će, izgleda, biti dobar. Trebao bi se
veseliti: sutra će imati još više novca, više uspjeha, više moći. Naravno, svašta se
može dogoditi. Mraz, oluja, nametnici koji napadaju sadnice i u potpunosti
uništavaju sve što je napravio. Seljak je u Božjim rukama. Stalno to ponavlja
Mathilde, ali ona ne shvaća. Kaže mu da izgleda bolesno. Da bi trebao otići
liječniku i da će se od nesanice na koncu razboljeti. Insinuirala je da je
lud, paranoičan, kao nekoć njegov brat Jalil.
Pred ulazom na farmu čekaju seljakinje, glave i ramena ogrnule su debelim
vunenim pokrivačima. Neke u ruci drže glave šećera ili mlade zečeve koje će
pokloniti Mathilde u zahvalu na liječenju. U dvorištu stolnjaci su se osušili i bolje
se vide boja haljinica malih Alzašanki i jarkožuti kljunovi gusaka. Amine se
približava seljakinjama, koje gazdin dolazak straši. Navlače pokrivače malo
više na lice, tiše govore, lupkaju dojenče po leđima da prestane plakati. Žene se
odmiču od vrata kako bi propustile gazdu, no on ne ulazi. Ne, stoji ondje,
nepomično, ukočeno, ukopanih nogu kao da se više nikad ne namjerava
pokrenuti. Žene se pogledavaju u tišini. Što mu je da se tako ponaša? Zar je i on
bolestan? Oči su mu crvene od premalo sna i ruke mu lagano drhte. Amine
naslanja čelo na staklena vrata. Gleda Mathilde, koja sjedi na stolcu i polako
premata potkoljenicu nekom mladiću. Diže glavu i osmijeh joj obasjava lice.
Ustaje tako brzo da pacijent vrisne od bola. Amine je promatra dok mu se
približava i pomisli kako ga je ona tim osmijehom, tim dječačkim hodom, u stanju
umiriti i privesti razumu. A njezina usta izgovaraju: “U kuću.” Mathilde izlazi na
dvorište i jedna žena pojuri prema njoj da joj posudi svoj pokrivač, ali Mathilde
odbije. “Nije mi hladno”, kaže i hvata ledene ruke svog muža. “Mehdi je
telefonirao. Jutros se rodila naša unuka.” Poslije će žene iz duara pričati da su
vidjele kako je Amine svoju ženu privukao k sebi, posve blizu, tako blizu da su
seljakinje pomislile kako se oslanja o nju da ne padne.
I ondje, pod velikom palmom, stali su se ljuljati s noge na nogu, unatoč
ledenom prosinačkom vjetru, unatoč došaptavanjima promatračica, koje nisu
mogle doći k sebi. Zaplesali su, a neke su tvrdile da su vidjele suze kako klize
niz gazdine obraze i čule kako Mathilde ponavlja na arapskom: “Sretan si, zar
ne?”

186
 Knjige.Club Books

OVA KNJIGA POSTOJI zahvaljujući dragocjenim svjedočanstvima ljudi koji su

proživjeti to razdoblje marokanske povijesti ili su ga proučavali. Bili su mi od
velike pomoći. Hvala Zakyji Daoud na velikodušnosti, humoru te slobodnom tonu
i duhu. Hvala Kenzi Sefrioui na dragocjenim savjetima i Drissu Yazamiju na
čovječnosti i nepokolebljivom integritetu. Svu svoju zahvalnost dugujem Taharu
Ben Jellounu, koji me neprestano uči mojoj povijesti. Mnogo dugujem
Mohammedu Tozyju, koji me godinama prosvjetljuje i čiji mi kolosalni rad
omogućuje da bolje razumijem svoju zemlju. Hamid Barrada, moj stari prijatelj,
još jednom mi je bio od goleme pomoći, kao i Perla Servan Shreiber, koja je
pristala za mene uroniti u prošlost. Isto kao i Pierre Vermeren, moj nekadašnji
profesor. Hvala Dominicu Rousseau, koji se bavio hipijima u Maroku i
vrlo velikodušno pristao je pojasniti mi taj neobični povijesni detalj iz Essaouire.
Moram zahvaliti i Françoise Autin na odanosti i detaljnim istraživanjima koja je
provela za mene. Hvala Fatni El Bouih, prema kojoj osjećam veliko divljenje i
koja je pristala odgovoriti na moja pitanja. Hvala Souadu Balafreju na povjerenju
i prijateljstvu. Svakako želim zahvaliti prijateljima svog oca koji su mi se
javili tijekom pisanja ove knjige te mi s puno obzira i naklonosti pričali o
godinama koje su proveli uz njega.
Željela bih ovom prilikom odati priznanje svima onima koji su imali hrabrosti
iznijeti svoja svjedočanstva za Instance Équité et Réconciliation (Povjerenstvo za
pravednost i pomirenje) o zločinima počinjenima tijekom olovnih godina.
Zahvaljujući njihovim iskazima doneseno je izvješće koje je ključan izvor
informacija. Njima iskazujem svoje duboko divljenje.

187
 Knjige.Club Books

LEÏLA SLIMANI rođena je 1981. u Rabatu, a od osamnaeste godine živi u Parizu.

Radila je kao novinarka za časopis Jeune Afrique od 2008. do 2012. Objavila je
knjige eseja Le diable est dans les détails, Sexe et mensonges: La vie sexuelle au
Maroc, Simone Veil, mon héroïne, Comment j’ écris i strip Paroles d’honneur.
Autorica je romana U vrtu čudovišta, Uspavanka te dva romana iz zamišljene
trilogije U zemlji drugih - Rat, rat, rat i Gledajte kako plešemo.
Roman Uspavanka osvojio je nagradu Gonćourt za 2016. godinu. Jedna je od
najznačajnijih i najprevođenijih francuskih autorica. Predsjednik Emmanuel
Macron proglasio ju je i ambasadoricom frankofonije.

188
 Knjige.Club Books

VLATKA TOR rođena je 1971. u Zagrebu, gdje je diplomirala francuski jezik i

književnost te komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu. U Francuskoj
je više godina radila kao lektorica hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Lyonu, a po
povratku u Hrvatsku predavala francuski jezik u školi stranih jezika. Radila je
kao voditeljica odnosa s javnošću i asistentica uredništva u nakladničkoj kući
Fraktura. Do sada je objavila prijevode (tekstova, knjiga, stripova) Antonina
Artauda, Jean-Paula Duboisa, Josette Feral, Christiana Weissa, Antoinea
Compagnona, Alexandrea Gefena, Ludovica Burela, Nathache Appanah, Jeana
Matterna, Antonina Varennea, Camille Jourdy, Yslairea, Leïle Slimani i dr.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

189