Sadržaj

Predgovor
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
17.
18.
19.
20.
Pogovor
Giga Gračan: O Doyleu, o Horowitzu...
1. O liku
2. O tvorcu
3. O zakonitom baštiniku tvorca
4. Prevodilački zaglavak
Napomene
 Predgovor
Često razmišljam o onom neobičnom nizu okolnosti što su dovele do
moje dugotrajne povezanosti s jednom od najposebnijih i najsjajnijih ličnosti
mojega doba. Da sam filozofski nastrojen, možda bih se pitao u kojoj je mjeri
svatko od nas gospodar svoje sudbine, ili možemo li uopće predvidjeti
dalekosežne posljedice ovoga ili onoga čina koji, kad se zbiva, možda djeluje
posvema beznačajno.
Primjerice, mene je za pomoćnog liječnika u Petoj northumberlandskoj
mušketirskoj pukovniji preporučio moj bratić Arthur: vjerovao je da će mi to
biti korisno iskustvo i ni po čemu nije mogao predvidjeti da ću mjesec dana
poslije biti poslan u Afganistan. U to doba sukob koji će postati poznat pod
imenom Drugi anglo-afganistanski rat nije ni počeo. A što ćemo s onim
gazijom1 koji je kod Mainwanda jednim jedinim trzajem prsta odaslao metak
koji će mi se zariti u rame? Toga je dana palo devet stotina britanskih i
indijskih duša, i on je nesumnjivo namjeravao da i ja budem među njima.
Nije međutim gađao dovoljno precizno, pa iako sam dobio gadnu ranu, spasio
me Jack Murray, moj odani i dobrodušni bolničar, koji me uspio preko tri
kilometra neprijateljskog teritorija donijeti natrag u britanske redove.
U rujnu te godine Murray je poginuo kod Kandahara pa tako nikad neće
znati da su me poslali kući kao invalida i da sam nekoliko susljednih mjeseci
posvetio – što je slaba nagrada za njegov trud oko mene – pomalo rastrošnu
životu na orubnicama londonskog društva. Pretkraj toga razdoblja ozbiljno
sam pomišljao da se preselim na južnu obalu, do čega je nužno dovela kruta
stvarnost mojih sve manjih i manjih novčanih sredstava. Čule su se i
primjedbe da bi morski zrak mogao koristiti mojem zdravlju. Poželjnija bi
alternativa bio jeftiniji smještaj u Londonu, te sam se zamalo nastanio kod
nekog burzovnog mešetara u Euston Roadu. Dogovor nije uspio, pa sam
istoga trena donio odluku. Selim se u Hastings: grad je možda manje živahan
nego Brighton, ali je upola jeftiniji. Spakirani su osobni predmeti. Bio sam
spreman za odlazak.
No tada dolazimo do Henrya Stamforda: nije mi bio prisan prijatelj, već
znanac koji je radio u St Bart’su2 i asistirao mi pri operacijama. Da on
prethodne noći nije pio do sitnih sati, ne bi imao glavobolju pa ne bi zbog nje
odlučio uzeti slobodan dan iz kemijskog laboratorija u kojem je sada radio.
Zastajkujući na Piccadilly Circusu, odlučio je prošetati Regent Streetom i u
East India Houseu Arthura Libertya3 kupiti dar za suprugu. Čudno je to: da je
išao drugim putom, ne bi se sudario sa mnom dok sam izlazio iz Criterion
Bara a posljedica bi bila da ja možda nikad ne bih bio upoznao Sherlocka
Holmesa.
Naime, kao što sam negdje već napisao, upravo je Stamford predložio da
se naselim u stan s čovjekom koji je, on bi rekao, analitički kemičar i koji s
njim radi u istoj bolnici. Stamford me zatim predstavio Holmesu, koji je tada
radio pokuse s izoliranjem mrlja od krvi određenom metodom. Prvi naš
sastanak bio je čudnovat, smućujući i svakako vrijedan pamćenja... točan
pokazatelj svega što će uslijediti.
Bila je to velika prekretnica u mom životu. Nikad nisam imao
književnih ambicija. Dapače, da je tko natuknuo da ću postati pisac koga
objavljuju, samoj bih se pomisli nasmijao. Mislim ipak da mogu reći, sasvim
iskreno i ne laskajući sam sebi, da sam stekao popriličan ugled zahvaljujući
načinu na koji sam bilježio pustolovine velikoga čovjeka, i bila mi je nemala
čast što su me pozvali da govorim na njegovu posljednjem ispraćaju u
Westminsterskoj opatiji, koji sam poziv uljudno otklonio. Holmes se često
rugao stilu moje proze, te nisam mogao odagnati osjećaj da bih, stojeći za
govornicom, osjećao kako mi on stoji uz rame i s onu stranu groba blago
ismijava sve što bih u toj prigodi možda bio rekao.
Po njegovu uvjerenju ja uvijek preuveličavam njegove talente i
izvanredne uvide do kojih je došao svojim genijalnim umom. Smijao bi se
mojoj konstrukciji priče koja na kraju donosi rješenje kakvo je on, zaklinjao
se, izveo već u prvim pasusima. Više no jednom optužio me za vulgarnu
romantičnost i držao nimalo boljim od najamnih piskarala. Ali općenito
mislim da je bio nepravedan. Sve vrijeme našega poznanstva nisam zamijetio
da je Holmes pročitao jedno jedino prozno djelo – uz iznimku, doduše,
najgorih primjeraka senzacionalističke književnosti – pa premda ne tvrdim da
su moje moći opisivanja osobito velike, pripravan sam ustvrditi da su
poslužile svrsi i da ni on sâm ne bi takvo što obavio bolje. Dapače, Holmes je
to takoreći priznao kad se napokon latio pera i vlastitim riječima stavio na
papir neobičan slučaj Godfreya Emswortha. Ta je zgoda prikazana pod
naslovom Blanširani vojnik4, pri čemu je po mojem sudu sâm naslov daleko
od savršenstva, jer bi glagol blanširati bio zasigurno primjereniji za badem.
Kažem, za svoja sam književna pregnuća dobivao priznanja, ali dakako
to nikad nije bilo u prvom planu. Zavojitim putovima sudbine što sam ih
upravo ocrtao postao sam odabranik koji će na svjetlo dana iznositi
nesvakidašnje pothvate najvećega privatnog detektiva na svijetu i
oduševljenu čitateljstvu predstaviti čak šezdeset njegovih pustolovina.
Dragocjenije mi je, ipak, bilo dugo prijateljevanje s tim čovjekom.
Već je godinu dana otkako su Holmesa našli u njegovu domu u predjelu
the Downs5, ispružena i nepomična, taj veliki um zauvijek utišan. Kad sam za
to doznao, shvatio sam da sam izgubio ne samo najbližeg druga i prijatelja
nego i, umnogome, sâm razlog života. Dva braka, troje djece, sedmero
unučadi, uspješna liječnička karijera i Odličje za zasluge koje mi je 1908.
dodijelilo Njegovo Veličanstvo kralj Eduard VII. možda se smatraju ljudskim
postignućima. Ali ja ih ne smatram takvima. Meni on i dan današnji
nedostaje; kadšto, štoviše na javi, pričinja mi se da ih i dalje čujem, one
poznate riječi: „Watsone, lov počinje.” One su mi tek podsjetnik da nikad
više neću zaroniti u tamu i kovitlavu maglu Baker Streeta sa svojim
pouzdanim vojnim revolverom u ruci. Mislim na Holmesa, često, kako me
čeka na drugoj strani one velike sjene koja nam svima mora doći, i uistinu
čeznem da mu se pridružim. Sam sam. Moja stara rana dodijava mi bez kraja
i konca, a dok Kontinentom hara strašan i besmislen rat, zaključujem da više
ne razumijem svijet u kojem živim.
Zašto, onda, posljednji put uzimam pero da probudim uspomene koje je
možda bolje zaboraviti? Možda su moji razlozi sebični. Moguće je da, poput
tolikih staraca čiji je život iza njih, tražim svojevrsnu utjehu. Bolničarke koje
se skrbe o meni uvjeravaju me da pisanje djeluje terapijski pa će priječiti da
zapadam u turobna raspoloženja kakvima sam kadšto sklon. Ali postoji i
drugi razlog.
Čovjek s beretkom i Kuća svile bile su u nekim aspektima
najsenzacionalnije pustolovine u karijeri Sherlocka Holmesa, ali je u to doba
bilo nemoguće pisati o njima, a razlozi će postati više nego jasni. One su se
nerazmrsivo ispreplele, što je značilo da se ne mogu ispripovjediti odvojeno
jedna od druge. A ipak ih oduvijek želim staviti na papir, zaključiti Holmesov
kanon. U tome sam nalik kemičaru koji traga za nekom formulom, ili možda
sakupljaču rijetkih maraka koji se svojom zbirkom ne može ponositi u punoj
mjeri jer znade da postoje dva-tri primjerka kojih nikako da se domogne.
Nisam se kadar suzdržati. To se mora obaviti.
Dosad je bilo nemoguće – i to ne samo zbog poznate Holmesove
odbojnosti spram publiciteta. Ne, događaji koje kanim opisati bili su naprosto
odveć monstruozni, odveć šokantni a da budu objavljeni tiskom. Takvi su još
uvijek. Nije nimalo pretjerano natuknuti da bi razdrli svekoliko tkivo društva,
a ja to ne mogu riskirati, osobito u ratnim vremenima. Kad ga dovršim, uz
pretpostavku da imam snage za taj zadatak, dat ću da se rukopis spakira i
pošalje u trezor banke Cox and Co.6 na Charing Crossu, gdje su pohranjeni
još neki moji privatni papiri. Dat ću upute da se taj paket ne smije otvarati
stotinu godina. Nemoguće je zamisliti kakav će tada biti svijet, do kakvih će
otkrića uznapredovati čovječanstvo, no možda će buduće čitateljstvo biti
sviknutije na sablazan i pokvarenost negoli ono mojega doba. Njima
zavještam posljednji portret gosp. Sherlocka Holmesa i jednu dosad neviđenu
perspektivu.
Ali dovoljno sam energije potratio na svoje preokupacije. Već sam
trebao otvoriti vrata broja 221b u Baker Streetu i ući u sobu gdje su započele
tolike pustolovine. Vidim ju, svjetiljka sjaji iza stakla, onih sedamnaest
stepenica domahuju mi neka se uspnem s ulice. Da. On je tu, s lulom u ruci.
Okreće se prema meni. Smiješi se. – Lov počinje...
 1.

Trgovac slikama iz Wimbledona

– Gripa je neugodna bolest – pripomenu Sherlock Holmes – ali vi razmišljate

točno: uz pomoć vaše supruge dijete će uskoro ozdraviti.
– Tomu se veoma nadam – odgovorih; onda sam zastao i, razrogačivši
oči od zapanjenosti, zapiljio se u njega. Čaj je prešao pola puta do mojih
usana, ali sam ga vratio na stol takvom silinom te šalica i tanjurić umalo što
se nisu trajno razdvojili. – Nebesa, Holmese! – uzviknuh. – Upravo te misli
oteli ste mi iz glave. Kunem se da ni riječ nisam izustio o djetetu ili njegovoj
bolesti. Da je moja žena negdje drugdje, to znate – toliko ste mogli zaključiti
iz mojeg dolaska ovamo. Ali još vam nisam spomenuo razlog njena izbivanja
i siguran sam da vam ništa u mojem ponašanju nije moglo pružiti ikakvu
indiciju.
Taj se razgovor odvijao posljednjih dana studenoga godine 1890.
London je stisnula nemilosrdna zima: ulice bijahu tako studene te su i plinske
svjetiljke djelovale kao da ih je okovao led, a ono malo njihova svjetla
utapalo se u beskonačnoj magli. Ljudi su lelujali pločnicima poput sablasti,
pognute glave i pokrivena lica; kraj njih su drndali zatvoreni fijakeri s
konjima koji jedva čekaju da stignu kući. A meni je bilo drago što sam
unutra: vatra plamti u kaminu, poznati miris duhana ispunja zrak i – uza sav
drlog i kaos kojim se moj prijatelj odlučio okružiti – tu je osjećaj da je sve na
svom pravom mjestu.
Bio sam brzojavio da mi je namjera naseliti se u svoju negdašnju sobu i
provesti neko vrijeme s Holmesom, te sam se obradovao kad je povratnom
poštom stigao njegov pristanak. Moja se ordinacija mogla snalaziti bez mene.
Privremeno sam bio sâm. A kanio sam pripaziti na prijatelja sve dok ne
budem siguran da mu se zdravlje posvema vratilo. Holmes se, naime,
hotimice izgladnjivao tri dana i tri noći, živeći i bez hrane i bez vode, ne bi li
stanovitoga posebno okrutnog i osvetljivog protivnika uvjerio da mu se bliži
smrt. Ishod tog lukavstva bio je trijumfalan, pa je zlikovac sada u sposobnim
rukama inspektora Mortona iz Yarda.7 No ipak sam se zabrinuo zbog napora
kojemu se Holmes bio podvrgnuo i smatrao sam preporučljivim da mi bude
na oku sve dok mu se metabolizam potpuno ne uravnoteži.
Bilo mi je stoga drago gledati kako s tekom blaguje škotske pogačice uz
med s ljubičicama i šlag, te biskvit i čaj; sve je to gđa Hudson donijela na
pladnju za nas dvojicu. Udobno zavaljen u svom velikom naslonjaču, odjeven
u kućni haljetak i s nogama ispruženima ispred vatre, Holmes je zaista
djelovao kao da se oporavlja. On je oduvijek izrazito mršav, čak mrtvački
blijed, orlovskog nosa koji naglašava one prodorne oči, no sad mu je ten imao
kakvu-takvu boju, a i po svemu ostalom u glasu i držanju bio je umnogome
onaj stari Holmes.
Toplo me pozdravio, a dok sam sjedao preko puta njega imao sam čudan
osjećaj da se budim iz sna. Kao da nisu prošle dvije godine, kao da nisam
upoznao svoju ljubljenu Mary, oženio se i s njom uselio u naš dom u
Kensingtonu, kupljen utrškom od bisera iz Agre8. Kao da sam i dalje neženja,
stanujem ovdje s Holmesom, s njim dijelim uzbuđenje potrage i razotkrivanje
još jednog zagonetnog slučaja.
I palo mi je na um da bi to njemu možda bilo draže. Holmes je rijetko
spominjao moj kućni život. U vrijeme moga vjenčanja bio je izvan zemlje i
tada mi je prošlo kroz glavu da to možda nije bila čista slučajnost. Ne bi bilo
pošteno tvrditi da je moj brak bio potpunoma zabranjena tema, no postojao je
prešutan sporazum da o njoj ne razgovaramo nadugačko. Moja sreća i
zadovoljstvo bili su Holmesu očigledni, a sam je bio dovoljno nesebičan da
ne osjeća zavist. Čim sam stigao, pitao je kako gđa Watson. Dalje od toga
nije se raspitivao niti sam mu ja govorio, pa su stoga njegove primjedbe bile
još nedokučivije.
– Gledate me kao da sam čarobnjak – Holmes će u smijehu.
– Pretpostavljam da ste odustali od djela Edgara Allana Poea?
– Hoćete reći, od njegova detektiva, Dupina?
– On se služio metodom koju je nazvao raciocinacija. On drži da je
moguće čitati nečije najskrovitije misli a da ta osoba čak ne mora govoriti. To
je moguće jednostavnim proučavanjem njezinih kretnji, čak treptaja vjeđe.
Svojedobno me se ta ideja veoma dojmila, no kao da se sjećam da ste vi na
nju gledali pomalo prezirno...
– Pa ću to sada nesumnjivo platiti – prihvatih. – Ali, Holmese, zar mi
ozbiljno tvrdite da ste bolest djeteta koje i ne poznajete mogli logički izvesti
iz moga ponašanja nad tanjurom kolačića?
– I to, a i još štogod – otpovrnu Holmes. – Mogu zaključiti da ste se
upravo vratili s Holborn Viaducta. Da ste otišli od kuće u žurbi, ali vam je
vlak ipak pobjegao. Možda je tomu razlog što trenutno nemate služavku.
– Holmese, ne! – povikah. – Ovako ne ide!
– Imam krivo?
– Nemate. Svaka je pojedinost točna. Ali kako je moguće...?
– Posrijedi je jednostavno promatranje i zaključivanje, pri čemu jedno
oblikuje drugo. Kad bih vam objasnio, sve bi se činilo djetinjastim do boli.
– Moram ipak insistirati da učinite upravo to.
– Tja, kad ste već bili tako ljubazni i došli mi ovako u posjet, vjerojatno
vam moram udovoljiti – uzvratio je Holmes zijevnuvši.
– Započnimo s okolnošću koja vas dovodi ovamo. Ako me pamćenje
služi, približavamo se drugoj godišnjici vašega braka, jel tako?
– Tako je, Holmese. Pada prekosutra.
– Znači, neuobičajeno vrijeme da se odvojite od supruge. Kao što ste
sami upravo kazali, to što ste odlučili proboraviti sa mnom, dapače dulje
vrijeme, navodilo bi na zaključak da je njezinu odlasku od vas razlog prijeka
nužda. A o čemu bi se tu moglo raditi? Koliko se sjećam, gospođica Mary
Morstan – kako se nekoć zvala – u Englesku je došla iz Indije i ovdje nije
imala ni prijatelja ni rodbine. Dobila je službu guvernante i skrbila se za sina
supruge stanovitog Cecila Forrestera u Cumberlandu, gdje ste se vi s njom
upoznali. Gospođa Forrester je prema njoj bila veoma dobra, osobito u teškim
trenucima, pa vjerujem da su njih dvije ostale u bliskim odnosima.
– Upravo se tako dogodilo.
– U tom slučaju, ako bi vašu ženu itko pozvao da izbiva iz kuće, bila bi
to sigurno ona. Zatim si postavljam pitanje o razlogu toga poziva, a odgovor
koji pri ovakvoj studeni istoga trena pada na um jest bolest djeteta. Malom
bolesniku, siguran sam, bilo bi uvelike lakše uz njegovu negdašnju
guvernantu.
– On se zove Richard, devet mu je godina – dovezah se. – Ali odakle
vam tolika uvjerenost da je posrijedi gripa, a ne ipak nešto ozbiljnije?
– Da se radi o nečem ozbiljnijem, sigurno biste bili insistirali da osobno
preuzmete liječenje.
– Dosad je vaše rasuđivanje bilo u svakom pogledu posve jasno – rekao
sam. – No iz njega se ne razabire kako ste zaključili da su upravo u onom
trenutku moje misli bile upućene njima.
– Oprostit ćete mi, dragi moj Watsone, ako kažem da ste vi za mene
otvorena knjiga i da svakom svojom kretnjom okrećete novi list. Dok ste
sjedili i pijuckali čaj, zamijetio sam kako vam je pogled odlutao prema
novinama na stoliću tik kraj vas. U hipu ste vidjeli što piše na naslovnici,
posegnuli za novinama i odložili ih licem prema dolje. Zašto? Možda vas je
uznemirila reportaža o sudaru vlakova kod Norton Fitzwarrena prije koji
tjedan. Prvi rezultati istrage o smrti desetero putnika objavljeni su danas i to
je, dakako, zadnje što bi vam bilo drago pročitati pošto ste netom ostavili
suprugu na kolodvoru.
– Da, doista me to podsjetilo da ona putuje vlakom – složih se. – Ali
bolest djeteta?
– Nakon novina vaša se pozornost usmjerila na potamnjeli dio tepiha uz
pisaći stol i jasno sam vidio kako ste se u sebi nasmiješili. Ondje ste, naravno,
nekoć držali svoju liječničku torbu i zasigurno vas je ta asocijacija podsjetila
na razlog puta vaše supruge.
– To je, Holmese, čisto nagađanje – usprotivih se. – Kažete, primjerice,
Holborn Viaduct. Mogao je biti bilo koji londonski kolodvor.
– Znate da ne odobravam nagađanje. Kadikad je nužno dijelove dokaza
povezivati pomoću mašte, ali ovo nipošto nije takav slučaj. Gospođa
Forrester živi u Camberwellu. Vlak na liniji London – Chatham – Dover
redovito polazi s Holborn Viaducta. Taj bih kolodvor smatrao logičnim
polazištem čak i da mi niste olakšali ostavivši svoj kovčeg kraj vrata. S
mjesta na kojem sjedim, jasno vidim da je za držak pričvršćena cedulja iz
garderobe kolodvora Holborn Viaduct.
– A ostalo?
– To da ste ostali bez služavke i da ste od kuće otišli u žurbi? Mrlja od
crnog laštila za cipele na vanjskom rubu vaše lijeve manšete jasno upućuje na
oboje. Sami ste očistili cipele, i to prilično nemarno. Štoviše, u toj žurbi ste
zaboravili rukavice...
– Moj kaput je uzela gospođa Hudson. Mogla je uzeti i moje rukavice.
– U tom pak slučaju, zašto bi vam ruke bile tako hladne kad smo se
rukovali? Ne, Watsone, cijelo vaše držanje govori o dezorganiziranosti i
zbrkanosti.
– Točno je sve što kažete – priznao sam. – A sad, Holmese, posljednji
misterij. Odakle vam tolika sigurnost da je mojoj ženi pobjegao vlak?
– Čim ste ušli, zamijetio sam na vašoj odjeći jak miris kave. Zašto biste
pili kavu neposredno prije no što ćete doći k meni na užinu s čajem?
Zaključak: pobjegao vam je vlak, pa ste morali ostati sa suprugom dulje nego
što ste namjeravali. Ostavili ste kovčeg u garderobi i s njom otišli na kavu.
Možda u Lockhart’s? Čujem da je ondje kava posebno dobra.
Nakratko je vladala tišina, a onda sam prasnuo u smijeh.
– Dakle, Holmese, vidim da nemam razloga za brigu o vašem zdravlju.
Sjajni ste kao uvijek.
– Ma ovo je bila čista abeceda – uzvrati detektiv mlako odmahnuvši
rukom. – Ali možda se bliži štogod zanimljivije. Ako se ne varam, čuju se
ulazna vrata...
I dakako, ponovo je ušla gđa Hudson, ovaj put uvodeći muškarca koji je
ušetao u sobu kao da izlazi na kazališnu pozornicu. Bio je odjeven za
formalne prigode: tamni frak, večernja košulja i bijela leptir-mašna, crni
plašt, prsluk, rukavice i lakirane cipele. U jednoj je ruci držao par bijelih
rukavica, u drugoj štap od palisandrovine sa srebrnim vrhom i isto takvim
drškom. Imao je začudno dugačku tamnu kosu, začešljanu iznad visoka čela,
ali ni brkove ni bradu. Pût mu je bila blijeda, lice malko odveć izduženo a da
bi bilo odista naočito. Dob mu se, rekao bih, kretala oko trideset pete, ali se
doimao starijim zbog ozbiljna držanja i očite nelagode što se nalazi ovdje.
Umah me podsjetio na neke bolesnike koji su mi se obraćali, one koji nisu
htjeli vjerovati da s njima nije dobro sve dok ih simptomi ne bi u to uvjerili.
Njihova je bolest uvijek bila najozbiljnija. Isto takvo oklijevanje uočili smo u
našeg posjetitelja. Čekao je na vratima i zabrinuto se ogledavao dok je gđa
Hudson pružala Holmesu njegovu posjetnicu.
 – Gospodin Carstairs – pročita Holmes. – Izvolite sjesti.
– Morate mi oprostiti što dolazim ovako... iznenada i bez najave. –
Govorio je odsječno i prilično suho. Još nas zapravo nije pogledao izravno u
oči. – Istini za volju, uopće nisam namjeravao doći ovamo. Živim u
Wimbledonu, tik do ledine, i došao sam u grad na operu – što ne znači da
sam imalo raspoložen za Wagnera. Bio sam u klubu, gdje sam se susreo sa
svojim računovođom, čovjekom kojeg poznajem već godinama i smatram ga
prijateljem. Kad sam mu ispričao o brigama koje me more, o osjećaju pritiska
koji mi tako grozno otežava život, spomenuo je vaše ime i preporučio neka se
što prije posavjetujem s vama. Pukim slučajem moj klub nije daleko odavde
pa sam odlučio poći ravno k vama.
– Rado ću vam odmah posvetiti punu pozornost – odslovi Holmes.
– A ovaj gospodin? – Posjetitelj se okrenu prema meni.
– Doktor John Watson je moj najbliži savjetnik i uvjeravam vas da pred
njim možete reći sve što imate priopćiti meni.
– Vrlo dobro. Kao što vidite, zovem se Edmund Carstairs i po zanimanju
sam trgovac slikama. U Albemarle Streetu imam galeriju, Carstairs i Finch,
koja radi već šest godina. Specijalizirali smo se za djela velikih majstora,
ponajviše s kraja prošloga stoljeća i ranih godina ovoga: Gainsborough,
Reynolds, Constable, Turner. Njihove slike sigurno su vam poznate i one
nalažu doslovce najviše cijene. Upravo sam ovoga tjedna jednom privatnom
klijentu prodao dva Van Dykeova portreta za iznos od 25 000 funta. Naša je
galerija uspješna i cvate, čak i uz tolike nove i – rekao bih, inferiorne –
galerije koje niču u svim ulicama oko nas. S godinama smo si izgradili ugled
koji počiva na ozbiljnosti i pouzdanosti. Među našom klijentelom su mnogi
pripadnici aristokracije, pa naše slike viđamo u nekim od ponajljepših
rezidencija u zemlji.
– A vaš partner, gospodin Finch?
– Tobias Finch je prilično stariji od mene, ali smo jednakopravni
partneri. Ako među nama uopće dođe do nesuglasice, to je jedino stoga što je
on oprezniji i konzervativniji nego ja. Recimo, mene izrazito zanimaju neki
novi radovi koji dolaze s Kontinenta. Tu mislim na slikare koji se došli na
glas pod nazivom impressionnistes, umjetnike kao što su Monet i Degas.
Prije sedam dana bio mi je ponuđen jedan Pissaroov prizor uz more koji mi
se učinio veoma ljupkim i punim boje. Moj partner je, žalibože, bio posve
suprotna mišljenja. On uporno tvrdi da su takvi radovi tek malo više od
obične mrlje, pa iako se neki oblici zaista ne daju razaznati s male
udaljenosti, ne mogu ga uvjeriti da promašuje ono bitno. Međutim, gospodo,
neću vas zamarati predavanjem iz likovne umjetnosti. Mi smo galerija koja
počiva na tradiciji i takvom ćemo, zasad, ostati.
Holmes kimnu potvrdno.
– Nastavite, molim.
– Gospodine Holmes, prije dva tjedna uočio sam da me netko motri.
Vila Pri sljemenu, tako se zove moj dom, stoji na jednoj strani uskog puta, a
podalje, na kraju, nalazi se skupina općinskih kuća za potrebite. To su nam
najbliži susjedi. Oko nas je općinska zemlja, pa iz svoje garderobe imam
pogled na seosku ledinu. Tu sam jednog utorka ujutro zamijetio nekog
muškarca kako stoji raširenih nogu i prekriženih ruku – i smjesta mi je upala
u oči njegova posve neobična mirnoća. Bio je predaleko a da bih ga jasno
vidio, no rekao bih da je stranac. Na sebi je imao dugačak redengot s
podstavljenim ramenima, kroja koji sasvim sigurno nije engleski. Dapače,
lani sam bio u Americi i da moram nagađati, kazao bih da potječe otamo.
Međutim, najjače me se dojmilo, a razloge ću vrlo brzo objasniti, to što je
nosio beretku, one vrste koju neki zovu lepinja. – Upravo mi je to, a i način
na koji je ondje stajao, prvo privuklo pozornost i zabrinulo me. Sve da je bio
strašilo, kunem se da ne bi mogao nepomičnije stajati. Oči su mu bile
prikovane za moj prozor. Kažem vam, bile su veoma tamne i kao da su se
poput svrdla zabušile u mene. Piljio sam u njega najmanje jednu minutu,
možda dulje, onda sam sišao na doručak. Ipak, prije no što ću početi jesti,
poslao sam dečka koji pomaže u kuhinji da ode vidjeti je li čovjek još ondje.
Nije ga bilo. Dečko je izvijestio da je ledina prazna.
– Neobična zgoda – pripomenu Holmes. – No vila Pri sljemenu je,
siguran sam, lijepa građevina. Neki inozemni gost u posjetu našoj zemlji
mogao je zaključiti da je vrijedna razgledavanja.
– I sam sam to pomislio. Ali nekoliko dana poslije vidio sam ga po drugi
put. Tada sam bio u Londonu. Supruga i ja upravo smo izišli iz kazališta –
bili smo u Savoyu – i eno ga na drugoj strani ulice, u istom kaputu i s istom
beretkom. Možda ga i ne bih bio zamijetio, ali se, gospodine Holmes, baš kao
ni prvi put nije micao, a ljudsko ga je mnoštvo zaobilazilo s obje strane;
mogao je mirne duše biti kruta stijena u riječnom brzacu. Nažalost ga nisam
uspio jasno vidjeti, jer iako je odabrao mjesto pod punim svjetlom
kandelabra, na lice mu je padala sjena nalik kopreni. Možda mu je, s druge
strane, to i bila namjera.
– No bili ste sigurni da je to isti onaj čovjek?
– Nikakve sumnje nije moglo biti.
– Je li ga vidjela vaša supruga?
– Nije. A ja ju nisam želio uznemiriti time što bih ga spomenuo. Kočija
nas je čekala i odmah smo krenuli.
– Veoma zanimljivo – primijeti Holmes. – Ponašanje toga čovjeka nema
nikakva smisla. Stoji nasred seoske ledine i podno kandelabra. S jedne strane,
kao da se nadasve trudi da ga zamijetite. A ipak vam ne pokušava pristupiti.
– O da, pristupio mi je – otpovrnu Carstairs. – Zapravo već sutradan,
kad sam se rano vratio kući. Moj prijatelj Finch u galeriji je popisivao zbirku
crteža i gravurâ Samuela Scotta9. Nisam mu bio ni od kakve potrebe, a nakon
ona dva viđenja još sam se osjećao nelagodno. Stigao sam kući nešto prije tri
– i dobro što jesam, jer lupež je bio ondje, taman se približavao ulaznim
vratima. Zovnuo sam ga, okrenuo se i ugledao me. Smjesta je počeo trčati
prema meni, bio sam siguran da me kani udariti i čak sam podigao štap da se
zaštitim. Ali njemu nije bilo na umu nikakvo nasilje. Prišao je ravno do mene
i prvi put sam mu vidio lice: tanke usne, tamno-smeđe oči i plavičast ožiljak
na desnom obrazu, posljedica nedavne rane od metka. Popio je neko žestoko
piće – osjetio sam mu vonj u dahu. Ni jednu jedinu riječ nije mi rekao, ali je u
zrak dignuo nekakvu cedulju i utisnuo mi u ruku. I onda je pobjegao, prije no
što sam ga mogao zaustaviti.
– A cedulja? – upita Holmes.
– Ponio sam ju.
Trgovac slikama izvadi kvadratni komad papira presavijen načetvero i
pruži Holmesu. Holmes ga pažljivo rastvori.
– Povećalo, Watsone, ako vam nije teško. – Kad sam mu ga dodao, on
se okrenu prema Carstairsu. – Omotnice nije bilo?
– Nije.
– Tu okolnost držim od najveće važnosti. Ali da vidimo...
Na papiru je štampanim slovima bilo napisano samo pet riječi.
 CRKVA SVETE MARIJE. SUTRA. PODNE.

– Papir je engleski – nastavi Holmes. – Sve ako posjetitelj i nije Englez.

Zamjećujete, Watsone, da on piše verzalom. Što biste rekli, koji mu je cilj?
– Prikriti rukopis – odgovorih.
– Moguće. Doduše, budući da taj čovjek nije dosad pisao gospodinu
Carstaisu i nije vjerojatno da će mu ikad ponovo pisati, zaključilo bi se da
njegov rukopis nije uopće važan. Gospodine Carstairs, je li cedulja bila
presavijena kad vam je predana?
– Ne, mislim da nije. Sam sam ju presavio poslije.
– Slika postaje sve jasnija svakoga trena. Ta crkva koju je naveo, Sveta
Marija. Pretpostavljam da se nalazi u Wimbledonu?
– Da, u Hothouse Laneu – odgovori Carstairs. – Nekoliko minuta hoda
od moje kuće.
– I tom ponašanju nedostaje logičnosti, ne čini vam se? Čovjek želi
govoriti s vama. U ruku vam stavlja upravo takvu poruku. Ali ne govori. Ne
izgovara ni riječ.
– Nagađam da je želio govoriti sa mnom nasamo. Naime, nekoliko
trenutaka poslije iz kuće je izišla Catherine, moja supruga. Dotad je stajala u
blagovaonici koja gleda na prilaz pa je vidjela što se događalo.
„Tko je to bio?” upitala je.
„Pojma nemam”, odgovorio sam.
„Što je htio?”
Pokazao sam joj cedulju.
„To je netko tko hoće novac”, kazala je. „Maloprije sam ga vidjela kroz
prozor – pravi divljak. Na ledini su se prošlog tjedna zadržali cigani. Mora da
je on jedan od njih. Edmunde, ne smiješ otići.”
„Nemoj se ništa brinuti, dušo,” odgovorio sam. „Nije mi ni na kraj
pameti da se sastanem s njim.”
 – Suprugu ste umirili – promrmlja Holmes. – Ali vi ste u naznačeno
vrijeme otišli u crkvu.
– Itekako sam otišao... i ponio revolver. Njega nije bilo. Tu crkvu ljudi
slabo pohađaju i unutra je bilo neugodno hladno. Jedan sam sat hodao po
kamenom podu i onda otišao kući. Od tada nije bilo glasa od njega i nisam ga
više vidio, ali nisam ga u stanju izbrisati iz glave.
– Vi toga čovjeka poznajete – objavi Holmes.
– Da, gospodine Holmes. Dotaknuli ste samu srž svega. Zaista vjerujem
da znadem tko je taj stvor, iako priznajem da mi nije posve jasno rasuđivanje
koje vas je dovelo do toga zaključka.
– Meni se pak ono čini posve bjelodanim – preuze Holmes. – Vidjeli ste
ga samo tri puta. Zatražio je sastanak, ali se nije pojavio. U vašem opisu ništa
ne upućuje na to da bi taj čovjek vama bio ikakva prijetnja, ali ste na samom
početku kazali da vas k nama dovode brige i osjećaj pritiska i čak se niste
htjeli sastati s njim bez revolvera u džepu. A još nam niste kazali zašto je
važna beretka.
– Da, ja znam tko je on. Znam što želi. Zaprepašten sam što me slijedio
u Englesku.
– Iz Amerike?
– Da.
– Gospodine Carstairs, u vašoj priči ima štošta zanimljiva, pa ako imate
vremena prije početka opere ili ako pristanete odreći se uvertire, trebali biste
nam, ja mislim, iznijeti puni historijat te stvari. Spomenuli ste da ste prije
godinu dana bili u Americi. Jeste li ondje upoznali čovjeka s beretkom?
– Nisam ga upoznao. Ali zbog njega sam onamo otputovao.
– Znači, nećete imati ništa protiv napunim li lulu? Nećete? Povedite nas,
dakle, unatrag i ispričajte što ste radili na drugoj strani Atlantika. Trgovac
slikama, tako bih vjerovao, ne spada među ljude koji sebi stvaraju
neprijatelje. No čini se da ste vi učinili upravo to.
– Baš tako. Moj se dušmanin zove Keelan O’Donaghue i kamo sreće da
nikad nisam čuo to ime.
Holmes je posegnuo za perzijskom papučom u kojoj drži duhan i počeo
puniti lulu. Edmund Carstairs u međuvremenu je udahnuo, te sada slijedi
njegova priča.
 2.

Banda beretki

„Prije osamnaest mjeseci predstavili su me posve izuzetnu čovjeku imenom

Cornelius Stillman, koji se na kraju oduljeg puta po Europi zaustavio u
Londonu. Dom mu je bio na istočnoj obali Amerike; spadao je među, kako ih
nazivaju, bostonsku aristokraciju, što znači da je pripadao jednoj od
najuznositijih i najpoštovanijih obitelji. Bogatstvo su mu donijeli rudnici
Calumet i Hecla10 a također je investirao u željezničku i u telefonsku
kompaniju. U mladosti je navodno imao umjetničkih ambicija, stoga je posjet
muzejima i galerijama u Parizu, Firenci, Rimu i Londonu bio jedan od
razloga njegova putovanja.
Poput mnogih imućnih Amerikanaca bio je zadojen osjećajem građanske
odgovornosti, što mu uvelike služi na čast. U bostonskoj četvrti Back Bay
kupio je zemljište i već započeo rad na gradnji galerije umjetnina koju je
nazvao Partenon i kanio ispuniti prvorazrednim umjetninama što ih je
nakupovao na svojim putovanjima. Upoznao sam ga na jednoj večeri i otkrio
da je pravi vulkan od čovjeka, prepun energije i entuzijazma. Bio je odjeven
pomalo staromodno, imao je bradu i paradirao s monoklom, no ispostavilo se
da je izvanredno dobro obaviješten i da tečno govori francuski i talijanski te
donekle starogrčki. Također se od mnogih svojih sugrađana razlikovao po
poznavanju umjetnosti, po estetskom senzibilitetu. Nemojte ovo, gospodine
Holmes, smatrati neumjesnim šovinizmom. Sam mi je ispričao o mnogim
neprihvatljivostima kulturnoga života na koje se odrastajući priviknuo –
primjerice, velika slikarska djela bivala su izložena zajedno s prirodom
stvorenim nakazama kakve su sirene i patuljci. Vidio je izvedbe
Shakespearea s međuigrama u kojima su nastupali hodači po žici i ljudi od
gume. Tako je to tada izgledalo u Bostonu. Partenon će biti drugačiji, rekao
je. Kao što mu ime kazuje, bit će to hram umjetnosti i uljudbe.
Bio sam i više nego radostan kad je gospodin Stillman pristao doći u
moju galeriju u Albemarle Streetu. Mnoge sate proveli smo gospodin Finch i
ja u njegovu društvu, provodeći ga kroz naš katalog i pokazujući mu neke
naše nove akvizicije do kojih smo došli na aukcijama diljem zemlje. Ishod
svega toga bio je da je on od nas kupio djela Romneya, Stubbsa i Lawrencea,
ali i seriju od četiri pejzaža Johna Constablea, koji su umnogome bili ponos
naše zbrike. Bili su to pogledi na Lake District, naslikani 1806. i različiti od
sveg ostaloga u umjetnikovu kanonu. Odlikovali su se izvanrednom dubinom
ugođaja i duha, pa je gospodin Stillman obećao da će biti izloženi u velikoj i
dobro rasvijetljenoj prostoriji koju će projektirati upravo za njih. Rastali smo
se u duhu izvrsnih odnosa. A s obzirom na susljedne događaje, dodao bih da
sam u banku deponirao pozamašnu svotu. Dapače, gospodin Finch je
pripomenuo da nam je to nesumnjivo najuspješnija transakcija u životu.
Sad je samo preostalo da slike pošaljemo u Boston. Pažljivo zamotane,
bile su smještene u sanduk i otpremljene brodom White Star Linea11 iz
Liverpoola u New York. Ironijom sudbine koja u danom trenutku ne znači
ništa, ali koja će vas poslije progoniti, bili smo ih namjeravali poslati ravno u
Boston. Brod Njezina Kraljevskog Veličanstva Pustolovina stigao je onamo,
ali smo ga mi za ciglih nekoliko sati promašili te se stoga odlučili za drugi
brod. Naš agent, bistar mladi čovjek imenom James Devoy, u New Yorku je
preuzeo paket i s njim se ukrcao u vlak na liniji Albany – Boston, što znači da
mu je valjalo prijeći dvjesto osamdeset kilometara.
Slike, međutim, nikad nisu stigle na odredište.
U to je vrijeme u Bostonu postojao niz banda koje su operirale naročito
na jugu grada, u Charlestownu i u Somersvilleu. Mnoge su imale fantastična
imena, primjerice Mrtvi zečevi ili Četrdeset razbojnika, i članovi su im se
doselili iz Irske. Žalosna je pomisao da, dočekani s dobrodošlicom u ovoj
velikoj zemlji, oni njoj uzvraćaju bezakonjem i nasiljem; no tako se dogodilo,
a policija ih nije u stanju obuzdati ili privesti pravdi. Jedna od najaktivnijih i
najopasnijih grupa zove se Banda beretki, a predvode ju blizanci Rourke i
Keelan O’Donaghue, podrijetlom iz Belfasta.
Tu dvojicu nitko nije nikad vidio jednog bez drugoga. Premda su rođeni
identični, Rourke je krupniji, plećat, s masivnim prsnim košem i teškim
šakama koje je uvijek pripravan upotrijebiti u tučnjavi. Priča se da je s
nepunih šesnaest godina nasmrt izudarao čovjeka za jedne partije karata.
Suprotno tomu njegov je blizanac umnogome u sjeni brata, manji i mirniji.
Štoviše, on rijetko išta kaže – šuška se da i ne zna govoriti. Rourke je bradat,
Keelan sasvim obrijan. Obojica nose beretke i po tome je banda dobila ime.
Mnogi vjeruju i da svaki brat ima na ruci tetovirane inicijale onoga drugoga
te da su u svim aspektima života nerazdvojni.
Što se tiče drugih članova bande, njihova imena kazuju sve što biste
možda poželjeli znati o njima. Tu su Frank Ludi Pas Kelly i Patrick Britva
Maclean. Jedan drugi poznat je pod imenom Sablast i od njega se strahuje
kao od bilo kojeg nadnaravnog bića. Oni su umiješani u sve zamislive ulične
zločine, pljačke, provale i reketarstvo. A u isti mah i unatoč svemu tomu o
njima vlada visoko mišljenje među siromašnijim stanovnicima Bostona, koji
kao da nisu u stanju u njima prepoznati opaku pošast kakvu oni nedvojbeno
siju u zajednici. Oni su uvijek žrtve koje ratuju s ravnodušnim sistemom.
Vama ne trebam posebno napominjati da se u mitologiji blizanci pojavljuju
od samog osvita civilizacije. Tu su Romul i Rem, Apolon i Afrodita, te
Kastor i Poluks, ovjekovječeni u Blizancima na večernjem nebu. Nešto od
toga vezuje se uz braću O’Donaghue. Vlada uvjerenje da njih nikada neće
uhvatiti, da se oni umiju izvući iz svega.
Ja nisam imao pojma o Bandi beretki – nisam čak ni čuo za njih – kad
sam poslao slike iz Liverpoola, ali otprilike u isto vrijeme njima je netko
dojavio da će velik iznos nekoliko dana poslije biti prebačen iz Američke
tiskare novca u New Yorku u Prvu nacionalnu banku Massachussettsa u
Bostonu, i to vlakom na liniji Albany – Boston. Neki kažu da je Rourke bio
mozak operacije. Drugi vjeruju da je Keelan bio obdareniji pameću. Bilo
kako bilo, zajedno su nadošli na zamisao da prije nego što vlak stigne u
Boston izvrše prepad i nestanu s novcem.
Pljačke vlaka još uvijek su prevladavale u zapadnim dijelovima
Amerike, u Kaliforniji i Arizoni, no bilo je gotovo nezamislivo da se takvo
što dogodi na razvijenijoj istočnoj obali i stoga je s njujorškoga kolodvora
Grand Central vlak krenuo sa samo jednim naoružanim zaštitarom u
poštanskom vagonu. Novčanice su se nalazile u sefu. A nekim nevoljnim
slučajem slike su u svojem sanduku putovale istim tim vagonom. Naš agent
James Devoy imao je mjesto u drugom razredu. Svoje je dužnosti uvijek
obavljao veoma ozbiljno pa se smjestio što je bliže moguće poštanskom
vagonu.
 Za svoj je prepad Banda beretki odabrala područje malo izvan Pittsfelda.
Tu se pruga strmo uspinje prije no što će prijeći rijeku Connecticut. Na izlazu
iz tunela dužine šezdeset pet metara strojovođa mora, prema željezničkim
propisima, provjeriti kočnice. Stoga je ondje vlak išao vrlo sporo te je
Rourkeu i Keelanu O’Donaghueu bilo posve jednostavno skočiti na krov
jednoga vagona. Otamo su se uzverali po vagonu za ugljen i vodu i, na
zaprepaštenje strojovođe i kočničara, upali u lokomotivu s izvučenim
revolverima.
Naredili su da vlak stane na jednoj čistini u šumi. Bili su okruženi
borovima koji su svuda uokolo stremili uvis i tvorili prirodni zaslon iza
kojega su oni mogli izvesti svoje zlodjelo. Kelly, Maclean i svi ostali članovi
bande čekali su s konjima – i s dinamitom koji su ukrali s nekog gradilišta.
Svi su bili naoružani. Vlak se približio i Rourke je jednom stranom revolvera
udario i onesvijestio strojovođu. Keelan, koji ni riječ nije izustio, užetom je
kočničara zavezao za metalni potporanj. U međuvremenu je u vlak ušao
ostatak bande. Naloživši putnicima neka ostanu na svojim mjestima, prišli su
poštanskom vagonu i počeli oko vrata postavljati eksploziv.
James Devoy vidio je što se događa i očajavao nad posljedicama.
Zacijelo je slutio da razlog pljačke nisu Constableova platna. Uostalom,
veoma malo ljudi znalo je da ona uopće postoje, a čak da pljačkaši imaju
duha ili naobrazbe i umiju prepoznati rad starih majstora, nikomu se ta platna
ne bi mogla prodati. Dok su se ostali putnici šćućurili oko njega, Devoy je
ustao sa sjedala i preko krova otišao k njima, hoteći se zauzeti za slike.
Točnije, moja je pretpostavka da je to kanio. Prije nego što je mogao išta reći,
Rourke O’Donaghue se bacio na njega i brutalno ga ubio. Devoy je dobio tri
metka u prsa i umro u lokvi vlastite krvi.
U poštanskom vagonu zaštitar je čuo hice i mogu samo zamišljati njegov
strah kad je izvana začuo bandu u akciji. Bi li on otključao vrata da su
zatražili? Nikad nećemo znati. Časak poslije zrakom se prolomila silovita
eksplozija i raznijela cijeli zid vagona. Zaštitar je poginuo istoga trena. Sef s
novcem stajao je na milost i nemilost.
Još jedna, manja količina eksploziva bila je dovoljna da ga otvore i tad
je banda ustanovila da su imali pogrešnu obavijest. Samo dvije tisuće dolara
bilo je poslano u Prvu nacionalnu banku Massachussettsa, za te protuhe
možda imetak, ali neizmjerno manje nego što su se nadali i očekivali. Unatoč
tomu ščepali su novac uz povike oduševljenja i ushita, ne hajući što su za
sobom ostavili dva mrtva čovjeka i nemajući pojma da je njihov eksploziv
posvema uništio četiri platna koja sama vrijede dvadeset puta više od onoga
što su oteli. Ta i ona druga djela značila su, i znače, neprocjenjiv gubitak za
britansku kulturu. Čak i danas se moram podsjećati da je toga dana poginuo
mlad i dužnosti predan čovjek, no lagao bih vam kad ne bih kazao da,
sramota je priznati, jednako žalim za gubitkom tih slika.
Moj prijatelj i ja užasnuli smo se na tu vijest. Isprva su nas naveli na
pomisao da su slike ukradene, što bi nama bilo draže, jer bi u njima ipak
netko uživao, a i uvijek postoji mogućnost da se dobiju natrag. Ali tako
nesretno odabran trenutak, tako slijep vandalizam da se dođe do šake novca!
Kako smo gorko žalili što smo se bili odlučili za upravo onakvu dostavu. A
postojao je i financijski moment. Gospodin Stillman je uplatio povelik polog
za slike, ali smo prema ugovoru bili mi za njih odgovorni sve dok mu ne
budu predane u ruke. Nasreću, bili smo osigurani kod londonskog Lloyd’sa,
inače bismo bankrotirali jer mi nakraju ne bi preostalo drugo doli da
refundiram novac. Radilo se i o obitelji Jamesa Devoya. Tad sam doznao da
ima ženu i malo dijete. Netko će se trebati pobrinuti za njih.
Zbog svih sam tih razloga odlučio otputovati u Ameriku i krenuo gotovo
odmah; stigao sam najprije u New York. Upoznao sam se s gospođom Devoy
i obećao da će dobiti stanovitu naknadu. Sinčiću je bilo devet godina i teško
bi bilo zamisliti ljupkije i ljepše dijete. Zatim sam otputovao u Boston i
otamo u Providence, gdje si je gospodin Stillman sagradio ljetnu rezidenciju.
Moram reći da me čak ni brojni sati što sam ih proveo u društvu toga čovjeka
nisu pripremili za prizor koji se ukazao mojem pogledu. Pastirov vrh
ogromna je kuća, sagrađena u stilu francuskog dvorca prema nacrtu
glasovitog arhitekta Richarda Morrisa Hunta12. Već sami vrtovi protežu se na
trideset jutara a raskoš interijera u svakom pogledu nadilazi moju maštu.
Stillman je insistirao da me osobno provede po kući i taj obilazak nikad neću
zaboraviti. Veličanstvene drvene stepenice koje dominiraju velikom ulaznom
dvoranom, biblioteka s pet tisuća svezaka, šahovska garnitura koja je
pripadala Fridriku Velikom, kapelica s drevnim orguljama na kojima je nekoć
svirao Purcell... Kad smo stigli do suterena s bazenom i kuglanom, bio sam
posve iscrpljen od dojmova. A tek umjetnička djela! Dakle, izbrojio sam
Tiziana, Rembrandta i Velasqueza, a da čak još nisam ni dospio do salona. I
upravo dok sam razmišljao o svem tom bogatstvu, o neograničenim
novčanim izvorima kojima je moj domaćin po svoj prilici u stanju
raspolagati, u glavi mi se oblikovala jedna zamisao.
Za večerom – blagovali smo za golemim srednjovjekovnim gozbenim
stolom a jela su donosili crni sluge odjeveni u, reklo bi se, kolonijalnom stilu
– dotaknuo sam se pitanja gospođe Devoy i njezina djeteta. Stillman mi je
obećao da će ozbiljno upozoriti gradske oce neka se pobrinu za njih iako oni
ne žive u Bostonu.
Ohrabren, prešao sam na temu Bande beretki i upitao može li on na
kakav način pomoći da budu dovedeni pred lice pravde, budući da bostonska
policija dosad nije učinila ama baš ništa. Možda bi se mogla, predložio sam,
ponuditi zamašna nagrada za obavijest o njihovu boravištu a istodobno
unajmiti neka privatna detektivska agencija da ih uhiti po našem nalogu. Na
taj bismo način osvetili smrt Jamesa Devoya i kaznili ih u isti mah za gubitak
Constableovih pejzaža.
Stillman je oduševljeno prihvatio moju zamisao. ‘Carstairse, imate
pravo!’ – viknuo je i šakom tresnuo po stolu. ‘Učinit ćemo upravo to. Pokazat
ću ja toj klateži da su u zao čas krenuli namagarčiti Corneliusa T. Stillmana!’
On se inače nije tako izražavao, ali dotad smo već ispili bocu posebno finoga
clareta13 i prešli na porto, pa se ponašao čak opuštenije nego obično. Dapače,
insistirao je da sam podmiri detektive i puni iznos nagrade iako sam ponudio
da u tome sudjelujem. U to smo se ime rukovali i on me pozvao neka
ostanem kod njega dok se sve ne utanači, što sam rado prihvatio. Meni
umjetnost znači život, i kao kolekcionaru i kao trgovcu, a u Stillmanovu je
ljetnikovcu nje dovoljno da me ushićuje mjesecima.
Događaji su se, međutim, odvijali brže. Gospodin Stillman je
kontaktirao Pinkertonovu agenciju i angažirao detektiva imenom Bill
McParland14. Nije me pozvao da se s njim upoznam – Stillman je spadao
među one koji sve moraju uraditi sami i na svoj način. No znajući na kakvu je
glasu McParland, bio sam siguran da je on izvanredan istražitelj koji neće
odustati sve dok mu Banda beretki ne bude u rukama. Istodobno su u Boston
Daily Advertiser15 stavljeni oglasi koji nude nagradu od 100 dolara – znatna
svota – za obavijest koja će dovesti do uhićenja Rourkea i Keelana
O’Donaghuea te svih osoba povezanih s njima. Bilo mi je drago vidjeti da je
gospodin Stillman stavio u potpis i moje ime, premda je novac u cijelosti bio
njegov.
Sljedećih nekoliko tjedana provodio sam u Pastirovu vrhu i u samom
Bostonu, neobično lijepu gradu koji brzo raste. Par puta otputovao sam u
New York i iskoristio priliku da na više sati posjetim Metropolitan Museum
of Art, koji kao građevina izgleda jadno ali mu je zbirka nenadmašna.
Također sam posjetio gospođu Devoy i sinčića. Upravo za jednog boravka u
New Yorku primio sam brzojav kojim Stillman javlja neka se hitno vratim.
McParland je dobio dojavu. Mreža se stezala oko Bande beretki.
Smjesta sam se vratio i smjestio se u hotel u School Streetu. Ondje sam
te večeri od Corneliusa Stillmana doznao što se zbivalo.
Dojava je došla od vlasnika neke točionice – Amerikanci to zovu saloon
– u South Endu, sve samo ne ugodnu dijelu Bostona u kojem su već našli
dom brojni useljenici iz Irske. Blizanci O’Donaghue zavukli su se u jednu
usku najamnu zgradu blizu rijeke Charles, mračnu prljavu dvokatnicu s
desecima prostorija nanizanih zajedno, bez predvorja i sa samo jednim
zahodom na svakom katu. Po hodnicima su tekle fekalije, a od smrada je
štitio samo dim drvenog ugljena što je gorio u stotinu sićušnih peći. Ta je
jazbina bila puna vrištave djece, pijanih muškaraca i poluludih mumljavih
žena, ali otraga se nalazila gruba dogradnja, uglavnom od drva i nekoliko
punih opeka, i nju su blizanci uspjeli ugrabiti samo za sebe. Keelan je imao
vlastitu sobu. Rourke je drugu sobu dijelio s dvojicom sebi bliskih. Treću je
zaposjeo ostatak bande.
Novac što su ga ukrali iz vlaka već je nestao, spiskan na alkohol i kocku.
Te večeri o zalasku sunca čučali su oko peći, pili džin i kartali. Nisu postavili
stražu. Nijedna ih se obitelj ne bi usudila otkucati, a bili su sigurni da je
bostonska policija odavno izgubila zanimanje za krađu dvije tisuće dolara. I
stoga uopće nisu bili svjesni da se približava McParland i s desetoricom
naoružanih muškaraca opkoljava zgradu.
Pinkertonovi su agenti dobili uputu neka ih, ako uzmognu, uhvate žive,
jer Stillman se žarko nadao da će ih vidjeti na sudu; ktomu, zbog velikog
broja nevinih ljudi u neposrednoj blizini sveopću pucnjavu valjalo je izbjeći
ako je ikako moguće. Kad su njegovi ljudi zauzeli položaje, McParland je
kroz megafon koji je ponio sa sobom doviknuo upozorenje. No ako se nadao
da će se Banda beretki mirno predati, u hipu ga je razuvjerila salva hitaca.
Blizanci su si dopustili da ih zaskoče, ali nisu namjeravali odustati bez borbe;
na ulicu je potekao slap olova, ispaljen ne samo kroz prozore nego kroz rupe
probušene u samim zidovima. Dvojica Pinkertonovih ljudi bila su ubijena a i
sam McParland ranjen, no ostali su se dolično odupirali i svoje revolvere više
puta ispraznili ravno u tu nastambu. Nemoguće je zamisliti prizor stotina
metaka kako prodiru kroz lomno drvo. Zaštite nije bilo. Sakriti se nije imalo
gdje.
Kad je sve završilo, u unutrašnjosti punoj dima našli su petoricu kako
leže zajedno, tijela raznesenih mecima. Jedan je umaknuo. Isprva se to činilo
nemogućim, ali McParlanda je doušnik bio uvjerio da će tu biti na okupu
cijela banda, a i za vrijeme pucnjave činilo mu se da vatru uzvraća šestero
ljudi. Pregledali su prostoriju i napokon riješili misterij. Na podu je jedna
daska bila labava. Kad su ju odmaknuli, ukazao se uzak prokop, odvodni
kanal koji se spušta ispod površine tla i vodi sve do rijeke. Tuda je umaknuo
Keelan O’Donaghue, premda mu je moralo biti vraški tijesno jer cijev jedva
da je dovoljno široka da u nju uđe dijete, a dakako da nijedan Pinkertonov
agent nije bio voljan pokušati. Nekoliko njih McParland je poveo na rijeku,
no već je bio mrkli mrak i on je shvatio da je bilo kakva potraga uzaludna.
Banda beretki bila je uništena, ali jedan se kolovođa izvukao.
Taj i takav ishod opisao mi je Cornelius Stillman one večeri u hotelu, ali
tu podnipošto nije svršetak priče.
Još sam jedan tjedan ostao u Bostonu, djelomice se nadajući da će
Keelan O’Donaghue makar sada biti pronađen. Naime, duh mi je obuzela
stanovita zabrinutost. Zapravo, možda je postojala od samoga početka, no tek
sada sam je postao svjestan. Odnosila se na onaj stokleti oglas koji sam već
spomenuo i u kojem je stajalo moje ime. Stillman je javno obznanio da ja
imam udjela u nagradi i u potjeri koja je odaslana za Bandom beretki. Tada
mi je to pričinjalo zadovoljstvo, jer sam samo mislio da imam osjećaj za javni
interes i, po svoj prilici, da mi je čast biti povezan s tim velikim čovjekom.
Sada mi je sinulo da će me to što je jedan blizanac ubijen a drugi živ možda
učiniti metom osvete, naročito u gradu gdje upravo najgori zločinci mogu
računati na podršku tolikih prijatelja i obožavalaca. Sada sam u hotel ulazio i
izlazio iz njega s osjećajem nervoze. U sumnjive i sirove dijelove grada
nisam zalazio. I nipošto nisam izlazio noću.
Keelan O’Donaghue nije bio uhvaćen i čak se sumnjalo da je uopće
preživio. Možda je bio ranjen pa je umro od gubitka krvi, poput štakora, pod
zemljom. Možda se utopio. Kad smo se zadnji put sastali, Stillman je dotad
sâm sebe uvjerio da ga nema, ali je, s druge strane, bio od onih koji nisu baš
bili voljni priznati neuspjeh. Za povratak sam rezervirao kabinu na
Kataloniji, brodu Cunard Linea16. Bilo mi je žao što se nisam mogao
oprostiti od gospođe Devoy i sinčića, ali za ponovni put u New York nije bilo
vremena. Napustio sam hotel. I pamtim da sam stigao na mostić i tek što se
nisam ukrcao u brod, kadli čujem vijest. Izvikivao ju je kolporter i stajala je
na naslovnici.
Cornelius Stillman ustrijeljen je na šetnji u ružičnjaku svoje rezidencije
u Providenceu. Drhtavom sam rukom kupio novine i pročitao da se to
dogodilo jučer; da je viđen mladić u sakou od gabardena, sa šalom i beretkom
kako bježi otamo. Potjera je već počela i proširit će se na cijelu Novu
Englesku, jer posrijedi je ubojstvo pripadnika bostonske aristokracije i nema
tog napora koji se neće uložiti da se počinitelj privede licu pravde. Prema tom
izvještaju policiji pomaže Bill McParland, u čemu je bilo stanovite ironije, jer
su se u danima prije Stillmanove smrti on i Stillman zavadili. Stillman je
uskratio polovinu honorara koji je bio uglavio s Pinkertonovim čovjekom, uz
obrazloženje da posao nije obavljen sve dok se ne otkrije posljednje tijelo. E
pa, to posljednje tijelo je živo živcato, jer glede identiteta Stillmanova ubojice
nikakve sumnje bilo nije.
Pročitao sam novine i uspeo se mostićem. Otišao sam ravno u svoju
kabinu i ondje ostao do šest uvečer, kada je snažno zatulilo, Katalonija je
napustila vez i iskliznula iz luke. Tek sam se tada vratio na palubu i gledao
kako Boston ostaje iza mene. Neizmjerno mi je laknulo što odlazim.
To je, gospodo, priča o izgubljenim Constableima i o mojem posjetu
Americi. Naravno, svome partneru, gospodinu Finchu, ispričao sam što se
dogodilo, a i sa suprugom sam razgovarao o tome.
Ali nikom trećem nisam priču ponovio. Stvar se zbila prije više od jedne
godine. I sve dok se pred mojom kućom u Wimbledonu nije pojavio onaj
čovjek s beretkom, ja sam mislio – molio se – da to nikad više ne moradnem
spomenuti.”
Holmes je popušio lulu mnogo prije nego što će trgovac slikama završiti
kazivanje; slušao ju je ispreplevši one dugačke prste ispred sebe i intenzivno
usredotočena lica. Uslijedila je odulja tišina. U kaminu se otkotrljao komad
ugljena i bljesnula je vatra. Taj zvuk kao da ga je prenuo iz sanjarenja.
– Na koju ste operu kanili večeras otići? – upita.
To je zaista posljednje pitanje koje sam očekivao. U svjetlu svega što
smo upravo doznali djelovalo je tako beznačajno te sam se pitao je li on
hotimice grub.
 Edmund Carstairs pomislio je zacijelo to isto. Ustuknuo je, okrenuo se
prema meni, zatim opet prema Holmesu.
– Idem na jednog Wagnera... ali zar ništa što sam rekao nije djelovalo na
vas? – želio je znati.
– Naprotiv, bilo mi je krajnje zanimljivo i moram vam čestitati na
jasnoći i detaljnosti s kojima ste problem iznijeli.
– A čovjek s beretkom...
– Vi očito vjerujete da je on taj Keelan O’Donaghue. Mislite da vas je
slijedio u Englesku eda bi osvetu proveo u djelo?
– Koje bi drugo objašnjenje uopće moglo postojati?
– Ovako na brzinu mogao bih predložiti njih pet-šest. Oduvijek imam na
umu da je moguće bilo kakvo tumačenje nekog niza događaja sve dok svi
dokazi ne kažu nešto drugo, a čak i tada valja biti oprezan i ne brzati sa
zaključkom. U ovom slučaju, da, možda je taj mladić prešao preko Atlantika i
našao put do vašeg doma u Wimbledonu. Međutim, može se postaviti pitanje
zašto mu je za to putovanje trebalo više od jedne godine i s kojim vas je
ciljem pozvao na sastanak u crkvi Svete Marije. Zašto vas jednostavno nije
ustrijelio ondje gdje ste stajali, ako mu je to bila namjera? Još je neobičnija
činjenica što se nije pojavio na sastanku.
– Pokušava me zastrašiti.
– I uspijeva.
– Točno. – Carstairs pognu glavu. – Želite li time reći, gospodine
Holmes, da mi ne možete pomoći?
– Kako stvari stoje, ne vidim da ja mogu učiniti bogzna što. Tko god on
bio, vaš neželjeni posjetitelj nije nam ostavio nikakvu indiciju po kojoj bismo
ga mogli pronaći. Ako se, s druge strane, ponovo pojavi, tada ću vam rado
pružiti svaku pomoć koja je u mojoj moći. Ali na kraju vam mogu reći jedno.
Slobodno uživajte u operi spokojna duha. Ne vjerujem da vam on kani
nauditi.
Holmes, međutim, nije bio u pravu. Tako se barem učinilo već sutradan.
Jer tada je čovjek s beretkom prešao na djelo.
 3.

U vili Pri sljemenu

Brzojav je stigao sljedećeg jutra dok smo zajedno sjedili za doručkom.

O’DONAGHUE OPET DOŠAO NOĆAS. MOJ SEF

PROVALJEN. POZVANA POLICIJA. MOŽETE DOĆI?

U potpisu: Edmund Carstairs.

– I kako vam se čini ovo, Watsone? – upita Holmes, bacivši brzojav na
stol.
– Vratio se, možda, ranije nego što ste mislili – odgovorih.
– Nipošto. Očekivao sam nešto vrlo slično ovomu. Od samoga početka
vjerujem da takozvanog čovjeka s beretkom više zanima vila Pri sljemenu
nego njen vlasnik.
– Očekivali ste provalu? – promucah. – Ali, Holmese, zašto gospodina
Carstairsa niste upozorili? Mogli ste, u najmanju ruku, natuknuti tu
mogućnost.
– Watsone, čuli ste što sam rekao. Bez daljnjih dokaza nisam se mogao
nadati da ću išta postići. No sada nam je naš neželjeni posjetitelj veoma
velikodušno odlučio pripomoći. Vrlo vjerojatno je silom otvorio prozor.
Hodao je preko travnjaka, stajao u gredici cvijeća i ostavio blatne tragove na
tepihu. Iz toga ćemo doznati, ako ništa drugo, koliko je visok, koliko je težak,
koje mu je zanimanje i ima li u njegovu hodu nekih osobitosti. Možda je bio
tako ljubazan te mu je ispao neki predmet ili je štogod ostavio za sobom. Ako
je uzeo nakit, morat će ga se nekako riješiti. Ako se radi o novcu, i o njemu
se može doznati. Sad je barem pridonio trag koji možemo slijediti. Mogu li
vas zagnjaviti da mi dodate marmeladu? Za Wimbledon ima mnogo vlakova.
Pridružit ćete mi se, pretpostavljam?
– Naravno, Holmese. Ništa mi ne bi bilo draže.
– Izvrsno. Kadšto se pitam kako ću biti u stanju naći energije ili volje da
poduzmem još jednu istragu ako nije izvjesno da će javnost moći pravodobno
čitati o svakoj pojedinosti.
Već sam se prije priviknuo na takvo podbadanje pa sam ga sada shvatio
kao pokazatelj prijateljeva dobra raspoloženja i nisam odgovorio. Malo
poslije, kad je Holmes dovršio svoju jutarnju lulu, obukli smo kaput i izišli iz
kuće. Wimbledon nije daleko, ali je već bilo blizu jedanaest kad smo onamo
stigli, pa sam se pitao nije li gosp. Carstairs možda već digao ruke od nas.
Moj prvi dojam o vili Pri sljemenu bio je da je to pravi dragulj od kuće,
posve prikladne za kolekcionara umjetnina koji će unutra zasigurno izložiti
mnoge neprocjenjive predmete. S javnog se puta dvoja vrtna vrata, po jedna
na svakoj strani, otvaraju na pošljunčene prilaze koji, u obliku potkove, oko
lijepo njegovana travnjaka vode do ulaza u kuću. Vrata uokviruju kićeni
stupovi, a navrh svakoga kameni lav kao da uzdignutom šapom posjetitelje
upozorava neka zastanu i razmisle prije nego što odluče ući. Između stupova
pruža se nizak zid. Sama je vila smještena malo podalje. Sagrađena je u
klasičnom georgijanskom stilu, bijela i savršeno pravokutna, s prozorima
smještenima simetrično s obiju strana glavnog ulaza. Simetričnost se čak
proteže na stabla: mnogo lijepih primjeraka posađeno je tako da jedna strana
vrta tvori gotovo zrcalnu sliku one druge. A onda u zadnjem trenu sve to
kvari talijanska fontana: premda sama po sebi lijepa, s amorima i dupinima
što se igraju u kamenu i odbljescima sunčeva svjetla s tanka sloja leda, ona je
postavljena asimetrično. Čovjek ju ne može pogledati a da ju ne poželi
premjestiti dva-tri metra ulijevo.
Ispostavilo se da je policija došla i otišla. Vrata nam je otvorio ukusno
odjeveni sluga turobna lica. Poveo nas je dugačkim hodnikom sa sobama na
objema stranama; na zidovima su visjele slike i gravure, antikna zrcala i
tapiserije. Na stoliću s izvijenim nogama stajao je kip pastirčića naslonjena na
štap. Elegantan bijeli i zlatni stajaći sat nalazio se u donjem dijelu; blago
tiktakanje širilo se cijelom kućom. Bili smo uvedeni u salon gdje je na
šezlongu sjedio Carstairs i razgovarao sa ženom nekoliko godina mlađom. Na
sebi je imao crni redengot, srebrnast pršnjak i cipele od lakirane kože.
Dugačka kosa bila mu je uredno začešljana. Gledajući ga, čovjek bi pomislio
da je maločas izgubio u jednoj rundi bridža. Teško je bilo povjerovati da se
zbilo išta neugodnije. Ipak, skočio je na noge čim nas je ugledao.
– Dakle! Tu ste! Jučer ste mi kazali da nemam razloga strahovati od
čovjeka za kojeg vjerujem da je Keelan O’Donaghue. A ipak je on noćas
provalio u moju kuću. Iz sefa je odnio pedeset funta i nakit. Da moja supruga
nema lagan san i da ga nije iznenadila usred krađe, tko zna što bi još učinio.
Obratio sam pozornost na gospođu koja je sjedila kraj njega. Ta sitna,
veoma privlačna osoba od tridesetak godina istog me se trena dojmila svojim
pametnim, inteligentnim licem i samopouzdanim držanjem. Plavu kosu
začešljala je i složila u nisku punđu, frizuru koja je imala naglasiti eleganciju
i ženstvenost lica. Unatoč svim brigama naslutio sam da ima živi smisao za
humor, jer su to pokazivale njene oči, neobične zelenoplave nijanse, i njena
usta, neprekidno na rubu smiješka. Na sebi je imala jednostavnu haljinu
dugih rukava, bez ukrasnog opšiva i nenabranu. Oko vrata joj je visjela
biserna ogrlica. Nešto u njoj podsjetilo me, gotovo istoga trena, na moju
dragu Mary. Čak i prije nego što će progovoriti, bio sam siguran da ju
odlikuju iste osobine: urođena neovisnost, ali i snažan osjećaj dužnosti prema
muškarcu kojeg je odabrala za muža.
– Možda da nas za početak upoznate – kaza Holmes.
– Naravno. Catherine, moja supruga.
– A vi ste sigurno gospodin Sherlock Holmes. Veoma sam vam
zahvalna što ste se tako brzo odazvali na naš brzojav. Ja sam rekla Edmundu
neka ga pošalje. I rekla sam da ćete doći.
– Kako čujem, imali ste veoma nemio doživljaj – odvrati Holmes.
– Doista jesam. Upravo kao što vam je moj suprug ispričao. Noćas sam
se probudila i na satu vidjela da je tri i dvadeset. Kroz prozor je sjao puni
mjesec. Najprije sam pomislila da me probudila neka ptica, možda sova, ali
sam onda začula još jedan zvuk, taj put iz kuće, i znala sam da nije ptica.
Ustala sam iz kreveta, navukla kućnu haljinu i sišla u prizemlje.
– To je, draga, bilo glupo – umiješa se Carstairs. – Mogla si nastradati.
– Nisam smatrala da sam u nekoj opasnosti. Da budem iskrena, ni na
pamet mi nije palo da bi u kući mogla biti nepoznata osoba. Mislila sam da je
to možda gospodin ili gospođa Kirby – ili čak Patrick. Ti znaš da tom dečku
ne vjerujem dokraja. Svakako, zavirila sam u salon. Sve je bilo na svome
mjestu. Onda me, ne znam zašto, nešto nagnalo da odem u radnu sobu.
– Niste ponijeli neko svjetlo? – upita Holmes.
– Nisam. Dovoljan je bio mjesec. Otvorila sam vrata i ondje je bio
netko, neka silueta se skupila na prozorskom pragu i nešto držala u ruci. On
me ugledao i oboje smo se ukočili, sučelice jedno drugomu s tepihom između
nas. U prvi mah nisam vrisnula. Bila sam odveć zgranuta. A onda kao da je
jednostavno pao natraške kroz prozor i dospio u travu, i upravo u tom
trenutku mene je prošao osjećaj začaranosti. Počela sam vikati i uzbunila
ukućane.
– Smjesta ćemo pregledati sef i radnu sobu – izjavi Holmes.
– Ali prije toga, gospođo Carstairs, po vašem naglasku razabirem da ste
Amerikanka. Jeste li dugo u braku?
– Edmund i ja smo u braku gotovo godinu i pol.
– Trebao sam vam objasniti kako sam se upoznao s Catherine – opet se
javi Carstairs. – To je umnogome povezano s mojom jučerašnjom pričom.
Jedini razlog zbog kojeg to ipak nisam učinio jest što sam držao da je
nevažno.
– Sve je važno – otpovrnu Holmes. – Često nalazim da najsporedniji
aspekt nekog slučaja može biti u isti mah najznačajniji.
– Sreli smo se na Kataloniji istoga dana kad je otplovila iz Bostona –
nastavi Catherine Carstairs. Posegnula je za muževljevom rukom. – Ja sam
putovala sama, osim dakako djevojke koju sam uzela za družbenicu. Vidjela
sam Edmunda kad je došao na palubu i odmah sam znala da se dogodilo
nešto grozno. Bilo je to očito po njegovu licu, po strahu u očima. Te smo
večeri na palubi prošli jedno kraj drugoga. Oboje smo bili samci. I sreća je
htjela da se za večerom nađemo smješteni jedno do drugoga.
– Ne znam kako bih izdržao taj put da nije bilo Catherine.
– Priču je sad preuzeo Carstairs. – Ja sam oduvijek slabih živaca a
gubitak slika, smrt Corneliusa Stillmana, ono strahovito nasilje... za mene je
sve to bilo previše. Osjećao sam se prilično loše, u groznici. Ali Catherine se
od samoga početka brinula za mene, i dok se obala Amerike gubila otkrio
sam da se u meni razvijaju osjećaji prema njoj. Gospodine Holmes, moram
reći da sam se uvijek rugao onom pojmu „ljubav na prvi pogled”. Možda sam
o njoj čitao u šund-romanima, ali nisam u nju vjerovao. Ipak, upravo se to
zbilo. Do trenutka kad smo stigli u Englesku, znao sam da sam našao ženu s
kojom želim provesti ostatak života.
– A koji je bio razlog vašega puta u Englesku, ako smijem pitati?
– Holmes se okrenu prema supruzi.
– Bila sam kratko vrijeme udana, gospodine Holmes, u Chicagu. Suprug
je radio s nekretninama, pa premda je u poslu uživao poštovanje zajednice i
premda je redovito odlazio u crkvu, prema meni nikad nije bio dobar. Imao je
groznu narav i u nekim sam trenucima čak strahovala za svoju sigurnost.
Imala sam malo prijatelja, a on je činio sve što je bilo u njegovoj moći da
tako i ostane. U posljednjim mjesecima našega braka praktički me zatočio u
kući, možda se bojeći da bih mogla negdje govoriti protiv njega. Ali onda se,
posve nenadano, razbolio od tuberkuloze i umro. Nažalost, njegova kuća i
glavnina imetka otišle su njegovim dvjema sestrama. Ostala sam s malo
novca, bez prijatelja i bez ikakva razloga da želim i dalje živjeti u Americi. I
tako sam otišla. U Englesku sam pošla da počnem ispočetka. – Spustila je
pogled i dodala s izrazom poniznosti: – Nisam očekivala da ću to tako brzo
prebroditi, niti da ću naći sreću kakve tako dugo nije bilo u mojem životu.
– Spomenuli ste družbenicu koja je s vama putovala na Kataloniji –
primijeti Holmes.
– Uzela sam ju u Bostonu. Dotad ju nisam poznavala – i otišla je od
mene ubrzo pošto smo stigli.
Vani, u hodniku, ura je označila puni sat. Holmes je skočio na noge sa
smiješkom na licu i onim osjećajem energije i uzbuđenja koji tako dobro
poznajem.
– Ne smijemo više gubiti ni trena! – uzviknu. – Želim pregledati sef i
sobu u kojoj se nalazi. Odneseno je pedeset funta, kažete. Ne baš golema
svota, kad se sve uzme u obzir. Da vidimo što je, ako išta, kradljivac ostavio
za sobom.
No prije nego što ćemo uopće krenuti, u sobu je ušla još jedna žena i
smjesta sam vidio da se ona, iako žive u istom kućanstvu, u najzamislivijoj
mjeri razlikuje od Catherine Carstairs. Bila je neugledna i nabusita, u sivoj
odjeći, tamne kose čvrsto svezane na zatiljku. Nosila je srebrni križ i preplela
prste kao pri molitvi. Po tamnim očima, blijedoj pûti i obliku usana
pretpostavio sam da je zacijelo u rodu s Carstairsom. Nije imala ništa od
njegove teatralnosti i većma je podsjećala na šaptačicu kojoj je mjesto
zauvijek u sjeni i koja čeka da on zaboravi tekst.
– Što je ovo? – upita oštro. – Najprije me u vlastitoj sobi uznemire
policajci s besmislenim pitanjima na koja je nemoguće da znadem odgovor.
Zar to nije dovoljno? Pozvat ćemo cijeli svijet da ometa naš mir?
– Eliza, upoznaj gospodina Sherlocka Holmesa – propenta Carstairs. –
Ispričao sam ti da sam jučer zatražio njegov savjet.
– I velike si koristi imao od toga. Ništa on tu ne može, to ti je kazao.
Krasan savjet, Edmunde, u svakom slučaju. Mogli smo svi biti poubijani u
snu.
Carstairs ju je pogledao nježno, ali ne skrivajući ozlojeđenost.
– Moja sestra Eliza.
– Vi prebivate u ovoj kući? – upitaju Holmes.
– Da, trpe me – odgovori sestra. – Imam sobu u potkrovlju u kojoj se
držim po strani i čini se da je svima tako draže. Ja prebivam ovdje, ali nisam
dio ove obitelji. Možete razgovarati bilo sa slugama bilo sa mnom, svejedno
vam je.
– Eliza, dobro znaš da to nije točno – usprotivi se gđa Carstairs.
Holmes se okrenu prema Carstairsu. – Biste li mi sada kazali koliko
ljudi živi u ovoj kući?
– Osim mene i Catherine, da, Eliza stanuje na najgornjoj etaži. Tu je
Kirby, naš lakaj i majstor za sve. On vam je otvorio vrata.
Njegova žena nam je domaćica; njih dvoje stanuju dolje. Imaju mladog
nećaka, Patricka, koji je k nama nedavno došao iz Irske: on pomaže u kuhinji
i obavlja druge sitne poslove; još je tu Elsie, ona pere suđe i također pomaže
u kuhinji. Još imamo kočijaša i konjušara, ali oni žive u selu.
– Veliko kućanstvo s puno posla – pritvrdi Holmes. – No kanili smo
pregledati sef.
Eliza Carstairs ostala je u salonu. Mi ostali hodnikom smo se uputili u
Carstairsovu radnu sobu: smještena je posve otraga, s pogledom na vrt i, u
daljini, na ukrasno jezerce. Ugodna je to soba, skladno opremljena radnim
stolom između dvaju prozora, zavjesama od baršuna i lijepim kaminom; tu je
nekoliko pejzaža za koje sam, sudeći po jarkim bojama nanesenima gotovo
nasumičnim potezima kista, zaključio da zasigurno pripadaju
impresionističkoj školi koju je bio spomenuo Carstairs. Sef, poprilično
masivan, nalazi se u jednom kutu podalje od očiju. Ostao je otvoren.
– Tako je izgledao kad ste ga vidjeli? – upita Holmes.
– Policija ga je pregledala – odgovori Carstairs. – No smatrao sam da je
najbolje ne zatvarati ga dok vi ne dođete.
– Postupili ste ispravno. – Holmes pogledom prijeđe preko sefa. – Čini
se da brava nije obijena, što bi značilo da je upotrijebljen ključ.
– Postoji samo jedan ključ i on je uvijek kod mene – prihvati Carstairs. –
Doduše, prije kojih šest mjeseci zamolio sam Kirbya neka izradi duplikat.
Catherine drži nakit u sefu, a kad mene nema kod kuće – ja i dalje putujem na
aukcije diljem zemlje i ponekad u Europu – činilo joj se da treba imati svoj
ključ.
I gđa Carstairs došla je s nama u radnu sobu i stajala kraj pisaćeg stola.
Ruke su joj se spojile.
– Izgubila sam ga.
– Kada se to dogodilo?
– Zaista ne mogu reći, gospodine Holmes. Ima tomu možda mjesec
dana, možda više. Edmund i ja smo tu stvar već prošli. Prije nekoliko tjedana
htjela sam otvoriti sef i nisam ga mogla naći. Zadnji put sam se njime
poslužila na svoj rođendan, što znači u kolovozu. Nakon toga pojma nemam
što se dogodilo s ključem. Inače nisam tako nemarna.
– Je li ga mogao tko ukrasti?
– Držim ga u ladici kraj kreveta, a u moju sobu ne ulazi nitko osim
posluge. Koliko ja znam, ključ nije izišao iz ove kuće.
Holmes se okrenu prema Carstairsu.
– Niste nabavili drugi sef.
– Stalno sam to namjeravao. No palo mi je na pamet da, ako je ključ
nekako ispao u vrtu ili čak u selu, nitko ne može znati što on otvara. Ako ga
je pak, što se činilo vjerojatnijim, supruga zametnula među svojim stvarima,
isključena je šansa da dospije u pogrešne ruke. Uostalom, ne možemo biti
sigurni da je sef otvoren upravo ključem moje supruge. Kirby je mogao dati
izraditi još jedan duplikat.
– Koliko je on dugo kod vas?
– Šest godina.
– Niste dosad imali razloga da se potužite na njega?
– Ni jedan jedini.
– A što je s onim dečkom koji pomaže u kuhinji, Patrickom? Vaša
supruga veli da u njega nema povjerenja.
– Supruga ga ne voli zato što je drzak i zna ponekad biti malo prepreden.
Kod nas je tek nekoliko mjeseci, a uzeli smo ga samo zahvaljujući zagovoru
gospođe Kirby, koja nas je molila da mu pomognemo naći posao. Ona će
jamčiti za njega, a ja nemam razloga da ga smatram nepoštenim.
Holmes je izvadio povećalo i pregledavao sef, posebno se posvećujući
bravi.
– Kažete da je ukraden komad nakita. Pripadao je vašoj supruzi?
– Nije. Zapravo se radi o safirnoj ogrlici moje pokojne majke. Tri
grozda safira optočenih zlatom. Kradljivcu će donijeti više-manje neznatnu
financijsku dobit, ali za mene je imala veliku sentimentalnu vrijednost. Majka
je živjela ovdje s nama sve dok se prije nekoliko mjeseci... – Prekinuo je
rečenicu, pa mu je supruga prišla i dotaknula ga po ruci. – Dogodila se
nesreća, gospodine Holmes. U svojoj sobi je imala grijanje na plin. Na neki
se način plamen ugasio i ona se u snu ugušila.
– Bila je u poodmaklim godinama?
– Šezdeset devet. Uvijek je spavala sa zatvorenim prozorom, čak i ljeti.
Da nije, možda bi bila spašena.
Holmes je ostavio sef i prešao na prozor. Priključio sam mu se dok je
pregledavao prag, okna na dizanje i okvir. Kao što je običavao, svoja je
zapažanja iznosio naglas – ne nužno zarad mene.
– Bez kapaka – počeo je. – Prozor je zasunjen, a i nije nisko pri tlu.
Očito je bio nasilno otvoren izvana. Drvo je raskoljeno, što može objasniti
zvuk koji je čula gospođa Carstairs. – Kao da je nešto računao. – Volio bih,
ako smijem, porazgovarati s vašim slugom, Kirbyem. A nakon toga ću
prošetati vrtom, premda je lokalna policija vrlo vjerojatno izgazila sve što bi
meni pružilo neku indiciju o ovome. Jesu li vam natuknuli u kojem smjeru
istražuju?
– Inspektor Lestrade se vratio i kratko govorio s nama prije vašeg
dolaska.
– Kako? Lestrade? Bio je ovdje?
– Jest. I kakvo god vi mišljenje imali o njemu, gospodine Holmes, meni
se on učinio i temeljit i djelotvoran. Dotad je već utvrdio da je neki muškarac
s američkim naglaskom jutros u pet sati ušao u prvi vlak na liniji Wimbledon
– London Bridge. Po njegovoj odjeći i ožiljku na desnom obrazu sigurni smo
da je to isti onaj čovjek koga sam vidio pred svojom kućom.
– Uvjeravam vas, ako je u istragu uključen Lestrade, možete biti
potpuno sigurni da će on vrlo brzo stvoriti zaključak, makar i posvema
pogrešan! Doviđenja, gospodine Carstairs. Gospođo Carstairs, bilo mi je
zadovoljstvo. Pođimo, Watsone...
Istim smo se hodnikom vratili do ulaznih vrata, gdje nas je Kirby već
čekao. Prije nije djelovao kao da mu je naš dolazak baš dobrodošao, ali
možda je u nama vidio smetnju urednom životu u kući. I dalje je izgledao
jednako: široka čeljust, dugo lice oštrih crta, nesklon većem broju riječi nego
što je strogo potrebno, no barem se malko smekšao dok je odgovarao na
Holmesova pitanja. Potvrdio je da u vili Pri sljemenu službuje šest godina.
Potječe iz Barnstaplea17, njegova žena iz Dublina. Holmes ga zatim upita je li
se kuća mnogo promijenila otkako je došao u nju.
– O da, gospodine – glasio je odgovor. – Stara gospođa Carstairs čvrsto
se držala svojih navika. Ako joj nešto nije bilo po volji, itekako bi vam to
dala na znanje. Nova gospođa Carstairs različita je da različitija ne može biti.
Ima veoma veselu narav. Moja žena u njoj vidi dašak svježeg zraka.
– Bilo vam je drago kad se gospodin Carstairs oženio?
– Gospodine, bili smo i oduševljeni i iznenađeni.
– Iznenađeni?
– Ne bih htio govoriti ono što mi ne priliči, gospodine, ali gospodin
Carstairs prije nije pokazivao zanimanje za takve stvari, onako sav posvećen
obitelji i poslu. Gospođa Carstairs je pomalo upala na scenu, no svi smo se
složili da je u kući postalo bolje.
– Bili ste tu kad je stara gospođa Carstairs umrla?
 – O da, jesam, gospodine. Jednim dijelom za to okrivljujem sebe.
Gospođa se jako bojala propuha, pa sam morao – toliko je navaljivala –
začepiti svaku šupljinu kroz koju bi u sobu mogao ući zrak. Plin se, stoga,
nije mogao razići. Ujutro ju je našla Elsie, sluškinja. Tad je već soba bila
puna plina... zbilja grozno.
– Je li Patrick, koji pomaže u kuhinji, tada bio kod vas?
– Patrick je došao samo tjedan prije. Počeo je pod lošom zvijezdom,
gospodine.
– On je vaš nećak, čujem.
– Da, gospodine, sa ženine strane.
– Iz Dublina?
– Tako je. Patricku ne pada lako to što radi kao sluga. Nadali smo se da
ćemo mu pružiti dobar početak za život, ali još mora naučiti ponašanje kakvo
se pristoji na njegovu mjestu, osobito pak kako se valja obraćati gospodaru
kuće. Može biti, doduše, da je za to na neki način odgovorna ona velika
nesreća o kojoj smo govorili i zbrka u kući koja ju je pratila. Nije on tako loš
mladac i nadam se da će s vremenom napredovati.
– Hvala, Kirby.
– Sa zadovoljstvom, gospodine. Vaš kaput i rukavice...
Vani u vrtu Holmes se pokazao u neuobičajeno živahnu raspoloženju.
Koračao je po travnjaku, udisao poslijepodnevni zrak i uživao u ovom
kratkom bijegu iz grada, jer nas ni djelić magle Baker Streeta nije pratio
ovamo. U to su vrijeme neki dijelovi Wimbledona još uvijek umnogome
podsjećali na selo. Vidjeli smo ovce šćućurene na padini brežuljka pokraj
gaja drevnih hrastova. Oko nas se poput točkica razasulo tek nekoliko kuća i
obojica smo zamijetili spokoj krajolika i neobično svojstvo svjetla koje kao
da je sve izoštravalo.
– Ovo je nadasve izvanredan slučaj, ne čini vam se? – oglasi se on dok
smo išli prema javnom putu.
– Po meni je on sasvim beznačajan – odgovorih. – Ukradena je svota od
pedeset funta zajedno s antiknom ogrlicom. To, Holmese, ne mogu nazvati
nekakvim izazovom.
– Osobito fascinantnom držim ogrlicu, s obzirom na sve što smo čuli o
ovom kućanstvu. Znači, već ste stigli do rješenja?
– Pretpostavljam da se sve vrti oko toga je li neželjeni posjetitelj te kuće
odista onaj blizanac iz Bostona.
– A kad bih vas uvjerio da gotovo sigurno nije?
– Tada bih rekao da me, ne prvi put, temeljito zbunjujete.
– Dragi stari Watson. Kako li je dobro imati vas kraj sebe. Ali mislim da
je ovo mjesto na kojem je ušao noćašnji uljez... – Stigli smo u donji dio vrta
gdje se prilaz spaja s javnim putom, a na drugoj je strani seoska ledina.
Neprekidna studen i njegovani travnjak zajednički su stvorili savršeno
slikarsko platno na kojem su svi dolasci i odlasci minulih dvadeset četiri sata
ostali praktički zamrznuti. – Ako se ne varam, eno temeljitog i djelotvornog
Lestradea. – Svuda naokolo bilo je tragova stopala, no Holmes je pokazao na
upravo taj niz.
– Ma ne možete znati da su te stope njegove.
– Ne mogu? Dužina koračaja upućivala bi na muškarca visoka oko
metar sedamdeset kao Lestrade. Na sebi je imao čizme s četvrtastom kapicom
kakve sam često viđao na Lestradeovim nogama. Ali najpogubniji je dokaz to
što vode u posve pogrešnu smjeru, propuštajući sve ono važno – a tko bi to
drugi bio ako ne Lestrade? Vidjet ćete, ušao je i izišao kroz desna vrtna vrata.
Izbor je savršeno prirodan, jer, približivši se kući, to su prva vrata na koja
dođete. Uljez je, međutim, sigurno ušao kroz druga.
– I jedna i druga vrata, Holmese, meni se čine istovjetnima.
– Vrata su zaista istovjetna, ali lijeva su zbog položaja fontane manje
upadljiva. Kad biste htjeli prići kući a da vas pritom ne vide, odabrali biste
ova i, kao što ćete zamijetiti, ovdje se imamo baviti samo jednim nizom
stopa. Halo, halo! Što nam je ovdje? – Holmes čučnu, dohvati opušak
cigarete i pokaza mi. – Američka cigareta,
Watsone. Kad se radi o duhanu, greške su isključene. Primijetit ćete da u
neposrednoj blizini nema pepela.
– Opušak cigarete, ali ne i pepeo?
– Što znači, iako je pazio da ga ne vide, nije se dugo zadržao. Ne čini li
vam se to znakovitim?
– Holmese, bila je mrkla noć. Vidjelo se da je kuća u mraku. Nije se
bojao da će ga netko opaziti.
– Ipak... – Slijedili smo stope preko travnjaka i oko kuće do radne sobe.
– Hodao je ravnomjernim tempom. Mogao je zastati kraj fontane da provjeri
vreba li ga štogod, ali nije. – Holmes je pregledao prozor koji smo već
pregledali s unutrašnje strane. – Mora da je to čovjek nesvakidašnje snage.
– Nije moglo biti tako teško silom otvoriti prozor.
– Doista nije, Watsone. Ali pogledajte na kojoj je visini. Dobro vidite
kamo je skočio kad je obavio posao. U travi je ostavio dva duboka otiska. Ne
postoji, međutim, trag ljestava, čak ni vrtnog stolca. Recimo da je mogao naći
nekakvo uporište na zidu. Žbuka se razišla i neki su rubovi opeka vidljivi. No
ipak bi se jednom rukom morao pridržavati za prozorski prag dok drugom
razvaljuje prozor. Također se moramo zapitati je li slučajnost to što je za
provalu odabrao upravo sobu u kojoj se nalazi sef.
– Možda je obišao oko kuće, budući da je stražnji dio manje izložen pa
je manja vjerojatnost da ga tko vidi. Onda je nasumce odabrao prozor.
– U kojem je slučaju imao nevjerojatnu sreću. – Holmes je dovršio
pregledavanje. – Ali točno sam se tomu nadao, Watsone – nastavi. – Ogrlici s
tri grozda safira optočenih zlatom ne bi trebalo biti teško ući u trag, a to nas
vodi ravno do našeg čovjeka. Lestrade je barem potvrdio da je on otišao
vlakom za London Bridge. To moramo i mi. Kolodvor nije daleko, a dan je
ugodan. Hajdemo prošetati.
Prošli smo duž pročelja i potom jednim prilazom. Ali prije nego što
ćemo stići do javnog puta, otvorila su se ulazna vrata vile i prema nama je
pohitala jedna žena. Bila je to Eliza Carstairs, sestra trgovca slikama. Oko
ramena se ogrnula šalom koji je stiskala uz prsa, a crte lica, ukočen pogled i
pramenovi tamne kose što su joj vijorili oko čela jasno su govorili da je izvan
sebe.
– Gospodine Holmes!
– Izvolite, gospođice Carstairs.
– Unutra sam bila gruba prema vama pa molim da mi oprostite. Ali
ovdje vam moram reći da ništa nije kao što izgleda, a ako nam vi ne
pomognete, ako ne uzmognete ukloniti kletvu koja je pala na ovu kuću, nas
čeka propast.
– Priberite se, gospođice Carstairs, usrdno vas molim.
 – Ona je uzrok svemu ovom! – Optužujući pokaza prstom prema kući. –
Catherine Marryat – tako se zvala po prvom mužu. Nabasala je na Edmunda
dok je bio u najjadnijem stanju. Oduvijek je osjetljiv, već od djetinjstva, i bilo
je neizbježno da njegovi živci ne izdrže sve one muke što su ga snašle u
Bostonu. Bio je iscrpljen, nemoćan i... da, trebao mu je netko da se za njega
brine. I tako se ona bacila na njega. S kojim pravom, ta ona je nitko i ništa,
Amerikanka praktički bez vlastita novca? Na otvorenom moru dane i dane je
na brodu plela mrežu oko njega, a kad se vratio kući, bilo je prekasno. Nismo
ga mogli odvratiti.
– Vi biste se osobno brinuli za njega.
– Ja ga volim kao što samo sestra može voljeti. I majka ga je voljela. A
nemojte nijednog jedinog trenutka vjerovati da je njena smrt posljedica
nesretnog slučaja. Mi smo pristojna obitelj, gospodine Holmes. Otac se bavio
prodajom grafika; iz Manchestera se preselio u London i upravo je on
pokrenuo trgovinu slikama u Albemarle Streetu. Nažalost, umro je dok smo
brat i ja bili sasvim mladi i otada smo sve troje živjeli u savršenu skladu. Kad
je Edmund objavio odluku da stupi u bračnu vezu s gospođom Marryat, kad
se s nama svađao i odbijao slušati glas razuma, majci je to slomilo srce.
Naravno da bi nama bilo drago da se Edmund oženi. Njegova sreća bila nam
je nešto najvažnije na svijetu. Ali kako se mogao oženiti njome? Stranom
pustolovkom koju nismo ni poznavali i koju su od samoga početka bjelodano
zanimali samo njegov imetak i njegov položaj, udobnost i zaštita koje joj on
može pružiti. Gospodine Holmes, moja majka se ubila. Sa sramotom i
nesrećom te klete ženidbe nije mogla živjeti, pa je, šest mjeseci nakon
svadbe, otvorila ventil i ležala na krevetu sve dok plin nije učinio svoje i
veliki zaborav blago ju uzeo od nas.
– Je li vam majka priopćila tu svoju namjeru? – upita Holmes.
– Nije trebala. Znala sam kako razmišlja i jedva da sam se iznenadila
kad su ju našli. Tako je odlučila. Sve otkako je došla ta Amerikanka,
gospodine Holmes, u ovoj kući nije ugodno. I sad ovo najnovije, taj uljez koji
je provalio u naš dom i ukrao maminu ogrlicu, najdragocjeniju našu
uspomenu na tu dragu dušu koje više nema. Sve je to dio iste zle stvari. Kako
znamo da taj neznanac nije ovamo došao radi nje, a ne radi nekakve osvete
mome bratu? Bila je sa mnom u dnevnoj sobi kad se prvi put pojavio. Vidjela
sam ga s prozora. Možda je on stari znanac koji ju je slijedio ovamo. Možda
je nešto više. Ali ovo je tek početak, gospodine Holmes. Dokle god bude
trajao taj brak, nitko od nas nije siguran.
– Vaš brat djeluje savršeno zadovoljno – primetnu Holmes pomalo
ravnodušno. – Ali na stranu s tim, što biste željeli od mene? Muškarac može
izabrati kime će se oženiti i bez majčina blagoslova. Ili, štoviše, sestrina.
– Možete istražiti tko je ona.
– To nije moj posao, gospođice Carstairs.
Eliza Carstairs ošinu ga prezirnim pogledom.
– Čitala sam ja, gospodine Holmes, o vašim podvizima. I oduvijek ih
smatram preuveličanima. Uza svu svoju pamet, vi mi oduvijek djelujete kao
osoba koja nimalo ne razumije ljudsko srce. Sad znadem da je to istina.
I s tim se riječima naglo okrenula i vratila u kuću.
Holmes je gledao za njom sve dok se nisu zatvorila vrata.
– Posve neobično – izjavi. – Ovaj slučaj postaje sve čudnovatiji i sve
složeniji.
– Nisam još čuo ženu koja bi govorila s tolikim gnjevom – pripomenuh.
– Doista, Watsone. Ali jedno bih posebno volio znati, jer u ovoj stvari
počinjem razabirati veliku opasnost. – On baci pogled na fontanu, na kamene
figure i smrznuti krug vode. – Pitam se znade li gospođa Catherine Carstairs
plivati.
 4.

Neslužbena policija

Sljedećeg je jutra Holmes spavao dokasna, pa sam sjedio sâm i čitao

Readeovo Mučeništvo čovjekovo18, knjigu koju mi je on preporučio više nego
jedanput, ali mi je, priznajem, bila teško prohodna. Shvaćao sam, ipak, zašto
se mome prijatelju sviđa autor koji mrzi „lijenost i glupost”, koji štuje
„božanski intelekt”, koji tvrdi: „U čovjekovoj je prirodi da rasuđuje iz sebe
prema van.” Mnogo toga mogao je napisati sam Holmes, te iako mi je bilo
drago što sam okrenuo zadnju stranicu i odložio knjigu, činilo mi se da mi je
barem omogućila kakav-takav uvid u detektivov um. Jutarnjom je poštom
stiglo pismo od Mary. U Camberwellu je sve u redu; Richard Forester nije
bio tako bolestan a da se ne bi mogao razveseliti što opet vidi svoju prijašnju
guvernantu, a ona očito uživa u društvu dječakove majke, koja s njom
postupa – posve ispravno – kao sa sebi ravnom, a ne kao s negdašnjom
zaposlenicom.
Uzeo sam pero da joj odgovorim kadli se začu glasna zvonjava na
ulaznim vratima i odmah nakon toga tapkanje brojnih nogu po stubama. Tog
sam se zvuka dobro sjećao pa me nije iznenadilo kad je u sobu nahrupilo pet-
šest uličnjaka i postrojilo se u nešto što je nalikovalo vrsti, a najviši i
najstariji izvikivao je redoslijed.
– Wigginse! – uzviknuh; bio sam mu zapamtio ime. – Nisam očekivao
da ću te opet vidjeti.
– Gospon Holmes nam je poručil nek mam dojdemo jer je hitnjak –
odgovori Wiggins. – A kad gospon Holmes zove, mi dokurimo, pak smo tu!
Njih je Sherlock u jednoj prilici nazvao Ogranak istražnih policijskih
snaga, Baker Street. U drugim ih je zgodama zvao Parapolicijski odred.
Teško bi bilo zamisliti zapušteniju i odrpaniju družinu: dječaci između osam i
petnaest godina kojima je zajednička prljavština i blatnjavost, a odjeća im je
tako izrezana i isponova spojena te bi bilo nemoguće kazati kolikoj je još
djeci kad-tad zacijelo pripadala. Sam Wiggins nosio je sako za odrasle koji je
bio prerezan na dvije polovine, onda je iz sredine i s gornjeg dijela netko
odrezao po jedan trak i s ostatkom sastavio donji dio. Neki su bili bosi. Samo
je jedan, primijetio sam, bio malo uredniji i uhranjeniji, u malo manje
otrcanoj odjeći, pa sam se pitao kojim se zlodjelom – možda džeparenjem ili
provalnom krađom – dokopao sredstava da ne samo opstane nego i, na svoj
način, napreduje. Nije mu moglo biti više od trinaest godina, a ipak je, kao i
svi oni, već posve odrastao. Uostalom, djetinjstvo je prvi dragocjeni novčić
što ga djetetu ukrade siromaštvo.
Trenutak poslije pojavio se Sherlock Holmes i s njim gđa Hudson. Jasno
sam vidio da je naša gazdarica usplahirena i izvan sebe, i nije ni pokušavala
sakriti što misli.
– To ne dopuštam, gospodine Holmes. Već sam vam kazala. Ovo je
pristojna kuća, tu se ne poziva banda odrpanaca. Sam bog zna kakve su
boleštine donijeli sa sobom – a ni koji će komad srebra ili rubenine otići
zajedno s njima.
– Molim vas, smirite se, draga gospođo Hudson – nasmija se Holmes. –
Wigginse! Lijepo sam ti rekao. Ne dopuštam ovakvo upadanje u kuću.
Ubuduće ćeš mi se javljati sam. No kad si već ovdje i kad si poveo cijelu
družinu, pažljivo slušaj moje upute. Osoba koju tražimo je Amerikanac,
čovjek od oko trideset pet godina koji ponekad nosi beretku. Na desnom
obrazu ima ožiljak od nedavne ozljede i mislim da smijemo pretpostaviti da
je stranac u Londonu.
Jučer je bio na kolodvoru London Bridge i posjeduje zlatnu ogrlicu s tri
grozda safira do koje je, suvišno je govoriti, došao protuzakonito. Dakle što
mislite, kamo bi on otišao da je se riješi?
– Fullwood’s Rents! – viknu jedan.
– Zidovi na Petticoat Laneu – prihvati drugi.
– Ne! F kockarnicama bu postignul bolju cenu – doveza se treći. – Ja bi
išel u Flower Street ili na Field Lane.
– Zalagaonice! – priklopi onaj bolje odjeveni dječak koji mi je već
privukao pozornost.
 – Zalagaonice! – složi se Holmes. – Dečko, kako ti je ime?
– Ross, gospodine.
– E pa, Rosse, u tebi se krije detektiv. Čovjek koga tražimo nov je u
gradu i neće znati za Flower Street, Fullwood’s Rent ili za neki od onih
ezoteričnijih uglova gdje si vi dečki navlačite nevolju na vrat. Otići će na
najočiglednije mjesto, a tri zlatne kugle je cimer koji je poznat u cijelom
svijetu. Dakle, želim da krenete otamo. On je stigao na kolodvor London
Bridge i pretpostavimo da je odlučio odsjesti u nekom hotelu ili u nekoj kući
sa sobama za iznajmljivanje blizu kolodvora. Morate obići sve zalagaonice u
tom kraju i u svakoj opisati čovjeka i nakit koji je možda pokušao prodati. –
Holmes posegnu u džep. – Moja naknada je ista kao uvijek. Šiling svakomu i
gvineja onom koji nađe to što tražim.
Wiggins je zaštektao naredbu i, uz mnogo buke i komešanja, naša
neslužbena policija odmarširala je iz kuće, praćena budnim okom gđe
Hudson, koja će ostatak prijepodneva prebrojavati pribor za jelo.
Čim su otišli, Holmes je pljesnuo rukama i utonuo u naslonjač.
– Paaa, Watsone – oglasi se napokon. – Kako vam se ovo čini?
– Vi ste kanda potpuno uvjereni da ćemo naći O’Donaghuea.
– Prilično sam siguran da ćemo otkriti čovjeka koji je provalio u vilu Pri
sljemenu – otpovrnu on.
– Ne mislite li da će se i Lestrade raspitivati po zalagaonicama?
– Ne bih rekao. To je tako očigledno te mu neće pasti na pamet.
Međutim, pred nama je cijeli dan i ničim ga nemamo ispuniti, a budući da
sam propustio doručak, idemo zajedno na ručak u La Café de l’Europe pored
Kazališta Haymarket. Usprkos imenu hrana je engleska i prvorazredna.
Nakon toga kanim posjetiti galeriju Carstairs i Finch u Albemarle Streetu.
Možda bi nam bilo zanimljivo upoznati gospodina Tobiasa Fincha. Gospođo
Hudson, ako se Wiggins vrati, uputite ga, molim, onamo. No sada mi,
Watsone, morate reći kako vam se čini Mučeništvo čovjekovo. Vidim da ste
napokon dočitali.
Virnuh prema knjizi koja je neupadljivo ležala sa strane.
– Holmese...?
– Kao označnik upotrebljavali ste reklamu za cigarete. Promatrao sam
kako ta kartica mukotrpno napreduje od prve prema zadnjoj stranici i vidim
da sad leži na stolu, konačno oslobođena svojih muka. Zanimat će me do
kojih ste zaključaka došli. Još malo čaja, gospođo Hudson, budite tako
ljubazni.

Izišli smo iz kuće i odšetali do Haymarketa. Magla se razišla i, premda i dalje

vrlo hladan, dan je bio sunčan, mnoštvo ljudi slijevalo se u robne kuće i iz
njih, ulični prodavači gurali su svoje tačke i izvikivali što nude. U Wimpole
Streetu gomila svijeta okružila je starog Talijana koji je na orguljicama svirao
neku tužnu napolitansku melodiju, a ona je privukla i skupinu prevaranata:
smucali su se među promatračima i pričali svoje tužne priče svakom tko bi
bio voljan slušati. Jedva da je postojao ugao bez uličnog predstavljača, a za
promjenu ih nitko nije bio voljan otjerati. Jeli smo u La Café de l’Europe,
gdje su nam poslužili izvrstan nabujak od divljači i Holmes se topio od
srdačnosti. Nije govorio o slučaju, barem ne izravno, no sjećam se da je
razvezao o naravi slikarstva i njegovoj mogućoj primjeni u rješavanju
zločina.
– Sjećate se da nam je Carstairs ispričao o četiri izgubljena Constablea.
Bili su to pogledi na Lake District, naslikani početkom stoljeća kada je,
navodno, umjetnik bio turoban i potišten. Ulja na platnu, dakle, postaju ključ
za njegovu psihologiju, iz čega slijedi da ako netko odluči takvo djelo objesiti
na zid svoga salona, možemo nešto doznati i o njegovu duševnom stanju.
Jeste li, primjerice, stekli sud o slikama koje su izložene u vili Pri sljemenu?
– Bilo je mnogo francuskih. Jedan prizor iz Bretanje, pa jedan s mostom
preko Seine. Meni su bile jako dobre.
– Divili ste im se, ali iz njih niste ništa naučili.
– Mislite što se tiče karaktera Edmunda Carstairsa? Njemu je provincija
draža nego grad. Privlači ga nevinost djetinjstva. On je čovjek koji voli biti
okružen bojom. Vjerojatno bi se nešto od njegove osobnosti moglo naslutiti
iz slika koje smo vidjeli na njegovim zidovima. Ali i opet, ne možemo biti
sigurni da je svaki primjerak izabrao sam Carstairs. Mogla je to učiniti
njegova žena ili njegova majka.
– To je itekako točno.
– A čak i čovjek koji ubije svoju ženu može imati blažu stranu prirode
koja se izražava u njegovu odabiru umjetničkih djela. Sigurno pamtite onaj
slučaj s obitelji Abernetty19. Horace Abernetty je svoje zidove ukrasio
mnogim lijepim studijama mjesne flore, koliko se sjećam. A ipak je bio
individua najogavnije i najnasilnije vrste.
– Kad to već spominjete, ja pak pamtim da je podosta naslikane faune
pripadalo otrovnim vrstama.
– A što je s Baker Streetom, Holmese? Zar tvrdite da će proučavanjem
slika koje vise oko vas u vašoj dnevnoj sobi posjetitelj naći ključ za vašu
psihologiju?
– Ne. Ali mogle bi vam mnogo ispričati o mojem prethodniku, jer
uvjeravam vas, Watsone, jedva da jedna jedina slika u mome stanu nije ondje
već bila kad sam se uselio. Zar ozbiljno pomišljate da sam otišao i kupio onaj
portert Henrya Warda Beechera koji je nekoć stajao iznad vaših knjiga?
Sjajan čovjek po svemu sudeći, njegovi nazori o ropstvu i zadrtosti zavređuju
sve preporuke, ali slika je ostala za osobom, ma tko ona bila, koja je tu
stanovala prije mene i naprosto sam ju odlučio ostaviti na svom mjestu.
– Niste li vi kupili sliku generala Gordona?
– Nisam. No dao sam ju popraviti i iznova uramiti nakon što sam u nju
slučajno ispalio metak. Na tome je insistirala gospođa Hudson. Znate, možda
napišem raspravu o toj temi: uporaba umjetnosti u poslovima detekcije.
– Vi, Holmese, sebe uporno vidite kao stroj – nasmijah se. – Čak jedno
remek-djelo impresionizma za vas nije ništa više od dokaznog materijala u
rješavanju nekog zločina. Možda je vama potrebno razumijevanje umjetnosti
da vas učini ljudskim stvorom. Insistirat ću da sa mnom pođete u Kraljevsku
akademiju.
– Watsone, već imamo na dnevnom redu galeriju Carstairs i Finch, pa
mislim da će to biti dovoljno. Konobar, platu sa sirevima. A za moga
prijatelja, vjerujem, čašu rizlinga. Porto je pretežak za poslijepodne.
Do galerije nije bilo daleko, pa smo još jednom prošetali. Moram reći da
su mi ti trenuci mirne druževnosti pričinjali neizmjerno zadovoljstvo; smatrao
sam da sam jedan od najsretnijih ljudi u Londonu zato što sam bio
sudionikom razgovora koji sam upravo opisao i što tako opušteno šećem uz
takvu veliku ličnost kakva je Sherlock Holmes. Bilo je oko četiri popodne i
danja je svjetlost pomalo nestajala kad smo stigli u galeriju, koja se zapravo
ne nalazi u samom Albemarle Streetu, nego u jednom starom prostoru za
kočije tik do te ulice. Osim diskretna natpisa sa zlatnim slovima, malo
naznaka govori da se ovdje obavlja trgovina. Niska vrata vode u prilično
sumoran interijer s dva kauča, jednim stolom i jednim jedinim platnom –
dvije krave u polju, rad nizozemskog majstora Paulusa Pottera – izloženim na
štafelaju. Dok smo ulazili, čuli smo kako se dva čovjeka prepiru u susjednoj
prostoriji. Jedan sam glas prepoznao. Pripadao je Edmundu Carstairsu.
– Cijena je izvrsna – govorio je. – Ja sam u to uvjeren, Tobiase. Ti su
radovi poput dobrog vina. Vrijednost im može samo porasti.
– Ne, ne, ne! – opirao se drugi glas, visok i plačljiv. – On te slike zove
marine. No da, more mogu razabrati... ali malošto drugo. Zadnja njegova
izložba bila je fijasko i sad je našao utočište u Parizu, gdje mu, kako čujem,
ugled naglo opada. Edmunde, to je bacanje novca.
– Šest Whistlerovih radova...
– Šest radova kojih se nikad nećemo riješiti!
Stajao sam na vratima i zatvorio ih snažnije nego što je bilo prijeko
potrebno, hoteći toj dvojici u drugoj prostoriji dati do znanja našu prisutnost.
Željeni je učinak postignut. Razgovor se prekinuo i časak poslije iza zastora
se pojavio mršav, sijed stvor, besprijekorno odjeven u tamno odijelo s
visokim ovratnikom presavijenim u krilca i crnom kravatom. Preko pršnjaka
mu je visio zlatni lanac, a na samom vrhu nosa počivao je cviker, također u
zlatnom okviru. Mora da mu je bilo najmanje šezdeset godina, no korak mu
je i dalje bio poletan i stanovita nervozna energija očitovala se u svakoj
kretnji.
– Vi ste, pretpostavljam, gospodin Finch – započe Holmes.
– Da, gospodine. Doista se tako zovem. A vi ste...?
– Ja sam Sherlock Holmes.
– Holmes? Ne vjerujem da se poznajemo, a ipak znam to ime...
– Gospodine Holmes! – Carstairs je također došao ovamo. Napadna li
kontrasta između ta dva muškarca: jedan star i sasušen, gotovo iz nekog
drugog vremena; drugi mlađi i većma gizdelin, s licem na kojem se još uvijek
vidi srdžba i osjećaj sputanosti, bez sumnje posljedice razgovora koji smo
nehotice čuli. – Ovo je gospodin Holmes, detektiv o kojem sam vam govorio
– razjasni svome partneru.
– Da, da. Znam, naravno. Upravo se predstavio.
 – Nisam očekivao da ću vas vidjeti ovdje – primetnu Carstairs.
– Došao sam jer me zanima kako izgleda prostor gdje vi profesionalno
radite – objasni Holmes. – Ali imam i niz pitanja za vas, vezano uz
Pinkertonove ljude koje ste angažirali u Bostonu.
– Strahota! – umiješa se Finch. – Od gubitka tih slika neću se oporaviti
ni do kraja života. Bila je to najveća katastrofa u mojoj karijeri. Da smo mu
barem prodali nekoliko vaših Whistlera, Edmunde! Njih su mogli raznijeti na
komadiće i nitko ne bi mario ni koliko je crno pod noktom. – Nakon što se
starac dao u pripovijedanje, zaustaviti ga bilo je kanda nemoguće. –
Trgovanje slikama pristojan je posao, gospodine Holmes. Među našim
klijentima ima jako mnogo pripadnika plemstva. Ne bih želio da se pročuje
da smo bili umiješani u oružanu pljačku i ubojstvo! – Starac se snebio
shvativši da ima još toga u što je umiješan, jer otvorila su se vrata i unutra se
stuštio neki dječak. Smjesta sam prepoznao Wigginsa, koji je istog toga dana
prijepodne došao k nama, no Finchu je izgledalo kao da se zbiva prepad
najgore vrste.
– Odlazi! Gubi se odavde! – viknu. – Nemamo ništa za tebe.
– Ne trebate se uzrujavati, gospodine Finch – umirivao ga je Holmes. –
Poznajem tog dečka. Što je, Wigginse?
– Smo ga našli, gospon Holmes! – uzbuđeno je kričao Wiggins. – Onog
frajera kaj ga tražite. Na svoje oči smo ga vidli, ja i Ross.
Mi da bumo nutra, v zalagaonicu na Bridge Laneu – Ross ju zna, furt je
tam nutra-van – kad otvoriju se vrata i upada frajer, nemreš fulat, neko ga je
grdo zrezal po licu. – Pokazao je rukom preko svog obraza. – Ja sam ga videl.
Ne Ross.
– Gdje je on sada? – upita Holmes.
– Šuljali smo se za njim do hotela, gospon. Bude gvinejica svakom ak
vas tam otpelamo?
– Bit će vama kraj priče ako to ne učinite – odgovori Holmes. – Ali ja
uvijek igram pošteno, Wigginse. Ti to znaš. Kaži mi, gdje je taj hotel?
– U Bermonsdayu, gospon. Mirni hotel gospođe Oldmore, tak se zove.
Sad je tam Ross. Ostavil sam ga da glumi gljivu, a ja sam fest bežal sve do
vaše gajbe pak onda sim da vas najdem. Ak taj vaš frajer opet izide van, on
bu videl kam ide. Ross je novi v našem kšeftu, al je prefrigan kak sami vrag.
Bute z menom nazad, gospon Holmes? Bute z velkim fijakerom? Smem i ja z
vama?
– Možeš sjediti gore kraj vozara. – Holmes se okrenuo prema meni i po
stisnutim sam obrvama i intenzivnom izrazu vidio da su sve njegove snage
usredotočene na ono što predstoji. – Moramo smjesta krenuti. Zahvaljujući
sretnom slučaju ščepali smo predmet naše potrage. Ne smijemo dopustiti da
nam isklizne kroz prste.
– Ja ću poći s vama – obznani Carstairs.
– Gospodine Carstairs, radi vaše sigurnosti...
– Toga sam čovjeka vidio. Ja sam vam ga opisao, pa ako itko može biti
siguran da su ga ti vaši dječaci točno prepoznali, onda sam to ja. A i osobno
želim biti nazočan sve dok se ta stvar ne riješi, gospodine Holmes. Ako je taj
čovjek onaj koji vjerujem da jest, ja sam uzrok što je on ovdje i u redu je da
to pratim do kraja.
– Nemamo vremena za prepirku – reče Holmes. – Vrlo dobro. Idemo
sva trojica. Nemojmo više gubiti ni trenutak.
I tako smo pohitali iz galerije, Holmes, Wiggins, Carstairs i ja,
ostavljajući gosp. Fincha da bulji za nama. Pronađen je fijaker i popeli smo se
unutra; Wiggins se uspentrao kraj kočijaša, koji ga je ošinuo oholim
pogledom, ali onda se smekšao i prepustio mu jedan nabor svoje deke. Bič je
zapucketao i odjezdili smo; kao da se nešto od naše hitnje prenijelo na konje.
Mrak je gotovo već pao i s dolaskom noći posve se rasplinuo onaj moj
osjećaj ugode te je grad ponovo postao hladan i neprijateljski. I ljudi koji su
kupovali po dućanima i zabavljači otišli su kući, a njihova je mjesta zauzeo
posvema drugačiji soj, odrpani muškarci i napirlitane žene koji trebaju sjene
da u njima obavljaju svoj posao, a taj posao uistinu nosi vlastite sjene.
Fijaker nas je vozio preko Blackfriars Bridgea gdje je vjetar najledeniji i
rezao nas je poput noža. Holmes nije rekao ni riječi otkako smo pošli i meni
se čini da je on na neki način predosjećao što će se dogoditi. Nikad to nije
priznao, a da sam ikad takvo što natuknuo, znam da bi se bio nervirao. Nije
on vrač! Za njega postoji samo intelekt, samo usustavljeni zdrav razum, kao
što se jednom izrazio. No ipak sam i dalje bio svjestan nečega što se opire
objašnjenju i što se možda čak smije smatrati nadnaravnim. Htio-ne htio,
Holmes je znao da će se zbivanja te večeri pokazati ključnom točkom,
prekretnicom nakon koje njegov život – i njegov i moj – nikad više neće biti
kakav je bio.
Mirni hotel gospođe Oldmore nudio je sobe s krevetom i stolom po
trideset šilinga tjedno te spadao među etablismane kakve za tu cijenu i
očekujete: otrcana, oronula zgrada s konačištem na jednoj strani i sušionicom
od opeke na drugoj. Nalazio se blizu rijeke, pa je zrak bio pun vlage i nečisti.
Sada su iza prozora gorjela svjetla, no okna su tako debelo obložena
prljavštinom te jedva da je išta prodiralo van. Wigginsov drugar Ross čekao
nas je i usprkos debelom sloju novina kao podstavi svoga kaputića drhtao je
od studeni. Kad su Holmes i Carstairs izišli iz fijakera, ustuknuo je i vidio
sam da ga je nešto jako uplašilo. Pogled mu se ispunio panikom, a lice, pod
svjetlom s kandelabra, izgledalo je mrtvački bijelo. No tada je Wiggins
skočio dolje i čvrsto ga uhvatio, nakon čega kao da je prestala prestravljenost.
– U redu je, stari – viknu Wiggins. – Bumo svaki dobili gvineju. Gospon
Holmes je obečal.
– Pričaj mi što se događalo dok si bio sam – obrati mu se Holmes. – Je li
onaj čovjek koga ste prepoznali otišao iz hotela?
– Ko su ta dva? – Ross pokaza najprije na Carstaira, onda na mene. – Su
tati? Su murjaki? Kaj tu tražiju?
– Sve je u redu, Rosse – umirih ga. – Nema potrebe za zabrinutost. Ja
sam John Watson, liječnik. Vidio si me jutros kad si bio u Baker Streetu. A
ovo je gospodin Carstairs koji ima galeriju u Albemarle Streetu. Mi ti ne
namjeravao učiniti ništa nažao.
– Albemarle Street... v Mayfairu? – Dječaku su od studeni cvokotali
zubi. Svi londonski uličnjaci naviknuti su, naravno, na zimu, ali on je ovdje
stajao najmanje dva sata bez ikakva zaklona.
– Što si vidio? – upita Holmes.
– Ja nis videl niš – odgovori Ross. Glas mu se promijenio. Sada je nešto
u njegovu držanju gotovo navodilo na zaključak da on štogod krije. Pomislio
sam, ne prvi put, da su sva ta djeca stigla do svojevrsne odrasle dobi prije no
što su to njihove nježne godine trebale dopustiti. – Bil sam tu, čekal sam vas.
Nî van izlazil. Niko nî ulazil. A zima je, zmrznul sam se do kosti.
– Izvoli novac koji sam ti obećao... i ti, Wigginse. – Holmes je platio
obojici. – Sad se kupite kući. Večeras ste dosta toga obavili.
– Dječaci su uzeli svoje gvineje i zajedno otrčali, a Ross je i opet
pogledao prema nama. – Predlažem da uđemo u hotel i suočimo se s tim
čovjekom – nastavi Holmes. – Sâm Bog zna, nemam nikakvu želju da se
ovdje zadržavam iole dulje nego što moram. Onaj dječak, Watsone. Je li vam
se učinilo da nešto prešućuje?
– Nešto nam svakako nije ispričao – složih se.
– Nadajmo se da nas njegovo ponašanje nije na neki način izdalo.
Gospodine Carstairs, molim vas ostanite sasvim otraga. Nije vjerojatno da će
čovjek koji nas zanima pribjeći nasilju, ali mi smo došli nepripremljeni.
Pouzdani revolver doktora Watsona bez sumnje leži zamotan u platno u nekoj
ladici u Kensingtonu, a i ja sam nenaoružan. Moramo se osloniti na pamet.
Idemo!
Sva trojica ušli smo u hotel. Nekoliko stepenica vodilo je do ulaznih
vrata kroz koja se stiže u predvorje bez prostiraka, sa slabom rasvjetom i
sobičkom na jednoj strani. Ondje se na drvenoj stolici zavalio postariji
služnik i napola spavao, ali se ugledavši nas prenuo.
– Bog vam dao zdravlje, gospodo – pozdravi drhtavim glasom.
– Možemo vam ponuditi dobre sobe, pet šilinga noć...
– Nismo ovdje radi smještaja – prekide ga Holmes. – Mi smo u potrazi
za jednim čovjekom koji je nedavno stigao iz Amerike. Ima plavkast ožiljak
na obrazu. Stvar je nadasve hitna, pa ako si ne želite navući na vrat nevolje s
policijom, reći ćete nam gdje se on može naći.
Hotelski potrčko nipošto nije želio imati nevolje ni s kim.
– Ovdje je samo jedan Amerikanac. Mora da mislite na gospodina
Harrisona iz New Yorka. Soba mu je na kraju ovog hodnika. Vratio se prije
nekog vremena i mora da spava, jer nisam čuo nikakav zvuk.
– Broj sobe? – zapovjedno će Holmes.
– Broj šest.
Smjesta smo se otputili onamo golim hodnikom s vratima koja su tako
blizu jedna drugih te sobe iza njih mora da su jedva malo veće od ormara, i s
tako prigušenim svjetlom te smo gotovo morali napipavati put u mraku. Broj
šest bio je doista na kraju. Holmes se taman spremao pokucati, ali se povukao
korak unatrag i s usana mu se oteo jedan jedini nagli uzdah. Pogledao sam
dolje i vidio trak tekućine, na polusvjetlu gotovo crne, kako vijuga ispod
vrata i uz rub stvara lokvicu. Začuo sam Carstairsov uzvik i vidio kako je
ustuknuo i rukama prekrio oči. Potrčko nas je promatrao s drugoga kraja
hodnika. Kao da je iščekivao užas koji će se ukazati.
Holmes je pokušao otvoriti vrata. Nije išlo. Bez riječi ih je gurnuo
ramenom i slaba brava se razletjela. Ostavivši Carstairsa u hodniku, nas smo
dvojica ušli i smjesta vidjeli da se u zločinu koji sam prije smatrao
beznačajnim dogodio zaokret prema nečem gorem. Prozor je bio otvoren.
Soba ispreturana. A čovjek kojega smo tražili ležao je sklupčan s nožem u
bočnom dijelu vrata.
 5.

Stvar preuzima Lestrade

Sasvim nedavno ponovo sam vidio Georgea Lestradea, i to, kako će se

ispostaviti, posljednji put.
Nikad se nije posve oporavio od rane koju mu je nanio metak dok je
istraživao one bizarne zločine koje će pučki tisak nazvati Ubojstva u
Clerkenwellu20, premda se jedno dogodilo u susjednom Hoxtonu, a za drugo
se pokazalo da je posrijedi samoubojstvo.
Odavno se, dakako, povukao iz policije, ali ga je njegovo dobro srce
ponukalo da me potraži u domu u koji sam nedavno preselio, pa smo zajedno
proveli poslijepodne u prisjećanjima. Čitatelje neću osobito iznenaditi što je
Sherlock Holmes kao tema zapremao glavninu našeg razgovora, a ja sam
osjetio potrebu da se Lestradeu ispričam za dvije stvari. Prvo, nikad ga nisam
opisao najblistavijim izrazima. Tu smjesta padaju na um opisi „štakoroliko
lice” i „nalik tvoru tragaču”. No dobro, koliko god neprijazni, oni su točni, jer
se i sâm Lestrade jednom našalio da ga je mušičava Majka Priroda obarila
izgledom prije kriminalca negoli policijskog službenika i da bi se, sve u
svemu, možda bio obogatio da je izabrao onaj prvi poziv. I Holmes je često
znao spomenuti da bi ga njegove vještine, naročito na području obijanja
brava i krivotvorenja, možda bile učinile jednako uspješnim kriminalcem kao
što je uspješan detektiv, pa je zabavno pomišljati da će, u jednom drugom
svijetu, ta dvojica možda zajedno raditi na krivoj strani zakona.
Ali Lestradeu sam možda činio nepravdu kad sam običavao natuknuti da
on ne posjeduje ni inteligenciju ni istražiteljsku sposobnost. Pošteno je
priznati da je Sherlock Holmes kadikad loše govorio o njemu, no s druge
strane Holmes je bio tako jedinstven, intelektualno tako nadaren te u
Londonu nije bilo stvora koji se s njim mogao takmiti, a jednako se
podrugljivo izražavao o gotovo svakom policijskom službeniku kojega je
susreo, osim možda o Stanleyu Hopkinsu21, ali njegova vjera u toga mladog
detektiva često je bivala stavljena na nemilu kušnju. Jednostavno rečeno, kraj
Holmesa bi svakom detektivu bilo gotovo nemoguće ostaviti dojam, pa čak
sam i ja, koji sam uz njega bio češće no itko, ponekad morao sam sebe
podsjećati da nisam potpuni idiot. Lestrade je, međutim, bio u mnogom
pogledu sposoban čovjek. Da zavirite u policijsku arhivu, otkrili biste mnoge
slučajeve koje je on uspješno riješio vodeći istragu posve samostalno, a i
novine su o njemu uvijek govorile veoma lijepo. Čak se i Holmes divio
njegovoj upornosti. Na kraju krajeva, karijeru je završio kao pomoćnik
glavnog ravnatelja zadužen za Odsjek za istraživanje kriminala u Scotland
Yardu, iako je velik dio njegova ugleda počivao na slučajevima koje je
zapravo riješio Holmes, ali koje je on pripisao sebi u zaslugu. U našem
dugom i ugodnom razgovoru Lestrade mi je nabacio da je u nazočnosti
Sherlocka Holmesa po svoj prilici bio uplašen te je možda zbog toga
funkcionirao manje djelotvorno. E da, njega danas više nema, pa mu
zasigurno neće smetati ako prekršim njegovo povjerenje i odam mu priznanje
gdje ga zaslužuje. Nije on bio loš čovjek. Naposljetku, točno znadem kako se
osjećao.
Svakako, upravo je Lestrade sutradan ujutro došao u Mirni hotel
gospođe Oldmore. I da, uvijek je bio blijed i sjajnih, upalih očiju, i držao se
kao štakor koji se morao dotjerati za ručak u Savoyu. Pošto je Holmes
uzbunio pozornike na ulici, soba je bila zapečaćena i pod policijskim
nadzorom sve dok hladni dodir svjetla nije rastjerao noćne sjene te se
uzmogla započeti dolična pretraga i sobe i okolice hotela.
– Vidi, vidi, gospodin Holmes – dobaci on s natruhom razdraženosti. –
Kad sam bio u Wimbledonu, rekli su mi da vas očekuju, a i sad ste opet tu.
– Obojica smo slijedili trag zlosretnog bijednika koji je ovdje skončao –
odslovi Holmes.
Lestrade baci samo jedan pogled na tijelo. – Čini se da je to doista
čovjek kojega smo tražili. – Holmes nije rekao ništa i Lestrade ga oštro
pogleda. – Kako ste ga uspjeli naći?
– Smiješno jednostavno. Zahvaljujući upravo vašim briljantnim
istraživanjima znao sam da se vratio vlakom za London Bridge. Otada su
moji agenti češljali to područje i dvojica su imala sreću da na ulici naiđu na
njega.
– Pretpostavljam da time mislite na onu bandu uličnih derana koji kud vi
okom, oni skokom. Da sam na vašem mjestu, gospodine Holmes, držao bih
se podalje od njih. Neće to izići na dobro. Kad ih vi ne potpomažete, svi su
oni lopovi i džepari. Ima li ikakva znaka da je ona ogrlica ovdje?
– Vidljiva znaka čini se da nema... ne. No s druge strane nisam još bio u
prilici da pretražim cijelu sobu.
– Onda bismo možda trebali upravo time početi.
Postupajući sukladno svojim riječima, Lestrade je pomno pregledao
sobu. Bio je to turoban prostor s pohabanim zavjesama, tepihom punim
plijesni i krevetom koji je izgledao izmoreniji od bilo koga tko je možda
pokušao spavati u njemu. Na jednom je zidu visjelo naprslo zrcalo. U kutu je
stajao stalak s prljavim lavorom i jednim jedincatim grumenom tvrdoga
sapuna. Nikakav se vidik nije otvarao. Prozor je preko uskog prolaza gledao
u zid od cigala, te iako se nije vidjela jer se nalazila nešto dalje, Temza je
prostor prožela vlagom i zadahom. Zatim je pozornost posvetio mrtvacu, koji
je bio obučen upravo kao što ga je Carstairs prvi put opisao: redengot do
koljena, debeli pršnjak i košulja zakopčana do vrata. Sva je odjeća bila
natopljena krvlju. Nož koji ga je ubio zario se do drška i probio karotidu.
Moje mi je zvanje reklo da je umro istoga trena. Lestrade je pregledao
džepove, ali ništa nije našao. Sad sam ga mogao pomnije promotriti. Uočio
sam da je čovjek koji je Carstairsa slijedio do vile Pri sljemenu tek zašao u
četrdesete, da je dobro građen, čvrstih ramena i mišićavih ruku. Kratko
ošišana kosa počinjala je sijedjeti. Najupadljiviji od svega bio je ožiljak koji
je počinjao u kutu usana i koso se protezao preko jagodične kosti, za dlaku
promašivši oko. Čovjek se jedanput bio našao nadomak smrti. Drugi je put
imao manje sreće.
– Možemo li biti sigurni da je to isti čovjek koji se nametao gospodinu
Edmundu Carstairsu? – upita Lestrade.
– Itekako. Carstairs ga je prepoznao.
– Bio je ovdje?
– Da, nakratko. Nažalost, bio je prisiljen otići. – Holmes se u sebi
nasmiješio a ja sam se sjetio kako smo mi bili prisiljeni strpati Edmunda
Carstairsa u fijaker i otpraviti ga ravno u Wimbledon. Jedva da je uopće
nazreo tijelo, no već i to je bilo dovoljno da se istoga trena onesvijesti, pa
sam shvaćao kako mu je moralo biti na palubi Katalonije poslije svega što je
u Bostonu doživio s Bandom beretki. Možda je on jednako osjetljiv kao neki
umjetnici čija djela izlaže. Svakako, krv i prljavština Bermondseya nisu za
njega.
– Eno još jedan dokaz ako ga trebate. – Holmes pokaza prema beretki
koja je ležala na krevetu.
Lestrade se u međuvremenu posvetio kutiji cigareta koja je ležala na
stolu u blizini. Pogledao je etiketu. – Old Judge...
– Proizvodi ju, mislim da ćete ustanoviti, Goodwin and Company iz
New Yorka. Opušak takve jedne cigarete našao sam kraj vile Pri sljemenu.
– Zbilja? – tiho uskliknu Lestrade. – Dakle, vjerojatno možemo odbaciti
pomisao da je naš američki prijatelj bio žrtva nasumičnog napada? Doduše, u
ovom kraju ima toga dosta, a i uvijek je moguće da se vratio u svoju sobu i
iznenadio nekoga tko je po njoj upravo prekapao. Nastaje okršaj. Izvučen je
nož. I tu je kraj priče...
– Mislim da takvo što nije vjerojatno – složi se Holmes. – Bila bi
prevelika slučajnost da čovjek koji je nedavno stigao u London i koji očito
nije smjerao ništa dobra skonča na ovaj način. To što se dogodilo u ovoj sobi
može biti samo izravna posljedica njegovih aktivnosti u Wimbledonu. Zatim,
tu je položaj tijela i kut pod kojim mu je nož zariven u vrat. Meni ovo izgleda
kao da ga je napadač čekao kraj vrata u mračnoj sobi, jer nikakva svijeća nije
gorjela kad smo mi stigli. Ušao je i bio napadnut s leđa. Dobro vidite da je
bio snažan i sposoban da vodi brigu o sebi. Ali u ovom ga je slučaju napadač
zaskočio i ubio jednim jedinim udarcem.
– Možda je ipak motiv krađa – insistirao je Lestrade. – Onih pedeset
funta i ogrlica i dalje čekaju objašnjenje. Ako nisu ovdje, gdje su?
– Imam sve razloge vjerovati da ćete ogrlicu naći u jednoj zalagaonici u
Bridge Laneu. Naš čovjek je upravo došao otamo. Svakako se čini da je
njegov ubojica uzeo novac, no ja bih rekao da to nije bio osnovni povod za
ovaj zločin. Možda se trebate zapitati što je još odneseno iz sobe. Lestrade,
imamo tijelo bez identiteta. Čovjek bi pomislio da će putnik iz Amerike imati
putovnicu ili možda pismene preporuke za neku banku. Kao što vidim,
njegove lisnice nema. Znate pod kojim je imenom ušao u hotel?
– Zvao se Benjamin Harrison.
 – A on je, dakako, sadašnji američki predsjednik.
– Američki predsjednik? Naravno. Toga sam bio svjestan. – Lestrade se
namrgodi. – Ali koje god ime da je izabrao, mi točno znamo tko je on. On je
Keelan O’Donaghue, zadnje boravište Boston. Vidite mu biljeg na licu? To je
rana od metka. Nemojte mi samo reći da ćete to osporavati!
Holmes se okrenu prema meni; kimnuo sam potvrdno.
– To svakako jest rana od revolvera. – Mnogo sam takvih vidio u
Afganistanu. – Rekao bih da je stara oko jednu godinu.
– Što se točno slaže s onim što mi je ispričao Carstairs – trijumfalno
zaključi Lestrade. – Meni se čini da smo okončali cijelu ovu žalosnu zgodu.
O’Donaghue je bio ranjen u pucnjavi u onoj bostonskoj nastambi. Njegov
brat blizanac tom je prilikom bio ubijen, pa on stiže u Englesku s
osvetničkom misijom. Bar toliko je jasno kao uglancana čelična šipka.
– Koliko ja vidim, teško da bi bilo manje jasno Čak da je kao instrument
ubojstva bila upotrijebljena čelična šipka – usprotivi se Holmes. – Možda
nam, Lestrade, u tom slučaju možete objasni tko je ubio Keelana
O’Donaghuea... i zašto?
– Dakle, najočitiji sumnjivac bio bi sâm Edmund Carstairs.
– Osim što je gospodin Carstairs u vrijeme ubojstva bio s nama.
Također, kao svjedok njegove reakcije kad smo otkrili tijelo, zaista ne mislim
da bi on imao hrabrosti ili snage volje da sâm zada udarac. Osim toga, nije
znao gdje je njegova žrtva odsjela. Koliko mi znamo, nitko iz vile Pri
sljemenu nije imao tu informaciju, jer je i nama bila rečena doslovce u
posljednjem trenutku. Isto tako bih vas pitao, ako je on doista Keelan
O’Donaghue, zašto ima tabakeru s inicijalima WM2
– Kakvu tabakeru?
– Eno je na krevetu, dijelom se ne vidi ispod pokrivača. To bi vjerojatno
objasnilo zašto je i ubojici promakla.
Lestrade je našao dotični predmet i ovlaš ga pregledao.
– O’Donaghue je bio kradljivac. Nema nikakva razloga zašto ju ne bi
sam ukrao.
– Ima li ikakva razloga zašto ju bi ukrao? Nije dragocjena. Napravljena
je od kositra s inicijalima nanesenima bojom.
 Lestrade otvori tabakeru. Bila je prazna. Zatvorio ju je uz škljocaj.
– Sve je ovo pričam ti priču. S vama je, Holmese, nevolja to što umijete
stvari zamrsiti. Ponekad se pitam ne činite li to hotimično. Kao da vam je
potrebno da zločin bude izazovan, kao da mora biti dovoljno neobičan da
uopće zavrijedi rješavanje. Čovjek u ovoj sobi je Amerikanac. Bio je ranjen u
nekoj pucnjavi. Viđen je jedanput na Strandu i dva puta u Wimbledonu. Ako
je zaista bio u toj vašoj zalagaonici, znat ćemo da je upravo on lopov koji je
provalio u Carstairsov sef. Onda će biti lako utvrditi što se dogodilo ovdje.
Bez sumnje je O’Donaghue imao kontakte s londonskim kriminalcima.
Mogao je angažirati nekoga da mu pomogne u njegovoj osveti. Počeli su se
svađati. Onaj drugi je potegnuo nož. Ovo je posljedica!
– Sigurni ste u to?
– Siguran sam koliko mi je potrebno.
– Pa, vidjet ćemo. Ali nećemo više ništa postići razgovarajući ovdje.
Možda će nas vlasnica hotela moći prosvijetliti.
Ali gđa Oldmore, koja je već čekala u sobici kojom se prije koristio
potrčko, imala je malo toga za dodati. Bila je prosijeda i mrzovoljna, a sjedila
je obujmivši se rukama kao da strahuje da će ju zgrada zaraziti ako se ne drži
što dalje od zidova. Na glavi je nosila kapicu i oko ramena krzneni šal, a
mene su prošli trnci pri pomisli o životinji od koje potječe i kako je skončala.
Smrću od gladi, po svoj prilici.
– Zel je sobu na sedam dana. I platil mi je gvineju. Amerikanski gospon,
iskrcal se f Liverpoolu. Tolko mi je sam rekel, i ne puno više. F London je
došel prvi put. Ni to on rekel, al meni je bilo jasno zato kaj pojma ni imal gde
je kaj. Veli, došel je videt nekog u Wimbledonu i pital je kak bu tam.
„Wimbledon je feš frtalj”, velim ja njemu, tam je puno bogatih Amerikanaca,
zbigecane hiže i sve. Sami pak ni bil zbigecani – malo bagaža, ofucana
obleka, pa još ona grda rana na licu. „Sutra bum išel tam”, veli. „Jer tam je
neko ko mi je nekaj dužan, i ja si to hoču zet nazad.” Po tom kak je
pripovedal ja sem taj čas vidla da on ne misli niš dobro, pak si velim: „Joj,
tom u Wimbledonu je bolje da malo pripazi sam na sebe.” Vidio se je da ne
bu dobro, al kaj buš? Da pošaljem proč svakog ko mi pokuca na vrata a
sumnjivo zgleda, pa ja bi mogla zaprt kšeft. A sad su tog amerikanskog
gospon Harrisona vubili! Sad, to je bilo za očekivat. Takav je taj svet f kom
živimo, pristojna ženska ne mre behandlat hotel a da joj zidove ne pošpricaju
z krvi i ne prostreju neki leš na pod. Nis trebala ostat f Londonu. Grdi je to
grad. Jako grdi!
Ostavili smo ju onako ojađenu i Lestrade se oprostio.
– Siguran sam, gospodine Holmes, da ćemo opet naletjeti jedan na
drugoga. A ako me zatrebate, znate gdje ćete me naći.
– Ako mi ikad zatreba inspektor Lestrade – promrmlja Holmes pošto je
ovaj otišao – to će značiti da je stvar zaista gadna. Watsone, idemo u onaj
prolaz. Ja sam slučaj zaokružio, ali ipak ima još jedna sitnica kojom se valja
pozabaviti.
Kroz ulaz u hotel izišli smo na glavnu ulicu i iz nje ušli u uzak prolaz
pun smeća što je prolazio uz sobu u kojoj je skončao Amerikanac. Jasno se
vidjela donja polovica prozora, a točno ispod njega stajao je drveni sanduk.
Očito je poslužio ubojici da tuda uđe. Sam prozor nije bio zakračunat pa se
mogao lako otvoriti izvana. Holmes je ovlaš prešao pogledom preko tla, no
kanda nije bilo ničeg što bi mu privuklo pozornost. Zajedno smo proslijedili
prolazom do mjesta gdje završava visokom drvenom ogradom i praznim
dvorištem iza nje. Otamo smo se vratili u glavnu ulicu. Do toga se trenutka
Holmes već duboko zamislio i na njegovu blijedom, izduženom licu razabrao
sam nemir.
– Sigurno se sjećate onog dječaka – Rossa – od sinoć – oglasi se
napokon.
– Tada ste pomislili da nešto prešućuje.
– A sada sam u to siguran. S mjesta gdje je stajao jasno je vidio i hotel i
prolaz, koji je na kraju, obojica smo to utvrdili, zagrađen ogradom. Znači,
ubojica je u njega mogao ući samo iz ulice, pa je Ross možda vidio tko je on.
– Svakako je djelovao smeteno. Ali, Holmese, ako je nešto vidio, zašto
nam nije rekao?
– Zato, Watsone, što je imao nekakav vlastiti plan. U jednom smislu,
Lestrade je imao pravo. Ti dječaci u svakom trenutku slušaju svoju pamet.
Moraju to naučiti ako žele opstati. Ako je Ross zaključio da iz nečeg može
izvući novac, spetljao bi se sa samim vragom! A ipak tu ima nečeg što uopće
ne razumijem. Što li je dijete moglo vidjeti? Neki lik načas osvijetljen
plinskim svjetlom šmugne u prolaz i nestane s vidika, možda čuje i krik
nakon udarca. Koji časak kasnije ubojica se pojavljuje po drugi put i žurno se
gubi u tami. Ross ostaje na svome mjestu i malo poslije stižemo nas trojica.
– Uplašio se – rekoh. – Carstairsa je zamijenio za policajca.
– Nije to bio običan strah. Činilo mi se da je dječak gotovo prestravljen,
ali sam pretpostavio... – Lupio se po čelu. – Moramo ga naći i ponovo
govoriti s njim. Nadam se da nisam teško pogriješio u procjeni.
Na povratku u Baker Street zaustavili smo se na pošti i Holmes je poslao
još jedan brzojav Wigginsu, komandiru svoga malog para-policijskog odreda.
Ali ni nakon dvadeset četiri sata Wiggins nam se nije javio. A nedugo kasnije
doznali smo najgoru moguću vijest.
Ross je nestao.
 6.

Odgojni zavod za dječake

Chorley Grange

Godine 1890, a o toj godini ovdje pišem, devetsto šezdeset pet četvornih
kilometara areala poznata pod nazivom Metropolitan Police District of
London nastavalo je oko pet i pol milijuna ljudi, a i tada, kao i uvijek,
bogatstvo i siromaštvo s nelagodom su živjeli jedno uz drugo. Danas, nakon
što sam bio svjedokom tolikih nadasve značajnih promjena što su se otada
zbile, znade mi proći kroz glavu da sam opširnije trebao opisati bujajući kaos
grada u kojem sam živio, možda u maniri Gissinga – ili, pedeset godina prije
njega, Dickensa. U svoju obranu mogu samo reći da sam bio biograf, a ne
povjesničar ili novinar, i da su me moje pustolovne zgode u pravilu vodile u
profinjenije sfere života – u fine kuće, hotele, privatne klubove, škole i
vladine urede. Istina, Holmesovi klijenti potjecali su iz svih staleža, ali (a
možda će jednoga dana netko naći vremena i razmotriti znakovitost toga)
zanimljivije zločine, one koje sam odlučio ispričati, uvijek su počinile
dobrostojeće osobe.
Nužno je, međutim, danas razmisliti o dnu onoga velikoga kotla imenom
London što ga je Gissing nazvao „podzemlje”, eda bi se shvatilo koliko
nemoguć zadatak bijaše stajao pred nama. Morali smo naći jedno dijete,
jednoga bespomoćnog dronjavca među tolikima, a ako je Holmes imao
pravo, ako je postojala stvarna opasnost, ni časak nismo smjeli gubiti. Gdje
započeti? Naša raspitivanja nimalo nije olakšao nemir grada, način na koji su
se njegovi žitelji selili iz kuće u kuću, iz ulice u ulicu, u naoko neprekidnu
kretanju, tako da je malo ljudi uopće znalo ime prvih susjeda. Krivnja je
umnogome ležala na raščišćavanju prljavih sirotinjskih četvrti i širenju
željezničkih linija, iako mnogi Londončani kao da su u grad stigli nemirna
duha koji im jednostavno nije dopuštao da se skrase na dulje vrijeme. Selili
su se poput cigana, idući za bilo kakvim poslom koji su mogli naći: branje
voća i zidanje ljeti, zavlačenje i potraga za ugljenom i otpacima kad nastupi
hladno vrijeme. Neko bi se vrijeme možda zadržali na jednome mjestu, ali
kad novac presuši, iskrali bi se noću ne plativši gazdi i ponovo se dali na put.
A na djelu je bilo i najveće prokletstvo našega doba, nemar koji je
desetke tisuća djece doveo na ulicu: prosjačila su, džeparila, nasitno krala ili,
ako nisu bila tomu dorasla, tiho su umirala nepoznata i nevoljena, s
ravnodušnim roditeljima – ako su i oni uopće još bili na životu. Bilo je djece
koja su stanovala u sirotinjskim najamnim kućama, i to samo ako su mogla
platiti svoj dio najamnine, nagurana zajedno u uvjetima jedva prikladnima za
životinje. Spavala su na krovovima, u oborima na tržnici u Smithfieldu, u
kanalizaciji, pa čak, čuo sam, u rupama iskopanima na smetištu u predjelu
Hackney Marshes. Postojale su, što ću ubrzo opisati, dobrotvorne ustanove
koje su im pomagale, davale im odjeću i pružale odgoj. Ali njih je bilo
premalo, djece previše, pa čak i dok se stoljeće primicalo svršetku, London je
imao sve razloge da se srami.
Daj, Watsone, ovoga je sasvim dosta. Vrati se priči. Da je živ, Holmes
ovo nikad ne bi dopustio!
Od trenutka kad smo izišli iz Mirnog hotela gospođe Oldmore Holmesa
nije napuštala uznemirenost. Danju je hodao po sobi gore-dolje poput
medvjeda. Premda je pušio bez prestanka, jedva da je dotaknuo ručak ili
večeru i zabrinuo sam se videći da je dva-tri puta bacio pogled na elegantnu
kutiju od marokena koju je držao na polici iznad kamina. U njoj, znao sam,
leži šprica za injekcije, ali za Holmesa bi bilo nečuveno da se usred nekog
slučaja oda sedampostotnoj otopini kokaina, što je nedvoumno bila njegova
krajnje odbojna navika. Ne čini mi se da je uopće spavao. Kasno u noć, prije
nego što će se meni sklopiti oči, znao sam ga čuti kako izvodi neku melodiju
na svojem Stradivariu, no ta je glazba bila mucava i puna disonanci te sam
razabirao da njegovo srce nije u njoj. I predobro sam shvaćao uzbunjenost
živaca koja je shrvala moga prijatelja. Bio je spomenuo tešku pogrešku u
procjeni. Rossov nestanak navodio je na pomisao da se njegova tvrdnja
pokazala točnom, a ako je doista tako, on si to nikad neće oprostiti.
Mislio sam da možda opet idemo u Wimbledon. Po onom što je rekao u
hotelu, Holmes je jasno dao na znanje da je zgoda s čovjekom s beretkom
završila, slučaj je riješen, stoga preostaje samo da on razveze jedno od onih
tumačenja nakon kojih ću se pitati kako sam mogao biti tako tup i od samog
početka ne vidjeti o čemu se radi. Međutim, uz doručak je stiglo i pismo od
Catherine Carstairs da su ona i suprug na nekoliko dana otputovali
prijateljima u Suffolk. Onako krhkom, Edmundu Carstairsu trebalo je
vremena da povrati pribranost, a bez publike Holmes nikad neće otkriti što
znade. Morat ću dakle čekati.
Ustvari, prošla su još dva dana prije no što će se Wiggins pojaviti u
Baker Streetu 221b, taj put sâm. Bio je primio Holmesov brzojav (ne znam
zapravo kako, nikad nisam doznao gdje ili u kojim prilikama Wiggins živi) i
sve otad je tražio Rossa, ali bezuspješno.
– Došel je f London pod konec leta – objasni Wiggins.
– Odakle je došao?
– Odkud bi ja znal? Kad sam ga upoznal imal je kuhnju skup z nekom
familijom na King’s Crossu – devet njih f dve sobe – i spominal sam se z
njima, al ga nisu vidli još od one noči f hotelu. Niko ga ni videl. Meni to
zgleda kaj da se pritajil.
– Wigginse, hoću da mi kažeš što se dogodilo one noći – strogo će
Holmes. – Vas ste dvojica pratili Amerikanca od zalagaonice do hotela.
Ostavio si Rossa da motri dok si ti došao k meni. Sigurno je ondje bio
nekoliko sati sâm.
– Ross je to štel. Nis ga ja nateral.
– Ni na trenutak nisam htio takvo što reći. Uostalom, kad smo se vratili,
gospodin Carstairs, doktor Watson ti i ja, Ross je i dalje bio ondje. Dao sam
vam novac, i jednom i drugom, i otpravio vas. Otišli ste zajedno.
– Nismo dugo ostali skup – dočeka Wiggins. – On je otišel na svoju
stranu, ja na svoju.
– Je li ti što rekao? Jeste li razgovarali?
– Ross je bil čudno raspoloženi i sve. Nekaj je videl...
– U hotelu? Je li ti rekao što?
– Bil je neki čovek. I to je sve. On se tu splašil. Ross ima samo trinaest
let, al obično zna kaj je kaj. Razmete me? Zdrmalo ga je do kraja.
– Vidio je ubojicu! – uzviknuh.
– Ne znam kaj je videl, al vam mogu reč kaj je rekel. „Znam ga i mogu
iz njega izvleč nekaj. Više od gvineje kaj sam ju dobil od onog prokletog
gospona Holmesa.” Ispričavam se, gospon. Al to su točno njegove reci. Vidio
se da se sav našpanal da nekog malo stisne.
– Još što?
– Samo to da se nekam žuril. I otrčal je f kmicu. Ni išel na King’s Cross.
Ne znam kam je prešel. I jedino kaj znam je to da ga posle tog niko više ni
videl.
Dok ga je slušao, Holmes je bio ozbiljan kao uvijek. Sada je prišao
dječaku i čučnuo. Kraj njega je Wiggins izgledao sićušno. Neuhranjen i
boležljiv, masne kose, reumatičnih očiju, kože prljave od londonskoga kala,
bilo bi ga nemoguće razaznati u gomili ljudi. Možda je upravo zbog toga bilo
tako lako zanemarivati teško stanje te djece. Ta bilo ih je tako mnogo. Sva su
izgledala jednako.
– Sada slušaj, Wigginse – opet će Holmes. – Meni se čini da Rossu
možda prijeti velika opasnost...
– Tražil sam ga. Svugdi sam ga tražil!
– To sam siguran. Ali moraš mi reći što znaš o njegovoj prošlosti. Gdje
je bio prije nego što si ga upoznao? Tko su mu roditelji?
– Nikad ni imal roditelje. Svi su mu mrli, odavno. Nikad ni rekel odkud
je, a ja ga nis pital. A kaj mislite odkud smo svi mi? Kakve to ima veze?
– Razmisli, momče. Ako mu se dogodi kakvo zlo, ima li koga da mu se
može obratiti, kakvo mjesto gdje bi se mogao skloniti?
Wiggins odmahnu glavom. Ali onda kao da je razmislio.
– Može još jedna gvineja? – upita.
Holmes je stisnuo oči i vidjelo se da se trudi da se pribere.
– Zar život tvoga zemljaka vrijedi samo toliko? – upita ga.
– Ne razmem to „zemljak”. Gospon Holmes, on meni ni bil niš. Zakaj bi
mene bilo briga je on živ il ne? Ak Rossa više nikad ne vidimo, pa ima ih bar
dvajst da ga zameniju. – Holmes je dalje piljio u njega i Wiggins se
odjednom smekša. – Dobro. Imal je skrb, bar neko vreme. Bil je neki kak
dom i tam su ga primili. Chorley Grange, po putu za Hamworth. Jemput mi
je rekel da je bil tam, al da mu se ne svidža pa je pobegel od tam. Onda se
skrasil gore na King’s Crossu. Al mislim da se je, ak ga je bilo strah da mu
neko hoče zlo, morti tam vrnul. Kak se veli, bolje vrag kaj ga več znaš...
Holmes se uspravi.
– Hvala ti, Wigginse. Želim da ga nastaviš tražiti. Želim da pitaš
svakoga kog sretneš. – Izvadio je kovanicu i dao mu. – Ako ga nađeš, smjesta
ga imaš dovesti ovamo. Gospođa Hudson će vas obojicu nahraniti i pazit će
vas dok se ja ne vratim. Razumiješ li me?
– Da, gospon Holmes.
– Dobro. Watsone, vjerujem da idete sa mnom. Možemo poći vlakom iz
Baker Streeta.
Sat kasnije fijaker nas je ostavio ispred tri lijepe zgrade smještene uz rub
uskoga puta koji se od zaselka Roxetha strmo uspinje najmanje osamsto
metara uz Hamworth Hill. Najveća od njih, ona srednja, izgledala je kao
kakva engleska gospodska ladanjska kuća otprije kojih stotinu godina, s
krovom od crvenog crijepa i verandom koja se pružala duž cijeloga prvoga
kata. Pročelje je prekrivala vinova loza koja je ljeti možda bujna, no sada je
bila sva gola i tanka poput vretena; cijelo je zdanje okruživao majur s
travnjakom koji se po kosini spuštao do voćnjaka sa starim jabukovim
stablima. Teško je bilo vjerovati da smo tako blizu Londona, jer zrak je bio
svjež i okolna priroda veoma privlačna, odnosno bila bi takva da je vrijeme
bilo prijaznije, jer ponovo je zahladnjelo i počela sipiti kiša. Bočne zgrade
nekoć su služile kao hambar ili kao pivovara, ali su vjerojatno preuređene za
potrebe škole. Na drugoj strani puta stajalo je četvrto zdanje: njega je
okruživala kitnjasta metalna ograda s otvorenim vratima. Činilo se da je
prazno, jer nije se razabiralo ni svjetlo ni nekakvo kretanje. Na drvenoj je
ploči pisalo: Odgojni zavod za dječake Chorley Grange. Zamijetio sam
grupicu dječaka kako s lopatama i motikama prilježno rade u nasadu povrća.
Pozvonili smo na ulazu i otvorio nam je muškarac u tmurnu tamnosivu
odijelu koji je bez riječi slušao dok je Holmes objašnjavao tko smo i kakvim
poslom dolazimo.
– Vrlo dobro, gospodo. Ako biste pričekali ovdje... – Uveo nas je u
zgradu i ostavio stajati u mrku predvorju s drvenom oplatom na zidovima na
kojima je osim dva-tri portreta, tako izblijedjela te se gotovo nisu mogla
odgonetnuti, visio samo jedan srebrni križ. U daljinu se pružao dugačak
hodnik s nekoliko vrata. U mašti sam iza njih vidio učionice, ali nikakav zvuk
nije dopirao iznutra. Pomislio sam da je ovo ovdje više nalik samostanu nego
školi.
Onda se sluga, ako je to bio, vratio, dovodeći niska muškarca okrugla
lica koji je uz jedan koračaj svoga pratioca morao koraknuti tri puta pa je
glasno dahtao upinjući se da ne zaostane. Na tom je pridošlici sve bilo
okruglo. Stasom me podsjetio na snjegovića kojega ću domalo viđati u
Regent’s Parku: glava mu je jedna lopta, tijelo druga, a lice odaje
jednostavnost kakva se postiže pomoću jedne mrkve i nekoliko komadića
ugljena. Bilo mu je četrdesetak godina i imao je tek pokoji čuperak kose oko
ušiju. Odjećom je odavao svećenika, što je upotpunjavao visoki kruti ovratnik
koji mu je oko vrata oblikovao još jednu kružnicu. Idući prema nama, sav se
ozario i raširio ruke.
– Gospodin Holmes! Veliku nam čast ukazujete. Čitao sam, naravno, o
vašim podvizima, gospodine. Najveći privatni detektiv u zemlji došao u
Chorley Grange! To je zbilja izvanredno. A vi ste zacijelo doktor Watson.
Vaše smo priče čitali u razredu. Dječaci uživaju u njima. Neće vjerovati da
ste ovdje. Možda ćete imati vremena da im uputite koju riječ? Morate mi
oprostiti, gospodo, ne mogu suspregnuti uzbuđenje. Ja sam velečasni Charles
Fitzsimmons. Vosper veli da ste došli po nekom ozbiljnom poslu. Gospodin
Vosper pomaže u vođenju ove ustanove i usto predaje matematiku i čitanje.
Izvolite poći sa mnom u moju radnu sobu. Morate se upoznati s mojom
suprugom, i možda vam smijemo ponuditi čaj?
Slijedili smo čovječuljka niz drugi hodnik i kroz jedna vrata u sobu
preveliku i prehladnu a da bi bila udobna, iako se to donekle pokušalo postići
porazmjestivši ormare za knjige, kauč i nekoliko stolica oko kamina. Veliki
pisaći stol s nagomilanim spisima bio je smješten tako da kroz nekoliko
prostora bez prečaka gleda na travnjak i voćnjak iza njega. U hodniku je bilo
hladno, a ovdje još hladnije, unatoč vatri u kaminu. Crveni žar i miris ugljena
pružali su iluziju topline, ali jedva više od toga. Kiša je sada udarala o
prozore i tekla niz okna. Iz polja je iscrpla boju. Premda je bila tek sredina
poslijepodneva, mogla je jednako tako biti i noć.
– Draga, ovo su gospodin Holmes i doktor Watson! – uskliknu naš
domaćin. – Došli su nas zamoliti za pomoć. Gospodo, ako vam mogu
predstaviti svoju suprugu Joannu.
Nisam bio primijetio ženu koja je u najmračnijem kutu sobe sjedila u
naslonjaču i čitala neku knjigu od više stotina stranica što joj je bila
učvršćena u krilu. Ako je ovo gđa Fitzsimmons, onda su njih dvoje čudan
par, jer bila je začudno visoka i, rekao bih, nekoliko godina starija od njega.
Sve na njoj bilo je crno, staromodna haljina od satena priljubljena visoko uz
vrat i uskih rukava, s obrubom od perlica oko ramena. Kosa joj je bila
svezana u punđu na zatiljku, prsti dugi i tanki. Da sam dječak, pomislio bih
da izgleda kao vještica. Svakako, gledajući njih dvoje, kroz glavu mi je prošla
možda nedolična misao da shvaćam zašto je Ross odlučio pobjeći. Da sam
bio u njegovoj koži, možda bih bogme i ja tako postupio.
– Biste li popili čaj? – upita gospođa. Glas joj je bio tanak kao sve na
njoj, naglasak namješteno profinjen.
– Nećemo vas inkomodirati – zahvali se Holmes. – Kao što znate, ovdje
smo zbog prilično hitne stvari. Tražimo jednog dječaka, uličnog derana kojeg
znamo samo pod imenom Ross.
– Ross? Ross? – Velečasni se pokušavao sjetiti. – Ah, da! Mladi Ross,
jadnik! Nismo ga već dosta dugo vidjeli, gospodine Holmes. K nama je došao
iz veoma teške situacije, ali to je slučaj s mnogim našim štićenicima. Nije
dugo ostao kod nas.
– Bio je teško i neugodno dijete – umiješa se njegova žena. – Nije
poštovao pravila. Kvario je ostale dječake. Nije se htio prilagoditi.
– Prestroga si, draga, previše stroga. Ali istina je, gospodine Holmes, da
Ross nije nikad pokazao zahvalnost za pomoć koju smo mu pokušali pružiti i
nije se uklopio u naše običaje. Bio je ovdje samo nekoliko mjeseci prije nego
što je pobjegao. A pobjegao je lanjskog ljeta... u srpnju ili u kolovozu. Morao
bih pogledati u svoje bilješke da budem siguran. Smijem li pitati zašto ga
tražite? Nadam se da nije počinio štogod naopako.
– Nipošto. Prije nekoliko večeri bio je svjedokom stanovitih zbivanja u
Londonu. Samo želim znati što je vidio.
– Ovo zvuči veoma tajanstveno, zar ne, draga? Neću tražiti da pojasnite.
Ne znamo odakle je došao. Ne znamo kamo je otišao.
– Onda vam više neću oduzimati vrijeme. – Holmes se okrenu prema
vratima, ali kao da se u jednom trenutku predomislio. – Ipak, prije nego što se
oprostimo, biste li nam rekli koju riječ o svome radu ovdje? Chorley Grange
je vaše vlasništvo?
– Ni izdaleka, gospodine. Supruga i ja smo namještenici Društva za
boljitak londonske djece. – Pokazao je prema portretu gospodina
aristokratskog držanja, naslonjena na nekakav stup. – Ono je utemeljitelj, sir
Crispin Ogilvy, kojeg više nema među nama. Ovu je farmu kupio prije
pedeset godina, a mi ju možemo održavati zahvaljujući njegovoj oporučnoj
nadarbini. Ovdje imamo trideset pet dječaka: svi su pokupljeni s londonskih
ulica i spašeni od budućnosti gdje bi ih čekalo čihanje ili monotoni rad.
Dajemo im hranu i krov nad glavom, te – što je važnije od tog dvoga – dobro,
kršćansko obrazovanje. Uz čitanje, pisanje i osnovnu matematiku dječaci uče
postolarske, tesarske i krojačke poslove. Sigurno ste primijetili polja. Imamo
stotine jutara i gotovo svu hranu uzgajamo sami. Ktomu, dječaci uče
svinjarstvo i peradarstvo. Kad odu odavde, mnogi će započeti novi život u
Kanadi, Australiji i Americi. U vezi smo s nizom farmera koji će ih rado
prihvatiti i omogućiti im da krenu iznova.
– Koliko učitelja imate?
– Samo nas je četvero, zajedno s mojom suprugom, i raspodjeljujemo
odgovornosti između sebe. Gospodina Vospera sreli ste na ulazu. On je vratar
i poučava matematiku i čitanje, koje mislim da sam spomenuo. Vi ste stigli za
vrijeme popodnevne nastave, pa su druga dva učitelja u razredu.
– Kako je Ross dospio ovamo?
– Nema dvojbe da su ga pokupili u kojem zatvoru ili noćnom skloništu.
Društvo ima dobrovoljce koji rade u gradu i koji nam dovode dječake. Mogu
se raspitati ako želite, premda mi već tako dugo nemamo nikakvih vijesti o
njemu te prilično sumnjam da možemo biti od ikakve pomoći.
– Ne možemo prisiliti dječake da ovdje ostanu – dometnu gđa
Fitzsimmons. – Velika će većina odlučiti upravo to i kao odrasli će osvjetlati
obraz i sebi i ovoj školi. Ali tu i tamo nađu se smutljivci, dječaci bez trunke
zahvalnosti.
– Moramo vjerovati u svako dijete, Joanna.
– Ti si, Charlese, odveć meka srca. Oni te iskorištavaju.
– Ne može se Rossa okrivljavati što je bio takav. Otac mu je radio u
klaonici, došao je u dodir sa zaraženom ovcom i vrlo polako umirao. Majka
se odala alkoholu. I ona je umrla. Neko vrijeme za Rossa se brinula starija
sestra, ali ne znamo što je s njom. Ah, da! Pitali ste kako je došao ovamo.
Rossa su uhitili zbog krađe u dućanu. Sudac se sažalio nad njim i predao ga
nama.
 – Posljednja prilika. – Gđa Fitzsimmons odmahnu glavom. – Strah me
pomisliti što će sada postati od njega.
– Vi, znači, nemate nikakvu predodžbu gdje bismo ga mogli naći.
– Žao mi je što ste gubili vrijeme, gospodine Holmes. Mi nemamo
sredstava da tragamo za dječacima koji su odlučili otići od nas, a ako ćemo
po istini, bi li to imalo smisla? „Vi ste ostavili mene, pa i ja vas ostavljam“22
Možete li nam reći što je to čemu je on bio svjedokom i zašto je tako važno
da ga nađete?
– Vjerujemo da mu prijeti opasnost.
– Svim tim dječacima beskućnicima prijeti opasnost – Fitzsimmons
pljesnu rukama kao da se odjednom nečeg dosjetio.
– Možda bi vam pomoglo da porazgovarate s nekim iz njegova
negdašnjeg razreda? Uvijek je moguće da je njima ispričao nešto što je radije
krio od nas. Pa ako biste pošli sa mnom, bit će to prilika da vam pokažem
školu i još štogod objasnim o našem radu.
– Bilo bi to nadasve ljubazno od vas, gospodine Fitzsimmons.
– S najvećim zadovoljstvom.
Otišli smo iz radne sobe. Gđa Fitzsimmons nije nam se pridružila, već je
ostala sjediti u kutu, glave zarivene u teški svezak.
– Morate oprostiti mojoj supruzi – promumlja velečasni Fitzsimmons. –
Možda vam se čini malko oštra, ali uvjeravam vas da ona živi za te dječake.
Poučava ih vjeronauku, pomaže oko rublja, njeguje ih kad su bolesni.
– Nemate svoje djece? – upitah.
– Možda nisam bio dovoljno jasan, doktore Watson. Imamo ih trideset
pet, jer s njima postupamo točno kao da su naša vlastita krv i meso.
Poveo nas je niz onaj hodnik koji sam prvi primijetio i u jednu od onih
prostorija, koja je snažno mirisala po koži i svježoj konoplji. Tu je bilo osam
ili devet dječaka, svi čisti i njegovani, s pregačama na sebi, šutke
usredotočeni na cipele izložene ispred sebe, a nadzirao ih je čovjek koga smo
sreli na vratima, gosp. Vosper. Kad smo ušli, svi su ustali i stajali uljudno
šuteći, ali Fitzsimonns im je veselo mahnuo neka sjednu. – Sjednite, dečki!
Sjednite! Ovo je gospodin Sherlock Holmes iz Londona, došao nanije u
posjet. Pokažimo mu koliko marljivi možemo biti. – Dječaci su nastavili
raditi. – Ide kako treba, gospodine Vosper?
– Upravo tako, gospodine.
– Dobro! Dobro! – Fitzsimmons je zamjetno prštao od odobravanja. –
Imaju još dva sata rada i jedan sat odmora prije večere. Naš dan završava
molitvom u osam sati, nakon koje se odlazi na spavanje.
Pošao je dalje, one kratke noge dobrano su se naradile pokrećući ga
naprijed; sad nas je vodio na kat da nam pokaže spavaonicu, pomalo
spartansku ali nedvoumno čistu i zračnu, s krevetima poredanima kao vojnici
u stroju i razmaknutima oko jedan metar. Obišli smo kuhinje, blagovaonicu i
napokon došli u jednu učionicu gdje se upravo odvijala nastava. Prostorija je
bila kvadratnog oblika; na jednom je zidu stajala ploča, na jednom drugom
vezenina s prvim stihom jednog psalma. Police su sadržavale nekoliko
uredno složenih knjiga, računaljku i raznovrsne predmete – češere, kamenje i
životinjske kosti – koji su zacijelo potjecali s izleta u prirodu. Mladi
muškarac sjedio je i ocjenjivao nečiju zadaću dok je jedan
dvanaestogodišnjak, u funkciji prefekta, stajao i razredu čitao iz pohabane
Biblije. Kad smo ušli, istoga je trena prekinuo. Petnaest učenika sjedilo je u
tri reda i pomno slušalo; i ovi su pristojno ustali i, blijedih, ozbiljnih lica
zagledali se u nas.
– Sjednite, molim! – viknuo je velečasni. – Oprostite što prekidamo,
gospodine Weeks. Harry, jesam li to upravo čuo Knjigu o Jobu? „Gô iziđoh iz
krila majčina, gô ću se onamo i vratiti.”23
– Da, gospodine.
– Vrlo dobro. Lijep odabir teksta. – Onda rukom pokaza prema učitelju,
koji je jedini ostao sjediti. Zašao je u kasne dvadesete godine, imao je čudno
lice, iskrivljeno, i zamršenu smeđu kosu koja mu je visjela na jednoj strani
glave. – Ovo je gospodin Robert Weeks, završio je Balliol College. Gospodin
Weeks gradio je uspješnu karijeru u gradu, ali je odlučio jednu godinu
provesti s nama i pomagati onima koji imaju manje sreće od njega.
Gospodine Weeks, sjećate li se onog dječaka, Rossa?
– Ross? To je onaj koji je pobjegao.
– Ovaj tu gospodin je ni više ni manje nego gospodin Sherlock Holmes,
vrlo poznat detektiv. – Među nekim dječacima osjetio se nekakav drhtaj, jer
su prepoznali ime. – On strahuje da je Ross možda zapao u nevolju.
 – Nikakvo iznenađenje – promrsi g. Weeks. – Nije bio lagano dijete.
– Harry, ti si se družio s njim?
– Nisam, gospodine.
– Dobro, ali u ovoj prostoriji sigurno ima nekoga tko se s njim
sprijateljio i možda s njim pričao, pa nam sada može pomoći da ga nađemo?
Dječaci, sjećate se da smo mnogo razgovarali nakon što je Ross otišao
odavde. Pitao sam sve vas kamo je mogao otići i ništa mi niste znali reći.
Sada vas usrdno molim da još jedan, posljednji put razmislite o tome.
– Ja samo želim pomoći vašem prijatelju – dometnu Holmes.
Nastala je kratka tišina. Onda jedan dječak u zadnjem redu podignu
ruku. Bio je plavokos i veoma krhak, od kojih jedanaest godina, rekao bih.
– Jeste vi onaj čovjek u pričama? – upita.
– Točno. A ovo je čovjek koji ih piše. – Bila je rijetkost čuti da me
Holmes tako predstavlja i moram reći da me to nadasve razveselilo. – Čitaš li
ih?
– Ne, gospodine. Ima previše dugačkih riječi. Ali gospodin Weeks nam
ih ponekad čita.
– Sada vas moramo ostaviti da se vratite učenju – umiješa se
Fitzsimmons i poče nas voditi prema vratima.
Ali dječak u zadnjoj klupi nije još završio.
– Gospodine, Ross ima sestru.
Holmes se okrenu. – U Londonu?
– Čini mi se. Da. Jednom ju je spomenuo. Zove se Sally. Kazao je da
radi u jednoj krčmi, Vreća čavala se zove.
Prvi put je velečasni Fitzsimmons izgledao srdito; po okruglim se
obrazima širilo tamno crvenilo.
– Daniele, to je jako ružno od tebe. Zašto mi prije nisi rekao?
– Zaboravio sam, gospodine.
– Da si se sjetio, možda smo ga mogli naći i zaštititi od bilo kakve
nevolje koja ga je čekala.
– Žao mi je, gospodine.
 – Nećemo više o tome. Dođite, gospodine Holmes.
Sva trojica uputili smo se prema glavnom ulazu u školu. Holmes je
vozaru bio platio da nas čeka s fijakerom i obradovao sam se videći ga, jer je
kiša i dalje lijevala.
– Ova vam škola služi na čast – izjavi Holmes. – Nevjerojatno je,
nalazim, kako su ti dječaci tihi i dobro odgojeni.
– Veoma sam vam zahvalan – uzvrati Fitzsimmons, ponovo pokazujući
svoju srdačniju stranu. – Moje su metode vrlo jednostavne, gospodine
Holmes. Batina i mrkva – sasvim doslovno. Kad se dječaci ne ponašaju kako
treba, dobiju bičem. Ali ako marljivo rade i drže se naših pravila, ustanove da
dobivaju jako dobru hranu. U šest godina otkako smo supruga i ja ovdje,
umrla su ukupno dva dječaka: jedan se rodio sa srčanom manom, drugi je
dobio tuberkulozu. Ali Ross je jedini koji je pobjegao. Kad ga nađete, jer
siguran sam da ćete ga naći, nadam se da ćete ga nagovoriti da se vrati. Život
ovdje nije tako krut kao što možda izgleda po ovom ogavnom vremenu. Kada
sja sunce i dječaci mogu divljati na svježem zraku, Chorley Grange znade
biti i veselo mjesto.
– Siguran sam. Gospodine Fitzsimmons, još jedno pitanje, posljednje.
Ona zgrada prekoputa. Ona je dio škole?
– Točno, gospodine Holmes. Kad smo došli ovamo, u njoj je bila
kolarska radionica, ali mi smo ju preuredili za svoje potrebe i danas se njome
služimo za javne priredbe. Jesam li vam spomenuo da je svaki dječak član
neke glazbene grupe?
– Nedavno ste imali priredbu.
– Baš preksinoć. Bez sumnje ste zamijetili tragove brojnih kotača. Bio
bih počašćen, gospodine Holmes, ako biste došli na naš sljedeći koncert – a i
vi, doktore Watson. Uostalom, biste li razmislili o tome da postanete
dobročinitelji ove škole? Mi činimo najbolje što umijemo, ali i trebamo svaku
pomoć koja se može pribaviti.
– Svakako ću razmisliti o tome. – Rukovali smo se i otišli otamo.
– Watsone, mi moramo ravno u Vreću čavala – rekao je Holmes čim
smo se popeli u fijaker. – Ni časa ne smijemo časiti.
– Vi doista mislite...?
– Onaj dječak, Daniel, nama je rekao ono što nije učiteljima, ali samo
zato što je znao tko smo i vjerovao da mu možemo spasiti prijatelja. Ovaj put
me, Watsone, vodi instinkt, a ne intelekt. Što li, pitam se, izaziva toliku
uzbunu u meni? Vozaru, ošinite konje i odvedite nas na kolodvor! I samo
molimo boga da nije prekasno.
 7.

Bijela vrpca

Sve bi možda ispalo sasvim drugačije da u Londonu nisu postojale dvije

krčme koje su nosile ime Vreća čavala. Znali smo za onu u Edge Laneu u
srcu Shoreditcha i, smatrajući da je to vjerojatno mjesto da ondje nađe posao
sestra uličnog siročeta bez novaca i bez roditelja, uputili smo se ravno
onamo. Bio je to malen, zapušten prostor na uglu; zadah staroga piva i dima
cigareta širio se iz same drvenarije, a ipak je gazda bio prilično srdačan,
otirući ruke prljavom pregačom dok nas je ispitivački gledao preko šanka.
– Tu ne radi nikakva Sally – rekao je pošto smo se predstavili. – Niti je
ikad radila. Što vas, gospodo, navodi na pomisao da ćete ju naći ovdje?
– Mi tražimo njezina brata, dječak se zove Ross.
Odmahnuo je glavom. – Isto tako ne poznajem nikakvog Rossa.
Sigurni ste da su vas uputili na pravo mjesto? Ima jedna Vreća čavala
tamo u Lambethu, mislim. Da možda pokušate sreću ondje?
Odmah smo izišli na ulicu i dobrzo u fijakeru prelazili London, no dan
je već poodmakao, pa kad smo stigli u donji dio Lambetha gotovo je pao
mrak. Ta druga Vreća čavala izgledala je ugodnije, ali za gazdu se, obratno
od prethodnoga, to baš nije moglo reći: otresit, bradat stvor sa slomljenim
nosom koji je krivo zarastao i tomu prikladnim mrkim pogledom.
– Sally? – zapovjedno upita. – Koja bi to bila Sally?
– Mi joj znamo samo ime – odgovori Holmes. – Plus to da ima mlađeg
brata Rossa.
– Sally Dixon? Tu curu tražite? Ona ima brata. Naći ćete ju otraga, ali
najprije ćete mi reći što hoćete s njom.
 – Samo želimo govoriti s njom – objasni Holmes. Ponovo sam osjećao
kako u njemu gori napetost, ona nepresušna energija i polet što ga u svim
njegovim slučajevima pokreću naprijed. A nema na svijetu čovjeka koga
obuzme veća napetost kad se okolnosti urote da ga ometu. Gurnuo je
nekoliko komada kovanog novca na šank.
– Ovo će vam nadoknaditi njezino vrijeme.
– Nema potrebe – otkloni gazda, ali je svejedno uzeo novac.
– No dobro. Bit će da ona je u dvorištu. Ali sumnjam da ćete iz nje
bogzna što izvući. Ta ne spada među najgovorljivije. Da sam zaposlio neku
nijemu curu, bila bi mi bolje društvo.
Dvorište se nalazilo iza zgrade; kamene ploče još su bile mokre i
svjetlucave od kiše. Bilo je prepuno svakovrsnog otpada, pa sam se naprosto
morao pitati kako li je završio ovdje. Razbijeni klavir, konjić za ljuljanje,
ptičja krletka, nekoliko bicikla, polovice stolica, polovice stolova... sav
mogući namještaj, ali nijedan čitav komad. Na jednoj je strani stajala hrpa
potrganih sanduka, na drugoj stare vreće za ugljen pune sam bog zna čega. Pa
razbijeno staklo, velike hrpe papira, iskrivljeni komadi metala i, posred svega
toga, bosa i u pretankoj haljini za ovakvo vrijeme, djevojka od šesnaestak
godina mela je ono malo preostalog prostora kao da će to išta promijeniti.
Prepoznao sam ju: izgleda točno kao njen mlađi brat. Plava kosa, modre oči, i
da se nije obrela u takvim prilikama, bio bih rekao da je zgođušna. Okrutni
dodir siromaštva i oskudice razabirao se i u oštroj liniji jagodica, u rukama
tankima kao prut i u prljavštini što joj se upila u dlanove i obraze. Kad je
digla pogled, na licu su joj se vidjeli samo sumnjičavost i prezir. Šesnaest!
Kakav li ju je život doveo ovamo?
Stali smo pred nju, ali je nastavila posao i obojicu nas ignorirala.
– Gospođice Dixon? – obrati joj se Holmes. Mlatila je metlom tamo-
amo i nije prekidala ritam. – Sally?
Prestala je mesti, polako podigla glavu i odmjerila nas ispitljivo.
– Da? – Vidio sam da je stegula ruke oko drška metle kao da joj je to
oružje.
– Ne želimo vas plašiti – nastavi Holmes. – Nećemo vam učiniti ništa
nažao.
– Kaj hoćete? – Oči su joj se žarile. Nijedan joj se od nas nije približio.
Nismo se usuđivali.
– Želimo razgovarati s vašim bratom, s Rossom.
Ruke su još jače stisnule metlu.
– Ko ste vi?
– Mi smo prijatelji.
– Ste vi iz Kuče svile? Ross nî tu. Nikad nî bil tu – i nebute ga našli.
– Želimo mu pomoći.
– Pa ziher da bute tak rekli. Al ja vama velim – nî tu! Obadva možete
van! Slabo mi je od vas. Idite tam odkud ste došli.
Holmes me pogleda i ja sam, nadajući se da mogu pomoći, koraknuo
prema djevojci. Mislio sam da ću ju umiriti, ali sam grdno pogriješio. Ni
danas nisam siguran što se točno dogodilo. Vidio sam da je metla pala i čuo
Holmesov povik. Djevojka kao da je zatim probola zrak ispred mene i osjetio
sam kako me nešto užareno reže preko prsa. Zateturao sam, pritiskao rukom
prednji dio kaputa. Kad sam spustio pogled, vidio sam kako mi između
prstiju curi krv. Tako sam se užasnuo te je prošlo časak-dva dok nisam
shvatio da me ubola, nožem ili krhotinom stakla. Djevojka je jedna tren
stajala preda mnom, ne više dijete nego režeći poput životinje, oči joj
užagrene, usne iskrivljene u divljoj grimasi. Holmes mi je trkom prišao. –
Dragi moj Watsone! – Onda se čulo kretanje iza mene.
– Što se ovdje događa? – Pojavio se gazda. Djevojka ispusti samo jedan
grleni urlik, potom se okrenu i pobježe kroz uski nadsvođeni prolaz što vodi
na ulicu.
Osjećao sam bol, ali već sam znao da nisam ozbiljno ozlijeđen. Debljina
kaputa i sakoa ispod njega zaštitila me od onog najgoreg što je oštrica mogla
počiniti, pa sam poslije iste večeri dezinficirao i previo razmjerno laku ranu.
Kad danas razmišljam, sjećam se da ću, deset godina nakon toga, još jednom
biti ranjen u društvu Sherlocka Holmesa i, premda se to možda čini čudnim, u
objema sam prigodama gotovo osjetio zahvalnost prema napadačima
zahvaljujući kojima se pokazalo da je tom velikom čovjeku bar donekle stalo
do moje tjelesne dobrobiti i da prema meni nije nastrojen onako hladno kao
što je kadikad hinio da jest.
– Watsone?
 – Nije to ništa, Holmese. Samo ogrebotina.
– Što se dogodilo? – ponovo će gazda. Buljio je u moje ruke oblivene
krvlju. – Što ste joj učinili?
– Radije pitajte što je ona učinila meni – promrsih, ali čak ni u tom šoku
nisam mogao osjećati nikakvu gorčinu prema ubogu neuhranjenu djetetu koje
je krenulo na mene u strahu i neshvaćanju i koje mi zapravo nije željelo
nikakvo zlo.
– Djevojka se uplašila – preuze Holmes. – Watsone, sigurni ste da niste
ozlijeđeni? Dođite unutra. Morate sjesti.
– Ma ne, Holmese, uvjeravam vas da nije tako gadno kao što izgleda.
– Hvala nebesima ako je tako. Odmah moramo poslati po fijaker.
Gledajte, gazda, djevojčin brat je onaj koga smo mi došli naći. Dječak od
trinaest godina, također plavokos, niži od nje i bolje hranjen.
– Mislite na Rossa?
– Vi ga poznajete?
– To vam upravo kažem. On ovdje radi s njom. Što niste odmah pitali za
njega.
– Je li sad ovdje?
– Nije. Došao je prije nekoliko dana, trebao mu je krov nad glavom.
Kazao sam da može spavati sa sestrom i zauzvrat raditi u kuhinji. Sally ima
sobu ispod stepenica i on joj se uselio. No taj dječak ne zavređuje da mu se
pomogne; kad ga čovjek treba, nikad ga nema. Ne znam što je namjeravao,
ali na pameti mu je bio nekakav posao, to vam mogu reći. Izišao je u žurbi
netom prije nego što ste vi došli.
– Imate li ikakvu predodžbu kamo je otišao?
– Ne. Cura bi vam možda rekla. No sad je i ona otišla.
– Moram se pobrinuti za prijatelja. Ali ako se bilo on bilo ona vrati, jako
je važno da pošaljete poruku u moj stan, Baker Street 221b. Izvolite još novca
za vaš trud. Dođite, Watsone. Naslonite se na mene. Mislim da čujem
fijaker...
I tako smo na kraju današnje pustolovine obojica sjedili vrlo blizu
kamina, ja s okrepljujućim konjakom i sodom, Holmes žestoko pušeći.
Posvetio sam jedan trenutak razmišljanju o okolnostima koje su nas dovele
do sadašnje situacije, jer činilo mi se da smo se poprilično udaljili od cilja
naše prvotne potrage, to jest od čovjeka s beretkom ili čak od identiteta osobe
koja ga je ubila. Je li tu osobu Ross vidio pred Mirnim hotelom gospođe
Oldmore, a ako jest, kako ju je dječak uopće mogao prepoznati? Taj slučajni
susret na neki ga je način naveo da povjeruje kako iz toga može izvući
nekakav novac za sebe i nakon toga je iščezao. Mora da je nešto o svojim
namjerama spomenuo sestri, jer ona je strahovala za njega. Gotovo kao da
nas je bila očekivala. Zašto bi inače nosila oružje? A i ono njeno pitanje: „Ste
vi iz Kuće svile?” Kad smo se vratili kući, Holmes je pretražio svoj registar i
razne enciklopedije koje drži na policama, ali ni tada nismo umjeli dokučiti
što je ona time mislila. Ni o čem od ovoga nismo razgovarali. Ja sam bio
iscrpljen, a vidio sam da mog prijatelja zaokupljaju vlastite misli. Morat
ćemo naprosto pričekati i vidjeti što će donijeti sljedeći dan.
A on je donio pozornika koji nam je pokucao na vrata taman poslije
doručka.
– Gospodine, pozdravlja vas inspektor Lestrade. On je kraj Southwark
Bridgea i bio bi veoma zahvalan ako mu se možete pridružiti.
– Što je posrijedi?
– Ubojstvo, gospodine. I to veoma ružno.
Obukli smo kaput i smjesta pošli; fijakerom smo prešli preko Southwark
Bridgea, iznad ona tri velika lûka od lijevanog željeza što od Cheapsidea
premošćuju rijeku. Lestrade nas je čekao na južnoj obali i stajao sa skupinom
policajaca koji su se sjatili oko nečega što je izdaleka izgledalo kao da je
hrpica odbačenih dronjaka. Sunce je sjalo, ali je ponovo bilo veoma hladno i
vode Temze nikad nisu bile okrutnije, sa sivim valovima što jednolično
udaraju u obalu. Sišli smo niz zavojite stepenice od sivoga metala koje se
spuštaju s puta i prešli preko blata i krupnog šljunka. Bila je oseka i rijeka
kao da je ustuknula, zgađena onim što se ovdje dogodilo. Malo dalje
izvirivao je gat za parobrode na kojem je čekalo nekoliko putnika; trljali su
ruke, dah im se ledio u zraku. Činili su se posvema odvojeni od prizora koji
se ukazao nama. Oni su pripadali životu. Ovdje se nalazila samo smrt.
– Je li on taj koga tražite? – upita Lestrade. – Dječak iz hotela?
Holmes kimnu potvrdno. Možda se nije ufao govoriti.
Dječak je bio brutalno pretučen. Bila su mu smrskana rebra, ruke, noge,
svaki prst. Gledajući te strahovite rane, odmah sam znao da su bile nanesene
metodično, jedna za drugom, i da je za Rossa smrt bila dug tunel bola.
Zaključno, na kraju svega toga, grkljan mu je bio prerezan tako divljački te se
glava gotovo odvojila od vrata. Već sam viđao mrtva tijela, i s Holmesom i
za liječničke službe u vojsci, ali još nikad nisam vidio takvu strahotu; to da je
ikoji ljudski stvor bio kadar ovo učiniti trinaestogodišnjem dječaku za mene
je kudikamo nadilazilo razumijevanje.
– Gadna stvar – nastavi Lestrade. – Što mi možete kazati o njemu,
Holmese? Je li bio u vašoj službi?
– Zvao se Ross Dixon – odgovori Holmes. – O njemu, inspektore, malo
znadem. Mogli biste se raspitati u Odgojnom zavodu za dječake Chorley
Grange u Hamworthu, ali oni možda neće moći mnogo toga dodati. Bio je
siroče, ali ima sestru koja je donedavno radila u krčmi Vreća čavala u
Lambethu. Možda ju ipak ondje nađete. Jeste li pregledali tijelo?
– Jesmo. Džepovi su bili prazni. Ali tu je nešto čudno što trebate vidjeti,
premda samo nebesa znaju što to znači. Od toga mi se blago smučilo... kažem
vam otvoreno.
Lestrade dade znak glavom; jedan je policajac kleknuo i dohvatio jednu
malu, polomljenu ruku. Rukav košulje skliznuo je natrag i otkrio bijelu
vrpcu, zavezanu u čvor oko dječakova zapešća.
– Tkanina je nova – nastavi Lestrade. – Kvalitetna svila, tako izgleda. I
pogledajte – nema ni traga krvi ili bilo kakve prljavštine iz Temze. Rekao
bih, stoga, da je na dječaka bila stavljena nakon što je ubijen, kao neka vrsta
znaka.
– Kuća svile! – uzviknuh.
– Što je to?
– Lestrade, znate li vi za nju? – upita Holmes. – Da li vam ime išta
govori?
– Ne. Kuća svile? Je li to tvornica? Nikad za nju nisam čuo.
– Ali ja jesam. – Holmes se zagleda u daljinu, oči mu ispuni užas i
samopredbacivanje. – Bijela vrpca, Watsone! Već sam ju vidio. – Opet se
okrenu prema Lestradeu. – Hvala što ste me pozvali i obavijestili me o
ovome.
– Nadao sam se da ćete možda moći malo rasvijetliti ovu stvar.
Naposljetku, možda je krivnja za ovo na vama.
 – Krivnja? – Holmes se snažno trznu kao da ga je tko ubo.
– Upozorio sam vas što znači miješati se s tom djecom. Vi ste dječaka
zaposlili. Vi ste ga poslali tragom poznatog zločinca. Dopuštam, možda je
imao neke svoje ideje i možda su mu one došle glave. Ali posljedica je ovo.
Ne mogu reći je li Lestrade hotimice provocirao, ali o učinku njegovih
riječi sam sam se mogao uvjeriti za povratka u Baker Street. Holmes je
utonuo u kut fijakera i glavninu puta prosjedio šutke, izbjegavajući susresti
moj pogled. Koža kao da mu se zategnula preko jagodica i djelovao je
ispijenije nego ikad, kao da ga je oborila kakva boleština. Nisam pokušavao
zapodjenuti razgovor. Znao sam da mu nikakva moja utjeha nije potrebna.
Namjesto toga, promatrao sam i čekao dok je on koncentrirao onaj svoj
golemi intelekt na grozan obrat koji se zbio u ovom slučaju.
– Moguće je da je Lestrade imao pravo – progovori naposljetku. –
Svakako, ja sam taj moj Parapolicijski odred rabio bez mnogo razmišljanja ili
obzira. Bilo mi je zabavno da se postroje preda mnom, da im dadem koji
šiling, ali nikad ih, Watsone, nisam iz hira slao u opasnost. Vi to znate. A
ipak sam optužen za diletantizam i moram se izjasniti krivim. Wiggins, Ross
i ostali nisu mi značili ništa, baš kao što ništa ne znače društvu koje ih je
prepustilo ulici, i nije mi nijednoga trenutka palo na um da je ovaj užas
možda posljedica mojih postupaka. Ne prekidajte me! Da li bih dopustio
dječaku te dobi da sâm stoji u mraku pred hotelom kad bi to bio vaš sin ili
moj? I čini se neizbježnom logika toga što se dogodilo. Dječak je vidio
ubojicu kako ulazi u hotel. Obojica smo vidjeli kako ga je to pogodilo.
Usprkos tomu mislio je da može okrenuti situaciju u svoju korist. To je
pokušao i snašla ga je smrt. Za to moram sebe držati odgovornim. –
– A ipak! A ipak! Kako se u ovu zagonetku uklapa Kuća svile i kako
ćemo protumačiti onaj uski trak svile oko dječakova zapešća? To je ovdje
osnovno pitanje i ponovo valja prijekor uputiti meni.
Bio sam upozoren! To je ta istina. Iskreno, Watsone, ima trenutaka kada
se pitam da li bih možda trebao napustiti ovo zvanje i sreću potražiti drugdje.
Nekoliko rasprava ipak bih rado napisao. Oduvijek me golica zamisao da
uzgajam pčele. Svakako, temeljem mojih dosadašnjih postignuća u
istraživanju ovoga slučaja nemam nikakvo pravo da se nazivam detektiv.
Jedno dijete je mrtvo. Vidjeli ste što su mu učinili. Kako da s tim živim?
– Dragi moj...
 – Ništa nemojte reći. Moram vam nešto pokazati. Bio sam upozoren.
Mogao sam to spriječiti...
Stigli smo kući. Holmes se bacio u zgradu, grabeći po dvije stepenice.
Slijedio sam ga polaganije, jer premda nisam ništa rekao, rana koju sam jučer
zadobio boljela je kudikamo više nego u vrijeme kad je bila nanesena.
Stigavši u dnevnu sobu, vidio sam kako se naginje i hvata jednu omotnicu.
Jedna od mnogih jedinstvenih osobina moga prijatelja bilo je to što je, iako je
živio u krajnjem neredu i čak kaosu, bez razmišljanja umio naći ono što traži.
– Evo! – objavi. – Omotnica nam ne kazuje ništa. Sprijeda je napisano
moje ime, ali bez adrese. Stigla je dostavom. Osoba koja ju je poslala nije ni
pokušala prikriti rukopis, pa ću ga zasigurno prepoznati kad ga opet budem
vidio. Zamijetit ćete grčko e u Holmes. Taj neuobičajeni ukras na vrhu neće
mi tek tako izvjetriti iz glave.
– A što je unutra? – upitah.
– Pogledajte sami – odgovori Holmes i doda mi omotnicu.
Otvorio sam ju i, uz drhtaj koji nisam mogao prikriti, izvadio kratak trak
bijele svilene vrpce.
– Holmese, što ovo znači?
– I sam sam se pitao kad sam ju primio. Gledano unatrag, čini se da je to
bilo upozorenje.
– Kada je poslana?
– Prije sedam tjedana. Tada sam se bavio jednom bizarnom pričom u
koju je bio upleten vlasnik jedne zalagaonice, gospodin Jabez Wilson, koga
su bili pozvali da pristupi u...
– ...udruženje riđokosih!24 – prekinuh ga, jer sam se dobro sjećao toga
slučaja i imao sreću da ga pratim do okončanja.
– Točno. Bio je to pravi pravcati problem za tri lule, pa kad je stigla ta
omotnica, misli su mi bile drugdje. Pregledao sam sadržaj i pokušao dokučiti
značenje, no kako sam imao drugog posla, odložio sam ju i zaboravio. Sada
se, kao što vidite, vratila da me progoni.
– Ali tko bi vam ju poslao? I s kojom svrhom?
– Pojma nemam, ali radi onog ubijenog djeteta kanim to otkriti. –
Holmes pruži ruku i od mene uze trak svile. Provlačio ga je među svojim
kosturolikim prstima, držao ispred sebe i pregledavao kao što bi netko činio
sa zmijom otrovnicom. – Ako mi je ovo bilo upućeno kao izazov, sada ga
prihvaćam. – Snažno je zamahnuo, šaka mu se stisnula oko bijele vrpce. – I
kažem vam, Watsone, natjerat ću ih da proklinju dan kad su ju poslali.
 8.

Gavran i dva ključa

Sally se nije vratila na posao ni te večeri ni sljedećega jutra. Nije se tomu

čuditi s obzirom na to da me je bila napala pa se zacijelo bojala posljedica.
Osim toga, o smrti njezina brata dotad je već pisalo u novinama, a premda
njegovo ime nije spomenuto, posve je moguće da ona znade da je on taj koga
su pronašli pod Southwark Bridgeom, jer tako je to išlo u to vrijeme, osobito
u siromašnijim gradskim četvrtima. Loše su se vijesti širile brzo poput dima
od požara i uvlačile u svaku prenapučenu sobu, u svaki bijedni podrumski
stan, podmuklo i nezaustavljivo, ostavljajući čađav trag i neugodan vonj na
svemu čega bi se dotaknule. Gazda Vreće čavala znao je da je Ross mrtav –
njega je već bio posjetio Lestrade – pa je danas bio još manje oduševljen što
nas vidi nego jučer.
– Zar mi niste već dovoljno nevolje navukli na vrat? – upitao je. – Ta
cura možda i nije bila nešto posebno, ali ipak je bila vrijedan par ruku i žao
mi je što sam ju izgubio. Osim toga, za moj posao nije dobro da se ovdje
motaju predstavnici zakona! Da se barem vas dvojica nikada niste pojavili.
– Za vaše nevolje nismo krivi mi, gospodine Hardcastle – odvrati
Holmes; bio je pročitao gazdino ime, Ephraim Hardcastle, koje je stajalo nad
vratima. – Ona je već bila ovdje, mi smo samo došli za njom. Čini se da ste vi
posljednja osoba koja je tog dječaka vidjela živog. Zar vam prije odlaska nije
ništa rekao?
– Zašto bi on razgovarao sa mnom ili ja s njim?
– Ali rekoste da je imao na umu nekakav posao.
– Ništa ja o tome ne znam.
– Bio je mučen nasmrt, gospodine Hardcastle, sve su mu kosti jedna po
jedna polomljene. Ja sam se zarekao da ću njegova ubojicu pronaći i dovesti
pred lice pravde. Ne mogu to učiniti ako vi odbijate pomoći.
Gazda polako kimnu, a kad je ponovo progovorio, ton mu je bio nešto
odmjereniji.
– Pa dobro. Dečko se pojavio prekpreksinoć s nekakvom pričom kako se
zavadio sa susjedima i kako mu treba gajba dok se malo ne snađe. Sally je
zatražila moje dopuštenje i ja sam pristao. Zašto ne? Vidjeli ste dvorište.
Puno je svakojakog smeća koje treba očistiti i pomislio sam da bi mogao biti
od pomoći. Nešto je čak i napravio, toga prvog dana, ali poslijepodne je
nekamo otišao, a kad se vratio, vidio sam da je veoma zadovoljan sobom.
– Je li njegova sestra znala što on radi?
– Možda i jest, ali meni nije ništa rekla.
– Nastavite, lijepo molim.
– Nemam više bogzna što reći, gospodine Holmes. Još sam ga samo
jednom vidio, a to je bilo nekoliko minuta prije vašega dolaska. Došao je u
točionicu taman dok sam donosio bačve piva i pitao me koliko je sati, što je
samo pokazalo kako je loše školovan, jer se to lijepo može pročitati na crkvi
prekoputa.
– Znači da je trebao stići na neki urečeni sastanak.
– Moglo bi biti.
– Posve izvjesno. Zašto bi se inače dijete poput Rossa uopće zanimalo
koliko je sati, osim ako se nije trebalo pojaviti na točno određenome mjestu u
točno određeno vrijeme? Kažete da je proveo tri noći ovdje sa svojom
sestrom.
– Spavao je s njom u sobi.
– Rado bih ju pogledao.
– Policija je već bila ondje. Pretražili su ju i nisu našli ništa.
– Ja nisam policija. – Holmes baci nekoliko šilinga na šank. – Ovo vam
je naknada za gubitak vremena.
– Neka. Ali ovaj put neću uzeti vaš novac. Vi tragate za monstrumom i
meni je dovoljno ako učinite ono što ste rekli i pobrinete se da više nikomu
ne nanese bol.
Odveo nas je iza kuće i potom u uzak hodnik između točionice i kuhinje.
Odavde su jedne stube vodile u podrum i gazda nas je, upalivši svijeću,
doveo do bijedna sobička što se utisnuo ispod njih, malen i bez prozora, s
golim drvenim podom. Ovamo se, iscrpljena nakon cjelodnevnog rada,
zavlačila Sally i spavala na madracu na podu, pokrivena samo jednim
pokrivačem. Nasred te improvizirane postelje ležala su dva predmeta. Bili su
to jedan nož i jedna lutka koju je ona vjerojatno spasila s neke hrpe smeća.
Gledajući slomljene lutkine udove i ukočeno blijedo lice, nisam mogao a da
ne pomislim na njezina brata kojega su isto tako nemarno odbacili. U jednom
kutu stajali su stolac i malen stolić sa svijećom. Policiji zacijelo nije trebalo
dugo da pretraži ovo mjesto, jer, izuzevši nož i lutku, Sally nije posjedovala
ništa, ništa što bi mogla nazvati svojim osim svoga imena.
– Čemu nož? – promrmlja Holmes, ogledavajući se po sobi.
– Za obranu – pokušah.
– Oružje koje joj je služilo za obranu nosila je sa sobom, sami to
najbolje znadete. Bila bi ga ponijela sa sobom. Ovaj drugi nož je gotovo tup.
– I ukraden iz kuhinje! – promrmlja Hardcastle.
– Svijeća je, međutim, zanimljiva. – Holmes je time mislio na
neupaljenu svijeću na stolu. Uzeo ju je u ruku, zatim kleknuo i počeo pipati
okolo po podu. Trebao mi je trenutak da shvatim kako slijedi trag rastopljenih
kapljica voska, gotovo nevidljivih ljudskom oku. On ih je, naravno, odmah
uočio. Odvele su ga do najudaljenijega kuta sobe.
– Nosila ju je u ovaj udaljeni kut... ali zašto? Osim ako... Watsone,
molim vas nož. – Dodao sam mu nož i ugurao je oštricu u pukotinu između
dviju podnih dasaka. Jedna je bila rasklimana i on ju je odignuo nožem, onda
je rukom posegnuo u otvor i izvukao smotan rupčić. – Ako biste bili tako
ljubazni, gospodine Hardcastle...
Gazda se primaknuo sa svojom upaljenom svijećom. Holmes je
razmotao rupčić i mi na treperavu svjetlu u njemu ugledasmo nekoliko
svjetlucavih kovanica: tri novčića, dva florina, jedan zlatnik i pet šilinga25. Za
dvoje djece bez igdje ičega bilo je to pravo skriveno blago, ali kojemu je od
njih ono pripadalo?
– Ovaj je Rossov – javi se Holmes, kao da mi čita misli. – To je zlatnik
koji sam mu ja dao.
– Ali, dragi moj Holmese! Kako možete biti sigurni da je to isti zlatnik?
 Holmes ga podignu prema svjetlu. – Datum je isti. Pogledajte, međutim,
i otisak. Sv. Juraj jaši na konju, ali na nozi ima ogrebotinu. Uočio sam to kad
sam mu ga dao. Ovo je dio one gvineje koju je Ross dobio za svoj rad u
Parapolicijskom odredu. Ali otkuda mu sve ostalo?
– To je dobio od ujaka – promrmlja Hardcastle. Holmes se okrenu
prema njemu. – Kad je došao k meni i tražio prenoćište, rekao je da može
platiti sobu, ja sam se nato nasmijao, on je onda rekao da mu je ujak dao
nešto novca, ali nisam mu povjerovao i kazao sam da umjesto toga može
raditi u dvorištu. Da sam znao da dečko ima toliko, bio bih mu ponudio
pristojan smještaj na katu.
– Ovime cijela stvar poprima određeniji oblik. Počinju se nazirati
poveznice. Dječak odlučuje iskoristiti informaciju na koju je slučajno naletio
stražareći pred Mirnim hotelom gospođe Oldmore. Odlazi van prvi put,
predstavlja se i postavlja svoje zahtjeve. Pozvan je na sastanak... na točno
određeno mjesto i u točno određeno vrijeme. To je sastanak na kojem će ga
ubiti. Ali barem je poduzeo neke mjere opreza i ostavio sve svoje blago kod
sestre. Ona ga sakriva pod podnu dasku. Sally sada zacijelo negdje očajava,
znajući da ne može do njega doći jer smo ju ja i vi, Watsone, odavde otjerali.
Još samo jedno pitanje, gospodine Hardcastle, i onda odlazimo. Je li vam
Sally ikad spomenula Kuću svile?
– Kuću svile? Nije, gospodine Holmes. Nikad za nju nisam čuo. Što da
radim s ovim novcem?
– Zadržite ga. Ta je djevojka izgubila brata. Izgubila je sve.
Možda se, od nevolje, jednoga dana vrati ovamo, pa ćete joj ga barem
moći vratiti.
Otišavši iz Vreće čavala, krenuli smo uz Temzu, natrag u Bermondsey.
Naglas sam se pitao ima li Holmes namjeru ponovo posjetiti onaj hotel.
– Ne hotel, Watsone – odgovorio je. – Nešto drugo u blizini. Moramo
otkriti izvor dječakova bogatstva. On bi mogao presudno uputiti na razlog
njegova ubojstva.
– Dobio ga je od ujaka – podsjetih ga. – Ali, ako su mu roditelji mrtvi,
kako ćemo mu pronaći ikojeg rođaka?
Tu se Holmes nasmija. – Iznenađujete me, Watsone. Zar je vaše
poznavanje jezika kojim se služi najmanje polovina stanovništva Londona
doista tako slabo? Svakoga tjedna na tisuće radnika i najamnika posjećuje
svoga ujaka, čime hoće reći vlasnika zalagaonice. Odande potječe i Rossova
nepošteno stečena zarada. Pitanje je jedino što je za te florine i šilinge
prodao.
– I gdje ih je prodao – dometnuh. – Samo u ovome dijelu Londona ima
zacijelo na stotine zalagaonicâ.
– To je točno. S druge pak strane zacijelo ćete se sjetiti da je Wiggins
slijedio našega tajanstvenog napadača od zalagaonice u Bridge Laneu do
hotela i da je spomenuo kako ju i sâm Ross veoma često posjećuje. Možda
nam ondje valja potražiti njegova „ujaka”.
Kakvo li mjesto iznevjerenih obećanja i propalih nada bijaše ta
zalagaonica! Svi staleži, sva zvanja, sve životne sfere bili su zastupljeni u
ovim neurednim izlozima, srča tolikih života poput leptira pričvršćenih
pribadačom iza stakla. Nad dućanom je na hrđavim lancima visio drveni
cimer s tri crvene kugle na plavoj pozadini koji se nije htio njihati na
povjetarcu kao da želi dati na znanje da se ovdje nikad ništa neće pomaknuti
s mjesta i da vlasnici svoju imovinu, kad ju jednom izgube, nikada više neće
vidjeti. Ispod cimera stajao je natpis: Novac posuđujemo na srebrninu, nakit,
odjeću i sve druge osobne predmete, a tako je i bilo, jer čak ni Aladin u
svojoj špilji vjerojatno nije naišao na takvo blago. Granatni broševi, srebrni
satovi, porculanske šalice i vaze, držači za pera, čajne žličice i knjige borili su
se za svoje mjesto na policama s tako različitim predmetima kao što su vojnik
na navijanje ili punjena svraka. Na policama su sa strane visjeli ukrasni
radovi na platnu svih mogućih dimenzija, od majušnih rupčića do stolnjakâ i
prekrivača za krevet izvezenih jarkim bojama. Cijela vojska šahovskih figura
držala je stražu nad bojnim poljem prstenja i narukvica izloženih na zelenoj
čoji. Koji li je radnik žrtvovao svoja dlijeta i pile za kriglu piva i kobasice za
vikend? Koja li je djevojčica morala ostati bez nedjeljne opravice dok su se
roditelji borili da nabave komad kruha? Taj izlog nije samo izložba ljudske
degradacije. On je njezino posvećenje. A Ross je došao možda upravo
ovamo.
Viđao sam zalagaonice u West Endu i znam da obično imaju pokrajnja
vrata kroz koja čovjek može ući neprimijećen, no ovdje to nije bio slučaj, jer
ljudi koji žive u blizini Bridge Lanea nemaju takvih skrupula. Ovdje se ulazi
samo na glavna vrata i ta su bila širom otvorena. Ušao sam za Holmesom u
mračnu prostoriju gdje je jedan muškarac sjedio na stolcu i čitao, držeći u
jednoj ruci knjigu dok mu se šaka druge, koja je ležala na pultu, neprestance
lagano otvarala i zatvarala, a prsti kao da su na dlanu gladili neki nevidljivi
predmet. Bio je suhonjav, krhke građe, u dobi od pedesetak godina; lice mu
je bilo mršavo, a na sebi je imao košulju zakopčanu do brade, pršnjak i šal.
Ostavljao je dojam veoma uredna i pedantna čovjeka, što me podsjetilo na
urara.
– Čime mogu biti na usluzi, gospodo? – upitao je, gotovo ne dižući očiju
s knjige. Ali očito nas je dobro pogledao dok smo ulazili, jer je nastavio. –
Čini mi se da ste ovdje po službenoj dužnosti. Jeste li iz policije? Ako jeste,
ne mogu vam biti od pomoći. Ja o svojim mušterijama ne znam ništa. Moje je
načelo: nikad ne postavljati pitanja. Ako imate nešto što želite založiti,
ponudit ću vam poštenu cijenu. U protivnome vam želim ugodan dan.
– Zovem se Sherlock Holmes.
– Detektiv? Veoma sam počašćen. A što vas dovodi ovamo, gospodine
Holmes? Ima li to možda kakve veze s jednom zlatnom ogrlicom sa safirima,
zgodan komadić nakita? Platio sam za nju pet funta, a onda ju je policija
odnijela i nisam zaradio ništa. Pet funta, a mogao sam na njoj, ako ju vlasnik
ne bi natrag otkupio, zaraditi dvostruko. Ali tako vam je to. Svi smo mi na
putu u propast, samo su jedni odmaknuli dalje od drugih.
Znao sam da barem o nečemu laže. Ma koliko ogrlica gosp. Carstairsa
vrijedila, on Rossu za nju ne bi bio dao više od nekoliko penija. Možda oni
novčići koje smo našli potječu odavde.
– Ne zanima nas ni ta ogrlica, ni osoba koja ju je ovamo donijela –
objasni Holmes.
– I bolje vam je, budući da je muškarac koji ju je donio, neki
Amerikanac, mrtav, tako mi je barem rekla policija.
– Nas zanima jedna druga vaša mušterija. Dječak po imenu Ross.
– Čujem da je i Ross napustio ovu dolinu suza. Male su šanse, složit ćete
se, da čovjek izgubi dva goluba u tako kratko vrijeme, zar ne?
– Vi ste Rossu nedavno dali neki novac?
– Tko vam je to rekao?
– Vi poričete?
– Niti poričem, niti potvrđujem. Želim samo reći da imam mnogo posla i
bio bih vam zahvalan kad biste sada otišli.
– Kako se zovete?
– Russell Johnson.
– Izvrsno, gospodine Johnson. Imam za vas jedan prijedlog. Što god da
vam je Ross donio, ja ću otkupiti, i to po pristojnoj cijeni, ali samo ako sa
mnom budete igrali pošteno. Ja o vama znadem podosta toga, gospodine
Johnson, te ako mi pokušate lagati, ja ću to znati pa ću se vratiti s policijom i
uzeti ono što želim, u kojem slučaju vi nećete zaradili ništa.
Johnson se nasmiješi, ali meni se učinilo da mu je lice dobilo sjetan
izraz.
– Ne znate vi ništa o meni, gospodine Holmes.
– Ne znam? Rekao bih da ste odrasli u imućnoj obitelji i da ste dobili
dobro obrazovanje. Mogli ste postati uspješan pijanist, jer to vam je bila
ambicija. Vašu je propast uzrokovala neka ovisnost, vjerojatno hazardne igre,
najvjerojatnije kocka. Početkom godine bili ste u zatvoru zbog primanja
ukradene robe i zatvorski su vas čuvari smatrali bundžijom. Odslužili ste
kaznu od najmanje tri mjeseca, otpušteni ste u listopadu i tada vam je posao
živnuo.
Sada je Johnson prvi put doista obratio pozornost na Holmesa.
– Tko vam je sve to rekao?
– Ne treba meni nitko ništa reći, gospodine Johnson. Sve je to bolno
očito. A sada, ako nemate ništa protiv, pitat ću vas ponovo. Što vam je Ross
prodao?
Johnson malo razmisli pa polako kimnu.
– Susreo sam tog dječaka, Rossa, prije dva mjeseca – započe. – Bio je
tek odnedavna u Londonu, i živio je gore na King’s Crossu, a ovamo su ga
doveli drugi uličnjaci. Veoma ga se slabo sjećam, osim što je izgledao dobro
hranjen i bolje odjeven od ostalih i što je kod sebe imao gospodski džepni sat,
zacijelo ukraden. Dolazio je još nekoliko puta nakon toga, ali nikada više nije
donio nešto tako vrijedno. – Otišao je do jedne od vitrina i nakon kraćeg
traženja izvukao džepni sat na lancu, u zlatnom kućištu. – Ovo je taj sat i za
njega sam dječaku dao samo pet šilinga, premda vrijedi najmanje deset funta.
Možete ga dobiti po cijeni koju sam ja platio.
 – A zauzvrat?
– Morate mi reći otkuda znate toliko o meni. Znam, vi ste detektiv, ali
ne mogu vjerovati da ste toliko toga ukapirali samo iz ovoga kratkog susreta.
– To je nešto tako jednostavno te ćete, kad vam objasnim, zaključiti da
ste sklopili lošu pogodbu.
– Ali ne objasnite li, neću moći mirno spavati.
– Pa dobro, gospodine Johnson. Što se obrazovanja tiče, odaje vas vaš
način izražavanja. Uočio sam također primjerak Flaubertovih pisama George
Sand, nepreveden, koji ste čitali kad smo ušli. Samo bogate obitelji mogu
svome djetetu pružiti tako solidan temelj iz francuskoga. Ktomu, proveli ste
sate i sate vježbajući klavir. Prste pijanista lako je prepoznati. To što vas je
zapalo raditi na ovakvu mjestu upućuje na neku veliku tragediju u vašem
životu i na to da ste naprečac ostali bez bogatstva i društvenog položaja.
Tomu može biti svega nekoliko razloga: alkohol, droge, možda loše poslovne
špekulacije. Ali vi govorite o „šansama” i svoje mušterije nazivate
„golubovima”, kako često nazivaju početnike u kocki, pa je to prvo okružje
koje čovjeku pada na pamet. Imate i jedan tik koji sam također uočio: vi
stalno nesvjesno otvarate i zatvarate šaku, što upućuje na kockarski stol.
– A zatvorska kazna?
– Šišali su vas „na ježa”, mislim da se tako zove zatvorski način šišanja,
a vidi se da vam kosa pokazuje izrast od oko osam tjedana, što upućuje na to
da ste pušteni u listopadu. To potvrđuje i boja vašega tena. Prošli je mjesec
bio iznimno topao i sunčan i očito je da ste tada već bili na slobodi. Na oba
zapešća imate tragove koji mi govore da su vas u zatvoru držali u lancima i
da ste se iz njih pokušali osloboditi. Primanje ukradene robe najčešći je
zločin zalagaoničara. A što se ovoga dućana tiče, na vaše dulje izbivanje
upućuje stanje knjiga u izlogu, koje su izblijedjele na suncu, i sloj prašine na
policama. Ali uočio sam mnoge predmete – među kojima i ovaj sat – na
kojima nema prašine: znači, ovamo su stigli nedavno, a to pokazuje da vam je
poslovanje živnulo.
Johnson mu je predao zasluženu nagradu.
– Hvala vam, gospodine Holmes. Vaši su zaključci u svakom pogledu
točni. Potječem iz dobre obitelji u Sussexu i doista sam se nekoć nadao da ću
postati pijanist. Kad u tome nisam uspio, okrenuo sam se pravu i tu sam
mogao načiniti karijeru da ga nisam smatrao paklenski dosadnim. Onda me
jedne večeri neki prijatelj odveo u Francusko-njemački klub u Charlotte
Streetu. Vjerojatno za njega niste čuli. Nema tu ničeg ni francuskoga ni
njemačkoga, taj klub zapravo vodi Židov. Dakle, u trenutku kad sam ugledao
ta neoznačena vrata s rešetkastim prozorčićem, prozore s prebojenim
staklima, to mračno stubište što vodi u jarko osvijetljene sobe na katu – meni
je sudbina bila zapečaćena. Tu se nalazilo uzbuđenje koje mi je u životu
toliko nedostajalo. Platio sam dva i pol šilinga upisnine i dobio pristup
stolovima za bakara, rulet, hazard26 i, naravno, za kockanje. Ubrzo sam jedva
obavljao danje rintanje i samo sam čekao noć koja donosi uzbuđenje.
Odjednom sam bio okružen sjajnim novim prijateljima, koji su svi bili
oduševljeni što me vide i koji su svi, naravno, bili pecaroši, što znači da ih je
vlasnik plaćao da me navedu da kockam. Katkada sam dobivao. Češće gubio.
Pet funta jedne noći. Deset druge. Što da vam kažem? Postao sam nemaran
na poslu. Dobio sam otkaz. S posljednjim ostacima ušteđevine otvorio sam
ovu zalagaonicu, misleći da će mi novo zanimanje, ma koliko nisko i
mizerno, odvući misli od kocke. Ali ništa od toga. I dalje odlazim onamo
svake večeri. Ne mogu si pomoći, i tko zna što me čeka u budućnosti. Sram
me i pomisliti što bi rekli moji roditelji da me sada vide. Srećom, oboje su
pokojni. Nemam ni žene ni djece. Ako me išta tješi, to je da nitko na kugli
zemaljskoj ne mari za mene. Prema tome, nemam se razloga stidjeti.
Holmes mu je platio za sat i potom smo se zajedno vratili u Baker Street.
Ali ako sam pomislio da smo svoje zadatke za taj dan obavili, jako sam se
prevario. Holmes je već u fijakeru temeljito pregledao džepni sat. Bio je to
lijep komad, malen, s brojčanikom od bijelog emajla u zlatnom kućištu na
kojem se po volji može namještati zvučni signal, proizvod tvrtke Touchon &
Co iz Ženeve. Na njemu nije bilo nikakva drugog imena ni zapisa, ali na
poleđini je otkrio ugravirani prizor ptice na paru prekriženih ključeva.
– Obiteljski grb? – nagađao sam naglas.
– Genijalno, Watsone. Upravo to i ja mislim. A nadajmo se da će nas
moja enciklopedija dalje prosvijetliti.
I doista, našli smo da su gavran i dva ključa grb obitelji Ravenshaw,
jedne od najstarijih u zemlji; njihov se plemićki dvorac nalazi tik do sela
Coin St Aldwyn u Gloucestershireu. Lord Ravenshaw, istaknuti ministar
vanjskih poslova u sadašnjoj vladi, nedavno je umro, u dobi od osamdeset
dvije godine. Njegov sin Alec pl. Ravenshaw, jedini nasljednik, baštinio je i
plemićki naslov i obiteljsko imanje. Nisam baš bio oduševljen kad je Holmes
insistirao da odmah pođemo onamo, ali i predobro sam poznavao njegov
značaj, osobito nemir koji je bio njegov nerazdvojni dio. Nisam se ni pokušao
usprotiviti. Niti mi je, da budem iskren, palo na um da ostanem kod kuće.
Kad bolje razmislim, ja sam jednako predano obavljao svoju dužnost biografa
kao što je on obavljao svoja razna istraživanja. Možda smo se zato tako dobro
slagali.
Imao sam taman toliko vremena da spakiram onih nekoliko stvari
neophodnih za noćenje izvan kuće, pa kad se spustio mrak, već smo sjedili u
jednom ugodnom konačištu i blagovali janjeći but s umakom od metvice uz
pola litra posve pristojna clareta. Ne sjećam se više o čemu smo za večerom
razgovarali. Holmes je htio čuti nešto o mojim profesionalnim iskustvima i
mislim da sam mu pričao o Mečnikovljevu27 zanimljivom radu na teoriji
stanica. Holmes se oduvijek silno zanimao za stvari koje su imale veze s
medicinom ili znanošću, iako je, kao što sam napisao na jednom drugom
mjestu, veoma pazio da si ne preoptereti mozak informacijama koje, po
njegovu mišljenju, ničemu ne služe. Jao onomu tko bi s njim pokušao
zapodjenuti razgovor o politici ili o filozofiji. I desetogodišnje dijete znalo je
o tome više od njega. Ovo ipak mogu reći o toj večeri: ni u jednom trenutku
nismo razgovarali o poslu koji nas je ovamo doveo i, premda smo vrijeme
proveli u ugodnu druženju u kojemu smo nas dvojica tako često znali uživati,
bilo mi je jasno da taj razgovor namjerno izbjegava. Duboko u sebi i dalje je
osjećao nelagodu. Morila ga je Rossova smrt i nije mu dala mira.
Još prije doručka Holmes je poslao svoju posjetnicu u dvorac
Ravenshaw i zatražio prijem; odgovor je brzo stigao. Lord Ravenshaw ima,
doduše, nekakva posla, ali rado će nas primiti u deset sati. Stigli smo onamo
dok je ura na mjesnoj crkvi otkucavala deset sati i prilazom se uputili prema
ljupkom elizabetinskom dvorcu od žutog vapnenca okruženu livadama što su
blistale od jutarnjega mraza. Naš prijatelj gavran s dva ključa pojavio se u
kamenu pokraj glavnih ogradnih vrata i ponovo na nadvoju iznad ulaza u
zgradu. Došli smo pješice, bila je to kratka i ugodna šetnja od konačišta, ali
kad smo se približili, vidjeli smo da pred vratima stoji kočija; uto je iz kuće
žurnim korakom izišao jedan muškarac, popeo se unutra i zalupio vrata za
sobom. Kočijaš je ošinuo konje i u sljedećem je trenutku kočija uz štropot
projurila mimo nas. Ali muškarca sam ipak uspio prepoznati.
– Holmese – rekoh – ja tog čovjeka poznajem!
– Tako je, Watsone. To je bio gospodin Tobias Finch, zar ne? Stariji
partner u galeriji Carstairs i Finch u Albemarle Streetu. Vrlo neobična
slučajnost, ne mislite li?
– Meni to svakako izgleda veoma čudno.
– Možda bismo našoj temi trebali pristupiti sa stanovitim obzirom. Ako
je lord Ravenshaw u takvoj situaciji te je prinuđen prodavati dio svoje
obiteljske imovine...
– Možda kupuje.
– I to je moguće.
Pozvonili smo; otvorio nam je lakaj i odveo nas u salon odista
veličanstvenih proporcija. Zidovi dijelom obloženi drvenom oplatom nad
kojom vise obiteljski portreti, strop tako visok te se nijedan posjetitelj ne bi
usudio podići glas od straha da ne izazove jeku. Prozori s pregradnim
stupovima gledaju na ružičnjak iza kojega se prostire lovište. Nekoliko
stolica i naslonjača bilo je postavljeno oko masivna kamenoga kamina –
uklesan u kameni nadboj, tu je opet gavran – u kojemu su svježe cjepanice
pucketale na vatri. Pred kaminom je stajao lord Ravenshaw i grijao ruke.
Mene se na prvi pogled baš i nije ugodno dojmio. Imao je srebrnastu kosu,
začešljanu s čela, i rumeno, neprivlačno lice. Oči su mu bile izrazito buljave,
pa sam pomislio kako bi tomu mogao biti razlog nekakav poremećaj rada
štitnjače. Bio je u jahaćem kaputiću i kožnatim čizmama, pod rukom je držao
bič. Još se nismo ni dospjeli predstaviti, a već se činilo kao da mu se nekamo
silno žuri.
– Gospodin Sherlock Holmes. Da, da. Čuo sam, mislim, za vas.
Detektiv? Ne mogu zamisliti u kakvim bismo okolnostima vi i ja mogli imati
neki zajednički interes.
– Imam ovdje nešto za što vjerujem da bi moglo pripadati vama, lorde
Ravenshaw.
Nije nam ponudio da sjednemo. Holmes izvadi onaj džepni sat i predade
domaćinu.
Ravenshaw ga uze. Časak-dva vagao ga je u ruci kao da nije siguran je li
uopće njegov. Polako mu je sinulo da ga prepoznaje. Nije mu bilo jasno kako
je Holmes došao do njega. No unatoč svemu bilo mu je drago što mu je
vraćen. Nije rekao ni riječi, ali sve te emocije vidjele su mu se na licu, pa sam
ih čak i ja lako pročitao.
 – Pa, veoma sam vam zahvalan – oglasi se naposljetku. – Ovaj mi je sat
draga uspomena. Dobio sam ga od sestre. Nisam mislio da ću ga ikada više
ugledati.
– Rado bih doznao kako ste ga izgubili, lorde Ravenshaw.
– Mogu vam točno reći, gospodine Holmes. Dogodilo se to ljetos u
Londonu; otišao sam onamo na jednu operu.
– Možete li se sjetiti mjeseca?
– Bio je lipanj. Dok sam izlazio iz kočije, neki se ulični deran zaletio u
mene. Nije mu moglo biti više od dvanaest-trinaest godina. Taj sam incident
isti čas zaboravio, ali u pauzi opere htio sam vidjeti koliko je sati i, naravno,
otkrio da sam okraden.
– Sat je lijep i za vas očito ima veliku vrijednost. Jeste li krađu prijavili
policiji?
– Nije mi posve jasna svrha ovoga ispitivanja, gospodine Holmes.
Usput, veoma sam iznenađen što se čovjek vaše reputacije uopće pomučio da
iz Londona dođe čak ovamo eda bi vratio sat. Pretpostavljam da se nadate
nagradi?
– Nipošto. Ovaj je sat dio šire istrage, pa sam se ponadao da ćete mi
moći pomoći.
– Tja, čini se da vas moram razočarati. Više od ovoga ne znam. A krađu
nisam prijavio, svjestan da takvih lopova i propalica ima na svakome uglu i
da tu policija može malo učiniti, pa čemu onda zaludu trošiti njihovo
vrijeme? Veoma sam vam zahvalan što ste mi ga vratili, gospodine Holmes, i
rado ću vam nadoknaditi putne troškove i izgubljeno vrijeme. Ali što se
ostaloga tiče, mislim da ću vam sada morati zaželjeti ugodan dan.
– Imam još samo jedno, posljednje pitanje, lorde Ravenshaw – Holmes
će posve smireno. – Dok smo mi dolazili, jedan je muškarac upravo odlazio.
Nažalost, mimoišli smo se. Pitam se jesam li dobro vidio, je li to doista bio
moj dobar prijatelj, gospodin Tobias Finch?
– Vaš prijatelj? – Kao što je Holmes i slutio, lord Ravenshaw nije bio
osobito oduševljen što smo ga zatekli u društvu trgovca slikama.
– Poznanik.
– No da, kad već pitate, jest, to je bio on. Ne volim razgovarati o svojim
obiteljskim stvarima, gospodine Holmes, ali zašto to ne biste znali: moj je
otac imao očajan ukus kad je riječ o umjetnosti i ja se kanim riješiti barem
dijela njegove zbirke. Razgovarao sam s nekoliko galerija u Londonu.
Carstairs i Finch je najdiskretnija.
– A je li vam gospodin Finch ikada spomenuo Kuću svile?
Holmes je postavio svoje pitanje, a dubok muk koji je nato zavladao
poklopio se s iznenadnim pucketanjem cjepanice u kaminu, što je gotovo
zazvučalo kao interpunkcija.
– Gospodine Holmes, rekli ste da imate samo jedno pitanje; ovo je već
drugo i meni je sad dosta vaše drskosti. Želite li da pozovem slugu ili ćete
izići sami?
– Bilo mi je veoma drago što sam vas upoznao, lorde Ravenshaw.
– Ja sam vam zahvalan što ste mi vratili sat, gospodine Holmes.
A ja sam pak bio sretan kad sam izišao iz te prostorije, jer sam se
osjećao kao u klopci, okružen tolikim bogatstvom i povlaštenosti. Kad smo
došli do puta i krenuli prema glavnom ulazu, Holmes se zadovoljno
nasmijulji.
– Pa, Watsone, evo vam nove zagonetke.
– Držao se veoma neprijateljski, Holmese.
– Govorim o krađi sata. Ako je bio ukraden u lipnju, Ross za to nije
mogao biti odgovoran: on se u to vrijeme, koliko nam je poznato, nalazio u
Odgojnom zavodu za dječake Chorley Grange. Johnson, međutim, tvrdi da je
bio založen prije nekoliko tjedana, dakle u listopadu. Što se, dakle, događalo
sa satom u ta četiri mjeseca? Ako ga je ukrao Ross, zašto ga je tako dugo
držao kod sebe?
Već smo gotovo bili na glavnom ulazu kad nam iznad glave iznenada
preleti crna ptica, ne gavran, nego vrana. Dok sam ju pratio pogledom, nešto
me natjera da se osvrnem i pogledam prema dvorcu. A ondje na prozoru
stajao je lord Ravenshaw i gledao za nama. Bio se podbočio, a okrugle,
izbuljene oči zurile su u nas. Možda se i varam, jer bili smo već prilično
daleko, no lice mu je, činilo mi se, bilo puno mržnje.
 9.

Upozorenje

– Nema nam druge – zaključi Holmes, razdraženo uzdahnuvši.

– Morat ćemo posjetiti Mycrofta.
Prvi put susreo sam Mycrofta Holmesa kad je zatražio našu pomoć za
jednog svoga susjeda, tumača za grčki jezik28 koji se bio spetljao s dvojicom
opakih kriminalaca. Do toga trenutka nisam imao pojma da Holmes ima
sedam godina starijeg brata. Dapače, o njemu nikada nisam razmišljao kao o
nekome tko uopće ima obitelj. Može se činiti čudnim što čovjek kojega bih s
pravom mogao zvati svojim najboljim prijateljem i u čijem sam društvu
proveo stotine i stotine sati, nikad nije spomenuo ni svoje djetinjstvo, ni svoje
roditelje, ni mjesto gdje je rođen, ni bilo što povezano s njegovim životom
prije Baker Streeta. Ali takav je on, naravno, bio po prirodi. Nikada nije
slavio rođendan i tek sam iz njegove osmrtnice doznao taj datum. Samo mi je
jednom spomenuo da su mu preci bili zemljoposjednici i da je jedan njegov
rođak bio prilično poznat slikar, ali uglavnom se najradije pravio kao da
njegova obitelj nije ni postojala i kao da se genijalan stvor poput njega sam i
bez ičije pomoći pojavio na svjetskoj pozornici.
Kad sam prvi put čuo da Holmes ima brata, to ga je u mojim očima
učinilo nekako čovječnijim – to jest, sve dok toga brata nisam upoznao.
Mycroft je u mnogočemu bio jednako čudan kao i on: neoženjen, usamljenik,
živio je u nekom malom svijetu koji je sâm stvorio. Taj se uglavnom svodio
na klub Diogenes u Pall Mallu gdje ste ga mogli naći svaki dan između
petnaest do pet poslijepodne i osam sati navečer. Vjerujem da mu je i stan bio
negdje u blizini. Klub Diogenes, kao što je opće poznato, okuplja
najnedruželjubivije i klupskom druženju najnesklonije muškarce u gradu.
Nitko od njih ni s kim nikad ne razgovara. Zapravo, razgovor uopće nije
dopušten, osim u Sobi za goste, a ni ondje, ako ćemo pravo, nije vladala
bogzna kakva razgovorljivost. Sjećam se da sam u nekim novinama pročitao
kako je portir koji je jednom članu zaželio dobru večer bio smjesta otpušten.
Blagovaonica je bila topla i gostoljubiva poput one u trapističkom samostanu,
premda je hrana bila ipak nešto bolja, budući da je klub unajmio relativno
poznatoga francuskog kuhara. Mycroft je očito uživao u hrani, što se na
njegovoj izrazito krupnoj pojavi i vidjelo. Još uvijek mi je pred očima: sjedi
zaglavljen u naslonjaču s čašom konjaka u jednoj i cigarom u drugoj ruci.
Susret s njim uvijek bi me pomalo zbunio jer sam kod njega na trenutke
mogao prepoznati neke crte svoga prijatelja: iste svijetlosive oči, isti oštar
pogled, a te su se crte, prenesene na to pokretno brdo mesa, doimale nekako
neumjesno. Onda bi Mycroft okrenuo glavu i preda mnom bi se našao
neznanac, od onih koji vas na neki način upozoravaju da se držite podalje.
Kadšto sam se pitao kakvi su njih dvojica bili kao dječaci. Jesu li se jedan s
drugim tukli, jesu li zajedno čitali, jesu li zajedno nabijali loptu? To je bilo
nemoguće zamisliti, jer su obojica odrasla u ljude koji bi željeli da mislite
kako oni nikada nisu bili djeca.
Kad mi je Holmes prvi put opisao Mycrofta, rekao je da je on revizor i
da radi za nekoliko vladinih ministarstava. No zapravo je to bilo samo
dijelom istinito, jer poslije sam doznao da mu je brat mnogo važnija i mnogo
utjecajnija osoba. Govorim, naravno, o slučaju kad su nacrti za izgradnju
tajne podmornice tipa Bruce-Partington bili ukradeni iz Ministarstva
pomorstva29. Upravo je Mycroft bio zadužen da ih pronađe i vrati, i tek mi je
tada Holmes priznao da je Mycroft ključna figura u vladinim krugovima,
ljudski trezor u kojemu su pohranjeni najtajniji podaci, čovjek čije savjete
traži svako ministarstvo kad želi nešto doznati. Holmes je bio uvjeren kako
bi, da je odlučio biti detektiv, Mycroft bio ravan njemu ili čak, nisam mogao
vjerovati da to od njega čujem, i bolji od njega. Ali Mycroft Holmes patio je
od jedne rijetke karakterne mane. Kod njega je indolentnost bila usađena tako
duboko te ne bi bio sposoban riješiti ikoji zločin, jednostavno zato što se nije
bio kadar za nj zainteresirati. Uzgred, on je još živ. Posljednje što sam čuo
jest da je dobio plemićku titulu i da je rektor jednoga veoma ugledna
sveučilišta, no u međuvremenu se već povukao u mirovinu.
– Je li u Londonu? – upitah Holmesa.
– Rijetko je bilo gdje drugdje. Javit ću mu da namjeravamo posjetiti
njegov klub.
 Diogenes je jedan od manjih klubova u Pall Mallu, sagrađen u veoma
kićenu gotičkom stilu, nalik venecijanskim palačama, s mnoštvom
nadsvođenih prozora i balustrada. Zbog toga je unutrašnjost djelovala
prilično mračno. Ulazna vrata vodila su u prostran atrij koji je na samom vrhu
zgrade bio natkriven staklenom kupolom, no arhitekt je taj prostor zatrpao s
previše galerija, stupova i stubišta, i veoma se malo svjetla uspijevalo kroz
sve to probiti. Posjetiteljima je pristup bio ograničen na prizemlje. Pravila su
dopuštala da dva dana u tjednu, u pratnji nekoga člana, mogu doći i u
blagovaonicu na katu, ali u ovih sedamdeset godina otkako je klub osnovan,
to se još nije dogodilo. Mycroft nas je, kao i obično, primio u Sobi za goste, s
hrastovim policama savijenima pod teretom mnogih knjiga, raznim
mramornim poprsjima i zaobljenim erkerima koji gledaju na Pall Mall. Tu
nad kaminom visi i kraljičin portret što ga je, prema predaji, naslikao neki
član kluba i uvrijedio ju postavivši kraj nje psa lutalicu i krumpir, premda ja
simboliku nijednoga nikad nisam uspio shvatiti.
– Dragi moj Sherlock! – uskliknu Mycroft dok je teško se gegajući
ulazio u sobu. – Kako si? U posljednje si vrijeme očigledno smršavio. Ali
drago mi je što vidim da si opet onaj stari.
– A ti si se oporavio od gripe.
– Veoma blage. S uživanjem sam pročitao tvoju raspravu o tetovažama.
Koju si, očito, napisao u noćnim satima. Patiš li od nesanice?
– To je ljeto bilo neugodno vruće. Nisi mi rekao da si kupio papigu.
– Nisam ju kupio, Sherlock. Posudio. Doktore Watson, drago mi je.
Premda gotovo tjedan dana niste vidjeli svoju suprugu, nadam se da je ona
dobro. Upravo ste se vratili iz Gloucestershirea.
– A ti iz Francuske.
– Gospođa Hudson je izbivala?
– Vratila se prošli tjedan. Ti imaš novu kuharicu.
– Stara me napustila.
– Zbog papige.
– Uvijek je bila preosjetljiva.
Ovaj se dijalog odvijao tako brzo te sam se osjećao kao da gledam
teniski meč, glava mi se okretala čas prema jednomu, čas prema drugomu.
Mycroft nas je pozvao da sjednemo na sofu, a svoju je tjelesinu smjestio na
šezlong.
– Veoma me ražalostilo kad sam čuo za smrt tog dječaka, Rossa – rekao
je odjednom posve ozbiljno. – Sherlock, ti dobro znaš da sam te odgovarao
od toga da se služiš tom djecom s ulice. Nadam se da ga nisi ti naveo na krivi
put.
– Prerano je išta tvrditi sa sigurnošću. Pročitao si novinske izvještaje?
– Naravno. Lestrade vodi istragu. Nije on tako loš čovjek. Ipak, ta stvar
s bijelom vrpcom. To me veoma zabrinulo. Rekao bih da je ona, kao i veoma
bolan i spor način na koji je umro, trebala poslužiti kao upozorenje. Ti bi si
sada trebao postaviti ono najvažnije pitanje: je li ono samo općenito, ili je pak
upućeno tebi.
– Meni je netko prije sedam tjedana poslao komadić bijele vrpce. –
Holmes, koji je omotnicu imao sa sobom, sada ju izvadi i pruži bratu da ju
pregleda.
– Sama omotnica ne govori mnogo – reče ovaj. – Ugurana je na brzinu u
tvoj poštanski sandučić, to se vidi po rubu koji je iskrzan. Ime je napisao
dešnjak, obrazovan muškarac. – Izvadio je vrpcu iz omotnice. – Ovo je
indijska svila. To si zacijelo i sâm primijetio. Bila je izložena suncu, jer
tkanje je stanjeno. Dugačka je točno dvadeset tri centimetra, što je
zanimljivo. Kupljena je kod kitničarke i zatim prerezana na dva jednaka
dijela, jer dok je jedan kraj prerezan oštrim krojačkim škarama, drugi je
grubo prerezan običnim nožem. Ne mogu ovomu ništa više dodati, Sherlock.
– Niti sam to od tebe, brate Mycrofte, očekivao. Pitao sam se, međutim,
bi li mi možda mogao reći što to znači. Jesi li čuo za neko mjesto ili neku
organizaciju po imenu Kuća svile?
Mycroft odmahnu glavom. – Ime mi ne znači ništa. Zvuči kao da je riječ
o nekom dućanu. Zapravo, kad bolje razmislim, kao da se sjećam neke
krojačke radnje za gospodu u Edinburghu koja se tako zvala. Je li moguće da
je vrpca kupljena ondje?
– Čini se malo vjerojatnim, s obzirom na okolnosti. Prvi put ju je pred
nama spomenula djevojka koja je vjerojatno cijeli život provela u Londonu.
Utjerala joj je takav strah u kosti te je nožem nasrnula na našega doktora
Watsona i ranila ga u prsa.
 – Moj Bože!
– Spomenuo sam ju i lordu Ravenshawu...
– Sinu bivšeg ministra vanjskih poslova?
– Upravo njemu. Reagirao je krajnje uznemireno, tako sam zaključio,
premda je dao sve od sebe da to ne pokaže.
– Dobro, mogu se o tome malo raspitati, tebi za volju, Sherlock. Bi li ti
bilo nezgodno da me posjetiš sutra u ovo vrijeme? U međuvremenu ću ovo
zadržati. – Bijela vrpca nestade u njegovoj bucmastoj šaci.
Ali na rezultate Mycroftova raspitivanja nismo trebali čekati dvadeset
četiri sata. Sljedećega jutra oko deset sati pred kućom se začuo štropot
kotača, pa je Holmes, koji se baš našao kraj prozora, virnuo na ulicu.
– To je Mycroft! – uskliknu.
Priđoh i ja prozoru taman na vrijeme da vidim kako njegovu bratu
pomažu da iziđe iz landauera. Odmah mi je bilo jasno da je riječ o posve
iznimnu događaju, jer Mycroft nas nikad prije toga nije posjetio u Baker
Streetu, a i nakon toga samo još jedanput. Sâm je Holmes zašutio, a lice mu
je poprimilo veoma sumoran izraz, po čemu sam zaključio da su se u naš
slučaj očito umiješale neke mračne sile, jer jedino su one mogle prouzročiti
čin toliko značajan. Morali smo malko pričekati dok nam se Mycroft nije
pridružio. Stubište je bilo usko i strmo, dvostruko neprikladno za čovjeka
tako krupne građe. Napokon se ipak pojavio na vratima, bacio jedan pogled
oko sebe i spustio se u najbliži naslonjač.
– Ovdje živite? – upita.
Holmes kimnu potvrdno.
– Upravo sam si tako zamišljao. Čak i položaj kamina; ti sjediš na
desnoj, a tvoj prijatelj na lijevoj strani, naravno. Čudno je, zar ne, kako
upadamo u sheme, kako nam diktira prostor što nas okružuje.
– Mogu li te ponuditi čajem?
– Ne, Sherlock. Ne namjeravam se zadržavati. – Tu Mycroft izvuče
omotnicu i pruži mu. – Ovo je tvoje. Vraćam ti ju uz savjet koji ćeš, toplo se
nadam, prihvatiti.
– Nastavi, molim najljepše.
– Nemam odgovor na tvoje pitanje. Nemam pojma što bi ta Kuća svile
mogla biti ni gdje se ona nalazi. Vjeruj mi kad kažem da bih volio da nije
tako, jer ti bi tada možda imao više razloga prihvatiti ono što ću ti reći. Ovu
istragu moraš smjesta obustaviti. Ne smiješ dalje istraživati. Zaboravi Kuću
svile, Sherlock. Nikad više nemoj ju spominjati.
– Znaš da to ne mogu učiniti.
– Znam kakav si. To je razlog što sam prešao cijeli London i osobno
došao k tebi. Palo mi je na pamet kako bi moj pokušaj da te odgovorim
mogao dovesti do toga da to pretvoriš u osobni križarski pohod i ponadao
sam se da će moj dolazak ovamo naglasiti ozbiljnost onoga što kažem.
Mogao sam pričekati do večeras i onda ti reći da me moje raspitivanje nije
nikamo odvelo i pustiti te da dalje s tim nastaviš. Ali nisam to mogao učiniti
jer se bojim da se i ti i doktor Watson izlažete velikoj opasnosti. Dopusti da ti
objasnim što se događalo od našeg sastanka u klubu Diogenes. Obratio sam
se nekim ljudima iz stanovitih vladinih resora s kojima sam dobar. Tada sam
pretpostavljao da ta Kuća svile sigurno ima veze s nekom zločinačkom
urotom i samo sam htio doznati istražuje li ju tko iz policije ili iz
obavještajnih službi. Ljudi s kojima sam razgovarao nisu mi mogli pomoći.
Tako su barem rekli. –
– Ono što se potom dogodilo za mene je, međutim, bilo veoma
neugodno iznenađenje. Kad sam jutros izišao iz svoga stana, pred vratima me
čekala kočija koja me odvezla u Whitehall; ondje me dočekao čovjek kojega
ne mogu imenovati, ali njegovo ti ime nije nepoznato, i koji je blizak
suradnik samoga premijera. Trebao bih još dodati da je to osoba koju dobro
poznajem i u čiju mudrost i moć prosudbe nipošto ne sumnjam. Nije bio
nimalo oduševljen što me vidi i prešao je odmah na stvar, pitajući zašto se
raspitujem o Kući svile i što mi to znači. Držao se, moram ti reći, iznimno
neprijateljski, pa sam morao dobro razmisliti prije nego što ću odgovoriti.
Odmah sam odlučio da tvoje ime ne spominjem; u protivnome ti danas
možda ne bih bio ja zakucao na vrata. Sve u svemu, doduše, to možda ne bi
ništa značilo, jer moj je odnos s tobom svima poznat i možda si ionako već
pod sumnjom. U svakom slučaju, rekao sam mu samo da mi ju je jedan od
mojih doušnika spomenuo u vezi s jednim ubojstvom u Bermondseyu, te da
mi je zagolicala znatiželju. Tražio je da mu kažem ime tog doušnika i ja sam
nešto izmislio, pokušavajući ostaviti dojam da je riječ o banalnom slučaju te
da je moje prvotno raspitivanje bilo posve usputno. –
– Činilo se da ga je to malo umirilo, premda je i dalje veoma oprezno
vagao svaku riječ. Rekao mi je da je Kuća svile doista pod policijskom
istragom, pa je to razlog što je moje iznenadno zanimanje za nju bilo
preneseno njemu. Ta je istraga u osjetljivoj fazi, te bi svako miješanje izvana
moglo prouzročiti neizrecivu štetu. Uvjeren sam da nijedna njegova riječ nije
bila istinita, ali pravio sam se da sam to primio na znanje i izrazio sam
žaljenje što je moje posve slučajno raspitivanje izazvalo toliku buru.
Razgovarali smo još nekoliko minuta i, nakon što smo razmijenili nekoliko
ljubaznih fraza i nakon što sam se još jednom ispričao što sam gospodinu
oduzeo dragocjeno vrijeme, ja sam se oprostio i otišao. Ali poanta je, dragi
moj Sherlock, u tome što političari toga ranga umiju mnogo toga reći, a
pritom odaju veoma malo; gospodin o kojem je riječ uspio mi je dati do
znanja ovo što ti pokušavam prenijeti. Moraš se toga ostaviti! Smrt dječaka s
ulice, koliko god tragična, u usporedbi sa širom slikom posve je nevažna. Što
god ona bila, Kuća svile je stvar od državne važnosti. Naša je vlada toga
svjesna i bavi se time, a ti nemaš pojma koliku bi štetu mogao učiniti i kakav
skandal prouzročiti budeš li se i dalje u to miješao. Jesi li me razumio?
– Nisi mogao biti jasniji.
– I hoćeš li uzeti u obzir to što sam rekao?
Holmes posegnu za cigaretom. Držao ju je neko vrijeme u ruci kao da
razmišlja bi li ju upalio ili ne bi.
– Ne mogu ti to obećati – reče napokon. – Budući da se osjećam
odgovornim za smrt toga djeteta, smatram da mi je obveza učiniti sve da
njegova ubojicu, ili ubojice, dovedem pred lice pravde. Njegov je zadatak bio
samo promatrati jednoga muškarca u hotelu.
Ali ako se zbog toga ne znajući umiješao u neku širu urotu, onda se
bojim da mi nema druge nego da stvar izvedem na čistac.
– Slutio sam da ćeš to reći, Sherlock, i to ti najvjerojatnije služi na čast.
Ali dopusti da kažem još ovo. – Tu se Mycroft digao iz naslonjača. Žurio se
da što prije ode. – Ako odbaciš moj savjet i nastaviš istraživati, te ako te to
dovede u životnu opasnost, što mislim da bi se moglo dogoditi, ne možeš se
više obratiti meni, jer ja ti nikako neću moći pomoći. Već to što sam se
izložio postavljajući pitanja u tvoje ime, znači da su mi ruke odsada vezane.
Istodobno te još jednom usrdno molim da dobro razmisliš. Ovo nije jedna od
tvojih zagonetkica kojima se bavi redarstveni sud. Ako razljutiš krive ljude,
mogao bi to biti kraj tvoje karijere... ili nešto još gore.
 Nije se tu više imalo što reći. Oba su to brata shvatila. Mycroft se lagano
naklonio i izišao. Holmes se nagnuo nad napravu za soda-vodu i pripalio
cigaretu.
– Dakle, Watsone! – uskliknu. – Što vi o ovome mislite?
– Toplo se nadam da ćete razmisliti o onome što je Mycroft imao za reći
– odvažih se kazati.
– Već sam razmislio.
– Toga sam se i bojao.
Holmes se nasmija. – Predobro me poznajete, stari moj. A sada vas
moram napustiti. Imam nešto obaviti i moram požuriti želim li uhvatiti
večernje izdanje.
Izjurio je iz stana, ostavljajući me sama s mojim zlim slutnjama. Vratio
se u vrijeme ručka, ali nije jeo, što je bio siguran znak da je njegova istraga
krenula smjerom koji ga posve zaokuplja. Toliko sam ga već puta vidio u tom
stanju. Podsjećao me na lovačkog psa koji je naišao na svjež trag, pa baš kao
što se ta životinja svim svojim bićem usredotočuje na tu jednu jedinu
aktivnosti, tako je i on znao dopustiti da ga neki događaj toliko zaokupi te bi i
najosnovnije ljudske potrebe – hrana, voda i san – bivale zapostavljene.
Dolazak večernjih novina otkrio mi je što je učinio. Stavio je oglas u rubriku
osobnih oglasa.

Nagrada: 20 funta. – Informacije vezane uz Kuću svile.

Tretirat će se kao najstrože povjerljive. Javiti se na adresu
Baker Street 221b.

– Holmese, zaboga! – uzviknuh. – Učinili ste upravo suprotno od onoga

što vam je brat savjetovao. Ako ste već namjeravali nastaviti s istraživanjem,
a mogu razumjeti da to želite, mogli ste to barem činiti diskretno.
– Diskretnost nam neće pomoći, Watsone. Vrijeme je da preuzmemo
inicijativu. Mycroft živi u svijetu ljudi što se došaptavaju po zamračenim
sobama. Pogledajmo, dakle, kako oni reagiraju na malo provokacije.
– Mislite da će se netko javiti?
 – Vrijeme će pokazati. Ali barem smo na ovaj slučaj stavili svoj potpis;
pa makar od toga ništa ne bilo, neće biti veće štete.
To su bile njegove riječi. Ali Holmes nije imao pojma ni s kakvim se
ljudima upušta, ni što su oni sve spremni učiniti ne bi li sebe zaštitili. Upao je
u pravu otrovnu baruštinu opačina, a zlo, u najgorem smislu te riječi, ionako
nas je i prebrzo imalo zadesiti.
 10.

Bluegate Fields

– Aha, Watsone! Na našu udicu, akoprem bačenu u nepoznate vode, kanda se

ipak nešto uhvatilo.
Tako je zborio Holmes nekoliko jutara poslije, stojeći u našem erkeru
ruku duboko zarivenih u džepove kućnog haljetka. Odmah sam mu se
pridružio kod prozora i pogledao dolje na Baker Street, na mnoštvo ljudi što
se onuda kretalo.
– Na koga mislite? – upitah.
– Zar ga ne vidite?
– Vidim mnogo njih.
– Točno. Ali po ovoj hladnoći malo njih se želi dulje zadržavati na
jednome mjestu. A ondje je jedan muškarac koji upravo to čini. Eno ga!
Gleda u našem smjeru.
Muškarac o kojem je riječ imao je na sebi kaput, šal oko vrata i crni
pusteni klobuk široka oboda a ruke je ugurao pod pazuho, tako da, osim
činjenice da jest muškarac te da doista izgleda kao da je pustio korijenje na
jednome mjestu ne znajući bi li otišao ili ostao, od njega sam malo mogao
vidjeti, svakako premalo za iole precizniji opis.
– Mislite da je tu zbog našeg oglasa? – upitah.
– Ovo je već drugi put što prolazi kraj naših ulaznih vrata – odvrati
Holmes. – Prvi put sam ga uočio prije petnaest minuta dok je hodao iz smjera
podzemne željeznice. Onda se vratio i otad se jedva pomaknuo s mjesta. Želi
se uvjeriti da ga nitko ne prati. Napokon, ipak se odlučio! – Dok smo ga
promatrali, držeći se podalje od prozora eda nas ne bi vidio, muškarac je
prešao cestu. – Začas će biti ovdje – zaključi Holmes, vraćajući se u svoj
naslonjač.
I doista, vrata se otvore i gđa Hudson uvede našega posjetitelja koji se,
odloživši klobuk, šal i kaput, pred nama pojavio kao mlad čovjek neobična
izgleda čiji su lice i fizički izgled bili u takvoj suprotnosti te sam bio uvjeren
da će i samome Holmesu biti teško stvoriti o njemu precizan sud. Kažem da
je bio mlad – nije mu moglo biti više od trideset godina – i bio je građen
poput profesionalnog hrvača, no kosa mu je bila prorijeđena, ten sivkast a
usne ispucane, zbog čega se doimao mnogo starijim. Odjeća mu je bila skupa
i pomodnoga kroja, ali pritom prljava. Kao da ga je to što je ovdje činilo
nervoznim, a ipak nas je promatrao s nekim neotesanim, gotovo agresivnim
samopouzdanjem. Stajao sam i čekao da progovori, jer sve dotad neću biti
siguran nalazi li se preda mnom aristokrat ili vucibatina najniže vrste.
– Izvolite sjesti – ponudi mu Holmes, djelujući krajnje ljubazno. –
Stajali ste vani dulje vrijeme i bilo bi mi jako žao ako ste se prehladili. Želite
li malo toplog čaja?
– Radije bih gutljaj ruma – odvrati ovaj.
– Ruma nemamo. Možda malo konjaka? – Holmes mi kimnu, pa sam
natočio pristojnu količinu i pružio mu čašu.
Muškarac ju je ispio nadušak. Odmah mu se u lice vratilo malo boje i
onda je sjeo.
– Hvala vam. – Glas mu je bio promukao, ali se čulo da je obrazovan. –
Došao sam radi nagrade. Nisam trebao. Ljudi s kojima poslujem zaklali bi me
kad bi znali da sam ovdje, ali treba mi taj novac, i to je to. Dvadeset funta
udaljit će demone na dulje vrijeme, a za to se isplati riskirati glavu. Imate li
ga ovdje?
– Dobit ćete novac kad mi dobijemo informacije – odgovori Holmes. –
Ja sam Sherlock Holmes. A vi ste...?
– Možete me zvati Henderson, što nije moje pravo ime, ali poslužit će za
ovu prigodu. Znate, gospodine Holmes, ja moram biti jako oprezan. Dali ste
oglas da tražite informacije o Kući svile; od toga trenutka na ovu se kuću
vjerojatno budno motri. Svatko tko dolazi i svatko tko odlazi bit će
primijećen, a moglo bi se lako dogoditi da od vas jednoga dana bude zatražen
i popis svih vaših posjetitelja. Pazio sam da skrijem lice prije nego što sam
prešao vaš prag. Razumjet ćete da isto to moram učiniti i sa svojim
identitetom.
– Ipak ćete nam morati reći nešto o sebi prije nego što se oprostim sa
svojim novcem. Vi ste učitelj, zar ne?
– Po čemu ste to zaključili?
– Na manšetama imate ostatke krede, a vidim vam i mrlju od crvene
tinte na unutrašnjoj strani srednjeg prsta.
Henderson, ako ga moram tako zvati, kratko se nasmiješi, pokazavši
žute, neravne zube.
– Žao mi je što vas moram ispraviti: ja sam zapravo carinski činovnik,
ali točno je da kredu rabim za obilježavanje paketa prije nego što ih istovare i
da brojke u registar upisujem crvenom tintom. Radio sam s carinicima u
Chathamu, ali sam prije dvije godine došao u London. Mislio sam da će
promjena miljea biti dobra za moju karijeru, a zapravo me to gotovo
upropastilo. Što da vam još kažem o sebi? Rođen sam u Hampshireu, moji
roditelji ondje i danas žive. Oženjen sam, ali ženu već dulje vrijeme ne
viđam. Ja sam propalica najgore vrste i premda bih volio da za svoju nesreću
mogu optužiti druge, znam da sam na kraju krajeva za sve sam kriv. Što je još
gore, tu povratka više nema. Za vaših dvadeset funta ja bih prodao i vlastitu
majku, gospodine Holmes. Nema ničega što za novac ne bih učinio.
– A koji je uzrok vašoj propasti, gospodine Henderson?
– Hoćete mi dati još čašicu konjaka? – Natočio sam mu i drugu čašu, ali
ovaj put se u nju nakratko zagledao. – Opij – odgovori on prije nego što će ju
iskapiti. – To je moja tajna. Ovisnik sam o opiju. Isprva sam ga uzimao jer mi
se to sviđalo. Sada bez njega ne mogu živjeti. –
– Evo moje priče. Ostavio sam ženu u Chathamu dok se malo ne snađem
i ne nađem smještaj u Shadwellu kako bih bio bliže novom radnom mjestu.
Poznat vam je taj kraj? Tu žive pomorci, naravno, kao i lučki radnici, Kinezi,
Indijci i crnci. O da, to je šarolika četvrt u kojoj ima dovoljno raznih napasti,
krčmi i plesnih salona, da od svake budale mogu izvući novac. Mogao bih
vam pričati da sam bio usamljen i da mi je nedostajala obitelj. Mogao bih
jednostavno reći da sam bio preglup i da nisam znao što radim. U čemu je
razlika? Prošlo je dvanaest mjeseci otkako sam platio svoj prvi srebrnjak za
malu kuglicu smeđega voska koja se stavlja u nargilu. Kako mi se to tada
činilo jeftinim! Kako sam malo znao o tome! Užitak koji mi je to pružilo bio
je veći od ijednoga koji sam do tada doživio. Kao da dotad nisam uopće
živio. Naravno da sam se vratio. Prvi put nakon mjesec dana, onda nakon
tjedan dana, odjednom je to bilo svaki dan i ubrzo mi se činilo da to mora biti
svakoga sata. Nisam se više mogao usredotočiti na posao, počeo sam raditi
propuste i pobjesnio bih kad su me zbog toga pozivali na red. Pravi prijatelji
su me napustili. Lažni su me pak ohrabrivali da sve više i više pušim. Nije
prošlo dugo, a moji su poslodavci prepoznali moje stanje i zaprijetili mi
otpuštanjem, ali ja za to više ne marim. Potreba za opijem ispunja svaki moj
budni trenutak, čak je i sada prisutna. Već tri dana nisam ništa pušio. Dajte
mi tu nagradu da se mogu opet utopiti u magli zaborava.
Promatrao sam tog čovjeka s užasom i sažaljenjem, ali u njemu kao da
je bilo nečeg što se rugalo mome suosjećanju, kao da je gotovo ponosan na
ono što je postao. Henderson je bolesnik. Njega to polako razara iznutra. I
Holmes se veoma uozbiljio.
– A mjesto gdje nabavljate tu drogu... je li to Kuća svile? – upita.
Henderson se glasno nasmija.
– Zar zbilja mislite da bih ja bio toliko uplašen i poduzeo tolike mjere
opreza kad bi Kuća svile bila obična pušionica opija? – uzviknuo je. – Znate
li vi uopće koliko pušionica opija ima u Shadwellu i u Limehousu? Manje,
kažu, nego prije deset godina. Ali još i sada možete stati na bilo koje križanje
i naići ćete na neku od njih kojim god putom krenete. Tu je ona Kod Mota, pa
ona Kod majke Abdullah, te Kod Creera i Kod Yaheea. Čujem da stvar
možete kupiti, ako želite, i u nekim noćnim lokalima u Haymarketu i na
Leiceseter Squareu.
– Što je ona dakle?
– Prvo novac!
Holmes je oklijevao i onda mu pružio četiri novčanice od po pet funta.
Henderson ih je zgrabio i nježno milovao. U očima mu se pojavio mutan sjaj;
ovisnost, ona pritajena zvijer u njemu, ponovo se probudila.
– Što vi mislite, otkuda dolazi opij kojim se opskrbljuju ispostave u
Londonu i Liverpoolu i Portsmouthu i sve ostale u Engleskoj... a i u Škotskoj
i Irskoj? Kamo Creer i Yahee idu kad im se zalihe iscrpe? Gdje je središte te
mreže koja se širi preko cijele zemlje? To je odgovor na vaše pitanje,
gospodine Holmes. Svi oni idu u Kuću svile! Kuća svile je zločinačko
poduzeće koje radi na veliko, a načuo sam – to su samo glasine – da imade
prijatelje na najvišim mjestima, da se njezini dugi pipci pružaju i do ministara
u vladi i policijskih dužnosnika. Mi ovdje govorimo o uvozno-izvoznom
poslu, mogli bismo reći, u kojem se obrću tisuće i tisuće funta godišnje. Opij
dolazi s Istoka. Doprema se u to glavno skladište odakle se, ali po mnogo
većoj cijeni, distribuira dalje.
– Gdje se ona nalazi?
– U Londonu. Ne znam točno gdje.
– Tko ju vodi?
– Ne bih znao reći. Nemam pojma.
– U tom slučaju niste nam bogzna koliko pomogli, gospodine
Henderson. Kako uopće možemo biti sigurni da govorite istinu?
– Jer to mogu dokazati. – Ružno je zakašljao i ja sam se prisjetio da su
ispucane usne i suho grlo simptomi dugotrajna uživanja droge. – Odavno sam
mušterija u lokalu Kod Creera. Uređen je u kineskom stilu s nekoliko
tapiserija i lepeza, ondje ponekad viđam i nekoliko Istočnjaka kako stisnuti
jedan do drugoga leže na podu. Ali čovjek koji to vodi je Englez, baš kao vi i
ja, a tako opaka i nemilosrdna tipa zacijelo ne biste željeli upoznati. Ima crne
oči i glavu nalik mrtvačkoj lubanji. O da, on će vam se, kad imate srebrnjak,
nasmiješiti i nazvati vas prijateljem, no zatražite li od njega uslugu ili ga
pokušate prevariti, on će vas bez predomišljanja dati izbatinati i baciti u jarak
kraj puta. Pa ipak, on i ja se prilično dobro slažemo. Ne pitajte zašto. On kraj
glavne prostorije ima malu kancelariju i ponekad me pozove onamo da
zajedno popušimo; cigaretu, ne opij. On rado sluša priče o životu na
dokovima. E pa, upravo dok sam sjedio s njim, čuo sam prvi put spominjati
Kuću svile. On šalje dječake da mu donesu nove zalihe i da mu po pilanama i
skladištima ugljena pronalaze nove mušterije...
– Dječake? – prekinuh ga. – Jeste li kojeg od njih upoznali? Možda se
jedan od njih zvao Ross?
– Oni nemaju imena i ja s njima nikad ne razgovaram. Ali slušajte što
vam govorim! Prije nekoliko tjedana bio sam ondje i došao je jedan tih
dječaka, očito je kasnio. Creer se napio i bio je loše volje. Zgrabio je dječaka,
udario ga i srušio na pod. „Gdje si bio do sada?” zaurlao je. „U Kući svile”,
odvratio je dječak. „I, što imaš za mene?” Dječak mu je nato predao nekakav
paketić i odvukao se van. –
– „Što je to Kuća svile?“ pitao sam. Tada mi je Creer rekao ovo što sam
ja upravo rekao vama. Da nije bilo viskija on ne bi bio tako govorljiv, a kad
je završio, shvatio je što je učinio i odjednom postao veoma neugodan.
Otvorio je ormarić kraj svoga pisaćeg stola i sljedeće što sam vidio bio je
pištolj koji je on uperio u mene.
„Zašto te to zanima?” urlao je. „Zašto me o tome ispituješ?“
„Uopće me ne zanima”, uvjeravao sam ga, iznenađen i uplašen
istodobno. „Dokono čavrljanje. To je sve.“
„Dokono čavrljanje, je li? Nema tu ničeg dokonog, prijatelju moj. Ako
ikad ikom pisneš jednu jedinu riječ od ovoga što sam upravo rekao, ono što
od tebe ostane pecat će iz Temze udicom. Jesi me razumio? Ako te ja ne
ubijem, oni hoće.” Onda, kao da je malo razmislio, spustio je pištolj i kad je
opet progovorio, ton mu je bio nešto blaži. „Večeras možeš popušiti lulu
besplatno”, rekao je. „Dobra si mušterija. Ti i ja se dobro poznajemo.
Moramo se za tebe brinuti. Zaboravi da sam ti išta rekao i nemoj to više
nikada spominjati. Jesi li me čuo?” –
– I to je bio kraj te priče. Ja sam već gotovo i zaboravio na tu epizodu,
ali onda sam ugledao vaš oglas i, naravno, svega se prisjetio. Uopće ne
dvojim da će on održati riječ. Ali ako tražite Kuću svile, morate krenuti od
njegove kancelarije, jer on vas može onamo odvesti.
– Gdje se nalazi?
– U Bluegate Fieldsu. Sama je zgrada na uglu Milward Streeta; nisko
zdanje s crvenom svjetiljkom iznad ulaza.
– Hoćete li vi večeras biti ondje?
– Ja sam ondje svake večeri i zahvaljujući vašoj darežljivosti još ću ih
mnogo ondje provesti.
– Izlazi li taj Creer ikad iz svoje kancelarije?
– Često. Pušionica je puna ljudi i dima. On izlazi da uhvati malo zraka.
– Onda ćemo se večeras možda vidjeti. Pa ako sve prođe dobro i ja
pronađem ono što tražim, udvostručit ću vam nagradu.
– Nemojte kazati da me poznajete. Nemojte me prepoznati. Nemojte
očekivati pomoć ako stvari pođu po zlu.
– Shvatio sam.
– Neka vam je sa srećom, gospodine Holmes. Želim vam uspjeh... sebe
radi, ne vas radi.
Pričekali smo dok Henderson nije otišao, a onda se Holmes okrenu
prema meni i reče, sijevajući očima:
– Pušionica opija! I to jedna koja posluje s Kućom svile. Watsone, što vi
mislite?
– Sve mi se to, Holmese, nimalo ne sviđa. Ja mislim da biste se trebali
držati podalje od toga.
– Pih! Mislim da se znam brinuti za sebe. – Holmes priđe pisaćem stolu,
otvori jednu ladicu i izvadi pištolj. – Bit ću naoružan.
– U tom slučaju idem s vama.
– Dragi moj Watsone, to nipošto ne mogu dopustiti. Koliko god da sam
vam zahvalan za dobru volju, moram reći da nas dvojica zajedno nikad ne
bismo prošli kao potencijalne mušterije koje u četvrtak navečer lutaju
istočnim Londonom u potrazi za pušionicom opija.
– Bez obzira na sve, ja ipak želim poći. Ostat ću vani, ako želite.
Sigurno ćemo pronaći nešto u blizini. A ako vam ustreba pomoć, jedan
pucanj iz pištolja učas će me dovesti na mjesto događanja. Creer možda ima
još razbijača koji rade za njega. Osim toga, možemo li biti sigurni da nas
Henderson neće izdati?
– U pravu ste. Pa dobro. Gdje je vaš revolver?
– Nisam ga ponio.
– Nije važno. Ja imam još jedan. – Holmes se nasmiješio i vidio sam mu
zadovoljstvo na licu. – Večeras ćemo posjetiti Creerov lokal i vidjeti ono što
ćemo vidjeti.

Te je večeri opet bila magla, najgora toga mjeseca. Bio bih Holmesa pokušao
odgovoriti od posjeta Bluegate Fieldsu da sam mislio kako to ima ikakva
smisla, ali na njegovu sam blijedom licu oštrih crta vidio da se neće dati
odvući od smjera djelovanja kojem se posvetio. Premda nije izričito rekao,
znao sam da ga na to tjera smrt dječaka Rossa. Jer dokle god sebe bude
smatrao makar djelomice odgovornim za ono što se dogodilo, on neće
mirovati i svaku pomisao na vlastitu sigurnost s veseljem će zanemariti.
Nikomu ne mogu, međutim, reći kakve su me sve mračne misli
obuzimale kad nas je fijaker iskrcao kraj pokrajnje uličice u blizini
Limehouse Basina. Magla, gusta i žuta, valjala se ulicama i gušila svaki zvuk.
Činila se podmuklom poput kakve opasne životinje koja se šulja u tami u
potrazi za plijenom, pa dok smo polako napredovali, osjećao sam kao da se
prepuštamo u njezine ralje. Prošli smo kroz tu pokrajnju uličicu ukliještenu
između zidova od cigle natopljenih vlagom i tako visokih te bi, da nije bilo
slabe srebrnaste mjesečine, posve zaklanjali nebo. Isprva je jedini zvuk koji
smo čuli bio odjek naših koraka, no zatim je uličica postala šira pa je do nas
iz raznih smjerova počelo dopirati njištanje konja, dalek štropot parne
lokomotive, šum vode i prodoran plač djeteta koje ne može zaspati, pri čemu
je svaki od tih zvukova na svoj način davao značenje posvemašnjemu mraku
koji nas je okruživao. Hodali smo uz kanal. Neki štakor ili koji drugi stvor
pretrčao je ispred nas, skliznuo preko ruba puta i pljusnuo dolje u crnu vodu.
Negdje je zalajao pas. Prošli smo mimo teglenice privezane uz obalu: tračak
svjetla jedva se probijao kroz zastrta okna, dim je sukljao kroz dimnjake.
Malo dalje se nalazio suhi dok, klupko jedva vidljivih brodova što vise u
zraku poput kostura prethistorijskih životinja i s njih beživotno visi užad i
jedrilje dok čekaju na popravak. Zakrenuli smo za ugao i sve je odjednom
progutala magla što se poput zastora spustila iza nas, pa mi se, kad sam se
ogledao, činilo da izranjam niotkuda. Pred nama također nije bilo ničega, te
da nam je u tom trenutku bilo zakoračiti preko ruba svijeta, ne bismo to znali.
Ali tada smo začuli zvuk klavira na kojem je netko jednim prstom nabadao
nekakvu melodiju. Neka se žena iznenada pojavila pred nama iz magle i ja
ugledah naborano lice pod jezivom šminkom, napadno neukusan šešir i šal od
perja. Zapahnuo me njezin miris, podsjećajući na cvijeće što trune u vazi.
Kratko nam se nasmijala i ponovo nestala. Naposljetku, ravno pred nama,
ugledah svjetla, prozore neke krčme. Odande je dopirala ona glazba.
Krčma se zvala Ruža i kruna. Ime smo uspjeli pročitati tek kad smo se
našli točno ispod cimera. Bilo je to čudno malo zdanje sklepano od opeka što
su ih na okupu držale izukrižane drvene grede, ali koje se i dalje čudno
ljuljalo kao da će se svaki čas srušiti. Nijedan prozor nije bio postavljen kako
valja. Ulazna vrata bila su tako niska te bismo se morali sagnuti da uđemo.
– Stigli smo, Watsone – šapnu Holmes i dobro sam vidio kako mu se
dah smrzava na usnama. – Ono je Milward Street, a mislim da je ono tamo
lokal Kod Creera. – Pokazao je prstom. – Vidite ono crveno svjetlo iznad
ulaza?
 – Holmese, posljednji vas put najusrdnije molim, dopustite da pođem s
vama.
– Ne, ne. Pametnije je da jedan od nas ostane vani, jer ako se pokaže da
me ondje očekuju, bit ćete u boljoj poziciji da mi priskočite upomoć.
– Mislite da vam je Henderson lagao?
– Njegova mi se priča čini u svakom pogledu nevjerojatnom.
– Pa zašto onda, za boga miloga...
– Ne mogu u to biti posve siguran, Watsone, sve dok uđem. Moguće je
da je Henderson govorio istinu. No ako je ovo klopka, namjerno ćemo u nju
zakoračiti da vidimo kamo će nas to odvesti.
Otvorio sam usta da se usprotivim, ali on nastavi:
– Dotakli smo se nečega veoma tajnovitog, dragi prijatelju. Ovo je posve
jedinstven slučaj i nikada nećemo otkriti o čemu se tu doista radi ako nismo
spremni riskirati. Čekajte me ovdje jedan sat. Predložio bih da iskoristite ono
malo udobnosti što je ova krčma može ponuditi. Ako se do tada ne pojavim,
morate me doći potražiti, ali budite veoma oprezni. A ako čujete pucnjavu,
onda dođite odmah.
– Kako god vi kažete, Holmese.
Ali ipak sam s nadasve zlim slutnjama promatrao kako prelazi cestu i
načas se gubi u zagrljaju magle i tame. Pojavio se na drugoj strani ulice
obasjan crvenim svjetlom, u okviru ulaznih vrata. Negdje iz daljine javila se
crkvena ura, otkucala je jedanaest puta. Prije no što će utihnuti prvi otkucaj,
Holmes je već nestao.
Čak i u zimskom ogrtaču bilo je prehladno a da bi se jedan sat prostajalo
vani, a i nelagodno sam se osjećao tako sâm na ulici usred noći, osobito u
ovom kvartu gdje se zna da živi najniži stalež, opaka čeljad i poluzločinci.
Otvorio sam vrata Ruže i krune i našao se u prostoriji koju su nizak šank
načičkan pipama za pivo s drškama od obojenog porculana i dvije police s
poslaganim bocama dijelili na dva dijela. Na moje najveće iznenađenje,
petnaest do dvadeset muškaraca odvažno se suprotstavilo lošem vremenu eda
bi se okupili u ovom skučenom prostoru. Sjedili su natiskani oko stolova,
kartali, pili i pušili. Zrak je bio zagušljiv od dima cigareta i lulâ, a i neugodno
je vonjalo po dimu što se širio iz stare peći od lijevanog željeza u kutu u kojoj
je gorio treset. Osim nekoliko svijeća to je bio jedini izvor svjetla u prostoriji,
ali kanda je postigao upravo suprotan učinak, jer gledajući u crveni sjaj iza
prozorčića od debelog stakla, činilo vam se kao da vatra na neki način u sebe
usisava svjetlost, kao da ju proždire, a potom crni dim i pepeo riga kroz
dimnjak van u noć. Rasklimani klavir stajao je kraj vrata a za njim je sjedila
neka žena i nevoljko udarala po tipkama. Tu sam glazbu maločas čuo vani.
Prišao sam šanku gdje mi je prosijed starac s očima zamućenim od
mrene za nekoliko penija natočio čašu svijetloga piva. Ostadoh ondje stajati;
nisam pio, pokušavao sam zatomiti svoje najcrnje slutnje i ne misliti na
Holmesa. Muškarci oko mene većinom su bili mornari i lučki radnici, a
mnogi su od njih bili stranci – Španjolci i Maltežani. Nitko nije na mene
obraćao pozornost, što mi je bilo drago. Zapravo oni gotovo i nisu
razgovarali, a jedini zvuk koji se čuo u prostoriji bilo je udaranje karata o
stol. Na zidnoj uri mogao sam pratiti kako prolazi vrijeme, a činilo mi se da
se kazaljka za minute namjerno vuče prkoseći svim zakonima vremena. Često
sam, s Holmesom i bez njega, čekao da se kakav zlikovac pojavi, bilo na
vrištinama blizu dvorca Baskerville30, bilo na obalama Temze, bilo u
vrtovima raznih kuća u predgrađu. Ali neću nikad zaboraviti tih pedeset
minuta bdjenja što sam ih proveo u toj maloj prostoriji, slušajući lupkanje
karata o stol i nabadanje po raštimanom klaviru, okružen onim mračnim
licima zagledanima u svoje čaše kao da se ondje mogu naći svi odgovori na
zagonetku zvanu život.
Točno pedeset minuta, jer u deset do dvanaest noćnu su tišinu proparala
dva hica iz pištolja, a neposredno nakon toga i prodoran zvuk policijske
pištaljke i uzbuđeni ljudski glasovi. Istog sam se trena, izjurivši silovito kroz
vrata, našao na ulici, ljut na sebe i grizući se što sam dopustio da me Holmes
pridobije za ovu opasnu zamisao. Ni časa nisam sumnjao da je ona dva hica
ispalio on. No je li ih ispalio kao upozorenje meni ili se, našavši se u životnoj
opasnosti, bio prinuđen braniti? Magla se bila malo razišla i ja pohrlili preko
ulice prema ulazu u Creerov lokal. Uhvatio sam kvaku. Vrata su bila
otključana. Izvukavši oružje iz džepa, pojurih unutra.
Suh, oštar vonj opija pozdravio je moje nosnice i odmah izazvao
nadražaj očiju i oštar, prodoran bol u glavi. Bio je toliko jak te sam pokušao
zaustaviti disanje od straha da i mene ne omami droga. Stajao sam u mračnoj,
sumornoj prostoriji uređenoj u kineskom stilu sa sagovima s uzorkom,
crvenim lampionima i svilom zastrtim zidovima, upravo kako ju je
Henderson bio opisao. Od njega, međutim, nije bilo ni traga ni glasa. Četiri
muškarca ležala su na madracima a blizu njih su na niskim stolovima stajali
pladnjevi prevučeni japanskim lakom s nargilama za opij. Trojica od njih bila
su bez svijesti i mogli su mirne duše biti i mrtvi. Četvrti je, bradom naslonjen
na ruku, buljio u mene rasplinutim pogledom. Jedan je madrac bio prazan.
Preda mnom se trkom stvorio jedan muškarac i odmah sam znao da je to
vjerojatno Creer osobno. Bio je posve ćelav, koža mu je bila bijela kao papir i
tako nategnuta preko ličnih kostiju te je s onim crnim, duboko usađenim
očima izgledao kao da umjesto glave ima mrtvačku lubanju. Vidio sam da
kani nešto reći, izazvati sukob, ali je, ugledavši pištolj, ustuknuo.
– Gdje je on? – upitah odlučno.
– Tko?
– Dobro vi znate na koga mislim!
Meni uto pogled odluta mimo njega na drugi kraj prostorije gdje su
jedna otvorena vrata vodila u hodnik, osvijetljen plinskom svjetiljkom. I ja,
ne osvrćući se na Creera te hoteći što prije napustiti ovo jezivo mjesto prije
nego što me opijske pare posve omame, pojurim u tom smjeru. Jedan od onih
jadnika na madracima poviče za mnom i ispruži umorno ruku, ali ga nisam ni
pogledao. Na drugom kraju hodnika bila su još jedna vrata, a budući da
Holmes nikako nije mogao izići na prednja, očito je morao proći ovuda.
Gurnuvši ih svom snagom, uspijem ih otvoriti i izvana navali studeni zrak.
Našao sam se na stražnjoj strani kuće. Čuo sam ljude kako viču, štropot konja
i kočije, prodoran zvuk policijske zviždaljke. Odmah sam shvatio da smo
izigrani, da je sve pošlo po zlu. Ali i dalje nisam imao pojma što se događa.
Gdje je Holmes? Je li ozlijeđen?
Pojurio sam niz neku usku uličicu, prošao ispod jednog nadsvođenog
dijela, zakrenuo za ugao i našao se na nekakvu malenu trgu. Tu se bila
okupila omanja skupina ljudi. Odakle li su se samo stvorili u ovo doba noći?
Vidio sam jednog muškarca u večernjem odijelu i još dvojicu drugih
muškarca. Svi su oni zurili u prizor koji je bio pred njima, nijedan se nije
usudio približiti i nešto poduzeti. Progurao sam se između njih. I nikad neću
zaboraviti ono što sam tada ugledao.
Dvije ljudske figure ležale su na tlu. Jedna je bila mlada djevojka koju
sam odmah prepoznao, i to s razlogom, budući da me prije samo nekoliko
dana pokušala ubiti. Bila je to Rossova starija sestra Sally Dixon koja je
radila u Vreći čavala. Imala je dvije rane od metka, jednu u prsima ijednu u
glavi. Ležala je na kaldrmi u lokvi tekućine koja je u mraku izgledala crna, ali
ja sam znao da je to krv. A poznavao sam i muškarca koji je bez svijesti ležao
kraj nje i koji je u ispruženoj ruci još uvijek držao pištolj kojim je ubijena.
Bijaše to Sherlock Holmes.
 11.

Uhićenje

Nikada neću zaboraviti ni tu noć ni posljedice koje su uslijedile.

I danas, nakon dvadeset pet godina, dok sjedim ovdje sâm, svaki mi je
detalj utisnut u pamćenje, pa iako se ponekad moram jako napinjati da kroz
leću vremena, koja sve iskrivi, razaznam lica i prijatelja i neprijatelja
podjednako, dovoljno je da zažmirim i svi mi se odmah pojave pred očima:
Harriman, Creer, Ackland, čak i onaj pozornik... kako li se ono zvao?
Perkins! Činjenica je da sam sa Sherlockom Holmesom doživio mnoge
pustolovine i viđao ga u raznim užasnim pogibeljima. Bilo je trenutaka kad
sam mislio da je mrtav. Dapače, samo tjedan dana prije toga gledao sam ga
kako leži posve bespomoćan, u deliriju, kad se sumnjalo da je obolio od
bolesti kulija sa Sumatre. Kao i onaj put u Poldhu Bayu u Cornwallu gdje bi,
da ga nisam izvukao iz one sobe, zacijelo bio podlegao ludilu i nagonu za
samouništenjem. Prisjećam se i bdjenja uz njegovu postelju u Surreyu kad ga
je smrtonosna močvarna otrovnica iznenada napala iz mraka. A kako bih
mogao završiti ovaj kratki popis a da se ne prisjetim onoga najdubljeg očaja,
onoga strašnog osjećaja praznine koji me obuzeo kad sam se sa slapova
Reichenbacha vratio sâm?31 A ipak sve to blijedi u usporedbi s onom noći u
Bluegate Fieldsu. Jadni Holmes. I sada ga vidim kako dolazi svijesti i otkriva
da je opkoljen, uhićen, a da pritom ni sebi ni drugima nije u stanju objasniti
što se upravo dogodilo. Ta sam je, i to dragovoljno, odlučio zakoračiti u
klopku. Ovo je bio zlosretan rezultat toga.
Onda se pojavio i jedan pozornik. Ne znam odakle. Bio je mlad i
nervozan, ali je, sve u svemu, svoj posao obavio hvalevrijedno učinkovito.
Prvo je provjerio je li djevojka mrtva, a potom se okrenuo mome prijatelju.
Holmes je izgledao grozno. Lice mu je bilo bijelo kao papir i premda su mu
oči bile otvorene, činilo se da ne vidi... mene svakako nije prepoznao. Čitavoj
situaciji nije nimalo pridonosila okupljena gomila, i ponovo sam se morao
zapitati tko su ti ljudi i kako su uopće mogli izabrati ovakvu noć da se ovdje
okupe. Bile su tu i dvije žene, slične onoj jezivoj babuskari s kojom smo se
bili mimoišli kraj kanala, a s njima su bila i dva mornara, koja su se
naslanjala jedan na drugoga bazdeći na pivo. Jedan je crnac sve promatrao
razrogačenih očiju. Kraj njega su stajala i ona dva Maltežana što su pila kada
i ja u Ruži i kruni. Bilo je tu i nekoliko djece, odrpane i bosonoge, što su
uživala u predstavi kao da se ona izvodi upravo za njih. Kad sam sve to
obuhvatio pogledom, pojavio se visok muškarac crvena lica i otmjeno
odjeven i, mašući štapom, povikao:
– Uhitite ga, pozorniče! Vidio sam ga kako ubija tu djevojku. Na vlastite
sam ga oči vidio! – Govorio je s tvrdim škotskim naglaskom, što je zvučalo
gotovo nesklapno, kao da je sve to predstava i kao da je on iz publike upao
nepozvan na pozornicu. – Neka joj Bog pomogne, sirotici. Ubio ju je iz čista
mira.
– Tko ste vi? – upita ga pozornik.
– Zovem se Thomas Ackland. Baš sam se vraćao kući. Vidio sam sve
što se dogodilo.
Ja se više nisam mogao držati po strani, nego se proguram naprijed i
kleknem kraj prijatelja.
– Holmese! – povikah. – Holmese, možete li me čuti? Za ime Božje,
recite mi što se dogodilo.
Ali Holmes ni sada nije bio u stanju odgovoriti, a ja uto primijetim da
me pozornik promatra.
– Poznajete tog čovjeka? – upita.
– Naravno da ga poznajem. To je Sherlock Holmes.
– A vi ste?
– Zovem se John Watson i po zanimanju sam liječnik. Pozorniče, morate
mi dopustiti da pružim pomoć svom prijatelju. Ma koliko činjenice možda
izgledaju crno ili bijelo, uvjeravam vas da on ni za kakav zločin nije kriv.
– To nije istina. Vidio sam ga kako puca u djevojku. Vidio sam metak
ispaljen njegovom vlastitom rukom. – Ackland je istupio iz gomile. – I ja sam
liječnik – nastavi. – I mogu vam odmah reći da je ovaj čovjek pod utjecajem
opija. Vidi mu se to po očima i osjeća u dahu, pa ne trebate tražiti drugi
motiv za ovaj gnusni i besmisleni zločin.
Je li on u pravu? Holmes leži, ne može govoriti. Očito je pod utjecajem
kakva narkotika, a budući da je jedan sat proveo Kod Creera, bilo bi
apsurdno pretpostaviti da je riječ o bilo čemu drugom osim o drogi koju je
spomenuo ovaj liječnik. A ipak me nešto u toj dijagnozi zbunjivalo. Zagledao
sam se izbliza u Holmesove oči, ali, premda bih se morao složiti da su mu
zjenice raširene, u njima nije bilo onih ružnih svjetlucavih točkica koje bi se u
tom slučaju trebale vidjeti. Opipao sam mu bilo i utvrdio da je gotovo
presporo, što se prije moglo pripisati buđenju iz duboka sna nego većem
tjelesnom naporu kakav bi za njega bilo najprije sustizanje, a zatim i ubijanje
žrtve. Ktomu, otkad li opij izaziva ovakve postupke? Njegove posljedice
mogu biti euforija, potpuno opuštanje, oslobođenje od fizičkog bola. Ali
nikad nisam čuo da bi pod utjecajem opija netko počinio fizičko nasilje; pa
čak i da je Holmes imao ma kako težak napadaj paranoje, kakav bi to motiv
njegova zamagljena svijest mogla smisliti koji bi ga naveo da ubije upravo
djevojku koju je toliko želio pronaći i zaštititi? I kako se, uostalom, ona
uopće našla ovdje? I naposljetku, veoma sam sumnjao da bi Holmes, ako je
bio pod utjecajem opija, bio u stanju išta točno pogoditi. Ne bi čak bio u
stanju ni pištolj čvrsto držati u ruci. Sve to izlažem ovdje kao da sam u tom
trenutku mogao nadugo i naširoko razmišljati o dokazima koji su bili preda
mnom, a zapravo sam, u stvarnosti, do svega došao u nekoliko sekunda,
zahvaljujući svojoj dugogodišnjoj liječničkoj praksi i intimnom poznavanju
okrivljenika.
– Jeste li vi noćas ovamo dopratili ovu osobu? – upita me pozornik.
– Jesam. Ali nakratko smo se razdvojili. Ja sam otišao u Ružu i krunu.
– A on?
– On je... – Tu sam zastao. Jedino što nisam smio otkriti bilo je kamo je
otišao Holmes. – Moj je prijatelj slavni detektiv i radio je na jednom slučaju.
Ustanovit ćete da ga u Scotland Yardu dobro poznaju. Pozovite inspektora
Lestradea, on će za njega jamčiti. Koliko god ovo loše izgledalo, mora
postojati neko drugo objašnjenje.
– Nema nikakva drugog objašnjena – dobaci dr. Ackland. – On je
doteturao iza ugla. Djevojka je bila na ulici i prosila. Izvukao je pištolj i
ustrijelio ju.
 – Na njegovoj odjeći ima krvi – složi se pozornik, ali zvučao je ponešto
suzdržano. – Očigledno joj je bio blizu kad je ubijena. A kad sam ja stigao
ovamo, nikoga drugoga nije bilo u blizini.
– Jesti li vidjeli kada je hitac ispaljen? – upitah ga.
– Nisam. Ali stigao sam nekoliko časaka nakon toga. A nitko nije
pobjegao s poprišta.
– On je to učinio! – doviknu netko iz gomile, nakon čega je uslijedilo
tiho odobravanje kojemu su se pridružila i djeca, oduševljena što predstavu
mogu promatrati iz prvih redova.
– Holmese! – uzviknuh, klečeći kraj njega i pokušavajući mu rukama
podbočiti glavu. – Možete li mi reći što se ovdje dogodilo?
Holmes nije reagirao, a ja u sljedećem trenutku postadoh svjestan
nazočnosti još jednoga muškarca koji se bešumno približio i sada je stajao
nada mnom, pokraj liječnika Skota.
– Izvolite, molim vas, ustati – naredi on glasom hladnim kao i sama noć.
– Ovaj čovjek je moj prijatelj... – zaustih.
– A ovo je mjesto zločina na kojem vi nemate što raditi. Ustanite i
maknite se. Hvala. A sada, ako je netko od vas nešto vidio, neka svoje ime i
adresu dade ovom pozorniku. U protivnome, raziđite se svojim kućama. Vi,
djeco, nestanite odavde prije nego što sve vas strpam u zatvor. Pozorniče?
Kako se zovete? Perkins! Vi ste zaduženi za ovo?
– Jesam, gospodine.
– Ovo je vaš kvart?
– Tako je, gospodine.
– Dakle, čini se da ste razmjerno dobro obavili svoj posao. Možete li mi
reći što ste vidjeli i što znate o ovome? Budite, po mogućnosti, kratki. Noć je
vraški hladna i što prije ovo dovršimo, to prije možemo na spavanje. – Stajao
je šutke dok je pozornik iznosio svoju verziju događaja, koja se uglavnom
svodila na ono što sam već znao.
Kimnuo je potvrdno. – Izvrsno, pozorniče Perkins. Pobrinite se za ove
ljude. Zapišite sve podatke u notes. Odsad ovo ja preuzimam.
Još nisam opisao pridošlicu, a i danas mi to teško pada, jer bio je to
jednostavno najgmazolikiji tip kojega sam u životu susreo, s očima
presitnima za svoje lice, uskim usnama i kožom toliko zategnutom te mu je
lice bilo gotovo bezizražajno. Najuočljivija na njemu bila je čupa guste kose
najneprirodnije bijele boje, što će reći da je zapravo bila posve bezbojna te da
vjerojatno nikad nije ni imala boju. Ne može se reći da je tomu uzrok bila
starost: nije mu moglo biti više od trideset-trideset pet. Kosa je bila u
posvemašnjem neskladu s njegovom odjećom, koja se sastojala od crnog
ogrtača, crnih rukavica i crnoga šala. Premda nije bio krupan, u njegovu je
nastupu bilo stanovite odrješitosti, čak bahatosti, koju sam već bio uočio dok
je preuzimao komandu nad situacijom. Govorio je tiho, ali osornim glasom
koji vam je odmah davao jasno na znanje da je navikao da ga se sluša. Ali
najviše me nervirala njegova neuhvatljivost, odbijanje da s bilo kim uspostavi
emotivnu vezu. Upravo me to najviše podsjećalo na zmiju. Od trenutka kad
sam s njim prozborio prvu riječ, osjećao sam kao da gmiže oko mene. Bio je
od onih koji gledaju ili kroz vas ili mimo vas, ali nikada vas neće pogledati u
oči. Nikad nisam susreo čovjeka koji toliko vlada sobom i koji živi u svijetu u
kojemu mi ostali možemo biti samo nepovlasni kojima je pristup strogo
zabranjen.
– Vi ste, znači, doktor Watson? – upita naposljetku.
– Jesam.
– A ovo je Sherlock Holmes! E pa, iskreno sumnjam da ćemo o ovome
čitati u nekom od vaših slavnih prikaza, što mislite, osim ako ne bude
naslovljena Pustolovina psihotičnog ovisnika o opiju. Vaš je kolega večeras
bio Kod Creera?
– Bio je ondje radi jedne istrage.
– A istraživao je s lulom i iglom, čini se. Poprilično neortodoksan način
istraživanja, rekao bih. Dakle, doktore Watson, vi možete ići. Noćas više
ništa ne možete učiniti. Ovo nam je gadna priča! Djevojci ne može biti više
od šesnaest, najviše sedamnaest godina.
– Zove se Sally Dixon. Radila je u krčmi Vreća čavala u Shoreditchu.
– Bila je poznata svome napadaču?
– Gospodin Holmes nije njezin napadač.
– Vi biste željeli da mi tako mislimo. Nažalost, postoje očevici koji o
tome imaju drugačije mišljenje. – Pogledao je Skota. – Vi ste liječnik?
– Jesam, gospodine.
 – I vidjeli ste što se večeras dogodilo?
– Već sam rekao pozorniku, gospodine. Djevojka je prosila na ulici.
Ovaj je čovjek došao iz one tamo zgrade. Mislio sam da je pijan ili da je
poludio. Slijedio je djevojku do ovoga trga i ubio ju hicem iz revolvera. Stvar
je jednostavna da jednostavnija ne može biti.
– Je li Holmes, po vašem mišljenju, sposoban sa mnom otići u
redarstvenu postaju u Holborn?
– Hodati ne može. Ali to ne znači da ga se ne može prevesti fijakerom.
– Jedan upravo stiže. – Bjelokosi muškarac, koji mi se još uvijek nije
predstavio, polako je odšetao do Holmesa koji je još ležao na tlu, doduše u
nešto boljem stanju, i s mukom se pokušavao pribrati.
– Čujete li me, gospodine Holmes?
– Čujem. – Bila je to prva riječ koju je izgovorio.
– Ja sam inspektor Harriman. Uhićujem vas zbog ubojstva ove mlade
djevojke, Sally Dixon. Niste dužni ništa reći ako ne želite, ali sve što kažete
ja ću zapisati i to može poslije biti upotrijebljeno kao dokaz protiv vas. Jeste
li razumjeli?
– Pa to je monstruozno! – povikah. – Kažem vam da Sherlock Holmes
nema nikakve veze s ovim zločinom. Vaš svjedok laže. Ovo je nekakva
urota...
– Ako ne želite biti uhićeni zbog ometanja službenih osoba i
najvjerojatnije optuženi za klevetu, onda vam savjetujem da mudro šutite.
Imat ćete priliku govoriti kad ovo dođe na sud. U međuvremenu ću vas
ponovo zamoliti da se maknete i pustite me da nastavim sa svojim poslom.
– Imate li vi uopće predodžbu tko je ovaj čovjek i koliko je on zadužio
policiju u ovome gradu, pa i u cijeloj zemlji?
– Znam ja jako dobro tko je on i moram reći da to u ovoj situaciji, kako
ju ja vidim, ništa ne mijenja. Imamo mrtvu djevojku. Oružje kojim je ubijena
nalazi se u njegovoj ruci. Imamo očevica. Mislim da je to dovoljno za
pokretanje postupka. Gotovo je dvanaest sati i ja ne mogu cijelu noć provesti
brbljajući s vama. Ako imate kakav razlog da se požalite na moje ponašanje,
možete to učiniti ujutro. Čujem da se približava fijaker. Hajdemo ovoga
smjestiti u ćeliju, a ovu siroticu u mrtvačnicu.
 Ništa više nisam mogao učiniti doli stajati i promatrati kako pozornik
Perkins, koji se sada vratio, uz liječnikovu pomoć podiže Holmesa na noge i
nekamo ga odvlači. Pištolj koji je imao u ruci zamotali su u komad krpe i
ponijeli. U posljednjem trenutku, dok su mu pomagali da se popne u fijaker,
on okrenu glavu i oči nam se susretoše; odahnuo sam s olakšanjem vidjevši
da se u njegove vratio život i da djelovanje droge koju je uzeo, ili mu je
nasilu dana, počinje popuštati. Došlo je još redarstvenika i vidio sam da su
Sally pokrili plahtom i odnijeli na nosilima. Dr. Ackland se rukovao s
Harrimanom, dao mu svoju posjetnicu i otišao. Prije nego što sam se snašao,
ostao sam sam samcat u tom neprijateljski nastrojenom, nezdravom dijelu
Londona. Odjednom se sjetih da u džepu kaputa imam revolver koji mi je
Holmes bio dao. Čvrsto ga stegnuh u šaci i odjednom me obuze luda pomisao
kako bih ga možda trebao upotrijebiti da spasim Holmesa, da ga zgrabim i
odvučem sa sobom držeći pritom Harrimana i gomilu na sigurnoj udaljenosti.
Ali takav pokušaj nikomu od nas ne bi pomogao. Ima i drugih načina da se
borimo; s tim na pameti i s hladnim čelikom u ruci okrenuh se i požurih kući.

Sutradan mi je rano ujutro došao jedan posjetitelj. Bio je to čovjek kojega

sam želio vidjeti najviše na svijetu: inspektor Lestrade. Kad je velikim
koracima ušao u sobu, prekidajući me pri doručku, prva mi je pomisao bila da
donosi dobre vijesti, da je Holmes već pušten iz zatvora i da će se ubrzo i sâm
ovdje pojaviti. No jedan pogled na njegovo lice bio je, međutim, dovoljan da
odbacim sve nade. Lice mu je bilo smrknuto, na njemu nije bilo traga
smiješku, a po njegovu se izgledu moglo zaključiti da je ili veoma rano ustao
ili da možda uopće nije spavao. Ne tražeći dopuštenje, teško se svalio na
stolac kraj stola, pa sam se gotovo zapitao hoće li uopće imati snage ustati.
– Mogu li vas pozvati da mi se pridružite na doručku, inspektore? –
ponudih.
– Bilo bi to veoma lijepo od vas, doktore Watson. Zbilja bi mi dobro
došlo nešto da se okrijepim. Dakle, ovo! Iskreno, to je van pameti. Sherlock
Holmes, za ime svega! Jesu li ti ljudi zaboravili koliko mu dugujemo mi u
Scotland Yardu? Kako ga uopće mogu smatrati krivim! A opet, ovo ne
izgleda dobro, doktore Watson. Ne izgleda dobro.
Natočio sam mu čaj u šalicu koju je gđa Hudson postavila za Holmesa;
ona, naravno, nije znala što se noćas dogodilo. Lestrade je glasno srkao čaj.
 – Gdje je Holmes? – upitah ga.
– Zadržali su ga preko noći u Bow Streetu32.
– Jeste li ga vidjeli?
– Nisu me htjeli pustiti k njemu! Čim sam čuo što se noćas dogodilo,
pohitao sam onamo. Ali onaj tip Harriman pravi je čudak, u to nema sumnje.
Većina nas u Scotland Yardu, barem mi koji smo istoga ranga, surađujemo
jedni s drugima najbolje što možemo. Ali on ne. Harriman se oduvijek
oslanja samo na sebe. Taj nema ni prijatelja ni obitelji, barem koliko je meni
poznato. Svoj posao radi dobro, to mu moram priznati, no premda se znamo
mimoići na hodniku, jedva da mu gdješto uputim nekoliko riječi, a on mi
nikad ne odgovori. I tako sam baš jutros naletio na njega i odmah ga zamolio
da posjetim gospodina Holmesa, vjerujući da je to najmanje što mogu učiniti,
ali on je naprosto prošao kraj mene. Malo najobičnije uljudnosti ne bi
škodilo, ali to je, eto, čovjek s kojim imamo posla. Sada je s Holmesom i
ispituje ga. Sve bih dao da mogu biti s njima u sobi, jer to će zacijelo biti
nadmudrivanje kakvo još nismo vidjeli. Koliko sam shvatio, Harriman je već
donio odluku, ali sve je to, naravno, jedna velika glupost i zato sam došao
ovamo nadajući se da vi možete malo rasvijetliti tu stvar. Vi ste sinoć bili
ondje?
– Da, bio sam u Bluegate Fieldsu.
– Je li istina da je gospodin Holmes posjetio tu pušionicu opija?
– Bio je ondje, ali ne zato da bi se odao tom mrskom poroku.
– Ozbiljno? – sumnjičavo će Lestrade, a pogled mu odluta prema
kaminu i kutijici od marokena sa špricom za injekcije. Pitao sam se odakle on
zna za tu Holmesovu povremenu naviku.
– Vi odveć dobro poznajete Holmesa a da biste pomislili na nešto drugo
– rekao sam prijekorno. – On i dalje istražuje smrt onog čovjeka s beretkom i
smrt dječaka Rossa. Upravo ga je to odvelo u istočni London.
Lestrade je izvukao svoj notes i otvorio ga.
– Doktore Watson, mislim da je najbolje da mi kažete što ste vi i
gospodin Holmes do sada otkrili. Ako se budem borio na njegovoj strani, a
ovo bi se lako moglo pretvoriti u pravi pravcati rat, što više o tome znam to
bolje. Molim vas da ništa ne izostavite.
Bilo mi je to neobično, jer Holmes je u policiji uvijek gledao suparnika i
on im u normalnim uvjetima ne bi otkrio nikakve pojedinosti o svojoj istrazi.
U ovome slučaju ja, međutim, nisam imao drugoga izbora doli da Lestradea
upoznam sa svime što se dogodilo prije i nakon što je dječak ubijen, počevši s
našim posjetom Odgojnom zavodu za dječake Chorley Grange, koji nas je
odveo do Sally Dixon i do Vreće čavala. Ispričao sam mu kako me napala,
kako smo pronašli džepni sat, o nekorisnom razgovoru s lordom
Ravenshawom i o Holmesovoj odluci da stavi oglas u večernje novine. I
naposljetku sam mu opisao posjet muškarca koji je sebe nazivao
Hendersonom i koji nas je uputio na lokal Kod Creera.
– On je carinski činovnik?
– Tako je rekao, Lestrade, ali bojim se da je izmislio i to i cijelu svoju
priču.
– Možda on nije ništa kriv. Vi ne možete znati što se dogodilo u
Creerovu lokalu.
– Točno je da ja nisam bio ondje, ali nije bio ni Henderson i upravo
njegova odsutnost pobuđuje sumnju. S obzirom na sve što se dogodilo,
uvjeren sam da je to bila klopka kojom se željelo inkriminirati Holmesa i tako
zaustaviti njegovo istraživanje.
– Ali što je zapravo ta Kuća svile? I zašto bi se netko toliko trudio da to
zadrži u tajnosti?
– Ne bih znao reći.
Lestrade odmahnu glavom.
– Ja sam praktičan čovjek, doktore Watson, i moram vam reći kako mi
se čini da smo se jako udaljili od početne točke: mrtvoga muškarca u
hotelskoj sobi. Taj muškarac, koliko nam je poznato, bio je Keelan
O’Donaghue, opaki mladi razbijač i pljačkaš banaka iz Bostona, koji je u
Englesku došao s namjerom da se osveti gospodinu Carstairsu iz
Wimbledona, trgovcu umjetničkim slikama. Kako ste, dakle, odatle stigli do
smrti dvoje djece, priče o bijeloj vrpci, toga misterioznog Hendersona i svega
ostalog?
– Upravo to je Holmes želio otkriti. Mogu li ga posjetiti?
– To je Harrimanov slučaj i sve dok gospodin Holmes ne bude formalno
optužen, nikomu neće biti dopušteno da s njim razgovara. Danas će ga
poslijepodne izvesti pred redarstveni sud.
 – Mi moramo biti ondje.
– Naravno. Vi ste, doktore Watson, svjesni toga da nikakvi svjedoci
obrane u ovoj fazi postupka neće biti pozvani, ali ja ću ipak pokušati reći
nešto u njegovu korist i izjaviti da je častan čovjek.
– Hoće li ga zadržati u Bow Streetu?
– Zasada hoće, ali ako sudac zaključi da postoje osnove za optužbu, a ne
vidim kako bi mogao zaključiti drukčije, bit će otpremljen u zatvor.
– U koji zatvor?
– To ne znam, doktore Watson, ali učinit ću sve što je u mojoj moći da
mu pomognem. A imate li vi bilo koga komu biste se u međuvremenu mogli
obratiti za pomoć? Pretpostavljam da dva ugledna gospodina poput vas imaju
utjecajne prijatelje, osobito nakon što ste bili upleteni u tolike slučajeve,
moglo bi se reći, osjetljive prirode. Možda među klijentima gospodina
Holmesa postoji netko komu se možete obratiti?
Meni je prvi pao na pamet Mycroft. Nisam ga, naravno, spomenuo, ali
stalno sam mislio na njega i prije nego što je Lestrade išta rekao. Hoće li se
on htjeti sastati sa mnom? Svoje je upozorenje glasno i jasno izrekao upravo
u ovoj sobi, izričito naglasivši da on, u slučaju da ne bude shvaćeno ozbiljno,
neće ništa moći učiniti. Usprkos tomu, odlučio sam prvom zgodom još
jednom otići u klub Diogenes. No to će morati pričekati dok ne prođe ročište
na redarstvenom sudu.
– Doći ću po vas u dva sata – reče Lestrade ustajući od stola.
– Hvala vam, Lestrade.
– Nemojte mi još zahvaljivati, doktore Watson. Možda neću moći učiniti
ništa. Ako je ijedan slučaj ikad izgledao jasan kao bijeli dan, onda je to ovaj
naš. – Sjetio sam se da mi je i inspektor Harriman prošle noći rekao nešto
slično. – Harriman želi da gospodinu Holmesu sude za ubojstvo i mislim da
se morate pripremiti na najgore.
 12.

Dokazi pred sudom

Do tada nisam nikad bio na redarstvenom sudu, a ipak, dok sam se u društvu
s Lestradeom približavao toj masivnoj zgradi stroga pročelja u Bow Streetu,
činilo mi se da mi je odnekud poznata, kao da je u redu što sam ovamo
pozvan i kao da je moj dolazak ovamo bio na neki način neizbježan. Lestrade
je očito vidio moj izraz lica jer se tužno nasmiješio.
– Pretpostavljam da niste očekivali da ćete se naći na mjestu poput
ovoga, doktore Watson?
Odgovorih da mi je doslovce pročitao misli.
– Pa, čovjek se stvarno mora zapitati koliko je ljudi ovdje završilo
zahvaljujući vama, pri čemu, naravno, mislim na vas i gospodina Holmesa.
Bio je posve u pravu. Ovako izgleda kraj postupka koji smo mi tako
često započinjali, prvi korak na putu do Old Baileya33 a potom, možda, i do
vješala. Čudno mi je sada kad, na samom kraju svoje spisateljske karijere,
pomislim na to kako je baš svaki od mojih prikaza završavao
raskrinkavanjem ili uhićenjem jednoga ili više počinitelja i kako bih nakon
toga, gotovo uvijek zaključivši da njihova daljnja sudbina zacijelo neće
zanimati moje čitatelje, od njih odustajao, kao da je njihov nezakoniti čin
jedino opravdanje za njihovu egzistenciju te u trenutku kad je zločin
razriješen oni više nisu ljudska bića sa srcem koje kuca i slomljena duha.
Nikad nisam razmišljao o strahu i tjeskobi što su ih mučili dok su ulazili na
ova okretna vrata i prolazili ovim sumornim hodnicima. Je li ijedan od njih
pustio suzu pokajanja ili se pomolio za spas svoje duše? Je li se neki od njih
borio do samoga kraja? Nije me bilo briga. To nije bio dio moje priče.
No kad se danas sjetim onoga poput čelika hladnog prosinačkog jutra
kad se sâm Holmes morao suočiti sa snagama koje je tako često znao pustiti s
lanca, mislim da sam im možda činio nepravdu, bili oni okrutni zlikovci
poput Culvertona Smitha ili pak mutikaše poput Jonasa Oldacrea34. Pisao
sam ono što danas nazivaju detektivskim pričama. Slučajno je moj detektiv
bio najbolji među njima. Ali on je na neki način bio određen tim muškarcima
i, dapače, ženama s kojima je imao posla, a ja sam sve njih naprosto otpisao.
Dok sam ulazio u zgradu redarstvenog suda, svi su mi oni navalili u sjećanje i
gotovo sam ih mogao čuti kako viču: „Dobro došao. Sada si i ti jedan od
nas.”
Sudnica je bila četvrtasta prostorija bez prozora, s drvenim klupama i
pregradama a zid sučelice ulaznim vratima resio je kraljevski grb. Ondje je
sjedio sudac, ukočen, postariji muškarac koji je i sâm djelovao pomalo
drveno. Ispred njega nalazio se ograđeni podij i onamo su jednoga po jednoga
dovodili zatvorenike, jer procedura je bila kratka i uvijek ista, pa je, barem
promatraču, ubrzo postajala gotovo dosadna. Lestrade i ja stigli smo ranije,
sjeli na svoja mjesta na galeriji za publiku, gdje je bilo još nekoliko
promatrača, i gledali kako jednog krivotvoritelja, jednog provalnika i jednog
varalicu šalju natrag u pritvor gdje će čekati suđenje. Ali sudac se ponekome
znao i sažaliti. Neki kalfa optužen za pijančevanje i nasilno ponašanje –
slavio je svoj osamnaesti rođendan – pušten je na slobodu a podaci o njegovu
prekršaju uvedeni su u Knjigu odbijenih optužbi. Dvoje djece, nisu imala više
od osam ili devet godina, privedeno zbog prosjačenja, predano je
Povjerenstvu pri redarstvenom sudu s preporukom da se za njih treba skrbiti
Udruga za skrb o nahočadi i napuštenoj djeci, Sirotište dr. Barnarda ili pak
Društvo za boljitak londonske djece. Čudno mi je bilo čuti da se spominje
ovo treće, budući da je to društvo odgovorno za Chorley Grange, koji smo
Holmes i ja bili posjetili.
Sve je to išlo svojim uhodanim tempom, sve dok me Lestrade u jednom
trenutku nije gurnuo laktom te ja postadoh svjestan da je sudnicom zavladala
neka nova ozbiljnost. Pojavilo se još nekoliko policajaca u uniformi i sudskih
službenika koji su zauzeli svoja mjesta. Sudski poslužnik, punašan muškarac
koji je u onom svom crnom talaru podsjećao na sovu, prišao je sucu i počeo
mu nešto šaptati na uho. Dvojica muškarca koje sam prepoznao ušla su i sjela
na jednu klupu, metar udaljeni jedan od drugoga. Jedan je bio dr. Ackland, a
drugi muškarac crvena lica koji je možda bio u gomili ispred Creerova lokala,
ali kojega tada nisam uopće zapazio. Iza njih je sjedio sam Creer (Lestrade mi
ga je pokazao), trljajući ruke kao da ih pokušava obrisati. Svi su oni bili
ondje, shvatio sam odmah, kao svjedoci.
A onda su uveli Holmesa, još uvijek u istom odijelu u kojemu je uhićen,
a tako je malo sličio na sebe te bih ja, da ga nisam poznavao, bio mogao
pomisliti da se zamaskirao s namjerom da me prevari, što mu je mnogo puta i
uspjelo. Bilo je očigledno da nije ni oka sklopio. Ispitivali su ga nadugo i
naširoko, a ja sam pokušao ne zamišljati svakojaka poniženja, i predobro
poznata običnim kriminalcima, kojima je zacijelo bio izložen. On koji je i u
najboljim vremenima bio suhonjav, sada je izgledao posve iscrpljeno, ali dok
su ga vodili prema ograđenom prostoru za optuženike, okrenuo se i pogledao
me i ja u njegovu oku ugledah sjaj koji je govorio da borba još nije završena i
podsjetio me na to da je Holmes uvijek najopasniji kad se čini da je sve protiv
njega. Lestrade, koji je sjedio kraj mene, naglo se uspravio i nešto tiho
promrmljao. Bio je srdit i ozlojeđen zbog Holmesa, što mi je otkrilo jednu
stranu njegove ličnosti koju dotada nisam poznavao.
Uto se pojavio odvjetnik, dobro zaokružen, onizak stvor debelih usana i
teških vjeđa, i dobrzo će se pokazati da je na njemu uloga tužioca, premda bi
– sudeći po tome kako je vodio postupak i ponašao se kao da je sudnica
cirkuska arena – možda bolji izraz bio voditelj cirkuskih predstava.
– Optuženik je poznati detektiv – započeo je. – Gospodin Sherlock
Holmes postao je slavna ličnost zahvaljujući nizu priča koje se, premda
odveć kićene i senzacionalističke, barem djelomice temelje na istinitim
događajima. – Ja sam se nato nakostriješio a bio bih možda i reagirao da me
Lestrade nije blago potapšao po ruci. – Govoreći to, ne želim poreći da u
Scotland Yardu postoje jedan ili dva manje sposobna policijska službenika
koji mu duguju zahvalnost zato što je svojim sugestijama i oštroumnim
opažanjima tu i tamo znao njihove istrage uputiti u pravom smjeru. – Sada je
pak došao red na Lestradea da se naroguši. – Ali i najbolji ljudi imaju svoje
demone a u slučaju gospodina Holmesa to je opij, koji ga je iz prijatelja
zakona pretvorio u zlotvora najgore vrste. Neprijeporno je da je on sinoć,
odmah nakon jedanaest, ušao u pušionicu opija u Limehousu znanu pod
imenom Kod Creera. Moj prvi svjedok vlasnik je toga lokala Isaiah Creer.
Creer se popeo na podij za svjedoke. U ovom postupku nije bilo
prisezanja. Mogao sam mu vidjeti jedino zatiljak, bijel i bez kose, i spojen s
vratom na takav način te je bilo teško odrediti gdje jedan prestaje, a drugi
počinje. Na poticaj tužioca ispričao je sljedeću priču. Da, osumnjičeni je
došao u njegov lokal; legalan lokal zatvorenog tipa, časni suče – gdje se
gospoda mogu predati uživanju u svojoj navici u sigurnu i udobnu ambijentu
– nešto poslije jedanaest sati navečer. Nije rekao gotovo ništa. Zatražio je
jednu dozu opojnog sredstva, platio i odmah ju popušio. Pola sata poslije
zatražio je i drugu dozu. Gosp. Creer se zabrinuo jer je gosp. Holmes, čije je
ime doznao tek poslije i koji mu je, časni sud mu mora vjerovati, u trenutku
kad se s njim susreo bio posve nepoznat, već pokazivao znake uznemirenosti
i uzbuđenja. Gosp. Creer je natuknuo da uzimanje još jedne doze možda ne bi
bilo najpametnije, ali gospodin mu se žestoko usprotivio, pa mu je on, u želji
da izbjegne sablazan i sačuva mir po kojemu je ovaj lokal na glasu, donio što
je od njega zatraženo, uz odgovarajuću naplatu. Gosp. Holmes je popušio i
drugu lulu i njegovo se delirično stanje toliko pogoršalo te je Creer poslao
dečka da pozove policiju, u strahu da ne dođe do narušavanja mira. Pokušao
je urazumiti gosp. Holmesa, smiriti ga, ali bez uspjeha. Izbezumljena
pogleda, posve izgubivši nadzor nad sobom, gosp. Holmes je tvrdio da se u
toj prostoriji nalaze njegovi neprijatelji, da ga progone, da mu je život
ugrožen. Izvukao je revolver i tada je gosp. Creer od njega zatražio da napusti
lokal.
– Bojao sam se za vlastiti život – izjavio je dalje. – Mislio sam jedino na
to kako da ga se riješim. Ali sada vidim da sam postupio pogrešno i da sam
mu trebao dopustiti da ostane sve dok ne stigne pomoć u liku pozornika
Perkinsa. Jer kad sam ga izbacio na ulicu, bio je posve izvan sebe. Nije znao
što radi. Takve sam stvari i prije viđao, časni sude. Ta je pojava rijetka i
neprirodna. Ali to je nuspojava uživanja te droge. Siguran sam da je gospodin
Holmes, kad je pucao u tu jadnu djevojku, bio uvjeren da se bori s nekim
groznim čudovištem. Da sam znao da je naoružan, nipošto mu ne bih bio
prodao to opojno sredstvo, tako mi Bog pomogao!
Njegovu je priču u svim pojedinostima potvrdio i drugi svjedok, onaj
muškarac crvena lica kojega sam već bio uočio. Taj je bio sav usporen i
pretjerano fin, pravi aristokratski tip koji je stisnuta nosa gadljivo frktao na
ovu plebejsku atmosferu. Nije mu moglo biti više od trideset godina a bio je
odjeven po posljednjoj modi. Njegov iskaz nije otkrio ništa nova, budući da
je malne doslovce ponovio ono što je rekao Creer. Ležao je, kako reče,
ispružen na madracu na drugom kraju prostorije i, premda u veoma opuštenu
stanju, spremanje prisegnuti da je bio posve svjestan svega što se oko njega
događa.
 – Ja se uživanju u opiju prepuštam tek povremeno – rekao je zaključno.
– To mi omogućava da na nekoliko sati zaboravim sve brige i odgovornosti
koje imam u životu. Ne vidim u tome ništa neprilično. Poznajem mnoge koji
laudanum uzimaju kod vlastite kuće iz posve istoga razloga. Za mene se to
uopće ne razlikuje od pušenja duhana ili pijenja alkohola. Jedino što sam ja –
dodao je naglašavajući svaku riječ – kadar s tim se nositi.
Ali pravo zanimanje u sudnici mladi je čovjek pobudio tek kad ga je
sudac pitao za ime eda bi se ono moglo unijeti u zapisnik.
– Ja sam lord Horace Blackwater.
Sudac se zabulji u njega. – Znači li to, gospodine, da ste vi član obitelji
Blackwater iz Hallamshirea?
– Tako je – potvrdi ovaj. – Grof od Blackwatera je moj otac.
Iznenadio sam se baš kao i svi ostali. Bilo je prilično neobično, štoviše
šokantno, što izdanak jedne od najstarijih engleskih obitelji zalazi u neku
mračnu pušionicu opija u Bluegate Fieldsu. Istodobno sam mogao zamisliti
kakvu će dodatnu težinu dobiti optužnica protiv moga prijatelja zahvaljujući
njegovu svjedočenju. Ipak to nije neki prost mornar ili ulični opsjenar koji
izlaže svoju verziju događaja. To je osoba koja je lako mogla upropasti
vlastiti ugled već i samim priznanjem da se našla Kod Creera.
Imao je sreće što ovamo, na redarstveni sud, ne dolaze novinari. A isto
to, ne moram posebno naglašavati, vrijedilo je i za Holmesa. Kad je sir
Horace sišao s podija za svjedoke, čuo sam kako se ljudi u publici
došaptavaju i shvatio da su tu jedino zabave radi te da su za njih ovakvi
sablažnjivi detalji hljeb nasušni. Sudac je razmijenio nekoliko riječi sa svojim
u crno odjevenim poslužnikom dok je lordovo mjesto zauzimao Stanley
Perkins, pozornik s kojim sam se susreo one noći. Perkins se ukočio u stavu
mirno i, držeći kacigu pod rukom, podsjećao na duha iz londonskog Towera
koji pod rukom drži svoju odrubljenu glavu. On je imao najmanje za reći, jer
su veći dio priče već bili ispričali umjesto njega. Do njega je dojurio dečko
kojega je Creer bio poslao i zamolio ga da dođe u kuću na uglu Mihvard
Streeta. Upravo se bio onamo uputio kad je začuo dva pucnja i pojurio prema
Coppergate Squareu, a ondje je pronašao muškarca kako leži u nesvijesti s
pištoljem u ruci i djevojku u lokvi krvi. Kad se stala okupljati gomila, brzo je
uveo red na poprištu. Odmah je vidio da djevojci više nema pomoći. Opisao
je kako sam zatim došao ja i muškarca koji je ležao u nesvijesti identificirao
kao Sherlocka Holmesa.
– Nisam mogao vjerovati kad sam to čuo – dodao je. – Čitao sam o
nekim pothvatima gospodina Sherlocka Holmesa i sama pomisao da bi on bio
umiješan u nešto ovakvo... pa eto, nisam mogao vjerovati.
Nakon Perkinsa došao je red na inspektora Harrimana, koji je bio lako
prepoznatljiv po onoj bijeloj čupi kose. Po načinu kako je govorio, važući
svaku riječ i pomno ju izgovarajući eda bi djelovala najuvjerljivije, čovjek bi
pomislio da je svoj iskaz uvježbavao satima, što vjerojatno i jest. U glasu mu
se osjećao prezir koji nije ni pokušao prikriti. Doimao se kao da mu je jedini
cilj u životu da moj prijatelj završi u tamnici i da, štoviše, bude pogubljen.
– Dopustite da upoznam sud sa svojim kretanjem prošle noći. – Tako je
započeo. – Bio sam pozvan zbog provale u banku u White Horse Roadu, koja
je u neposrednoj blizini. Na odlasku sam začuo pucnjeve iz pištolja i
policijsku zviždaljku pa sam krenuo na jug da vidim mogu li kako pomoći.
Kad sam stigao, pozornik Perkins već je bio ovladao situacijom i sjajno
obavljao svoj posao. Preporučit ću pozornika Perkinsa za promaknuće.
Upravo me on obavijestio o identitetu čovjeka koji sada stoji pred vama. Kao
što ste već čuli, gospodin Sherlock Holmes u javnosti uživa stanovit ugled.
Uvjeren sam da će mnogi njegovi obožavatelji biti razočarani kad se dozna
koliko je daleko od priča u kojima smo svi uživali prava narav ovoga
čovjeka, njegova ovisnost o drogama i pogubne njene posljedice. –
– To da je gospodin Holmes ubio Sally Dixon posvema je neupitno.
Zapravo, čak ni bujna mašta njegova životopisca ne bi mogla navesti njegove
čitatelje da i načas u to posumnjaju. Na mjestu zločina utvrdio sam da je
pištolj u njegovoj ruci još topao, da na njegovu rukavu ima tragova baruta, a
na njegovu ogrtaču i nekoliko manjih mrlja od krvi, koje su onamo mogle
dospjeti jedino ako se nalazio u neposrednoj blizini te djevojke kad je
pogođena metkom. Gospodin je Holmes bio u polusvjesnu stanju, taman se
počeo buditi iz opijskog transa i jedva da je bio svjestan užasa koji je počinio.
Kažem „jedva svjestan”, ali time ne mislim da nije uopće znao što se događa.
Znao je da je kriv, časni suče. Nije to ni pokušao zanijekati. Kad sam
izgovorio koja su mu prava i uhitio ga pod optužbom za ubojstvo, nije me ni
pokušao uvjeriti da su okolnosti bile drugačije od onih koje sam upravo
opisao. –
– Tek je jutros, nakon što je odspavao osam sati i istuširao se hladnom
vodom, izišao s nekom pričom bez glave i repa i tvrdio da je nevin. Rekao mi
je da Kod Creera nije otišao radi zadovoljavanja svojih bolesnih potreba,
nego zato što istražuje neki slučaj, a o njemu mi pak nije želio ništa reći.
Ispričao je kako ga je neki muškarac, samo njemu poznat kao Henderson,
uputio u Limehouse gdje će naći neki trag, ali ta je informacija navodno
poslužila da ga netko namami u klopku, i kako su ga, čim je ušao u tu
pušionicu opija, svladali i nasilu mu dali neku drogu. Meni se osobno čini
pomalo neobičnim da netko ode u pušionicu opija i potom se žali da su mu
dali drogu. A budući da gospodin Creer cijeli život drogu prodaje onima koji
ju žele kupiti, nije jasno zašto bi ju baš u ovome slučaju odlučio pokloniti.
Ali mi ionako znamo da je sve to hrpa laži. Već smo čuli iskaz uglednoga
svjedoka koji je vidio gospodina Holmesa kako puši prvu lulu, a potom traži i
drugu. Gospodin Holmes također tvrdi da je poznavao ubijenu djevojku, te da
je i ona bila dio njegove tajanstvene istrage. Voljan sam prihvatiti ovaj dio
njegova svjedočenja. Lako je moguće da ju je već prije susreo i da ju je u
svojem deliriju nekako uspio pobrkati s nekim imaginarnim okorjelim
zločincem. Nikakav drugi motiv da ju ubije nije imao. –
– Preostaje mi samo da dodam kako gospodin Holmes sada uporno tvrdi
da je žrtva urote u kojoj sudjelujemo ja, pozornik Perkins, Isaiah Creer, lord
Horace Blackwater, a najvjerojatnije i vi, časni suče. Ja bih to opisao kao
haluciniranje, ali zapravo je posrijedi nešto mnogo gore. To je smišljen
pokušaj da se izvuče od posljedica halucinacija od kojih je patio prošle noći.
Prava je nesreća za gospodina Holmesa što imamo još jednoga svjedoka koji
je ubojstvo vidio na svoje oči. Njegovo će svjedočenje, uvjeren sam, ovaj
postupak privesti kraju. Što se mene tiče, ja mogu jedino reći da se u svojih
petnaest godina rada u policiji još nikada nisam susreo sa slučajem u kojemu
dokazi tako dobro drže vodu a počiniteljeva je krivnja neupitna.
Na trenutak sam pomislio da će se nakloniti. Umjesto toga samo je s
poštovanjem kimnuo sucu i sjeo natrag na svoje mjesto.
Posljednji je svjedok bio dr. Thomas Ackland. Sinoć ga zbog mraka i
opće pomutnje nisam uspio dobro vidjeti, ali sada kad je stajao preda mnom
dojmio me se kao neprivlačan muškarac jarko crvene kovrčave kose (mjesto
u udruženju riđokosih bilo bi mu zajamčeno) koja mu je u neurednim
pramenovima padala s dugoljaste glave a lice mu bilo posuto tamnim
pjegama pa se doimao bolesno. Imao je nešto slično brkovima, neobično
dugačak vrat i vodenaste modre oči. Posve je moguće da sam malo pretjerao
u opisu njegove pojave, jer kad je progovorio, ja sam osjetio duboko i
iracionalno gnušanje spram tog čovjeka čije su riječi kanda bile posljednji
pečat na krivnji moga prijatelja. Ponovo sam pregledao službene zapisnike i
mogu točno prenijeti što su ga pitali i što je on odgovorio, pa nitko neće moći
reći da su moje predrasude na bilo koji način iskrivile prikaz.

Tužilac : Hoćete li, molim vas, reći sudu kako se zovete.

Svjedok: Thomas Ackland.
Tužilac : Vi ste iz Škotske.
Svjedok: Jesam. Ali sada živim u Londonu.
Tužilac : Doktore Ackland, možete li nam, molim vas, kazati nešto o svojoj
karijeri?
Svjedok: Rođen sam u Glasgowu i studirao sam medicinu na tamošnjem
sveučilištu. Diplomirao sam 1867. Postao predavač na
Medicinskom fakultetu pri Kraljevskoj bolnici u Edinburghu, a
nakon toga profesor Kliničke kirurgije u Kraljevskoj dječjoj bolnici
u Edinburghu. U London sam se preselio prije pet godina, nakon
smrti svoje supruge, i ponuđeno mi je mjesto u upravom odboru
Westminsterske bolnice, gdje i sada radim.
Tužilac : Westminsterska bolnica osnovana je za liječenje siromašnih i
financira se od redovnih novčanih priloga građana. Je li to točno?
Svjedok: Tako je.
Tužilac : I vi osobno široke ruke dajete za održavanje i širenje te bolnice, ako
se ne varam?
Sudac : Mislim da bismo trebali prijeći na stvar, ako nemate ništa protiv,
gospodine Edwards.
Tužilac : Naravno, časni suče. Doktore Ackland, možete li, molim vas,
ispričati pred ovim sudom kako ste se prošle noći našli u blizini
Milward Streeta i Coppergate Squarea.
Svjedok: Išao sam obići jednog svog pacijenta. On je dobar čovjek i vrijedan
radnik, ali iz siromašne obitelji; nakon što je izišao iz bolnice, bio
sam zabrinut za njegovo zdravstveno stanje. Posjetio sam ga tako
kasno jer sam prije toga bio na večeri u Kraljevskoj liječničkoj
komori. Napustio sam njegovu kuću u jedanaest sati s namjerom da
 dio puta do kuće propješačim – stan mi je u Holbornu. Međutim,
zalutao sam u magli i posve sam se slučajno našao na tom trgu
nešto prije ponoći.
Tužilac : I što ste ondje vidjeli?
Svjedok: Vidio sam sve. Ondje se nalazila jedna djevojka, slabo odjevena za
ovu okrutnu studen, kojoj nije moglo biti više od četrnaest-petnaest
godina. Ježim se pri pomisli što je mogla raditi na ulici u to doba,
jer taj je kvart poznat po svim mogućim porocima. Kad sam ju
uočio, ruke su joj bile podignute i bila je očito užasnuta. Izgovorila
je samo „Molim vas...!” Onda su uslijedila dva pucnja i ona se
srušila na tlo. Odmah sam znao da je mrtva. Drugi joj je metak
probio lubanju i sigurno ju je na mjestu ubio.
Tužilac : Jesti li vidjeli tko je pucao?
Svjedok: Ne, u prvi mah nisam. Bilo je veoma mračno i ja sam bio u šoku.
Osim toga, bojao sam se i za vlastiti život, pomislio sam da je onaj
tko može nanijeti zlo jednoj tako mlađahnoj i bespomoćnoj djevojci
zacijelo opasan luđak. Onda sam razaznao mušku priliku koja je
stajala malo dalje i u ruci držala pištolj koji se još dimio. Dok sam
ondje stajao, ta je muška prilika glasno zastenjavši pala na koljena.
Zatim se onesviještena srušila na tlo.
Tužilac : Vidite li tu mušku priliku danas ovdje?
Svjedok: Vidim. Tu je preda mnom u optuženičkoj klupi.

Na galeriji je nastalo novo komešanje, jer svim je nazočnima, baš kao i meni,
bilo jasno da iskaz ovoga svjedoka u najvećoj mjeri tereti Holmesa. Do mene
se Lestrade, čvrsto stisnutih usana, sada posve ukipio, pa mi postade jasno da
je u ovom trenutku njegova vjera u Holmesa, koja mu je uvijek služila na
čast, zacijelo iz temelja poljuljana. A kako je bilo meni? Priznajem da sam
bio na sto muka. Naizgled je bilo nezamislivo da bi moj prijatelj ubio upravo
djevojku koju je najviše želio ispitati, jer ipak je postojala mogućnost da je
Sally Dixon od svoga brata čula nešto što nas možda dovede do Kuće svile.
Ali bilo je nejasno što je ona uopće radila na Coppergate Squareu. Jeli ju tko
uhvatio i držao negdje zatočenu još i prije nego što će nas posjetiti
Henderson, i je li nas on možda namamio u klopku imajući na umu upravo
ovaj cilj? To mi se činilo jedinim logičnim zaključkom. Ali istodobno sam se
sjetio nečega što je Holmes znao često reći, a to je: kad eliminirate
nemoguće, ono što vam ostane, ma koliko nevjerojatno, mora biti istina. Ja
sam možda i mogao zanemariti iskaz Isie Creera, jer osobu poput njega
zacijelo ne bi bilo teško podmititi i taj bi rekao što god se od njega tražilo. Ali
bilo je nemoguće, ili u najmanju ruku apsurdno, pomisliti da bi se ugledni
liječnik iz Glasgowa, viši policijski službenik Scotland Yarda i sin grofa od
Blackwatera, pripadnik engleskoga visokog plemstva, iz neobjašnjivih
razloga udružili i izmislili cijelu ovu priču eda bi optužili čovjeka kojega
nitko od njih nikada nije vidio. Mogao sam birati između toga dvoga. Ili su
sva četvorica lagala. Ili je Holmes, pod utjecajem opija, doista počinio taj
užasni zločin.
Suca nije mučila takva dilema. Nakon što je saslušao svjedoke, tražio je
da mu se donese Knjiga optužbi i u nju upisao Holmesovo ime i adresu,
njegovu dob i optužbu koja se podiže protiv njega. Tu su pridodana imena i
adrese tužioca i svjedoka te popis svih predmeta pronađenih kod uhićenika.
(Među njima su bili jedan cviker, jedan komad užeta, pečatnjak s grbom
vojvode od Cassel-Felsteina, dva opuška cigareta umotana u stranicu
istrgnutu iz London Corn Circulara, jedna pipeta, nekoliko grčkih novčića i
jedan mali beril. I dan-danas se pitam što li su nadležni mogli iz toga
zaključiti.) Holmesu, koji za vrijeme cijeloga postupka nije progovorio ni
riječi, tada je rečeno da će morati ostati u pritvoru do ročišta na istražnom
sudu, a ono će se održati nakon vikenda. Poslije toga slijedi suđenje. I to je
bio kraj. Sucu se žurilo da nastavi s poslom. Čekalo ga je još nekoliko
slučajeva, a danje je svjetlo bivalo sve slabije. Gledao sam kako odvode
Holmesa.
– Watsone, pođite sa mnom! – obrati mi se Lestrade. – Pokrenite se,
idemo, brzo! Nemamo vremena za gubljenje.
Krenuo sam za njim iz glavne sudnice, zatim niz nekoliko stuba u
podrum bez ikakva komfora, gdje je čak i boja zidova bila jadna i ofucana, i
koji je mogao biti izričito namijenjen upravo zatvorenicima, muškarcima i
ženama, koji su se oprostili od svijeta iznad njega. Lestrade je, naravno,
ovdje već bivao. Brzo me odveo hodnikom u visoku prostoriju popločenu
bijelim pločicama sa samo jednim prozorom i klupom koja se protezala duž
sva četiri zida. Klupa je bila razdijeljena na niz drvenih pregradaka, pa je onaj
tko tu sjedi bio posve izoliran i svaki mu je dodir s onima s druge strane bio
onemogućen. Odmah sam shvatio da je to zatvorenička čekaonica. Možda je i
Holmes ovdje čekao da dođe na red za redarstveni sud.
Nismo još pravo ni ušli kadli se na vratima začulo komešanje i pojavio
se Holmes, u pratnji redarstvenika u službenoj odori. Poletio sam k njemu i
bio bih ga možda čak i zagrlio da u posljednji čas nisam shvatio kako bi to u
njegovim očima bilo još jedno poniženje nakon tolikih drugih. No glas mi je
ipak zadrhtao kad sam mu se obratio.
– Holmese! Ne znam što bih rekao. Vaše nepravedno uhićenje, način na
koji se s vama postupa... to prelazi sve što čovjek može zamisliti.
– Svakako je veoma zanimljivo – odvrati on. – Kako ste vi, Lestrade?
Neobičan obrat događaja, zar ne? Što vi o tome mislite?
– Zbilja ne znam što bih mislio, gospodine Holmes – promrmlja
Lestrade.
– No da, to nije ništa novo. Čini se da nas je naš prijatelj Henderson
dobro nasamario, što kažete, Watsone? Ali nemojmo zaboraviti da sam ja to
gotovo i očekivao, a on se unatoč svemu ipak pokazao korisnim. Prije ovoga
naslućivao sam da smo nabasali na urotu koja uvelike premašuje jedno
ubojstvo u hotelskoj sobi. Sada sam u to siguran.
– Ali što imamo od svih tih spoznaja ako vas pošalju u zatvor i ako vam
ugled bude upropašten? – upitah.
– Mislim da će se moj ugled već pobrinuti za sebe – odgovori Holmes. –
Ako me objese, prepustit ću vama, Watsone, da svoje čitateljstvo uvjerite da
je sve ovo bio veliki nesporazum.
– Vi se s tim možete šaliti, gospodine Holmes – zareži Lestrade. – Ali ja
vas moram upozoriti da imamo veoma malo vremena. A dokazi protiv vas
čine se, ukratko, neoborivi.
– Što vi, Watsone, mislite o dokazima?
– Ne znam što bih rekao, Holmese. Ne čini se da se ti ljudi međusobno
poznaju. Dolaze iz različitih dijelova zemlje. A ipak se potpuno slažu o
svemu što se dogodilo.
– Ali vi biste, naravno, mojoj riječi vjerovali više nego onoj Isie Creera?
– Naravno.
– Onda vam mogu odmah reći da je sve što sam kazao inspektoru
Harrimanu istinita verzija događaja. Nakon što sam ušao u onu pušionicu
opija, prišao mi je Creer i pozdravio me kao novu mušteriju – što će reći, s
mješavinom topline i opreza. Okolo na madracima ležala su četiri muškaraca
u polusvjesnu stanju, ili su se barem tako pretvarali, a jedan od njih doista je
bio lord Blackwater, iako tada dakako nisam znao da je to on. Ja sam se
pravio kao da sam došao po uobičajenu dozu i Creer je insistirao da pođem s
njim u njegov ured i platim mu ondje. Ne želeći da štogod posumnja, učinio
sam što je tražio, no nisam pravo ni ušao a već su me dvojica zaskočila na
vratima, zgrabili su me za vrat i sputali mi ruke na leđima. Jednoga od njih,
Watsone, poznajemo. Bio je to Henderson osobno! Drugi je imao obrijanu
glavu, ramena i ruke hrvača te odgovarajuću snagu. Nisam se mogao ni
pomaknuti. „Od vas je bilo veoma nerazumno, gospodine Holmes, što ste se
umiješali u nešto što vas se ne tiče, kao što je bilo nerazumno vjerovati da se
možete nositi s moćnijima od sebe”, rekao je Henderson, to ili nešto u tom
smislu. Istodobno mi se približio Creer, noseći staklenu čašicu punu neke
smrdljive tekućine. Bio je to neki opijat i dok su mi ga nasilu gurali u usta, ja
nisam mogao učiniti ama baš ništa. Njih su bila trojica, a ja sâm. Nisam
mogao dohvatiti svoj pištolj. Djelovanje je bilo gotovo trenutačno. Soba mi
se počela okretati, noge otkazale poslušnost. Pustili su me i ja sam se srušio
na pod.
– Vrazi prokleti! – povikah.
– I što je bilo poslije? – doveza se Lestrade.
– Više se ničega ne sjećam sve do trenutka kad sam se probudio i
ugledao kraj sebe Watsona. Droga je zacijelo bila užasno jaka.
– Sve je to lijepo i krasno, gospodine Holmes. Ali kako objašnjavate
svjedočenja dr. Acklanda, lorda Horacea Blackwatera i moga kolege
Harrimana?
– Oni su u sprezi.
– Ali zašto? To nisu obični ljudi.
– Točno. Da su obični ljudi, bio bih im skloniji povjerovati. Ne mislite li
da je malčice neobično što su svi ti tako ugledni primjerci ljudskoga roda
izronili iz mraka točno u isto vrijeme?
– Njihova objašnjenja imaju smisla. Nijedna prijeporna riječ nije danas u
sudnici izgovorena.
– Doista? Ne bih se, nažalost, mogao s vama složiti, Lestrade, jer ja sam
ih čuo nekoliko. Mogli bismo početi s vrlim doktorom Acklandom. Niste li se
iznenadili kad je, nakon što je rekao da je bilo odveć mračno a da bi vidio tko
je pucao, u istoj rečenici ustvrdio kako je vidio da se pištolj dimi? Naš doktor
Ackland očito posjeduje jedinstven vid. A tu je i Harriman. Možda bi bilo
korisno utvrditi je li se doista dogodila provala u tu banku u White Horse
Roadu. Meni to djeluje kao prevelik dar s nebesa.
– Zašto?
– Zato što bih ja, kad bih kanio orobiti banku, pričekao do poslije
ponoći, kada na ulici ima manje ljudi. Osim toga, vjerojatno bih pošao u
Mayfair, Kensington ili Belgraviu – nekamo gdje se od mjesnoga
stanovništva može očekivati da su deponirali količinu novca koja se isplati
ukrasti.
– A što je s Perkinsom?
– Pozornik Perkins jedini je pošten svjedok. Watsone, pitam se da li bih
vas smio zagnjaviti...
Ali prije no što je Holmes uspio dovršiti rečenicu, na vratima se gnjevna
lica pojavi Harriman.
– Koji se vrag ovdje događa? – uzviknu. – Zašto uhićenik nije na putu za
ćeliju? Tko ste vi, gospodine?
– Ja sam inspektor Lestrade.
– Lestrade! Vas znam. Ali ovo je moj slučaj. Zašto se miješate?
– Gospodina Sherlocka Holmesa veoma dobro poznajem...
– Gospodina Sherlocka Holmesa dobro pozna sva sila ljudi. Hoćemo li
sve njih pozvati ovamo da se još bolje upoznaju s njim?
– Harriman se potom okrenu redarstveniku koji je Holmesa doveo iz
sudnice i koji je pokazivao znakove sve veće nelagode.
– Redarstveniče, uzet ću vaše ime i broj i o ovome ćete više čuti kad za
to bude vrijeme. Zasad možete gospodina Holmesa otpratiti u stražnje
dvorište gdje policijska kola čekaju da ga prevezu do njegova sljedećeg
prebivališta.
– A ono je? – upita Lestrade.
– Držat će ga u Kazneno-popravnom zavodu u Hollowayu. Čuvši to,
problijedio sam. Bilo je općepoznato kakvi uvjeti vladaju u toj zastrašnoj
tvrđavi.
– Holmese! – rekoh. – Posjetit ću vas...
– Jako mi je žao što vam moram proturječiti, ali gospodin Holmes neće
moći primati posjete sve dok ne završi moja istraga.
Nakon toga Lestrade i ja više nismo mogli ništa. Holmes se nije ni
pokušao oduprijeti. Dopustio je redarstveniku da ga uspravi na noge i odvede
iz prostorije. Harriman je otišao za njima, a nas smo dvojica ostali sami.
 13.

Otrov

Sve su novine donijele izvještaje o smrti Sally Dixon i o sudskom postupku

koji je uslijedio. Jedan od tih članaka još imam kod sebe, papir je sada krhak
poput flispapira, istanjen od starosti:

Težak i gnusan zločin počinjen je pretprošle noći na Coppegate

Squareu, koji se nalazi u blizini rijeke i Limehouse Basina.
Neposredno nakon ponoći, patrolirajući tim područjem, pozornik
Perkins iz Odjela H začuo je pucanj i pohitao prema mjestu
odakle se čuo zvuk. Stigao je prekasno da spasi žrtvu,
šesnaestogodišnju sluškinju u jednoj londonskoj pivnici koja je
živjela u blizini. Nagađalo se da se vraćala kući i neočekivano
naletjela na svoga napadača, koji je upravo bio izišao iz jedne
od pušionica opija po kojima je ovaj kvart na zlu glasu.
Muškarac je identificiran kao gosp. Sherlock Holmes, privatni
detektiv, i odmah je priveden u policijsku stanicu. Premda je
nijekao da išta zna o zločinu, javilo se nekoliko veoma uglednih
svjedoka koji su svjedočili protiv njega; među njima su dr.
Thomas Ackland iz Westminserske bolnice i lord Horace
Blackwater, koji posjeduje tisuću jutara zemlje u Hallamshireu.
Gosp. Holmes je sada premješten u Kazneno-popravni zavod u
Hollowayu, a cijeli taj žaljenja vrijedan događaj po tkozna koji
put ukazuje na pošast droge koja hara našim društvom i dovodi u
pitanje daljnju legalnost jazbina poroka gdje se ona može
slobodno uživati.
Ne trebam ni reći koliko mi je bilo teško to čitati ujutro za doručkom onog
ponedjeljka nakon Holmesova uhićenja. Ktomu, u izvještaju je bilo i nekih
veoma upitnih navoda. Vreća čavala nalazi se u Lambethu: zašto je onda
izvjestitelj pretpostavio da je Sally Dixon bila na putu kući? Zanimljivo je
također što uopće nije spomenuto da je i lord Horace bio mušterija u toj
„jazbini poroka”.
Vikend je došao i prošao, bila su to dva dana kada sam se mogao jedino
uzrujavati i čekati da doznam kakve novosti. U Holloway sam poslao čistu
odjeću i hranu, ali nisam mogao biti siguran je li ih Holmes doista primio.
Mycroft mi se uopće nije javio, premda mu napisi u novinama nikako nisu
mogli promaknuti, a i sâm sam mu poslao nekoliko poruka u klub Diogenes.
Nisam znao da li bih se zgrozio ili ozbiljno zabrinuo. S jedne strane izostanak
njegove reakcije činio se neotesanim, pa čak i drskim, jer iako je točno da nas
je pokušao odvratiti od nakane da učinimo upravo to što smo učinili, on
sigurno ne bi oklijevao poslužiti se svojim utjecajem, s obzirom na ozbiljnost
položaja u kojemu mu se našao brat. Ali isto tako sam se dobro sjećao da
nam je rekao: „Ja vam više neću moći pomoći”, i počeo sam se pitati kakva je
moć te Kuća svile, ma što ona bila, te je kadra onesposobiti čovjeka čiji
utjecaj seže do užih vladinih krugova.
Upravo sam odlučio osobno prošetati do kluba, kad začuh zvonce na
ulazu i dobrzo gđa Hudson uvede u sobu prelijepu mladu ženu, odjevenu
jednostavno, ali otmjeno i šarmantno, s odgovarajućim rukavicama. Toliko
sam bio zaokupljen mislima te mi je trebalo nekoliko trenutaka da prepoznam
gđu Catherine Carstairs, suprugu wimbledonskog trgovca slikama čiji je
posjet našem uredu i pokrenuo ove nesretne događaje. Zapravo, vidjevši ju
opet pred sobom, bilo mi je teško povezati neke stvari; bolje rečeno, nije bilo
nimalo jasno kako su nas banda irskih razbijača u nekom američkom gradu,
uništenje četiriju pejzaža Johna Constablea i oružani sukob sa skupinom
Pinkertonovih agenata uopće mogli dovesti do ovoga što nam se sada događa.
Bio je to pravi paradoks.
S jedne strane otkriće ubijenoga muškarca u Mirnom hotelu gospođe
Oldmore bilo je uzrok svemu što će se poslije dogoditi, ali s druge ne izgleda
da je ono imalo ikakve veze s tim događajima. Možda iz mene sada
progovara pisac, ali meni se gotovo činilo kao da su se te dvije moje priče
nekako izmiješale pa se likovi iz jedne neočekivano pojavljuju u drugoj.
Tolika je, naime, bila moja zbunjenost kad sam ugledao gđu Carstairs. Stojeći
preda mnom, ona odjednom poče jecati, a ja samo buljio u nju ko zadnja
budala.
– Draga gospođo Carstairs! – uskliknuh, skočivši na noge. – Nemojte se,
molim vas, žalostiti. Sjednite. Mogu li vam donijeti čašu vode?
Nije bila u stanju govoriti. Odveo sam ju do stolca; izvadila je rupčić i
obrisala oči. Natočio sam čašu vode i odnio joj, ali je samo odmahnula
rukom.
– Doktore Watson – promrmljala je napokon. – Morate mi oprostiti što
sam došla ovamo.
– Ali zaboga. Veoma mi je drago što vas vidim. Kad ste ušli, bio sam
zaokupljen mislima, ali uvjeravam vas da sada imate moju punu pozornost.
Imate li kakvih novosti iz svoje kuće?
– Imam. Strašnih novosti. Ali, zar gospodin Holmes nije kod kuće?
– Niste čuli? Zar niste čitali novine?
Odmahnula je glavom.
– Ne zanimam se za novine. Moj suprug takvo što ne potiče.
Htio sam joj pokazati članak koji sam upravo čitao, ali sam se
predomislio.
– Gospodin Sherlock Holmes nažalost se ne osjeća dobro – rekoh. – I to
će vjerojatno duže potrajati.
– U tom slučaju za mene nema nade. Nemam se komu drugomu obratiti.
– Pognula je glavu. – Edmund ne zna da sam danas došla ovamo. On je
zapravo bio odlučno protiv toga. Ali kunem vam se, doktore Watson, ja ću
poludjeti. Zar nema kraja toj noćnoj mori što se odjednom pojavila da svima
nama uništi život? – Opet je počela plakati, a ja sam bespomoćno promatrao
sve dok suze nisu napokon presušile.
– Možda bi pomoglo kad biste mi ispričali što vas je dovelo ovamo –
predložih.
– Reći ću vam. No možete li mi vi pomoći? – Odjednom se razvedrila. –
Pa naravno! Vi ste liječnik! Već smo bili kod nekoliko liječnika. Liječnici
nam se stalno motaju po kući. Ali možda ste vi drukčiji. Vi ćete razumjeti.
– Je li vam suprug bolestan?
 – Ne, nije moj suprug. Moja šogorica, Eliza. Sjećate je se? Kad ste ju
prvi put vidjeli, već se žalila na glavobolje i razne druge bolove, ali otada se
njezino stanje jako pogoršalo. Sada Edmund misli da ona možda umire i da
joj nitko ne može pomoći.
– Što vas je navelo na pomisao da biste ovdje mogli naći pomoć?
Gđa Carstairs uspravi se u stolcu, obrisa oči i ja odjednom postadoh
svjestan velike snage duha koju sam kod nje bio uočio pri prvom našem
susretu.
– Moja šogorica i ja se baš ne volimo – započe. – Ne želim se pretvarati
da nije tako. Od samoga početka ona me smatra pustolovkom koja je svojim
pandžama zgrabila njezina brata kad mu je bilo najteže; za nju sam ja lovac
na blago kojemu je jedini cilj okoristiti se njegovim bogatstvom. Pri tome se
zaboravlja da sam ja u ovu zemlju došla s poprilično vlastita novca.
Zaboravlja se također da sam na Kataloniji upravo ja Edmunda njegovala i
vratila u život. Ona i njezina majka mrzile bi me ma tko ja bila, i nikad mi
nisu pružile priliku. Edmund je oduvijek pripadao njima, shvaćate – mlađi
brat, odan sin – i nikako nisu mogle podnijeti pomisao da je on našao sreću s
nekim drugim. Eliza me čak okrivljuje i za smrt svoje majke. Možete li to
vjerovati? Ta tragična nesreća u kući – plamenik njene plinske peći se ugasio
– u njezinoj je glavi postalo samoubojstvo: stara je gospođa, tobože, radije
umrla nego da gleda mene kao novu gospodaricu u kući. One su obje na neki
način lude. Ne bih se to usudila reći Edmundu, ali je istina. Zašto nikad nisu
mogle prihvatiti činjenicu da me on voli i radovati se zbog nas?
– A ova nova bolest...?
– Eliza misli da ju netko truje. Gore od toga, uporno tvrdi da sam ja za
to odgovorna. Ne pitajte me kako je došla do toga zaključka. To je ludilo,
kažem vam!
– Zna li to vaš suprug?
– Naravno da zna. Otvoreno me optužila kad smo bili zajedno u sobi.
Jadni Edmund! Nikad ga još nisam vidjela toliko zbunjena.
Nije znao kako bi reagirao – jer da je stao na moju stranu, tko zna kako
bi se to odrazilo na njeno psihičko stanje. To ga je strašno pogodilo, ali čim
smo ostali sami, istoga je trena poletio prema meni i zamolio me da mu
oprostim. Eliza je bolesna, u to nema sumnje, a Edmund je mišljenja da su te
njene tlapnje posljedica bolesti i možda ima pravo. U svakom slučaju,
situacija je za mene postala gotovo nepodnošljiva. Sada se sva njezina hrana
priprema odvojeno; za to vrijeme Kirby ni časak ne skida pogled s nje i onda
ju odnosi ravno u njezinu sobu. Edmund ide tako daleko te s njom dijeli svaki
zalogaj. Pretvara se da joj želi praviti društvo, ali zapravo je preuzeo ulogu ni
više ni manje nego onih kušača hrane u starom Rimu. Možda bih mu za to
trebala biti zahvalna. Već tjedan dana jede sve što i ona i izvrsna je zdravlja,
a ona je istodobno sve bolesnija i bolesnija; dakle, ako ja u njezinu hranu
stavljam otrovnu beladonu, pravi je misterij zašto djeluje samo na nju.
– Koji je, po mišljenju liječnika, uzrok njezine bolesti?
– Svi su zbunjeni. Prvo su mislili da je šećerna bolest, a potom da je
otrovanje krvi. Sada se pribojavaju najgoreg i liječe ju od kolere. – Pognula je
glavu i kad ju je ponovo podigla, u očima su joj bile suze. – Doktore Watson,
reći ću vam nešto strašno. Dio mene želi da ona umre. Nikada to nijednom
ljudskom biću nisam poželjela, čak ni svome prvom mužu kad je bio
najpijaniji i najnasilniji. Ali ponekad se uhvatim kako mislim da bismo, kad
bi Eliza umrla, Edmund i ja napokon imali mira. Ona kao da je odlučila da
nas pod svaku cijenu razdvoji.
– Želite li da pođem s vama u Wimbledon? – upitah.
– Pošli biste? – Oči su joj zablistale. – Edmund nije htio da posjetim
Sherlocka Holmesa. Iz dva razloga. Smatra da je, što se njega tiče, posao s
vašim kolegom završen. Budući da je onaj muškarac iz Bostona koji ga je
slijedio mrtav, tu se očito više nema što činiti. Pribojava se, osim toga, da bi
Eliza, ako dovedemo detektiva u kuću, mogla pomisliti kako je ona u pravu.
– Vi ste, međutim, mislili...?
– Ja sam se nadala da bi gospodin Holmes mogao dokazati moju
nevinost.
– Ako mislite da bi vam to olakšalo dušu, ja ću vas drage volje otpratiti.
Moram vas upozoriti da sam ja samo liječnik opće prakse te da je moje
iskustvo ograničeno, no za dugogodišnje suradnje sa Sherlockom Holmesom
naučio sam primjećivati neobičnosti i može se dogoditi da uočim nešto što je
vašim ostalim savjetnicima promaknulo.
– Jeste li sigurni, doktore Watson? Bila bih vam beskrajno zahvalna. Ja
se još i danas ponekad osjećam kao strankinja u ovoj zemlji pa je za mene
pravi blagoslov naći nekoga tko je na mojoj strani.
 Krenuli smo zajedno na put. Nisam imao nimalo volje napustiti Baker
Street, ali shvatio sam da ništa neću postići time što tu sjedim sâm. Premda je
Lestrade radio na tome, još nisam bio dobio dopuštenje da posjetim Holmesa
u Hollowayu. Mycroft se neće pojaviti u Diogenesu do poslijepodneva. A
unatoč onomu što je rekla gđa Carstairs, tajna čovjeka s beretkom nije ni
blizu rješenju. Bilo bi zanimljivo ponovo vidjeti Edmunda Carstairsa i
njegovu sestru; osim toga, mislio sam, premda svjestan da sam jadna zamjena
za Holmesa, kako ipak postoji mogućnost da vidim ili čujem nešto što bi
moglo baciti malo svjetla na nedavne događaje i ubrzati izlazak moga
prijatelja iz zatvora.
Carstairsu isprva nije bilo drago kad sam se pojavio u njegovu predvorju
punu elegantnih umjetnina u kojem je zidna ura tiho otkucavala sate. Upravo
se spremao krenuti na ručak i bio je veoma pomno odjeven u žaket, sa sivom
kravatom i dobro ulaštenim cipelama. Cilindar i štap čekali su ga na stoliću
kraj vrata.
– Doktore Watson! – uskliknuo je iznenađeno. Okrenuo se supruzi. –
Mislio sam da smo se dogovorili kako nećemo tražiti usluge Sherlocka
Holmesa.
– Ja nisam Holmes – rekoh.
– Doista niste. Upravo sam pročitao u novinama da se gospodin Holmes
našao u veoma sramotnoj situaciji.
– Našao se u njoj obavljajući posao koji ste mu vi naprtili.
– Posao koji je sada dovršen.
– On tako ne misli.
– Ne bih se s tim složio.
– Molim te, Edmunde – umiješa se gđa Carstairs. – Doktor Watson je
veoma ljubazno doputovao sa mnom čak iz Londona. Pristao je da pregleda
Elizu i dade svoje mišljenje.
– Elizu je već pregledalo nekoliko liječnika.
– Još jedno mišljenje ne može škoditi. – Uzela ga je za ruku. – Nemaš
pojma kako je bilo meni ovih posljednjih nekoliko dana. Molim te, dragi.
Dopusti da ju pregleda. Možda će to i njoj pomoći; ako ništa, imat će barem
još nekoga komu se može požaliti.
 Carstairs je popustio. Potapšao ju je po ruci.
– Pa dobro. Ali to još neko vrijeme neće biti moguće. Sestra je kasno
ustala i čuo sam da se upravo kupa. S njom je sada Elsie. Moći će vas primiti
tek za tridesetak minuta.
– Rado ću pričekati – rekoh. – Ali iskoristio bih to vrijeme, ako smijem,
da pregledam kuhinju. Ako vaša sestra i dalje živi u uvjerenju da joj netko
truje hranu, moglo bi biti korisno vidjeti gdje se ta hrana priprema.
– Naravno, doktore Watson. I molim vas da oprostite što sam maločas
bio grub. Ja gospodinu Holmesu želim sve najbolje i drago mi je što vas
vidim. Samo se čini da ova noćna mora nikada neće prestati. Prvo Boston,
onda moja sirota majka, pa ono što se dogodilo u hotelu, sada Eliza. Baš jučer
nabavio sam jedan gvaš iz Rubensove škole, sjajna skica Mojsija na obali
Crvenog mora. Ali sada se pitam nisam li i sâm žrtva nekih strašnih kletvi
poput onih koje su svojedobno zadesile faraone.
Spustili smo se u prizemlje pa u prostranu kuhinju prepunu raznih
lonaca, tava, kotlova koji se puše i dasaka za rezanje mesa i povrća te se
činilo da je u punom pogonu premda se nije vidjelo da netko zapravo nešto
radi. U prostoriji su se nalazile tri osobe. Jednu sam od njih prepoznao. Sluga
Kirby, koji nas je dočekao kad smo prvi put došli u vilu Pri sljemenu, sjedio
je za stolom i mazao maslac na kruh za ručak. Sitna, crvenokosa okruglica od
žene stajala je kraj kuhinjske peći i miješala juhu, čiji se miris – govedina i
povrće – širio kuhinjom. Treća je osoba bio mladić prefrigana izgleda, koji je
sjedio u kutu i lijeno čistio srebrni pribor za jelo. Premda je Kirby ustao istog
časa kad smo ušli, uočio sam da je mladić ostao sjediti, pogledavši nas preko
ramena kao da smo uljezi koji ga nemaju prava uznemiravati. Imao je dugu
žućkastu kosu, pomalo ženskasto lice a moglo mu je biti osamnaest-
devetnaest godina. Prisjetio sam se da je Carstairs spomenuo Holmesu i meni
da Kirbyeva žena ima nećaka Patricka koji radi u kuhinji i zaključio da je to
on.
– Ovo je doktor Watson – predstavi me Carstairs – koji pokušava otkriti
uzrok bolesti moje sestre. Možda će vas htjeti nešto pitati i bilo bi mi drago
da mu odgovorite najiskrenije što možete.
Premda sam se uspio uvući u kuhinju, nisam zapravo bio siguran što bih
rekao, pa sam započeo s kuharicom jer mi se činila najpristupačnijom.
– Vi ste gospođa Kirby?
 – Jesam, gospodine.
– I vi pripremate svu hranu?
– U ovoj kuhinji, gospodine, sve pripremamo ja i moj muž. Patrick guli
krumpir i pomaže kod pranja suda kad je raspoložen, ali sva hrana prođe kroz
moje ruke, a ako je u ovoj kući negdje nešto otrovano, doktore Watson, ovdje
to sigurno nećete naći. Moja je kuhinja besprijekorno čista, gospodine. Mi ju
jedanput mjesečno cijelu izribamo vapnenim karbolitom. Možete pogledati
ostavu ako želite. Svaka je stvar na svome mjestu, a ima i dovoljno svježega
zraka. Mi hranu kupujemo ovdje u okolici i ništa što nije svježe ne može
proći kroz ova vrata.
– Oprostite, gospodine, ali hrana nije uzrok bolesti gospođice Carstairs –
promrmlja nato Kirby, pogledavši pritom gospodara kuće. – Vi i gospođa
Carstairs jedete istu hranu kao i ona, a oboje ste zdravi.
– Ako mene pitate, u ovoj se kući događa nešto čudno – dometnu gđa
Kirby.
– Margaret, što time mislite reći? – zapita gđa Carstairs.
– Ne znam, gospođo. Ne mislim time ništa reći. Ali svi smo strašno
zabrinuti zbog gospođice Carstairs, a čini se da s ovom kućom nešto nije u
redu, ali što god to bilo, moja je savjest čista, a ja ću sutra spakirati svoje
kofere i otići ako bilo tko tvrdi suprotno.
– Nitko ne krivi vas, gospođo Kirby.
– Svejedno, ona ima pravo. Nešto u ovoj kući nije kako treba. – Rekao
je to kuhinjski pomoćnik, koji se prvi put oglasio i čiji me naglasak podsjetio
da nam je Carstairs rekao kako je on iz Irske.
– Zovete se Patrick, zar ne? – upitah ga.
– Tako je, gospodine.
– A odakle ste?
– Iz Belfasta, gospodine.
Zacijelo je to slučajnost, ali Rourke i Keelan O’Donaghue bili su
također iz Belfasta.
– Kako ste dugo ovdje, Patrick? – pitao sam dalje.
– Dvije godine. Došao sam ovamo malo prije gospođe Carstairs.
 – I tu se momak poče smijuljiti kao na neku internu pošalicu.
Nije me se ticalo, ali cijelo njegovo ponašanje – to kako se lijeno izvalio
na stolcu, pa čak i način na koji nam se obraćao – dojmilo me se kao
namjerno neuljudno i bio sam iznenađen što mu Carstairs to dopušta.
Njegova je supruga bila manje tolerantna.
– Patrick, kako se usuđuješ obraćati nam se ovakvim tonom – oštro će
ona. – Ako na nešto aludiraš, onda to i reci. A ako ti se ovdje ne sviđa,
najbolje je da odeš.
– Meni je ovdje sasvim dobro, gospođo Carstairs, i mislim da ne bih
nikamo išao.
– Kakva drskost! Edmunde, zar ga nećeš pozvati na red?
Carstairs kao da se skanjivao, a u toj kratkoj pauzi začu se zvonjava pa
Kirby, bacivši pogled na zid u dnu kuhinje na kojem su bila poredana zvonca
za poslugu, reče:
– To je gospođica Carstairs, gospodine.
– Očito je završila s kupanjem – zaključi Carstairs. – Sada možemo gore
k njoj. Osim ako nemate još kakvih pitanja, doktore Watson?
– Ne, nemam – odgovorih. Budući da od onih nekoliko pitanja koja sam
postavio nije bilo nikakve koristi, odjednom se osjetih obeshrabrenim, jer mi
je palo na pamet kako bi Holmes, da je ovdje, vjerojatno već bio riješio cijelu
zagonetku. Što li bi on zaključio o mladome Ircu i njegovoj vezi s ostalima? I
što li bi on sve vidio da je mogao baciti pogled na tu prostoriju? „Vi,
Watsone, vidite, ali ne zapažate.” Toliko je to puta rekao i nikada mi se nije
činilo istinitijim. Kuhinjski nož što leži na stolu, juha što vrije na vatri, par
fazana što visi u ostavi, Kirby koji spušta pogled dok njegova žena stoji ruku
prekriženih na trbuhu, Patrick koji se i dalje smijulji... Bi li oni njemu rekli
više nego meni? Nedvojbeno bi. Pokažite Holmesu jednu kap vode i on će iz
nje deducirati postojanje Atlantika. Pokažite ju meni i ja ću potražiti slavinu.
To je ta razlika između nas dvojice.
Vratili smo se stubama u predvorje i popeli sve do zadnjega kata. Dok
smo se penjali, mimoišli smo se s mladom djevojkom koja je hitala u
suprotnom smjeru, noseći posudu s vodom i dva ručnika. To je bila Elsie,
kuhinjska pomoćnica. Hodala je sagnute glave i nisam joj uspio vidjeti lice.
Projurila je kraj nas i nestala.
 Carstairs je tiho pokucao na vrata i zatim ušao u sestrinu spavaću sobu
da dozna želi li me ona primiti. Ja sam čekao na hodniku s gđom Carstairs.
– Doktore Watson, ja ću vas sad ostaviti – rekla je. – Šogoricu bi moja
nazočnost samo još više uznemirila. Ali, molim vas, obavijestite me ako
uočite išta što bi moglo utjecati na njezinu bolest.
– Naravno.
– I hvala vam još jednom što ste došli. Za mene je veliko olakšanje što u
vama imam prijatelja.
Izgubila se upravo u trenutku kad me Carstairs pozvao unutra. Ušao sam
u zagušljivu, luksuzno namještenu spavaću sobu sagrađenu pod krovom, s
malim prozorima na kojima su zavjese bile djelomice navučene; u kaminu je
gorjela vatra. Uočio sam da druga vrata vode u kupaonicu, a zrak u sobi bio
je natopljen mirisom lavande, očito od mirisnih soli za kupanje. Gđica
Carstairs ležala je u postelji, poduprta jastucima i ogrnuta šalom. Odmah sam
vidio da joj se od moga zadnjeg posjeta zdravlje rapidno pogoršalo. Imala je
onaj ispijeni, izmučeni izgled koji sam i prečesto viđao kod svojih teških
pacijenata, a oči su joj jadno zurile iznad oštrih grebena što su nastali od
njenih jagodica. Bila se počešljala, ali raspletena kosa i dalje joj je neuredno
padala na ramena. Ruke položene na pokrivač mogle su mirne duše pripadati
kakvoj pokojnici.
– Doktore Watson! – pozdravila me hrapavim, grlenim glasom.
– Zašto ste me došli posjetiti?
– Vaša me šogorica zamolila da dođem, gospođice Carstairs –
odgovorih.
– Moja šogorica bi me najradije vidjela mrtvu.
– Ja nisam dobio taj dojam. Mogu li vam opipati bilo?
– Pipajte što vam drago. Meni to više ništa ne znači. A kad mene više ne
bude, Edmund je sljedeći na redu, vjerujte mi na riječ.
– Šuti, Eliza! Ne smiješ tako govoriti – prekori ju brat.
Opipao sam joj bilo koje je tuklo veoma ubrzano dok je njeno tijelo
pokušavalo svladati bolest. Koža joj je imala pomalo plavkastu boju i to me,
zajedno s ostalim simptomima koje su mi prenijeli, navelo da se zapitam nisu
li njeni liječnici možda ipak s pravom pretpostavili da je njezinu stanju uzrok
kolera.
– Osjećate li bolove u trbuhu? – upitah.
– Osjećam.
– I u udovima?
– Osjećam kao da mi sve kosti trunu.
– Vas posjećuju liječnici. Koje su vam lijekove prepisali?
– Moja sestra uzima laudanum – javi se Carstairs.
– Jedete li što?
– Hrana me i ubija!
– Morat ćete se prisiliti da jedete, gospođice Carstairs. Izgladnjivanje će
vas samo još više oslabjeti. – Ispustio sam njenu ruku.
– Ništa vam više ne mogu preporučiti. Mogli biste otvoriti prozore i
pustiti unutra svjež zrak, a najvažnija je, naravno, higijena.
– Kupam se svaki dan.
– Pomoglo bi i kad biste svakodnevno mijenjali odjeću i posteljinu. Ali
najvažnije je da jedete. Bio sam u kuhinji i uvjerio se da se vaša hrana
priprema na odgovarajući način. Nemate se čega bojati.
– Mene truju.
– Ako truju tebe, truju i mene! – viknu Carstairs. – Molim te, Eliza!
Zašto se ne možeš urazumiti?
– Umorna sam. – Bolesnica se ispruži na jastuk i sklopi oči.
– Zahvaljujem vam na posjetu, doktore Watson. Otvoriti prozore i
promijeniti posteljinu! Vidim da ste vi u samome vrhu svoje profesije!
Carstairs me ispratio iz sobe, a iskreno govoreći, i meni je bilo drago što
odlazim.
Eliza Carstairs je već pri našem prvom susretu pokazivala grubost i
prijezir, a te njene karakterne osobine bolest je samo pogoršala. Nas smo se
dvojica oprostili na ulaznim vratima.
– Hvala vam za posjet, doktore Watson – rekao je Carstairs.
– Jasno mi je što je moju dragu Catherine nagnalo da se obrati vama i
doista se nadam da će se gospodin Holmes uspjeti izvući iz poteškoća u
kojima se našao.
Rukovali smo se. Već sam se spremao otići, a onda se sjetih.
– Još samo nešto, gospodine Carstairs. Zna li vaša supruga plivati?
– Pardon? Kakvo čudno pitanje! Zašto vas to zanima?
– Imam svoje metode...
– Paaa, zapravo, Catherine uopće ne zna plivati. Štoviše, ona se boji
mora i kaže da ni u kojim okolnostima ne bi ušla u vodu.
– Hvala vam, gospodine Carstairs.
– Doviđenja, doktore Watson.
Vrata su se za mnom zatvorila. Dobio sam odgovor na pitanje koje mi je
Holmes rekao neka postavim. Sad mi još samo valja doznati zašto sam ga
postavio.
 14.

U mrak

Kod kuće me dočekala Mycroftova poruka. On će predvečer biti u klubu

Diogenes i rado će se sa mnom naći ako mi to vrijeme odgovara. Povrh svega
što se zbilo proteklih dana putovanje u Wimbledon i natrag gotovo me
smoždilo... više se nisam mogao izložiti malo većem naporu a da me to
odmah ne podsjeti na ozljede koje sam zadobio u Afganistanu. Unatoč tomu
odlučio sam, nakon kratka odmora, ponovo izići jer sam bio itekako svjestan
kroz kakve patnje prolazi Holmes dok ja uživam na slobodi, i to je
prevagnulo nad brigom za vlastito zdravlje. Mycroft mi možda neće dati
drugu priliku da ga posjetim, jer on je hirovit koliko i krupan, pa hodnicima
moći leprša poput pogoleme sjene. Gđa Hudson pripremila mi je kasni ručak
koji sam pojeo prije nego što ću zaspati u svom naslonjaču, a vani se već
mračilo kad sam izišao iz kuće i sjeo u fijaker prema Pall Mallu.
I ovaj me put dočekao u Sobi za goste, samo je sada njegovo držanje
bilo odsječnije i službenije nego kad sam ovdje bio s Holmesom. Započeo je
bez ikakvih formalnosti:
– Ovo je jako loše ispalo. Jako loše. Zašto je moj brat uopće od mene
tražio savjet ako ga se nije mislio držati?
– Mislim da je on od vas tražio informacije, a ne savjet – otpovrnuh.
– Moguće. Ali, budući da sam mu ja mogao dati samo jedno od toga
dvoga, bilo bi bolje da je slušao što mu govorim. Rekao sam mu da ovo neće
izići na dobro – ali takva mu je narav, već od vrlo rane dobi. Oduvijek je
nepromišljen. To mu je i naša majka govorila i uvijek se bojala da će upasti u
kakvu nevolju. Volio bih da je poživjela da ga vidi kao detektiva. Samo bi se
nasmiješila!
 – Možete li mu pomoći?
– Vi već znate odgovor, doktore Watson, jer sam vam ga rekao kad smo
se prošli put vidjeli. Ja tu ništa ne mogu učiniti.
– Želite li ga vidjeti kako visi zbog ubojstva?
– Do toga neće doći. Do toga ne smije doći. Ja već povlačim neke konce
iza kulisa i premda nailazim na iznenađujuću količinu zapreka i mutnih igara,
on je predobro poznat prevelikom broju uglednih ljudi a da bi takva
mogućnost došla u obzir.
– Drže ga u Hollowayu.
– Tako sam čuo, i dobro se za njega skrbe – ili barem onoliko dobro
koliko je na tom turobnom mjestu moguće.
– Što mi možete reći o inspektoru Harrimanu?
– Dobar policajac, čestit čovjek, bez mrlje na karijeri.
– A što je s drugim svjedocima?
Mycroft je zaklopio oči i zabacio glavu kao da kuša kakvo dobro vino.
Na taj si je način uzeo stanku za razmišljanje.
– Znam na što ciljate, doktore Watson – prozbori napokon. – I morate
mi vjerovati kad kažem da je meni Sherlockov interes, unatoč njegovu
neodgovornu ponašanju, i dalje na srcu i da radim na tome da se konačno
razjasni što se zapravo dogodilo. Ja sam već, uz znatan trošak, dao istražiti
obiteljske i druge prilike i doktora Thomasa Acklanda i lorda Horacea
Blackwatera, i moram vam nažalost reći da su, koliko ja vidim, čisti ko suza,
obojica su iz dobrih obitelji, obojica neoženjeni, obojica imućni. Nisu u istom
klubu. Nisu pohađali istu školu. Veći dio života proveli su stotinama
kilometara udaljeni jedan od drugoga. Osim što su se obojica slučajno našla u
Limehousu u isto doba noći, ništa ih drugo ne povezuje.
– Osim, možda, Kuća svile.
– Upravo tako.
– Ali vi mi nećete reći što je to.
– Neću vam reći zato što ne znam. Upravo sam zato upozorio Sherlocka
neka se drži podalje. Ako postoji nešto, neko bratstvo ili društvo, u samoj
vladi koje kriju od mene i koje je tako tajno te sam i na sam spomen njegova
imena bio smjesta prizvan u stanoviti ured u Whitehallu, onda mi zdrav
razum govori da okrenem glavu na drugu stranu, a ne da stavljam glupe
oglase u nacionalne novine! Rekao sam bratu sve što sam mogao, možda i
više nego što sam trebao.
– I što će se sada dogoditi? Hoćete li dopustiti da ga izvedu na sud?
– Ono što ću ja dopustiti ili ne dopustiti nema s tim nikakve veze. Bojim
se da vi precjenjujete moj utjecaj. – Tu Mycroft iz džepa prsluka izvadi
kutijicu od kornjačevine i ušmrknu malo burmuta. – Ja mu mogu biti jedino
zagovornik, ni više ni manje. Mogu za njega reći koju lijepu riječ. Ako bude
doista nužno, pojavit ću se na sudu da posvjedočim o njegovoj čestitosti.
Vjerojatno sam izgledao razočaran, jer Mycroft odloži burmuticu, ustade
i priđe mi.
– Nemojte da vas to obeshrabri, doktore Watson – posavjetova me. –
Moj je brat veoma snalažljiv pa vas i u ovome, za njega najmračnijem
trenutku, još može iznenaditi.
– Hoćete li ga posjetiti? – upitah.
– Mislim da neću. Njemu bi to bilo neugodno i meni na nepriliku, a bez
neke vidljive koristi. Ali vi mu svakako recite da ste se sa mnom
posavjetovali i da poduzimam sve što mogu.
– Ne dopuštaju mi da ga vidim.
– Sutra ponovo zatražite dopuštenje. Naposljetku će vas ipak morati
pustiti k njemu. Nemaju nikakva razloga da to ne učine.
– Otpratio me do vrata. – Moj je brat veoma sretan što ima tako
pouzdana saveznika i tako valjana kroničara – dometnu.
– Nadam se da njegovu posljednju pustolovinu nisam još opisao.
– Zbogom, doktore Watson. Meni bi bilo doista neugodno kad bih
prema vama morao biti neuljudan; stoga ću vam biti zahvalan ako više ne
budete pokušavali doći sa mnom u dodir, osim, naravno, u krajnje ozbiljnoj
situaciji. Želim vam ugodnu večer.
U Baker Street vratio sam se teška srca: Mycroft mi je bio čak manje od
pomoći nego što sam se nadao, i pitao sam se na koju je situaciju mislio ako
mu već ova nije dovoljno ozbiljna. Ali barem će mi možda isposlovati
dopusnicu za posjet Hollowayu, pa moj put neće biti posve uzaludan; no
uhvatila me glavobolja, osjećao sam pulsirajući bol u ruci i ramenu i shvaćao
sam da su mi snage pri kraju. Moj dan, međutim, još nije završio. Kad sam
izišavši iz fijakera krenuo prema dobro poznatim kućnim vratima, put mi je
prepriječio onizak nabit muškarac crne kose u crnome kaputu koji kao da je
iz nogostupa izronio preda me.
– Doktor Watson? – zapitao je.
– Izvolite?
Žurio sam se da što prije stignem kući, ali čovječuljak se ispriječio preda
mnom.
– Pitam se, doktore, smijem li vas zamoliti da pođete sa mnom?
– Po kakvu poslu?
– Stvar ima veze s vašim prijateljem, gospodinom Sherlockom
Holmesom. O kakvu bi se drugom poslu moglo raditi?
Malo sam ga bolje pogledao, ali ono što sam vidio nije me ohrabrilo. Na
prvi bih pogled rekao da je neki zanatlija, možda krojač ili čak pogrebnik, jer
izraz lica bio mu je gotovo smišljeno žaloban. Imao je guste obrve i brkove
koji su mu visjeli preko gornje usne. Nosio je crne rukavice i crni
polucilindar. Prema načinu na koji je stajao, oslanjajući se na tabane,
očekivao sam da će svaki čas iz džepa izvući centimetar. Ali za što bi mi
uzimao mjeru? Za novo odijelo ili za lijes?
– Što vi znate o Holmesu? – upitah ga. – Kakve to informacije imate a
da mi ih ne možete reći ovdje?
– Nikakve informacije nemam, doktore Watson. Ja sam samo posrednik,
sluga ponizan nekoga tko ih ima i upravo me ta osoba poslala ovamo da vas
zamolim da mu se pridružite.
– Da mu se pridružim? Gdje? Tko je on?
– Nažalost vam to nisam slobodan reći.
– U tom slučaju bojim se da gubite vrijeme. Večeras više nisam
raspoložen za izlazak.
– Niste me dobro razumjeli, gospodine. Gospodin za kojega radim ne
poziva vas. On zahtijeva da dođete. I moram vam reći, premda mi teško pada,
da on nije navikao da ga odbijaju. To bi zapravo bila strašna pogreška. Mogu
li vas zamoliti, gospodine, da spustite pogled? Samo polako! Ne trebate se
bojati. Posve ste sigurni, uvjeravam vas. Dakle, ako biste bili tako ljubazni te
pošli sa mnom...
Bio sam ustuknuo od iznenađenja, jer kad sam učinio što je tražio, vidio
sam da u ruci drži revolver uperen u moj trbuh. Ne znam je li ga izvukao dok
smo razgovarali ili ga je cijelo vrijeme držao u ruci, ali kao da je izveo neki
ružan mađioničarski trik i oružje mu se iznenada stvorilo u ruci. Njemu je to,
očito, bilo posve normalno. Netko tko nikad nije pucao iz revolvera drži ga
drugačije nego netko tko ga je mnogo puta upotrijebio. Odmah se vidjelo
kojoj od tih kategorija pripada moj napadač.
– Nećete me valjda ustrijeliti ovdje nasred ulice – rekoh.
– Naprotiv, doktore Watson, dobio sam upute da upravo to učinim
budete li mi pravili poteškoće. Ali budimo iskreni. Ja vas ne želim ubiti, baš
kao što ni vi, uvjeren sam, ne želite umrijeti. Možda će vam pomoći ako vam
kažem – a ja vam dajem svoju časnu riječ – da vam ne želimo nanijeti zlo,
premda se u ovom trenutku možda tako ne čini. Svakako, ubrzo će se sve
objasniti i vi ćete razumjeti zašto su bile potrebne ove mjere opreza.
Način na koji mi se obraćao bio je doista neobičan, sluganski i krajnje
prijeteći u isti mah. Mahnuo je rukom u kojoj je držao revolver i ja u blizini
ugledah crnu kočiju s dva konja i kočijašem. Bio je to veliki fijaker s
prozorima od mliječnoga stakla i pitao sam se ne sjedi li u njoj možda čovjek
koji se želi sastati sa mnom. Prišao sam i otvorio vrata. Unutra nije bilo
nikoga, a oprema je bila elegantna i raskošna.
– Koliko daleko idemo? – upitah. – Moja me stanodavka očekuje na
večeri.
– Dobit ćete bolju večeru ondje kamo idemo. I što prije uđete, prije
ćemo krenuti.
Bi li me on doista ustrijelio pred mojom vlastitom kućom? Gotovo sam
siguran da bi. U sebi je imao nešto nesmiljeno. Ali s druge strane, ako se
popnem u ovu kočiju, mogu me odvesti bilo kamo i da me nitko više nikada
ne vidi. Što ako su ga poslali isti oni koji su ubili Rossa i njegovu sestru i koji
su tako lukavo smjestili Holmesu? Uočio sam da su stijenke kočije
presvučene svilom – ne bijelom, nego biserno sivom. Istodobno, prisjetih se,
muškarac je rekao da predstavlja nekoga tko ima informacije. Ovako ili
onako, činilo mi se da nemam izbora. Ušao sam u kočiju. Muškarac je ušao
za mnom i zatvorio vrata, našto sam shvatio da sam u barem jednom pogledu
ispao naivan. Mislio sam da su mutna stakla postavljena eda ne bih vidio
unutra, a ona su me očito imala spriječiti da vidim van.
Muškarac se smjesti prekoputa mene, kočijaš istog trena zapucketa
bičem i mi krenusmo. Razabirao sam jedino odsjaj plinskih svjetiljaka u
prolazu, a i njega je nestalo kad smo izišli iz grada i uputili se, rekao bih,
prema sjeveru. Kraj mene je na sjedalu ležao pokrivač i ja ga prebacih preko
nogu; kao i svaka prosinačka noć, i ova je postala veoma hladna. Moj
suputnik nije prozborio ni riječ i činilo se da je zadrijemao: glava mu je pala
na prsa, ruka s revolverom opuštena ležala u krilu. Ali kad sam, nakon
otprilike jedan sat, pružio ruku da otvorim prozor, pitajući se ne bih li možda
u krajoliku kroz koji smo prolazili razaznao nešto prema čemu bih mogao
zaključiti gdje se nalazim, on se naglo trgnuo i zavrtio glavom kao da kori
nestašna školarca.
– Molim vas, doktore Watson, od vas to ipak ne bih očekivao. Moj se
gospodar silno potrudio da od vas sakrije adresu svoga prebivališta. On je
veoma povučen čovjek. Moram vas zamoliti da ruke držite u krilu i prozore
ostavite na miru.
– Koliko ćemo se još voziti?
– Koliko bude potrebno.
– Imate li vi ime?
– Naravno da imam, gospodine. Ali bojim se da ga nisam slobodan
otkriti.
– A što mi možete reći o čovjeku kod kojega radite?
– O toj bih temi mogao raspredati u beskraj, gospodine. On je iznimno
zanimljiva osoba. Ali njemu to ne bi bilo po volji. Sve u svemu, što se manje
kaže to bolje.
Meni je to putovanje bilo gotovo nepodnošljivo. Moja je ura pokazala da
smo na putu već dva sata, ali ni po čemu nisam mogao zaključiti u kojem
smjeru idemo ni koliko smo daleko odmakli, pa mi je palo na um da se
možda vozimo okolo-naokolo u krugu, a naše odredište zapravo je posve
blizu. Jedanput-dvaput kočija je promijenila smjer te sam osjetio kako me
zanosi ustranu. Ali većinu se vremena činilo da se vozimo po glatkom
asfaltu; samo bi se povremeno čuo štropot i osjetio bih da smo prešli na
nasutu cestu. U jednom sam trenutku čuo parnu lokomotivu kako nam prolazi
nad glavom. Očito smo stigli pod neki most. Usve, kao da me progutao mrak
kojim sam bio okružen sa svih strana i naposljetku sam zadrijemao, jer
sljedeće što znadem jest da smo se naglo zaustavili i da sam vidio svoga
suputnika kako, nagnuvši se preko mene, otvara vrata kočije.
– Doktore Watson, ući ćemo ravno u kuću. Takve sam upute dobio.
Molim vas da se ne zadržavate vani. Noć je studena i neugodna. Ako smjesta
ne uđete, bojim se da bi to za vas moglo biti pogubno.
Samo sam nazreo masivnu, negostoljubivu kuću: pročelje obraslo
bršljanom, vrt zarastao u korov. Mogli smo se nalaziti i u Hampsteadu i u
Hampshireu35, budući da je posjed bio ograđen visokim zidom, s teškim
vratima od kovanog željeza koja su se za nama već bila zatvorila. Sama
zgrada sa svojim me nazupčanim prozorima, rigalicama i tornjem što se diže
iznad krova podsjetila na samostan. Svi su prozori na gornjim katovima bili u
mraku, ali u nekima od prizemnih soba gorjele su svjetiljke. Pod
nadsvođenim ulazom jedna su vrata bila otvorena, ali nikoga nije bilo da mi
poželi dobrodošlicu, ako se ovdje čak i za najsunčanijega ljetnog
poslijepodneva čovjek uopće može osjećati dobrodošlim. Požurivan od svoga
suputnika, ušao sam u kuću. On je zalupio vrata za mnom i zvuk je odjeknuo
mračnim hodnicima.
– Ovuda, gospodine. – Bio je uzeo svjetiljku i ja pođoh za njim niz
hodnik, mimo prozora s kruništima, hrastovih oplata, slika tako potamnjelih i
izblijedjelih te ih ne bih bio ni primijetio da nije bilo okvira. Stigli smo do
jednih vrata.
– Uđite ovamo. Javit ću mu da ste stigli. Ubrzo će doći. Ne dirajte ništa.
Ne idite nikamo. Pokažite suzdržanost!
I pošto mi je dao taj čudni nalog, vratio se istim putom kojim smo došli.
Nalazio sam se u knjižnici u kojoj je u kamenom kaminu gorjela vatra a
na polici iznad kamina stajale su upaljene svijeće. Okrugli stol od tamna drva
s nekoliko stolaca zauzimao je sredinu sobe i na njemu je gorjelo još nekoliko
svijeća. Soba je imala dva prozora, oba zastrta teškim zavjesama i debeo sag
na inače golu drvenom podu. U knjižnici se nalazilo vjerojatno nekoliko
stotina knjiga. Police su posve prekrivale zidove, od poda do stropa –
poprilična visina – a bile su tu i ljestve na kotačima koje su se mogle voziti
cijelom dužinom polica. Uzeo sam svijeću i izbliza pogledao neke od knjiga.
Tko god da je vlasnik ove kuće, zacijelo dobro vlada francuskim,
njemačkim i talijanskim jezikom jer ovdje su bila zastupljena i sva ta tri
jezika, i engleski. Njegova područja interesa obuhvaćala su fiziku, botaniku,
filozofiju, geologiju, povijest i matematiku. Koliko sam mogao vidjeti,
beletristike ovdje nije bilo. Ovakav izbor knjiga podsjetio me, dapače, na
Sherlocka Holmesa, jer kao da su prilično dobro odražavale njegov ukus. Po
arhitektonskom stilu sobe, obliku kamina, uresima na stropu zaključio sam da
je kuća sagrađena u jakovljevskom stilu36. Držeći se uputa koje sam dobio,
sjedoh na jedan stolac i ispružih ruke prema vatri. Bio sam zahvalan za malo
topline, jer je na putu, unatoč pokrivaču, bilo opako studeno.
U sobi su se, nasuprot onima na koja sam ušao, nalazila još jedna vrata;
naglo su se otvorila i na njima se ukazao muškarac tako visok i mršav te se
činilo da je previsok za okvir vrata i da će se zapravo morati sagnuti da uđe.
Na sebi je imao tamne hlače, turske papuče i baršunast kućni haljetak. Kad je
ušao, primijetio sam da je gotovo posve ćelav, da ima visoko čelo i duboko
upale oči. Kretao se sporo, a njegove ruke nalik štapovima bile su tako čvrsto
prekrižene na prsima kao da mu jedino one drže tijelo na okupu. Uočio sam
da je knjižnica povezana s kemijskim laboratorijem i on se ondje nečim bavio
dok sam ga čekao. Njemu iza leđa vidio sam dugačak stol pretrpan
epruvetama, retortama, bocama, demižonima za kiseline i plamenicima koji
su šištali. I sam je snažno vonjao po kemikalijama, a premda me zanimalo
kakvim se on to eksperimentima bavi, zaključio sam da je bolje ništa ne
pitati.
– Doktore Watson – rekao je ulazeći. – Moram se ispričati što sam vas
pustio da čekate. Radio sam na jednoj osjetljivoj stvari koja je zahtijevala svu
moju pozornost i koju sam sada uspješno okončao. Jesu li vam ponudili vina?
Nisu? Za Underwooda, premda je bez svake sumnje savjestan u obavljanju
svojih dužnosti, nipošto se ne bi moglo reći da je najobzirniji stvor na svijetu.
Nažalost, u mome poslu čovjek ne može biti izbirljiv. Nadam se da se dobro
brinuo o vama na dugom putu dovde.
– Nije mi čak rekao ni svoje ime.
– Tomu se uopće ne treba čuditi. Ni ja vam svoje neću reći. Ali već je
kasno, a nas čeka posao. Nadam se da ćete večerati sa mnom.
– Nemam običaj večerati s ljudima koji mi se čak ne žele predstaviti.
– Možda i nemate. Ali ja ću vas zamoliti da malo razmislite o sljedećem:
svašta bi vam se moglo dogoditi u ovoj kući. Kad bih rekao da ste ovdje
posve prepušteni meni na milost i nemilost, možda bi zvučalo glupo i
melodramatično, ali je slučajno istinito. Vi ne znate gdje se nalazite. Nitko
vas nije vidio kad ste došli. Ako nikad ne napustite ovu kuću, nitko za to
nikada neće saznati. Usudio bih se stoga reći da je, od svih mogućnosti koje
vam se nude, ugodna večera sa mnom možda jedna od prihvatljivijih. Hrana
je kod nas skromna, ali vino je dobro. Stol je postavljen u susjednoj sobi.
Izvolite ovuda.
Poveo me natrag u hodnik i potom u blagovaonicu koja je, čini se,
zauzimala cijelo jedno krilo zgrade, s balkonom za glazbenike na jednom
kraju i golemim kaminom na drugom. Dugačak i uzak stol protezao se punom
dužinom prostorije; za njim je moglo sjediti tridesetak ljudi, i nije ga bilo
teško zamisliti u nekim davnim vremenima kad su se oko njega okupili
članovi obitelji i prijatelji, glazba svira, vatra bukti u kaminu, donose se i
odnose jela bez kraja i konca. Večeras je, međutim, bio pust. Jedna jedina
zaslonjena svjetiljka osvjetljavala je nekoliko komada hladnoga mesa, nešto
kruha i bocu vina. Po svemu sudeći, gospodar kuće i ja jest ćemo sami, sa
svih strana stisnuti sjenama; sjeo sam na svoje mjesto potišten i bez volje za
jelom. On je sjedio na čelu stola, pognutih ramena, zgrbljen u stolcu koji se
činio neprikladnim za neskladnu tjelesnu građu poput njegove.
– Znate, doktore Watson, često sam poželio da se s vama upoznam –
započe moj domaćin, stavljajući jelo na svoj tanjur. – Možda ćete se
iznenaditi kad čujete da sam vaš veliki obožavatelj i da posjedujem sve vaše
prikaze. – Bio je ponio primjerak Cornhill Magazinea koji je sada otvorio. –
Upravo sam pročitao ovaj ovdje, Bakrene bukve, i držim da je veoma dobro
napisan.37
Unatoč krajnje neobičnim okolnostima u kojima sam se te večeri našao,
nisam mogao ne osjetiti stanovito zadovoljstvo, jer sam i sam smatrao da mi
je ta priča iznimno dobro uspjela.
– Sudbina gospođice Violete Hunter nije me osobito zanimala – nastavi
on. – A Jephro Rucastle očito je skot najgore vrste. Upravo je nevjerojatno da
neka djevojka može biti toliko lakovjerna. Ipak, kao i obično, najviše me
oduševio vaš opis gospodina Sherlocka Holmesa i njegovih metoda. Prava je
šteta što niste izložili svih sedam različitih objašnjenja tog zločina koja vam
je on bio spomenuo. To bi bilo doista poučno. Ali čak i bez toga vi ste
javnosti pokazali kako funkcionira jedan veliki um i za to bismo vam svi
trebali biti zahvalni. Malo vina?
 – Hvala.
Natočio je dvije čaše i onda nastavio.
– Prava je šteta što se Holmes nije posvetio isključivo toj vrsti zlodjela:
tu mislim na takozvani obiteljski zločin gdje su motivi zanemarivi, a žrtve
nevažne. Rucastle čak nije bio ni uhićen zbog sudjelovanja u cijelom slučaju,
premda je bio gadno unakažen, zar ne?
– Užasno.
– Možda je time dovoljno kažnjen. No kad se vaš prijatelj počne baviti
krupnijim stvarima, poslovnim pothvatima koje organiziraju ljudi poput
mene, tu on prelazi dopuštenu granicu i postaje smetnja. Pribojavam se da u
posljednje vrijeme čini upravo to, pa ako tako nastavi, moglo bi se lako
dogoditi da ćemo se nas dvojica morati susresti, što za njega, uvjeravam vas,
nipošto neće biti dobro.
U glasu mu se osjećala britkost od koje sam se naježio.
– Niste mi rekli tko ste – odgovorih. – Hoćete li mi barem reći što ste?
– Ja sam matematičar, doktore Watson. Uopće si ne laskam kad kažem
da je moj rad na binomnom poučku predmet studija na većini europskih
sveučilišta. Ja sam i – vi biste se nedvojbeno poslužili tim izrazom – zločinac,
premda rado pomišljam da sam od zločina načinio znanost. Nastojim ne
prljati vlastite ruke. Prepuštam to onima poput Underwooda. Za mene bi se
moglo reći da sam apstraktni mislilac. Na kraju krajeva, u svojem najčistijem
obliku zločin je apstrakcija, poput muzike. Ja orkestriram. Drugi izvode.
– A što želite od mene? Zašto ste me doveli ovamo?
– Osim zadovoljstva da vas upoznam? Želim vam pomoći. Ili preciznije,
i sâm sam iznenađen što ovo govorim, želim pomoći gospodinu Sherlocku
Holmesu. Velika je šteta što me nije ozbiljno shvatio kad sam mu prije dva
mjeseca poslao jedan mali suvenir i naveo ga da se pozabavi ovom pričom
koja mu je sada prouzročila tolike nevolje. Možda sam trebao biti malo
izravniji.
– Što ste mu poslali? – upitah, premda sam već znao.
– Komad bijele vrpce.
– Vi ste povezani s Kućom svile!
– S tim ja nemam ništa! – Prvi put je zazvučao srdito. – Nemojte me,
molim vas, razočarati svojim glupim silogizmima. Sačuvajte ih za svoje
knjige.
– Ali vi znate što je to.
– Ja znam sve. O svakome nedjelu što se dogodi u ovoj zemlji, bilo ono
veliko ili malo, ja dobivam izvještaj. Imam svoje agente u svakome gradu, u
svakoj ulici. Oni su moje oči. Čak i ne zatrepću, nikad. – Čekao sam da
nastavi, ali kad je opet progovorio, pošao je u posve drugom smjeru. –
Doktore Watson, morate mi nešto obećati. Morate prisegnuti na sve što vam
je sveto da nikad nećete ni Holmesu ni bilo komu drugom reći za ovaj naš
sastanak. Nikad o njemu ne smijete pisati. Nikada ga ne smijete spominjati.
Ako ikad doznate moje ime, morate se pretvarati da ga prvi put čujete i da
vam ništa ne znači.
– Kako znate da ću održati obećanje?
– Znam da ste čovjek od riječi.
– A ako odbijem?
Duboko je uzdahnuo.
– Dopustite da vam sada kažem kako je Holmesov život u velikoj
opasnosti. Štoviše, on će u roku od četrdeset osam sati umrijeti ako ne
postupite kao što od vas tražim. Jedino vam ja mogu pomoći, no učinit ću to
samo pod svojim uvjetima.
– U tom slučaju pristajem.
– Prisežete?
– Da.
– Na što?
– Na svoj brak.
– Nije dovoljno.
– Na svoje prijateljstvo s Holmesom.
Kimnuo je. – Napokon se razumijemo.
– Što je dakle ta Kuća svile? Gdje ću ju pronaći?
– Ne mogu vam reći. Volio bih da mogu, ali bojim se da će to Holmes
morati sâm otkriti. Zašto? Pa, u prvom redu zato što znam da je za to
sposoban i bit će mi zanimljivo pratiti njegov način rada, gledati ga na djelu.
Što više o njemu znam, nekako gubi na impresivnosti. No tu se postavlja i
šire pitanje načela. Priznao sam vam da sam zločinac, ali što to zapravo
znači? To jednostavno znači da postoje neka pravila koja vladaju u društvu a
koja ja smatram zaprekom i stoga sam ih odlučio ignorirati. Poznajem
savršeno ugledne bankare i odvjetnike koji bi rekli navlas isto. Pitanje je
samo do kojega stupnja. Ali ja nisam životinja, doktore Watson. Ja ne ubijam
djecu. Smatram sebe civiliziranim čovjekom i za mene postoje neka pravila
koja su po mome mišljenju nepovrediva. –
– Što je dakle čovjeku poput mene činiti kad naiđe na skupinu ljudi čije
je ponašanje, čija su zlodjela, po njegovu mišljenju prešla svaku granicu? Ja
bih vam mogao reći tko su oni i gdje ćete ih pronaći. Već sam to mogao reći i
policiji. Ali, avaj, takav bi moj čin nanio veliku štetu ugledu što ga uživam
među mnogim ljudima koje zapošljavam i koji nemaju tako visoko moralna
načela. Postoji nešto što se zove zločinački kodeks časti i mnogi zločinci koje
poznajem shvaćaju ga veoma ozbiljno. I sâm ga se zapravo nastojim držati.
Otkuda mi pravo da osuđujem svoje kolege u zločinu? Ja zacijelo ne bih
očekivao da oni mene osuđuju.
– Poslali ste Holmesu materijalni trag.
– Postupio sam nepromišljeno, što mi se rijetko događa i samo pokazuje
koliko sam se uzrujao. Pa čak i to je bio tek kompromis, najmanje što sam
mogao učiniti u danim okolnostima. Mislio sam, ako ga to potakne na
djelovanje, mogu se tješiti da sam učinio veoma malo i da zapravo nisam
ništa kriv. Ako bi, međutim, odlučio to ignorirati, ne bi bilo nikakve štete i
moja bi savjest bila čista. Uzevši sve u obzir, nemate pojma koliko mi je bilo
žao što je izabrao drugu mogućnost djelovanja ili bolje rečeno nedjelovanja.
Najiskrenije vjerujem da bi svijet bio mnogo bolji bez Kuće svile. I dalje se
nadam da će doći do toga. Zato sam vas večeras pozvao ovamo.
– Ako mi ne možete dati nikakvu informaciju, što mi onda možete dati?
– Mogu vam dati ovo.
Gurnuo mi je nešto preko stola. Pogledao sam i ugledao malen metalni
ključ.
– Što je to? – upitah.
– To je ključ njegove ćelije.
– Molim? – Umalo sam se glasno nasmijao. – Očekujete od Holmesa da
pobjegne? Je li to vaš veliki plan? Hoćete da mu pomognem da pobjegne iz
Hollowaya?
– Ne znam, doktore Watson, zašto vam se ta pomisao čini toliko
smiješnom. Uvjeravam vas da ovomu nema alternative.
– Održat će se ročište na istražnom sudu. Istina će izići na vidjelo.
Lice mu se smrknu.
– Vidim da još uvijek ne shvaćate s kakvim ljudima imate posla i
počinjem se pitati ne gubim li s vama vrijeme. Dopustite da vam nešto
objasnim: Sherlock Holmes iz Hollowaya neće izići živ. Ročište na istražnom
sudu zakazano je za sljedeći četvrtak, ali Holmes se neće pojaviti. Njegovi
neprijatelji neće to dopustiti. Planiraju ga ubiti dok je još u zatvoru.
– Kako? – uzviknuh užasnut.
– To vam ne mogu reći. Trovanje ili gušenje bila bi najjednostavnija
metoda, ali bi isto tako mogli upriličiti ovu ili onu nezgodu od bar stotinu
njih. Oni će nedvojbeno naći načina da njegova smrt izgleda kao prirodna.
Ali vjerujte mi. Nalog je već izdan. Njegovo vrijeme istječe.
– Kako ste došli do ovoga? – upitah, uzimajući ključ.
– To je posve nevažno.
– Recite mi kako da mu ga dadem. Ne dopuštaju mi da ga posjetim.
– Na vama je da to obavite. Ja više ništa ne mogu učiniti ako ne želim da
bude otkrivena moja uloga u svemu ovome. Vi na svojoj strani imate
inspektora Lestradea. Razgovarajte s njim. – Tu on, odgurnuvši naglo stolac,
ustade od stola. – Mislim da se nema više što reći. Što se prije vratite u Baker
Street, to prije možete početi smišljati što valja učiniti. – Načas je zastao. –
Dodat ću još jedino ovo. Nemate pojma kakvo mi je zadovoljstvo bilo
upoznati se s vama. Doista, zavidim Holmesu što uza se ima tako vjernog
biografa. I ja imam neke prilično zanimljive priče koje bih rado objelodanio,
pa se pitam da li bih jednoga dana mogao zaiskati vaše usluge. Ne? No
dobro, tek tako mi je prošlo kroz glavu. Ali, bez obzira na ovaj sastanak,
vjerojatno uvijek postoji mogućnost da se pojavim kao lik u nekoj vašoj priči.
Nadam se da ćete biti objektivni.
To su bile posljednje riječi koje mi je uputio. Možda je dao znak nekim
skrivenim uređajem, jer u tom su se trenutku otvorila vrata i na njima se
pojavio Underwood. Iskapio sam svoju čašu ne bi li me vino okrijepilo za
put. Onda sam, uzevši ključ, ustao sa stolca.
– Hvala vam – rekoh.
Nije mi odgovorio. Na vratima sam se još jednom osvrnuo. Moj je
domaćin sjedio sâm na čelu onoga golemoga stola i pod svjetlom svijeća
nevoljko prčkao po svome tanjuru. Tada su se vrata zatvorila. I osim što ću
ga nakon godinu dana nazrijeti na kolodvoru Victoria, nikad ga više nisam
vidio.
 15.

Zatvor Holloway

Moj povratak u London bio je na neki način još mučniji nego odlazak. Tada
sam se, gotovo kao zarobljenik, nalazio u rukama ljudi koji su mi itekako
mogli nanijeti zlo, odvodili su me u nepoznatom smjeru a putovanje je moglo
potrajati i pola noći. Sada sam znao da se vraćam kući i da moram izdržati
samo nekoliko sati, ali nikakvo smirenje nije bilo moguće naći. Holmesa
namjeravaju ubiti! Tajanstvene sile koje su se urotile eda bi on bio uhićen i
dalje ne miruju, a jedino njegova smrt potpunoma će ih zadovoljiti. Metalni
ključ koji sam dobio tako sam čvrsto stezao u šaci te sam od otiska koji mi se
urezao u kožu mogao mirne duše napraviti duplikat. Mislio sam samo na to
da se moram domoći Hollowaya, upozoriti Holmesa na ono što mu se sprema
i pomoći mu da smjesta odande pobjegne. Ali, kako da do njega dođem?
Inspektor Harriman jasno je dao na znanje kako će učiniti sve što je u
njegovoj moći da nas dvojicu drži na udaljenosti. S druge pak strane, Mycroft
je rekao da mu se mogu ponovo obratiti samo „u krajnje ozbiljnoj situaciji”,
što ova zacijelo jest. No, koliko daleko njegov utjecaj zapravo seže, i neće li,
dok mi on isposluje ulazak u zatvor, sve već biti prekasno? S takvim
vrtlogom misli u glavi i ničim drugim osim šutljivim Underwoodom koji me
sa suprotnoga sjedala pogledava ispod oka te tamom s onu stranu mutnih
stakala, putovanje mi se otegnulo unedogled. I što je još gore, dio mene znao
je da sam prevaren. Kočija se nedvojbeno kretala u krugovima, namjerno
povećavajući udaljenost između Baker Streeta i čudnoga zdanja u koje sam
bio pozvan na večeru. Osobito me iritirala pomisao kako bi Holmes, da je na
mome mjestu, registrirao sve što se oko njega događa – odbijanje crkvene
ure, zvižduk parne lokomotive, miris ustajale vode, promjene podloge pod
kotačima, čak i smjer vjetra od kojega zveckaju prozorska stakla – i na kraju
putovanja savršeno precizno nacrtao putanju kojom smo prošli. Ali ja sasvim
sigurno nisam bio dorastao tom zadatku i mogao sam jedino čekati da
ugledam svjetlucanje plinskih svjetiljaka koje će biti dokaz da smo se vratili
u grad i da možda, kojih pola sata poslije, osjetim usporavanje kočije i
zaustavljanje uz trzaj koji će označiti kraj našega puta. I doista, Underwood je
otvorio vrata kočije: na drugoj strani ulice nalazila se dobro mi poznata
adresa.
– Evo vas, doktore Watson, živog i zdravog kod kuće. Još se jednom
ispričavam zbog uznemiravanja.
– Neću vas tako skoro zaboraviti, gospodine Underwood – odgovorih.
Uzvio je obrve i začuđeno upitao: – Moj vam je gospodar rekao kako se
zovem? Zbilja čudno.
– Možda biste vi bili tako ljubazni i rekli mi kako se on zove?
– O ne, nipošto, gospodine. Ja prihvaćam činjenicu da sam samo mrlja
na jednoj velikoj slici. U usporedbi s njegovom veličinom moj je život posve
nevažan, no meni je ipak drag i volio bih da još neko vrijeme potraje. Želim
vam laku noć.
Sišao sam iz kočije. On je dao znak vozaru i ja sam pogledom ispratio
kočiju dok se uz štropot udaljavala, a onda pohitao u kuću.
Ali za mene te noći nije bilo počinka. Već sam počeo smišljati plan kako
da ključ, zajedno s porukom kojom ga upozoravam na opasnost što mu
prijeti, sigurno dospije u Holmesove ruke, čak i u slučaju ako meni osobno,
čega sam se bojao, ne bude dopušteno da ga posjetim. Već sam zaključio da
ne bi bilo pametno poslati mu pismo. Naši su neprijatelji posvuda i sva je
prilika da bi ga presreli. Otkriju li da znadem za njihove nakane, moglo bi ih
to potaknuti da ih ostvare što prije. Ali poruku mu ipak mogu poslati – a za to
mi je potrebna nekakva tajna šifra. Pitao sam se kako da mu dadem do znanja
da je riječ o šifri koju valja dešifrirati. A tu je i ključ. Kako pak da on dospije
njemu u ruke? I onda, ogledavajući se po sobi, odjednom naiđem na odgovor:
knjiga o kojoj smo Holmes i ja razgovarali prije samo nekoliko dana,
Mučeništvo čovjekovo Winwooda Readea! Što je prirodnije nego da prijatelju
u zatvoru pošaljem nešto za čitanje? Što bi djelovalo bezazlenije od toga?
Knjiga je bila u kožnom uvezu i prilično debela. Nakon što sam ju dobro
pregledao, shvatio sam da bi se ključ mogao ugurati između hrpta i uvezanih
stranica. To sam učinio i zatim, uzevši svijeću, oprezno nakapao vosak na
oba kraja i tako ih zapravo zapečatio. Knjiga se i dalje mogla normalno listati
i ništa nije upućivalo na to da je netko s njom štogod petljao. Uzevši pero, na
naslovnici sam napisao ime, Sherlock Holmes, a ispod njega i adresu: Baker
Street 122b. Slučajnom promatraču ništa se ne bi učinilo čudnim, ali Holmes
će odmah prepoznati moj rukopis i uočiti da je broj naše kuće obrnut.
Naposljetku sam okrenuo 122. stranicu i pod pojedina slova u tekstu olovkom
unio niz sićušnih točaka, golom oku gotovo nevidljivih, a poruka glasila je:

U VELIKOJ STE OPASNOSTI. NAMJERAVAJU VAS UBITI.

OVO JE KLJUČ VAŠE ĆELIJE. ČEKAM. JW

Zadovoljan svojim poslom, napokon sam otišao u postelju i zaspao nemirnim

snom u kojemu su se smjenjivale slike djevojke Sally kako leži na ulici u
lokvi krvi, bijele vrpce omotane oko zapešća mrtvoga dječaka i čovjeka
visoka čela kako se prijeteći naginje prema meni preko dugačkoga stola.

Sutradan sam se probudio rano i odmah poslao poruku Lestradeu, ponovo ga

moleći da mi, bez obzira na inspektora Harrimana, pomogne ishoditi
dopusnicu za posjet Hollowayu. Na moje veliko iznenađenje primio sam
odgovor u kojemu me obavještavaju da mogu doći u zatvor u tri sata
poslijepodne, da je Harriman završio svoju istragu i da je ročište na istražnom
sudu doista zakazano za četvrtak, dakle za dva dana. Isprva sam to
protumačio kao dobru vijest. Ali onda sam shvatio da se može tumačiti i
mnogo zloslutnije. Ako je Harriman dio urote, kao što je vjerovao Holmes i
na što je upućivalo sve u njegovu ponašanju pa i u njegovoj vanjštini, on se
mogao povući iz posve drugoga razloga. Moj je sinoćnji domaćin uporno
tvrdio da Holmesu neće dopustiti da se pojavi na sudu. Pretpostavimo da
ubojice tek što nisu nasrnuli! Znade li možda Harriman da je već prekasno?
Cijelo sam jutro bio na iglama pa sam krenuo iz Baker Streeta mnogo
prije zakazanoga sata; ura još nije otkucala pola tri, a već sam stigao u
Camden Road. Vozar me ostavio pred vanjskim ulazom; ne obazirući se na
moje prosvjede, odjurio je dalje i ostavio me na studenom i vlažnom zraku.
Na kraju krajeva, nisam mu mogao zamjeriti. Nije to mjesto na kojem bi se
krštena duša rado zadržavala.
Zatvorska je zgrada bila u gotičkom stilu; na prvi pogled djelovala je
kao kakav zamak zlokobna izgleda što se proteže na razne strane, kao nešto
iz bajke napisane za kakvo zlobno dijete. Sagrađeno od kentskog vapnenca,
zdanje se sastojalo od mnoštva većih i manjih tornjeva i dimnjaka, stupova za
zastave i nazubljenih bedema, a sve je nadvisivao jedan veoma visok toranj
koji kao da se gubio u oblacima. Neravan blatnjav put vodio je do ulaza, koji
je bio namjerno načinjen tako da bude što negostoljubiviji: zatvarala su ga
teška drvena vrata s čeličnom rešetkom koja se diže i spušta, s obje strane
uokvirena nekolicinom golih, usahlih stabala. Zid od opeke visok najmanje
pet metara okruživao je cijeli kompleks, ali iznad njega se moglo nazreti
jedno krilo s dva reda prozorčića s rešetkama čija stroga jednoličnost kao da
je govorila o ispraznosti i bijedi života iza njih. Zatvor je sagrađen u
podnožju brežuljka i gledajući mimo njega čovjek je mogao vidjeti ljupke
pašnjake i padine što se uspinju prema Highgateu. Ali to je neki drugi svijet,
kao da je netko na pozornicu zabunom spustio pogrešnu kulisu. Zatvor
Holloway stajao je na mjestu negdašnjega groblja i nad njim je još lebdio ćuh
smrti i truleži kao osuda onima unutra i opomena onima vani neka se drže
podalje.
Jedva sam na tom turobnom svjetlu izdržao onih trideset minuta koliko
sam morao čekati; dah mi se ledio na usnama a studen se iz stopala širila po
cijelome tijelu. Naposljetku sam se uputio prema vratima, stežući pod rukom
knjigu u kojoj je bio skriven ključ; dok sam ulazio u zatvor, sinulo mi je da
bi, ako me uhvate, ovo užasno mjesto itekako moglo postati moj novi dom.
Mislim da je pošteno reći da sam za vrijeme druženja s Holmesom najmanje
tri puta prekršio zakon, uvijek s najvaljanijim razlogom, ali ovo je ipak bio
vrhunac moje zločinačke karijere. Začudo, nisam bio ni najmanje nervozan.
Nije mi uopće palo na pamet da bi nešto moglo poći po zlu. Sve su moje
misli bile usmjerene na grozan položaj moga prijatelja.
Pokucao sam na vrata što su bila neupadljivo smještena kraj glavnoga
ulaza, koja je gotovo odmah otvorio iznenađujuće srdačan, čak žovijalan
čuvar u tamnomodroj bluzi i hlačama opasanima širokim kožnim pojasom s
kojega je visio svežanj ključeva.
– Izvolite unutra, gospodine. Samo naprijed. Unutra je mnogo ugodnije
nego vani, a nema, vjerujte mi, mnogo dana kada to čovjek može reći i da
bude istina. – Gledao sam ga kako za nama zaključava vrata i potom krenuo
za njim preko dvorišta do drugih vrata, manjih ali jednako čuvanih kao ona
prethodna. Ubrzo sam postao svjestan sablasne tišine koja vlada u zatvoru.
Jedna je ofucana crna vrana sjedila na grani, ali nikakva drugog znaka života
nije bilo. Vani se naglo počelo mračiti, ali još nijedna svjetiljka nije bila
upaljena i ja sam se osjećao kao među sjenama unutar sjena, u jednom svijetu
gotovo bez ikakve boje.
Ušli smo u hodnik na kraju kojega su se nalazila otvorena vrata i kroz
njih su me uveli u malu prostoriju s jednim pisaćim stolom, dva stolca i
jednim jedinim prozorom koji je gledao ravno na zid od opeke. Na jednoj je
strani stajao ormarić u kojemu je na kukama visjelo možda pedesetak
ključeva. Meni nasuprot nalazio se veliki sat i zamijetio sam da se velika
kazaljka kreće s naporom, zastajkujući između svakoga pomaka, kao da želi
naglasiti kako onima što su ovdje završili vrijeme sporo odmiče. Pod njim je
sjedio jedan muškarac. Bio je odjeven slično kao čuvar koji me dočekao,
samo što je njegova odora na kapi i ramenima imala zlatne ukrase, oznake
višega čina. Muškarac je bio postariji, kratko ošišane sijede kose i čelična
pogleda. Kad me ugledao, žurno je skočio na noge i obišao oko stola.
– Vi ste doktor Watson?
– Jesam.
– Ja se zovem Howkins. Ovdje sam upravitelj. Došli ste posjetiti
gospodina Sherlocka Holmesa?
– Tako je. – Izgovorivši to, iznenada me obuze strah.
– Žao mi je što vas moram obavijestiti da se jutros razbolio. Uvjeravam
vas da smo učinili sve da mu osiguramo smještaj koji dolikuje čovjeku
njegova ugleda, bez obzira na veoma ozbiljne zločine za koje je optužen.
Držimo ga podalje od ostalih zatvorenika. Osobno sam ga nekoliko puta
posjetio i s užitkom porazgovarao s njim. Razbolio se iznenada i odmah je
podvrgnut liječenju.
– Što kod njega nije u redu?
– Nemamo pojma. U jedanaest sati je pojeo ručak i odmah nakon toga
pozvonio i zatražio pomoć. Moji su ga čuvari našli kako se previja na podu
ćelije, bilo je očito da trpi jake bolove.
Meni se srce sledilo. Upravo sam od toga strahovao.
– Gdje je on sada? – upitah.
– U stacionaru. Naš zatvorski liječnik, doktor Trevelyan, ima ovdje
nekoliko posebnih soba koje čuva za teške slučajeve. Nakon što je pregledao
gospodina Holmesa, insistirao je da ga premjestimo onamo.
– Moram ga smjesta vidjeti – rekoh. – I sâm sam liječnik...
– Naravno, doktore Watson, čekao sam da vas onamo odvedem.
Ali prije nego što smo krenuli, iza nas se začu komešanje; pojavio se
čovjek kojega i predobro poznajem i prepriječio nam put. Ako je inspektor
Harriman čuo novost, njega ona očito nije iznenadila. Dapače, doimao se
posve nezainteresirano; naslonio se na dovratak i napo usredotočeno
promatrao zlatni prsten na svom srednjaku. Kao uvijek, odjeven je bio u crno
i nosio crni štap.
– Dakle, Howkinse, što je sad ovo? – upita. – Sherlock Holmes je
bolestan?
– Ozbiljno bolestan – pritvrdi Hawkins.
– Straaašno mi je žao što to čujem! – Harriman se uspravi. – Sigurni ste
da vas ne pokušava prevariti? Kad sam ga jutros vidio, bio je zdrav ko dren.
– Naš liječnik i ja pregledali smo ga i uvjeravam vas, gospodine, da je
ozbiljno bolestan. Upravo smo ga krenuli posjetiti.
– U tom ću vam se slučaju pridružiti.
– Moram se usprotiviti...
– Gospodin Holmes je moj zatvorenik i predmet moje istrage. Možete se
vi protiviti koliko vam drago, ali ja ću raditi po svome.
Zlobno se nacerio. Hawkins me pogleda i bilo mi je jasno da mu se on,
premda po prirodi dobar čovjek, ne usudi usprotiviti.
I tako smo se nas trojica uputili kroz zatvorske labirinte. Bio sam toliko
uzrujan te nisam ni upamtio sve pojedinosti; maglovito se sjećam podova od
teških kamenih ploča, velikih vrata koja škripe i kloparaju dok ih
otključavaju i zaključavaju za nama, prozora s rešetkama, premalenih i
smještenih previsoko a da bi se kroz njih išta vidjelo, i onih drugih vrata...
mnoštvo vrata, jedna do drugih, sva jednaka, svakima kao da je zapečaćen po
jedan istržak ljudske bijede. Zatvor je bio začudno topao i vonjao po nekoj
čudnoj mješavini zobene kaše, stare odjeće i sapuna. Na mjestima gdje su se
križali hodnici vidjeli smo nekoliko zatvorskih čuvara na straži, ali nijednog
zatvorenika osim dva starca što su prošla mimo nas s mukom tegleći košaru s
rubljem.
 – Neki su u dvorištu na tjelovježbi, neki rade na stroju38 ili češljaju
kučinu – odgovori Hawkins na moje nepostavljeno pitanje.
– Ovdje dan rano počinje i rano završava.
– Ako je Holmes otrovan, mora smjesta biti otpremljen u bolnicu –
rekoh.
– Otrov? – Harriman je čuo što sam rekao. – Tko je spomenuo otrov?
– Doktor Trevelyan zaista sumnja na teško trovanje hranom – uzvrati
Hawkins. – Ali on je dobar čovjek. Zacijelo je učinio sve što je u njegovoj
moći...
Stigli smo do kraja središnjega bloka, iz kojega su se četiri glavna krila
zgrade pružala poput krila vjetrenjače, i našli se u nečem što je očito bio
prostor za rekreaciju, popločen yorkshireskim pješčenjakom i s veoma
visokim svodom, a zavojite metalne stepenice vodile su do galerije što se
protezala cijelom dužinom gornjega dijela. Nad glavama nam je bila razapeta
mreža da se ništa ne može bacati odonud. Nekoliko muškaraca odjevenih u
sive vojne odore razvrstavalo je dječju odjeću iz hrpe što je ležala pred njima
na stolu.
– Za djecu bolnice Sv. Emanuela – objasni Hawkins. – Ovdje ju
izrađujemo.
Prošli smo ispod jednog lûka i popeli se stubištem prekrivenim
prostirkom od rogožine. Sada više nisam imao pojma gdje se nalazim i nikad
ne bih uspio naći put natrag. Pomislio sam na ključ koji još uvijek nosim
skriven u knjizi. Čak i da ga nekako uspijem dati Holmesu, od kakve bi mu
koristi uopće bio? Da odavde iziđe, trebalo bi mu tuce ključeva i precizan
plan zgrade.
Našli smo se pred jednim zastakljenim vratima. I njih je trebalo
otključati, a kad su se otvorila, pred nama se ukazala posve gola, veoma čista
prostorija koja nije imala prozore, nego samo svjetlarnik na stropu i usred
koje su na dva stola gorjele svijeće, budući da je vani već bio mrak. Unutra se
nalazilo osam kreveta, sa svake strane po četiri, s modro-bijelim kockastim
pokrivačima i prugastim jastučnicama od cica. Prostorija me smjesta
podsjetila na moju staru vojnu bolnicu gdje sam često viđao ljude kako umiru
s istom onom disciplinom i bez pogovora kao što se od njih očekivalo na
bojnom polju. Samo su dva kreveta bila zauzeta. U jednome je ležao sasušen,
ćelav muškarac u čijim sam očima vidio pogled koji je već usmjeren prema
onom drugom svijetu. Neka zgrčena prilika ležala je u drugome i neprestance
drhtala. No bila je premalena za Holmesa.
Muškarac u pokrpanu i otrcanu žaketu ustao je s mjesta na kojemu je
nešto radio i prišao da nas pozdravi. Odmah mi se učinio poznat, baš kao što
mi je – tad mi je sinulo – i njegovo ime bilo poznato. Bio je blijed i ispijen, s
bezbojnim brkovima koji kao da su mu umirali na obrazima i s golemim
naočalama. Moglo mu je biti četrdesetak, ali je život ostavio na njemu
duboke tragove pa se stoga tako urušio i djelovao nervozno i stariji nego što
jest. Mršave bijele ruke držao je prekrižene. Nešto je pisao i pero mu je očito
puštalo. Kažiprst i palac bili su umrljani tintom.
– Gospodine Hawkins – obrati se on upravitelju. – Ja vam nemam više
što reći, gospodine, osim da se bojim najgorega.
– Ovo je doktor John Watson – predstavi me Hawkins.
– Doktor Travelyan. – Rukovali smo se. – Drago mi je što vas imam
priliku upoznati, iako bi mi bilo još draže da su okolnosti sretnije.
Bio sam siguran da poznajem tog čovjeka. Ali načinom kako mi se
obratio i kako mi je stegnuo ruku jasno mi je dao do znanja da on, čak ako
ovo i nije naš prvi susret, želi da tako izgleda.
– Je li to trovanje hranom? – upita Harriman. Nije se potrudio
predstaviti.
– Posve sam siguran da se radi o nekom otrovu – odgovori dr.
Trevelyan. – A na koji su mu ga način dali, to nije na meni da kažem.
– Dali?
– Svi zatvorenici u istome krilu jedu istu hranu. Njemu je jedinome
pozlilo.
– Želite li reći da je namjerno otrovan?
– Ja sam svoje rekao, gospodine.
– E pa, ne vjerujem ni riječi od svega toga. Mogu vam reći, doktore, da
sam nešto slično očekivao. Gdje je gospodin Holmes?
Kako je Trevelyan oklijevao, javi se upravitelj.
– Doktore Trevelyan, ovo je inspektor Harriman. On je zadužen za
vašeg pacijenta.
– Za svoga sam pacijenta zadužen ja dokle god je u mojem stacionaru –
odvrati doktor – ali nema nikakva razloga da ga ne vidite, premda vas moram
zamoliti da ga ne uznemiravate. Dao sam mu sredstvo za umirenje pa
vjerojatno spava. Leži u pokrajnjoj sobi. Mislio sam kako je bolje da ga
držim podalje od drugih zatvorenika.
– Onda nemojmo gubiti vrijeme.
– Rivers! – doviknu Trevelyan visokom mršavom momku spuštenih
ramena koji je, gotovo nevidljiv, meo pod u jednom kutu. Umjesto
zatvoreničke odore na sebi je imao bolničarsku. – Trebamo ključeve...
– Odmah, doktore Trevelyan. – Rivers se odgegao do pisaćeg stola, uzeo
svežanj ključeva i krenuo prema nadsvođenim vratima na drugome kraju
prostorije. Sudeći po tome kako je vukao jednu nogu, očito je bio šepav.
Imao je zlovoljno lice grubih crta i neukrotivu riđu kosu koja mu je padala na
ramena. Zaustavio se pred vratima i bez žurbe gurnuo ključ u bravu.
– Rivers je moj bolničar – tiho objasni Trevelyan. – Dobar je čovjek, ali
priprost. Noću on dežura u stacionaru.
– Je li on bio u doticaju s Holmesom? – upita Harriman.
– Rivers je rijetko u doticaju s bilo kime, gospodine Harriman. Sâm
Holmes nije progovorio ni riječi otkako su ga ovamo doveli.
Riversu je napokon uspjelo okrenuti ključ u bravi. Čuo sam kako
pridršci padaju kad je ključ sjeo na svoje mjesto. Bila su još dva zasuna s
vanjske strane koje je trebalo odignuti prije nego što su se vrata otvorila i
otkrila nam malenu prostoriju, gotovo nalik samostanskoj ćeliji, s golim
zidovima, četvrtastim prozorčićem, krevetom i zahodom.
Krevet je bio prazan.
Harriman jurnu unutra. Strgnuo je pokrivače. Kleknuo je i zavirio pod
krevet. Čovjek se tu nije imao gdje sakriti. Rešetke na prozoru bile su
nedirnute.
– Je li ovo kakav trik? – zaurla. – Gdje je on? Što ste s njim učinili?
Prišao sam bliže i bacio pogled u sobicu. Nikakve sumnje nije moglo
biti. Sherlock Holmes je nestao.
 16.

Nestanak

Harriman je naglo ustao i gotovo pao preko dr. Trevelyana. Ona pomno
njegovana mirnoća prvi ga je put izdala.
– Kakva je ovo spačka? – viknu. – Kako vi sebi zamišljate svoj posao?
– Ja nemam pojma... – uzmuca se zlosretni liječnik.
– Suzdržite se malo, inspektore Harriman, molim vas. – Upravitelj
zatvora stao je između dvojice muškaraca i preuzeo stvar u svoje ruke. –
Gospodin Holmes bio je u ovoj sobi?
– Tako je, gospodine – potvrdi Trevelyan.
– Vrata su bila zaključana i izvana zasunjena, kao što sam upravo vidio?
– Točno tako, gospodine. Takav je zatvorski propis.
– Tko ga je posljednji vidio?
– To bi trebao biti Rivers. Poslao sam ga da mu odnese vrč vode.
– Odnio sam mu vrč, ali on iz njega nije pio – progunđa bolničar. – Nije
izustio ni riječ. Ležao je i nije se micao.
– Spavao je? – Harriman priđe dr. Trevelyanu i unese mu se u lice. –
Jeste li baš sigurni, doktore, da je bio bolestan ili se, što se meni čini od
samoga početka, možda samo pretvarao – prvo, eda bi bio premješten ovamo
i drugo, eda bi mogao odabrati pravi trenutak da odavde iziđe?
– Što se tiče prvoga, on je posve sigurno bio bolestan – otpovrnu
Trevelyan. – Ako ništa drugo, imao je vrućicu, zjenice su mu bile raširene,
čelo obliveno znojem. Mogu to potvrditi jer sam ga osobno pregledao. A što
se tiče drugoga, on odavde ni na koji način nije mogao izići, što vi
insinuirate. Pogledajte ova vrata, zaboga! Bila su zaključana izvana. Postoji
samo jedan ključ, a taj ni u jednom trenutku nije napustio moj pisaći stol. Tu
su i zasuni koji su bili spušteni sve dok ih Rivers nije maloprije odigao. Pa
čak i da jest, na neki bizaran i posve neobjašnjiv način, uspio napustiti ovu
ćeliju, što mislite, kamo bi otišao? Bio bi morao, za početak, proći kroz ovaj
odjel, a ja sam cijelo poslijepodne proveo za svojim pisaćim stolom. Vrata
kroz koja ste vas trojica gospode ušla, bila su zaključana. A između ovih i
ulaznih vrata zacijelo ima još barem desetak zaključanih brava i spuštenih
zasuna. Želite mi reći da se on i kroz sve njih uspio provući?
– Istina je da je iz Hollowaya gotovo nemoguće izići – složi se Hawkins.
– Nitko odavde ne može otići – promrmlja Rivers i nasmijulji se kao na
neku internu pošalicu. – Osim ako se ne zove Wood. Taj je izišao danas
poslijepodne. Istina, ne na vlastitim nogama, a sumnjam da bi ikom palo na
pamet da njega zapita kamo ide i kada će se vratiti.
– Wood? Tko je taj Wood? – hitro će Harriman.
– Jonathan Wood ležao je ovdje u stacionaru – odgovori Trevelyan. – A
nije lijepo od tebe, Riverse, što se šališ na njegov račun. Noćas je preminuo i
danas su ga, nema tomu jedan sat, iznijeli u lijesu.
– U lijesu? Hoćete reći da je iz ove prostorije iznesen zatvoreni lijes? –
Vidio sam da je inspektor u hipu zbrojio dva i dva i shvatio sam, baš kao i on,
da je to Holmesu mogla biti dobra, štoviše jedina prilika za bijeg. Sada se
obruši na bolničara i strogo ga upita:
– Je li lijes bio ovdje kad ste mu odnijeli vodu?
– Moguće je.
– Jeste li Holmesa ostavili samoga, makar i na nekoliko sekunda?
– Nisam, gospodine. Ni sekunde. Ni trenutka nisam skinuo pogled s
njega. – Bolničar se nelagodno premjesti s noge na nogu.
– Pa, možda sam priskočio u pomoć Collinsu kad je imao napadaj.
– Što ti to govoriš, Riverse? – povika Trevelyan.
– Otvorio sam vrata. Ušao sam u sobu. On je čvrsto spavao na postelji.
Onda je Collins počeo kašljati. Ja sam odložio vrč i pojurio k njemu.
– A nakon toga? Jeste li ponovo vidjeli Holmesa?
– Nisam, gospodine. Pružio sam pomoć Collinsu. Onda sam se vratio
ovamo i zaključao vrata.
U sobi je zavladala tišina. Svi smo stajali i nijemo se gledali, kao da
čekamo tko će se prvi usuditi progovoriti. Bio je to Harriman.
– Gdje je taj lijes? – uskliknu.
– Dosad su ga valjda već iznijeli – odgovori Trevelyan. – Vani
vjerojatno čekaju mrtvačka kola da ga odvezu pogrebniku u Muswell Hill. –
Zgrabio je svoj kaput. – Možda još nije kasno. Ako su još ondje, možemo ih
zaustaviti da ne krenu.
Nikad neću zaboraviti kako smo prolazili kroz zatvor. Hawkins je išao
prvi, u stopu ga je pratio razgnjevljeni Harriman. Za njima su išli Trevelyan i
Rivers. Ja sam išao zadnji, u ruci mi i dalje knjiga s ključem. Kako mi se sada
to činilo smiješnim: sve da sam ju, zajedno s ljestvama i komadom konopa,
čak uspio predati prijatelju, nikad on ne bi mogao sâm izići odavde. Ta i mi
smo uspjeli izići samo zahvaljujući Hawkinsu, na čiji su nas znak svi mogući
čuvari propuštali da prođemo. Vrata su se, jedna po jedna, otključavala i
otvarala pred nama. Nitko nam se nije ispriječio. Očito smo se vraćali drugim
putom, a ne onim kojim sam ja stigao, jer sada smo prolazili mimo praonice
rublja u kojoj su oznojeni muškarci radili oko golemih bačava i mimo još
jedne prostorije pune velikih kotlova i isprepletenih metalnih cijevi koje su
služile za grijanje zatvora, sve dok, prošavši preko omanjega, travom obrasla
dvorišta, nismo stigli do nečega što je očito bio pokrajnji ulaz. Ovdje nam je
prvi put jedan stražar pokušao prepriječiti put, tražeći da mu pokažemo
službeni nalog.
– Ne budali! – otrese se na njega Harriman. – Zar ne prepoznaješ
vlastitog upravitelja?
– Otvaraj vrata! – dodade Hawkins. – Ni trenutak ne smijemo izgubiti.
Stražar je učinio što se od njega tražilo i nas petorica smo izišli van.
Ali ipak, i sada dok smo napuštali zatvor, ja sam se zatekao kako
razmišljam o čudnim okolnostima što su se slučile na jednome mjestu eda bi
mome prijatelju omogućile bijeg. Odglumio je bolest i uspio zavarati iskusna
liječnika. Dobro, to nije bilo osobito teško. Manje-više isto to učinio je
svojedobno i meni. Ali uspio se nekako uvući u prostoriju u stacionaru
upravo u trenutku kad su donijeli lijes, a ktomu je još mogao računati i s
otvorenim vratima svoje ćelije i s nečijim napadajem kašlja, pa čak i s
mentalno zaostalim bolničarom. Sve se to malo odveć poklapalo. Meni je,
naravno, moglo biti svejedno. Ako se Holmes doista nekim čudom uspio
izvući odavde, tko sretniji od mene. No ipak sam bio uvjeren da tu nešto nije
u redu, da smo zaključili naprečac i, možda, da je on i želio upravo to postići.
Našli smo se na širokoj, kolotečinama izbrazdanoj cesti koja prolazi tik
uz zatvorsku zgradu i omeđena je visokim zidom s jedne i drvoredom s druge
strane. Harriman je nešto viknuo i pokazao rukom. Nedaleko su stajala neka
kola u koja su dva muškarca upravo tovarila drveni sanduk: prema veličini i
obliku očito je to bio na brzinu sklepan lijes. Moram priznati da sam pri
pogledu na njega na trenutak osjetio olakšanje. Ne znam što bih tada bio dao
da vidim Sherlocka Holmesa i uvjerim se da je njegova bolest bila doista tek
gluma, a ne posljedica namjernog trovanja. Ali dok smo se žurno približavali
kolima, moju je kratku euforiju zamijenila duboka potištenost. Ako Holmesa
pronađu i uhvate, odvući će ga natrag u zatvor i Harriman će se itekako
pobrinuti da nikad više ne dođe u ovakvu priliku i da ostane što dalje od
mene.
– Stanite! – viknu on. Prišao je dvojici muškaraca koji su se upravo
spremali da sanduk, sada u dijagonalnom položaju, uguraju u kola.
– Spustite lijes na tlo! Želim ga pregledati. – Muškarci, prosti i prljavi
radnici, po čijem se izgledu moglo zaključiti da su otac i sin, zbunjeno se
pogledaše prije nego što će ga poslušati. Sada je lijes ležao na šljunku. –
Otvorite ga!
Tu su muškarci malo oklijevali: jedno je nositi mrtvaca, a posve drugo
morati ga gledati.
– Sve je u redu – umiri ih Trevelyan, a najčudnije je što sam upravo u
tom trenutku shvatio otkuda ga poznajem i gdje smo se već bili susreli.
Njegovo puno ime i prezime glasi Percy Trevelyan; prije šest-sedam
godina bio je došao k nama u Baker Street jer su mu hitno trebale usluge
moga prijatelja. Sad sam se sjetio da se radilo o jednom njegovu pacijentu,
zvao se Blessingdon, koji se ponašao veoma tajnovito i kojega su naposljetku
našli obješena u vlastitoj sobi... Policija je bila mišljenja kako je riječ o
samoubojstvu, s čime se Holmes nipošto nije složio.39 Čudno je što ga nisam
odmah prepoznao, jer Trevelyanu sam se uvijek divio a bio sam proučio i
njegov znanstveni rad o živčanim oboljenjima – za koji je dobio nagradu
Brucea Pinkertona, ni manje ni više. Ali okolnosti mu u to vrijeme nisu baš
išle na ruku, da bi mu poslije očito krenulo i nagore, jer se jako postarao i
dobio onaj izmučeni izgled razočarana čovjeka koji ga je toliko promijenio.
Koliko se sjećam, kad smo se upoznali, nije nosio naočale. Zdravlje mu se
očito pogoršalo. Ali to je nedvojbeno on, sveden na ulogu zatvorskog
liječnika, položaj daleko ispod njegovih sposobnosti, i ja s velikim
uzbuđenjem koje sam nastojao što bolje prikriti, shvatih da je zacijelo on
potajice sudjelovao u ovom pokušaju bijega. Holmesu je svakako dugovao
zahvalnost, jer zašto bi se inače pretvarao da me ne poznaje? Sada sam
shvatio kako je Holmes uopće i dospio u lijes. Trevelyan mu je toga bolničara
dodijelio namjerno. Zašto bi inače imao povjerenja u čovjeka koji očigledno
nije dorastao takvoj odgovornosti? Znalo se da će lijes biti ostavljen negdje u
blizini. Sve je bilo unaprijed isplanirano. Šteta je jedino što su ova dvojica
radnika bila tako spora. Do sada su već trebali biti na pola puta do Muswell
Hilla. Trevelyanova pomoć nije bila ni od kakve koristi.
Jedan radnik donio je pajser. Gledao sam kako ga gura pod poklopac
lijesa. Onda ga je snažno pritisnuo nadolje, daske su popucale i poklopac se
oslobodio. Oba radnika prišla su i skinula ga. Harriman, Trevelyan, Hawkins
i ja krenuli smo kao jedan prema lijesu.
– To je on – progunđa Rivers. – To je Jonathan Wood.
Bila je to istina. Mrtvac što je ondje ležao zureći u nas bio je oronula
osoba siva lica, netko tko ni u kojem slučaju nije Sherlock Holmes i tko je u
svakom slučaju mrtav.
Trevelyan se prvi uspio pribrati.
– Naravno da je to Wood – uzviknu. – Rekao sam vam. Umro je tijekom
noći – srčani infarkt. – Kimnuo je grobarima. – Možete lijes zatvoriti i
odvesti.
– Ali gdje je onda Sherlock Holmes? – povika Hawkins.
– Nije mogao napustiti zatvor! – odvrati Harriman. – Uspio nas je
nekako zavarati, ali najvjerojatnije je još u zatvorskoj zgradi i čeka pogodnu
priliku. Moramo podići uzbunu i pretražiti zgradu od podruma do krova.
– Ali za to će nam trebati cijela noć!
Harrimanovo je lice bilo bezbojno kao i njegova kosa. Okrenuo se na
peti, gotovo se ritnuvši od bijesa.
– Što se mene tiče, može potrajati cijeli tjedan! Toga čovjeka morate
pronaći.
Ali nisu. Dva dana nakon toga sjedio sam sâm u Holmesovu stanu i čitao
izvještaj o događajima kojima sam i ja bio svjedokom.

Naša policija još uvijek ne može objasniti tajanstveni nestanak

dobro poznatoga privatnog detektiva Sherlocka Holmesa, kojega
su držali u zatvoru Holloway u svezi s ubojstvom mlade žene na
Coppergate Squareu. Inspektor J. Harriman, koji vodi istragu,
zatvorsku upravu optužuje za nemar u izvršavanju dužnosti, koju
optužbu ona odlučno odbacuje. Ostaje činjenica da se gosp.
Holmes nekako uspio izvući iz zaključane ćelije i kroz još desetak
zaključanih vrata na način koji se kosi sa svim zakonima prirode,
te da policija nudi nagradu od 50 funta onomu tko može dati bilo
kakvu informaciju temeljem koje će dotični biti pronađen i
uhićen.

Gđa Hudson reagirala je na ovo neobično stanje stvari začudno

nezainteresirano. Naravno, čitala je novinske izvještaje i na tu je temu dok mi
je servirala doručak izgovorila jednu jedinu kratku rečenicu: – Sve su to čiste
gluposti, doktore Watson. – Očito ih je doživjela kao osobnu uvredu, što je
meni velika utjeha sada kad, nakon toliko godina, pomislim na ono apsolutno
povjerenje koje je imala u svoga najslavnijeg stanara, ona koja ga je možda
poznavala bolje no itko drugi i koja se u podužem razdoblju dok je kod nje
stanovao morala pomiriti sa svim mogućim neobičnostima među koje spadaju
njegovi očajni i često nepoželjni posjetitelji, njegovo sviranje violine do
kasno u noć, napadaji koji bi ga povremeno hvatali zbog uživanja tekućega
kokaina, dugotrajna razdoblja potištenosti, rupe od metaka u tapetama na
zidu, pa čak i dim iz njegove lule. Holmes joj je, doduše, izdašno plaćao, ali
ona se gotovo nikad nije žalila i ostala mu je odana do samoga kraja. Premda
ona tu i tamo prolijeće mojim stranicama, o njoj sam zapravo malo znao, čak
ni to kako je došla do kuće u Baker Streetu br. 221b (mislim da ju je
naslijedila od muža, iako pojma nemam što se s njim dogodilo). Nakon što je
Holmes otišao, živjela je ondje sama. Žao mi je što nisam s njom malo više
razgovarao, a malo manje ju uzimao zdravo za gotovo.
 U svakom slučaju, moj je odmor prekinula spomenuta gospođa, s kojom
je došao posjetitelj. Ja sam, doduše, čuo zvono na vratima i korake na
stubama, ali onako zaokupljen brigama, jedva da sam to i registrirao, pa sam
posve nespreman ugledao velečasnog Charlesa Fitzsimmonsa, ravnatelja
Odgojnog zavoda Chorley Grange i dočekao ga, moram priznati, s izrazom
posvemašnje zbunjenosti kao da ga nikada prije nisam vidio. To što je bio u
debelom crnom kaputu i što je na glavi imao klobuk te šal koji mu je
pokrivao donji dio lica, također je umanjilo mogućnost da ga prepoznam.
Zbog te je odjeće djelovao još bucmastije nego prije.
– Doktore Watson, oprostit ćete mi što ovako upadam – rekao je,
svlačeći ogrtač i otkrivajući svećenički kolar koji bi mi inače bio zacijelo
pomogao da ga se lakše sjetim. – Nisam znao bi li bilo dobro da dođem, ali
osjetio sam da moram... Naprosto moram! Ali najprije vas moram nešto
pitati, gospodine. Ova nevjerojatna stvar s gospodinom Sherlockom
Holmesom, je li to istina?
– Istina je da je Holmes osumnjičen za zločin koji nije počinio –
odgovorih.
– Ali sada čitam da je pobjegao, da se uspio izvući iz zatočeništva.
– Tako je, gospodine Fitzsimmons. Uspio je pobjeći svojim tužiteljima, i
to na način koji je ostao tajna, čak i za mene.
– Znate li gdje se nalazi?
– Nemam pojma.
– A onaj dječak, Ross, znate li išta o njemu?
– U kojem smislu?
– Jeste li ga pronašli?
Fitzsimmonsu su novinski izvještaji o strašnoj dječakovoj smrti očito
promaknuli – ali, kad bolje razmislim, u tim se napisima, premda su bili
senzacionalistički, njegovo ime nigdje nije spominjalo. Tako je ostalo na
meni da mu kažem istinu.
– Nažalost, prekasno. Istina, našli smo Rossa, ali bio je mrtav.
– Mrtav? Kako se to dogodilo?
– Netko ga je strašno pretukao. Ostavljen je da umre na obali rijeke, u
blizini Southwark Bridgea.
 Ravnatelj je zatreptao i teško se svalio u naslonjač. – Dobri Bože! –
uskliknu. – Tko bi tako nešto učinio jednome djetetu? Otkud tolika
pokvarenost u ovom svijetu? U tom slučaju, doktore Watson, moj je posjet
suvišan. Mislio sam da ću vam moći pomoći da ga nađete. Pronašao sam
nešto što je moglo uputiti na njegov trag – točnije, to je našla moja draga
supruga Joanna. Pa sam vam, eto, donio u nadi da vi znate gdje je gospodin
Holmes i da ćete mu to predati, te da bi on, iako je i sâm u škripcu, možda
mogao. .. – Tu se prekinu. – Ali sada je prekasno. To dijete nikad nije trebalo
napustiti Chorley Grange. Znao sam ja da od toga nikakva dobra neće biti.
– Kako izgleda taj predmet? – upitah.
– Imam ga ovdje sa sobom. Kao što rekoh, supruga ga je našla u
spavaonici. Okretala je madrace – činimo to jedanput mjesečno kako bismo
ih prozračili i očistili od gamadi. Neki dječaci imaju uši... stalno se s njima
borimo. U svakom slučaju, krevet u kojem je spavao Ross sada je dobio drugi
dječak, ali pod madracem je bila skrivena jedna bilježnica.
Tu Fitzsimmons izvuče tanku tekicu pohabanih korica, izblijedjelu i
zgužvanu. Na omotnici je olovkom dječjim rukopisom bilo napisano:

ROSS DIXON

– Kad je došao k nama, Ross nije znao ni čitati ni pisati, ali mi smo se
potrudili da ga naučimo barem ono najosnovnije. Svako dijete dobije u školi
bilježnicu i olovku. Vidjet ćete kad otvorite njegovu da je prestao pisati
zadaće. Bilježnica mu je veoma neuredna. Čini se da je veći dio vremena
samo nešto črčkao. Ali kad smo ju prelistali, naišli smo na ovo i učinilo nam
se važnim.
Otvorio je bilježnicu u sredini i pokazao mi jedan list papira, uredno
složen i gurnut među stranice kao da je namjerno skriven. Izvadio ga je i
raširio na stolu preda mnom da ga mogu vidjeti. Bila je to neka reklama,
jeftini letak kojim se poziva na nekakvu uličnu priredbu; takve su se nekoć
hrpimice održavale po četvrtima kao što su Islington i Cheapside, ali ih je
otada znatno manje. Tekst je bio ukrašen slikama zmije, majmuna i pasanca,
a glasio je:
 KUĆA ČUDESA DOKTORA SVILANA
KEPECI, ŽONGLERI, DEBELA ŽENA
I ŽIVI KOSTUR

Zbirka zanimljivosti sa sve četiri strane svijeta

ULAZNICA: JEDAN PENI

Jackdaw Lane, Whitechapel

– Ja bih, naravno, svoje dječake uvijek odgovorio od posjeta takvim

mjestima – nastavi velečasni Fitzsimmons. – Priredbe na kojima se pojavljuju
svakojake nakaze, varijetei, razna jeftina zabavišta... Jako me čudi što su u
jednom tako velikom gradu kao što je London uopće dopuštene zabave te
vrste na kojima se veliča sve što je vulgarno i neprirodno. Čovjeku padaju na
pamet pouke o Sodomi i Gomori. Reći ću vam jedno, doktore Watson: Ross
je ovo mogao sakriti samo iz jednoga razloga, a taj je što je znao da je takvo
što u potpunoj suprotnosti s duhom koji vlada u Chorley Grangeu. Možda je
to učinio iz prkosa. On je bio, kao što vam je moja supruga rekla, veoma
svojeglav dječak...
– Ali možda mu je to bila neka adresa – prekinuh ga. – Nakon što je
otišao od vas, prvo je potražio utočište kod jedne obitelji u King’s Crossu, a
zatim kod svoje sestre. Ali nemamo pojma gdje je bio u međuvremenu.
Možda kod tih uličnih zabavljača.
– Lako moguće. Siguran sam da bi ovo vrijedilo istražiti pa sam vam
zato i donio. – Fitzsimmons pokupi svoje stvari i ustade. – Ima li ikakvih
izgleda da stupite u vezu s gospodinom Holmesom?
– Ja se i dalje nadam da će mi se on nekako javiti.
– Pa, možda ćete onda čuti što on misli o ovome. Hvala što ste me
primili, doktore Watson. Veoma, veoma me potreslo to s mladim Rossom.
Pomolit ćemo se za njega ove nedjelje u školskoj kapelici. Ne, ne trebate me
pratiti, mogu sam.
Pokupio je svoj kaput i šal i izišao iz sobe. Ja sam ostao zagledan u onaj
list papira, puštajući da mi pogled slobodno luta preko kićenih slova i
primitivnih crteža. Mislim da sam ga pročitao dva ili tri puta prije no što ću
vidjeti nešto što mi je odmah trebalo upasti u oči. Ali nije moglo biti nikakve
zabune. Kuća čudesa doktora Svilana. Jackdaw Lane. Whitechapel. Upravo
sam pronašao Kuću svile.
 17.

Poruka

Moja se supruga sljedećeg dana vratila u London. Brzojavom iz Camberwella

bila me obavijestila o svome dolasku i tako sam sada na kolodvoru Holborn
Viaduct čekao njen vlak. Moram reći da ni iz kojeg drugog razloga ne bih bio
napustio Baker Street. I dalje sam bio siguran da će Holmes pokušati stupiti u
vezu sa mnom i užasavao sam se pomisli da bi on, usprkos svim opasnostima
kojima bi se time izložio, mogao doći u svoj stan baš u trenutku kad mene
ondje ne bude. Ali ipak nisam mogao dopustiti da Mary sama, bez pratnje,
prijeđe cijeli grad. Tolerancija je bila jedna od njezinih najvećih vrlina i
jedini način da se pomiri s mojim dugim izbivanjima u društvu sa
Sherlockom Holmesom. Nikad se nije žalila, premda znam da je, znajući
kakvim se opasnostima izlažem, uvijek strahovala da mi se nešto ne dogodi, i
smatrao sam da sam joj dužan objasniti što se sve događalo za njezina
izbivanja i reći joj kako će vjerojatno proći još vremena prije nego što se
mognemo zastalno združiti. I koliko mi je nedostajala. Jedva sam čekao da ju
ponovo vidim.
Sada je bio drugi tjedan prosinca; nakon ružna vremena kojim je mjesec
započeo napokon se pojavilo sunce i, premda je vani bilo jako hladno, sve je
nekako blistalo od blagostanja i dobre volje. Pločnici se gotovo nisu mogli
vidjeti od meteža što su ga stvarale obitelji pristigle iz provincije s djecom
očiju razrogačenih od čuđenja, i to u količini dostatnoj da napuči omanji
grad. Radnici s lopatama za snijeg i čistači uličnih križanja čistili su snijeg.
Slastičarne i dućani sa živežnim namirnicama bili su raskošno ukrašeni. U
svakom je izlogu stajao oglas nekoga kluba za nabavku guske, goveđe
pečenke ili božićnog pudinga, a i sâm je zrak bio ispunjen miomirisom
prženog šećera i začina za kolače. Dok sam izlazio iz zatvorenog fijakera i,
probijajući se kroz mnoštvo, ulazio u kolodvorsku zgradu, razmišljao sam o
okolnostima koje su me dovele do toga da mi se sva ta užurbanost i sve male,
svakodnevne radosti što ih London nudi u ove blagdanske dane, čine
stranima. Možda je to ona loša strana moga drugovanja sa Sherlockom
Holmesom. Ono me odvlačilo na neka od onih mračnih mjesta koja, sva je
istina, nitko ne bi posjećivao od svoje volje.
Ništa manja nije bila gužva na kolodvoru. Vlakovi su stizali na vrijeme,
peroni su bili puni mladih muškaraca što su s raznim omotima, paketima i
košarama trčkarali amo-tamo, uzbuđeni poput Alicina Bijeloga Zeca. Premda
je Maryn vlak već bio stigao, u prvom času kad su se vrata otvorila te iz njih
u metropolu prokuljalja nova gomila ljudstva, ja ju nisam uspio vidjeti. Onda
sam ju ipak ugledao, ali dok je silazila iz svoga vagona, dogodilo se nešto što
me na trenutak uznemirilo. Tu se odjednom pojavio neki muškarac koji je,
vukući noge, krenuo preko perona, naizgled ravno prema njoj. Vidio sam mu
samo leđa i ne bih ga poslije mogao prepoznati osim po sakou koji mu nije
pristajao i riđoj kosi. Kao da joj je nešto rekao, a onda ušao u vlak i nestao.
Možda mi se, ipak, sve to samo pričinilo. Kad sam joj krenuo ususret,
nasmiješila mi se, ja sam ju zagrlio i zajedno smo se uputili prema izlazu gdje
nas je čekao fijaker kojim sam došao.
Mary mi je željela ispričati mnogo toga o svome posjetu. Gđa Forrester
je bila presretna kad ju je ugledala i njih su se dvije veoma sprijateljile, a
njihov službeni odnos guvernante i poslodavke bio je ubrzo zaboravljen.
Richard je pristojan i dobro odgojen dječak pa joj je, čim se malo oporavio od
bolesti, postao veoma ugodno društvo. On je osim toga i nezasitan čitalac
mojih priča! Ukućani, baš kako ih je upamtila, bili su prema njoj veoma
ugodni i ljubazni. Cijeli je boravak ondje prošao veoma dobro, osim lagane
glavobolje i grlobolje koje su ju počele mučiti zadnjih nekoliko dana i koje su
se na putu još pogoršale. Djelovala je umorno i, kad sam ju malo pritisnuo,
potužila se da u mišićima ruku i nogu osjeća nekakvu težinu.
– Ali, Johne, samo bez uzrujavanja. Doći ću ja sebi čim se odmorim i
popijem šalicu čaja. Želim čuti što se događalo kod tebe. Kakve se to
nevjerojatne stvari o kojima čitam u novinama događaju sa Sherlockom
Holmesom?
Pitam se koliko trebam kriviti sebe što Mary nisam temeljitije pregledao.
Ali bio sam zaokupljen drugim stvarima, a ona sama nije svoju bolest
uzimala ozbiljno. Također, razmišljao sam o onom čudnom muškarcu koji joj
je bio prišao. No čak i da sam znao, najvjerojatnije ne bih mogao ništa učiniti.
A ipak sam ostatak života morao živjeti sa spoznajom da sam njezinu bolest
shvatio olako i da nisam prepoznao prve simptome tifusne groznice koja će
mi ju i odveć brzo oduzeti.
Ona je bila ta koja je, čim smo krenuli, spomenula poruku.
– Jesi li vidio onoga muškarca maloprije?
– Kraj vlaka? Jesam, vidio sam ga. Je li ti što rekao?
– Znao je kako se zovem.
Ukočio sam se. – I što je rekao?
– Samo „Dobro jutro, gospođo Watson”. Bio je veoma neotesan.
Nekakav radnik, rekla bih. I ovo mi je gurnuo u ruku.
Pokazala mi je malu platnenu vrećicu koju je cijelo vrijeme čvrsto držala
u ruci, ali je na nju, u oduševljenju zbog našega ponovnog susreta i u žurbi da
što prije napustimo kolodvor, bila posve zaboravila. Sada mi ju pruži. U
vrećici se nalazilo nešto teško i u prvi sam mah pomislio da su možda
kovanice jer sam čuo zveckanje metala, ali kad sam ju otvorio i sadržaj
istresao na dlan, ugledah tri velika čavla.
– Što ovo znači? – upitah. – Zar ti taj čovjek nije ništa rekao? Možeš li
mi ga opisati?
– Zapravo ne mogu, mili. Jedva da sam ga i pogledala; naime, gledala
sam u tebe. Mislim da mu je kosa bila kestenjasta. A lice prljavo i neobrijano.
Je li to važno?
– I ništa drugo nije rekao? Je li tražio novac?
– Rekla sam ti. Oslovio me po imenu, ništa više.
– Ali zašto bi, zaboga, tebi netko dao vrećicu čavala? – Još to nisam
pravo ni izgovorio, kadli shvatih i uzbuđeno kliknuh:
– Vreća čavala! Naravno!
– Što to znači, mili?
– Mislim, Mary, da si se upravo susrela sa Sherlockom Holmesom.
– Ali nije mu bio nimalo sličan.
– U tome i jest vic!
– Ova vrećica čavala tebi nešto znači?
 Značila mi je, itekako mi je značila. Holmes je htio da se vratim u jednu
od one dvije krčme u kojoj smo svojedobno tražili Rossa. I jedna i druga se
zovu Vreća čavala: na koju li od njih misli? Zacijelo ne na onu drugu u
Lambethu, jer ondje je radila Sally Dixon pa je policiji dobro poznata.
Najvjerojatnije je ipak riječ o onoj prvoj u Edge Laneu. On se očito boji da ga
netko ne vidi; to se dalo zaključiti iz načina koji je odabrao da stupi u vezu sa
mnom. Došao je prerušen, pa sve da ga je netko i vidio kako nam prilazi i
pokušao Mary ili mene uhititi ondje na peronu, ne bi našao ništa osim
platnene vrećice s tri stolarska čavla, nikakvu naznaku da je bila predana
neka poruka.
– Dušo, bojim se da ću te morati napustiti netom stignemo kući – rekao
sam.
– Ti, Johne, nisi ni u kakvoj opasnosti, zar ne?
– Nadam se da nisam.
Uzdahnula je. – Ponekad mislim da ti je gospodin Holmes draži od
mene. – Vidjela je moj izraz lica i nježno me potapšala po ruci. – Samo
pokušavam biti duhovita. I nije potrebno da ideš sve do Kensingtona.
Možemo se zaustaviti na sljedećem uglu. Vozar mi može unijeti putne torbe,
a u kuću mogu ući i sama. – Vidjevši kako oklijevam, ona me ozbiljno
pogleda. – Idi k njemu, Johne. Ako se toliko potrudio da ti pošalje poruku,
znači da je u velikoj nevolji i da si mu potreban kao što si mu oduvijek
potreban. Ne možeš mu to uskratiti.
I tako sam se rastao od supruge, čime ne samo što sam uzeo svoj život u
svoje ruke nego sam ga gotovo odmah i izgubio kad sam iz fijakera sišao na
prometni kolnik gdje me na Strandu umalo nije pregazio omnibus. Shvatio
sam, naime, sljedeće: ako se Holmes boji da ga slijede, i ja bih se toga trebao
bojati, pa je stoga od životne važnosti da me nitko ne vidi. Nakon što sam se
provukao između nekoliko kočija i sretno dokopao sigurnoga nogostupa,
najprije sam se oprezno obazreo oko sebe, a potom se okrenuo oko svoje osi i
vratio istim putom kojim sam i došao, eda bih tridesetak minuta poslije stigao
u onaj zabitni i bijedni dio Shoreditcha. Dobro sam se sjećao te krčme.
Ruševno zdanje izgledalo je podjednako bijedno sada na danjem svjetlu kao i
tada po magli. Prešao sam na drugu stranu ulice i ušao unutra.
U drugoj prostoriji, onoj bez šanka, sjedio je samo jedan muškarac, ali
on nije bio Sherlock Holmes. U njemu sam, uvelike iznenađen i pomalo
uvrijeđen, prepoznao čovjeka po imenu Rivers koji je kao bolničar pomagao
dr. Trevelyanu u zatvoru Holloway. Nije više bio u bolničarskoj kuti, ali tup
izraz lica, upale oči i neuredna riđa kosa bili su lako prepoznatljivi. Sjedio je
lijeno naslonjen na stol s čašom crnoga piva u ruci.
– Gospodine Rivers! – uskliknuh.
– Sjednite kraj mene, Watsone. Drago mi je što vas opet vidim.
To je izgovorio Holmes – i u tom sam trenutku shvatio na koji sam
način bio prevaren i na koji je način on izveo svoj bijeg iz zatvora pred
mojim vlastitim očima. Priznajem da sam se gotovo srušio na stolac koji mi
je ponudio, kad sam, nesretna li mene, ugledao kako se dobro mi poznat
osmijeh pojavljuje ispod riđe perike i šminke. Jer upravo to je bilo čudesno
kod Holmesovih prerušavanja. On se nije služio ni pretjeranim kazališnim
trikovima ni kamuflažom. Prije bi se reklo da je imao dar posvemašnje
preobrazbe u lik koji je želio odglumiti, pa ako je on u to vjerovao, vjerovat
ćete i vi, sve dok vam se on sâm ne otkrije. To vam je kao kad se zagledate u
neku nejasnu točku daleko u dnu krajolika, u neku stijenu ili u drvo koje vas
izdaleka podsjeća, recimo, na nekakvu životinju. Ali čim se približite i vidite
o čemu je stvarno riječ, više vas nikad neće moći prevariti. Bio sam sjeo kraj
Riversa. Ali sada mi je bilo jasno da sjedim s Holmesom.
– Recite mi... – započeh.
– Sve u svoje vrijeme, stari moj – prekinu me. – Najprije mi morate reći
jeste li sigurni da vas nitko nije pratio.
– Posve sam siguran da sam sâm.
– A ipak su iza vas na Holborne Viaductu bila dva muškarca. Policajci,
reklo bi se po izgledu, nedvojbeno u službi našeg prijatelja inspektora
Harrimana
– Ja ih nisam vidio. Ali bio sam dovoljno oprezan i iz fijakera u kojem
sam bio sa suprugom sišao sam nasred Stranda. Nisam vozaru dopustio da se
posve zaustavi, nego sam iskočio iza jedne kočije. Vjerujte mi, ako su na
kolodvoru iza mene i bila dva muškarca, oni su sada u Kensingtonu i pitaju
što je pak sa mnom.
– Moj uvijek pouzdani Watson!
– Ali kako ste znali da moja supruga stiže danas? Kako ste se uopće
našli ondje na Holborn Viaductu?
 – Sušta jednostavnost. Slijedio sam vas od Baker Streeta, shvatio koji
vlak najvjerojatnije idete dočekati i uspio vas u onoj gužvi prestići.
– To je samo prvo od mojih pitanja, Holmese, i ja vas doista molim da
mi sve ovo objasnite, jer glava mi se vrti već i od toga što vas vidim ovdje
pred sobom. Započnimo s doktorom Trevelyanom. Pretpostavljam da ste ga
prepoznali i nagovorili da vam pomogne pri bijegu.
– Upravo se tako dogodilo. Bila je sretna slučajnost što se naš negdašnji
klijent zaposlio u tom zatvoru, premda bih volio vjerovati da bih i svakog
drugog liječnika mogao pridobiti za sebe, osobito kad je postalo jasno da
postoji plan da me se ubije.
– Vi ste za to znali?
Holmes se netremice zagleda u mene i ja shvatih da se, ne želim li
prekršiti prisegu koju sam preksinoć dao svome tajanstvenom domaćinu,
moram pretvarati da ništa ne znam.
– Očekivao sam to od trenutka kad su me uhitili. Bilo mi je jasno da će
se dokazi protiv mene početi osipati čim mi bude dopušteno da progovorim,
što moji neprijatelji dakako nisu mogli dopustiti. Očekivao sam da nešto
poduzmu i osobito sam pazio na svoju hranu. Protivno općem uvjerenju,
malo je otrova posve bez okusa, a arsen, pomoću kojega su me se mislili
riješiti, nipošto nije jedan od njih. Otkrio sam ga u zdjeli mesne juhe koju su
mi donijeli druge večeri... izričito glup pokušaj, Watsone, za koji sam im bio
zahvalan, jer su mi tako dali u ruke upravo ono oružje koje mi je bilo
potrebno.
– Je li u tome sudjelovao Harriman? – upitah, ne mogavši suspregnuti
bijes u glasu.
– Inspektor Harriman je ili dobro plaćen ili je i sam do grla upleten u
urotu koju vi i ja razotkrivamo. Slutim da je posrijedi ovo potonje. Pomišljao
sam da se obratim Hawkinsu. Upravitelj zatvora dojmio me se kao civiliziran
čovjek, ipak se potrudio da moj boravak u Kazneno-popravnom ne učini
neugodnijim nego što je morao biti. Međutim, da sam podigao uzbunu
prerano, moglo se dogoditi da ubrzam njihov drugi, možda smrtonosni
pokušaj, pa sam umjesto toga zatražio razgovor sa službenim liječnikom;
pošto su me pod stražom odveli u zatvorsku bolnicu, s oduševljenjem sam
ustanovio da se on i ja već poznajemo, što mi je uvelike olakšalo posao.
Pokazao sam mu uzorak juhe koji sam sačuvao i objasnio mu što se događa:
da sam uhićen pod lažnom optužbom i da je namjera mojih neprijatelja pod
svaku cijenu spriječiti da iz Hollowaya iziđem živ. Doktor Trevelyan se
zgrozio. On bi mi u svakom slučaju bio povjerovao jer se, zbog onoga slučaja
u Brook Streetu, još osjećao mojim dužnikom.
– Kako je pak on dospio u Holloway?
– U nuždi vrag i muhe ždere, Watsone. Sjetit ćete se da je ostao bez
posla kad mu je umro pacijent. Trevelyan je genijalan čovjek, ali sreća mu
nikad nije bila sklona. Nakon nekoliko mjeseci potucanja od nemila do
nedraga posao u Hollowayu bio je jedini koji je mogao naći i on ga je,
premda nerado, prihvatio. Morat ćemo mu pokušati nekako pomoći.
– Slažem se, Holmese. Ali nastavite...
– Njegov je prvi poriv bio da o tome obavijesti upravitelja zatvora, ali
uspio sam ga uvjeriti da urota skovana protiv mene ima odveć duboko
korijenje, da su moji neprijatelji odveć moćni, da, iako je za mene od životne
važnosti da iziđem na slobodu, ne smijemo riskirati i uvući u to još nekoga, te
da stvar treba izvesti na neki drugi način. Počeli smo raspravljati o tome koji
bi bio najbolji. I Trevelyanu i meni bilo je posve jasno da se tu fizičkom
silom ne može ništa postići. Nije, dakle, moglo biti govora ni o kopanju
tunela ni o preskakanju zida. Moju je ćeliju od vanjskoga svijeta dijelilo ništa
manje nego devet zaključanih vrata i nisam se mogao nadati da ću, ma kako
prerušen, proći kroz njih neopaženo. Nasilje očigledno nije dolazilo u obzir.
Tako smo razgovarali gotovo jedan sat, a ja sam sve to vrijeme strepio da se
ne pojavi inspektor Harriman, koji me i dalje ispitivao ne bi li svojoj posve
klimavoj i prijevarnoj istrazi priskrbio vjerodostojnost. –
– A onda je Trevelyan spomenuo Jonathana Wooda, nekog jadnika koji
je cijeli svoj život proveo u zatvoru, a činilo se da će ga tu i završiti, jer se
teško razbolio i nije se očekivalo da će preživjeti tu noć. Trevelyan je
predložio da me, kad Wood umre, primi u zatvorsku bolnicu. On će njegovo
tijelo nekamo sakriti, a mene u lijesu prokrijumčariti iz zatvora. Tu njegovu
ideju odbacio sam takoreći bez razmišljanja. Bilo bi tu previše rizičnih
momenata, među kojima – nimalo nevažna – pobuđena sumnja mojih
progonitelja: počeli bi se pitati zašto me otrov koji su mi dali u večernjem
obroku nije već dokrajčio i odmah bi shvatili da sam prozreo njihove
namjere. Mrtvac kojega bi baš tada iznosili iz bolnice bio bi im i odveć očit.
Upravo se takav potez mogao očekivati od mene. –
 – Ali za boravka u bolnici uočio sam bolničara Riversa, posebice
njegovu bogomdanu vanjštinu: usporeno kretanje i jarko riđa kosa. Odmah
sam vidio da su se svi potrebni elementi – Harriman, otrov, umirući
zatvorenik – posložili i da će biti lako smisliti alternativni plan, koristeći se
jednim protiv drugoga. Rekao sam Trevelyanu koje će mi stvari biti potrebne
i on, na čemu ću mu vječno biti zahvalan, ni na trenutak nije posumnjao u
moje rasuđivanje, nego je učinio što sam od njega tražio. –
– Wood je preminuo malo prije ponoći. Trevelyan je došao u moju ćeliju
i osobno me o tome obavijestio, nakon čega je otišao kući uzeti onih nekoliko
stvari koje sam tražio i koje će mi biti potrebne. Sljedećega jutra objavio sam
da se moje stanje pogoršalo. Trevelyan je dijagnosticirao teško trovanje
hranom i primio me u stacionar, gdje je Wood već ležao na odru. Bio samo
ondje kad je stigao njegov lijes, čak sam pomogao da ga u njega smjeste.
Riversa, međutim, nije bilo; dobio je slobodan dan, i tada mi je Trevelyan
dao periku i odjeću koja mi je trebala poslužiti da se prerušim u njega. Nešto
prije tri sata odnijeli su lijes i sada je sve bilo na svome mjestu. Važno je
razumjeti psihologiju tih ljudi, Watsone. Mi smo trebali Harrimana da odradi
naš posao. Prvo smo namjeravali obznaniti moj nevjerojatni i neobjašnjivi
nestanak iz zaključane ćelije. Gotovo neposredno nakon toga obavijestili
bismo ga o lijesu i pokojniku koji su upravo napustili zatvor. U takvim
okolnostima nisam uopće dvojio da će on naprečac donijeti pogrešan
zaključak, što je i učinio. Toliko je bio uvjeren da sam u lijesu ja te se nije ni
potrudio bolje pogledati priglupoga bolničara koji je naizgled bio odgovoran
za ono što se dogodilo. Smjesta je pojurio van i time mi zapravo olakšao
bijeg. Harriman je bio taj koji je zapovjedio da se vrata otključaju i otvore.
Harriman je bio taj koji je probio iste one sigurnosne mjere koje su meni
trebale onemogućiti da napustim zatvor.
– Istina je, Holmese! – uskliknuh. – Ni ja vas nisam pravo pogledao. Sva
moja pozornost bila je usredotočena na lijes.
– Moram priznati da je vaš iznenadni dolazak jedino što nisam bio
predvidio i pribojavao sam se da ćete, ako ništa, otkriti da doktora Trevelyana
poznajete otprije. Ali vi ste se, Watsone, sjajno držali. Rekao bih da je to što
ste vi i upravitelj zatvora bili ondje Harrimana potaknulo da još brže djeluje i
učvrstilo njegovu odluku da pronađe lijes prije nego što ovaj napusti
zatvorsku zgradu.
Dok je to govorio, oči su mu se tako zaiskrile te sam to shvatio kao
kompliment, iako mi je bilo jasno kakvu sam ulogu zapravo odigrao u toj
pustolovini. Kao i svaki glumac na pozornici, Holmes je volio publiku, pa što
nas je više u publici, s većom lakoćom igra svoju ulogu.
– Ali što ćemo sada? – upitah. – Vi ste bjegunac. Ime vam je okaljano.
Sama činjenica što ste se odlučili na bijeg samo će još više uvjeriti svijet u
vašu krivnju.
– Vi, Watsone, sve vidite u tako sumornim bojama. Što se mene tiče, ja
bih rekao da se situacija od prošloga tjedna uvelike popravila.
– Gdje ste odsjeli?
– Zar vam nisam rekao? Ja na raznim stranama Londona imam
unajmljene sobe upravo za ovakve slučajeve. Jednu imam ovdje u blizini i,
vjerujte mi, mnogo je udobnija od one iz koje sam upravo izišao.
– Bez obzira na to, Holmese, čini se da ste si i ne hoteći stvorili mnoge
neprijatelje.
– I meni se tako čini. Moramo se zapitati što je to što povezuje tako
različite osobe kao što su lord Horace Blackwater, potomak jedne od
najstarijih engleskih obitelji, doktor Thomas Ackland, dobročinitelj iz
Westminsterske bolnice, i inspektor Harriman, koji iza sebe ima petnaest
godina besprijekorna službovanja u policiji. To je pitanje koje sam vam
postavio još u onom više nego negostoljubivu okružju u Bow Streetu. Što je
ovoj trojici zajedničko? Dobro, sva su trojica muškarci, za početak. Svi su
bogati i imaju dobre veze. Kad je bratac Mycroft spomenuo mogući skandal,
upravo bi takvim ljudima on najviše naštetio. Usputice, vi ste, koliko sam
shvatio, ponovo posjetili Wimbledon.
Nikako nisam mogao zamisliti kako i od koga je to Holmes mogao
doznati, ali sada nije bilo vrijeme da se upuštamo u takve pojedinosti.
Jednostavno sam to potvrdio i ukratko mu ispričao o okolnostima toga moga
posjeta. Čini se da ga je posebno uzrujalo ono što je čuo o Elizi Carstairs, o
naglom pogoršanju njezina zdravstvenog stanja.
– Watsone, imamo posla s neobično lukavom i okrutnom osobom. Ta
priča ima duboko korijenje i silno je važno da ovo što prije riješimo eda
bismo mogli ponovo posjetiti Edmunda Carstairsa.
– Mislite li da su te dvije stvari povezene? – upitah. – Ja ne vidim kako
su događaji u Bostonu, pa čak i ubojstvo Keelana O’Donaghuea u onom
hotelu u Londonu, mogli dovesti do ove strahote kojom se upravo bavimo.
– Ali to je samo zato što vi pretpostavljate da je Keelan O’Donaghue
mrtav – odgovori Holmes. – U svakom slučaju, ubrzo ćemo o tome mnogo
više doznati. Za svoga boravka u Hollowayu uspio sam poslati poruku u
Belfast...
– Dopustili su vam da pošaljete brzojav?
– Nije mi bio potreban poštanski ured. Usluge kriminalnog podzemlja
mnogo su brže i jeftinije, a dostupne su svakomu tko se nađe s onu stranu
zakona. U mome je krilu bio jedan momak, krivotvoritelj novca po imenu
Jacks, s kojim sam se upoznao za dnevnih šetnji u zatvorskom dvorištu i koji
je pušten prije dva dana. On je moj upit ponio sa sobom, pa čim dobijem
odgovor nas dvojica ponovo ćemo se vratiti u Wimbledon. Međutim, vi još
niste odgovorili na moje pitanje.
– Što povezuje tih pet ljudi? Odgovor je jasan. Kuća svile.
– A što je to Kuća svile?
– To ne znam. Ali mislim da vam mogu reći gdje ćete ju naći.
– Watsone, vi me zapanjujete.
– Vi ne znate?
– Znadem već neko vrijeme. Svejedno, silno bi me zanimali vaši
zaključci... i kako ste do njih došli.
Nasreću sam imao sa sobom onaj reklamni letak i sada sam ga razmotao
i pokazao prijatelju, te mu prenio svoj nedavni razgovor s velečasnim
Charlesom Fitzsimmonsom.
– Kuća čudesa doktora Svilana – pročita on naglas. Načas se činio
pomalo zbunjenim, a onda mu se lice razvedrilo. – Pa naravno. Upravo je to
ono što tražimo. Watsone, moram vam još jednom čestitati. Dok sam ja
ljenčario u zatvoru, vi ste obavili velik posao.
– To je adresa koju ste očekivali?
– Jackdaw Lane? Ne baš. Ipak, uvjeren sam da će nam dati sve odgovore
koje tražimo. Koliko je sati? Skoro će jedan. Mislim da bi nam bilo bolje da
se jednom takvom mjestu prišuljamo pod okriljem noći. Bi li vam odgovaralo
da se opet nađemo ovdje za, recimo, četiri sata?
– Bit će mi zadovoljstvo, Holmese.
 – Znao sam da na vas mogu računati. I, Watsone, predložio bih vam da
ponesete svoj vojni revolver. Opasnosti vrebaju na svakome uglu, a bojim se
da će ova noć biti naporna.
 18.

Vračara

Postoje, mislim, trenuci kad ste svjesni toga da ste stigli na kraj duga
putovanja, pa iako još ne možete vidjeti cilj, imate osjećaj da ćete ga ugledati
netom zakrenete za sljedeći ugao. Tako sam se ja osjećao dok sam se nešto
prije pet sati po drugi put približavao Vreći čavala: sunce je već bilo zašlo, a
studena, nemilosrdna tama spuštala se na grad. Kad sam se vratio kući, Mary
je spavala i nisam ju želio uznemiriti, ali dok sam stajao u svojoj ordinaciji i,
držeći u ruci revolver, provjeravao je li napunjen, pitao sam se što bi netko sa
strane zaključio iz ovoga prizora: ugledan liječnik iz Kensingtona naoružava
se i sprema krenuti u razotkrivanje urote koja je do sada posljedovala
ubojstvom, mučenjem, otmicom i zloporabom pravosuđa. Spustio sam oružje
u džep, uzeo ogrtač i izišao.
Holmes više nije bio prerušen, imao je samo klobuk i šal koji mu je
skrivao donji dio lica. Naručio je dva konjaka da nas zagriju u ovoj studenoj
noći. Ne bi me začudilo da zasniježi, jer sam dolazeći vidio kako vjetar
raznosi poneku pahuljicu. Jedva da smo razmijenili koju riječ, ali sjećam se
da me, kad smo odložili čaše, pogledao i da sam vidio kako mu se u očima
doslovce iskri ona dobro mi poznata volja i čvrsta odlučnost, i shvatio sam da
on, baš kao i ja, jedva čeka da se ovo jednom zauvijek riješi.
– Onda, Watsone...? – upita.
– Sve je u redu, Holmese – odgovorih. – Ja sam spreman.
– A ja sam sretan što ste i ovaj put uz mene.
Fijakerom smo se odvezli u istočni dio Londona, iskrcali se u
Whitechapel Roadu a do Jackdaw Lanea stigli pješice. Ta putujuća zabavišta
u ljetnim su se mjesecima zadržavala uglavnom po selima, ali čim bi se
vrijeme promijenilo, selila su se u grad; bila su na zlu glasu zato što su radila
do kasno u noć i zato što su bila silno bučna – zaista, pitao sam se kako
mjesno stanovništvo uopće podnosi tu Kuću čudesa doktora Svilana, jer ja
sam ju čuo mnogo prije no što sam ju ugledao: škripanje vergla, udaranje po
bubnjevima i muški glas koji nešto glasno izvikuje usred noći. Jackdaw Lane
je uzak prolaz između Whitechapel Roada i Commercial Roada, s obje strane
omeđen trokatnicama u kojima su uglavnom dućani i skladišta, a prozori im
djeluju premaleni za količinu opeke koja ih okružuje. Otprilike na sredini
prolaza odvaja se jedna uličica i upravo se tu ustobočio jedan muškarac u
žaketu, sa staromodnom kravatom vezanom u jednostavan čvor i toliko
ulubljenim cilindrom te se činilo da mu se naherio na glavi kao da se sprema
baciti u dubinu. Imao je bradu, brkove, šiljast nos i užagrene oči kakva
Mefista iz pantomime.
– Ulaznica jedan peni! – vikao je. – Uđite i nećete požaliti. Ovdje ćete
vidjeti neka od najvećih svjetskih čuda; ima svega, od crnaca do Eskima i još
mnogo više. Samo naprijed, gospodo! Ovo je Kuća čudesa doktora Svilana.
Zadivit će vas. Zapanjit će vas. Ono što večeras ovdje vidite nikada nećete
zaboraviti
– Vi ste doktor Svilan? – upita Holmes.
– Imam tu čast, gospodine. Doktor Asmodej Svilan, boravio u Indiji, a
prije toga u Kongu. Moja su me putovanja odvela posvuda po svijetu i sve što
sam ja vidio i doživio vi ćete naći ovdje za samo jedan peni.
Crni kepec u mornarskom kaputiću i vojničkim hlačama koji je stajao
kraj njega i udarao ritam na bubnju na svaki bi spomen penija glasnije
zabubnjao. Platili smo dva penija i bili nakon toga pušteni unutra.
Ostao sam prilično iznenađen raskošnim prizorom koji nas je dočekao.
Nesmiljeno danje svjetlo vjerojatno bi otkrilo svu njegovu otrcanu jeftinoću,
ali noć, koju je krug upaljenih žeravnika uspijevao zadržati na udaljenosti,
davala mu je stanovit egzotičan prizvuk, pa ako niste zagledali odveć izbliza,
mogli ste doista povjerovati da ste se obreli u nekom drugom svijetu... možda
u onom iz bajke.
Našli smo se u dvorištu popločenu kaldrmom, sa svih strana okruženu
zgradama u tako lošem stanju te su neki dijelovi bili izloženi izravnom
djelovanju vjetra i kiše, s veža je otpadala žbuka, klimava su se stubišta još
jedva držala za zid od opeke. Neke od tih veža bile su zastrte grimiznim
zavjesama a iznad njih su cimeri nudili zabavu u kojoj ste za dodatnih pola
penija mogli i vi uživati. Čovjek bez vrata. Najružnija žena na svijetu. Prase s
pet nogu. Neke su pak bile otvorene, s voštanim figurama i svijetom strave i
užasa koji zahvaljujući drugovanju s Holmesom i predobro poznajem. Ovdje
je kanda glavna tema bila ubojstvo. Bila je tu Maria Martin a kraj nje je,
prerezana vrata i rasporena abdomena, ležala i Mary Ann Nichols, baš onako
kako su ju prije dvije godine bili našli nedaleko odavde.40 Čuo sam i
pucnjeve iz pušaka. U jednoj je zgradi bila smještena streljana; razabrao sam
podrhtavanje plamena u plinskim svjetiljkama i zelene staklene boce
poredane u dnu prostorije.
Ove i njima slične atrakcije bile su razmještene uz rub dvorišta, a u
samom je dvorištu stajalo i nekoliko ciganskih kola međusobno povezanih
podijima na kojima su izvodili razne cirkuske točke koje će trajati do duboko
u noć. Dva jednojajčana blizanca s Istoka žonglirala su s tucetom loptica,
dodajući ih jedan drugomu s takvom spretnošću te se činilo kao da to izvodi
stroj. Crnac sa samo komadom tkanine oko bokova u ruci je držao željeznu
šipku koju su na užarenom ugljenu zagrijali do usijanja i lizao ju jezikom.
Jedna žena s nezgrapnim turbanom od perja čitala je sudbinu iz dlana. Jedan
postariji mađioničar izvodio je salonske trikove. A posvuda uokolo mnoštvo
ljudi, mnogo veće nego što bih bio očekivao – moglo ih je biti i više od dvije
stotine – smijalo se i pljeskalo, lutalo besciljno od jednog do drugog
zabavljača, a sve to uz pratnju neprekidna brenčanja vergla. Preda mnom je
prošetala jedna žena čudovišnih dimenzija i druga tako sitna te je, da nije
imala staračko lice, mogla biti dijete. Jesu li one publika ili dio predstave?
Bilo je teško reći.
– I, što sada? – upita me Holmes.
– Pojma nemam – odvratih.
– Još ste uvjereni da je ovo ovdje Kuća svile?
– Ne čini se baš vjerojatnim, slažem se. – I odjednom mi postane jasno
što je zapravo rekao. – Želite reći da vi niste u to uvjereni?
– Otpočetka znam da to nikako nije moguće.
Ovaj put nisam mogao sakriti razdraženost.
– Moram priznati, Holmese, da ima dana kad stavljate moje strpljenje na
veliku kušnju. Ako ste otpočetka znali da ovo nije Kuća svile, onda biste mi
možda mogli reći – zašto smo uopće ovdje?
 – Zato što se to od nas očekuje. Bili smo pozvani.
– Reklamni letak...?
– Namjerno je ostavljen da bude pronađen, Watsone. I vi ste ga trebali
dati meni.
Na ove sam zagonetne odgovore mogao samo odmahnuti glavom i
zaključiti da je moj prijatelj, nakon strahota koje je proživio u zatvoru
Holloway, opet onaj stari: tajanstveni, odveć samouvjereni i potpunoma
nepodnošljivi Holmes. A ipak sam naumio dokazati mu da je u krivu. To što
se ime dr. Svilana našlo na reklamnim lecima i što je jedan od njih pronađen
baš pod Rossovim krevetom očito ne može biti slučajnost. Ako je tko htio da
letak bude otkriven, zašto ga je onda sakrio onamo? Osvrtao sam se oko sebe
u nadi da ću ugledati makar nešto što bi bilo vrijedno moje pažnje, ali u tom
sveopćem gibanju osvijetljenu treperavim bakljama bilo je gotovo nemoguće
zaustaviti se na nečemu što bi možda moglo biti važno. Sada su žongleri
jedan na drugoga bacali sablje. Začuo se još jedan pucanj iz puške i jedna se
boca rasprsnula, a staklo se raspršilo po cijeloj polici. Mađioničar je ispružio
ruku i u ruci mu se niotkuda stvorio buket svilenog cvijeća. Okolna gomila je
zapljeskala.
– Pa, mogli bismo mirne duše... – započeh.
Ali tada, baš u tom trenutku, ugledah nešto od čega mi je zastao dah u
grlu. Mogla je to, naravno, biti slučajnost. To nije moralo ništa značiti.
Možda sam ja beznačajnom detalju pokušavao učitati neko značenje i tako
opravdati našu nazočnost ovdje. Bila je to vračara. Na nekoj vrsti podija pred
ciganskim kolima sjedila je za stolom na kojem se nalazio njezin alat: špil
karata za tarot, kristalna kugla, srebrna piramida i nekoliko listova papira s
neobičnim runama i dijagramima. Gledala je ravno u mene, i kad su nam se
pogledi susreli, učini mi se kao da je podigla ruku na pozdrav i tada ga
ugledah: zavezan oko njezina zapešća visio je komad bijele svilene vrpce.
Prva mi je pomisao bila da o tome obavijestim Sherlocka Holmesa, ali
sam gotovo istoga trena i odustao. Zaključio sam da sam dovoljno ismijan za
jednu večer. I tako sam se, bez ikakva objašnjenja, naprosto izgubio; otišao
sam, tobože iz čiste znatiželje, malo pogledati uokolo i onda se preko onih
nekoliko stuba popeo na podij. Ciganka me odmjerila od glave do pete kao da
nije tako brzo očekivala moj dolazak, premda ga je bila predvidjela. Bila je to
krupna, muškobanjasta žena sa snažnom čeljusti i tužnim sivim očima.
 – Želio bih doznati kakva me sudbina čeka.
– Sjednite – odgovorila je. Imala je strani naglasak, a obratila mi se
otresito i neprijazno. U skučenu prostoru njoj prekoputa stajao je tronožac i ja
se spustih na njega.
– Možete li vi proreći budućnost? – zapitah.
– To će vas koštati jedan peni.
Platio sam, ona je uhvatila moju ruku i, okrenuvši ju dlanom prema
gore, zadržala u svojoj, tako da mi je bijela vrpca sada bila pred nosom. Onda
je suhonjavim kažiprstom stala prelaziti po crtama na mome dlanu kao da ih
svojim dodirom može izravnati.
– Vi ste liječnik? – upitala je.
– Jesam.
– Oženjen. Sretno. Bez djece.
– Imate pravo u sve tri točke.
– Nedavno ste doživjeli bol rastanka. – Je li pri tome mislila na boravak
moje supruge u Camberwellu ili na kratkotrajni Holmesov boravak u
zatvoru? I otkuda je ona za to uopće mogla znati? Ja sam i tada bio skeptik,
kao što sam i danas. Ta kako ne bih bio! Dok sam drugovao s Holmesom,
imao sam prilike raditi s njim na tri slučaja gdje se radilo o obiteljskoj kletvi,
o orijaškom štakoru i o vampiru – i za sve se te slučajeve naposljetku našlo
posve racionalno objašnjenje.41 Zato sam sada čekao da mi ciganka otkrije o
kakvu je triku ovdje riječ.
– Jeste li ovamo došli sami? – pitala je dalje.
– Ne, ovdje sam s prijateljem.
– Onda za vas imam poruku. Zacijelo ste vidjeli streljanu postavljenu u
ovoj zgradi iza nas.
– Jesam.
– Sve odgovore koje tražite dobit ćete u prostorijama iznad nje. Ali
pazite kako hodate, doktore. Ta je zgrada posve trošna i podovi su truli. Vi
imate dugu crtu života. Vidite ju ovdje? Ali nije posve ravna. Ove brazde...
One su poput strijela što ih je netko odapeo prema vama, a još vam se mnoge
takve spremaju. Morate pripaziti da koja od njih ne pogodi cilj...
 – Hvala vam. – Naglo povukoh ruku kao da sam se opekao. Premda sam
bio posve siguran da je ova žena varalica, u njezinoj je predstavi ipak bilo
nečega što me malko uzrujalo. Možda je tomu bila kriva noć, grimizne sjene
što su plesale posvuda oko mene, ili me možda bila smutila neprekidna
kakofonija, miješanje zvukova glazbe i žagora gomile. I odjednom nagonski
osjetih da je ovo mjesto zloćudno i da ovamo nipošto nismo trebali doći.
Brzo sam sišao s podija, vratio se Holmesu i ispričao što mi se upravo
dogodilo.
– Znači, sada ćemo se dati voditi od vračare? – odgovorio je otresito. –
Pa, Watsone, koliko vidim, tu alternative nema. Moramo ovo izvesti na
čistac.
Prošli smo mimo jednog muškarca koji je nosio majmuna na leđima i
drugoga koji je, gol do pasa, pokazivao prsa puna kričavih tetoviranih crteža i
pokretao ih mičući sad jedan, sad drugi mišić. Pred nama se ukazala streljana
i iznad nje neravne zavojite stepenice. Začulo se nekoliko uzastopnih
pucnjeva iz puške. To je skupina šegrta iskušavala svoju sreću s bocama, ali
bili su pripiti i njihovi su meci završavali u mraku ne pogodivši cilj. Holmes i
ja krenuli smo gore pazeći kamo stajemo, jer su drvene stepenice djelovale
kao da će se svaki čas raspasti. Onda se pred nama pojavio nepravilan otvor –
možda su to nekoć bila vrata – koji je zjapio u zidu, a iza njega potpun mrak.
Osvrnuo sam se i ugledao onu ciganku kako nas sa svoga mjesta pred
cirkuskim kolima prati onim svojim zlim pogledom. Bijela joj je vrpca i dalje
bila omotana oko zapešća. Shvatio sam, i prije nego što sam stigao do vrha
stubišta, da sam prevaren i da nismo trebali ovamo doći.
Stigli smo na zadnji kat, koji je nekoć zacijelo služio kao skladište kave,
jer se miris još uvijek osjećao u ustajalu zraku. Zidovi su bili pljesnivi. Sve je
bilo prekriveno debelim slojem prašine. Daske na podu škripale su nam pod
nogama. Glazba vergla bila je sada prigušena, kao da dolazi izdaleka, a žagor
gomile posve je utihnuo. Isprva je s ulice još dopirao sjaj baklji koje su
gorjele posvuda oko zabavišta, dovoljan da osvijetli prostoriju, ali onako
treperav i nestalan, posvuda oko nas stvarao je iskrivljene sjene; a što smo išli
dalje, postajalo je sve mračnije.
– Watsone... – promrmlja Holmes, a njegov ton bio je dovoljan da
shvatim što želi. Izvukao sam pištolj i njegova težina i dodir metala na dlanu
djelovali su na mene nekako umirujuće.
– Holmese, mi samo gubimo vrijeme. Ovdje nema ničega.
 – Ipak, ovdje je prije nas bilo jedno dijete – odvrati on.
Pogledah preko njegova ramena i u donjem kutu sobe ugledah na podu
dvije igračke koje su zaostale ondje. Jedna je bila zvrk, a druga olovni vojnik,
uspravljen u stavu mirno, s kojega se boja bila gotovo posve oljuštila. Bilo je
u njima nečega beskrajno dirljivog. Jesu li nekoć pripadale Rossu? Je li ovdje
bilo njegovo skrovište prije nego što je ubijen, jesu li mu ovo bile jedine
uspomene na djetinjstvo koje zapravo nikada nije imao? Osjetio sam da me
neodoljivo privlače i krenuo prema njima, udaljivši se od ulaza baš kako je
bilo predviđeno, jer prekasno sam ugledao muškarca koji se iznenada pojavio
iz jedne niše i nisam više mogao izbjeći toljagu kad je poletjela prema meni.
Dobio sam udarac u podlakticu i osjetio kako mi rukom prolazi bolan trzaj od
kojega mi se šaka sama od sebe otvorila. Moj je pištolj tresnuo na pod. Bacio
sam se za njim, ali dobio sam i drugi udarac, od kojega sam se ispružio na
pod koliko sam dug i širok. Istodobno se iz mraka javi još jedan glas.
– Da se nijedan od vas nije maknuo ili ću vas obojicu na mjestu ubiti.
Holmes se oglušio o prijetnju. Učas se našao kraj mene i pomogao mi da
ustanem.
– Watsone, jeste li dobro? Nikad si neću oprostiti ako su vas ozbiljno
ozlijedili.
– Nije to ništa. – Opipao sam ruku da vidim je li što iščašeno ili
slomljeno i odmah shvatio da su me samo gadno prebili. – Nisam ozlijeđen.
– Kukavice!
Muškarac prorijeđene kose, široka, prćasta nosa i snažnih, zaobljenih
ramena istupio je pred nas dopustivši svjetlu s ulice da mu osvijetli lice.
Prepoznao sam lučkoga carinika (tako se barem predstavljao) Hendersona
koji je Holmesa bio poslao u klopku u Creerovu pušionicu opija. Tom nam je
prilikom priznao da je ovisnik, što je vjerojatno bio jedini istinit dio cijele
njegove priče, jer i sada su mu, kao i onomad, oči bile zakrvavljene a lice
bolesno blijedo. U ruci je držao revolver. Istodobno je njegov ortak pokupio s
poda moj pištolj i, uperivši ga u nas, krenuo prema nama vukući noge. Toga
drugoga nisam poznavao. Bio je krupne građe a s onako kratko ošišanom
kosom i natečenim ušima i usnama, kao u boksača nakon teške borbe,
podsjećao je na žabu. Njegova toljaga zapravo je bio teški štap za šetnju koji
mu se i sada klatio u lijevoj ruci.
– Dobra večer, Hendersone – pozdravio ga je Holmes glasom u kojem
nisam mogao otkriti ništa osim potpune ravnodušnosti. Po načinu na koji mu
se obratio, moglo se raditi o nekom davnašnjem poznaniku.
– Niste iznenađeni što me vidite, gospodine Holmes?
– Naprotiv, upravo sam to i očekivao.
– Sjećate li se moga prijatelja Bratbya?
Holmes kimnu potvrdno. Onda se okrenu prema meni.
– To je onaj koji me držao dok su mi u kancelariji Kod Creera nasilu
davali drogu – objasni. – Pomalo sam se nadao da će i on biti ovdje.
Henderson malo zastade a onda prasnu u glasan smijeh. Nestao je svaki
trag slabosti ili osjećaja manje vrijednosti što ih je pokazivao kad je bio kod
nas.
– Ne vjerujem vam, gospodine Holmes. Ja bih prije rekao da se vi i
odveć lako dadete nadmudriti. Kod Creera niste našli ono što ste tražili. A
niste to našli ni ovdje. Sve mi se čini da ćete se vi razletjeti kao petarda... na
sve strane.
– A kakve su vaše namjere?
– Čovjek bi pomislio da vam je to već trebalo postati jasno. Mislili smo
da smo vas se riješili tamo u zatvoru Holloway, a i za vas bi, sve u svemu,
bilo bolje da ste ostali ondje. Zato će sada naše metode biti malo izravnije.
Naloženo mi je da vas ubijem, da vas ustrijelim ko psa.
– Biste li, u tom slučaju, bili tako ljubazni da zadovoljite moju znatiželju
glede samo nekoliko stvari? Jeste li vi ubili onu djevojku u Bluegate Fieldsu?
– Zapravo jesam. Bila je toliko glupa te se vratila u onu krčmu u kojoj je
radila i nije ju bilo teško uhvatiti.
– A njezina brata?
– Maloga Rossa? Da, i njega. Strašno je što smo to morali učiniti,
gospodine Holmes, ali sâm je za to kriv. Taj je dječak bio prešao utvrđenu
granicu i morali smo ga primjerno kazniti.
– Najljepša vam hvala. Upravo je onako kako sam i mislio.
Henderson se ponovo glasno nasmijao, ali ja nikad u životu nisam vidio
manje veseo izraz lica.
– Pa vi ste pravi maher, zar ne, gospodine Holmes? Vjerojatno ste već
sve prokljuvili, zar ne?
– Naravno da jesam.
– I kad vas je ona matora poslala ovamo gore znali ste, naravno, da
ćemo vas ovdje dočekati?
– Vračara je razgovarala s mojim kolegom, ne sa mnom. Držim da ste
joj za tu uslugu platili.
– Gurnite joj u ruku koji peni i ta će za vas učiniti sve.
– Točno, ja sam očekivao još jednu klopku.
– Završimo već jednom s ovim – javi se muškarac po imenu Bratby.
– Još ne, Jasone. Ne u ovom trenutku.
Ovaj put nije mi trebao Holmes da mi kaže zašto čekaju. I samome mi je
to bilo savršeno jasno. Dok smo se uspinjali stepenicama, oko streljane je bila
okupljena gomila ljudi i s ulice se čulo pucanje pušaka. Trenutačno je dolje
vladalo zatišje. Ubojice su čekale da opet započne pucnjava. Taj bi zvuk
prekrio pucnjeve ovdje gore. Ubojstvo je najstrašniji zločin za koji je ljudsko
biće sposobno, ali ovo hladnokrvno, unaprijed smišljeno dvostruko ubojstvo
učinilo mi se posebno podlim činom. Još uvijek sam se držao za podlakticu.
Udareno mjesto bilo je posve utrnulo, no uspio sam nekako ustati s poda,
odlučan da me ovi ljudi neće ubiti dok sam na koljenima.
– Sada biste mogli lijepo odložiti oružje i predati se – pripomenu
Holmes. Bio je posve miran i ja sam se počeo pitati je li on doista sve vrijeme
znao da će ti ljudi biti ovdje.
– Što?
– Večeras ovdje neće biti nikakva ubijanja. Streljana je zatvorena.
Zabavište je prestalo s radom. Zar ne čujete?
Sada sam prvi put zamijetio da je vergl umuknuo. Gomila se kanda
razišla. Izvan ove prazne i zapuštene prostorije vladala je potpuna tišina.
– O čemu vi to govorite?
– Nisam vam ja, moj Hendersone, povjerovao ni prvi put kad smo se
susreli. Ali tada mi je odgovaralo da uđem u vašu klopku, ako ni zbog čega a
ono da vidim što snujete. Ne mislite valjda da bih to ponovio?
– Spustite te pištolje! – začu se naredba.
 Ono što se dogodilo u sljedećih nekoliko sekunda bilo je toliko zbrkano
te ja u taj čas ništa od svega toga nisam razumio. Henderson se s uperenim
pištoljem okrenuo prema meni s namjerom da puca ili u mene ili mimo mene.
To nikada neću doznati, jer prst mu nije stigao stisnuti okidač. Istodobno se
začuo pucanj, iz cijevi pištolja suknuo je bijeli plamen i on se doslovce kao
pokošen srušio na pod, a iz glave mu je prsnuo vodoskok krvi. Hendersonov
ortak, kojega je on predstavio kao Bratbya, naglo se okrenuo oko sebe. Ne
mislim da je imao namjeru pucati, no bilo je dovoljno već i to što je bio
naoružan. Prvi ga je metak pogodio u rame, a drugi u prsa. Čuo sam kako je
kriknuo kad ga je udarac bacio na leđa, a moj mu je pištolj ispao iz ruke. Čuo
se štropot kad je njegov štap pao na drveni pod i otkotrljao se. Nije odmah
umro. Sopćući, jecajući od bola i šoka, previjao se na podu. Nastalo je kratko
zatišje, tišina gotovo jednako užasna kao i nasilje koje joj je prethodilo.
– Trebalo vam je poprilično vremena, Lestrade – primijeti Holmes.
– Zanimalo me da čujem što će zlikovac reći – otpovrnu ovaj.
Osvrnuo sam se i doista ugledao inspektora Lestradea kako ulazi u sobu
u pratnji trojice policajaca, koji su odmah otišli provjeriti stanje one dvojice
ranjenih.
– Čuli ste da je priznao ubojstva?
– Da, jesam, Holmese. – Jedan od njegovih ljudi prišao je Hendersonu.
Na brzinu ga je pregledao i odmahnuo glavom. Ja sam vidio tu ranu. Nisam
se iznenadio. – Ovaj za svoja nedjela nažalost neće biti kažnjen.
– Netko bi možda rekao da već jest.
– Ipak bi mi bilo draže da smo ga uhvatili živoga, ako ni zbog čega a
ono zbog svjedočenja. Ja sam stavio glavu u omču radi vas, gospodine
Holmes, a ova večerašnja parada još uvijek bi me mogla skupo stajati.
– Stajat će vas još jedne pohvale, Lestrade, i vi to dobro znadete. – Sada
se Holmes okrenu prema meni. – Kako ste vi, Watsone, držite? Jeste li
ozlijeđeni?
– Nije to ništa što oblozi i viski ne bi mogli izliječiti – odgovorih. – Ali
recite mi, Holmese. Vi ste od početka znali da je ovo klopka?
– Bio sam gotovo siguran. Meni je bilo nezamislivo da bijedno
nepismeno dijete pod krevetom držalo nekakav reklamni letak.
A što se tiče našega pokojnog prijatelja Hendersona, on nas je već
jedanput prevario. Tada mi je način rada naših neprijatelja postao jasniji.
– A to znači...?
– Iskoristili su vas eda bi došli do mene. Ljudi koji su vas slijedili do
Holborn Viaducta nisu bili policajci. Oni su u službi naših neprijatelja i dali
su vam u ruke nešto što se doimalo kao neodoljiv dokazni materijal,
računajući da znadete gdje se nalazim i da ćete to predati.
– Ali taj naziv, Kuća čudesa doktora Svilana. Hoćete reći da on s time
nema ništa?
– Dragi moj Watsone! Svilan nije tako rijetko prezime. Mogli su
upotrijebiti Svilana čizmara iz Ludgate Circusa ili Svileka koji drži skladište
drvne građe u Batterseau. Ili Svilčića ili Put svile ili bilo što drugo što bi nas
navelo da povjerujemo kako smo napokon na tragu Kuće svile. Njihov je
jedini cilj bio da mene izvuku na otvoreno eda bi me se konačno mogli
riješiti.
– A vi, Lestrade? Kako ste se vi ovdje našli?
– Gospodin Holmes mi se javio i zamolio me da dođem, doktore
Watson.
– Vi ste vjerovali u njegovu nevinost!
– Ni na trenutak nisam u nju posumnjao. A kad sam malo bolje proučio
događaje na Coppergate Squareu, ubrzo mi je postalo jasno da je tu nešto
mutno. Inspektor Harriman izjavio je da se upravo vraćao iz White Horse
Roada, kamo je bio pozvan zbog pljačke banke, ali nikakve pljačke ondje nije
bilo. Pogledao sam u evidenciju prijava. Posjetio sam tu banku. Učinilo mi se
da bi Harriman, ako je bio spreman dati lažni iskaz na sudu, možda bio
spreman lagati i o nekim drugim stvarima.
– Lestrade je odlučio riskirati – prekinu ga Holmes. – Jer njegov je prvi
poriv bio da me preda zatvorskim vlastima. Ali on i ja se odveć dobro
poznajemo, bez obzira na neka naša neslaganja, i odveć smo često surađivali
a da bismo se razišli zbog jedne lažne optužbe. Nije li tako, Lestrade?
– Kako god vi kažete, gospodine Holmes.
– A duboko u duši i on, baš kao i ja, želi što prije okončati ovaj slučaj i
dovesti prave krivce pred lice pravde.
– Ovaj ovdje je još živ! – viknu jedan od policajaca. Dok smo Holmes i
ja razgovarali, oni su pregledavali dvojicu naših napadača.
Holmes priđe mjestu gdje je ležao Bratby i kleknu kraj njega.
– Bratby možete li me čuti? – upita ga. Nastala je tišina, a onda se začu
tih cvilež kao u djeteta koje nešto boli. – Mi vam više ne možemo pomoći, ali
vi još imate vremena da se donekle iskupite, da se pokajete za neka svoja
nedjela prije nego što stupite pred Stvoritelja.
Bratby veoma tiho zajeca.
– Ja znam sve o Kući svile. Znam što je ona. Znam gdje se nalazi...
Štoviše, bio sam ondje sinoć, ali sve je bilo pusto i tiho. To je jedina
informacija do koje sâm ne mogu nikako doći, a zapravo je bitna ako toj
prljavoj raboti želimo jednom zauvijek stati na kraj. Spasite dušu i recite mi.
Kada će se oni ponovo sastati?
Nastao je dug tajac. I protiv svoje volje osjetih kako me obuzima
sažaljenje prema tom čovjeku koji se sprema ispustiti dušu, premda me je –
kao i Holmesa – još prije nekoliko trenutaka namjeravao ubiti. Jer svi su ljudi
u času smrti jednaki i tko smo mi da ih osuđujemo sada kad se spremaju izići
pred mnogo uzvišenijeg suca?
– Večeras – prostenje on. I umre.
Holmes se uspravi.
– Napokon se, Lestrade, i nama nasmiješila sreća – reče. – Hoćete li me
otpratiti još komadić puta? Imate li uza se barem deset ljudi? Morat će biti
jako čvrsti i odlučni jer, ja vam tvrdim, ono što ćemo danas otkriti nikada
neće zaboraviti.
– Uz vas smo, Holmese – odvrati Lestrade. – Svršimo već jednom s
time.
Holmes je držao moj pištolj. Nisam vidio kada ga je uzeo, ali sad mi ga
je ponovo gurnuo u ruku i čvrsto me pogledao u oči. Znao sam što od mene
očekuje. Kimnuo sam potvrdno i mi krenusmo zajedno.
 19.

Kuća svile

Vratili smo se na sâm vrh Hamworth Hilla, do Odgojnog zavoda za dječake

Chorley Grange. A kamo nas je, ako ne ovamo, istraga i mogla odvesti?
Odavde je potjecao reklamni letak i sada je bilo očito da ga je netko stavio
pod Rossov madrac upravo zato da ga ravnatelj nađe, jer se znalo da će ga on
odnijeti nama i tako nas namamiti u klopku koju su nam postavili u zimskom
zabavištu doktora Svilana. Nije, naravno, bila isključena ni mogućnost da
Charles Fitzsimmons cijelo vrijeme laže te da je i sam dio urote. No čak mi je
i sada bilo teško u to povjerovati, jer na mene je on djelovao kao uzor
čestitosti – zbog svoga osjećaja dužnosti, svoje brige za dobrobit povjerenih
mu dječaka, svoje poštovanja vrijedne supruge i zbog tuge s kojom je
dočekao vijest o Rossovoj smrti. Teško mi je bilo zamisliti da sve to nije ništa
drugo doli kamuflaža i bio sam još i sad uvjeren da se, sve da i jest umiješan
u neke mračne i opake poslove, to zacijelo dogodilo ili bez njegova znanja ili
bez njegove privole.
Lestrade je poveo deset svojih ljudi raspoređenih u četiri zatvorene
kočije što su jedna za drugom nečujno vozile uz brdo koje kao da se od
sjevernog ruba Londona uspinjalo u beskraj. On je i sada imao revolver, baš
kao i Holmes i ja, ali ostatak njegovih ljudi bio je nenaoružan, što je značilo
da će, bude li došlo do fizičkog obračuna, brzina i faktor iznenađenja biti
presudni. Na Holmesov znak kočije su se zaustavile nedaleko od našega cilja,
ali to nije bio Zavod, kao što sam ja mislio, nego četvrtasta zgrada s druge
strane ceste u kojoj je nekoć bila kolarska radionica. Fitzsimmons nam je
svojedobno rekao da u njoj priređuju koncerte; tu nam očito nije slagao, jer
pred njom je stajalo nekoliko kočija i iznutra sam čuo kako netko svira na
klaviru.
 Zauzeli smo položaj iza jedne skupine stabala gdje smo mogli ostati
neprimijećeni. Bilo je pola devet i počelo je sniježiti, iz noćnoga neba padalo
je krupno bijelo paperje. Tlo je već bilo bijelo i ovdje gore, na obronku
brijega, bilo je osjetno hladnije nego u gradu. Mene je prilično boljelo od
udarca, koji sam dobio u zabavištu; cijela mi je ruka pulsirala od bola, iz
solidarnosti joj se pridružila i moja stara ozljeda iz rata, a kao da me počela
hvatati i vrućica. No odlučio sam to ne spominjati. Kad sam već došao tako
daleko, onda ću izdržati do kraja. Holmes je očito nešto čekao, a ja sam imao
beskrajno povjerenje u njegovu prosudbu, pa makar morali provesti ovdje
cijelu noć.
Lestrade je valjda primijetio moju nelagodu, jer me gurnuo laktom i
pružio mi svoju srebrnu pljosku. Prinio sam ju ustima, popio gutljaj konjaka i
vratio maleckom inspektoru. On je obrisao grlić o rukav, i sam malo gucnuo i
zatim ju spremio natrag u džep.
– Kakav je naš plan, gospodine Holmes? – upita.
– Ako želite uhvatiti te ljude na djelu, Lestrade, onda moramo smisliti
način da uđemo a da pritom ne podignemo sve na noge.
– Upast ćemo na koncert?
– Nije to koncert.
Začuo sam tih štropot još jedne kočije i, okrenuvši se, ugledao zatvorenu
kočiju u koju su bile upregnute dvije krasne sive kobile. Vozar ih je tukao
bičem, jer uzbrdica je bila strma, a tlo pod nogama već prilično neugodno pa
su po blatu i snijegu kotači klizili. Pogledao sam Holmesa. Na licu mu je bio
izraz kakav u njega još nikada nisam vidio. Opisao bih ga kao neko hladno
zadovoljstvo, kao nekakav osjećaj da se, eto, pokazalo kako je bio u pravu pa
sada konačno može zahtijevati osvetu. Oči su mu se žarile, ali su jagodice
ispod njih iscrtale tamne linije, pa ja u jednom trenutku pomislih da ni sam
anđeo smrti neće djelovati tako zastrašno kad se napokon nađem pred njim.
– Vidite li vi ovo, Watsone? – upita šaptom.
Dok smo mi skriveni iza drveća bili nevidljivi, istodobno nam se pružao
neometan pogled i na zgradu Zavoda i na cestu u oba smjera. Holmes je
pokazao rukom i ja na mjesečini ugledah simbol naslikan zlatnom na boku
kočije: gavran i dva ključa. Obiteljski grb lorda Ravenshawa: prisjetio sam se
arogantnog muškarca podbuhlih očiju kojemu je bio ukraden džepni sat i s
kojim smo se onomad upoznali u Glaucestershireu. Je li moguće da je i on u
ovo umiješan? Kočija je zakrenula na prilaz i zaustavila se. Iz nje je, u crnom
ogrtaču i s cilindrom na glavi, izišao lord Ravenshaw, lako prepoznatljiv čak
i s ove udaljenosti. Otišao je do ulaznih vrata i pokucao. Vrata mu je otvorio
netko nevidljiv, ali na žućkastu svjetlu što se prosulo kroz njih vidjeh da u
ruci drži nešto što je izgledalo kao dugačka papirnata vrpca, samo što dakako
nije bila papirnata. Bijaše to bijela svilena vrpca. Gost je pušten unutra. Vrata
su se zatvorila.
– Upravo je onako kako sam mislio – javi se Holmes. – Watsone, jeste li
spremni poći sa mnom? Moram vas upozoriti da bi vas ono s čim ćete se
susresti s druge strane ovih vrata moglo jako uzrujati. Ovaj je slučaj od
samoga početka veoma zanimljiv i već se dugo pribojavam da će se riješiti
upravo na ovakav način. No tu nema pomoći. Vidjet ćemo ono što trebamo
vidjeti. Vaš je pištolj nabijen? Samo jedan hitac, Lestrade. To će biti znak
vama i vašim ljudima da uđete.
– Kako god vi kažete, gospodine Holmes.
Napustili smo zaklon drveća i prešli cestu, pod nogama nam je već
škripalo pet centimetara svježega snijega. Pred nama se u mraku pojavila
kuća, kroz prozore zamračene teškim zastorima probijali su se tek blijedi
četverokuti svjetla. I dalje sam čuo svirku klavira, ali to više nije zvučalo kao
ozbiljan koncert – netko je svirao irsku baladu kakva bi imala svoje mjesto u
najprostijoj krčmi. Prošli smo mimo niza kočija, koje su i dalje čekale na
svoje vlasnike, i stigli do ulaznih vrata. Holmes je pokucao. Vrata nam je
otvorio mladić kojega nisam vidio za prošloga posjeta Zavodu, glatko
začešljane crne kose i uzvijenih obrva, koji se držao i naduto i pokorno u isti
mah. Bio je odjeven u nešto poput vojničke odore s kratkim kaputićem,
širokim nabranim hlačama i čizmama na kopčanje. Na sebi je još imao
pršnjak boje lavande i rukavice u istoj boji.
– Izvolite? – Majordom, ako je ovaj to bio, nije nas prepoznao i
sumnjičavo nas je odmjerio pogledom.
– Mi smo prijatelji lorda Horacea Blackwatera – odgovori Holmes, a ja
se zapanjih čuvši da spominje jednoga od onih koji su ga optuživali na
redarstvenom sudu.
– On vas je ovamo poslao?
– Izričito mi vas je preporučio.
– A vaše ime je...?
 – Zovem se Parsons. Ovo je moj kolega, gospodin Smith.
– A je li vam sir Horace dao kakvu značku ili neki drugi znak
raspoznavanja? Nije nam inače običaj usred noći puštati u kuću neznance.
– Ali naravno. Rekao mi je da vam dadem ovo. – Tu Holmes posegne u
džep i izvuče komad bijele svilene vrpce. Načas ju je držao u zraku i onda
predao majordomu.
Učinak je bio trenutačan. Majordom se lagano naklonio, šire otvorio
vrata i, poprativši poziv odgovarajućom gestom, rekao:
– Izvolite ući.
Uvedeni smo u ulaznu dvoranu koja me poprilično iznenadila, jer sam se
sjećao strogosti i sumornosti Zavoda na drugoj strani ceste pa sam i ovdje
očekivao nešto slično. Ovo ovdje bilo je sve samo ne slično onomu: sve oko
mene bilo je raskošno, toplo i jarko osvijetljeno. Pred nama se protegnuo
hodnik popločen crnim i bijelim pločicama, u nizozemskom stilu, u kojemu
su elegantni stolovi od mahagonija ukrašeni viticama i s izvijenim nogama
stajali prislonjeni uza zid između mnogobrojnih vrata. Plinske svjetiljke, i
same u bogato ukrašenim lusterima, bile su odvrnute do kraja eda bi svjetlo
padalo na nebrojene vrijedne predmete koje ova kuća posjeduje. Raskošna
rokoko zrcala u blistavim srebrnim okvirima visjela su na zidovima, koji su
pak bili presvučeni grimiznim i zlatnim tapetama s bogatim reljefnim
uzorkom. Dvije mramorne starorimske statue stajale su u nasuprotnim nišama
u zidu, pa iako ih u nekom muzeju možda ne biste ni primijetili, ovdje u
privatnoj kući djelovale su krajnje neprilično. Cvijeća i ukrasnih biljaka u
loncima bilo je posvuda, na stolovima, na pilastrima i na drvenim stupićima,
a njihov zagušljivi miris teško je visio u pregrijanu zraku. Klavir se čuo iz
prostorije na dnu hodnika. Nikoga nije bilo u blizini.
– Ako biste bili tako ljubazni i pričekali ovdje, gospodo, ja ću
obavijestiti kućedomaćina da ste stigli.
Majordom nas je uveo u salon jednako lijepo uređen kao hodnik. Na
podu je bio debeo sag. Jedan divan i dva naslonjača, svi presvučeni
tamnoljubičastom tkaninom, bili su raspoređeni oko kamina u kojem je
gorjelo nekoliko cjepanica. Prozori su bili zastrti debelim baršunastim
zavjesama s teškim gornjim draperijama, koje smo bili vidjeli izvana, ali tu su
se nalazila još jedna zastakljena vrata s kojih je zastor bio odmaknut i koja su
vodila u zimski vrt pun paprati i stabala naranče s velikom mjedenom
krletkom na sredini u kojoj je sjedila jedna zelena papiga. Jedan zid sobe
zauzimale su police za knjige, uz drugi je stajao dugačak kredenc na kojemu
su bile izložene najrazličitije ukrasne figurice; od plavo-bijeloga porculana iz
Delfta i uokvirenih fotografija do prizora što su ga tvorila dva punjena mačića
koji sjede na minijaturnim stolcima i prednje im šapice spojene kao da su
muž i žena koji se drže za ruke. Jedan pomoćni stolić s kutnim ukrasima
stajao je kraj kamina i na njemu nekoliko boca i čaša.
– Izvolite se raskomotiti – pozva nas majordom. – Žele li gospoda
možda nešto popiti? – Obojica smo odbili. – Onda, ako biste bili tako
ljubazni da ovdje pričekate, ja ću se brzo vratiti. – Izišao je iz sobe, na
debelom sagu koraci mu se uopće nisu čuli, i zatvorio vrata. Ostali smo sami.
– Za boga miloga, Holmese! – povikah. – Na kakvu smo mi to mjestu?
– To je Kuća svile – odvrati on smrknuto.
– Dobro, ali što...?
Podigao je ruku. Prišao je vratima i osluhnuo ima li vani koga. Kad se
uvjerio da nema nikoga, oprezno ih je otvorio i dao mi znak da ga slijedim.
– Pred nama je veoma mučan zadatak – šapnuo je. – Gotovo se kajem
što sam vas dovukao ovamo, stari prijatelju. Ali ovo moramo okončati.
Iskrali smo se na hodnik. Majordom je bio nestao, ali glazba se još čula,
sada je to bio valcer, i razabrao sam da je klavir pomalo raštiman. Krenuli
smo niz hodnik, ulazeći sve dublje u unutrašnjost kuće i sve se više
udaljavajući od ulaznih vrata. Negdje, daleko iznad naših glava, netko je vrlo
kratko vrisnuo i meni se krv sledila u žilama jer sam bio siguran da je zvuk
ispustilo dijete. Ura na zidu, koja je glasno kucala, pokazivala je deset do
devet, ali što se tiče nas koji smo ovdje bili posve odsječeni od vanjskoga
svijeta, moglo je biti bilo koje doba noći ili dana. Stigli smo do stepenica i
počeli se uspinjati. Ali još nismo bili pravo ni zakoračili, kadli se negdje u
hodniku otvoriše vrata i ja začuh muški glas koji mi se učinio poznat. Bio je
to kućedomaćin. Došao nas je pozdraviti.
Pohitali smo naprijed i zakrenuli za ugao taman kad su dvije osobe –
majordom i taj drugi muškarac – prošle dolje hodnikom.
– Naprijed, Watsone – šapnu Holmes.
Stigli smo do drugog hodnika, ovdje su plinske svjetiljke bile prigušene.
Na podu je bio sag, na zidovima tapete s cvjetnim uzorkom i još više vrata
između kojih su na zidu visjele uljane slike u teškim okvirima koje su se
pokazale kao bezvrijedne imitacije klasičnih majstora. U zraku se osjećao
nekakav slatkast, neugodan vonj. I premda mi još nije bilo posve jasno o
čemu se tu zapravo radi, instinktivno sam znao da moram što prije napustiti
ovo mjesto i da ću požaliti što sam ikad ovamo došao.
– Moramo odabrati jedna vrata – promrmlja Holmes. – Ali koja?
Vrata su bila bez ikakvih oznaka, identična, od politirane hrastovine s
porculanskim kvakama. On odabere ona najbliža i otvori ih.. Zajedno
pogledasmo unutra. Pogled nam prvo padne na drven pod, pa na sag, na
svijeće, zrcalo, vrč i lavor, a potom ugledasmo i bradatog muškarca kojega
nikada prije nismo vidjeli, kako sjedi odjeven samo u bijelu košulju
raskopčanu oko vrata i dječaka u krevetu iza njegovih leđa.
To jednostavno nije moglo biti istina. Nisam u to želio povjerovati. Ali
istodobno nisam mogao ne vjerovati vlastitim očima. Jer to je tajna Kuće
svile. To je bordel, ništa više i ništa manje; ali namijenjen muškarcima s
perverznim prohtjevima i dovoljno bogatima da ih mogu zadovoljiti. Ti
muškarci vole mlade dečke i njihove uboge žrtve dolaze iz redova istih onih
školaraca što sam ih vidio u Chorley Grangeu, pokupljenih s londonskih
ulica, koji su bez obitelji ili prijatelja da se o njima skrbe, bez hrane i novca,
zaboravljeni od društva kojemu su ionako manje-više na nepriliku. Svi su oni
bili natjerani ili podmićeni da se bave ovim gnusnim poslom, pod prijetnjom
mučenja i smrti ako nisu htjeli pristati. Ross je nakratko bio jedan od njih.
Nije nikakvo čudo što je odavde utekao. I nije čudo što me njegova sestra,
uvjerena da sam došao eda bih ga vratio ovamo, napala nožem. Kakva je to
zemlja u kojoj sam živio potkraj prošloga stoljeća koja je mogla tako potpuno
zanemariti svoju djecu? Mogli su se razboljeti. Mogli su gladovati. I još gore
od toga. Nikoga za njih nije bila briga.
Sve su mi te misli prošle kroz glavu u onih nekoliko sekunda što smo
ondje stajali. Onda nas je taj muškarac primijetio.
– Koga vraga vi ovdje radite? – zagrmio je.
Holmes je zatvorio vrata. U istom se trenutku začu povik iz prizemlja jer
je kućedomaćin upravo bio ušao u salon i otkrio da smo nestali. Svirka na
klaviru je prestala. Pitao sam se što ćemo sada učiniti, ali već sljedeće
sekunde to više nije ovisilo o nama. Niže u hodniku otvorila su se jedna vrata
i na njima se pojavio jedan muškarac, posve odjeven ali s odjećom u neredu,
košulja mu je straga virila iz hlača. Ovoga sam odmah prepoznao: bio je to
inspektor Harriman.
– Vi! – povikao je, ugledavši nas.
Stajao je sučelice nama. Bez razmišljanja izvukoh revolver i ispalih
jedan hitac, nakon kojega su nam Lestrade i njegovi ljudi trebali priteći u
pomoć. Ali nisam ga ispalio u zrak kao što sam trebao. Naciljao sam u
Harrimana i povukao okidač s ubilačkom namjerom kakvu nikad prije i nikad
poslije nisam osjetio. Prvi, i jedini, put u životu bio sam posve svjestan što
znači htjeti ubiti čovjeka.
Moj je hitac promašio. U zadnji čas, očito shvativši što namjeravam,
Holmes je uzviknuo i ruka mu je poletjela prema pištolju. Bilo je to dovoljno
da promašim cilj. Metak je odletio uvis i razbio plinsku svjetiljku. Harriman
se izmaknuo, otrčao i, dohvativši se drugih stepenica, nestao. Istodobno je
pucanj cijelu kuću digao na noge. Otvorila su se još neka vrata i na njima se
pojaviše glave sredovječnih muškaraca; osvrtali su se po hodniku, a na licu
im se vidjela panika i prepast, kao da su godinama potajno očekivali da
njihovi grijesi budu otkriveni i svjesni su da je taj trenutak napokon došao.
Dolje iz prizemlja začula se lomljava drva i povici dok su ulazna vrata
popuštala pod udarcima. Čuo sam Lestradea kako nas zove. Začuo se još
jedan pucanj. Netko je kriknuo.
Ne časeći časa, Holmes je, odgurujući sve koji su mu se slučajno našli
na putu, pojurio za Harrimanom. Službenik Scotland Yarda nedvoumno je
zaključio da je igri kraj, no bilo je nezamislivo da bi on uspio pobjeći.
Lestrade je stigao. Njegovi su ljudi bili posvuda. Ali Holmes se očito toga
ipak pribojavao, jer se već trkom spuštao stepenicama u prizemlje. Ja sam
potrčao za njim i zajedno smo stigli u prizemlje u onaj hodnik s crno-bijelim
pločicama. Ovdje je vladao posvemašnji kaos. Ulazna su vrata bila širom
otvorena, pa su od navale ledenog vjetra treperile plinske svjetiljke u
hodnicima. Lestrade i njegovi ljudi već su se bili dali na posao. Lord
Ravenshaw, koji je bio skinuo ogrtač i ostao u baršunastom kućnom haljetku,
izjurio je iz jedne sobe, držeći u ruci cigaru koja se još dimila. Jedan ga je
policajac odmah zgrabio i pritisnuo uza zid.
– Maknite te ruke s mene! – povikao je. – Zar ne znate tko sam ja?
Nije mu još bilo doprlo do svijesti da će cijela zemlja ubrzo doznati tko
je on te da će i on i njegovo ime biti izvrgnuti javnome gnušanju. Ostali
klijenti Kuće svile već su bili uhićeni i glavinjali su uokolo, posve
obeshrabreni i lišeni svakog dostojanstva, a mnogi su ronili suze nad
vlastitom zlom sudbinom. Majordom je potuljeno sjedio na podu, iz nosa mu
je kapala krv. Ugledao sam Roberta Weeksa, učitelja koji je diplomirao na
Balliol Collegeu, kojega su, savivši mu ruku iza leđa, upravo vukli iz jedne
od onih soba.
Sasvim otraga nalazila su se još jedna vrata. Sada su bila otvorena, a
vodila su u vrt. Pred njima je ležao jedan od Lestradeovih ljudi, a iz strijelne
mu je rane na prsima liptala krv. Lestrade mu je već pokušavao pomoći, no
kad se pojavio Holmes, digao je pogled dok mu je lice plamtjelo gnjevom.
– Harriman! – poviče. – On je pucao dok je silazio.
– Gdje je on?
– Nestao! – odvrati Lestrade, pokazujući na otvorena vrata.
Bez ijedne riječi Holmes poleti za Harrimanom. Pošao sam za njim,
dijelom stoga što sam smatrao da je moje mjesto uvijek uz njega, ali i zato što
sam želio biti nazočan pri konačnom obračunu. Harriman možda jest bio
samo sluga Kuće svile, ali nam se i osobno zamjerio kad je dao zatvoriti
Holmesa pod lažnom optužbom i žmirio na oba oka kad su mu radili o glavi.
Sa zadovoljstvom bih ga ubio. Nisam si i dalje mogao oprostiti što sam ga
promašio.
Našli smo se vani u mračnoj noći usred snježne oluje. Slijedili smo stazu
koja je vodila oko kuće. Noć se pretvorila u crno-bijeli kovitlac i teško su se
mogli razabrati čak i obrisi zgrada na drugoj strani prilazne ceste. Ali onda
začusmo fijuk biča i njištanje konja ijedna kočija naglo pojuri prema glavnom
ulazu. Nije bilo sumnje tko drži uzde. Teška srca i s gorkim okusom u ustima
shvatih da se Harriman izvukao i da nam jedino preostaje čekati i nadati se da
će ga u bliskoj budućnosti pronaći i uhititi.
Ali takvo što Holmesu nije padalo na pamet. Harriman je bio uzeo
dvopreg na četiri kotača. Ne zaustavivši se kako bi odabrao među preostalim
kočijama, uskočio je u najbližu, krhku dvokolicu sa samo jednim konjem –
koji ktomu nije bio ni najzdraviji. Uspio sam se nekako uspentrati na stražnje
sjedalo i mi, oglušivši se na povike vozara koji je stajao u blizini pušeći
cigaretu i nije shvatio što se događa dok nije bilo prekasno, krenusmo u
potjeru. Protutnjali smo kroz glavni ulaz i naglo zaokrenuli na cestu.
Zahvaljujući Holmesu koji ga je neprestance bičevao, konj je pokazao da u
sebi ima više snage nego što se moglo očekivati, i mala je dvokolica naprosto
letjela po snijegom pokrivenoj cesti. Imali smo, doduše, jednoga konja manje
nego Harriman, ali su zato naša kola bila lakša i pokretnija. Sjedeći ondje
gore, držao sam se kako sam znao i umio, svjestan da ću, padnem li, sasvim
sigurno slomiti vrat.
Ovo nipošto nije bila noć za utrke. Snažan vjetar, koji je puhao u
naletima, nosio nam je snijeg ravno u lice. Nikako nisam mogao shvatiti kako
Holmes uspijeva išta vidjeti, jer kad god sam pogledom pokušao prodrijeti
kroz tamu, snijeg bi me isti čas zaslijepio a obrazi su mi ionako bili posve
utrnuli od studeni. Ali Harriman je bio tu, nepunih pedeset metara ispred nas.
Čuo sam ga kako bijesno viče na konje, čuo sam kako mu pucketa bič u ruci.
Holmes je sjedio ispred mene, nagnut naprijed, držao uzde objema rukama a
ravnotežu održavao samo nogama. Svaka rupa na cesti prijetila je da će ga
zbaciti s kola. Na svakoj i najmanjoj okuci luđački smo se zanosili na
zaleđenoj cesti. Pitao sam se hoće li prečke kotača uopće izdržati, i već mi je
pred očima bila katastrofa koja će uslijediti u trenutku kad naš hat, sav u žaru
utrke, prevrne kola i mi se razletimo po cesti. Nizbrdica je bila strma i kao da
smo, obavijeni gustim snijegom, jurili ravno u provaliju u koju nas gura
snažan vjetar.
Četrdeset metara, trideset... Nekako smo uspijevali smanjiti razmak
između nas. Kopita onih drugih konja tutnjala su nizbrdo, kotači njegova
dvoprega divlje su se okretali, a cijela su kola škripala i tresla se kao da će se
svaki čas raspasti. Harriman nas je sada primijetio. Vidio sam kako se
ogledava, a bijela mu kosa vijori oko glave poput luđačke aureole. Posegnuo
je za nečim. Prekasno sam vidio što je to. Uslijedio je sićušni crveni bljesak,
zvuk pucnja gotovo se izgubio u posvemašnjoj kakofoniji potjere. Čuo sam
kako metak udara o drvo. Holmesa je promašio za samo nekoliko
centimetara, mene za još manje. Što smo se većma približavali, bili smo sve
bolja meta. No i dalje smo strmoglavo jurili nizbrdo.
Sada su se u daljini pojavila svjetla nekog sela ili gradskoga predgrađa.
Harriman je ponovo zapucao. Naš je konj zanjištao i počeo posrtati. Čitava je
dvokolica poletjela u zrak i zatim uz strašan štropot tresnula na zemlju, od
čega mi se zdrmala kralježnica i kroz rame mi prostrujio žestok bol. No
životinja je, nasreću, bila samo ranjena, a blizina smrti kao da joj je dala
dodatnu snagu. Holmes je nešto glasno uzviknuo. Trideset metara, dvadeset.
Za nekoliko ćemo ga trenutaka dostići.
 Ali tada Holmes poče svom snagom zatezati uzde, a ja pred nama
ugledah oštru okuku – cesta je naglo zakretala ulijevo, a uđemo li u taj zavoj
u ovoj brzini, sigurno ćemo poginuti. Dvokolica je zaplivala po cesti, led i
blato pod kotačima frcali su na sve strane. Svaki čas čekao sam da sletim s
kola. Još sam se čvršće uhvatio, vjetar mi je šibao u lice, a sve oko mene
pretvorilo se u neprozirnu mrlju. Onda začuh prodoran zvuk – nije to bio treći
pucanj, već zvuk lomljave drva. Otvorio sam oči i vidio da je njegov dvopreg
prebrzo ušao u zavoj. Sada je vozio na samo jednom kotaču, što je bio
pretežak teret za drveni okvir koji se pred mojim očima raspao. Harriman,
izbačen sa svoga sjedala, poletio je u zrak jer su ga uzde povukle naprijed.
Ostao je visjeti sekundu-dvije. A onda se kočija prevrnula na bok i Harriman
nestao iz vidokruga. Konji, koji su nastavili trčati, oslobodili su se iz zaprege
i nestali u mraku. Kočija je posrtala i vrtjela se po cesti sve dok se
naposljetku nije zaustavila točno pred nama, pa se na trenutak činilo da ćemo
na nju naletjeti. Ali Holmes je još uvijek imao uzde u rukama. Proveo je
našega konja oko nje i zaustavio ga.
Konj je stajao teško dašćući. Na boku mu je tekla krv, a ja sam se
osjećao kao da su mi sve kosti polomljene. Bio sam bez kaputa i tresao sam
se od studeni.
– Onda, Watsone? – javi se Holmes hrapavim glasom, sav zadihan. –
Što mislite, da li bih se mogao zaposliti kao kočijaš?
– Bogami, mogli biste – odvratih. – Ali nemojte očekivati previše
napojnica.
– Pogledajmo što možemo učiniti za Harrimana.
Spustili smo se s kola – ali već se na prvi pogled vidjelo da je naša
potjera završila u svakom smislu. Harriman je bio sav krvav. Prijelom vrata
očito je bio gadan jer, iako je ležao potrbuške ispružen na cesti, očima koje
više nisu vidjele gledao je u nebo i lice mu je bilo jezivo zgrčeno od bola.
Holmes ga samo jednom pogleda i kimnu.
– Nije bolje ni zaslužio – zaključi kratko.
– Bio je pokvaren do srži, Holmese. Sve su ovo opaki ljudi.
– Sročili ste to, Watsone, kratko i jasno. Možete li podnijeti još jedan
posjet Chorley Grangeu?
– Sva ona djeca, Holmese. Sva ona jadna djeca.
 – Znam. Ali do sada je Lestrade već trebao ovladati situacijom.
Hajdemo vidjeti što se tu još može učiniti.
Naš konj kao da je izgarao od želje za osvetom, iz nozdrva mu je
sukljala para u noć. Jedva jedvice natjerali smo ga da se okrene i polako
krene natrag uzbrdo. Začudilo me koliko smo zapravo daleko stigli.
Putovanje nizbrdo trajalo je tek nekoliko minuta. A trebalo nam je više od
pola sata da se vratimo. No činilo se da snijeg slabije pada, a i vjetar kao da
se malo smirio. Bilo mi je drago što imam malo vremena da dođem k sebi i
da budem nasamo s prijateljem.
– Holmese – upitah – Od kada znadete za ovo?
– Što? Za Kuću svile? Posumnjao sam da nešto nije u redu već za našega
prvog posjeta Chorley Grangeu. Fitzsimmons i njegova žena iskusni su
glumci, ali sjetite se kako se on strašno razljutio kad je mali kojega smo
ispitivali – onaj plavokosi dječak, Daniel – spomenuo da Ross ima sestru koja
radi u Vreći čavala. Uspješno je to prikrio i pokušao nas navesti da
povjerujemo kako mu je krivo što ta informacija nije do nas prije došla. A
zapravo je bio bijesan što nam je to uopće bilo spomenuto. Također, nikako
nisam mogao dokučiti koja je namjena one zgrade prekoputa Zavoda. Na prvi
mi je pogled bilo jasno da tragovi kotača pripadaju različitim kočijama; bio je
tu i dvopreg i landau. Zašto bi vlasnici tako skupih kočija dolazili na koncerte
neke anonimne skupine malih beskućnika? To nije imalo nikakva smisla.
– Ali niste shvatili...
– U tom trenutku nisam. To je, Watsone, lekcija koju sam u
međuvremenu naučio i koju ću zapamtiti za budućnost. Kad istražuje zločin,
detektiv katkada mora poslušati glas iz najmračnijega kutka svoje duše – što
će reći da mora razmišljati poput zločinca. Ali postoje ipak neke granice
ispod kojih se nijedan uljuđen čovjek ne bi spustio. Ovo je bio takav slučaj.
Nisam mogao zamisliti u što su se Fitzsimmons i njegove kohorte možda
upustili zato što to jednostavno nisam želio. Svidjelo se to meni ili ne,
ubuduće moram biti manje osjetljiv. Tek kad smo otkrili tijelo jadnoga Rossa,
počeo sam shvaćati da smo se našli pred nečim s čim se nikada prije nismo
susreli. Nije se tu radilo samo o okrutnoj naravi njegovih rana. Bila je to ona
bijela vrpca oko njegova zapešća. Tko god je takvo što mogao učiniti
mrtvome djetetu, mora biti pokvaren do srži. Od takva se čovjeka može sve
očekivati.
 – Bijela vrpca...
– Kao što ste vidjeli, ona je bila znak po kojem su se ti ljudi međusobno
prepoznavali i koji im je omogućavao pristup u Kuću svile. Ali imala je još
jednu namjenu. Vezujući ju tom djetetu oko zapešća, oni su od njega načinili
primjer. Znali su da će to biti objavljeno u novinama i poslužiti kao
upozorenje da će se isto dogoditi svakomu tko im se ispriječi na putu.
– A ime, Holmese? Jesu li ju zato nazvali Kuća svile?
– Nije to bio jedini razlog, Watsone. Bojim se da nam je odgovor cijelo
vrijeme bio pred nosom, premda se možda tek naknadno učinio očevidnim.
Sjetit ćete se imena zaklade za koju nam je Fitzsimmons rekao da ga
podupire u radu? Društvo za boljitak londonske djece. Rekao bih da smo mi
zapravo stalno tražili Kuću SILC-a42 – a ne svile. Tu je zacijelo i podrijetlo
imena. Zaklada je vjerojatno i osnovana upravo za te ljude. U njezino su ime
djecu pronalazili, pod njezinom su krinkom tu djecu mogli iskorištavati.
Stigli smo do Zavoda. Holmes je dvokolicu, uz ispriku, vratio vlasniku.
Lestrade nas je čekao na ulaznim vratima.
– Harriman? – upita.
– Mrtav je. Kočija mu se prevrnula.
– Ne mogu reći da mi je žao.
– Kako je vaš policajac, onaj koga su ranili?
– Rana je teška, gospodine Holmes. Ali preživjet će.
Premda se meni nikako nije ponovo ulazilo u tu kuću, ipak smo ušli za
Lestradeom. S kata su donijeli nekoliko pokrivača i njima pokrili policajca
kojega je bio ustrijelio Harriman, a klavir je dakako utihnuo. Inače je Kuća
svile bila manje-više ista kao i kad smo prvi put došli. Od povratka me
hvatala jeza, ali znao sam da naš posao još nije dovršen.
– Poslao sam po pojačanje – rekao nam je Lestrade. – Ovo ovdje je
zbilja gadna stvar, gospodine Holmes, i bit će potreban netko na mnogo
višem položaju od mene da se to do kraja riješi. Samo da vam kažem, djecu
smo poslali natrag u Zavod prekoputa a ja sam ondje ostavio dva policajca da
ih drže na oku, jer svi učitelji u ovoj jezivoj školi umiješani su u to što se
događalo i sve sam ih uhitio. Dvojicu od njih – Weeksa i Vospera – mislim
da ste upoznali.
 – Što je s Fitzsimmonsom i njegovom ženom? – upitah.
– Oni su u salonu i ubrzo ćemo se s njima vidjeti, premda bih vam prije
toga želio nešto pokazati ako mislite da to možete izdržati. – Teško sam
mogao povjerovati da Kuća svile može skrivati još kakvu tajnu, ali samo ipak
pošli na kat za Lestradeom, koji nije prestajao govoriti.
– Zatekao sam tu još devetoricu muškaraca. Ne znam kako da ih
nazovem? Klijenti? Mušterije? Među njima su lord Ravenshaw i još jedan
muškarac koji mislim da vam je dobro poznat, stanoviti liječnik po imenu
Ackland. Sada mi je jasno zašto je tako spremno počinio krivokletstvo lažno
svjedočeći protiv vas.
– A što je s lordom Horaceom Blackwaterom? – zanimalo je Holmesa.
– Njega večeras nije bilo ovdje, gospodine Holmes, ali siguran sam da
ćemo otkriti kako je bio stalan posjetitelj. Ali, dođite za mnom. Pokazat ću
vam što smo pronašli, pa da vidimo možete li vi razabrati o čemu se tu radi.
Uputili smo se hodnikom na kojem smo se bili susreli s Harrimanom.
Sva su vrata sada bila otvorena i otkrivala spavaće sobe, sve namještene
veoma raskošno. Nisam imao volje ući u ikoju – koža mi se od toga ježila –
ali slijedeći Holmesa i Lestradea, ipak sam ušao i našao se u sobi zastrtoj
modrom svilom u kojoj su se nalazili krevet od kovanog željeza, niski divan i
vrata koja su vodila u kupaonicu s tekućom vodom. Uza zid nasuprot vratima
stajao je nizak ormarić na kojemu se nalazila staklena posuda u kojoj je
aranžman od nekoliko kamenčića i nešto suhog cvijeća imao predstavljati
minijaturni krajolik, možda vlasništvo kakva prirodoljupca ili kolekcionara.
– U ovoj sobi nije bilo nikoga kad smo u nju ušli – objasni Lestrade. –
Moji su ljudi proslijedili niz hodnik do sljedeće sobe, koja služi samo kao
spremište i posve ju slučajno otvorili. Evo, pogledajte. To smo ondje
pronašli.
Pokazao je na staklenu posudu i ja isprva nisam shvatio zašto ju trebamo
pregledati. A onda sam shvatio da je u zidu iza nje načinjen mali otvor, koji
je ona tako dobro zaklanjala te je bio praktički nevidljiv.
– Prozor! – povikah. A onda mi sinu što to znači. – Kroz njega se moglo
promatrati sve što se događa u ovoj sobi.
– I ne samo promatrati – promrmlja smrknuto Lestrade.
Odveo nas je natrag u hodnik i otvorio vrata spremišta. U njemu, osim
stola na kojem je stajao sandučić od mahagonija, nije bilo ničega. Isprva mi
nije bilo jasno što vidim, ali onda Lestrade otključa sandučić koji se otvarao
kao harmonika i ja shvatih da je to zapravo kamera i da je njezin objektiv
prislonjen uz drugu stranu prozora koji smo maloprije vidjeli.
– Fotografska ploča Le Merveilleux, format 82,55 x 107,95 mm,
proizvod tvrtke Lancaster i sin iz Birminghama, ako se ne varam –
pripomenu Holmes.
– Ide li i to uz ostale nastranosti? – upita Lestrade. – Zar su morali još i
ovjekovječiti ono što rade?
– Ne bih rekao – odvrati Holmes. – Ali sada mi je jasno zašto su moga
brata Mycrofta onako neprijateljski dočekali kad se počeo raspitivati o ovome
i zašto mi nije mogao priskočiti u pomoć. Kažete da je Fitzsimmons u
prizemlju?
– A i njegova žena.
– U tom slučaju, mislim da je došlo vrijeme za svođenje računa.
U salonu je vatra još uvijek gorjela; u prostoriji je bilo toplo i zagušljivo.
Velečasni Charles Fitzsimmons sjedio je sa ženom na divanu i bilo mi je
drago vidjeti da je svoje svećeničko ruho zamijenio crnom kravatom i
smokingom. Ne vjerujem da bih bio mogao podnijeti da se i dalje izdaje za
službenika Crkve. Gđa Fitzsimmons sjedila je ukočeno, zatvorena u sebe, i
nastojala izbjeći naš pogled. Za sve vrijeme razgovora koji je uslijedio ona
nije izustila ni riječi. Holmes je sjeo. Ja sam ostao stajati okrenut leđima vatri.
Lestrade je ostao kraj vrata.
– Gospodine Holmes! – uzviknuo je Fitzsimmons naizgled ugodno
iznenađen što ga vidi. – Pretpostavljam da vam trebam čestitati, gospodine.
Vi ste svakako dokazali da ste opasan protivnik, barem onoliko opasan koliko
su mi za vas rekli. Uspjeli ste se izvući iz prve klopke koju smo vam
postavili. Vaš nestanak iz Hollowaya bio je nešto fantastično. A budući da se
ni Henderson ni Bratby nisu vratili ovamo, pretpostavit ću da ste ih u
Jackdew Laneu nadvladali i da su obojica uhićeni?
– Obojica su mrtvi – odvrati Holmes.
– Ionako bi završili na vješalima, nema tu neke veće razlike.
– Jeste li spremni odgovoriti na moja pitanja?
– Naravno. Ne vidim nikakva razloga da to ne učinim. Nije me sram
toga što smo činili ovdje u Chorley Grangeu. Neki od policajaca ponijeli su
se prema nama veoma grubo i... – Ovdje on doviknu Lestradeu tamo kraj
vrata: – Uvjeravam vas da ćemo uložiti službeni prigovor. Istina je, međutim,
da smo samo pružali one usluge koje neki muškarci koriste već stoljećima.
Siguran sam da ste dobro upoznati s drevnom grčkom, rimskom i perzijskom
civilizacijom? Ganimedov kult bio je veoma čašćen, moj gospodine. Zar se
vama Michelangelove skulpture ili Shakespeareovi soneti možda gade? No,
zasigurno ne želite raspravljati o semantici ove stvari. Sada vi vodite igru,
gospodine Holmes. Što želite znati?
– Je li Kuća svile bila vaša zamisao?
– U potpunosti. Uvjeravam vas da ni Društvo za boljitak londonske
djece ni obitelj našega dobročinitelja sir Crispina Ogilvya koji je, kao što
rekoh, dao novac za kupnju Chorley Grangea, ne znaju ništa o onome što se
ovdje događalo i siguran sam da bi u protivnom bili jednako zgroženi kao vi.
Ja nemam nikakva razloga da ih štitim. To je naprosto istina.
– Vi ste, znači, naručili Rossovo ubojstvo?
– Da, priznajem da jesam. Ne ponosim se time, gospodine Holmes, ali
bio sam to prinuđen učiniti radi vlastite sigurnosti, a i da omogućim
neometano odvijanje ovoga poslovnog pothvata. Ne priznajem ubojstvo kao
takvo, razumijete. To su obavili Henderson i Bratby. No želio bih još
napomenuti da se vi jako varate ako mislite da je Ross bio neko nevinašce,
anđelak koji je zalutao na krivi put. Tu je gospođa Fitzsimmons bila u pravu.
On je bio mali pokvarenjak i za svoj je kraj sâm kriv.
– Imam razloga vjerovati da vi čuvate fotografske dokumente nekih
svojih klijenta.
– Bili ste u plavoj sobi?
– Jesmo.
– To se povremeno moralo raditi.
– Pretpostavljam da ste ih namjeravali ucjenjivati.
– Ucjenjivati da, tu i tamo, i to samo kad je apsolutno neophodno, jer
zacijelo se nećete iznenaditi kad čujete da sam ja na Kući svile zaradio znatnu
količinu novca i da mi nikakav drugi izvor prihoda nije potreban. Ne, ne, ne,
činio sam to više zato da se osiguram, gospodine Holmes. Što mislite, kako
sam uspio uvjeriti doktora Acklanda i lorda Horacea Blackwatera da se
pojave na sudu? Za njih se radilo o čistom samoodržanju. A mogu vam isto
tako reći da, zahvaljujući upravo tomu, ni moja supruga ni ja u ovoj zemlji
nikada nećemo biti izvedeni na sud. Znamo odveć mnogo tajni o odveć
mnogo ljudi, od kojih su neki na veoma visokim položajima, a mi smo
dokazni materijal dobro sakrili. Gospoda koju ste večeras ovdje zatekli tek su
djelić mojih zahvalnih klijenata. Nama ovamo dolaze ministri, suci,
odvjetnici, lordovi. Čak i više, mogao bih imenovati jednoga pripadnika
najuzvišenije obitelji u našoj zemlji koji je ovdje čest posjetitelj, ali on,
naravno, može računati na moju diskreciju, baš kao što i ja, ukaže li se za to
potreba, mogu računati na njegovu zaštitu. Jeste li shvatili o čemu govorim,
gospodine Holmes? Oni vam nikada neće dopustiti da ovaj slučaj iznesete u
javnost. Za šest mjeseci supruga i ja bit ćemo slobodni i ispotiha ćemo opet
sve pokrenuti. Možda ćemo se morati okrenuti prema Kontinentu. Oduvijek
me privlači južna Francuska. Ali bilo gdje i bilo kada Kuća svile opet će se
pojaviti. Možete me držati za riječ.
Holmes nije rekao ništa. Ustao je i nas smo dvojica zajedno napustili
sobu. Te večeri više nije spomenuo Fitzsimmonsa, a ni sutradan ujutro nije
imao o tome što reći. Ali tada smo već opet bili u pokretu; budući da je cijela
ova pustolovina započela dakako u Wimbledonu, onamo smo se i vraćali.
 20.

Keelan O’Donaghue

Snijeg koji je napadao sinoć, na nevjerojatan je način preobrazio vilu Pri

sljemenu: sada je njena simetričnost bila još naglašenija a vila je djelovala
nekako bezvremenski. Meni se to zdanje oba puta kad sam ga vidio učinilo
veoma skladnim, ali sada dok sam mu se posljednji put približavao, u društvu
Sherlocka Holmesa, izgledalo mi je upravo savršeno, poput onih minijaturnih
kuća koje se mogu vidjeti u izlozima prodavaonica igračaka, a to što smo još
nedirnut prilazni put oskvrnuli kotačima svoje kočije doživio sam gotovo kao
barbarski čin.
Stigli smo ovamo sutradan u rano poslijepodne; da sam bio u prilici,
moram priznati da bih taj posjet bio odgodio za još najmanje dvadeset četiri
sata, jer me prošla noć posve iscrpila a lijeva ruka, ondje gdje sam dobio
udarac, toliko me boljela te sam jedva mogao micati prstima. Proveo sam
groznu noć, očajnički pokušavajući zaspati ne bih li bar nakratko zaboravio
ono što sam vidio u Chorley Grangeu, ali nisam uspijevao upravo zato što mi
je sve još bilo tako svježe u pamćenju. Kad sam sišao na doručak, malo me
zasmetalo kad me Holmes, posve čio i u svakom pogledu opet onaj stari,
pozdravio na svojstven mu odrješit i poslovan način, kao da se ništa
neuobičajeno nije dogodilo. Njemu je bilo veoma stalo da se obavi ovaj
posjet i bio je poslao brzojav Edmundu Carstairsu još prije nego što sam ja
ustao. Sjetio sam se našega susreta u Vreći čavala kad sam mu opisao što se
dogodilo toj obitelji, posebice Elizi Carstairs. Bio je jednako zabrinut sada
kao i onomad i očito je njenu iznenadnu bolest smatrao veoma znakovitom.
Svakako ju je želio osobno posjetiti, premda mi nije bilo posve jasno kako bi
joj on mogao pomoći, kad ni meni ni mnogim drugim liječnicima to nije
uspjelo.
 Pokucali smo na vrata. Otvorio ih je Patrick, mladi Irac kojega sam
upoznao kao pomoćnika u kuhinji. Tupo je pogledao prvo Holmesa, zatim
mene.
– Ah, to ste vi – namršti se. – Nisam očekivao da ću vas opet ovdje
vidjeti.
Nikad me još nitko nije dočekao ovako drsko, ali Holmesa je to kanda
zabavljalo.
– Je li gospodar kod kuće? – upita.
– Koga da najavim?
– Zovem se Sherlock Holmes. Očekuju nas. A tko ste vi?
– Ja sam Patrick.
– Dublinski naglasak, ako se ne varam.
– Što se to vas tiče?
– Patrick? Tko je to? Zašto nema Kirbya? – Edmund Carstairs se
pojavio u hodniku i krenuo nam u susret, očigledno uzrujan.
– Morate mi oprostiti, gospodine Holmes. Kirby je očito još gore kod
moje sestre. Nisam očekivao da će vrata otvoriti kuhinjski pomoćnik. Možeš
ići, Patrick. Vrati se na svoje mjesto.
Carstairs je, kao i ostala dva puta kad sam se s njim susreo, bio
besprijekorno odjeven, ali bore, posljedica svih onih dana briga, bile su mu
jasno vidljive na licu i rekao bih da, baš kao ni ja, ni on nije noćas dobro
spavao.
– Primili ste moj brzojav – reče Holmes.
– Jesam. Ali vi očito niste primili moj. Jer u njemu jasno stoji, kao što
sam rekao i doktoru Watsonu, da mi vaše usluge više nisu potrebne. Žao mi
je što to moram reći, ali vi, gospodine Holmes, mojoj obitelji niste baš mnogo
pomogli. I moram dodati kako mi je poznato da ste bili uhićeni i da ste došli
u ozbiljan sukob sa zakonom.
– To je sve razriješeno. A što se tiče vašega brzojava, gospodine
Carstairs, ja sam ga ne samo primio nego i pročitao s velikim zanimanjem.
– Ali ipak ste došli?
– Vi ste prvi došli k meni jer vas je terorizirao neki muškarac s beretkom
za kojega ste mislili da je Keelan O’Donaghue iz Bostona. Mogu vam reći da
sam sada u posjedu svih činjenica koje ću vam rado podastrijeti. Isto vam
tako mogu reći i tko je ubio muškarca kojega smo našli u Mirnom hotelu
gospođe Oldmore. Vi biste možda željeli vjerovati da sve to više nije važno,
pa ako je tomu tako, dopustite da stvar pojednostavim. Ako želite da vam
sestra umre, poslat ćete me kući. Ako ne želite, pozvat ćete me unutra i
saslušati što vam imam reći.
Carstairs je oklijevao i vidio sam da se bori sâm sa sobom, da nas se na
neki čudan način čak pribojava, ali naposljetku je ipak prevladala njegova
bolja strana.
– Izvolite – reče. – Dopustite da uzmem vaše ogrtače. Ne znam kamo se
djenuo Kirby. Katkada mi se čini da se cijelo ovo kućanstvo raspada.
Skinuli smo ogrtače i on nas kretnjom uputi prema salonu u kojem nas je
primio za našega prvog posjeta.
– Ako mi dopustite, rado bih, prije nego što sjednemo, posjetio vašu
sestru – zamoli Holmes.
– Moja sestra više nije u stanju nikoga primiti. Vid ju je počeo napuštati.
Jedva govori.
– Ne moramo razgovarati. Ja samo želim vidjeti njezinu sobu. Ona još
uvijek odbija jesti?
– Sada to više nije pitanje odbijanja. Više ne može progutati čvrstu
hranu. Najviše što mogu jest da ju natjeram da tu i tamo uzme žlicu tople
juhe.
– Još uvijek je uvjerena da ju netko truje?
– Moje je mišljenje da je upravo ta njezina fiks-ideja glavni uzrok njene
bolesti, gospodine Holmes. Kao što sam rekao vašem kolegi, ja sam bez
ikakvih štetnih posljedica kušao svaki zalogaj prije no što će ga ona uzeti u
usta. Ne znam čime sam zaslužio da budem ovako kažnjen. Prije nego što
sam upoznao vas, bio sam sretan čovjek.
– I nadate se to opet postati, uvjeren sam.
Opet smo se uspeli do sobe u potkrovlju u kojoj sam već bio. Kad smo
stigli do vrata, sluga Kirby se pojavio s pladnjem na kojem je tanjur juhe
stajao netaknut. Pogledao je svoga gospodara i odmahnuo glavom, što je
značilo da je bolesnica opet odbila jelo. Ušli smo u sobu. Istoga trena ostadoh
zatečen izgledom Elize Carstairs. Koliko je prošlo otkako sam ju zadnji put
vidio? Malo više od tjedan dana, a ipak se njezino stanje za to kratko vrijeme
toliko pogoršalo te je sada podsjećala na živi kostur koji sam vidio na
reklamnom letku Kuće čudesa doktora Svilana. Koža joj je bila zategnuta
preko jagodica na onaj jezivi način koji se viđa samo kod bolesnika na
samrti, a usnice toliko povučene od zuba te joj se vidjelo zubno meso. Tijelo
što se naziralo pod pokrivačem bilo je sićušno, jad i bijeda. Oči koje su zurile
u nas nisu ništa vidjele. Ruke, prekrižene na prsima, pripadale su ženi trideset
godina starijoj od Elize Carstairs.
Holmes samo ovlaš prijeđe pogledom preko nje.
– Kupaonica je u susjednoj prostoriji? – upita zatim.
– Da. Ali ona je preslaba a da onamo ode sama. Gospođa Kirby i moja
supruga peru ju u krevetu...
Holmes je već izišao iz sobe. Ušao je u kupaonicu, ostavivši mene i
gospodina Carstairsa u nelagodnoj tišini, nasamo sa ženom koja zuri u
prazno. Napokon se opet pojavio.
– Možemo se vratiti u prizemlje – reče. Carstairs i ja izišli smo za njim
iz sobe, obojica zbunjeni, jer cijeli posjet nije trajao duže od tridesetak
sekunda.
Vratili smo se dolje u salon, gdje je Catherine Carstairs s knjigom u ruci
sjedila pred ugodnom vatricom. Zaklopila ju je čim smo ušli i hitro skočila na
noge.
– O, gospodin Holmes i doktor Watson! Vas dvojicu doista nisam
očekivala. – Onda pogleda supruga. – Mislila sam...
– Učinio sam točno kako smo se dogovorili, draga. Ali gospodin Holmes
je odlučio da nas ipak posjeti.
– Čudim se što me niste željeli vidjeti, gospođo Carstairs – primijeti
Holmes. – Posebice nakon što ste i po drugi put došli tražiti moj savjet kad
vam se šogorica razboljela.
– Otada je već prošlo dosta vremena, gospodine Holmes. Ne bih željela
biti nepristojna, ali ja sam odavno izgubila svaku nadu da biste nam vi mogli
biti od bilo kakve pomoći. Čovjek koji je nepozvan ušao u ovu kuću, ukrao
nam novac i nakit, sada je mrtav. Želimo li znati tko ga je izbo nožem? Ne
želimo! Za nas je dovoljno to što nam on više ne može nauditi. Ako ne
možete nekako pomoći jadnoj Elizi, nema nikakva razloga da i dalje ostanete
ovdje.
– Vjerujem da mogu spasiti gospođicu Carstairs. Možda ipak još nije
prekasno.
– Spasiti ju od čega?
– Od trovanja.
Catherine Carstairs se trgnu.
– Nju nitko ne truje! To je posve isključeno. Liječnici, istina, ne znaju
uzrok njezine bolesti, ali u tome su se svi složili.
– Znači da su svi u krivu. Smijem li sjesti? Imam vam mnogo toga reći i
mislim da će nam svima biti udobnije ako sjednemo.
Gospođa ga bijesno pogleda, ali njezin je suprug ovaj put bio na
Holmesovoj strani.
– U redu, gospodine Holmes. Ja ću vas saslušati. Ali nemojte se
zavaravati. Budem li stekao dojam da me pokušavate prevariti, bez
oklijevanja ću vas zamoliti da napustite našu kuću.
– Nije mi cilj da vas prevarim – odvrati Holmes. – Upravo suprotno. –
Sjeo je u naslonjač najudaljeniji od kamina. Ja sam se smjestio na stolac kraj
njega. Gospodin i gospođa Carstairs sjeli su na divan nasuprot nama. Onda
Holmes započe.
– Vi ste me, gospodine Carstairs, posjetili u mojem stanu po preporuci
svoga računovođe jer ste se bojali da vam život ugrožava neki vama potpuno
nepoznati muškarac. Te ste večeri bili na putu u operu, na Wagnera, dobro se
sjećam. Ali kad ste otišli od mene, već je bilo kasno. Pretpostavljam da ste
propustili prvi čin.
– Nisam. Stigao sam na vrijeme.
– Nije važno. Bilo je u vašoj priči nekih momenata koji su mi dali
misliti, a najviše čudnovato ponašanje toga Keelana O’Donaghuea, ako je to
uopće bio on, koji je uzeo zakon u svoje ruke. Mogu povjerovati da vas je on,
s izričitom namjerom da vas ubije, slijedio sve do Londona i čak uspio otkriti
da živite ovdje u Wimbledonu. Vi ste, napokon, bili odgovorni – barem
djelomice – za smrt njegova brata blizanca, Rourkea O’Donaghuea, a svi su
blizanci veoma povezani. U međuvremenu se već bio osvetio Corneliusu
Stillmanu, čovjeku koji je od vas bio kupio ona ulja na platnu i koji je platio
zbog toga što su Pinkertonovi agenti uspjeli u Bostonu ući u trag članovima
Bande beretki i kišom metaka okončati njihovu karijeru. Podsjetite me,
molim vas, kako sve zvao onaj agent kojega ste unajmili?
– Bio je to Bill McParland.
– Da, naravno. Kao što rekoh, blizanci su veoma povezani i nije čudo
što je Keelan želio vašu smrt. Pa zašto vas onda nije ubio? Kad je već otkrio
gdje živite, zašto vas jednostavno nije zaskočio iz zasjede i probo nožem?
Tako bih ja bio učinio. Nitko nije znao da je u zemlji. Mogao se ukrcati na
brod za Ameriku čak prije nego što vas otpreme u mrtvačnicu. A on je učinio
upravo suprotno od toga. Stajao je pred vašom kućom s beretkom na glavi
iako je znao da ćete ga po njoj prepoznati. Što je još gore, pojavio se i drugi
put, onda kad ste gospođa Carstairs i vi izlazili iz hotela Savoy. Što mislite,
što je on zapravo htio? Meni to izgleda kao da vas je izazivao da odete na
policiju i dadete ga uhititi.
– Htio nas je zaplašiti – javi se gđa Carstairs.
– Ali to nije bio razlog njegova trećeg posjeta. Taj put se vratio ovamo s
porukom koju je gurnuo vašem suprugu u ruku. Tražio je sastanak u vašoj
mjesnoj crkvi u podne.
– Nije se na njemu pojavio.
– Možda to nije ni kanio. Posljednji upad u vaš život dogodio se kad je
provalio u vašu kuću i iz sefa ukrao pedeset funta i nakit. Sada mi se njegovo
ponašanje čini više nego neobično. Osim što točno znade koji će prozor
izabrati, uspio se nekako domoći i ključa što ga je vaša supruga izgubila
nekoliko mjeseci prije njegova dolaska u zemlju. A zanimljivo je i to, zar ne,
što odjednom pokazuje više zanimanja za novac nego za osvetu: pa on se
doslovce nalazi u vašoj kući usred noći. Mogao se popeti gore i ubiti vas
oboje na spavanju...
– Ja sam se probudila i čula sam ga.
– To je točno, gospođo Carstairs. Ali do tada je on već bio otvorio sef.
Usputice, zaključujem da vi i gospodin Carstairs spavate u odvojenim
sobama.
Carstairs porumeni.
– Ne vidim kakve veze ima naš obiteljski raspored s ovim slučajem.
 – Ali ne poričete. No dobro, ostanimo kod našega neobičnog i ponešto
neodlučnog uljeza. On se nakon pljačke sklanja u Mirni hotel u
Bermondseyu. Ali sada se događa iznenađujući obrat: drugi napadač, o
kojemu mi ne znamo ništa, uspije pronaći Keelana O’Donaghuea – opet
moramo pretpostaviti da je to bio on – nasmrt ga izbode nožem i uzima ne
samo njegov novac nego i sve ostalo po čemu bi se ovoga moglo prepoznati,
osim tabakere od koje i nema neke koristi jer su na njoj inicijali WM.
– Što vi, gospodine Holmes, svim ovim zapravo želite reći? – upita
Catherine Carstairs.
– Želim samo da vama, gospođo Carstairs, bude jasno, kao što je meni
od smoga početka bilo jasno, kako ova priča nema ni glave ni repa – osim
ako, naravno, ne krenemo od premise da muškarac koji se pojavio u ovoj kući
uopće nije bio Keelan O’Donaghue i da nije vaš suprug bio osoba s kojom se
želio naći.
– Ali to je smiješno. Ta onu poruku je dao upravo suprugu.
– I nije se pojavio u crkvi. Možda bi pomoglo kad bismo se zamislili u
položaju tog tajanstvenog posjetitelja. On želi nasamo razgovarati s jednim
članom ovoga kućanstva, ali to nije tako jednostavno izvesti. Osim vas i
vašega supruga tu je još i vaša šogorica, tu je posluga: gospodin i gospođa
Kirby, Elsie i Patrick, kuhinjski pomoćnik. On isprva sve promatra izdaleka,
ali naposljetku dolazi pred kuću i drži u ruci velikim slovima napisanu
poruku koja niti je presavijena, niti je u omotnici. Dakle očito ju ne
namjerava gurnuti ispod vrata. Moguće je, međutim, da se nada kako će
naletjeti baš na osobu kojoj je ona namijenjena, pa će papir s porukom
jednostavno podići uvis pred prozorom, recimo, blagovaonice tako da se
iznutra može pročitati. Neće morati pozvoniti na vratima. Neće morati
riskirati da poruka dođe u krive ruke. Njezin sadržaj bit će poznat samo
njemu i toj drugoj osobi i oni o svemu mogu razgovarati poslije. Međutim,
gospodin Carstairs se, po nevolji, vraća kući neočekivano rano, nekoliko
trenutaka prije no što je naš prijan uspio izvesti svoj naum. Što ovaj, dakle,
čini? Diže poruku visoko iznad glave i predaje gospodinu Carstairsu. Znade
da ga iz blagovaonice promatraju i značenje poruke sada je pomalo drukčije.
Sada ona kazuje: „Nađite se sa mnom, ili ću gospodinu Carstairsu reći sve što
znam. Sastat ću se s njim u crkvi. Sastat ću se s njim gdje god mi se prohtije.
Vi me u tome ne možete spriječiti.” Na dogovorenom se sastanku dakako
neće pojaviti. Nije ni potrebno. Dovoljno je već i samo upozorenje.
 – Ali s kim je želio razgovarati, ako ne sa mnom? – upita Carstairs.
– Tko je u to vrijeme bio u blagovaonici?
– Moja supruga. – Namrštio se kao da bi najradije promijenio temu. –
Ako to nije bio Keelan O’Donaghue, tko je onda bio taj muškarac?
– Na to je odgovor posve jednostavan, gospodine Carstairs. Bio je to
Bill McParland, Pinkertonov agent. Razmislite malo. Znamo da je gospodin
McParland u onoj pucnjavi u Bostonu bio ranjen, a muškarac kojega smo
pronašli u hotelskoj sobi imao je na desnom obrazu ožiljak od ne tako davne
rane. Znamo također da se McParland bio razišao sa svojim poslodavcem,
Corneliusom Stillmanom, jer mu je ovaj odbio isplatiti ukupan iznos novca
koji je McParland držao da mu pripada. To je bio razlog njegova
nezadovoljstva. A tu je i njegovo ime. Bill je, rekao bih, skraćeno od William
a inicijali koje smo našli na tabakeri bili su...
– WM – dometnuh ja.
– Točno, Watsone. I sada stvari polako dolaze na svoje mjesto.
Razmotrimo prvo sudbinu samoga Keelana O’Donaghuea. Prvo, što znamo o
tom mladom čovjeku? Vaša je priča, gospodine Carstairs, bila iznenađujuće
iscrpna i za to sam vam zahvalan. Rekli ste nam da su Rourke i Keelan
O’Donaghue bili blizanci, ali da je Keelan bio niži. Svaki od njih imao je na
nadlaktici tetovirane inicijale onoga drugoga, kao dokaz, ako je takav uopće
bio potreban, njihove velike bliskosti. Keelan je bio golobrad i šutljiv. Nosio
je beretku koja mu je, što je lako zamisliti, skrivala veći dio lica. Znamo da je
bio nježne građe. Jedino se on mogao provući kroz odvodnu cijev koja je
vodila do rijeke i tako pobjeći. Ali jedna pojedinost koju ste spomenuli
posebno mi se usjekla u pamet. Cijela je banda živjela u bijednoj najamnoj
zgradi u South Endu – odnosno, svi osim Keelana, koji je uživao u luksuzu
vlastite sobe. Otpočetka sam se pitao zašto je tomu tako. –
– Odgovor je, naravno, posve očigledan kad se znaju sve činjenice koje
sam upravo iznio i drago mi je što mogu reći da ih je potvrdila sama gospođa
Caitlin O’Donaghue, koja još živi u Sackville Streetu u Dublinu i ima ondje
praonicu rublja. Evo kako je bilo. Ona je u proljeće 1865. rodila blizance, ali
ne braću, nego brata i sestru. Keelan O’Donaghue bila je djevojčica.
Tajac koji je uslijedio nakon ovoga otkrića, bio je, jednom riječju,
posvemašnji. Tišina zimskoga dana kao da je odjednom nahrupila u sobu, a
čak i plameni jezici što su dotad veselo palucali kao da su se odjednom
ukipili.
– Djevojka? – Carstairs pogleda Holmesa u nevjerici, a usne mu se
razvukoše u grimasu gađenja. – Na čelu zločinačke bande?
– Djevojka koja je bila prinuđena skrivati svoj pravi identitet ako je
željela preživjeti u tom okružju – odvrati Holmes. – Ali bandu je ipak vodio
njezin brat Rourke. Svi ovi dokazi upućuju na samo jedan zaključak. Tu
alternative nema.
– I gdje je sada ta djevojka?
– To je barem jednostavno, gospodine Carstairs. Vi ste njome oženjeni.
Vidio sam kako je Catherine Carstairs problijedjela, ali nije rekla ništa.
Carstairs, koji je sjedio kraj nje, na mjestu se ukočio. Njih su me dvoje
podsjetili na voštane figure koje sam nazreo u uličnom zabavištu u Jackdaw
Laneu.
– Vi to ne poričete, gospođo Carstairs? – upita Holmes.
– Naravno da poričem! Nikada nisam čula nešto ovako naopako. –
Okrenula se prema suprugu i u očima joj se odjednom pojaviše suze. –
Edmunde, nećeš mu valjda dopustiti da mi se obraća na ovakav način? Da
sugerira kako bih ja mogla imati nekakve veze s tim ogavnim sojem
kriminalaca i zlotvora?
– Čini mi se da vaše riječi, gospođo Carstairs, padaju na neplodno tlo –
pripomenu Holmes.
I bila je to istina. Od trenutka kad je Holmes iznio svoje neobično
tumačenje, Carstairs se zabuljio preda se s izrazom osobita užasa na licu koji
mi je govorio da je neki djelić njega zacijelo oduvijek znao, ili barem slutio,
istinu kojoj je naposljetku prinuđen pogledati u lice.
– Edmunde, molim te... – Ispružila je ruku prema njemu, ali Carstairs se
trgnuo i okrenuo od nje glavu.
– Mogu li nastaviti? – upita Holmes.
Catherine Carstairs zaustila da nešto kaže, ali onda odustade. Nekako se
pogrbila i kao da joj je netko iznenada s lica strgnuo svileni veo. Bijesno se u
nas zagledala tvrdim pogledom punim mržnje koja nipošto ne bi pristajala
jednoj engleskoj dami, a njoj očito oduvijek pomaže da se održi na životu.
– O da, svakako – zareži. – Možemo isto tako odslušati i ostatak priče.
 – Hvala vam. – Holmes se lagano nakloni i nastavi. – Nakon smrti
njezina brata i propasti Bande beretki Catherine O’Donaghue – jer to je njeno
pravo ime – našla se u položaju koji joj se morao činiti beznadnim. Sama, u
Americi, traži ju policija. Ktomu, izgubila je brata koji joj je bio najbliži na
svijetu i kojega je zacijelo veoma voljela. Prvo na što je pomislila bila je
osveta. Cornelius Stillman bio je dovoljno glup da se svojim pothvatima
pohvali u bostonskom tisku. I dalje prerušena u muškarca, pratila ga je do
vrta njegove kuće u Providenceu i ondje ga ubila metkom iz pištolja. Ali nije
on bio jedina osoba spomenuta u tom oglasu. Uzevši opet svoj ženski lik,
Catherine slijedi njegova mlađega ortaka na Kataloniju, putnički brod
kompanije Cunard. Njezine su namjere jasne. U Americi ona više nema
budućnosti. Došlo je vrijeme da se vrati svojoj obitelji u Dublin. Ako se na
brodu pojavi kao sama žena u pratnji sobarice, nitko u nju neće posumnjati.
Uza se je imala nešto novca koji je uspjela uštedjeti od prijašnjih svojih
zločinačkih pothvata. A negdje nasred Atlantika naći će se licem u lice s
Edmundom Carstairsom. Počiniti ubojstvo na otvorenom moru nije osobito
teško. Carstairs bi nestao i njezina bi osveta bila potpuna.
Sada se Holmes obrati izravno gospođi Carstairs.
– Ali nešto vas je odvratilo od vaše nakane. Pitam se što.
Žena slegnu ramenima.
– Kad sam upoznala Edmunda, odmah sam znala s kim imam posla.
– Tako sam i mislio. Pred vama je bio muškarac bez ikakva iskustva s
pripadnicama suprotnoga spola, osim s majkom i sestrom koje njime
oduvijek gospodare. Bio je bolestan. Bio je uplašen. Vama je ta cijela
situacija u kojoj vi njemu priskačete u pomoć, s njim se sprijateljite i
naposljetku ga uvučete u svoju mrežu, morala biti silno zabavna. Nekako ste
ga uspjeli uvjeriti da se vama oženi, bez obzira na protivljenje svoje obitelji –
koliko li je slađa ova osveta od one koju ste isprva planirali. Bili ste u bliskoj
vezi s čovjekom kojega mrzite iz dubine duše. No vi ste ipak odlučili odigrati
ulogu odane supruge, a u toj će vam lakrdiji pomoći i to što ste se dogovorili
da spavate u odvojenim sobama, te mogu zamisliti da mu nikad niste
dopustili da vas zatekne razodjevenu. Bio je tu onaj problemčić s tetovažom,
zar ne? A da ste se našli u kakvu morskom kupalištu, vi biste naravno izjavili
da ne znate plivati. –
– I sve bi bilo u redu da se nije pojavio Bill McParland iz Bostona. Kako
vam je uspio ući u trag i doznati vaš novi identitet? Nećemo to nikada
doznati, ali budući da je bio detektiv, i to dobar, nedvojbeno je imao svoje
metode. Ni ovdje pred vašom kućom ni u Savoyu nije on davao znakove
vašemu suprugu. Davao ih je vama. Tada mu namjera više nije bila da vas
uhiti. Došao je ovamo po novac koji su mu dugovali, a ta želja za novcem i
osjećaj nepravde, kao i nedavno ranjavanje – sve ga je to navelo na taj
očajnički korak. Našao se s vama, zar ne?
– Jest.
– I tražio je od vas novac. Ako mu dobro platite, spreman je i dalje
čuvati vašu tajnu. Kad je vašem suprugu predao onu poruku, bilo je to
zapravo upozorenje vama. U svakom trenutku on može otkriti sve što zna.
– Sve ste shvatili, gospodine Holmes.
– Nisam sve, ne još. Morali ste McParlandu dati nešto da ga umirite, ali
niste imali svojeg novca. Stoga je bilo nužno inscenirati provalu u kuću. Vi
ste noću sišli u prizemlje i svjetiljkom ga navodili do pravoga prozora.
Otvorili ste taj prozor iznutra i pustili ga da uđe u kuću. Otvorili ste sef
ključem koji u stvarnosti niste ni bili izgubili. Ali čak se ni tu niste mogli
suzdržati a da ne učinite neku pakost. Osim novca dali ste mu i ogrlicu koja
je pripadala pokojnoj gospođi Carstairs jer ste znali da za vašega supruga ima
veliku sentimentalnu vrijednost. Vama je, rekao bih, svaka prilika da ga
povrijedite bila naprosto neodoljiva i uvijek ste ju umah zgrabili. –
– McParland je učinio jednu jedinu pogrešku. Iznos koji ste mu dali –
onih pedeset funta – bio je samo prva rata. On je tražio više i zato vam je
nepromišljeno dao ime hotela u kojem je odsjeo. Možda ga je zavarao vaš
izgled dotjerane i bogate engleske dame pa je zaboravio kakvi ste bili nekoć.
Suprug se nalazio u galeriji u Albemarle Streetu. Vi ste iskoristili taj trenutak,
iskrali ste se iz kuće i kroz stražnji prozor ušli u hotel. Čekali ste u
McParlandovoj sobi i kad se ovaj vratio, napali ste ga s leđa i zabili mu nož u
vrat. Pitam se, onako usput, kako ste bili odjeveni?
– Bila sam odjevena kao nekoć. Podsuknje i korzet malko sputavaju.
– Ušutkali ste McParlanda i izbrisali svaki trag njegova identiteta, jedino
vam je tabakera promaknula. A kad je njega nestalo, ništa vas više nije moglo
spriječiti da svoj podmukli plan ostvarite do kraja.
– Zar to nije sve? – zastenja Carstairs. Iz lica mu je nestala i zadnja kap
krvi i pomislio sam da će se onesvijestiti.
 – Nipošto, gospodine Carstairs. – Holmes se ponovo okrenu njegovoj
supruzi. – Ovaj brak iz osvete, koji ste tako hladnokrvno isplanirali, bio je
samo sredstvo da dođete do željenog cilja. Namjera vam je bila poubijati,
jednoga po jednoga, sve članove Edmundove obitelji: njegovu majku,
njegovu sestru i onda njega samoga. Naposljetku biste vi naslijedili sve što je
bilo njegovo. Ova kuća, novac, umjetnine... sve bi to pripalo vama. Teško je
zamisliti onu silnu mržnju koja mora da vas je tjerala naprijed, ono
oduševljenje s kojim ste izvršavali zadaću koju ste si postavili.
– Meni je to pričinjalo veliko zadovoljstvo, gospodine Holmes. Uživala
sam u svakome trenutku.
– Moja majka? – Carstairs je jedva protisnuo te dvije riječi.
– Najvjerojatnije objašnjenje je ono koje ste i vi bili spomenuli, a to je
ugašeni plamen u plinskoj grijalici u njenoj spavaćoj sobi. Ali ono nije
izdržalo ozbiljniju provjeru. Naime, vaš nam je sluga Kirby kazao da krivi
sebe za njezinu smrt jer da je on začepio sve pukotine i otvore u njenoj sobi.
Vaša je majka mrzila propuh, dakle nemoguće je da je propuh ugasio plamen.
Međutim, vaša je sestra došla do jednog drugog zaključka. Ona je bila
uvjerena da je pokojna gospođa Carstairs počinila samoubojstvo jer je zbog
vašega vjenčanja bila posve izvan sebe. Ali, ma koliko da je Eliza mrzila
vašu suprugu i ma koliko joj nagon govorio da se ova pretvara, čak ni ona
nije mogla dokučiti što se zapravo dogodilo, a dogodilo se to da je Catherine
Carstairs ušla u sobu vaše majke, namjerno ugasila plamen na grijalici i
ostavila staru gospođu da umre. Ne smije biti preživjelih, shvaćate. Ako vaša
imovina treba pripasti njoj, svi vi morate umrijeti.
– A Eliza?
– Vaša je sestra izložena polaganom trovanju.
– Ali to je nemoguće, gospodine Holmes. Rekao sam vam...
– Rekli ste mi da ste pomno pregledali sve što jede, što meni znači samo
da otrov dobiva na neki drugi način. Odgovor je, gospodine Carstairs, u
kupaonici. Vaša se sestra kupa svaki dan i pritom rabi sol za kupanje veoma
jaka mirisa lavande. Moram priznati da je ovo dosad nepoznat način da se
nekomu dade otrov i iskreno me čudi što je tako djelotvoran, no rekao bih da
je u sol za kupanje redovito dodavana mala doza akonitina. Otrov je ušao u
organizam gospođice Carstairs kroz kožu i, po svoj prilici, putem vlage i
vodene pare koju je nužno udisala. Akonitin je veoma otrovan alkaloid koji
se otapa u vodi i koji bi vašu sestru, da je dobila veću dozu, ubio odmah. A
ovako je, kao što ste sami vidjeli, uzrokovao sporo, ali nezaustavljivo
kopnjenje. To je doista dojmljiv i posve originalan način ubojstva, gospođo
Carstairs, i siguran sam da će ući u anale zločina. Osim toga, bilo je prilično
drsko od vas otići u posjet mome kolegi dok sam ja bio u zatvoru, premda ste
se dakako pravili kao da o tom ništa ne znate. To je vašega supruga zacijelo
uvjerilo u vašu potpunu odanost šogorici, a vi ste se zapravo oboma smijali
iza leđa.
– Ti, sotono! – Carstairs se užasnut naglo odmaknu od nje. – Kako si
samo mogla? Kako bi to itko mogao?
– Gospodin Holmes ima pravo, Edmunde – odvrati njegova supruga i ja
osjetih promjenu u njezinu glasu. Postao je tvrđi, sad se u njemu jače osjećao
irski naglasak. – Sve bih vas ja bila spremila u grob. Prvo tvoju majku. Zatim
Elizu. A pojma nemaš što sam za tebe pripremala! – Okrenula se Holmesu. –
I što sada, pametni gospodine Holmes? Imate li policajca pred vratima? Da
skoknem gore i spakiram nekoliko stvari?
– Policajac je doista pred vratima, gospođo Carstairs. Ali ja još nisam
završio.
Holmes se uspravi i ja mu u pogledu opazih hladnoću i osvetoljubivost
kakvu nikad prije nisam u njega vidio. Bijaše on sudac koji se sprema izreći
presudu, krvnik koji otvara propadalište pod vješalima. U sobi odjednom
zavlada studen. Za mjesec dana vila Pri sljemenu bit će pusta, nenastanjena –
ne znam jesam li možda odveć pustio mašti na volju ako kažem da se već čuo
šapat o sudbini koja ju čeka, da je sama kuća to već nekako znala.
– Ostalo je još da se objasni smrt dječaka Rossa.
Gospođa Carstairs prasnu u smijeh.
– O Rossu ne znam ništa – izjavi. – Do sada ste, gospodine Holmes,
pokazali da ste veoma pronicljivi. Ali sada ste sami sebe nadmašili.
– Više se ne obraćam vama, gospođo Carstairs – odvrati Holmes i
okrenu se prema njezinu suprugu. – Istraga za koju ste me angažirali,
gospodine Carstairs, dobila je one noći kad je Ross ubijen posve iznenađujući
obrat, a to nije riječ koju često rabim, jer mene nije lako iznenaditi. Svaki
zločin koji sam dosad istraživao imao je nešto što bi se moglo nazvati
logičnim razvojem priče – to je ona nevidljiva nit koju bi moj prijatelj doktor
Watson uvijek nepogrešivo prepoznao. Upravo ga je to učinilo tako sjajnim
kroničarom mojih pothvata. No bio sam svjestan da sam ovaj put zaveden s
puta. Započeo sam istraživati u jednom smjeru i taj me nenadano i posve
slučajno odveo na posve drugu stranu. Od trenutka kad sam stigao u Mirni
hotel gđe Oldmore, o Bostonu i Bandi beretki više nisam razmišljao. Umjesto
toga krenuo sam u novom smjeru, u onome koji će me naposljetku odvesti do
otkrića zločina odvratnijeg od svih s kojima sam se dosada susreo.
Na ovo se Carstairs naglo trgnu. Supruga ga je znatiželjno promatrala.
– Vratimo se na onu večer, jer tada ste, naravno, vi bili sa mnom. Tada o
Rossu nisam znao gotovo ništa osim da je pripadnik bande uličnih derana
koje sam od milja nazvao Parapolicijski odred iz Baker Streeta i koji su mi
povremeno činili sitne usluge. Bili su mi od pomoći i uredno sam ih za to
nagrađivao. Činilo mi se to bezazlenim poslovnim dogovorom, barem dotad.
Ross je ostao paziti na hotel dok je njegov drugar Wiggins otišao po mene.
Nas četvorica – vi, ja, doktor Watson i Wiggins – odvezli smo se u
Blackfriars. Ross nas je vidio. Odmah mi je upalo u oči da je dječak nasmrt
prestrašen. Upitao nas je tko smo, tko ste vi. Watson ga je pokušao umiriti i
pritom mu je rekao i vaše ime i vašu adresu. To će dječaka, strašno je reći,
poslije stajati života – nemojte kriviti sebe, Watsone, jer sam i ja u istoj mjeri
pogriješio. –
– Pretpostavio sam da je Rossa uplašilo ono što je vidio pred hotelom.
Bio je to posve logičan zaključak jer se, kao što će se malo poslije pokazati,
ondje dogodilo ubojstvo. Bio sam tada uvjeren da je vidio ubojicu, ali je iz
nekih svojih razloga odlučio to prešutjeti. No bio sam u krivu. Ono što je
dječaka uplašilo i zaprepastilo nije s tim imalo nikakve veze. Uplašio se i
zaprepastio ugledavši vas, gospodine Carstairs. Budući da vas je prepoznao,
Ross je odlučio doznati tko ste i gdje vas može pronaći. Samo Bog zna što ste
tom djetetu sve učinili, čak ni sada ne želim o tome misliti. Ali vas ste se
dvojica susreli u Kući svile.
Zavladao je još jedan grozan muk.
– Što je to Kuća svile? – upita Catherine Carstairs.
– Neću vam odgovoriti, gospođo Carstairs. Niti ću vam se više obraćati,
osim da vam kažem sljedeće: čitav vaš podmukli plan, ovaj vaš brak, mogao
je proći samo kod jedne vrste muškaraca: to su oni koji se žene samo zato da
napakoste svojoj obitelji i da steknu stanovit položaj u društvu, a ne zato što
bi im trebala ljubav ili privrženost. Kao što ste se sami onako obzirno izrazili,
znali ste s kim imate posla. Ja sam se pak već od prvoga dana kad smo se
upoznali pitao s kakvom zapravo spodobom imam posla, jer uvijek me
fascinira kad upoznam čovjeka koji tvrdi da kasni na jednu Wagnerovu operu
one večeri kad se nigdje u gradu ne daje nijedan Wagner. –
– Gospodine Carstairs, Ross vas je prepoznao. To je najgore što se
moglo dogoditi, jer s razlogom pretpostavljam da je deviza Kuće svile bila
anonimnost. Dolazili ste noću, obavili što ste imali obaviti i otišli. U svemu je
tomu žrtva bio Ross. Ali on je u isti mah bio prestar za svoje godine, a bijeda
i beznađe neizbježno su ga odveli u kriminal. Jednome od muškaraca koji su
se nad njim iživljavali već je bio ukrao džepni sat. Čim je došao sebi od šoka
koji je doživio pri susretu s vama, zacijelo je shvatio da bi se iz toga moglo
još ponešto izvući. Tako je barem rekao svome prijatelju Wigginsu. Je li vas
sutradan posjetio? Je li vam prijetio da će vas razotkriti ako mu dobro ne
platite? Ili ste vi već prije toga otrčali k Charlesu Fitzsimmonsu i njegovoj
bandi ubojica i zatražili da se pobrinu za tu situaciju?
– Nikada nisam od njih tražio da bilo što učine – promrmlja Carstairs
glasom koji kao da se mučio da mu izvuče riječi na usta.
– Otišli ste Fitzsimmonsu i rekli mu da vam prijete. Postupajući prema
njegovim uputama, poslali ste Rossa na sastanak na kojem je vjerovao da će
dobiti novac za svoju šutnju. On je otišao na taj sastanak tek koju minutu
prije no što ćemo Watson i ja stići u Vreću čavala, a tada je već bilo kasno.
Ross se nije sastao ni s vama ni s Fitzsimmonsom. Sastao se s onom
dvojicom ubojica, s Hendersonom i Bratbyem. I oni su se pobrinuli da vam
on više nikada ne dosađuje. – Tu Holmes zastade. – Ross je zbog svoje
drskosti bio mučen nasmrt, oko zapešća su mu zavezali bijelu vrpcu kao
upozorenje drugim nesretnim dječacima koji bi mogli doći na sličnu pomisao.
Možda vi to, gospodine Carstairs, niste izričito naredili, ali želim da znate: ja
vas smatram osobno odgovornim. Vi ste ga iskorištavali. Vi ste ga ubili. Vi
ste nešto najodvratnije i najpokvarenije što sam ikad vidio.
Ustao je.
– A sada ću napustiti ovu kuću, jer ovdje se ne želim zadržavati.
Naposljetku zaključujem da vaš brak u nekom smislu i nije bio tako
neskladan kao što bi se moglo pomisliti. Vas ste dvoje ko stvoreni jedno za
drugo. E pa, vani vas oboje već čekaju policijska kola i odvest će vas, doduše
u različitim smjerovima, jeste li spremni, Watsone? Izići ćemo sami.
 Edmund i Catherine Carstairs i dalje su nepomično sjedili na divanu.
Nijedno od njih nije progovorilo. Ali osjećao sam da nas netremice prate
pogledom dok smo izlazili.
 Pogovor
Teška srca privodim svoj zadatak kraju. Dok sam pisao ove retke, kao da sam
sve ponovo proživljavao; pa iako bih neke pojedinosti najradije zaboravio,
ipak je bilo lijepo naći se opet uz Holmesa, slijediti ga od Wimbledona do
Blackfriarsa, Hamworth Hilla i Hollowaya, uvijek jedan korak iza njega (u
svakom smislu), a ipak uživati veliku povlasticu što mogu izbliza pratiti kako
funkcionira taj jedinstveni um. Sada, kad se već približava i zadnja stranica,
ja ponovo postajem svjestan sobe u kojoj se nalazim, aspidistre na prozoru,
radijatora koji je kao i obično malko prevruć. Ruka me boli i sva su moja
sjećanja ukucana u ove stranice. Volio bih da je ostalo još nešto što bih
trebalo ispričati, jer kad ovo jednom završim, opet ću ostati sam.
Ne bih se trebao žaliti. Ovdje mi je udobno. Kćeri me povremeno
posjećuju a dovode i unuke. Jedan je čak dobio ime Sherlock. Njegova je
majka mislila da time odaje počast mome dugogodišnjem drugovanju s
Holmesom, ali se on tim imenom nikad ne služi. No dobro, oni će doći
krajem tjedna i ja ću im dati ovaj rukopis s uputama kako da ga spreme na
sigurno, i time će moj posao biti dovršen. Preostaje mi samo da ga još
jednom, posljednji put, pročitam i da, možda, poslušam savjet njegovateljice
koja me jutros došla obići.
– Skoro ste gotovi, doktore Watson? Sigurna sam da još ima repova koje
bi trebalo srediti. Sve lijepo izbrusite i uglancajte, a onda nam svima morate
dati da pročitamo. Razgovarala sam s ostalim curama i one jedva čekaju!
Valja tu još ponešto dodati.
Charles Fitzsimmons – odbijam upotrijebiti riječ „velečasni” – bio je
posve u pravu u svemu što nam je rekao one posljednje noći u Kući svile. On
zaista nikad nije dospio na sud. Ali nije bio ni oslobođen, što se toplo nadao.
Čini se da se u zatvoru u kojem se nalazio dogodio nesretan slučaj. Bio je pao
niz stepenice i našli su ga razbijene lubanje. Je li ga netko gurnuo? Veoma
vjerojatno, jer je znao neke neugodne tajne o mnogim utjecajnim ljudima, o
čemu nam se hvalisao i štoviše, ako sam ga dobro razumio, natuknuo da bi
mogao imati neke veze čak i u kraljevskoj obitelji. Zvuči nevjerojatno, znam,
no ipak se dobro sjećam Mycrofta Holmesa i njegova posve neuobičajenog
posjeta našem stanu. Iz onoga što nam je tom prigodom rekao i iz njegova
držanja bilo je bjelodano da je pod velikim pritiskom i... Ali ne, ta mogućnost
uopće ne dolazi u obzir. Fitzsimmons je lagao. Pokušavao je napuhati svoju
važnost prije nego što ga uhite i odvedu u zatvor. I točka.
Kažimo samo da je bilo nekih ljudi u vladi koji su znali što on radi, ali
ga se nisu usudili javno raskrinkati, u strahu od sablazni koja bi bila, naravno,
potkrijepljena fotografskim dokazima – a točno je da su u nekoliko narednih
tjedana pale mnoge ostavke na najvišoj razini koje su i zaprepastile i uzbunile
cijelu zemlju. Ja se ipak duboko nadam da Fitzsimmons nije bio umoren. Bio
je monstrum, izvan svake sumnje, ali nijedna zemlja ne može sebi dopustiti
da suspendira vladavinu prava samo zarad praktičnosti. To mi se čini još
jasnijim sada kad smo u ratu. Možda je njegova smrt bila samo nesretan
slučaj, akoprem dobrodošao za sve ostale zainteresirane.
Gđa Fitzsimmons je nestala. Lestrade mi je rekao da je nakon suprugove
smrti poludjela te da su ju odveli u neku ludnicu daleko na sjeveru. Taj se
ishod također pokazao sretnim, jer ondje je mogla govoriti što hoće, a da joj
to nitko ne povjeruje. Koliko mi je poznato, još je i danas ondje.
Edmund Carstairs nije dospio na sud. Napustio je zemlju zajedno sa
svojom sestrom koja je, premda se oporavila, doživotno ostala invalid. Tvrtka
Carstairs i Finch prestala je poslovati. Catherine Carstairs izvedena je na sud
pod svojim pravim imenom, proglašena je krivom i osuđena na doživotnu
robiju. Imala je sreće što je izbjegla vješanje. Lord Ravenshaw se povukao u
svoju radnu sobu, uzeo revolver i prosuo si mozak. Možda se dogodilo još
poneko samoubojstvo, ali i lord Horace Blackwater i dr. Thomas Ackland
izmakli su ruci pravde. U tim stvarima čovjek valjda mora biti pragmatičan,
ali mene to ipak ljuti, osobito nakon onoga što su pokušali učiniti Sherlocku
Holmesu.
Ah, da, tu je još i onaj nepoznati gospodin koji me one noći počastio
onako neobičnom večerom. Nisam to Holmesu nikad rekao; dapače, nisam ga
ni spomenuo sve do ovoga trenutka. Nekomu se to može učiniti čudnim, ali
bio sam mu dao svoju riječ, pa iako je on po vlastitu priznanju bio zločinac,
ja sam kao častan čovjek osjećao da mi nema druge nego da ju održim.
Duboko sam uvjeren, naravno, da moj domaćin nije bio nitko drugi doli
profesor James Moriarty43, koji će domalo odigrati onako sudbonosnu ulogu
u našem životu, pa mi je bilo doslovce đavolski teško pretvarati se da ga
nikad nisam susreo. Holmes je o njemu opširno govorio neposredno prije no
što ćemo krenuti na slapove Reichenbacha, a ja sam čak i tada već bio
prilično siguran da je riječ o istoj osobi. Često sam razmišljao o toj neobičnoj
strani Moriartyeva značaja. Holmes je užasnut govorio o njegovoj zloći i o
brojnim zločinima u koje je bio umiješan. Ali istodobno se divio njegovoj
inteligenciji i, štoviše, njegovu osjećaju za poštenu igru. I dan-danas sam
uvjeren da je Moriarty iskreno želio pomoći Holmesu i postići da se Kuća
svile zatvori. I sâm zločinac, on je za nju znao, ali držao je da bi bilo
neprilično, čak neprirodno, kad bi osobno nešto poduzeo. Ali ona je vrijeđala
njegovu osjetljivost, pa je zato Holmesu poslao onu bijelu vrpcu i meni dao
ključ od njegove ćelije, sveudilj se nadajući da će njegov neprijatelj obaviti
posao umjesto njega. A to se, naravno, i dogodilo, premda Moriarty, barem
koliko je meni poznato, nikad nije poslao pismo zahvale.
Holmesa nisam viđao za božićnih blagdana jer sam ih proveo kod kuće
sa suprugom Mary, čije me zdravstveno stanje tada već počelo ozbiljno
zabrinjavati. Međutim, u siječnju je ona otišla iz Londona na nekoliko dana k
prijateljima, a ja sam se, na njen prijedlog, vratio u svoj stari stan da vidim
kako se Holmes snalazi nakon naše pustolovine. I baš u to vrijeme dogodila
se posljednja epizoda koju sada moram zabilježiti.
Holmes je bio oslobođen svih optužbi i izbrisan je svaki trag optužbi
koje su ga teretile. On, međutim, nije bio u najboljem psihičkom stanju. Bio
je nemiran, lako bi planuo i, gledajući ga kako često potajice pogledava
prema kaminu (nije mi bila potrebna njegova moć dedukcije), mogao sam
zaključiti da ga neodoljivo vuče tekući kokain, ona njegova nadasve loša
navika. Pomoglo bi da je radio na nekom slučaju, ali nije; i, kao što sam često
primjećivao, upravo kad je bio besposlen, kad njegova energija nije bila
usmjerena prema nekoj nerješivoj tajni, postajao bi rastresen i zapadao u
duga razdoblja depresije. Ali shvatio sam da je ovaj put posrijedi nešto više
od toga. Nije spominjao ni Kuću svile ni bilo kakvu pojedinost s njom u vezi,
ali čitajući jednoga jutra novine, pokazao mi je člančić o Odgojnom zavodu
za dječake Chorley Grange koji da je upravo zatvoren.
– To nije dovoljno – promrmljao je. Objema rukama zgužvao je novine i
bacio, a onda dodao: – Jadni Ross!
Na temelju ovoga, a i nekih drugih promjena u njegovu ponašanju –
spomenuo je, primjerice, da možda nikad više neće zatražiti usluge
Parapolicijskog odreda iz Baker Streeta – zaključio sam da on i dalje, barem
djelomice, krivi sebe za dječakovu smrt te da su prizori što smo ih one noći
vidjeli na Hamworth Hillu ostavili na njegovoj savjesti neizbrisiv trag. Nitko
nije tako dobro kao Holmes poznavao zlo, ali neka je zla bolje nikad ne
upoznati, a on čak nije mogao uživati u zasluženom uspjehu a da ga to ne
podsjeti na mračna mjesta kamo ga je to zlo odvelo. Mogao sam to posve
razumjeti. I sâm sam imao ružne snove. Ali ja sam morao misliti na Mary i
brinuti se o svojim pacijentima. Holmes se našao zarobljen u vlastitome
svijetu, prinuđen da razmišlja o stvarima koje bi bio najradije zaboravio.
Jedne večeri, nakon što smo zajedno povečerali, on odjednom objavi da
izlazi. Snijeg se nije vratio, ali siječanj je bio jednako leden kao i prosinac, pa
iako nisam imao nimalo volje za ovako kasnu ekspediciju, ipak ga upitah bi li
želio da pođem s njim.
– Ne, ne, Watsone. Ljubazno od vas. Ali mislim da će biti bolje odem li
sam.
– Ali kamo ćete u ovaj kasni sat, Holmese? Vratimo se radije vatrici,
popijmo zajedno čašicu viskija. O kakvu god se poslu radilo, sasvim sigurno
može pričekati do sutra.
– Watsone, vi ste divan prijatelj i ja sam svjestan da ispadam
nedruželjubiv. Osjećam potrebu da neko vrijeme budem sâm. Ali sutra ćemo
zajedno doručkovati i obećavam da ću biti bolje raspoložen.
Tako je i bilo. Proveli smo ugodan dan u razgledavanju Britanskog
muzeja i ručali u Simpsonu; tek kad smo se vratili kući, vidio sam u
novinama izvještaj o velikom požaru na Hamworth Hillu. Zgrada u kojoj se
nekoć nalazio neki dobrotvorni zavod izgorjela je do temelja, a čini se da je
plamen sukljao tako visoko u noćno nebo te se mogao vidjeti čak do
Wembleya. Nisam to ni spomenuo Holmesu i ništa ga nisam pitao. Kao što
jutros nisam riječ rekao o njegovu ogrtaču, koji je visio na uobičajenu mjestu
i snažno vonjao po paljevini. Holmes je te večeri nakon dugo vremena opet
zasvirao na svojem Stradivariu. S užitkom sam slušao kako se iz violine
izvija prekrasna melodija dok smo nas dvojica sjedili svaki na svojoj strani
kamina.
Čujem ju i sada. Dok odlažem pero i spremam se u postelju, gudalo
prelazi preko žica i glazba se diže u noćno nebo. Daleka je i jedva čujna – ali
tu je! Pizzicato. Zatim tremolo. Stil je nepogrešiv. To svira Sherlock Holmes.
Nitko drugi ne može to biti. A ja se svim srcem nadam da svira za mene...
 Giga Gračan

O Doyleu, o Horowitzu...

Sidney Paget, Sherlock Holmes i dr. Watson, 1893.

 1. O liku

Pisala se godina 1987. – stota obljetnica rođenja Sherlocka Holmesa.

Hotimice ispuštam atribut literarnog, jer Holmes će, višekratno je utvrđeno,
postati ikonom civilizacije Zapada, uz Santa Clausa44 i Mickeya Mousea.
Zapalo me tada sročiti pogovor uz svoj prijevod45 praktički svih (osim dviju)
priča iz prve dvije zbirke u kojima je Doyle okupio Holmesove dogodovštine
koje su prethodno izlazile u časopisu The Strand. Bijaše to predinternetsko
doba, pa akoprem smo neki već kljucali po kompjutoru, valjalo je itekako
listati. Uza sve, ali, klikanje kojem se nemilice odajemo zadnjih x godina, nije
mi pošlo za rukom pronaći točniji, i bolje napisan, komentar Holmesa nego
što je onaj koji je u New York Times Book Reviewu (4. siječnja 1987) objavio
Anthony Burgess46, te ga stoga i ovdje navodim. Daleko od obljetničarske
apologetike, on Holmesa baš ne štedi, no još manje štedi književni elitizam
koji rezultira čudnim paradoksom: „Ozbiljnim piscima nije dopušteno voljeti
Conana Doylea, ali ga smiju okradati.” Recentni primjer takve
„kanibalizacije pisca koji je izvan literarnog kanona” nalazi Burgess u Ecovu
Imenu ruže (gdje franjevac i bivši inkvizitor Vilim Baskerville figurira kao
voditelj istrage), a spominje i onaj nešto stariji – kada T. S. Eliot u Umorstvu
u katedrali (1935) u dijalogu Thomasa Becketa i Napasnika citira fragmente
iz „rituala obitelji Musgrave”, ali se izvornik imenuje tek u kritičkim
izdanjima te drame. Burgess je zajedljiv i na račun odsjeka za anglistiku, koji
su u slučaju Doylea u sasvim nezgodnu položaju, „razapeti između zahtjeva
visoke književnosti i pukog dobrog štiva (pukog, za ime božje)”. Što se pak
tiče samog Sherlocka, Burgess se pita možemo li voljeti čovjeka koji
izjavljuje (Watsonu u Znaku četvorice): „Detekcija je, ili bi trebala biti,
egzaktna znanost i s njome bi trebalo postupati isto tako hladno i neemotivno.
Vi ju pokušavate obojiti romantikom, a učinak je otprilike onakav kao kad
biste u peti Euklidov poučak umetnuli zaplet ili bijeg dvoje zaljubljenih.”
Pitanju možemo li takva čovjeka voljeti trebalo bi, po njemu, prethoditi
pitanje može li takav čovjek postojati. Odgovor je „ne može”, a odnosi se i na
„Hamleta, Falstaffa i Leara. Ti likovi predstavljaju groteskno uvećane
aspekte idealna čovjeka – ne idealnog u smislu poželjnog, nego prije
zamislivog, ako već ne ostvarljivog, čovjeka podobnoga idealizaciji. Za takva
je čudovišta pravo mjesto književnost; njih držimo po strani od zbiljskog
života. Kad bismo – kao u Graditelju iz Norwooda – ušli u Holmesovu sobu,
predstavili mu se i čuli tekst: ‘Rekli ste svoje ime kao da bi mi ono trebalo
biti poznato, ali osim očitih činjenica da ste neženja, odvjetnik, slobodni zidar
i astmatičar, ništa drugo o vama ne znam’, došlo bi nam, pošto se priberemo
od zaprepaštenja, da ga tresnemo po glavi onom njegovom violinom.” A
parafrazirajući glasovito Holmesovo: „Koliko sam vam već puta rekao da
pošto eliminirate ono nemoguće, to što ostaje, koliko god bilo nevjerojatno,
mora biti istina?” – Burgess zaključuje: „Sherlock Holmes više je
nevjerojatan negoli nemoguć, pa stoga može polagati pravo na postojanje.
Kad odem u London, ponekad odsjednem u hotelu Sherlock Holmes, dakako
u Baker Streetu, i doručkujem u njegovu Ristorante Moriarty. Najbliža
postaja podzemne željeznice je ona u Baker Streetu, pa idući u hotel gledam
na zidovima uz pokretne stube friz silueta Sherlocka Holmesa. Prije nekoliko
mjeseci vidio sam, potpuno trijezan, u Dr. Watson Baru jednog hotelskog
gosta s lulom zavojita drška i dvostrukom šiltericom. Nijedan drugi lik iz
naše književnosti nije u tolikoj mjeri prožeo cijelu jednu lokaciju i uvjerio
svijet izvan književnosti u svoje povijesno postojanje.”

•••

U desetljećima što će izminuti nakon te okrugle obljetnice, saga o Holmesu

planetarno je i dalje živa živcata, i to ne samo u ekscentričnim oblicima
privatnog i javnog ponašanja; u potonja se zacijelo mogu ubrojiti nebrojena
društva nazvana njegovim imenom47. Ali ni nakladnici ne posustaju. Kao da
žele parirati monumentalnom anotiranom izdanju Holmesova kanona – 56
priča i četiri romana – Annotated Sherlock Holmes (1967) Amerikanca
Williama S. Baring-Goulda, pojavio se 1993. The Oxford Sherlock Holmes,
ur. Owen Dudley Edwards, a 2004. i 2005. The New Annotated Sherlock
Holmes (kompletan kanon) kojemu je autor Leslie S. Klinger, također
Amerikanac. Zapanjuje akademska prilježnost i takoreći ozbiljni znanstveni
aparat kojim ti autori nastoje rasvijetliti i povezati ama baš sve pojedinosti iz
holmesiane, uvjereni da njihov predložak nije fikcionalna proza, djelo
piščeve mašte, nego da su likovi i zbivanja stvarni da stvarniji ne mogu biti.48
Primjerice, Klinger posvećuje tri stranice tabela zoolozima koji pokušavaju
utvrditi vrstu one zmije iz priče Pjegava vrpca. Ili: studija jednog učenog
proučavatelja redova vožnje u viktorijansko doba navodi na nemili zaključak
da u cijelome kanonu postoji jedna jedina točna veza vlakova. Ali nema te
količine eruditskih komentara koja je kadra promijeniti činjenicu da Holmes
ostaje nepronična enigma, piše recenzent Hickling, a ona je u istoj mjeri plod
podataka što ih je Doyle zadržao za sebe kao i onih oskudnih naznaka o
njegovu karakteru što ih je stavio na papir. Možda je Holmes podnošljiv
samo zato što nije nepogrešiv. Vjerojatno bi se Doyle, za života itekako
svjestan goleme popularnosti svoga junaka, ovako razmahanoj šerlokologiji
ipak malkice začudio – doduše, prvi prinos toj logiji datira još iz 1912, kada
se otac Ronald Knox49 upustio u razuđivanje pripovijedaka primjenom
Holmesovih metoda i u svim njihovim aspektima tražio skrivene podatke.
Tovrsnoj intelektualnoj gimnastici (bezazlenoj opsesiji? – ako ovo nije
oksimoron) kraj se ne nazire ni u 21. stoljeću...
Adresa „Baker Street 221b” ne postoji niti je ikad postojala
(rekonstruirana Holmesova dnevna soba bila je, inače, jedna od glavnih
atrakcija na Festivalu Britanije, velikoj izložbi kulturnih i gospodarskih
dostignuća te zemlje upriličenoj god. 1951); ali, banka (prije toga
građevinsko društvo) Abbey National plc, sa sjedištem u Abbey Houseu,
Baker Street 219 – 229, čak je odvojila jednu prostoriju i plaćala tajnicu koja
je obavljala prepisku s obožavateljima Holmesa i Watsona, mahom
Britancima koji – ako je vjerovati pakosnim jezicima – ne vjeruju da je
Holmes umro, jer dosad još nije objavljena osmrtnica u The Timesu. Štoviše,
15 godina prepirali su se s Muzejem Sherlocka Holmesa, od 1990.
smještenim također u Baker Streetu na lokaciji između brojeva 237 i 241, tko
od njih ima pravo primati rečenu poštu. Polemika je prestala kad se 2005.
Abbey House zatvorila. Ova anegdota svakako nadilazi kategoriju
intelektualne gimnastike. No tako je valjda s ikonama50...
 2. O tvorcu

Arthur Conan Doyle rodio se 1859. u Edinburghu, u osiromašenoj obitelji

koja je s majčine strane pripadala starom irskom plemstvu. Diplomirao je i
poslije doktorirao medicinu; kao brodski liječnik najprije je na kitolovcu
oplovio Arktik, a potom se na putničkom brodu uputio u Zapadnu Afriku.
Prvu novelu, The Mystery of Sassassa Valley (Tajna doline Sassassa) objavio
je još za studentskih dana, 6. 9. 1879, u časopisu Chamber’s Edinburgh
Journal. U njoj se jasno razaznaje utjecaj mladenačke lektire Harteovih i
Poeovih51 novela. Po povratku iz Afrike otvorio je ordinaciju kraj
Portsmoutha i 1885. se oženio. Dvije godine poslije izlazi Skica u grimizu (A
Study in Scarlet), roman u kojem su rođeni Holmes i Watson. Rukopis je
punih dvanaest mjeseci skupljao prašinu u ladici glavnog urednika
nakladničke tvrtke Ward, Lock & Company, da bi svjetlo dana ugledao u
studenome 1887. u ilustriranom periodiku Beeton’s Christmas Annual.
Kritika nije baš pala na oko, a nakladnički škrci nisu htjeli otkupiti rukopis,
nego se mladi liječnik zadovoljio s ciglih 25 funta za pravo objavljivanja.
(Doyleov sin Adrian napisat će da je ista dična firma, pošto je Doyle došao na
glas, koju godinu poslije isplatila piscu pune 3000 za objavljivanje Skice.)
Vanjštinom te brzinom zapažanja i zaključivanja Holmes podsjeća na dr.
Josepha Bella, Doyleova profesora u Edinburghu čija je dijagnostička
intuicija znala zapanjiti i studente i pacijente, i koji je studentima rado
govorio: „Gospodo, ne zaboravite provjeriti svoje zaključke.” Prezime
Watson – u Engleskoj nimalo rijetko – nosio je neki Doyleov prijatelj iz
Portsmoutha.
Mnogo toplije nego prvi roman o Holmesu kritika će dočekati prvi u
nizu njegovih povijesnih romana, Micah Clarke (1889). Doyleovu
književnom prodoru presudno su pridonijeli časopisi: zahvaljujući narudžbi
philadelphijskog Lippincott’s Magazinea, drugi roman s Holmesom, Znak
četvorice (A Sign of Four) izišao je 1890. u SAD-u. Iste je godine Doyle
zatvorio ordinaciju i otišao u Beč, hoteći se pobliže upoznati s novim
metodama očne kirurgije. Sljedeće godine nastanjuje se u Londonu i u
„liječničkoj četvrti”, na glasu po Harley Streetu, otvara oftalmološku
ordinaciju. No čini se da ljudi s očnim tegobama nisu baš hrlili u Devonshire
Place 2, tako da je 35 funta dobivenih od novopokrenutog mjesečnika The
Strand – za priču Sablazan u Češkoj (A Scandal in Bohemia), objavljenu u
njegovu srpanjskom broju 1891. – zapečatilo Doyleovu liječničku karijeru.
Isprva je bio nakanio napisati šest pripovijedaka, ali se dao nagovoriti da
napiše još šest52. Svih prvih 12 priča u knjižnom je obliku objavljeno 1892. i
naslovljeno Pustolovine Sherlocka Holmesa (The Adventures of Sherlock
Holmes).
Budući da mu je to nalagala narav ilustriranog časopisa, The Strand je
unutar svake priče objavljivao po nekoliko ilustracija za koje je angažirao
crtača i ilustratora Sidneya Pageta (1860 – 1908). Upravo je on Holmesov lik
okrunio dvostrukom šiltericom s naušnjacima, pokrivalom za glavu dotad
uvriježenom u ruralnim predjelima i lovnim prigodama. Šerlokolozi tvrde da
ju pisac nigdje izrijekom ne opisuje, pa su kivni na Pageta zbog učitavanja u
omiljeni im lik. Doyle se, navodno, isprva jedio jer je Paget Holmesa
vizualizirao naočitijim no što ga je on zamislio, no poslije je dapače
zahtijevao njega kao ilustratora. Upravo Pagetove ilustracije desetljećima će
biti polazištem za odabir i stilizaciju kazališnih i filmskih Holmesa.
Zapravo, Doyle nije osobito držao do Holmesa: uvjeren da njegovi
povijesni romani s temama iz engleske i francuske prošlosti zaslužuju
kudikamo više pozornosti negoli detektivske priče, za daljnih 12 priča o
Holmesu zatražio je u veljači 1892. godine 1000 funta nadajući se da nijedan
nakladnik zdrave pameti neće na to pristati. No pristali su, ne trepnuvši
okom. One su 1894. također objavljene u knjizi naslovljenoj Sjećanja na
Sherlocka Holmesa (The Memoirs of Sherlock Holmes).
Prigodom boravka u Švicarskoj, gdje mu se u Davosu žena liječila od
tuberkuloze, Doylea su slapovi Reichenbacha kraj Meiringena inspirirali da
se u njima zauvijek riješi Holmesa u pripovijesti Posljednja zagonetka (The
Final Problem, 1893), uvrštenoj u spomenutu zbirku Sjećanja... No kao što je
Shakespeare uskrsnuo Falstaffa, Doyle će nepunih deset godina poslije vratiti
Holmesa u život. Najprije je od kolovoza 1901. do travnja 1902. u The
Strandu u nastavcima objavio roman Pas loze Baskervilleovih (The Hound of
the Baskervilles)53, kojemu je radnja locirana u godinu 1884. pak ga je
čitateljstvo zacijelo primilo kao svojevrsno postuhmno objavljeno štivo o
svome miljeniku, u čije će „uskrsnuće” povjerovati tek 1903, kada u
pripovjetki Nenastanjena kuća (The Empty House) pročitaju zapanjujuće
Watsonovo izvješće o tome kako je Holmes izmakao smrti u slapu i tri se
godine što prerušen skitao od Tibeta do Sudana i Firence, što u laboratoriju
proučavao derivate katrana kamenog ugljena. Kuća... je prva od 13 priča što
će izlaziti između 1903. i 1905. i biti okupljene u zbirku Povratak Sh.
Holmesa (The Return of Sherlock Holmes).
Motiv za Holmesovo uskrsnuće teško da bijaše isključivo to što su, kaže
predaja, neki egzaltirani suvremenici nosili za njim žalobne vrpce oko
rukava: prekooceanska ponuda od trideset tisuća dolara za novih šest priča,
udružena sa slično zamamnim zovom domaćeg The Stranda, mora da je
makar malkice pripomogla.
Pa kad ga je već uskrsnuo, Doyle se Holmesa držao, više ili manje
sporadično, gotovo do kraja života: nakon zbirke Posljednji njegov naklon
(His Last Bow, 1917), sa sedam priča koje su izlazile u razdoblju 1908 –
1913. i 1917, posljednjih 12 izlazit će od 1921. do 1927. – tri godine prije
piščeve smrti – i biti okupljene u zbirku Slučajevi Sh. Holmesa (The Case–
Book of Sherlock Holmes).
Osim tih 56 priča i ovdje još nespomenutoga četvrtog romana Dolina
straha (The Valley of Fear, 1914 – 1915), napisao je Doyle, gdješto u
koautorstvu, nekoliko tekstova raznih žanrova u kojima se pojavljuje Holmes,
a rado se spominju i izgubljeni rukopisi. Unatoč maru šerlokologa i
šerlokoljubaca, kanon o Holmesu zasad se ne širi onkraj rečenih 56 priča i 4
romana.

•••

Doyleov je opus golem, a i život mu je bio više nego dinamičan: kao liječnik
dobrovoljac sudjelovao je u Burskom ratu, održao oko pet stotina javnih
predavanja, dva puta zamalo bio izabran u Parlament, bavio se raznim
sportovima (među prvima propagirao skijanje, sudjelovao na automobilskim
utrkama). Njegova jednočinka Priča o Waterloou (Story of Waterloo, 1900)
bila je veliki kazališni uspjeh, u kojem je trijumfirao Henry Irving. Pozornica
ga je očito privlačila: tako je s J. M. Barrieem (u nas poznatim ponajviše po
Peteru Panu) surađivao na jednoj opereti. God. 1902. dobio je naslov sir.
Bilo bi pogrešno vidjeti u Doyleu pukog srebroljupca (što bi možda mogli
sugerirati ovdje navedeni podaci novčane naravi): za golemu nakladu Zločina
u Kongu (The Crime of the Congo, 1909), humanistički intonirana pamfleta u
kojemu dokumentirano optužuje zlostavljanja i kolonijalističku eksploataciju,
odbio je primiti honorar.
U javnom se djelovanju zdušno zalagao za pravdu i pravičnost: glasovita
je njegova akcija za osobno mu posve nepoznata Oscara Slatera, za koga je
bio uvjeren da je pogrešno osuđen (The Case of Oscar Slater – Slučaj Oscara
Slatera, 1912); kad je Prizivni sud 1928. Slatera oslobodio, sâm je podmirio
većinu troškova parnice. Prvi svjetski rat proveo je kao novinar na fronti;
razgovarajući sa stotinama vojnika i časnika, prikupio je toliko materijala te
je napisao svojevrsnu povijest Prvog svjetskog rata, The British Campaign in
France and Flanders (Britanska vojna u Francuskoj i Flandriji, 1916 –
1920). Doyleovi znanstvenofantastični romani utrli su put njegovu prijatelju i
sljedbeniku H. G. Wellsu, a o njihovoj popularnosti dovoljno kazuje podatak
da se sa Sveučilišta u Pennsylvaniji bila otisnula ekspedicija tragom
profesora Challengera, junaka Iščezlog svijeta (The Lost World, 1912) u
gornji sliv Amazone. Spiritizam, koji ga je i prije zanimao, Doylea je
posljednjih desetak godina života toliko zaokupljao te je napisao i Povijest
spiritizma (History of Spiritualism, 1926). Umro je god. 1930.
 3. O zakonitom baštiniku tvorca

Da podatak ne završi u fusnoti (onoj br. 50), evo ga većim pismom.

Roman Kuća svile napisao je Anthony Horowitz uz dopuštenje/po
narudžbi Zaklade Arthura Conana Doylea. Prekinuta je, dakle, tradicija
samovlasnog pastiširanja – parodiranja ili čistog imitiranja – koja je otpočela
već u drugoj polovini 1890-ih. Nakon Doyleove smrti nasljednici su nastojali
spriječiti neovlašteno posezanje u kanon; u tu kategoriju kanda ne spada
knjiga Pothvati Sh. Holmesa (The Exploits of Sherlock Holmes), koju si je
dopustio napisati, i potpisati, Doyleov sin Adrian u koautorstvu s
renomiranim piscem krimića Johnom Dicksonom Carrom. Ali pošto su se
1980. sva autorska prava ugasila, literarno su učestali lažni Holmesi,
Watsoni, pa i Sherlockova femme fatale Irene Adler54. U tom je smislu
karakterističan npr. roman Michaela Hardwicka SHERLOCK HOLMES My
Life and Crimes (Moj život i zločini, Harvill Press 1984), koncipiran kao
spretna rekapitulacija „Holmesa po Doyleu” s Holmesom kao pripovjedačem
i prikazom događaja koji su se „zapravo” zbivali tijekom onih godina kada se
vjerovalo da je Holmes zaglavio u slapovima Reichenbacha. Bibliografima je
naslovnica knjige zacijelo zadala glavobolje jer, očito hotimice, zavodi u
bludnju glede autorstva i vrste teksta. Izgleda, naime ovako:

SHERLOCK HOLMES
MY LIFE AND CRIMES
MICHAEL HARDWICK

A pritom na omotnici i hrptu Hardwickovo ime nije navedeno... što očito ima
biti mamac za kupca. (Hardwick je nejedanput posezao u kanon, ali to ovdje
nije tema, baš kao ni druge posuđenice, naslonjenice i sl.).
 •••

Ali zašto upravo Horowitz? Valjda zato što u domovini, a i u SAD-u, već
godinama ima status televizijskog i filmskog krimi autora par excellence. U
nas ga je, nadajmo se, gledateljstvo registriralo kao scenarista prvih nekoliko
epizoda Ubojstava u Midsomeru55 (Midsomer Murders, 1997. i dalje),
povremenog adaptatora A. Christie za dugovječnu seriju Poirot te posve
iznimne serije Foyleov rat (Foyle’s War, 2002. i dalje – najavljen je Foyleov
povratak u godini 2013). A napisao je on i brojne scenarije za serije i filmove
koje se samo možemo nadati da ćemo – one ponajbolje – vidjeti kad-tad.
Napisao je i svu silu knjiga za djecu, od kojih su mnoge našle put na
TV-ekrane. U 1980-ima bila su to Braća Diamond (The Diamond Brothers),
humoristički dječji krimići, kojima će se u novom tisućljeću pridružiti Alex
Rider, serija špijunskih romana i stripova s istoimenim 15-godišnjim
junakom. Zašao je i u omiljeni žanr fantasy te, između ostalih, napisao The
Power of Five (uvjetni prijevod: Moć njih pet), pri čemu je peti roman,
Oblivion (Zaborav), ugledao svjetlo dana u listopadu 2012.
Za tzv. odrasle Horowitz piše mnogo manje; dosad njegova bibliografija
bilježi usve pet romana, što je količinski neusporedivo sa žanr-romanima i
pripovijetkama plus stripovima, bilo samostojnima bilo okupljenima u zbirke
namijenjene mlađem čitateljstvu. Ma ima on svoju web-stranicu,
www.anthonyhorowitz.com, pa tko voli, nek izvoli.
Naš je pisac rođen 1955. u Stanmoreu, Middlesex, u dobrostojećoj
židovskoj obitelji. S osam je godina bio poslan u internat, gdje je – prema
vlastitom iskazu – imao gorak život, protkan učiteljevim batinama. U
intervjuima naglašava utjecaj majke, koja ga je zarana privela (hm!)
romanima o Frankensteinu i Draculi. Očev je pak novac u nekoj švicarskoj
banci tajnovito potonuo, pa mu obitelj – a umro je 1977. – nikad nije uspjela
ući u trag. Horowitz je iste te godine diplomirao englesku književnost,
stupanj BA, na Sveučilištu York. Poslije će tvrditi da je od svoje osme godine
znao da će postati pisac.

•••

Holmesa što se tiče, napisao je jedan recenzent56, Horowitz je pomazani

nasljednik. A komu se mnogo daje, mnogo će se od njega i očekivati.
Očekivanja je očito ispunio. Svi su podaci tu. Likovi su taman toliko
klišejizirani koliko to dobar stil dopušta. Tu su i svi veliki rekviziti: pljačka
vlaka, bijeg iz tamnice, potjera dviju kočija u punoj brzini. Utakmica koju
igra Holmes, davno je pripomenula Dorothy Sayers savršeno shvaćajući
njezina pravila, mora se igrati jednako svečano kao što se igra kriket: ćuh
burleske ili neumjerenosti nepopravljivo pokvari ugođaj. Horowitz se drži
pravila, zaključuje recenzent. Ovo nije Sherlock drž-ne daj.
Već spomenuti Leslie S. Klinger, veliki autoritet na području
šerlokologije, također je recenzirao Kuću svile.57 Za njega je Horowitzev
uradak, „sve u svemu, posve zadovoljavajući – što je u mojem rječniku
visoka ocjena za pastiš – i pružit će užitak onima koji žude za daljnjim
pustolovinama Sherlocka Holmesa.” Očito pedant do neba i natrag, Klinger
zamjera Horowitzu ukupno dva materijalna zaloma u odnosu na kanon. Bilo
bi živo čudo da ih nije otkrio...
Rad na scenarističkim prilagodbama tuđih priča, primjerice onih A.
Christie o Poirotu, Horowitza je naučio da niti uljepšava, niti poboljšava neku
klasičnu priču ili klasični lik. U jednom je intervjuu58 kazao: „Prvi mi je
zadatak učiniti sebe nevidljivim... Zato, primjerice, u Kući svile nema novih
informacija: to je zaista svijet tih romana i tih priča. [...] Mislim da se pastiš
piše sa smiješkom; hommage je nešto malko ozbiljnije, nešto gdje je
uključeno malko više poštovanja. Da budem iskren, ne mislim da sam
napisao ijedno od toga. Mislim da mi je namjera bila rekreirati, ako to ne
zvuči odveć preuzetno... Naprosto sam želio napisati dobar roman, u svijetu
Doylea te u stilu Doylea i njegovih likova. Naprosto sam zaista želio biti
Doyle.”

•••

Nema nikakve sumnje da je Horowitz temeljito proučio kompletan Holmesov

kanon. Njegove aluzije i reminiscencije su precizne; dapače, svaki je lokalitet
stvaran, baš kao i ustanove koje spominje: i Royal Infirmary School of
Medicine u Edinburghu, i Royal Hospital for Sick Children u Edinburghu, i
zatvor Holloway posvema su stvarni.
Možda ovdje valja uputiti na izvor Holmesove glasovite krilatice „The
game is afoot”; to su dvije Shakespeareove „kraljevske kronike”: Kralj
Henrik Četvrti, 1. dio, III, 1 i Kralj Henrik Peti, III, 1. No u govoru Doyleova
junaka samo je učena čeljad razabirala šekspirski citat; većinsko čitateljstvo
The Stranda frazu je vjerojatno percipiralo upravo onako kao što hrvatsku
inačicu sugerira Bujasov Englesko-hrvatski rječnik i kao što ju ovaj prijevod
prenosi: „Lov počinje.” Marasov prijevod tih Shakespeareovih drama na oba
mjesta kazuje da je „divljač dignuta”; s obzirom na kontekst – bitka itd. –
možda i jest, ali o tome nam eventualno valja spekulirati onkraj ove prigode.
 4. Prevodilački zaglavak

Nakon obilja komplimenata u prestižnim novinama, periodicima i na raznim

blogovima za vrrrlo uspješno uvlačenje u Doyleovu kožu, istovrsna tvrdnja
hrvatske prevoditeljice Horowitza ispada kao čisti pleonazam. Ali jest se
uvukao, i čak izvornog posjednika kože mjestimice nadišao čeprkajući po
viktorijanskim izvorima za leksikom i idiomima u todobnom ophodnom
jeziku. No dobro, i mi internet za bitku imamo. Ono što pak počesto nemamo
jest leksik realijâ. Već sam i nakon prvih prevedenih 500-tinjak Doyleovih
kartica zakukala što npr. one 3-4 vrste kola u funkciji najamnog londonskog
prevozila beziznimno moram prevesti kao fijaker, a bivale su to dvokolice
tipa polukrovnice s jednim konjem, dvopreg (na četiri kotača s dva konja),
luksuzna kočija... Svaka vrata u nas naprosto su vrata (samo tutlek prevede
gate s dveri – ako se baš ne radi o kakvoj palači ili nebesima), o stubištu se
nismo zapravo dogovorili može li i u interijeru voditi na gornju etažu, kakav
li je vragati sat repeater... Nasreću, Horowitz ne opisuje osobito podrobno
odjeću svojih protagonista, jer tu je standardni hrvatski jezik mršav da
mršaviji ne može biti – ponešto su izmislili Tabak i Krešić, ali za ostalo valja
nam u regionalizme, pa tko razumio, razumio. Jednako nam je frkovito kad
protagonisti kuhaju ili jedu: rajngla, šerpa, teća, padela; šefla, kaciola,
zaimača59...
Zahvalna sam stoga dvojici inženjera, arhitekture Aleksandru Laslu i
strojarstva Nikoli Šermanu, što su me u tovrsnim realijama uputili na putove
po kojima se nerijetko gubim ko magare u magli.
Zahvalna sam i piscu te kadšto kolegi trudbeniku na prijevodnim
njivištima Borivoju Radakoviću, koji je – složivši se s mojim odabirom
asfaltne kajkavice za prijevod cockneya, govora londonskih uličnjaka i
vlasnice Mirnog hotela gospođe Oldmore – 99% kljakavog uratka okorjele
štokavke humano i humanitarno prebacio u suvisli dogovoreni idiom. Moram
ovdje izraziti čuđenje što u izvorniku, pa stoga ni u prijevodu, istim idiomom
ne govore npr. i vlasnici krčama kojima Horowitz stavlja u usta podosta
teksta, a pripadaju istom društvenom sloju kao i prije spomenuti: valjda se
zamorio konstruirajući cockney...
U prijevodu je primijenjen Hrvatski pravopis, autori Lada Badurina,
Ivan Marković, Krešimir Mićanović, Matica hrvatska, Zagreb 2007.
Koautorici zahvaljujem za odgovore na dvojbe i trojbe ne samo pravopisne
naravi.
Za sve što pomoći vazda pripravne znalce, a ima ih, nisam pitala
odgovornost je isključivo na meni.

Giga Gračan, siječanj 2013.

 Napomene
[←1] Tur. gazi: neustrašiv ratnik, jurišnik; također izraz poštovanja.
[←2] Uvriježena kratica za bolnicu Sv. Bartolomeja, najstariju u Londonu.
Utemeljena 1123, to je najstarija britanska bolnica koja se i dalje nalazi na
izvornoj lokaciji.
[←3] Arthur Lasenby Liberty (1843 – 1917), londonski trgovac; 1875.
otvorio je u Regent Streetu robnu kuću koja će, osim ukrasnih predmeta s
Istoka, uskoro prodavati tkanine s posebnim uzorkom za odjeću i pokućstvo.
Liberty je poticao dizajnere okupljene u pokretima Arts and Crafts i Art
Nouveau, pa će Liberty postati jedna od najprestižnijih robnih kuća u
Londonu.
[←4] Pripovijetku The Adventure of the Blanched Soldier Doyle je objavio
1926, ali je radnju smjestio u god. 1903. Ona je doista jedna od usve dviju
koje pripovijeda Holmes i u kojima se ne pojavljuje Watson (u još dvjema,
gdje nastupaju obojica, Doyle uvodi pripovjedača). Proučavajući
kompletnoga Doylea, Horowitz je očito ovaj naslov ocijenio posebno
bombastičnim i stoga ga apostrofirao.
[←5] Doyleov se Holmes, u pripovijetki Posljednji njegov naklon (His Last
Bow, 1913, uvrštena u istoimenu zbirku 1917) povukao na jednu farmu u tom
inače valovitu predjelu u pokrajini Sussex i posvetio proučavanju pčela.
Radnja ove u biti špijunske priče zbiva se u ratnom kolovozu 1914. i njome
Doyle označava kraj Holmesove karijere (kasnijih 12 priča, među kojima je
spomenuti Blanširani vojnik, zbiva se ranijih godina), ali ne i života.
Horowitzev je Watson, međutim, Holmesa izričito upokojio u godini 1914,
jer je razvidno da njegov Watson svoj predgovor piše god. 1915.
[←6] Banka na Charing Crossu: u Doyleovoj pripovijetki Thor Bridge (The
Problem of Thor Bridge, 1922) spominje se da Watson ondje drži papire koji
se tiču Holmesovih neriješenih ili nezavršenih slučajeva.
[←7] Aluzija na Doyleovu pripovijest Detektiv umire (The Adventure of the
Dying Detective (obj. 1913, uvrštena u zbriku Posljednji njegov naklon).
[←8] Blago iz Agre značajno figurira u Doyleovu romanu Znak četvorice, u
kojem Watson upoznaje svoju buduću (prvu) suprugu, Mary Morstan. Radnja
toga romana događa se god. 1888, a Horowitz je Kuću svile smjestio, kao što
njegov Watson izrijekom navodi, u dvije godine kasniju 1890.
[←9] Britanski pejzažist (1702 – 1772), na glasu po marinama i prizorima uz
rijeku.
[←10] Calumet and Hecla Mining Company bila je vodeća rudarska
kompanija s rudnicima bakra u tzv. Bakrenoj zemlji u državi Michigan.
Djelovala je od 1864. do 1970. Od 1992. mnogi njihovi rudnici i zgrade tvore
dio Nacionalnog povijesnog parka na poluotoku Keweenaw u državi
Michigan.
[←11] White Star Line: vodeća britanska brodarska kompanija. Od 1870. do
1934. djelovala samostalno, da bi se tada fuzionirala s konkurentskom
kompanijom Cunard koja će u nazivu zadržati i njezino ime. Danas
najpoznatija po svojem zlosretnom Titaniku. Brod Pustolovina (Adventure)
ne nalazi se na popisu njenih stvarnih brodova.
[←12] Među djelima ovog velikana američke arhitekture (1827 – 1895) na
glasu su velebne stambene zgrade na Petoj aveniji, fasada i velika dvorana
Muzeja Metropolitan te postolje za Kip slobode.
[←13] Anglicizirani clairet, crno vino iz Bordeauxa.
[←14] U Pinkertonovoj agenciji za sigurnosne i istražne poslove, osnovanoj
1850, radio je i stanoviti James McParland (1843 – 1919). Može se samo
nagađati zašto ga je Horowitz preimenovao u Bili, punim imenom William.
[←15] Prvi novinski dnevnik u Bostonu, izlazio od 1813. do 1929.
[←16] Britansko-američka brodarska kompanija; osnovao ju je 1840. Samuel
Cunard, koji je godinu dana prije sklopio prvi britanski ugovor za prijevoz
pošte parobrodima preko Atlantika. U 20. stoljeću fuzionirat će se s
kompanijom White Star (v. bilj. 11). Brod Katalonija, koji se spominje
poslije u tekstu, bio je u sastavu Cunardove flote od 1881. do 1901.
[←17] Grad u engleskoj grofoviji Devon.
[←18] William Winwood Reade (1838 – 1875), britanski povjesničar,
istraživač i filozof. The Martyrdom of Man, 1872) svjetovna je povijest
Zapada; promičući svoju filozofiju liberalizma, autor razmatra razvoj
zapadne civilizacije u kategorijama analognim prirodnim znanostima.
[←19] Ovo je jedna od aluzija Doyleova Watsona koju sam Doyle nije
ugradio u neki Holmesov slučaj. Postoji sva sila literature o takvim
natuknicama u holmesiani.
[←20] Ovo je jedna od aluzija Doyleova Watsona koju sam Doyle nije
ugradio u neki Holmesov slučaj. Postoji sva sila literature o takvim
natuknicama u holmesiani.
[←21] Doyleov lik u holmesiani: detektiv Scotland Yarda koji proučava
Holmesove metode dedukcije i pokušava ih prenijeti u vlastiti rad, prema
čemu je sam Holmes veoma kritičan. Pojavljuje se u nekoliko pripovijedaka.
[←22] 2 Ljet 12, 5. Svi biblijski citati preuzeti su iz: Jeruzalemska Biblija,
Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2003.
[←23] Job 1, 21.
[←24] Doyleova pripovijest The Adventure of the Red-Headed League prvi
je put objavljena u časopisu The Strand u kolovozu 1891. i sljedeće godine
uvrštena u zbirku Pustolovine Sherlocka Holmesa. Radnja se, međutim, zbiva
u listopadu 1890. pa se s tim u vezi Horowitzu ne može pripisati faktografska
šlampavost.
[←25] Farthing – 1/4 penija; šiling = 12 penija; kruna = 5 šilinga; funta =
240 penija ili 20 šilinga; florin = srebrenjak od 2 šilinga; zlatnik (sovereign) =
1 funta. Gvineja (21 šiling) prestala se kovati početkom 19. stoljeća, ali se
zadugo zadržala kao obračunska jedinica. Za orijentaciju, viktorijanski bi
šiling danas vrijedio jednu funtu sterlinga, odnosno – na dan pisanja ove
bilješke – nešto manje od 10 jedinica hrvatske službene valute.
[←26] Staroengleska igra sa samo dvjema kockama i vrlo kompliciranim
pravilima. Spominje ju već Chaucer u Canterburyskim pričama (14. stoljeće).
[←27] Ilja Iljič Mečnikov (1845 – 1915), ruski zoolog i mikrobiolog. God.
1908. on i Paul Ehrlich dobili su Nobelovu nagradu za fiziologiju ili
medicinu.
[←28] Doyleova pripovijest The Adventure of the Greek Interpreter prvi je
put objavljena 1893. u časopisu The Strand te 1894. uvrštena u zbirku
Sjećanja na Sherlocka Holmesa.
[←29] Tu Horowitz aludira na Doyleovu pripovijetku The Adventure of the
Bruce-Partington plans (Zgoda s nacrtima za podmornicu tipa Bruce-
Partington), koja je objavljena u britanskom časopisu The Strand i
američkome Collier’s Weekly istodobno, u prosincu 1908; 1912. uvrštena je u
zbirku Posljednji njegov naklon. Radnja je smještena u godinu 1895.
[←30] Sjedište istoimene plemićke obitelji koja figurira u Doyleovu romanu
Pas loze Baskervilleovih, koji je u nastavcima izlazio u časopisu The Strand
od kolovoza 1901. do travnja 1902.
[←31] Tu se aludira na priču Posljednja zagonetka u kojoj je Doyle Holmesa
utopio u jednom od slapova Reinchenbacha, te se stoga Watson u Englesku
vratio sam. Više o tome ovdje u odsječku 2. Prethodne Watsonove
reminiscencije u ovoj rečenici po svoj su prilici natuknice o kakvima je bilo
riječi u bilj. 19.
[←32] Adresa najznamenitijega prekršajnog suda (magistrates’ court) u
Engleskoj; u vrijeme radnje ovoga romana ta se sudska instanca zvala
redarstveni sud (police court). Među što sitnim, što krupnim (navodnim ili
stvarnim) prekršiteljima zakona kroza nj su prošli Giacomo Casanova, dr.
Crippen i Oscar Wilde.
[←33] Središnji kazneni sud Engleske i Walesa, tako nazvan prema ulici u
kojoj je smješten.
[←34] Što se tiče C. Smitha, v. bilj. 7. Oldacre je lik u Doyleovoj priči
Graditelj iz Norwooda (The Adventure of the Norwood Builder, časopis The
Strand, 1903).
[←35] Hampstead je desetljećima šik londonski kvart; nastavaju ga
intelektualci, umjetnici i, odnedavna, bogataši. Izobilno figurira u
književnosti i filmovima. Hampshire je grofovija na južnoj obali Engleske.
Ovdje je veza isključivo fonetička.
[←36] Druga faza renesansne arhitekture u Engleskoj; nazvana po engleskom
kralju Jakovu Prvom (ili škotskom Jakovu VI.), koji je 1603. naslijedio na
engleskom prijestolju Elizabetu I.
[←37] Priču The Adventure of the Copper Beeches objavio je Doyle u
časopisu The Strand u lipnju 1892. U prije spomenutoj recenziji Kuće svile
Leslie Klinger apostrofira ovo mjesto kao jedan od ukupno dvaju detektiranih
primjera Horowitzeve površnosti... i ima pravo, jer do 1890, kada se zbiva
radnja ovoga romana, ta priča podnipošto nije bila objavljena.
Cornhill Magazine ovdje je spomenut vjerojatno kao svojevrsna interna
pošalica: u njemu, naime, Doyle nije objavio nijednu priču o Holmesu. Još
veoma mlad, u siječanjskome broju 1884. toga uglednog periodika objavio je
pripovijest Iskaz J. Habakuka Jephsona (J. Habakuk Jephson’s Statement),
inspiriranu stvarnom zgodom o tajanstvenoj sudbini trgovačkog broda Marie
Céleste. God. 1891. časopis je u nastavcima (što mu je bila praksa) objavio
njegov povijesni pustolovni roman Bijela četa (The White Company),
smješten u 14. stoljeće u doba Stogodišnjeg rata.
Vodeći viktorijanski časopis Cornhill Magazine osnovao je 1859. George
Murray Smith i nazvao po istoimenoj londonskoj ulici. Prvi urednik bio je
prozaist William Makepeace Thackeray (veliki Dickensov rival). Uz članke o
raznim temama i samostojne kratke proze, taj je književni časopis – po uzoru
na Dickensov Ali the Year Round – donosio u nastavcima romane mahom
uglednih suvremenika. Izlazio je do god. 1975.

[←38] Eng. treadmill, treadwheel; njem. Tretmühle: još od staroga Rima

poznata primitivna naprava koja se pokretala gaženjem (ljudskim ili
životinjskim). Često se tako pokretalo mlinsko kolo (dolap). U britanskim je
kaznionicama bilo uobičajeno da zatvorenici gaze po nekovrsnim pedalama i
tako pokreću razne strojeve. Danas se rečena naprava rabi u teretanama i za
rekreaciju, ali „pokreće” samo gazitelja/-icu.
[←39] Aludira se na Doyleovu priču Bolesnik pod liječnikovim krovom (The
Adventure of the Resident Patient), objavljenu u časopisu The Strand 1893.
Nagrada koja nosi ime Brucea Pinkertona, ustanovili su prilježni šerlokolozi,
postoji samo i jedino u toj Doyleovoj priči.
[←40] Riječ je o dvjema od brojnih žrtava nikada pronađenog serijskog
ubojice iz četvrti Whitechapel koji se do dana današnjega spominje po tada
stečenu nadimku Jack Trbosjek.
[←41] U priči Vampir iz Sussexa (The Adventure of the Sussex Vampire, obj.
1924. u zbirci Slučajevi Sh. Holmesa, vrijeme radnje 1896) Doyle via Holmes
osobno spominje orijaškog štakora sa Sumatre, koji – kao ni brojne druge
natuknice – neće doživjeti razradu (v. bilj. 19). Nejasno je smjera li ovdje
Watson na nemilu sudbinu koja je zadesila obitelj čiji su pripadnici
protagonisti spomenute priče, ili je posrijedi još jedna nerazrađena natuknica.
[←42] Posrijedi je akronim netom prevedenoga The Society for the
Improvement of London’s Children, u izgovoru [silk], svila.
[←43] Tu se aludira na priču Posljednja zagonetka u kojoj je Doyle Holmesa
utopio u jednom od slapova Reinchenbacha, te se stoga Watson u Englesku
vratio sam. Više o tome ovdje u odsječku 2. Prethodne Watsonove
reminiscencije u ovoj rečenici po svoj su prilici natuknice o kakvima je bilo
riječi u bilj. 19.
[←44] To je onaj matori cuger u crvenom odijelu, kako njegovu
konzumerističku inačicu naziva Robertson Davies, koji po ulicama i
domovima operira zaključno s Badnjom večeri. Djed Mraz? Djed Božićnjak?
Kriskindl?, mali Isus? – mali svakako nije – neka njega neprevedena lijepo u
fusnoti.
[←45] Pustolovine Sherlocka Holmesa (The Adventures of Sherlock Holmes,
The Memoirs of Sh. Holmes), Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1988.
[←46] Britanski pisac, skladatelj i jezikoslovac (1917 – 1993), cijenjeni autor
golema i raznovrsna opusa. Najpoznatiji mu je roman A Clockwork Orange
(1962), negativna utopija prevedena senzacionalistički kao Paklena naranča
(za film su ga adaptirali Andy Warhol, pod naslovom Vinil /1965/ i Stanley
Kubrick pod autorovim naslovom /1971/).
[←47] V. www.sherlockian.net.
[←48] Više u recenziji Klingerove knjige koju potpisuje Alfred Hickling, A
Four-Pipe Poseur [Pozer od četiri lule] The Guardian, 1. 12.2004. Hickling
pripominje da neki zaprisegnuti šerlokolozi zamjeraju Dudleyu Edwardsu što
proze o Holmesu tretira isključivo kao proznu književnost, a ne kao
stvarnosni dokument.
[←49] Studies in the Literature of Sherlock Holmes.
[←50] Holmesovu statusu ikone masivno je pridonio, dakako, film. Prva
ufilmljenja realizirana su u Sjedinjenim Državama 1903, 1905. i 1908. U
danskoj seriji od osam kratkih filmova, snimljenoj 1908, prvi put se navodi
ime glumca koji je igrao Holmesa: bio je to Forrest Holger–Madsen. Sljedeći
se filmovi snimaju u Njemačkoj 1910. (2 filma) te u Francuskoj 1912. (6
filmova). Godina 1913. bilježi dvije francuske serije te Znak četvorice u
SAD-u. U Vel. Britaniji se 1914. snima Skica u grimizu, a 1916. Dolina
straha. Najpoznatiji kazališni tumač Holmesa bio je američki glumac
William Gilette; 1922. snimljen je film Sherlock Holmes s Johnom
Barrymoreom kao Holmesom i Rollandom Voungom kao Watsonom, prema
kazališnoj adaptaciji u kojoj se bio proslavio Gilette. Prvu zvučnu verziju,
Povratak Sh. Holmesa, svijet će dobiti 1929. s Cliveom Brookom u naslovnoj
ulozi. S početkom ere zvučnoga filma snimljeno je više filmova; glumac koji
se smatra savršenim Holmesom, Arthur Wontner, nastupio je u nekoliko
filmova što su snimani godinu za godinom. Kao kuriozitet pamti se Srebrni
Trak (Silver Blaze) u kojemu je, uz Wontnera, kao Watson nastupio Ian
Fleming (kasniji tvorac Jamesa Bonda). Otkako je 1939. nastupio u Psu loze
Baskervilleovih, zadugo je nenadmašni filmski Holmes bio Basil Rathbone.
Čak su za vrijeme Drugog svjetskog rata pravljeni u SAD-u patriotsko-
propagandni filmovi koji su od književnog predloška zadržali samo imena
likova – jedan od tih je npr. Sh. Holmes u Washingtonu. Unatoč brojnosti
ufilmljenja, poratno razdoblje zadugo će kao kvalitetno pamtiti Privatni život
Sh. Holmesa (1970) u režiji Billya Wildera. S procvatom televizijskih serija
Holmes se preselio na mali ekran i tu prebiva do dana današnjega, u
produkcijama od britanskih i američkih do, primjerice, sovjetske. O potonjoj
te o inim filmskim i TV-inačicama Holmesa u oduljem je ozbiljnom članku
izvijestila Dada Zečić u Vjesniku, žalibože dobre uspomene (Sherlocka
Holmesa i dr. Watsona čeka posao i u 21. stoljeću, 29. 1. 2011); povod joj je
očito bila najava britanskog izlaska Horowitzeva romana u nakladi kuće
Orion koji je – za razliku od neizbrojivih i kojekakvih posezanja u kanon –
prvi nastao slijedom službene dozvole/narudžbe Zaklade Arthura Conana
Doylea.
[←51] Auguste Dupin, neovisni mislilac iz Poeovih novela logičkog
zaključivanja, neprijeporno je utjecao na formiranje Holmesa.
[←52] Po priči je inkasirao 50 funta, što će reći cca 2 funte po kartici – za
ono doba poprilično.
[←53] O hrvatskoj, i ne samo hrvatskoj, recepciji Doylea podosta sam
napisala u pogovoru knjizi spomenutoj u bilj. 45. A budući da Doyleova djela
već poodavno ne potpadaju pod propise o autorskim pravima, svako malo ih
se dohvate nadobudni ovdašnji nakladnici i još nadobudniji prevodioci... i
(najčešće) eto belaja. Fundus Nacionalne i sveučilišne knjižnice pohranjuje ih
koliko uzmogne, pa su te rabote znatiželjnicima i dostupne. Recimo: od
godine 1939. naovamo Pas... se višekratno pojavljivao u hrvatskim
prijevodima (jedno ponovljeno izdanje čak je izišlo razmjerno nedavno). Već
se u samom naslovu razabire nepodnošljiva lakoća prevođenja. Ne želim time
tvrditi da je – ostanimo u žanru! – Doyle stilist formata svoje mlađe
sunarodnjakinje Dorothy Sayers, no sustavno neprenošenje njegove
kasnoviktorijanske retorike u izrazito skučeni registar jezično-stilskih
očekivanja današnjih konzumenata tzv. popularnog štiva po svoj je prilici
rezultat desetljećima uvriježene opće arogancije prema samom ovom
književnom žanru. Ta je arogancija ustvari smokvin list kojim prevodilac-
ignorant zakriva svoj kompleks manje vrijednosti što uopće mora imati posla
s tim „šundom”, ali možda i svoju tremu pred – ipak – klasičnim autorom.
Taj zlosretni pas (gonič, usputice) nije iz Baskervillea u značenju toponima,
što sugeriraju svi dosadašnji vajni hrvatski i pohrvaćeni prijevodi, nego ga
legenda vezuje uz obitelj istoga imena – a to već golo gramatički sugeriraju
određeni član i množina, Baskervilleovi, u naslovu izvornika. U svojem sam
citiranom davnom pogovoru bez komentara prenijela pogrešni prijevod, za
što me savjest grize unatražno i unaprijedno.
[←54] U Holmesov ju je život Doyle uveo u već spomenutoj pripovijesti
Sablazan u Češkoj.
[←55] Ovaj put ne kanim bez komentara prenijeti pogrešan prijevod.
Hrvatska televizija uporno u naslovu ove serije rabi inačicu umorstvo,
zanemarujući kategoriju stilske obilježenosti – i vremenske, i socijalne, pa i
afektivne. Npr. u Eliota se u katedrali primjereno u prijevodu zbiva umorstvo,
za sve one nasilne smrti u Shakespearea stoji ista imenica; čak i u 19. stoljeću
umoreni bivaju oni plavokrvni i/ili financijski potkoženi, ali žrtve Jacka
Trbosjeka i zlikovaca u današnjem izmišljenom Midsomeru morale bi, jadne,
u prijevodu biti ubijene. Čak se Matoš, veliki stilist nepogrešiva glazbeničkog
sluha, u pjesmi 1909. u toj temi odlučio ovako (preneseno iz Sabranih djela
A. G. Matoša, JAZU, Zagreb 1973) – a nije da njemu itko može predbaciti
manjak afektivnosti ili, ako se baš hoće, domoljubnosti:
 Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna, zločinačka jama.
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.

Hateveovska, u zadnje vrijeme (u pravilu) pouzdana prevodilačka ekipa

mogla bi biti malko budnija.

[←56] Ian Samson, The Guardian, 27. 10. 2011.

[←57] The New Adventures of Sherlock Holmes (Nove pustolovine Sh.
Holmesa), kanadski nadregionalni dnevnik Globe and Mail, 16. 11. 2011.
[←58] S Charlotte Williams, 5. 6. 2012. Dostupan na internetu.
[←59] Upravo mi pada na um da u svim našim regijama jedaći pribor
uključuje uniformno nož – bez varijeteta kakve na sjeveru i jugu imadu
žličica i vilica. Barem tu ne potrebujemo prevodioca za hrvatske govore. A i
„kad te moja čakija ubode”, i bez prevodioca znamo da to nije izveo, na
priliku, štap.