Knjige.

Club Books

1
 Knjige.Club Books

Naslov izvornika
Afterlives

S engleskoga preveo Dinko Telećan

2
Knjige.Club Books

PRVI DIO

3
 Knjige.Club Books

1.

Khalifi je bilo dvadeset šest godina kad je upoznao trgovca Amura Biasharu. U
to vrijeme radio je za malu privatnu banku u vlasništvu dvojice braće iz
Gudžarata. Privatne banke kojima su upravljali Indijci jedine su poslovale s
mjesnim trgovcima i prilagođavale se njihovu načinu poslovanja. Velike banke
htjele su da se posao zasniva na administraciji, zadužnicama i jamstvima, što nije
uvijek odgovaralo mjesnim trgovcima koji su radili u mrežama i udruženjima
nevidljivima golom oku. Braća su zapošljavala Khalifu jer im je bio svojta preko
očeve strane. “Svojta” je ovdje možda prejaka riječ, no i njegov je otac bio iz
Gudžarata, a u nekim slučajevima to je bila sasvim dovoljna poveznica. Majka
mu je bila seljakinja. Khalifin otac upoznao ju je dok je radio na imanju velikog
indijskog zemljoposjednika, na dva dana putovanja od grada, gdje je proveo
većinu svoga odraslog života. Khalifa nije izgledao kao Indijac, barem ne kao
Indijac kakvog su bili naviknuti vidjeti u tom dijelu svijeta. Njegova put, kosa,
nos, po svemu tome sličio je afričkoj majci, ali volio je obznanjivati svoje
porijeklo kad bi mu to bilo zgodno. Da, da, otac mi je bio Indijac. Ne izgledam
tako, ha? Oženio se mojom majkom i ostao joj odan. Neki Indijci upuštaju se
u avanture s afričkim ženama dok ne postanu spremni da pošalju po indijsku
suprugu, a onda ih ostavljaju. Moj otac nikad nije napustio majku.
Njegov otac zvao se Qassim i bio je rođen u seocetu u Gudžaratu u kojemu
je bilo bogatih i siromašnih, hindua i muslimana, pa čak i nešto kršćana afričkog
porijekla. Qassimova obitelj bila je muslimanska i siromašna. Izrastao je u
marljiva dječaka koji je bio naviknut na nedaće. Poslali su ga u medresu u
njegovu selu, a onda u državnu školu u gradiću blizu njegova doma u kojoj
se nastava održavala na gudžaratskom. Njegov je otac bio poreznik koji je
putovao selima za svoga poslodavca, i njegova je zamisao bila da Qassima
pošalju u školu kako bi i on mogao postati ubirač poreza ili steći neko drugo,
jednako ugledno zanimanje. Otac nije živio s njima. Dolazio ih je vidjeti samo
dva ili tri puta godišnje. Qassimova majka brinula je o svojoj slijepoj svekrvi i o
petero djece. On je bio najstariji od njih te je imao mlađeg brata i tri sestre. Dvije
najmlađe sestre umrle su kad su bile još malene. Otac im je povremeno slao
novac, ali morali su brinuti sami o sebi u selu i raditi sve poslove kojih su se
mogli dokopati. Kad je Qassim dovoljno porastao, učitelji u gudžaratskoj
školi potaknuli su ga da se prijavi za stipendiju u osnovnoj školi na engleskome
u Bombaju, i nakon toga mu je sudbina krenula u drugom smjeru. Otac i drugi
rođaci digli su zajam kako bi dobio najbolji mogući smještaj dok pohađa školu u

4
 Knjige.Club Books

Bombaju. Položaj mu se s vremenom popravio jer je postao podstanar kod

obitelji školskog prijatelja, koji mu je ujedno pomogao da nađe posao
kao instruktor mlađe djece. Tih nekoliko anna koje bi tako zaradio pomagalo mu
je da se prehrani. Ubrzo nakon što je završio školu, dobio je ponudu da se priključi
knjigovodstvu nekog zemljoposjednika na obali Afrike.
To se činilo kao blagoslov, otvaralo je vrata samostalnom zarađivanju za
život, a možda i pokojoj pustolovini. Ponuda mu je stigla preko imama u njegovu
selu. Zemljoposjednikovi preci došli su u davnoj prošlosti iz istog sela, i odande
su uvijek slali po knjigovođu kad im je trebao. Tako su osiguravali da im
o poslovima skrbi netko odan i ovisan o njima. Svake godine o ramazanu Qassim
bi imamu svoga rodnog sela poslao određenu svotu novca, koju mu je
zemljoposjednik davao odjelito od plaće, da je proslijedi njegovoj obitelji. Nikad
se nije vratio u Gudžarat.
Bila je to priča koju je otac ispričao Khalifi o svojim peripetijama u
djetinjstvu. Ispričao mu ju je jer očevi takve stvari pričaju svojoj djeci i jer je
želio da dječak želi više. Naučio ga je čitanju i pisanju latinicom i osnovama
aritmetike. Potom, kad je Khalifa bio malo stariji, po prilici jedanaestogodišnjak,
poslao je dječaka privatnom učitelju u obližnji gradić da ga nauči matematici,
knjigovodstvu i osnovnom engleskom vokabularu. Bile su to ambicije i navade
što ih je njegov otac donio sa sobom iz Indije, ali koje su u njegovu životu ostale
neispunjene.
Khalifa nije bio jedini učenik tog učitelja. Bila su ih četvorica, sve redom
indijski dječaci. Stanovali su kod svog učitelja, spavali na podu u prizemnom
hodniku, ispod stepenica, gdje su i jeli. Nikad nisu smjeli na kat. Učionica im je
bila sobičak s prostirkama na podu i visokim prozorom s rešetkom, previsokim
da bi mogli vidjeti kroza nj, iako su osjećali vonj odvodnog jarka iza kuće. Učitelj
je zaključavao sobu nakon nastave i odnosio se prema njoj kao prema svetom
prostoru, koji su morali mesti i u njemu brisati prašinu svako jutro prije početka
poduke. Nastava se održavala rano ujutro i potom opet kasno poslije podne,
prije nego što bi se posve smračilo. Rano poslije podne, nakon ručka, učitelj je
uvijek odlazio na počinak, a uvečer nisu imali nastavu kako bi uštedjeli na
svijećama. U onim satima u danu koje su imali samo za sebe nalazili su posao na
tržnici ili na obali, ili su pak tumarali ulicama. Khalifa nije slutio s koliko će se
nostalgije kasnije u životu prisjećati tih dana.
Počeo je učiti kod učitelja one godine kad su Nijemci stigli u mjesto i ostao
s njime pet godina. Bile su to godine Abuširijeva ustanka, za kojega su se arapski
i svahilski obalni i karavanski trgovci odupirali njemačkom prisvajanju zemlje.
Nijemci i Britanci i Francuzi i Belgijci i Portugalci i Talijani i tko još sve ne, svi
su oni već održali svoje kongrese, iscrtali svoje zemljovide i potpisali svoje
ugovore, tako da od otpora nije bilo neke vajde. Ustanak je ugušio pukovnik
Wissmann i njegova novoformirana Schutztruppe. Tri godine nakon poraza
Abuširijeva ustanka, dok je Khalifa dovršavao svoje naukovanje kod učitelja,

5
 Knjige.Club Books

Nijemci su se upustili u još jedan rat, ovaj put s narodom Hehe, daleko na jugu. I
oni su bili neskloni prihvatiti njemačku vlast i pokazali su se tvrdoglavijima od
Abuširija te je Schutztruppe od njih pretrpjela neočekivano velike gubitke, na što
je potom odgovorila odlučno i nemilosrdno.
Na očevo zadovoljstvo, pokazalo se da Khalifa ima dara za čitanje, pisanje i
knjigovodstvo. Tada je, na učiteljev savjet, Khalifm otac pisao gudžaratskoj braći
bankarima koji su vodili posao u istom gradiću. Učitelj je skicirao pismo i dao ga
Khalifi da ga ovaj odnese ocu. Njegov ga je otac vlastoručno prepisao i predao
ga vozaru da ga odnese natrag učitelju, koji ga je onda odnio bankarima. Svi su
se složili da će učiteljeva podrška sigurno pomoći.
Poštovana gospodo, pisao je njegov otac, ima li u vašem cijenjenom poslu
prostora za moga sina? On je marljiv dječak i nadaren, iako neiskusan knjigovođa
koji zna pisati latinicom i ima osnovno znanje engleskoga. Bit će vam doživotno
zahvalan. Vaš smjerni brat iz Gudžarata.
Nekoliko je mjeseci prošlo prije nego što su dobili odgovor, a dobili su ga
samo zato što je učitelj poslao izravnu zamolbu braći, svoga ugleda radi. Pismo
je stiglo i u njemu je stajalo: Pošaljite ga ovamo i iskušat ćemo ga.
Bude li sve kako treba, ponudit ćemo mu posao. Gudžaratski muslimani
moraju uvijek pomagati jedni drugima. Ne budemo li brinuli jedni o drugima, tko
će brinuti o nama?
Khalifa je žudio za tim da napusti obiteljski dom na zemljoposjednikovu
imanju gdje je njegov otac bio knjigovođa. Dok su čekali odgovor od braće
bankara, pomagao je ocu u njegovu poslu: bilježio je nadnice, ispunjavao naloge,
popisivao izdatke i slušao pritužbe kojima nije mogao udovoljiti. Rad na imanju
bio je težak, a nadnice mršave. Radnici su se često borili s groznicama, bolovima
i bijedom. Dopunjavali su zalihe hrane obrađujući mali komad zemljišta na
posjedu koji su im ustupili na korištenje. To je radila i Khalifma majka Mariamu,
koja je uzgajala rajčice, špinat, bamiju i slatki krumpir. Vrt joj se nalazio tik do
njihove skučene kućice i tričavost njihova života katkad je kod Khalife izazivala
toliku potištenost i dosadu te je čeznuo za strogim i štedljivim životom kod
učitelja. Stoga je, kad je stigao odgovor od braće bankara, bio spreman otići i
odlučan pobrinuti se da ga zadrže. I zadržali su ga, jedanaest godina.
Ako su isprva i bili iznenađeni njegovim izgledom, nisu to pokazali, niti su
pred Khalifom ikad izrekli ijednu primjedbu na taj račun, za razliku od pojedinih
im indijskih klijenata. Ne, ne, on je naš brat, Gudži baš kao i mi, govorili su braća
bankari.
Bio je običan pisar koji je unosio brojke u poslovne knjige i ažurirao zapise.
Bio je to sav posao koji su mu dozvoljavali da obavlja. Smatrao je da mu ne
povjeravaju svoje poslove do kraja, ali tako je to s novcem i poslovanjem. Braća
Hashim i Gulab bili su pozajmljivači novca, a to je sve što bankari zapravo
jesu, kako su objasnili Khalifi. No za razliku od velikih banaka, oni nisu imali
klijente s privatnim računima. Braća su bila gotovo vršnjaci i veoma su sličili
6
 Knjige.Club Books

jedan drugome: bili su niski i čvrste građe, bezbrižno nasmiješenih lica, širokih
jagodičnih kostiju i pažljivo poštucanih brkova. Malen broj ljudi, redom
gudžaratskih biznismena i novčara, polagali su višak novca kod njih, a oni su ga
posuđivali s kamatama mjesnim trgovcima i veletrgovcima. Svake godine
priređivali su svetkovinu za mevlud, Prorokov rođendan, u vrtu svoje kuće, gdje
su dijelili hranu svima koji bi došli.
Khalifa je već deset godina bio kod braće kad mu je Amur Biashara prišao s
prijedlogom. Već je poznavao Amura Biasharu jer je taj trgovac poslovao s
bankom. Tom mu je zgodom Khalifa pomogao s podacima za koje vlasnici nisu
znali da ih on zna, pojedinostima o provizijama i kamatama koje su
pomogle trgovcu da sklopi povoljniji posao. Amur Biashara mu je platio za te
informacije. Podmitio ga je. Bilo je to tek maleno mito i korist koju je Amur
Biashara od toga stekao bila je skromna, no trgovac je morao održati ugled
nesmiljenog konkurenta, a ionako nije mogao odoljeti potajnim rabotama.
Skroman iznos mita omogućio je Khalifi da potisne svaki osjećaj krivnje zbog
izdaje poslodavaca. Rekao je samome sebi da stječe iskustvo u poslu, a ono se
sastoji i u poznavanju njegovih manje poštenih aspekata.
Nekoliko mjeseci nakon Khalifina malog sporazuma s Amurom Biasharom,
braća bankari odlučili su preseliti posao u Mombasu. Željeznica između
Mombase i Kisumua tada je bila u izgradnji, a bila je i odobrena i pokrenuta
kolonijalna politika poticanja Evropljana da se nastanjuju u Britanskoj Istočnoj
Africi, kako su tada zvali to područje. Braća bankari očekivali su da će im se
ondje otvoriti bolje prilike, i u tome među indijskim trgovcima i obrtnicima nisu
bili usamljeni. Istovremeno, Amur Biashara proširivao je svoj posao te je
zaposlio Khalifu kao pisara, jer sam nije znao pisati latinicom kao Khalifa.
Trgovac je smatrao da bi mu to znanje moglo biti korisno.
Nijemci su do tada ugušili sve pobune u svojoj Deutsch-Ostafrici, ili su barem
tako mislili. Pobrinuli su se za Abuširija te za prosvjede i otpor karavanskih
trgovaca na obali. Svladali su taj ustanak nakon borbe, uhitili Abuširija i 1888.
ga objesili. Schutztruppe, vojska afričkih plaćenika poznatih kao askari
pod upravom pukovnika Wissmanna i njegovih njemačkih časnika, u to se
vrijeme sastojala od raspuštenih nubijskih vojnika koji su služili Britancima
protiv Mahdija u Sudanu i tsonganskih “Zulu” regruta iz južne Portugalske
Istočne Afrike. Njemačka uprava napravila je javni spektakl od Abuširijeva
vješanja, kao što će biti slučaj s mnogim drugim pogubljenjima koja će izvršiti u
nadolazećim godinama. Kao prikladan znak svoje misije da uvedu red i
civilizaciju u te krajeve, pretvorili su utvrdu u Bagamoyu, koja je bila jedno od
Abuširijevih uporišta, u njemačku zapovjednu postaju.
Bagamoyo je ujedno bio kraj stare karavanske rute i najprometnija luka na
tom dijelu obale. Njegovo osvajanje i zadržavanje predstavljalo je značajnu
demonstraciju njemačke kontrole nad vlastitom kolonijom.

7
 Knjige.Club Books

Preostalo im je, međutim, još mnogo posla, i dok su napredovali prema

unutrašnjosti nailazili su na mnoge druge narode koji nisu bili skloni postati
njemačkim podanicima: bili su to Njamvezi, Caga, Meru i, najneugodniji od svih,
Hehe na jugu. Njih su najzad pokorili nakon osam godina rata, izgladnjevši
ih, skršivši i iscrpivši njihov otpor. U svome trijumfu Nijemci su odrubili glavu
vođi Hehea Mkwawi i poslali je u Njemačku kao trofej. Askari iz Schutztruppe,
kojima su pomagali mjesni regruti iz redova poraženog naroda, bili su tada već
vrlo iskusna razorna sila. Pratio ih je glas da su opaki, time su se štoviše ponosili,
a i njihovim časnicima i upraviteljima Deutsch-Ostafrike mililo se da budu
upravo takvi. Nisu znali za ustanak Maji Maji, koji će izbiti na jugu i zapadu kad
se Khalifa bude zaposlio kod Amura Biashare, i pretvoriti se u najžešću od svih
pobuna te će Nijemce i njihovu askarsku vojsku potaknuti na još gora zvjerstva.
U to vrijeme njemačka uprava uvodila je nove propise i pravila poslovanja.
Amur Biashara je pretpostavljao da će Khalifa znati kako da se izbori za njegove
interese. Očekivao je od njega da čita dekrete i izvještaje koje je uprava
objavljivala te da ispunjava potrebne carinske i porezne formulare.
Mimo toga trgovac je zadržavao svoje poslovanje za sebe. Uvijek je nešto
spremao i kombinirao, tako da je Khalifa bio pomoćnik opće prakse koji je radio
sve što se od njega tražilo, a ne pisar od povjerenja kao što je očekivao. Trgovac
mu je katkad govorio što radi, a katkad i nije. Khalifa je pisao pisma, odlazio u
vladine urede da ishodi ovu ili onu dozvolu, prikupljao tračeve i informacije te
nosio sitne darove i mita kojima je trgovac podmazivao pojedine odnose. Unatoč
tome, smatrao je da se trgovac oslanja na njega i njegovu diskreciju, onoliko
koliko se uopće na bilo koga oslanjao.
Za Amura Biasharu nije bilo teško raditi. Bio je on sitan, elegantan muškarac,
uvijek uljudan i prijazan, redovit i uslužan član vjerničke zajednice koja je
pohodila mjesnu džamiju. Donirao bi novac u dobrotvorne svrhe kad bi nekoga
zapala nevolja i nikad nije propuštao pogreb kad bi neki susjed preminuo. Stranac
u prolazu mogao je u njemu vidjeti samo skromnog ili čak svetački dobrohotnog
člana zajednice, no ljudi su ga poznavali u drukčijem svjetlu te su s divljenjem
govorili o njegovoj bespoštednosti i navodnom bogatstvu. Njegova zatvorenost
i nesmiljenost smatrale su se suštinskim osobinama jednog trgovca. Ljudi su
voljeli reći kako vodi posao kao da je u pitanju urota. Khalifa je u njemu vidio
pirata, ništa mu nije bilo ispod časti: švercao je, pozajmljivao novac, stvarao
zalihe svega što je nedostajalo i radio uobičajene stvari, uvozio ovo i ono. Bio je
spreman učiniti sve što je trebalo. Posao je vodio u glavi jer nije nikome vjerovao,
a i zato što su neke njegove transakcije morale biti diskretne. Khalifi se činilo da
trgovac uživa u tome da podmićuje i obavlja mutne transakcije, da ga umiruje
kad krišom plati za ono što želi da se dogodi. Uvijek je kalkulirao i procjenjivao
ljude s kojima je imao posla. Izvana je bio blag i umio je biti srdačan kad je želio,
no Khalifa je znao da može biti itekako neumoljiv. Pošto je nekoliko godina radio
za njega, znao je koliko je trgovčevo srce tvrdo.

8
 Knjige.Club Books

Khalifa je dakle pisao pisma, plaćao mito i prikupljao sve one mrvice
informacija što bi ih trgovac tu i tamo propustio, i bio je prilično zadovoljan. Imao
je nos za trač, za njegovo upijanje i širenje, a trgovac ga nije kudio zbog toga što
provodi mnoge sate u razgovoru na ulicama i kafićima umjesto za radnim
stolom. Uvijek je bilo bolje znati što se govori nego čamiti u neznanju. Khalifi bi
bilo draže da je više pridonosio poslovima i više znao o njima, ali bilo je malo
vjerojatno da će dobiti takvu ulogu. Nije čak znao ni kombinaciju brojeva koja
otvara trgovčev sef. Ako mu je trebao neki dokument, morao je zamoliti trgovca
da mu ga izvadi. Amur Biashara držao je mnogo novca u tom sefu i nikad nije do
kraja otvarao njegova vrata kad je Khalifa ili bilo tko drugi bio u uredu. Kad bi
trebao nešto izvaditi, stao bi ispred sefa i skrivao tijelom brojčanik dok bi ga
okretao. Potom bi otvorio vrata za nekoliko centimetara i uvukao ruku
poput sitnog kradljivca.
Khalifa je već više od tri godine bio kod bwana Amura kad je primio vijest
da je njegova majka Mariamu iznenada umrla. Bila je u kasnim četrdesetim
godinama i njezina smrt bila je potpuno neočekivana. Požurio je kući da bude s
ocem i zatekao ga bolesnog i izbezumljenog. Khalifa im je bio jedinac, ali u
zadnje vrijeme nije mnogo viđao roditelje, pa se prilično iznenadio vidjevši kako
mu otac izgleda umoran i malaksao. Bolovao je od nečega, ali nije bio u stanju
otići liječniku koji bi mu rekao što mu je. U blizini nije bilo doktora, a najbliža
bolnica bila je u obalnom gradu u kojem je živio Khalifa.
“Trebao si mi reći. Bio bih ti došao”, kazao mu je Khalifa.
Otac je bio bez snage i sve je vrijeme drhtao. Više nije mogao raditi, sjedio
je na trijemu dvosobne daščare na zemljoposjednikovu imanju i po cijele dane
zurio u prazno.
“Ova me slabost spopala tek prije nekoliko mjeseci”, rekao je Khalifi.
“Mislio sam da ću ja otići prvi, ali tvoja me mati pretekla. Sklopila je oči, zaspala
i više je nije bilo. I što da sada radim?”
Khalifa je ostao s njim četiri dana i po simptomima je znao da mu otac boluje
od teškog oblika malarije. Imao je jaku groznicu, nije mogao zadržati hranu, oči
su mu bile žutičave, a mokraća crvena. Iz iskustva je znao da komarci na imanju
predstavljaju opasnost. Kad se probudio u sobi koju je dijelio s ocem, ruke i uši
bile su mu prekrivene ubodima. Ujutro četvrtoga dana probudio se i vidio da otac
i dalje spava. Khalifa je izašao u stražnji dio kućerka da se umije i pristavi im
vodu za čaj. Dok je čekao da voda uzavre, osjetio je drhtaj strepnje, vratio se
unutra i shvatio da mu otac ne spava, nego da je umro. Neko je vrijeme stajao i
gledao ga, tako suhonjavog i usukanog u smrti, njega koji je u životu bio onako
krepak, onakav borac. Pokrio ga je i otišao u ured imanja po pomoć. Tijelo su
odnijeli u malu džamiju u selu pored imanja. Ondje ga je Khalifa oprao kao što
nalaže običaj, uz pomoć ljudi upućenih u obrede. Kasnije toga popodneva
sahranili su ga na groblju iza džamije. Ono malo imovine što su je otac i majka

9
 Knjige.Club Books

ostavili za sobom darovao je imamu džamije i zamolio ga da je razdijeli onima

kojima bi moglo trebati.
Po povratku u gradić Khalifa je mjesecima osjećao da je sam na svijetu,
nezahvalan i bezvrijedan sin. Taj je osjećaj bio neočekivan. Većinu života proveo
je daleko od roditelja, godinama je živio kod učitelja, potom s braćom bankarima
i onda s trgovcem, i nikad prije nije imao grižnju savjesti zbog toga što ih je
zanemarivao. Njihov nagli odlazak činio mu se kao katastrofa, kazna Božja.
Živio je beskoristan život u mjestu koje mu nije bilo dom, u zemlji za koju se
činilo da je neprestano u ratu, u koju su stizali izvještaji o još jednom ustanku na
jugu i zapadu.
Tada mu se obratio Amur Biashara.
“Kod mene si već nekoliko godina... koliko, tri... četiri?” kazao je. “Pokazao
si se sposobnim i punim poštovanja. Cijenim to.”
“Zahvalan sam”, rekao je Khalifa, koji nije bio siguran hoće li dobiti povišicu
ili otkaz.
“Odlazak roditelja bio je bolan udarac za tebe, znam to. Vidim kako te
njihova smrt pogodila. Neka se Bog smiluje njihovim dušama. Budući da tako
dugo, predano i smjerno radiš za mene, mislim da nije neumjesno od mene da ti
udijelim pokoji savjet”, rekao je trgovac.
“Rado ću čuti vaš savjet”, odvratio je Khalifa, koji je počeo misliti da ipak
neće dobiti otkaz.
“Ti si mi kao član obitelji i dužnost mi je da ti pružim vodstvo. Vrijeme je da
se oženiš, a mislim da poznajem prikladnu nevjestu. Jedna moja rođakinja
nedavno je ostala bez roditelja. Ona je smjerna djevojka koja je usto naslijedila
imetak. Predlažem da je zaprosiš. Ja bih je sam oženio”, reče trgovac sa
smiješkom, “da nisam savršeno zadovoljan svojom situacijom. Valjano mi
služiš već godinama, a ovo će ti biti dostojna nagrada.”
Khalifa je znao da mu je trgovac daje na dar i da se tu mladu ženu neće u
cijeloj priči bogzna što pitati. Rekao je da je ona smjerna djevojka, ali iz usta
trezvenog trgovca te riječi ne otkrivaju ništa. Khalifa je pristao na taj aranžman
jer je smatrao da ga ne smije odbiti i jer ga je želio, iako je u strašljivim trenucima
zamišljao svoju buduću nevjestu kao zajedljivu i zahtjevnu osobu neprivlačnih
navika. Nisu se upoznali prije vjenčanja, čak ni na vjenčanju. Ceremonija je bila
jednostavna. Imam je upitao Khalifu želi li zaprositi Ashu Fuadi i on je odgovorio
da želi. Zatim je bwana Amur Biashara kao stariji muški rođak dao pristanak u
njezino ime. I to je bilo to. Nakon obreda poslužena je kava, a onda je sam trgovac
dopratio Khalifu do njezine kuće i upoznao ga s novom suprugom. Kuća je bila
taj imetak što ga je naslijedila Asha Fuadi, samo što ga nije naslijedila ona.
Ashi je bilo dvadeset, Khalifi trideset jedna godina. Ashina pokojna majka
bila je sestra Amura Biashare. Ashine oči još su bile zasjenjene tugom zbog
skorašnjeg gubitka. Lice joj je bilo ovalno i pristalo, držanje dostojanstveno i

10
 Knjige.Club Books

ozbiljno. Khalifi se odmah svidjela i nije se u vezi s time nimalo krzmao, ali bio
je svjestan da je u početku samo trpjela njegove zagrljaje. Trebalo je neko vrijeme
da mu uzvrati žar, ispriča mu svoju pripovijest i da je on do kraja shvati. Nije to
bilo stoga što je njezina priča bila neobična, baš naprotiv, u stvari, jer je bila riječ
o uobičajenoj praksi piratskih trgovaca u njihovu svijetu. Bila je šutljiva jer joj je
trebalo neko vrijeme da počne vjerovati novom suprugu i da bude sigurna kome
je odan, trgovcu ili njoj.
“Moj ujak pozajmio je novac mom ocu, ne jednom nego nekoliko puta”,
kazala je Khalifi. “Nije imao izbora jer je moj otac bio muž njegove sestre, član
njegove obitelji. Morao je dati kad. bi to od njega zatražili. Ujak Amur nije imao
vremena za tatu, smatrao je da je nepouzdan s novcem, što je vjerojatno bila
istina. Čula sam majku kako mu to više puta kaže u lice. Na kraju je ujak Amur
zatražio da mu otac prepiše svoju kuću... našu kuću, ovu kuću... kao jamstvo za
pozajmicu. On je to i učinio, ali nije rekao majci. Takvi su muškarci sa svojim
poslovima, sve kriju i taje, kao da ne mogu vjerovati svojim lakoumnim
ženskama. Ona mu to ne bi dopustila da je znala. To je zla rabota, pozajmljivati
novac onima koji ga ne mogu vratiti i onda im oduzimati kuće. To je krađa. A to
je ujak Amur učinio mom ocu i nama.”
“Koliko je tvoj otac dugovao?” upitao je Khalifa kad je Asha zapala u dugu
šutnju.
“Nije važno koliko”, otpovrnula je ona. “Mi taj dug u svakom slučaju ne
bismo mogli isplatiti. Za sobom nije ostavio ništa.”
“Zacijelo je iznenada umro. Možda je mislio da će imati još vremena.”
Ona kimne. “U svakom slučaju nije isplanirao svoj odlazak. Tokom dugih
lanjskih kiša vratila mu se malarična groznica, kao i svake godine, ali taj put je
bila gora nego ikad prije i nije preživio. Dogodilo se naglo i bilo je strašno vidjeti
ga u takvom stanju prije nego što je otišao. Neka se Bog smiluje njegovoj
duši. Majka nije bila podrobno upućena u njegove poslove, ali uskoro smo
ustanovili da je dug ostao neisplaćen i da nije ostalo ništa iz čega bi se mogla
izvršiti makar simbolična isplata. Njegovi muški rođaci došli su zatražiti svoj
udio u njegovom nasljedstvu, koje se zapravo svodilo samo na kuću, ali su ubrzo
saznali da ona pripada ujaku Amuru. Svima je to bio strašan šok, posebno majci.
Nismo imali ništa na svijetu, ništa. I gore od ničega, nismo imali ni svoje živote
jer nam je ujak Amur bio skrbnik kao stariji muški rođak u obitelji. Mogao je
odlučivati što će biti s nama. Majka se nikad nije oporavila nakon očeve smrti.
Već se bila razboljela godinama prije, a odonda je stalno pobolijevala. Mislila
sam da je to od tuge, da nije bolesna kao što je govorila, nego da se na taj način
izvlači iz muka. Zapravo ne znam zašto je toliko patila. Možda je netko bacio čini
na nju ili je možda bila razočarana životom. Ponekad je bila opsjednuta i govorila
je nepoznatim glasovima, a onda bismo pozvali vidara iako se otac bunio protiv
toga. Nakon što je on umro, njezin se jad pretvorio u razornu tugu, ali posljednjih
mjeseci života zadesila ju je još jedna muka: bol u leđima i nešto što ju je izjedalo

11
 Knjige.Club Books

iznutra. Tako je opisivala taj osjećaj: nešto je iznutra izjeda. Tada sam znala
da odlazi, da to nije samo ucviljenost. U svojim zadnjim danima brinula se što će
biti sa mnom i molila je ujaka Amura da pazi na mene, a on je obećao da hoće.”
Asha ozbiljno pogleda muža, zadrži pogled na njemu pa reče: “I tako me dao
tebi.”
“Ili je mene dao tebi”, reče on, smiješeći se da ublaži gorčinu u njezinu glasu.
“Je li to baš takva nesreća?”
Ona slegne ramenima. Khalifa je shvaćao, ili je mogao naslutiti razloge zbog
kojih je Amur Biashara odlučio ponuditi Ashu njemu. Prije svega, prebacivao je
odgovornost za nju na nekog drugog. Usto je sprečavao bilo kakvu sramotnu vezu
u koju bi se eventualno mogla upustiti, bez obzira na to je li takvo što uopće imala
na umu. Tako je razmišljao moćan patrijarh. Utamsitiri, Khalifa ju je trebao
spasiti od sramote i sačuvati čistoću obiteljskog imena. On nije bio ništa posebno,
ali trgovac je znao tko je i brak s njime zaštitit će njezino ime, a stoga i ime Amura
Biashare, od svega možebitno nečasnog. Siguran brak s nekime tko ovisi o njemu
kao što je Khalifa ujedno će očuvati netaknutim trgovčevo pravo na posjed i
takoreći zadržati pitanje te kuće unutar obitelji.
Čak i kad je doznao za priču o kući i shvatio koliko je položaj njegove
supruge nepravedan, Khalifa nije o tome mogao razgovarati s trgovcem. Bile su
to obiteljske stvari, a on nije bio prava obitelj. Umjesto toga nagovarao je Ashu
da sama porazgovara s ujakom i zatraži svoj dio baštine natrag. “On može biti
pravedan kada to želi”, rekao joj je Khalifa, koji je i sam želio u to vjerovati.
“Znam ga prilično dobro. Vidio sam ga na djelu. Moraš ga posramiti, natjerati ga
da ti dade tvoja prava, inače će se praviti da je sve u redu i neće učiniti ništa.”
Naposljetku je razgovarala s ujakom. Khalifa nije prisustvovao tom
razgovoru i pravio se da ništa ne zna kad ga je trgovac poslije uljudno pitao o
tome. Ujak je rekao Ashi da je već ostavio - dio za nju u oporuci i da zasad želi
da ostane na tome. Drugim riječima, neka ga se ne gnjavi bilo kakvom daljnjom
raspravom o toj kući.

Khalifa i Asha vjenčali su se početkom 1907. Ustanak Maji Maji brojio je

posljednje dane, krvavo gušen uz gubitak mnogih afričkih života i sredstava za
život. Pobuna je počela u Lindiju i proširila se selima i gradovima na jugu i
zapadu zemlje. Trajala je tri godine.
Kako se širio otpor njemačkoj vlasti, tako je reakcija kolonijalne uprave
postajala nemilosrdnija i okrutnija. Njemačko zapovjedništvo uvidjelo je da se
buna neće moći suzbiti samo vojnim sredstvima te je počelo izgladnjivanjem
tjerati narod na pokornost. U pokrajinama koje su se pobunile Schutztruppe
se prema svima odnosila kao prema vojnim protivnicima. Spaljivali su sela, gazili
polja i pljačkali trgovine s hranom. Afrička tijela visjela su na vješalima uz cestu,
usred spaljena i poharana krajolika. U dijelu zemlje u kojem su živjeli Khalifa i
Asha o tim se događajima saznavalo tek iz glasina.
12
 Knjige.Club Books

Njima su to bile samo šokantne priče jer u njihovu mjestu nije bilo vidljive
pobune. Nije je bilo još od Abuširijeva vješanja, iako su se prijetnje njemačkom
odmazdom čule posvuda oko njih.
Postojanost odbijanja tih ljudi da postanu podanicima carstva Deutsch-
Ostafrika iznenadila je Nijemce, osobito nakon što su za opomenu drugima
kaznili Hehe na jugu te narode Caga i Meru u planinama sjeveroistoka. Gušenje
ustanka Maji Maji ostavilo je Za sobom stotine tisuća mrtvih od gladi i još
mnogo više njih od ranjavanja na bojištu ili javnih pogubljenja. Pojedini vladari
Deutsch-Ostafrike smatrali su takav ishod neizbježnim.
Te su se pogibije morale dogoditi prije ili kasnije. U međuvremenu, carstvo
je moralo natjerati Afrikance da osjete čvrstu šaku njemačke vlasti kako bi ih
naučilo da dobrovoljno podnose jaram svoga ropstva. Svakim danom njemačka
je vlast čvršće stezala jaram oko vrata onih podanika koji su ga nerado
trpjeli. Kolonijalna uprava jačala je vlast nad zemljom, rastući brojem
i domašajem. Stizalo je još njemačkih doseljenika koji su zauzimali plodnu
zemlju. Režim prisilnog rada proširenje na gradnju cesta, čišćenje odvodnih
žljebova uz ceste te sadnju drvoreda i vrtova za dokolicu naseljenika i dobar glas
Kaiserreicha. Nijemci su bili pridošlice u izgradnji carstva u tom dijelu svijeta,
ali su radili na tome da tu ostanu dugo i htjeli su da im bude udobno dok na tome
rade. Njihove crkve, uredi s kolonadama i utvrde s kruništima i puškarnicama
bile su izgrađene kao sredstva za civiliziran život, ali i da uliju strahopoštovanje
među netom svladanim podanicima i da ostave dojam na suparnike.
Najnoviji ustanak naveo je neke Nijemce na drukčije razmišljanje. Njima je
bilo jasno da samo nasilje neće biti dovoljno da se kolonija podjarmi i učini
produktivnom, pa su se latili gradnje klinika i kampanja protiv malarije i kolere.
One su isprva bile u službi zdravlja i blagostanja doseljenika, dužnosnika i
Schutztmppe, ali su kasnije proširene te su obuhvatile i domaće stanovništvo.
Uprava je otvorila i nove škole. U mjestu je već postojala viša škola, otvorena
nekoliko godina prije radi školovanja Afrikanaca za javnu službu i učiteljska
namještenja, ali primala je ograničen broj polaznika i bila ograničena na
podređenu elitu. Sada su se otvarale škole koje su trebale pružiti osnovno
obrazovanje većem broju stanovnika, i Amur Biashara bio je jedan od prvih koji
je poslao svoga sina u jednu od njih. Sinu, koji se zvao Nassor, bilo je devet
godina kad je Khalifa došao raditi za trgovca, a četrnaest kad je krenuo u školu.
Bilo je malo prekasno za takvo što, ali to i nije bilo toliko važno jer je škola koju
je upisao učila đake zanatima, ne algebri, a njegova je dob bila prikladna da nauči
kako se služiti pilom, polagati cigle i rukovati maljem. Trgovčev sin tamo je
naučio obrađivati drvo. Pohađao je školu četiri godine, a kad je iz nje izišao bio
je pismen, vičan brojkama i vješt drvodjelac. Tih su godina i Khalifa i Asha
morali štošta naučiti. On je tako uvidio da je ona poduzetna i uporna žena koja
voli biti nečim zaposlena i zna što želi. Isprva se čudio njezinoj energiji i smijao
njezinim nepopustljivim prosudbama o njihovim susjedima. Oni su zavidni, oni

13
 Knjige.Club Books

su zlobni, oni hule, govorila je. Daj, molim te, prestani pretjerivati, bunio se on
dok se ona mrštila u svome tvrdoglavom neslaganju. Ne mislim da pretjerujem,
govorila je. Cijeli je život živjela uz te ljude. On je mislio da njezino zazivanje
Božjeg imena i citiranje ajeta iz Kurʼana spadaju u način govora kakav krasi neke
ljude, da je to njezin stil, ali je shvatio da to kod nje nije pokazivanje znanja i
istančanosti, nego ozbiljne pobožnosti. Mislio je da je nesretna i nastojao
smisliti kako da je učini manje usamljenom. Nastojao ju je navesti da ga želi kao
što je on želio nju, ali ona je bila zakopčana i suzdržana te mu se činilo da ga u
najboljem, slučaju samo trpi i pokorno se prepušta njegovu žaru i zagrljajima.
Ona je pak uvidjela da je jača od njega, iako joj je trebalo mnogo vremena da
samoj sebi to tako neuvijeno kaže. Znala je što hoće, često ako ne baš i uvijek, i
u tom je znanju bila čvrsta, dok bi njega lako pokolebale riječi, katkad i vlastite.
Sjećanje na oca, spram kojega se nastojala odnositi s poštovanjem kao što joj je
njezina vjera nalagala, kosilo se s prosudbama o suprugu, i bilo joj je sve teže
nadvladati netrpeljivost prema Khalifi. Kad u tome ne bi uspjela, obraćala mu se
osorno, onako kako nije namjeravala, i zbog toga je ponekad žalila. On je bio
pouzdan, ali previše pokoran spram njezina ujaka, koji sa svojim prijetvornim,
tobože pobožnim manirama nije bio ništa drugo doli lupež i bezbožni licemjer.
Njezina supruga bilo je suviše lako zadovoljiti, a često ga je bilo lako i iskoristiti,
ali bilo je kako je On htio da bude i ona će se truditi da bude zadovoljna.
Njegove su joj beskonačne priče bile zamorne.
Asha je u prvim godinama njihova braka triput izgubila dijete. Nakon trećeg
pobačaja u tri godine susjedi su je nagovorili da se obrati travarki, mgangi.
Mganga joj je rekla da legne na pod i pokrila je kangom od glave do pete. Zatim
je dugo sjedila kraj nje, dugo i opetovano pjevušila u bradu te izgovarala riječi
koje Asha nije razabirala. Mganga joj je potom rekla da ju je nevidljivi zaposjeo
i ne dopušta da dijete izraste u njoj. Nevidljivog se može nagovoriti da ode, ali
morat će otkriti koji su njegovi zahtjevi i ispuniti ih prije nego što sam ode. Koji
su to zahtjevi, mogli su saznati jedino tako da omoguće nevidljivome da
progovori kroz Ashu, a to će se najvjerojatnije dogoditi kad mu se dopusti da je
do kraja zaposjedne.
Mganga je dovela pomoćnicu sa sobom i navela Ashu da ponovo legne na
pod. Pokrile su je debelom marekani1 ponjavom i onda obje počele žagoriti i
pjevušiti, približivši joj se licem do glave. Kako je vrijeme prolazilo, a mganga i
njezina pomoćnica sveudilj su pjevušile, Asha je sve jače drhtala i tresla se
dok napokon iz nje nisu provalile nerazumljive riječi i zvukovi. Ta provala
dosegnula je vrhunac u kriku, a onda je progovorila razumljivo, ali čudnim
glasom: Napustit ću ovu ženu ako njezin muž obeća da će je odvesti na hadž, da
će redovito odlaziti u džamiju i prestati šmrkati duhan. Mganga je likovala i

1
Na svahiliju marekani doslovno znači “američki”, a ovdje označava grubu pamučnu tkaninu,
kreton. (Ova i sljedeće bilješke prevodiočeve su.)

14
 Knjige.Club Books

pripremila biljni napitak od kojeg se Asha smirila i zadrijemala. Kad je mganga

u Ashmoj nazočnosti rekla Khalifi za nevidljivoga i njegove zahtjeve, on je
popustljivo kimnuo i platio joj. Odmah ću prestati šmrkati duhan, kazao je, i iz
ovih ću stopa uzeti abdest i uputiti se u džamiju. Kad se vratim, počet ću
se raspitivati o odlasku na hadž. A sad vas molim da uklonite tog zloduha.
Khalifa se doista ostavio duhana, dan ili dva odlazio je u džamiju, ali hadž
više nije nikad spomenuo. Asha je znala da Khalifa ne vjeruje u sve to čak ni dok
se pravio suglasan sa svime, samo joj se smijao. Bilo joj je samo još gore zbog
toga što je pristala na bogohulni postupak koji su predložili njezini susjedi. Sve
to pjevušenje i žamorenje u ušima postalo joj je zamorno, ali nije si mogla
pomoći, doista joj je bilo mrsko što se Khalifa ne moli i željela je na hadž više od
svega. Njegovo tiho ismijavanje tih želja duboko ju je odbijalo od njega. Zato joj
više nije bilo do toga da zatrudni i nalazila je načina da ga odvrati od navaljivanja
i neugodnosti koje je izazivao kad bi se uzbudio.
Kad je naučio sve što je trebao, Nassor Biashara napustio je njemačku
obrtničku školu u dobi od osamnaest godina, omamljen mirisom drva. Amur
Biashara bio je popustljiv prema sinu. Nije očekivao da mu pomaže u poslu, iz
istog razloga iz kojeg nije zahtijevao od Khalife da bude upućen u
pojedinosti mnogih njegovih transakcija. Draže mu je bilo raditi sam. Kad je
Nassor zamolio oca da financira stolarsku radionicu kako bi pokrenuo svoj posao,
trgovac mu je rado izišao u susret jer mu je to zvučalo kao dobro ulaganje, ali i
zato što će to za neko vrijeme držati njegova sina podalje od njegovih poslova.
Bit će već vremena da ga kasnije uvede u posao.
Stari trgovci pozajmljivali su jedni od drugih na povjerenje. Neki od njih
poznavali su se međusobno samo preko pisama ili drugih veza. Novac je prelazio
iz ruke u ruku - dug bi bio isplaćen u zamjenu za drugi dug, pošiljke su se
kupovale i prodavale na neviđeno. Te su veze sezale sve do Mogadiša, Adena,
Masqata, Bombaja, Calcutte i svih tih drugih legendarnih mjesta. Ta su mjesta
bila poput glazbe mnogima koji su živjeli u tom gradiću, možda i zato što većina
njih nikad nije bila ni na jednom od njih. Nije da nisu mogli zamisliti da su sve
to vjerojatno mjesta na kojima vladaju bijeda, nevolje i neimaština, baš kao i
svugdje drugdje, ali nisu mogli odoljeti neobičnoj ljepoti tih imena.
Poslovanje starih trgovaca počivalo je na povjerenju, no to nije značilo da su
vjerovali jedni drugima. Zbog toga je Amur Biashara vodio posao u svojoj glavi,
samo što se nije trudio da vodi uredne zapise o njemu i lukavost ga je naposljetku
izdala. Bila je to zla sreća, sudbina ili Božji naum, kako vas volja, no odjednom
se razbolio u jednoj od onih strašnih epidemija koje su se događale kudikamo
češće prije nego što su Evropljani došli sa svojim lijekovima i higijenom. Tko bi
pomislio da toliko bolesti vreba u prljavštini na suživot s kojom su ljudi bili
toliko naviknuti? Razbolio se usred jedne od tih epidemija, unatoč Evropljanima.
Kad vam je vrijeme, vrijeme vam je. Uzrok je mogla biti prljava voda, pokvareno
meso ili ugriz kakve otrovne gamadi, no ishod je bio taj da se jednoga dana

15
 Knjige.Club Books

probudio u cik zore s groznicom i povraćajući i da više nikad nije ustao iz

postelje. Jedva da je bio pri svijesti i umro je za pet dana. U tih pet dana nijednom
nije došao k sebi i sve su njegove tajne otišle s njime. Njegovi vjerovnici navratili
su bez odlaganja, s urednim papirima. Dužnici su se pak držali podalje i imetak
starog trgovca odjednom je postao mnogo manji nego što se govorkalo. Možda je
namjeravao vratiti Ashi njezinu kuću, ali se nikad nije toga poduhvatio, no u
oporuci joj nije ostavio ništa. Kuća je pripala Nassoru Biashari, kao i sve drugo
što je preostalo nakon što su njegova majka i dvije sestre te vjerovnici dobili svoj
dio.

16
 Knjige.Club Books

2.

Ilyas je stigao u mjesto netom prije nenadane smrti Amura Biashare. Kod sebe je
imao pismo preporuke upućeno upravitelju velikoga njemačkog posjeda na
kojem se uzgajala sisal-konoplja. Nije uspio doći do upravitelja, koji je ujedno
bio suvlasnik imanja te se nije moglo očekivati da će imati vremena za takve
sitnice. Ilyas je predao pismo u upravnom uredu i rečeno mu je da čeka. Uredski
pomoćnik koji je obavio probni razgovor s njime, procjenjujući njega i njegov
rad, ponudio mu je čašu vode. Ubrzo potom iz unutrašnjeg ureda izišao je mladi
Nijemac i ponudio mu posao. Uredski pomoćnik, koji se zvao Habib, pomoći
će mu da se snađe. Habib ga je uputio školskom učitelju po imenu Maalim
Abdalla, koji mu je pomogao da unajmi sobu kod obitelji koju je poznavao. Već
prvoga dana poslije podne u gradu Ilyas je imao posao i smještaj. Maalim Abdalla
mu je rekao: Poslije ću doći po tebe, da upoznaš neke ljude. Kasnije istoga
popodneva navratio je u kuću i poveo Ilyasa u šetnju gradom. Sjeli su u dva kafića
na kavu, razgovor i upoznavanje.
“Naš brat Ilyas došao je raditi na veliko imanje sa sisalom”, obznanio je
Maalim Abdalla. “On je prijatelj upravitelja, samoga velikog njemačkoga gazde.
Govori njemački kao da mu je materinji jezik. Zasad odsjeda kod Omara
Hamdanija, prije nego što mu njegovo gospodstvo nađe smještaj prikladan za
tako istaknutog člana njegovog osoblja.”
Ilyas se nasmiješi te stane poricati njegove riječi i uzvraćati zadirkivanjem.
Zbog njegova neusiljenog smijeha i blago autoironičnog nastupa ljudima je bilo
ugodno u njegovu društvu i stjecao je nove prijatelje. Uvijek je bilo tako. Maalim
Abdalla poslije ga je odveo u luku i njemački dio gradića. Pokazao je prema
borni, ograđenom području, Ilyas je upitao je li to mjesto na kojem su objesili
Abuširija, a Maalim Abdalla odgovorio je da nije. Abuširija su objesili u
Panganiju, a ondje ionako nije bilo dovoljno prostora da se okupi mnoštvo.
Nijemci su napravili spektakl od tog vješanja, a vjerojatno su tamo bili i
limena glazba i čete koje su marširale i gledatelji. Za to im je trebao velik prostor.
Šetnja im je završila u Khalifinoj kući, koja je bila učiteljeva redovita baraza,
kamo je većinu večeri zalazio na tračanje i razgovor.
“Dobro došao si”, reče Khalifa Ilyasu. “Svakom treba baraza u koju će uvečer
otići, da bude u kontaktu s ljudima i u toku s novostima. U ovom se mjestu nema
mnogo što drugo raditi nakon posla.”

17
 Knjige.Club Books

Ilyas i Khalifa postali su vrlo brzo dobri prijatelji i već za koji dan otvoreno
su razgovarali jedan s drugim. Ilyas je pričao Khalifi o tome kako je pobjegao od
kuće kao dijete i tumarao nekoliko dana prije nego što ga je na željezničkom
kolodvoru oteo askari iz Schutztruppe i odveo u planine. Tamo je bio oslobođen
i poslan u njemačku školu, misijsku školu.
“Jesu li te tjerali da se moliš kao kršćanin?” upitao je Khalifa.
Šetali su uz more i nitko ih nije mogao čuti, ali Ilyas je kraće vrijeme šutio,
stisnutih usana, što mu nije bilo svojstveno. “Nećeš nikom ništa reći ako ti kažem,
je li tako?” upitao je.
“Jesu”, rekao je Khalifa ushićeno. “Natjerali su te na grijeh.”
“Nemoj nikom reći”, kazao je Ilyas molećivim glasom. “Bilo je ili to ili se
ostavi škole, pa sam se pravio. Bili su jako zadovoljni mnome, a ja sam znao da
Bog vidi što mi je doista u srcu.”
“Mnafiki”, na to će Khalifa, koji još nije bio spreman prestati s mučenjem.
“Postoji posebna kazna za licemjere kada dođeš tamo. Da ti kažem koja je to?
Ne, to je nešto neizrecivo, a ionako ćeš prije ili kasnije vidjeti i sam.”
“Bog zna što mi je bilo u srcu, unutra ispod brave i ključa”, rekao je Ilyas,
dodirujući si grudi te se i sam smješkajući sada kad je Khalifa zbijao šalu s time.
“Živio sam i radio na farmi kave koja je pripadala Nijemcu koji me poslao u
školu.”
“Je li tamo još bilo borbi?” upita Khalifa.
“Nije, ne znam koliko je borbi bilo prije, ali s tim je bilo gotovo kad sam ja
došao tamo”, Ilyas će. “Bilo je veoma mirno. Bilo je novih farmi i škola, a i novih
gradića. Mještani su slali djecu u misijsku školu i radili na njemačkim farmama.
Ako je bilo ikakvih nevolja, izazivali su ih loši ljudi koji vole galamiti. Farmer
koji me poslao u školu napisao mi je preporuku za posao u ovom gradu.
Upravitelj imanja je njegov rođak.”
Ilyas je kasnije rekao: “Nikad se više nisam vratio u selo u kojem sam živio.
Ne znam što se dogodilo starim ljudima. Sada kad sam došao živjeti ovamo,
shvaćam da nisam predaleko odande. I prije nego što sam došao zapravo sam
znao da ću biti blizu svome nekadašnjem domu, ali sam nastojao ne razmišljati o
tome.”
“Trebao bi otići u posjet”, reče Khalifa. “Koliko već dugo nisi bio tamo?”
“Deset godina”, odgovori Ilyas. “A zašto da idem tamo?”
“Trebaš ići”, Khalifa će, prisjećajući se kako je zanemarivao roditelje i kako
se poslije loše osjećao zbog toga. “Idi vidjeti obitelj. Trebat će ti samo dan ili dva
da dođeš tamo ako te netko preveze. Nije u redu da se držiš daleko od njih. Trebaš
otići i reći im da si dobro. Ići ću ja s tobom ako želiš.”
“Ne”, Ilyas će zauzevši obrambeni stav, “ti ne znaš kako je to bijedno i
siromašno mjesto.”

18
 Knjige.Club Books

“Onda im možeš pokazati kako si uspio. To je tvoj dom i obitelj ti je obitelj,

ma što ti mislio o tome”, reče Khalifa još odlučnije dok je Ilyas popuštao.
Ilyas je nekoliko trenutaka sjedio mršteći se, a onda su mu oči pomalo
zasvjetlucale. “Otići ću”, rekao je, ponesen tom pomisli. Bio je takav, otkrit će
Khalifa. Kad bi mu se svidio neki plan, Ilyas ga se zdušno poduhvaćao. “Da, ima
smisla to što govoriš. Otići ću sam. Mnogo sam puta razmišljao o tome, ali
uvijek bih nekako odgodio taj put. Trebao mi je netko dugog jezika da me natjera
na to.”
Khalifa se dogovorio s vozarom koji je išao u smjeru tog sela da poveze Ilyasa
dio puta. Dao mu je i ime čovjeka koji mu je bio trgovački kontakt i živio na
glavnoj cesti nedaleko od njegova odredišta. Može prenoćiti kod njega ako bude
potrebno. Nekoliko dana poslije Ilyas se vozio u magarećoj zaprezi
grbavim putem uz obalu prema jugu. Vozar je bio stari Beludžistanac koji je
prevozio robu u seoske dućane duž puta. Nije imao bogzna što dostaviti. Stao je
u dvjema trgovinama, nakon čega je krenuo u unutrašnjost nešto boljom cestom;
drndali su se tako dobrim tempom da su poslije podne dospjeli do kontakta
kojeg je preporučio Khalifa. Ispostavilo se da je taj kontakt indijski trgovac
svježim namirnicama koji se zvao Karim. Kupovao je hranu od mještana i slao je
na tržnicu u gradu: banane, kasavu, bundeve, slatki krumpir, bamiju - otporno
povrće koje je moglo preživjeti dan ili dva na cesti. Beludžistanac je nahranio i
napojio svoju magaricu, a onda kao da je šaptom razgovarao s njom. Rekao je da
mu je dovoljno rano da krene natrag i u povratku prenoći u jednoj od radnji kojoj
je ranije dostavio robu, i da je magarica spremna za to. Karim je nadgledao
tovarenje robe na Beludžistančevu zapregu, zapisujući brojke u poslovnu knjigu
i prepisujući ih na grubi komad papira koji će vozar uručiti kupcu na gradskoj
tržnici.
Nakon što je vozar otišao, Ilyas je objasnio što hoće, a Karim je djelovao
sumnjičavo. Ozirao se oko sebe, procjenjivao koliko će još biti danjeg svjetla,
potom izvadio sat iz džepa na prsluku, otklopio ga zamahom ruke i snuždeno
zavrtio glavom.
“Sutra ujutro”, kazao je. “Danas nije moguće. Samo je sat i pol do akšama, a
dok bih ti našao vozara, već bi pao sumrak. Ne želiš biti noću na cesti. To bi
značilo tražiti nevolje. Možeš se lako izgubiti ili nabasati na loše ljude. Ići ćeš
sutra rano ujutro. Razgovarat ću večeras s vozarom, ali prvo se odmori i
dopusti da ti iskažemo dobrodošlicu. Imamo sobu za posjetioce. Dođi.”
Ilyas je bio ispraćen u sobičak sa zemljanim podom tik do radnje. I radnja i
soba imale su klimava vrata od hrđavih, valovitih metalnih ploča koja su se
zatvarala pomoću željeznih lokota te su izgledala više ceremonijalno negoli
sigurno. U sobičku se nalazio ležaj od užadi prekriven rogožinom, po kojoj su
sigurno miljele stjenice, pomislio je Ilyas. Odmah je primijetio da nema mreže za
komarce i rezignirano uzdahnuo. Bila je to gostinska odaja za žilave putujuće

19
 Knjige.Club Books

trgovce, ali nije bilo izbora. Nije mogao očekivati da će Karim pozvati muškog
stranca u svoj obiteljski dom.
Ilyas je objesio svoju platnenu torbu na okvir vrata i izišao da razgleda
okolicu. Karimova kuća, čvrsto građeno zdanje koje je imalo dva prozora s
rešetkama na pročelju, s obje strane vrata, nalazila se u istom dvorištu. Imala je
vlastito unutarnje dvorište, uzdignuto tri koraka u odnosu na tlo. Karim je sjedio
na prostirci u dvorištu i mahnuo Ilyasu da priđe kad ga je ugledao. Neko su
vrijeme tako sjedili i razgovarali, o mjestu, o vijestima o epidemiji kolere koja je
harala Zanzibarom, o poslu, a onda je djevojčica od sedam ili osam godina izašla
iz kuće s dvije male šalice kave na drvenom pladnju. Kako se bližio sumrak,
Karim je ponovo izvadio sat i bacio pogled na njega.
“Vrijeme je za akšam-namaz”, kazao je. Zazvao je i djevojčica je začas
ponovo izašla, ovaj put s mukom noseći vjedro s vodom, čijeg ju je tereta Karim
riješio kroz smijeh. Spustio se stepenicama na nižu razinu i stavio vjedro u stranu,
na povišenu kamenu površinu namijenjenu pranju nogu. Kretnjom je dozvao
gosta da dođe i prvi obavi obredno pranje, ali Ilyas je to odrješito odbio, pa je
Karim stupio naprijed i izvršio pripreme za molitvu. Tada je došao red na Ilyasa,
koji je učinio ono što je vidio da radi Karim. Vratili su se u unutarnje dvorište
gdje se trebao održati namaz, a kao što je bilo uobičajeno i uljudno, Karim je
pozvao Ilyasa da povede molitvu. Ovaj je to još jednom odrješito odbio i Karim
je istupio da je sam povede.
Ilyas se nije znao moliti, nije znao riječi. Nikad nije bio u džamiji. Tamo gdje
je živio kao dijete džamije nije bilo, a nije je bilo ni na farmi kave gdje je kasnije
proveo toliko godina. Postojala je džamija u obližnjem planinskom gradiću, ali
nitko mu ni na farmi niti u školi nije rekao da bi trebao ići tamo. U nekoje doba
potom već postalo prekasno da nauči, previše bi ga bilo sram. Tada je već bio
odrastao čovjek koji je radio na imanju gdje se uzgajala sisal-konoplja i živio u
gradu prepunom džamija, no niti tamo ga nitko nije zvao da ide u džamiju. Znao
je da će se prije ili kasnije vjerojatno dogoditi nešto ovako neugodno. Karimov
poziv na molitvu bio je prva zgoda u kojoj je bio zatečen u neznanju i vadio se
najbolje što je umio, oponašajući svaku njegovu kretnju i mrmljajući kao da
izgovara svete riječi.
Kao što je obećao, Karim se dogovorio s drugim vozarom da odveze Ilyasa u
njegovo staro selo, koje nije bilo daleko. Nakon nemirne noći, izišao je čim je
čuo kretanje u dvorištu te su mu ponudili bananu i limenu šalicu crnog čaja za
doručak dok je čekao da se vozar pojavi. Vidio je onu djevojčicu kako
mete dvorište, ali nigdje ni traga njezinoj majci. Vozar je ovaj put bio. tinejdžer
koji je bio sretan što može otići na izlet te je cijelim putem naklapao o ludorijama
u koje su se on i njegovi prijatelji u zadnje vrijeme upuštali. Ilyas ga je uljudno
slušao i smijao se kad je bilo potrebno, ali je u sebi mislio: sirova seljačina.
Do sela su dospjeli za otprilike sat vremena. Vozar je rekao da će čekati na
glavnoj cesti jer je put za selo preuzak za kola. Trebalo je samo kratko hodati

20
 Knjige.Club Books

stazom pored koje se zaustavio. Da, znam, rekao je Ilyas. Krenuo je putom koji
je vodio do mjesta na kojemu je bila njihova stara kuća, i sve je izgledalo baš
onako neuredno i poznato kao da je otišao prije samo nekoliko mjeseci. Nije to
bilo bogzna kakvo selo, tek skup raštrkanih kuća s krovovima od slame i malim
obrađenim poljima iza njih. Prije nego što je došao do stare kuće ugledao je ženu
čijeg se imena nije mogao sjetiti, ali čije mu je lice bilo poznato. Sjedila je na
čistini ispred svoje kuće krhkog izgleda od pletera omazanog blatom i plela
prostirku od kokosova lišća. Na tri kamena do njezinih nogu grijao se lonac, a
dva pileta kljucala su po zemlji oko kuće. Kad se približio, zaravnala je svoju
kangu i pokrila glavu.
“Shikamoo”, rekao je.
Ona je odzdravila i čekala, odmjeravajući ga u njegovoj gradskoj odjeći. Nije
joj mogao procijeniti dob, ali ako je bila ona za koju je mislio da jest, onda je bila
majka djece njegove dobi. Jedan od njih bio je Hassan, sjetio se odjednom, dječak
s kojim se nekoć igrao. I Ilyasov otac zvao se Hassan, zato mu se tako lako sjetio
imena. Žena je sjedila na niskom stolcu bez naslona i nije pokušavala ustati ili se
nasmiješiti.
“Zovem se Ilyas. Nekad sam živio tamo”, rekao je i kazao kako mu se zovu
roditelji. “Žive li oni još uvijek tamo?”
Nije odgovorila, a on nije bio siguran je li ga čula i razumjela. Spremao se da
krene i sam se uvjeri kad je iz kuće izišao neki muškarac. Bio je stariji od žene,
nesigurna koraka došao je do Ilyasa i pogledao ga izbliza kao da slabo vidi. Lice
mu je bilo izborano i neobrijano, izgledao je krhko i boležljivo. Ilyas je ponovio
svoje i ime svojih roditelja. Muškarac i žena razmijenili su poglede, a onda j e
ona progovorila.
“Sjećam se tog imena, Ilyas. Jesi li ti onaj koji se izgubio?” rekla je i nakratko
pokrila glavu objema rukama, iskazujući sažaljenje. “Tada se događalo puno toga
strašnog i svi smo mislili da te je zadesila nesreća. Mislili smo da su te oteli ruga-
ruga ili Mange. Mislili smo da su te ubili Mdachi2. Ne znam što sve nismo mislili.
Da, sjećam se Ilyasa. Jesi li to ti? Izgledaš kao čovjek iz vlade. Majka ti je davno
preminula. Više nitko ne živi tamo gore, njihova se kuća srušila. Imala je takvu
nesreću da nitko nije htio živjeti tamo. Ostavila je tvom ocu bebu na brigu, staru
petnaest ili šesnaest mjeseci, a on ju je ostavio drugima.”
Ilyas promisli o tome načas pa reče: “Ostavio je drugima. Što to znači?”
“Dao ju je drugima.” Sada je progovorio muškarac, slabim glasom, hrapavim
od naprezanja. “Bio je jako siromašan. Jako bolestan. Kao svi mi. Dao ju je.”
Podigao je ruku i pokazao u smjeru ceste, suviše iscrpljen da kaže još nešto.
“Afiya, tako se zvala. Afiya”, nastavi žena. “Odakle si došao? Majka ti je
mrtva. Otac ti je mrtav. Sestru su ti dali drugima. Gdje si bio?”

2
Na svahiliju: Nijemac.

21
 Knjige.Club Books

To je nekako i očekivao, da će biti mrtvi. Otac je bolovao od dijabetesa otkad

je Ilyas znao za sebe, a majci je često bilo loše zbog neimenjivih boljki koje su
pogađale žene. Osim toga su je boljela leđa, imala je teškoća s disanjem, prsa su
joj bila naduta od vode i često je osjećala podražaj na povraćanje od beskrajnih
trudnoća. Očekivao je to, ali ipak ga je šokiralo kad je ovako s neba pa u rebra
bio obaviješten o njihovoj smrti. “Je li moja sestra ovdje u selu?” upitao je
napokon.
Muškarac je ponovo progovorio i njegov izmučeni glas rekao mu je gdje živi
obitelj koja je uzela Afiyu. Otpratio je Ilyasa do glavne ceste i dao upute mladom
vozaru.

Nad seocetom uz cestu u kojem je odrastala uzdizalo se tamno čunjasto brdo

obraslo grmljem. Uvijek je bilo tu, kad god bi iskoračila iz kuće, nadvijalo se nad
kućama i dvorištima preko ceste, ali ona ga nije vidjela dok je bila posve malena
i postala ga je svjesna tek kasnije, kad je naučila pridavati smisao uobičajenim
vidicima. Rekli su joj da ne smije ići tamo gore, ali joj nisu rekli zašto, pa je
napučila brdo svim užasima što ih je učila zamišljati. Teta je bila ta koja joj je
govorila da se ne smije penjati na brdo, a pričala joj je i priče o zmiji koja može
progutati dijete, o visokom čovjeku čija se sjena prostire preko krovova kuća
kad je mjesec pun i o raščupanoj starici koja tumara cestom prema moru i
ponekad poprimi oblik leoparda koji upada u selo ne bi li se domogao kakve koze
ili malog djeteta. Teta joj to nije rekla, ali djevojčica je bila sigurna da i zmija i
visoki čovjek i raščupana starica žive na brdu, i da silaze s njega kako bi
zastrašivali svijet.
Iza kuća i stražnjih dvorišta sterala su se polja, a iza njih uzdizalo se brdo.
Kad je postala starija, činilo joj se da se brdo još nekako zlokobnije uzdiže nad
selom, posebno u sumrak, da prijeteći visi nad njima poput nezadovoljnog duha.
Naučila je skretati pogled ako je noću morala izaći iz kuće. U dubokoj noćnoj
tišini čula je tihi, psikavi šapat kako se šulja odozgo, a katkad je i obilazio kuću i
oglašavao se iza nje. Teta joj je govorila da su to nevidljivi koje samo žene čuju,
ali koliko god njihov šapat bio tužan i uporan, ne smije im otvarati vrata.
Mnogo kasnije saznala je da dječaci odlaze na brdo i vraćaju se s njega živi i
zdravi, i nikad nisu rekli ništa o zmiji, visokom čovjeku ili raščupanoj starici, i
nikad nisu spomenuli nikakav Šapat.
Govorili su da idu u lov na brdo, a ako nešto ulove, to onda ispeku na vatri i
pojedu. Uvijek su se vraćali praznih ruku pa nije znala zbijaju li šalu s njom.
Cesta koja je vodila mimo sela nastavljala se u jednom smjeru prema obali,
a u drugom duboko u unutrašnjost. Njome su se većinom služili ljudi koji su
pješačili, od kojih su neki nosili težak teret, a katkad i muškarci na magarcima ili
volujskim zapregama. Bila je dovoljno široka za kola, ali neravna i kvrgava. U
daljini iza njih obrisi planina prostirali su se preko obzora. Njihova imena bila su
čudna i navodila su je na pomisao o opasnosti.

22
 Knjige.Club Books

Živjela je s tetom i stricem te bratom i sestrom. Brat joj se zvao Issa, a sestra
Zawadi. Od nje se očekivalo da ustaje u isto vrijeme kad i njezina teta, koja bi je
prodrmala da se probudi i oštro je pljesnula po stražnjici da je natjera da ustane.
Budi se, nevaljalko. Teta se zvala Malaika, ali svi su je zvali Mama. Prvi zadatak
za djevojčicu nakon ustajanja bio je da ode po vodu dok njezina teta potpaljuje
žeravnike, koji su još sinoć bili očišćeni i napunjeni ugljenom. Vode nije
nedostajalo, ali ju je trebalo donositi. Pred vratima kupaonice nalazili su se vjedro
i zaimača koji su se koristili unutra. Još je jedno vjedro stajalo uz žlijeb koji je
vodio prema vanjskom odvodnom jarku, a tamo su prali lonce i posuđe te
izlijevali vodu nakon pranja odjeće, ali za stričevu kupku i kuhanje čaja morala
je grabiti vodu iz golemoga glinenog spremnika, koji je bio poklopljen i natkriven
platnenom tendom kako bi voda ostala hladna. Voda za stričevu kupku i njegov
čaj morala je biti čista, a voda u vjedrima bila je samo za prljave poslove.
Ponekad su se ljudi od vode razbolijevali, zbog čega je morala grijati čistu vodu
za stričevu kupku i za čaj.
Spremnik je bio visok, a ona je bila malena, pa je morala stajati na
preokrenutoj gajbi da bi dosegnula vodu, a kad je razina vode bila niska ili
prodavač vode ne bi u zadnje vrijeme došao nadopuniti spremnik, morala je
posezati tako duboko da bi joj se polovica tijela našla u klizavom spremniku. Ako
bi govorila dok joj je glava bila u spremniku, glas joj je imao demonski zvuk, od
čega se osjećala ogromnom. Katkad je to činila čak i kad nije grabila vodu:
spuštala je glavu u spremnik i ispuštala te sablasne, gromoglasne zvukove.
Zagrabila bi vodu u dva lonca, ali bi ih napunila samo dopola jer bi joj inače bili
preteški za nošenje. Nosila ih je jednog po jednog prema dvama žeravnicima koje
je teta potpalila, a onda bi opetovanim odlascima do spremnika nadopunjavala
vodu dok je ne bi bilo koliko treba, tako da bi u jednom loncu bilo dovoljno vode
za stričevu kupku, a u drugom za čaj.
Prvo od svega što je znala na svijetu bio je život s njima, tetom i stricem. Brat
Issa i sestra Zawadi bili su stariji od nje, možda pet ili šest godina stariji. Oni joj,
dakako, nisu bili brat i sestra, ali je ipak o njima razmišljala tako, iako su im se
igre među ostalim sastojale u tome da je zadirkuju i nanose joj bol. Ponekad bi je
vrlo sustavno tukli, ne zato što bi učinila bilo što da ih izazove, nego zato što su
uživali u tome, a ona ih nije mogla zaustaviti. Tukli su je kad god su u kući bila
samo djeca i nije bilo nikoga da čuje njezine krike, ili ako su se dosađivali, što je
bilo često. Tražili su od nje da radi stvari koje nije željela, a kad bi zaplakala ili
odbila, ošamarili bi je ili pljunuli. Nakon što bi obavila svoje zadaće nije imala
bogzna što raditi, ali ako bi pošla za njima kad bi se otišli igrati s prijateljima ili
krasti voće sa stabala u susjednim vrtovima, njima se to ne bi uvijek svidjelo, kao
ni njihovim prijateljima. Djevojčice su je obasipale uvredama i psovkama da
nasmiju dječake, a ponekad bi je i otjerale. Bilo je to iz raznih razloga, no brat i
sestra svaki dan su je tukli, štipali i krali joj hranu. Nije bila jako tužna zbog
toga što je tuku, štipaju i kradu joj hranu. To je nije previše boljelo; druge stvari

23
 Knjige.Club Books

su je više rastuživale, zbog njih se osjećala malenom i tuđom na ovom svijetu. I

drugu djecu su svakodnevno tukli.
Od malih nogu od nje se tražilo da obavlja poslove. Nije pamtila kad je to
počelo, ali uvijek su je zvali da nešto radi, da mete, donosi vodu ili juri u trgovinu
za tetu. Kasnije je prala rublje, po potrebi gulila i rezala povrće, grijala vodu za
stričevu kupku i čaj za ukućane. I od druge djece u selu tražilo se da obavljaju
poslove za svoje stričeve i tete, u kući i na polju. Njezini stric i teta nisu imali
polje, čak ni vrt, pa je sve radila u kući ili u stražnjem dvorištu. Teta je ponekad
dizala glas na nju, ali češće je bila prijazna i pričala joj priče. Neke od tih priča
bile su strašne, poput one o napuhnutom, odrpanom čovjeku dugih, prljavih
noktiju koji noću hoda cestom, za sobom vuče željezni lanac i gleda ne bi li
ugrabio kakvu djevojčicu i odveo je u svoju podzemnu jazbinu. Uvijek ga čuješ
kako dolazi jer vuče lanac po tlu. Mnoge tetine priče govorile su o prljavim starim
ljudima koji kradu male djevojčice. Kad bi vidjela Issu ili Zawadi kako je
maltretiraju, ukorila bi ih ili čak kaznila. Ima da se prema toj jadnoj curi odnosite
kao prema svojoj sestri, govorila im je.
Majka joj je umrla, znala je to, ali nije znala zašto su je baš teta i stric primili
k sebi. Jednog dana, kad joj je bilo pet godina, teta joj je rekla: “Primili smo te
jer si postala siroče, a otac ti se razbolio. Tvoji otac i majka živjeli su nešto dalje
niz cestu i poznavali smo ih. Tvoja uboga majka nije imala sreće sa zdravljem i
umrla je kad si bila sasvim malena, imala si oko dvije godine. Otac te doveo k
nama i zamolio nas da te primimo dok njemu ne bude bolje, ali nije mu postalo
bolje i Bog je uzeo i njega. Te su stvari u Božjim rukama. Otad si nama na teret.”
Teta joj je to govorila dok joj je uljila i uplitala kosu nakon pranja, što je
radila svaki tjedan da odagna uši. Sjedila je između tetinih koljena i nije joj
vidjela lice, ali glas joj je bio blag, čak nježan. Pošto joj je to rekla, znala je da
joj oni nisu pravi stric i teta, i da joj je i otac mrtav. Nije se sjećala majke, ali
pomisao na nju i dalje ju je rastuživala. Kad bi je pokušala zamisliti, pred očima
bi joj se samo stvorila neka od seoskih žena.
Stric joj se nije puno obraćao, niti ona njemu. Namrštio bi se kad bi mu nešto
rekla, makar to bila samo poruka od tete. Kad je htio da dođe k njemu, pucnuo bi
prstima i zazvao je: Ti! Zvao se Makame. Bio je krupan muškarac okruglog lica
i okruglog nosa i velikog okruglog trbuha. Bio je zadovoljan kad bi sve bilo
onako kako on želi. Kad bi povisio glas na neko od djece, kuća je podrhtavala i
tresla se od njegova bijesa i svi bi umuknuli. Izbjegavala je njegove oči, jer su
često bile užarene i zastrašujuće na tome mrkom licu. Znala je da je on ne voli,
ali nije znala što je učinila da bude tako. Šake su mu bile krupne, a ruka mu je
bila debela kao njezin vrat. Kad bi je pljesnuo po potiljku, posrnula bi i osjetila
omaglicu.
Njezina je teta imala naviku da nekoliko puta kimne kad je htjela nešto
odrješito reći, a budući da joj je lice bilo usko i usukano a nos šiljat, izgledala je
kao da nešto kljuca u zraku. “Tvoj stric je jako snažan čovjek”, rekla joj je teta.

24
 Knjige.Club Books

“Zato su ga zaposlili kao zaštitara u serikali3 skladištu. Otvara i zatvara kapiju da

ne bi ulazile skitnice. Vlada ga je izabrala. Svi ga se boje. Kažu: Makame ima
šaku kao toljaga. Da nije njega, ponašali bi se kao huligani i krali.”
Otkako ju je služilo pamćenje, spavala je na podu, s unutrašnje strane ulaza
u kuću. Kad bi ujutro otvorila vrata, ugledala bi brdo, a čak i dok su noću vrata
bila zatvorena znala je da je ono tamo i da se nadvija nad svima njima. Psi su
noću lajali, komarci su joj fijukali oko lica, a kukci su šuštali i strugali s druge
strane lomnih i raspucalih vrata. Zatim bi ušutjeli kad bi se šapat počeo razlijegati
niz brdo sve do stražnjeg dijela kuće. Oči je držala čvrsto zatvorene kako ne bi
vidjela nezadovoljne oči kako zure u nju kroz pukotine u vratnim oplatama.
Bila je to mala kuća sazdana od opeka od blata, okrečena iznutra i izvana.
Dvije male prostorije bile su razdvojene ulaznim hodnikom, a stražnja vrata
otvarala su se prema dvorištu. Ono je bilo ograđeno pletenom ogradom, a vani su
bile i kupaonica sa zahodom i kuhinja. Četvero ostalih spavali su u većoj od dviju
soba, majka i kći u jednom krevetu, a otac i sin u drugom. Katkad bi mlađi spavali
u manjoj sobi, koja je danju služila kao dnevna soba ili stovarište ili blagovaonica
ili primaća soba kad bi navratili susjedi. Selo se nalazilo duboko u unutrašnjosti
pa nije bilo tekuće vode, zbog čega je morala donositi vodu za stričevu kupku i
za čaj iz golemoga glinenog spremnika koji bi prodavač vode nadopunjavao svaki
put kad bi je ponestalo. Prodavač vode grabio je vodu iz seoskog vrela nedaleko
od njih te bi potom išao od kuće do kuće, sam vukući svoja kola, i
punio spremnike ljudi koji su mu plaćali. Mnogi su sami odlazili do vrela ili bi
tamo poslali neko dijete, ali njezini teta i stric mogli su si priuštiti da to plate.
Jednoga dana bila je u dvorištu i pomagala teti oko pranja kad su začule
nekoga kako doziva na prednjim vratima. Idi vidi tko je, rekla je teta. Na vratima
je zatekla muškarca u bijeloj košulji dugih rukava, hlačama kaki boje i cipelama
debelih potplata od meke kože. Stajao je na stepenici tik poviše ceste, držeći
platnenu torbu u desnoj ruci. Očito je bio čovjek iz grada, s obale.
“Karibu”, izgovorila je uljudan izraz dobrodošlice.
“Marahaba”, rekao je on smiješeći se. Čas potom upita: “Mogu li znati kako
se zoveš?”
“Afiya”, reče ona.
Nasmiješio se još usrdnije i istodobno uzdahnuo. Zatim je čučnuo tako da su
im lica bila na istoj razini. “Ja sam tvoj brat”, kazao je. “Odavno te tražim. Nisam
znao jesi li živa, jesu li ma i ba živi. Sada sam te pronašao, hvala Bogu. Jesu li
tvoji ukućani unutra?”
Ona kimne i ode dozvati tetu, koja je došla brišući ruke o svoju kangu.
Muškarac, koji je sada ponovo stajao, predstavio se imenom. “Ja sam Ilyas, njezin
brat”, rekao je. “Otišao sam do naše stare kuće i saznao da su moji umrli. Susjedi
su mi rekli da je sestra ovdje. Nisam to znao.”

3
Na svahiliju: vlada, vlast.
25
 Knjige.Club Books

Činilo se da se njezina teta načas uznemirila zbog onoga što je rekao, a možda
i zbog njegove pojave. Bio je odjeven kao vladin službenik. “Karibu. Nismo
znali gdje ste. Molim vas, pričekajte dok Afiya ode po strica”, rekla je. “Idi sad,
brzo.”
Otrčala je do skladišta i rekla stricu da je teta rekla da mora doći, a on je pitao
o čemu se radi. Došao je moj brat, kazala je. Odakle? upita on, ali ona je samo
trčala ispred njega. Kad su došli do kuće, ostao je pomalo bez daha, ali je bio
ljubazan i nasmiješen, a kod kuće obično nije bio takav. Njezin je brat bio u
manjoj sobi, skučenoj i zakrčenoj kao obično, i stric im se tamo pridružio,
rukujući se s njime sav ozaren. “Dobro došao, brate naš. Hvala Bogu što vas čuva
i što vas je doveo u našu kuću da se sretnete sa svojom sestrom. Vaš nam je otac
rekao da ste se izgubili. Nismo znali kako da vas nađemo. Brinuli smo se o njoj
najbolje što smo znali. Sada je kao jedna od nas”, kazao je s ljevicom na srcu dok
mu je desna ruka bila široko ispružena u gesti dobrodošlice.
“Ne znam da li me se sjećate, ali uvjeravam vas da sam onaj koji kažem da
jesam”, rekao je njezin brat.
“Vidim rodbinsku sličnost”, njezin stric će. “Nema potrebe za
uvjeravanjem.”
Kad se Afiya nekoliko minuta kasnije vratila s dvije čaše vode na pladnju,
zatekla ih je zadubljene u razgovor. Čula je brata kako govori: “Hvala što ste tako
dugo brinuli o njoj. Ne mogu vam dovoljno zahvaliti, ali sada kad sam je našao,
želio bih je povesti da živi sa mnom.”
“Bit će nam je žao izgubiti”, rekao je njezin stric, kojemu je lice blistalo od
osušenog znoja. “Ona je sada naša vlastita kći, i njezin život s nama trošak je koji
rado snosimo, ali naravno da mora živjeti sa svojim bratom. Krv je krv.”
Razgovarali su tako neko vrijeme prije nego što su pozvali nju da uđe. Brat
joj je kretnjom pokazao da sjedne i objasnio da će doći živjeti s njime u gradu.
Neka skupi stvari i bude spremna da uskoro pođe s njim. Za koju minutu skupila
je svoj mali svežanj i bila spremna. Teta ju je pomno promatrala. I samo tako
odlaziš, ni hvala ni doviđenja, rekla je prijekorno. Hvala i doviđenja, rekla je
Afiya, posramljena svojom žurbom.
Nije dotad ni znala da ima pravog brata. Nije mogla vjerovati da je on ovdje,
da je samo skrenuo s ceste, došao ovamo i sada čeka da je odvede. Bio je tako
čist i lijep, tako se lako smijao. Poslije joj je rekao da se ljuti na njezina strica i
tetu, ali to nije pokazao jer bi izgledalo kao im nije zahvalan što su je primili k
sebi iako im nije rod. Primili su je k sebi, to nije bila mala stvar. Dao im je nešto
novca kao dar za njihovu dobrotu, ali nije trebao, jer je bila u prljavim dronjcima
kad ju je našao, kao da im je robinja. “Možda su štoviše oni trebali platiti tebi
zbog toga što su te tako dugo tjerali da radiš za njih”, rekao je. Njoj se nije činilo
tako u tom času, nego tek poslije, nakon što je počela živjeti s njime.
Istoga jutra kad ju je našao, poveo ju je na magarećoj zaprezi u Karimovu
trgovinu. Nikad prije nije putovala na magarećoj zaprezi. Čekali su kod trgovine
26
 Knjige.Club Books

da dođu natrag po njih, a sutradan su se vozili na još jednoj magarećoj zaprezi,

gdje je sjedila među košarama s mangom, kasavama i vrećama žita dok je
njezin brat dijelio klupu s vozarom. Odveo ju je u gradić na obali gdje je živio.
Ondje je unajmljivao sobu u prizemlju obiteljske kuće, i kad su stigli, odveo ju je
na kat da upozna ljude koji ondje žive. Majka i njezine kćeri tinejdžerske dobi
bile su unutra i rekle da dođe gore kad god poželi. Dok je živjela s bratom Afiya
je prvi put u životu spavala na krevetu. Imala je svoj krevet na jednom kraju sobe,
pod vlastitom mrežom za komarce, a on je imao svoj na drugom kraju. Posred
sobe nalazio se stol za kojim ju je svakog popodneva kad bi se vratio s posla
poticao da uči.
Jednoga jutra, nekoliko dana nakon što ju je doveo u grad, poveo ju je u
državnu bolnicu blizu obale. Nikad prije nije vidjela more. Muškarac u bijeloj
kuti zastrugao joj je nadlakticu i zatražio od nje da se pomokri u posudicu. Ilyas
joj je objasnio da su je ogrebli zato da ne dobije groznicu, a mokraća služi
tome da vide ima li bilharcijazu. To je njemačka medicina, kazao je.
Kad bi Ilyas ujutro otišao na posao, ona je odlazila na kat k obitelji i oni bi
bez po muke napravili mjesta za nju. Postavljali su joj pitanja, a ona im je
govorila ono malo što je imala reći. Pomagala je u kuhinji jer je to bio posao koji
je znala obavljati ili je sjedila sa sestrama dok su one razgovarale i šivale, a
katkad bi je poslale po nešto u dućan u istoj ulici. Zvale su se Jamila i Saada i
otprve su se sprijateljile s njom. Kasnije je objedovala s njima kad bi im otac
došao kući. Rekli su joj da njihovog oca zove striko Omari, zbog čega se osjećala
kao dio obitelji. Poslije podne, pošto bi se njezin brat vratio s posla i oprao,
donijela bi mu ručak u prizemlje i sjedila s njim dok je jeo.
“Moraš naučiti čitati i pisati”, rekao je. Nikada dotad nije vidjela nekog kako
čita ili piše, mada je znala što je pisanje jer je na limenkama i kutijama u seoskom
dućanu uvijek nešto pisalo, a vidjela je i knjigu na polici iznad stolca na kojem je
sjedio vlasnik trgovine. Vlasnik joj je rekao da je to sveta knjiga koju ne smiješ
dotaknuti ako se prije ne opereš kao da se pripremaš za molitvu. Mislila je da
nikad neće moći čitati tako svetu knjigu, ali brat joj se smijao i tjerao je da sjedi
kraj njega dok je pisao slova i navodio je da ih naglas izgovara za njim. Kasnije
je sama vježbala pisanje slova.
Jednog popodneva, dok je obitelj na katu bila vani, poveo ju je sa sobom u
posjet jednom od svojih prijatelja. Taj se zvao Khalifa i Ilyas je rekao da mu je
to najbolji prijatelj u mjestu. Zadirkivali su jedan drugog i smijali se, a nakon
nekog vremena njezin brat rekao je da će njih dvojica sada nastaviti sa
šetnjom, ali je obećao da će je ponovo dovesti u posjet. Ujutro bi
najčešće odlazila na kat i sjedila s Jamilom i Saadom dok su one kuhale, čavrljale
i šivale, a ponekad je uvečer, kad bi Ilyas otišao u kafić ili na druženje s
prijateljima, odlazila na kat i vježbala pisati i čitati slova pred zadivljenim
pogledom sestara. Nijedna od njih nije znala čitati, kao ni njihova majka. No brat
nije uvijek izlazio, nekih večeri ostajao je kod kuće i učio je kartaškim igrama ili

27
 Knjige.Club Books

pjesmama ili razgovarao s njom o svojim doživljajima. Pričao joj je: “Pobjegao
sam od kuće dok je ma bila trudna s tobom. Ne znam jesam li zaista
namjeravao pobjeći. Mislim da nisam. Imao sam samo jedanaest godina. Ma i ba
bili su jako siromašni. Svi su bili siromašni. Uopće ne znam kako su živjeli, kako
su preživljavali. Ba je imao šećer, bio je bolestan i nije mogao raditi. Možda su
im susjedi pomagali. Znam da sam bio u prnjama i uvijek gladan. Ma je
izgubila dvije moje mlađe sestre nedugo nakon što su se rodile. Pretpostavljam
da je u pitanju bila malarija, ali tada sam još bio dijete i nisam znao takve stvari.
Sjećam se kad su obje došle. Nakon nekoliko mjeseci su se razboljele i danima
plakale prije nego što su izdahnule. Ponekad noću nisam mogao spavati jer
sam bio gladan i jer je ba glasno stenjao. Noge su mu bile natečene i vonjale su
kao trulo meso. To nije bila njegova krivnja, bio je to šećer. Nemoj plakati, vidim
da ti se oči vlaže. Ne govorim to da te prepadnem, nego da ti objasnim da je to
možda ono što me natjeralo da pobjegnem.
Mislim da nisam zbilja namjeravao pobjeći, ali jednom kad sam se našao na
cesti samo sam nastavio hodati. Nitko nije obraćao preveliku pažnju na mene.
Kad sam bio gladan, prosio sam hranu i krao voće, a noću bih uvijek našao neko
mjesto da se ušuljam i zaspim. Ponekad me bilo jako strah, ali koji put
bih zaboravio na sebe i samo gledao što se događa posvuda oko mene. Nakon
nekoliko dana stigao sam u veliko mjesto na obali, u ovaj grad. Vidio sam vojnike
kako stupaju ulicama, čuo glazbu kako svira, teške čizme kako topću ulicom,
vidio mnoštvo mladih ljudi kako stupaju uz njih i prave se da su i oni vojnici.
Pridružio sam im se, ushićen svim tim odorama, marširanjem i muzikom. Marš
je završio na željezničkom kolodvoru i ja sam stajao tamo i gledao ogromne
željezne vagone, velike kao kuće. Lokomotiva je stenjala i odbijala dimove kao
da je živa. Nikad prije nisam vidio vlak. Četa askarija stajala je na peronu i čekala
da se ukrca na vlak, a ja sam se muvao oko njih, samo gledajući i slušajući. Tada
su se još odvijale borbe zbog Maji Majija. Znaš li za to? Nisam ni ja tada znao.
Poslije ću ti pričati o Maji Majiju. Kad je vlak bio spreman, askari su se počeli
ukrcavati. Jedan šanganski askari ugurao me u vlak, uhvatio me za zapešće i
smijao se dok sam se ja otimao, ali nije me puštao. Rekao je da ću ja biti
njegov puškonosac dok bude marširao. Svidjet će ti se, rekao je. Vozili smo se do
kraja pruge, odnosno donde dokle su u to vrijeme bili sagradili prugu, a onda smo
marširali nekoliko dana sve do planinskog gradića.
Kad smo stigli tamo, pustili su nas da neko vrijeme čekamo u dvorištu.
Mislim da je Sanganac mislio da više ne pokušavam pobjeći, jer me čak nije ni
držao za zapešće. Možda je mislio da nemam kamo pobjeći. Vidio sam Indijca
kako stoji nad nekim teretom, daje upute nosačima i pravi bilješke na nekakvoj
dasci. Odjurio sam do njega i rekao mu da me askari ukrao od kuće. Indijac mi je
rekao: briši odavde, prljavi mali lupežu! Zacijelo sam izgledao jako prljavo. Na
sebi sam imao samo prnje, kratke hlače od vrećevine i poderanu staru košulju
koju se više nisam ni trudio prati. Rekao sam Indijcu da se zovem Ilyas i da me
veliki šanganski askari koji stoji tamo i zuri u nas ukrao od kuće. Indijac je prvo
28
 Knjige.Club Books

odvratio pogled, ali onda je tražio da ponovim svoje ime. Natjerao me da ga još
dvaput ponovim, a onda se osmjehnuo i sam ga izgovorio.
Ilyas. Kimnuo je, primio me za ruku” - Ilyas je uhvatio Afiyu za ruku dok je
to govorio, smiješeći se kao Indijac i ustajući - “i krenuo prema njemačkom
časniku u bijeloj uniformi koji se također nalazio u dvorištu. On je bio
zapovjednik askarija i bio je zauzet svojim trupama. Kosa mu je bila boje
pijeska, obrve isto tako. Bio je to prvi Nijemac pored kojeg sam stajao blizu i to
sam vidio. Namrštio mi se i nešto rekao Indijcu, koji je rekao da sam slobodan
ići. Rekao sam da nemam kamo ići, a kad je zapovjednik askarija to čuo, ponovo
se namrštio i pozvao još jednog Nijemca.”
Ponovo su sjeli, Afiya se i dalje smiješila, očiju zanesenih pričom. Ilyas
nabaci mrk izraz i nastavi.
“Taj drugi Nijemac nije bio časnik u lijepoj bijeloj uniformi, nego muškarac
grubog izgleda koji je rukovodio radnicima koji su utovarivali teret, a koji je
Indijac popisivao. Kad je časnik završio razgovor s njime, pozvao me k sebi i
strogo upitao: A što je bilo s tobom? Rekao sam mu da se zovem Ilyas i da
me jedan askari ukrao od kuće. Ponovio je moje ime i osmjehnuo se. Ilyas, rekao
je, to je lijepo ime. Čekaj ovdje dok ne završim. Nisam ga čekao, nego sam ga
slijedio za slučaj da se šanganski askari vrati po mene. Čovjek je radio na farmi
kave malo dalje uzbrdo. Farma je pripadala nekom drugom Nijemcu. Poveo
me sa sobom tamo i dao mi posla u toru. Imali su nekoliko magaraca i kobilu u
njezinoj vlastitoj staji. Da, bila je to kobila, ne konj, jako velika i zastrašujuća za
malog dječaka. Farma je bila nova i bilo je puno posla. Grubi Nijemac me zato i
doveo onamo, trebali su ljude za rad.
Gazda me vidio kako u toru čistim magareću balegu ili tako nešto, ne mogu
se točno sjetiti. Pitao je čovjeka koji me doveo s kolodvora tko sam ja. Kad je
doznao da me oteo askari, bio je bijesan. Ne smijemo se ponašati kao divljaci,
rekao je. Nismo zato došli ovamo. Znam da je to rekao, jer mi je sve to prepričao
kasnije. Bio je zadovoljan time što je učinio i rado je o tome govorio meni i
drugima. Rekao je da sam premlad za rad, da prvo trebam ići u školu. Nijemci
nisu došli ovamo da bi porobljavali, rekao je. Bilo mi je dopušteno da pohađam
crkvenu školu, koja je bila namijenjena obraćenicima. Na toj sam farmi ostao
godinama.”
“Jesam li ja tad već bila rođena?” upita Afiya.
“O, da, morala si biti rođena nekoliko mjeseci nakon što sam pobjegao”, reče
Ilyas. “Na farmi sam bio devet godina, što znači da je tebi otprilike deset. Život
mi se tamo stvarno sviđao. Radio sam na farmi, išao u školu, učio čitati, pisati,
pjevati i govoriti njemački.”
Naglo je prekinuo priču i zapjevao stihove nečega što je zacijelo bila
njemačka pjesma. Njoj je njegov glas bio prekrasan i ustala je da mu zaplješće
kad je završio. On se osmjehivao od užitka. Volio je pjevati.

29
 Knjige.Club Books

“Jednoga dana, ne tako davno”, nastavio je, “gazda me pozvao na razgovor.

Taj mi je čovjek bio kao otac. Brinuo se za sve radnike, a ako bi se neki razbolio,
poslao bi ga u misijsku kliniku na liječenje. Pitao me želim li ostati na farmi.
Rekao je da sada imam previše talenata za jednog težaka na farmi - zar se ne bih
želio vratiti na obalu, gdje ima kudikamo više prilika? Uručio mi je pismo koje
sam trebao odnijeti njegovom rođaku u ovom gradu koji ima tvornicu sisala. U
pismu je napisao da sam pouzdan i pristojan te da znam čitati i pisati na
njemačkom. Pročitao je pismo preda mnom prije nego što ga je zapečatio. Eto,
zato radim kao pisar u njemačkoj tvornici sisala i zato ćeš i ti naučiti čitati i pisati,
tako da jednog dana znaš čega ima u svijetu i naučiš se brinuti za sebe.”
“Da”, reče Afiya, koja još nije bila spremna razmišljati o budućnosti. “Je li
farmer imao kosu boje pijeska kao onaj drugi Nijemac u bijeloj uniformi?”
“Ne, nije”, Ilyas će. “Imao je tamnu kosu. Bio je mršav i staložen, nikad nije
vikao na svoje radnike i grdio ih. Izgledao je kao... Schüler, učen čovjek,
suzdržan čovjek.”
Afiya je načas razmislila o tom opisu farmera pa upitala: “Je li naš ba imao
tamnu kosu?”
“Pa, vjerojatno. Bila mu je već posijedila kad sam otišao, ali pretpostavljam
da je ranije, kad je bio mlađi, bila tamnija”, reče Ilyas.
“Je li tvoj farmer izgledao kao naš ba?” upita Afiya.
Ilyas prasne u smijeh. “Ne, izgledao je kao Nijemac”, kazao je. “Naš ba...”
Ilyas je zastao, zavrtio glavom i načas ušutio. “Naš ba bio je bolestan”, kazao je.

“Ne želim govoriti loše o pokojnicima tako brzo nakon njihove smrti”, rekao je
Khalifa Ilyasu, “ali taj starac bio je pirat. Što se tiče mladog tajirija4, poznajem
ga godinama. Mislim da mu je bilo devet godina kad sam počeo raditi za bwana
Amura. Sada je izrastao u mladića sklonog paničarenju - a tko ne bi bio takav uz
oca koji ga je toliko držao u neznanju? I evo ga odjednom na čelu pljačke sada
kad su nahrupili vjerovnici. Izgubio je mnogo u kaosu koji je uslijedio nakon
smrti njegovog oca. Nije znao ništa o biznisu i ti drugi pirati su ga opljačkali.
Zapravo ga zanima samo drvo. Čak je nagovorio oca da mu dopusti otvoriti to
skladište drva i radionicu namještaja. To on voli - muvati se po skladištu drva i
njušiti drvo. A u međuvremenu sve odlazi kvragu.
Rekao sam ti za kupu. Mislili smo, eto, da nije sazdan od istog ružnog štofa
kao njegov otac, i možda je ljubaznije slušao Bi Ashu kad ga je molila da joj vrati
kuću, ali pohlepan je baš kao otac. Nema nikakvih prava na ovu kuću. Trebao ju
je vratiti pravoj vlasnici, ali je se čvrsto odbija odreći, mada se i on iznenadio kad
je otkrio da ne pripada Bi Ashi. Mogao je valjda i zatražiti od nas da odemo
odavde, ali mislim da se previše boji moje žene. Oni su rođaci, znaš, skoro kao
4
Na svahiliju: bogataš.

30
 Knjige.Club Books

brat i sestra, ali on odbija vratiti kuću koja po zakonu pripada njezinoj obitelji.
On je samo još jedna pohlepna hulja.”
Njih dvojica sastajali su se kasno poslije podne ili rano uvečer na sat ili dva
u kafiću. Priključivali su se općenitim razgovorima koji su bili glavna svrha
tamošnjih okupljanja, a Khalifa, koji je poznavao mnogo ljudi, predstavljao je
Ilyasa drugima i nukao ga da priča svoje priče, čija su tema često bili njegovi dani
u njemačkoj školi u planinskom gradiću i njemački farmer koji mu je bio
dobročinitelj. I drugi su kazivali priče, od kojih su neke bile posve nevjerojatne,
ali to je bio birtaški stil: što se više napuhavalo, to bolje. Za Khalifu se znalo da
je upućen u priče i glasine te su ga katkad pozivali da presudi koja je verzija
prava. Kad bi se naužili birtaškog naklapanja, krenuli bi u šetnju morskom
obalom ili se vratili na Khalifmu verandu gdje bi njegovi prijatelji uvečer došli
na barazu. U to su vrijeme bili zaokupljeni glasinama o predstojećem sukobu s
Britancima, za koji se govorilo da će prerasti u veliki rat, za razliku od onih malih
prijašnjih ratova protiv Arapa, Svahila, Hehea, Njamvezija i Merua i svih ostalih.
I ti su bili strašni, ali ovo će biti veliki rat! Oni imaju bojne brodove velike kao
brdo, brodove koji mogu ploviti pod vodom i topove koji mogu bombardirati grad
udaljen više kilometara. Čak se govori i o nekakvom stroju koji može letjeti, iako
ga nitko nije vidio.
“Britanci nemaju šanse”, rekao je Ilyas i žamor odobravanja razlegnuo se
skupinom. “Nijemci su nadareni i pametni ljudi. Znaju se organizirati, znaju se
boriti. Misle na sve... I povrh toga mnogo su ljubazniji nego Britanci.”
Njegovi slušatelji zavijali su od smijeha.
“Ne znam za ljubaznost”, kazao je jedan od birtaških stručnjaka, čovjek po
imenu Mangungu. “Meni se čini da će njihova strogost i s druge strane opakost
nubijskih i njamvezijskih askarija stati na kraj Britancima. Nitko nije tako strog
kao Nijemac.”
“Ti ne znaš o čemu pričaš”, Ilyas će. “Ja sam od njih doživio samo
ljubaznost.”
“Slušaj, to što je jedan Nijemac bio ljubazan prema tebi ne mijenja ono što
se ovdje godinama događa”, reče drugi muškarac, Mahmudu, obraćajući mu se.
“U tridesetak godina otkad su zauzeli ovu zemlju, Nijemci su pobili toliko ljudi
da je zemlja posuta lubanjama i kostima, a tlo je gnjecavo od krvi. Ne
pretjerujem.”
“Da, pretjeruješ”, reče Ilyas.
“Vi ovdašnji ljudi ne znate što se dogodilo na jugu”, nastavi Mahmudu. “Ne,
Britanci nemaju izgleda, ne ako se borbe budu odvijale na kopnu, ali to se neće
zbiti zbog njemačke ljubaznosti.”
“Slažem se. Njihovi askari su okrutni i potpuni divljaci. Samo Bog zna kako
su postali takvi”, reče čovjek po imenu Mahfudh.

31
 Knjige.Club Books

“To je zbog njihovih časnika. Uče se okrutnosti od svojih časnika”, reče

Mangungu, govoreći autoritativnim tonom koji je trebao razriješiti raspravu, što
je rado činio.
“Bila je to odmazda nad neprijateljem koji je bio jednako surov”, ustvrdi
Ilyas, ne dajući se smesti. “Niste čuli za pola od onoga što su ti ljudi radili
Nijemcima. Morali su biti oštri u svojoj odmazdi jer je to jedini način na koji se
divlji ljudi mogu natjerati da se nauče redu i pokornosti. Nijemci su časni i
civilizirani ljudi, koji su napravili mnogo dobra otkad su ovdje.”
Njegovi slušači šutjeli su suočeni s tolikom žustrinom. “Prijatelju moj, pojeli
su te”, kazao je naposljetku Mangungu, čija je riječ kao i obično morala biti
zadnja.
Unatoč takvim sučeljavanjima, Khalifa se uvelike iznenadio kad je Ilyas
obznanio da se planira prijaviti kao dobrovoljac u Schutztruppe. “Jesi li poludio?
Kakve to ima veze s tobom?” pitao je njegov prijatelj. “To je sukob između dva
nasilna i opaka zavojevača, jednoga koji je među nama i drugoga na sjeveru. Bore
se oko toga tko bi nas trebao cijele progutati. Kakve to ima veze s tobom?
Priključit ćeš se vojsci plaćenika poznatih po okrutnosti i brutalnosti. Zar nisi čuo
što su svi govorili? Mogao bi biti ozbiljno ranjen... ili nešto još gore. Razmišljaš
li ti uopće svojom glavom, prijatelju?”
Ilyas se nije dao razuvjeriti i odbijao je braniti svoju odluku. Jedina mu je
briga, rekao je, da sredi uvjete za život svojoj maloj sestri.

Prohujala je cijela godina. Afiyi je to bilo najsretnije vrijeme života, koje je

počelo kad joj se brat vratio, našao je i ispunio joj dane smijehom. Doista je to
činio, uvijek se smijao, a ona nije mogla a da se ne smije kad se smijao on. A
onda je odjednom, ili se barem njoj tako činilo, rekao: “Pridružio sam se
Schutztruppe. Znaš li što je to? To znači odred za zaštitu, jeshi la serikali. Bit
ću askari. Bit ću vojnik za Nijemce. Sprema se rat.”
“Zar ćeš morati otići? Hoće li to biti na dugo?” upitala ga je, govoreći mirno
iako je bila uzbunjena viješću.
“Neće biti dugo”, kazao je umirujući je i smiješeći se. Schutztruppe je moćna
i nepobjediva vojska. Svi je se boje. Vratit ću se za nekoliko mjeseci.”
“Hoću li ja ostati ovdje dok se ne vratiš?” upitala je.
Odmahnuo je glavom. “Premlada si. Ne mogu te ovdje ostaviti samu. Pitao
sam strica Omara možeš li ostati s obitelji, ali on ne želi preuzeti odgovornost u
slučaju da... Mi nismo u rodu”, rekao je Ilyas i slegnuo ramenima. “Ne možeš
ostati ovdje, a ne možeš ni ići u rat sa mnom. Ne želim te poslati natrag
njima, tvojoj teti i stricu na selu, ali nema drugog izbora. Sada će znati da ću se
vratiti po tebe i bit će bolji prema tebi.”
Nije joj bilo jasno kako je može poslati natrag tamo nakon svega što je rekao
i nakon što ju je naučio da uvidi koliko joj je život s njima bio okrutan. Dugo nije

32
 Knjige.Club Books

mogla prestati plakati. Ilyas ju je držao u naručju, milovao je po kosi i šaputao joj
umirujuće riječi. Te noći dopustio joj je da dijeli krevet s njim i ona je zaspala
dok joj je pričao kako mu je bilo u školi u planinskom gradiću. Znala je da mu se
žuri otići, a nije htjela da mu omrzne pa da se ne vrati po nju, te je prestala plakati
kad joj je rekao da prestane. Sestre su joj sašile haljinu kao dar za rastanak, a
njihova majka dala joj je jednu od svojih starih kanga. Sigurne smo da ćeš biti
jako sretna na selu, rekle su sestre, a Afiya je rekla da hoće. Nije im rekla ništa o
stricu i teti - Ilyas joj je rekao da ne priča o njima - i nije im spomenula koliko se
grozi povratka. Otišli su se oprostiti i s Khalifom i Bi Ashom. Ilyas je saznao da
će ga poslati u Dar es Salaam na obuku.
Bratov prijatelj Khalifa rekao je djevojci: “Ne znam zašto tvoj stariji brat ide
u rat umjesto da ostane ovdje i brine se za tebe. Ovaj sukob nema nikakve veze s
njim. A u to ide zajedno s askarijima, ubojicama kojima su ruke već okrvavljene.
Slušaj me, Afiya, dok se ne vrati, moraš nam javljati ako ikad budeš išta trebala.
Pošalji mi poruku na radno mjesto, kod trgovca Biashare. Hoćeš li to upamtiti?”
“Ona zna pisati”, reče Ilyas.
“U tom slučaju šalji mi pisane poruke”, kazao je Khalifa i dvojica prijatelja
nasmijala su se na oproštaju.
Sve je bilo obavljeno u nekoliko dana i uskoro je opet bila s tetom i stricem
na selu. Ono malo imovine stalo joj je u platneni zavežljaj: haljina koju su joj
sašile sestre, stara kanga koju joj je darovala njihova majka, pločica od škriljevca
i paket starog papira što ga je brat donio s posla da na njemu vježba
pisanje. Ponovo je spavala na podu u hodniku, u sjeni brda. Njezina teta postavila
se prema njoj kao da je izbivala samo nekoliko dana i očekivala je od nje da se
vrati svojim prijašnjim poslovima. Stric ju je ignorirao. Kći Zawadi podrugljivo
se nasmijala i rekla: vratila se naša robinja. Nije bila dovoljno dobra za
velikog brata u gradu. Sin Issa pucnuo joj je prstima pod nosom kao što je činio
njegov otac kad ju je zvao da nešto napravi. Sve je bilo još malo gore nego prije
i više je boljelo. Opominjala je samu sebe da se mora pomiriti s tim i trpjeti jer
joj je brat rekao da tako čini dok se on zauvijek ne vrati. Teta joj je prigovarala
više nego prije, zbog sporosti u obavljanju poslova, zbog troška koji im je donio
njezin povratak iako im je njezin brat dao novac za njezino uzdržavanje. Sinu je
sada bilo šesnaest godina i ponekad se pritiskao uz nju i gnječio joj bradavice kad
nije bilo nikog u blizini a ona nije bila dovoljno brza da pobjegne.
Za vrućih, mrtvih popodnevnih sati nekoliko dana nakon njezina povratka k
njima, teta ju je vidjela kako sjedi u stražnjem dvorištu i vježba pisanje na pločici.
Teta joj je bila netom ustala od počinka poslije ručka i zaputila se prema zahodu.
Isprva ju je gledala bez riječi, a onda se približila. Kad je vidjela da to nisu samo
črčkarije, pokazala je prema pločici i osorno upitala: “Što je to? Ti pišeš? Što to
piše?”
“Jana, leo, kesho”, reče Afiya pokazujući riječ po riječ. Jučer, danas, sutra.

33
 Knjige.Club Books

Teta je djelovala uznemireno i smrknuto, ali nije rekla ništa. Produžila je u

zahod, a Afiya je žurno sklonila pločicu, opominjući samu sebe da ubuduće
vježba diskretno. Teta više nije spomenula pločicu, ali sigurno je to ispričala
mužu. Sutradan nakon ručka, tokom kojega je osjećala neuobičajenu napetost
među članovima obitelji, on je pucnuo prstima pred Afiyom i pokazao prema
maloj sobi. Dok se okretala u tom smjeru, vidjela je osmijeh radosnog iščekivanja
na licu njegova sina. Već je bila u sobi, okrenuta vratima, kad je stric ušao sa
štapom u desnoj ruci. Zakračunao je vrata i načas se zagledao u nju s
izrazom gnušanja. “Čujem da si naučila pisati. Ne moram pitati tko te tome
naučio. Znam točno tko je to bio - netko tko nema osjećaj odgovornosti. Tko
nema osjećaja ni za što. Zašto bi jedna djevojka trebala pisati? Da može pisati
svodniku?”
Koraknuo je naprijed i ošamario je lijevom rukom po sljepoočici, a onda je
prebacio štap u ljevicu i ošamario je desnicom po licu i glavi. Posrtala je od
udaraca i teturala unatrag dok je on vikao i režao na nju. Potom je, nakon duge,
tihe stanke, zamahnuo štapom prema njoj; isprva ju je namjerno promašio, ali joj
je dolazio sve bliže. Urlala je od straha i davala sve od sebe da ga izbjegne, ali
prostorija je bila mala a on je zakračunao vrata. Nije se imala kamo sakriti, pa je
trčala, izmicala se i trpjela udarce koje nije mogla izbjeći. Većinom je dobivala
po leđima i ramenima, od čega bi svaki put vrisnula i stresla se, a na kraju se
spotaknula i pala. U padu je ispružila lijevu ruku da zaštiti lice, a štap ju je tada
ošinuo strahovitom snagom. Ostala je bez daha od boli i neko vrijeme hvatala
zrak od šoka prije nego što je ispustila urlik. Legla je do njegovih nogu, vičući
i jecajući, dok je on bjesnio i nitko nije došao da ga zaustavi. Kad se izdovoljio,
otvorio je vrata i izišao iz sobe.
Poslije je, kroz suze i jecaje, razabirala da je teta došla k njoj, skinula joj
uprljanu haljinu i obrisala je. Potom ju je pokrila plahtom i nešto joj mrmljala dok
nije izgubila svijest. To je moralo biti trenutačno, jer kad se osvijestila, svjetlost
je i dalje blještala kroz prozor i soba je pulsirala od vrućine. Ležala je ondje cijelo
poslijepodne u suznom deliriju, tek povremeno svjesna da njezina teta sjedi uz
obližnji zid. Uvečer je odvela djevojčicu travarki da joj povije ruku, a mganga je
rekla ženi: “Treba vas biti sram. Svi su ga u selu čuli kako viče i udara dijete. Kao
da je sišao s uma.”
“Nije ju htio ovako ozlijediti. To je bila nezgoda”, rekla je teta.
“Zar mislite da nitko ništa ne primjećuje?” upitala je mganga. Travarka je
učinila sve što je znala i umjela, ali ruka nije zacijelila kako treba. Afiya je
međutim imala drugu ruku i nekoliko dana nakon premlaćivanja napisala je na
komadu papira poruku čovjeku s kojim se njezin brat sprijateljio u gradu.
Adresirala je poruku na bwana Biasharu kao što ju je uputio da učini bude li joj
potrebna pomoć. Napisala je: Kaniumiza. Nisaidie. Afiya. Ozlijedio me. Pomozi
mi. Dala je poruku vlasniku trgovine, koji ju je pročitao, presavio napola i dao je
vozaru koji je kretao prema obali. Bratov prijatelj vratio se s vozarom koji mu

34
 Knjige.Club Books

je isporučio poruku. Platio mu je da se vrati sutradan. Nju je i dalje sve boljelo

od masnica i slomljene ruke, i sjedila je na stepenici pred kućnim vratima i zurila
u brdo kad su se zaustavili ispred kuće. Vlasnik trgovine im je rekao kamo da idu.
Njezin je stric bio na poslu, ali se nije vratio. Zacijelo je saznao tko je stigao, bilo
je to malo selo. Ugledavši bratova prijatelja, ona je ustala.
“Afiya”, rekao je, prišao joj i vidio u kakvom je stanju. Primio ju je za zdravu
ruku i bez riječi odveo do kola.
“Čekaj”, rekla je. Otrčala je unutra i uzela svoj zavežljaj, koji se nalazio u
hodniku u kojem je spavala.
Afiya dugo nije željela ići nikamo da je ne bi došli tražiti. Bojala se svih osim
bratova prijatelja koji je došao po nju i kojega je sada zvala Baba Khalifa, i Bi
Ashe, koja ju je hranila pšeničnom kašom i ribljom juhom da joj se vrati snaga, a
koju je sada zvala Bimkubwa. Bila je sigurna da bi je stric prije ili kasnije ubio
da nije došao njezin Baba, a ako ne on, to bi učinio njegov sin. No Baba Khalifa
je došao.

35
Knjige.Club Books

DRUGI DIO

36
 Knjige.Club Books

3.

Izdvojio ga je pogledom tokom smotre toga prvog jutra. Časnik. Bilo je to u borna
logoru, kamo su bili odvedeni da se pridruže već prikupljenim regrutima. Na
maršu od vježbališta novaka do bome njihovi su ih pratioci podbadali, rugali im
se i požurivali ih, ispred i iza, a ponekad i pored njih. Vi ste svi obični
washenzi, govorili su. Jadno krmivo za divlje zvijeri. Ne ljuljajte bokovima kao
shoga. Ne vodimo vas u bordel. Ispravite ramena, pljugeri! Vojska će vam
pokazati kako da izravnate te kičmice.
Bio je to marš regruta pridošlih iz različitih pobuda: neki su bili dobrovoljci,
druge su kao dobrovoljce prijavili njihovi starješine koji su i sami bili pod
prinudom, neke su ponijele ili prisilile okolnosti, neke su našli na cesti.
Schutztruppe se širila i borce je čekala raširenih ruku. Neki od njih govorili su
slobodno, već se šepireći u radosnom iščekivanju, upoznati s takvim rabotama,
smijući se uvredama njihove pratnje, jedva čekajući da budu obuhvaćeni jezikom
prezira. Drugi su šutjeli, tjeskobni, možda čak i ustrašeni, još uvijek nesigurni što
je pred njima. Hamza je bio u potonjoj kategoriji, tiho ojađen zbog onoga što je
učinio. Nitko ga nije prisilio, sam se prijavio kao dobrovoljac.
Krenuli su iz vježbališta za novake čim je svanulo. Nije poznavao nikoga, ali
je za početak paradirao s ostalima, ohrabren neobičnim okolnostima, svitanjem u
kojem maršira prema logoru za obuku na početku pustolovine. Veliki
mišićavi muškarci stupali su na čelu puni samopouzdanja i vukli ostale za sobom.
Jedan od njih, dubokog, sutonskog glasa, udario je u pjesmu, a neki drugi koji su
znali njegov jezik zapjevali su s njim. Hamzi se činilo da su to Njamvezi jer su
mu tako izgledali ti muškarci. Njihovi pratioci, od kojih su neki također
izgledali kao Njamvezi, smiješili su se pa čak se povremeno i priključivali. Kad
je nastalo zatišje, netko je započeo drugu pjesmu, ovaj put na svahiliju. To
zapravo nije bila pjesma, više kao neki pjevani razgovor koji se vodio u živahnom
tempu marša, uz eksplozivan odgovor na kraju svake rečenice:

Tumefanya fungo na Mjarumani, tayari.

Tayari!
Askari wa balozi wa Mdachi, tayari.
Tayari!
Tutampigania bila hofu.
Bila hofu!
37
 Knjige.Club Books

Tutawatisha adui wajue hofu.

Wajue hofu!

Veselo su pjevali, napola se rugajući samima sebi dok su se udarali šakom o

prsa:

Pridružismo se Nijemcima,
Spremni smo!
Vojnici smo Mdachi namjesnika,
Spremni smo!
Borit ćemo se za njega bez straha,
Bez straha!
Prestravit ćemo dušmane svoje i ispunit ih strahom,
Strahom!

Njihova pratnja smijala se s njima dok su pjevali te razmetljive riječi i

dodavali vlastite, prostačke.
Potom, kad su odmarširali izvan naselja, kad je upekla žega, sunce mu
zapržilo vrat i leđa, a znoj mu se stao slijevati niz lice i curiti niz leđa, Hamzina
se strepnja vratila. Ishitreno se prijavio kao dobrovoljac, bježeći od nečega što se
činilo nepodnošljivim, ali nije imao pojma u što se upustio i hoće li biti dorastao
zahtjevima postavljenim pred njega. Nije da nije znao u kakvom se društvu
odabrao naći. Svi su znali za askarsku vojsku, Schutztruppe, i za okrutnost koju
su iskazivali prema narodu. Svi su znali za njihove njemačke časnike kamena
srca. Odlučio je biti jedan od njihovih vojnika, otići, i dok se znojio i iscrpljivao,
dok su po dnevnoj jari stupali zemljanom cestom, nemir izazvan time što je
napravio u njemu bi se povremeno toliko razbuktao da je ostajao bez daha.
Zastali bi da popiju vode i pojedu suhe smokve i datulje. Prošli su mnogim
stazama koje su s ceste vodile prema selima iza zaslona od lišća, ali nisu vidjeli
nikoga. Činilo se da se svi sklanjaju s vidika. S jedne strane ceste, na maloj čistini
pod velikim stablom tamarinda, ležali su grozdovi banana, omanja hrpa kasava,
košara krastavaca i košara rajčica. Tržnica je bila napuštena u žurbi. Ljudi su
zacijelo bili iznenađeni njihovim približavanjem, nisu stigli sakupiti svu robu na
vrijeme i odlučili su se za sigurno povlačenje. Svi su znali da se odredi za
novačenje kreću po selima. Pratnja ih je zaustavila ondje i zazvala vlasnike robe
da izađu, ali nitko se nije ukazao. U međuvremenu pratnja je razdijelila banane
sudionicima marša, samo banane, i doviknula skrivenim trgovcima da račun
trebaju ispostaviti Kaiserovu namjesniku. Vojnici nisu smjeli ni jednom izaći iz
vidokruga svoje pratnje. Nalagalo im se da se olakšavaju kraj ceste, svima pred
očima, njih šestorica odjednom, bez obzira na to jesu li imali potrebu za tim. To

38
 Knjige.Club Books

će vas naučiti disciplini, smijali su se pratioci. Izbacite tu gadost iz sebe prije

nego što vas dovedemo u logor i nakon toga je prekrijte zemljom.
Hodali su cijeli dan, većinom bosonogi; neki su nosili kožnate sandale.
Nijemac je sagradio ovu cestu, govorili su im pratioci, samo zato da se ne morate
probijati kroz džunglu. Samo zato da bismo vas kilavce ugodno doveli onamo.
Hamzu su do popodneva noge i leđa već toliko boljeli da je hodao mehanički i po
nagonu, nemajući nikakva izbora doli da se nastavi kretati. Kasnije se nije mogao
sjetiti završnih faza marša, no poput životinja koje se približavaju svojim
torovima, regruti su živnuli kad im je pratnja rekla da su zamalo stigli.
Stigli su u logor u sumrak, hodajući kroz zaleđe velikog sela gdje se svjetina
okupila da ih promatra dok su klipsali mimo njih. Prijazni povici i pokoji smijeh
pratili su ih dok su prolazili kroz kapiju na ulazu u zidom opasanu bornu.
Dugačka okrečena zgrada protezala se desnom stranom logora. Sobe na katu, od
kojih su u nekima gorjele svjetiljke, imale su verande koje su gledale na
vježbalište. Ispod njih, u prizemlju su se nizala zatvorena vrata. Bila je tu još
jedna manja zgrada, koja se protezala duž dalje strane nenatkrivenog terena
sučelice kapiji. Imala je i gornji kat osvijetljen u tmini. U prizemlju su bila samo
jedna vrata i dva prozora, i sve je bilo zatvoreno. Lijevo od širokog vježbališta
bila su dva poluotvorena štaglja i torovi. U kutu najbližem kapiji nalazila se mala
katnica za koju se ispostavilo da je zgrada zatvora. U nju su ih odveli i uveli
u veliku prizemnu prostoriju gdje su svjetiljke visjele sa stropnih greda. Vrata
koja su vodila na kat bila su zatvorena, ali njihova su ostavili otvorenima, kao i
glavna ulazna vrata. Askari koji su ih pratili na maršu ostali su tamo, i dalje ih
držeći na oku, iako su i sami izgledali iscrpljeni maršem. Bili su previše
umorni za daljnje ruganje i vrijeđanje te su sjedili kraj vrata čekajući otpust i
smjenu.
U njihovoj grupi bilo je osamnaest novih regruta, izmoždenih, znojnih i sada
tihih u natrpanoj ćeliji. Hamza je bio umrtvljen od gladi i iscrpljenosti, srce mu
je preskakale od nesavladivog jada. Tri starije žene iz sela donijele su glineni
lonac banana kuhanih sa sjeckanim tripicama, oko kojeg su se okupili sudionici
marša da bijeli kako su znali i umjeli, izmjenjujući se da svatko zagrabi po šaku
jela dok ga je bilo. Kad je stražarima došla smjena, novi su stali odvoditi jednog
po jednog u mrak kako bi se poslužili latrinom u vidu kante u prigradnji uz
zatvor. Stražari su potoni izabrali dvojicu muškaraca da odnesu kantu do kloake
s vanjske strane kapije i isprazne je.
“Borna la mzungu”, rekao je jedan od stražara. “Kila kitu safi. Hataki mavi
yenu ndani ya boma lake. Hapana ruhusa kufanya mambo ya kishenzi hapa.”
Ovo je mzunguov5 logor. Sve je ovdje čisto. On ne želi vaša govna u svojoj borni.
Ovdje se ne smijete ponašati kao divljaci.

5
Mzungu na svahiliju znači bijelac.

39
 Knjige.Club Books

Kapiju bome nakon toga su zatvorili. Već je bila mrkla noć, iako je Hamza
čuo seoski žamor s onu stranu zidova i potom, na svoje iznenađenje, mujezina
kako zove na jaciju-namaz. Kasnije, kroz otvorena vrata zatvorske zgrade,
Hamza je vidio uljanice kako se kreću po mraku preko vježbališta, ali nijedna od
njih nije im se približila. Kad se tokom noći probudio, vidio je okrečenu zgradu
kako svijetli u mraku. Stražara nije bilo nigdje na vidiku. Činilo se da nema
nikoga da pazi na njih. Možda su bili vani i čekali da vide hoće li netko ustati i
izvesti kakvu psinu, ili su možda znali da pridošlicama u gluho doba noći nigdje
ne bi bilo sigurno.
Izjutra su se pred dugom bijelom zgradom postrojili za smotru. Na danjem
svjetlu Hamza je vidio da zdanje ima limeni, sivo obojen krov i uzdignutu drvenu
terasu koja se protezala cijelim pročeljem. Vidio je i da zatvorena vrata koja je
vidio u sumrak pripadaju uredima ili skladištima. Izbrojao je sedmora vrata i
osam prozora zatvorenih kapaka. Prozori i vrata u sredini bloka bili su otvoreni.
Blizu sredine nenatkrivenog terena, za koji će kasnije naučiti da se zove
Exerzierplatz, bio je zataknut stijeg.
Nubijski ombasha koji ih je probudio i uputio na vježbalište stupao je najprije
ispred pa iza njih, bez riječi ih podbadajući debelim bambusovim štapom da
poravna vrstu. Svi su bili bosonogi, čak i oni koji su došli u sandalama, i u
svakodnevnoj robi, dok je ombasha bio u vojnoj kaki odjeći, o kožnom pojasu
mu nabojnjače, na nogama okovane čizme, na glavi fes sa simbolom orla i sjenilo
za vrat. Bio je to muškarac u zrelim godinama, glatko izbrijan, vitak i čvrst unatoč
trbušini. Zubi su mu bili crvenkastosmeđe boje uživatelja kata6. Lice mu je bilo
blistavo, lišeno osmijeha, strogo i pokriveno ožiljcima na obje sljepoočice -
zastrašujuće bezizražajno lice nubijskog askarija.
Kad se uvjerio kako mu je vrsta zadovoljavajuće ravna i mirna, ombasha se
okrenuo prema časniku koji se pojavio kod otvorenih vrata srednjeg ureda u
zgradi pred kojom su se okupili. Ombasha je ukrutio kičmu i viknuo da su svinje
spremne za smotru. Hawa schwein tayari. Oficir, koji je također bio u kakiju i
nosio šljem, nije se odmah pomaknuo, ali je podigao svoj časnički štapić u znak
potvrde. Nakon kratkog otezanja nužnog za njegovo dostojanstvo, sišao je s
terase i krenuo prema regrutima. Počeo je najednom kraju vrste i polako nastavio
dalje, zastajući da dulje promotri pojedine vojnike, ali ništa ne govoreći. Štapom
je lupnuo četvoricu u vrsti. Ombasha ih je uputio da stoje mirno, gledaju ravno
pred sebe i da nipošto, nikad, ali baš nikad ne uspostavljaju kontakt očima s
njemačkim časnikom. Hamza je znao da ga je već izdvojio pogledom. Vidio je to
i prije nego što se časnik - vitki, glatko izbrijani muškarac - pomaknuo s praga, i
nije mogao a da ne zadrhti kad je stao ispred njega. Nije bio onako visok kao što
je izgledao na terasi, ali je bio viši od Hamze. Stajao je pred njim samo nekoliko

6
Istočnoafrički grm (Catha edulis), čiji se listovi žvaču i imaju stimulativan učinak, nešto
poput koke u Južnoj Americi i betela u Aziji.

40
 Knjige.Club Books

sekundi i onda krenuo dalje, ali Hamza je ne gledajući vidio da su mu oči

neumoljive i gotovo prozirne. Za sobom je ostavio oštar ljekarski vonj.
Njih četvorica bili su poslani u ured transportnog korpusa kako bi ih unovačili
kao nosače ranjenika ili tereta; bili su to oni koje je časnik lupnuo štapom dok je
hodao mimo njih. Možda su bili prestari ili su izgledali spori, ili naprosto nisu
godili časnikovom oku. Ostale je prepustio ombashinom ravnanju. Hamza je bio
zbunjen i ustrašen te se pitao bi li mu možda bio draži transportni korpus usprkos
nižem rangu. Znao je da to progovara njegov kukavičluk. Nosači nisu bili
pošteđeni nevolja i tegoba askarskog života, a usto su hodali u prnjama a katkad i
bosi, ismijavani od svih. Novim regrutima naloženo je da se pomaknu nekoliko
metara dalje i sjednu na tlo pred manjom zgradom, čija su središnja vrata u
prizemlju sada bila otvorena. Druga vrata na kraju zgrade bila su zatvorena
lokotom na vrhu i na dnu.
Nigdje blizu vanjskog zida nije bilo drveća, a na vježbalištu nije bilo hlada.
Bilo je rano jutro, no budući da je morao mirno sjediti, sunce je nepodnošljivo
udaralo Hamzi u glavu i vrat. Nakon nekoliko minuta još je jedan njemački časnik
izišao iz zgrade, u pratnji muškarca u odori koji se držao korak ili dva iza
njega. Njemački časnik bio je bucmast, odjeven u hlače do koljena i kaput odore
s nekoliko džepova. Na lijevoj nadlaktici nosio je bijelu traku s crvenim križem.
Imao je rumenu put, vrlo velike brkove boje mjedi i svijetlu, tanku kosu koja je
bivala sve rjeđa od čela prema tjemenu, a kratke hlače, opasač i veliki
brkovi činili su ga pomalo komičnim. Pošto ih je motrio jedan dug trenutak,
zapovjedio im je da ustanu, potom da sjednu i onda da ponovo ustanu. Nasmiješio
se, rekao nešto čovjeku iza sebe i vratio se unutra. Pomoćnik, koji je također
nosio bijelu traku s crvenim križem, kimnuo je ombashi i vratio se u
ambulantu. Slali su ih jednog po jednog unutra na pregled.
Kad je došao red na Hamzu, on je ušao u prozračnu, jarko osvijetljenu
prostoriju sa šest uredno pospremljenih kreveta. Na jednom kraju bila je mala
odijeljena ordinacija u kojoj je s jedne strane bio sklopivi stol, a s druge krevet
za pregled pacijenata. Pomoćnik, koji je bio mršav, nizak, lica otvrdnulog od
vremena na kojem su se očitavali iskustvo i cinizam, osmjehnuo mu se i na
svahiliju ga upitao kako se zove, koliko mu je godina, gdje živi i koje je vjere. S
časnikom je razgovarao na njemačkom, a ton mu je odavao da je pomalo
sumnjičav u vezi s informacijama koje je prenosio. I časnik je razmatrao te
podatke dok ih je slušao te je bacio pogled prema Hamzi kao da ih želi
provjeriti prije nego što će ih zapisati na karticu. Hamza je lagao o svojoj dobi,
rekao je da je stariji nego što je bio.
“Suruwali”, rekao je pomoćnik pokazujući na njegove hlače, koje je Hamza
nevoljko skinuo. “Haya schnell”, rekao je časnik jer je Hamzi trebalo predugo.
Nagnuo se s nešto muke i temeljito promotrio Hamzine genitalije, a onda ga
naglim pokretom prema gore blago lupnuo po testisima. Nacerio se kad je
Hamza poskočio od iznenađenja i podijelio smiješak s pomoćnikom. Zatim je

41
 Knjige.Club Books

ponovo pružio ruku te stao blago i opetovano stiskati Hamzin penis dok se ovaj
nije ukrutio. “Inafanya kazi”, rekao je pomoćniku - dobro radi - ali te su mu riječi
nespretno silazile s usta, kao da ima teškoća s jezikom ili govornu manu. Pustio
je penis, činilo se pomalo nerado. Časnik je tada pogledao Hamzi u oči, naložio
mu da otvori usta i zakratko ga uhvatio za zapešće. Potom je izvadio iglu iz
metalne zdjelice, odčepio malu ampulu i uronio iglu u gustu tekućinu. Žustro je
zagrebao Hamzinu nadlakticu iglom i stavio je u drugu zdjelicu, u kojoj je bila
bistra, prozirna tekućina. Pomoćnik je zatim dao Hamzi pilulu da je popije s
čašom vode. Nasmiješio se kad se Hamza lecnuo zbog njezine gorčine. Časnik je
u međuvremenu još nešto upisao na karticu, uputio Hamzi dug, poman pogled i
potom mu mahnuo da ode, blago se smješkajući. Bio je to njegov prvi susret sa
sanitetskim časnikom.
Dali su im uniformu, opasač, čizme i fes. Nubijski ombasha im je rekao:
“Zovem se Gefreiter Haidar al-Hamad i ja sam ombasha koji će vas obučiti bil-
askari. Ima da se uvijek lijepo ponašate i slušate me. Borio sam se na sjeveru, na
jugu, na istoku i na zapadu, za Engleze, za kediva7 i sad za Kaisera. Čovjek sam
od časti i iskustva. Vi ste svinje dok vas ne naučim bil-askari. Vi ste washenzi
kao svi civili dok vas ne naučim bil-askari. Svakog dana morate se sjetiti da ste
sretni što ste askari. Pokazujte poštovanje i poslušnost ili wallahi - vidjet ćete.
Unafahamu? Recite svi zajedno: Ndio bwana. A ova uniforma, ove čizme, ovaj
opasač, ovaj fes... oni su najvažniji. Nosite ih kako treba na održavajte ih
čistim. Čistite ih svaki dan, to vam je prva dužnost, bil-askari. Svaki dan morate
provjeriti uniformu, čizme, opasač i sve drugo. Ako nisu čisti, dobit ćete kiboko
na matusi pred svima, hamsa ishirin. Znate li što je to? Dvadeset pet udaraca
šibom po vašoj debeloj guzici.
Kada dođete do askari khasa, nosit ćete fes kao i ja. Naučit ću vas i bit ćete
čisti ili wallahi - dobit ćete svoje. Održavajte opremu čistom. Unafahamu?”
“Ndio bwana.”
Podrobno je objasnio kako treba nositi i održavati koji komad odjeće i obuće.
Govorio je osorno na raznim jezicima, svahiliju, arapskom i ponešto na
njemačkom, u izlomljenim i nepotpunim rečenicama. Upotpunjavao ih je
znakovima i gestama koje je bilo nemoguće ne razumjeti i ponavljao se dok svi
ne bi kimnuli da pokažu kako su shvatili. Ndio bwana. “Shabash. To je jezik
logora, unafahamu”, rekao je ombasha, mašući šibom prema njima. “Ako nešto
ne razumijete, ovo će vam objasniti.”
Bili su smješteni u bloku baraka u selu neposredno izvan zidova bome. Nakon
tog prvog jutra život im se sveo na iscrpljujuću svakodnevnu obuku, koja je
počinjala zvukom vojničke trube s prvim svjetlom svitanja i nastavljala se do
podneva. Obuka se održavala unutar bome, vodio ju je najprije nubijski ombasha,
7 Naslov osmanskog namjesnika u Egiptu dok je ta zemlja bila pod osmanskom vlašću (1867.
- 1914.).

42
 Knjige.Club Books

a Gefreitera Haidar al-Hamada potom je zamijenio shaush, Unteroffizier Ali

Nguru Hassan, također Nubijac, namršteni muškarac asketskog izgleda kojemu
je bilo teško udovoljiti. Tek kasnije, nakon što su već vježbali nekoliko dana,
upoznali su njemačkoga nižeg časnika, Feldwebela Walthera.
Feldwebel je bio visok i čvrste građe, glasnoga, gromkog glasa. Imao je
tamnu kosu, velike brkove i smeđe oči koje bi izbuljio i razrogačio kad bi bio
srdit ili nezadovoljan. Usne su mu se prezrivo krivile s gotovo svakom rečenicom.
Seanse obuke što ih je on vodio bile su zahtjevne i naporne, a štošta ga je pri
pogledu na njihovo vježbanje ljutilo. Zadavao im je žestokog posla, ruku
podbočenih o bokove dok ih je korio poganim i uvredljivim jezikom koji je
šikljao iz njega poput otpadne vode kroz jarak. Čak i dok je šutio, jedva je krio
razdraženost. Bio je sve ono što je Hamza očekivao od jednog njemačkog
časnika. Sve vrijeme nosio je časnički štap kojim je nestrpljivo lupkao po desnoj
nozi, ponekad i prilično snažno. Inače se tim štapom služio samo da bi nešto
pokazao ili da bi njime žestoko fijukao po zraku kad više nije mogao kontrolirati
bijes. Jednom njemačkom oficiru bilo je ispod časti udariti askarija te je očekivao
od ombashe, koji je stalno bio prisutan na obuci, da posegne za udarcima kad je
njegove riječi trebalo naglasiti.
Dan je počinjao dozom kinina, nakon koje bi uslijedio višesatni marš. Važno
je da se Schutztruppe pokaže u dobrom svjetlu, urlao je Feldwebel na njih, a
točnost u marširanju u tom je pogledu ključna. Naučili su kako se vojnički držati,
a kasnije i kako marširati kao pojedinci jedan ispred drugog i potom kao grupa
dok su ombasha, shaush ili Feldwebel izvikivali zapovijedi i psovke. Nakon toga
su učili kako držati oružje i služiti se njime, kako leći na tlo dok nišane, kako
pucati i pogoditi metu, kako se brzo kretati i iznova nabijati pušku. Askari iz
Schutztruppe se ne povlače osim ako im se ne naredi, ne paničare dok su izloženi
napadu i iznad svega su nepokolebljivi. Unafahamu? Svaka zapovijed izgovarala
se urlanjem i bila je popraćena psovkama. Ndio bwana. Svaka pogreška
kažnjavala se nasiljem ili prisilnim radom, već prema težini prijestupa.
Kažnjavanje je bilo stalno i javno, i svakih nekoliko dana cijela bi četa morala
umarširati u bornu da gleda hamsa ishirin, dvadeset pet udaraca, javno bičevanje
zbog ovog ili onog prijestupa, za koji se često činilo da ne zavređuje takvo
poniženje. Tako će postati pokorni i neustrašivi, govorio im je ombasha.
Bičevanje je uvijek odrađivao afrički askari, nikad Nijemac.
Poslije podne su pospremali i uređivali bomu i zgradu svoje kasarne i
obavljali druge dužnosti prema uputama. Čistili su oružje, cipele i gležnjake,
odore. Smotre su bile česte i brojne i svaka mrlja se kažnjavala, pojedinačno a
katkad i grupno. Izvodili su tjelesne vježbe da ojačaju tijela, trčali i odlazili
na usiljene marševe. Većina regruta u Hamzinoj grupi bili su iz istoga kraja i
razumjeli su se među sobom, no u četi su se govorili drugi jezici: najviše arapski,
njamvezi i njemački. Riječi svih tih jezika miješale su se sa svahilijem, neki oblik
kojega je bio glavni jezik vojske.

43
 Knjige.Club Books

Hamza se izgubio u iscrpljujućoj rutini. U prvoj navali panike nakon što se

priključio vojsci bojao se da će ga prezreti i tiranizirati muškarci koji su bili
naviknuti na nasilje i koji su cijenili samo snagu i čvrstinu. U njegovoj se grupi
uskoro uobličio stanovit poredak, a snaga i okretnost bile su njegov dio. Polet i
moć dvojice među njima, Kombe i Fulanija, izdvojili su ih kao prirodne vođe i
nitko im nije osporavao to pravo. Fulani je već imao nešto vojnog iskustva, iako
ne kalibra Schutztruppe. Bio je on Njamvezi koji je radio kao stražar u privatnoj
vojsci nekog trgovca, i upravo ga je taj trgovac nazvao Fulani, što znači Taj-i-taj,
jer se nikad nije mogao sjetiti njegova njamvezijskog imena. Fulaniju se svidjela
jezgrovitost tog imena te ga je prigrlio. Komba je djelovao vrlo snažno i
samopouzdano, bio je prirodni atlet. Ta su dvojica prednjačila u svakom drilu,
čavrljali su sa ženama koje su im donosile hranu, razmjenjivali aluzije s njima i
obećavali da će ih posjetiti kasnije uvečer. Uvijek su ih posluživali prve, i to
obilato. Njih je ombasha uvijek hvalio, Feldwebel im se umiljavao, a onda ih
obasipao najgorim psovkama na svom repertoaru. Komba je ismijavao
Feldwebela iza leđa i zvao ga Jogoo, Pjetlić. Šepirio bi se kao mladi kokot
kad god bi žene bile oko njega. Svi su shvaćali da su Feldwebelovi napadi na njih
dvojicu, a osobito na Kombu, priznanje njihova prvenstva u četi. Morao ih je
nadvladati uspostavljajući vlastiti autoritet, ali tako da ih ne omalovaži. Hamza
se trsio i vrdao ne bi li se pokorio toj hijerarhiji i našao svoje mjesto u njoj, kao i
ostatak trupe.
Premoć Fulanija i Kombe nije se Hamzi činila kao nešto važno ili kao
nekakav problem, jer je grupu najviše zaokupljao intenzitet obuke i opći strah od
kažnjavanja. Nitko nije imao odgovora na prezir i nasilje Gefreitera odnosno
Unteroffiziera, a osobito na one Feldwebela Walthera.
Nijednom od instruktora nisu se obraćali imenom niti uopće ikako, samo su
im se pokoravali najzdušnije što su mogli. Jedino je Kombi sve prolazilo jer je
bio drski kicoš koji je odavao dojam kao da nije svjestan da bilo koga i bilo što
vrijeđa ili pokazuje nepoštovanje.
Pa ipak, unatoč nesmiljenom režimu, Hamza je nalazio neočekivano
zadovoljstvo u svojoj sve većoj snazi i vještinama, i nakon nekog vremena više
se nije lecao na povike schwein i washenzi i na njemačke riječi koje još nije
razumio, a kojima su ih neprestano zasipali njihovi obučavatelji. Neočekivano,
počeo je osjećati ponos što čini dio grupe, što ga ne odbacuju i ne rugaju mu se
kao što se pribojavao, nego dijeli sa svima rutinu kažnjavanja, iscrpljivanja i
prigovaranja, ćuti kako mu tijelo postaje snažnije i kako vješto odgovara na
zapovijedi, kako maršira onako precizno kao što zahtijevaju njegovi obučavatelji.
Trebalo mu je dulje da se navikne na užegli vonj iscrpljenih usnulih tijela i
plinova koje su ta tijela ispuštala. Zadirkivanje je bilo okrutno, ali svi su ga trpjeli,
a Hamza je naučio dobivati svoju porciju i držati glavu dolje. Kad su počeli
izlaziti na manevre, vidio je užas seljana pred dolaskom askarija i nije mogao
zatomiti drhtaj užitka zbog njihova straha.

44
 Knjige.Club Books

Časnik je ostao daleka figura nakon onoga prvog jutra. Njihova jutarnja
obuka često se održavala na vježbalištu bome, Exerzierplatzu, i časnik bi katkad
izišao da ih promatra. Nije silazio s drvene terase niti bi ostao da ih predugo
gleda. Češće je izbivao iz bome na terenskim manevrima s redovnim
jedinicama. Od ostalih askarija doznali su da se te misije zovu shauri, da su to
savjetodavni sastanci koji su se održavali radi objašnjavanja vladine politike, radi
donošenja presuda u sporovima ili izvršavanja kazni nad selima i starješinama
koji su počinili nekakav prijestup. Kad se njihova jedinica priključila misiji
shauri radi obuke, Hamza je shvatio da tu i nije bilo bogzna kakvog savjetovanja.
Manevri su bili namijenjeni tome da se glupi washenzi seljani discipliniraju i
ustraše, da ih se natjera da se pokore vladinim uputama bez propitivanja.
Nakon što su već nekoliko tjedana vježbali, časnik je sišao s terase i prišao
im. Činilo se da je taj trenutak bio unaprijed pripremljen jer su prisustvovala sva
trojica časnika zadužena za obuku, Gefreiter Haidar al-Hamad, Unteroffizier Ali
Nguru Hassan i Feldwebel Walther. Na sebi su imali sve časničke oznake, kao i
oficir u svojoj blistavoj bijeloj odori. Ombasha je objasnio - da će tokom te
smotre biti izabrani pripadnici njihove grupe koji su predviđeni za posebnu obuku
u odredu za vezu ili u vojnom orkestru. Jedan od njih svirao je trubu, mada ga
nitko među njima nije čuo, i namjeravao se prijaviti da se pridruži Musikka-pelle.
Zamolio je ombashino dopuštenje da predloži sebe kao kandidata. Izbor za odred
za vezu iziskivao je sposobnost čitanja, no iako je Hamza znao čitati, nije se
prijavio za to. Odlučio je da to ne učini jer nije htio privlačiti bilo kakvu
pozornost, no ombasha Haidar vidio ga je kako za jednog odmora naglas
čita ostalima iz Kiongozija, novina na svahiliju. Objašnjavajući im postupak
selekcije koja će se odviti tokom smotre, ombasha je bacio pogled prema Hamzi
kad je spomenuo odred za vezu.
Časnik je stupao duž vrste kao onoga prvog jutra, samo što se ovaj put
zaustavljao pred svakim od njih kako bi ga pomno pregledao. Na kraju je stao na
nekoliko metara ispred čete, koja je stajala u stavu pozor. Feldwebel je zazvao
trubačeve ime, Abudu, i ovaj je istupio dva koraka naprijed kao Što su ga uputili.
Potom je zazvao Hamzino ime i ovaj je učinio isto. Časnik je salutirao i vratio se
u svoj ured. Četa je odmarširala, ostavivši Abudua i Hamzu da stoje na
Exerzierplatzu. Stajali su u stavu pozor kao što im je bilo zapovjeđeno dok im je
kasnojutarnje sunce udaralo u glavu. Obojica su znala da je to još jedna kaznena
kušnja i da će, ako se pomaknu ili progovore, uslijediti neugodna kazna i kraj
svake daljnje obuke. Hamzi se to činilo kao okrutan hir lišen bilo kakve svrhe, ali
bilo je prekasno za takve mudrosti i mogao je samo šutjeti i trpjeti.
Bilo je teško reći koliko su dugo stajali u istom stavu na kasnojutarnjem
suncu, možda četvrt sata, no nakon nekog vremena ombasha Haidar se vratio i
naložio Abuduu da ga slijedi dok je Hamza ostao stajati na Exerzierplatzu. Potom
je došao red na njega, i krenuo je ispred ombashe kao što su ga poučili
do otvorenih vrata ureda gdje ga je trenutačno zaslijepila duboka sjena. Iznutra je

45
 Knjige.Club Books

progovorio nečiji glas. Bio je to prvi put da je čuo časnikov glas, i Hamza je
osjetio njegovu strogost u tetivama. Stupio je u prostran ured s dva prozora
sprijeda i pisaćim stolom u dnu, sučelice vratima. Pred stolom je bila stolica, a
još jedan manji stolić stajao je uza zid i na njemu se nalazila crtaća ploča. Časnik
je sjedio iza pisaćeg stola, zavaljen u stolcu. Lice mu je bilo mršavije bez šljema,
na gornjoj strani lijevog obraza imao je boru, a sljepoočice su mu bile ispod
granice rasta kose. Oči su mu bile prodorno plave.
Nakon duge, namjerne šutnje časnik je progovorio na njemačkom, a ombasha
je prevodio. “Oberleutnant pita želiš li biti vezist.”
“Da, gospodine”, reče Hamza glasno, obraćajući se zraku iznad časnikove
glave i govoreći s najvećim mogućim uvjerenjem. Nije znao je li položaj vezista
išta sigurniji od askarija, ali nije bio trenutak za izmotavanje.
Časnik je opet progovorio, ovaj put kratkom riječju. “Zašto?” preveo je
ombasha.
Hamza nije prethodno razmislio o odgovoru na to pitanje, iako je trebao.
Razmislivši načas kazao je: “Kako bih naučio novu vještinu i služio Schutztruppe
najbolje što umijem.”
Bacio je časomičan pogled prema časniku i vidio da se ovaj smiješi. Hamza
je tada prvi put vidio smiješak koji će kasnije dobro upoznati. “Znaš li čitati?”
ponovo je preveo ombasha.
“Znam pomalo.”
Časnik je namjestio upitan izraz i zatražio da pojasni. Hamza nije znao što bi
tome dodao. Znao je sva slova i s dovoljno strpljenja mogao je sricati riječi ako
su bile na svahiliju. Nije bio siguran je li to ono što je časnik želio znati te se
zapiljio iznad njegove glave i šutio. Časnik je progovorio na njemačkome, sporo
i gledajući ombashu koji je čekao da on završi i onda preveo. Riječi su izlazile u
stihiji svojstvenoj Nubijcu, a budući da je stajao sučelice časniku, Hamza je na
rubu vidnog polja vidio kako se Nijemac povremeno leca slušajući ombashine
prevodilačke ispade. Govorilo se da časnik od svih Nijemaca najbolje govori
svahili.
“Oberleutnant pita zašto ne naučiš čitati više? Zašto ne čitaš sve kao on? Sve
je stavio pred tebe, kelb, a ti ne naučio. Nemaš ti civilizacije, zato jesi divljak. On
kaže da moraš učiti. Riječ koja kaže... mesatik... nešto tako. Ti to ne znaš.”
“Matematika”, ubaci se časnik.
“Da, mestamatika, ti to ne znaš, ti kelb, ti divlji psu”, ombasha će. “Nini jina
la mathematics kwa lugha yako?” upita časnik, napokon se snalazeći bez
ombashe. Koja je riječ za matematiku u tvom jeziku? “Znaš li što je matematika?
Ne možeš razumjeti ništa od svjetske nauke bez matematike, ni glazbu ni
filozofiju, a kamoli mehaniku signalizacijskih veza. Unafahamut”
“Ndio bwana”, Hamza će glasno.

46
 Knjige.Club Books

“Ti i ne znaš što je matematika, je li tako? Mi smo došli ovamo da ti to

donesemo, matematiku i mnoge druge pametne stvari koje ne bi imao bez nas.
To je naša Zivilisienmgmission”, reče časnik i potom pokaza lijevom rukom kroz
prozor prema borni, dok su mu se mršavo lice i tanke usne krivile u
podrugljiv smiješak. “To je naša lukava spletka, koju bi samo dijete moglo
pogrešno razumjeti. Došli smo ovamo da te civiliziramo. Unafahamu?”
“Ndio bwana.”
Časnik je oprezno govorio svahili, tražeći prave riječi, ali kao da je sricao
jezik nad kojim nije imao kontrole, kao da je imao riječi, ali ne i njihovu emociju,
želeći da one govore na način koji im nije pristajao. U očima mu je bilo neke
smotrene svjetlosti, koja se kolebala između znatiželje i prezira, stalno gledajući
kakav učinak imaju njegove riječi na Hamzu. Ovaj je zauzvrat proučavao časnika
najbolje što je mogao a da ne uspostavlja kontakt očima. U drugim prilikama, kao
što će ustanoviti kasnije, u tim se očima caklio sjaj čovjeka sposobnog za nasilje.
“Samo što ja mislim da ti nikad nećeš naučiti matematiku. Ona zahtijeva
mentalnu disciplinu za kakvu vi niste sposobni. To je dovoljno za sada”, odsječno
reče čovjek i mahne pokazujući im da izađu iz njegova ureda.
Hamza je kasnije toga dana doznao da je određen za časnikova osobnog
slugu, njegova posilnog, i da se od njega očekuje da se javi u njegovu rezidenciju
čim svane kako bi ga posilni na odlasku uputio u njegove dužnosti. Njegov
zahtjev da ga postave u odred za vezu bio je odbijen. Nisu mu rekli zašto. Komba
je poveo sprdnju kad je imenovanje bilo obznanjeno.
“Ti si shoga”, rekao je, “i zato te izabrao. On želi nekog umiljatog i zgodnog
da mu masira leđa i poslužuje večeru. Tamo u planinama bude hladno i trebat će
mu netko da ga noću utopli, kao ženica. Što ti radiš ovdje? Svi vide da si previše
ljepušan da bi bio vojnik.”
“Ti se Nijemci vole igrati s ljepuškastim mladićima, posebno s onima koji se
ovako uglađeno ponašaju kao ti. Kwa hisani yako”, reče Fulani, mašući rukom i
smekšavajući glas. Molim vas lijepo.
“Da, kakav si ti samo sanjivi ljepotančić”, Komba će, pružajući ruku kao da
će pomilovati Hamzu po obrazu.
I drugi su se priključili ruganju, oponašajući ga, napadno ženskasto hodajući
i glumeći da nekom poslužuju hranu i masiraju mu leđa. “Kad se Nijemac umori
od tebe, uvijek se možeš vratiti i malo mene dragati po leđima”, reče netko.
Trebalo im je dugo da se umore od te igre i ostave ga na miru. Hamza je tada već
bio nijemo zguren od poniženja i straha da će se njihova predviđanja o tome što
će ga zapasti pokazati istinitima. Bio je osjećao da je jedan od njih, dijelio je s
njima oskudicu i kazne, i nitko mu se dotad nije obraćao s ovakvim
omalovažavanjem. Kao da su ga nasilu tjerali iz svoga kruga.

47
 Knjige.Club Books

4.

Od Ilyasa nije bilo nikakvih vijesti, ali zbog toga se ne treba brinuti, rekao je
Khalifa. “Dar es Salaam je daleko. Neko vrijeme ne trebamo očekivati da će se
javiti. Dobit ćemo vijesti kad netko bude dolazio iz Dar es Salaama, a možda nam
i pošalje poruku. Prije ili kasnije čut ćemo što je s njim.”
U prvo vrijeme kad je došla živjeti s Bimkubwom i Baba Khalifom, Afiya je
spavala na podu, na tankome madracu od kapoka, u istoj sobi kao oni. U
stražnjem dvorištu postojala je prostorija koja je služila kao ostava. Ondje su
držali košaru s ugljenom, stare lonce i dijelove namještaja koji će jednoga dana
sigurno dobro doći. Khalifa je rekao da će je počistiti i pripremiti za nju. Trebat će
je okrečiti da se potamane bube, ali nakon toga to bi trebala biti udobna soba. U
prednjem dijelu kuće bila je još jedna ostava sa zasebnim vratima. “Možemo
ovamo premjestiti starudiju”, rekao je Khalifa. “Nema žurbe. Neka se prvo
navikne na nas ovdje. Ona je još mala djevojčica. Neka prevlada svoje strahove.”
“Nije beba”, rekla je Bi Asha, ali nije inzistirala.
Afiya je još bila grozničava i ruka ju je boljela, iako svakim danom malo
manje. Bi Asha odvela ju je vidaru kostolomcu koji joj je izmasirao ruku i onda
joj stavio udlagu načinjenu od biljaka, brašna i jaja. “Pomoći će kostima da
zacijele”, kazao je. Skinuo ju je nakon nekoliko dana i naučio je vježbama
za pokretljivost ruke. Rekao je Bi Ashi: “Ne znam hoće li se moći ponovo služiti
njome u potpunosti. Možda je nastalo trajno oštećenje vlakana u ruci.”
Bi Asha se molila za nju i učila je čitati Kurʼan. Budemo li čitale zajedno,
nećeš toliko misliti na svoju bol i Bog će te blagosloviti i nagraditi, govorila je.
Afiyi je trebalo nekoliko tjedana svakodnevnog truda da u učenju napreduje
dovoljno za snalaženje u manjini surama, ali kad je dogurala dotle, Bi Asha ju je
poslala jednoj od svojih susjeda, Bi Habibi, koja je svakog jutra u svom domu
podučavala četiri druge djevojčice. Bi Asha je smatrala da će društvo druge djece
pomoći Afiyi da bolje uči. Khalifi je povjerila sumnje u vezi s Bi Habibinim
učiteljskim vrlinama. Djevojčice su znale iskoristiti njezinu popustljivost
i izbjeći poduku tako što bi je na prevaru navele da im priča priče.
“Kakve priče?” upitao je Khalifa. On je volio priče.
“Ne znam”, rekla je Bi Asha zlovoljno, znajući da nije shvatio smisao onoga
što mu govori. “Pretpostavljam da su to priče o Proroku i njegovim pratiocima,
ali one bi trebale vježbati čitanje. Za to joj plaćam.”

48
 Knjige.Club Books

“O, dobre priče”, kazao je Khalifa, razdražujući Bi Ashu kojoj se učinilo da

čuje omalovažavanje u njegovu tonu. Često bi je naljutili njegovi namjerni iskazi
ravnodušnosti prema pitanjima pobožnosti.
“Da, nadam se da su priče dobre”, rekla je. “Zar misliš da joj plaćani kako bi
mala slušala naklapanja?”
“Vjerojatno ne plaćaš dovoljno za naklapanja”, on će, diveći se vlastitoj
duhovitosti.
Kako su tjedni prolazili, Afiya je čitala sve tečnije i ruka joj je zacijelila
dovoljno da može pomagati oko poslova u kući nakon poduke, koja bi počela
rano izjutra i potrajala oko dva sata. Kad bi se vratila od Bi Habibe, prepričala bi
što je toga jutra čitala, a ponekad je Bimkubwi morala podastrijeti i dokaz. Nakon
toga Afiya bi je otpratila do tržnice da kupe povrća i voća, eventualno i mesa u
dane kad se jelo meso. Bi Asha ju je naučila cijenama robe i plaćanju, baratanju
novcem. Kada dovoljno porasteš, ići ćeš u kupovinu umjesto mene, govorila je.
Katkad bi prošle pored kuće trgovca Nassora Biashare i vidjele Khalifu kako
sjedi za svojim pisaćim stolom u uredu, sučelice otvorenim vratima. Ured je bio
prizemna soba u trgovčevoj kući. On i njegova obitelj živjeli su na katu. Kasnije
ujutro svakoga dana, nakon njihova povratka s tržnice, jedan je muškarac išao od
kuće do kuće i prodavao svježu ribu koju je držao u košari. Kupovao je od
ribara na žalu kako bi svoje kupce poštedio odlaska onamo i cjenkanja među
ribljom krljušti i iznutricama. Afiya je naučila pripremati ribu: zdrobiti češnjak,
đumbir i ljute papričice u kamenom mužaru i onda tom pastom istrljati ribu
iznutra i izvana. Mogla je praviti pastu jednom rukom i držati mužar drugom,
iako ga nije mogla čvrsto držati lijevom rukom. U tome i u mnogo čemu drugom
naučila se nositi sa svojom ozljedom.
Odlazila je u posjet obitelji kod koje je boravila kad je živjela s Ilyasom,
sestrama Jamili i Saadi te njihovoj majci. Njima je bilo drago što je vide i
dočekivale su je jednako srdačno kao prije. Primijetile su kako se nespretno služi
rukom i pitale je o čemu se radi. Rekla im je da ju je stric pretukao jer je naučila
pisati, a majka je rekla da je takva neukost grijeh. Jamila, starija sestra, bila je već
zaručena, ali njezin otac rekao je da je premlada za udaju i da mora čekati dok ne
navrši osamnaest godina, inače će joj život biti uništen rađanjem a da uopće nije
proživjela mladost. Jamila je rekla da je sretna kod kuće i da nema ništa protiv
čekanja, kao ni njezin zaručnik. On živi na Zanzibaru i sreli su se samo jednom,
pa se nisu poznavali dovoljno dobro da bi nedostajao Jamili. Pitale su za Ilyasa,
a Afiya je rekla da nema nikakvih vijesti o njemu. Neka ga Bog čuva, rekla je
majka. Kad god prođem pored vaše nekadašnje sobe u prizemlju, pomislim na
vas dvoje koji ste u njoj živjeli.
Khalifa je svaki dan dolazio kući za ručak, koji bi bio poslužen odmah nakon
što bi Bi Asha izgovorila podnevne molitve. Od Afiye se očekivalo da je prati u
molitvi, no Khalifa je obično uspijevao stići netom nakon što bi završile. Bi Asha
je u početku glasno izricala obredne riječi tako da ih Afiya može čuti i ponoviti.

49
 Knjige.Club Books

U molitvi, objasnila joj je, čovjek se izravno obraća Bogu i ne može je prekidati
da bi se obratio nekom drugom ili učinio nešto drugo. Stoga ona ne može zastajati
da bi u toku molitve davala objašnjenja i upute, pa će Afiya morati učiti
iz primjera i ponavljanja. Nakon ručka Khalifa je besposličario u košulji i kikoiju,
a onda bi se ispružio na hasuri i odrijemao. Bi Asha bi učinila isto u krevetu, a
Afiyi bi preostalo da se sama razonodi. Voljela je te tihe sate usred dana kad se
činilo da i same ulice zamuknu na vrućini. Oprala bi lonce, očistila žeravnike i
pomela stražnje dvorište. Zatim bi sjela u ugao dvorišta s pločicom ili komadima
papira i vježbala pisanje ili pak čitala iz Kurʼana što joj ga je kupila Bi Asha. Svi
bi trebali imati svoj primjerak, govorila je, ne udostojavajući m pogledom
Khalifu koji je odavno zametnuo svoj.
Mujezinov poziv na popodnevnu molitvu bio je znak odraslima da ustanu,
Khalifi da se na brzinu podapere i vrati na posao na otprilike dva sata, a Bi Ashi
da obavi štogod u kući i onda navrati do susjeda ili dočeka nekog od njih. Jednoga
dana Khalifa je upitao Afiyu želi li poći u ured s njime ili će radije u
posjete susjedima, pa je otišla s njime. U uredu, velikoj prostoriji što je gledala
na ulicu kojom su Bi Asha i ona prolazile na putu do tržnice, nalazila su se tri
pisaća stola. Za onim u sredini, sučelice vratima, radio je Baba Khalifa. Onaj s
desne strane vrata pripadao je trgovcu Nassoru Biashari, kojega će Afiya danas
sresti prvi put, iako je mnogo slušala o njemu kao o pohlepnom nitkovu ili, više
sarkastično, kao o našem bogatom trgovcu. Očekivala je da će vidjeti nekoga
kudikamo starijeg nego što je bio on, čije će crte lica odavati podlaca i škrca.
Smjestili su je za pisaći stol lijevo od vrata s olovkom i komadom papira koje
joj je Baba Khalifa našao. Ponekad su ljudi ulazili radi razgovora ili poslova, ali
mahom da bi se uputili u najnovije vijesti i govorkanja. Većini je to bio jedini
način da se obavijeste o tome što se događa u svijetu. Posjetioci bi često rekli
nešto o njoj. Vidim da imate novu činovnicu, ili vidim u ovom uredu nekoga tko
izgleda kao da zna što radi. Slušala je njihove razgovore o politici i krizama u
vladi praveći se da je zauzeta svojim črčkanjem.
Često je bilo riječi o nadolazećem ratu i surovosti Schutztruppe, o kojoj su
govorili s mješavinom gnušanja i divljenja. Oni su životinje, ti askari, čula je
kako govore. Upitala je Khalifu jesu li to oni isti askari s kojima se Ilyas išao
boriti, ili su to neki drugi.
“Isti su, ali i drugi”, kazao je Khalifa. “Nisu svi oni okrutni divljaci o kakvima
su govorili ovi ljudi. Neki od njih su policajci, činovnici ili bolničari, neki čak i
sviraju u orkestru. Mislim da će Ilyas biti jedan od tih drugih. Sigurno ćemo
uskoro čuti od njega. Zacijelo je dosad završio s obukom pa će doći kući
na nekoliko dana, nema sumnje. Možemo ga pitati kad ga vidimo.”
Trgovac joj se obično nije previše obraćao. Često je bio zauzet poslovnim
knjigama i pismima ili posjetiocima, a ionako nije bio naročito razgovorljiv. Dok
se razgovaralo on je obično bio slušač, dok su njegovi posjetioci i Baba raspredali
naširoko. Nosio je naočale žičanih okvira kad je pisao, a Afiya nikad prije nije

50
 Knjige.Club Books

vidjela da netko nosi takve naočale. Nesvjesna toga što čini, jednom je stala i
zapiljila se u njega dok je radio. Pitala se boli li ga s obzirom na to kako su mu se
ručke savijale iza ušiju. Nassor Biashara naposljetku je podigao pogled i podigao
naočale na vrh glave. Nekoliko je sekundi trljao oči, a onda se zavalio u stolac i
zagledao u nju.
“U što zuriš?” upitao je.
Ona pokaže prema naočalama, a Khalifa reče otresito: “Ne možeš tako upirati
prstom prema nečijem licu.”
Trgovac progovori jednako oštro. “Pusti je na miru”, rekao je, i tada je
uvidjela da on ne voli Baba Khalifu baš kao što ni Baba nije volio njega.
Jednog dana spopao ju je napad kašlja u uredu, i Nassor Biashara ju je gledao
zabrinuto namršten. Dođi sa mnom, rekao je vidjevši da njezin kašalj ne prestaje.
Vrata njihova stana na katu nalazila su se tik do ureda, a on je stao u dnu stubišta
i zazvao: “Khalida, Afiya će doći po malo vode.” Tako je upoznala trgovčevu
ženu, a nakon toga, kad god bi otišla u ured s Baba Khalifom, što nije bilo svaki
dan, otišla bi na kat po čašu vode, a ponekad i krišku rižinog kolača. Khalida je
imala malo dijete i nije puno izlazila, ali je često primala posjetiteljice, prijateljice
i susjede, supruge i rođakinje drugih trgovaca i ljudi koji su radili za njih. Sjedile
su s njom u svojim namirisanim kangama i šuštavim haljinama od šifona, i
razgovarale o vjenčanjima, porodima i zarukama. Afiya je razjapljenih usta
slušala kako se s opakom nasladom rugaju ljudima: muškarcima koji se
samodopadno šepire, ženama koje se nadmeno drže, dostojanstvenicima koje su
glasine prokazivale kao licemjere, a od kojih su neki bili živi a neki već i pokojni.
Pošteđivale su vlastite supruge i rodbinu, ali su bile nemilosrdne prema svima
drugima o kojima bi se povela riječ u njihovim razgovorima. Nije se trudila
pretvarati da ne sluša. Smijali su se njezinoj lakomoj pozornosti i upozoravale
jedna drugu, namigivanjem, dizanjem obrva i šifriranim riječima, da ne govore
previše pred djevojčicom. Znala je kad su govorile o nečemu što nisu htjele da
ona zna - neki u ovoj sobi imaju velike uši - jer su mrmljale, nakašljavale se,
okolišale u govoru i davale jedna drugoj signale rukama, smijući se dok su igrale
te igre. Uglavnom bi dokučila ono što su pokušavale sakriti od nje, iako se pravila
da ništa ne razumije. Dugo joj je trebalo da shvati da nije sve što govore o drugim
ljudima istina.
Tako je Afiya ispunjavala svoje vrijeme: poduka kod Bi Habibe, koja se
održavala u hodniku njezine majušne kuće, priče koje im je kazivala o čudesnim
događajima koji su zadesili proroke Božje, od Nabi Muse preko Nabi Ibrahima
do Nabi Isse, a iznad svih Glasnika Božjeg, salallahuwaale. Posjećivala
je Jamilu, Saadu i njihovu majku, sjedila u trgovčevu uredu dok su muškarci
razgovarali a ona pisala i crtala na komadima starog papira, a onda odlazila na
kat da vidi trgovčevu ženu Khalidu i njezine prijateljice i da jede rižin kolač dok
je slušala njihove klevete. Tada nije o tome tako razmišljala, no bilo je to za

51
 Knjige.Club Books

nju sretno razdoblje, ti prvi mjeseci kad je došla živjeti kod Bimkubwe i Baba
Khalife.

Starudija u prostoriji u stražnjem dvorištu napokon je bila prebačena u ostavu u

prednjem dijelu kuće. Zidove su potom okrečili, pod pomeli i oprali vodom sa
sapunicom, prozorske okvire lakirali i rešetke obojili.
“Moj je otac nekad držao robu u toj ostavi u prednjem dijelu kuće”, rekla je
Bi Asha. “Naš tajiri Nassor pitao je može li držati svoj otpad ovdje, ali ja sam
rekla da ne može. On bi te svoje stvari zaključao i držao ključ kod sebe. To bi bio
početak - prvo ostava, onda dvorište i onda cijela kuća - i nakon toga bismo bili
na ulici. Taj podlac ne preže ni pred čim. Koju je robu otac držao ovdje? Koja
god bi se pojavila. Svi su trgovali svime na što bi naišli: vrećama riže koja je
pojeftinila i mogla se preprodati, kukuruzom ili prosom nakon dobre žetve koje
se moglo otpremiti dalje, metalnim zdjelama, ružinom vodicom, datuljama. Bilo
je robe odavde, a neka je dolazila preko mora. Jedne godine kupio je desetke
glinenih ćupova za vodu iz Indije, nitko nije znao zašto. Godinama su čamile u
ostavi i ne znam što je na kraju bilo s njima. Otac nije bio naročito dobar trgovac i
nekako je uvijek uspijevao donijeti pogrešnu odluku, kupiti ili prodati u krivo
vrijeme ili po krivoj cijeni. Sve u svemu, moj ubogi otac nije zaradio nikakav
novac, a onda je pustio strica Amura da mu ukrade kuću.”
Iz radnje Nassora Biashare bio je dopremljen novi krevet s okvirom za
komarnik, kao dar Afiyi od trgovca. Došao je izrađivač madraca, rašio pohabani
madrac na kojemu je spavala na podu i napunio ga novim kapokom. Od krojača
je naručena nova mreža, koja je u blistavoj bjelini visjela sa svog okvira. Prvi put
u životu, u dobi od dvanaest godina, Afiya je uživala u neočekivanom luksuzu
vlastite sobe. Isprva joj je bilo malko zastrašujuće u njezinu dvorišnom sobičku,
ali nije to nikome rekla. Zakračunala bi vrata i ostavila jedno krilo
prozora odškrinutim kao što su joj rekli. Potom bi ututkala krajeve komarnika i
postupno je naučila ne obazirati se na zlokobno šuškanje odasvud u mraku.
“Ne znaš koliko si sretna”, rekla joj je Bi Asha, ali s osmijehom, ne koreći je.
“Nadam se da te nećemo razmaziti svim ovim udobnostima.”
Khalifa je počeo govoriti o tome kako je u otprilike istim godinama spavao
na hasuri pod stubištem u učiteljevoj kući s još nekolicinom dječaka i kako mu
se to na koncu itekako isplatilo, ali Bi Asha ga je presjekla. Opet počinje sa
svojim indijskim pričama, rekla je. Khalifa se popustljivo nasmiješio i otišao
leći nakon ručka.
Jednog jutra, dok je Afiya kretala na Bi Habibinu poduku iz Kurʼana, Bi Asha
joj je dala kangu i pokazala kako da je nosi. Postaješ velika. Da sačuvaš
pristojnost moraš se pokriti kad izađeš, rekla je.
Znala je da je bradavice bole i natiču i primijetila je muške poglede na svojini
grudima dok bi hodala ulicama. Shvatila je i da je Nassoru Biashari draže da je
na katu dok su njegovi muški posjetioci u uredu.
52
 Knjige.Club Books

Mislila je da mu je neugodno zbog toga kako je gledaju. Znala je što se

događa a da joj nitko to nije objasnio, zahvalno je prihvatila kangu i pokrila se
kao što joj je bilo rečeno.

53
 Knjige.Club Books

5.

Časnik je imao dvosobni stan na jednom kraju bloka na katu, na desnoj strani
bome. Imao je malu spavaću sobu i još jednu sobu s dva udobna stolca i malim
pisaćim stolom za koji bi časnik katkad sjeo da piše. Na katu je bilo ukupno
sedam soba koje su tvorile repliku prizemnog rasporeda, i među njima je
postojala hijerarhija. Dvije sobe na jednom kraju za zapovjednikovu upotrebu
nalazile su pored prostrane sobe u sredini bloka koja je bila blagovaonica, a
slijedile su sobe za svakog od četvorice ostalih oficira, počevši od sanitetskog
časnika pa do Feldwebela, koji je imao sobičak na daljem kraju jer je bio najniži
po činu. Ostala trojica časnika u borni imala su sobe u manjoj zgradi
nasuprot kapiji, čije je prizemlje služilo kao ambulanta i lokotom zatvorena
ostava. Ostava je sadržavala zalihe namijenjene časničkoj blagovaonici:
konzerve s evropskim delikatesama, boce piva, vina, rakije i konjaka. Raspored
je u oba bloka bio vrlo uredan. Kupaonice za oba nalazile su se u prizemlju, u
odjelitim zgradama. Spavaonice za muškarce koji su služili časnicima bile su u
dvosobnoj prigradnji iza blokova, s pridodanom zajedničkom kupaonicom.
Hamza i Julius, koji su dvorili ostalu četvoricu časnika u njihovu bloku, dijelili
su jednu sobu, a dvojica koja su opsluživala manji blok dijelili su onu drugu.
Julius je bio mnogo stariji od Hamze, u svojim kasnim tridesetima. Bio je viši
ordonans i služio je u Schutztruppe više od deset godina. Govorio je malo
njemački, a razumio mnogo više. Jedini je od njih smio u ostavu sa zalihama, čiji
je ključ držao časnik nadležan za opskrbu. Julius je dobio tu odgovornost jer zna
pisati, objasnio je ostalima. Ako bi uzeo bilo što iz ostave, morao je to zapisati u
knjigu koja se ondje držala. Rekao je Hamzi za svoje misijsko školovanje u
Bagamoyu, ali je odlučio biti neodređen u pogledu vremena što ga je proveo u
školi. Bio je ponosan na svoje obrazovanje i na svoju vjeru. Povremeno bi rekao:
da si poput mene obrazovan i kršćanin, drukčije bi razmišljao o svemu. Julius je
bio lakše ranjen u poreznoj raciji u nekom selu i njegov ga je zapovjednik
prebacio na dužnosti posilnoga dok se ne oporavi. “Ovo mi je već treća godina
i nikome ne pada na pamet da me premjesti odavde, što valjda znači da dobro
obavljam posao”, kazao je.
Na katu nije bilo tekuće vode, ne još, iako je bilo planova da je se uvede, pa
je Hamza ujutro punio časnikov lavor svježom vodom, a onda mu donosio kavu
iz poljske kuhinje. Obroke za časnike pripremale su u poluotvorenoj kućici
unutar bome žene iz sela, sve redom supruge askarija. Kad bi se Hamza vratio,
časnik bi već bio izišao iz svoje unutarnje sobe, odjeven u košulju i hlače, i čekao

54
 Knjige.Club Books

bi da mu stigne kava. Hamza bi potom ušao u unutarnju sobu da spremi krevet i

izglača njegovu odjeću, pri čemu je često kroz otvorena vrata osjećao časnikove
oči na sebi. Nakon toga bi otišao u blagovaonicu da pomogne Juliusu postaviti
stol za doručak. Časnici iz oba bloka doručkovali su u blagovaonici i nalazili se
svakoga dana na formalnoj večeri. Julius je objašnjavao koje je sve posuđe i
jedaći pribor potreban, kao i osnove posluživanja za stolom. Zatim bi sišli u
prizemlje da pričekaju one koji su opsluživali manji blok da donesu doručak iz
poljske kuhinje, a onda bi ga Hamza i Julius pripremili u blagovaonici i pozvali
časnike.
Nakon doručka bi počistili i oprali posuđe, koje je bilo namijenjeno isključivo
oficirima za upotrebu, pospremili ga u kredence, počistili kupaonicu i onda se
pobrinuli za privatne sobe. Hamza bi pospremio, oprašio i prozračio časnikov
stan, ispraznio i oprao lavor i noćnu posudu, potom bi pomeo prednju i stražnju
verandu te potrpao prljavo rublje u vreću s ušivenim imenom i odnio ga u
prizemlje da pralje dođu po njega. Bila je to vrlo uredna rutina, i očekivalo se da
sve to bude zgotovljeno do sedam ujutro.
U prvih nekoliko tjedana na novom položaju časnikova osobnog sluge
priključivao se svojoj četi u vježbama ubrzo nakon sedam sati, jer još nije bio
završio svoju početnu obuku. Viđao ih je na Exerzierplatzu i prije toga, kako ih
ombasha ili shaush vode kroz njihove korake dok je on meo verandu ili
glačao kaput časnikove odore i čeznuo da im se pridruži. Kad god bi mogao,
zdušno se predavao drilu u pokušaju da se otrese osjećaja bezvrijednosti što mu
ga je ulijevalo osobno služenje oficiru. Katkad su odlazili u polje radi vježbi
gađanja ili manevara, ali on im se nije mogao pridružiti ako su odlazili predaleko.
Malo prije ručka morao je odjuriti da sve pospremi i bude pripravan za
posluživanje ručka časnicima koji su toga dana jeli u blagovaonici. Do ručka je
često već bilo prevruće da bi se bilo tko ondje dulje zadržavao, pa bi časnici
progutali hranu i pohitali u svoje sobe da se odmore dok malo ne osvježi. Za
Hamzu je to bio blažen dio dana, kad bi borna i sve okolne zgrade u
logoru utonule u mir i tišinu. Čak bi se i koze i psi u selu zavalili u kakav kutak
u hladu i dahćući ondje istrpjeli vruće sate. On bi se zadržao u blagovaonici i na
stražnjoj verandi jer je u to doba dana ondje bilo najsvježije, a kad bi se vratio u
zajedničku sobu u prizemlju, obično bi zatekao Juliusa kako već spava.
U približno četiri poslije podne, dok je mujezin zvao ljude na ikindija-namaz
u logorsku džamiju izvan bome, Hamza bi odnio šalicu kave časniku koji bi se
do tada već bio istuširao i otišao u svoj ured. Oberleutnant ga je uputio da ostane
u blizini i njegovo je mjesto bilo vani na terasi, na stolici bez naslona, unutar
dosega njegova glasa za slučaj da ga zatreba. Bila je to rutina svakog popodneva.
Slali su ga da obavlja razne sitne poslove za druge časnike ih od njega tražili da
dodatno pridonosi njihovoj udobnosti sukladno njihovim zahtjevima: donio bi
im čašu vode, šalicu kave ili čisti ručnik. Od početka, negdje za tih popodnevnih

55
 Knjige.Club Books

sati, časnik bi pozvao Hamzu i učio ga njemački, isprva vjerojatno da se zabavi,

ali i zato što se Hamza pokazao kao tako oran đak. Počelo je imenovanjem stvari.
“Fenster. Reci”, kazao je oficir pokazujući prema prozoru. “Tür, reci. Stuhl,
Auge, Herz, Kopf.” Vrata, stolac, oko, srce, glava, pokazivao je ili dodirivao sebe
dok je izgovarao te riječi.
Zatim je Hamza morao ponavljati cijele rečenice: “Mein Name ist Siegfried.
Ne, ne, reci svoje ime. Mein Name ist Hamza. Sie sind herzlich willkommen in
meinem Land. Sada to ponovi, ali kao da vjeruješ u to što kažeš; Sie sind herzlich
willkommen in meinem Land. Tako je dobro. Odlično to izgovaraš. To znači:
dobro došli ste u moju zemlju”, rekao je časnik uz podrugljiv osmijeh.
Potom bi poslao Hamzu za stol tehničkog crtača, na kojem je bila otvorena
knjiga s terenskim uputama, a pored nje se nalazio prazan list papira. Natjerao bi
ga da prepiše nekoliko redaka kako bi se naviknuo na pisanje njemačkih riječi.
Svaki dan napisao bi njih nekoliko, koje je onda morao pročitati naglas a da nije
prije toga naučio što one znače. U svakoj prilici časnik mu se obraćao na
njemačkom, što mu je katkad bilo zabavno, a Hamza je pretjerivao u izrazima
zbunjenosti kako bi nasmijao nadređenoga. Ako nešto ne bi razumio, časnik bi
mu to preveo, ali sljedeći put je od njega očekivao da to razumije i odgovori mu.
Ponekad bi časnik zbijao šale s njim i navodio ga da ponavlja riječi kojima se
rugao samomu sebi prije nego što bi se nasmijao i objasnio mu ih. Časniku je to
bila igra i bilo mu je drago da je Hamza tako prijemljiv i brz. Uskoro ćeš ti meni
čitati Schillera, govorio je dok su mu se oči caklile od pakosti.
Njegove oči. Katkad, dok bi pospremao krevet, meo verandu ili glačao
košulju, Hamza bi se obazro i vidio te prozirne plave oči čiji je pogled bio
prikovan za njega. Prvi put kad se to dogodilo mislio je da je časnik nešto rekao
i da sad čeka odgovor, ali te se oči nisu micale i usne se nisu otvarale. Hamza bi
se tada zbunjeno uklonio, uznemiren prodornošću tog pogleda. Počeo je osjećati
stanovitu mrtvu tišinu u blizini časnika i znao je da će, bude li pogledao u njegovu
smjeru, zateći te oči uprte u njega na onaj isti način. Bio je to drzak i nametljiv
nadzor, koji mu nije ostavljao drugog izbora doli da dopusti da ga se
tako natenane promatra, da ga se gleda kao da je nesposoban uzvratiti taj pogled.
Naučio je ne gledati.
Časnik je bio ushićen time što je uspio naučiti govoriti i čitati malo
njemačkoga. Dovodio je Hamzu u blagovaonicu da pokaže što zna pred drugim
oficirima, osobito za vrijeme i nakon večernjih obroka, kad su pili pivo i rakiju.
Nukao ih je da se obrate Hamzi, da ga iskušaju.
Sanitetski časnik se dobroćudno smješkao i odmjeravao ga od glave do pete
kao da na njegovu tijelu traži neki znak njegova snalaženja s njemačkim. Ostala
- dvojica časnika u njegovu bloku zdušnije su se pridružila igri njihova
nadređenog časnika te su postavljali jednostavna, prijazna pitanja kakva bi neki
odrastao čovjek mogao uputiti djetetu. Wie alt sind Sie? Ostali časnici su se
smijali i nabacivali komentare koje Hamza nije razumio, što ih je još više

56
 Knjige.Club Books

zabavljalo. Feldwebela Walthera nije zabavljala nova oficirska igra te bi

prezirno frknuo i poslije gnjevno rugalačkim tonom prošaptao riječi koje Hamza
nije znao, ali za koje je po tonu kojim su bile izrečene naslutio da su nepristojne
ili prezrive. Julius se pokroviteljski smješkao za vrijeme tih razgovora i poslije
mu rekao da časnici prave majmuna od njega. Hamza bi otišao najbrže što je
mogao, da pobjegne od njihova omalovažavanja prije nego njihovo pijančevanje
i razdraganost postanu gadni.
“Ne obaziri se na Feldwebela”, rekao mu je Julius. “On je neotesanac koji ne
bi smio boraviti u istoj zgradi s ovim časnim oficirima. Puši previše bangija, a
onda ode u selo izvan logora i ganja ženske. Soba mu smrdi po dimu.”
Ponekad bi pijanke potrajale dokasna, možebitno kad bi neki od časnika
trebao otići u akciju da disciplinira neko selo ili starješinu, ili na neki produženi
vojni manevar. Tada bi se njihovi glasovi i smijeh orili širom bome, a
Oberleutnanta bi sljedeće jutro morila glavobolja, raširenih prstiju stezao bi
sljepoočnice i stiskao oči u muci. Uvijek je tako patio nakon probančenih noći.
Jednog popodneva Hamza je ušao u ured s kavom i pozdravio zapovjednika
na njemačkom, kako se od njega zahtijevalo, ali ovaj je bio tako zaokupljen
čitanjem da mu nije odgovorio. Papiri koje je držao u ruci izgledali su kao
službene isprave, i Hamza je vidio vladin grb na vrhu stranice. Časnik je na
koncu uočio Hamzu i mahanjem ga otpustio iz ureda te ga nije pozvao natrag na
njihovu uobičajenu polusatnu poduku iz konverzacije. Kad je došao po šalicu,
časnik je bio zavaljen u stolcu s praznim pogledom u očima, duboko zamišljen
Hamza je čekao da vidi hoće li biti ikakvih daljnjih naloga. Kako ih nije bilo,
krenuo je naprijed da uzme poslužavnik s kavom.
Toliko se zadubio u promatranje časnika da su mu kretnje postale nehajne.
Zapeo je o pisaći stol i porculan na tacni bučno je zazveckao. Časnikova se glava
okrenula, a u pogledu mu je bio gnjev. “Odjebi odavde”, rekao je.
Te je večeri atmosfera u blagovaonici bila napeta, što je zacijelo imalo veze
s onime što je časnik čitao ranije toga popodneva. Zacijelo je dobio nove
zapovijedi. Razgovor među časnicima bio je mahom napet a povremeno,
nakratko, i sumoran, a u cjelini se odvijao suviše tečno i brzo da bi ga Hamza
mogao sigurno pratiti. Nije pomišljao da namjerno govore tako brzo kako bi
zbunili njega i Juliusa. Neko vrijeme se činilo kako nisu svjesni da su sluge uopće
ondje, ali su u nekom času izmijenili poglede i zasigurno odlučili da se ne žele
izložiti riziku da ih razumiju. Zapovjednik je kimnuo Feldwebelu, koji je
naredio Juliusu i Hamzi da odu iz blagovaonice. Hamza je čuo mnoge riječi čije
će značenje potpunije razumjeti kasnije, ali jedna od onih koje je već znao bila je
Krieg. Vita. Rat.
Kad su se vratili u svoju sobu, upitao je Juliusa: “Protiv koga se borimo?”
“A što misliš? Zar nisi čuo kako govore da će biti velikog rata? Mislio sam
da ti čudesno govoriš njemački”, rekao je prezrivo se mrgodeći. “Mogli bi biti
Belgijci ili Portugalci, ali Britanci im to neće dopustiti, znači mora biti da su svi
57
 Knjige.Club Books

u pitanju. Borit ćemo se protiv svih. Nijemci ne bi rekli da će biti velikog rata da
govore o Čagama ili Hadimuima.”
Sutradan ujutro, kad mu je Hamza donio kavu, časnik mu je uz jedan od
svojih zajedljivih osmijeha rekao: “Za tebe danas nema vježbanja. Jučer si
propustio sat. Želim da se nacrtaš u mojoj kancelariji čim obaviš svoje dužnosti.
Ne smijemo dopustiti da priopćenja iz visokog zapovjedništva ometaju tvoje
učenje.”

Rutina se s vremenom promijenila. Časnik je sve češće htio Hamzu uza se. Igra
poučavanja sluge da govori i čita njemački zaokupila ga je i postala ozbiljna. Čak
je nakon nekoliko pića svoje časnike izazivao na okladu da će njihov mladi
Schüler čitati Schillera prije monsuna. Kojih monsuna? smijali su se
ostali časnici. Možda za deset godina.
Kao i prije, Hamza je svakog jutra punio oficirov lavor svježom vodom i onda
mu odlazio po kavu. Svaki dan je trebala biti skuhana od zrnja prženog prethodne
večeri i samljevenog rano izjutra. Nije znao drže li se žene u poljskoj kuhinji
točno tih uputa, ali časnik se nije žalio. Kad bi se vratio s kavom, časnik bi još
bio u krevetu u unutarnjoj sobi i pio kavu prije nego što bi ustao i odjenuo košulju
i hlače. Hamza je čekao na stražnjoj verandi da se časnik opere i zatim ga pozove
da mu pomogne s čizmama i gležnjacima. Hamza se jednom vratio prebrzo,
procijenivši da je časnik završio s pranjem, i vidio ga kako stoji gol do pasa u
unutarnjoj sobi. Torzo mu je bio prekriven ožiljcima od opeklina. Hamza se žurno
povukao i pričekao da bude pozvan natrag. Očekivao je ukor, ali časnik je s njime
razgovarao kao obično u to vrijeme i navodio ga da mu odgovara. Zvao je to
njihovim prvim satom konverzacije u danu. Možda nije vidio Hamzu kako ulazi.
Potom je Hamza ulazio u unutarnju sobu da pospremi sobu, a časnik je nastavljao
razgovor dok se brijao. Oberleutnant bi katkad ušutio, a Hamza je ne gledajući
znao da zuri u njega na onaj svoj čudni način.
Nakon doručka bi on i Julius počistili blagovaonicu, sredili sobe i obavili
druge dužnosti, a Hamza bi se potom javio na raport u Oberleutnantov ured.
Pospremio bi što je trebalo pospremiti i onda vani čekao daljnje upute. Prenosio
je poruke drugim časnicima, a katkad i vojnicima u selu, izvan bome. Malo bi
tumarao uokolo ako nije bio u žurbi, a ako je bilo vrijeme za to odlazio je u
džamiju radi molitve i društva. Svaki dan uzimao je izvještaj o bolesnima od
sanitetskog časnika, koji nije dozvoljavao da ga njegov pomoćnik nosi
Oberleutnantu jer je govorio da je on liječnički ordonans, a ne teklić. Mnogi
časnici i askari s vremena na vrijeme trpjeli su napade malarije, iako su svi
svakodnevno uzimali dozu kinina i spavali pod mrežama za komarce. Neki su
već bili zaraženi prije nego što su se priključili vojsci, ali na manevrima su
ponekad bili nezaštićeni pa su komarči mogli odraditi svoje. Bilo je slučajeva
dizenterije, veneričnih bolesti i pješčanih buha na nožnim prstima. Bilo je manjih
epidemija tifusa, a oboljele je trebalo strogo izolirati i držati u ambulanti.

58
 Knjige.Club Books

Zahvaljujući kradomičnom čitanju izvještaja o bolesnima, Hamza je saznao za

dobro čuvanu tajnu ovisnosti o opijumu među nubijskim dočasnicima.
Prilikom njegova svakodnevnog posjeta ambulanti, sanitetski časnik lukavo
bi mu se osmjehnuo, što se Hamzi nije sviđalo, ali se pravio da ne primjećuje.
Jednog jutra, dok je predavao izvještaj, sanitetski liječnik rekao je svome
pomoćniku, govoreći oprezno zbog Hamze: “Ovaj mladić postao je opsesija
našeg Oberleutnanta. On će od njega napraviti učenjaka. Zajamčio nam je da će
mu taj mladić uskoro čitati prije spavanja.”
Njih su dvojica razmijenili osmijehe, koji se kod pomoćnika iskrivio u zlobno
smijuljenje. Dok je posluživao u blagovaonici te bi se našao blizu stolca
sanitetskog časnika, u prolazu bi katkad osjetio milovanje po bedru. Sanitetski
časnik to je izvodio tako da nitko ništa ne primijeti, a onda bi mu, kad bi uhvatio
Hamzin pogled, uputio isti taj osmijeh. Hamza je upitao Juliusa čini li to i njemu,
a on se nacerio i odgovorio mu da ne čini.
“Tebe on ganja. Ti mu se sviđaš. Zar nisi znao? Svi znaju da je sanitetski
liječnik basha. Ljudi kažu da mu je pomoćnik kao žena. Čak i u Njemačkoj
vojnicima se dozvoljava međusobni seks. Jedan od guvernera cijele ove Deutsch-
Ostafrike bio je basha. Prije nekoliko godina vodila se parnica na sudu kad su
ga optužili da drži muškog slugu samo radi seksa.”
“Sam guverner završio je na sudu? Tko može izvesti guvernera pred sud?”
upitao je Hamza. “Zar guverner nije vlasnik suda?”
“Ovo je kršćanska vlada”, rekao je Julius uz sitan, samodopadan osmijeh.
“Nitko nije vlasnik suda.”
“Ali izvesti guvernera pred sud zato što je basha!” Hamza će, sveudilj u
nevjerici.
“Da, samoga guvernera i nekolicinu njegovih časnika. Zar nisi čuo za to?”
“Nisam”, odvrati Hamza.
Julius ga sažaljivo pogleda. Hamzu je smatrao nesretnikom u mnogom
pogledu i to mu je i rekao, među ostalim i zbog toga što se nije školovao pri misiji
i zbog njegove nazadne religije.
Hamza je slutio da Julius sebe smatra podobnijim za služenje zapovjedniku
umjesto časnicima nižeg čina, osobito mrzovoljnom Feldwebelu, čovjeku
sramotnog soja, kako ga je Julius opetovano nazivao. Spustio je glas prije nego
što je nastavio: “Čuo sam i da je i sam Kaiser”, prošaptao je značajno kimajući.
“Ne, sad pretjeruješ”, reče Hamza u karikiranoj nevjerici. “Sam Kaiser.”
“Nemoj tako glasno! Da, samo što pokušavaju sve to zabašuriti jer se boje da
ćemo im se smijati.”
Kad Hamza nije obavljao posliće ili sjedio tako da nikom ne smeta na stolcu
bez naslona izvan kancelarije, a zapovjednik nije bio zauzet vojnim dužnostima
u borni ili na terenu, pozvao bi ga unutra, činilo se ovisno o raspoloženju, i posjeo
ga za stol tehničkog crtača s nekom vježbom za pisanje. Često je posrijedi bilo
59
 Knjige.Club Books

prepisivanje iz terenskog priručnika, koji je sadržavao prijevode jednostavnih

fraza s njemačkog na svahili i raznorazne upute na njemačkome koje je Hamza
morao prepisati i prevesti. Kad ne bi znao neku riječ, izgovorio bi je naglas, a
časnik bi mu rekao što ona znači. Ponekad bi lekcija išla u obrnutom smjeru, pa
bi časnik pitao kako se nešto kaže na svahiliju. Kako se kaže tamjan? Ubani.
Kako se kaže omamljen? Ganzi. Koja je riječ za pjenu? Pjenu? Mjehuriće.
Mapom.
Časnik je često prekidao vlastiti rad kako bi na nekoliko minuta porazgovarao
s Hamzom. Gotovo bi mu neprimjetno kimnuo u znak odobravanja kad mu je išlo
dobro, a protiv volje se radosno nasmiješio kad bi postigao nešto neočekivano.
Ide ti jako dobro, govorio mu je, ali nisi još spreman za Schillera. Poduka se
katkad nastavljala i poslije podne pa se Hamza osjećao, kao nikad prije, poput
đaka u školi. Završavala je pak mujezinovim pozivom na akšam-namaz u selu
izvan bome, što je časniku obično bio signal da si natoči prvi večernji šnaps.
Hamza je sad vidljivo bio pod Oberleutnantovom zaštitom, i premda nije bio
pošteđen zastrašivanja i vrijeđanja koji su tvorili redovitu vojničku praksu u
borni, barem je bio siguran od šibanja i teškog prisilnog rada koji su za mnoge
vojnike bili neizbježni. No nije bio pošteđen Feldwebelova prezira. Zapovjedniku
iza leđa zvao je Hamzu olovnim vojnikom.
“Čija si ti igračka? Ti si njegova ljepuškasta igračka, njegov mali shoga, zar
ne?” govorio je, mašući prstom u znak prezrive opomene, a jednom i štipajući
Hamzu za bradavicu. “Gadiš mi se.”
Oberleutnant je povremeno zapadao u svojevrsnu čamotinju i tada bi zadugo
ušutio, ili bi pak izgovarao tajanstvene riječi koje su zvučale kao ruganje samomu
sebi. Kad bi Hamza upitno podigao pogled, rekao bi nešto okrutno ili prezirno.
Želiš li točno znati što sam rekao, ti tupavi pavijane? Hamza je naučio da
ne podiže pogled kad bi osjetio takvo njegovo raspoloženje te se, ako je ikako
mogao, držao podalje od njega. Od početka je znao da je časnik sposoban za
nasilje. Vidio je to u nehotičnom sjaju njegovih očiju i u zatezanju kože na
njegovim sljepoočicama, kao da je potiskivao neki žarki poriv. Kad bi bio duboko
usredotočen ili klonuo duhom, odsutno bi gnječio taj nabor na koži. Hamza je
strepio od tih mračnih trenutaka kad je bio izložen svim poniženjima koja bi
časniku pala na um. A on je imao načina da ga ponizi, od prezrivog zurenja pa,
katkad, do razbijanja nečega o pisaći stol, nakon čega bi uslijedila bujica uvreda
za vrijeme koje je Hamza stajao posve mirno dok je časnik bjesnio, a onda bi mu
odjednom naredio da se tornja odande. Trudio se držati podalje kad bi osjetio da
nastupa to raspoloženje, ali i to se moglo shvatiti kao provokacija ako bi časnik
poslao po njega, a njega ne bi bilo ili bi mu trebalo predugo da se pojavi.
Kako je Hamzino razumijevanje njemačkog bivalo sve bolje, shvaćao je sve
više od onoga što je časnik govorio, katkad opetovano iste rečenice, česte dok je
pisao: Zašto je moralo ispasti ovako? Zašto je moralo ispasti ovako? Bijesno bi
se izvikao na vrućinu ili na korespondenta kojem se obraćao: Nema smisla stalno

60
 Knjige.Club Books

iznova govoriti isto - iako upravo to činim. Ponekad bi se pak izravno obratio
Hamzi, kao da su usred razgovora: Objašnjavati sebe i ono što radimo
bezgranično je glupo jer ništa od toga nije ni najmanje uvjerljivo. Samo govorimo
stalno istu stvar, uvijek iznova. U takvim trenucima Hamza se pravio da je gluh,
a časniku je možda bio nevidljiv.
A onda je jednoga dana Oberleutnant najavio opsežan manevar za dva dana,
kako bi sve trupe bile spremne za borbu. Pripreme su se intenzivirale, a poruke i
brzojavi s terena postajali sve češći. Svi su čekali naredbu za pokret. Oficiri su
održavali duge, sumorne sastanke i izvodili trupe na redovite vježbe. Rat se
bližio. U spokojnom času na kraju toga grozničavog dana, dok je pospremao
časnikov stan, Hamza je osjetio zlokobnu tišinu koja je bila tako mukla da ga je
prestravila.
“Što ti radiš ovdje? Što netko poput tebe radi u ovom surovom poslu?”
prekine časnik tišinu.
“Ovdje sam da bih služio Schutztruppe i Kaiseru”, Hamza će, ukrutivši se u
stavu pozor i gledajući ravno pred sebe.
“Da, naravno da jesi. Ima li plemenitije dužnosti!” reče časnik podrugljivo,
obilazeći ga kako bi mu stao sučelice. “Valjda bi i ti meni mogao postaviti isto
pitanje. Što čovjek iz ljupkog gradića Marbacha radi u ovoj vukojebini? Rođen
sam u vojnoj tradiciji i ovo je moja dužnost. Zato sam ovdje - da zauzmem ono
što nam s pravom pripada zato što smo jači. Imamo posla s nazadnim i divljim
ljudima, i jedini je način da zavladamo nad njima taj da ulijemo strah u kosti
njima i njihovim Liliputmajestdt sultanima, i sve ih silom natjeramo na
pokornost. Schutztruppe je naš instrument. I vi isto tako. Želimo da budete
disciplinirani, pokorni i okrutni i više nego što možemo zamisliti. Želimo
da budete debelokožni, bezdušni razmetljive! koji će bez oklijevanja činiti ono
što vam zapovijedamo, a onda ćemo vam dobro platiti i iskazati vam poštovanje
koje zaslužujete, bilo da ste robovi, vojnici ili izopćenici. Samo što ti nisi jedan
od njih. Ti drhtiš i gledaš i slušaš svaki otkucaj srca kao da te sve to
muči. Promatram te od početka, otkad su te doveli ovamo. Ti si sanjar.”
Hamza je stajao posve mirno i zurio pred sebe.
“Izvukao sam te iz onog stroja jer si mi se svidio”, rekao je časnik, stojeći
dva koraka ispred njega. “Bojiš li me se? Volim kad me se ljudi boje. To mi
ulijeva snagu.”
Časnik je stupio naprijed pa ošamario Hamzu po lijevom obrazu, a onda ga
nadlanicom ošamario po desnom obrazu. Hamza je ostao bez daha od šoka i u
sljedećem trenutku osjetio kako mu lice bridi od boli. Časnik je sada bio samo
nekoliko centimetara od njega i Hamza je ponovo udahnuo oštar ljekarnički vonj
koji je osjetio prvoga jutra dok je Oberleutnant vršio smotru regruta, samo što je
sada znao da je to rakija.
“Je li te to zaboljelo? Tvoja patnja me se ne tiče”, rekao je časnik koji mu je
stajao posve blizu. Hamza je izbjegavao kontakt očima i vidio zategnutu kožu na
61
 Knjige.Club Books

časnikovoj sljepoočici kako mu se mreška na lubanji. “Odgovori mi na pitanje.

Bojiš li me se?”
“Ndio bwana”, Hamza će glasno.
Časnik se nasmije. “Učim te da govoriš i čitaš njemački kako bi mogao
razumjeti Schillera, a ti mi odgovaraš na tom djetinjastom jeziku. Sada mi
odgovori kako treba.”
“Jawohl, herr Oberleutnant”, reče Hamza, a onda za sebe: Scheißer.
Oficir je nekoliko trenutaka mrko gledao Hamzu, a onda rekao: “Ti si izgubio
svoje mjesto u svijetu. Ne znam zašto me se to tiče, ali tiče me se. No dobro,
možda i znam. Pretpostavljam da ne znaš o čemu govorim. Pretpostavljam da
nemaš pojma o opasnosti koja ti prijeti. Dobro, idi i radi svoj posao.” Pošto
se okrenuo i zaputio prema unutarnjoj sobi, dobacio mu je preko ramena: “Idi
odavde i pobrini se da mi sva oprema za manevre bude spremna.”

Rat je počeo dva dana poslije. Zapovijedi su stigle brzojavom ujutro nakon što su
se vratili s manevara. Trebali su se ukrcati na vlak za Moshi, a onda marširati do
položaja u blizini granice kako bi pojačali obrambenu liniju. Zapovijedi su bile
izvršene utreniranom i uvježbanom preciznošću. Trupe su marširale od bome do
grada u zbijenoj formaciji, pjevajući koračnice dok su časnici jahali ispred njih
ili stupali krupnim koracima pored njih. Transportni korpus, supruge, djeca i
blago išli su za njima, pa je vlak kad su se svi ukrcali bio tako pun da su se nosači
i puškonosci morali voziti na krovu. Nakon Moshija marširali su na sjever, prema
granici s Britanskom Istočnom Afrikom. Tako je u to vrijeme bilo s tim dijelom
svijeta. Svaki njegov djelić pripadao je Evropljanima, barem na zemljovidu:
British East Africa, Deutsch-Ostafrika, Africa Oriental Portuguesa, Congo Belge.
Njihova kolona od stotinu pedeset askarija protezala se duž jedne milje ili
više, uz dodatak sve pratnje. Askari su bili na čelu kolone, pri čemu su njihovi
časnici jahali sprijeda, a odmah iza njih bili su vojni liječnici i bolničari.
Formacija u maršu i u bici uvijek je bila takva. Slijedili su nosači s opremom,
streljivom, zalihama i osobnom imovinom časnika. Za njima su išle kantinjerke
s malom skupinom askarija pod jednim njemačkim oficirom kao zalaznica, kako
bi se spriječilo dezertiranje i potkradanje.
Žene i supruge nisu bile samo kantinjerke. Kad je Schutztruppe marširala,
cijela borna marširala je s njima. Kao prvo, askari nisu htjeli u rat bez svojih
supruga. Kao drugo, Schutztruppe je živjela od zemlje kad je mogla i žene su bile
te koje su sakupljale hranu i informacije, kuhale za vojsku, trgovale tamo gdje
je bilo trgovine i brinule o zadovoljstvu svojih supruga. Bio je to ustupak što ga
je Wissman morao napraviti kad je uspostavio Schutztruppe i taj ustupak nije bilo
moguće povući a da se ne riskira sveopća pobuna i dezertiranje.
Mnogi askari u Hamzinoj četi bili su prekaljeni borci, a neki od njih poznavali
su to područje. Kad bi se uvečer utaborili, kazivali su priče o svojim prijašnjim

62
 Knjige.Club Books

podvizima u tim krajevima: o tome kako su podčinili nepokornog poglavicu Čaga

Rindija i njegova sina Melija te objesili trinaest njihovih drugih vođa, kako su
sravnili pojedina sela sa zemljom zbog skrivanja hrane ili sabotiranja, i kako su
se obračunali s buntovnim narodima Meru i Aruša koji su poubijali njemačke
misionare. Svi su oni za askarije bili washenzi. Trebalo ih je podjarmiti, išibati,
disciplinirati i prestraviti. Što su se više bunili, to im je gora bila kazna. Tako je
djelovala Schutztruppe. Na najmanji znak otpora Schwein bi bile zatrte, njihova
stoka poklana i sela spaljena. Tako su glasile zapovijedi, a oni su ih izvršavali sa
zanesenom učinkovitošću koja je užasavala njihove neprijatelje i pribavljala im
poštovanje u očima drugih askarija i cijele zajednice. Bili su surovi i nemilosrdni,
wallahi.
Dok su pričali svoje hvalisave priče i marširali sušnim ravnicama podno
velike planine, nisu znali da će provesti godine boreći se diljem močvara i planina
i šuma i savana, po jakoj kiši i suši, ubijajući i ginući od vojski sastavljenih od
naroda o kojima nisu znali ništa: Pandžabaca i Iskah, Fantea i Akana i Hausa i
Jorube, Konga i Lube, redom plaćenika koji su se borili u evropskim ratovima
umjesto Evropljana, od Nijemaca i njihove Schutztruppe, od Britanaca i njihovih
King’s African Rifles i Royal West African Frontier Forcea i njihovih
indijskih trupa, od Belgijaca i njihove Force Publique. Tu su osim toga bili
Južnoafrikanci, Belgijci i sva sila drugih evropskih dobrovoljaca koji su mislili
da je ubijanje pustolovina i bili sretni što mogu biti u službi velike carske i
osvajačke mašinerije. Askari su bili zapanjeni što vide toliko raznorodnu čeljad
za koju nisu niti znali da postoji. Razmjeri onoga što je predstojalo nisu
bili razvidni u tako ranoj fazi rata, dok su marširali prema granici i dok su njihovi
njemački oficiri jahali ispred njih na mulama a njihove supruge i djeca hodali iza
njih, raštrkani i razdragani, i nekako su svi uvijek nalazili načina da budu
raspjevani i nasmijani i sudjeluju u zajedničkom veselju.
Neprijateljstva na granici počela su kad je njemački zapovjednik pokušao
zauzeti Mombasu, nekoliko stotina kilometara dalje. Ispostavilo se da je meta
predaleko za njihove opskrbne linije i Schutztruppe je bila prisiljena na
povlačenje. U sljedećim mjesecima rat će se za Hamzu sastojati u opetovanim
ophodnjama i diverzantskim napadima kojima je cilj bio presijecanje željeznice
u Britanskoj Istočnoj Africi. Na obali, Britanci su se iskrcali u Tangi. U
studenome 1914. Kraljevska mornarica i prateći brodovi za prijevoz trupa
uplovili su u luku i zatražili njezinu predaju. Manja Schutztruppe pripremila se
za otpor, povlačeći se iz grada u strahu od bombardiranja s brodova Kraljevske
mornarice. Ostali stanovnici grada, koji u tom ratu nisu imali nikakvih interesa,
prestravili su se i ustuknuli ili pobjegli na selo ako su mogli. Razlog pokušaja da
se zauzme taj grad bio je taj što je to bila krajnja stanica željezničke pruge koja
je vodila do Moshija na sjeveru.
Britansko iskrcavanje završilo je katastrofom. Nekoliko bataljuna, mahom
indijskih trupa, iskrcalo se na obalu malo dalje od luke. Njihovi zapovjednici nisu

63
 Knjige.Club Books

bili sigurni kakav otpor mogu očekivati i zato su se odlučili za tako oprezan
pristup. Iskrcavanje je bilo izvedeno u mraku, tako da su vojnici gacali po moru
koje im je sezalo do bedara. Ujutro su se zatekli u gustom šipražju i visokoj travi,
nimalo sigurni gdje je grad. Dok su se probijali prema mjestu na kojem im se
činilo da se nalazi grad, napala ih je i na njih zapucala Schutztruppe pojačana
vojnicima navrat-nanos pristiglima vlakom iz Moshija. Schutztruppe je u
ratovanju bila vična tim iznenadnim prepadima, a njihova taktika stvorila
je paniku u trupama i među nosačima koji su se preplašili i pobjegli. Kako je broj
žrtava rastao, još je vojnika pobjeglo; nakon nove panike pobjegli su svi, a oni
koji su se još iskrcavali pobjegli su ravno natrag u more.
U međuvremenu je Kraljevska mornarica pucala topovima na grad, razarajući
zgrade i ubijajući nepoznat broj njegovih stanovnika. Nitko se poslije nije trudio
brojati. Jedna od meta što ih je Kraljevska mornarica pogodila bila je bolnica gdje
su ranjenike liječili Nijemci, no to je bio slučajan ratni peh. Kad je sve bilo
gotovo i kad su Britanci zatražili primirje, ostavljajući većinu opreme za sobom,
nekoliko stotina njihovih izginulih vojnika već je ležalo na cesti i ulicama grada.
Neznan broj nosača također je bio ubijen ili utopljen. Nitko se nije trudio brojati
ni poginule nosače, ni tada ni u toku cijelog rata. Čim se taj okršaj okončao,
Hamzina četa otputovala je vlakom do Moshija i vratila se na stari položaj. Takav
će to biti rat za Schutztruppe: mahnita smjena munjevitih napredovanja i
povlačenja.
Unatoč neuspjehu iskrcavanja, britanska se imperijalna mašinerija zahuktala
i trupe su počele pristizati s raznih dijelova kugle zemaljske. Sukob će biti gotov
za nekoliko mjeseci, vjerovali su oni, ali njemački zapovjednik imao je druge
zamisli. Svaki put kad su britanske imperijalne snage mislile da su
uhvatile Schutztruppe u stupicu, oni bi im se izmigoljili i ostavili svoje bolesne i
teško ranjene da se Britanci o njima brinu. Pripadnici Schutztruppe često su bili
iscrpljeni i mnogi od njih su se razboljeli, no bilo je i ushita u brzim prepadima i
povlačenjima kojima su nadmudrivali neprijatelje. Hranili su se svime što bi našli
u selima i na imanjima, pljačkali i plijenili gdje god su mogli.
Pritisnuta sa svih strana, Schutztruppe se povukla u dvjema kolonama, jednoj
duž jezera prema zapadu i drugoj prema jugu iz Moshija. Hamza je bio u koloni
koja je išla na jug. Vukli su velike topove i opremu, supruge, sluge i prtljagu, u
povlačenju preko planinskog lanca Uluguru. U povlačenju iz Morogoroa preko
Ulugurua ubijen je Komba, vođa njihove čete. Veliki komad metala iz granate
udario ga je u prsa i raskomadao. Nekolicina drugih u četi također su stradali u
istoj akciji ili se nisu vratili. Tokom sljedećih nekoliko mjeseci Hamzina trupa
polako se povlačila na jug, prema rijeci Rufiji, neprestano se boreći. Neke od tih
bitaka bile su žestoke, kao ona u Kibatiju gdje su poginule tisuće ljudi.
Rufiji je te godine silno nabujao i komarci su se razmahali. Više askarija
umrlo je od crnomokraćne groznice nego od bilo čega drugog. Nosače bi u
prelasku močvara ščepali krokodili. Hijene su iskopavale mrtve. Bila je to noćna

64
 Knjige.Club Books

mora. Napokon su prešli Rufiji i nakon toga se borili u bici kod Mahiwe,
najgoroj bici za Hamzinu četu i za Schutztruppe. Bila je to skupa pobjeda za njih,
ali ipak su se povukli u južna visočja te potom do rijeke Ruvume i granice s
Portugalskom Istočnom Afrikom. Putem su odbacivali opremu, žene i djecu,
ostavljajući ih za sobom da bi ih Britanci internirali.
Nisu uvijek znali gdje su, čak ni sa zemljopisnim kartama, i bili su primorani
zarobljavati i ispitivati mještane. Među askarijima je uvijek bilo nekoga tko je
znao dovoljno jezika da postavi pitanje, a nanošenje dovoljno boli nekako bi
uvijek izmamilo traženi odgovor. Nitko nije morao naređivati askarijima da
pribjegavaju nasilju i okrutnosti prema narodu. Znali su što treba i nisu im bile
potrebne upute. U toj fazi rata većina vojnika koji su sudjelovali u borbama bili
su Afrikanci i Indijci: trupe iz Nyasalanda i Ugande, iz Nigerije i sa Zlatne obale,
iz Konga i iz Indije, a na drugoj strani afrička Schutztruppe.
I dok je Schutztruppe gubila vojnike i nosače uslijed bitaka, bolesti i
dezertiranja, njezini časnici nastavljali su se boriti manično uporno i ustrajno.
Askari su za sobom ostavili poharanu zemlju, a njihovi su ljudi gladovali i umirali
u stotinama tisuća, sveudilj se boreći u ime ideala koji su slijepo i ubojito
prihvatili, čije im je porijeklo bilo nepoznato, koji je bio jalov i uzaludan te je u
konačnici ciljao njihovu podjarmljivanju. Nosači su ginuli kao muhe od
dizenterije i iscrpljenosti, i nitko se nije trudio brojati ih. Obuzeti čistim užasom,
dezertirali su i nestajali među opustošenim selima. Ti će se događaji kasnije
pretvarati u priče o besmislenom i hladnokrvnom junaštvu, u sporedne predstave
naspram velikih tragedija u Evropi, ali za one koji su sve to proživljavali bilo je
to vrijeme kad je njihova zemlja bila natopljena krvlju i posuta truplima.
U međuvremenu, časnici su se brinuli da održe evropski prestiž. Kad bi se
utaborili, Nijemci su bili grupirani odjelito od askarija i spavali su u svojim
poljskim krevetima pod komarnicima. Kad bi se zaustavili uz kakav potok, oni
su uvijek bili uzvodno, askari nizvodno, a nosači i životinje još dalje, niže.
Časnici su se trudili da se svake večeri sastanu u vojnoj blagovaonici, gdje su se
držali etikete koliko god je to bilo moguće. Nisu obavljali nikakav fizički posao
povezan s askarijima ili nosačima: transport opreme, opskrba hranom,
utaborivanje, kuhanje, pranje posuđa, ništa od toga nije bilo njihova briga. Držali
su se podalje, jeli zasebno, zahtijevali poslušnost gdje god su mogli. Cijela
Schutztruppe, časnici i obični vojnici, sad je na sebi imala komade odjeće koje su
spasili od svojih palih drugova i neprijatelja, što su pojedini askari shvatili kao
dozvolu da se uokolo šepire s kojekakvim perjem, oznakama i grbovima, mada su
njihovi oficiri i dalje paradirali kao da na sebi imaju srebrne kopče i zlatne
epolete. I askari su čuvali svoju čast. Inzistirali su na svojoj razlici spram nosača
i smatrali su da im je ispod vojničke časti da nose terete.
Od ostalih časnika iz bome u četi su i dalje bili sanitetski časnik i Feldwebel
Walther, Jogoo. Dvojica časnika bila su ubijena u povlačenju s Rufijija i
zamijenili su ih časnik iz Musikkapelle i jedan kolonist dobrovoljac. Trojica su

65
 Knjige.Club Books

bila premještena u druge čete. Svi askari koji su se pridružili odredu u isto vrijeme
kad i Hamza bili su mrtvi, nestali ili zarobljeni. Nakon mjeseci i godina mučnih
manevara i katastrofalnih bitaka, preostali vojnici bili su iznureni i izmoždeni.
Sanitetski časnik izgubio je na težini i pustio gustu bradu boje mjedi. Bio je
neprestano zauzet brigom o ranjenima i bolesnima, svakodnevno je davao doze
kinina trupi dok su mu zalihe trajale. Morao je čuvati zalihe najbolje što je znao,
tako da nosači više nisu dobivali kinin. Njegov ordonans i dalje je bio s njim,
štrkljast i flegmatičan kao uvijek. Sanitetski liječnik bio je još vedriji nego što je
bio u logoru, smijao se i smijuljio dok je obavljao svoje sumorne zadaće, no bilo
je to raspoloženje što ga je održavao brižno čuvanom zalihom konjaka i drugih
supstanci iz svoga kovčega s lijekovima. Imao je malaričnu groznicu točno svaka
dva dana, što bi ga oborilo na nekoliko sati. Ti su napadaji uzimali danak, i svaki
put kad bi se pridigao, izgledalo je kao da je dodatno izgubio na težini, a njegovi
osmijesi kao da su postajali slabiji.
Feldwebel je sada na svaku smetnju na koju bi naišli reagirao izbezumljujući
se od bijesa, a to mahnitanje hranilo se bangijem i pivom od sirka koje su plijenili
od seljana. Činilo se da se nikad ne razbolijeva kao svi ostali časnici u ovom ili
onom času. Toliko je slabo obuzdavao gnjev da je često udarao askarije i nosače
bilo čime što bi mu se našlo pri ruci: štapom, bičem ili komadom drva. Bio je još
pakosniji nego prije u svojoj mržnji i preziru prema lokalnim ljudima čiju su
zemlju otimali. Za nj su oni bili divljaci i o njima je govorio s većom okrutnošću
od one koju je pokazivao prema britanskom neprijatelju. Duboko se gnušao
Hamze i vrijeđao ga kad god bi ga zatekao u bilo kakvom beznačajnom, katkad i
izmišljenom prijestupu. Hamza mu se sklanjao s puta kad god je mogao, ali
ponekad se činilo da ga Feldwebel traži.
Hamza je bio nerazdvojan od Oberleutnanta, na inzistiranje njegova
zapovjednika, što je kod ostalih časnika izazivalo mrko zgražanje, kod drugih
ruganje, a kod Feldwebela još veću mržnju. Askari su spopadali Hamzu sa svojim
prigovorima i govorili mu da ih prenese svome časniku. Hamza bi samo kimnuo
i ne bi rekao ništa. Morao je u sumrak na sat ili dva razmotati svoju prostirku za
spavanje pored časnikova poljskog kreveta kako bi ovaj nastavio sa svojim, kako
ih je zvao, satovima konverzacije. Nakon toga bi Hamza pokupio svoju prostirku
i vratio se među askarije. Noću bi časnik katkad pružio ruku i dodirnuo ga u tami.
Još si tu. Tako si tih, rekao bi. Hamza nije znao što želi od njega. Osjećao se
uhvaćenim u klopku časnikova zagrljaja i bilo mu je mučno od iznuđene
intimnosti, premda je tu intimnost bilo lakše izbjeći u ratu nego u borni. Na
bojištu je zapovjednik bio mnogo više zauzet dok su izvodili prepade, skrivali se
i tragali za hranom, i satovi konverzacije ponekad su zvučali traljavo. Kako su se
njihove nedaće množile, časnik je izgubio mnogo od svoga prezrivog i
podrugljivog garda i sada je često bio hladan i suzdržan, a ponekad bi, u svojim
mračnim raspoloženjima, dugo šutio. Ostali njemački časnici održavali su
nepopustljivo drugarstvo, zbog čega je Oberleutnantovo povlačenje bilo još
uočljivije. Njihove tegobe i ratne okolnosti oslabile su mnoge među njima, ali
66
 Knjige.Club Books

časnika su navele da se okrene prema unutra i postane kolebljiv tamo gdje je prije
bio toliko odrješit i dominantan. Lakše bi se razljutio na svoje časnike i askarije,
i bio je netrpeljiv prema seljanima koje su pljačkali te je ponekad izdavao oštre
zapovijedi kako bi kaznio, kako ih je nazivao, činove sabotaže, spaljivanjem
njihovih koliba nakon zapljene svih njihovih zaliha. U jednom selu drugi časnici
predložili su da se pogubi starješina koji je odbio otkriti podzemno spremište
jama, a koje su otkrili tek pošto su izmlatili nekog dječaka i prisilili ga da im kaže
gdje se nalazi jam. Zapovjednik je oborio oči pred oficirskim zahtjevom, kimnuo
i udaljio se. Feldwebel je ustrijelio starca u glavu.
Kroza sve te stotine košmarnih kilometara kuda su se probijali, Hamza je
izvršavao sve zapovijedi koje je njegov časnik smatrao za shodno da ih izda u tim
tako ograničenim okolnostima i nastojao se brinuti za njega koliko god je mogao.
Davao je sve od sebe da ne privlači pozornost na sebe. Marširao je s trupom, brzo
puzao kao što su ga obučili i pucao iz puške kad je trebao, ali nije bio siguran je
li ikad ikoga pogodio. Izmicao se krivudao i vikao kao ostali askari, ali je pucao
u sjene, izbjegavajući mete. Čudesnom srećom nije morao sudjelovati u
borbama izbliza, a uspio je izbjeći i da ustrijeli bilo kojeg od seljana nad kojima
se povremeno tražilo da izvrše odmazdu zbog izdaje ili prevare. Jeo je ukradenu
hranu kao svi drugi, gledao uništavanje zemlje i onda bi odjurio kao svi. Bio je u
stanju užasa otkako bi u praskozorje otvorio oči, ali u toj iscrpljenosti katkad je
dosezao stadij u kojem je bio lišen straha, lišen razmetanja i poziranja odvojen
od trenutka i otvoren spram svega što bi mu se moglo dogoditi. Katkad je padao
u očaj.

67
 Knjige.Club Books

6.

Razgovarali su o ratu u Tangi koji se tjednima odvijao uz obalu, ali za većinu njih
bilo je to zatišje nakon katastrofalnog napada. Bilo je kao što su svi predvidjeli:
Britanci nisu bili dorasli Schutztruppe. Kako su iz Tange putovale niz obalu,
glasine su se proširivale i kitile surovost i disciplinu askarija i kaotičnu
paniku indijskih trupa, za koje se pretpostavljalo da su i prednjačile u panici.
Khalifa je rekao da će sigurno od Ilyasa čuti o toj njemačkoj pobjedi - on neće
moći odoljeti a da ne zapjeva u hvalu Schutztruppe - ali nisu dobili nikakvih
vijesti od njega.
Britanski odgovor na poraz bila je blokada obale koju je izvršila Kraljevska
mornarica. Onemogućena je trgovina sa Zanzibarom, Mombasom ili Pembom
preko puta, a pogotovo međunarodna prekooceanska trgovina. Preko noći je
došlo do nestašica jer su trgovci požurili da stvore zalihe robe, da ih zgrnu i
ujedno pričekaju da cijene narastu držeći robu podalje od domašaja njemačkih
vlasti, koje su nedvojbeno htjele zaplijeniti sve za sebe i svoju vojsku. Nassor
Biashara, čiji se posao polako oporavljao od sloma i zamalo propasti pošto
je otplatio vjerovnike nakon očeve smrti, sada se našao u još gorem škripcu. Bio
je kupio pojedine artikle za distribuciju na veliko među kupcima u unutrašnjosti:
indijski šećer, pšenicu za brašno, sirak i rižu; sve je to bilo plaćeno i čekalo na
isporuku. Mislio je da bi mogao jednim ambicioznim pothvatom nadoknaditi
gubitke koje je pretrpio isplativši vjerovnike, ali blokada ga je osujetila.
Nisu samo poslovni ljudi poput Nassora Biashare osjetili posljedice blokade.
Koječega je ponestalo: riže, kave i čaja - iako se sve to uzgajalo u zemlji - šećera,
usoljene ribe, brašna. Schutztruppe se prehranjivala od zemlje kad god je mogla,
a sada kad su bili u ratu sve zalihe bile su im na raspolaganju. Ribe je i dalje bilo
u izobilju, a kokosi, banane i kasave i dalje su rasli unatoč Kraljevskoj mornarici
i Schutztruppe. Neko vrijeme ljudi su kupovali nudeći nešto drugo u zamjenu:
košulju za košaru manga, balu tkanine za ovna. Nitko nije previše mario za
novac, barem za neko vrijeme. Tamo gdje se ne bi našla prikladna roba za
trampu, uvijek je bilo nakita. Većina obitelji posjedovala je nešto malo nakita koji
bi došao s mirazom i koji se prenosio s naraštaja na naraštaj. Trgovci na veliko i
malo znali su trajnu vrijednost zlata i dragulja, i nisu im mogli odoljeti kad su se
pojavili na prodaju. Neko vrijeme vladala je panika pred oskudicom.
Dobivali su sasvim malo vijesti o ratu u unutrašnjosti, a i ono što bi čuli
dolazilo je preko njemačke uprave. Činilo se da je iskustvo Tange bilo dovoljno
da odvrati Britance od nauma da se još jednom iskrcaju bilo gdje na obali, a kako
68
 Knjige.Club Books

se razdoblje zatišja produljilo iako su bili pod blokadom, ljudi su se prilagodili i

izlazili na kraj sa svime, a u tom još većem kaosu uspijevali su izbjegavati
plaćanje poreza koje su im inače nametale njemačke vlasti. Posao i trgovina
počeli su se oporavljati, iako su poslovi Nassora Biashare i dalje stajali loše.
“Iz sve tvoje domišljatosti nije se izrodilo ništa osim propasti”, kazao mu je
Khalifa.
Trgovcu se nije sviđao ton kojim mu se Khalifa ponekad obraćao, kao da mu
je još uvijek pripravnik na poslu. Bilo je očito da pokušava obuzdati gnjev kad je
Khalifa to rekao. Bijesno je uzvratio pogled, čvrsto stisnutih usana, a onda načas
odvratio pogled prije nego što je počeo polako govoriti. Nije još bio spreman za
sučeljavanje. “U tome nije bilo nikakve domišljatosti. Samo sam mislio da nam
je potrebno nešto da bismo obnovili posao. Kako sam mogao znati da će nastupiti
rat i blokada?”
“Ulaganjem svega u takav pothvat”, reče Khalifa, “baš i nisi pokazao dobar
smisao za posao.”
“Što si očekivao, da samo čekam dok ne osiromašim? Nisam uložio sve u taj
pothvat. I dalje imamo posao s drvom”, reče Nassor Biashara srdito. Potom
duboko uzdahne i nakon nekoliko trenutaka nastavi odmjerenijim tonom:
“Uostalom, ako toliko znaš o biznisu, gdje si bio dok su se u vrijeme mog oca
gomilali svi oni dugovi? Zašto njemu nisi rekao ovako nešto umjesto da meni
sada prigovaraš?”
“Nisam bio upućen u sve njegovo poslovanje. Rekao sam ti to”, Khalifa će.
“Bio si mu pisar. Trebao si znati”, odvrati Nassor Biashara. “Trebao si voditi
zapise.”
“Kriviš li ti to mene zbog tajnovitosti svoga oca?” upita Khalifa blago,
prezrivo se osmjehujući.
Nassor Biashara spustio je naočale, koje su mu stajale na čelu za vrijeme tog
dijaloga, i vratio se poslovnoj knjizi koju je još jednom pregledavao da nađe
podatke o očevim transakcijama, za slučaj da je nešto propustio u ranijim
pretraživanjima. Nije razgovarao s Khalifom do kraja dana i izbjegavao je
kontakt očima s njime. Ostao je tako šutljiv nekoliko dana i razgovarao je
uljudno, ali samo kad je bilo nužno. Nije bilo mnogo posla. Nassor Biashara je
sve više vremena u danu provodio u svome majušnom uredu u skladištu drva.
Većinom su sjedili u uredu i razgovarali sa svima koji bi navratili. Nisu više
vodili onakav razgovor, ali jednoga dana Nassor Biashara objavio je da je našao
zakupca za ured u prizemlju koji će ga pretvoriti u dućan sa živežnim
namirnicama, duku. “Administraciju selim u skladište drva i prodat ću sav
namještaj. Od sada ćeš paziti na skladište jer više nema knjiga koje bi trebao
voditi, a ono malo papirologije što je ostalo obavljat ću sam. Morat ćeš prihvatiti
i smanjenje plaće. Svi ćemo morati dok su stvari takve kakve jesu.”

69
 Knjige.Club Books

Objavio je to prilično odsječno, ne ostavljajući prostora raspravi. Čim je

rekao što je imao, stavio je kapu na glavu i otišao na kat.
“Pokušava te se riješiti”, kazala je Bi Asha. “Taj kukavni, nezahvalni
bijednik, taj kržljavi kradljivi licemjer, nakon svega što si učinio za njega i
njegovog oca.” Nastavila je još dugo u tom stilu dok je Khalifa zahvalno pratio
njezin izljev bijesa. Znao je da Nassor Biashara nema izbora doli da smanji
izdatke, ali ipak je uživao u verbalnom rasijecanju malog tajirija. Iznenadilo ga
je što mladić kojeg je uvijek poznavao kao stidljivog ili čak bojažljivog dečka
može djelovati tako odlučno. Čak se potajice osmjehnuo pri toj pomisli.
Iznajmljivanje ureda bilo je pomalo panična mjera, ali u konačnici ne osobito
značajna jer se uvijek mogla povući. Što je uostalom mogao raditi u skladištu
koje je bilo gotovo prazno? Bojao se da je Bi Asha u pravu, da ga
trgovac postupno uklanja i da uskoro više neće biti plaće. Možda uskoro neće biti
ni trgovca. Kome treba pisar u ova nevoljna vremena?
No trgovac se nije riješio Khalife. Kako se rat pomalo svodio na glasine o
žestokim borbama u unutrašnjosti, Nassor Biashara uložio je u drvo za popravke
i obnovu koja će biti nužna jednom kad se sukob završi. A zasigurno se neće moći
još zadugo nastaviti. Tu je odluku donio bez savjetovanja s Khalifom, a zapise je
vodio sam i nije čekao da mu to obavi neki nesposobni pisar. Khalifa je u
međuvremenu počistio i organizirao skladište kako bi se u njemu smjestila drvena
građa koju je trgovac kupio. I on je vodio svoje zapise za slučaj da u budućnosti
iskrsnu optužbe za nesposobnost ili štogod gore.
Jedan od starih poslovnih kontakata Amura Biashare, Rashid Maulidi, koji je
bio nahodha broda što je besposleno stajao privezan uz mol, porazgovarao je s
Nassorom Biasharom o poslovnom pothvatu koji mu je bio na umu u vezi s
dopremom riže i šećera iz Pembe. Trgovac nije bio upućen u detalje, ali je
znao da je Rashid Maulidi dio sumnjive mreže trgovaca kojima je njegov otac
bio zaštitnik. Rekao je ne, to je preopasno. Ako ga Britanci uhvate, potopit će mu
brod, a možda ga i zatvoriti na više godina. Ako Nijemci doznaju da je
prokrijumčario zalihe riže i šećera, uzet će ih za sebe, a njega išibati kibokom
zbog gomilanja zaliha. Rashid Maulidi otišao je Khalifi, koji je bio upućeniji
u transakcije kakve su njemu bile na umu, i izložio mu svoj plan, a Khalifa ga je
pažljivo saslušao i upitao može li dopremiti pošiljku na veresiju. Bi li to bilo
moguće? Rekao je da može računati sa svojim utjecajem u Pembi, koja mu je
rodni kraj, ali da nije siguran može li preuzeti cijeli rizik na sebe. Ako nešto pođe
po zlu, neće imati sredstava da to popravi i izgubit će brod. Khalifa je rekao da je
trgovac nervozan mladi čovjek kojega treba nagovarati. Predložio je da Rashid
Maulidi dopremi manju pošiljku na veresiju, tek toliko da dokaže kako je taj plan
izvediv, a onda će ponovo razgovarati s trgovcem. Rashid Maulidi je po
dogovoru dopremio skromnu pošiljku riže i šećera, a kad su je sigurno pohranili
u skladište, doveli su Nassora Biasharu da je vidi.

70
 Knjige.Club Books

“Ti ne znaš da je ovo ovdje”, rekao je Khalifa. “Dat ćeš mi novac da platim
ovo u svoje ime i onda ću to prodati. Nakon toga posao sam sebe isplaćuje. Od
prihoda ćemo kupovati daljnje zalihe. Nema potrebe da ti budeš uključen. Od
svakog profita četiri dijela idu tebi, četiri Rashidu Maulidiju, a dva meni.
Ne moraš više ništa znati o tome.”
Trebalo se još ponešto cjenkati i natezati, no usprkos argumentima s obje
strane na kraju je ispalo tako. Tokom preostalih godina blokade Rashid Maulidi
dopremao je manje zalihe svega što je mogao kupiti u Pembi, a Khalifa ih je
skrivao u skladištu kamo su dolazili trgovci od povjerenja kako bi sklapali
poslove. Nisu u pitanju bila nikakva bogatstva, ali posao je mogao ići dalje i ta je
shema Khalifi omogućila da sebi nađe novu ulogu trgovca krijumčarenom robom
i čuvara skladišta. Spram Nassora Biashare odnosio se uljudno, iako je ponekad
bio ljutit na njega, i njih su dvojica mahom ostavljali jedan drugoga na miru.

Britanske snage ušle su u Tangu 3. srpnja 1916., gotovo dvije godine nakon onoga
katastrofalnog pokušaja 1914. Manji odred od nekoliko stotina indijskih vojnika
zauzeo je luku ne ispalivši ni metka. Zatekli su grad koji je još nosio ožiljke
od bombardiranja Kraljevske mornarice, a lučke i carinske zgrade te lukobran bili
su u ruševinama jer su ih Nijemci prije odlaska digli u zrak. Njemačke snage na
tom području pridružile su se svome zapovjedniku u unutrašnjosti, koji je
regrupirao svoje snage prije nego što će se povući dalje na jug. Bio je to kraj rata
za taj dio obale, iako će se u kolovozu još voditi borba za Bagamoyo i Dar es
Salaam. Bio je to ujedno kraj blokade i polagan povratak trgovini s Mombasom,
Pembom i Zanzibarom. Počinjali su dobivati podrobnije vijesti o ratu u
unutrašnjosti. Svi su bili sigurni da će rat veoma brzo biti gotov. Završit će prije
nego što završe monsuni, govorili su.
Afiyi je bilo trinaest godina kad su Britanci preuzeli kontrolu nad obalom.
Bilo je već prošlo više od dvije godine otkako je Ilyas otišao u Dar es Salaam i
za sve to vrijeme od njega nije bilo ni traga ni glasa. Baba Khalifa joj je rekao da
vijesti iz unutrašnjosti govore o borbama koje se vode posvuda uz brojne
žrtve, njemačke, britanske, južnoafričke, indijske, no većinom afričke. Askari iz
Schutztruppe, KAR, Zapadnoafrička vojska, mnogi Afrikanci ginu da bi se riješio
taj evropski sukob, govorio je. Maalim Abdalla nagovorio je Habiba, Ilyasova
kolegu pisara na plantaži sisala, da se raspita. Saznao je ono što su već znali, da
je Ilyas bio poslan u Dar es Salaam na obuku, ali su ustanovili i da je bio obučen
za vezista i poslan u okrug Lindi na jugu. Habib nije mogao doznati ništa više, a
više nikog nije ni imao pitati jer su Britanci sada zatočili njemačkog poslovođu.
Khalifa je čuo da je Taboru sada zauzela belgijska Force Publique i da je to
bila strašna bitka. Najgore borbe premjestile su se na jug i sada se vodile u
području Lindija, upravo ondje gdje je Ilyas navodno bio poslan kao vezist. Nije
to rekao Afiyi, ali je počinjao misliti da u dugoj šutnji njezina brata ima
nečega zloslutnog. Umjesto toga pokušao je ublažiti svoju zabrinutost dok je

71
 Knjige.Club Books

razgovarao s njom. “Vezist nije na opasnoj dužnosti”, govorio joj je. “Bit će
njemu dobro. Posao mu je da stoji na brdu daleko od nevolja i šalje poruke svojim
zrcalima. Ne brini, uskoro ćemo dobiti vijesti od njega.”

Afiya više nije bila djevojčica nego kijana, mlada žena, i počela je shvaćati
beskrajnu gorčinu koja je bila dio povučenog života žena. Nije više onako često
navraćala Khalidi jer joj je Bi Asha rekla da ne bi trebala. One su podlaci u toj
obitelji, kazala je, a praznoglavim prijateljicama s kojima se Khalida druži ništa
nije draže od tračanja i čerečenja ljudi, sram ih bilo. Afiya je znala da su glavna
tema Bi Ashinih razgovora bili njezini susjedi, u čijim je manama uživala i
opetovano ih opisivala. Nije se bunila zbog te nove zabrane, ali kad bi posjetila
prijateljicu, ne bi to spomenula Bi Ashi, a ni Khalidi nije govorila ono što se
govorilo o njoj i njezinu suprugu ili o klevetama njezinih prijateljica. Mimo
posjeta Khalidi i Jamili, Afiya je danonoćno bila zatvorena kod kuće, ili je bila
prekrivena buibuijem kad bi izašla. Osjećala je kako se stisnula i kako postaje
razdražljiva i napeta kao da neprestano očekuje prijekor. Toliko toga sada nije
smjela jer je bilo nedolično. Nije smjela dodirnuti ruku dječaka ili muškarca, čak
ni prilikom pozdrava. Nije smjela razgovarati s dječakom ili muškarcem na ulici
osim ako bi joj se on obratio i ako ga je poznavala. Nije se smjela nasmiješiti
neznancu i uvijek je morala hodati blago oborenog pogleda kako bi izbjegla
kontakt očima. Bi Asha je nadzirala njezino kretanje, ili je barem
pokušavala, izričito je savjetujući u vezi s njezinim ponašanjem i s time koga ne
smije viđati i što ne smije raditi.
Njezina prijateljica Jamila još je uvijek bila neudana, a Bi Asha je izjavila da
će se ženidba vjerojatno otkazati. To se obično događalo ako bi zaruke potrajale
tako dugo. To je značilo da se netko premišlja. Jamilin zaručnik živio je na
Zanzibaru i planirao se doseliti k njoj nakon vjenčanja, što Bi Ashu nije čudilo.
Tko se ne bi želio iseliti sa Zanzibara? Svaka bolest koje si se mogao sjetiti harala
je na Zanzibaru, uključujući grijeh i razočaranje. Afiya je slijegala ramenima i
pustila da je preplavi gorčina. Činilo se da Jamilinu obitelj nimalo ne muči to
odgađanje te su čak otvoreno govorili o tome, sveudilj nehajni i opušteni, i
srdačno su dočekivali Afiyu kad god bi navratila i pričali joj o svojim planovima.
Soba u prizemlju koju je Ilyas unajmljivao trebala je biti Jamilin novi dom nakon
vjenčanja, i ona ju je u sklopu priprema dala urediti.
Posjeti njoj još nisu bili zabranjeni, ali Afiya je osjećala da Bi Asha sve manje
odobrava njezinu staru prijateljicu. “Koliko je Jamili godina? Sigurno blizu
devetnaest. Bolje im je da je udaju prije nego što se uvali u nevolje. Ne znaš ti
kako muškarci mogu biti prepredeni i kako su mlade žene budalaste. Pazi što ti
kažem, djevojčice, navlače si nevolje na vrat.”
Ja nisam djevojčica, govorila je Afiya u sebi i nastojala se ne obazirati na nju.
Za sve vrijeme dok je živjela s Bi Ashom nije prkosila njezinim željama, a sitne
lukavštine koje je izvodila kako bi ispalo po njezinu ticale su se samo beznačajnih

72
 Knjige.Club Books

stvari. Čin njezina najvećeg prkosa bilo je prešućivanje posjeta Khalidi, inače
su to bile sitnice poput skrivanja jedne od banana što ih je kupila na tržnici kako
bi je mogla pojesti uvečer kad bi se slučilo da bude gladna, ili skrivanje ogrlice
od kaurija koju su Jamila i Saada pronašle u majčinoj kutiji za nakit i darovale joj
je. Bimkubwa nije odobravala kićenje. Kad bi je uhvatila u takvom čemu,
Bi Asha bi se samo nasmiješila, ne ljuteći se zbog tako sitnih prevara. Unakuwa
mjanja we, govorila joj je. Postaješ lukavica. Baba joj je ponekad pritjecao u
pomoć, ali Bi Asha je svoje najstrože upute rezervirala za vrijeme kad su ona i
Afiya bile same.
Kad je trgovac zatvorio ured i preselio se u skladište drva, Baba je uspio
spasiti gotovo netaknutu poslovnu knjigu i donijeti joj je kući. Listovi su bili
debeli i sjajni, a korice marmorirane u sivoj i ružičastoj boji. Činilo joj se da je
šteta ispisivati svoje nespretne črčkarije po tim prekrasnim listovima. Kući je
donosio i stare primjerke Kiongozija kad god bi ih našao. Te se novine nakon
dolaska Britanaca više nisu izdavale, ali još je bilo starih primjeraka u optjecaju.
Khalifa je preko Maalima Abdalle našao i nekoliko primjeraka Rafiki Yangua. Te
su joj novine bile lektira, a nakon čitanja bi za vježbu prepisivala čitave pasuse.
Bi Asha je bila sumnjičava spram tih tiskovina jer je govorila da su to riječi
nevjernika, sračunate na to da svojim lažima preobrate ljude. Njihova želja da
čine zlo je nepopustljiva. Bi Asha bi ponekad recitirala kakvu kasidu dok je
radila, a kad je bila raspoložena, izdiktirala bi neku strofu i strpljivo gledala Afiyu
kako ispisuje stihove. Ona bi ih poslije pročitala naglas, a Bi Asha bi rekla “daj da
vidim” i smiješila se njezinoj vještini. Afiyi je zbog toga bilo drago, ali to i nije
bila neka vještina jer je čitala sporo, a pisala s mukom i nezgrapno, dok je Babino
pisanje bilo tako elegantno.
“Samo moraš vježbati”, govorio je. “Potrudi se.”
“Ti ne moraš pisati kao on”, govorila je Bi Asha. “On je pisar. Ti nećeš postati
pisarka, djevojčice.”
Ja nisam djevojčica.

U svojoj petnaestoj godini, prvoga dana Kurban-bajrama te godine, Afiya je

nosila haljinu koju su joj njezine prijateljice Jamila i Saada skrojile za dar. Gornji
dio bio je od plavog satena i udobno joj je pristajao. Izrez oko vrata bio je kružan
i obrubljen bijelom čipkom. Donji dio bio je pun i plisiran, sašiven od laganog
plavog popelina s uzorkom sitnih zelenih cvjetova. Materijal im je pribavila
njihova majka, koja ga je sačuvala od drugih haljina koje su prije šivale. Jamila
je imala dara za krojenje haljina od preostalog štofa i stoga ju je ona kreirala. Kad
ju je Afiya isprobala kod njih, sestre su se smješkale jedna drugoj čestitajući
samima sebi i govorile joj kako joj divno stoji. Bila je to najljepša haljina koju je
ikad imala. Ponijela ju je kući sakrivši je pod buibui i spremila u ormar u svojoj
sobi. Neki ju je instinkt upozoravao da to učini jer je očekivala neodobravanje.

73
 Knjige.Club Books

Većina ljudi davala je da im se za Kurban-bajram skroji nova odjeća: nova

haljina ili kanga za žene, novi kanzu i kofia ili čak sako za muškarce. Vremena
su i dalje bila teška, iako je blokada bila gotova, i ona je znala da će nositi
Bimkubwinu haljinu. Haljina nije bila nova, ali Bimkubwa ju je sašila za sebe
prije nekoliko godina i sada prepravila kako bi barem donekle odgovarala Afiyi.
Afiya je bila mršava i još je rasla te joj je haljina visjela poput vreće, a Bi Asha
je rekla da to nije problem. Bit će ti dobra kad još malo narasteš. Kad ju je
isprobala uoči Kurban-bajrama, paradirajući po kući u njoj, Baba se iskreveljio
iza Bi Ashinih leđa, napravio je sitnu grimasu a onda se sućutno osmjehnuo.
U prvo jutro Kurban-bajrama Afiya je obavila svoje poslove i onda u radnoj
odjeći pomogla u pripremanju blagdanskog doručka. Kasnije izjutra, kad su bili
gotovi i netom prije nego što su bili spremni da sjednu za doručak, otišla je u
svoju sobu da se presvuče. Znala je da se očekuje da izađe u haljini koju je Bi
Asha prepravila za nju. Umjesto toga presvukla se u onu koju su joj skrojile
prijateljice, a o tome ništa nije bila rekla ni Bi Ashi ni Babi. Kad je nekoliko
minuta poslije izašla, Baba je kimnuo, nasmiješio se i onda šutke zapljeskao.
“Pa to je krasno”, rekao je. “Sada izgledaš kao princeza, a ne kao siroče.
Odakle ti to?”
“Jamila i Saada su je sašile za mene”, odgovorila je Afiya.
Bi Asha ju je nekoliko trenutaka motrila bez riječi, i baš kad je Afiya
pomislila da će joj naložiti da se vrati u svoju sobu i presvuče, i ona je razvukla
lice u osmijeh. “Ona je sada mlada žena”, kazala je.
Sva težina Bi Ashinih riječi pomalo je postajala očita u mjesecima koji su
uslijedili. Kad god se Afiya spremala da izađe, Bi Asha bi je upitala kamo ide i
zašto tamo ide. Kad bi se vratila, Bi Asha bi zatražila da joj ispriča koga je sve
vidjela i što se govorilo. Postupno, isprva i ne shvaćajući što radi, Afiya se
zatjecala kako traži Bi Ashino dopuštenje prije izlaska. Bi Asha je
komentirala njezinu odjeću, hvaleći je ili kudeći kako joj se činilo prikladnim.
Haljina za Kurban-bajram bila je odavno otpisana jer joj je, prema Bi Ashinim
riječima, bila premalena. Preuska u struku, suviše besramna. Čak je tražila od
Afiye da se pokriva kangom kad je Baba bio u blizini i da samo lice ostavlja
neotkriveno. Bi Asha kao da je nekako znala kada Afiya ima mjesečnicu i
uvijek je pitala za nju. Afiya još nije sasvim prevladala gađenje prema onome što
joj se događalo za mjesečnice i bilo joj je ponižavajuće što mora opisivati boju i
obujam te razlivene prljavštine.
Bi Asha joj se često obraćala neugodnim tonom, kao da se u pozadini njezinih
riječi stalno čulo neko tiho mumljanje. Doimala se zadovoljnom samo kad bi joj
se Afiya pridružila u molitvama ili kad bi poslije podne sjela da s njome čita
Kurʼan. Da bi pripremila teren za posjet svojim prijateljicama, Afiya je prethodno
naveliko iskazivala pobožnost, katkad samo zato da dobije malo predaha. Sve
vrijeme osjećala se opkoljenom i pod prismotrom, kao da potajice smišlja
nekakve grijehe. Afiya je bila sigurna da joj Bi Asha pretražuje sobu dok je vani.

74
 Knjige.Club Books

Sada je istovremeno osjećala kivnju i krivnju jer se podsjećala kakvu je dobrotu

Bi Asha pokazala prema njoj kad je bila ranjeno i prestrašeno dijete. Željela je
reći Bimkubwi da više nije dijete, ali se nije usudila. Nije čak znala ni koliko joj
je godina jer se nitko nije potrudio da zapiše datum njezina rođenja.
Kad je to rekla Babi, on je kazao: “Hajde da izračunamo. Znaš koje si godine
rođena jer je to bila godina kad je Ilyas pobjegao. Zato sada izaberi datum svog
rođenja. Nema svatko takvu povlasticu. Moj datum zapisao je moj otac. Bi Ashin
je zapisan - u knjigu s računima koja je pripadala bwana Amuru Biashari. Ti
možeš izabrati vlastiti datum rođenja. Učini kako te volja.”
Afiya je izabrala šesti dan šestoga mjeseca - mwezi sita wa mfungo sita - jer
joj se svidio ritam te sintagme. Od sada ćeš, dakle, točno znati koliko si stara,
rekao je Baba. Tek je nekoliko mjeseci nakon petnaestog rođendana pojmila punu
težinu riječi što ih je Bi Asha izgovorila toga prvog dana Kurban-bajrama kad je
odjenula haljinu koju su joj sašile prijateljice.
“Sada si mlada žena”, rekla je Bi Asha dok su sjedile zajedno nakon doručka
o još jednom Kurban-bajramu godinu dana kasnije. “Vrijeme je da ti se nađe
muž.”
Baba se zasmijuljio, pretpostavljajući da Bi Asha zadirkuje Afiyu zbog toga
što je odrasla. I Afiya se nasmiješila, misleći isto.
“Ne šalim se”, Bi Asha će hladno, i Afiya odmah shvati ono što je već trebala
shvatiti. Ne, nije se šalila. “Ne može nam odrasla žena besposleno sjediti po kući.
Samo će se uvaliti u nevolje. Ona mora imati muža.”
“Odrasla žena! Pa ona je samo djevojka”, reče Baba u nevjerici, tako
osjećajno da je Bi Asha u svojoj iznenađenosti kratko i oštro udahnula. “Uvijek
je zoveš djevojčicom, a sad je odjednom žena.”
“Nije odjednom”, otpovrne Bi Asha. “Ne pretvaraj se da nisi primijetio.”
“Pusti je da proživi mladost prije nego što se optereti djecom. Čemu žurba?
Je li netko tražio njezinu ruku?”
“Ne, nije još, ali očekujem da netko vrlo uskoro hoće. Sam si to mogao
dokučiti. Šesnaest joj je godina”, tvrdoglavo će Bi Asha. “To je sasvim normalna
dob za djevojku da se uda.”
“To je neukost i zadrtost”, oštro će Baba, a Bi Asha naškubi usta u
privremenom povlačenju.

75
 Knjige.Club Books

7.

Jedne noći odred od petorice vojnika na čelu s časnikom, u kojemu je bio i

Hamza, uputio se prema njemačkoj misiji zvanoj Kilemba; nadali su se da
britansko zapovjedništvo još nije dospjelo do nje. Britanska se taktika sastojala u
tome da zatvore sve njemačke predstraže, farme ili misije kako bi spriječili da
se Schutztruppe u njima opskrbljuju. Spram njemačkih su se civila ophodili
uljudno kao što priliči građanima prosvijećene suparničke nacije i odvodili ih u
Rodeziju, Britansku Istočnu Afriku ili Blantyre u Nyasalandu, gdje su ih do
okončanja neprijateljstava mogli internirati drugi Evropljani. Ne bi priličilo da
na Evropljane paze i sputavaju ih nenadzirani Afrikanci. Mjesne se Afrikance,
koji nisu bili ni građani ni pripadnici neke nacije niti su bili prosvijećeni,
ignoriralo ili pljačkalo te, kad je potreba to nalagala, nasilu regrutiralo u
transportni korpus.
Časnik je iz svoga zemljovida znao da je misija prije rata bila u blizini tog
mjesta, no nije bio siguran je li i dalje otvorena ili su Britanci već došli do nje.
Inače bi nalaženje bilo prepušteno askarijima koji su bili stručnjaci u izviđanju i
traganju, no njihov zapovjednik pokazivao je znatiželju oko misijske postaje, za
koju je čuo od kolege časnika koji je ondje proveo nekoliko tjedana oporavljajući
se tokom rata Maji Maji. A mamila ga je, slutio je Hamza, i mogućnost da se
osladi pokojim njemačkim jelom i dobrom rakijom.
Misiju su našli bez ikakvih teškoća i donde stigli kasno poslije podne. Prešli
su šumovito područje koje se potom izdiglo u stjenovitu kosinu i onda se razastrlo
u travnatu ravnicu okruženu planinama u daljini. Misija se nalazila na vrhu
uzvisine posred ravnice. Bila je ograđena zidom unutar kojega su bile
okrečene zgrade i razlistala afrička smokva. Izgledala je mirno i spokojno na tom
brdu. Pastor je i dalje bio ondje sa svojom suprugom i dvjema plavokosim
djevojčicama, i stajao je čekajući da ih pozdravi na unutrašnjoj kapiji kad su
stigli. Bilo je očito da im je drago što vide njemačke trupe: odrasla su se lica
smiješila dok su djeca mahala.
Tik s unutarnje strane vanjske kapije nalazile su se dvije male, plotom
ograđene i obrađene terase s bundevama, kupusom i drugim usjevima koje
Hamza nije prepoznavao. Odred je čekao ondje dok je časnik išao pozdraviti
misionara i njegovu obitelj, za kojima je potom otišao unutra. Nekoliko trenutaka
poslije neki je Afrikanac izišao i pozvao ih u ograđeni kompleks. Čelo i lice bili
su mu silno izborani, a na desnoj strani vrata imao je vijugav ožiljak. Tečno je
govorio svahili. Rekao im je da se zove Pascal i da radi u misiji. Misija je bila
76
 Knjige.Club Books

velika i imala je nekoliko zgrada, školu, ambulantu, kokošinjac te voćnjak i

povrtnjak. U blizini su se bile vodile borbe i svi su mještani iz susjednih sela
pobjegli. Zbog toga je sve izgledalo tako pusto. Inače su djeca bila u školi, a
ambulanta je uvijek bila puna jer se u njoj liječila silesija bolesti koje su morile
ljude u tom kraju: crvi, bolest spavanja, malarija. Britanci su dozvolili da misija
ostane otvorena jer su pastor i njegova obitelj skrbili o ranjenom rodezijskom
časniku koji se sprijateljio s njima i založio se da ih puste da ostanu i brinu se o
mještanima, umjesto da ih šalju u zatočeništvo u Blantyre.
“Zašto ljudi nisu došli u misiju da se sklone na sigurno?” upitao je askari po
imenu Frantz.
“Zato što je pastor rekao da to ne čine”, rekao je Pascal. “Nije htio da se
Britanci vrate i kažu da ovdje drži ruga-ruga.”
“Imate li vi ruga-ruga?” upitao je Frantz preuzevši ulogu glasnogovornika.
“Ne znam”, Pascal će. “Ja ih nisam vidio. Njih se zaista bojimo, ne Britanaca
i Rodezijaca, nego ruga-ruga. Neki kažu da su ljudožderi.”
Neki askari se na to nasmijaše. “Tko ti je to rekao?” upita vojnik po imenu
Albert. Među pojedinim askarijima postala je moda da si nadijevaju njemačka
imena.
“Ljudi tako kažu”, Pascal će staloženo. “Rodezijski časnik koji je bio ovdje
rekao je pastoru da ruga-ruga ne uzimaju zarobljenike i da jedu ljudsko meso.
Ne znam je li to istina.”
“Oni su samo bučna rulja, a ne ljudožderi. Oni su divljaci u jarećim kožama
i perju koji se prave svirepi”, reče Frantz nakon još jedne salve smijeha.
“Koristimo ih jer ih bi je grdan glas, jer pustoše sve oko sebe i plaše ljude. Znaš
li zašto ih zovu ruga-ruga? Jer su puni bangija i stalno skakuću uokolo. Ruga-
ruga, shvaćaš sad?8 Mi smo ljudi kojih se trebate bojati, Schutztruppe. Mi smo
nemilosrdni, gnjevni gadovi koji vole da bude po njihovom i zlostavljaju i sakate
washenzi civile. Naši časnici su bahati stručnjaci za teror. Bez nas nema Deutsch-
Ostafrike. Strahujte od nas.”
“Ndio mambo yalivyo”, tiho reče čovjek iz misije. Tako stoje stvari. Njegova
uljudna ravnodušnost ostavljala je dojam kao da zapravo ne vjeruje Frantzu, ili
pak da nije tako obuzet strahopoštovanjem kao što bi askari htjeli.
Pascal im je poslije donio jelo - kukuruz i ragu od usoljene ribe - te šljive i
smokve, koje su pojeli u prigradnji u kojoj su rasprostrli opremu i hasure. Sjedio
je s njima dok su slasno jeli. Ovo je gozba, govorili su. Ne znaš ti što smo mi sve
tamo jeli. Pascal je zatim otišao po još dvojicu koji su također radili u misiji,
Svjedoka i Jeremiaha koji je više volio da ga zovu Juma. Bili su među kršćanskim
članovima misijske zajednice. Skrbili su o životinjama i vrtovima, a Svjedokova
žena skrbila je o kući. Ona je trenutno unutra i poslužuje slasnu njemačku
8
Ruga-ruga na svahiliju znači “njihati se, ljuljati”.

77
 Knjige.Club Books

večeru - obitelji i časniku, kazao im je Pascal. Frantz je počeo govoriti o bitkama

i opakim zbivanjima u kojima su sudjelovali, a ostali askariji priključili su se sa
svojim grozomornim pričama. Njima su htjeli preplašiti ljude iz misije, ali oni su
samo sjedili i razjapljenih usta sve to upijali. Zbog toga su došli, da slušaju priče
o okrutnosti askarija. Što su priče postajale groznije, to su ih s dubljom šutnjom
i strahopoštovanjem slušali.
“Rat nam je došao jako blizu”, rekao je Pascal. “A onda je otišao. Brinuli smo
o jednom njemačkom časniku i Rodezijcu o kojem sam vam pričao. Bog je brinuo
o svima njima i o nama, i nismo izgubili nikog ovdje u misiji.”
Temperatura je strmoglave pala kad se smračilo. Hamza se kamenim
stubištem popeo do vrha zida i osjetio kako mu nesmiljeni ledeni vjetar šiba lice.
Mlaka na ravnici sablasno je sjala zrcaleći mjesečinu. Ondje će prenoćiti i zaputiti
se natrag u zoru. Časnik je zadovoljio svoju znatiželju u pogledu misije
i misionara: svi su očito bili sigurni u rukama Božjim. Otišli su iz Kilembe s
darom u vidu kobasica i boce šnapsa za ostale časnike, i sa zalihom duhana pride,
a to je bio usjev što ga Hamza nije prepoznao na terasi. Pascal im je pokazao sušu
u kojoj su sušili duhan, ali nije dopustio askarima da odnesu išta iz nje. Pastor
je sam pazio na duhan i znao je brojati. Znao bi kad bi išta odnijeli odande. Pascal
nije htio da pastor misli da je lopov.
Otišli su rano i ponovo se priključili svojoj trupi ne naišavši ni na kakve
poteškoće. Kasnije te noći, Oberleutnant je ležao na svome poljskom krevetu dok
je Hamza sjedio na svojoj prostirci za spavanje tik do njega. Bilo je vrijeme za
njihov sat konverzacije. Posjet misiji i rakija oraspoložili su oficira.
“Pastor je pristojan čovjek, ali možda malo ukočen”, reče časnik.
“Da, on je pristojan čovjek”, potvrdi Hamza.
“Što li mu je bilo u glavi kad je doveo ženu i malu djecu na tako daleko,
zabačeno i bolesno mjesto? Ona je bila šarmantna i ljubazna. I voćnjaci su krasni,
ne? Ona brine o voćkama i o školi. Tamošnja svježina pomaže, to je savršena
klima za voće. Ali uboga žena bila je prestravljena glasinama o ruga-ruga
ljudožderima. To je samo britanska propaganda, rekao sam joj da je umirim. Oni
su naši ruga-ruga, naše pomoćne čete, mi ne bismo imali posla s kanibalima.”
“Dobro je što ste je mogli umiriti”, kazao je Hamza. Morao je nešto reći s
vremena na vrijeme, inače bi se časnik razljutio i rekao mu da je u prilici da vodi
konverzaciju, a ne da sluša propovijed. Ako Hamza ne bi imao što reći, ponovio
bi posljednje što je rekao časnik.
“To s kanibalizmom je moguće, zar ne? Sve je moguće kad se ljudska bića
izbezume kao što smo se čak i mi izbezumili, a kamoli neće ti krvožedni ruga-
ruga divljaci. Zato ih i koristimo - jer svojim krajnjim divljaštvom ulijevaju strah
u kosti našim neprijateljima. Zašto bi prezali pred jedenjem tijela onih koje ubiju?
Možeš li to zamisliti, da jedeš ljudsko meso? Ne mislim kao u činu ratnog ludila
ili rituala primitivnih ljudi koji jedu svoje mrtve neprijatelje da bi dobili njihovu
snagu, ne u sklopu običaja, u smislu nečega što ti je inače na jelovniku, nego
78
 Knjige.Club Books

nečega što bi radio iz želje, iz radoznalosti, iz žudnje za pustolovinom. Možeš li

zamisliti da to činiš?”
“Ne, ne mogu”, reče Hamza jer je časnik iščekivao njegov odgovor.
Oberleutnant se prezrivo nasmiješi. “Ne, i ne izgledaš kao da bi se usudio”,
kazao je.

Posljednjih nekoliko tjedana rata, dok su bježali i skrivali se pred vojskom

koja ih je progonila, bili su noćna mora. Povlačenje na jug povuklo je Britance i
Savezničke snage za njima sve do Ruvume. Schutzruppe nije samo bježala i
skrivala se nego je bila nemilosrdna i učinkovita u kažnjavanju Britanaca i
njihovih saveznika: većinom Južnoafrikanaca, Rodezijaca, afričkog KAR-a pa
čak i Portugalaca koji su zaključili da je sada vrijeme da se uključe u rat, ali su
imali i mnoštvo žrtava, osobito u borbama nakon Mahiwe. Nosači su redovito,
svakih nekoliko dana dezertirali u velikom broju, ili bi pak pali usput od gladi i
iscrpljenosti. Nije uvijek bilo sigurno dezertirati. Sada su bili u zemlji u kojoj se
Schutztruppe prije gotovo trideset godina borila protiv Hehea i potom, petnaestak
godina kasnije, počinila zvjerstva u ratu Maji Maji. Ljudi koji su preživjeli ta
vremena i sada se suočavali s novim pustošenjima svojih života i zaliha, bili su
iznureni nasiljem Schutztruppe i bilo je malo vjerojatno da će pokazivati
ljubaznost prema nosačima koji dezertiraju.
Askari su ostali postojani i odani, a to je bilo pravo čudo. Nisu bili plaćeni
mjesecima, u nekim slučajevima čak i godinama, ne otkako je pao Dar es Salaam,
a njemačka uprava ondje izgubila kovnicu novca. Pa ipak, jednom je askariju
bilo sigurnije ostati u koloni usprkos teškoćama nego dezertirati na tako
neprijateljskom terenu. Manjkalo im je streljiva i hrane, a njihovi prepadi u
kojima su pljačkali neprijateljske zalihe i sela više nisu bili onako obilato
nagrađivani. Iscrpili su zemlju, koja je sada bila posuta izgladnjelim ili praznim
selima, čije su zalihe opetovano krale suparničke vojske.
Nakon Ruvume Schutztruppe se okrenula na zapad prema Rodezijama,
namjerno za sobom ostavljajući spaljena sela kako bi osujetili progonitelje, koji
su se i sami mučili s nabavkom namirnica i borili se s bolestima. Hamzina trupa
bila je u jeku povlačenja, a on je bio toliko iscrpljen od neprestanog kretanja te bi
povremeno zaspao na nogama. Cijela je četa bila krajnje šaroliko odjevena,
uključujući i njemačke časnike, i izgledali su više kao odrpana rulja nego kao
vojska. Sada su išli vlastitim tragom prema području na kojemu su boravili ranije
te godine, blizu misije u Kilembi. Tu su se odigrale završne faze Hamzina rata.
U ranim jutarnjim satima, dok je još bilo mračno, nanjušio je kišu prije nego
što su mu se oči otvorile. Probudivši se, ustanovili su da je većina preostalih
nosača dezertirala tokom noći. To Hamzi ili bilo kome tko je razumio ono što su
danima neprestano mrmljali i nije bilo toliko neočekivano. Bili su iscrpljeni od
neumoljivog progona, teških tereta i ponižavajućeg posla koji su morali obavljati.
Radili su kao najamni nosači, ali nisu bili plaćeni, a osim toga mnogi od njih bili
79
 Knjige.Club Books

su prisiljeni na rad koji nisu željeli obavljati. Među njima je bilo mnogo
žrtava. Bili su slabo uhranjeni i loše opremljeni, većina je bila bosa i odjevena u
kojekakve prnje koje su uspjeli ukrasti. Umirali su od bolesti i manjka skrbi, a s
obzirom na nedaće u kojima se našla Schutztruppe, zacijelo su očajnički htjeli
uteći iz vojske suočene s porazom. Danomice su dezertirali u manjim skupinama,
no ovo je bio organizirani bijeg, potvrda da Schutztruppe više ne može osigurati
njihovo preživljavanje i dobrobit. Oberleutnant je bio gnjevan, a ostali Nijemci
pridružili su mu se u bijesu zbog nediscipline nosača, kao da su doista vjerovali
da im odrpana trupa koju su tukli, prezirali i iznurivali duguje odanost.
“Nemamo izbora. Askari će morati obavljati posao nosača”, kazao je
Feldwebel odrješito kao što mu je u posljednje vrijeme sve više bio običaj.
Obraćao se zapovjedniku, zahtijevajući njegovu privolu žestinom koja je
graničila s nedisciplinom. Oberleutnant je odmahnuo glavom i bacio pogled
prema trojici preostalih Nijemaca koji su još bili s njime.
Sanitetski liječnik također je odmahnuo glavom. Njemu je sada bilo veoma
loše. Pored malarije, bio je iscrpljen i patio je od želučane zaraze koja ga je
opetovano tjerala u grmlje. Više nije imao lijekova kojima bi olakšao svoje muke.
Ostala dvojica časnika koja su se priključila četi u tim posljednjim mjesecima
mučnog povlačenja šutjeli su. Bili su to nekadašnji učitelj glazbe koji je svako
jutro tražio od trupe da vježba i mahao im pištoljem ispred lica dok je izvikivao
zapovijedi, i pričuvni Leutnant, prijazan i boležljiv, naseljenik dobrovoljac koji
je izgledao izmožden od svojih tegoba. Njihova je šutnja bila smjerna, ali njezin
smisao bio je jasan, Askari će to morati raditi, iako su svi znali za željezni
protokol po kojemu askari ne nose teret. Bilo je to pitanje časti. Baš kao što su
Evropljani bili nepokolebljivi u pitanju nepovredivosti svoga prestiža, tako je bilo
i s askarijima. Oberleutnant je zavrtio glavom, koliko iz zatečenosti i nevjerice
toliko i zbog toga što je znao da ne postoji druga mogućnost. Ako ostave zalihe
i opremu, onda mogu odmarširati ravno do najbliže neprijateljske predstraže i
predati se. Bilo bi to sigurnije od tumaranja bez oružja među neprijateljski
nastrojenim urođenicima.
Nakon nekoliko minuta jalovog razmišljanja, popustio je pred napetim i
nijemim zahtjevom svojih časnika i izdao zapovijed da askari ponesu teret.
Feldwebel se slavodobitno osmjehnuo i preuzeo odgovornost. Zagrmio je na
vojnike da stanu u stav pozor i potom izdao novu zapovijed. Nastupila je kraća
tišina, a onda istupanje iz stroja praćeno komešanjem. Dugo je trebalo prije nego
što su razgnjevljeni Feldwebel i dočasnici ponovo uspostavili red, služeći se
štapovima pa čak i puškama da natjeraju askarije na tišinu i potom na poslušnost.
U međuvremenu je pala kiša, i vojnici su stajali u dvije natmurene kolone,
sučelice časnicima, dok ih je Feldwebel Walther grdio. Dočasnicima je bilo
prepušteno da raspodijele teret među askarijima prije nego što su krenuli na marš

80
 Knjige.Club Books

toga dana. Kiša je tada već postala jaka i uporna, hladna kiša nošena vjetrom koja
im se urezivala u kožu dok su klipsali preko nyike9 prema kosini.
Napredovali su sporo, unatoč urlanju časnika i njihovim šibama. Gotovo da
nije bilo predaha od udaraca dočasnika, a i ombasha i shaush kao da su izgubili
razum, bodreni od Feldwebela na još veću okrutnost. Nakon nekog vremena marš
se sveo na bezvoljno struganje nogama, unatoč svem trudu napornih dočasnika.
Često su zastajali da se odmore ili bolje namjeste teret, i pri svakom stajanju čulo
se gunđanje, zvjerali su mrki pogledi. Nisu bili pošteđeni uobičajenih pogibli
marša - ugriza i vrućine, kiše koja je na mahove žestoko pljuštala, bolnih stopala
od hodanja u pohabanim čizmama, iscrpljenosti. Sve je to askarijima bilo još
nepodnošljivije nego inače sada kad su bili prisiljeni na fizički rad. Kad su kasno
poslije podne napokon stali da se utabore, napeto se iščekivala nevolja. Vojnici
su glasno gunđali, želeći da ih se čuje, žaleći se da taj ropski washenzi rad nije
ono na što su pristali kad su se priključili vojsci. Znali su da ih Britanci potiču na
dezertiranje. Vidjeli su letke u selima koja su pljačkali radi hrane i čuli glasine od
drugih askarija. Tužili su se da se Britanci prema svojim vojnicima ne odnose
ovako bezobzirno. Takva provokacija upućena njihovu dostojanstvu bila je
nepodnošljiva. Hamzu je iznenadilo koliko je očaja bilo u njihovu
nezadovoljstvu. Povremeno je izgledalo kao da će prerasti u nasilje, a svi su znali
za kakvo su nasilje askari kadri. Tih posljednjih tjedana Hamzi se činilo da se nad
časnike nadvija strah od pobune i pokolja. Čuo je kako Oberleutnant ispotiha
govori ostalim Nijemcima: “Budite svi na oprezu. Moglo bi biti nevolja.”
Feldwebel je primijetio da je Hamza to čuo. Od oskudice u kojoj su tavorili
Feldwebel je postao kost i koža, lice mu je bilo opaljeno suncem, oči su mu
blistale budnim oprezom, kosa i brada bile su mu duge i prljave, čitavo držanje
prožeto prijetnjom i prezirom prema svima, uključujući i Oberleutnanta. Hamzi
se činilo da se ta mržnja prema časniku prenosi i na njega, da je on na neki način
pojačava. U tom času, kad je opazio da je Hamza čuo časnikovo upozorenje,
pogled mu je bio oštar i prijeteći. Hamza je brže-bolje pogledao u stranu.
Naleti vjetra praćeni kišom pretvorili su se u oluju s grmljavinom kad je pala
noć. Utaborili su se u šumi, što im nije bila navada, ali trebalo im je skrovište od
ophodnji. Pojedina stabla bila su golema. Kad je, nešto ranije, obgrlio jedno
deblo, Hamza je osjetio kako mu srce kuca i kako biljni sok struji kroz
grane. Munja je bljesnula među drvećem i neobično obasjala šumarak u kojemu
su potražili zaklon. Hamza se pitao je li im sigurno da ondje ostanu do kraja oluje.
Bio je mokar do gole kože, ležao je na tlu raskvašenom i šljapkavom od vode
koju zemlja više nije mogla upiti. Voda je curila po njemu sa stabala i osjetio je
kako nešto puže po njemu, ali bio je previše iscrpljen da se pomakne. Kasno noću
čuo je kako se nešto giba i pretpostavio da je u pitanju neka mala životinja koja
se kradomice vrzma uokolo. Zatim je odjednom shvatio da su to askari i ostao

9
Na svahiliju: nenastanjen predio u unutrašnjosti obrastao rijetkim drvećem i grmljem.

81
 Knjige.Club Books

ležati mirno i tiho tamo gdje je bio, utiskujući se u meko tlo kao da bi na taj
način mogao iščeznuti. Kad je munja bljesnula, nehotice je zatvorio oči, ali u
trenutku prije nego što je to učinio vidio je zgurene obrise muškaraca koji ulaze
među drveće. Skroviti zvuci nastavili su se još nekoliko minuta i potom prestali,
i tada je čuo samo još pljuštanje kiše po raskvašenom tlu. Znao je da askari
dezertiraju, ali je mirno ležao na pljusku, čekajući da svane.
Nekako je zacijelo uspio zaspati, jer su ga naglo probudili povici i zapovijedi.
Tek se bilo donekle razdanilo i jedan od dočasnika, činilo mu se da je to bio
shaush, otkrio je da su vojnici dezertirali i digao uzbunu. Nekolicina ljudi brzo se
našla na nogama te su unezvijereno vikali i ogledavali se; još nisu bili sigurni
gdje leži opasnost. Wamekimbia, wamekimbia, vikao je shaush u panici. Pobjegli
su, pobjegli su. Zapovjednik je zatražio da se izbroje ljudi. Feldwebel je stupao
po kiši s mačem u ruci i pozivao dočasnike da izbroje vojnike. Izdajnici, izdajnici,
vikao je koračajući naprijed-natrag. Dvadesetdevetorica askarija otišli su tokom
noći, ostavivši za sobom njih dvanaestorici! Dvojica među njima bili su ombasha
i shaush koji je digao uzbunu, obojica Nubijci koji su odavno služili u
Schutztruppe. Feldwebel je bijesno promatrao ostatak trupe i onda mu je pogled
pao na Hamzu, koji je pogledao u stranu da izbjegne kontakt očima, ali bilo je
prekasno.
“Dolazi ovamo”, povikao je Feldwebel, pokazujući prema tlu dva koraka
ispred sebe. Hamza je istupio kao što mu je bilo naređeno i stao korak ili dva
nadomak mjesta što ga je Feldwebel pokazao. “Čuo vas je kako nam govorite da
možemo očekivati nevolje”, rekao je Feldwebel Walther obraćajući se
Oberleutnantu. Nijemci su stajali u raštrkanoj skupini sjedne strane,
sučelice afričkoj četi, a i učitelj glazbe i Leutnant imali su revolvere u ruci. “Ta
vaša izdajnička kurva nas je izdala. Potaknuo ih je da odu. Nadrobio im je laži i
dezertirali su”, bijesno je urlao Feldwebel Walther. Potom je zakoračio naprijed
i divljački ošinuo Hamzu, koji se žustro okrenuo da izbjegne udarac. Mač ga je
zahvatio po bedru i zarezao mu meso i kost. Čuo je kako netko viče, a onda
žestoko udario glavom o tlo. Čuo je nekoliko glasova kako viču i nekog u blizini
kako mahnito urla. Borio se da udahne, očajnički je dahtao, ali nikako nije mogao
uhvatiti zraka. Potom se zacijelo onesvijestio.
Osvijestio se na kratak, omamljen trenutak, ugledao sanitetskog liječnika
kako kleči kraj njega i osjetio ruke kako ga drže. Probudio se usred bijesnih
glasova i zapovijedi što ih je netko izvikivao. Ponovo došavši svijesti, obreo se
na nosilima koja su nosila dvojica askarija. Padala je kiša i voda mu je curila niz
lice. Bio je neko vrijeme budan prije nego što je uspio doći do tog zaključka,
postupno zbrajajući zbrkane utiske prije nego što je iznova pao u nesvijest. U
jednom od sljedećih budnih trenutaka vidio je Oberleutnanta kako hoda pored
nosila, ali ga je onda opet izgubio. Hamza je tada već halucinirao, možda i nije
bio na nosilima. Vidio je Oberleutnanta još jednom kako hoda pored njega i pitao:
Sind Sie das? Jeste li to vi? Čitavo tijelo mu se treslo i drhtalo, a u ustima je

82
 Knjige.Club Books

osjećao okus bljuvotine. Drhtanje je bilo najgore na lijevoj strani, ali ga je cijelog
potresalo. Nije mu ostalo snage da pomakne ijedan dio tijela. Nije ni htio
pomaknuti ijedan dio tijela i morao je uložiti strahovit napor da otvori oči. Zatim
su ga položili na tlo i bol mu je sijevnula kroz nogu i prisilila ga da krikne i prije
nego što je bio svjestan da nadolazi. Tada se potpuno razbudio i ugledao ombashu
Haidar al-Hamada kako kleči na jednom koljenu kraj nosila.
“Shush wacha kelele”, rekao je. “Shush alhatndulillah. Ne toliko vikati,
askari.” Lice mu je bilo isprugano mlazovima kiše, usne naškubljene kao da
umiruje dijete.
Dok je ležao na zemlji i trpio žestoku bol na jednoj strani tijela, s osjećajem
mučnine u ustima koja ga je gušila, Hamza je ugledao Oberleutnanta na par
koraka od sebe, kako ga gleda odozgo, nagnut prema njemu koji je bio ispružen
na deki nosila. “Ja, ich bin es. Macht nichts”, rekao je časnik. Da, to sam ja.
Ne brini.
Tada se Hamza ponovo onesvijestio. U neko doba noći prestali su hodati.
Znao je to jer se nekoliko puta nakratko probudio. Bilo je silno hladno. Bio je
skroz-naskroz mokar, nekontrolirano se tresao i drhtao. Kasnije je čuo hijene
kako štekću i neobičan kašalj koji nije umio identificirati. Čuo je zavijanje
životinje kojoj su oduzimali život.
Kiša više nije padala u cik zore kad su krenuli, i osjetio je malo olakšanje kad
ga je sunce ugrijalo. Sada je znao da mokrina ne potječe samo od kiše, da jako
krvari. Muhe su se nakupile oko njega, po licu i tijelu, a nije imao snage da ih
mahanjem otjera. Našli su nekakvu krpu da mu pokriju lice, da ga zaštite od
muha. Drhtanje je sada bilo neprekidno i on je tonuo u san da bi načas isplutao iz
njega. Bila je noć kad se probudio i trebalo mu je dugo da razabere kako leži na
krevetu u prostoriji mutno osvijetljenoj petrolejkom na obližnjem stolu. Stalno se
tresao, nehotično stenjući dok su ga spopadali naleti boli. U zagrljaju boli bio je
ravnodušan spram svega ostalog. Kasnije je osjetio kako se zora bliži kroz
otvorenu vežu, a potom čuo nekoga kako ulazi i prilazi mu.
“O, probudio si se”, rekao je čovjek. Glas je bio poznat, ali on je bio odveć
iscrpljen da otvori oči. “Sada si na sigurnom, brate. Nalaziš se u misiji Kilemba.
Ovdje Pascal - sjećaš se Pascala. Naravno da se sjećaš. Otići ću po pastora.”
“Dali smo sve od sebe da te zakrpamo”, kazao je pastor, čije se preplanulo
lice nadvilo nad Hamzom. Pascal je prevodio iako je Hamza razumio što mu se
govori, dok su mu njihovi glasovi ulazili u slušno polje i izlazili iz njega.
“Krvarenje je bilo... curenje. Ne znamo... oštećenje unutar kosti... infekcija.
Važno je... groznica smanji... hrani. A onda ćemo čekati i nadati se najboljem.
Reći ću... oficiru da... budan.”
Časnik je ušao i primaknuo stolicu krevetu. Hamza nije uspijevao držati oči
otvorene te je gubio svijest i onda ponovo dolazio sebi, ali kad god bi otvorio oči,
časnik je i dalje bio pored kreveta. Oprao se, ali je na sebi sveudilj imao
odrpanu odjeću koju je nosio na bojištu. Na licu mu je treperio uobičajeni
83
 Knjige.Club Books

podrugljivi osmijeh dok se Hamza naprezao da ga čuje. Sada je mogao bolje

pratiti njegove riječi. Oberleutnant je govorio sporo, umirujuće: “Izgleda da ćeš
ipak preživjeti. Baš si kup jada i nevolje. Ti ćeš sada ležati i oporavljati se u
ovoj krasnoj misiji dok... vraćali... trupu i nastavljali naš besmisleni rat.
Zivilisierungmission... Lagali smo i ubijali za ovo carstvo i to smo onda nazvali
našom Zivilisierungmission. I evo nas, i dalje ubijamo u to ime. Boli li te jako?
Možeš li me čuti? Trepni ako... Naravno da možeš... jako boli, ali misionar i
njegovi... obećali. Oni su dobri ljudi. Bacit će tvoju uniformu tako da nitko... da
si bio askari i dat će ti obilje hrane i dobru dozu molitve i uskoro ćeš biti dobro.”
Njegove su riječi zvučale nevjerojatne i daleke. Hamza se nije trudio da
progovori.
“Reci mi, koliko je tebi zapravo godina?” upita časnik, a njegove riječi
odjednom posve razgovijetno dopru do njega.
“U tvojem dosjeu stoji da ti je bilo dvadeset kad si se priključio vojsci, ali ja
to ne vjerujem.”
Hamza je pokušao nešto reći, ali to ga je stajalo previše napora.
“Ne, ne vjerujem ti”, časnik će. “Mogao bih narediti da te kazne s pedeset
udaraca bičem zbog laganja časniku, dvostruki hamsa ishirin.
Nije ti moglo biti više od sedamnaest kad si stupio u vojsku. Moj mlađi brat
imao je toliko godina kad je umro. U požaru u vojarni. I ja sam bio unutra.
Osamnaestogodišnjak... prekrasan dečko, često mislim na njega.” Prešao je preko
zategnute kože na sljepoočici i onda nekoliko minuta ukočeno sjedio kao da više
ništa neće reći. Ruka mu je segnula prema krevetu, ali onda ju je povukao. “Bio
je to žestok, strašan požar. On nije želio biti u vojsci. Nije to bilo za njega. Moj
otac je to htio. Bila je to obiteljska tradicija... sve sami vojnici... a moj mlađi
brat ga nije htio razočarati... sanjar. Jako je pametno od tebe što si naučio
njemački... brzo i tako dobro. Moj brat Hermann volio je Schillera. Dobro, sad se
moraš odmoriti. Mi ćemo se spremiti za polazak.”
Ombasha Haidar al-Hamad i ostali askari ušli su da se oproste. “Ti si
srećković”, rekao mu je ombasha svojim uobičajenim osornim glasom, približivši
usne Hamzinom uhu kao da nije htio da ovome promakne ijedna riječ. “Sviđaš se
Oberleutnantu, zato si takav srećković. Inače bismo te bacili u šumu, hamal.”
Ostali askari dotaknuli su mu ruku i rekli: “Amri ya Mungu. Mungu akueke,
sisi tunarudi kwenda kuuliwa.” To je Božja zapovijed. Bog te sačuvao, mi se
vraćamo da budemo ubijeni.
Kad je časnik ponovo došao i svi se pripremili za odlazak, Hamza je čuo sve
što je rekao. “Znaš li zašto sam ti pričao o svom bratu?” Razvukao je lice u jedan
od svojih zajedljivih osmijeha. “Ne, naravno da ne znaš. Ti si samo askari i ne
smiješ razmišljati o intimnim brigama jednog njemačkog oficira. Gomilaš
recke u svom dosjeu, zbog drskosti kao i zbog laganja i dezertiranja.” Odložio je
neku knjigu na stol na drugom kraju sobe. “Ostavljam ti ovo. Pravit će ti društvo

84
 Knjige.Club Books

dok se budeš oporavljao i pomoći ti u vježbanju njemačkoga. Ostavi je kod

misionara kad se oporaviš dovoljno da možeš otići. Naš rat će uskoro biti gotov i
ja se možda jednog dana vratim i dođem po nju. Očekujem da će nas Britanci na
neko vrijeme zatočiti zajedno s crnačkim kriminalcima kako bi nas ponizili zbog
toga što smo ih toliko gnjavili, ali onda će nas poslati kući.”

Hamza je stavljen pod skrb Pascala, koji mu je dolazio nekoliko puta dnevno da
mu dade vode, nahrani ga juhom koju je pastor propisao ili ga opere. Hamza je
samo mutno i na mahove osjećao što se zbiva. Imao je jaku groznicu i nije bilo
nijednog dijela tijela koji ga nije bolio. Više nije mogao odrediti izvor boli. Rana
mu je bila na lijevom bedru i čitava ta strana njegova tijela snažno je pulsirala.
Nije uopće osjećao desnu nogu i nije mogao pomaknuti nijednu ruku. Katkad je
morao uložiti golem napor da makar otvori oči. Pastor bi ga preko dana došao
pregledati i dati Pascalu upute kako da ga opere i namjesti u udoban položaj. Lica
njih dvojice ulazila su mu i izlazila iz vidnog polja, a dan i noć stopili su se u
jedno. Hamza bi povremeno osjetio hladnu ruku na čelu, ali nije mogao razabrati
čija je to ruka.
Jedne noći probudio se u potpunom mraku i shvatio da je on taj koji jeca u
svojoj noćnoj mori. Tlo je bilo prekriveno krvlju koja mu je usisavala stopala i
tijelo mu je bilo natopljeno njome. Pritiskali su ga udovi i slomljeni trupovi,
glasovi su vikali i urlali, mahnito i užasnuto. Utišao je svoje jecanje, ali nije
mogao zaustaviti drhtanje udova ni obrisati suze. Pascal ga je čuo i ušao sa
svjetiljkom u ruci. Ne rekavši ni riječi, zadigao je plahtu da pogleda zavoj i onda
odložio svjetiljku na stol na drugom kraju sobe. Vratio se Hamzi i stavio mu ruku
na čelo. Obrisao mu je suze mokrom krpom i onda mu pobrisao slinu iz nosnica
i s usana te mu dao da popije vode. Napokon je dovukao stolicu i sjeo pored
kreveta, ali nije rekao ništa dok Hamza nije ponovo počeo mirno disati.
“Ovdje si na sigurnom, brate. Hawa wazungu watu wema.” Ovi Evropljani
su dobri ljudi. “Oni su ljudi Božji”, rekao je i nije zatim mogao obuzdati smiješak.
“Ja nisam liječnik, ali mislim da ti groznica jenjava. Pastor je rekao da ćeš, kada
ti se groznica smanji, biti na putu prema oporavku. On se razumije u
liječenje. Već dugo radim za njega, od vremena na obali prije nego što je došao
raditi u Kilembu. Njegova me medicina spasila kad sam bio ozlijeđen”, govorio
je Pascal prelazeći rukom preko ožiljka na vratu. “I tebi će biti bolje, ali nećemo
sve ostaviti u njegovim rukama. Tražit ćemo i Božju pomoć. Molit ću se za tebe.”
Pascal zatvori oči, sklopi ruke i počne se moliti. Hamza ga je jasno vidio, kao da
mu je nekakva opna bila skinuta s očiju. Promotrio je Pascala koji je sjedio na
stolcu kraj njega, ogrubjelog i izboranog lica, zatvorenih očiju dok je mrmljao
svete riječi. Hamza je pogledom zaokružio sobu - stol sa svjetiljkom, odškrinuta
vrata - i kao da je sve te prizore vidio prvi put. Usred molitve Pascal je ispružio
ruku, uhvatio Hamzu za desnicu, koja je počivala na krevetu, i podigao je. Hamza

85
 Knjige.Club Books

je vidio kako mu Pascal čvrsto drži ruku, ali nije ju mogao osjetiti. Pascal mu je
stavio svoju drugu ruku na čelo i potom naglas izgovorio riječi blagoslova.
“Jesi li se prisjećao teških vremena?” upitao ga je poslije. “Ostat ću s tobom
ako želiš, ali možda je bolje da odspavaš. Čut ću te ako budeš vikao. Vrata su
otvorena, a ja spavam u susjednoj sobi. Želiš li da ostanem? Mislim da će pastor
sutra biti jako sretan kad vidi kako ti se oči sjaje.”
Sutradan ujutro pastor mu je izmjerio temperaturu i kimnuo s odobravanjem.
Skinuo je zavoj i tada je izgledao manje sretno, ali se trudio da to ne pokaže.
Pascal je namjestio Hamzine jastuke dok je pastor čekao. Bio je on mršav, pristao,
čestit čovjek koji se držao ukočeno, baš kao što je časnik rekao. Kad ga je Pascal
udobno namjestio, pastor upita na njemačkom: “Verstehst du? Razumiješ li me?
Hoćeš li da Pascal prevodi?”
“Razumijem”, rekao je Hamza i začudio se kako mu vlastiti glas neobično
zvuči.
Strogo pastorovo lice obasja osmijeh. “Oberleutnant nam je rekao da znaš
njemački. To je dobro. Odmahni glavom ako ne razumiješ nešto od onoga što
govorim. Mislim da ti se groznica smanjila, ali to je tek prvi korak u tvom
oporavku. Potrajat će”, rekao je strogo, kao da ga je Hamza mogao pogrešno
shvatiti i pomisliti da je ozdravio. “Krvarenje mora potpuno prestati, a onda ćemo
ti pomoći da se malo krećeš i radiš vježbe. Zasad još malo curi. Ovaj rat sve
otežava. Činit ćemo sve što bude u našoj moći dok te ne budemo mogli odvesti u
bolnicu gdje će o tebi brinuti kako treba. Najvažnije je spriječiti infekciju. Sada
ćemo ti početi davati krutu hranu, korak po korak. Možeš li pomicati desnu ruku?
Tako ćemo početi s vježbama, prvo desna ruka i desna noga. Pascal će te naučiti.”
Pascal je bio glavni njegovatelj. Noći je provodio u susjednoj sobi, mada je
imao vlastitu odaju u kompleksu. Svakog jutra bi oprao Hamzu i pomogao mu da
sjedne, izmasirao mu ruke i desnu nogu, razgovarao s njime na svoj neužurban i
pomalo ukočen način. Potom bi izgovorio molitvu sklopljenih očiju i onda
pomogao Hamzi da pojede obrok koji se sastojao od jogurta, prosa i pirea od
buče; rekao mu je da i drugi afrički radnici u misiji to jedu. Nakon toga bi
namjestio Hamzu najudobnije što je mogao prije nego što bi otišao obavljati svoje
druge dužnosti u misiji.
Kroz otvoreni prozor Hamza je vidio dio afričke smokve i dio misionareve
kuće. Gotovo svakog jutra vidio bi malu svijetlozelenu čaplju kako dugo i
nepomično stoji na sljemenu krova, a onda bi, bez njemu vidljiva razloga,
poletjela. Nije znao zašto, ali prizor čaplje koja nepomično stoji na sljemenu
krova ispunjavao ga je tugom. Zbog njega se osjećao silno usamljenim. Kasnije
tokom jutra pastor bi ga došao pregledati. Kad bi se nagnuo bliže njemu, Hamza
bi osjetio pomiješane mirise sapuna, vlažnog mesa i neki kvasni, povrtni vonj.
Pastor bi temeljito pregledao ranu, rastegnuo Hamzine udove, podrobno ga
ispitao, a izgledao je ozbiljno i svečano bez obzira na ishod svoga pregleda.

86
 Knjige.Club Books

Hamza je kroz prozor čuo klavir i glasove djevojčica koje su pjevale i

vježbale, a njihove je glasove čuo i kad su se igrale u dvorištu. U neko doba dana
njihova bi ga majka, Frau pastor, došla pogledati. Bila je ona vitka plavokosa
žena koja je izgledala naviknuta na težak rad i možda malo umorna, ali se
neusiljeno smiješila. Obično bi mu donijela nešto na kositrenom poslužavniku:
kekse i limenu šalicu s kavom ili zdjelicu smokava ili krastavac narezan na kriške.
Govorila mu je o mjesecima koje su proveli na obali prije nego što su se preselili
u Kilembu. Nije li krajolik ovdje divan? Noćna studen tjera komarce, što je
pravi blagoslov nakon obale. I pastor i ona potječu iz zemljoradničkog kraja, a
klima je ovdje savršena za njihove usjeve. Zar ti ovdje nije divno? Ova će ti klima
činiti dobro, vidjet ćeš. Postavljala je Hamzi pitanja i klicala njegovu njemačkom.
Sjajne li dikcije! Kad bi otišla, Hamza se uvijek osjećao bolje nego što je
zapravo bio. Kad mu Frau pastor ne bi mogla donijeti kekse ili voće u uobičajeno
vrijeme, Svjedokova supruga Subiti došla bi s kositrenim poslužavnikom, koji bi
uz tiho, dobroćudno mrmljanje odložila na stolić pored kreveta.
Prošla su dva tjedna prije nego što je ugledao djevojčice na dvorištu. Jednog
popodneva, povrativši nešto snage u rukama, poslužio se drvenim štakama koje
mu je napravio Pascal i uz njegovu pomoć odšepao na jednoj nozi do prozora.
Hamza je osjetio kolanje krvi u lijevoj nozi i neočekivane trnce po cijelom tijelu.
Kroz prozor je vidio ugao dvorišta pred domom misionara i dvije djevojčice kako
ondje sjede na hasuri i igraju se s kućom za lutke. Čuo je glas njihove majke kako
im nešto govori, ali nju nije vidio. Nisu bile svjesne da ih gleda. Privukao bi
stolac do prozora i katkad na njemu sjedio cijelo jutro, gledajući ljude kako
dolaze i odlaze iz misije. Kad je postao pokretniji te je mogao othramati iz
ambulante da uhvati malo sunca, mahnuo bi djevojčicama i one bi mu odmahnule
dok ih je majka promatrala. Sjetio se što je časnik rekao o tome kako se ona
brine za svoje djevojčice i vidio je kako bdije nad njima. Ponekad je vidio Frau
pastor u voćnjaku pored kuće, a djevojčice bi se s košarama u rukama vukle za
njom.
Jednoga jutra, dok je sjedio na stolcu što ga je iznio iz ambulante, pastor mu
je prišao, stao škiljeći prema njemu na suncu i motrio ga nekoliko trenutaka bez
riječi. “Upravo smo čuli da je rat završen i da se Njemačka predala”, kazao je.
“Ovdje u Ostafrici naš se zapovjednik upravo predao Britancima zajedno sa
svojim preostalim snagama. Izgleda da tri tjedna nije znao da je dogovoreno
primirje, ali sada je sve gotovo. Bog te održao na životu i moramo Mu zahvaliti
na tome pored tolikih koji su izgubili živote. Moraš Mu uvijek biti zahvalan zbog
toga, kao i na tome što je ovu misiju učinio oruđem Svoje milosti.”
Pascal je rekao Hamzi da će se održati služba Božja za sve stradale i da bi on
trebao doći. “To će goditi pastoru i Frau pastor, a godit će i Bogu. Osim toga”,
rekao je, “ako ne dođeš, naljutit ćeš pastora. Bilo bi bolje da mu udovoljiš. On je
oprezan čovjek i volio bi da odeš prije nego što dođu Britanci i Rodezijci, a oni će
sigurno doći. Ako te nađu ovdje, znat će da si ranjeni askari i mogli bi čak

87
 Knjige.Club Books

zatvoriti misiju. Ako pastor ne bude zadovoljan tobom, pustit će da te odvedu u

zatvor, ali ne ako budeš u njegovoj pastvi.”
Nekolicina seljana koji su bili dio misijskoga vjerničkog zbora vratili su se i
službu Božju pohodilo je petnaestak ljudi, većinom žene. Hamza je tada prvi put
bio u kapelici misije, neukrašenoj, bijelo okrečenoj prostoriji s križem na zidu i
stalkom za Bibliju koji je stajao pred njim. Mislio je da razumije što Pascal
radi, spašavajući mu život i istovremeno gledajući kako da pridobije Hamzinu
dušu za Spasitelja. Nije znao nijednu crkvenu pjesmu i sjedio je sve vrijeme
pognute glave tokom službe dok je pastva pjevala, a pastor molio za pale.
Hamzino se stanje sljedećih tjedana postojano popravljalo, iako su ga u
kretanju često boljeli oštećeni zglob kuka i prepone. Rana je zacijelila i s
vježbanjem mu se povećala pokretljivost, ali pastor je rekao da je sigurno u
pitanju oštećenje tetive ili živca za koje on nije dovoljno stručan da ga liječi.
Hamzi su za kretanje trebale štake jer mu noga nije bila dovoljno jaka da podnese
njegovu težinu. Pascal je rekao da izgleda kao da će ostati još neko vrijeme, pa
bi bilo dobro da ga malo udobnije smjeste. Uz pomoć Svjedoka, Pascal je zazidao
prigradnju naslonjenu na nastambu koju je dijelio s Jumom, prekrivši oplate od
pletera debelim slojem blata, i zatim je pomogao Hamzi da se useli onamo. Moraš
samo povisiti glas da bi te netko od nas čuo, kazao je.
Ambulanta se sada vratila svojoj pravoj namjeni te su mještani počeli u nju
dolaziti na liječenje. Čuli su glasine o bolesti koja je harala posvuda potkraj rata,
mada ono najgore nije doprlo do Kilembe. Hamza je počeo pomagati u radu
misije, najprije u poslovima koje je mogao obavljati sjedeći: razvrstavanju
listova duhana, čišćenju povrća, popravljanju namještaja. Ustanovio je da za ovo
potonje ima stanovite vještine pa su mu Frau pastor i Pascal nalazili komade
pokućstva za popravak. Pastor ga je promatrao kako radi s duhanom i
namještajem i odobravao njegovu rabotu na svoj šutljivi način. Bio je on po
prirodi smotren čovjek koji je budno nadzirao što se događa u misiji, ali nije
se često miješao niti je ikoga javno kudio. Uvečer bi se Hamza pridružio Pascalu
i ostalim radnicima koji su jeli i razgovarali o kaosu izvan misijskih zidova.
Frau pastor rekla je da je Hamzin oporavak pravo pravcato čudo. Zacijelo je
imao krepostan život. Znao je da ga ona zadirkuje i pretjeruje u pogledu njegova
oporavka kako bi ga oraspoložila, ali bio joj je zahvalan. Djevojčice, starija Lise
i mlađa Dorthe, donosile su mu svoje pjesmarice dok je sjedio u hladu i učile ga
riječima, čitajući mu ih i onda ga tjerajući da ih ponavlja, iako ih je jednako lako
mogao sam pročitati. Trudio se oko crkvenih pjesama, no one su bile stroge
učiteljice i nukale ga da po nekoliko puta ponavlja stihove.
Jednom prilikom nisu se mogli složiti oko toga kako pročitati neku riječ, i on
je bez razmišljanja posegnuo za pjesmaricom koju je držala Lise kako bi sam
vidio što piše. Ona mu je, kanda nesvjesno, odmah istrgnula iz ruku. To je moje,
rekla je. U tom trenutku, dok je čitao stihove, nejasno se sjetio časnika kako

88
 Knjige.Club Books

govori nešto o nekoj knjizi prije nego što će otići. Koja je to knjiga bila? Je li to
bila halucinacija? Je li sanjao?
“Je li Oberleutnant ostavio neku knjigu za mene?” upitao je Pascala.
“Kakvu knjigu?” uzvratio je ovaj pitanjem. “Zar ti znaš čitati?”
Pomalo, sjetio se Hamza razmišljajući o svom oficiru. “Da, znam čitati”,
rekao je.
“I ja. Imamo neke brošure u ormaru u kapelici ako želiš nešto čitati”, reče
Pascal. “Možda uvečer možemo čitati zajedno? Ja ponekad čitam Svjedoku i
Subiri. Oni su jako pobožni.”
“Ne... Mislim, da, možemo čitati zajedno ako želiš, ali je li on ostavio neku
knjigu za mene? Oficir”, Hamza će.
Pascal slegne ramenima. “Zašto bi to učinio? Je li ti on bio brat?”
Frau pastor mu reče sa smiješkom: “Lise mi je rekla da si joj uzeo pjesmaricu
dok te poučavala. Razljutila se zbog takve drskosti. Pitala sam se jesi li možda
želio da te ja učim čitati.”
“Ja znam čitati”, odvrati Hamza.
Ona nakratko, blago podigne obrve. “Nisam to znala”, reče. “Malo”, doda on
smjerno. “Treba mi još vježbe. Je li Oberleutnant ostavio neku knjigu za mene?”
Skrenula je pogled ne odgovorivši mu pa rekla: “Pitat ću pastora. Zašto
pitaš?”
U sekundi prije nego što je skrenula pogled vidio je da su joj oči načas zasjale
i stoga je znao da nije halucinirao, da mu je časnik vjerojatno ostavio knjigu koju
kriju od njega. Hamza odmahne glavom, kao da nije siguran ili to smatra
nevažnim. Nije htio dizati prašinu oko toga kad je na djelu mogla biti tek njegova
grozničava mašta. “Mislio sam da se sjećam nečeg takvog, ali nisam siguran.
Pamćenje mi je jako zbrkano.”
Što je više razmišljao o tome, to je bio sigurniji, i časnikove riječi vraćale su
mu se u cjelovitijim ulomcima; bila je riječ o nekakvom požaru i njegovu mlađem
bratu koji je umro, a bio je mlad. Zatim je rekao da je to knjiga za Hamzu kako
bi nastavio vježbati njemački, nakon toga nešto o crnačkim kriminalcima. Hamza
se nije mogao sjetiti o čemu se tu radilo. Izvodio je svoje vježbe, tiho zahvaljivao
pastoru i Pascalu na skrbi i potiskivao svaku čežnju za knjigom, ili je barem
nastojao potiskivati. Rana je sada izvana bila potpuno zacijeljela, iako su mu i
dalje trebale štake da ga podupru. Za to je trebalo mnogo tjedana, prošli su i Božić
i Nova godina i posjet britanskog časnika, i sve to vrijeme nije se pokazivao.
Britanski časnik rekao je pastoru da epidemija gripe hara diljem zemlje i širom
svijeta te da su već tisuće preminule. U Njemačkoj, koja je prognala Kaisera
i proglasila se republikom, nastao je kaos. Kaos i rat bjesnjeli su i u Rusiji nakon
revolucije u kojoj su ubijeni car i cijela njegova obitelj. Cijeli je svijet u
previranju, rekao je. Ovdje imaju hrane i zaliha i bolje je da zasad ostanu gdje
jesu dok do njih ne dođu jasnije zapovijedi.
89
 Knjige.Club Books

Pastor je bio taj koji je ponovo načeo temu knjige, ali ne izravno. Na kraju
jednog od svojih redovitih pregleda pastor je predložio da odu zajedno u šetnju
kako bi Hamza malo vježbao. Bilo je kasno poslijepodne i hodali su do ulaza u
zgradu misije i potom do kapije kompleksa. Pastor je zastao ondje, a pogled mu je
prelazio ravnicu koja se sterala pred njima i potom prosjelinu u daljini.
“Zalaz sunca čini krajolik nekako dobroćudnim, zar ne? Pa ipak, to je krajolik
na kojemu znaš da se nikad nije dogodilo ništa iole značajno”, kazao je. “To je
mjesto bez ikakve važnosti u povijesti ljudskih postignuća ili pregnuća. Mogao
bi istrgnuti tu stranicu iz ljudske povijesti i ne bi bilo nikakve razlike.
Možeš razumjeti zašto ljudi mogu sretno živjeti na ovakvom mjestu, iako ih muče
tolike bolesti.” Bacio je pogled prema Hamzi i onda se opušteno nasmiješio,
umiren vlastitim riječima. “Barem je bilo tako dok nismo došli mi i donijeli im
riječi nezadovoljstva, kao što su napredak, grijeh i spasenje. Svim ljudima
ovdje zajednička je jedna osobina: ne mogu se dugo držati jedne ideje. To se
ponekad može činiti podmuklo, ali zapravo je u pitanju manjak ozbiljnosti,
nepouzdanost, izostanak pomnje. Zbog toga je nužno ponavljati upute i
nadgledati. Zamisli samo, da sutra odemo odavde, oni bi se vratili starim
navadama poput šikare koja iznova sve obraste.”
Ponovo je bacio pogled prema. Hamzi i onda se okrenuo da pođe natrag.
Hamza je o njemu razmišljao kao o čovjeku razdiranom između zahtjeva koji se
postavljao pred njega da vodi glavnu riječ i unutarnje želje da pritječe u pomoć.
Pitao se je li tako evropskim misionarima koji rade sa zaostalim ljudima poput
njih.
“Oficir koji te udario zacijelo je sišao s uma”, nastavio je pastor dok su šetali
natrag. “Oberleutnant mi je pričao o njemu. Rekao je da je on vrlo sposoban
oficir, ali i političar ispunjen gorčinom prema plemstvu i vladajućem sloju u
Njemačkoj. Naša je zemlja bolno podijeljena i sada, nakon vojnog poraza,
nezadovoljnici su zbacili cara i vlada kaos. Da se zapitaš što je čovjek poput
Feldwebela radio u Carskoj vojsci u Ostafrici. Možda ga je privlačilo nasilje, a
Schutztruppe mu je dala odušak za to. Oberleutnant mi je također rekao da je tog
oficira teško kontrolirati - da toliko mrzi domaći živalj da neprestano krši
pravila o tome što im smije činiti, uključujući odnos prema askafijima. Ono što
je učinio tebi zločin je prema pravilima Schutztruppe. Oberleutnant mi je rekao
da je izgledalo kao da taj čovjek hoće napasti njega kad je udario tebe.
Razumiješ li sve što sam rekao? Naravno da razumiješ. Oberleutnant je rekao
da je tvoj njemački vrlo dobar i ja sam sâm čuo kako ga govoriš. Možda se drugim
njemačkim časnicima nije činilo doličnim da se... sprijateljio s tobom, da te
uzeo pod tako... intimnu zaštitu. Samo nagađam, ne znam, i to zbog nečega
drugog što je Oberleutnant rekao. Možda se činilo da njegovo ponašanje podriva
njemački ugled. Razumijem da ljudi mogu tako razmišljati. Razumijem i to da
rat može stvoriti neočekivane veze.”

90
 Knjige.Club Books

Pastor više nije rekao ništa dok se nisu vratili u ambulantu, a onda je stao kraj
prozora, naizmjence gledajući van i osvrćući se prema Hamzi, izbjegavajući
kontakt očima. “Da, Oberleutnant je ostavio knjigu za tebe, kao što si pitao Frau.
Rekao mi je da znaš čitati, ali to joj nisam rekao. Oberleutnant je rekao da si
na pogrešnom mjestu u Schutztruppe, a nakon ovih nekoliko mjeseci ovdje sada
to vidim i ja. Gledao sam te kako se oporavljaš sa stoičkim strpljenjem nekoga
tko ima inteligenciju i vjeru. Ne mislim na religioznu vjeru. Ne znam kako stojiš
s time, iako znam da Pascal gaji nade da će te pridobiti za Spasitelja. Pascal je
veliki romantik i mudar čovjek.
Kad sam spremio knjigu, nisam to znao o tebi i mislio sam da je Oberleutnant
lakouman, da ga vode osjećaji jer se osjećao odgovornim zbog tvoje ozljede.
Zbog toga sam mislio da je pretjerao sa zaštitničkim odnosom prema tebi, da je
takva... brižnost izazvala Feldwebela na nasilje. Oberleutnant je rekao da ga
podsjećaš na nekoga koga je poznavao u mladosti, a ja sam smatrao da kao
njemački oficir koji govori o domaćem vojniku pokazuje previše osjećaja.
Smatrao sam da je dar koji je ostavio suviše dragocjen za jednog običnog
domoroca. Kad mi je supruga rekla da si pitao za knjigu, ponovo sam razmislio
o tome što sam učinio. Nisam joj rekao da mi je oficir kazao da znaš
čitati. Vjerovala mi je kad sam rekao da je ta knjiga suviše dragocjena da bi se
povlačila naokolo, što je istina. Kad mi je rekla da si pitao za knjigu, rekla mi je
i da znaš čitati. Kazao sam joj da to znam. I onda je ona rekla: moraš mu vratiti
tu knjigu. Ostavljena je za njega. Znao sam da će reći nešto takvo, i zato sam i
šutio. Rekao sam da uvelike sumnjam da ćeš tu knjigu moći čitati s
ikakvim pravim razumijevanjem, a u to sam i dalje uvjeren. Ona mi je pak rekla
da me se to ne tiče i da trebam vratiti knjigu njezinom zakonitom vlasniku.”
Pastor se smiješio dok je to govorio. “Porazila me na svakom koraku. Možda
bih trebao reći da me uvjerila da sam pogriješio što sam je sklonio, pa sam je tako
odlučio vratiti tebi i objasniti podrobno i do kraja zašto sam je uopće sklonio od
tebe. Bio sam u krivu. Možda ćeš je s vremenom moći čitati s onolikim užitkom
kao što je Oberleutnant predvidio.”
Predao mu je knjižicu sa zlatno-crnim ovitkom: Schillerov Musen-Almanach
für das Jahr 1798.

91
Knjige.Club Books

TREĆI DIO

92
 Knjige.Club Books

8.

Njihov brod zaobišao je lukobran u sumrak i nahodha je naredio da se jedro spusti

dok se oprezno približavao luci. Oseka je i on nije siguran u kanale, rekao je. Bilo
je to razdoblje nakon monsuna kaskazi, prije nego što vjetrovi i struje skrenu na
jugoistok. Jake struje u to su doba godine katkad pomicale kanale. Njegov je brod
nosio težak teret i nije se htio nasukati na pješčanom nanosu ili udariti u nešto na
dnu. Najzad, nakon što je raspravio o tome s posadom, zaključio je da je suviše
mračno da bi sigurno uplovili u pristanište, pa su se usidrili u pličini i čekali
jutro. Na obali su se vidjela svjetla i nekolicina ljudi koji su se vrzmali po
pristaništu; njihove izduljene sjene protezale su se ispred i iza njih u tmini. Iza
pristanišnih skladišta širio se grad, a nebo je bilo jantarne boje od sjaja zalazećeg
sunca. Desno u daljini mutno osvijetljena obalna cesta zakretala je prema rtu i
nakon toga se gubila u tami unutrašnjosti. Hamza se toga sjećao otprije, sjećao se
kako je cesta vodila mimo kuće u kojoj je živio i kako se u nastavku sužavala do
uskog otvora koji se onda rastvarao prema unutrašnjosti.
Nebo se nad morem ispunilo zvijezdama i golemi mjesec počeo se dizati,
obasjavajući uzbibanu površinu iza lukobrana i zapjenjenu krestu grebena u
daljini. Podigavši se, mjesec je potopio cijeli svijet u svome nezemaljskom sjaju,
pretvarajući skladišta, pristanište i brodove privezane uza nj u nestvarne obrise.
Nahodha i tri člana njegove posade dotad su već pojeli svoj oskudni obrok od
riže i usoljene ribe, koji su podijelili s njime, i krenuli na počinak, opruživši se u
tijesnoj nakupini na vrećama prosa i leće koje su im bile tovar. I on je ležao
stisnut uz njih, slušajući njihov razgovor, njihove prostote i njihove turobne,
nostalgične pjesme dok se brod podizao s nadolazećom plimom. Zaspali su
gotovo u isti mah, nekoliko puta duboko udahnuvši i onda odjednom umuknuvši.
Pošto je tišina trenutačno odmijenila njihove glasove, brod je nastavio sa
svojim tegobnim škripanjem dok ga je more u svome nemiru trzalo i potezalo.
Ležao je na zdravoj strani, ali nije mogao spriječiti bol da se vrati, pa se malko
povukao i odmaknuo od skupine muškaraca. Nakon nekog vremena posve se
udaljio iz straha da ih ne uznemiri svojom nesanicom. Utisnuo se u prostor čija
mu je neudobnost skretala pažnju s bolova i nekako zaspao.
U zoru su pomoću motke, tihim zamasima u ljubičastoj svjetlosti, dotjerali
brod do pristanišnog mola. Plima se sada podigla do kraja i plovilo se zibalo
visoko na vodi. Nahodha je odbio njegovu ponudu da pomogne oko iskrcavanja
tereta. Nacerio se s dobroćudnim prezirom, podsmješljivo pokazujući žute zube.

93
 Knjige.Club Books

“Misliš da je ovaj posao šala?” upitao je, odmjeravajući Hamzu prijateljski

podrugljivo. “Za ovo ti treba vještine i moraš biti snažan kao bik.”
Hamza je zahvalio nahodhi, koji je pristao da ga besplatno preveze, i rukovao
se s posadom. Oprezno je prešao dasku i stupio na pristanište; cijelo tijelo bilo
mu je napeto od truda da zatomi bol u kuku, koja se pogoršala nakon noći
provedene među brodskim rebrima. Nitko ga od posade nije zapitkivao
o njegovim bolovima, iako su morali primijetiti da šepa. Bio je zahvalan na tome
jer sućut u takvim situacijama iziskuje uzvratno razotkrivanje. Nije se osvrtao
dok je hodao gotovo praznim pristaništem, ali se pitao motre li ga nahodha i
njegova posada i razgovaraju li možda o njemu.
Prošao je kroz lučku kapiju, koja je bila otvorena i nečuvana, i produžio
prema gradu. Mimoilazio se s ljudima koji su išli prema luci, koračajući krupnim
koracima na putu za posao. Taj dio grada nije dobro poznavao. Živio je na
gradskim rubovima i jedva da je ikad navraćao u centar, ali nije želio djelovati
nesigurno ili izgubljeno, pa je i on koračao onoliko odlučno koliko mu je to bol
u kuku dozvoljavala i ogledao se za nekom poznatom ulicom ili zgradom. Ulica
kojom je hodao isprva je bila široka i obrubljena drvećem nima, ali je uskoro
postala uža i ispresijecana pokrajnjim uličicama. Počela ga je obuzimati
blaga panika. Ljudi su dolazili iz tih pokrajnjih uličica, sigurni kuda idu, a on i
dalje nije znao gdje je. Postalo mu je teže orijentirati se jer je gužva bivala sve
veća, ali je ujedno postao mirniji. Bio je na prometnoj cesti pa se njegovo
kolebanje i nesigurnost nisu tako jasno vidjeli. Prije ili kasnije morat će nešto
prepoznati. Kad je nabasao na staru zgradu poštanskog ureda, s olakšanjem je
sjeo na stepenicu pred njom i čekao da ga pusti panika. Pješaci i biciklisti prolazili
su mimo njega, a pokoji automobil tu i tamo se strpljivo probijao među njima.
Tražio je mirne ulice nakon pošte; sada mu je bilo nešto jasnije gdje se nalazi,
ali i dalje nije bio posve siguran. Besciljno je hodao sjenovitim uličicama,
prolazio kraj odškrinutih vrata i preplavljenih odvodnih kanala.
Prelazio je široke ceste, mimo kavana krcatih ljudima koji su doručkovali, a
onda bi ponovo kliznuo u uske uličice u kojima su se kuće zastrašujuće
prisno naginjale jedna prema drugoj. Hamza se nije osjećao lagodno u takvim
ulicama, ispunjenima mirisima kuhanja, ustajalih otpadnih voda i glasovima žena
koji su odjekivali u zatvorenim dvorištima. Osjećao se kao uljez. Ipak je dalje
hodao, uživajući u čudnovatoj tjeskobnosti koju su te uličice, u isti mah poznate i
odbojne, izazivale u njemu. Nakon nekog vremena shvatio je da ponovo hoda
istim ulicama i privlači zainteresirane poglede, pa se prisilio da izađe iz kruga u
koji je zabasao i zaputi se u nekom drugom smjeru.
Bilo je kasno jutro kad je došao do dvorišta čija je drvena kapija bila širom
otvorena. Mimo nje vodila je zemljana cesta, a preko puta i s obje strane stajale
su stambene kuće, zbog čega se dvorište doimalo kao dio uobičajenog života
ulice. Nešto ga je neko vrijeme zadržalo ondje a onda se približio,
pomišljajući kako to izgleda kao mjesto na kojemu bi mogao naći posao ili se

94
 Knjige.Club Books

barem načas odmoriti. Kroz otvorena vrata dopirao je bučni žamor glasova, zvuk
udaranja čekića i ozračje čestitog rada. Dvojica muškaraca mijenjala su kotač
kombija podignutog ručnom dizalicom na gomili cigala; jedan je bio na
koljenima s kotačem u rukama, a drugi je stajao kraj njega i držao pripravan ključ
za matice i čekić. Krupni čovjek na koljenima govorio je glasno. Buka je dolazila
samo od njega. Glava mu je bila okrenuta prema drugu, čije su usne bile
razdvojene na rubu smijeha. Drugova glava bila je velika za njegovo tijelo, toliko
velika da je to bilo nemoguće previdjeti. Hamza je bacio pogled prema njima i
čuo dovoljno poruge, razmetanja i usiljenog smijeha da prepozna poznate glasove
uličnog zadirkivanja kojima je cilj da se nadaleko čuju. Njih dvojica nisu obraćali
pozornost na njega koji je stajao u blizini, ili su se možda pravili da ga ne
primjećuju.
Iza dvojice muškaraca i kombija, pod mladim kokosovim drvetom u uglu
dvorišta, neki je dječak zabijao čavle u sanduk. U blizini su bila još tri već
osigurana sanduka i jedan otvoreni pun drvenih strugotina. Druga dvojica
mladaca, još dječaci, nosila su vrelu metalnu posudu pomoću dviju motki i kretali
se prema zgradi koja je zauzimala cijelu jednu stranu prostranog dvorišta. Po
mirisu je pretpostavljao da je u posudi ulje ili lak. Vrata zgrade bila su širom
rastvorena i čuo je kako se unutra obrađuje drvo, zvuk pile i blanje i isprekidano
čekićanje, a ćutio je i jedak vonj drvenih strugotina. Vratašca najednom kraju
zdanja u kojem se nalazila radionica bila su otvorena i kroz njih je vidio muškarca
kako sjedi za pisaćim stolom, nagnut nad poslovnom knjigom, dok su mu naočale
žičanih okvira počivale nisko na nosu. Hamza je polako, kratkim koracima
othramao do njega, trseći se da prikrije ozljedu.
Muškarac za stolom bio je odjeven u široku košulju dugih rukava od tankog
pamuka i djelovao je hladnokrvno i staloženo. Glava mu je bila obrijana, a rijetka
bradica prošarana sjedinama. Izvezena kapa počivala mu je na stolu pored
poslovne knjige. Bio je u ranim tridesetima, kršne građe i krepkog izgleda.
Onako nagnut nad svojim pisaćim stolom, izgledao je kao čovjek
posve zadubljen u svoje poslove, vlasnik svakog centimetra tog dvorišta. Hamza
je šutke stajao u veži, čekajući da čovjek podigne pogled i pozove ga da uđe u
ured ili da ga otjera. Jutro je bilo svježe i on se naviknuo na čekanje. Stajao je
ondje, činilo se, nekoliko minuta, pazeći da ne pokaže bilo kakav znak
nestrpljivosti ili nemira. Čovjek je oštro podigao pogled, kao da je sve
vrijeme bio svjestan njegove nazočnosti, ali je sad odjednom izgubio strpljenje.
Podigao je naočale na tjeme i pogledao Hamzu s neužurbanom samouvjerenošću
čovjeka koji je našao svoje mjesto u svijetu. Nakratko se namrštio, ali nije
progovorio, čekajući zauzvrat da se Hamza izjasni tko je i po kojem poslu
dolazi. Nakon par časaka blago je nakrivio bradu, što je Hamza shvatio kao poziv
svisoka da progovori.
“Tražim posao”, rekao je.

95
 Knjige.Club Books

Muškarac je skupio dlan oko lijevog uha jer je Hamza to izgovorio veoma
tiho.
“Tražim posao, molim”, ponovi Hamza glasnije i doda uljudan izraz jer se
pitao želi li možda taj čovjek da ga on moli, da pokaže smjernost.
Čovjek se nagnuo natrag i sklopio ruke iza glave, savijajući ramena,
uzimajući kratak predah od napornog rada. “Kakav posao tražiš?” upita.
“Bilo kakav”, odgovori Hamza.
Muškarac se osmjehne. Bio je to gorak, nepovjerljiv osmijeh, osmijeh
umornog čovjeka kojemu će sada tratiti vrijeme. “Kakav posao znaš raditi?”
upita. “Težački?”
Hamza slegne ramenima. “Da, ali mogu raditi i druge poslove.”
“Težaci mi ne trebaju”, reče čovjek odsječno, tonom kao da ga otpravlja, i
okrene se opet svojoj poslovnoj knjizi.
“Znam čitati i pisati”, Hamza će s natruhom prkosa u glasu, a onda, prisjetivši
se svoga položaja, doda: “Bwana.”
Čovjek pogleda pravo u njega i uze čekati, želeći nešto konkretnije, više
pojedinosti. “Koliko si razreda završio?” upita.
“Nisam išao u školu”, Hamza će. “Malo su me podučavali... a onda sam
većinom učio sam.”
“Kako si to učio? Ma dobro, nema veze, možeš li voditi knjige?” upita
muškarac pokazujući prema svojoj poslovnoj knjizi, no Hamza je znao da nije
ozbiljan. Nije mislio da bi trgovac dopustio nekom strancu da mu vodi knjige.
“Mogu naučiti”, rekao je nakon par dugih trenutaka.
Čovjek uzdahne i skine naočale s vrha glave. Desnom rukom protrljao je
čekinje na tjemenu, tako da su lagano zašuštale. “Znaš li raditi s drvom?” upita.
“Mogao bi mi trebati netko u radionici.”
“Mogu naučiti”, ponovi Hamza i čovjek se ponovo nasmiješi, ovaj put manje
gorko, možda čak i pomalo srdačno. Hamza osjeti blagi nalet nade od tog
osmijeha.
“Znači, ne znaš raditi s drvom, ali znaš čitati i pisati. Koji je bio posljednji
posao koji si radio?” upita.
Hamza nije očekivao to pitanje, a shvatio je da je trebao. Trebalo mu je toliko
dugo da odgovori da je čovjek nataknuo naočale natrag na nos i ponovo se nagnuo
nad svoju knjigu. Hamza je stajao na istome mjestu, tik do vrata, i čekao dok
je čovjek nešto zapisivao. Pitao se ne bi li trebao otići prije nego što se čovjek
razljuti i postane neprijazan prema njemu, ali nije se mogao pomaknuti, kao da
se paralizirao. Nakon nekoliko minuta čovjek mu je uputio dug i umoran pogled,
zatvorio nalivpero, dohvatio kapu i rekao Hamzi: “Dođi sa mnom.”
I tako je neočekivano počeo raditi za trgovca Nassora Biasharu. Trgovac je
kasnije rekao Hamzi da ga je zaposlio jer mu se dopala njegova pojava. Hamza

96
 Knjige.Club Books

je tada bio dvadesetčetverogodišnjak bez novca i bez ikakva boravišta, u gradu u

kojem je nekoć živio ali o kojem je znao veoma malo, umoran i bolan, i nije
mogao zamisliti što se to trgovcu moglo dopasti u njegovoj pojavi.
Nassor Biashara ga je poveo u dvorište i pozvao dječaka koji se bavio
sanducima. Trgovac je bio niži nego što je izgledao za svojim stolom, ali je izjurio
odlučnim, žustrim korakom i prišao dječaku prije nego što se ovaj počeo kretati
prema njemu.
“Odvedi ovog čovjeka u skladište. Kako si rekao da se zoveš? Reci Khalifi
da ću začas biti tamo”, rekao je trgovac dječaku, za kojeg se ispostavilo da se
zove Sungura, iako mu to nije bilo pravo ime. Sungura znači “zec”.
Također se ispostavilo da nije dječak, nego odrastao muškarac stasa mršavog
dvanaestogodišnjaka ili trinaestogodišnjaka čije je živo, blijedo i od vremena
otvrdnulo lice kazivalo drukčiju priču od dojma što ga je ostavljalo na prvi,
nehajni pogled. Bilo je nečega poznatog u crtama njegova lica, koje su bile uglate
i oštre, visokih jagodica, šiljate brade, tankog nosa, nabranog čela: lica pripadnika
naroda Khoi. Hamza je skorašnjih godina vidio mnoga kojsanska lica.
Ponad krhkog tijela boležljivog tinejdžera to je lice izgledalo pomalo sablasno.
Bilo je vjerojatnije da lice nije bilo kojsansko, nego od soja na koji nije prije
nailazio, s Madagaskara, Sokotre ili nekog zabitnog otoka za koji nikad nije čuo.
Njihov je svijet od nedavnog rata bio pun neobičnih lica, a osobito u tim
gradićima duž obala oceana, koji su oduvijek privlačili ljude preko mora i preko
kopna, od kojih su se neki tom zovu odazivali spremnije od drugih. No možda
ništa od toga nije bilo u pitanju te je to bilo samo lice muškarca odraslog u
oskudici i boli, ili čovjeka pogođenog nekom od brojnih nedaća što prate ljudski
život.
Sungura je krenuo i Hamza je pošao za njim. Dok su prolazili pored
muškaraca koji su popravljali kombi, onaj veliki na koljenima ispustio je zvuk
sisanja i cmakanja te slinavo, sugestivno zakolutao očima pokazujući jedva
obuzdanu žudnju. Lice mu je bilo okruglo, a tvrde, strnjikave čekinje na njemu
ostavljale su dojam grubosti. Drugi muškarac, odjeven u odrpane hlače od
kretona koje su mu sezale do sredine listova, budalasto se smijao i cerekao, i bilo
je jasno da je vazal na dvoru dvorišnog nasilnika. Sungura nije rekao ništa i izraz
lica mu se nije promijenio, ali Hamza je osjetio da mu se tijelo usukalo. Nešto
u njegovu držanju govorilo je Hamzi da je bio naviknut na takvo postupanje i da
se od njega često tražilo da obavlja ponižavajuće poslove. Kad su izbili na cestu,
usporio je i bacio pogled na Hamzino bedro. Time mu je htio reći da ga je vidio
kako šepa, da je jedna sakata osoba prepoznala drugu i da ga poziva da odredi
tempo njihova hoda.
Polako su hodali kroz prašnjave ulice pune ljudi, obrubljene dućanima
krcatima robom: odjećom, tavama i loncima, ćilimima za molitvu, sandalama,
košarama, parfemima i miomirisima, a svako malo iskrsnuo bi pokoji prodavač
voća ili štand na kojem se kuhala kava. Jutro je bilo sve toplije, ali još nije bilo

97
 Knjige.Club Books

vruće i mnoštvo je još bilo dobroćudno u svom guranju i probijanju. Kola su

utirala put među pješacima, njihovi vozari izvikivali su upozorenja, zvonca na
biciklima su brencala a biciklisti vijugali i provlačili se kroz stisku tijela. Dvije
postarije matrone bezbrižno su vukle noge, a svjetina ih je zaobilazila kao da
su stijene posred rijeke.
Nakon nekoliko minuta hoda bilo je olakšanje zaći u široku, sjenovitu ulicu
koja je vodila do čistine obrubljene nizom skladišta. Bilo ih je pet, tri u jednoj
zgradi, dok su ostala dva stajala odjelito, jedno uz drugo. Skladište Nassora
Biashare nalazilo se u uglu čistine uz uličicu i stajalo je samo za sebe.
Neobojena drvena vrata bila su odškrinuta, ali unutrašnjost je bila suviše mračna
da bi se u njoj išta razaznalo. Sungura je došao do praga i povikao. Nakon
nekoliko minuta, koliko se Hamzi činilo da su čekali, morao je ponovo povikati
prije nego što se neki muškarac promolio iz sjene skladišta. Bio je to visok, mršav
čovjek, po prilici pedesetogodišnjak, glatko obrijan i prosijede kose. Bio je
uredno odjeven, u kariranoj košulji i hlačama kaki boje, više kao uredski činovnik
nego kao skladištar. Gledao je sad jednog, sad drugog posjetitelja, neprijaznog i
namrštenog lica, a onda se obratio Sunguri: “Zašto dižeš toliku galamu? Što je
tebi, idiote?” Ton mu je bio razdražljiv i prezriv, kao da bi svakog časa
mogao ispljunuti nešto pogano. Izvukao je čistu maramicu iz džepa i obrisao
ruke.
Hamzi ono baš nije zvučalo kao neka galama, ali Sungura se nije bunio.
“Bwana Nassor je rekao da ga dovedem. Dolazi i on. Ja idem sada”, rekao je i
okrenuo se da pođe.
“Ej, o čemu ti to?” skladištar će, ali Sungura je hodao dalje ne odgovarajući
i ne osvrćući se, plahog ali upornog koraka. Čovjek je na to Sungurino povlačenje
reagirao frkćući te je procijedio nešto što Hamza nije posve razumio. Skladištar
je podigao ruku u znak pozdrava Hamzi, otvorio vrata do kraja i pokazao prema
klupi koja je stajala unutra, tik do ulaza. Sjeo je kao što ga je naputio i osjetio
njegov ispitivački pogled na sebi.
“O čemu se radi? Jesi li kupac?” upitao je.
Hamza odmahne glavom.
“Zašto te poslao?”
“Došao sam raditi”, odgovori Hamza.
“Nije mi rekao ništa o tome.”
Čovjek za kojega je shvatio da je Khalifa čekao je da Hamza kaže još nešto i
onda ljutito zavrtio glavom pošto nije više rekao ništa. Stajao je još trenutak,
svladavajući se, a zatim počeo polako i opetovano kimati, u nekoj vrsti ogorčene
rezignacije. Još ga jednom pogledavši i duboko uzdahnuvši, vratio se u sjenu
skladišta. Izgledalo je to kao nepotrebna predstava po svemu sudeći mrzovoljna
čeljadeta. Ako je to čovjek za kojega tajiri trgovac želi da radi, neka bude. Naučit
će.

98
 Knjige.Club Books

Skladište izvana nije izgledalo veliko, nije bilo duže od možda šezdeset
koraka, veličine šesterosobnog bloka vojarne. Bilo je izgrađeno od krečnjaka i
žbuke, koja je djelomično bila izložena na mjestima gdje se vanjski sloj otrusio,
i pokriveno limenim krovom. Ako je i bilo kakvih prozora, bili su zatvoreni, i
ispod strehe dopiralo je samo nešto raspršenog svjetla. Kad su mu se oči navikle
na tminu, Hamza je na bližoj strani vidio sanduke i kutije, a dalje unutra
naslagane hrpe nabitih jutenih vreća. Učinilo mu se da osjeća vonj drva i kože,
možda i motornog ulja, i težak vonj pohabanih jutenih vlakana.
Ti su mu mirisi prizivali sjećanja na vrijeme što ga je nekoć proživio u tom
gradu. Pogledao je van, prema čistini. Neki je muškarac hodao njezinim daljim
rubom, ali inače nije bilo nikakva kretanja. Bila je to prostrana čistina, koja se
možda doimala i većom nego što je bila jer je bila prazna. Vrata svih ostalih
skladišta bila su zatvorena. Bilo je to pusto, tiho mjesto, napušteno i nekako
oronulo, mada nijedna od zgrada nije bila oštećena. Bio je to prizor koji je
oduzimao odlučnost.
Zavrtio je glavom da se otrese takvih misli, odupirući se svojoj sklonosti da
zapadne u čamu. Tuga smanjuje otpor, govorio je Pascal. Smiješio se prisjećajući
se Pascala. Bio je sretan što mu se otvorila mogućnost za posao tako skoro nakon
što je stigao u grad, iako je morao ostati oprezan, a ne zahvalan na onome što ima
prije nego što bude siguran u taj posao. Za njim su bili mnogi mjeseci, mnoge
godine lutanja, a pred njim još jedan novi početak u društvu sablasnog mnoštva
optužitelja. Njegov povratak u grad bio je neočekivan.
Kad je pobjegao odande, to se činilo kao dokidanje prijašnjeg života, ali bijeg
je sada završavao uzaludnošću povratka na mjesto s kojega je krenuo, s time da
je sada bio stariji, napola propao, praznih ruku.
Hamza nije znao zbog kojeg ga posla trgovac želi. Čekao je na klupi
sklanjajući pogled od blještavila, zahvalan na sjenovitoj veži, zahvalan na
odmoru. Bol u bedru pomalo je popuštala, u to je bio siguran. Bilo je tako dok se
kretao i hodao uokolo, ali to nije mogao činiti dugo. I dalje mu je često trebao
odmor. Jednostavno će se morati bolje nositi s boli. Alternativa mu je bila da
dopusti da ga nadvlada, preuzme i pretvori u invalida, kao što je rat učinio
tolikima. O tome nije trebalo ni razmišljati. Trebalo mu je dugo, ali rana je
naposljetku zacijeljela. Potom se, otišavši iz misije, prebrzo stao naprezati te je
izgubio iz vida što njegovo ranjeno tijelo može podnijeti. Morat će se bolje nositi
s time. Dok je sjedio na klupi znao je da je bezmalo potrošen, da je utučen i na
rubu iscrpljenosti. U glavi mu je tuklo i oči su ga boljele. Trebalo mu je sna.
Tijelo mu se naviklo na preživljavanje s veoma malo hrane, ali još ne i na trajan
manjak sna.
Hamzi se učinilo da čuje prigušene zvuke koji su dopirali iz mračnog dna
skladišta i pitao se kako Khalifa vidi u toj tami, kako se može kretati tako tiho a
da se ne spotakne o robu. Sjedio je na toj klupi neko vrijeme kad je krajičkom
oka opazio neko kretanje i žacnuo se vidjevši da Khalifa stoji na koji metar od

99
 Knjige.Club Books

njega, nadomak ulaza u skladište, i da ga promatra sjajnih očiju. Hamza je

najprije skrenuo pogled, i neko vrijeme mu se činilo da osjeća Khalifm pogled sa
strane. To ga nije zaplašilo. Khalifa se doimao previše pedantnim i pristojnim da
bi bio prijetnja, a Hamza je bio umoran i tek malko smeten njegovim
ekscentričnim ponašanjem.
Trgovac Nassor Biashara bio je u žurbi kad je stigao, nosio je laneni sako i
kapu krem boje i polazio obavljati druge poslove. Hamza je ustao s klupe,
spreman na izvršavanje uputa. “Khalifa!” zazvao je trgovac. “Gdje je sad on?
Khalifa!”
Khalifa se začas ukazao. “Naam, bwana mkubwa”, kazao je ironičnim i
podrugljivim tonom. Da, veliki gazdo.
“Ovo je naš novi čovjek”, rekao je Nassor Biashara. “Poslao sam ga ovamo
da ti pomaže u skladištima.”
“Da mi pomaže u čemu?” drsko upita Khalifa. “Što si sad to naumio?”
Trgovac nije obraćao pažnju na njegovu naprasitost i nastavio je govoriti
čvrstim, poslovnim glasom. “Jesi li očistio prostor za novu isporuku? On ti može
pomoći oko toga. Isporuka bi trebala stići u idućih nekoliko dana.”
“To je obavljeno”, reče Khalifa naglašavajući svoje riječi pokretom kao da
briše ruke.
“Sawa”, reče Nassor Biashara. “Kombi će doći po drvo čim zamijene kotač.
To bi moglo potrajati jer moraju odnijeti drugu gumu mehaničaru da je popravi.
Taj me kombi košta pravo bogatstvo. No dobro, pokaži mu konopce. Može
pomoći s utovarivanjem. Odsad će biti naš noćni čuvar. Dovedi ga u dvorište kad
sve zaključaš tako da vidi kuda se ide. Ja sad moram u banku.”
“Kako se zoveš?” upita Khalifa nakon što je trgovac otišao.
“Hamza”, reče on.
“Hamza i kako još?” upita Khalifa, iznenađujuće neuljudno za Hamzu koji je
na to samo slegnuo ramenima. Ne mora odgovarati na takva pitanja, postavljena
takvim tonom. Ponovo je sjeo na klupu. “Kako se zovu tvoji?” upita Khalifa, kao
da misli da Hamza nije razumio njegovo pitanje.
“To se vas ne tiče.”
Khalifa se nasmiješi. “Tako znači - skrivaš nešto, ha? Nema veze. Možeš
početi od pometanja ovog nereda”, rekao je pokazujući prema području ispred
vrata skladišta, gdje uglavnom nije bilo nereda ni otpadaka. “Naći ćeš metlu iza
vrata... i nemoj podizati previše prašine. Haya haya, nisi se ovamo došao
odmarati.”
Hamza je bio zatečen takvom osornošću. Pomeo je dvorište kao što mu je
bilo rečeno i skupio hrpicu prašine i otpadaka pored veže, a onda sjeo natrag na
klupu. Kad je kombi došao po drvo, Khalifa je otvorio prozor s rešetkama i
skladište je preplavila kasnojutarnja svjetlost. Lajavac među onom dvojicom koju
je Hamza vidio ranije u dvorištu, a koji se zvao Idris, besposličario je u sjeni
100
 Knjige.Club Books

skladišta, pušio i dovikujući upadice bodrio Hamzu koji je pomagao njegovu

odrpanom partneru da utovari drvo. Bile su to grubo izblanjane daske
namijenjene radionici. Bile su blijedo ružičaste i Hamza nije mogao odoljeti a da
se ne sagne i udahne miris drva. Khalifa je stajao kraj vrata skladišta i pratio
ih pogledom, ali nije činio ništa da im pomogne. Trebalo je samo nekoliko minuta
da se kombi natovari, a nakon toga Khalifa je sjeo na klupu, Hamza pak na
obližnji sanduk. Nije izgledalo kao da ima ikakva daljnjeg posla. Htio je pitati
Khalifu kako se zove to drvo, ali ga je izraz ustreptalog prijekora na njegovu licu
spriječio u tome.
“Naš noćni čuvar”, ponovio je Khalifa, prezrivo se smiješeći Hamzi prije
nego što je pogledom prešao čistinu. “Zbog čega te zapravo doveo ovamo? Što li
je to smislio? Je li ti obećao posao čuvara skladišta? Naš noćni čuvar! Čim te
ugledaju, kradljivci će odjuriti u suprotnom smjeru najbrže što budu mogli, u
strahu za svoj život, ha? Naš tajiri unajmio je noćnog čuvara! Zašto sada? Svih
ovih godina ovdje je bilo dragocjene robe i nikad mu prije nije palo na pamet da
zaposli čuvara. Dat će ti marekani plahtu da se pokriješ i mali štap i natjerati da
ovdje sjediš cijelu noć pored svih shetani i duhova koji žive ovdje. On se
ponekad ustreperi oko svog novca. Pretpostavljam da je u pitanju nova oprema
koju kupuje. Ti ne izgledaš kao čuvar. Čuvari imaju nabita bedra, blistavu kožu i
velika muda. Ne razumijem zašto je za čuvara izabrao ovakvog slabića.”
Hamza se nasmiješio na taj ničim izazvani napad, ali nije se mogao sjetiti
ničega što bi zauzvrat kazao. Ni on samoga sebe ne bi izabrao za noćnog čuvara.
“Izgledaš bolesno”, reče Khalifa. “Sigurno si potaknuo neki bolji poriv u
njemu, naveo ga da se sjeti svojih mučnih dana. Ponekad mu glupe zamisli padaju
na pamet. Jesi li čuo kakav je on veliki biznismen? Ja sad idem u banku. U poslu
je do guše!”
Khalifa duboko uzdahne i nasloni se na vrata skladišta, sklopljenih očiju. Lice
mu je bilo usko i u neku ruku asketsko, lice možda suzdržljiva čovjeka ili osobe
koja je upoznala gorčinu i neuspjeh. Hamza tiho uzdahne pri pomisli da će raditi
za tako mrzovoljna i razdražljiva čovjeka.
“Ovdje uskoro neće biti ničega”, ustvrdi Khalifa nakon duge šutnje,
namještajući usta kao da se sprema nešto ispljunuti. “Trebao si vidjeti kako je
ovo mjesto prije izgledalo: sve je bilo puno trgovaca i ljudi koji su se družili i
cjenkali - prodavač kave imao je tamo svoj štand, kola su donosila robu iz luke,
bio je tu prodavač voća i njegov gari, pa sladoledar i njegova kolica, a
posvuda buka, vreva i glasan razgovor. Ono tamo mjesto, sada obijeno daskama,
bilo je gostionica, a tamo u sredini ljudi su prodavali sokove i kasave. S ove strane
nalazila se cijev sa slavinom iz koje je tekla voda dovoljno čista da se mogla piti.
A pogledaj sad ovo. Nitko ovamo ne dolazi. Sve je suho kao kost. Ona tamo
skladišta”, rekao je pokazujući prema bloku koji se sastojao od triju baraka,
“dobavljač je preuzeo od Bohre tajiri Alidine. Kakav je to čovjek bio! Jesi li čuo
za Bohru Alidinu? Ovo su bila njegova skladišta, iako je imao dućane i druga

101
 Knjige.Club Books

skladišta u zemljama širom ovog dijela kontinenta, do Velikih jezera. Trgovao je

s Indijom, Perzijom, Engleskom i Njemačkom. Sada tamo drže cement, zahodske
školjke i cijevi, a nekad je sve bilo puno žita, šećera i riže. Vidjet ćeš, svaki drugi
dan dobavljač pošalje kamion ovamo, oni ga natovare i odnesu stvari kojima
se opremaju bogataške kuće. Ljudi su nekad cijelo vrijeme dolazili i odlazili
odavde, kupovali i prodavali, čitavo mjesto vrvjelo je životom i poslom, a sada
je to samo mjesto na kojemu oni iznad nas skladište ono što si mi ne možemo
priuštiti.”
Khalifa je ponovo neko vrijeme šutio, izgubljen u svome gnjevu, tu i tamo
pogledavajući Hamzu, a onda mu je uputio nezadovoljan pogled, kao da očekuje
nekakav odgovor od njega. “Što je s tobom? Zar ne znaš govoriti?” upita napokon
pa usiše obraze i iskrivi čeljusti kao da žvače nešto kiselo. Hamza je sjedio bez
riječi. Nakon nekog vremena, dok su tako šutke čekali, osjetio je kako se Khalifin
bijes povlači i čuo kako mu se disanje mijenja i utišava. Kad je ponovo
progovorio, u glasu mu se čulo kudikamo manje gorčine, kao da se pomirio s
nečim što ga je prije ljutilo.
“Onaj drugi dućan pripada Kinezu.” Pokazao je prema drugom samostojećem
lokalu. “Tamo drži sušene peraje morskog psa, morske krastavce i vipusa -
rogove nosoroga, znaš - i one druge stvari koje vole u Kini. Čuva ih ovdje i onda
svakih nekoliko mjeseci, kad nakupi toga dovoljno, ukrca sve na brod i pošalje u
Hong Kong. Mislim da to nije legalno, ali on zna kako se sačuvati od nevolja i
kako umiriti dečke na carini. U Kini vole te stvari jer im zub od njih bude tvrd.
Nikada taj Kinez nema odmora, a i nikom iz svoje obitelji ne dopušta da se
odmara. Jesi li mu vidio kuću? Rezanci na pliticama suše se u stražnjem dvorištu,
jata pataka gegaju se po blatu ispred kuće, njegov kiosk s mješovitom robom
otvoren je od zore do mraka... a on je cijelo vrijeme u kratkim hlačama i
potkošulji, poput nadničara, i danonoćno radi, bez predaha. Jesi li ga čuo
kako govori? Zvuči baš kao ti ili ja... nema ništa od onog fong fong fong koje
očekuješ od Kineza. I sva njegova djeca su isto takva. Da ih slušaš zatvorenih
očiju, ne bi nikad pogodio da slušaš Kineza. Jesi li ih čuo kako govore?”
“Ne, nisam”, odgovori Hamza.
Khalifa ga pogleda načas pa reče: “Zar ne poznaješ Kineza? Ne sjećam se da
sam te prije vidio. Jesi li ti stranac ovdje?”
Hamza je neko vrijeme šutio. “Zapravo nisam”, reče.
“Zapravo nisi što? Opet se skrivaš”, Khalifa će umorno se smiješeći. “Zašto
jednostavno ne lažeš? Tako je lakše i prištediš si nevolje. Samo laži i gotovo.
Inače zvuči kao da nešto kriješ.”
“Nisam ovdje stranac”, Hamza će. “Živio sam ovdje prije nekoliko godina,
ali onda sam otišao.”
“Tko su tvoji?” ponovo upita Khalifa.
“Žive daleko odavde”, odgovori Hamza, lažući kao što ga je Khalifa naputio.

102
 Knjige.Club Books

“Jesi li ti lutao daleko? Izgledaš kao da jesi”, reče Khalifa s blagim prezirom
na licu. “Reci mi, jesi li bio u ratu? To sam pomislio kad sam te vidio. Izgledaš
kao skitnica.”
Hamza slegne ramenima i ne odgovori, a Khalifa nije više navaljivao. Ubrzo
nakon poziva za podnevnu molitvu zaključao je skladište i onda su se vratili u
glavno dvorište. Sada je već bilo vruće, ali ne i nepodnošljivo, pa je šetnja bila
ugodna dok nisu dospjeli do prometne ceste s dućanima. Preobilje robe
pridonosilo je zakrčenosti na cesti i pločniku. Kaos, galama i razdražene psovke
podnevne svjetine prisilili su ih da se guraju i probijaju među ljudima koji su
također kanili što je brže moguće doći kući, na tržnicu ili pak u džamiju. Nassor
Biashara se još nije vratio iz banke, i stoga je Hamza, dok je Khalifa sjedio
ispred trgovčeva ureda i čekao, otišao u sada tihu radionicu, privučen mirisom
drva i smole. Ondje je zatekao starijeg čovjeka kako sjedi u kutu i veze kapu.
Pogledao ga je preko naočala i vratio se svome vezu. Hamza je pretpostavio da
je to drvodjelac koji ima stanku za ručak. Pozdravio ga je i okrenuo se da ode.
Po radionici bili su razni drveni predmeti: naslonjač, stolići, kićeno
izrezbarena klupa, ormarić za posuđe na kojemu su se nalazili manji predmeti -
zdjele, mali kredenci - od kojih su neki bili od drva brončane boje a neki od
svijetlog drva, mnogi od njih u nedovršenom stanju. Kao da je stolar radio na
nekoliko predmeta u isto vrijeme, ili kao da je bilo više od jednog stolara.
Miris drva ovdje je bio vrlo jak i Hamza se pitao kakvih sve vrsta ondje ima.
Njegovo popravljanje namještaja u misiji bilo je početničko šeprtljanje,
učvršćivanje dijelova koji su bili olabavjeli ili otpali. Nije znao ništa o drvu, ali
njegov miris smatrao je zdravim, prirodnim. Pokupio je šaku strugotina s poda i
pomirisao ih. Stariji čovjek podigao je pogled sa svoga veza i rekao mvule, a
Hamza je zahvalno pohranio tu riječ u pamćenje. Krenuo je prema još jednoj
gomili strugotina, s koje je dopirao oštar vonj, i još prije nego što je došao do
njega stariji čovjek rekao je msonobari i onda se osmjehnuo kao da igra nekakvu
igru. “Mvule traje vječno, tvrđi je od metala”, kazao je. “Kupuješ?”
“Ne, došao sam raditi za trgovca”, rekao je Hamza. Stariji čovjek je nešto
promumljao i vratio se vezenju svoje kape.
Kad je ponovo izišao u dvorište, Hamza je vidio da je Khalifa otišao. Sjeo je
u hlad da pričeka trgovčeve upute i još je bio ondje poslije podne kad je počeo
lagan povratak poslu. Muškarac kojeg nije prije vidio prošao je kroz dvorište do
radionice. Kosa mu je bila crna kao ugljen i sjajna, vezana straga u konjski rep.
Ušetao je nehajno, bez ikakve žurbe, a u prolazu je dovikivao prostote
Sunguri. Hej, kopile malo, reci mami da se dobro naulji. Navratit ću do nje
kasnije večeras. Sungura se cerekao poput djeteta koje zadirkuju, pokazujući usta
puna naguranih zuba.
Hamza je sjedio i čekao cijelo poslijepodne. Vidio je Idrisa i njegova pajdaša
kako se sat ili dva izležavaju u kombiju prije nego što će se pokupiti. Još je bio
ondje kad su stari drvodjelac i njegov zalizani pomoćnik zatvorili radionicu i
103
 Knjige.Club Books

otišli. Osjećao se glupo čekajući tako dugo, ali nije imao kamo, bio je umoran i
nije znao je li trgovac uopće upamtio da on postoji. Trgovac se vratio u dvorište
nekoliko sati kasnije, baš dok je mujezin zvao na popodnevni namaz. Sungura je
jedini bio ondje i čekao da zatvori. Nassor Biashara iznenadio se vidjevši Hamzu
kako ga čeka.
“Što ti radiš ovdje?” upitao je. “Zar si cijelo vrijeme bio ovdje? Što je tebi?
Idi sada kući. Sutra možeš početi u skladištu.”

104
 Knjige.Club Books

9.

Hamza je te noći spavao pored vrata skladišta jer nije imao gdje drugdje prenoćiti.
Neko vrijeme tumarao je ulicama tražeći mjesta koja je poznavao, ali je malo toga
prepoznao i često nije znao gdje je. Slijedio je kretanje mnoštva i nakon nekog
vremena neočekivano se obreo na obalnoj cesti, pa se zaputio njome. Prolazili su
ga sitni srsi prepoznavanja dok mu je pogled lutao među kućama u potrazi za
onom u kojoj je živio u mladosti. Činilo mu se da je našao pravo područje, ali
možda je kuća bila srušena i nešto drugo izgrađeno na njezinom mjestu. Tada je
to bio gradić u Deutsch-Ostafrici, a sada britanska kolonija, no to samo po sebi
nije moglo objasniti nestanak kuće s vrtom okruženim zidom i radnjom u koju se
ulazilo sprijeda. Kao da je grad nadrastao samoga sebe, a pojedine njegove četvrti
iščeznule. Nije ga bilo samo sedam godina i grad se za to vrijeme nije mogao
toliko promijeniti. Ili je možda tražio na pogrešnom mjestu. Rijetko je izlazio iz
kuće dok je ovdje živio, vodio je ustrašen život u stražnjem dijelu radnje, a možda
je i zaboravio onih nekoliko ulica koje je poznavao. Možda je usput izgubio dio
pamćenja, shrvan okrutnostima koje je proživio u međuvremenu. Bio je silno
umoran i to je možda pojačavalo dojam da mu je sve ovdje tuđe. Neki ljudi
pozdravljali su ga kao da ga poznaju, uz osmijeh, srdačno mahanje ili čak
rukovanje, no on je znao da ga ne mogu poznavati. Zacijelo su ga zamijenili
s nekim. Kako bilo da bilo, on njih nije poznavao.
Vratio se do skladišta kad se smračilo. U daljem uglu čistine nalazila se ulična
svjetiljka i premda je svjetlost koju je bacala bila mutna i umnažala sjene, ujedno
je donekle ublažavala tu prazninu koja je ulijevala nespokoj. Znao je da niže u toj
zabitoj uličici postoji džamija jer je čuo mujezina kako poje u podne. Otišao je
onamo da se opere i onda se pridružio molitvi. Ljudi su se razmaknuli da mu
naprave mjesta i on je ostao ondje neko vrijeme, radi društva. Kad su džamiju
uvečer zaključali, vratio se do skladišta i opružio pored vrata, na mjestu gdje je
ranije toga dana pometao, služeći se platnenom vrećom u kojoj mu je bila sva
imovina kao jastukom. Jedva je spavao unatoč umoru. Bok ga je bolio, a komarci
ga nisu štedjeli. Mačke su se šuljale u blizini, nevidljive zavijale i povremeno
zurile u njega iz tame. Kad bi zadrijemao, spopali bi ga uznemirujući snovi:
padao je kroz mračnu prazninu, puzao preko palih tijela, strašilo ga je lice
iskrivljeno neumoljivom mržnjom. Ćuli su se krici, udarci i nazirala daleka brda
preplavljena prozirnocrvenim crijevima.
Često je imao takve snove. Laknulo mu je kad je u svitanje čuo ezan i ponovo
otišao u džamiju da se podapere.

105
 Knjige.Club Books

Stigavši onamo, Khalifa je bio zatečen kad je vidio Hamzu kako pokunjeno
sjedi na tlu, oslanjajući se na vrata skladišta. Zastao je kao ukopan i zagledao se
u nj, pretjerujući u izrazima čuđenja. “Što radiš ovdje ovako rano? Nije još ni
sedam sati”, rekao je. “Živiš li u blizini?”
Hamza je bio previše umoran da bi glumatao. “Spavao sam ovdje”, kazao je
pokazujući prema tlu.
“On to nije tražio od tebe”, Khalifa će. “Tko si ti? Nekakav huligan koji spava
po ulicama?”
Hamza nije odgovorio. Oprezno se osovio na noge i sklonio pogled pred
zgranutim Khalifinim zurenjem.
“On hoće čuvara nakon što stigne isporuka”, reče Khalifa, govoreći polako i
naglašeno razgovijetno kao da nešto objašnjava budali. “Odnedavno naručuje
ribolovnu opremu i boji se da će mu neki od tih ribara provaliti i ukrasti je. Ti su
ribari uvijek poluludi od hašiša, ali ne mislim da bi to učinili. Nije bilo potrebe
da spavaš ovdje. On to nije tražio od tebe, je li tako?”
“Nisam imao gdje drugdje spavati”, reče Hamza.
Khalifa se zapilji u njega, čekajući da se Hamza počne ulagivati i jaukati, a
kako od toga nije bilo ništa, načini korak prema vratima i otključa lokot dok mu
se Hamza žurno sklanjao s puta. Khalifa otvori jedno krilo i načas zakorači unutra
prije nego što je opet sunuo van. “Kako to misliš, nisi imao gdje spavati? Zar ne
poznaješ nikoga? Mislim da si rekao da živiš ovdje.”
“Živio sam prije mnogo godina, izvan grada. Ne znam jesu li ti ljudi još živi”,
Hamza će. “Ako i jesu, mislim da ne bi htjeli da im se javljam.”
Khalifa je neko vrijeme šutio, neodlučno se mršteći, a oči su mu plamtjele
pitanjima. “I tako ti spavaš na ulicama, kao skitnica? Tko ti je obitelj? Ne možeš
spavati po ulicama”, gnjevno će. “Stradat ćeš. Zar ne poznaješ nikoga komu
možeš otići? Zar nemaš nikakvog novca?”
“Tek sam stigao”, reče Hamza kao da je to dovoljno objašnjenje.
“Zašto jučer nisi tražio novac od njega, od Nassora? Zašto jučer nisi pitao
trgovca za predujam?” upita Khalifa razdraženo, a pošto mu Hamza nije
odgovorio, upita: “Kad si zadnji put jeo? Što si ti, neki idiot, nekakav svetac?”
Uhvatio je Hamzu za desno zapešće i tutnuo mu kovanicu u dlan. “Nađi neku
gostionicu i naruči si šalicu čaja i žemlju. Hajde, idi odavde, vrati se kasnije.”
Hamzu je ono bilo sram pitati, za slučaj da bi ga trgovac odbio ili povukao
svoju ponudu za posao. Nije čak pitao ni kolika će mu biti nadnica. Nije to rekao
Khalifi, ali je po njegovoj uputi otišao u gostionicu, gdje je pojeo žemlju i popio
veliku šalicu čaja. Kad se vratio, Khalifa ga je ignorirao - vjerojatno zato,
pretpostavljao je Hamza, što ga je smatrao odveć kukavnim da bi se njime
zamarao. Kasnije toga jutra ukazao se klijentov kamion i trojica njegovih ljudi
natovarili su vreće cementa i metalne šipke te se potom odvezli, a vozač je
nalegao na trubu kao da se probija kroz gust promet. Pojavio se i Kinez, ovaj put

106
 Knjige.Club Books

u košulji i hlačama, i zastao da popriča s Khalifom, koji je, dok su razgovarali,

pogledavao Hamzu, kao da mu hoće reći: slušaj ga... on je poput jednog od nas,
nema kod tog Kineza fong fong fong.
Došao je i kombi iz trgovčeva dvorišta da dostavi sanduke sa zdjelama i
ormarićima koje je Sungura pakirao dan prije, i da natovari još drva. Khalifa je
pokazao Hamzi gdje da naslaže sanduke i objasnio koja se još roba drži u
skladištu i kako se razvrstava i organizira. Ovdje drvo, tamo sanduci s
ukrasnim kutijicama, tamo preko vreće prosa, a ovdje na policama pakiranja
tamjana umotana u slamu. Pokazao mu je poslovnu knjigu u koju se upisivala sva
roba koja je ulazila ili izlazila. Znaš li čitati? upitao je. Hamza kimne i Khalifa ga
oštro pogleda. Znaš li pisati? upita. Hamza ponovo kimne i Khalifa se gorko
nasmiješi, jer su mu se sada potvrdile sumnje u vezi s trgovčevim motivima za
zapošljavanje Hamze. Angažirao te da preuzmeš posao od mene, je li? Kako bilo
da bilo, jutro drugoga Hamzinog dana bilo je radno i prometno, tako da ta čistina
više nije bila onako tiha i pusta. Tek se kasno izjutra situacija malko primirila te
je Hamza mogao odmoriti bolne noge.
“Što ti se dogodilo?” upitao ga je Khalifa pokazujući na njegovo bedro.
Prešao je pogledom Hamzinu nogu od kuka do stopala, a onda ga svrnuo prema
njegovu licu. “Neka bolest? Ih ozljeda?”
“Ozljeda”, Hamza će.
“Što se dogodilo?” ponovi Khalifa. “Jesi li bio u ratu?” Dok mu je postavljao
to pitanje, nestrpljivo je krivio bradu naprijed, prema njemu, kao da ga počinje
ozlojeđivati Hamzina sporost.
“Nesreća”, reče Hamza i skrene pogled, spreman da ustane i ode bude li
Khalifa ustrajao. Nije bio raspoložen za ispitivanje.
No Khalifa se nasmije. “Ti si šutljivac koji skriva prljavu tajnu, tu nema
nikakve sumnje”, reče cereći se, “ali sviđaš mi se. Znam procijeniti ljude. Slušaj
me, ovo ti nije sigurno mjesto za spavanje na otvorenom. Ne znaš tko ili što sve
noću luta ovim pustim mjestima, niti po što ljudi ovamo dolaze po mraku. Nitko
ne bi ovamo dolazio noću da čini nešto dobro. Da se bilo što dogodi, ne bi bilo
nikog da ti pomogne. Trebao bi spavati u skladištu i zaključavati se iznutra, ali
Nassor ti neće dati ključeve dok ne bude znao da ti može vjerovati.”
Zastao je trenutak čekajući da Hamza progovori, ali ovaj nije rekao ništa.
Khalifa rezignirano uzdahne. “Razumiješ li ti što ti ja govorim? Nije sigurno
spavati na ulicama”, kazao je. “Kod svoje kuće imam vanjsku ostavu kojom se
možeš poslužiti na nekoliko dana. Prije sam je iznajmljivao jednom brijaču.
Bio je tamo oko dvije godine i onda je odjednom otišao. Brijačeva stolica i
ogledalo još su unutra. Jadničak, ne znam što mu se dogodilo. Možda jednog dana
dođe po njih kad bude spreman nastaviti s poslom.
Možeš se koristiti tom prostorijom nekoliko dana ako hoćeš - ali samo
nekoliko dana. Znam da nisi puno potkoženiji od prosjaka i da stoga nema smisla
da od tebe tražim najamninu, barem ne zasad. Možeš tamo ostati tjedan dana ili
107
 Knjige.Club Books

možda dva tjedna, dok ne riješiš svoju situaciju. Nemoj misliti da tamo možeš
ostati zauvijek, a ne želim ni da dovodiš žene ili lude prijatelje. To ti je samo
mjesto gdje možeš sigurno spavati. I pobrini se da bude čisto, razumiješ?”
Sve je to navelo Hamzu da još jednom pogleda Khalifu: ta velikodušna
ponuda, kovanica koju mu je prije toga dao, sva ta ljubaznost koja ga je krasila
mimo njegove razdražljivosti i mrzovoljne pojave. Sviđa mi se kako izgledaš,
rekao je. I Nassor Biashara mu je to rekao. Događalo se to Hamzi i prije, da mu
vanjština donese nečiju neočekivanu ljubaznost. I njemački časnik je to rekao, i
to više puta.

Khalifina se kuća prostirala na jednoj razini, nyumba ya chini, bez gornjeg kata.
S jedne strane bila je naslonjena na višu kuću, a s druge strane protezala se uličica.
Kibanda chetu, zvao ju je on, naša koliba, iako to nije bila. Sprijeda se nalazio
duboki natkriveni trijem, a pored njega otvarala su se bočna vrata. Krov trijema
podupirala su dva debela, lakirana stupa od mangrova drva. Ostava koja će biti
Hamzina soba nalazila se na drugoj strani trijema, a njezina vrata otvarala su se
ravno na ulicu. Bila je to mala prostorija s brijačkim stolcem i zrcalom na stolu
kao što je Khalifa nagovijestio, te drvenom klupom naslonjenom na zid za
mušteriju koja je čekala da dođe na red. Khalifa je otvorio prozor, koji je imao
čvrste drvene kapke, pa se sobičak ispunio svjetlom. Hamza je lako mogao
zamisliti tu prostoriju kao brijačnicu, s jednom ili dvoje mušterija koji sjede i
čavrljaju čekajući, ili s brijačevim prijateljem koji navraća da razgovorom ispuni
prazne sate u danu. Učinilo mu se da na betonskom podu vidi dlake spetljane s
pahuljicom prašine, no to je možda bila njegova mašta. Khalifa je stajao kraj
prozora i promatrao ga, s jednom rukom na prozorskim rešetkama, kritički se
mršteći kao uvijek, ali sa samozadovoljnim trzajem u kutu usana. “Odgovara li
Vašoj Visosti?”
Khalifa preda Hamzi ključ od lokota i donese mu metlu. Pomevši paučinu i
pod, Hamza okrene zrcalo prema zidu i rasporedi namještaj tako da stvori prostor
za spavanje. Potom sjedne na stolac i nasloni se na naslon za brijanje, radujući
se svojoj sreći. Ulica s one strane vrata bila je zasjenjena višim kućama. Njezina
nepopločana površina vrvjela je ljudskim saobraćajem, i dok je Hamza sjedio
ondje ljudi su prolazili mimo prozora i bacali poglede u stranu kroz otvorena
vrata. On zatvori vrata i ostane sjediti dugo, satima, ne pomičući se, uživajući u
osjećaju sigurnosti što ga je ćutio u toj ćeliji koja se smračivala.
Čuo je mujezine kako pomalo neusklađeno pozivaju na akšam-namaz.
Izbrojao je četiri različita pozivača. U gradu je uvijek bilo obilje džamija, sjećao
se toga otprije svih tih godina. Pomislio je da bi mogao otići u neku od njih, kako
bi se oprao i potražio društvo. Na tolikim mjestima kojima je putovao nije bilo
džamija i one su mu nedostajale, ne zbog molitve nego zbog tog osjećaja da je
jedan od mnogih što ga je uvijek ćutio u džamiji. Brzo je ustao, da ga ne prođe
odlučnost, i krenuo u potragu za džamijom. Nije morao razgovarati ni s kime

108
 Knjige.Club Books

kad je došao tamo i tiho je sjedio oborena pogleda dok nije došlo vrijeme da stane
u istu vrstu s ostalim vjernicima. Nakon klanjanja bez riječi se rukovao s
muškarcima s obiju strana i pošao svojim putem.
Prolazio je mimo dućana, kioska i kafića na osvijetljenim ulicama, dok su
ljudi šetali ili sjedili u malim skupinama, razgovarajući ili samo promatrajući
prolaznike. Doimali su se spokojnima i zadovoljnima, i on se pitao je li to zato
što se nalazi u drukčijem i bogatijem dijelu grada, ili pak šeće u doba dana kad
su ljudi skloniji takvim raspoloženjima, ili su pak mirni jer im je naprosto
dosadno. Kad se vratio kući, zatekao je Khalifu kako sjedi na hasuri na trijemu,
koji je sada bio osvijetljen. Dao je znak Hamzi da mu se pridruži i natočio mu
malu šalicu kave iz svoje ploške.
“Jesi li jeo?” upita ga.
Otišao je unutra i vratio se s jelom od kuhanih zelenih banana i vrčem vode,
što je Hamza zahvalno prihvatio. Kad su došli Khalifini prijatelji, Hamza ih je
pozdravio i iz pristojnosti ostao nekoliko minuta prije nego što se povukao u
svoju sobu u ostavi. Dugo je ležao u tami, na golom podu; nije mogao zaspati, um
mu je prebirao po sjećanjima na vrijeme što ga je nekad provodio u tom gradu i
svim ljudima koje je odonda izgubio i svim poniženjima koja je pretrpio. Nije mu
bilo druge doli da prihvati ono što mu je palo u dio. Najgore pogreške koje
je počinio u svome ranijem životu u tom gradu bile su plod njegova straha od
poniženja, i zbog njih je izgubio prijatelja koji mu je bio kao brat i ženu koju je
učio voljeti. Rat je izbio sve te ljepote iz njega i podastro mu zapanjujuće surove
prizore koji su ga naučili poniznosti. Te su ga misli ispunjavale tugom, koju je
smatrao neizbježnom sudbinom čovjekovom.

Sljedećih dana Hamza je osjetio kako Khalifa postaje manje otresit prema njemu
i da je mu savjete, koje je slušao bez pogovora. Jednog popodneva Khalifa je
inzistirao na tome da Hamza zatraži predujam od trgovca. Zastali su u dvorištu
na putu kući i Hamza je našao trgovca u njegovu uredu i zatražio dio novca od
svoje nadnice dok je Khalifa stajao s vanjske strane vrata, na vidiku, ali, činilo
se, izvan dosega sluha. Hamza je vidio da trgovac nije presretan, ali nije bio
siguran ljuti li ga više Khalifina nazočnost ili zahtjev za novcem.
“Ovdje si tri dana i već tražiš da ti se plati. Bit ćeš plaćen kad obaviš svoj
posao, ne prije”, kazao je Nassor Biashara, ne popuštajući. Bilo je prošlo pet dana,
no Hamza je bez riječi stajao pred njim, ne domećući svome zahtjevu nikakve
dodatne molbe, i Nassor Biashara mu je na koncu dao pet šilinga i vratio se svojoj
poslovnoj knjizi. “Nemoj da ti prijeđe u naviku”, rekao je, već nagnut nad
računima.
Khalifa se smijuljio dok su hodali kući. “Kakav prokleti škrtac, bakhili
maluun! Misli da se može odnositi prema ljudima kao prema smeću. Duguje
novac čak i staroj gospođi u susjedstvu koja peče kruh od prosa. Svaki dan mu
donese kruh moja, a on joj ne plati. Trebaš vidjeti kako se gospođa naradi da
109
 Knjige.Club Books

ispeče svaku od tih malih štruca. Mora namočiti proso preko noći, samljeti ga u
mužaru, pomiješati i umijesiti, i onda ga ispeći u glinenoj peći u stražnjem
dvorištu. Sav taj posao ona naplati dvadeset centi po komadu, a taj kukavni tajiri
čeka dok stara gospođa ne počne moliti za novac da bi joj platio.”
Stigli su u kuću s dobro raspoloženim Khalifom nakon što su, kako je on to
vidio, posramili trgovca.
“Uđi i pojedi nešto”, rekao je preplavljen širokogrudnošću. “Hodi, imamo
gosta”, doviknuo je otvarajući vrata.
Hamza je prvi put bio u toj kući i pitao se je li to prevelika ljubaznost za tako
kratko vrijeme. Nije bilo uobičajeno da više ili manje potpun stranac bude ovako
pozvan u nečiju kuću. Već je naučio da je Khalifa nepredvidljiv i da je njihov
prvi susret ostavio lažan dojam. Njegovi ispadi zlovolje nisu trajali dugo, a već
je pokazao iznenađujuću velikodušnost prema njemu. Hamza jedva da je ikad
živio u pravom obiteljskom krugu, tek nakratko kao dijete. Poslije toga je živio u
stražnjem dijelu dućana, a kasnije je dugo vodio bjegunački i putujući život, pa
zapravo i nije znao što se radi a što se ne radi, samo nešto malo čega se još sjećao
iz ranog djetinjstva.
U kući su bile dvije sobe, po jedna s obje strane uličnih vrata, i hodnik koji
je vodio sve do stražnjeg kraja kuće i otvarao se prema unutrašnjem dvorištu
ograđenom zidom. Vidio je taj zid s druge strane dok je hodao uličicom. Khalifa
ga je uveo u sobu s lijeve strane, čiji je pod bio prekriven pletenom hasurom i
jastucima koji su počivali uza zid. Bila je to očito prostorija za primanje gostiju.
Ostavio je ondje Hamzu na trenutak, a kad se vratio, pozvao ga je da dođe i
pozdravi ukućane. Hamza ga je pratio do stražnjih dvorišnih vrata i čekao ondje
da ga pozove da stupi u dvorište. Punašna žena u svojim četrdesetima sjedila je na
niskom stolcu bez naslona, pod nadstrešnicom, i pripremala hranu. Žeravnik s
loncem stajao joj je slijeva, a na drugoj strani, do nogu, glineni lonac pokriven
slamnatim poklopcem. Glava joj je bila pokrivena kangom koja je bila pomno
omotana oko čela i obraza, tako da joj je lice bilo nabreklo od stiska. Očito ju je
zategnula maločas, kad je Khalifa najavio gosta. Nekoliko pramenova sijede kose
izmaknulo je tom čvrstom stisku. Motrila je Hamzu bez riječi i bez osmijeha,
zureći u njega pogledom koji je odavao odbojnost. Khalifa ju je predstavio kao
svoju ženu Bi Ashu, a Hamza je rekao shikamoo. Djelovala je hladno i
protisnula neki zvuk uzvraćajući mu na pozdrav.
“Je li to onaj o kojem si mi pričao? Onaj kojem si dao sobu koja ti ne pripada?
Navukao si nam nevolju na vrat”, izgovorila je odrješitim i mrzovoljnim glasom.
Bacila je pogled prema Khalifi dok je to govorila i onda se opet netremice
zagledala u Hamzu. “Odakle je? Znamo li odakle je? Potpunije stranac, a ti mu
daš sobu kao da posjeduješ ovu kuću.”
“Nemoj tako”, Khalifa će nestrpljivo.
“Samo ga pogledaj. Balaa”, reče ona, još glasnije i očevidno ljutito. “Nevolja
i ništa drugo. Dovedeš ga ovamo da spava i jede kao da smo dobrotvorna
110
 Knjige.Club Books

ustanova, a ti nemaš ni jednu jedinu stvar koja glasi na tvoje ime. Prvo to, a onda
još i ovo. Sad ga pak dovodiš unutra tako da nas može dobro promotriti i odlučiti
što bi nam napravio. Ne poznaješ njegove, ne znaš gdje je sve bio i kakve je sve
psine činio, ali to tebi ne znači ništa. Svejedno ga dovedeš unutra tako da nam
može nauditi koliko mu srce želi. Tebi je propuh u glavi!”
“Prestani s tim. Nemoj željeti zla potpunom strancu”, Khalifa će.
“Kažem ti, samo ga pogledaj. Hana maana, niškoristi”, rekla je lica
izobličenog od gnjeva. “Balaa, eto što je on. Nevolja i ništa drugo.”
“U redu, samo nam posluži hranu”, reče Khalifa i lagano gurne Hamzu
laktom pozivajući ga da uđe u kuću. “Vrati se unutra, začas ću ti se pridružiti.”
Vratio se u gostinsku sobu, sjeo i uzeo čekati. Bio je potresen tako
nepredviđenim prezirom - hana maana - ali nije dalje propitivao taj osjećaj.
Razmišljat će o tome kasnije. Zasad je samo želio da se Khalifa vrati i zamoli ga
da ode. Možda se Bi Asha nije osjećala dobro te je zbog toga bila zlovoljna, ali
vjerojatnije je bila samo zlobna i rastrojena duša. Činilo mu se da joj to vidi u
očima, neku mahnitost. Kad je ušao s dva tanjura na kojima su bile riža i riba, i
Khalifa je bio uzrujan, kao da se posvađao sa ženom. Jeli su brzo i u tišini. Potom
je Khalifa izišao da opere ruke i dozvao Hamzu. Bi Asha nije bila tamo i on je
oprao ruke u sudoperu kao što mu je Khalifa rekao. Kad je prvi put pogledao u
dvorište, opazio je djevojku ili ženu koja je čučala s druge strane nadstrešnice, u
uglu pored vrata koja su vodila u neku ostavu ili sobu. Pretpostavio je da je u
pitanju služavka, a sada dok je prao ruke vidio je istu djevojku kako riba lonce
na česmi u kutu. Glava joj je bila pokrivena i nije podizala pogled, tako da joj
nije vidio lice. Pozdravio ju je, a ona mu je odzdravila ne gledajući.

Khalifa i Bi Asha češće su nego prije razgovarali jedno s drugim na taj način. U
njezinoj strogosti prema njemu uvijek je bilo nekog pretjerivanja, zbog čega je
djelovala još nezadovoljnija nego što je zapravo bila, a to joj je davalo slobodu
da izgovara sve te besramne pogrde. To ne znači da nije mislila ono što
je govorila ili da nije uvijek sve moralo biti po njezinu. Bila se navikla da je
njezina zadnja u većini pitanja kod kuće. Khalifa je igrao svoju ulogu tolerantnog,
iskorištavanog muža koji je bio spreman slagati se sa svime, ali je bio spreman i
usprotiviti se i energično nastupiti kad je bilo potrebno.
Njihova neslaganja katkad su završavala razmjenom sitnih, neprimjetnih
osmijeha, kao da su jedno drugom prozirali predstave koje su izvodili. No u
posljednje vrijeme njezin je ton često bio oštar i sumnjičav kad mu se obraćala, a
on je bio defanzivan do plačljivosti kad bi joj se ispričavao, ili bi pak bio osoran
i bezobziran prema njoj.
Afiya nije shvaćala zašto je Baba doveo tog muškarca sve do unutrašnjeg
dvorišta. Nikada prije nije napravio takvo što, barem ne otkad je ona živjela s
njima. Kad bi Ilyas došao u posjet, nikad nije išao dalje od primaće sobe, a Bi
Asha bi onda došla k njemu da ga pozdravi. Baba je morao znati da Bimkubwa
111
 Knjige.Club Books

neće biti sretna da joj potpuni stranac bude doveden na taj način. Čak ni prodavač
ribe i ugljenar, koji su redovito navraćali u kuću, nikad ne bi prekoračili dvorišni
prag. Jedina iznimka koje se mogla sjetiti bio je hasurdžija koji je bio star i znao
Bi Ashu otkad je bila dijete te je odonda i popravljao njezine hasure.
Baba je usto morao upamtiti da se Bi Ashi nije svidio taj čovjek. Bilo je to
dijelom zbog priča koje joj je ispričao o mladiću: o tome kako je Hamza izgledao
bolesno, kako nije otkrio ništa o svojima niti o tome gdje je prije bio.
“Zvuči kao da je skitnica”, kazala je Bi Asha otresito.
“Mislim da je bio u ratu”, reče Baba.
“Onda je vjerojatno i opasan, ubojica”, reče ona, izbacujući te riječi kao
pljuvačku da ga izazove.
“Ne, ne”, Baba će. “Sigurno mu je bilo teško. To je mogao biti Ilyas.”
“Ti nisi pri sebi! Ilyas je imao obitelj. A ti nam kažeš da ovaj nema nikoga
svog”, reče Bi Asha. “Kako može pristojan čovjek nemati nikoga svog? To je
nekakav obični sanjar.”
Možda Baba i nije zaboravio koliko ona zazire od stranaca. Možda ga je uveo
da kaže kako je i Ilyas možda preživio i kako je možda upravo na dugotrajnom
povratku. Prošle su tri godine od svršetka rata, a i dalje nije bilo nikakvih vijesti
o njemu. Afiya to nije govorila nikome, ali je iznutra osjećala da je njezin
brat izgubljen. Ako je Baba uveo tog muškarca unutra da ih podsjeti na Ilyasa,
onda je napravio grešku jer je samo izazvao Bi Ashu da zlobno proriče katastrofu.
Balaa! Postajala je čudna i okrutna prema Babi, a Afiya je znala da je i sama
pridonijela Bi Ashinoj nestrpljivosti i uznemirenosti jer je imala devetnaest
godina i još je bila neudana, mada ju je zbunjivalo zašto je to njoj toliko važno.
Afiya je slutila da je Bi Asha razgovarala s nekim svojim poznanicima o njezinoj
raspoloživosti. Već je dobila i odbila dvije bračne ponude.
Prva je stigla od muškarca u četrdesetim godinama koji je bio činovnik u
uredima novog ministarstva poljoprivrede što ga je ustrojila britanska uprava.
Afiya ga nikad prije nije vidjela niti je čula za njega, ali on je nju vidio u šetnji,
raspitao se i onda zatražio njezinu ruku. Baba je rekao ne, to je čovjek kojeg
bije određen glas, a i čemu žurba? Afiya je bila nazočna kad je to rekao.
“Kakav glas?” upita Bi Asha svadljivo. “Ima dobro državno namještenje.
Njegova ponuda dolazi iz pristojnih izvora i nudi bogat amanet. Reci mi jedan
dobar razlog zbog kojeg ne bih trebala pristati na tu ponudu.”
“Jedan dobar razlog je taj da ponuda nije upućena tebi, nego Afiyi”, reče
Baba ozlojeđeno. “Što znači da je na njoj da je prihvati ili ne prihvati.”
“Nemoj mi se tu praviti pametan. Nije to na njoj. Treba joj savjet da bi
donijela pravu odluku. Kakav ga to glas bije?”
“Reći ću ti kasnije”, rekao je Baba, a Afiya je shvatila da je riječ o nečemu
što radije ne bi izgovorio pred njom.

112
 Knjige.Club Books

Bi Asha se podrugljivo nasmijala i rekla: “Želiš je za sebe, zar ne? Misliš da

sam slijepa. Odbit ćeš sve bračne ponude jer si čekao da sazrije kako bi ti mogla
biti druga žena.”
Te su riječi muklo udarile Afiyu u prsa. Pogledala je Babu, koji je razjapio
usta od šoka. Nakon nekoliko trenutaka rekao je prigušenim glasom: “Bije ga glas
da je opsjednut raspuštenim ženama... ženama koje će od njega uzeti novac za...
prostitutkama. To mu je razonoda. Poštedi našu djevojku te bijede i samo reci
ne.”
Druga ponuda došla je prije samo nekoliko tjedana od još jednog starijeg
muškarca, voditelja kafića. Afiya je znala za njega jer je bio poznat mnogima.
Njegov se kafić nalazio na glavnoj ulici i ona je više puta prošla kraj njega. Za
razliku od prvog prosca koji se nije prije ženio, voditelj kafića ženio se rado.
Kad bi se udala za njega, Afiya bi mu postala šestom ženom, iako nikad nije imao
više od jedne istovremeno. Bio je vjeran suprug svakoj trenutnoj ženi. Davao je
prednost mladim siroticama ili djevojkama iz siromašnih obitelji koje bi cijenile
amanet što ga je nudio. Oženio bi se njima, držao ih nekoliko godina i onda
se, kad bi mu neka druga mladica zapela za oko, razveo i ponovo oženio. Vodio
je uspješan kafić i mogao si je priuštiti taj hobi. Bi Ashu nije trebalo nagovarati
da odbije tu ponudu.
“Taj grabežljivac, taj prljavi čovjek. Nismo u takvoj gabuli da bi nam trebao
njegov gnjusni amanet”, rekla je.
Njezina optužba uperena protiv Babe lebdjela je nad njima, a Afiyi je donekle
rasvijetlila Bi Ashinu neprijateljsku nastrojenost. Bilo joj je žao što Bi Asha
strahuje od takve izdaje nje i njezina vlastitog supruga. Nije mogla zamisliti da
bi imala ikakve osnove za taj strah. Nakon što je njegova žena izgovorila te riječi,
Baba je ustao i izišao iz kuće te su Bi Asha i Afiya sjedile nekoliko minuta bez
riječi prije nego što je i Bi Asha ustala i otišla u svoju sobu. Nije ponovila tu
optužbu, ali nije ni prestala s ustrajnom ženidbenom kampanjom. Afiya se pitala
nije li to još jedan razlog zbog kojeg je Baba doveo stranca u kuću. Odoljela je
iskušenju da podigne glavu kad ju je pozdravio, no letimično ga je vidjela kad je
stupio u stražnje dvorište. Iz Babinih je priča znala da je u pitanju mlad čovjek,
pa joj je možda želio pokazati nekoga bližeg njezinim godinama umjesto
razuzdanih starijih prosaca koje je, izgleda, privlačila.
Nije znala kako, ali za te se bračne ponude pročulo, i Jamila i Saada su je
zadirkivale zbog njih. Možda je ženidbena posrednica, tko god ona bila, pustila
glas iz puke zlobe. Jamila je sada bila udana i nosila je prvo dijete. Khalidine
prijateljice od srca su se smijale odbačenim proscima, govoreći Afiyi kako je
zaslužila bolje i kako treba čekati bogatog i naočitog mladića koji će se sigurno
pojaviti i zaprositi je. Tko želi biti nečija druga žena? Kad je Khalida to rekla,
Afiyu je stisnulo u srcu i upitala se nije li optužba protiv Babe nekako isplivala.
Te riječi nisu bile popraćene značajnim pogledima i nakon njih nije uslijedila

113
 Knjige.Club Books

bremenita šutnja, pa ih je shvatila kao izraz općenitog prezira prema

takvom čemu, a ne kao riječi uperene protiv konkretne osobe.

114
 Knjige.Club Books

10.

Toga istog poslijepodneva, nakon otužnog ručka u Khalifmoj kući, Hamza je

otišao na tržnicu da potroši pet šilinga koje je dobio kao predujam. Kupio je
svijeću za svoju sobu, debelu slamaricu i pamučnu plahtu. Opružio se na prostirci
i zastenjao kad mu je poznata oštra bol prostrujala kroz tijelo. Nakon
nekoliko minuta je popustila pa je pustio tijelo da otpočine koliko god je moglo.
Prešao je rukom preko ružne brazgotine na boku i stao masirati zacijeljeni mišić.
Bit će bolje. Već jest bolje. Više ništa drugo ne treba napraviti. Ovaj gradić koji
je jedva prepoznavao bio je nešto najbliže domu što je imao. Bol će se smanjiti.
Hamza bi rano izjutra izišao iz kuće i otišao u džamiju da se opere, obavio
zahvalnu molitvu i potom naručio šalicu zaslađenog čaja u gostionici. Nakon toga
bi otišao do skladišta da pričeka Khalifu. Gotovo svakoga dana nešto je dolazilo
ili odlazilo od dvorišta do skladišta, a ponekad od skladišta do dokova kad se roba
postupno raspršivala prema svojim odredištima, polako prazneći skladište.
Gotovo svakoga dana Idris i njegov pajdaš vozili su se svojim bajnim kombijem
te dostavljali ili kupili robu. Činilo se da Idrisu iz usta izađe prostota kad god bi
ih otvorio, a njegov pratilac Dubu svaki put se pokorno previjao od smijeha.
Hamzina je dužnost bila da mete čistinu ispred skladišta, a za vjetrovitih dana
da prska vodom tlo kako se ne bi kovitlala prašina. Katkad je morao pratiti kombi
do dvorišta ili drugih lokacija, da pomogne Idrisu i Dubuu oko utovara i istovara.
To je njemu i Khalifi i dalje ostavljalo puno vremena da sjede u sjeni skladišta,
zure u praznu čistinu i razgovaraju. Khalifa je volio govoriti, a Hamza je bio
dobar i neumoran slušač. Slutio je da Khalifa smatra kako mu duguje tu
smjernost. Nikad nije spomenuo Hamzin susret s Bi Ashom.
“Idris je gadan čovjek”, rekao je Khalifa. “Sav se tresem kad je u blizini. On
je prljavi i okrutni nasilnik i uvijek izgovara prostote, kao nekakva napaljena
životinja. Prema tom Dubuu odnosi se kao prema robu. Znaš li zašto se on zove
Dubu? Zato što su ljudi mislili da je glup kad je bio dijete. Imao je tako veliku
glavu, vidiš, kao da je izobličen. Sada to ne izgleda tako grozno, ali dok je bio
dijete... Ponekad takvo ruganje nikad ne prestane. Idris mu možda nije nadjenuo
to okrutno ime, ali ga tjera da živi u skladu s tim. Zbija šalu s njime i tko zna što
mu još radi u njihovo slobodno vrijeme. Taj Dubu je glupi slabić.
A znaš li što Sungura radi u slobodno vrijeme? Taj mali zeko je svodnik, jesi
li to znao? Jesi li pogodio? Zar nisi vidio kakav je to mali ljigavac? Naravno, nije
on jedan od onih nasilnika, ali samo ga jednom pogledaš i moraš pomisliti: taj se

115
 Knjige.Club Books

bavi nečim gnjusnim. Radi za dvije žene, svi to znaju. Ako neki muškarac hoće
jednu od njih, samo se obrati Sunguri i on sve sredi. Zato se i zove Sungura:
malen je i plašljiv kao zec, ali prepreden. Nitko ga se ne usuđuje taknuti jer ga te
dvije žene štite kao da im je dijete. On ih zove majkama. To su lajave, besramne
opajdare koje mogu čovjeka jezikom svući dogola. I njega se čuvaj, loše utječe
na ljude.”
Hamza je tiho živio u svojoj ostavi, u koju bi se ušuljao i iz nje se išuljao
najneprimjetnije što je mogao. Nisu ga više pozivali unutra, iako je čuo Bi Ashin
glas, sada ga prepoznajući, kad god bi ga zbog razdraženosti ili žurbe povisila.
Khalifa bi ponekad došao potražiti ga uvečer i pitati bi li sjeo s njime i s kime
god drugim tko je već navratio na ćaskanje na trijemu. Redovito su navraćala
dvojica, njegova baraza, školski učitelj Maalim Abdalla i Topasi, perač rublja
koji je živio u blizini i bio obojici prijatelj iz djetinjstva. Pod trijema bio je
prekriven debelom slamaricom i obasjan petrolejkom, kandili, koja je visjela s
kuke na stropnoj gredi. Svijetlila je prigušenim zlatnim sjajem koji je otvoreni
prostor pretvarao u interijer. Ljudi koji su prolazili ulicom mimo njih promrmljali
bi pozdrav, kao da bi glasno pozdravljanje bilo nametljivo. Sva su trojica voljela
te svoje trač-partije.
Maalim Abdalla je obično govorio posljednji. On je bio onaj mudri među
njima te je često svojim riječima smirivao razgovor nakon što bi Topasi iznio
najnovije glasine. Zato su ga i zvali Topasi, sakupljač otpada, zbog njegove
ljubavi prema glasinama. Kad bi Topasi podijelio s njima najnoviju priču, Khalifa
bi se razbjesnio jer da je sve otišlo dođavola. Onda bi bio na red na Maalima
Abdallu da u njihov razgovor unese razboritost.
Maalim Abdalla je krenuo u školu na Zanzibaru, a onda je prešao u naprednu
njemačku školu u gradu kako bi izučio za nastavnika. Poznavao je nekoga tko je
radio kao dostavljač u uredu okružnog službenika, sjedištu britanske kolonijalne
uprave u gradu, i zahvaljujući njemu mogao je čitati stare novine nakon što bi ih
arhivirali. Bili su to primjerci vladine Tanganyika Territory Gazette i East
African Standarda, novina naseljenika u Keniji.
Poznavanje engleskoga Maalima Abdalle bilo je rudimentarno, napabirčeno
iz ranog školovanja na Zanzibaru, ali je s njime daleko dogurao, kako u svome
zvanju, tako i u barazi. Sporadični pristup, kako ih je zvao, međunarodnim
publikacijama davao je njegovim stavovima i prosudbama neusporedivu težinu,
barem u njegovim očima.
Njihove rasprave bile su ostrašćene i često melodramatične, popraćene s
mnogo smijeha i pretjerivanja. Od Hamze se nije očekivalo da sudjeluje, no znali
su da je on tamo zato što bi netko od njih tu i tamo prekinuo ono što govori kako
bi njemu objasnio neku pojedinost. Tako je doznao kako je Topasi zaradio svoj
nadimak. Hamza je zbog svoje šutljivosti počesto bio meta njihova zadirkivanja,
ali je sjedio s njima radi društva i znao je da im služi za bezazleno odvraćanje
pažnje.

116
 Knjige.Club Books

Nakon poziva na jaciju-namaz, na koji se nitko od trojice prijatelja ne bi

odazvao, vrata kuće blago bi se otvorila i Khalifa bi ustao da prihvati poslužavnik
s posudom za kavu i šalicama. Hamza nije vidio tko je donosio poslužavnik, bilo
bi nepristojno zuriti, ali je pretpostavljao da je to bila služavka koju je vidio kad
je ulazio. Nije mogao zamisliti da bi Bi Asha, onako mrzovoljna gazdarica, činila
nešto tako nedostojno kao što je donošenje tacne s kavom brbljavcima na trijemu.
Prvi put kad se poslužavnik ukazao na njemu su bile samo tri šalice, i to je Hamzi
poslužilo kao izlika da ode.
“On je pravi mali svetac”, Khalifa će. “Pravac džamija, pretpostavljam. E, pa
vi tamo nećete stići na vrijeme.”
“Valjda je umoran od slušanja vaših glupih razgovora”, kazao je Maalim
Abdalla. “Hajde, mladiću, idi i zaradi koji blagoslov.”
Nekoliko večeri poslije, dok je bio na barazi i netom nakon mujezinova
poziva na jaciju-namaz, vrata su se odškrinula kao i prije. Khalifa mu je dobacio
pogled i Hamza je ustao da dohvati poslužavnik. Zaboravio je na svoje bedro i
nije se mogao suzdržati da malko ne uzdahne od boli kad se osovio na
noge. Posegnuo je za stupom od mangrova da se vrati u ravnotežu i brzo krenuo
prema vratima prije nego što se itko od ostalih muškaraca pomakne ili progovori.
Uzeo je tacnu, pogledao ženu koja je stajala u sjeni vrata i u njezinim očima vidio
iznenađenost, možda i zabrinutost. Blago se nasmiješio da je umiri i promrmljao
“hvala”, ali nije bio siguran je li razgovijetno izgovorio tu riječ. Kad se okrenuo
s poslužavnikom, vidio je da su na njemu četiri šalice. Spustio ga je ispred
Khalife, ali nije ponovo sjeo.
“Ostani i popij kavu sa starijima”, reče Khalifa. “Već ćeš kasnije stići na
svoje molitve.”
“Hej, ti ćafiru jedan”, Topasi će. “Nemoj čovjeka odvraćati od klanjanja. Sebi
ćeš na vrat navući još veću nevolju. Zaradit ćeš svu silu grijeha, a već je gomila
njih zapisana na tvoje ime.”
“Nikad se ne postavljaj između Boga i čovjeka”, svečano izjavi Maalim
Abdalla.
Hamza se nasmiješi i ne odgovori; nije rekao da ne odlazi u džamiju samo
radi klanjanja i blagoslova. Često mu je to bio način da se makne od njihova
ćaskanja, da se makne od svih. Čak ni u dupkom punoj džamiji nitko nije morao
razgovarati. Dok je hodao onamo, u mislima mu je bila zabrinutost u očima one
žene, i čudio se kakvu je zatečenost i blagu uzbuđenost ona izazvala u njemu. U
tome letimičnom pogledu na krhak djevojčin lik vidio je oči i lice koji su odavali
dojam čiste iskrenosti i čestitosti.
Nije znao kako da to drukčije opiše, znao je da je to ono što je vidio. A to što
je vidio navelo ga je da sebe sažalijeva na način koji nije razumio, rastužilo ga
zbog svih tih godina života lišenih ljubavi i zbog epizoda nježnosti u njemu koje
su bile tako kratke. Pretpostavio je da je to bila služavka, a možda je i bila, no
bila je to dvadesetogodišnja žena, a ne djevojka. Pitao se nije li to, na kraju
117
 Knjige.Club Books

krajeva, Khalifina žena. Nije bilo neuobičajeno za muškarce njegovih godina da

se ponovo ožene i da si izaberu mnogo mlađu ženu. Hamza je sat vremena
ili dulje hodao ulicama, predbacujući si za to vrijeme zbog svojih naivnih
osjećanja i nostalgije. Sve je to potjecalo od njegove usamljenosti i
samosažaljenja, kao da u svome kratkom životu nije vidio dovoljno da razumije
kako očuvanje bistre glave i neozlijeđenog tijela iziskuje svu pamet koju ima.
Nekoliko dana kasnije trgovac je poslao po njega i zatražio da prati Idrisa i
Dubua u luku kako bi podigli pošiljku. Stigla je neka oprema koju je čekao. Bio
je to Hamzin prvi posjet dokovima od onoga jutra kad se vratio u grad. Vrijeme
je otad prošlo tako brzo i osjećao je da je bilo ispunjeno kao da su od povratka
prošli već mjeseci. Idris je vozio kombi, ponosan poput aristokrata koji u
pozlaćenoj kočiji prolazi mimo mnoštva zadivljenih kmetova, s jednom rukom
na otvorenom prozoru i drugom na volanu, drmusajući se po zemljanim cestama
i domahujući pokojem poznaniku. U međuvremenu nije prestajao sa sporim
ćeretanjem u kojem su prevladavale prostote. Dubu, koji je sjedio na
sredini prednjeg sjedišta u vozačkoj kabini, pokorno se smijuljio dok je Hamza
gledao u stranu, kroz prozor. Nije osjećao toliko gnušanje prema njima kao u
početku, iako se još morao domisliti kako da se ukloni od Idrisova prljavog
blebetanja.
Ispostavilo se da je oprema koju je trgovac naručio veliki propeler. Idris se
dovezao pravo do kapije jednog od pristanišnih skladišta, gdje su zatekli Nassora
Biasharu kako ih čeka. Smiješio se kraj blistavog propelera koji je stajao na
naslaganim jutenim vrećama. Sva administracija je obavljena, rekao je.
Odnesimo mašineriju u skladište. Stavili su propeler u kombi i ukrcali
se. Trgovac se vozio u prednjoj kabini s Idrisom.
Nassor Biashara je bio uzbuđen zbog te nove akvizicije te je osobno
nadgledao njezino skladištenje, u prostoru koji je naložio Khalifi da ga pripremi
po sredini skladišta, tako da bude zaštićena i kamuflirana manje glamuroznom
robom. Pošto je oprema bila pohranjena, otpravio je kombi i domahnuo Hamzi
da pođe za njim van. Khalifa je djelovao ljutit i nestao je u tami skladišta.
Kad su se našli vani, pored vrata skladišta, trgovac se ogledao oko sebe da se
uvjeri da ih nitko ne promatra. Posegnuo je u džep i izvadio nekoliko presavijenih
novčanica. “Ovo ti je plaća za zadnja tri tjedna, a ponovo ću ti platiti za tri tjedna”,
rekao je strogim glasom kao da očekuje nekakav nasrtljivi odgovor. “Platio sam
ti obilno jer si dobro radio. I mislio sam da hoćeš. Želim da odsad nadalje budeš
noćni čuvar u skladištu. Želim da svaku noć provodiš ovdje i čuvaš dragocjenu
robu koja se nalazi unutra. Radit ćeš to neko vrijeme, a poslije ćemo razgovarati
o tome što bi još mogao raditi. Radit ćeš ovdje preko dana kao i obično, a onda
ćeš se noću zatvoriti unutra. Razumiješ?”
Pružio mu je novčanice, koje je Hamza prihvatio bez riječi i stavio u džep ne
izbrojivši ih. Trgovac se osmjehnuo i kimnuo, bez sumnje zabavljen time kako
siromah drži do svog dostojanstva, pomislio je Hamza.

118
 Knjige.Club Books

Nassor Biashara skine kapu, protrlja glavu kretnjom koja mu je bila

svojstvena i potom se odveze. Hamza je očekivao da će Khalifa odmah izaći
krupnim koracima i početi se žaliti kako je isključen iz tih naputaka, no možda
je bio povrijeđen i više nego što se činilo. Hamza je sjeo na klupu kraj vrata da
ga pričeka i nakon minutu ili dvije zazvao ga. Kad je Khalifa izišao, Hamza mu
je podigao novčanice pred očima. Khalifa je pružio ruku kao da će ih zgrabiti, a
Hamza ih je onda tutnuo natrag u džep. “Od večeras sam noćni čuvar, a
preko dana radit ću u skladištu”, rekao je.
“On je glupan”, Khalifa će. “Koliko ti plaća?”
“Ne znam”, odgovori Hamza. “Nisam brojao.”
“I ti si glupan, ali tebe mi je žao jer to radiš zbog nekakve mutne predodžbe
o pristojnosti ili dostojanstvu. Znam taj soj, vjeruj mi”, reče Khalifa. “Ali onaj
tamo je običan blesan koji nikad nije odrastao do kraja. Zašto se toliko uzbuđuje
oko tog propelera? Misli da svaki lađar i svaki ribar u gradu samo čeka da mu ga
ukrade. To je njegov novi projekt. Prije par godina potrošio je tisuće na kupnju
broda. Trebao mu je donijeti novac od prijevoza tereta u ovom području. Ali nije,
a sada je potrošio još tisuće na kupnju propelera jer da će mu to donijeti novac, a
možda i hoće, ali u međuvremenu se ponaša kao idiot i tebe dovodi u opasnost.
Moraš se zaključati nakon mraka i ne smiješ nikom otvarati vrata. Ima pijanaca i
pušača hašiša koji dolaze spavati na ova napuštena stara mjesta. Razumiješ li?
Što god čuješ izvana, ne otvaraj vrata. Pusti da jedni drugima rade što već rade i
ostani unutra.”
Khalifa je izgledao tako zabrinut zbog njegove sigurnosti da mu Hamza nije
rekao kako je u svoje vrijeme vidio puno gorih stvari od pijanaca i pušača hašiša,
nego je samo kimnuo i rekao da će paziti na sebe. Tog popodneva pokupio je
svoje stvari iz Khalifine ostave, navratio u gostionicu na malu štrucu kruha i
komad ribe, i vratio se u skladište. Noću je čuo mačke kako trčkaraju po krovu i
zavijaju po uličicama, a netom prije nego što je zaspao čuo je nekoga kako pijano
pjeva i zatim jeca, zazivajući nečije ime kao da vene od čežnje. Probudio se u
mraku i ostao ležati razmišljajući, čekajući svitanje.
Svakog predvečerja prije smrkavanja napravio bi krevet od jutenih vreća
preko kojih bi prostro svoju slamaricu; bila je to njegova busati zona. Gipkost i
rastezljivost vreća apsorbirale bi dio boli koju je osjećao u boku, osim kad bi se
okrenuo u snu. Potom bi otišao u gostionicu da nešto pojede, kari od
kozletine, ribu, ili ponekad samo kruh s maslacem. Nakon toga odlazio je u
džamiju da se opere i pomoli te zatim natrag u skladište, a dotad bi se već smračilo
do kraja. Upalio bi petrolejku koju mu je po njegovoj molbi nabavio trgovac,
zatvorio se zakračunavši vrata i legao na počinak. Kad ne bi mogao zaspati,
izvadio bi neku od knjiga iz torbe i prelistavao je. Svjetlost petrolejke bila je
odveć škrta da bi mogao s lakoćom čitati stara, sitna slova u Schillerovu
almanahu te je prolazio samo one dijelove koje je već znao. Vadio je knjigu zbog
užitka rukovanja njome koliko i zbog onoga što je mogao pročitati.

119
 Knjige.Club Books

Zatim je ležao u toj zlatnoj svjetlosti i nastojao se ne obazirati na sitno

jurcanje miševa koje nije mogao ne čuti među vrećama i sanducima. Katkad se
osjećao kao čovjek u pretpovijesna vremena, kad je kraj danje svjetlosti značio
povlačenje u jazbinu u zemlji, kao spiljski čovjek koji se skriva od noćnih
strahota. Držao je svjetiljku upaljenom cijelu noć kako bi se zaštitio od
tih strahota, ali nije bilo zaštite od šumova koji su do njega dopirali za besanih
noći. Mnogih noći zaspao bi bez muke, ali ponekad je u snovima vidio rastrgana
i obogaljena tijela, spopadali su ga glasni, mržnjom ispunjeni glasovi i u njega
zurile prozirne, želatinozne oči. Kako su se noći u skladištu pretvorile u
tjedne spavao je dulje, na kraju čak i do prve svjetlosti svitanja. Svakog jutra
budio se iznenađen što je tako dugo spavao i brojao sate nepomućenog sna poput
škrtog trgovca koji broji novčiće što su se nakupili u kasi. Bio je zahvalan na
blagodati počinka.

Mehaničaru koji je ugrađivao propelere trebalo je gotovo mjesec dana da dođe

do jedrenjaka Nassora Biashare. Posao je imao obaviti na pješčanom rtu na rubu
zatona iza luke, gdje su se obično obavljali popravci brodova. More u zatonu
povlačilo se uslijed oseke sve do pučine, a s plimom bi se potkraj dana vratilo.
Do pješčanog rta dopirale je samo za punog mjeseca. Mehaničarev dolazak bio
je najavljen i potom odgođen četiri puta. Nekoliko dana prije nego što se doista
pojavio, brod je za oseke bio izvučen na rt. Posada je položila debla mangrova na
žal i čekala da nadođe plima, kada su se sve raspoložive radne snage,
uključujući trgovčeve radnike i sve zainteresirane prolaznike, priključile da
dotegle brod na valjke, najviše što su mogli uz pješčani rt. Ondje su ga privezali
za debele stupove kako bi spriječili da ne klizne natrag i tamo je ostao dok je
mehaničar dodatno odgađao dolazak. Khalifa nije sudjelovao u toj akciji, samo
je postavljao zajedljiva pitanja o neuhvatljivom mehaničaru. Ni trgovac
nije obraćao pozornost na odvijanje svoga pothvata, čak ga nije ljutilo ni
opetovano nedolaženje tog čovjeka, kao da sve to nema nikakve veze s njime.
Trgovčevo ponašanje zbunjivalo je Hamzu, no mislio je da je to možda njegov
način da sačuva dostojanstvo i uskrati mehaničaru zadovoljstvo nezamjenjivosti.
Brod je tako čekao nekoliko dana, kao kukac nasukan na leđima. Na dan kad je
mehaničar postao dostupan, kombije došao po propeler i Hamzu koji je trebao
poći s njima i pomoći. Čak ni Khalifa nije mogao odoljeti drami konačnog
mehaničareva ukazanja radi ugrađivanja propelera te je i on prispio kako bi
svjedočio završnim obredima.
Za razliku od trgovca, nahodhi broda nije bilo stalo do toga da sačuva
dostojanstvo, i onoga dana kad se mehaničar najzad pojavio njih su dvojica
proveli prvih sat vremena nabacujući se optužbama i pogrdama dok su Dubu i
Hamza sjedili u mršavoj sjeni broda, a Idris i Khalifa ostali su u kabini kombija.
Nahodha, koji je bio nizak, prosijed muškarac u svojim pedesetim godinama,
kože potamnjele od sunca i mora tako da je izgledala kao uštavljena, tvrda

120
 Knjige.Club Books

životinjska koža, rekao je mehaničaru da je neuki idiot i bezobrazna pizda jer

svima trati vrijeme. Mehaničar, kojemu je bilo tridesetak godina, a imao je
uredno podrezanu bradu i šiljatu kapu, koji je stigao na motociklu i bio
svjestan svoje važnosti, rekao je nahodhi da pazi kako razgovara s njim jer on
nije jedan od onih zgodnih momčića s kakvima se on voli igrati. On ima svog
posla, a ako se nahodhi to ne sviđa, može si slobodno naći drugog mehaničara.
Budući da nije bilo izvjesno da bi se ijedan drugi mehaničar pojavio išta skorije,
bila je to uvjerljiva prijetnja. Nakon nekog vremena žuč je jenjala te su krenuli
ugrađivati propeler, nastavljajući se sporadično vrijeđati. Kad se podigla plima,
oteglili su brod natrag u more, gdje je mehaničar dovršio ugradnju. Idris je
odvezao kombi natrag u dvorište i došao po trgovca kako bi ovaj bio prisutan dok
mehaničar, sred sveopćeg klicanja, pokreće propeler. Nahodha i mehaničar tada
su već razgovarali i zajedno se smijali čestitajući samima sebi kao da se cijeli
život poznaju, što je vrlo vjerojatno i bio slučaj.
Čak i dok su slavili ugradnju dragocjenog propelera, trgovčevi osmijesi bili
su tjeskobni, možda zbog budućnosti njegova novog pothvata. Pozvao je Hamzu
u stranu i dok su stajali na pješčanom rtu uz dragu, rekao mu da, budući da je
propeler sada sigurno ugrađen, nema više potrebe da bude čuvar u skladištu te da
može pokupiti svoje stvari i vratiti se kući. Sutra ujutro neka mu dođe s
ključevima skladišta kako bi dobio plaću, a onda će možda biti nekog drugog
posla za njega, ali trgovac mu ništa ne obećava.
Hamza nije očekivao da će ga se tako brzo riješiti. Bilo mu je žao što je s
njegovim dužnostima u skladištu gotovo. Bilo je to mahom spokojno razdoblje,
unatoč samotnim i tjeskobnim raspoloženjima koja su ga katkad obuzimala: radio
je u skladištu preko dana, razgovarao s Khalifom, bolje rečeno slušao ga kad se
ovome govorilo, potom je noću mirno spavao sred zlatnog sjaja petrolejke i sred
plijesni i neobične topline sve te robe... dobio je vremena da se odmori, razmisli
i unese malo mira u život. Usto ga je nagnalo da iznova proživi brojne jade i
razočaranja, no ona su ga ionako pratila te ih se možda nikad neće otresti.
Sutradan je rekao Khalifi da više nije čuvar. “Tražio je da mu jutros vratim
ključeve. Mislim da mi je htio reći da više nema posla, ali nisam siguran.”
“On je lukavac, spletkar i podmukli mali oportunist”, rekao je Khalifa
naslađujući se trgovčevom podlošću. “Pretpostavljam da si mislio da će ti dati
uniformu, postaviti te kao pravog zaštitara i sagraditi ti kupaonicu u prigradnji
kako bi mogao obavljati svoja obredna pranja i klanjati se u skladištu. Idiot si ako
vjeruješ tom čovjeku.” Nakon nekoliko trenutaka nešto je srdito
promrmljao ispod glasa pa rekao: “No dobro, vrati se ti u svoju ostavu. Možda se
ukaže neki drugi posao.”
Hamza je zatekao Nassora Biasharu u radionici namještaja. Razgovarao je s
muškarcem kojeg je Hamza vidio prije nekoliko tjedana u drvodjeljskoj radionici
kako veze svoju kapu. Bio je u toj radionici nekoliko puta dok je po raznim
zadacima odlazio u dvorište, kad bi povirio unutra da vidi što se zbiva i ušao

121
 Knjige.Club Books

samo zbog uživanja u mirisu drva. Sada je znao da se stariji čovjek zove
Sulemani i da je drvodjelački majstor u radionici. Svi su ga zvali Mzee Sulemani,
iako je vjerojatno bio tek u svojim pedesetima. Bio je ondje i mlađi muškarac koji
je radio za njega, onaj sa zalizanim crnim konjskim repom kojim se dičio i
često ga gladio, ali tog ga jutra nije bilo. Zvao se Mehdi i obično je vonjao na
ustajali alkohol kao da se probudio nakon cjelonoćne pijanke i došao na posao a
da nije ni isprao usta. Ponekad je prstima pritiskao sljepoočice kao da ga boli
glava, a Hamza je pomišljao kako bi obavljanje njegova posla u mamurnom
stanju bilo ravno noćnoj mori, sa svim onim lupanjem, nabijanjem i piljenjem.
Sjećao se kako su oficira mučili mamurluci nakon teških pijanki kojima su se
odavali Nijemci. Bio je u radionici i tinejdžer po imenu Sefu, koji je obavljao
poslove kao što su pjeskarenje i lakiranje i koji bi počistio prostoriju na kraju
dana. I njegov mlađi brat dolazio je katkad pomoći, tek toliko da nešto radi, a
možda i da pokaže volju za slučaj da u budućnosti iskrsne kakav posao. Bila su
to ona dvojica koju je Hamza za svoga prvog dana u dvorištu vidio kako nose
posudu s lakom. I sam Nassor Biashara povremeno je radio u radionici.
Dizajnirao je sav namještaj u svom uredu, ali često je i preuzimao završnu obradu
malih ukrasnih predmeta.
Kad ih je Hamza zatekao u radionici, Mzee Sulemani je slušao trgovca blago
se mršteći; čelo mu je inače bilo lišeno bora, a izraz lica hladnokrvan i suzdržan.
Trgovac je završio razgovor s njime, a onda se okrenuo prema Hamzi i ispružio
ruku da mu ovaj preda ključeve. Dođi sa mnom, rekao je i krenuo ne čekajući.
Hamza se osvrnuo prema drvodjelcu, koji mu je uzvratio bezizražajan pogled.
Kad je dostigao Nassora Biasharu u njegovu majušnom uredu tik do
radionice, trgovac je kazao, kao da mu je ta misao netom pala na pamet, iako je
Hamzi bilo jasno da je cijelo vrijeme čekao da je izgovori: “Volio bi raditi s
drvom, zar ne? Vidim da s vremena na vrijeme ulaziš tamo. Uvijek prepoznam
ljude koji vole drvo. Vidio sam kako ga njušiš - to je uvijek jasan znak. No da, sa
skladištem si gotov. Pomogao sam ti jer si mi se svidio i jer ti je trebao posao, ali
radio si dobro. Ne znam kako si uspio izaći na kraj s tim starim gunđalom
Khalifom, ali čini se da si mu prilično prirastao srcu, a to mu baš i nije svojstveno.
I, što veliš na posao u radionici? Možeš pomagati Mzee Sulemaniju i on će te
podučiti. On je jako dobar drvodjelac. Ne govori mnogo ali je pouzdan i od njega
možeš puno naučiti, čak i postati stolar. Vipi, što kažeš?”
Ponuda je bila toliko neočekivana da se Hamza u tom času mogao samo
iznenađeno smiješiti. Trgovac mu je uzvratio osmijeh i kimnuo. “Mnogo ti bolje
stoji kad se ovako smiješiš”, kazao je. “Dakle, izgleda da te ta zamisao privlači.
Mehdi se više neće vraćati. Potpuno se izgubio... stalno pije, tetura po ulicama,
upada u tučnjave i onda se vrati kući pa tuče ženu i sestru. Ne bih ga bio držao
ovdje toliko dugo, ali njegov otac bio je prijatelj mog oca, pa nisam imao izbora
nego da ga zadržim zbog njih. Izgleda da se ovaj put upustio u kavgu koja mu
nije trebala i netko je zaprijetio da će ga sasjeći nožem. Majka ga je sada zamolila

122
 Knjige.Club Books

da ode u Dar es Salaam nekoj rodbini, kao da će ga to spasiti od njega samoga.

Kako god, ne znam što čekaš, odi u radionicu i kreni.”
Mzee Sulemani isprva je Hamzi davao jednostavne poslove, tražio od njega da
premješta komade namještaja u drugi dio radionice, da drži jedan kraj daske dok
je on blanja ili buši, a u međuvremenu ga je nadgledao i podučavao. Hamza je
radio ono što se tražilo od njega i ispričavao se i zbog najmanjih pogrešaka.
Drvodjelac mu je navodio nove nazive drva: mkangazi, mahagoni, mvinje,
čempres, mzaituni, maslina. Navodio ga je da njuši drvo i prelazi rukom preko
dasaka kako bi ih poslije znao prepoznati. Hamza je postavljao pitanja i dopuštao
da se vidi njegovo oduševljenje, i za nekoliko dana znao je da je starina manje
sumnjičav prema njemu nego što je bio u početku. Na kraju radnog dana Mzee
Sulemani bi sam stavio sav alat u kovčeg, zatvorio ga lokotom i spremio ključ u
džep. Zatvorio bi sve prozore i objasnio u kakvom stanju želi da se
radionica ostavi. Kad bi pozvao Hamzu po imenu dok je zatvarao radnju na kraju
dana i rekao: Hamza, sutra inshaallah, to je zvučalo kao dobrodošlica: dođi
ponovo sutra. Uvijek bi uzeli stanku za ručak, tako da Mzee Sulemani može raditi
na svome vezu, iako on nije jeo ništa. Pomisao na novi drvodjelački posao
ispunjavala je Hamzu većim ushitom od bilo kojeg posla za koji se mogao sjetiti
da ga je dotad radio.
S takvim je uzbuđenjem rekao Khalifi za svoj novi posao da se ovaj smijao i
ponavljao tu priču svojim prijateljima s baraze, koji su zadirkivali mladića i zvali
ga fundi seramala. Bio je smješten u ostavi u Khalifinoj kući kao i prije i nastavio
je sa starom rutinom: prao se u džamiji, jeo svoj večernji obrok u gostionici, a
nekih večeri sjedio je na trijemu s Kalifom i njegovim prijateljima dok su oni
dumali nad stanjem svijeta. No to je potrajalo samo nekoliko dana. Jednog jutra
Bi Asha ga je pozvala do vrata kuće i poslala u dućan. Dječak koji im je obično
donosio ranojutarnji kruh i peciva nije došao, pa je zamolila Hamzu da ode tamo.
Bio je to prvi put da mu se obratila od onog ispada u dvorištu, ali se ponašala kao
da se ništa slično nije dogodilo među njima. Uzmi ovaj novac i odi po kruh i
pecivo iz dućana - kreni odmah. To mu je postao posao svakog jutra. Pokucao bi
na vrata, a mlađa žena dala bi mu novac i košaru za kruh i pecivo. Po povratku bi
ponovo pokucao na vrata i predao košaru. Zauzvrat bi dobio krišku kruha i šalicu
čaja za doručak. Žena bi ga zazvala imenom i on bi došao do vrata po jelo. Više
nije o njoj razmišljao kao o sluškinji. Rekla mu je da se zove Afiya.
Slali su ga i po drugim sitnim poslovima: da odnese paket ili košaru hrane ili
poruku susjedima ili rođacima. Ponekad bi ga Bi Asha pozvala i ponudila njegove
usluge susjedu kojemu je trebala pripomoć oko nečega. Često je bjesnila na te
iste susjede iza njihovih leđa, prepričavajući beskrajna poniženja koja
je doživjela od njih i njihova opetovana svetogrđa. Činilo se da je okružena sve
samim huliteljima i recitirala je ulomke iz Kurʼna kad im je iznajmljivala Hamzu,
a on se nadao da je to bilo stoga da mu osigura neku zaštitu. Slala ga je po tim
zadacima na svoj uobičajeni otresiti način, kao da ima sva prava postavljati

123
 Knjige.Club Books

takve zahtjeve pred njega. Khalifa nije htio prihvatiti najamninu za sobu, zbog
čega je Hamza bio ovisan o toj obitelji i obavezan prema njima. Bilo mu je to u
neku ruku utješno, kao da im pripada, i nije mu smetalo što ga stalno zivkaju. Čak
se i navikao na Bi Ashinu oštrinu, koja nije pokazivala znake mekšanja. Ipak je
bio nekakav napredak biti obavezan na korisnost, umjesto da ga se dočekuje kao
prijeteću katastrofu: Balaa. Hana maana.

“Mzee Sulemani zadovoljan je tvojim radom”, rekao je Nassor Biashara. “Znao

sam ja to. Jednostavno sam znao da ćeš biti dobar u ovome. Rekao je da imaš
manire, a za njega je to krupna riječ. Za njega to ne znači samo pristojnost, nego
i nešto mnogo više od toga.”
Nassor Biashara zastane i pričeka. Hamza je osjećao da je podvrgnut ispitu,
ali nije bio siguran kakvom. Čekao je da trgovac objasni. Nassor Biashara reče:
“Nije on meni o tome pričao, ali mislim da je tako. Odavno ga poznajem. Nikad
se ne služi oštrim riječima. Ne mislim na ružne riječi, na psovke; čak i ne
izgovara ime Božje kao svi drugi, wallahi i tome slično, kao kad hoćemo reći da
zbilja mislimo to što govorimo. Ušutkat će te ako kažeš wallahi, kao da unižavaš
Božje ime. Najgore što o nekome može reći jest: ne vjerujem mu. Polaže veliku
vjeru u istinu, iako to zvuči pompoznije nego što bih htio. Možda bi bilo bolje
reći da gaji vjeru u iskrenost, otvorenost, tako nešto, bez buke i predstave... i ti si
takav. I uljudan - on to voli. To je mislio kad je rekao da imaš manire. On ti sam
neće reći ništa od toga, zato ti govorim ja.”
Hamza nije znao što bi rekao. Bio je dirnut što tako lijepo misle o njemu i što
je trgovac bio tako ljubazan da mu sve to kaže. Osjećao je da ga oči peku od
ganutosti. Ponekad ga je mučilo što se Khalifa toliko gnušao trgovca. Hamzi se
nije činio tako loš.
“Kaže mi da živiš u Khalifinoj kući”, reče Nassor Biashara petljajući oko
svojih knjiga, ovaj put manje povjerljivim, manje odobravajućim tonom. “Nisi
mi to rekao. Znači da si se lijepo smjestio. S tim da nisam siguran da bih volio
živjeti s tim starim gunđalom.”
“Ne živim baš u njegovoj kući”, Hamza će. “Dozvoljavaju mi da se služim
izvanjskom prostorijom koja je prije bila brijačnica.”
“Znam ja tu kuću jako dobro, i ona zapravo nije njegova. A ni njezina. Kakva
ti je Bi Asha? Malo naprasita, ha? Ne znam tko je tu koga više ozlovoljio, ali
pretpostavljam da uglavnom treba kriviti nju. Ona je žena puna jada. Nećeš o
tome brbljati okolo, je li tako? Mi smo svojta, znaš. Mislim, ja sam rodbinski
povezan s tom obitelji”, reče trgovac te potom otkloni svaki daljnji razgovor o toj
temi i prione svojim administrativnim poslovima.
“Čujem da si u rodu s Nassorom Biasharom”, rekao je Hamza kasnije Khalifi.
“Odnosno, on je rekao da je rodbinski povezan s obitelji.”

124
 Knjige.Club Books

Khalifa razmisli načas o tome pa reče: “Tako je rekao? Da je rodbinski

povezan s obitelji?”
“Zašto kaže s obitelji?” upita Hamza. “Misli li na Bi Ashu?”
Khalifa kimne. “Lukavac je on, rekao sam ti. Vrdalama i slatkorječivac koji
voli takav starinski, kićeni govor. Ljudi kao što je on misle da je nepristojno
govoriti o ženama u kući.”
Hamza je osjetio da se Khalifa koleba u vezi s nečim drugim pa mu je natočio
još jednu kavu - te su večeri sjedili sami na trijemu - i upitao ga: “U kakvoj ste
vezi?”
Khalifa si je uzeo vremena, otpio gutljaj kave i sabrao misli dok je Hamza
čekao, znajući da će za koji trenutak čuti cijelu priču. “Rekao sam ti da sam radio
za njegovog oca, piratskog trgovca Amura Biasharu. Radio sam za njega mnogo
godina. Za to vrijeme Bi Asha i ja smo se vjenčali. Bwana Amur bio je njezin
rođak i on je... dogovorio... no, spojio nas.”
“Kako si onda počeo raditi za njega?” upita Hamza nakon duge stanke pošto
je Khalifa ostao neuobičajeno šutljiv. Nije ga često trebalo poticati da govori.
Khalifa reče: “Želiš li stvarno čuti sve te stare priče? Ne pričaš mi ništa o
sebi, a onda pitaš mene i ja ne mogu odoljeti. To je prokletstvo starenja. Ne mogu
držati jezik za zubima.”
“Zbilja želim čuti o starom piratu”, reče Hamza, smješkajući se jer je znao da
Khalifa neće moći odoljeti da mu sve ne ispriča.

Hamza je one večeri u kojoj se brzo smrkavalo stigao u grad u ranoj fazi kusija,
ljetnih monsuna. Trgovci s one strane oceana dotad su već bili otplovili natrag u
Somaliju, južnu Arabiju i zapadnu Indiju. Nije se sjećao mnogo toga iz doba
otprije mnogo godina kad je živio u gradu, a mnoge su mu godine nakon odlaska
bile mukotrpne i provedene duboko u unutrašnjosti, daleko od obalnih vjetrova.
Svi su mu govorili da su ti mjeseci sredinom godine najugodniji, ali on to po
povratku baš i nije razumio. Zemlja je i dalje bila zelena od dugotrajnih kiša i
vjetrovi su bili blagi. U kasnijem dijelu godine, otprilike u njezinoj posljednjoj
trećini, postalo je suše i vruće, a onda se početkom zimskih monsuna, kaskazija,
more uzburkalo, isprva uz jak vjetar i potom uz kratke kiše, da bi naposljetku, u
novoj godini, zapuhali postojani vjetrovi sa sjeveroistoka.
Taj je vjetar doveo trgovačke brodove natrag preko oceana. Pravo im je
odredište bila Mombasa ili Zanzibar, imućni gradovi napučeni trgovcima
spremnim za poslovanje, no neki su se od njih raštrkali prema drugim lučkim
gradovima, uključujući njihov.
Dolazak brodova iščekivao se tjednima unaprijed, i još su jednom oživjele i
stale kolati pučke legende o kapetanima i njihovim posadama: o kaosu što bi ga
izazvali utaborivši se na bilo kojem praznom prostoru i pretvorivši ga u logorište,
o bajoslovnoj robi koju su krčmili po ulicama, a koju su dobrim dijelom tvorile

125
 Knjige.Club Books

drangulije, ali je jedan njezin dio bio dragocjeniji nego što su prodavači bili
svjesni, o debelim ćilimima i rijetkim miomirisima, brodovima punim datulja,
usoljenih riba korafa i sušenih morskih pasa koje su na dražbama u komadu
prodavali trgovcima, o njihovoj glasovitoj gladi za voćem, a napose za mangom,
kao i o njihovoj nasilnosti koja je u prošlosti dovodila do otvorenih bitaka na
ulicama i prisiljavala ljude da se u strahu zaključavaju u kućama. Mornari su
dupkom ispunjavali džamije i prožimali zrak vonjem svojih morskom solju i
znojem umrljanih kanzua i kofia, koji su često bili smeđi od prljavštine.
Područje oko luke trpjelo je glavni teret njihovih ispada.
Skladište drva i Khalifina kuća nalazili su se nešto dalje u gradu, a jedini
putnici koji su zalazili onamo bili su ulični pokućarci s košarama punim gume,
začina, parfema, ogrlica, mjedenih drangulija i gusto istkanih tkanina obojenih i
izvezenih u srednjovjekovnim bojama. Katkad bi trgovci iz naroda Suri, koji su
se kretali grabeći visokim koracima, izgubivši se prošli kroz njihovu četvrt,
visoko vitlajući bambusovim štapovima kao da prelaze neprijateljski teritorij.
Djeca bi se sjatila za njima, dovikujući im poruge koje stranci nisu razumjeli i
oponašajući ustima zvuk prdeža, što je Surijima navodno bilo posebno
uvredljivo.
Ako su skladište drva i Khalifina kuća trgovcima i mornarima bili pomalo
izvan ruke, s otvorenim terenom ispred skladišta nije bilo tako. Ondje su se
okupljali svakoga dana, a neki od njih utaborili bi se i preko noći. Prodavači voća,
pečenog kukuruza, kasave i kave pratili su ih onamo i pretvarali to područje u
nešto nalik na tržnicu punu buke i vreve kakvu je Khalifa mjesecima prije toga
onako čeznutljivo opisivao Hamzi. Skladište je proteklih tjedana i mjeseci bilo
ispražnjeno od robe i sada je bilo spremno za prijem novih zaliha. Nassor
Biashara je ujutro premještao svoj ured iz skučenog kutka u skladištu drva i
postavljao drugi, mali pisaći stol odmah iza vrata skladišta. Poslije podne vraćao
se u dvorište kako bi sredio papirologiju, prepuštajući Khalifi da se pobrine za
dostavu i utovar robe. Bilo je to grozničavo vrijeme za njega i često je morao
raditi dokasna, užurbano se i nadmeno krećući uokolo sa svojom podlogom
za pisanje, bilježeći nove zalihe. Hamza je pomislio kako se vratio u svoj
element, kako se iz pisara prometnuo u piratskog trgovca koji šalje Idrisa i Dubua
u luku i natrag i nadgleda nosače koji su bili unajmljeni da slažu robu.
To se poprilično razlikovalo od njegova uobičajenog radnog dana. Khalifa je
obično zaključavao skladište rano poslije podne, ostavljao ključeve u skladištu
drva i odlazio kući. Ako bi mu posao u radionici bio lagan, Hamza bi otišao s
njime na ručak, koji je jeo u svojoj sobi ili na trijemu. Mzee Sulemani ostajao je
u radionici i nije jeo ručak. Hamza se vraćao nakon ručka i ostajao dok mujezin
ne bi pozvao na popodnevno klanjanje, a tada bi pomeli radionicu i zatvorili je.
Ako se ne bi vratio kući za ručak, njegov bi obrok sačuvali sa strane i on bi ga
pojeo kasnije kad bi došao kući. Na taj je način postao dio obitelji, a istodobno je
ostajao izvan nje, u svojoj ostavi.

126
 Knjige.Club Books

Nije više ulazio u kuću nakon onoga prvog puta, a kad bi ga Bi Asha pozvala
iz unutarnjeg dvorišta da joj nešto obavi kao što je ponekad činila, a glas joj je
lako dopirao do njega i dalje od njega, pričekao bi je pored vanjskih vrata. Kad
bi razdraženo pucnula prstima i rekla mu da uđe, on bi samo stupio u vežu i
pričekao ondje dok ona ne bi došla do njega. Nastojao je održati granicu između
toga da bude sluga, što nije želio biti, i osobe koja ovisi o tome da ga ta obitelj
uzdržava te prema njoj ima obaveze, ali si ne prisvaja nikakva prava.
Jednoga dana, dok je Khalifa dugo izbivao u skladištu, Hamza je pokucao na
vrata radi ručka, kao što mu je bila navada, a Afiya mu je otvorila. Dodala mu je
vrč vode i jelo od riže i špinata. Nije odmah zatvorila vrata kao obično, a on je
sjeo na trijem pored vrata i počeo jesti. Osjećao je njezinu prisutnost među
sjenkama s unutarnje strane vrata. Tada je već nekoliko mjeseci živio u ostavi i
nije s njom izmijenio više od nekoliko nužnih riječi, iako je često razmišljao o
njoj. Pojevši nekoliko zalogaja, a ćuteći je sve vrijeme u blizini, upitao je tako
tiho da ga Bi Asha, koja je bila u kući, nije mogla čuti: “Tko ti je dao to ime?
Otac ili majka?”
“Afiya? To znači dobro zdravlje”, rekla je. “Majka mi ga je dala.”
Očekivao je da će tada zatvoriti vrata, ali nije to učinila. Ostala je jer je i ona
željela razgovarati s njime. Došlo je do toga da je često razmišljao o njoj, osobito
kad je bio sam u svojoj sobi. Ponekad, dok je hodala kraj ostave, a njegov prozor
je bio otvoren, doviknula bi pozdrav ne navirujući se unutra, a on bi onda požurio
da je letimično vidi dok je koračala dalje niz uličicu. Ponekad bi prošla bez
pozdrava, a on bi je načas ugledao i ipak se uznemirio. Kad god bi ga pozvali na
vrata ili bi je vidio u prolazu, obratio bi joj se s ono malo riječi koliko je smio
izgovoriti a da je ne uvrijedi, samo zato da joj čuje glas, koji je bio grlen i dubok,
što mu je bilo dirljivo.
“Nazvala te tako da ti poželi dobro zdravlje”, kazao je, potičući je pošto nije
više ništa rekla.
“Da, a možda i sebi. Bila je bolesna”, rekla je Afiya. “Tako su mi rekli.
Preminula je kad sam bila jako malena, imala sam možda dvije godine, nisam
sigurna. Ne sjećam je se.”
“A tvoj otac, je li on dobro?” upita Hamza, ne znajući smije li, nesiguran bi
li se trebao zaustaviti.
“Umro je prije mnogo godina. Nisam ga upoznala.”
Promrmljao je izraze sućuti i latio se svoje zdjele s rižom. Želio joj je reći da
je i on izgubio roditelje, da su ga odveli od njih, da ne zna gdje su oni i da oni
više ne znaju gdje je on. Želio ju je pitati što se dogodilo s tim ocem kojeg nije
upoznala. Je li umro dok je bila malo dijete, kao njezina majka, ili ju je
samo prepustio njezinoj sudbini nakon majčine smrti? Nije ju to pitao jer bi time
samo zadovoljio svoju znatiželju, a nije znao kakve bi sve jade mogao potaknuti
svojim pitanjem.

127
 Knjige.Club Books

“Boli li te noga? Vidjela sam prije kako si se trgnuo od boli, a primijetila sam
to i maločas kad si sjeo”, rekla je.
“Boli, ali svakim danom je sve bolje”, odvratio je.
“Što ti se dogodilo?” upitala je.
Zasmijuljio se i kratko frknuo, nastojeći da mu odgovor bude vedar. “Ispričat
ću ti jednog dana.”
Za koji trenutak čuo ju je kako se udaljava i bilo mu je žao što joj nije uzvratio
za ono što je ona pružila njemu. Ubrzo se vratila po njegovu praznu zdjelu i
donijela mu kriške naranče na tanjuriću. “Možeš ući da opereš ruke kad budeš
gotov”, rekla je.
Kad je završio, zazvao je i ušao. Čekao je da se ona pojavi na ulazu u dvorište
prije nego što joj je pružio prazan tanjur i krenuo za njom. Pokazala je prema
sudoperu oslonjenom o lijevi zid dvorišta i on je pošao prema njemu da opere
ruke. Nije bilo ni traga Bi Ashi. S obzirom na to da se Afiya osjećala
slobodnom da razgovara s njim i pozove ga unutra, pretpostavio je da je odsutna.
Oprao je ruke na sudoperu i onda se u otvorenoj znatiželji ogledao oko sebe,
dočim je prije žurio da umakne od zlovoljnog Bi Ashina dočeka. Na istoj strani
gdje se nalazio sudoper bila je i slavina u uglu gdje je onomad prvi put vidio
Afiyu kako pere posude. Sada je vidio da se kupaonica nalazi uza stražnji zid
dvorišta, pored nadstrešnice, i da se dvije prostorije pružaju po desnoj strani.
Pretpostavio je da je jedna od njih ostava, pred kojom su stajala dva seredanija,
žeravnika, od kojih je jedan bio pun ugljena spremnog za potpalu. Druga
prostorija bila je veća nego što se sjećao, imala je mrežu od gaze i zavjesu preko
otvorenog prozora. Njezina su vrata bila zatvorena. Ako je to bila njezina soba,
bila je dosta pristojna u odnosu na uvriježenu praksu. Sluge su ponekad imale
samo hasuru i ugao hodnika, ako i to. Možda ona i nije sluškinja, nego ipak
Khalifina druga žena kao što je isprva pretpostavio.
Ona je slijedila smjer njegova pogleda i lagano kimnula. Kanga joj je
skliznula na potiljak i tamo zapela za ukosnicu ili broš, a on je iz takve blizine
vidio više od nje nego prije. Kosa joj je bila razdijeljena po sredini i zategnuta u
dvije pletenice koje su joj se spajale na leđima. Nije prejako zategnula
kangu, tako da je vidio ponešto od gornjeg dijela njezina tijela i struka. Nakon
par časaka povukla je krajeve kange zajedno i namjestila je na glavi. Bila je to
poznata gesta smjernosti, ali pitao se nije li se maločas na trenutak pokrila malo
opuštenije njemu za užitak. Razmijenili su osmijehe, on joj je zahvalio i otišao,
ali činilo mu se da ona zna što on osjeća prema njoj. To ga je uzbuđivalo. Ako je
znala što on osjeća i onako mu uzvraćala osmijeh, onda nije mogla biti Khalifina
žena. To što je sjela s njime i onda ga pozvala unutra da opere ruke dok Bi Ashe
nije bilo, značilo je da izvodi malu varku. Po njegovoj procjeni, koja se u tim
pitanjima nije temeljila na naročitom iskustvu, situacija je imala sva obilježja
udvaranja i Hamza se u radionicu vratio blago ushićen.

128
 Knjige.Club Books

No ispod površine te radosti strujalo je i oprečno osjećanje. Malo joj je toga

imao ponuditi: posao koji nije bio siguran, dom koji je bio soba dodijeljena kao
milostinja i koji mu je jednako tako mogao biti uskraćen ako bi se njegovo
udvaranje pokazalo uvredljivim, krevet koji je bio busati na podu. Tijelo mu
je bilo izmoždeno i sakato. Nije donosio ni radost iz prošlosti ni obećanje za
budućnost, samo tužnu priču o poniženju koja se nadovezivala na njezinu,
umjesto da joj pruži nagovještaj izlaska iz bijede. I dalje su postojali izgledi da je
tuđa žena i da će se uplesti u opasan i nedoličan spor. No nije bilo načina da
odagna to uzbuđenje, mada se ujedno pribojavao kako nema volje da ostvari
svoju žudnju. U svakom slučaju, mogao je i posve pogrešno protumačiti ono što
se netom zbilo. Toliko je toga u njemu bilo onesposobljeno da ga je katkad
paralizirao osjećaj uzaludnosti u vezi s bilo čime što bi poželio poduzeti. Bio je
to osjećaj kojemu se svakodnevno odupirao, a radionica i bavljenje drvom, kao i
svakodnevno dobrohotno drvodjelčevo društvo, nekako su pomagali da se
raspline.
Toga popodneva i Mzee Sulemani bio je u nekom tihom, radosnom
raspoloženju te je pjevušio svoje omiljene kaside dok je radio. Možda je dobio
vijest koja ga je obradovala ili je netom dovršio vezenje svoje najnovije kofije.
To je uvećalo Hamzino ushićenje i on nije mogao suspregnuti osmijeh, dotle da
je i drvodjelac uočio da je drukčiji i upitno ga promatrao ne govoreći ni riječi.
Jednom zgodom Hamza je rastreseno ispustio svrdlo i potom zametnuo kutomjer,
pa ga stao ljutito tražiti, a bio mu je pred nosom. Obično nije činio takve greške.
Drugom prilikom Mzee Sulemani uhvatio je Hamzin pogled dok se ovaj
smješkao sam za sebe i podigao obrve kao da ga pita što mu je to toliko po volji.
Hamza se nasmijao samome sebi zbog svoje smušenosti. Po svom običaju,
drvodjelac nije rekao ništa, ali Hamza je vidio da i on suspreže osmijeh. Je li
starina naslutio njegovu tajnu? Jesu li te stvari uvijek tako očite?
“Leuchtturm Sicherheitszündhölzer.” Hamza je pronašao kutiju šibica
spremljenu u jednu od ladica u radionici i naglas pročitao marku. Mzee Sulemani
je podigao upitni pogled sa svoga pjeskarenja:
“Što si rekao?” upita.
Hamza ponovi riječi: Leuchtturm Sicherheitszündhölzer. Žigice Svjetionik.
Stari tesar prišao je Hamzi i uzeo šibice iz njegovih ruku. Načas je pogledao
kutiju i onda mu je vratio. Otišao je do police i s nje uzeo limenku u kojoj su
držali čavle koje je trebalo izravnati. Domo ju je Hamzi, koji je
pročitao: “Wagener-Weber Kindermehl.”
“Ti znaš čitati”, reče drvodjelac.
“Da, i pisati”, Hamza će. Nije mogao sakriti ponos u glasu.
“Na njemačkom”, reče drvodjelac. Pa upita, pokazujući prema limenci: “Što
to znači?”
“Mlijeko u prahu Wagener-Weber.”

129
 Knjige.Club Books

“Znaš li i govoriti njemački?”

“Da.”
“Mashaalah”, reče Mzee Sulemani.

130
 Knjige.Club Books

11.

Došlo je dotle da je sve vrijeme razmišljala o njemu. Kad bi ujutro došao u kuću
po novac za kruh, ona se suzdržavala od razgovora s njime da je Bi Asha ne čuje.
U njezinoj knjizi grijeha razgovor s muškarcem značio je dogovaranje za
tajni sastanak s njime. Hamza bi rekao: Habari za asubuhi, a ona je odgovarala:
Nzuri, i predavala mu košaru i novac umjesto da ga dotakne ili se privine uza nj.
Kad bi prošla kraj njegove sobe i vidjela da je prozor otvoren, morala je odoljeti
iskušenju da se naviri unutra, dobaci mu koju riječ ili mu pruži ruku. Katkad bi
doviknula pozdrav, ali se ne bi usudila zaustaviti. Osjetila bi mali ushit svaki put
kad bi pokucao na vrata i osjetila kako joj se na usnama pomalja osmijeh, koji je
susprezala da ne bi izgledala žudno i usplahireno kad bi otvorila vrata. Čeznula je
za kratkim trenucima u kojima ga je viđala. Više ga nije pozivala na krišku kruha
i šalicu čaja. Kao da si gazdin pas, rekla mu je jednog jutra. Sada je ona kucala
na njegova vrata i donosila mu doručak na poslužavniku. On je uvijek
bio spreman i dočekivao je s osmijehom. Jednoga jutra, dok mu je predavala
novac za kruh i pecivo za doručak, dotaknula mu je ruku, činilo se slučajno, ali
naravno da nije bilo tako, i da to potvrdi zadržala je ruku još nakratko na
njegovoj. Ni idiot ne bi to mogao pogrešno shvatiti.
“Noga ti je bolje, zar ne?” upitala je. “Vidim po tvom kretanju.”
“Ide nabolje”, reče on. “Hvala ti.”
Bližio se trenutak kada će biti rečeno ono što je trebalo biti rečeno, no nije
bila sigurna treba li dalje ustrajati ili čekati da on nešto poduzme. Nije htjela da
on misli kako ona zna kako se takve stvari rade, da misli kako je već radila takve
stvari. Željela se povjeriti Jamili i Saadi, i mnogo puta su joj riječi bile
navrh jezika, ali bi je nešto spriječilo. Pitala se je li to zbog straha da će se njemu
rugati, a njoj reći da se pribere i da ne bude tako nesmotrena prema muškarcu čiju
obitelj ne poznaje. Možda će misliti da je on skitnica bez prebijene pare, a nije da
je ona sama bila išta više od toga. Ona je žena, reći će, a na kraju krajeva sve što
žena ima je njezina čast, a je li sigurna da se zbog njega isplati upuštati u takav
rizik? Nije ga se usudila spomenuti ni Khalidi, jer bi ona to prenijela svojim
prijateljicama koje bi se previjale od smijeha i poticale Afiyu na kojekakve
drskosti za koje ona zapravo nije bila spremna. Uostalom, čemu žurba? Nije
osjećala nestrpljenje i čak joj je godilo napeto iščekivanje ispunjenja.
Katkad bi pak strahovala da će ga izgubiti i da će on otići dalje kao što je i
došao, nikamo konkretno, samo dalje od nje. Gledajući ga i slušajući, razumjela

131
 Knjige.Club Books

je da je on labavo vezan, iskorijenjen čovjek koji će se lako razvezati. Ili je barem

to naslutila iz onoga što je vidjela, to da je odviše plah da bi napravio odlučujući
potez, da će jednoga dana čekati da dođe na vrata po novac za kruh, a on se neće
pojaviti i zauvijek će nestati iz njezina života. Bio je to strah koji ju je tištao i u
tim trenucima bila je odlučna da će mu dati znak. Zatim bi taj trenutak prošao i
ona bi se vratila svom oprezu i nesigurnosti.
Toliko je razmišljala o njemu da je ponekad bila rastresena u društvu. Jamila
je to primijetila i kroza smijeh je pitala o kome razmišlja. Je li je netko zaprosio?
Afiya se također nasmijala, promijenila temu i nije joj rekla što se nedavno
dogodilo kod kuće. Samo dan prije nego što ju je Jamila zatekla u sanjarenju, Bi
Asha se vratila s jednog od svojih popodnevnih posjeta i rekla joj, smješkajući se
neuobičajeno nestašno: “Mislim da ćemo uskoro imati dobre vijesti za tebe.”
To je moglo značiti samo da je prosidba na pomolu. Bio je to još jedan strah.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako je odbila onu dvojicu, a Bi Asha je počela
gunđati da su možda bili suviše nagli i nepromišljeni te da su sada valjda već na
glasu s oholosti u svojim očekivanjima. Bi Ashin osmijeh u kojemu su se
očitavali olakšanje i užitak ispunjavao je Afiyu strepnjom.
Nije postavljala nikakva pitanja o tome tko bi mogao biti prosac ili tko se
raspitivao u njegovo ime. Bi Asha ju je odmjerila pogledom i došla do vlastitih
zaključaka, no oni je vjerojatno nisu navodili na zabrinutost jer joj se osmijeh
zadržao na licu. Kad joj je Jamila postavila ono pitanje, Afiya je mozgala o tome
kako bi mogla Hamzi dati do znanja što osjeća. Bi li mu trebala napisati
poruku? Bi li mu se trebala naviriti kroz prozor i reći: ne mogu prestati misliti na
tebe? Što ako joj ne uzvrati osjećaje? Bila je to živa muka, tim gora po nju što je
imala vremena, a nije imala nikoga s kime bi mogla razgovarati o njemu.

I Hamzu je štošta mučilo. U mnogo je navrata hodao obalnom cestom u smjeru

kuće u kojoj je nekoć živio. Bio je ondje nekoliko godina, od vremena kad su ga
još kao dijete odveli iz njegova prvog doma pa do doba kad je pobjegao da se
priključi Schutztruppe. Mnoge od tih godina proveo je zatvoren u dućanu trgovca
koji ga je posjedovao, osim onih nekoliko mjeseci kad je išao s njim na dug i
tegoban put u unutrašnjost, neprekidno tjednima hodajući s nosačima i čuvarima
širom zemlje koja ga je u isti mah zapanjivala i užasavala. Trgovac se bavio
karavanskom trgovinom, a Hamza je kasnije saznao da su Nijemci toj trgovini
htjeli stati na kraj i staviti pod nadzor sve od obale do planina. Bilo im je dosta
otpora obalnih trgovaca i njihovih karavana te su neumoljivo postupali prema
njima u Abuširijevim ratovima, kad je bradatim otimačima robova koji su se
hranili rižom postalo nužno dokazati da je njihovo vrijeme prošlo i da je zavladao
njemački red. U to vrijeme Hamza nije to do kraja razumio, mada je putovao po
unutrašnjosti i čuo za nadolazak njemačke vlasti. Ono što je razumio bili su
njegovo vlastito ropstvo i nemoć, a zapravo je i to jedva razumio, ali je osjećao da
mu krše duh i pretvaraju ga u sablast.

132
 Knjige.Club Books

U vrijeme kad je živio u trgovčevu dućanu, jedva da je ikad išao u grad. Od

svitanja do kasne večeri on i još jedan stariji dječak stajali su u dućanu i
opsluživali rijeku kupaca. Kad bi se smračilo, zatvorili bi prostorije i otišli spavati
u stražnji kraj kuće. Mučilo ga je što više ne može pronaći tu kuću. Dućan
je gledao na cestu i uz jednu stranu kuće nalazio se zidom ograđeni vrt i česma
gdje su obavljali obredna pranja. Sada nije bilo ni traga tom zdanju, a na mjestu
gdje se ono nalazilo stajala je otmjena kuća nježne žućkasto-bijele boje. Imala je
gornji kat, rešetkastu verandu koja je vodila duž cijelog pročelja i nizak zid koji
je okruživao ošljunčano prednje dvorište. Nekoliko je puta prošao mimo te kuće,
ali je i nakon više navrata još morao smoći hrabrosti da pokuca na vrata i pita što
se dogodilo sa starim zdanjem koje je nekad stajalo ondje. Ovdje, prije mnogo
godina, reći će onome tko otvori vrata, tko god to bio, vidio sam kako moj
kukavičluk i plahost svjetlucaju poput bljuvotine na zemlji. Ovdje sam vidio kako
se smjernost i skrušenost pretvaraju u poniženje. Nije pokucao i nije rekao ništa
od toga, samo je još jednom obišao kuću i zaputio se natrag u grad.
U nekim dijelovima grada više nije bio stranac, i kasno poslije podne i rano
uvečer šetao je tim poznatim područjima. Ponekad bi sjeo u gostionicu i nešto
prezalogajio, ili bi sa strane pratio neki razgovor ili kartašku partiju. Ljudi su ga
pozdravljali, smiješili mu se ili bi čak razmijenili s njime nekoliko riječi
ne postavljajući mu nikakva pitanja i ne odajući mu nikakve informacije o sebi.
Iz razgovora koje je načuo saznao je imena nekih ljudi, čak i sažetke njihovih
životnih priča, iako su to lako mogla biti pretjerivanja potaknuta birtaškim
ambijentom.
U zavučenom kutku jedne od ulica vidio je skupinu ljudi koji su sjedili na
klupi nasuprot otvorenih vrata jedne kuće, gdje je mala skupina glazbenika
vježbala, a neka je žena pjevala. Zaustavio se ondje i stajao je na ulici pod jarkim
svjetlom petrolejske lampe koja je šištala i obasjavala prostoriju za probu i grupu
ljudi koja je vani sjedila i stajala. Ženina pjesma bila je ispunjena čežnjom za
ljubavnikom i nizala je primjere privrženosti koju je ćutila prema njemu. Te riječi
i taj glas ispunjavali su i njega čežnjom, tugom i zanosom u isti mah. Za vrijeme
stanke upitao je mladića koji je stajao pored njega što se zbiva.
“Je li im to proba za koncert?”
Tinejdžer je izgledao iznenađeno, a onda je slegnuo ramenima. “Ne znam”,
kazao je. “Sviraju ovdje i mi dolazimo slušati. Možda sviraju i na koncertima.”
“Sviraju li često?”
“Skoro svake večeri”, rekao je mladić.
Hamza je znao da će ponovo doći.

Mzee Sulemani bio je još srdačniji pošto je doznao da Hamza ne samo što zna
čitati nego i da čita na njemačkome. Uživao je u tome da Hamzi kaže neku
rečenicu i zamoli ga da je prevede na njemački. On se rado pridružio igri Mzee

133
 Knjige.Club Books

Sulemanija, u znak malog uzvrata za dar drvodjelačkih vještina koje je učio od

njega.
Povedi nas putom koji je prav, učini nas postojanima i lišenima sumnje i
dvojbe, sjene i kajanja. Kako bi to rekao na njemačkom? pitao je stari drvodjelac,
s izrazom sretnog iščekivanja na licu.
Hamza je davao sve od sebe, ali ponekad je morao priznati poraz, osobito kad
su u pitanju bili više mistični ili pobožni iskazi. Mzee Sulemani izgovorio bi neku
poslovičnu mudrost i nasmiješen čekao dok je Hamza petljao tražeći riječi.
Drvodjelac se jednako smijao njegovim uspjesima i podbačajima te mu je u
svakom slučaju pljeskao. “Išao sam u školu samo godinu dana, da učim čitati
Kur’an. Nakon toga su me poslali da radim, kao što su moj otac i njegov gospodar
zahtijevali.”
“Njegov gospodar?” upita Hamza, mada mu se činilo da već zna odgovor.
“Naš gospodar”, reče Mzee Sulemani staloženo. “Moj otac je bio rob, kao i
ja. Naš gospodar oslobodio nas je u svojoj oporuci, neka se Bog smiluje njegovoj
duši. Očeva je želja bila da izučim za drvodjelca, a gospodar je to dopustio. Zato
sam morao napustiti školu i raditi. Onih nekoliko sura koje znam naučio sam
napamet. Alhamdulillah, čak i to malo oslobodilo me od toga da budem živina.”
Mzee Sulemani je Hamzine vještine opisao trgovcu, koji je za neko vrijeme
odlučio ignorirati tu informaciju, a onda je jednoga dana upitao: “Kako to da znaš
čitati i govoriti njemački? Gdje si to naučio? Mislim da si mi rekao da nisi išao u
školu.”
“Nisam išao u školu. Pokupio sam to s raznih strana”, reče Hamza.
“Gdje točno? Mzee Sulemani mi kaže da ti navodi ajete iz Kurʼana, a ti ih
prevodiš na njemački. Ne možeš takav njemački pokupiti s raznih strana.”
“To su jako loši prijevodi. Trudim se”, Hamza će.
Khalifa, koji je prisustvovao tom razgovoru, zasmijuljio se i rekao trgovcu:
“On ima svoje tajne. Čovjek ima pravo čuvati svoje tajne za sebe.”
“Kakve tajne?” upita trgovac. “O čemu se radi?”
“To je njegova stvar”, reče Khalifa odvlačeći Hamzu u stranu, cereći se od
užitka što Nassor Biashara nije mogao doznati išta više.
Te večeri Khalifa je prijateljima na barazi ispričao priču o Hamzinim
jezičnim podvizima, o trgovčevim pitanjima i o tome kako je Khalifa izbjegao
odgovor na njih. Maalim Abdalla je bio učitelj i, dakako, poznati čitatelj novina
na engleskom i njemačkom. Khalifa je bio nekadašnji pisar gudžaratskih bankara
i piratskoga trgovca. I tako je Topasiju, koji nije imao taj luksuz da je mogao
pohađati školu, bilo prepušteno da izrazi oduševljenje i divljenje Hamzinim
vještinama, a osobito dodatnoj činjenici da ih je naučio bez škole. “Uvijek sam
govorio da je škola traćenje vremena. Ne zamjeri, Maalime, ne tvoja škola,
naravno, ali mnoge škole da. Učiti možeš lijepo i bez odlaženja u školu.”

134
 Knjige.Club Books

“Koješta”, reče Maalim Abdalla bez krzmanja, i nitko mu se nije usprotivio,

čak ni Topasi, posebno stoga što se u tom trenutku pojavila tacna s kavom i
Hamza je ustao da je preuzme od Afiye. Iz njezina osmijeha u sjeni vidio je da je
slušala razgovor. Stavio je poslužavnik na trijem da se stari prijatelji posluže i
otišao u džamiju na jaciju-namaz. Ostali su ga sada pustili da ode bez
prigovaranja i ispitivanja. Nakon klanjanja je kraće vrijeme šetao ulicama, kao i
obično, a onda se uputio natrag. Khalifini prijatelji otišli su kući na večeru i on je
sjedio sam na trijemu.
“Ostavio sam ti malo kave”, rekao je Khalifa. “I ona zna čitati i pisati”, rekao
je pokazujući prema kućnim vratima, nedvojbeno misleći na Afiyu, ali ne
izgovarajući njezino ime. Bio je to prvi put da ju je na bilo koji način spomenuo.
Hamzi je i prije upalo u oči da se ona kreće tiho i smjerno, a Khalifa se ponaša
kao da je nevidljiva. To je mogao biti njegov način da bude uljudan
prema neudanoj ženi u kući, tako da je zastire velom ne spominjući joj ime niti
skrećući pozornost na nju. Ili je to mogao biti način da bude uljudan prema
vlastitoj ženi kad se obraćao nekome tko je bio muško, a nije bio član obitelji.
Hamza se nije usudio pitati iz straha da ne bi koga uvrijedio. Nije pripadao
obitelji i žene u kućanstvu ga se nisu ticale. Već će naći načina da pita, prije ili
kasnije, rekao je samomu sebi, ali ne sada. Neko su vrijeme sjedili u tišini uz
kavu, a onda su obojica ustali u isto vrijeme. Khalifa je ušao s poslužavnikom,
dok je Hamza smotao hasuru i ubacio je kroz vrata.

Dosjetila se toga tokom noći. Čula ih je kako razgovaraju o tome kako je njegov
njemački dobar, pa je pomislila da bi ga mogla zamoliti da joj pokaže neku
njemačku pjesmu. Ni Dummkopf ne bi iz toga mogao shvatiti drugo nego da ga
moli da joj prevede ljubavnu pjesmu, a to je značilo isto što i moliti ga da joj
napiše ljubavno pismo.
“Znači, znaš čitati i pisati na njemačkom”, rekla mu je ujutro dok mu je
davala novac za kruh. “Možeš li mi naći neku dobru pjesmu i prevesti je za mene?
Ja ne znam čitati njemački.”
“Da, naravno. Ne znam ih mnogo, ali naći ću neku.”
Na kraju radnog dana u kojem mu je spomenula pjesmu, opet je šetao
obalnom cestom i našao sjenovito mjesto na žalu gdje je mogao sjediti neko
vrijeme. More je ondje zapljuskivalo oštre stijene i ta plaža nije bila omiljena ni
među ribarima ni među plivačima. Volio je odande gledati valove, samo zuriti u
njih prateći očima liniju lomljenja vala, motriti ga kako nadolazi uz prigušenu
grmljavinu i onda se povlači uz nestrpljivo šištanje. Prije nego što je otišao s posla
ušuljao se u trgovčev ured dok je ovaj razgovarao s Mzee Sulemanijem i uzeo list
papira s njegova pisaćeg stola. Na vrhu lista bili su otisnuti trgovčevo ime i
adresa, ali neće biti teško to otrgnuti. Ljubavno pismo mora se dostaviti krišom,
a što je manje to ga je lakše sakriti.

135
 Knjige.Club Books

Jedine njemačke pjesme koje je znao nalazile su se u knjizi koju mu je dao

oficir, Musen-Almanach für das Jahr 1798. Za nju je preveo prva četiri stiha
Schillerove pjesme “Das Geheimnis”:

Sie konnte mir kein Wörtchen sagen,

Zu viele Lauscher waren wach,
Den Blick nur durft ich schüchtern fragen,
Und wohl verstand ich, was er sprach.

Prevedene stihove napisao je na listu papira koji je ukrao iz ureda Nassora

Biashare, obrezao papir tako da bude taman dovoljno velik za tu strofu, a onda
ga presavio tako da ne bude širi od dva prsta. Znao je kako će izgledati presretne
li netko taj papirić. Ako je Afiya Khalifma žena kao što se bojao, onda će Hamza
u najmanju ruku biti izbačen iz svoje sobe uz bujicu pogrda, a možda i pokoji
posve opravdan bubotak. No stvar je otišla predaleko da bi dalje oklijevao, i
sutradan ujutro kad je sreo Afiyu na vratima, potajice joj je stavio kvadratić
papira na dlan. Na njemu je napisao:

Alijaribu kulisema neno moja, lakini hakuweza -

Kuna wasikilizi wengi karibu,
Lakini jicho langu la hofu limeona bila tafauti
Lugha ghani jicho lake linasema.

Ona je već čekala na vratima kad je dojurio natrag iz dućana, a kad je preuzela
košaru s kruhom i pecivom, nije puštala njegovu ruku iz svoje. Htjela je biti
sigurna da je neće pogrešno shvatiti. “I ja mogu pročitati što tvoje oko govori”,
kazala je misleći na posljednja dva stiha u prijevodu: Moje oko vidi bez dvojbe /
jezik što ga njeno oko govori. Tada je poljubila vrške svojih prstiju i dotaknula
mu lijevi obraz. Malo kasnije, kad mu je donijela poslužavnik s doručkom,
ušuljala mu se u sobu i u zagrljaj.
“Habibi”, rekla je.
“Jesi li ti njegova žena?” izlane on dok mu je ona bila u naručju te su se
privijali jedno uz drugo. Ostala je zatečena. Uživala je u tom trenutku, držala
njegovo milo tijelo u rukama, a on je pita je li nečija žena? Odmaknula se od
njega i osjetila kako je njegove ruke zadržavaju. “Oprosti”, prošaptao je.
“Čija žena?” upitala ga je usplahireno.
Zakrivio je palac prema kući iza sebe. Kad joj je postalo jasno što je htio reći,
pogled joj umjesto usplahirenog postane vragolast i ona se nasmiješi dok mu je
opet tonula u naručje. “Nisam ja ničija žena... još”, rekla je prije nego što se
odvojila od njega i otišla.
136
 Knjige.Club Books

***
Bio je petak ujutro kad se Afiya ušuljala u sobu, zagrlila ga i poslije ga ostavila
bez riječi od radosti. Petkom su u skladištu radili samo pola dana. Gotovo svugdje
drugdje također su zatvarali u podne kako bi ljudi mogli otići na džuma-namaz u
glavnu džamiju u gradu. Nisu išli svi, dakako, unatoč ranom otpuštanju s posla,
samo oni koji su se pokoravali Božjoj zapovijedi i oni koji nisu imali izbora,
mahom djeca i mladi. Nisu išli ni Khalifa ni Nassor Biashara. Hamza je išao -
mali svetac - jer je volio sjediti u mnoštvu tako blago raspoloženih ljudi, slušajući
s nepotpunom pozornošću pomno birane, pobožne riječi imamove propovijedi.
Nisu ga prisiljavali da odlazi tamo kao dijete, a sada je uživao u tome da donosi
vlastite odluke. Tada je znao, jednostavno je znao, da će Afiya naći načina da
poslije podne dođe u njegovu sobu.
Držao je prozor zatvorenim i vrata odškrinuta, a u usijanoj jari ranog
popodneva, kad su razumni ljudi ostajali u kućama ili odlazili na počinak, ona je
došla u buibuiju na putu nekamo. Soba se ispunila njezinim mirisom kad je
zatvorio vrata. Ljubili su se i milovali i mrmljali zanosnih nekoliko minuta, no
kad je blago povukao njezin buibui, čiji ga je klizavi materijal sprečavao da joj
pravo napipa tijelo, zavrtjela je glavom i odmaknula se od njega. Rekla je da mora
ići, inače će Bi Asha primijetiti da je nema i dići galamu. Izlika da izađe bio joj
je odlazak u dućan Muqaddama Sheikha da kupi jaja za desert koji je pravila.
“Čemu onda žurba?” upita on.
“Ona zna da je Muqaddamov dućan samo nekoliko minuta odavde.”
“Moraš li raditi za nju?” upita je ne želeći je pustiti da ode.
Afiya je izgledala iznenađeno. “Ja ne radim za nju. Ja živim ovdje.”
“Nemoj ići”, on će.
“Moram ići sada, pričat ću ti kasnije”, reče ona.
Ostatak dana snatrio je u sjećanjima na njezine zagrljaje i kudio sebe što je
bio onako smiješno nestrpljiv. Bio je to i posljednji petak prije ramazana i pogled
na mlađak te večeri ispunio je dan još većim uzbuđenjem. Bi Asha ga je zadužila
da to razglasi po susjedstvu kako bi svi znali za mlađak, tako da hulitelji
nemaju izlike za jelo i piće u neznanju tokom sutrašnjeg dana. Umjesto toga je
pošao u dugu šetnju i klonio je se, ne želeći da mu se rugaju kao pobožnom
nametljivcu i zabadalu.
Toliko se toga mijenjalo za ramazana. Posao je počinjao kasnije, a mnogi
dućani, radnje i domovi otvarali su se tek poslije podne jer su ljudi spavali da
skrate dan i onda ostajali budni dokasna u noći. Trgovac je te navade smatrao
lijenima i staromodnima te je tražio od svojih zaposlenika da rade u uobičajene
sate, ali nije ih mogao sve nagovoriti na to. Khalifa se nije obazirao na trgovca,
zatvarao je skladište u podne i odlazio kući spavati. Idris, Dubu i Sungura
proglasili bi se u neki rani popodnevni sat iscrpljenima od gladi i žeđi te se srušili
na počinak u hladovini u dvorištu, ili bi se naprosto odšuljali. Mzee Sulemani

137
 Knjige.Club Books

inzistirao je na svojoj stanci za ručak, tokom koje je kazivao svoje molitve i

recitirao sure iz Kurʼana koje je znao napamet, a onda je radio na svojoj vezenoj
kapi. Žalio je, rekao je Hamzi, što ne zna čitati Kurʼan kako treba, jer je to bilo
ono što se od ljudi očekivalo tokom ramazana: da svaki dan pročitaju jedno
poglavlje svete knjige dok na kraju mjeseca ne završe svih trideset poglavlja.
Raspored obroka također se mijenjao, ne samo zbog gladi i žeđi preko dana
nego i zbog načina na koji se ta muka završavala. Ramazan je bio zajednički
događaj i smatralo se kreposnim pretvoriti prekid posta nakon sumraka u skupno
blagovanje, tako da je, umjesto da ode pojesti nešto u gostionicu, Hamza bio
pozivan unutra da jede zajedno s ukućanima. Hrana je za ramazan uvijek bila
posebna jer su se kuhari više trudili i imali više vremena za planiranje i
pripremanje. Slasni obroci bili su i nagrada za dnevni stoicizam. Hamza je
prekidao post s Khalifom na trijemu, gdje bi na tradicionalan način podijelili
nekoliko datulja i šalicu kave, a onda bi bili pozvani unutra na skromnu gozbu
koju su pripremale Bi Asha i Afiya, koje bi potom sjele i gostile se zajedno s
muškarcima. Nije to bila gozba zbog količine, nego zbog raznovrsnosti jela, i za
vrijeme jela razgovarali su o hrani i hvalili kako je skuhana. Čak je i Bi Asha bila
mekša nego prije i blago je zadirkivala Hamzu zbog njegovih sve većih
drvodjelačkih vještina i novostečene slave čovjeka koji čita na njemačkome.
Sutra ćemo valjda saznati kako si počeo pisati poeziju, rekla je. Hamza je
odolijevao da gleda Afiyu, ali bi ipak napravio dovoljan pokret prije nego što bi
se zaustavio u tome da Bi Asha pogleda u smjeru u kojemu je on kanio, a
potom opet prema Hamzi, koji bi tada oborio pogled i posvetio se ribi na tanjuru.
Nakon jela bi sjeo na trijem s Khalifom, ondje bi im se ubrzo pridružili
Maalim Abdalla i Topasi, a katkad su i drugi susjedi navraćali na čavrljanje.
Ramazanske večeri bile su ispunjene razgovorom, dolascima i odlascima. Na
drugim tremovima ili u kafićima koji su ostajali otvoreni dokasna igrale su se
maratonske partije karata, domina ili corama, ali na Khalifinu trijemu nije bilo
tako isprazne razonode. Razgovori su se ondje i dalje vrtjeli oko političkih
spletki, ljudskih mana i starih skandala. Hamza je hodao ulicama, koje su vrvjele
ljudima, i ponekad bi zastao da pogleda neku od igara ili da posluša zadirkivanje
među uličnim pametnjakovićima. Glazbenici su prestali svirati kad je počeo
ramazan, ali nadao se da će tako biti samo prvih nekoliko dana. Svake večeri
prethodnih tjedana sastav što ga je prvi put slučajno čuo održao bi kratak koncert
za odanu publiku čiji je on postao član. Činilo se da sviraju iz čiste ljubavi,
jer nikad nisu tražili novac, a nitko se nije niti nudio da im plati. Nekih večeri
pjevala je ona žena, i s vremenom je Hamza čuo nekoliko izvedbi s njezina
repertoara ljubavnih pjesama i bio je dirnut čežnjom koju su izražavale. Bio bi
želio da može dovesti Afiyu da slušaju glazbu, no nije znao kako bi to učinio, čak
ni kako bi joj rekao za njih. Za ramazana nije bilo doručka, a stoga ni potrebe da
dolazi po novac za kruh i pecivo iz dućana. Pazio je da je ne gleda kad je dolazio
na večernji obrok u kuću, ali je znao da je Bi Asha presrela njihovu razmjenu
pogleda i da ga sada sumnjičavo motri.
138
 Knjige.Club Books

Potom se, prvog petka u ramazanu, u isto vrijeme kao prethodni tjedan, Afiya
ušuljala u njegovu sobu, čija je vrata ostavio odškrinutima. Zagrlili su se,
razodjenuli do kraja i vodili ljubav grešnom glađu, ušutkavajući i utišavajući
jedno drugo da ih nitko ne bi čuo.
“Prvi mi je put”, prošaptala je.
On je zastao načas i onda odvratio šaptom: “I meni.”
“Očekuješ da povjerujem u to?” upitala je.
“Možda je i svejedno”, prošaptao je kroz smijeh, zadovoljan što nije podbacio
i što ga je doživjela kao iskusnijeg.
“Ne bismo trebali ovo raditi za vrijeme posta”, rekla je kasnije dok su ležali
nagi na hasuri. “Ovo može biti ispravno jedino ako se ti meni zakuneš da ćeš biti
moj, a ja tebi da ću biti tvoja. Ja se tebi kunem.”
“I ja tebi”, reče on, i oboje su se nacerili svojim budalastim - ljubavnim
razgovorima.
Prešla je desnom rukom preko njegova tijela i položila dlan na ožiljak na
njegovu lijevom boku. Nekoliko je sekundi prelazila prstima preko njega,
milujući ga i tapkajući kao da će zagladiti njegove nazupčane konture. U času
kad je zaustila da progovori, stavio joj je lijevu ruku preko usta.
“Ne sada”, kazao je.
Ona nježno odmakne ruku. “U redu, to je tvoja tajna”, rekla je i tada ugledala
suze u njegovim očima. “Što je? Što ti se dogodilo?”
“Nije to tajna. Samo ne sada, molim te, ne u ovom času”, rekao je molećivo.
“Ne nakon ljubavi.”
Ona ga je ušutkala i poljubila, a nakon što se smirio podigla je lijevu ruku
tako da je bila blizu njegova lica i onda savila prste kao da pokušava stisnuti šaku,
ali šaka se nije zatvarala. “Slomljena je. Ne mogu ništa stiskati ovom rukom”,
rekla je.
“Što se desilo?” upitao je.
Nasmiješila se i posegnula ozlijeđenom rukom prema njegovu licu. “To sam
ja pitala tebe i ti si briznuo u suze”, kazala je. “Slomio mi ju je stric. Zapravo mi
nije bio stric, ali živjela sam u njegovoj kući dok sam bila mlađa. Slomio ju je jer
je rekao da je krivo što znam pisati. Rekao je: što ćeš ti to pisati? Pisat ćeš ružne
stvari, pisat ćeš poruke svodniku.”
Neko vrijeme ležali su u tišini. “Jako mi je žao. Molim te, ispričaj mi još o
tome.”
“Udario me štapom. Razbjesnio se kad je saznao da znam pisati. Brat me
tome naučio, ali onda je morao otići pa sam se ja vratila stricu. Kad je vidio da
znam čitati i pisati, razbjesnio se i udario me po ruci, ali je pogodio krivu ruku
tako da i dalje mogu pisati. Ali sjeckanje povrća postalo mi je težak posao”, rekla
je.

139
 Knjige.Club Books

“Ispričaj mi sve od početka”, reče on.

Ona ustane i počne se odijevati, kao i on. Sjela je u brijačku stolicu dok je on
ostao na podu, oslanjajući se na zid. “U redu, ali nakon što ti ispričam i pitam te
što se dogodilo tebi, nećeš me odgurnuti od sebe?”
“Ti si moja voljena. Kunem se”, odvrati on.
“Bit ću brza jer moram ići i pomoći Bimkubwi oko kuhanja. Trebala bih biti
u posjetu susjedi, a ako zakasnim, poslat će nekoga po mene.”
Ispričala mu je kako se brat vratio po nju kad joj je bilo deset godina i nije
čak ni znala da ima brata, kako je godinu dana živjela s njime i on ju je učio čitati
i pisati, a onda je otišao u rat. “Moj brat Ilyas”, reče.
“Gdje je on sada?” upita Hamza.
“Ne znam. Nisam ga vidjela ni čula otkad je otišao u rat.”
“Zar to nije moguće saznati?”
Dugo je zadržala pogled na njemu. “Ne znam. Pokušali smo”, rekla je i onda
spustila pogled prema njegovu boku. “Jesi li to zaradio u ratu?”
“Da”, on će. “U toku rata.”

Te je večeri nakon prekida posta Khalifa sjeo na trijem kao i obično, no zbog
nekog su razloga njegova dvojica starih prijatelja kasnila. Hamza je sjeo s njime
da mu pravi društvo, iako bi radije bio otišao u šetnju da vidi nastupaju li oni
glazbenici ponovo. Neko su vrijeme neobavezno razgovarali i Hamza je
spomenuo sastav. Khalifa je, kao i obično, znao za njih i njihovu povijest a da se
nije mrdnuo sa svoga trijema. “Moć glasine i trača”, rekao je uz osmijeh.
“Prestanu svirati za vrijeme ramazana i tada imaju samo probe u kući. Pobožni
ne odobravaju nikakve zabave tokom svetog mjeseca. Žele da svi patimo,
gladujemo i gulimo čela od klanjanja.” Potom je, nakon duge šutnje i ne
gledajući Hamzu, Khalifa rekao: “Draga ti je.”
Kad se okrenuo prema njemu i pogledao ga, Hamza je kimnuo.
“Ona je dobra žena”, reče Khalifa, opet gledajući u stranu i govoreći stišano,
bez natruhe izazivanja u glasu. Pitanje je bilo delikatno. “Godinama živi s nama
i Bi Asha i ja pazimo na nju kao da nam je rođena. Moram znati tvoje namjere.
Imam odgovornost.”
“Nisam znao da ste svojta”, reče Hamza.
“Obećao sam njezinom bratu”, reče Khalifa.
“Ilyasu?” Hamza će.
“Znači, znaš za njega. Da, Ilyasu, koji je živio ovdje u ovom gradu sa svojom
sestricom kad se vratio sa svojih lutanja. Dobio je posao u velikoj tvornici sisala
jer je dobro govorio njemački.
To im se sviđalo. U to smo vrijeme postali prijatelji. Bilo je to nedugo nakon
što smo se vjenčali i nastanili ovdje. Ilyas je ponekad dovodio djevojčicu kad bi
140
 Knjige.Club Books

nam došao u posjet. Kad je počeo rat, priključio se vojsci, ne znam zašto. Možda
je počeo o sebi misliti kao o Nijemcu, ili je oduvijek želio postati askari. Kazivao
nam je priču o tome kako ga je neki šanganski askari oteo i odveo u planinsko
mjesto, gdje ga je onda neki njemački zemljoposjednik oslobodio i skrbio o
njemu. Jednom mi je rekao da je od tog susreta sa Šangancem potajno mislio kako
bi vrijedilo postati pripadnikom Schutztruppe. I onda, kad je izbio rat, nije mogao
odoljeti. Ne znamo je li još živ. Prošlo je osam godina otkako je otišao u rat i
otada nismo čuli za njega. Obećao sam da ću je paziti”, reče Khalifa. “Ne znam
koliko znaš o njoj.”
“Rekla mi je za svojtu na selu.”
“Postupali su prema njoj kao prema robinji. Je li ti to rekla? Čovjek kojeg je
zvala stricem izmlatio ju je štapom i slomio joj ruku. Kad je to učinio, poslala mi
je poruku - da, tako je. Ilyas ju je naučio čitati i pisati, a ja sam joj rekao da, ako
se nađe u nevolji, napiše poruku naslovljenu na mene i dade je vlasniku trgovine
u selu. To je i učinila, hrabrica mala. Napisala je poruku i vlasnik trgovine ju je
predao vozaru koji ju je donio meni. I tako sam otišao po nju i zadnjih osam
godina ona živi ovdje. Bilo bi joj dobro da sada stane na vlastite noge”, reče
Khalifa. “Jesi li razgovarao s njom?”
“Jesam”, reče Hamza.
“To mi je jako drago”, Khalifa će. “Moraš mi više reći o svojoj obitelji, o
svojoj lozi. Kako ti se zovu otac i majka, kako se zovu njihovi očevi i majke?
Možeš mi to ispričati kasnije. Upoznao sam te dovoljno da budem siguran, ali
obećao sam Ilyasu. Osjećam odgovornost. Siroti Ilyas, život mu je bio pun jada i
nevolja, ali je živio u nekakvoj iluziji da mu se nikad ništa loše ne može desiti na
svijetu. A zapravo je uvijek bio na rubu da posrne. Ne možeš zamisliti nikoga
velikodušnijeg, niti nekoga tko više zavarava samoga sebe nego Ilyas.”
Hamza je počeo razmišljati o Khalifi kao o osobi koja sentimentalno na
svojim plećima nosi teret tuđih prijestupa, koja preuzima dio odgovornosti za
tuđe nedaće i nepravde počinjene u njegovo vrijeme: za nedaće što su ih istrpjeli
Bi Asha, Ilyas, Afiya i sada Hamza, ljudi o kojima je tiho skrbio zaodijevajući tu
neočekivanu brigu drskošću lišenom dlake na jeziku i upornim cinizmom.

Afiya je ponovo došla u Hamzinu sobu sljedeći petak, ali ovaj put je rekla Bi Ashi
da ide u posjet prijateljici Jamili koja se odselila iz roditeljske kuće na drugi kraj
grada, pa su znali da imaju cijelo popodne za sebe.
“Iznenađujem samu sebe svojom smionošću”, rekla mu je. “Lažem, šuljam
se u ljubavnikovu sobu usred ramazanskog popodneva, uopće imam ljubavnika.
Nikad prije nisam mislila da to imam u sebi, ali ne znam kako sam mogla ne doći
kada ti ležiš ovdje, na nekoliko metara od mene.”
Vodili su ljubav šaputajući i onda ležali u popodnevnom polumraku neko
vrijeme ne razgovarajući.

141
 Knjige.Club Books

Najzad on progovori: “Ne mogu doći k sebi od toga koliko je ovo lijepo.”
Ona je polako prelazila rukama preko njega kao da ga uči napamet, preko
njegova čela, usana, prsa, niz nogu i unutrašnju stranu bedra. “Kriknuo si”, rekla
je. “Je li to bilo zbog tvoje noge?”
“Nije”, otpovrne on kroz osmijeh. “To je bio zanos.”
Ona ga u šali pljesne po bedru i onda mu stane masirati brazgotinu na kuku
kao što je već prije činila. Ispričaj mi, reče.
Počeo joj je pričati o godinama što ih je proveo u ratu. Počeo je od jutarnjeg
marša do logora za obuku i nastavio s bornom i drilom na Exerzierplatzu, pričao
o tome kako je to bilo iscrpljujuće ali i ushićujuće, kako je surova bila ta kultura.
Pričao joj je o časniku i o tome kako ga je učio njemački. Isprva joj je pričao brzo,
jer se toliko toga imalo ispripovijedati. Ona ga je slušala ne prekidajući ga i ne
postavljajući nikakva pitanja, tek bi tu i tamo reagirala tihim uzdisanjem. Kad joj
je ispričao za oficira, blago je zavrtjela glavom i zamolila ga da joj ponovi što je
rekao, i tada je shvatio da ona ne želi da toliko žuri s pričom.
Usporio je i počeo joj iznositi više detalja: kakve su mu bile oči, kakva
neugodna bliskost koju je pokušavao postići, jezične igre koje je volio igrati.
Objasnio joj je sve o ombashi, shaushu i Feldwebelu.
“On je to učinio, Feldwebel”, reče Hamza. “Kad su borbe skroz završile, kad
smo svi bili iscrpljeni i poluludi od krvoprolića i okrutnosti kojima smo bili
godinama okruženi. On je bio okrutan čovjek, uvijek je bio okrutan čovjek.
Zasjekao me u bijesu, sabljom, ali možda mi je sve vrijeme htio nauditi, ne znam
zašto. Mislim da je to bilo zbog oficira.”
“Kako zbog oficira?” upitala je.
Oklijevao je načas. “Oficir je bio vrlo zaštitnički nastrojen prema meni. Želio
je da mu budem blizu. Ne znam zašto... nisam siguran zašto. Rekao je: sviđa mi
se kako izgledaš. Mislim da su neki ljudi... Feldwebel, a možda i ostali Nijemci...
mislili da u tome ima nečeg pogrešnog, nečeg nedoličnog... nečeg... pretjeranog,
previše nježnog.”
“Je li te dirao?” upitala ga je ispotiha, želeći da bude izričit, želeći da kaže
ono što je trebao reći.
“Jednom me pljusnuo, a ponekad mi je dodirivao ruku dok je razgovarao sa
mnom, samo ovlaš, ne onako. Mislim da su oni mislili da me... dira. Feldwebel
mi je govorio takve stvari, ružne stvari, optužbe. Bilo me sram zbog te njegove
opsesivne okrutnosti, kao da sam je nečim zavrijedio.”
Ona zavrtje glavom u polutami. “Ti si predobar za ovaj svijet, jedini moj.
Nemoj se sramiti, mrzi ga, želi mu zlo, pljuj na njega.”
Dugo je šutio, a ona je čekala. Potom je rekla: “Nastavi.”
“Nakon ozljede oficir me odveo u njemačku misiju, u mjesto zvano Kilemba.
Tamošnji pastor bio je liječnik i on me izliječio. To je divno mjesto. Bio sam
tamo više od dvije godine, pomagao u misiji, oporavljao se, čitao knjige koje su
142
 Knjige.Club Books

pripadale Frau. Kad je britansko ministarstvo zdravstva preuzelo to mjesto, a

trebalo je neko vrijeme da se to provede, rekli su pastoru da njegova medicinska
izobrazba ne udovoljava službenim uvjetima. On nije bio visoko školovani
liječnik. Željeli su pretvoriti misijsku ambulantu u seosku kliniku, ali nisu mogli
dopustiti pastoru da je vodi, pa je on odlučio da mu je vrijeme da se vrati u
Njemačku. I meni je bilo vrijeme da odem dalje. Radio sam gdje sam mogao naći
posla i potom nastavljao dalje, radio sam na imanjima, u kavanama i
gostionicama, meo sam ulice, radio kao kućni sluga... što god sam mogao.
Ponekad mi je bilo teško s tom nogom, i na kraju sam se vjerojatno prenapregnuo,
ali radio sam u Tabori, Mwanzi, Kampali, Nairobiju, Mombasi. Nisam imao
nikakav cilj pred sobom, barem sam tako mislio u to vrijeme”, kazao je smiješeći
se. “Tek sada vidim da sam ga imao.”
Nakon još jedne duge šutnje, dok su njegove riječi sjedale na svoje mjesto,
Afiya je ustala i počela se oblačiti.
“Sigurno je već kasno. Želim čuti sve, želim čuti još o dobrom pastoru i o
njegovoj misiji i o tome kako te izliječio, ali sada moram ići”, rekla je. “Ona će
se ljutiti ako se kasno vratim jer je postala sumnjičava. Rekla mi je da se netko
raspitivao za mene, ali sada je prekasno. Više nisam dostupna. Kada uđeš u kuću
radi prekida posta, ja ću još mirisati na tebe. Nedostajat će mi ljubav s tobom do
sljedećeg puta. Dok te slušam, razmišljam i o Ilyasu. On je stariji od tebe. Jesam
li ti rekla da krasno pjeva? Zamišljam kako mu je moralo biti u ratu i pitam se je
li mu sada negdje dobro, razgovara li s nekim kao što ti razgovaraš sa mnom.”
“Možemo to doznati. Možemo pokušati”, reče Hamza ispravljajući se.
“Postoje zapisi. Nijemci su dobri u vođenju zapisa. Tada ćeš saznati što se
dogodilo s njime.”
“Što možemo doznati? Možda i ne moram biti sigurna, a što se dogodilo,
dogodilo se. Ako mu je negdje dobro, to što ja za to znam neće mu ništa značiti,
a ako mu je negdje dobro, možda i ne želi da ga nađu”, rekla je. “Moram ići.”

143
 Knjige.Club Books

12.

“Sreća nikad nije trajna, ako se uopće i ukaže”, reče Khalifa treće večeri Kurban-
bajrama dok su sjedili na trijemu. “Samo si nekoliko mjeseci s nama, ali čini mi
se da te poznajem dulje. Naviknuo sam se na tebe. Znao sam od početka da ima
nečega živog iza tvoje zombijevske pojave. Kad si stigao ovamo, izgledao si kao
da ćeš se svakog časa srušiti preda mnom. A pogledaj se sada. Našao si posao
koji ti odgovara, čak si se dopao i tom našem tupavom škrcu, samo od njega
moraš zatražiti povišicu sada kad se pokazalo da si sposoban stolar. Oh, ne, ti ćeš
biti svetac koji će skrušeno čekati da mu stigne desert!
Ali poslušaj što ti kažem: sreća nikad nije trajna. Ne možeš uvijek biti siguran
koliko će dugo potrajati dobri trenuci ni kada će ponovo nastupiti. Život je pun
razočaranja i zato moraš prepoznati dobre trenutke, biti zahvalan na njima i
djelovati s uvjerenjem. Koristi svoje prilike. Ja nisam slijep. Gledao sam i vidio
što sam vidio i shvatio što sam shvatio, a ponešto od onoga što sam vidio me
zabrinulo. Mislio sam da ću čekati dok mi ne budeš spreman obratiti se, da te
neću požurivati niti te dovoditi u neugodnu situaciju, i da se u međuvremenu neće
dogoditi ništa nedolično. Sada kad je ramazan gotov i kad je sva ta svetost iza nas,
sada kad je nastupio Kurban-bajram i kad je počela nova godina, možda je došlo
vrijeme i da pokažeš malo uvjerenja. Budeš li predugo čekao, mogao bi izgubiti
trenutak ili upasti u nešto što ćeš požaliti. Zato te sada malo nukam.
I Bi Asha ima oči u glavi, razum da shvati neke stvari i, kao što si dosad
sigurno već primijetio, jezik kojim će o njima progovoriti. Ne znam je li već
razgovarala s Afiyom, iako pretpostavljam da bismo znali da jest. Ona ima neke
svoje zamisli, koje tebi možda neće odgovarati. Ja imam neku predodžbu
o tvojim osjećajima prema Afiyi, a i sam si mi o njima govorio. Možda je ovo je
dan od tih odlučujućih trenutaka o kojima ti govorim i za koje bih jako volio da
ih ne propustiš. Govorim li u zagonetkama ili razumiješ što ti želim reći? Vidim
da razumiješ. Ne kanim te požurivati, a isto tako mi se ne žuri da se riješim Afiye.
Pitao sam te već jesi li razgovarao s njom i rekao si da jesi. Ako je to među vama
dogovoreno, onda sam sretan. Sviđa mi se taj naum, ali morat ćeš mi nešto reći o
svojoj obitelji tako da možemo biti sigurni da neće biti nikakva zla ni štete. Zašto
ne govoriš o sebi? Tvoja šutnja djeluje sumnjivo, kao da si učinio nešto loše.”
“Zašto ne bih lagao kao što si mi prije rekao? Zašto ne bih jednostavno nešto
izmislio?” upita Hamza, izazivajući ga jer je znao kamo smjera i bio siguran u
pogledu ishoda.

144
 Knjige.Club Books

“Da, znam da sam rekao da bi trebao jednostavno lagati, ali ovo je drukčije.
Ovo nije nešto s čime se treba šaliti, ne radi se o tome da se samo sačuva mir i
ide dalje. Možda misliš da sam ja sada nekakav nametljivi patrijarh koji se miješa
u odluke jedne mlade žene kakav će život voditi. Ja joj nisam otac ni brat, ali živi
s nama od malih nogu i odgovoran sam za nju. Važno nam je da saznamo što više
o tebi kako bismo bili bez brige. Nemaš gdje živjeti i sva je prilika da ćeš nastaviti
živjeti ovdje s nama. Ja bih volio da ostaneš živjeti s nama, a to je još jedan razlog
zbog kojeg moramo znati više o tebi. Mogao bi biti bilo tko. Naravno, nisam ni
na tren povjerovao da si uradio nešto loše prije nego što si došao ovamo, barem
ništa gore od onoga što smo mi ostali činili, ali moraš mi to reći. Pogledaj me u
oči i reci mi. Kažeš li mi laž o sebi, vidjet ću to u tvojim očima.”
“Polažeš veliku vjeru u svoje moći”, reče Hamza.
“Iskušaj me. Reci mi istinu i odmah ću znati”, reče Khalifa toliko vatreno da
je zbrisao osmijeh s Hamzina lica. “Ovako ćemo, postavit ću ti nekoliko pitanja,
a ti mi možeš odgovoriti kako želiš. Rekao si da si ovdje živio prije mnogo
godina, kad si bio sasvim mlad. Reci mi kako je to bilo.”
“To nije pitanje”, reče Hamza, koji se još nije mogao otresti izazivačkog tona.
“Ne sitničari. Znam da to nije pitanje. U redu, kako to da si došao živjeti u
ovo mjesto kad si bio mlad?” upita ljutito Khalifa, kojeg Hamzina šaljivost nije
nimalo zabavljala.
“Otac me dao jednom trgovcu da pokrije svoje dugove”, kazao je Hamza.
“Nisam znao o čemu se radi dok me trgovac nije poveo sa sobom i zato ne znam
koliko mu je otac dugovao ni zašto me morao prodati. Možda je trgovac
kažnjavao mog oca zbog toga što je bio loš dužnik. Trgovac je živio u ovom gradu
i doveo me ovamo da radim u njegovoj trgovini, iako nije bio vlasnik tog dućana.
Dućan je bio samo malen dio njegovog posla, a to je bila karavanska trgovina.
Bio je kao vaš piratski trgovac, Amur Biashara, radio je svakakve poslove. Poveo
me na jedno od svojih putovanja u unutrašnjost, koje je trajalo nekoliko mjeseci.
Bilo je nevjerojatno. Išli smo sve do jezera i iza planina na drugoj strani.”
“Kako se zvao?” upita Khalifa.
“Zvali smo ga stric Hashim, ali nije mi bio stric”, odgovori Hamza.
Khalifa promisli načas pa kimne. “Hashim Abubakar, znam na koga misliš.
Znači, radio si za njega. I što je onda bilo s tobom?”
“Nisam radio za njega. Bio sam vezan za njega kako bih pokrio očeve dugove
ili nešto slično. Trgovac mi ništa nije objašnjavao, niti mi je išta plaćao. Odnosio
se prema meni kao da sam njegovo vlasništvo.”
Neko su vrijeme sjedili bez riječi, svatko zadubljen u svoje misli. “Što je onda
bilo s tobom?” ponovo upita Khalifa.
“Nisam više mogao podnositi takav život pa sam pobjegao u rat”, Hamza će.
“Kao Ilyas”, reče Khalifa prezrivo.

145
 Knjige.Club Books

“Da, kao Ilyas. Nakon rata otišao sam u grad u kojem sam kao dijete živio s
roditeljima, ali oni više nisu bili tamo i nitko nije znao kamo su otišli. Trgovac
koji me odveo od njih, stric Hashim, rekao mi je to nekoliko godina prije nego
što sam pobjegao. Rekao mi je da više ne žive tamo, ali želio sam biti siguran.
Dugo ih nisam htio tražiti. Mislio sam da su me odbacili i da me ne žele. A onda
sam ih nakon rata pokušao pronaći, ali nisam uspio. I zato nemam obitelji o kojoj
bih ti mogao pričati. Izgubio sam je. Izgubio sam je kad sam bio jako mlad i ne
znam što bih ti o njima mogao reći a da bude od ikakve koristi odrasloj osobi koja
osjeća odgovornost prema drugoj osobi. Želiš da ti pričam o sebi kao da imam
zaokruženu priču, ali imam samo krhotine koje zapinju o mučne praznine, stvari
o kojima bih se bio raspitao da sam mogao, trenutke koji su se prebrzo okončali
ili su ostali visjeti u zraku.”
“Već mi govoriš mnogo. Što te dovelo natrag u ovaj grad, gdje si morao
pretrpjeti takvu sramotu?” upita Khalifa.
“Sramotu? Kakvu sramotu?”
“Pa tu da budeš vezan za nekog, da drugi čovjek posjeduje tvoje tijelo i duh.
Ima li veće sramote od toga?”
“Trgovac nije posjedovao moje tijelo i duh”, odvrati Hamza. “Nitko ne
posjeduje ničije tijelo i duh. To sam odavno naučio. Bio sam mu koristan dok mi
je falilo pameti i vještine da pobjegnem, a čak ni onda nisam bio dovoljno mudar
da se čuvam i pobjegao sam u rat. Ako sam osjećao sram, bilo je to zbog mojih
roditelja, ali to je došlo tek kasnije, kad sam bio stariji i kad sam više znao o
sramu. Vratio sam se u ovaj grad jer druga mjesta nisam poznavao. Lutao sam
posvuda, radio posao koji me polako ubijao, i na kraju sam, valjda, jednostavno
doplutao natrag ovamo.
Kad sam prvi put živio ovdje, sprijateljio sam se s jednim čovjekom. Kad se
osvrćem na te godine, pomišljam da je to jedini prijatelj kojeg sam imao u životu,
i zbog njega sam osjećao poriv da se vratim kad sam bio izgubljen i tužan zbog
koječega. I on je bio vezan za trgovca, ali kad sam se vratio, dućana više nije bilo
i nisam ga mogao naći. Nisam se usudio raspitivati za strica Hashima za slučaj
da je očev dug prešao na mene.”
“To ti je bilo pametno. Uvijek je najbolje biti oprezan, znam da to znaš. Mogu
ti reći što se dogodilo s tvojim trgovcem Hashimom Abubakarom”, reče Khalifa,
smiješeći se, sretan kao i uvijek što može biti donositelj vijesti, raznosilac tračeva.
“Mladić koji mu je vodio trgovinu umaknuo je sa svom gotovinom koju je
trgovac držao skrivenu u kući. Usto je pobjegao s trgovčevom mladom ženom,
njegovom drugom suprugom. Par je iščeznuo i za njih se više nikad nije čulo.
Bilo je to netom prije nego što je počeo rat, pa tko zna što im se moglo dogoditi.
Toliki su se u ratu izgubili. Za trgovca je to bio veliki skandal i on je
rasprodao imovinu i otišao nekamo. Zadnje što sam čuo je da se nalazi
u Mogadišu, Adenu, Džibutiju ili negdje u tim krajevima. Bio je jedan od
posljednjih među tim karavanskim trgovcima pa mu je vrijeme ionako isteklo.

146
 Knjige.Club Books

Nijemci su htjeli stati na kraj svemu tome i staviti sve pod svoju kontrolu. Kako
se zvao taj tvoj prijatelj koji je radio za Hashima Abubakara?”
“Zvao se Faridi”, odgovori Hamza.
“To je upravo taj mladić”, reče Khalifa, pljeskajući se po bedru od ushita jer
je njegova priča postajala sve sočnija. “Kakav vragolan, pazi ti to! I novac i ženu!
Taj tvoj prijatelj mora da je bio prava bitanga.”
“Bio sam jako mlad kad su me doveli ovamo, a on je na mene pazio kao brat.
Nijedan od nas dvojice zapravo nije nikoga poznavao, samo smo danonoćno
radili u dućanu. Ponekad smo odlazili u grad, ali ni on nije znao gdje je. Smucali
smo se uokolo. Ako je umaknuo s novcem netom prije rata, onda je to moralo biti
ubrzo nakon što sam i ja pobjegao. Mlada žena s kojom je pobjegao bila je
njegova sestra. I ona je bila ropski vezana za strica Hashima.”
Khalifa je uzdahnuo čuvši tu novu pojedinost, zbog koje će njegova priča biti
toliko nemoguće sočna da nitko neće povjerovati u nju. “To si ti, znači”, kazao
je. “Ja sam ovdje radio za svoga piratskog trgovca, a ti i tvoj prijatelj ste na
drugom kraju grada kovali urotu da upropastite drugog pirata. Ne znam zašto,
ali veseli me pomisao na tvog prijatelja Faridija koji bježi i ostavlja trgovca da se
suoči sa sramotom. Svi smo mislili da je to sigurno isplanirala mlada žena. Kako
je drukčije mogao znati gdje je trgovac sakrio novac? Morali su oboje biti pravi
lupeži kad su sve maznuli. Za njihovo se dobro nadam da ih nikad neće naći, jer
bilo je pogrešno uzeti taj novac, pa makar ti Faridi bio prijatelj.”
“Što se dogodilo s kućom? Nalazila se tamo, na kraju obalne ceste. Imala je
lijepi vrt. Toga se ispravno sjećam, zar ne?” upita Hamza.
“Neki indijski biznismen ju je kupio i srušio da izgradi velebnu kuću koja
sada tamo stoji. Ne vole svi vrtove. Biznismen je došao s Britancima. Kad su
preuzeli vlast od Nijemaca, Britanci su doveli svoje ljude da ovdje posluju.
Doveli su ih iz Indije i iz Kenije, i ti novi Indijci ovdje su se brzo i odlučno primili
posla, i eto ih i dalje ovdje. Preuzimaju svu trgovinu i govore vladi da su oni
britanski građani, da moraju imati ista prava kao mzungui i da se prema njima ne
smije postupati kao da nisu ništa bolji od nas domorodaca.”

Četvrtoga i posljednjeg dana Kurban-bajrama, dok je u jutarnjem zraku još lebdio

tračak svetkovine, Afiya je otvorila vrata Hamzine ostave da mu na poslužavniku
donese doručak u vidu kriške kruha i šalice čaja. Budući da je još bio Kurban-
bajram, donijela mu je blagdansku krišku kruha umočenu u umućeno jaje i
isprženu. On je preuzeo poslužavnik, odložio ga na stol i ona je tada bila slobodna
da klizne u njegovo naručje. Tada ju je zaprosio. Bio je rekao Khalifi da će je sam
zaprositi jer želi da ona kaže da i sama to hoće. Khalifa je rekao da se to tako ne
radi. On, Hamza, treba razgovarati s Khalifom, koji će onda razgovarati s Bi
Ashom, koja će zaprositi Afiyu. Njezin će odgovor zatim putovati istom rutom.
Tako se to radi, a tako će se raditi i nakon što je Hamza razgovarao s njom, ali
ako je želi i sam zaprositi, samo naprijed.
147
 Knjige.Club Books

Afiya mu je bila u naručju kad je rekao: “Bi li ti bilo po volji da se vjenčamo?”

Ona se odmakne da ga pogleda u lice, možda i da se uvjeri da se ne šali. Kad
je vidjela kako mu je izraz mrk, nasmiješila se, zagrlila ga čvršće i rekla: “Idd
mubarak, bilo bi mi itekako po volji.”
“Ja nemam ništa”, reče on.
“Ni ja”, ona će. “Zajedno ćemo nemati ništa.”
“Nećemo imati gdje živjeti, samo ovu ostavu u kojoj nema ni komarnika.
Trebali bismo pričekati dok si ne budem mogao priuštiti da unajmim nešto
dostojnije”, reče on.
“Ja ne želim čekati”, otpovrne ona. “Nisam mislila da ću naći nekoga koga
ću voljeti. Mislila sam da će netko doći po mene i da neću imati izbora. A sada si
došao ti i ne želim čekati.”
“Nemamo se gdje okupati. Za spavanje imamo samo hasuru. Živjet ćeš kao
životinja u brlogu”, reče on.
Ona se nasmija. “Ne pretjeruj”, reče. “Možemo se prati i kuhati unutra, i
voditi ljubav na podu kad god poželimo. Bit će to kao zajedničko putovanje, i
naći ćemo svoj put pa makar nam tijela vonjala po starom znoju. Ona već
godinama želi da odem. Rekla je da joj se ne sviđa kako me on gleda. I to
otkad sam postala žena. Rekla je da me želi učiniti svojom suprugom - Baba
Khalifa. Rekla je da su muškarci takve životinje. Da se ne mogu obuzdati.”
“Nisam to znao”, kazao je Hamza. “Rekla si mi da je ovo tvoj dom.”
“Bi Asha ima kruto srce. Mrsko joj je što sam mlada žena. Htjela je da odem,
ali je mrzila kad bi me neki mladić pogledao. Već sam pogled na ulici bio joj je
dovoljan da počne sipati optužbe. Rekla je da joj je odvratno kako me muškarci
gledaju. Rekla je da ja to potičem, a nisam to činila. Htjela je da odem, ali htjela
je i da dođe neki stariji muškarac i uzme me za drugu ženu. Nije htjela da se
osjećam privlačnom i mladom, nego da me uzme netko tko će me iskorištavati za
svoj užitak, tko će me ponižavati svojom pohotom. To je ta gorčina u njoj, zbog
nje je podla. Nije bila takva prema meni kad sam bila dijete. Bila je srdita kao što
je vidiš sada, ali nije bila podla. Takva je postala kad sam izrasla u ženu.”
“Nisam to znao”, ponovi on. “Je li netko došao po tebe?”
Ona slegne ramenima. “Dvaput. Nisam poznavala nijednog od njih. Drugi je
bio voditelj kafića na glavnoj cesti. Vidio me u prolazu. Viđao me godinama kako
prolazim onuda, još otkad sam imala deset godina. Takvi su ti muškarci, imaju
novca i hoće mladu ženu da se njome igraju nekoliko mjeseci. Vide te kako hodaš
ulicom, pitaju tko je ta žena i onda dođu po tebe jer mogu. Tako je rekao Baba
Khalifa.”
“Ali ti si rekla ‘ne’.”
“Rekla sam ‘ne’ i Baba Khalifa je rekao ‘ne’. Ona je rekla da je to zato što
me želi zadržati za sebe. Tada je prvi put to izgovorila. Danima ga je tako
optuživala. Kada te doveo onoga dana, kada te uveo unutra, mislim da je htio da
148
 Knjige.Club Books

te vidim. Ne znam je li mu to stvarno bila namjera, možda si mu se jednostavno

sviđao. Ali ja sam te vidjela, i svaki put kad bih te vidjela, osjetila bih još malo
veću čežnju za tobom. Nisam znala da će biti tako. Zbog toga ne želim čekati i
zbog toga ova soba nije brlog.”
“Je li razgovarala s tobom o nama? Khalifa je rekao da ne zna.”
“Prekjučer je rekla da ne donosim sramotu u našu kuću, ali to je već
govorila.” Afiya mu se nasmiješi. “Sada je prekasno.”
Kad je od Hamze doznao da planiraju živjeti u ostavi, Khalifa nije htio ni čuti
za to. Hamza nije umio ponoviti ono što mu je Afiya rekla o tome kako je se
proganja, i nakon što je neko vrijeme bespomoćno mucao izgovorio je Bi Ashino
ime. Khalifa je slegnuo ramenima i potom odrješito odmahnuo glavom. “Doći
ćeš i živjeti u kući s njom, s nama”, kazao je. “A ne tamo vani, kao skitnice.
Unutra će vam biti udobnije. Ona soba možda odgovara jaluti kao što si ti,
naviknutom da luta kao uličar. Ali nije prikladna za kćer naše kuće.”
“Naći ćemo vlastiti stan za najam”, reče Hamza. “Možda je najbolje pričekati
dok si ne budem mogao priuštiti nešto bolje.”
“Što se ima čekati?” upita Khalifa. “Možete se useliti sada, a kada budete
spremni za unajmljivanje, izlazite.”
“Dobro, vidjet ćemo”, reče Hamza, nesklon tome da ga se natjera da živi
ondje, u neposrednoj blizini Bi Ashine zlovolje.
Par se vjenčao četrnaest dana kasnije. Vjenčanje im je bilo toliko tiho da
trgovac Nassor Biashara i ljudi u skladištu drva nisu ni znali za nj dok se nije
održalo. Khalifa je pozvao imama i svoje prijatelje s baraze na jelo, a Bi Asha je
pozvala ženske susjede. Unajmili su kuhara da dođe u kuću i pripremi biriani, i
on je u tu svrhu zauzeo stražnje dvorište. Žene su bile u spavaćoj sobi Bi Ashe i
Khalife, čiji je krevet bio prevrnut i prislonjen uza zid. Muškarci su se okupili u
gostinskoj sobi, gdje je imam pozvao Hamzu da zaprosi Afiyu. Budući da je
ceremonija bila sporazum koji se sklapao pred svjedocima, bio je običaj da se u
tom času objavi koliki mahari odnosno amanet muškarac namjerava ponuditi, a
da nevjesta ili njezin predstavnik razmotri je li amanet zadovoljavajući. O tome
se raspravljalo dobrano unaprijed, ali se sve potvrđivalo pred svjedocima. Hamza
nije imao što ponuditi kao mahari. Rekao je to Khalifi, koji je kazao da je odluka
da ga uzme bez uzdarja na Afiyi. Budući da je ona otklonila taj razgovor - zajedno
ćemo nemati ništa - taj dio obreda bio je tiho preskočen, i Hamza je jednostavno
pitao hoće li ga Afiya prihvatiti za muža, a Khalifa je pristao u njezino ime. Vijest
je bila prenesena Afiyi i Bi Ashinim gošćama u drugoj sobi, i one su je dočekale
podvriskivanjem. Tada im je bilo posluženo jelo i to je bio kraj svečanosti.
Khalifa im nije ostavio drugog izbora doli da se usele k njima. U tome je bio
krajnje uporan, i Afiya je slegnula ramenima i rekla da bi mogli pokušati. Uvijek
je tu ostava ako baš nikako ne bude išlo. Hamza je premjestio ono malo svoje
imovine u Afiyinu sobu: malu torbu s remenom preko ramena, u kojoj su se
nalazili Musen-Almanach für das Jahr 1798 što mu ga je ostavio Oberleutnant,
149
 Knjige.Club Books

još jedna knjiga Heinricha Heinea, Zur Geschichte der Religion und Philosophic
in Deutschland, koju mu je Frau dala kao poklon za oproštaj, njegova hasura i
odjeća.
Afiyina soba bila je veće od ostave, a bila je i udobna i iz nje se lako dolazilo
do kupaonice. Zavjesa je bila navučena i preko prozora i preko vrata, koja je ona
često ostavljala otvorenima dok ne bi došlo vrijeme za spavanje kako bi u sobu
ulazio povjetarac. Uzglavlje kreveta bilo je dogurano tik uza zid, tako da je ostalo
taman toliko prostora da se u njega ušuljaju svatko sa svoje strane. Sa stropa je
visio pravokutni drveni okvir, o koji je bila obješena mreža za komarce. Uza
suprotni zid stajao je stari, klimavi kredenc od tankih dasaka, i kad ga je prvi
put vidio, Hamza joj je rekao da će im u radionici napraviti novi ormar. To će biti
njezin mahari. U kredencu se nalazila škrinjica s lokotom urešena kosim zelenim
i crvenim prugama. Otvorila ju je pred njim i pokazala mu svoje blago: bilježnice
kojima se služila kad ju je brat učio čitati, marmoriranu poslovnu knjigu koju joj
je dao Baba, zlatnu narukvicu koju joj je Ilyas kupio za Bajram one jedne godine
dok su živjeli zajedno, a sada joj je bila premala, razglednicu sa slikom planine
iznad grada gdje je radio na njemačkoj farmi i onda išao u školu, i papirić sa
Schillerovom strofom koju joj je Hamza preveo.
Afiyina soba otvarala se na dvorište, gdje se kuhalo za kućanstvo, gdje se jelo
i pralo i gdje su žene iz kuće provodile nekoliko sati dnevno. Bio je to njihov dio
kuće i muški stranci nisu zalazili onamo. Hamza više nije bio stranac, ali se nije
osjećao ni kao član obitelji. Nakon onoga što je čuo o Bi Ashinoj gorčini, bio
je nervozan u vezi s tim dogovorom i strepio kako će ona doživjeti njegovu
nazočnost u dvorištu. Pozdravio bi je kad bi se sreli i ona bi na neki način
uzvratila, ne gledajući ga u oči, ali među njima nije bilo razgovora. Osjećao je
njezin otpor u zraku i žacao se od nelagode i odbojnosti prema samome sebi. Nije
želio biti ondje. Čim bi ujutro ustao, obavio bi što ima u kupaonici, popio čaj u
dvorištu s Khalifom koji bi mu se pridružio, inzistirajući na tom rasporedu, i
otišao iz kuće zajedno s njime. Kad bi se poslije podne vratio, dvorište bi bilo
prazno i Hamza je odlazio ravno u njihovu sobu, gdje ga je čekala Afiya. Uvečer
su Bi Asha i Afiya pripremale večeru u dvorištu, a ponekad bi navratile i susjede
pa je pazio da bude izvan sobe kako bi mogle razgovarati a da ih nitko ne čuje.
Podrazumijevao je da tako nalažu dobre manire. Nakon nekoliko dana takve
neriješene napetosti Afiya mu je rekla da se prestane žurno sklanjati s puta.
“Usijitaabishe”, rekla je. “Ne zamaraj se. On te zamolio da živiš ovdje, i
stoga se jednostavno ne obaziri na nju i ona će se naviknuti.”
“Ona me ne želi ovdje”, reče on. “Balaa, sjećaš se? Misli da ću donijeti
nesreću.”
“Samo je bila okrutna”, odvrati Afiya. “Nije ona baš tako zagrižena.”
Nelagoda u vezi s Bi Ashom nije mogla narušiti njegovo uživanje u novim
intimnostima što su ih Afiya i on upoznali otkad su bili sami zajedno. Sreća ga je

150
 Knjige.Club Books

sačuvala u ratu i dovela ga u njezin život, a svijet se uvijek kreće dalje unatoč
kaosu i pustošenju koje je u njemu na djelu.
Pa ipak, život u dvorištu bio je ispunjen napetošću. Čak i u neobaveznim
razgovorima s Bi Ashom uvijek je čuo zajedljiv prizvuk u njezinim riječima, kao
da će ga već u sljedećem trenutku nemilo žacnuti. Kad bi se osorno obratila
Khalifi, on ju je ignorirao, kao da nije rekla ništa. Čak i kad je govorila
o svakodnevnim stvarima, o cijeni ribe ili kakvoći špinata dostupnog na tržnici,
činilo se da i te stvari u njoj izazivaju gorčinu i nezadovoljstvo. Nije znao koliko
će još dugo moći trpjeti tako mrzovoljno pokroviteljstvo.
Trgovac Nassor Biashara rekao mu je: “Ej, što si tako smrknut? Žena mi je
rekla da ste se vjenčali prije nekoliko dana, a nisi nas čak ni pozvao na vjenčanje.
Trebao bi izgledati radostan! Ili se možda ne možeš dovoljno naspavati? He, he,
he. Znam Afiyu, barem sam je poznavao kad je bila mlada. Supruga mi kaže da
je ona sada vrlo ljupka žena. Čestitam ti. Sve ide kao po loju, ha? I zaslužio si to.
Pogledaj se samo. Imaš dobar posao, a sada i dobru ženu da ti pomogne nositi
teret života, i meni trebaš zahvaliti na tome. Ne tražim ja zahvalnost, naporno
si radio i trudio se, ali ipak je sve to bilo do mene. Ugledao sam te i pomislio:
zašto ovom smušenom mladiću ne dati šansu? Izgleda kao gubitnik, ali ako mu
se pruži prilika, možda i ispadne nešto od njega. Vidiš, imam intuiciju za ljude.
Vidio sam nešto ispod te smušenosti kojom si se predstavljao svijetu. A pogledaj
se sada. Živiš li još uvijek u onoj ostavi? Nadam se da ne, ne sa svojom novom
suprugom. Nadam se da si našao neko pristojno mjesto za život... Živiš s ono
dvoje gunđala! Nije ti to baš pametno kao početak bračnog života. Kako to misliš,
ne možeš si priuštiti da unajmiš svoj stan? O čemu pričaš? Zar moraš unajmiti
kućerinu s parnom kupelji, ograđenim vrtom i rešetkastom verandom? Kako to
misliš, želio bi povišicu? Plaćam ti dovoljno, zar ne? Pristojno se odnosim prema
tebi. Ne berem ja novce sa stabla, znaš. Nećeš sad valjda postati gramzljiv samo
zato što imaš ženu. Da te nije Khalifa nagovorio na ovo?”
Kad je čuo za vjenčanje, Mzee Sulemani rekao je Hamzi: “Zatraži od škrca
da ti dade povišicu. To je najmanje što može učiniti nakon sveg posla koji si ovdje
obavio otkako je otišao onaj pijanac Mehdi. Alhamdulillah, blagoslovljen bio s
mnogo djece. Znaš li to reći na njemačkom?”
“Mögest du mit vielen Kindem gesegnet sein.”
Mzee Sulemani se razdragano smijuljio kao i uvijek kad bi mu Hamza nešto
preveo.

151
 Knjige.Club Books

ČETVRTI DIO

152
 Knjige.Club Books

13.

U usporedbi s prijašnjim godinama, bilo je to za Hamzu lagodno razdoblje.

Napetost u suživotu s Bi Ashom i Khalifom popuštala je kako su tjedni i mjeseci
prolazili, ili su se možda oni priviknuli na nju. Nalazili su načina da se izbjegnu
a da ne djeluje kao da su zakrvljeni, da ne vide Bi Ashine optužujuće poglede i
da ne čuju prizvuke gunđanja i režanja u njezinu glasu. Hamza joj se naučio tako
temeljito sklanjati s puta daju je često vidio samo nakratko kad bi se poslije podne
vratio s posla, iako njezin glas nikad nije bio daleko. Afiya je uvijek ustajala prva,
ali Hamza je obično već bio budan jer nije mogao duboko spavati kad bi se
razdanilo. Skuhala bi čaj dok se on prao, a onda bi on otišao iz kuće prije nego
što bi Khalifa i Bi Asha izašli iz svoje sobe.
Kad bi stigao u dvorište, Nassor Biashara uvijek je već bio ondje. Pozdravili
bi se i trgovac bi mu dao ključ radionice bez ikakva razgovora, katkad čak i ne
podižući pogled sa svojih dragocjenih poslovnih knjiga. Pošto bi stigao Mzee
Sulemani, njih bi se trojica nakratko sastali da rasprave o rasporedu posla za taj
dan, a Nassor Biashara bi im se katkad pridružio u radionici radi posljednjih
poteza i završnog dotjerivanja zdjela i ormarića ili prosudbe o nekom novom
dizajnu. Planirao je izrađivati podstavljene sofe i morao je na vrijeme zaposliti
tapetara, ali trenutno je eksperimentirao s okvirima.
Potražnja za namještajem stalno je rasla. I njegov špediterski posao se širio,
i protivno Khalifinim predviđanjima, ulaganje u propeler pokazalo se
vrlo uspješnim te je privuklo više posla nego što se moglo obavljati jednim
brodom i zahtijevalo je kupnju većega motoriziranog plovila. Nassor Biashara ga
je volio zvati svojim parobrodom. Trgovčevi su poslovi toliko cvjetali da je dao
izraditi natpis što ga je sam izrezbario i obojio, a Sungura ga je pričvrstio na
kapiju skladišta: Namještaj i mješovita roba Biashara.
“Mislim da ćemo morati proširiti radionicu i nabaviti novu opremu”, rekao
je, gledajući prvo Mzee Sulemanija, čije je lice ostalo bezizražajno, a onda
Hamzu koji je kimnuo u znak podrške. “Ovo je veliko dvorište, je li tako? Mogli
bismo izgraditi novu radionicu tamo preko, propisno opremljenu kako
bismo izborili ugovore s vladom za izradu školskih klupa, uredskog namještaja,
takvih stvari. Staru radionicu možemo zadržati za kućanske narudžbe i toaletne
stoliće. Što mislite?”
Što je više govorio o novoj radionici, a to je narednih tjedana činio često, to
se više obraćao Hamzi, kojega je, činilo se, kanio angažirati da je vodi. Britanska
mandatna vlada najavila je pojačanu izgradnju škola i opismenjavanje, a to je i
153
 Knjige.Club Books

izazvalo uzbuđenje Nassora Biashare oko ugovora s vladom. Uprava je ujedno

proširivala aktivnosti u poljoprivredi, javnim radovima i zdravstvenoj skrbi. Ako
ništa drugo, pokazat će Nijemcima kako se upravlja kolonijom. Svim tim
ministarstvima i projektima trebali su uredi, a uredima su trebali stolovi i stolice.
Hamza je kimao s pomno odmjerenim poletom dok je Nassor Biashara, koji je
sada volio da ga zovu poslovnim čovjekom, a ne trgovcem, raspredao o novom
pothvatu. Hamza će prije ili kasnije zatražiti veliku povišicu, ali zasad je čekao
povoljan čas.
Odgađao je povratak na ručak kako bi Khalifa i Bi Asha jeli prvi. Do njegova
dolaska oni bi obično već bili gotovi i pripremali se za obaveznu siestu. Jeo je
lagano, rižu, špinat i neko sezonsko voće. Katkad bi pojeo parathu, mali komad
ribe i zdjelicu jogurta i onda se vratio na posao. Poslije podne, po povratku
s posla, oprao bi se i legao da se odmori kojih sat vremena, a ako bi Afiya bila
kod kuće, pridružila bi mu se u njihovoj sobi pa bi razgovarali i prepričavali
dnevna zbivanja. Tada je često bila vani, u posjetima, kod svoje prijateljice
Jamile koja je sad bila majka, ili kod Khalide, supruge Nassora Biashare, ili bi
pak pohodila neku od mora obaveznih priredbi koje su ispunjavale svakodnevne
živote žena: okupljanja nakon pogreba, zaruke, vjenčanja, obilaske bolesnika,
posjete majkama i njihovoj novorođenčadi.
Hamza je uvečer šetao ulicama i sretao ljude koje je upoznao i s njima se
sprijateljio, osobito jednog od glazbenika iz sastava što ga je odlazio slušati kad
god je mogao. Zvao se Abu i također je bio stolar, nekoliko godina stariji od
Hamze. Upoznali su se nakon akšam-namaza u kafiću pored mosta koji je vodio
preko zatona i razgovarali s drugima koji su ondje bili redoviti gosti i napravili
mu mjesta. Na tom okupljanju brbljavaca Hamza nije bio osobit brbljavac i stoga
je uvijek bio dobrodošao. Ton njihova razgovora bio je bezbrižan i satiričan, često
protkan sočnim detaljima, i činilo mu se kao da se nadmeću tko će ispaliti
sablažnjiviju šalu. Komedija je ponekad bila toliko prosta i neodoljiva da su ga
rebra boljela od smijeha, pa ipak je poslije znao da se ondje nije reklo ništa važno
i da je potratio vrijeme na sramne ispraznosti. Nekih je večeri Hamza odlazio s
Abuom u prostoriju za probe i sjedio s glazbenicima kojih sat vremena dok su
svirali i vježbali.
Potom bi se vratio u kuću - još je nije bio kadar zvati domom - i sjeo s
Khalifom, Maalimom Abdallom i Topasijem dok su oni promišljali o stanju
svijeta te pretresali i analizirali najnovije skandale i tračeve. U to vrijeme
kolonijalna uprava počela je objavljivati Mambo Leo, mjesečnik na svahiliju, radi
obavještavanja onih koji su već znali čitati o svijetu i domaćim pitanjima, o
dobrim navadama u poljodjelstvu, o medicinskoj higijeni, pa čak i o sportskim
novostima. Khalifa bi kupio primjerak, koji je prosljeđivao Hamzi i Afiyi kad bi
ga pročitao. Maalim Abdalla bi došao na barazu s vlastitim primjerkom i
informirao prijatelje o svemu zanimljivom što bi mu unutra zapelo za oko, a što
je često trebalo ogoliti, razobličiti i prokazati. Koji put bi pak došao sa starim

154
 Knjige.Club Books

primjerkom East African Standarda, kolonijalnih novina iz Nairobija koje bi mu

njegov prijatelj koji je radio u uredu okružnog povjerenika posudio na
neodređeno. Pojedine priče u Standardu predstavljale su zanimljivu građu za
raspravu trojice mudraca, osobito ostrašćene debate između doseljenika koji su
htjeli ukloniti sve Afrikance iz Kenije i od nje napraviti ono što su zvali
“bjelačkom zemljom”, i onih koji su htjeli ukloniti sve Indijce i dopustiti samo
Evropljanima da se doseljavaju, ali su željeli zadržati Afrikance kao nadničare i
sluge, uz pokojeg domorodačkog stočara, živopisnosti radi. Prijedlozi i
njihovi zagovornici zvučali su toliko čudno te se činilo kao da ti doseljenici žive
na Mjesecu.
Hamza bi otišao od njih preuzevši tacnu s kavom od Afiye i uputio se u
džamiju na jaciju-namaz. Idi samo, sveče mali, bodrio ga je uvijek Khalifa. Po
povratku bi otišao pravo u njihovu sobu, gdje mu se Afiya pridruživala u
najslađem dijelu dana. Satima su razgovarali, čitali stare novine, nadoknađivali
ono što su propustili u životu onog drugog, zagledali se u budućnost, vodili
ljubav.

Jedne noći probudila se pored njega uz trzaj. Zgrabila ga je za nadlakticu i

prošaptala mu ime. “Hamza, ššš... prestani sada.”
Lice mu je bilo mokro, a tijelo natopljeno znojem. U grlu mu je još bio jecaj
kad se probudio. Ležali su posve mirno u tami, Afiya ga je čvrsto držala za
nadlakticu. “Vikao si”, rekla je. “Je li to opet on?”
“On, da. Ponekad je on, ponekad oficir. Ilije pastor. Uvijek su oni”, kazao je.
“Ali nisu to toliko te osobe, nego osjećaj koji izazivaju.”
“Koji osjećaj? Reci mi.”
“Osjećaj opasnosti, užasa. Kao da prijeti velika opasnost i nema izlaza iz nje.
Strašna galama, krici i krv.”
Potom su opet dugo ležali tiho u mraku. Mnogo kasnije ona upita: “Je li ti
uvijek rat u snu?”
“Uvijek. Prije, dok sam bio dijete, često su me mučile noćne more”, rekao je.
“Životinje koje su me proždirale dok sam ležao na trbuhu i nisam se mogao
pomaknuti. Zapravo nisam osjećao opasnost, više kao neki poraz, kao mučenje.
Sada me noćne more užasavaju. Kao da će me ono što mi se približava zdrobiti uz
groznu bol, tako da ću trpjeti muke i ugušiti se u vlastitoj krvi. Osjećam kako mi
se grlo puni njome. To je taj osjećaj od kojeg strepim, a ne osoba. Ali ponekad
bude on, Feldwebel. Ne razumijem zašto se od pogleda na pastora osjećam tako.
Ne znam kako se on uklapa u to. On me izliječio. Ostao sam u njegovoj misiji
dvije godine.”
“Ispričaj mi još nešto o njemu”, reče ona. “Pričaj mi o sušama za duhan,
voćkama i knjigama koje ti je Frau posuđivala da ih čitaš.”

155
 Knjige.Club Books

Naslutila je da se on smiješi u mraku. “Znači, slušala si tada. Mislio sam da

si zaspala kad sam ti pričao o Frau pastor. Pastor je bio vrlo temeljit čovjek i
mislim da je uživao u toj suši za duhan. Tamo je imao potpunu kontrolu. Uvijek
je želio biti u pravu, nije si mogao pomoći. Kao da se morao prisiljavati da
sluša druge, učiti sebe da bude ljubazan. Pitao si se zašto je odlučio biti misionar.
Mislim da ga je ona naučila obzirnosti, iako je po prirodi bio krut. Ona je bila
dobra, obzirna i spontano velikodušna. Nikad je neću zaboraviti. Posuđivala mi
je knjige, da. Dala mi je njihovu adresu u Njemačkoj. Rekla je da im
moram povremeno javljati vijesti o sebi. Zapisala je to u onu Heineovu knjigu o
kojoj sam ti pričao.”
“Možda ćeš im jednoga dana pisati”, reče ona. “Možda ćeš jednoga dana
moći zaboraviti to strašno vrijeme, makar nju ne zaboravio. Ponekad, kad sam
vani, pomišljam da ću doći kući i ustanoviti da te nema, da si me ostavio i nestao
bez riječi. Ne znam razumijem li već sve u vezi s tobom i strašno se bojim da ću
te jednog dana izgubiti. Izgubila sam majku i oca i prije nego što sam ih upoznala.
Nisam sigurna sjećam li ih se. Poslije sam izgubila brata Ilyasa, koji mi se pojavio
kao blagoslov u djetinjstvu. Ne bih mogla podnijeti da i tebe izgubim.”
“Nikada te neću ostaviti”, reče Hamza. “I ja sam izgubio roditelje kad sam
bio dijete. Izgubio sam dom, a zamalo i život u slijepoj želji da pobjegnem. Nije
to bio bogzna kakav život dok nisam došao ovamo i upoznao tebe. Nikada te neću
ostaviti.”
“Obećaj mi to”, na to će ona, milujući ga i dajući mu znak da je spremna za
njega.

Pet mjeseci nakon vjenčanja Afiya je izgubila dijete u svojoj prvoj trudnoći.
Rekla je Hamzi kad joj je drugi put izostala mjesečnica, ali mu je naložila da ne
priča o tome. Kome bih rekao? pitao je. Nisu mogli odoljeti a da se ne smješkaju
i prepuštaju ugodnim maštanjima o Predstojećem, kako su počeli govoriti o
životu unutar nje, nagađajući o spolu i imenima. Ona se čak nije usuđivala
nazivati to trudnoćom, podsjećajući ga kako joj je Ilyas rekao da je njihova majka
više puta spontano pobacila. Čekala je devet dana nakon trećeg mjeseca prije
nego što je priopćila Hamzi ono što je sada bilo sigurno.
“Dječak je”, rekla je.
“Ne, curica je”, rekao je on.
Sljedećeg popodneva, desetog dana nakon treće izostale mjesečnice, Bi Asha
je razgovarala s Afiyom. Prvo je promotrila donji dio njezina trbuha, a onda joj
se za jedan rastegnut trenutak zagledala u oči.
“Jesi li noseća?” upitala je.
“Mislim da jesam”, odgovori Afiya, iznenađena što je pogodila iako su toliko
pazili da to zataje.
“Koliko mjeseci?” upita Bi Asha.

156
 Knjige.Club Books

“Tri”, Afiya će kolebljivo, ne želeći zvučati previše određeno za slučaj da bi

to pobudilo Bi Ashin prezir.
“Bilo ti i je vrijeme”, kazala je, bez makar i prizvuka dragosti u glasu.
“Samo... žene često izgube prvo.”
Sutradan, dok je vješala rublje u dvorištu, Afiya osjeti nešto mokro na bedru.
Požurila je u svoju sobu i ustanovila da joj je donje rublje tamnocrveno od krvi.
Bi Asha, koja je u taj čas također bila u dvorištu, došla je za njom u sobu i
pomogla joj da se razodjene. Donijela je stare plahte i naložila Afiyi da legne.
“Možda ga nećeš izgubiti”, rekla je. “Odjeća nije jako krvava. Samo se
odmori, pa ćemo vidjeti.”
Krvarenje se nastavilo kroz jutro, i plahte na kojima je Afiya ležala stalno su
se natapale. Ona je sve vrijeme ostala nepomična, pomalo se mireći s gubitkom.
Kad se Hamza vratio za ručak,
Bi Asha ga je isprva pokušavala držati podalje od sobe. To su ženske stvari,
rekla je, ali on je odgurnuo ruku kojom ga je zadržavala i otišao da sjedne sa
suprugom.
“Prerano smo počeli slaviti”, kazala je Afiya kroz suze. “Ne znam kako je
znala. Rekla je da ću ga izgubiti. Poželjela mi je to.”
“Ne”, on će. “To je jednostavno peh. Ne obraćaj uopće pažnju na nju.”
Najgore krvarenje prestalo je do sljedećeg jutra, iako je i dalje bilo mrlja.
Nakon tri dana više nije bilo znakova krvi, ali Afiya je bila iscrpljena i bez snage
i silno se trudila suzbiti tugu. Bi Asha joj je rekla da se mora odmarati, no ona je
odmahnula glavom, ustala i obavila sve poslove koje je mogla. Glas o njezinoj
nesreći nekako se pronio, kao što se već glas uvijek nekako pronese, pa su joj
tako prijateljice Jamila i Saada došle u posjet, a Khalida, koja je nikad nije
posjećivala zbog Bi Ashine zavade s njezinim mužem, poslala je riječi sućuti i
ponudila se da joj pomogne u čemu god zatreba. U međuvremenu ju je Bi Asha
zapovjednički obasipala brigom, pripremala joj juhu od kukuruza u kojoj je bilo i
kukuruzne svile i za koju je tvrdila da je dobra za Afiyu, kao i jela za koja je
govorila da odgovaraju njezinu krhkom stanju: pirjana jetra, barenu ribu, mliječni
žele, kompot. Bila je to Bi Asha kakvu je Afiya poznavala kao dijete, i dalje
oporog glasa, ali zato blagog dodira.
To prijazno razdoblje trajalo je dok se ona oporavljala. Nakon tri tjedna s
posebnim jelima bilo je gotovo i oštrina se počela vraćati u Bi Ashin glas. Uslijed
gubitka trudnoće Afiya se nekako još više osjećala kao Hamzina supruga.
Danima nakon toga on je bio nježan prema njoj, privijao se uz nju čak i dok su
spavali, ruka mu je stalno počivala na njezinu ramenu ili bedru. Stišavao je glas
dok joj se obraćao, kao da bi je uzrujao da govori glasnije. Nakon nekoliko dana
takvog postupanja i ustezanja od vođenja ljubavi s njom, posegnula je za njime i
došapnula da joj tolike pažnje više nisu potrebne. Brine ga da je ne boli, rekao je,
no ona je uskoro pokazala da nema razloga za brigu. Neobično je bilo i to što se

157
 Knjige.Club Books

nakon gubitka osjećala neovisnijom o ograničenjima kuće; osjećala se kao

odrasla osoba, gotovo majka. Svakog jutra izlazila je na tržnicu i donosila odluke
o tome što će se pripremati za obiteljski ručak, ne savjetujući se prethodno s Bi
Ashom o tome. Kupovala je ono što joj je izgledalo najbolje i što bi se njoj samoj
svidjelo, ništa neobično, samo banane koje su bile tamnozelene i debeljuškaste ili
jam ili kasavu svježe izvađenu iz zemlje ili netom obrane bundeve koje su blistale
od voska. Na njezino iznenađenje, Bi Asha joj nije prigovarala, tek bi je tu i tamo
ukorila i narugala joj se ako bi smatrala da je kupila nešto preskupo ili ako jelo
ne bi ispalo dobro. Gdje si nabavila tu bamiju? Trula je, takve stvari.
Gotovo svakog popodneva Afiya je odlazila u posjet Jamili i Saadi, koje su
sada kod kuće imale malu radnju za šivanje ženske odjeće, te je sjedila s njima i
preuzimala manje zadaće koje nisu zahtijevale veliku vještinu i koje su joj one
dopuštale da ih obavlja: prišivanje dugmadi, mjerenje i rezanje čipki i vrpca koje
su sve voljele imati na haljinama. S vremenom su joj davale složenije zadaće i
postupno je naučila kako mjeriti materijal prema haljini čiju je kopiju klijentica
željela, kako ga skrojiti tako da najdojmljivije izgleda i kako izabrati čipke, vrpce
i dugmad iz indijske pozamanterije u koju su je vodile prijateljice. Budući da su
svi kupci bile znanice i susjede sestara, svoj su rad bijedno naplaćivale. Radile su
to koliko radi novca toliko i da ispune puste sate nakon dnevnih kućanskih
poslova, rado zabavljene nečime što ih je zaokupljalo i iziskivalo vještinu kako
bi ublažile frustraciju sputanog i skučenog života koji su morale trpjeti.
Afiya je ponovo zatrudnjela nekoliko mjeseci kasnije, malo više od godine
dana nakon njihova vjenčanja. Rekla je to Hamzi nakon druge izostale
mjesečnice i čedno su čekali da prođu dobra tri mjeseca prije nego što su počeli
govoriti o Predstojećem, a i tada samo među sobom.
Otprilike u to isto vrijeme počeli su Bi Ashini bolovi - i prije je ona patila od
povremenih bolova kao i svi drugi, ali ovo je bilo drukčije. Pripremale su ručak
kad je Bi Asha ustala s kuhinjskog stolca da dohvati lepezu jer joj je bilo vruće i
u donjem dijelu leđa presjekla ju je iznenadna, strašna bol. Bila je toliko nenadana
i žestoka da se mogla samo srušiti natrag na stolac i uznemireno kriknuti.
“Bimkubwa”, krikne Afiya i ustane raširenih ruku. Bi Asha joj se uhvati za
ispružene ruke i ispusti za nju neuobičajen jecaj. Afiya klekne pored nje, držeći
je za drhtave ruke i tiho mrmljajući: “Bimkubwa, Bimkubwa.” Nakon nekoliko
minuta tihog soptanja Bi Asha je duboko uzdahnula i zatim povila leđa
da provjeri je li bol i dalje tu. Afiya joj je pomogla da se osovi na noge i napravila
je nekoliko koraka po dvorištu bez ikakvih nezgoda.
“Uh, kao da me netko presjekao napola”, rekla je Bi Asha, rukama masirajući
slabine tik iznad zdjelice. “Odi mi po hasuru. Leći ću malo ovdje na pod. Sigurno
je bio grč.”
Kasnije te večeri Bi Asha je zamolila Afiyu da joj izmasira leđa, kao što je
od malih nogu uvijek radila. Ispružila se na hasuri u svojoj sobi dok je Afiya
klečala pored nje i masirala je od ramena do kukova. Bi Asha je stenjala od

158
 Knjige.Club Books

zadovoljstva i poslije joj se činilo da se osjeća mnogo bolje. No bol nije nestala.
Svakodnevno se tužila na bolove u slabinama, koji bi je katkad spopali tako
neočekivano da nije mogla suspregnuti krik. S vremenom je postajalo sve gore.
Bolovi su počinjali kad bi ustala iz postelje i trajali veći dio dana, a potom bi je
hvatali tokom noći kao i dok je ležala pokušavajući se odmoriti.
“Trebala bi otići u bolnicu da ti to pregledaju”, reče Khalifa. “Ne možeš samo
dalje stenjati i jaukati, a ništa ne poduzimati.”
“Ne, u koju bolnicu? Tamo ne liječe žene”, ona će.
“Koješta! Govorim o državnoj bolnici”, rekao je Khalifa nastojeći da njezine
prigovore ne shvaća previše ozbiljno. “Oni liječe žene još otkad su Nijemci bili
ovdje.”
“Samo trudnice”, odvrati ona.
“To više nije tako, ako je ikad i bilo. Vlada želi da svi budemo zdravi kako
bismo mogli više raditi. Tako piše u Mambo Leu.”
“Prestani lupetati, ti beznadni čovječe. Misliš da si duhovit”, ona će. “Pusti
me na miru.”
“A indijski liječnik?” predloži on. “Možemo se dogovoriti da dođe ovamo.
On dolazi u kućne posjete.”
“To je obično rasipanje novca. Uzet će mi pare i dati mi obojenu vodicu, za
koju će reći da je lijek.”
“Ma kakvi”, reče Khalifa, smiješeći se i zadirkujući je. “Ti se samo bojiš
injekcije. Znaš da on svima da injekciju za skoro svaku tegobu. Neki ljudi
postanu toliko ovisni o injekciji da odbiju platiti ako im je ne da. Sredit ćemo da
te dođe pregledati. Dat će ti jednu injekciju i ubrzo će ti biti bolje.”
Sada je bilo očito da Bi Ashu ne bole leđa nego nešto unutra, u mekom dijelu
iznad kukova. Satima bi sjedila na hasuri u stražnjem dvorištu, zatvorenih očiju,
i svako malo bi nehotice zastenjala. Izraz lica bio joj je mrk i turoban, a očigledan
izvor jada bilo joj je vlastito tijelo.
Afiya je nastojala preduhitriti kućanske poslove za koje je Bi Asha mogla
misliti da su njezini. Bimkubwa, dopusti mi da ja to obavim, govorila je kad bi
vidjela Bi Ashu kako nosi metlu u dvorište ili skuplja odjeću i posteljinu za
pranje, ali ona je bila ponosna i odgurnula bi je govoreći da nije invalid.
Apetit joj se smanjio i počela je gubiti na težini. Nakon zalogaja ili dva kasave
ili riže došlo bi joj na povraćanje i ne bi više mogla gutati. Afiya joj je kuhala
juhu od kostiju, skašila bi joj voće s jogurtom i sjedila s njome dok je jela, za
slučaj da joj zatreba pomoć. Bi Ashin ponos naposljetku je popustio i bolju je
natjerala u krevet, gdje je stenjala gotovo u bunilu. Khalifa ju je preklinjao da ode
u bolnicu ili barem indijskom liječniku, no Bi Asha je odbijala govoreći da joj
takva skrb ne treba. Ne želi da tuđi ljudi čeprkaju po njoj onim instrumentom koji
nose oko vrata, a onda ti ga stave na srce da bi ti pili krv. Umjesto toga tražila je
maalima, hećima.
159
 Knjige.Club Books

“A što ti misliš da će on učiniti? Izgovorit će nekakvu molitvu i od toga će ti

biti bolje. Ti si neuka žena”, reče Khalifa okrećući se prema Afiyi da ga ona
podrži, nadajući se da će nagovaranju dodati pokoju svoju riječ. “Ti nisi dovoljno
važna da bi hećim došao k tebi. On ide samo u kuće uglednika i lovaša.
Njegove molitve nisu jeftine. S tvojim tijelom nešto nije u redu. Mora te
pregledati liječnik.”
“Možda možemo pozvati doktora da dođe ovamo”, predloži Afiya. “On
ponekad obilazi pacijente u njihovim kućama.
Znam to.” Nije rekla da to zna zato što je liječnik došao u posjet Khalidi kad
joj je sin bolovao od žutice, da to ime ne bi izazvalo dodatni Bi Ashin otpor.
Bi Asha se prezrivo osmjehne. “Onda nam može naplatiti još više za svoje
gluposti. Idi u hećimovu kuću i objasni mu kakvu bol trpim. Pitaj ga što
preporučuje da učinim.”
Afiya je otišla hećimu kao što joj je bilo naloženo. Kuća se nalazila uz
džamiju, pored starog groblja. Nijemci su prije mnogo godina zabranili da se
groblje dalje koristi zbog straha od infekcije i zaraze, a njihova prijetnja da će ga
raskopati bila je osujećena tek izbijanjem rata. Britanska uprava nije obnovila tu
prijetnju, ali je zadržala zabranu novih pogreba i naložila da se zemljište groblja
redovito čisti od grmlja kako bi se spriječilo širenje malarije.
Afiyu su uveli u sobu u prizemlju tik do ulaznih vrata. Bila je već gotovo u
sedmom mjesecu trudnoće, pa je oprezno povila koljena i čučnula najudobnije
što je mogla dok je čekala da se hećim pojavi. Na podu su bile debele slamnate
prostirke i stalak za knjigu na kojem je počivao primjerak Kurʼana i kadilo
koje nije gorjelo, ali je ipak odisalo mirisom agara. Prozor s rešetkama bio je
širom otvoren i blaga svjetlost dopirala je kroz obješeno granje nimova stabla
koje je vani raslo kao jedino drvo koje je preživjelo krčenje obližnjeg groblja.
Hećim je bio stariji, asketski nastrojen čovjek, prilično ugledan i poštovan.
Bio je u smeđoj halji bez rukava i nosio bijelu kapu koja mu je tijesno nalijegala
na glavu. Afiya nije prije toga razgovarala s njime i pomalo je osjećala
strahopoštovanje pred njegovom sigurnom staloženošću. Nije se nasmiješio ni
mahnuo u znak pozdrava, nego samo tiho kliznuo na svoje mjesto kraj stalka za
knjige i onda je bez riječi slušao dok je Afiya opisivala Bi Ashino stanje. Kad
više nije imala što reći, pitao je za Bi Ashine godine i opće stanje zdravlja. Glas
mu je bio dubok i gibak, naviknut na obraćanje mnoštvu. Rekao je Afiyi da se
vrati poslije podne i dođe po nešto što će pripremiti da bolesnici ublaži muke.
Kad se vratila u zakazano vrijeme, dao joj je porculanski tanjurić s
pozlaćenim rubom na kojemu su tamnosmeđim mastilom bili ispisani ajeti iz
Kur’ana. Objasnio je da je mastilo ekstrakt orahove pulpe, koja sama po sebi ima
ljekovita svojstva. Dao joj je i amulet. Uputio ju je da vrlo pažljivo izlije pola
kavene šalice vode na tanjurić dok se svete riječi ne rastope. Ne smije miješati
tekućinu niti joj išta dodavati, a kad se tekst rastopi, neka dade tanjurić bolesnici
da popije iz njega. Amulet treba privezati za desni gležanj. Afiya treba ujutro
160
 Knjige.Club Books

vratiti tanjurić kako bi joj u njemu mogao pripremiti novu dozu za popodne.
Afiya je primila te predmete objema rukama i potom predala malenu kesu koju
joj je Khalifa dao za hećima, koji ju je pak primio ne provjerivši iznos. Liječenje
je potrajalo nekoliko tjedana i nije ublažilo Bi Ashinu bol.
Kako su dani prolazili, pročulo se da je Bi Asha teško bolesna i znanci su je
počeli obilaziti. Primala ih je u gostinskoj sobi jer nije htjela da se misli kako je
ozbiljno bolesna, ali je poslije počela dopuštati posjetiocima da je obilaze i dok
je bila u krevetu. Oni su je nagovorili da se obrati mgangi koja je živjela u
blizini. Bila sam ja već kod nje i nije ništa pomoglo, rekla je Bi Asha. Ne, ne ta,
navaljivali su njezini posjetioci, ljudi govore dobro o ovoj. Ta zna s lijekovima.
Mganga je došla u kuću i dugo je ostala u četiri oka s Bi Ashom, postavljajući
joj pitanja dok ju je pregledavala. Bi Asha je zamolila Afiyu da ostane s njom.
Mganga je bila vrlo mršava žena neodređene srednje dobi, s crnim kolobarima
oko jarkih očiju, zapovjednih i preciznih pokreta. Govorila je gotovo
neprestano dok je bila s Bi Ashom, čak je i trbuhozborila pojedine odgovore na
pitanja koja joj je postavila. Nakon prvog pregleda ostavila joj je trave koje je
Afiya trebala namakati u toploj vodi i davati Bi Ashi da pije taj uvarak prije
odlaska u krevet. Pomoći će joj da zaspi, rekla je iscjeliteljica. Mganga je nakon
toga dolazila svaki dan i utrljavala joj uvarke i balzame na bolna mjesta, a
Bi Asha je stenjala od zadovoljstva i govorila da joj je mnogo bolje. Naložila je
Bi Ashi da legne leđima na pod i na nekoliko minuta cijelu je pokrila debelim
plavim kretonom. Zatim joj je rekla da legne na lijevi bok i lagano se trese od
glave do pete. Navela ju je da to ponovi i na desnoj strani, dok je ona čitala
molitve nad njom i pjevala riječi koje Afiya nije razumjela. Taj se obred izvodio
četiri dana i vidarica je nakon toga ostavila upute koju hranu Bi Asha treba jesti,
pa makar bilo žlicu ili dvije svakoga dana. Pa ipak, bol nije nestala i mganga je
šapnula Afiyi da će možda morati zvati duhovnog iscjelitelja, za slučaj da
problem nije u bolesničinu tijelu, za slučaj da ju je zaposjeo nevidljivi.
“Rekla sam joj to”, mganga će. “Samo duhovni iscjelitelj može čuti ono što
nevidljivi želi da bi te oslobodio. Ali ona je vrtjela glavom kao da zna bolje. A
bez duhovnog iscjelitelja, kako može znati što nevidljivi hoće? Moraš znati kako
ga natjerati da progovori.”
Afiya nije prepričala Khalifi taj razgovor jer je znala da bi joj se rugao, ali
prepričala ga je Hamzi koji nije rekao ništa. Bi Asha je s vremenom postala
prikovana za krevet te se morala služiti nošom, i tada je Afiya vidjela krv u
njezinoj mokraći. U posudi je bilo i grudica izmeta pa isprva nije bila sigurna
odakle ti tragovi krvi, do sljedeći put kad je u noši vidjela samo urin i u njemu
sitne ugruške krvi.
“Bimkubwa”, rekla je pružajući posudu pred njom. “Tu ima krvi - tamne
krvi.”
Bi Asha je okrenula lice prema zidu, očito nimalo iznenađena.
“Bimkubwa, moraš ići u bolnicu”, reče Afiya.
161
 Knjige.Club Books

I dalje okrenuta lica, odmahnula je glavom i onda se sva zatresla u nastupu

drhtavice. Afiya je to rekla Khalifi, koji je bez daljnjeg oklijevanja otišao po
indijskog liječnika, no on nije mogao doći do sutradan ujutro jer je bio u drugim
kućnim posjetima.
Liječnik je bio nizak, bucmast muškarac u pedesetim godinama, sjedokos i
blagih manira. Na sebi je imao bijelu košulju i hlače kaki boje, poput vladinog
namještenika. Zamolio je Khalifu da izađe iz prostorije i Afiyu da ostane.
Najprije je postavljao pitanja i tražio od Afiye da potvrdi odgovore. Bi Ashu je
napustio sav prkos te mu je odgovarala poraženim glasom, ali bez skanjivanja.
Koliko dugo već viđa krv u mokraći? Što jede za doručak, za ručak? Može li
zadržati hranu? Gdje je najviše boli? Zna li je li bilo koji njezin rođak u prošlosti
trpio slične bolove, majka ili otac? Zatim joj je pregledao mjesta na boku gdje ju
je najviše boljelo. Poslije je rekao Khalifi i Afiyi da je u početku mislio kako krv
u urinu ukazuje na bilharcijazu mokraćnog mjehura, ali vjerojatnije je da joj
bubrezi otkazuju. Samo zatajenje bubrega moglo bi biti posljedica neliječene
bilharcijaze i zato će morati ići u bolnicu na pretrage. No moguće je da je stanje
još i gore jer joj je na boku napipao kvrgu koja bi lako mogla biti nešto opasno.
Nisu smjeli toliko čekati.
U bolnici su napravili rendgensku snimku i utvrdili da ima poodmaklu
izraslinu na lijevom bubregu i jednu manju u mokraćnom mjehuru. Imala je i
metilja koji izaziva bilharcijazu, no bilo je posve sigurno da su izrasline
uznapredovale i da su po svoj prilici zloćudne. Indijski liječnik im je rekao da su
je u bolnici uputili da se vrati radi dodatnih rendgenskih snimki za slučaj da ima
drugih tumora, no dodao je da je na njoj da odluči. Izrasline koje su našli nije
moguće liječiti, ali može joj dati lijek za bilharcijazu. Khalifi je rekao da joj je
ostalo samo nekoliko mjeseci i da su injekcije protiv bolova najviše što
može ponuditi. Khalifa je smatrao da je ispravno da joj to kaže, tako da može
pripremiti sebe i urediti svoje poslove. Rekao joj je da je liječnik ponudio
injekcije protiv bolova ako želi, i nije mogao a da se ne osmjehne dok joj je to
govorio. Doktor Sindano, rekao je. Pitao se, ne govoreći ništa Bi Ashi, ali
priopćujući tu misao Afiyi, ne bi li sada bio trenutak da pomiri svoju suprugu s
njezinim nećakom Nassorom Biasharom, bez obzira na to što on to nije
zavrijedio. Nije pravo ostaviti takvu krajnju mržnju za sobom. Nije to rekao Bi
Ashi jer je vijest koju je dobila ionako već bila previše za nju. Nije mislio da će
otići prije njega. Uvijek je bila tako jaka.
Afiya je otišla u posjet Khalidi, supruzi Nassora Biashare, da joj kaže za Bi
Ashinu bolest. Ona je bila u visokoj trudnoći, bližio joj se termin i stepenice u
njihovoj kući su je iscrpljivale. “Baba me zamolio da ti ovo kažem”, rekla joj je
Afiya, jasno dajući do znanja da je ta obavijest ujedno poziv da posjeti svojtu na
umoru.
Khalida je tog popodneva prvi put došla u kuću. Poljubila je Bi Ashinu ruku
dok je ova ležala u krevetu i sjela na stolac pored nje, pa zapodjenula razgovor

162
 Knjige.Club Books

kakav se već vodi uz bolesničku postelju. Bilo je to diskretno pomirenje, i niti

Khalida ni Bi Asha nisu od toga napravile nikakvu dramu. Nakon otprilike
sat vremena Khalida joj je poželjela bolje zdravlje i otišla. Bi Asha je duboko
izdahnula nakon njezina odlaska, kao da se okončala neka teška muka. Sav je
otpor ispario iz nje dok je s njima provodila svoje posljednje dane. Naizmjence
je zapadala u bunilo i dolazila k sebi, nerazgovijetno nešto mrmljala, katkad u
suzama.

163
 Knjige.Club Books

14.

Afiya je rodila kod kuće, uz pomoć primalje koja je pomagala u dolasku desetaka
drugih beba u gradu. Kao i mnogim drugima, Afiyi je bilo draže rađati u
prisutnosti žena koje je poznavala nego trpjeti pozornost potpunih neznanaca, i
tako unatoč kampanji za majčino zdravlje koju je provodila državna uprava
nije otišla u novu kliniku na porod. Po primalju su poslali čim joj je pukao
vodenjak, kao i po Jamilu koja je obećala da će biti s njom tokom poroda. Trudovi
su joj počeli kasno poslije podne i nastavili se kroz noć sve do sutradan kasno
ujutro. Hamzu su poslali u sobu koja je služila za primanje gostiju, gdje se
sklonio i Khalifa. Nitko nije mnogo spavao tih napetih dana. Ostavili su vrata
otvorena da mogu čuti Bi Ashu, kojoj je Khalifa svako malo dolazio kad bi ga
dozvala, stenjući od iscrpljenosti. Vrata stražnjeg dvorišta također su bila
otvorena, tako da se stenjanje umiruće miješalo s Afiyinim isprekidanim i teškim
disanjem. Hamza je neko vrijeme sjedio na stepenici pred stražnjim vratima za
slučaj da im zatreba pomoć, a i zato što se osjećao tako beskorisnim sjedeći
unutra. Izašavši i ugledavši ga ondje, primalja ga je otjerala. Čeka nas duga noć,
rekla je, i nije dolično da suprug tako sjedi u iščekivanju. On nije znao što je tako
nedolično u tome, ali ju je poslušao i vratio se u gostinsku sobu.
Ujutro je došla jedna susjeda da pazi na Bi Ashu kako bi Khalifa mogao ići
na posao, a žene su nagovorile Hamzu da ode i on. On nema što tu raditi i poslat
će po njega kad bude novosti. Otišao je nevoljko; osjećao je da ga te žene bez
razloga tjeraju, a on samo želi biti u blizini dok Afiya pati i biti nadohvat
kad stigne Predstojeći. Kroz jutro nije bilo poziva i bilo mu je teško usredotočiti
se na posao. Khalifa se pojavio u radionici netom nakon podnevnog poziva na
molitvu, s raznih razloga nestrpljiv da se vrati, i zajedno su otišli kući. Dobra
susjeda koja je pazila na Bi Ashu rekla im je da je Afiya rodila dječaka. Hamza
ju je zatekao kako leži u postelji, iscrpljena ali s pobjedonosnim izrazom na licu,
dok je Jamila stajala kraj nje i smješkala se, a primalja se tiho bavila svojim
poslom.
“Malo smo počistile prije nego što smo poslale po tebe”, rekla je Jamila.
Bebu su nazvali Ilyas. Tako je bilo odlučeno prije njegova dolaska: Ilyas ako
bude dječak, Rukiya ako bude djevojčica.
Nakon porođaja Bi Asha kao da je zapala u dubok drijemež, tako da nije
posve usnula, ali nije bila ni budna. Nije ništa jela i činilo se da se ne budi kad bi
je susjeda ili Khalifa okrenuli da joj promijene ručnik od frotira koji su joj omotali

164
 Knjige.Club Books

oko pasa kao pelenu. Disala je duboko i s naporom, ali više nije onako umorno
stenjala kao proteklih dana. Trećeg dana nakon porođaja Jamila je pripremila
ručak za obitelj i onda se vratila svojoj obitelji. Rekla je da će ponovo doći
sutradan ujutro. Afiya je već bila na nogama i nastavila je s kućanskim poslovima
dok je dijete drijemalo. Kasnije tog popodneva, ne probudivši se nijednom od
bebina dolaska, Bi Asha je preminula u neuobičajenoj tišini.
Sljedećih nekoliko dana bili su zauzeti obavezama i obredima vezanim uz
njezinu smrt, i tek nakon što su bili gotovi s time kućanstvo je počelo poprimati
svoj novi oblik bez Bi Ashe. Khalifa je u javnosti pokazivao turobno lice,
ožalošćenog supruga iz poštovanja prema Bi Ashi, a čak i kod kuće nešto kao da
se u njemu ispuhalo, iako su mjesecima znali da je na umoru.
“To je neopozivo i konačno, i to je ono što te zatekne, ono što ne mogu
shvatiti do kraja”, kazao je, “to da je ta osoba otišla zauvijek.” Promotrio je
Hamzu i onda nije mogao odoljeti sitnom vragolanstvu. “Osim ako ne vjeruješ u
onu bajku da će svi mrtvi jednoga dana oživjeti?”
“Ššš, Baba, nemoj sada”, Afiya će.
“No dobro, morat ćemo u svakom slučaju uvesti neke promjene”, rekao je.
“Ne možete vas dvoje i maleni živjeti u onoj ostavi u dvorištu dok ja živim kao
velmoža u praznoj kući. I zato predlažem ovo: vas dvoje premjestite se unutra i
zauzmite dvije susjedne sobe, a ja ću se premjestiti u dvorište. Vama će trebati
prostora, a ja bih htio svježeg zraka. Što mislite? Nabavit ćemo novi namještaj za
onu drugu sobu tako da tamo možete sjediti i dočekivati goste, i da se mali princ
može igrati i pozivati svoje goste.”
Afiya je predložila da probiju otvor prema prednjoj ostavi i tako od nje načine
dio unutrašnjosti kuće; tako bi mogli zadržati gostinsku sobu za posjetioce ili
nekoga tko bi se smjestio kod njih. Tko bi to bio? Te su riječi ostale neizgovorene,
ali svi su znali da misli na možebitan povratak starijeg Ilyasa. Neko su vrijeme
raspravljali o tim prijedlozima prije nego što će odlučiti što bi bilo najbolje, dok
ih je Hamza oboje podsjećao da to nije njihova kuća i da bi im prije bilo kakvog
rušenja zidova bilo bolje da porazgovaraju s Nassorom Biasharom. To je sad
neosporno kuća Nassora Biashare i on bi lako mogao zatražiti od nas da
je napustimo, rekao je. Khalifa je na to odmahnuo govoreći: ne bi se usudio.
Unatoč toj staloženoj praktičnosti, nešto kao da je isparilo iz Khalife.
Ujutro bi došao u skladište i svaki dan rogoborio o traćenju vremena. Uvečer
je sjedio s prijateljima na trijemu i izražavao svoje ogorčenje suzdržanije nego
prije, i prijekorno je pucketao jezikom kad bi Topasijevo tračanje postalo
odveć maštovito, a ne kao prije, kad bi o tome zdušno raspredao. Afiyi i Hamzi
je rekao da mora smisliti nove planove, da mora raditi nešto korisnije od sjedenja
na klupi pred skladištem do kraja života. Vlada otvara tolike škole, možda bih
mogao postati nastavnik, kazao je.
I Nassor Biashara je imao nove planove. Građevinski poslovi na novoj
radionici bili su u toku, a bili su naručeni i novi strojevi. “Trebat će nekoliko
165
 Knjige.Club Books

mjeseci da radionica bude spremna”, rekao je Hamzi. “A kad bude spremna,

želim da je ti vodiš. Kada dođe mašinerija, sredit ću da netko dođe iz Dar es
Salaama da te obuči. Mzee Sulemani će ostati u drugoj radionici i nastavit će
izrađivati naše redovite artikle. U međuvremenu ćemo morati naći novog stolara
da radi s njime na sofama i foteljama... možda je mladi Sefu spreman, što misliš?
Ili možda tvoj prijatelj Abu? On je stolar, zar ne? Mislim da trenutno radi samo
neredovite poslove po narudžbi. Pitaj ga želi li stalan posao kod mene. Trebat će
ti i pomoćnik, netko obučen kako treba, možda i više njih ako nam krene. Možda
bi to bio bolji posao za Sefua. On je mlad, brzo će naučiti.”
“Abu će doći sa mnom, naučit će jednako brzo kao što sam ja naučio. Sefu
već radi s Mzeeom i zna što je tamo potrebno”, reče Hamza.
“Kako hoćeš”, reče Nassor Biashara.
“Povišica?” natukne Hamza.
“Dat ću ti povišicu. U stvari, udvostručit ću ti plaću kad pokreneš novu
radionicu. Nađi si neku kuću za najam i odseli se iz one bijedne kuće.”
“A Khalifa?”
“I on može nešto unajmiti”, odgovori Nassor Biashara.
“Pokušavaš li ti to njega istjerati iz kuće?”
“Volio bih. Mogao bih dobiti dobru najamninu za taj posjed”, reče on.
“Onda ga iznajmi meni”, Hamza će.
Nassor Biashara se iznenađeno nasmije. “Ti si sentimentalna budala”, reče.
“Zašto bereš brigu o tom starom gunđalu?”
“Zato što je on Afiyin Baba”, odvrati Hamza.
“Razmislit ću o tome”, reče Nassor Biashara. “A zašto misliš da ćeš si to
moći priuštiti?”
“Ti si dobar biznismen. Ne bi volio da ti novi voditelj radionice bude nesretan
zato što ti mora plaćati pretjeranu najamninu.”
“Pretvaraš se u malog spletkarskog manipulatora! Prvo šarmiraš ono staro
gunđalo tako da te primi u svoju kuću, onda zavedeš njegovu kćer i obmaneš
starog stolara svojim prijevodima na njemački, a sada pokušavaš ucijeniti mene”,
reče Nassor Biashara. “Rekoh ti, razmislit ću o tome.”

Gradnja nove radionice brzo je napredovala. Nassor Biashara bio je jednako

uzbuđen svojim novim planovima kao i dolaskom propelera nekoliko godina
prije toga. Bit će to još jedna briljantna ideja, rekao je, a čak se ni Khalifa nije
tome rugao.
Mzee Sulemani sve je to blago i strpljivo promatrao, preusmjerujući pažnju
na obučavanje njihova mladog šegrta koji će preuzeti posao kad mu Hamza više
ne bude na raspolaganju. Nakon što je stigla blještava oprema i nakon što su je
uključili u struju, iz Dar es Salaama stigao je indijski strojar i tesar kako bi
166
 Knjige.Club Books

podučio Hamzu i Abua. Tvrtka njegova oca bila je uvoznik i distributer tih
strojeva, a ujedno i vlasnik pilane i prijevozne tvrtke. Više od tri dana pokazivao
je Hamzi i Abuu kako se radi na stroju, dok se Nassor Biashara vrzmao u
pozadini. Nakon tri dana i opetovanih proba s pilama, brusilicama i glodalicama,
indijski strojar se spremio da pođe i obećao da će se vratiti kad bude potrebno, a
svakako na kraju godine radi servisa. Ne žurite. Nemojte riskirati s tom
mašinerijom, rekao je. Nassor Biashara je očekivao da će to novo partnerstvo rasti
i da će pilana biti dobavljač drvene građe za novi pothvat te je obasuo
mladića zahvalama i dobrohotnošću.
Bile su to sretne godine za Afiyu i Hamzu. Njihovo dijete bilo je zdravo,
naučilo je hodati i govoriti, i činilo se da nema mane. Dok je još bio beba, Hamza
ga je odveo u bolnicu na preporučena cijepljenja i revno bdio nad njegovim
zdravljem. Umiranje djece nije bilo neuobičajeno, ali mnoge bolesti koje su
uzrokovale smrt mogle su se izbjeći, kao što je znao iz vremena u Schutztruppe,
koja se pomno brinula o zdravlju askarija. U godini Ilyasova rođenja Britanci su
bili u ranoj fazi mandata što im ga je dodijelila Liga naroda da upravljaju
nekadašnjom Deutsch-Ostafrikom i pripreme je za neovisnost. Premda to u ono
vrijeme nisu svi primjećivali, potonja klauzula bila je početak kraja za evropske
imperije, od kojih nijedan do tada nije ni sanjao da bi bilo koga pripremao za
neovisnost. Britanska kolonijalna uprava shvatila je odgovornost tog mandata
ozbiljno umjesto da samo formalno obavlja ono što je preuzela, ili štogod gore.
Možda je u pitanju bio samo sretan stjecaj odgovornih upravitelja, ili pak
popustljivost naroda koji je bio iscrpljen nakon vladavine Nijemaca i njihovih
ratova te gladi i bolesti koje su uslijedile, i sada se bio voljan pokoravati bez
prkosa dokle god su ga ostavljali na miru.
Britanski upravitelji nisu strahovali od gerilaca ili bandita na svome teritoriju
i mogli su nastaviti s kolonijalnom upravom bez otpora koloniziranih. Prioriteti
su im postali obrazovanje i javno zdravstvo. Uvelike su se trudili da informiraju
ljude o zdravstvenim pitanjima, da školuju medicinske pomoćnike i otvaraju
dispanzere u zabačenim dijelovima kolonije. Dijelili su letke s informacijama i
organizirali obilaske liječničkih ekipa koje su upućivale ljude u prevenciju
malarije i valjanu skrb o djeci. Afiya i Hamza slušali su te nove informacije i
činili što su mogli da zaštite sebe i svoje dijete.
Napravili su i neke izmjene u kući. Uz odobrenje Nassora Biashare, probili
su vrata u zidu stare ostave i od nje načinili dio svoje spavaće sobe, koja je sada
bila prostrana i prozračna i čiji su prozori gledali na ulicu. Kad je Ilyas dovoljno
stasao da se sam kreće, na raspolaganju su mu bile sve sobe, dvorište, pa čak i
Khalifma soba. Khalifa je volio kad bi se maleni dogegao unutra i popeo na
krevet s njime.
Jedna od stvari koje su žalostile Hamzu i Afiyu bili su izjalovljeni pokušaji
da Ilyasu priskrbe brata ili sestru. Dvaput u sljedećih pet godina Afiya je bila
trudna, a onda pobacila u trećem mjesecu. Naučili su živjeti s tim razočaranjem

167
 Knjige.Club Books

jer se sve ostalo odvijalo tako dobro, barem je tako Hamza govorio Afiyi kad bi je
rastužila još jedna izjalovljena trudnoća. Drugo razočaranje bilo je daljnji muk o
starijem Ilyasu. Još uvijek nije bilo riječi od njega ili o njemu. Sada je već prošlo
šest godina od kraja rata i Afiyu je silno mučilo što ne može odlučiti da li da
odustane od nade i žaluje ili da i dalje o njemu razmišlja kao da je živ i na putu
kući. Uostalom, već ga je jednom izgubila na gotovo deset godina, a onda se
ukazao kao čudom.
“Zaista nam sve ide dobro”, ustrajao je Hamza. Nova radionica bila je pun
pogodak, a Nassor Biashara je u svom blagostanju bio velikodušan prema njima.
“Zamolit ću Maalima Abdallu da se ponovo raspita.”
Maalim Abdalla je sada bio ravnatelj velike škole i imao je dobre kontakte s
uredom britanske uprave preko prijatelja koji je radio u uredu okružnog
službenika. Ponudio je Khalifi posao učitelja engleskog u osnovnoj školi, ali ovaj
se i dalje kolebao jer nije bio sasvim siguran želi li se gnjaviti s drskim
dvanaestogodišnjacima. Kako je posao sve više napredovao, bio je ugodno zauzet
u skladištu, a zbog novog rasporeda kod kuće i svoje nove sobe u dvorištu osjećao
se toliko lagodno da mu se zadovoljstvo očitavalo i u izgledu. Nije bio siguran
želi li u svojim godinama započeti novu profesiju. Bio je zaokupljen ulogom
djeda. Uvijek je imao neku sitnicu za Ilyasa: najslađu bananu na tržnici,
crvenu krišku zrele guave, palačinku. Gdje mi je unuk? uzviknuo bi kad bi ušao
u kuću. U njihovoj omiljenoj igri Ilyas se katkad skrivao dok se Khalifa pravio
da ga traži, iako mu je skrovišta često bilo lako pogoditi.
Bio je to naočit, vitak dječak, i kako je odrastao postalo je očito da je sklon
šutnji. Činilo se da njegove šutnje ne izviru iz nekog jada, iako Afiya nije uvijek
bila sigurna u to te se pitala prebiva li u njemu neka tuga koju još nije kadar
izraziti. Hamza je slijegao ramenima i nije govorio da je tugu nemoguće izbjeći.
Ilyas je katkad sjedio u istoj sobi s njime dok je Hamza bio opružen na hasuri, i
nijedan od njih ne bi dugo rekao ništa. Hamzi se činilo da je taj muk mjesto u
kojemu njegov sin nalazi utočište.
Kad mu je bilo pet godina, svjetsko gospodarstvo zapalo je u veliku depresiju,
mada on o tome nije znao bogzna što. Ilyas je odrastao u tim godinama sveopće
štednje kad su poslovi Nassora Biashare ponovo krenuli nagore, a sve je u
svakodnevnom životu postalo oskudno i skupo. Vlada se odrekla planova
o novim bolnicama i školama, a otpušteni radnici gladovali su u gradovima,
selima i na zemlji. Činilo se da ih loša vremena nikad ne napuštaju zadugo.
Nassor Biashara nije otpustio nijednog radnika, ali im je smanjio plaće i potiho
nanovo pokrenuo krijumčarski posao kojim se bavio u toku rata, kupujući zalihe
od Pembe, uvozeći ih bez plaćanja carine i onda ih prodajući po napuhanim
cijenama. Svi su morali nekako živjeti.
Kako je imao vremena napretek, Khalifa je počeo učiti Ilyasa čitati. Uskoro
ćeš u školu pa već možeš početi s time, kazao je. Ilyas je razjapljenih usta slušao
Khalifine priče, koje je ovaj spajao s vježbama čitanja i pisanja da zadrži

168
 Knjige.Club Books

dječakovu pažnju. Jednom davno, počeo bi, a Ilyasove bi oči zasjale i usta mu
se polako opuštala dok se udubljivao u priču.
“Majmun je živio na palmi uz more.”
Bila je to priča koju je Ilyas znao, ali se nije osmjehnuo ni zasmijuljio u znak
prepoznavanja, samo su mu se oči smekšale u iščekivanju.
“Morski pas plivao je u moru pored njega i njih dvojica postali su prijatelji.
Morski pas pričao je majmunu priče o svijetu u kojem je živio preko mora, u
zemlji Ajkulskoj, o njezinom blistavom krajoliku i sretnim stanovnicima. Pričao
mu je o obitelji, prijateljima i proslavama koje su priređivali u određena
doba godine. Majmun je rekao kako taj njegov svijet zvuči čudesno i kako bi ga
želio vidjeti, ali ne zna plivati i kad bi pokušao dospjeti tamo, utopio bi se. Ne
brini, reče morski pas, možeš jahati na mojim leđima. Samo se drži za moju
peraju i bit ćeš siguran. I tako se majmun spustio sa stabla i sjeo morskom psu na
leđa. Putovanje preko mora do...”
“Ajkulske!”
Ilyas je ispunio prazninu koju mu je ostavio Khalifa.
“Putovanje do Ajkulske bilo je tako uzbudljivo da je majmun uskliknuo: ‘Ti
si divan prijatelj kad činiš sve ovo za mene.’ Morski pas se zbog toga snuždio i
rekao: ‘Moram ti nešto priznati. Vodim te u Ajkulsku jer je naš kralj bolestan, a
doktor je rekao da mu samo od majmunskog srca može biti bolje. I zbog toga
te vodim tamo.’ Majmun je na to bez oklijevanja odvratio: ‘Zašto mi nisi rekao?”’
“Nisam ponio svoje srce sa sobom”, izdeklamira Ilyas, keseći se od
zadovoljstva dok je dopunjavao djeda.
‘“O, ne’, rekao je morski pas. ‘Što ćemo sad?’ Majmun reče: ‘Vrati me i uzet
ću ga sa stabla.’ I tako je morski pas vratio majmuna do drveta na obali, a ovaj se
hitro uzverao na palmu i morski pas ga više nikad nije vidio. Nije li to bio pametan
majmunčić?”
Ilyas se nije predobro sjećao svojih prvih dana u školi, ali učitelji su ga
kasnije hvalili zbog urednosti i dobrog ponašanja. Katkad su ga isticali kao
primjer: pogledajte Ilyasa, zašto vi ostali ne možete sjediti tako mirno i nastaviti
s računanjem? Usprkos tome, ostala djeca ga nisu proganjala niti obraćala osobitu
pozornost na njega. On je stajao sa strane i promatrao bučnu igru drugih dječaka,
a katkad bi ga dovukli među sebe ako im je trebao još jedan član za momčad.
Pretrpio je svoju omanju kvotu neizbježnih poniženja u djetinjstvu. Jednom
je krivo procijenio potrebu za mokrenjem i podcijenio udaljenost između
učionice i zahoda. Drugom zgodom je dobio uši od drugog dječaka u razredu pa
su mu morali obrijati glavu. Na putu kući jednoga dana udario je nožnim palcem
o kamen koji je stršao iz zemlje, a u padu mu se krhotina razbijene boce zasjekla
u nožni list. Kad je stigao doma, stopalo mu je bilo obliveno krvlju i Afiya je
zaplakala kad je vidjela kako se ozlijedio. Bandažirala mu je list i odvela ga u
bolnicu, gdje mu je pogled bludio bolničkim perivojem dok su čekali

169
 Knjige.Club Books

ispred klinike, stalno se iznova vraćajući stablima presličnjaka koja su onako

elegantno treperila na povjetarcu.
Jednog se dana izgubio. Išao je s ocem gledati utrku čamaca u luci. Čamci su
se približavali ciljnoj crti i Hamza je izvijao vrat da bar letimično vidi ishod kad
je shvatio da Ilyas više nije pored njega. Jurio je na sve strane u potrazi za njim,
ali nije ga vidio.
Na kraju, izbezumljen od straha da je izgubio njihova dragocjenog dječačića,
požurio je kući u nadi da ga je netko tko poznaje dijete našao kako luta ulicama i
odveo ga doma, ali ni ondje ga nije bilo. Pa se zaputio u Državnu bolnicu da
vidi je li mu se sin nekim slučajem ozlijedio i zatekao ga kako tiho sjedi pod
spokojnim presličnjacima i promatra ih kako elegantno trepere na povjetarcu.
Hamza je sjeo pokraj njega i nekoliko puta duboko udahnuo da se smiri.
“Zar nešto nije u redu s njime?” upitala je Afiya Hamzu, koji je odrješito
odmahivao glavom.
“Ponekad se zaboravi, to je sve”, rekao je. “On je sanjar.”
“Kao njegov otac”, Afiya će.
“Meni sliči na svoju majku.”
“Misliš li da izgleda kao moj brat Ilyas?”
On odmahne glavom. “Ne znam, nikad nisam vidio starijeg Ilyasa.”
“Ne”, reče ona. “Naš Ilyas je mnogo zgodniji. Pitat ću Babu.”-
Izgubljeni brat nikad joj nije bio daleko od misli i Hamza se katkad pitao nije
li bilo pogrešno nazvati dječaka po njemu, ako je odsutni time postao stalno
prisutan i obnavljao bol svoga gubitka. Sjećanje na njega počesto je rastuživalo
Afiyu, mada se s vremena na vrijeme prisjećala sretnih trenutaka koje je provela s
njime. Nakon što bi razgovarali o njemu, ona bi zašutjela na način koji je već
počinjao prepoznavati i trebalo joj je neko vrijeme da se iskobelja iz takvih
sjećanja.
“Kad bismo barem znali što mu se dogodilo”, rekla je. “Kad bih barem znala
kako to utvrditi, ali ne znam. Ti si putovao i radio posvuda i ratovao si u mnogim
zemljama. Ponekad, kad čujem kako govoriš o ljudima i mjestima koja si vidio,
spopadne me gorčina što sam cijeli život zatvorena ovdje, kao u toru.”
“Nemoj biti nesretna. Nije sve tamo onako kao što zamišljaš”, kazao je on
grleći je dok je lila tihe suze u tami.
Još je jednom pitao Maalima Abdallu ima li ikakvih vijesti od njegovih
prijatelja u britanskoj upravi i on je rekao da nema. Nikog nije zanimao nestali
askari. Bilo je toliko nerazjašnjenih pogibija da je bilo nemoguće dobiti
informacije o nekom pojedincu. Broj se čak i ne zna, najvjerojatnije su u pitanju
stotine tisuća, a među njima su i nosači na obje strane i civili na jugu koji su umrli
od gladi ili epidemije gripe. I među askarijima su mnogi umrli od bolesti.
Njegova je sestra odavno izgubila kontakt s njime, rekao je maalim. Bojim se da
to može značiti samo jedno.
170
 Knjige.Club Books

Afiya je od Khalife čula za kampanju angažiranja mladih majki da se obuče

za pomoćne primalje. Novo rodilište bilo je vrlo uspješno, iako su trudnice onamo
odlazile samo na pretporođajne tretmane i većina ih je odbijala ondje roditi.
Željeli su angažirati još pomoćnih primalja kako bi pružili sveobuhvatnu uslugu,
uključujući posjete majkama kod kuće. Od kandidatkinja se očekivalo da budu
dovoljno pismene da vode osnovne zabilješke i čitaju jednostavne priručnike, kao
i da tečno govore svahili. Smatralo se da će njihovo iskustvo poroda biti na
korist drugim trudnicama, s kojima će ujedno moći komunicirati uz nešto više
nijansi, a ne im samo izdavati upute i zabrane. Kad je to rekla Hamzi, on se
oduševio. Ispunjavaš sve uvjete, rekao je. Tolika je potreba za tim, a ti ćeš još i
naučiti nove vještine.

Ilyasu je bilo jedanaest godina kad je počelo šaputanje. Bio je naviknut da se igra
sam, bio je jedinac. Možda je zbog svoje ćudi ionako naginjao u tom smjeru,
možda su tome vodile njegove ispunjene šutnje, kakvima su se činile Hamzi. U
svojim je igrama nizu nedužnih predmeta davao glavne uloge u svojim
pričama: kutija šibica postala bi kuća, komad šljunka bio je britanski ratni brod
što ga je vidio u luci, odbačeni kalem za konac bio je lokomotiva koja je režući
stizala u središte grada. Dok je manevrirao tim predmetima, kazivao je njihove
priče intimnim glasom koji je bio čujan samo njemu i njegovim igračkama.
Jednog predvečerja, dok se smrkavalo, Hamza se vratio kući s popodnevne
šetnje uz more. Bila mu je to rutina, hodanje uz more kasno poslije podne, nakon
čega bi otišao ravno u džamiju na akšam-namaz. Tom prilikom stigao je malo
prerano, pa je odlučio prvo otići kući. Zaputio se prema kupaonici u
stražnjem dvorištu da obavi obredno pranje prije nego što će otići u džamiju kad
je ugledao Ilyasa kako sjedi na stolcu pored bočnog zida, okrenut u smjeru
suprotnom od vrata. Činilo se da nije opazio Hamzin dolazak. Govorio je nekim
neobičnim šapatom, podignuta lica, ne kao da priča priču ili se pretvara da je
kuća ili zec, nego kao da se obraća nekome visokom koji stoji pred njim. Hamza
je zacijelo šušnuo ili je možda njegova nazočnost ustalasala zrak jer se Ilyas brzo
osvrnuo i prestao govoriti.
Možda je, razmišljao je Hamza poslije, učio napamet neku pjesmu ili ulomak
iz engleskog. Njegov nastavnik bio je sklon toj metodi učenja i navodio je đake
da prepisuju pjesme u svoje vježbenice, uče ih napamet i onda recitiraju, a on bi
ispravljao njihov izgovor i davao im ocjene. Učitelj je na taj način štedljivo i
ugodno koristio svoje vrijeme. Želio je da njegovi đaci razmišljaju o tim
pjesmama kao o nečemu što će doživotno pamtiti - ili im je barem tako govorio
kad god bi se pojavili znaci pobune. Pojedine pjesme koje je izabirao iznenadile
su Hamzu kad ih je čitao. Nisu mu bile poznate, kao ni engleske pjesme
općenito, ali činile su mu se kao zahtjevan ili čak nerazumljiv materijal za djecu
dobi njegova sina. Hamzino znanje engleskog bilo je skromno, ali je znao da čita
tečnije nego Ilyas. Nije bio siguran što bi bilo koji jedanaestogodišnjak mogao

171
 Knjige.Club Books

shvatiti iz “Psalma života” ili “Samotnog žeteoca”.10 S druge strane, pastor je

smatrao da su Schiller i Heine suviše zahtjevni za njega, ali Hamza je na svoj
način našao nešto u njima. Pa kad je prvi put vidio Ilyasa da onako šapuće i kad
je našao vremena da razmisli o tome, pretpostavio je da dječak vježba recitaciju
za školu.
Sutradan uvečer došao je kući u isto vrijeme, ali Ilyas je bio negdje vani i nije
čudnovato govorio u stražnjem dvorištu. Hamza je to provjeravao nekoliko dana,
da bude siguran. Raspored spavanja bio im je takav da su Afiya i on spavali u
nekadašnjoj prednjoj ostavi, koja je sada imala vrata prema spavaćoj sobi u kojoj
su nekad bili Bi Asha i Khalifa. Ilyas je spavao u unutrašnjoj sobi, u kojoj se
nalazio i pisaći stol što mu ga je izradio otac kako bi na njemu mogao pisati
školske zadaće. Vrata između tih dviju soba rijetko su bila zatvorena, iako je u
veži visio zastor kako bi roditeljima omogućio privatnost kada su je željeli.
Hamza je nekih noći stajao pored te veže i pomno osluškivao Ilyasov šapat, ali
nije ništa čuo. Činio je to nekoliko noći zaredom, dok nije bio siguran da je ono
što je čuo onog predvečerja bilo samo dječakovo vježbanje recitacije.
Khalifa se sada bližio šezdesetoj i govorio je o sebi kao o čovjeku kojemu se
bliži kraj. Ponekad bi malo zateturao kad bi se naglo okrenuo ili ustao nakon
dugog sjedenja prekriženih nogu, no Afiya se ipak ljutila kad bi to čula. Govorila
mu je da sebi ne želi nesreću jer bi mu se jednoga skorog dana želja
mogla ostvariti. Ljutio se i Maalim Abdalla, koji je sada bio ugledan dužnosnik
u Ministarstvu obrazovanja i školski nadzornik, a ne više učitelj. Volio je reći
Khalifi da ne bi pričao o tome kako mu se bliži kraj da ima pravi posao, umjesto
da skriva švercanu robu u skladištu. Khalifa, Maalim Abdalla i Topasi i dalje su
gotovo svaku večer bili na trijemu i hihotali se prepričavajući škakljive tračeve i
najnovija zbivanja u svijetu čiju su razobručenost u isti mah prokazivali. Hamza
bi katkad sjedio s njima neko vrijeme, a katkad bi im kao i nekada donio
poslužavnik s kavom, dijeleći tu dužnost s Ilyasom, ali dio večeri volio je provesti
vani, sjedeći u gostinskoj sobi, slušajući Afiyu kako govori o tome kako je
provela dan u rodilištu i listajući stare novine koje su im prosljeđivali Khalifa i
Maalim Abdalla. Posljednjih se godina pojavilo nekoliko novih novina na
svahiliju, engleskom pa čak i na njemačkom, za doseljenike koji su nakon rata
odlučili ostati ondje. Ilyas je ponekad sjedio s njima, slušajući ili čitajući,
ali obično je prvi odlazio u krevet.
“Ovdje ima nešto o mirovinama i zaostalim plaćama za Schutztruppe”, rekao
je Hamza čitajući jedne večeri njemačke novine. “Piše da se vodi kampanja kako
bi se njemačka vlada nagovorila da nastavi isplaćivati mirovine sada kad joj
privreda izlazi iz depresije. Sjećaš se, obustavili su ih prije nekoliko godina.”

10
“Psalam života” (The Psalm of Life) pjesma je američkog pjesnika Hen-ryja Wadswortha
Longfellowa (1807. - 1882.), a “Samotni žetelac” (The Solitary Reaper) pjesma engleskog
pjesnika Williama Wordswortha (1770. - 1850.).

172
 Knjige.Club Books

“Ne, ne sjećam se”, Afiya će. “Jesi li ikada dobio ikakav novac?”
“Trebalo je podnijeti potvrdu o otpustu. Ja je nisam imao. Bio sam dezerter”,
reče Hamza.
“Hoće li moj brat Ilyas dobiti mirovinu? Možda bismo ga mogli pronaći tim
putem.”
“Ako je još živ.” Hamza je požalio zbog tih riječi čim ih je izgovorio. Afiya
je prekrila rukom usta kao da samu sebe ušutkava i vidio je kako joj se oči
najednom pune suzama. Već je jednom prije spomenula tu mogućnost i on je bio
taj koji ju je molio da se ne odrekne nade. A sada je odjednom on aludirao na
njegovu smrt.
“Tako mi je teško što to ne znamo”, rekla je napuklim glasom.
“Žao mi je...” započne on, ali ona ga ušutka i baci pogled prema Ilyasu koji
je i dalje bio u sobi, očiju razrogačenih od boli - i pogleda prikovanog za majku.
“Uostalom, ti nisi bio dezerter, bio si ranjen jer te ošinuo poludjeli njemački
oficir. Zar nema riječi o penziji za ranjenike?” upitala je.
Shvatio je da to govori kako bi odvukla Ilyasovu pažnju i stoga nije
spomenula kako mu je pastor rekao da bi u njemačkoj carskoj vojsci bio izveden
pred prijeki sud i strijeljan zbog bježanja i odbacivanja uniforme. On nije znao je
li to bila istina ili ga je pastor samo još jednom želio srezati. Nije bio u stanju da
bježi kad je napustio svoju četu, a sam pastor je naredio da se njegova odora spali
u strahu da Britanci ne pošalju njega i njegovu obitelj u zarobljenički logor zbog
pomaganja pripadniku Schutztruppe. Hamza ionako nije želio njihovu penziju.
“Piše da se general i dalje silno zalaže za svoje trupe u Berlinu, pa možda svi i
dobiju svoju mirovinu”, kazao je. “Doseljenici ovdje vole generala.”
Za školskih praznika i na dane kad je Afiya bila u rodilištu, Ilyas je s ocem
dolazio u skladište drva. Ponekad bi ostao cijelo jutro, drugi put bi odlutao sam
na neko vrijeme i onda se vratio kad bi bio spreman otići kući. Mzee Sulemani
dočekivao je dječaka osmijehom i dopuštao mu da obavlja sitne poslove
u radionici. Čak ga je naučio kako da veze kapu. Kad bi se Idris razmahao sa
svojim prostotama, sada je u Ilyasu imao očaranog slušatelja kakav je bio Dubu,
a povremeno se činilo da se u tom prostačenju srozava još i niže samo kako bi
zabavio dječaka. Nassor Biashara, koji je unatoč blagostanju i dalje radio iz svoga
malog ureda, često je bio prisiljen umiješati se i ušutkati svog vozača pogana
jezika. Truješ dečku um svojim prostotama. Ilyas bi se cerio prateći tu dramu i
čekao nastavak. Na putu kući za ručak otišli bi na tržnicu da kupe voće i salatu, a
nekih popodneva nakon posla dječak bi se na neko vrijeme pridružio Hamzi u
šetnji uz more prije nego što bi se zaputili natrag kući. Nisu mnogo razgovarali,
to im nije bila navada, ali Ilyas je ponekad držao oca za ruku dok su hodali.
Kad bi se baraza na trijemu okončala, Khalifa bi obično zaključao ulazna
vrata i otišao u svoju sobu u stražnjem dvorištu. Na putu za postelju katkad bi
zastao da razmijeni riječ-dvije s njima, no često bi samo mahnuo. Jedne večeri u

173
 Knjige.Club Books

prolazu je izgovorio Hamzino ime, ali se nije zaustavio. Afiya i Hamza zgledali
su se iznenađeni zbog njegova otresitog tona. Ona bezglasno reče: Što li si
napravio? On slegne ramenima i oni se nasmiješe jedno drugom. Pokazao je
palcem prema trijemu. Možda su se tamo porječkali oko nečega. Bit će bolje da
ode k njemu i sam se uvjeri.
Hamza je zatekao Khalifu kako sjedi prekriženih nogu na svome krevetu, i
pažljivo se kao i uvijek sagnuo do njega, tako da su bili okrenuti jedan drugome
na istoj razini.
“Želio sam s tobom porazgovarati nasamo nakon onoga što mi je Topasi
upravo rekao”, reče Khalifa. “Sve je u redu, ali želio sam prvo popričati da vidim
što znaš. Radi se o dječaku, o Ilyasu. Ljudi govore o njemu. Dečko hoda sam
daleko od grada. Ljudima je čudno što dvanaestogodišnje gradsko
dijete kilometrima hoda samo po okolici.”
“Voli šetati”, reče Hamza nakon par trenutaka, nasmiješen ali i uznemiren
zbog toga što se o dječaku raspravlja na taj način. “Često hoda sa mnom dok ja
šepesam. Možda ponekad voli propisno protegnuti noge.”
Khalifa zavrti glavom. “Razgovara sam sa sobom dok hoda. Hoda širokim
seoskim stazama i razgovara sa sobom.”
“Što! Što govori?”
Khalifa ponovo zavrti glavom. “Prestane govoriti kad se netko približi. Nitko
nije čuo što govori. Ti znaš da je za mnoge ljude to znak...” Zastao je jer nije
mogao izgovoriti tu riječ, usta naškubljenih od gnušanja spram takve oznake.
“Možda recitira pjesme koje im učitelj zadaje u školi. Čuo sam kako to čini.
Ili možda smišlja neku priču. On to voli. Reći ću mu da bude pažljiviji.”
Khalifa kimne i onda još jednom zavrti glavom, pa skrene pogled prema Afiyi
koja je stajala na ulazu u sobu. Domahnuo joj je da uđe i pričekao da zatvori vrata.
“Nisi mu rekla”, kazao je, a ona odmahne glavom. “Prije dva dana odmarao sam
se ovdje kasno poslije podne”, reče Khalifa obraćajući se Hamzi, stišavši glas do
šapta. “Obično nisam ovdje u to doba dana, kao što znaš. Prozor koji gleda na
dvorište bio je otvoren, ali vrata ove sobe bila su zatvorena. Čuo sam nekoga kako
govori, vrlo blizu, a glas mi je bio nepoznat, ženski glas. Nisam čuo riječi, ali ton
je bio žalostan. Na trenutak sam pomislio da je to ona, Afiya, ali sam odmah zatim
shvatio da nije. To nije bio njezin glas. Pomislio sam da je to neka gošća koja joj
priča tužnu priču, a onda sam se sjetio da sam čuo Afiyu kako doziva Ilyasa kad
je malo prije toga odlazila iz kuće. To je bilo uznemirujuće. Netko je nenajavljen
bio u kući.
Ustao sam iz kreveta da vidim tko je to, ali sam valjda podigao buku jer je
glas odmah ušutio. Rastvorio sam zavjesu, a kad tamo Ilyas sjedi na stolcu kraj
zida. Bio je iznenađen, nije očekivao da sam ja tamo. Tko je to razgovarao s
tobom? upitao sam ga. Nitko, rekao je. Čuo sam ženski glas, rekoh. Izgledao je
zbunjeno i onda je slegnuo ramenima. Ne znam. Čemu se smješkaš?”

174
 Knjige.Club Books

Posljednje pitanje bilo je upućeno Hamzi, koji je rekao: “Mogu točno

zamisliti. To je njegov omiljeni odgovor na svako pitanje na koje ne želi
odgovoriti. Ne znam... Oko čega si toliko zabrinut, Baba? Sigurno se pretvarao
da je nekakva žalosna žena u priči koju je smišljao.”
Khalifa odrješito odmahne glavom; počeo je odavati znakove nestrpljivosti.
“Razgovarao sam s Afiyom kad se vratila. Rekao sam joj za nepoznati glas koji
sam čuo. Ti nisi bio tamo, Hamza. Bio je to čudan starački glas, koji se jadao i
žalio u isti mah. Čim sam joj to počeo pričati, shvatio sam da zna za taj glas. Reci
mu.”
Hamza je sad bio na nogama, oslonjen na stup kreveta i okrenut prema Afiyi.
“Čula sam ga”, rekla je ispotiha, približavajući mu se. “Oduvijek to radi, igra te
igre u kojima izgovara sve uloge. Dvaput sam ga čula kako govori na način koji
opisuje Baba, žalobnim glasom, ovdje u stražnjem dvorištu. Nije me vidio kako
stojim na vratima, a ja sam čekala jer ga nisam htjela prepasti ili navesti da se
srami. Smatrala sam da je to kao mjesečarenje i da ga trebam pustiti da se probudi
kad bude spreman. Jedne noći dok si ti spavao, čula sam neku buku iz njegove
sobe i zatekla ga kako se trza, okreće i stenje tim glasom.”
“Nešto muči to dijete”, reče Khalifa.
Hamza se okrene prema njemu s bijesnim izrazom na licu, ali nekoliko
trenutaka nije rekao ništa. Znao je da ga čekaju. “Možda je ružno sanjao. Možda
ima bujnu maštu. Zašto o njemu govorite ovako, kao da je... bolestan?”
“On hoda seoskim cestama i razgovara sam sa sobom”, reče Khalifa ljutito
podižući glas. Afiya ga je odmah ušutkala, ali on nije bio gotov. “Ljudi ga
ogovaraju, i zbog njih će se razboljeti ako mu ne pomognemo. Nešto muči to
dijete.”
“Razgovarat ću s njim”, reče Hamza kao da time stavlja točku na raspravu.
Bacio je pogled prema Afiyi i krenuo prema vratima.
Nemoj ga strašiti, rekla je kad su bili nasamo.
Znam kako razgovarati sa svojim sinom, odvratio je on.
Samo što nije bio siguran kako će s njime razgovarati o tome, i dani su
prolazili a da nije zapodijevao taj razgovor, a Khalifine upitne poglede podnosio
je bezizražajnog lica. Nekoliko dana nije bilo novih dojava o Ilyasovu
čudnovatom šaputanju i Hamza je bio u iskušenju da pomisli kako je ta epizoda
možda gotova i kako sad mogu biti mirni. A onda ga je u subotu, kad se Hamza
zaputio prema glazbenom klubu, Ilyas upitao može li i on ići. Klub je pripadao
sviračima koje je prvi put čuo nekoliko godina prije. Sada je to već bio cijeli
orkestar koji je subotom besplatno nastupao pred malom publikom. Svirali su
samo sat vremena i bili bi gotovi do pet sati, a onda bi nastavili s probama iza
zatvorenih vrata. Hodali su kući uz more, a kako je Hamza uživao u glazbi i bio
zagrijan upijajućom šutnjom Ilyasa kraj sebe, zbog koje je mislio da je i on uživao
u istome, zastali su ugledavši praznu klupu u luci i sjeli kako bi gledali more dok

175
 Knjige.Club Books

je sunce zalazilo iza njih. Hamza se pokušavao sjetiti uvoda koji bi mu omogućio
da načne temu glasova. Dosjetio ih se i odbacio njih nekoliko prije nego što je
naposljetku upitao: “Imaš li ovaj vikend školskih zadaća?”
“Moram ponavljati za test iz algebre u ponedjeljak.”
“Iz algebre? To zvuči komplicirano. Ja nikad nisam išao u školu, znaš, pa
nisam učio algebru.”
“Da, znam. To nije toliko teško, mi sada učimo samo jednostavnu algebru”,
Ilyas će. “Mislim da će kasnije postati puno teže.”
“Znači, nema pjesama koje moraš naučiti? Zar ti učitelj engleskog nije zadao
nijednu pjesmu da je naučiš za ovaj tjedan?”
“Nije, tjera nas da recitiramo uvijek iste pjesme isponova”, reče Ilyas.
“Recitiraš li njih dok odlaziš u svoje duge šetnje izvan grada? Pjesme?” Ilyas
se okrene prema Hamzi kao da je čekao da mu otac objasni. Hamza se nasmiješi
da pokaže kako to nije prijekor. “Čuo sam da odlaziš u duge šetnje i da govoriš
naglas. Recitiraš li tada te pjesme?”
“Ponekad”, odgovori Ilyas. “Je li to pogrešno?”
“Nije, ali neki ljudi misle da je čudno. Kažu da razgovaraš sam sa sobom. I
zato, kad vježbaš svoje pjesme ili smišljaš neku priču, bolje je da to činiš kod
kuće ili u školi. Ne želiš da neuki ljudi govore kako si lud, je li tako?”
Ilyas odmahne glavom, malodušna izraza. Upravo u tom času jarki sunčev
disk potonuo je ispod gradske crte obzora iza njih i Hamza je mogao promijeniti
temu. Za koji trenutak se smračilo i oni su se uputili kući.

Talijani su u listopadu 1935. izvršili invaziju na Abesiniju i ponovo potaknuli

priče o ratu. U svibnju 1936. zauzeli su Addis Abebu i uzbunili Britance dovoljno
da u sljedeće dvije godine počnu novačiti ljude za svoju kolonijalnu vojsku,
Kraljeve afričke puške, koju su bili mahom raspustili uslijed mjera štednji
tokom Depresije. Upravu nisu brinule samo talijanske namjere prema njihovim
kolonijama, brinuo ju je i njemački ostatak u staroj Deutsch-Ostafrici, za koji su
pretpostavljali da je protubritanski i prohitlerovski. Bojali su se i da će talijansko
nasilje protiv abesinskog otpora, koje je obuhvaćalo i ubijanje civila kemijskim
oružjem, podjariti Somalce i narode Oromo i Galla, koji se nisu do kraja pomirili
s britanskom vladavinom na sjevernoj granici. Rat i glasine o ratu punile su
novinske stupce.
Ilyasova boljka sa šaputanjem, koja je toliko uznemirila njegovu majku i
Khalifu, povukla se na nekoliko mjeseci nakon onog razgovora uz more s
Hamzom. Laknulo im je kad se učinilo da je to bila samo kratka epizoda djetinjeg
ponašanja. A onda se s pričama o ratu i vojnom novačenju vratilo i
šaputanje. Afiya je kasno jedne večeri zatekla sina kako šćućuren leži na podu
pored svoga kreveta i rukama pokriva uši.

176
 Knjige.Club Books

“Što je bilo? Boli li te glava?” upitala je kleknuvši kraj njega. Vidjela je da

mu se suze slijevaju niz obraze. Bilo mu je već trinaest godina i suze na njegovu
licu nisu bile uobičajen prizor.
Odmahnuo je glavom. “To je zbog glasa”, rekao je.
“Kakvog glasa? Kakvog glasa?” Afiya će uspaničeno, znajući da su ponovo
u nevolji nakon što je već mislila da mogu biti mirni.
“Glasa te žene. Ne mogu je zaustaviti.”
“Što govori?” upita Afiya, no Ilyas odmahne glavom i ne reče više ništa.
Jecao je tiho hvatajući dah i izgledalo je kao da ne može prestati, pa mu je Afiya
naposljetku pomogla da ustane i polegla ga na krevet. Na njezino olakšanje vrlo
je brzo zaspao, ili se barem pravio da spava. Kad ga je sutradan ujutro upitala je
li dobro, samo joj je kratko odgovorio da jest. Je li žena još uvijek tu? upitala je,
ali on je zavrtio glavom i otišao u školu.
Bio je to tek kratak predah. Sljedeća epizoda odigrala se nekoliko dana
kasnije, kad su ih usred noći probudili njegovi krici. Dozivao je svoje ime, Ilyas,
Ilyas, ali ženskim glasom. Hamza je sjeo na njegov krevet i držao ga u naručju
dok se dječak mučio i otimao. Kad se, činilo se nakon više sati, najzad umirio,
Hamza ga upita: “Što ona hoće?”
“Gdje je Ilyas?” reče dječak. “Gdje je Ilyas? pita. Stalno isponova.”
“Ti si Ilyas”, reče Hamza.
“Ne”, on će.
Khalifa reče Afiyi: “On pita za tvog brata Ilyasa. Znao sam da je bila greška
nazvati ga tako. Sve ove priče o ratu sada su to vratile. Možda okrivljuje sebe. Ili
tebe. Možda zato govori ženskim glasom. On govori umjesto tebe. Ovdje nema
nikoga tko mu može pomoći. Ako ga odvedeš u bolnicu, poslat će ga brodom u
ludnicu dvjesto kilometara odavde i vezati ga lancima. Moramo sami brinuti o
njemu.”
Nakon toga je isti glas svake noći pitao za Ilyasa. “Moramo nešto poduzeti”,
kazala je Afiya. “Jamila misli da bismo možda trebali vidjeti može li mu hećim
pomoći.”
“Ona je odrasla na selu”, reče Khalifa podrugljivo se obraćajući Hamzi.
“Tamo vjeruju u sve te vještice, vragove i zloduhe. Ti si pobožan čovjek, pa bi
mogao i sam vidjeti može li ti hećim dati malo praha da otjeraš zloduhe.”
“Zašto ne?” reče Hamza, iako nije gajio takvu vrstu vjere. I tako je Afiya još
jednom posjetila hećima, kao onda kad je Bi Asha bila bolesna, i vratila se s
pozlaćenim tanjurićem na kojem su bili ispisani ajeti iz Kurʼana. Polila je tanjurić
vodom da rastopi riječi i natjerala Ilyasa da je popije. Simptomi se nisu ublažili
ni nakon ponovljenih doza otopljenih svetih riječi. Ilyas više nije izlazio iz kuće.
Gubio je na težini i danju dugo spavao jer su mu noći bile nemirne. Afiya je bila
izvan sebe i padala u sve dublji očaj. Jedne noći, dok je Ilyas ležao i stenjući
ispotiha ponavljao svoje ime, rekla je naglas, izbezumljena: Bože moj, ne
177
 Knjige.Club Books

mogu podnijeti ovo mučenje. Nakon te noći odlučila je pozvati šejhu čije joj je
ime dala mganga iz susjedstva koja je dolazila Bi Ashi u njezinim posljednjim
danima.
“Što će ona napraviti?” upita Hamza.
“Ako je opsjednut, šejha će nam reći.”
“Opsjednut čime? Rekao sam ti, ona je odrasla na selu. Sada ćemo se baviti
čaranjem u našoj kući”, rekao je Khalifa, zgroženo odlazeći u svoju sobu.
Šejha je ušla u kuću u oblaku kada, činilo se. Bila je to sitna žena blijede puti
i pristalih i oštrih crta lica. Vedro je pozdravila Afiyu i počela veselo govoriti dok
je skidala buibui, čime je otpustila još jedan oblak kada i miomirisa, a onda se
smjestila na hasuri u gostinskoj sobi. “Sunce vani gadno prži. Stajala sam svako
malo da se odmorim gdje god sam našla malo hlada, ali gledajte me, sva sam u
znoju. Čovjek počne žudjeti da nam dođe kaskazi i donese malo povjetarca.
Dakle, dijete moje, jeste li dobro i je li vam obitelj dobro? Alhamdulillah. Da,
znam, vašega voljenog more jadi, inače me ne biste zvali. Haya,
bismillahi. Recite mi što ga muči.”
Šejha je slušala oborenog pogleda dok je Afiya opisivala epizode i glasove,
a njezini se prsti poigravali krunicom od smeđeg pješčenjaka. Nosila je crvenu
maramu od tankog materijala i široku bijelu halju koja ju je cijelu pokrivala.
Samo su joj lice i ruke bile nepokrivene. Šejha nije postavljala nikakva pitanja
dok je Afiya govorila, samo bi tu i tamo podigla glavu, kao da je se dojmila neka
pojedinost. Afiya se vraćala od daljih događaja bližima i obratno, pri čemu nije
bila sigurna prenosi li dolično snagu onoga što opisuje, dok na koncu nije počela
osjećati da je nesuvisla te je umuknula.
“Zaziva ime Ilyas, a tako se zovu i on i vaš brat koji se nije vratio iz
posljednjeg rata. Ne znate je li izgubljen ili je još živ i negdje zapeo. I njegov otac
je bio u ratu, ali se vratio”, ispriča šejha i pričeka Afiyu da potvrdi. “Idem sada
pogledati dječaka.”
Afiya dozove Ilyasa i on uđe; djelovao je krhko i pomalo nervozno. Šejha se
nasmiješila od uha do uha i potapšala hasuru pored sebe pozivajući ga da sjedne.
Nekoliko trenutaka zurila je u njega, sveudilj se smiješeći, ali mu nije postavljala
nikakva pitanja.
Zatvorila je oči i dugo ih, činilo se, držala zatvorenima, ozbiljnog i staloženog
lica, a jednom je i podigla ruke dlanova okrenutih prema njemu, ali ga nije
dotaknula. Potom je otvorila oči i ponovo se nasmiješila Ilyasu, koji je drhtao.
“Haya, idi i odmori se sada”, kazala je. “Pusti me da nasamo popričam s tvojom
majkom.”
“Nema sumnje da je vaš sin opsjednut”, rekla je šejha. “Neki ga je duh
zaposjeo. Shvaćate li o čemu govorim? U pitanju je žena i to mi ulijeva nadu.
Žene koje opsjedaju govore, muški ponekad samo gnjevno i naslijepo tumaraju i
posrću. Ona mu govori - i to mi također ulijeva nadu. Po onome što ste mi

178
 Knjige.Club Books

ispričali, nije mu naudila, a po tome kako sam osjetila dječaka ovdje pored sebe,
ne mislim da mu taj duh kani nanijeti zlo, ali moramo otkriti što hoće i što će je
umiriti, a onda do toga i doći ako bude moguće. Ako ste voljni, dovest ću svoje
ljude ovamo pa ćemo pročistiti dječaka u ovoj sobi i poslušati što
opsjedateljica zahtijeva. Obred neće biti jeftin.”

Nekolicina ljudi saznala je za predstojeći obred i nitko se osim Khalife nije tome
rugao kao što se Hamza pribojavao. Mzee Sulemani raspitivao se za Ilyasa, ali
nije rekao ništa o obredu. Hamza nije zamišljao da bi stari drvodjelac mogao
odobriti takvo što. Molit ću se za njegovo zdravlje, rekao je. Nassor Biashara je
pojedinosti doznao od svoje supruge, koja ih je pak čula od same Afiye. I on je
pitao za Ilyasa i rekao sliježući ramenima: treba sve pokušati. Hamza je znao da
sada nemaju drugog izbora nego da idu do kraja s tom ceremonijom, mada je on
sam gajio duboke sumnje u vezi s time. Slušao je o tome u Schutztruppe jer su se
u selu kod njihove bome takvi obredi redovito održavali među nubijskim
obiteljima, ali znao je da je Afiyu sve to izbezumilo i prestrašilo, da je izgubila
glavu od tjeskobe. Samu je sebe tjerala u bolest.
Nije se prepirao ni rugao ritualu kao Khalifa. I on je ćutio svoju krivnju,
misleći da je njegova trauma izvor onoga što muči njegova sina, posljedica
nečega što je on učinio u ratu.
Nije se mogao dosjetiti što bi to bilo, i stoga nije bilo logike u tom osjećaju
da je nešto iz njegove prošlosti stvorilo zloćudno ozračje. A bio je tu i izgubljeni
Ilyas. Nazvali su sina po njemu i u neku ruku uspostavili vezu među njima, naveli
dječaka da snosi tragediju Afiyina gubitka, da sudjeluje u njezinoj krivnji zbog
toga što se njihov trud da otkriju gdje se nalazi njezin brat i utvrde mu sudbinu
izjalovio.
Adresa Frau bila je zapisana u Heineovoj knjizi Zur Geschichte der Religion
und Philosophic in Deutschland. Kad je pastor vidio Hamzu s njome, upitao ga
je: “Što radiš s tom knjigom?”
“Frau mi ju je posudila”, odgovorio je.
“Posudila ti je Heinea!” Sjećanje na njegovo zabezeknuto iznenađenje Hamzi
je i nakon svih tih godina razvlačilo lice u razdragan osmijeh. “I što si dosad
razumio iz nje?” upitao je pastor.
“Jako sporo napredujem”, rekao je Hamza ponizno, znajući koliko je pastora
provociralo kad bi Frau hvalila njegovu vještinu čitanja na njemačkome, “ali bilo
mi je zanimljivo naučiti da su ljudi u Njemačkoj nekad pravili znak križa kad bi
čuli slavuja kako pjeva. Smatrali su ga sredstvom zlih sila, kao i sve drugo što je
pružalo užitak.”
“Upravo bih to i očekivao od neukog čitatelja”, kazao je pastor. “Možeš
razumjeti samo ono što je kod Heinea isprazno, dok ti njegova duboka misao
promiče.”

179
 Knjige.Club Books

Kad se pastor odlučio vratiti u Njemačku te se i Hamza spremao otići, Frau

mu je dala knjigu i u nju na naslovnu stranicu zapisala svoje ime i adresu. Bila je
to adresa u Berlinu. Piši mi i javi kada ti se dogodi nešto dobro, rekla je. Hamza
je već pomišljao na to da joj piše kako bi je pitao ima li načina da se dozna nešto
o Ilyasu iz arhiva u Njemačkoj. Obeshrabrila ga je drskost te zamisli. Zašto bi se
to trudila saznati? Kako bi znala za zapise o nekom askariju iz Schutztruppe?
Koga je bilo briga što se dogodilo s nestalim pripadnikom Schutztruppe? Osim
toga, obeshrabrilo ga je i to što nije imao poštansku adresu na koju bi primio
odgovor. Nedavno je tvrtka Namještaj i mješovita roba Biashara dobila poštanski
pretinac, pa je taj problem bio riješen. Sastavio je kratko pismo Frau u kojem ju
je podsjetio tko je i objasnio da traga za svojim šurjakom. Zna li ona možda kako
bi mogli utvrditi što mu se dogodilo? Prepisao je pismo na list tvrtkinog papira
sa zaglavljem, adresirao omotnicu za zračnu poštu i odnio je istoga dana u
poštanski ured. Bilo je to u studenome 1938.

Nakon jacije-namaza uvečer urečenog dana, ubrzo nakon što je Hamza poslao
pismo, šejha je stigla u kuću sa svojom svitom. Bila je u crnom od glave do pete,
a kapci i usne bili su joj obrubljeni surmom. Njezina pjevačica i dvojica bubnjara
bili su u ležernijoj, običnoj odjeći. Zatvorila je prozor i upalila dvije mirisne
svijeće. Potom je poprskala sobu ružinom vodicom i užgala dva kadila, jedno s
agarom i drugo s tamjanom. Čekala je dok se prostorija nije ispunila miomirisom
i isparenjima prije nego što je pozvala Ilyasa i Afiyu i zatražila od njih da sjednu
do zida. Nitko drugi nije smio ući, iako nije zatvorila vrata sobe. Sjela
je prekriženih nogu pred Ilyasa i Afiyu, sklopljenih očiju. Zatim su bubnjari
počeli udarati blagi ritam dok je pjevačica pjevušila zatvorenih usta.
Hamza je sjedio sam u njihovoj spavaćoj sobi, uz otvorena vrata za slučaj da
ga zatrebaju. Sjećao se da ti obredi traju dugo, da katkad postanu glasni i
razuzdani i da se ljudi na njima ozlijede. Khalifa je sjedio na trijemu s prijateljima
i nastojao ignorirati bubnjanje i pjevanje. Te je večeri više ljudi prolazilo mimo
kuće nego obično, bili su radoznali i željeli su makar letimično vidjeti što se
događa, no ostali su razočarani. I ulazna vrata i prozor bili su zatvoreni, pa su
vidjeli samo trojicu starijih muškaraca kako sjede na trijemu i pretvaraju se da se
unutra ne događa ništa neobično.
Bubnjanje se nastavilo sat vremena, dva sata, jednolično i sve glasnije.
Pjevačica je povisila glas, ali njezine su riječi bile jednako nerazgovijetne kao
prije, ako su to uopće bile riječi. Šejha je recitirala molitve, no one su bile nečujne
sred buke i ritma bubnjeva. Pustila je da se kadilo dalje dimi, dodajući ugljen
iz posude koju je držala kraj sebe. Negdje tokom drugog sata Afiya je ponikla
glavom, a koji časak kasnije i Ilyas. Počela je nešto mrmljati i nakon nekog
vremena to se pretvorilo u riječ: Yallah. Yallah. U toku trećeg sata i Afiya i Ilyas
ljuljali su se naprijed-nazad u transu, kao i šejha. Ilyas se odjednom prevalio na

180
 Knjige.Club Books

bok i Afiya je kriknula. Bubnjari i pjevačica nisu obraćali pažnju na njih, a ni

šejha nije prestala izgovarati molitve.
Khalifa je dotad već zatvorio kuću i sada je sjedio na krevetu u svojoj sobi,
pokraj Hamze, čekajući da se drama završi. Malo prije ponoći bubnjanje je
prestalo i njih dvojica otišli su do sobe. Vidjeli su Ilyasa kako leži na boku na
podu dok je Afiya bila naslonjena na zid, očiju razrogačenih u zanosu. Ne
okrećući se, Šejha je domahnula dvojici muškaraca da uđu u sobu dok su bubnjari
i pjevačica umorno ustali i otišli u dvorište da pojedu hranu koju su zatražili da
im se pripremi.
Šejha im je tada rekla: “Opsjedateljica živi u ovoj kući. Već je bila ovdje kad
se dječak rodio. Netko je umro nedugo nakon što je on rođen, i opsjedateljica je
izašla iz te osobe i zaposjela dječaka. Ona čeka Ilyasa i u svom jadu kinjit će
dječaka. Neće biti lijeka dok ga ne nađete ili otkrijete što je bilo s njime; tek
će tada opsjedateljica naučiti živjeti s patnjom zbog njegove odsutnosti i prestat
će mučiti dječaka. Dok ne budete to saznali, morat ćete me zvati svaki put kada
dječak upadne u krizu i mi ćemo izvesti novi obred da umirimo opsjedateljicu.
Ona ne namjerava nauditi dječaku. I sama pati. Želi vidjeti Ilyasa.”
Šejha je zatim uzela novac i darove koje je tražila i u taj kasni sat napustila
kuću sa svojom pratnjom, ostavivši za sobom namirisanu tišinu.
Hamza je pomogao iscrpljenom Ilyasu da se osovi na noge i ode u njihov
krevet za slučaj da preko noći bude trebalo paziti na njega. Ja ću spavati u
dječakovom krevetu, rekao je. Vratio se da provjeri je li sve u redu i ugledao
Khalifu kako stoji na vratima gostinske sobe.
“Kakva besmislica! Svi ti mirisi, bubnjanje i glupavo zavijanje!” kazao je.
“Ta žena zbilja zna nanjušiti izvor prihoda. Dokučila je baš ono što Afiya želi
čuti: nađi svoga brata. Priča o zloduhu omamljenom ljubavlju budalaština je u
kakvu ni Topasi ne bi povjerovao. No dobro, možda to umiri dječaka i
zaustavi mu noćne more, ili što to već jest. Jedini dio koji je imao smisla bio je
onaj s vragom koji je čitavo vrijeme bio u Ashi. To me nimalo ne čudi.”

Šejhina ceremonija održala se nekoliko tjedana prije nego što je nastupio kaskazi
i zapuhali njegovi uporni suhi vjetrovi, netom prije početka školske godine. Tih
tjedana nije bilo daljnjih epizoda s glasovima i dječak je postupno izgubio onaj
napeti, iščekujući izgled koji mu je bio svojstven u to vrijeme. Ispočetka je bio
pokoran i povučen, ali ponašao se ljubazno i srdačno. Činilo se da ga je postupak
oslobodio glasova i straha što su ga oni izazivali u njemu, barem za neko vrijeme.
Khalifa je rekao da je to zbog toga što je stara vještica isprepadala dječaka, pa je
odustao od svojih besmislica sa šaputanjem. Afiya je i dalje zabrinuto motrila
dječaka, potajno strahujući da taj postupak nikako nije mogao biti lijek.
Njegova škola dobila je početkom te godine novog ravnatelja. On je ujedno
bio i Ilyasov učitelj engleskoga i nije od đaka tražio da uče pjesme napamet.
Umjesto toga je silno držao do krasopisa i pisanja uopće.
181
 Knjige.Club Books

Na svakom satu imali su vježbu iz pisanja te su pažljivo, najljepše što su

umjeli, prepisivali kratke ulomke što ih je učitelj ispisivao na ploči. Nije više bilo
onih lijenih, dosadnih satova kad su dječaci jedan za drugim ustajali da
odrecitiraju istu pjesmu dok je učitelj zadovoljno sjedio za svojim stolom. Za
domaću zadaću morali su svaki tjedan napisati sastavak na zadanu temu, a u
ponedjeljak ujutro prije početka nastave predsjednik razreda bi pokupio te
sastavke. Ilyas se strastveno prepustio tome novom režimu. Uz učiteljevo
ohrabrenje, njegove su priče sa svakim novim pokušajem postajale sve dulje,
ispisane krasopisom što ga je učitelj obasipao hvalama. U mjesecima koji su
uslijedili u njegovim su se pričama pojavljivali majmuni, divlje mačke, susreti s
neznancima na seoskim cestama, okrutni njemački časnik koji je pomahnitao s
mačem, a bila je tu i priča o džinu starom tisuću petsto godina koji živi u
susjedstvu i opsjeda četrnaestogodišnjeg dječaka. Te je priče pisao posvećeno i s
nedvojbenim užitkom, sjedeći za pisaćim stolom što ga je Hamza premjestio u
gostinsku sobu kako bi njegov sin mogao nesmetano raditi. Ilyas je ondje sjedio
satima i pisao prvo u svoju teku za bilješke, a onda u nedjelju navečer prepisivao
dovršena djela u bilježnicu za domaće zadaće. Svi su čitali njegove priče: Afiya,
Hamza i Khalifa. Kad bi kojom od njih bio posebno zadovoljan, katkad bi ih
zamolio da im je naglas pročita.
“Taj dječak ima bujnu maštu”, rekao je Khalifa zadivljeno. “Kakvo je samo
olakšanje što se uhvatio pisanja umjesto onog šaputanja.”
“Kao što rekoh, možda je on to i radio sve vrijeme”, Hamza će samodopadno.
“Smišljao priče.”
Afiya je sumnjičavo promotrila obojicu. Zar su doista zaboravili onaj glas od
kojeg se ledi krv u žilama, suze i bolne urlike usred noći? Zar su sve to bile samo
priče koje su čekale da budu ispričane? Njoj je to zvučalo kao mučenje. Činilo
joj se da ne bi mogla opet podnijeti ono beskonačno bubnjanje i sve one isparine
šejhe i njezine pratnje. Dječak je zasad djelovao uzbuđen i samopouzdan u
pogledu svojih novih postignuća, no ona je i dalje strahovala da se nanovo ne javi
čudovišni glas.

182
 Knjige.Club Books

15.

Jednoga kasnog jutra u ožujku sljedeće godine policajac na biciklu dovezao se do

skladišta drva tvrtke Namještaj i mješovita roba Biashara. Sipila je sitna kiša, koja
jedva da je stvarala mrlje na njegovoj odori; bio je to kraj sezone vuli kada padaju
kratke kiše. Policajac je bio srednje visine, uskog, blagog lica koje se nervozno,
jedva primjetno trzalo oko lijevog oka. Naslonio je bicikl ispod strehe i ušao u
ured Nassora Biashare.
“Salam alaikum”, rekao je pristojno.
“Waalaikum salam”, odgovorio je Nassor Biashara naginjući se natrag s
naočalama na čelu, sumnjičav. Za posjet policajca nikad ne postoji dobar razlog.
“Je li Hamza Askari ovdje?” upitao je glasom koji je bio jednako blag kao
njegova vanjština.
“Ima jedan Hamza, ali ne zove se Askari”, reče Nassor Biashara. “Davno je
bio askari. Što biste s njim?”
“To mora biti on. Gdje je?”
“Što biste s njim?” ponovo upita Nassor Biashara.
“Bwana mkubwa, imam posla kao i vi. Ne želim vam oduzimati vrijeme.
Traže ga u policijskoj upravi i ja ga moram tamo dovesti”, reče policajac
ljubazno, čak uz osmijeh. “Kwa hisani yako, molim vas da ga pozovete.”
Nassor Biashara ustane i odvede ga u radionicu, gdje je policajac obavijestio
Hamzu da mora smjesta poći za njim u upravu Što je učinio? upita Nassor
Biashara, ali policajac se nije obazirao na njega, samo je, okrenut prema Hamzi,
pokazivao ispruženom lijevom rukom prema vratima.
“O čemu se radi?” upita Hamza.
“To nije do mene, hajdemo. Siguran sam da ćete uskoro saznati”, reče
policajac.
“Ne možete doći ovamo i uhapsiti čovjeka, a da mu i ne kažete o čemu se
radi”, pobunio se Nassor Biashara.
“Bwana, imam posla. Nisam došao ovamo da ga uhapsim, ali ću to učiniti
ako dobrovoljno ne pođe sa mnom”, reče policajac posežući desnom rukom za
lisičinama koje su mu visjele o pojasu.
Hamza pomirljivo podigne ruke. Hodali su ulicama, Hamza malo ispred
njega dok je policajac gurao bicikl. Privlačili su poglede, ali nitko im se nije
obraćao. U policijskoj upravi drugi službenik zapisao je Hamzino ime u knjigu i
183
 Knjige.Club Books

pokazao prema klupi na kojoj ima čekati. Pokušavao je pogoditi zbog čega su
ga pozvali. Policajac je pitao je li on Hamza Askari, dakle imalo je neke veze sa
Schutztruppe. On sebe nikad nije zvao Askari. Zar će ga zatvoriti nakon svih tih
godina? Kolale su glasine da se pojedini njemački doseljenici koji žive na selu
spremaju otići. Sve glasnije priče o ratu između Britanaca i Nijemaca pobuđivale
su strahove od zatvaranja stranaca koji su bili neprijatelji.
Nakon, kako mu se činilo, sat vremena, iako je vjerojatno čekao nešto kraće,
pozvali su ga i poveli niz kratak hodnik do nekog ureda. Za stolom je sjedio
evropski policajac prorijeđene kose, čekinjastih brkova i blistavih očiju.
Nije bio u policijskoj odori, nego u bijeloj košulji kratkih rukava, kratkim
hlačama kaki boje, bijelim čarapama i ulaštenim smeđim cipelama, dakle u
uniformi britanskoga kolonijalnog časnika. Drugi policajac u kaki uniformi, ali
bez šešira, sjedio je za manjim stolom blizu njega, spreman da pravi bilješke.
Britanski časnik bez riječi pokaže prema stolici. Čekao je dok se Hamza nije
smjestio, a onda pričekao još trenutak.
“Je li vaše ime Hamza?” upitao je na svahiliju, hrapavim i prijetećim glasom
koji kao da je dopirao kroz ugao usta. Oči su mu se nakratko i neočekivano
zacaklile kao da ga nešto zabavlja prije nego što je blažim glasom ponovio
pitanje. “Hamza?”
Njemu se činilo da u tom tonu, koji je toliko puta čuo kod njemačkih oficira,
prepoznaje suspregnuto nasilje. Nije imao toliko posla s britanskim časnicima, a
ovaj policijski službenik bio je prvi kojeg je sreo u tom gradu. “Da, ja sam
Hamza”, rekao je.
“Hamza, znate li čitati?” upita britanski časnik, ponovo onim hrapavim
glasom.
“Da”, odgovori on iznenađeno.
“Na njemačkom?” upita britanski časnik.
Hamza kinine.
“Koga poznajete u Njemačkoj?” upita policijski službenik.
“Ne poznajem nikoga”, reče Hamza i sjeti se Frau u času dok je to govorio.
Službenik podigne omotnicu. Bila je otvorena. “Ovo je pismo naslovljeno na
Hamzu Askarija, na broj poštanskog pretinca koji pripada tvrtki Namještaj i
mješovita roba Biashara. Jeste li to vi?”
Odgovorila mu je! Ustao je i posegnuo za pismom. Ustao je i uniformirani
policajac.
“Sjednite”, rekao je odrješito britanski časnik, gledajući sad jednog, sad
drugog.
“To je moje pismo”, reče Hamza, ne sjedajući.
“Sjednite”, reče časnik blažim tonom i pričeka dok Hamza nije sjeo. “Odakle
poznajete tu ženu?” upita i izgovori joj ime.

184
 Knjige.Club Books

Da, odgovorila je! “Radio sam za nju prije mnogo godina”, reče, i časnik
kimne. Ne može biti ničega nepravilnog u tome da je neki domorodac radio za
Evropljanku. Časnik je uzeo pismo i, činilo se, cijeloga ga šutke pročitao.
“To je moje pismo. Zašto mi ga ne date?” pobuni se Hamza glasno.
“Zbog sigurnosnih razloga. Nemojte povisivati glas na mene, u suprotnom
nikad nećete vidjeti ovo pismo”, obrecne se časnik na tečnom njemačkom. “Zašto
bijedna ugledna Njemica pisala vama i kako to da netko poput vas može čitati
pismo napisano na tako istančanom jeziku? Koliko ste još pisama razmijenili s
njom?”
“Nikad u cijelome svom životu nisam dobio pismo ni od koga”, odgovori
Hamza na svahiliju, sada shvaćajući zašto policijskog službenika zanima njegovo
pismo. “Godinama smo čekali vijesti o mom bratu. On je bio askari. Znam malo
njemačkog pa sam na kraju pisao Frau da je zamolim za pomoć. Navodi li ona
njegovo ime u tom pismu?”
Časnik mu pruži pismo i Hamza ustane da ga uzme. “Vi mi recite što u njemu
piše”, reče časnik.
Hamza ga šutke pročita do kraja, i potom ga pročita još jednom. Bilo je to
dugo pismo, imalo je dvije stranice, i on se nije žurio, praveći se da ga jedva
razumije. “Piše da je živ i da je u Njemačkoj”, rekao je. “Alhamdulillah, uspjela
je to utvrditi. Netko tko je pomogao Frau našao je da se njegovo ime
spominje dvaput u uredu nadležnom za arhiviranje zapisa o askarijima, godine
1929. kad se prijavio za mirovinu i 1934. kad se prijavio za neko odlikovanje. On
je dakle živ, alhamdulillah, ali ona ne zna ništa više od toga. Kaže da će se i dalje
raspitivati. To je nevjerojatno. Kaže da je mom pismu trebalo dugo da dođe do
nje jer su se preselili, ali je na kraju stiglo, a onda je morala stupiti u kontakt sa...”
“Dosta”, presiječe britanski časnik njegovo blebetanje. “Pročitao sam pismo.
A što znači sve ono s Heineovom knjigom? Jeste li vi pročitali tu knjigu?”
“O, ne, gospođa mi ju je dala”, reče Hamza. “Bila je to šala, mislim. Znala je
da je to preteško za mene. Izgubio sam je prije puno godina.”
Britanski časnik je nakratko razmislio o tome pa odlučio ne inzistirati dalje.
“Odnosi s Njemačkom trenutno su veoma napeti. Bude li daljnjih kontakata s bilo
kime tko tamo živi, mi ćemo ih istražiti, a možda i zadržati prepisku. Mogli biste
snositi posljedice. Budite svjesni da ćemo i vas i ovu adresu odsada držati na oku.
Možete ići.”
Hamza je stavio kuvertu u džep i odšetao natrag do skladišta drva, uživajući
u iščekivanju kako će Afiyi kasnije oprezno priopćiti vijest. Sjatili su se oko njega
kad se vratio u dvorište, a on se pravio da ništa ozbiljno nije u pitanju, govoreći
da ga je britanski časnik ispitivao o njegovu stažu u Schutztruppe. Htio je da
Afiya prva čuje vijest iz pisma. “Sigurno provjeravaju stare askarije”, rekao je,
“kako bi ih regrutirali za KAR. Rekao sam im da sam bio ranjen i to je bilo to.”

185
 Knjige.Club Books

Čekao je da ukućani dođu na ručak. Khalifa više nije radio u skladištu, jutra
je provodio kod kuće ili bi navratio u neki od kafića da razmijeni dnevne vijesti,
a onda bi otišao na tržnicu po voće i povrće po uputama Afiye, koja je ujutro
radila u rodilištu. Ilyas bi se već vratio iz škole kad bi ona došla kući da im
skuha ručak. Obično nisu jeli prije dva po podne. Hamza je čekao do poslije
ručka, jedući matoke i ribu s tihim užitkom, a onda je oprao ruke i zatražio
pozornost.
“Što mi to tajiš?” upita Afiya smiješeći se. “Znala sam da ima nečega.”
Hamza izvadi omotnicu iz džepa na košulji, i svi su odmah shvatili što je
posrijedi. Nitko od njih nikad nije dobivao nikakva pisma. Pročitao im ga je
naglas, istovremeno ga prevodeći.

Dragi Hamza, primitak tvoga pisma bio je divno iznenađenje. Sve se to

zbivalo tako davno i mi često razgovaramo o našem životu u Ostafrici i u
misiji. Drago mi je da si dobro, da si sada stolar i da si oženjen.
Tvom je pismu trebalo dugo da dođe do nas jer više ne živimo u
Berlinu, nego u Würzburgu, pa su nam ga morali proslijediti ovamo. Bilo
nam je silno žao zbog tvoga šurjaka i odmah smo se počeli raspitivati.
Sretna je okolnost da naš prijatelj radi u Ministarstvu vanjskih poslova u
Berlinu, i on je utvrdio da se Ilyas Hassan dvaput spominje u
registru Schutztruppe koji se vodi u tom ministarstvu, što znači da je tvoj
rođak ovdje u Njemačkoj. Ime mu je posve neobično i zato mislim da je
u cijeloj Schutztruppe mogao biti samo - jedan Ilyas Hassan. Ime se prvi
put spominje 1929. kad se prijavio za mirovinu, a drugi put 1934. kad se
prijavio za odlikovanje za ratni pohod u Ostafrici. Obje prijave podnio je
u Hamburgu i stoga vjerojatno živi tamo. Mnogi stranci tamo žive zato
što rade na brodovima, a možda je to i njegov posao.
Nije se uspio prijaviti za mirovinu jer nije imao isprave o otpustu.
Prijava za odlikovanje također mu nije prošla, jer se odlikovanja
dodjeljuju samo Nijemcima, ne i askarijima.
Protekle su godine za Njemačku bile teške, a pretpostavljam da ni
tvom šurjaku kao strancu život nije bio lagan, ali sada barem znaš da je
živ. Naš prijatelj nije uspio saznati kad je došao ovamo i gdje je bio prije
toga. Predmnijevam da se može doći do još informacija i mi ćemo se dalje
raspitivati. Javit ćemo ti ako bilo što drugo saznamo i dat ćemo mu tvoju
adresu kad ga nađemo. Bilo bi krasno kad biste mogli ponovo uspostaviti
kontakt.
Usput rečeno, kad su naše pismo proslijedili iz misije, bilo je tu i
pismo od Oberleutnanta, tvoga nekadašnjeg oficira koji te doveo k nama.
Pisao nam je nakon što su ga 1920. repatrirali u Njemačku, a mi smo tada
već bili ovdje. Izgleda da su ga zatvorili prvo u Dar es Salaamu, a onda
u Aleksandriji. Pitao je za tebe i ja sam mu mogla pisati i reći mu da si se
186
 Knjige.Club Books

potpuno oporavio, da si izvanredno napredovao u njemačkome i da si

predani čitatelj Schillera. Pastor ti šalje pozdrave i želio bi znati kako
napreduješ s Heineom. Tako te pamti, ne kao čovjeka kojemu je spasio
nogu, a možda i život, nego kao askarija koji se usudio čitati njegovog
Heinea. Dala sam ti njegov primjerak. Šaljemo najljepše želje tebi i tvojoj
obitelji.

Nisu više dobili nijedno pismo. Hamza je otpisao Frau da joj zahvali, ali možda
pismo nikad nije izašlo iz zemlje. Ako i jest i ako je ona odgovorila s daljnjim
novostima, možda pismo nije prošlo mimo budnog i opreznog policijskog
službenika. U rujnu te godine objavljenje rat između Ujedinjenog Kraljevstva
i Njemačke, i to je bio kraj poštanskih službi između dviju zemalja. Rat je bio
daleko od njihova grada i neko vrijeme o njemu su saznavali samo iz vijesti, mada
je KAR bio razmješten preko Tange kako bi se nakon toga borio protiv Talijana
u Abesiniji. Khalifa nije preživio rat. Tiho je preminuo jedne noći 1942. u dobi
od šezdeset osam godina. Kad su mu tijelo na nosilima odnijeli na pogrebnu
molitvu, bio je to prvi put nakon više desetljeća da je ušao u džamiju. Nije ostavio
ništa ni za koga, osim nekoliko poderanih krpa i naramka starih novina.
Ilyas je 1940. završio osam razreda škole, ali u gradu nije bilo mogućnosti
daljnjeg školovanja, a tih osam razreda bilo je u očima mnogih sasvim dovoljno
postignuće. Bilo je to dostatno za obuku za vladinog službenika, recimo u
ministarstvu zdravstva ili poljoprivrede, ili za posao u carinskoj službi. Ilyas se
u KAR prijavio u prosincu 1942., nedugo nakon Khalifine smrti i nekoliko
mjeseci nakon poraza Talijana u Abesiniji. Bio je u devetnaestoj godini. Već je
više od godinu dana govorio o priključivanju vojsci, ali Khalifa se tome toliko
žestoko protivio da se Ilyas nije odvažio na taj potez. Nemaš ti ništa s time,
govorio je Ilyasu. Zar nije dovoljno što su ti otac i ujak bili tako glupi da riskiraju
život zbog tih taštih ratnih huškača?
Nakon Khalifine smrti Ilyas je iscrpio roditelje svojim molbama i
kumljenjima te su naposljetku morali popustiti. Britanska uprava obećala je da će
obučene veterane KAR-a slati nakon rata na daljnje školovanje i Ilyas nije mogao
odoljeti tome mamcu.
Poslali su ga u Gilgil, u brdovite predjele u Istočnoafričkom protektoratu, na
obuku, a onda mu do kraja rata dodijelili garnizonsku službu u Dar es Salaamu,
u obalnoj regimenti. Nije sudjelovao ni u kakvim borbama, ali je mnogo naučio
o Britancima i njihovim stremljenjima. Naučio je i upravljati motociklom i voziti
džip, pa čak i amaterski popravljati njegov motor. Igrao je nogomet i tenis i
odlazio u ribolov s puškom i perajama. Neko vrijeme je čak i pušio lulu.
Po završetku rata obećano daljnje školovanje pretvorilo se u izobrazbu za
školskog učitelja u Dar es Salaamu, a nakon toga Ilyas je našao posao u školi u
gradu i unajmio sobu u ulici Kariako. Bile su to godine kad se širilo novo
antikolonijalno raspoloženje, na koje su utjecali uspješna kampanja u Indiji te

187
 Knjige.Club Books

pobjeda Nkrumaha na Zlatnoj obali i poraz Nizozemaca u Indoneziji. Studenti

politizirani iskustvima u Afričkom udruženju na Sveučilištu Makerere i
angažmanom u studentskim organizacijama u Engleskoj i Škotskoj, bili su aktivni
u tom pokretu. Oni i svi drugi koji su znali za to bili su zabrinuti zbog
doseljeničkih nagnuća nove kolonijalne uprave. Ilyas još nije bio upleten u
te aktivnosti, iako će kasnije biti.
Tih godina, dok je bio u svojim kasnim dvadesetima, bavio se sportom i
podučavao u školi, i s vremenom je stjecao ugled pisanjem priča na svahiliju,
koje su katkad bile objavljivane u novinama. U 1950-ima kolonijalna uprava
uvela je novi radijski kanal. Na njemu su se emitirale vijesti, glazbene emisije i
prilozi o poboljšanjima u zdravstvu, poljoprivredi i obrazovanju. Vijesti su se
uskoro prometnule u žestoke izvještaje o zvjerstvima pokreta Mau-Mau u Keniji,
koji su bili toliko uvjerljivi da su majke prijetile djeci koja su se loše ponašala da
će se pojaviti pobunjenici.
Na nekoliko dana u sklopu svakih praznika Ilyas je odlazio vidjeti Hamzu i
Afiyu. Dijelovi mjesta sada su imali struju, uključujući i njihovu staru kuću.
Godilo mu je bazati tim ulicama, no uskoro bi postao nemiran i zaželio se
povratka u grad. Njegovi roditelji voljeli su slušati njegove priče odande te su
tražili da im prepričava pojedinosti svojih postignuća u nastavi i uspjeha što su
ga postizale priče koje je objavljivao u novinama. Afiyi je zastajao dah od
udivljenosti njegovim sportskim podvizima, ponešto je i pretjerivala u izrazima
iznenađenog divljenja, što je Ilyasu laskalo i činilo ga ponosnim što je prevladao
mladenačku plahost. Raspitivao se o ujaku Ilyasu, pitao imaju li kakvih
vijesti. Uvijek je to pitao, ne očekujući da ih bude. Otac mu je rekao da je ponovo
pisao Frau pastor, ali da nije dobio odgovora. Priče o ratnim razaranjima u
Njemačkoj tek su sporo dopirale do njih i on se bojao da Frau i pastor možda nisu
preživjeli. Hamza je sada već bio u svojim pedesetim godinama, postajao je
sporiji ali je bio zadovoljan i zdrav, upravljao je skladištem drva Biashara za
Nassora koji više nije bio biznismen, nego magnat koji je pokrivao niz tržišta -
farmaceutske tvrtke, trgovine namještajem, a u najnovije vrijeme i električnim
uređajima, uključujući radijske prijemnike. I Hamza i Afiya imali su radio.
Popularan prilog na tom radijskom kanalu bila je govorna emisija koja je
pozivala slušatelje da sudjeluju sa svojim prilozima.
Pomoćnik producenta emisije skrenuo je šefu pažnju na jednu od Ilyasovih
pripovijesti. Producent je zatražio da se sastane s njime. Bio je to krupan, srdačan
Englez širokog lica i bakrenastih brkova, odjeven u kolonijalnu odoru u vidu
bijele košulje, kratkih hlača kaki boje, bijelih dokoljenki i smeđih cipela. Izloženi
dijelovi njegovih ruku i nogu bili su mišićavi i prekriveni dlakama boje bakra,
baš kao i njegovo lice.
“Zovem se Butterworth i inače radim u Ministarstvu poljoprivrede, ali sam
sada na privremenom premještaju”, kazao je Ilyasu. “Nisam stručnjak ni za radio
ni za priče. Mogli su me isto tako poslati u Nacionalnu upravu za sidrišta i tunele,

188
 Knjige.Club Books

ali morate se nekako snaći s onim što dobijete. Sada znam da mi se sviđaju priče
koje u sebi imaju neki element pouke. Ova vaša priča o iskustvima školskog
učitelja u tom je pogledu odlična. Biste li mogli napisati još jednu u kojoj bi bilo
riječi o poljodjelstvu?”
G. Butterworth ujedno je bio pričuvni časnik KAR-a, i kad je doznao da je
Ilyas veteran iste vojske, našao je načina da mu pokaže naklonost. I tako je Ilyas
dobio priliku da čita svoje priče na radiju i postane lokalna zvijezda. G.
Butterwortha su sredinom 1950-ih povukli s privremenog premještaja i poslali
na Karibe, ali Ilyas je dotad već bio unutra i utirao vlastiti put u svome novom
pozivu. S vremenom je postao stalan član radijskoga produkcijskog tima, radio
je uglavnom na desku vijesti i pisao priče kad bi našao vremena.
Sredina 1950-ih bila je razdoblje TANU-ova11 marša prema neovisnosti pod
vodstvom Juliusa Nyererea, dječaka iz misijske škole koji je svojedobno
razmišljao o tome da se zaredi u Katoličkoj crkvi prije nego što je
postao radikalan aktivist za neovisnost. Do izbora 1958. godine postalo je jasno
da je britanska kolonijalna uprava u rasulu i povlačenju. Izbori 1960., održani pod
nadzorom kolonijalne uprave, donijeli su TANU-u i Nyerereu 98 posto
zastupnika u parlamentu. Nije to bio rezultat što bi ga nasumice proglasila
korumpirana izborna komisija, nego pobjeda postignuta pod rogoborećim
nadzorom kolonijalnih dužnosnika. Protiv toga se nije moglo, i naredne godine
Britanaca više nije bilo.
Godine 1963., dvije godine nakon stjecanja neovisnosti, koju su oboje
njegovih roditelja doživjeli, Ilyas je dobio stipendiju Savezne Republike
Njemačke da provede godinu dana u Bonnu i uči napredne tehnike emitiranja.
Bilo mu je trideset osam godina. Savezna Republika Njemačka bila je ono što se
popularno zvalo Zapadnom Njemačkom, federacija pokrajina koje su nakon rata
okupirali SAD, Britanci i Francuzi. Dio Njemačke što ga je okupirao Sovjetski
Savez postao je Njemačka Demokratska Republika.
DDR je bila vrlo aktivna u kolonijalnoj politici te je zajedno s drugim
sovjetskim istočnoevropskim saveznicima pružala utočište, obuku i oružje
ustaničkim oslobodilačkim pokretima u mnogim dijelovima Afrike. Postavila se
kao pobornik dekoloniziranja nacija, a stipendije Savezne Republike bile
su darovi kojima se htjelo parirati onima Njemačke Demokratske Republike i
zadobiti podršku siromašnih nacija na forumima poput Ujedinjenih naroda.
Ilyas je prošao intervjue i procjenu, i bio je ushićen što su mu dodijelili
stipendiju. Nikad prije nije nikamo putovao, izuzev onih mjeseci u Gilgilu, gdje
je prošao osnovnu obuku. Sada je putovao kao zreo čovjek, radoznao i otvorenih
očiju.

11
Tanganyika African National Union (Afrička nacionalna unija Tanganyika bila je glavna
politička stranka u borbi za suverenost istočnoafričke države Tanganyike, danas Tanzanije.

189
 Knjige.Club Books

Prvih šest mjeseci proveo je u Bonnu na intenzivnom tečaju njemačkog

jezika. Uživao je u boravku ondje, pohađao je sve satove, satima vježbao,
svakoga dana hodao ulicama da vidi sve što se moglo vidjeti, zalazio u trgovine
i na izložbe, slao razglednice roditeljima i prijateljima s posla. Živio je u
trokatnici koja je pružala smještaj starijim studentima. Unutra je bilo šest velikih
soba sa zajedničkom kupaonicom na svakom katu. Zgrada nije bila daleko od
sveučilišne kantine, u cjelini je bila udobna i odgovarala je Ilyasovim potrebama.
Činilo se da je nešto morao naslijediti od oca jer je brzo napredovao u
njemačkome, a nastavnici su ga hvalili zbog vještog vladanja jezikom. Na kraju
prvih šest mjeseci počeo je dio programa koji se ticao radiotelevizijskog
emitiranja. U sklopu toga od njega se očekivalo da radi na novinarskom projektu
koji iziskuje istraživanje i snimanje intervjua. Dobio je određen budžet i šest sati
konzultacija s mentorom radi tehničke pomoći. Znao je za to i prije nego što je
tamo došao i već je znao koja će mu biti tema. Odlučio je istražiti gdje se nalazi
njegov ujak Ilyas. Prepisao je adresu Frau pastor iz Heineove knjige koja je
pripadala njegovu ocu, i dok je još bio na jezičnom tečaju počeo je čitati o
Würzburgu. Doznao je da je devedeset posto grada bilo razoreno 16. ožujka 1945.
u bombardiranju stotina britanskih Lancastera koji su na grad bacali zapaljive
eksplozive. U pozadini tog bombardiranja nije bilo prijekoga vojnog imperativa;
njegova je svrha bila isključivo demoraliziranje civilnog stanovništva.
U sveučilišnoj knjižnici našao je suvremeni zemljovid obnovljenog grada i
potražio ulicu navedenu u adresi koju je zapisala Frau. Zbog pojedinosti o
masovnom razaranju koje je saznao dvojio je postoji li ona još uopće, ali postojala
je. Kad mu je njemački postao dovoljno dobar, napisao je poruku u kojoj je
objasnio da je on sin askarija Hamze i da želi prenijeti očeve pozdrave pastoru i
Frau. Napisao je svoju adresu u lijevom uglu kuverte. Deset dana poslije njegovo
pismo vratilo se neotvoreno s oznakom Nicht bekannt unter dieser Adresse na
dnu kuverte. Nepoznati na toj adresi.
Mentor koji mu je bio dodijeljen, dr. Köhler, namrštio se kad je Ilyas počeo
opisivati svoj projekt. “Rat u Africi prije pedeset godina”, rekao je. “Njemačka
nema predaha od svojih ratova.”
Dr. Köhler bio je u svojim ranim četrdesetima, visok i svjetlokos muškarac,
nasmiješena pojava krupnog koraka na odsjeku, i Ilyas je bio razočaran njegovim
neodobravanjem. Pričekao je trenutak prije nego što je nastavio, a onda objasnio
da je pripadnik Schutztmppe kojemu pokušava ući u trag njegov ujak koji je došao
u Njemačku nakon rata u Ostafrici. Dr. Köhler podigne bradu i onda lagano
kimne u znak Uyasu da nastavi. On se raspriča o pastoru koji je njegovom ocu
spasio nogu, a možda i život, o misiji u Kilembi i o pismu u kojemu mu je Frau
pastor rekla za ujaka. Rekao je dr. Köhleru za pismo što ga je poslao na adresu u
Wurzburgu i koje mu se potom vratilo. Dr. Köhler slegne ramenima. Ilyasu se
učini da shvaća što to slijeganje ramenima znači.

190
 Knjige.Club Books

“Pastor znači da je luteran”, reče dr. Köhler. “Luteranskom svećeniku u

katoličkom Würzburgu ne bi trebalo biti previše teško ući u trag. Kako
namjeravate nastaviti s potragom?”
“Planirao sam otići tamo da vidim ima li ikakvih zapisa o toj ulici ili bilo čega
o pastoru ili Frau.”
“Čim prije, to bolje”, reče dr. Köhler, u čijem je oku zatreperilo oduševljenje.
“Gdje ćete tražiti te zapise?”
“Ne znam. Raspitat ću se kada dođem tamo”, odgovori Ilyas.
Dr. Köhler se osmjehne. “Na vašem bih mjestu počeo u Rathausu. Kao što
znate, možete tražiti da vam se pokriju troškovi puta i prehrane za putovanja
vezana uz vaš projekt, ali tek naknadno. Naša birokracija je vrlo temeljita u
pogledu financija... ma, u pogledu svega. Svijet zavidi Njemačkoj na
njezinoj birokraciji. Nadam se da imate dovoljno novca da ga potrošite tamo i
onda zatražite refundiranje. Ovo je vaš projekt i vi ćete postupati po svome, ali
volio bih da se sastajemo jednom tjedno kako biste mi podnijeli izvještaj. Da,
idite i pogledajte čega ima u Rathausu u Würzburgu. Bio je to krasan grad, ali
nisam u njemu bio od rata.”
Ilyas se odvezao vlakom od Bonna do Frankfurta i ondje presjeo za
Wurzburg. U Rathausu su ga uputili u matični ured, gdje je utvrdio da je ulica u
kojoj su živjeli pastor i njegova obitelj potpuno uništena i da se pretpostavlja da
su pastor, Frau pastor i jedna kći poginuli u požaru koji je uslijedio
nakon bombardiranja. Sjetio se da su bile dvije kćeri, ali jedna od njih tada
očigledno više nije živjela s roditeljima. Bilo je to sve što je sadržavao zapis u
tom uredu: njihova imena, ime ulice u kojoj su živjeli i podatak da je ona
razorena. Žena je objasnila da bi, ako je osoba koju traži luteranski pastor, trebao
konzultirati luteranski arhiv za Bavarsku u Nürnbergu.
Izvijestio je dr. Köhlera o tome što je saznao, a on mu je savjetovao da
telefonira u arhiv prije nego što ode onamo. U međuvremenu mu je pokazao
kasetni snimač što ga je samo nekoliko mjeseci prije toga Phillips pustio u
prodaju. Odsjek je nabavio dva komada, rekao je, pa zašto Ilyas ne bi sa sobom
ponio jedan od njih da može snimiti razgovor s arhivarom? Obavio je telefonski
poziv i još jednom otputovao u Bavarsku, ponovo preko Frankfurta i Würzburga.
Nije Znao koliko je na prethodnom putovanju bio blizu Nürnberga. Arhivar je
bio suhonjav postariji čovjek u tamnom odijelu, koje je pomalo visjelo s njega.
Odveo je Ilyasa u prostoriju s dugačkim stolom na kojem je vidio manju hrpu
naslaganih papira. Arhivar je sjeo uz jedan kraj stola sa svojim papirima, po svoj
prilici da bi ga držao na oku. Ako vam zatreba ikakva pomoć, molim vas
ne ustručavajte se pitati, kazao je.
Ilyas je u papirima pročitao da se nakon povratka iz Ostafrike pastor
priključio Evangeličkoj luteranskoj crkvi sv. Stjepana u Würzburgu. Crkva je bila
potpuno uništena u ožujku 1945. i obnovljena u 1950-ima. Ujedno je honorarno
predavao na Julius-Maximilians-Universitätu u Würzburgu. Držao je kolegij iz
191
 Knjige.Club Books

protestantske teologije. Nije bilo zabilježeno čime se bavila Frau. Oboje su s

mlađom kćeri stradali u bombardiranju. Znate li što se dogodilo s drugom kćeri?
upitao je Ilyas arhivara, koji je odmahnuo glavom, ali nije ništa rekao. Među
papirima je bio mali izrezak iz novina ili časopisa o misiji u Kilembi,
samo nekoliko ulomaka o klinici i školi i pastorovo ime. Nije bilo fotografije, a
naslov i datum objavljivanja bili su izrezani. Ilyas je upitao arhivara zna li izvor
izreska.
Došao je do mjesta na kojem je sjedio Ilyas i načas promotrio izrezak. Rekao
je: “Najvjerojatnije Kolonie und Heimat, onaj stari prije nego što ga je preuzeo
Reichskolonialbunđ.”
“Što je to?” upita Ilyas.
Arhivar je djelovao mrko, gotovo prezrivo spram njegova neznanja. “Bio je
to bund, Gleichschaltung za pokret rekolonizacije. Vodila se kampanja za
vraćanje kolonija oduzetih Versaillesom.”
“Koju ste to riječ rekli? Gleichschaltung?” upita Ilyas. “Molim vas, bio bih
vam vrlo zahvalan na pomoći.”
Arhivar kimne, možda smekšan takvom molbom.
“U pitanju je objedinjavanje organizacija pod jednu upravu što ga je
provodila nacistička vlast. To znači... koordinacija, kontrola. Reichskolonialbund
objedinio je sva udruženja koja su zagovarala rekolonizaciju i stavio ih pod
nadzor partije.”
“Nisam znao ništa o pokretu za rekolonizaciju”, reče Ilyas.
Arhivar slegne ramenima. Dummkopf. “Oživjeli su Kolonie und Heimat,
publikaciju još iz carskih vremena. Mislim da ovaj izrezak potječe iz starog
izdanja te publikacije”, rekao je i vratio se na svoje mjesto za stolom dok je Ilyas
pravio bilješke. Tada je shvatio da je zaboravio uključiti Phillipsov kasetni
snimač. Činilo mu se da ne može pitati mrkog čovjeka da mu ponovi ono što je
rekao o Reichskolonialbundu. Dok je odlazio, Ilyas se odjednom dosjetio da pita:
“Jeste li bili u Ostafrici?” Stajali su na vanjskim vratima kad mu je postavio to
pitanje, a arhivar je odgovorio da jest i okrenuo se prije nego što ga je Ilyas
stigao pitati išta drugo.
I dr. Köhler je bio iznenađen kad je čuo da Ilyas nije čuo za pokret za
rekolonizaciju. “Bila je to velika stvar, svijest o navodno nanesenoj nepravdi koju
su nacionalsocijalisti mogli lijepo iskoristiti. Sjećam se marševa. Jeste li se služili
snimačem? O, šteta. Pravite radijsku emisiju, pa bi bilo dobro da vam nekoliko
snimaka nekoga kao što je taj arhivar posluže kao inserti. Možda u vašem
sljedećem istraživanju.”
Ilyas je doznao da se arhivi Reichskolonialbunda nalaze u Koblenzu, posve
nedaleko od Bonna, lijepog starog grada na stjecištu rijeke Rajne i Moselle.
Nazvao je unaprijed sa zahtjevom da pretraži arhiv Kolonie und Heimat i
dočekala ga je arhivistica koja ga je odvela u veliku prostoriju s nizovima polica

192
 Knjige.Club Books

na kojima su bile naslagane hrpe papira. Rekla je da se njezin ured nalazi u

susjednoj sobi ako je zatreba. U arhivima je ustanovio da je Reichskolonialbund
bio osnovan 1933. i da je 1936. godine bio pripojen Nacionalsocijalističkoj
partiji. Kolonie und Heimat oživljen je 1937. kao časopis i u jednakoj mjeri
fotografski žurnal.
Pretražujući primjerke vidio je mnoge fotografije kolonijalnih posjeda i
ceremonija, snimljenih prije gubitka kolonija, ali i fotografije događaja što ih je
organizirao Reichskolonialbund radi vođenja kampanja i agitiranja za povratak
kolonija. Na mitinzima i na podijima članovi su nosili odoru Schutztruppe i držali
posebno skrojenu zastavu. U broju od studenoga 1938. vidio je zrnatu fotografiju
neke skupine koja stoji na bini, dvojicu odraslih Nijemaca u odori, njemačkog
tinejdžera u bijeloj košulji i kratkim crnim hlačama, kako stoje pred
mikrofonom, a iza njih i s lijeve strane okvira nalazio se Afrikanac u uniformi
Schutztruppe. Iza njih je bila zastava Reichskolonialbunda, u čijem se uglu
isticala svastika. U tekstu ispod fotografije stajalo je da je u pitanju svečanost
Reichskolonialbunda u Hamburgu, ali te četiri osobe nisu bile imenovane. Upitao
je arhivisticu je li moguće naći izvornu fotografiju ili bilo kakve pojedinosti u
vezi s izvorom ili prigodom. Ovaj put se sjetio uključiti Phillipsov kasetni
snimač.
“Imamo mnoge izvorne fotografije, ali nisam sigurna gdje su one točno i jesu
li propisno razvrstane”, rekla je ispričavajući se. “Čekaju me skori rokovi za
razne poslove, ali ako mi date nekoliko dana, javit ću vam se. Imam telefonski
broj vašeg odsjeka na sveučilištu.”
Nekoliko dana kasnije vratio se u Koblenz i, dok se kaseta u snimaču vrtjela,
arhivistica mu je pomagala u pretraživanju kutija s fotografijama koje su bile
razvrstane po godinama. Lako su našli izvornu fotografiju. Na njezinoj poleđini
bila je naljepnica s imenom fotografa i snimljenih osoba, koje je urednik zacijelo
odlučio izostaviti iz teksta pod slikom. Na naljepnici je također stajalo da je
posrijedi bio miting nakon snimanja filma o Deutsch-Ostafričkoj zajednici,
prikazanog u Hamburgu. Stajalo je da se Afrikanac u uniformi Schutztruppe zove
Elias Essen. Te oči, to čelo.
Zamolio je arhivisticu da mu dade presliku originala i poslao je majci. Ona
je odgovorila za nekoliko dana i rekla da je to njegov ujak Ilyas.
Bio je u Bonnu i živio nadomak vladinih ureda, uključujući Ministarstvo
vanjskih poslova, a akreditacija koju je imao kao student na kolegiju radiodifuzije
sa stipendijom savezne vlade i ujedno profesionalni novinar omogućavala mu je
pristup mnogim dužnosnicima. Čak i kad mu nisu mogli dati informacije koje je
tražio, često su mu unijeli dati savjet o tome gdje da ih traži. Pisao je kući da
obavijesti roditelje kako napreduje njegova potraga, no neka njegova saznanja
bila su odveć nesigurna i nepotpuna a da bi ih priopćio u pismu.
Putovao je u Freiburg, na Institut za vojnu povijest, u Berlin kako bi
pretraživao arhive Kolonijalnog udruženja, na Institut za orijentalne jezike u

193
 Knjige.Club Books

Berlinu kako bi se sastajao s jezikoslovcima i pretraživao njihove arhive vezane

uz jezičnu obuku policajaca i administratora koji su trebali upravljati nanovo
stečenim kolonijama. Pojedine pretrage trebale su potkrijepiti informacije koje je
već bio sakupio, neke su pak bile namijenjene tome da obuhvati širi kontekst i
pozadinu. Sastajao se s ljubiteljima vojske i svega vojnog, amaterskim i
profesionalnim povjesničarima, a Phillipsov snimač bio je uključen kad god bi
osoba s kojom je razgovarao to dopustila, i postupno je uspio izraditi skicu,
priču koja je i dalje iziskivala opsežnije i odlučnije istraživanje da se upotpuni
pojedinostima, ali je bila posve dostatna za njegov radijski projekt. Dr. Köhler
bio je oduševljen njegovim radom i smatrao je da loš zvuk na kasetofonskoj
snimci nekako pojačava emocionalnu snagu Ilyasova rada.
Čekao je da se vrati kući prije nego što će roditeljima ispričati cijelu priču o
tome što se dogodilo ujaku Ilyasu. Evo što im je ispričao. Ujak Ilyas bio je ranjen
u bici kod Mahiwe u listopadu 1917. (Bio sam tamo, rekao je Hamza. Bila je to
strašna bitka.) Zarobili su ga i držali u zatočeništvu prvo u Lindiju, a onda
u Mombasi. (Znači, bio je samo na dan puta od nas ovdje, rekla je Afiya.) Nakon
rata Britanci su repatrirali njemačke časnike u Njemačku, ali su samo tako
oslobodili askarije iz Schutztruppe, naprosto su ih pustili i dali im da se pobrinu
za sebe najbolje što znaju i umiju. Ilyas nije bio siguran gdje je i kada ujak Ilyas
bio oslobođen. Nije mogao saznati ništa o tome. Mogao je završiti bilo gdje na
obali, ili čak preko oceana. Nije bio siguran ni kakav je posao radio nakon
oslobađanja. U neko doba radio je na brodovima kao konobar ili neka vrst sluge
za sve. Sigurno je da je radio na njemačkom brodu i bio u Njemačkoj 1929.
godine, kao što su doznali iz pisma Frau i iz onoga što je Ilyas vidio u arhivu
Ministarstva vanjskih poslova. Dotad je promijenio ime u Elias Essen i zarađivao
za život kao pjevač u Hamburgu. Pamtili su ga kao Eliasa Essena, izvođača u
kabaretima hamburškog podzemlja i polusvijeta koji je na pozornici nosio vojnu
odoru askarija, uključujući i fes s oznakom carskog orla. Godine 1933. oženio se
nekom Njemicom s kojom je dobio troje djece. Ilyas je to znao jer se jedan od
upisa u njegovu dosjeu odnosio na žalbu njegove supruge na deložaciju iz stana
koji su unajmljivali, a u kojoj je ona navela pojedinosti njihova braka, rođenja
njihove djece i suprugova dosjea kao veterana Schutztruppe. Drugi upis bio je
prijava za odlikovanje za vojni pohod 1934. godine, ali za to su već znali jer im
je Frau o tome pisala. Ono što pak nisu znali, jer to nije znala ni Frau, jest da je
ujak Ilyas marširao s Reichskolonialbundom, organizacijom nacističke stranke.
Nacisti su htjeli kolonije natrag, a Ilyas je htio natrag Nijemce, pa se pojavljivao
na njihovim marševima noseći zastavu Schutztruppe i na binama pjevao
nacističke pjesme. Dakle, dok ste ga vi ovdje žalili i oplakivali, reče Ilyas, ujak
Ilyas je plesao i pjevao po njemačkim gradovima i mahao zastavom Schutztruppe
na marševima na kojima se zahtijevao povratak kolonija. Lebensraum njima nije
značio samo Ukrajinu i Poljsku. Nacistički san obuhvaćao je i brda, doline i
ravnice u podnožju one snijegom pokrivene planine u Africi.

194
 Knjige.Club Books

Godine 1938. ujak Ilyas je živio u Berlinu, i možda je baš u vrijeme dok se
Frau raspitivala u njihovo ime bio uhapšen zbog kršenja nacističkih rasnih zakona
i oskvrnjivanja arijske žene. A to nije bila njegova njemačka supruga! To se
vjenčanje održalo 1933., a rasni zakoni su stupili na snagu tek 1935., pa se
nisu mogli primijeniti na njih. Bilo je to zbog veze s jednom drugom Njemicom
u koju se upustio 1938. godine. Eto što znači vladavina zakona. On je taj zakon
otvoreno prekršio 1938., ali ne i 1933. godine jer rasni zakon tada još nije bio
stupio na snagu. Ujak Ilyas poslan je u koncentracijski logor Sachsenhausen
kod Berlina i njegov jedini preživjeli sin, nazvan Paul prema generalu u ratu u
Ostafrici, dobrovoljno je za njim pošao onamo. Ne zna se što se dogodilo s
njegovom ženom. I ujak Ilyas i njegov sin Paul umrli su u Sachsenhausenu 1942.
godine. Uzrok smrti ujaka Ilyasa nije zabilježen, ali prema svjedočenju jednog
preživjelog logoraša zna se da je sin crnog pjevača koji je dobrovoljno ušao u
logor da bude sa svojim ocem bio ustrijeljen u pokušaju bijega.
Ono što dakle sigurno znamo, rekao je Ilyas roditeljima, jest da je netko
dovoljno volio ujaka Ilyasa da ga slijedi u sigurnu smrt u koncentracijskom
logoru kako bi mu pravio društvo.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

195