Knjige.

Club Books

Naslov originala:
Die Henkerstochter und der schwarze mönch

OLIVER PӦTZSCH

Prevela s njemačkoga
Sabine Marić

Zagreb, 2019.

Knjige. Club 2
 Knjige.Club Books

Za moju baku, matrijarha -

i za moju majku koja još uvijek
priča najbolje priče

Knjige. Club 3
Knjige.Club Books

Knjige. Club 4
 Knjige.Club Books

Osobe

Jakob Kuisl, schongauski krvnik

Simon Fronwieser, sin gradskog medikusa
Magdalena Kuisl, krvnikova kći
Anna Maria Kuisl, krvnikova supruga
Georg i Barbara, blizanci Kuisl

Građani

Bonifaz Fronwieser, schongauski gradski medikus

Benedikta Koppmeyer, trgovkinja iz Landsberga na Lechu Martha Stechlin, primalja
Magda, domaćica župnog dvora altenstadtske crkve sv. Lovre
Abraham Gedler, crkvenjak altenstadtske crkve sv. Lovre
Maria Schreevogl, supruga gradskog vijećnika
Franz Strasser, altenstadtski krčmar
Balthasar Hemerle, altenstadtski tesar
Hans Berchtholdt, sin schongauskog pekara
Sebastian Semer, sin prvoga gradonačelnika

Knjige. Club 5
 Knjige.Club Books

Gradski vijećnici

Johann Lechner, sudski pisar

Karl Semer, prvi gradonačelnik i vlasnik krčme »Pri zlatnoj zvijezdi«
Matthias Holzhofer, drugi gradonačelnik
Jakob Schreevogl, lončar i gradski vijećnik
Michael Berchtholdt, pekar i gradski vijećnik

Augsburžani

Philipp Hartmann, augsburški krvnik

Nepomuk Biermann, vlasnik augsburške ljekarne sv. Marije
Oswald Hainmiller, trgovac iz Augsburga
Leonhard Weyer, trgovac iz Augsburga

Crkva

Andreas Koppmeyer, župnik altenstadtske crkve sv. Lovre

Elias Ziegler, župnik altenstadtske bazilike sv. Mihaela
Augustin Bonenmayr, opat samostana premonstratenškog reda u Steingadenu
Michael Piscator, prior augustinskog kanoničkog samostana u Rottenbuchu
Bernhard Gering, opat benediktinskog samostana u Wessobrunnu

Redovnici

Brat Jakobus, brat Avenarius, brat Nathanael

Knjige. Club 6
 Knjige.Club Books

I uzbudljivo doista stvara užitak. Znak je toga: svatko pretjeruje u

priči koju pripovijeda smatrajući da ugađa slušaocu.1

ARISTOTEL, O pjesničkom umijeću

1
Citat iz »O pjesničkom umijeću«, prev. Zdeslav Dukat, Zagreb: August Cesarec, 1983.

Knjige. Club 7
 Knjige.Club Books

Prolog

Altenstadt kod Schongaua,

s noći na 18. siječnja ljeta Gospodnjeg 1660.

ad je župnik Andreas Koppmeyer ugurao zadnji kamen u otvor i zapečatio ga vapnom

K i žbukom, bila su mu ostala jedva četiri sata života.
Širokom nadlanicom obrisao je znoj s čela pa se naslonio na hladan, vlažan zid iza
sebe. Zatim je nervozno podigao pogled prema uskim, zavojitim kamenim stubama. Je li se
nešto pomaknulo iznad njega? Ponovno se začulo škripanje kao da se netko šulja preko
debelih dasaka gore u crkvi. No možda je to samo umislio. Drvo diše, a crkva sv. Lovre
bila je stara i nakrivljena od vjetra. Nisu radnici bez razloga već dva tjedna vršili popravke
kako se ne bi samo urušila tijekom bogoslužja.
Vani je oko istrošenih zidina fijukao siječanjski vjetar i tresao drvene kapke. No, dolje
u kripti župnik nije zebao samo zbog hladnoće. Čvrsto je stisnuo iznošenu sutanu oko sebe,
zadnji put ispitivački pogledao zazidani zid pa pošao gore. Njegovi koraci odzvanjali su na
izgaženim i injem prekrivenim stubama. Vjetar je odjednom počeo fijukati još glasnije tako
da se tiho škripanje na galeriji iznad njega više nije moglo čuti. Zacijelo je to umislio.
Tko bi, zaboga, u ovo doba bio u crkvi? Odavno je bila prošla ponoć.
Njegova domaćica Magda već je satima spavala u susjednoj župnoj kućici, a i stari će
se Mesner pojaviti tek za zvonjave u šest sati.
Župnik Andreas Koppmeyer uspeo se posljednjim stubama iz kripte. Njegova široka
pojava posve je ispunila otvor u crkvenom podu. Bio je visok više od sto devedeset
centimetara, medvjed od čovjeka; sa svojom širokom, punom bradom i čupavim, crnim
obrvama izgledao je kao utjelovljenje starozavjetnog božanstva. Kad bi Koppmeyer u crnoj
halji stajao ispred oltara i propovijedao svojim brundajućim, dubokim glasom, njegovim je
ovčicama sama njegova pojava ulijevala strah od čistilišta.
Župnik je objema rukama uhvatio nekoliko centa tešku nadgrobnu ploču i daščući je
gurnuo preko otvora. Uz škripu se spustila na ulaz u kriptu i savršeno je zatvorila kao da
nikad nije bila pomaknuta. Koppmeyer se zadovoljno divio svom djelu pa se uputio van na
oluju.
Knjige. Club 8
 Knjige.Club Books

Kad je želio otvoriti vrata, otkrio je da su ispred portala već ležali visoki nanosi snijega.
Koppmeyer je stenjući ramenom pritiskao teška krila vrata od hrastovine dok se nisu
dovoljno odškrinula kako bi se mogao provući. Snježne pahulje su poput malih
bodlji zasule njegovo lice, morao je zatvoriti oči dok je čvrstim koracima stupao do župnog
dvora.
Trebao je prijeći samo tridesetak koraka do male građevine, ali župnik je imao osjećaj
da je trajalo cijelu vječnost. Vjetar je natezao njegovu sutanu koja je poput otrcane zastave
letjela oko njegova tijela. Snijeg je ovdje sezao gotovo do struka, čak je i Koppmeyer sa
svojom golemom pojavom imao teškoće dok se kretao. Dok se korak po korak probijao
kroz oluju i mrak, razmišljao je o protekla dva tjedna. Župnik Koppmeyer bio je
jednostavan Božji čovjek, no i on je shvatio da je pronašao nešto iznimno. Nešto na čemu
bi drugi, a ne on, trebali opeći prste. Ispravno je postupio zagradivši prilaz. Neka moćniji,
upućeniji ljudi odluče hoće li ga opet otvoriti. Možda nije trebao Benedikti napisati pismo,
ali oduvijek je imao povjerenja u svoju mlađu sestru. Za ženu je bila iznenađujuće mudra i
načitana. Cesto ju je znao pitati za savjet. Sigurno će i ovaj put doći do ispravnog zaključka.
Misli Andreasa Koppmeyera naglo su bile prekinute. Činilo mu se da je krajičkom oka
opazio neko kretanje, negdje s desne strane iza naslage drva kraj župnog dvora. Stisnuo je
oči i podigao ruke kako bi ih zaštitio od pahulja. No nije zapazio ništa. Bilo je previše
mračno, a od snijega se ionako nije moglo ništa vidjeti. Župnik se, slegnuvši ramenima,
okrenuo. Vjerojatno samo lisica koja se htjela prišuljati kokošinjcu, pomislio je. Hi ptica
koja traži zaklon od oluje.
Napokon je Koppmeyer stigao do ulaza u župnu kućicu. Ovdje s južne strane nanosi
snijega nisu bili tako visoki. Otvorio je vrata, ugurao svoju ogromnu pojavu u predsoblje i
gurnuo zasun. Odmah, se oko njega proširila ugodna tišina. Oluja kao da je bila daleko,
vrlo daleko. U otvorenom ložištu u predsoblju bilo je još žeravice koja je širila ugodnu
toplinu, a malo dalje stubište je vodilo gore u sobu domaćice. Župnik se okrenuo udesno
kako bi kroz glavnu sobu došao do svojih malih odaja.
Kad je otvorio vrata sobe, dočekao ga je slatkast, mastan miris. Andreasu Koppmeyeru
počele su rasti zazubice kad je otkrio njegov izvor. Na stolu u sredini sobe stajao je glineni
lonac do vrha pun sočnih schmalznudeln2. Koppmeyer je prišao bliže i nježno ih dodirnuo.
Još su bile tople.
Župnik se osmjehnuo. Dobra Magda opet je mislila na sve. Rekao joj je da će danas
ostati duže u crkvi kako bi i sam pomogao pri renoviranju. Mudro je sa sobom bio ponio
kruh i vrč vina. No domaćica je znala da muškarac poput Koppmeyera od toga ne može
živjeti. Stoga mu je spremila schmalznudeln, a one su sada ovdje čekale na svog izbavitelja!
Andreas Koppmeyer zapalio je svijeću na žeravici u štednjaku i sjeo za stol. Veselo je
opazio da su pogačice premazane debelim slojem meda. Sapama je privukao lonac k sebi,
uzeo jednu, još uvijek toplu, pogačicu i slasno je zagrizao.
Bila je silno ukusna.

2
Tradicionalne bavarske pogačice pržene u svinjskoj masti. (nap. prev.)

Knjige. Club 9
 Knjige.Club Books

Dok je tako tiho žvakao, župnik je osjećao kako mu se tijelom opet širi toplina. Brzo
je bio gotov pa je posegnuo za sljedećom slasticom. Trgao je mekanu pogačicu i sve brže
u usta gurao komadiće koji su se pušili. Na tren mu se učinilo da je osjetio neugodan okus
na nepcu. No njega je odmah potom prekrio slatki med.
Koppmeyer je nakon šest pogačica naposljetku morao prestati. Posljednji put zavirio
je u lonac na čijem dnu su ostale tek dvije pogačice. Duboko je uzdahnuo, pogladio se po
trbuhu pa se više nego sit uputio u susjednu sobu gdje je uskoro utonuo u dubok san.
Bolovi su se netom prije kukurikanja najavili blagim osjećajem mučnine. Koppmeyer
se tiho proklinjao zbog pohlepe te poslao kratku molitvu k nebu dobro znajući da je
neumjerenost u jelu i piću jedan od sedam smrtnih grijeha. Vjerojatno je Magda mislila da
će sadržaj lonca potrajati nekoliko dana. No pogačice su jednostavne bile previše ukusne!
A sada ga je Bog stantepede3 kažnjavao podražajem na povraćanje i bolovima u trbuhu.
Zašto se usred noći morao prežderavati! Tako mu i treba!
Upravo kad je namjeravao ustati iz kreveta kako bi se olakšao u za takve slučajeve
pripremljenu noćnu posudu, bolovi u trbuhu postali su jači. Osjećao je probadanje u tijelu
tako da se stenjući morao čvrsto pridržati za rub kreveta. Jecajući se uspravio i odšepao do
susjedne sobe gdje je na stoliću stajao vrč s vodom. Prinio ga je ustima i nadušak ispio
hladnu tekućinu u nadi da će time ublažiti bolove.
Na putu natrag u svoju sobu od grla pa sve do želudca probola ga je bol kakvu još nikad
nije bio osjetio. Koppmeyer je pokušao viknuti, no povik mu je zapeo u grlu. Jezik mu je
bio mesnati zapušač koji mu je začepio grlo. Župnik je pao na koljena, vruća vatra uspinjala
se njegovim grlom. Povratio je kašaste grude, no bol nije popustila. Naprotiv, bila je sve
jača dok Koppmeyer naposljetku nije mogao ništa osim puzati na sve četiri poput
isprebijanog psa; noge su mu odjednom odbijale poslušnost. Sapćući promuklim
glasom pokušavao je dozvati domaćicu, no vatra mu je već bila spalila grlo.
Župniku je polagano postajalo jasno da ovo nije obična trbobolja i da Magda nije
zabunom bila upotrijebila ukiseljeno mlijeko. Koppmeyer je osjećao da umire. Ležao je
ondje i krepavao.
Nakon minuta punih straha i očaja župnik je donio odluku. Sa svom preostalom snagom
upro se o ulazna vrata i otvorio ih. Ponovno mu je vjetar, prepreka od hladnoće i ledenog
trnja, zapuhao u lice. Kao da se svojim zavijanjem podrugivao Koppmeyeru.
Po tragovima koje je prije nekoliko sati bio ostavio i koji su još djelomice bih vidljivi,
odvukao se na sve četiri natrag do crkve. Uvijek iznova, kad bi ga svladali bolovi, morao
se zaustaviti i leći. Snijeg i led uvlačili su mu se pod sutanu, njegove ruke pretvorile su se
u zaleđene grude. Koppmeyer je bio izgubio osjećaj za vrijeme. Imao je još samo jedan cilj:
Mora stići do crkve!
Naposljetku je glavom udario u zid. Tek je nakon nekoliko sekundi registrirao da je to
portal crkve sv. Lovre. Posljednjim je snagama smrznute batrljke koji su nekoć bili njegove
ruke ugurao u prorez i povukao vrata. Unutra više nije bio ni u stanju puzati na sve četiri.
Noge su mu uvijek iznova popuštale pod teškim tijelom. Posljednje metre otpuzao je poput
3
Latinski za smjesta, odmah. (nap. prev.)

Knjige. Club 10
 Knjige.Club Books

tuljana. U njegovoj nutrini divljala je nemilosrdna borba. Osjećao je kako mu, jedan za
drugim, otkazuju organi.
Kad je župnik stigao do ploče iznad kripte, kratko je dlanom prešao preko reljefa žene
ispod sebe. Milovao je istrošeni lik poput ljubljene, naposljetku je prislonio obraz uz
njezino lice. Osjećaj uzetosti polagano se od njegovih nogu penjao prema gore. Prije nego
što je stigao do njegovih ruku, Koppmeyer je krnjim noktom desnog kažiprsta izgrebao
krug u sloj leda na nadgrobnoj ploči. Zatim je iščeznula napetost iz glomazna tijela, srušio
se. Još jedanput je pokušao podignuti glavu, no nešto ga je čvrsto držalo.
Zadnje što je Andreas Koppmeyer osjetio jest kako mu se brada, desno uho i koža na
licu polagano lijepe za ledeni kamen. Hladnoća i tišina širile su se njegovom nutrinom.

Knjige. Club 11
 Knjige.Club Books

imon Fronwieser čvrsto je koračao kroz snijeg niz Altenstadter Straße i proklinjao svoj
S posao. Seljaci, pomoćnici, tesari, da, čak i bludnice i prosjaci ostajali su na toplom za
ovakve proklete hladnoće. Samo on, schongauski gradski medikus, morao je obaviti kućni
posjet!
Unatoč debelom vunenom kaputu iznad odijela i kožnatim rukavicama podstavljenima
krznom silno je zebao. Komadi snijega i grumeni leda uvlačili su mu se u ovratnik i čizme
i ondje se pretvarali u hladnu kašu. Kad je spustio pogled, na vrhu lijeve čizme opazio je
novu rupu kroz koju je virio njegov velik, od hladnoće crven palac. Simon je stisnuo zube.
Njegova čizma ga je upravo sad, usred zime, morala ostaviti na cjedilu! Ušteđevinu je već
bio potrošio na nove Rheingrafenhose4. One su jednostavno bile nužne. Radije bi da mu se
smrzne palac nego da se mora odreći udobnosti najnovije francuske mode. Bilo je važno
zadržati stil, i to upravo u ovakvom uspavanom bavarskom gradiću kao što je bio Schongau.
Simon je ponovno usmjerio pogled na ulicu. Tek je maloprije prestalo sniježiti. Sada,
u prijepodnevnim satima, oštra je hladnoća lebdjela nad neobrađenim njivama i šumama
oko grada. Sloj snijega na uskoj, utabanoj stazi u sredini ulice lomio se pri svakom koraku.
Ledenice su visjele s grana, stabla su stenjala pod težinom snijega. Tu i tamo odlomila bi
se grana ili bi uz glasan prasak stresla svoj teret. Simonov savršeno oblikovani šiljasti brk
i do ramena podrezana crna kosa u međuvremenu su se smrznuli. Medikus je napipao
obrve. I one su bile ledene. Iznova je počeo psovati sebi u bradu. Bio je prokleto najhladniji
dan u godini, a on je po očevu nalogu morao otpješačiti do Altenstadta! I sve to samo zbog
nekog bolesnog popa!
Simon je unaprijed mogao pretpostaviti što nije u redu s debelim Koppmeyerom.
Prežderao se, kao toliko puta prije! Sad je s bolovima u trbuhu ležao u krevetu i zahtijevao
čaj od lipova cvijeta. Kao da mu ga ne bi mogla skuhati njegova domaćica Magda!
No vjerojatno se gospodin župnik opet vani bio prežderao, upustio u ljubakanje s jednom
od seoskih bludnica pa je Magda sada bila uvrijeđena, a Simon je morao ispaštati.

4
Vrsta kratkih hlača za muškarce koje su u 17. stoljeću bile omiljene među europskim plemstvom, a potom i među
građanstvom. Najčešće su bile izrađene od lana ili svile, (nap. prev.)

Knjige. Club 12
 Knjige.Club Books

Abraham Gedler, crkvenjak altenstadtske crkve sv. Lovre, već je u cik zore počeo
lupati po vratima Fronwieserova doma. Bio je neobično blijed i mučaljiv, samo je rekao da
se župnik razbolio i da ga što prije mora posjetiti gospodin doktor. Zatim je bez
dodatnog komentara kroz snijeg krenuo natrag u Altenstadt.
Simon je kao obično u to doba još bio u krevetu, s glavom teškom od tokajca iz krčme
»Pri zlatnoj zvijezdi«. No otac ga je uz besramne psovke izvukao i bez doručka poslao na
put.
Simon je iznova do bokova utonuo u snijeg i s teškom mukom se opet izvukao. Unatoč
suhoj hladnoći bio je znojan u licu. Ljuti to se kesio dok je izvlačio nogu iz nanosa i pritom
gotovo izgubio čizmu. Ako ne pripazi, uskoro će morati kurirati samog sebe! Simon je
zatresao glavom. Bila je ludost za ovakva vremena hodati do Altenstadta, ali zar je imao
izbora? Njegov otac, gradski medikus Bonifaz Fronwieser, boravio je kod vrlo bogatog
vijećnika koji je bolovao od gihta, nadriliječnik je zbog tifusa bio prikovan za krevet; a stari
Fronwieser radije bi si odgrizao prst nego poslao krvnika u Altenstadt. Zato je eto, poslao
svog loše odgojena sina...
Mršavi crkvenjak već je čekao Simona kraj ulaza u malu crkvu koja se nalazila na
uzvisini podalje od sela. Lice crkvenjaka bilo je bijelo poput snijega koji ga je okruživao.
Imao je kolute ispod očiju i cijelo tijelo mu je drhtalo. Simon se kratko zapitao treba li
možda pregledati Gedlera umjesto župnika. Crkvenjak kao da noćima nije bio spavao.
»Pa, Gedler«, počeo je Simon ohrabrujuće. »Što muči gospodina župnika? Zapletaj
crijeva? Zatvor? Klistiranje čini čuda. I ti bi se trebao podvrgnuti jednom.«
Bez oklijevanja se uputio prema župnoj kućici, no crkvenjak ga je zaustavio i nijemo
pokazao na crkvu.
»Ondje je?« pitao je Simon iznenađeno. »Na ovoj hladnoći? Neka se smatra sretnim
ako se nije smrtno razbolio.«
Kad je krenuo prema crkvi, začuo je nakašljavanje iza sebe. Simon se okrenuo netom
prije nego što je stigao do portala.
»Što je, Gedler?«
»Gospodin župnik je...«
Crkvenjaka je izdao glas. Šutke je gledao u tlo.
Simon je, potaknut iznenadnom slutnjom, gurnuo krila vrata. Dočekao ga je ledeni
vjetar, nekoliko stupnjeva hladniji od zraka vani; negdje se zalupio prozor.
Medikus se ogledao oko sebe. Skele su uz lijevi i desni unutarnji zid sezale sve do
trošne galerije. Drvena konstrukcija gore na stropu ukazivala je na to da će ondje u bliskoj
budućnosti biti izgrađen novi drveni strop. Otvori za prozore sa stražnje strane bili su
djelomice razbijeni dlijetom tako da je u crkvi stalno vladao ledeni propuh. Simon je
osjećao kako mu dah poput nježne magle dodiruje lice.
Župnik Andreas Koppmeyer nalazio se u zadnjoj trećini crkvenog prostora, samo
nekoliko koraka udaljen od apside. Izgledao je poput staklenog kipa, pokošenoga golemog
diva kojega je oborio gnjev Božji. Cijelo njegovo tijelo bilo je prekriveno tankim

Knjige. Club 13
 Knjige.Club Books

slojem leda. Simon mu se oprezno približio i dodirnuo svjetlucavu bijelu sutanu. Bila je
tvrda poput daske. Čak su i oči, širom otvorene od samrtničke borbe, prekrivali ledeni
kristali tako da je župnikovo lice ostavljalo nadnaravan dojam.
Simon se užasnut okrenuo. Crkvenjak je svjestan krivnje stajao kraj portala i vrtio šešir
u rukama.
»Pa... on je mrtav!« viknuo je medikus. »Zašto to nisi rekao kad si došao po mene?«
»Nismo... nismo željeli dizati prašinu, vaše gospodstvo«, promrmljao je Gedler.
»Mislili smo, ako to ispričamo u gradu, uskoro će za to znati svako dijete. Počet će
govorkanja, pa možda od renoviranja crkve ne bude ništa...«
»Mi?« pitao je Simon zbunjeno.
Tog se trenutka kraj crkvenjaka glasno jecajući pojavila Magda, domaćica u župnikovu
dvoru. Bila je puka suprotnost Abrahamu Gedleru, okrugla poput bačve s debelim otečenim
nogama. Ispuhala je nos u veliki bijeli čipkasti rupčić tako da je Simon mogao vidjeti samo
dio njezina podbuhla, zaplakana lica.
»Kakva šteta je to, kakva šteta«, kukala je. »Da čovjek mora tako otići, a pritom još
gospodin župnik. No uvijek sam mu ponavljala da ne smije toliko žderati!«
Crkvenjak je kimnuo i nastavio gnječiti šešir. »Pretjerao je sa schmalznudeln«,
promrmljao je. »Ostavio je samo dvije. Zatim ga je ulovilo ovdje tijekom molitve.«
»Od schmalznudeln...« Simon je nabrao čelo. Njegove bojazni su se barem djelomično
ostvarile, ali s jednom razlikom - župnik nije bio bolestan, nego mrtav.
»Ali zašto onda leži ovdje, a ne u svom krevetu?« pitao je više sebe nego ostale.
»Kao što rekoh, vjerojatno se želio pomoliti prije svog susreta sa Stvoriteljem«,
mrmljao je Gedler.
»Za ovakva vremena?« Simon je sumnjičavo odmahnuo glavom.
Crkvenjak je slegnuo ramenima i krenuo van. Zajedno s još uvijek jecajućom
služavkom uputio se u susjednu građevinu. Magda je ostavila vrata otvorena tako da je
vjetar čak i u sobu nanio snijeg koji je škripao pod Simonovim koracima. Na stolu ispred
klupe, kraj peći stajao je lonac u kojemu su bile dvije sjajne, masne pogačice. Izgledale su
silno slasne. Smeđe i veličine dlana premazane debelim slojem meda. Simonu su unatoč
nedavnom, ne previše ukusnom susretu s mrtvacem, rasle zazubice. Sjetio se da danas nije
ništa bio doručkovao. Na tren je bio u iskušenju da ih proba, no potom se sabrao. Ovo je
bilo mrtvozorstvo, a ne karmine.
Schongauski medikus u mislima je kratko ponovio posljednje župnikove korake.
»Mora da je ustao i otišao u kuhinju kako bi popio gutljaj vode. Zatim se ondje srušio.«
Pokazao je na krhotine vrča i kašaste tragove od povraćanja. U uskoj prostoriji osjećao se
gorak miris želučane kiseline i usirenog mlijeka.
»Ali zašto je potom, zaboga, otišao van, do crkve?« promrmljao je. Na temelju
iznenadnog nadahnuća, obratio se crkvenjaku.
»Što je župnik Koppmeyer zapravo radio tijekom jučerašnje večeri?«
»Bio... bio je u crkvi. Do kasno u noć«, odgovorio je Gedler.
Knjige. Club 14
 Knjige.Club Books

Domaćica je kimnula. »Ponio je čak kruh i vrč vina. Rekao je da će potrajati duže. Kad
sam otišla u krevet, on je još bio ondje. Netom prije ponoći kratko sam se probudila. Tad
sam vidjela da još uvijek gori svjetlo.«
»Netom prije ponoći?« ubacio se Simon. »Što jedan župnik ima raditi u to doba u
ledenoj crkvi?«
»Mislio... mislio je da mora izvidjeti tijek renoviranja svoda pjevališta«, odgovorio je
crkvenjak. »Posljednja je dva tjedna gospodin župnik bio pomalo čudan. Stalno je bio u
crkvi i to pri ovakvoj hladnoći!«
»Dobra duša htjela je sve obaviti sama«, prekinula ga je Magda. »Medvjed od čovjeka.
Čekićem i dlijetom baratao je kao nitko drugi.«
Simon je razmislio. Odavno nije bilo tako hladno kao protekle noći. Radnici nisu bez
razloga prekinuli radove u crkvi tijekom siječnja. Kad netko u ruke uzme čekić i dlijeto u
takvoj noći, onda je taj za takvo što morao imati prokleto dobar razlog.
Ne obazirući se na crkvenjaka i služavku, požurio je natrag u crkvu. Ondje je župnik i
dalje ležao onako kako ga je ostavio. Tek tad je Simon primijetio da se leš nalazio točno
iznad nadgrobne ploče ukrašene reljefom ženskog lika koji je podsjećao na Marijin portret.
Poredane tako da su formirale luk aureole, riječi natpisa ovjenčavale su njezinu glavu.
Sic transit gloria mundi.
»Tako prolazi slava svijeta...«, promrmljao je Simon. »Vjerojatno točno.« Već je
mnogo puta bio pročitao taj natpis. Moglo ga se pronaći na bezbroj nadgrobnih ploča i već
je u vrijeme starog Rima bio običaj da rob te riječi došapne pobjedonosnom vojskovođi za
njegove pobjedničke povorke kroz grad. Ništa zemaljsko nije vječno...
Izgledalo je kao da je župnik zadnjom gestom, svojom desnom rukom, bio pokazao na
natpis. Simon je duboko uzdahnuo. Je li Andreas Koppmeyer ovdje doista samo podlegao
tjelesnim užicima? Ili je ova uputa bila posljednja opomena preživjelima?
Trgnuo se od šuma. Bila je to Magda koja mu je prišla odostraga. Sirom otvorenih usta
zurila je u smrznutog mrtvaca pa zatim pogledala Simona. Činilo se da želi nešto reći, no
riječi su joj zapele u grlu.
»Što je?« upitao je Simon nestrpljivo.
»Dvije... dvije preostale schmalznudeln...«, počela je domaćica.
»Što je s njima?«
»Premazane... premazane su medom.«
Simon je slegnuo ramenima, uspravio se i obrisao snijeg s ruku. Htio je krenuti, ovdje
više ništa nije mogao učiniti.
»Pa što? I u >Zvijezdi< ih pripravljaju s medom. Odlične su. Imaš li njihov recept?«
»Ali... ali ja ih nisam premazala medom.«
Simon je na tren imao osjećaj da mu je nestalo tlo pod nogama. Mislio je da nije dobro
čuo.
»Nisi... nisi namazala med?«

Knjige. Club 15
 Knjige.Club Books

Domaćica je odmahnula glavom.

»Naša staklenka s medom bila je prazna. Htjela sam sljedeći tjedan kupiti novu na
sajmu. Zato sam ovaj put pogačice spravila bez meda. Đavo bi znao tko ih je njime
premazao. Ja svakako nisam.«
Simon je pogledao ukočenog župnika pa se potom pažljivo ogledao po crkvi. Hladan
zamah vjetra podigao mu je kosu. Odjednom je imao osjećaj da ga netko promatra.
Povukavši Magdu sa sobom, istrčao je iz crkve. Vjetar je natezao njegov kaput kao da ga
želi zadržati.
Kad je naposljetku uspio izići, zgrabio je kao krpa blijedu domaćicu za ramena i
izravno je pogledao u oči.
»Slušaj me. Pošalji Gedlera ponovno u Schongau«, rekao je tiho. »Neka dovede
krvnika.«
»Krvnika?« promuklo je rekla Magda. Njezino je lice za još jednu nijansu postalo
bljeđe. »Ali, zašto?«
»Vjeruj mi«, šapnuo je Simon. »Ako nam sad netko može pomoći, onda je to on. Dosta
s pitanjima, kreni!«
Lagano je lupnuo domaćicu po širokoj stražnjici. Zatim je gurnuo teška krila vrata;
zatvorila su se uz glasno škripanje. Medikus je brzo okrenuo brončani ključ u ključanici i
ugurao ga u džep. Tek sad se osjećao malo sigurnije.
Ondje u crkvi bio je vrag i samo ga krvnik može ponovno istjerati.

Simon je ubrzo potom sjedio u prohladnoj sobi župnikove kućice, žvakao okrajak
kruha i mrzovoljno srkao čaj od lipova cvijeta koji je Magda upravo skuhala. Medikus je
sušene cvjetove zapravo bio donio za župnika, ali on ih više nije trebao. Zelenosmeđa
tekućina zaudarala je na bolest i mamurluk.
Simon je duboko uzdisao dok je srkao vruću, mutnu tekućinu. Bio je sam. Crkvenjak
je bio na putu u Schongau, a Magda je bila otišla u selo kako bi proširila strašnu novost.
Mogla bi za sebe zadržati vijest o župniku koji je umro od prežderavanja, ali sigurno ne i o
otrovanom župniku. Narod je vjerojatno već na sva usta govorio o potencijalnim
trovačicama i crnim misama. Medikus je odmahivao glavom. Kako bi rado umjesto čaja
sad bio popio šalicu jake kave, no smeđe, tvrdo zrnje bilo je kod njega u kući, sigurno
spremljeno u kožnatoj vrećici u jednoj škrinji. Nije još preostalo mnogo od njegove
posljednje kupovine na godišnjem sajmu u Augsburgu. Mora biti štedljiv jer je kava bila
egzotičan i skup proizvod. Rijetko su ga trgovci sa svojih putovanja donosili iz
Konstantinopola ili još udaljenijih mjesta. Simon je obožavao njezinu gorku aromu, to što
mu je omogućavala da jasno razmišlja. Uz kavu je rješavao i najzakučastije zagonetke.
Upravo sad bi mu bila prijeko potrebna jedna šalica.
Simonovo razmišljanje nenadano je bilo prekinuto šumom ispred prozora. Tiho
škljocanje i škripanje kao pri polaganom otvaranju zahrđale rešetkaste ograde. Oprezno se
odšuljao do vrata, odškrinuo ih i pogledao van. Nije vidio ništa. Upravo se ponovno htio

Knjige. Club 16
 Knjige.Club Books

vratiti unutra kad je još jedanput spustio pogled. Užasnut je opazio svježe tragove u snijegu
koji su vodili do crkve. Pogledom je pratio tragove sve do portala.
Široka drvena vrata bila su odškrinuta.
Simon je opsovao. Posegnuo je u džep svoje jakne i ondje napipao hladan čelik
crkvenog ključa. Kako je, zaboga...?
Medikus se u sobi nervozno ogledavao u potrazi za prikladnim oružjem. Pogledom je
prelazio preko štednjaka te ga zaustavio na velikom nožu za rezanje mesa. Posegnuo je za
nožem, bio je hladan i težak. Zatim je krenuo van.
Bilo je jasno da su tragovi koji su od drvoreda izravno vodili do crkve pripadali velikom
muškarcu. Simon se tiho probijao kroz snijeg s nožem ispruženim ispred sebe poput sablje
dok nije stigao do portala. Izvana se nije moglo razabrati ništa u mraku crkve. Skupio je
svu svoju hrabrost i zakoračio u unutrašnjost.
Straga je i dalje ležao mrtvi župnik. Krvareći Isus na križu prijekorno je gledao Simona
s one strane apside, a u nišama na obje strane stajale su male drvene figure mučenika
iskrivljenih u samrtničkoj borbi. Bile su to figure mučenih, ubijenih i probodenih bijednika
poput sv. Sebastijana, sa Simonove lijeve strane, koji je bio proboden sa šest arbaleta.
Na skelama koje su sezale sve do galerije svjetlucalo je zaleđeno inje. Simon je
napravio još jedan korak prema naprijed kad je čuo kako je netko pljunuo. Medikus se s
nožem u ruci naglo okrenuo i pogledao sjene koje su mučenici bacali na zid.
»Baci nož prije nego što se ozlijediš, nadriliječniče«, odnekud se začulo gunđanje. »I
prestani se šuljati kroz crkvu poput lopova. Ne bi bio prvi kradljivac škrabice za milodare
kojeg bih objesio.«
Činilo se da glas dolazi odozgo, iz galerije. Kad je Simon podigao pogled, iza trošne
balustrade ugledao je veliku, zakukuljenu pojavu. Ovratnik kaputa bio je podignut, šešir
široka oboda nisko navučen na lice tako da se mogao vidjeti samo vrh golemoga kukastog
nosa. Mali oblaci dima počeli su se dizati kad je pojava povukla dim iz glinene lule s dugim
kamišom. Između šešira i razbarušene crne brade svjetlucala su dva budna oka koja su
podrugljivo gledala dolje u Simona.
»Bože, Kuisle!« viknuo je Simon s olakšanjem. »Silno ste me prestrašili!«
»Kad se sljedeći put budeš šuljao nekom prostorijom, pogledaj gore«, prekoravao ga
je krvnik dok se spuštao niz jednu od skela. »Inače će ti taj tvoj ubojica skočiti na leđa i
gotovo je s učenim životom liječnika.«
Stigavši dolje, Jakob Kuisl otresao je prašinu od žbuke s otrcanog kaputa i prezrivo
glasno disao kroz nos. Kamišom je pokazao na leš župnika.
»Debeli župnik koji se nasmrt prežderao... Zbog toga si me pozvao? Kao krvnik i
živoder odgovoran sam doduše za mrtve beštije, ali me se ne tiču mrtvi popovi.«
»Mislim da je bio otrovan«, rekao je Simon ispod glasa.
Krvnik je fućnuo kroz zube. »Otrovan? A ti misliš da ti ja mogu reći kojim otrovom?«
Simon je kimnuo. Schongauski krvnik nadaleko je slovio kao majstor svog zanata koji
nije uključivao samo mač nego i poznavanje ljekovitog i otrovnog bilja. Bez obzira je li

Knjige. Club 17
 Knjige.Club Books

bila riječ o tinkturi od snijeti i rute kod neželjenih trudnoća, spravljenim tabletama
protiv zatvora ili napitku za spavanje od maka i valerijane - mnogi obični ljudi odlazili su
radije kod krvnika nego kod medikusa u slučaju bolesti. Bilo je jeftinije i nisu izlazili
bolesniji nego što su bili kad bi došli. Simon je krvnika često znao pitati za savjet u vezi s
lijekovima i tajanstvenim bolestima, na veliku žalost njegova oca.
»Zar ga ne biste mogli malo bolje pogledati?« zamolio ga je Simon i pokazao na
ukočenog župnika. »Možda pronađemo nešto što će nas odvesti do ubojice.«
Jakob Kuisl slegnuo je ramenima. »Ne bih znao što bismo time postigli. Što se mene
tiče, može, ionako sam ovdje...« Duboko je povukao dim iz lule. Njegove oči radoznalo su
promotrile mrtvaca na podu crkve. Potom se sagnuo i površno pregledao mrtvog župnika.
»Nema krvi, tragova gušenja, znakova borbe«, mrmljao je i rukama prelazio preko
Koppmeyerove odjeće na kojoj su se nalazili smrznuti tragovi povraćanja. »Zašto misliš da
je bio otrovan?«
Simon se nakašljao. »Schmalznudeln...«, počeo je.
»Schmalznudeln?« Krvnikove čupave obrve iznenađeno su poskočile.
Medikus je slegnuo ramenima. Zatim je krvniku u najkraćim crtama ispričao što su mu
otkrili crkvenjak i domaćica.
»Vjerojatno je najbolje da me sada prvo slijedite u župnikov dvor«, naposljetku je
dodao i krenuo prema izlazu. »Možda mi je nešto promaklo.«
Kad su prošli kroz portal, Simon je sa strane upitno pogledao Jakoba Kuisla.
»Kako ste uopće ušli u crkvu? Mislim, ja imam ključ...«
Krvnik mu je uz cerek pokazao dugi savijeni čavao. »Crkvena vrata su poput zastora.
Nije ni čudo da ima toliko kradljivaca škrabica za milodar. Crnomantijaši bi isto tako svoje
crkve mogli ostaviti nezaključane.«
Stigavši, Simon je odveo krvnika u sobu i pokazao na glazirane pogačice i ostatke
bljuvotine na podu.
»Mora da je bilo otprilike pola tuceta ovih pogačica«, rekao je medikus. »Sve
premazane medom. No domaćica tvrdi da ga nije rabila.«
Jakob Kuisl oprezno je golemom šapom uzeo jednu pogačicu i omirisao je. Imao je
zatvorene oči dok su mu se velike nosnice širile kao kod konja. Činilo se kao da nosom želi
usisati pogačicu. Naposljetku ju je odložio, spustio se na koljena i onjušio hrpu
bljuvotine. Simon je osjetio kako mu je polagano sve mučnije. Prostorija je bila ispunjena
vonjem dima, izjedajuće kiseline i truleži. I još nečeg što medikus nije mogao prepoznati.
»Što... što to radite?« pitao je Simon.
Krvnik se uspravio.
»U njega se još uvijek mogu pouzdati«, rekao je i prstom kucnuo po kukastom nosu
punom crvenih žilica. »Svaku, pa i najmanju bolest mogu namirisati iz usrane noćne
posude. A ova lokva smrdi na smrt. Kao i pogačice.«

Knjige. Club 18
 Knjige.Club Books

Još jednom uzeo je u ruke pogačicu i počeo je trgati na komade. »Otrov je u medu«,
promrmljao je nakon nekog vremena. »Smrdi na...« Podigao je komad tijesta do nosa pa se
naposljetku nacerio. »Mišja mokraća. Kao što sam pretpostavljao.«
»Mišja mokraća?« pitao je Simon razdraženo.
Jakob Kuisl kimnu. »Tako miriše kukuta. Jedna od najotrovnijih biljaka ovdje u
Pfaffenwinkelu. Obamrlost se jako polagano širi od nogu prema srcu. Možeš sam sebe
promatrati dok umireš.«
Simon je užasnut odmahivao glavom.
»Kakvo je čudovište došlo na takvu ideju? To nije mogao biti netko iz sela, zar ne?
Neki ljubomorni radnik bi Koppmeyera jednostavno udario batinom. Ali ovakvo što!«
Zadubljen u misli, krvnik je uvlačio dim iz hladne lule. Zatim je naglo izišao iz tople
sobe i stao ispred vrata.
»Kamo idete?« viknuo je Simon za njim.
»Malo ću pobliže pogledati župnika«, zabrundao je Jakob Kuisl izvana. »Nešto ovdje
nije u redu.«
Simon se nehotice morao osmjehnuti. Krvnik je namirisao krv. Kad bi se pokrenuo,
njegov mozak radio je precizno poput nürnberškoga džepnog sata.
Vrativši se u crkvu, Jakob Kuisl nagnuo se nad leš i podrobno ga pregledao. Ne
dodirujući mrtvo tijelo, koračao je oko njega kao da precizno proučava njegov položaj.
Andreas Koppmeyer još je uvijek ležao na nadgrobnoj ploči koja je prikazivala izblijedjelo
lice Majke Božje s aureolom. Župnikova kosa bila je bijela od kristala leda; skvrčeno je
ležao na boku tako da se mogao vidjeti samo njegov profil. Koža lica u međuvremenu je
poprimila boju smrznutog šarana. Lijeva ruka bila je savijena uz tijelo, a desna kao da je
pokazivala na natpis iznad Madone.
»Sic transitgloria mundi«, mrmljao je krvnik. »Tako prolazi slava svijeta...«
»Čak je zaokružio riječi. Pogledajte sami!« rekao je Simon i pokazao na nepravilni
krug oko natpisa. Linija je bila neravnomjerna kao da ju je Koppmeyer nacrtao posljednjim
snagama.
»Vjerojatno je bio svjestan da je gotovo s njim«, glasno je razmišljao medikus. »Stari
Koppmeyer oduvijek je imao osjećaj za humor, to mu se mora priznati.«
Krvnik se sagnuo i prstima prešao preko Marijina kamenog reljefa. Glava joj je bila
ukrašena zrakastom aureolom.
»Jedna stvar me čudi«, promrmljao je. »Ovo ovdje je nadgrobna ploča, zar ne?«
Simon je kimnuo. »Puna ih je crkva sv. Lovre. Zašto pitate?«
»Pogledaj sam, govedo.« Krvnik je širokim pokretom ruke pokazao na unutrašnjost
crkve. »Na ostalim pločama nalaze se preminuli. Vijećnici, suci, imućne žene. Ali ovo je
bez sumnje Djevica Marija. Nijedna žena nije toliko nadmena da bi se dala isklesati
s aureolom.«
»Možda je riječ o crkvenoj zakladi?« naglas je razmišljao Simon.

Knjige. Club 19
 Knjige.Club Books

»Sic transit...« promrmljao je krvnik još jedanput.

»Tako prolazi slava svijeta«, nestrpljivo ga je prekinuo Simon. »Znam, ali kakve to
veze ima s ubojstvom?«
»Možda nikakve s ubojstvom, ali sa skrovištem«, iznenada je rekao Kuisl.
»Skrovištem?«
»Zar mi nisi ispričao da je župnik cijelu proteklu noć proveo radeći u crkvi?«
»Jesam, ali...«
»Pobliže pogledaj krug«, promrmljao je krvnik. »Što primjećuješ?«
Simon se sagnuo i podrobnije pogledao krug. Spoznaja ga je pogodila poput udarca
maljem.
»Kružnica ne omeđuje cijeli natpis«, dahtao je. »Nego samo prve dvije riječi...«
»Sic transit«, rekao je Jakob Kuisl i smješkao se. »Učeni gospodin doktor sigurno zna
što to znači?«
»Tako prolazi...« mrmljao je Simon odsutno. Tek je tad shvatio.
»Kroz... nadgrobnu ploču?« šapnuo je s nevjericom.
»Najprije ju je naravno, morao maknuti.« Krvnik je već krenuo ustranu gurati
monstruozni leš Andreasa Koppmeyera. Zgrabio ga je za sutanu i odvukao nekoliko metara
iza oltara. »Ovdje će biti na miru«, rekao je. »Nije nužno da se neka starica preplaši nasmrt
dok moli krunicu.« Pljunuo je u ruke. »A sad, krenimo na posao.«
»Ali nadgrobna ploča... sigurno je teška cijelu centu«, ubacio se Simon.
»Pa što?« Jakob Kuisl već je dugi, savijeni čavao bio iskoristio kao polugu i podignuo
ploču iz ulegnuća. Sad ju je uhvatio objema rukama i polagano je, centimetar po centimetar,
dizao. Na obje strane njegova vrata iskočili su kao prst debeli mišići.
»Ako je može podignuti debeli župnik, ne može biti baš toliko teška, zar ne?« dahtao
je.
Masivna kamena ploča je uz škripavi tresak završila tik do Simonovih nogu.

***

Magdalena Kuisl klečala je na krvavoj slami i rukama pritiskala naduti, izmučeni trbuh
Hainmillerice. Trgnula se kad joj je seljanka vrisnula tik uz uho. Buduća majka već je
satima vikala, a Magdaleni se činilo da su ondje već danima. Krvnikova kći jučer je navečer
zajedno s primaljom Marthom Stechlin došla u dom Hainmillerovih. Isprva je sve ukazivalo
na sasvim običan porod. Tete, nećakinje, sestrične i susjede već su bile rasprostrle svježu
slamu i šaš, pripremile vruću vodu i spremile lanene plahte; mirisalo je na sušeni divlji
pelin. Josefa Hainmiller ležala je ondje crvenog lica i mirno, ravnomjerno tiskala. Ovo je
bio šesti porod bogate seljanke, i dosad ih je sve neozlijeđeno bila preživjela.

Knjige. Club 20
 Knjige.Club Books

No potom je Josefa počela gubiti sve više krvi. Plahte koje su isprva bile obojene
nježnom ružičastom bojom nakon puknuća vodenjaka uskoro su poprimile boju mesarskog
panja. No dijete jednostavno nije htjelo izići. Jecanje Josefe Hainmiller prvo se pretvorilo
u ridanje, a potom u glasno vikanje tako da je njezin suprug uvijek iznova užasnuto lupao
po vratima i glasno se molio svetoj Margareti. Nije se usudio ući, porod je ženska stvar; no
već sad je znao na koga će svaliti krivnju ako ne prežive njegova supruga ili dijete: prokletu
primalju.
Martha Stechlin napipavala je unutrašnjost majke u potrazi za naopako položenim
dječjim tijelom. Ruke su joj sve do lakata bile ugurane u trbuh Hainmillerice čija je haljina
bila skliznula do iznad bedara, pa ipak Stechlin nije uspijevala valjano uhvatiti dijete. Tijelo
postarije primalje bilo je poprskano krvlju, znoj joj se u valovima slijevao niz lice; uvijek
je iznova žmirkala kad bi joj se kaplje slile u oči.
Magdalena je zabrinuto pogledavala prijeko u tete i sestrične. One su se došaptavale,
mrmljajući gnječile rozarije i uvijek iznova pokazivale na primalju. Prošle su godine
Marthu Stechlin sumnjičili za ubojstvo djeteta i vještičarenje. Samo ju je brzo djelovanje
Magdalenina oca i mladog medikusa sačuvalo od spaljivanja. Primalju su unatoč tome
gledali poprijeko u gradu. Sumnja je ostala zalijepljena za nju poput mekonija. Pozivali su
je, doduše, kao dosad na porode i molili je za ljekovito bilje za snižavanje temperature, no
čestiti građani su joj se iza leđa križali i radili znakove kako bi se zaštitili od vraćanja.
Jednako kao što to čine meni, pomislila je Magdalena i odmaknula zamršenu crnu kosu
s lica. Njezine, inače tako vesele oči gledale su umorno i napeto, a u čupavim, gustim
obrvama skupljao se znoj. Glasno je uzdisala dok je nastavila ritmički pritiskivati
trbuh buduće majke.
Magdalena je bila zahvalna kad ju je Stechlin prije pola godine pitala želi li kod nje
izučiti zanat. Kao krvnikova kći nije imala mnogo izbora. Krvništvo je bio nečastan posao,
ljudi su izbjegavali nju i njezinu obitelj. Kao muža mogla je odabrati jedino
drugoga krvnika, a budući da to nije željela, morala se sama uzdržavati. S dvadeset i
jednom godinom više se nije mogla financijski oslanjati na roditelje.
Posao primalje bio je baš za nju. Naposljetku, Magdalena je od oca naučila sve što
vrijedi znati o ljekovitom bilju. Znala je da divlji pelin pomaže kod unutarnjeg krvarenja i
da se peršin brine o tome da neželjena djeca uopće ne dođu na svijet. Znala je pripremiti
balzam od gušće masti, matičnjaka i ovnove kosti i znala je kako se u mužaru usitnjavaju
sjemenke konoplje kako bi mlade djevojke učinile plodnima. No dok je sada promatrala
silnu količinu krvi, tete kako šapuću i Hainmillericu kako viče, odjednom više nije bila tako
sigurna želi li doista biti primalja. Dok je nastavila gurati i pritiskati, misli su joj lutale. U
nekom drugom svijetu zamišljala se zajedno sa Simonom pred oltarom, s cvjetnim
vijencem na glavi i s riječju da na usnama; imat će djecu i on će se kao cijenjeni
gradski medikus pobrinuti za skromnu plaću. Mogli bi...
»Ne sanjaj, djevojče! Treba nam još svježe vode!« Martha Stechlin okrenula je svoje
krvlju poprskano lice prema Magdaleni. Pokušala je to reći smirenim glasom, no njezine
oči govorile su nešto drugo. Magdaleni se učinilo da je na licu četrdesetogodišnjakinje
opazila nekoliko novih bora. Njezina kosa protekle je godine bila gotovo posve posijedjela.

Knjige. Club 21
 Knjige.Club Books

»I mahovine kako bi se zaustavilo krvarenje«, viknula je primalja za krvnikovom kćeri.

»Već je izgubila previše krvi.«
Magdalena se trgnula iz misli i kimnula. Na putu do hodnika pogledom je prelazila
preko pregrijane, mračne prostorije. Prozori su bili zakračunati, a pukotine začepljene
slamom i glinom. Na klupama oko peći i za stolom sjedile su žene iz susjedstva te zabrinuto
i sumnjičavo gledale u namučenu primalju i njezinu mladu pomagačicu.
»Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom...« Nekoliko starijih žena počelo je
glasno moliti krunicu. Očito su pretpostavljale da će Josefa Hainmiller uskoro otići dragom
Gospodu.
Magdalena je požurila u hodnik, iz primaljine torbe izvadila grumen mahovine i iz
bakrene zdjele na peći pliticu napunila vodom. Kad je ponovno ušla u sobu, poskliznula se
na slami klizavoj od krvi i pala punom dužinom. Voda je poprskala suknje starih žena.
»Zaboga, zašto ne paziš?« Jedna od susjeda bijesno ju je pogledala. »Što ti mlado
čeljade uopće imaš raditi ovdje? Prokleta krvnikova djevojčuro!«
Pridružila joj se druga susjeda. »Doista je istina što govore. Krvnik u kući donosi
nesreću!«
»Kod mene uči zanat«, zadahtala je Martha Stechlin dok je nastavila rovati po tijelu
vičuće Hainmillerice. »A sad je pustite na miru i radije mi donesite čiste plahte.«
Magdalena je stisnula zube i donijela svježu vodu. Suze gnjeva tekle su joj niz lice. Ni
kad se vratila, žene se nisu bile smirile. Ne obazirući se na bolno vikanje, opet su se počele
došaptavati i pokazivati na nju.
»Čemu to stalno pranje?« javila se jedna od starijih teta. Lice joj je bilo crno od čađe,
a u ustima je imala samo još tri požutjela zuba. »Voda još nikad nije pomogla pri teškom
porodu! Gospina trava i divlji mažuran, njima se može istjerati vraga. Možda
blagoslovljena voda, ali ne obična voda iz bunara, smiješno!«
Magdaleni je prekipjelo. »Vi glupe ženturače!« viknula je i tresnula pliticom o stol.
»Što vi znate o liječništvu! Prljavština i glupo blebetanje, od toga se ljudi razbolijevaju!«
Odjednom je imala osjećaj da se guši. Prodoran miris pelina, češnjaka i dima već joj je
previše dugo nadraživao nos. Brzim koracima požurila je prema prozoru i naglo rastvorila
zakračunate kapke. Svjetlost je prodirala u sobu dok se dim povlačio prema van.
Susjede i članice obitelji zaustavile su dah. Vladao je neupitan zakon da se tijekom
poroda ne smiju otvarati prozori. Svjež zrak i hladnoća značili su sigurnu smrt za
novorođenče. Neko vrijeme čulo se samo vikanje Hainmillerice koje je sada dopiralo sve
do ceste.
»Mislim da je bolje da odeš«, šapnula je Martha Stechlin i pažljivo se osvrnula.
»Ionako mi ovdje više ne možeš pomoći.«
»Ali...« počela je Magdalena.
»Idi«, prekinula ju je primalja. »Tako je najbolje za sve nas.«
Magdalena je pod prijekornim pogledima žena teškim koracima izašla. Nakon što je
zatvorila vrata, čula je iza sebe šaputanje i zatvaranje kapaka. Progutala je pljuvačku i uz

Knjige. Club 22
 Knjige.Club Books

mnogo napora pokušala zaustaviti suze. Zašto je uvijek bila tako svojeglava? Osobina koju
je naslijedila od oca i koja ju je često znala dovesti u neprilike. Vrlo je vjerojatno njezin
posjet Hainmillerici bio njezin posljednji posjet bolesniku kao primalje. Vijesti o njezinu
ponašanju brzo će se proširiti gradom. Bolje da se neko vrijeme ne pojavi kod Stechlinice.
Glasno je uzdahnula. Umorno je preko ramena prebacila kožnatu torbu sa škarama,
izlizanim lanenim krpama i nekoliko masti te krenula prema Schongauu. Možda će danas
barem vidjeti Simona. Kad je Magdalena razmišljala o mladom medikusu, osjećala je kako
se u njoj širi topao, čeznutljiv osjećaj. Bijes je iščeznuo, a zamijenilo ga je ugodno
škakljanje u trbuhu. Prošlo je previše vremena otkad su posljednji put proveli nekoliko sati
zajedno. Bilo je to na Tri kralja; koledari su obilazili kuće, a dječaci s maskama divljih
životinja strašili su malu djecu. Skriven iza maski, nikome nije upao u oči par koji je držeći
se za ruke nestao u jednom od štagljeva dolje kraj Lecha.
Kloparanje kopita trgnulo je Magdalenu iz sanjarenja. Na širokoj cesti između
drvoreda, koja je sve do koljena bila prekrivena snijegom, ususret joj je dolazio konj s
jahačem. Krvnikova kći zažmirila je i pobliže ih pogledala. Tek tad je primijetila da
na naočitom pastuhu ne sjedi muškarac nego žena. Činilo se da nije odavde; pogledom je
prelazila preko krajolika kao da nešto traži.
Magdalena je odlučila pričekati strankinju uz rub ceste. Kad joj se jahačica približila
na samo nekoliko metara, krvnikova je kći opazila da žena ispred nje sigurno dolazi iz
bogate obitelji. Na sebi je imala tamnoplavi plašt od fine tkanine ispod kojeg su provirivale
kruta bijela suknja i polirane kožnate čizme. Ruke su joj bile zaštićene krznenim
rukavicama kojima je upadljivo labavo držala uzde. No najupadljivija bila je crvenkasta
kosa koja je provirivala ispod baršunaste kapice i uokvirivala lijepo oblikovano,
aristokratsko blijedo lice. Jahačica je vjerojatno bila u srednjim tridesetima, visoka rasta i
sasvim sigurno nije bila odavde. Bilo je vjerojatnije da potječe iz nekoga većega grada,
možda iz dalekog Münchena. Ali što je, dovraga, onda radila ovdje u Altenstadtu?
»Mogu li vam pomoći?« pitala je Magdalena i navukla privlačan osmijeh. Činilo se da
je strankinja nakratko razmislila pa uzvratila osmijehom.
»Možeš, djevojko. Tražim brata. On je župnik u ovoj zajednici. Zove se Andreas
Koppmeyer.«
Nagnula se dolje prema Magdaleni kako bi joj pružila ruku.
»Moje ime je Benedikta Koppmeyer. A kako se ti zoveš?«
»Magdalena Kuisl. Ja sam... primalja.« Kao uvijek Magdaleni je teško bilo reći da je
kći ovdašnjega krvnika. Ljudi bi tada često napravili znak križa ili mrmljajući pogledali u
drugu stranu.
»Magdalena, lijepo ime«, nastavila je dama i pokazala na tobolac. »Vidim da se upravo
vraćaš s poroda. Je li sve dobro prošlo?«
Magdalena je kimnula pogleda spuštena prema tlu. Nadala se da jahačica neće
primijetiti kako je pocrvenjela.
»To me raduje«, rekla je dama i opet se osmjehnula. »Bez obzira na to... Znaš li gdje
se nalazi crkva mog brata?«

Knjige. Club 23
 Knjige.Club Books

Magdalena se bez oklijevanja okrenula i vratila na seosku cestu. Zapravo je bila sretna
što je naišla na ovu strankinju; dobro će joj doći malo odvraćanja pažnje.
»Slijedite me. Nedaleko je odavde.« Pokazivala je prema zapadu. »Ondje odmah iz
brežuljaka moći ćete vidjeti crkvu sv. Lovre.«
»Nadam se da je moj brat kod kuće«, rekla je Benedikta Koppmeyer i elegantno se
spustila s konja kako bi predahnuo crvenosmeđi riđan. »Napisao mi je pismo. Čini se da je
važno.«
Uzdama povlačeći konja, slijedila je Magdalenu altenstadtskom seoskom cestom. Kroz
proreze prozorskih krila s lijeve i desne strane slijedili su ih sumnjičavi pogledi stanovnika
sela.
Simon je pogledao u crnu rupu koja se otvorila pred njima. Kroz četvrtasti otvor
zapahnuo ih je pljesniv, vlažan miris. Strme, u kamen uklesane stube vodile su prema dolje.
Već nakon nekoliko metara u mraku se gubio put.
»Hoćemo li...?« počeo je. Kad je medikus opazio ljutito krvnikovo kimanje, nije
završio rečenicu. »Trebat će nam svjetlo«, rekao je naposljetku.
»Ponijet ćemo njih.« Jakob Kuisl pokazao je na dva srebrna, peterokraka svijećnjaka
na oltaru. »Dragi Bog nam to neće zamjeriti.«
Zgrabio je oba svijećnjaka i zapalio ih na svijeći žrtvenici koja je gorjela u niši ispred
kipa strijelama probodenoga svetog Sebastijana.
»A sad, dođi.«
Pružio je Simonu svijećnjak i krenuo se spuštati stubama. Simon ga je slijedio. Stube
su bile vlažne i skliske. Dok se medikus spuštao, kratko je imao osjećaj da je namirisao
nešto neobično. Nije mogao prepoznati miris koji je ubrzo iščeznuo.
Već nakon nekoliko metara stigli su do dna komore. Jakob Kuisl svijećama je osvijetlio
gotovo savršeno kockast prostor. U njemu su trulile razbijene bačve i pljesnive daske;
rascjepkani križ s izblijedjelim Isusom s kojeg je otpadala boja raspadao se u jednom kutu.
U drugom kutu ležala je hrpa izlizanih krpa. Simon je posegnuo za njima. Pljesnive lanene
krpe bile su ukrašene vezom u obliku žrtvene janjadi i križeva. Tkanina mu se raspala u
rukama.
Jakob Kuisl u međuvremenu je otvorio škrinju koja je stajala poprečno u sredini
prostorije. Izvukao je zahrđali kandelabar i ostatke dogorjele svijeće žrtvenice. S gađenjem
ih je bacio natrag u škrinju. »Sveti Antune, hvala Ti! Pronašli smo crkveno
spremište«, progunđao je. »Samo starež!«
Simon je kimnuo potvrdno. Činilo se da su završili u ropotarnici crkve sv. Lovre. Očito
se ovamo već stoljećima donosilo sve ono što se gore više nije moglo iskoristiti. Zar je ipak
bila samo slučajnost što je mrtvi župnik ležao točno iznad te ploče?
Simon je pogledom prelazio preko zidova na kojima su zbog svjetla svijeća plesale
sjene nadnaravne veličine. U sredini, točno njemu nasuprot, ležala je hrpa starudija. Daske,
razbijene stolice i golemi stol od hrastovine koji je izvrnut bio naslonjen na zid.
Nešto je zasjalo iza stola. Simon je otišao onamo i prstom prešao preko tog mjesta.

Knjige. Club 24
 Knjige.Club Books

Kad je pogledao prst ispod svjetla svijećnjaka, opazio je da je bijel od vapna.

Tek tad se ponovno sjetio mirisa koji je maloprije bio osjetio na stubama. Mirisalo je
na vapno. Na vapno i svježu žbuku.
»Kuisl!« viknuo je. »Mislim da ovdje ima nečeg!«
Kad je krvnik ugledao svježu žbuku, jednim pokretom je odgurnuo masivni stol od
hrastovine u stranu. Iza njega se mogao vidjeti svježe zazidani portal u razini njegovih prsa.
»Pogledaj ti to«, zadihano je rekao Jakob Kuisl dok je nogama ustranu odgurivao
ostatak starudija. »Pop je doista pomagao tijekom radova. Samo ne na način koji smo mi
zamišljali. Izgleda da je svježe zazidao ovaj prolaz.« Gurao je prst u još uvijek vlažnu
žbuku.
»Što bi se ondje moglo nalaziti?« pitao je Simon.
»Neka me odnese vrag ako nije riječ o nečemu vrijednom«, rekao je Jakob Kuisl i
čavlom grebao po svježoj žbuci u fugama sve dok iza nje nije ugledao kameni zid. »Kladim
se da je pop upravo zbog toga bio ubijen.«
Nogom je udario u zazidani portal. Nekoliko opeka odletjelo je u otvor s druge strane
i izazvalo lančanu reakciju. Cijeli zid se urušio uz tresak i lom. Nakon nekog vremena je
opet zavladala tišina, oblak dima visio je u zraku i zaklanjao pogled u sad već otvoreni
portal. Tek kad se prašina bila slegla, Simon je uspio s one strane vidjeti još jednu
prostoriju. Nešto veliko i teško stajalo je u sredini, no bilo je previše mračno da bi se moglo
vidjeti išta drugo.
Krvnik je prekoračio hrpu kamenja i sagnut prošao kroz niski otvor. Simon je čuo kako
je zadovoljno fućnuo kroz zube.
»Što je?« upitao je Simon i bezuspješno sa svog položaja pokušavao vidjeti više od
gigantske sjene.
»Bolje da pogledaš sam«, odgovorio je Jakob Kuisl.
Simon je, glasno uzdahnuvši, slijedio krvnika. Sagnut je prošao kroz uski luk prolaza i
kandelabrom osvijetlio drugu prostoriju.
Komora je bila prazna, izuzevši golemi kameni lijes koji je stajao na još većem
kamenom bloku. Lijes je bio jednostavan i neukrašen. Na ploči se nalazio samo reljef
dobrih pet stopa velikoga viteškog mača. Na uzglavlju kamenog bloka, okrenutog prema
njima, bio je urezan latinski natpis. Simon je prišao bliže kako bi ga odgonetnuo.
Non nobis, Domine, non nobis, sed nomini tuo da gloriam.
»Ne nama, Gospode, ne nama, već imenu svom slavu daj«, tiho je pročitao medikus.
Odnekud mu je bila poznata ta fraza, ali nije se mogao, sjetiti kad i gdje ju je bio
pročitao. Začuđeno je pogledao krvnika koji je u međuvremenu bio kleknuo kraj njega i
također zamišljeno gledao u natpis.
Kuisl je naposljetku slegnuo ramenima. »Ti si učen«, progunđao je. »Pokaži da je tvoj
dovraga skupi studij bio od koristi.«
Simon se nehotično morao osmjehnuti. Jakob Kuisl mu nikad neće oprostiti što je on
studirao dok je krvniku to bilo zabranjeno zbog nečasna posla. Kuisl nije nimalo cijenio
Knjige. Club 25
 Knjige.Club Books

učene nadriliječnike, a Simon bi se često morao složiti s njim. No sad bi vjerojatno

bilo bolje da svoj studij medicine u Ingolstadtu nije bio prekinuo zbog manjka novca i
lijenosti.
»Ne znam odakle mi je poznata ova fraza«, bjesnio je medikus. »Ali zaklinjem se da
ću otkriti. Čak i ako...«
Zastao je jer mu se učinilo da je u susjednoj prostoriji začuo šum. Struganje koraka koji
su se udaljavali. Nešto je okrznulo o zid. Ili je to samo bio umislio? Presvođene prostorije
pod zemljom pune jeke mogu čovjeku štošta podvaliti. Možda se šum začuo odozgo iz
crkve?
Krvnik očito nije bio čuo ništa. U međuvremenu je počeo opipavati zidove, no nije
uspio pronaći dodatni izlaz.
»Ako je točno da je debeli pop umro zbog ovog«, mrmljao je, »onda ovdje dolje mora
biti više od pukoga kamenoga groba. Ili...« Opet se okrenuo prema sarkofagu. »Tajna je u
grobu.«
Otišao je do uzglavlja kamenog bloka i pokušao odgurnuti ploču. Pritom je sav
pocrvenio.
»Kuisle! Ta ne možete...« viknuo je Simon. »To je povreda mira pokojnika!«
»Koješta!« dahtao je krvnik dok se i dalje mučio s pločom. »Mrtve nije briga. A ovaj
ovdje je mrtav već tako dugo da se više ne mogu žaliti ni živi.«
Začulo se škripanje, zatim se kamena ploča za širinu prsta pomakla prema naprijed.
Simon je očarano promatrao kako Jakob Kuisl sam odguruje ploču koju je prije mnogo
vremena vjerojatno bila namjestila cijela grupa muškaraca.
Sigurno su pritom imali i alat, i užad...
Uvijek iznova ga je iznenađivala silina krvnikove snage. Ploča se još jednom pomakla
uz tiho škripanje. Sada za širinu dlana.
»Nemoj samo tako blejati!« bjesnio je Kuisl dašćući. »Radije mi pomogni!«
Simon je počeo gurati premda je bio siguran da neće biti od velike pomoći. Nakon
nekoliko minuta uspjeli su gurnuti ploču za dobrih pola metra. Kuisl je dašćući stao i
svijećnjakom osvijetlio unutrašnjost. Iz lijesa je prodro pljesniv zadah, cerila im se
mrtvačka lubanja. Blijede kosti ležale su između prašine i zahrđalih dijelova opreme.
Krvnik je zgrabio kost i pogledao je na svjetlu. Simon je na temelju svojih malobrojnih
anatomskih studija na Ingolstadtskom sveučilištu prepoznao ljudsku nadlaktičnu kost. Ali
kakvu!
»Duše mi«, šapnuo je Kuisl. »Ovakvu kost nisam vidio nikad u svom životu. To mora
da je bio div od čovjeka...«
Simon je morao progutati pljuvačku kad je zamislio kako je ruka takvog viteza držala
mač velik kao onaj prikazan na reljefu.
»Mač«, šapnuo je krvniku. Odjednom mu se sviđala pomisao kako pretražuje grob
tajanstvenog ratnika. To ga je podsjetilo na balade o Arturu i vitezovima okruglog stola

Knjige. Club 26
 Knjige.Club Books

koje je na sveučilištu čitao radije od dosadnih tekstova o četirima različitim

tjelesnim sokovima. »Provjerite je li i mač u grobu!«
Jakob Kuisl kimnuo je te nastavio prekopavati po unutrašnjosti sarkofaga. Izvlačio je
dijelove opreme, zahrđale komade žičane košulje, smeđe, osušene dronjke i naposljetku
natkoljeničnu kost, veliku poput batine.
Samo nije bilo mača.
Krvnik je već htio odustati kad su njegove ruke iznenada osjetile nešto hladno i glatko.
Oprezno je izvukao predmet. Bila je to tanka mramorna ploča veličine knjige. Zajedno su
gledali u uklesani natpis kojem je svako slovo bilo iscrtano zlatnim listićima. Natpis je kao
i fraza na kamenoj ploči bio napisan na latinskom. Simon je glasno prevodio.
I ja ću poslati dva svoja svjedoka da prorokuju. Nakon završetka svjedočenja, životinja
će se uspeti iz ponora i boriti se s njima, pobijediti ih i ubiti.
»Kakvo nerazumljivo blebetanje«, rugao se Kuisl. »Tko bi ga znao što bi to moglo
značiti!«
»Moram priznati da ne znam što bih s tim«, rekao je Simon i okretao mramornu ploču
u rukama. »No čini se da je važno. Inače ne bi ležalo u sarkofagu. Bez mača, samo ova
ploča...«
Njegove misli nenadano su bile prekinute kad su se u susjednoj prostoriji začuli koraci.
Netko se spuštao stubama! Obuzet iznenadnim strahom, Simon je napipao natkoljeničnu
kost na podu pa je držao pred sobom poput batine. Krvnik kraj njega desnom je rukom
čvršće stisnuo srebrni svijećnjak. Obojica su čekala da se koraci približe. Naposljetku se u
portalu pojavilo lice. Iznimno lijepo lice.
Bila je to Magdalena koju je slijedila još jedna žena crvene kose i blijeda lica. Obje su
u rukama držale po jednu svijeću žrtvenicu i manje prestrašeno, a više iznenađeno gledale
u muškarce ispred sebe.
»Što ti, zaboga, radiš ovdje, Simone?« pitala je Magdalena. »I što, pobogu, namjeravaš
s tom kosti u ruci?«
Simon je smeteno vratio kost u lijes.
»To je duga priča«, počeo je. »Najbolje da odemo gore.«

Gore iznad ulaza u crkvu sv. Lovre crna pojava čučala je iza nakrivljenog i snijegom
prekrivenoga nadgrobnoga kamena i tiho klela. Zakasnio je! Debeli crnomantijaš očito se
već bio izlajao. Drukčije se nije moglo objasniti kako je nadriliječnik tako brzo
pronašao kriptu. A sad su i dvije žene i onaj veliki tip širokih ramena znali za tajnu. Stvar
je izmaknula kontroli! Morat će se raspitati tko su ti ljudi i predstavljaju li opasnost.
Posebno bi onaj razjareni gorostas koji je stalno pušio lulu mogao biti opasan. Muškarac je
to osjećao. Nešto na divu ga je uznemiravalo. Od straha su mu kapljice znoja poput malih
kukaca klizile po čelu.
Grozničavo je ispod svoje crne mantije izvukao malu staklenu holu, izlio nekoliko kapi
i nanio ih na vrat i iza ušiju. Omamljujući miris ljubica proširio se hladnim zrakom i stranac

Knjige. Club 27
 Knjige.Club Books

se istog trena opet osjećao sigurnim i nedodirljivim. Sumnjao je da su oni jednostavni ljudi
dolje bili pronašli više nego on i njegovi saveznici. No sigurnosti radi, oni će im odsad
uvijek biti za petama. Možda se može saznati nešto više o tom medvjedu koji je smrdio na
duhan.
Pojava se poput crne sjene uspravila iza nadgrobnoga kamena i odšuljala se. Samo je
slatkasti miris još neko vrijeme ostao u zraku, zatim je iščeznuo i on.

Knjige. Club 28
 Knjige.Club Books

imon, krvnik i obje žene šutke su se uskim stubištem popeli iz kripte. Tek kad su sjedili
S u župnikovoj sobi i Magdalena puna iščekivanja zurila u medikusa, počeo je govoriti.
No zastao je već nakon nekoliko riječi. Zbog silnog uzbuđenja zaboravio je pitati tko je
lijepa žena u Magdaleninu društvu. Svakako nije iz sela, to je bilo sigurno. Magdalena je
opazila njegov upitan pogled.
»Nisam vas još predstavila«, rekla je. »Ovo je Benedikta Koppmeyer, sestra župnika
Koppmeyera. Traži svog brata.«
Jakob Kuisl koji je dotad mrzovoljno povlačio dim iz lule, počeo je kašljati. Iza gustog
dima jedva se moglo vidjeti njegovo lice. Medikus je neugodno iznenađen pogledao
ustranu. Benedikta je nakon nekog vremena preuzela riječ.
»Što je s mojim bratom? Nešto se dogodilo, vidim to po vama.«
Simon je napokon skupio svu hrabrost i uz oklijevanje započeo: »Pa, vaš brat je, kako
da to kažem, on je...«
»Mrtav je«, prekinuo ga je Kuisl. »Ukočen i mrtav. Molite se za njega. Trebat će mu.«
Izgovarajući to, ustao je i krenuo van. Zvuk škripanja vrata dugo je odjekivao dok je
Simon i dalje tragao za pravim riječima. Ionako već blijedo lice Benedikte Koppmeyer kao
da je postalo još prozirnije. Zaprepašteno je gledala u medikusa.
»Je li to točno?« šapnula je. »Andreas je mrtav?«
»Što bi to trebalo značiti?« pitala je sad i Magdalena. »Simone, objasni!«
Simon je u sebi proklinjao netaktičnost mrzovoljnog tikvana od krvnika. Već ga je više
puta bio vidio u takvim situacijama; pa ipak bi ga uvijek iznova razdražio njegov grubi
nastup koji pritom uopće nije pristajao uz Jakoba Kuisla koji je satima znao mozgati nad
knjigama i igrati se lovice u vrtu sa svojim sedmogodišnjim blizancima Georgom i
Barbarom.
Simon je nakon podužeg oklijevanja počeo s pričom. Činilo se da se župnikova sestra
sabrala tijekom njegova izvještavanja. Slušala je usredotočeno, stisnutih šaka i pogleda koji

Knjige. Club 29
 Knjige.Club Books

je Simonu otkrio da je ova otmjena žena u svom životu već bila izišla na kraj s
nekoliko nesreća.
»Ne znam što se ovdje odigrava«, rekla je naposljetku. »Ali sad je barem jasan smisao
pisma koji mi je poslao brat. U njemu spominje neobično otkriće i kako ne zna kome bi se
trebao obratiti. Moja brat i ja...« Zastala je, kratko zatvorila oči i stisnula usne koje su se
pretvorile u dvije crte. »Bili smo vrlo bliski. To nije bilo prvi put da me pitao za savjet kad
je riječ o nečemu važnom. Uvijek je slušao svoju malu sestru...« Nasilu se osmjehnula.
»Smijem li vas pitati kad ste primili pismo?« tiho je pitao Simon.
»Prije tri dana. Smjesta sam krenula ovamo.«
»Odakle? « nije popuštao Simon.
Benedikta Koppmeyer pogledala ga je upitno. »Zar to još nisam spomenula? Dolazim
iz Landsberga, dolje uz Lech. Moj pokojni suprug je ondje imao trgovinu vinom. Već
nekoliko godina sama vodim posao.«
Očito prilično dobro, pomislio je Simon dok je promatrao elegantnu odjeću trgovčeve
udovice. Još jednom su mu privukle pažnju nježne crte njezina lica u koje su se već bile
urezale prve bore. Bilo je nešto oporo, hladno u vezi s njezinim usnama; ova žena bila je
navikla izdavati naredbe. No njezine su oči širile gotovo dječji šarm. Odjeća je na temelju
kroja odgovarala francuskoj modi. Benediktina cijela pojava zračila je otmjenošću. Nešto
što je Simonu previše i često nedostajalo u Schongauu.
Ustao je. »Pretpostavljam da biste sad rado još jedanput vidjeli svog brata«, rekao je.
Trgovkinja je kimnula. Uspravila se i skupila crvenu kosu u čvor. Naposljetku je slijedila
medikusa prema van.
»Évidemment«, šapnula je dok je u svom široko krojenom ogrtaču prohujala kraj
Simona.
Medikus je bio očaran. Otmjena dama iz Landsberga nije se samo odijevala po
posljednjoj francuskoj modi nego je i znala govoriti na francuskom! Kakva iznimna ženska
personal
Magdalena je požurila za njima. Da se Simon bio okrenuo, opazio bi tmuran izraz na
njezinu licu. No medikusu je u mislima još uvijek bila elegantna, iskusna strankinja.

Nakon dobrih sat vremena svi troje su se uputili natrag u Schongau. Položili su
Koppmeyerov leš u kosturnicu kraj crkve te neko vrijeme njegovu sestru ostavili nasamo s
njim. Kad je Benedikta Koppmeyer izišla iz kosturnice, bila je blijeda, ali ostavljala je
dojam sabranosti.
A Jakobu Kuislu i dalje nije bilo traga, što Simona nije čudilo. Brojnim ljudima smetao
je otresit, katkad uvredljiv krvnikov način ponašanja, no Simon ga je dovoljno dobro
poznavao kako se ne bi osvrtao na to. Pretpostavljao je da jednostavno ne možete
biti prijateljski prema ljudima ako ste u svom životu objesili, pogubili i raščetvorili desetine
zlikovaca. Simon se još uvijek dobro sjećao posljednjeg pogubljenja prije godinu dana.
Jedan od vojnika koji je bio odgovoran za okrutna ubojstva djece u Schongauu dočekao

Knjige. Club 30
 Knjige.Club Books

je svoj kraj na kotaču. Jakob Kuisl mu je bio slomio brojne kosti i tek ga nakon dva dana
zadavio garotom. Tijekom cijele te procedure, tijekom tog vikanja, vrištanja i plakanja,
Kuislovo lice ostalo je neprobojno. Nije trzao očima, nije drhtao, ništa.
Šutke su hodali jedni kraj drugih. Simon je pogledao u Benediktu Koppmeyer koja je
na uzdi vodila svog konja kroz duboki snijeg. Bila je zadubljena u svoje misli, tuga za
njezinim mrtvim bratom očito ju je držala posve zarobljenom. Simon se nije
odvažio obratiti joj se. I Magdalena je šutjela pogleda ravno usmjerena na cestu. Simon ju
je nekoliko puta pokušao oraspoložiti, no ona bi mu samo mrzovoljno i kratko odgovorila,
pa ga je posve bila prošla volja. Što joj je? Je li nešto skrivio? Volio je tu djevojku premda je
znao da je brak s nečasnom krvnikovom kćeri bio nemoguć. Njegov otac ga je uvijek iznova
pokušavao nagovoriti da se počne udvarati nekoj bogatoj schongauskoj građanskoj kćeri.
Simon je bio omiljen među schongauskim ženama. Odijevao se prema posljednjoj modi,
pazio na svoj izgled i uvijek imao pripravne šarmantne komplimente. Žene mu nisu
zamjerale činjenicu da je sa svojih 155 centimetara pripadao skupini niskih muškaraca. S
pokojom se već bio zabavljao u obližnjim štagljevima, no otkad je upoznao Magdalenu,
stvari su se bile promijenile. Ta žena ga je fascinirala svojim temperamentom, ali i
obrazovanjem i znanjem o ljekovitim i otrovnim biljkama. Čak i kad bi Magdalenina
tvrdoglavost i njezini povremeni ispadi bijesa otežavali onih nekoliko rijetkih
zajedničkih sati razmjenjivanja nježnosti.
S druge strane, koja je žena imala jednostavan karakter?
Uskoro su se jele prorijedile. Polja se širila, a iza njih se usred snijega poput zelene
vrpce mogla vidjeti rijeka Lech. Ispred vedroga zimskog neba na humku se uzdizao grad
Schongau sa svojim tornjevima i zidinama. Simon je osjetio olakšanje kad su prošli
kraj gradskih vrata s dva pospana stražara. Benedikta kraj njega djelovala je više nego
umorno. Odlučila je odsjesti u krčmi »Pri zlatnoj zvijezdi« sve dok se ne raščisti smrt
njezina brata. Medikus ju je htio odgovoriti od toga, no ušutio je nakon njezina pogleda.
Trgovčeva udovica nije izgledala kao netko tko trpi protivljenje.
Simonove misli vratile su se na kriptu i natpis na lijesu.
Non nobis, Domine, non nobis, sed nomini tuo da gloriam...
Gdje je pročitao tu frazu? Je li to bilo na Ingolstadtskom sveučilištu? Ne, to nije bilo
tako davno. Dakle, u Schongauu? U gradu se zapravo samo na tri mjesta moglo naći više
knjiga osim Biblije i nekoliko seoskih kalendara. Prvo je bila Simonova spavaća soba,
odnosno škrinja kraj njegova kreveta u kojem se i danju rado zadržavao. Drugo je bila mala
soba u krvnikovu domu gdje je Jakob Kuisl u ormaru čuvao knjige o bilju, otrovima, ali i
skripte o novim ljekovitim metodama. Treće je naposljetku bila zagrijana biblioteka
patricija Jakoba Schreevogla, ljubitelja knjiga, s kojim se Simon sprijateljio nakon
ubojstava djece prije godinu dana. Tad je medikus spasio patricijevu kćer.
Schreevogl... Biblioteka...
U Simonovoj glavi zazvonilo je tiho zvono.
Ne pričekavši žene, protrčao je kroz gradska vrata tako da su se stražari prestrašeno
trgnuli iz drijemeža.

Knjige. Club 31
 Knjige.Club Books

»Kamo ideš, Simone?« viknula je Magdalena za njim.

»Moram... nešto... obaviti«, uspio je reći Simon trčeći. Zatim je nestao iza sljedećeg
ugla.
»Događa li mu se to često?« pitala je Benedikta Magdalenu kraj sebe.
Krvnikova kći slegnula je ramenima. »Radije ga pitajte sami. Katkad mislim da ga
uopće ne poznajem.«
Simon je trčao duž Münzgasse pa prošao kraj vijećnice. Na trgu s njezine stražnje
strane redale su se otmjene kuće patricija. Trokatnice s raskošnim balustradama, štukaturom
i šarenim zidnim slikama koje su prikazivale blagostanje njihovih stanara. Grad je
možda stradao tijekom Velikog rata, no gradski vijećnici su uspješno prebrodili prijelaz u
novo doba. Plativši poveliku otkupninu, Schongau je izbjegao uništenje koje je prijetilo od
Šveđana. Neprijateljske su jedinice doduše, spalile Lechvorstadt; no kuće na sajmišnom
trgu zadržale su nešto sjaja prethodnih stoljeća kad je Schongau bio moćan trgovački grad.
Samo žbuka koja se osipala i otpadala te izblijedjela boja otkrivale su da je grad kraj rijeke
počeo propadati. Život se odvijao negdje drugdje, u Francuskoj, u Nizozemskoj, možda
u Münchenu i Augsburgu, ali sigurno ne u bavarskom Pfaffenwinkelu uz samu granicu
Alpa.
Ulice grada bile su puste premda se još nije počelo smrkavati. Ljudi su se bili povukli
u svoje domove te se grijali uz kamin u zajedničkoj sobi ili uz kuhinjsku peć. Iza staklenih
prozora građanskih fasada tu i tamo su svijetlile svijeće ili treperile uljane svjetiljke.
Simonov cilj bila je Schreevoglova patricijska trokatnica s lijeve strane. Kad god je mogao,
posjećivao je dobro opremljenu biblioteku vijećnika. Sad je bio prilično siguran da je citat
iz kripte bio pročitao ondje. Sigurno mu je upao u oči tijekom listanja i čitanja.
Nakon što je zvono dvaput zazvonilo, vrata mu je otvorila služavka Agnes koja ga je
pozdravila kimanjem. U pozadini se začuo povik veselja; bila je to Clara Schreevogl koja
je jurila prema njemu ispruženih ruku. Od njihove zajedničke pustolovine prije
godinu dana, Simon je postao nešto poput strica desetogodišnjem siročetu kojeg su
Schreevogli primili k sebi. Skočila je uvis i čvrsto se svojim ručicama zakačila za njegov
kaput.
»Striče Simone, jesi li mi nešto donio sa sajma?« viknula je. »Suhe šljive ili medene
slatkiše? Reci, jesi li?«
Simon ju je uz smijeh spustio. Uvijek kad bi medikus potražio Jakoba Schreevogla i
njegovu biblioteku, posjetio bi i Claru. Najčešće bi joj donio neki mali dar, zvrk, drvenu
lutkicu ili medom zaslađeno voće.
»Poput čička si! Znaš li to? Pritom još i sladokusan!« Nježno ju je pogladio po kosi.
»Ovaj put nisam donio ništa. Provjeri u kuhinji ima li kuharica za tebe sušene jabuke.«
Clara se nadurena uputila onamo. Na širokom zavojitom stubištu koje je vodilo na
gornje katove začuli su se koraci. Jakob Schreevogl u kućnom haljetku i papučama dolazio
je ususret Simonu. Vijećnik je oko vrata imao zamotan šal. Bio je blijed i lagano kašljao,
no njegovo se lice razvedrilo kad je ugledao Simona.

Knjige. Club 32
 Knjige.Club Books

»Simone! Kako vas je lijepo vidjeti!« viknuo je sa stuba i raširio ruke. »Kod ovakve
ledene hladnoće čovjek je sretan tko god ga dođe posjetiti u njegova četiri zida kako bi s
njim kratio vrijeme.«
»Više izgledate kao netko kome je potreban krevet i iskusan liječnik«, uzvratio mu je
Simon zabrinuto. »Slučajno je ispalo da je jedan nazočan. Da vas možda...?« Posegnuo je
za svojom liječničkom torbom koju je već od jutra vukao sa sobom. No Jakob Schreevogl
je odmahnuo rukom.
»Koješta, obična prehlada. Pola grada je bolesnije od mene. Samo se nadamo da će
dragi Bog poštedjeti našu djecu.« Namignuo je medikusu. »Ionako ne mislim da vam je do
dosadnoga kućnog posjeta. Radije me slijedite u biblioteku. Ondje gori topla peć, a ako
imate sreće, ostalo je nešto od crnoga đavoljeg napitka.«
Simon ga je slijedio gore, zbog nedvojbenosti da će popiti šalicu vruće kave, odlučio
je požuriti. Jakob Schreevogl zahvaljujući Simonu otkrio je užitak toga pomodnog napitka.
Mladi je medikus smeđa zrna prvi put bio nabavio prije dvije godine kod
saracenskog trgovca. Otad je bio ovisan o kavi. A sad je očito i patricija Schreevogla učinio
ovisnim. Zajedno su znali imati obrede ispijanja kave u biblioteci. Nakon trećeg lončića
učinili bi im se pristupačni čak i dosadni crkveni učitelji poput sv. Ivana Damaščanskog ili
Petra Lombardskog.
Simon je ušao u biblioteku i počeo se osvrtati. U kutu drvom obložene sobe žarila se
mala peć od lijevanog željeza, na zidovima u sjajnim policama od trešnjevine nizale su se
knjige. Jakob Schreevogl bio je imućan, njegov otac je malu lončarsku radionicu
pretvorio u jedan od vodećih lončarskih poduzeća u regiji. Nemali dio svog novca mladi je
Schreevogl od očeve smrti ulagao u svoju veliku strast, sakupljanje knjiga. Strast koju je
dijelio sa Simonom.
Patricij mu je pokazao da sjedne u naslonjač i nalio mu šalicu kave koja se pušila. Jakob
Schreevogl bio je visoka rasta te poput svih Schreevoglova imao šiljast, lagano savijen nos
koji mu je sada gotovo bio uronjen u kavu. Dok je mladi vijećnik srkao vrući napitak, Simon
se raspitivao o sjednici gradskog vijeća tog jutra. Znao je da su važne teme bile na dnevnom
redu.
»I? Je li gradsko vijeće odlučilo što će učiniti protiv te bande ubojica?«
Jakob Schreevogl ozbiljno je kimnuo. »Vjerojatno ćemo poslati patrolu koja će se dati
u potragu za tim razbojnicima.«
»Ali to ste već jednom napravili!« ubacio se Simon.
»Znam, znam«, duboko je uzdahnuo Schreevogl. »No ovaj put stvar mora biti dobro
pripremljena, trebamo i dobrog vođu. Još razmišljamo o tome tko bi došao u obzir.«
Simon je kimnuo. No stvar je bila previše ozbiljna za nekoliko pripitih seoskih sudskih
stražara. Banda razbojnika već je tjednima ugrožavala sigurnost njihova kraja. Jedan
trgovac i dva imućna seljaka već su bili napadnuti; drumski razbojnici ubili su
trgovca, seljaci su se uspjeh dati u bijeg. Govorili su da se radi o barem tucet muškaraca,
neki od njih imali su arbalete, neki čak i muškete. Dakle, prava opasnost, ako ne za grad,
onda za okolno područje.

Knjige. Club 33
 Knjige.Club Books

»Ako gradsko vijeće uskoro ne uhvati te nitkove, vjerojatno ćemo morati moliti
München za pomoć i zatražiti dolazak vojnika!« Jakob Schreevogl tiho je psovao i puhao
u svoju vruću šalicu. »No vijeće to svakako želi izbjeći. Vojnike treba platiti, kao
što znate.« Odmahnuo je rukom. »No pustimo politiku. Dosadna mi je. Vi ste sigurno došli
zbog nečega drugog.«
»Uistinu«, rekao je Simon. »Tražim knjigu, štoviše citat koji sam, mislim, pročitao
ovdje kod vas.«
»Dakle, knjigu.« Jakob Schreevogl se smješkao. »Raduje me što vam se toliko sviđa
moja biblioteka. Pa, kako glasi citat?«
»Non nobis, Domine, non nobis, sed nomini tuo da gloriam«, ponovio je Simon po
sjećanju.
Patricij se zabezeknuo. »Gdje ste pročitali taj citat?«
»U maloj crkvi sv. Lovre u Altenstadtu.«
»Ne nama, Gospode, ne nama, već imenu svom slavu daj«, promrmljao je Jakob
Schreevogl kad mu se na čelu pojavila bora. »Neobično. To je prema mom saznanju bilo
geslo templara.«
Simon se morao nakašljati kad se zagrcnuo od kave.
»Templara?« pitao je naposljetku.
Schreevogl je kimnuo. »To je bio povik uz koji su kretali u bitke.«
Odjednom je vijećnik nabrao čelo, činilo se da se nečeg sjetio. Ubrzanim je pokretom
ustao i otišao do jedne police kraj peći. »Sad znam na koje djelo mislite!« Nakon kraćeg
pretraživanja, izvukao je knjižicu u kožnatom uvezu veličine dlana. »Evo je!« viknuo je i
pružio je Simonu. »Traktat Wilhelma von Sellinga. Ordinis Templorum Historia. Stari,
rijetki primjerak. Selling je bio engleski benediktinski monah koji je, za razliku od Crkve,
htio templare spasiti od zaborava. Zato je prije više od dvjesto godina napisao ovu knjigu.
No tad su templari već sto godina bih dio povijesti.«
Simon je kimao dok je listao izlizanu knjigu. Neke stranice su očito bile istrgane, a
druge smežurane i osmuđene od vlage. Knjiga je bila napisana na latinskom, imala ukrašena
početna slova, nije bila tiskana, riječ je bila o rukom napisanoj kopiji. Izgledala je kao da
je u svom dugom životu štošta bila prošla.
»Onomad sam je samo bio prelistao«, rekao je Simon. »Pa ipak mi je taj citat ostao u
pamćenju. Ispričajte mi više o tim... templarima.«
Jakob Schreevogl opet je sjeo pa nastavio pijuckati kavu. Potrajalo je neko vrijeme
prije nego što je počeo pričati. Vani je ledena oluja lupala po prozorskim krilima.
»Njihovo puno ime je nešto duže, glasi >Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova
hrama u Jeruzalemu <. Mnogo toga što znamo o njima možda je legenda.« Patricij se
udobno smjestio u svom naslonjaču nastavivši s pričom. »No sigurno je da su templari bili
najmoćnije i najbogatije udruženje koje je svijet dotad vidio. Započeli su kao mali viteški
red u vrijeme križarskih pohoda. Njihov prvotni zadatak bilo je čuvanje hodočasnika na
njihovu putu do Jeruzalema. Jedna dotad jedinstvena mješavina viteštva i asketsko-

Knjige. Club 34
 Knjige.Club Books

monaškog reda. No zahvaljujući vještim taktikama i pravim zagovarateljima, templari su

se unutar nekoliko desetljeća raširili po cijeloj Europi. Posvuda je bilo templarskih sjedišta.
Tko je želio, mogao je svoje zlato u Kolnu pretvoriti u mjenicu pa nju potom unovčiti
u Jeruzalemu ili Konstantinopolu. Red je bio izravno podređen papi i tako zapravo
nedodirljiv. Zahvaljujući vještoj financijskoj politici, templari su s vremenom postali
bogatiji od kraljeva i careva. A to ih je vjerojatno dovelo do propasti...«
»Što se dogodilo?« pitao je Simon radoznalo i nalio si još jednu šalicu kave.
»Pa, dogodilo se ono što se dogodilo toliko puta prije.« Jakob Schreevogl gotovo je
ispričavajući se slegnuo ramenima.
»Francuski kralj Filip IV. polakomio se za njihovim novcem. U jednoj akciji za
maglovite noći dao je uhititi brojne templare širom Francuske. Optužio ih je za sodomiju i
sotonske rituale, kupio svjedoke i mučenjem iznudio potrebna priznanja. Naposljetku se
i Crkva udaljila od templara, papa ih više nije mogao podržavati pa ih je naposljetku
napustio. Njihov posljednji veliki meštar je, koliko ja znam, bio spaljen na lomači u Parizu.
Unutar nekoliko godina su se iz najmoćnijih gospodara Europe pretvorili u
bespomoćne izgnanike. Templare su lovili i ubijali, ako se prije toga ne bi uspjeli skloniti.
I to nakon što su gotovo dvjesto godina suodlučivali o sudbini Europe.«
»A njihov novac?« nastavio je zapitkivati Simon. »Njega je vjerojatno prisvojio
francuski kralj?«
Patricij se smješkao. »Samo mali dio. Ostatak nije do danas pronađen. Zlato, dragulji,
relikvije... Govori se da su templari to blago negdje sakrili. Jedni vjeruju da su ga odnijeli
u Novi svijet. Drugi pretpostavljaju da je u Svetoj zemlji ili na Britanskim otocima. Tko ga
pronađe, vjerojatno će si moći kupiti svako prijestolje svijeta.«
Simon je fućnuo kroz zube. »Zašto nikad nisam čuo za njih?«
Schreevogla je zatresao još jedan napadaj kašlja prije nego što je nastavio. »Zato što
Crkva nije željela da se sazna za njezinu sukrivnju. I visoko plemstvo je lijepo šutjelo i
pripojilo velike zemljišne posjede templara. Samo nekolicina rijetkih, poput Wilhelma von
Sellinga, prekinula je tu šutnju.«
Medikus je kimnuo. »Ali to ne objašnjava zašto se to templarsko geslo nalazi u crkvi
sv. Lovre.«
Jakob Schreevogl je oklijevao. »Čuo sam da je crkva sv. Lovre nekoć bila templarska
crkva«, dodao je naposljetku.
»Templarska crkva? U Altenstadtu?« Simon se zamalo opet zagrcnuo.
»Da. Zašto ne?« Patricij je slegnuo ramenima. »Templari su posvuda imali svoja
sjedišta. Zar u Altenstadtu ne postoji Templergasse?«
»Imate pravo!« viknuo je Simon. »Uska Templergasse, netom prije mosta preko
Schönacha. Čudno. Nikad se nisam pitao zašto se tako zove taj put...«
»Vidite. No više vam svakako može red župnik bazilike u Altenstadtu. Naposljetku,
sigurno moraju postojati zapisi o toj maloj susjednoj crkvici. Ako se ne nalaze u samoj
crkvi sv. Lovre, sigurno su u bazilici sv. Mihaela. Želite li još kave?«

Knjige. Club 35
 Knjige.Club Books

Simon se uspravio i uhvatio Jakoba Schreevogla za ruku. »Hvala vam, ali mislim da se
moram vratiti k ocu. Čeka nas nekoliko dosadnih pregleda. Kašalj, groznica, puštanje krvi,
uobičajene stvari. Ipak ste mi puno pomogli.« Kratko je oklijevao. »Smijem li vas još nešto
zamoliti?«
Patricij je kimnuo. »Samo izvolite.«
Simon je pokazao na malu, kožom uvezenu knjigu na pomoćnom stoliću.
»Ova knjiga o templarima. Smijem li je posuditi?«
»Rado. No pazite na nju. Vrlo je skupocjena.«
Simon je uzeo knjigu i požurio prema vratima. Na pragu je još jednom kratko zastao i
okrenuo se.
»Ima još jedan citat koji ne mogu odgonetnuti. Govori o dva svjedoka i jednoj životinji
koja ih svlada i naposljetku ubije. Jeste li možda čuli za nj?«
Patricij je kratko razmislio pa odmahnuo glavom.
»Podsjeća me na nešto, no ni uz najbolju volju ne mogu se sjetiti na što. Žao mi je.
Možda se sjetim.« Sumnjičavo je pogledao medikusa. »Simone, niste se opet bacili u neku
pustolovinu zajedno s krvnikom? Zaboga, pripazite na sebe!«
Simon se osmjehnuo. »Potrudit ću se. Svakako me obavijestite ako se sjetite.«
Kratko se naklonio pa s knjigom u rukama otrčao niz stube. Patricij je stajao gore kraj
prozora i gledao kako na schongauskom trgu nestaje u snježnoj vijavici.
Zidar Peter Baumgartner stajao je golih, mišićavih prsa usred krvnikove sobe dok su
mu se od straha tresle gaće. Unatoč ledenu vjetru koji je fijukao kroz prozore na kojima su
bili zakovani svinjski mjehuri, znoj mu je curio niz čelo. Je li trebao potrošiti
nekoliko krajcara više i, umjesto kod krvnika, otići kod medikusa? Ili možda kod nijednog?
Da, tako je, trebao je ostati kod kuće, ublažiti bol Zdravomarijom i čašicom vinjaka i nadati
se da će se njegovo rame izliječiti uz Božju pomoć. No za to je sada bilo prekasno.
Na stolu ispred njega ležao je raznovrstan alat za koji nije mogao reći je li predodređen
za mučenje ili ima medicinsku svrhu. Duga kliješta, vjerojatno za vađenje zuba, oštri,
polirani noževi različitih veličina i oblika te mala, ručna pila s nekoliko
crvenosmeđih mrlja. Mrlje osušene krvi, u to je Peter Baumgartner bio siguran.
No ono što je Baumgartnera najviše strašilo je moćna pojava schongauskog krvnika
koji je upravo svoje ruke nalik na šape uranjao u lonac pun bijele, masne kaše i polagano
ih i podrobno njome mazao.
»Je li to... ljudska mast?« zadahtao je zidar.
Premda se Baumgartner trudio, nije mogao spriječiti da mu lagano ne zatitra glas. Znao
je da je schongauski krvnik uredno i precizno s leševa smaknutih gulio kožu i skidao mast.
Od toga je izrađivao mast koja je navodno činila čuda; no od predodžbe da će mu utrljavati
skliske ostatke nekog zlikovca imao je bolove u trbuhu.
»Glupo pseto, misliš da ću svoju dobru ljudsku mast trošiti na nekog poput tebe?«
zabrundao je Jakob Kuisl ne podigavši pogled. »Ovo je medvjeđa mast pomiješana s

Knjige. Club 36
 Knjige.Club Books

moravkom, kamilicom i nekoliko biljaka za čija imena nisi nikad čuo. A sad, dođi
ovamo, malo će boljeti.«
»Kuisle, pusti... mislim da ću ipak radije otići do starog Fronwiesera...«, mrmljao je
Peter Baumgartner kad je pred sobom ugledao goleme namazane šape.
»I ostati bez dva guldena kako više nikad ne bi mogao pomaknuti tu ruku. Ne budi
blesav i dođi ovamo.«
Baumgartner je duboko uzdahnuo. Prije tjedan dana pao je sa skela u crkvi sv. Lovre.
Otad mu je rame bljeskalo u svim bojama, bol je pulsirala sve do desnog dlana tako da više
nije mogao držati ni žlicu. Dugo je razmišljao hoće li otići do krvnika. No u međuvremenu
se počeo bojati da više nikad neće moći pomaknuti ruku. Stoga je sakupio svu svoju
ušteđevinu i danas u podne krenuo u Schongau. Iscjeliteljske moći Jakoba Kuisla bile su
poznate daleko izvan granica grada. Kuisl je, kao svi krvnici, manje novca zarađivao od
smaknuća i mučenja kojih je tijekom godine bilo najviše nekoliko, a mnogo više liječenjem
i prodajom masti, tableta i tinktura. Kod njega se mogao nabaviti dio užeta za vješanje, pa
čak i palac lopova. Mumificirani prst u vreći s kovanicama štitio je od krađe. Naravno,
samo ako se vreću s novcem svakodnevno poškropi blagoslovljenom vodom i revno u to
vjeruje. Jakob Kuisl nije vjerovao u to, ali je na tome dobro zarađivao.
Kao mnoge pacijente prije njega, Petera Baumgartnera je u krvnikovoj sobi malo
obuzimala tjeskoba, malo nada. Bilo je poznato da većina ljudi iz Kuislove kuće barem ne
izađe bolesnija nego što je ušla, a u mnogim slučajevima čak i zdravija. A to je kod učenih
liječnika bio rijedak slučaj. No Jakob Kuisl je s druge strane bio schongauski krvnik.
Njegov pogled donosio je nesreću, razgovarati s njim bio je grijeh. Ako se Baumgartner
kod sljedećeg odlaska u crkvu ispovjedi i prizna ovaj posjet, sigurno će morati izmoliti sto
Očenaša.
»Dođi ovamo, dovraga! Ili ću ti iščašiti i drugo rame.«
Jakob Kuisl je sa svojim umašćenim rukama i dalje stajao ispred stasitog zidara.
Baumgartner je kimnuo predano, prekrižio se pa napravio korak naprijed. Krvnik ga je
okrenuo, oprezno opipao nateklo rame, naglo zgrabio Baumgartnerovu desnu ruku i
čvrsto je povukao unatrag pa prema dolje. Začuo se škljocaj.
Krik se mogao čuti sve do trga.
Baumgartnera se smračilo pred očima. Omamljen se spustio na klupčicu kraj stola.
Gotovo mu je došlo da povrati. Upravo se pripremao za nizanje psovki kad je bacio pogled
na ruku.
Mogao ju je micati!
I bol u ramenu kao da je popuštala. Jakob Kuisl mu je ispred nosa uz tresak spustio
drvenu posudicu.
»Reci ženi da ti njome tri puta na dan punih tjedan dana masira rame. Za dva tjedna
opet ćeš moći raditi. Duguješ mi gulden.«
Baumgartnerovo veselje zbog nestanka boli dobilo je gorak, nenadan udarac.

Knjige. Club 37
 Knjige.Club Books

»Gulden?« zadahtao je. »Prokletstvo, toliko ne uzima ni stari Fronwieser. A on je

studirao!«
»Ne, on ti pusti krv, pošalje te kući, a tri tjedna poslije ti za tri guldena otpili cijelu
ruku. To je studirao.«
Baumgartner je zamišljeno gnječio ruku. Činila se doista izliječenom! Pa ipak se počeo
cjenkati.
»Jedan gulden, dakle? Toliko ne zaradi ni mlinar za jedan dan. Recimo, pola guldena,
pa smo kvit.«
»Recimo cijeli gulden pa ti neću iščašiti i drugo rame.«
Baumgartner se predao glasno uzdahnuvši. Posegnuo je u vreću i, uredno ih izbrojivši,
spustio kovanice na stol. Krvnik je spremio polovicu, a drugu gurnuo prema Baumgartneru.
»Predomislio sam se«, rekao je. »Pola guldena ako mi umjesto toga nešto ispričaš.«
Baumgartner ga je začuđeno pogledao, no zatim brzo ubacio kovanice u vreću.
»Što želiš znati?«
»Ti si zidar gore u crkvi sv. Lovre, zar ne?«
»Dakako«, rekao je Baumgartner. »Ondje sam i pao s onih prokletih skela.«
Jakob Kuisl izvukao je vrećicu s duhanom i počeo polagano puniti lulu.
»Što se gore uopće gradi?« pitao je.
»Pa... zapravo se ne gradi ništa«, rekao je Baumgartner s oklijevanjem. Očarano je
gledao krvnika pri punjenju lule. Pušenje lule bila je posve nova moda. Zidar nije poznavao
nikoga osim Kuisla koji je radio takvo što. No schongauski župnik je bez obzira na to
tijekom svoje posljednje propovijedi pušenje savjesno proglasio porokom.
»Samo obnavljamo crkvu«, naposljetku je nastavio Baumgartner. »Vanjske i unutarnje
zidove. Cijelu galeriju. Sve se umalo samo urušilo. Crkva je navodno stara dobrih petsto
godina.«
»Je li vam prilikom obnavljanja nešto upalo u oči?« želio je znati Kuisl. »Crteži?
Figure? Stare slikanje?«
Zidarevo lice se razvedrilo. »Doista je bilo nešto! Gore na galeriji, ondje su na zidu
sjali crveni križevi. Cijeli ih je lijevi zid bio pun!«
»Kako su izgledali ti križevi?«
»Pa, drukčije od križa našeg Spasitelja. Bih su više... Smijem li?«
Baumgartner je pokazao na jedan od oštrijih noževa na stolu. Kad je krvnik kimnuo,
uz rub ploče je urezao istokračni križ. Krakovi križa su se sužavali prema sredini. Zidar je
zadovoljno kimnuo.
»Tako nekako su izgledali.«
»I što ste napravili s tim križevima?« nastavio je zapitkivati Kuisl.
»To je bilo neobično. Župnik nam je naredio da ih premažemo bojom. I to netom nakon
što se bio uzrujao zbog podruma.«

Knjige. Club 38
 Knjige.Club Books

»Podruma?« Krvnikovo čelo se nabralo.

»Dakle, kamenar Johannes je na Novu godinu tijekom mijenjanja kamenih ploča
opazio da se ispod nadgrobne ploče nalazi prazan prostor. Tad smo ploču pomaknuli
ustranu. Trojica su bila potrebna za tu gromadu. Odande se onda moglo u podrum.«
Jakob Kuisl kimao je dok je svoju, sad već napunjenu lulu zapalio na tinjajućoj luči.
Baumgartner ga je promatrao sa sve većim oduševljenjem.
»Jeste li i vi pošli u podrum?« želio je znati Kuisl dok je pućkao lulu.
»Ne... samo se župnik spustio. Ubrzo se i posve uzrujan vratio. A sljedećeg smo dana
morali premazati križeve. To smo i učinili.«
Krvnik je promišljeno kimnuo. »Nitko se od vas sigurno nije spustio dolje?« pitao je
još jednom.
»Djevice mi Marije, ne!« viknuo je Baumgartner. »Ali zašto je to tako važno?«
Jakob Kuisl ustao je i otišao do vrata. »Zaboravi. Možeš sada ići.«
Peter Baumgartner se s olakšanjem uspravio. Nije doduše, znao čemu sva ta pitanja,
ali barem je tako uštedio pola guldena. Osim toga, bio je sretan što može napustiti
krvnikovu kuću. Doslovno je u svakom kum sobe vidio neko zlo. Pa ipak ga je morilo jedno
pitanje.
»Kuisl? «
»Što želiš znati?«
»To pušenje lule? Je li ukusno? Miriše... pa, ne miriše uopće tako loše.«
Jakob Kuisl ispustio je gust oblak dima u zrak koji je gotovo posve obavio njegovu
glavu.
»Nemoj ni počinjati«, začulo se iza oblaka. »Isto je kao s pijančevanjem. Zabavno je,
ali više ne možeš prestati.«

Nakon što je zidar otišao, Magdalena se uskim stubama s gornjeg kata spustila u sobu.
Bila je prilegla nakon naporne noći, izbacivanja iz Hainmillerine kuće i susreta s
Benediktom Koppmeyer. U svojim zbrkanim snovima susrela je Simona i Benediktu na
saonicama. Uz glasan smijeh su se provezli kraj nje i mahnuli joj. Simonovo lice bila je
zlobna grimasa koja se razlijevala i poput otopljenog snijega kapala na tlo. Krik ju je
naposljetku probudio. Bio je to bolni vrisak Petera Baumgartnera. Nakon toga je kroz tanki
pod osluškivala njihov razgovor koji je uslijedio.
»Zašto misliš da je župnik dao premazati križeve?« pitala je dok se spuštala stubama.
»Imaju li kakve veze s kriptom? I, što ste uopće pronašli dolje?«
»Bolje je da ne znaš ništa«, zabrundao je njezin otac. »Inače ćeš početi njuškati.«
»Ali, oče«, rekla je s pogledom kojim je od djetinjstva mogla očarati oca. »Ako mi ne
kažeš ti, reći će mi Simon. Dakle, reci već jednom!«
»Bolje dobro pripazi na svog Simona.«
»Kako to misliš?«

Knjige. Club 39
 Knjige.Club Books

»Znaš točno na što mislim. Više je nego očito da očijuka s tom ženom iz grada.«
Magdalena je naglo pocrvenjela.
»Kako možeš reći takvo nešto? Jedva si ih vidio zajedno!« viknula je. »A, osim toga...
ionako mi je svejedno kome se Simon udvara.«
»Onda je sve u redu.« Otišao je do peći i ubacio još jednu cjepanicu. Iskre su poletjele
uvis. »Mnogo je važnije da otkrijemo tko je od radnika bio u crkvi.«
Magdalena se morala potruditi kako bi prestala razmišljati o Simonu. Već više od
godinu dana bili su par premda to nisu smjeli pokazati u javnosti. Predodžba da s nekom
drugom... Proklinjala je oca što joj je tu bubu stavio u uho.
»Zašto radnika?« rekla je naposljetku trudeći se pohvatati konce. »Ne misliš valjda
da...«
»I sama si čula«, prekinuo ju je otac. »Radnici su otvorili kriptu. Čak i ako se
Baumgartner tri puta zakune da nitko od njih nije bio dolje, ne vjerujem u to. Netko se
motao onuda.«
»I potom ubio župnika?« tiho je šapnula Magdalena.
»Gluposti!« Kuisl je pljunuo na pod. Nešto što se usudio napraviti samo kad njegova
žena Anna Maria nije bila u kući. Trenutačno je s blizancima bila u gradu na sajmu.
»Naravno da nijedan od njih nema debelog popa na savjesti«, nastavio je. »Ali sigurno
nisu držali jezik za zubima. Dakle, moramo pronaći onoga kome su to ispričali. Siguran
sam da ćemo onda imati ubojicu.«
Magdalena je kimnula.
»Ubojica je saznao za kriptu i pobojao se da će Koppmeyer previše toga otkriti. Zato
ga je ubio. Tako se moglo događati...« rekla je zamišljeno.
Krvnik je otvorio vrata tako da je zagušljiv zrak pun duhanskog dima i dima iz peći
izašao van, a ledeni vjetar puhnuo kroz sobu.
»I, što je? Što čekaš?« rekao je.
»Na što misliš?« pitala je Magdalena razdraženo.
»Htjela si mi pomoći pri njuškanju. Dakle, pronađi radnike iz crkve sv. Lovre i
razgovaraj s njima. Razgovarati s muškarcima i zavodljivo ih gledati, to je nešto u što se
razumiješ, zar ne?«
Magdalena mu je uzvratila zločestom grimasom. Zatim je preko ramena prebacila
ogrtač i izašla van na hladnoću.

Kad je Simon otvorio ulazna vrata, shvatio je da će morati pričekati neko vrijeme kako
bi nastavio čitati malu templarsku knjižicu. Na klupi kraj peći sjedila su tri Schongaunina
koja su izgledala kao da im treba više od nekoliko utješnih riječi i obloga. Simon je
poznavao svu trojicu. Dvojica su bili seljani iz okolice koje je često znao vidjeti na sajmu;
treći je bio pomoćnik schongauskog kovača. Iskašljavao je crvenkastožutu sluz koju je na
svu sreću, ispljuvavao u smeđu krpu. Unatoč tome uvijek iznova bi nešto završilo na

Knjige. Club 40
 Knjige.Club Books

podnim daskama koje su bile nedovoljno prekrivene šašem. Lica bolesnika bila su upala,
čela prekrivena kapljicama znoja; svi su imali duboke kolute ispod očiju na licima voštane
boje.
Kako bi potjerao štetne isparine, stari je Fronwieser zapalio lavandu i matičnjak tako
da je u maloj prostoriji mirisalo kao tijekom uskrsne mise. Simon nije vjerovao da te pare
pomažu. Štoviše, pročitao je da se bolesti prenose prljavštinom i tjelesnim tekućinama, no
to su za njegova oca bile pomodne gluposti. Kad se kovačev pomoćnik s njegove lijeve
strane pripremao za još jedan napadaj kašlja, Simon je iz opreza napravio korak ustranu.
»Lijepo da se mladi gospodin udostojio pojaviti. Što si tako dugo radio u Altenstadtu?
Užinao sa župnikom?«
Bonifaz Fronwieser izašao je iz susjedne prostorije s čađavom luči i još nekoliko
svežnjeva lavande u rukama. Djelovao je starije od svojih pedeset godina. Nekoć je bio
naočita pojava; odlučnom vojnom kirurgu nemali se broj djevojaka bio udvarao tijekom
rata. No sad je sa sijedom, prorijeđenom kosom i pognutim leđima bio sačuvao samo svoj
prodorni, budni pogled. I otresit ton.
»Već te satima ovdje čekam!« prosiktao je ispod glasa tako da ga trojica pacijenata na
klupi nisu mogla čuti. »Moram do magistra Hardenberga koji je ipak član gradskog vijeća.
I njega je ulovilo! Umjesto toga ovdje se moram mučiti s nekoliko seljaka od kojih ću, u
najboljem slučaju, dobiti nekoliko jaja!«
Spustio je mršavi kažiprst na Simonova prsa. »Priznaj, opet si se potucao s krvnikom i
zabadao nos u prljave knjige! Ljudi već govorkaju, a ti im daješ povoda za to.«
Simon je prevrtao očima. Bonifaz Fronwieser mrzio je krvnika za kojeg je mislio da
neortodoksnim metodama liječenja i knjigama kvari njegova sina.
»Oče, župnik...« pokušao je Simon prekinuti očevu prodiku. No on mu je opet upao u
riječ.
»Aha, tako dakle! Pijančevao si zajedno s debelim, starim čudakom, ha? Nadam se da
ti je bilo ugodno«, zakriještao je. »Koppmeyerova domaćica navodno je izvrsna kuharica!«
»Mrtav je, oče«, rekao je Simon tiho.
»Molim?« Bonifaz Fronwieser djelovao je razdraženo. Nakratko je želio nastaviti sa
svojom litanijom, no oklijevao je. Na to nije bio računao.
»Koppmeyer je mrtav. Zato je bilo još poslova za obaviti«, ponovio je Simon.
»Žao... žao mi je«, promrmljao je stari medikus nakon nekog vremena. »Je li i on imao
groznicu?«
Simon je pogledao trojicu bolesnika koja su ga dijelom radoznalo, dijelom prestrašeno
gledala. Potom je odmahnuo glavom.
»Nešto... drugo. Ispričat ću ti poslije.«
»No dobro«, zabrundao je otac, sad opet posve onaj stari. »Kreni na posao. Kao što
vidiš, ovdje je još nekoliko živih koji žele biti izliječeni.«
Simon je glasno uzdahnuo pa pomogao ocu tijekom pregleda bolesnika. Nije bilo puno
posla. Nekoliko osušenih ljekovitih biljaka za tinkturu, perkusija prsnog koša, pregleda

Knjige. Club 41
 Knjige.Club Books

jezika, uobičajenog njuškanja i pregleda mokraće. Simon se nije zavaravao. Veliki dio bio
je samo teatar, gluma, kako bi se bolesnicima pružila lažna nada i došlo do njihova novca.
I liječnici koji su studirali samo su u rijetkim slučajevima mogli nešto postići. Fronwieseri
su bili bespomoćni i spram ove groznice koja je već dva tjedna harala Schongauom i kojoj
je podleglo već desetak građana. Ljudi bi osjetili drhtavicu i bolove u udovima, neki bi
posve iznenada preminuli unutar jedne noći. Drugi bi preživjeli prvi val kako bi samo
kratko nakon toga gotovo iskašljali pluća.
Simon je bio bijesan što mora bespomoćno gledati to dugo, teško bolovanje. A njegov
otac se, s druge strane, očito bio pomirio s tim. Njihov odnos je, blago rečeno, bio zategnut.
Bonifaz Fronwieser se kao schongauski medikus nekoć bio nadao da će njegov sin nastaviti
njegovim stopama. No Simon se uopće nije zanimao za zastarjele metode svog oca.
Davanje klistira, puštanje krvi, njušenje mokraće staraca... Mladi medikus radije se bavio
knjigama koje mu je schongauski krvnik uvijek iznova posuđivao. Škrinja puna kožnatih
folijanta koju je prije gotovo godinu dana dobio na dar od Jakoba Kuisla odavno je bila
pročitana. Žudio je za još više knjiga. Čak i sad, tijekom pregleda triju bolesnika, iznova su
mu kroz glavu prolazile teorije spornih znanstvenika. Trenutačno je Simon opet čitao djelo
Engleza po imenu William Harvey koji se bavio cirkuliranjem krvi u ljudskom tijelu. Je li
bilo moguće da se krv sastoji od sićušnih životinjica...?
»Što sanjariš, ništarijo!« prodro je u njegove snove otac svojim kriještećim glasom.
»Izvoli! Pusti krv Johannesu Steringeru! Ja ću sada krenuti prema vijećniku. Puštanje krvi,
to ćeš valjda moći obaviti i sam!«
Pružio je Simonu oštri mali stilet kojim se pacijentu zarezuje vena. Zatim se, nakon što
je pacijentima poželio brzo ozdravljenje, dao na put. »I nemoj se dati preveslati s nekoliko
jaja i kruha«, u prolazu je bijesno dobacio Simonu.
Simon je spustio pogled prema Johannesu Steringeru koji je kašljući i drhteći sjedio
pred njim na klupi i upravo opet pljuvao crvenkastožutu sluz u svoj rubac pun rupa.
Poznavao je kovačeva pomoćnika. Bio je snažan, glasan muškarac koji se sada, sav
iznemogao, nije mogao ni pomaknuti dok je zurio preda se. Predodžba da ovom bolesnom,
oslabljenom tijelu pusti krv, Simonu se činila posve glupom. Znao je da se puštanje krvi
smatralo pouzdanom metodom u liječenju gotovo svih bolesti, pa ipak je odložio stilet.
»Dobro je, Steringer«, rekao je. »Možeš sada ići kući. Neka ti žena spremi napitak od
kadulje i lezi kraj peći dok se ne oporaviš.«
»A puštanje krvi?« dahtao je pomoćnik.
»To ćemo drugi put. Sad trebaš svoju krv. Idi kući.«
Steringer je kimnuo i krenuo kući, kao i dva seljaka kojima je Simon dao posudicu s
masti od majčine dušice. Mladom medikusu platili su tako što su mu u ruke ugurali
nekoliko prljavih novčića i pola dimljene šunke. On je zahvalio i za njima zaključao vrata.
Simon je uzdahnuo. Napokon je imao vremena ponovno se posvetiti knjižici koju mu
je posudio patricij. Znatiželjan je sjeo na klupu tik do peći i rastvorio požutjele stranice.
Puno toga je saznao o usponu i padu templara. Pročitao je da su čak i papi bili posudili
novac. Saznao je da su u borbama bili gotovo nepobjedivi. Predana zajednica s neobičnim

Knjige. Club 42
 Knjige.Club Books

ritualima i običajima koja je za Boga pošla u boj i koju su zbog hrabrosti cijenili i njezini
neprijatelji. Čitao je o velikim borbama u Svetoj zemlji, padu Jeruzalema, bijegu templara
na Cipar i njihovoj nezaustavljivoj moći u Europi. Zapanjeno je primio na znanje da
je viteški red na kraju imao više od deset tisuća dvoraca i komtura, od Engleske do Bizanta!
Je li i ovdje u Schongauu nekoć postojala takva komtura? Tko je bio templar čije su kosti
pronašli u crkvi sv. Lovre? Je li mramornom pločom ostavio nekakvu poruku?
Dva svjedoka da prorokuju... Životinja će se uspeti iz ponora i boriti se s njima,
pobijediti ih i ubiti...
No Simon čak ni nakon izdašnog čitanja nije pronašao neobičan citat koji je bio
ugraviran u mramornu ploču na lijesu. U knjizi također nije bilo govora o blagu templara o
kojem su se plele razne priče. Možda doista nije postojalo? Simon je umorno protrljao oči i
pošao u krevet. Vjetar je i dalje fijukao kroz prozorske kapke dok se u njegovoj sobi na
nožici kreveta skupljao tanki sloj leda.

Knjige. Club 43
 Knjige.Club Books

agdalena je kucala na vrata tesara Balthasara Hemerlea i osluškivala korake u

M unutrašnjosti kuće. Bilo je rano jutro. Već je jučer bila posjetila zidare i
altenstadtskoga klesara. Muškarci su je isprva sumnjičavo gledali, nitko nije rado imao
krvnikovu kćer pred vratima; možda će se sutra razboljeti stoka. Kad bi im objasnila da se
radi o altenstadtskom župniku i radovima u crkvi sv. Lovre, samo bi je preko volje pustili
unutra, često uz sumnjičave poglede svojih supruga. Magdalena ipak nije bila samo
krvnikova kći nego i privlačna pojava sa svojom bujnom crnom kosom, gustim obrvama i
punim usnama kojima je znala pobuditi pohotu. Dobro je znala da muškarci bulje za njom.
No nijedan od mladih momaka još je nije bio zamolio za ples. Nitko osim Simona.
Razgovori prethodne večeri nisu donijeli ništa nova. Svi radnici su složno izvijestili o
pronalasku kripte i kako se samo župnik bio spustio u nju. Izišao je blijed, tamjanom
pokadio ulaz i odmah ga dao zatvoriti. Spomenuli su i neobične križeve na zidovima
galerije, ali nijedan od njih to nije bio podijelio sa strancem. Posjet tesaru bio je Magdalenin
posljednji pokušaj. Balthasar Hemerle uveo ju je u kuću. Radnik iz Altenstadta bio je
dobroćudna gromada od čovjeka s čupavom bradom i licem nagrđenim od kozica, na kojem
su svijetlila dva ljubazna oka. Za razliku od brojnih drugih muškaraca u gradu, njega nikad
nije bilo briga što je Magdalena samo nečasna krvnikova kći. Naprotiv, osmjehnuo joj se
tijekom posljednjeg proštenja, čak i vragolasto pred njom podigao svoj široki tesarski šešir.
No Magdalena je znala da se udvara mnogim djevojkama. Zato ga je njegova supruga tu i
tamo znala oštro ukoriti. No Katharina Hemerle je, na svu sreću, trenutačno bila na sajmu u
Schongauu.
»Pa, krvavo djevojče, što želiš od mene?« pitao je Hemerle s osmijehom i preko stola
joj gurnuo vrč vrućega kuhanog vina sa začinima. »Treba li grad nova vješala? Stara već
izgledaju trošno, zar ne? Kladim se da će se tijekom sljedećeg vješanja slomiti, a tvoj otac
će stajati ondje posve zbunjen.«
Magdalena je nasmiješeno odmahnula glavom te pijuckala okrepljujući napitak. Nakon
velikoga gutljaja naposljetku mu je ispričala što je muči. Balthasar Hemerle ju je nakon
toga dugo zamišljeno gledao.

Knjige. Club 44
 Knjige.Club Books

»Ima li to kakve veze s tim što je debeli Koppmeyer navodno bio otrovan?«
Magdalena je slegnula ramenima. »Baš to želimo otkriti.«
Hemerle je kimnuo. »Ne znam, doduše, kakve to veze ima s tobom«, počeo je. »Ali
točno je. Nijedan od nas nije se spustio u kriptu. A ličioci su poslušno premazali križeve.«
»Jeste li o tome razgovarali s nekim?« pitala je Magdalena i nastavila srkati kuhano
vino. Osjećala je kako se toplina širi njezinim tijelom. Ni u kojem slučaju nije smjela
isprazniti cijeli vrč, inače se neće uspjeti vratiti kući.
»S kim smo o tome uopće mogli razgovarati?« rekao je Hemerle. »Doduše...« Zastao
je. »Kod krčmara Strassera ovdje u Altenstadtu, za stolom za stalne goste još jednom smo
razgovarali o tome u nedjelju nakon izlaska iz crkve. Zato što je župnik tijekom propovijedi
bio tako rastresen. A u krčmi je bilo nekoliko gostiju koje nismo poznavali...«
»Tko?« Magdalena je osjećala kako joj srce ubrzano kuca, a to nije bilo samo od vina.
»Stranci«, progunđao je Hemerle. »Nisam obraćao previše pozornosti. Sjedili su za
susjednim stolom, u crnim mantijama poput redovnika. Nisu skinuli čak ni kapuljače.«
»Ništa drugo vam nije upalo u oči?«
Tesarovo čelo se nabralo, naposljetku se činilo da se nečeg sjetio.
»U zraku je bio nekakav miris, kao od skupog parfema«, rekao je. »A vani ispred vrata
stajala su tri vranca. Ne kljuse kao ono tvoga oca, nego veliki konji crni kao smola.
Djelovali su zastrašujuće...« Odmahnuo je glavom i nasmijao se.
»Ali nema veze! Radije popričajmo o nečem drugom.« Osmjehnuo se izazovno.
»Napravio sam novi krevet od smrekovine. Ondje je u sobi, velik i topao. Želiš ga vidjeti?«
Magdalena se smješkala. »Kako bi mi tvoja žena zakrenula vratom? Ne, hvala.«
U jednom gutljaju ispila je vrč i krenula van. Lagano teturajući, velikim se koracima
opet kroz snijeg uputila u smjeru Schongaua.
Balthasar Hemerle joj je mahao, no njegovo se lice odjednom uozbiljilo. Sjetio se
muškaraca s crnim konjima. Na tren je pomislio da je u hladnom zimskom zraku osjetio
trag parfema. No to je vjerojatno bio samo miris kuhana vina.

Simon je već u rano jutro krenuo prema Altenstadtu. Prije svitanja tiho se prošuljao
kraj sobe svoga hrčućeg oca. Bonifaz Fronwieser prethodne je večeri kasno stigao kući.
Simon je pretpostavljao da je novac od kućnog posjeta vijećniku Hardenbergu odmah
bio zamijenio za vino i rakiju. Gostioničari u tavernama iza Ballenhausa znali su goste koji
su imali dovoljno kovanica pustiti da sjede unutra i nakon zatvaranja u osam sati navečer.
A uvaženi patricij Hardenberg za svoj je pregled sigurno platio više nego svi seljani tog
tjedna zajedno. Svakako dovoljno za barem tri čaše najskupljeg burgundca.
Simon je pažljivo zatvorio vrata i požurio trčećim korakom prema dvorišnim vratima
na kraju ulice. Dolje kraj zidina oronuloga vojvodina dvorca naslonjen je stajao Josef iz
gradske straže. Već je bio otvorio željezom ojačana vrata te pospano zurio u pojavu koja se
približavala.

Knjige. Club 45
 Knjige.Club Books

»Tako rano već na nogama, Simone?« progunđao je. Dobro su se poznavali, mladi
medikus je tek nedavno izliječio Josefova sina od svraba. Naravno, besplatno jer je uvijek
bilo dobro imati nekoga iz straže za prijatelja. Tako se čovjek katkad i nakon zalaska
sunca može kroz vrata ušuljati u grad.
»Moram još jednom u Altenstadt«, rekao je Simon. »Jedan bolesnik treba moju
pomoć.«
»Je li opet riječ o kašljanju i preznojavanju?« pitao je Josef znajući da je i u malom
selu Altenstadtu mnogo njih oboljelo od groznice. Simon je promišljeno kimnuo i požurio
kroz vrata. Ta nitko nije morao znati što doista radi u Altenstadtu. Stražar Josef pratio ga je
pogledom i u snijegu nacrtao pentagram.
»Bože, sačuvaj Schongau od povratka kuge!« viknuo je za medikusom. »Bože,
sačuvaj!« Zahvalio je Djevici što ga je dosad poštedjela te bolesti. Zatim je ponovno
pokušao spavati otvorenih očiju.
Cesta je u serpentinama vijugala uz brijeg. Simonu je ubrzo bilo ugodno toplo unatoč
suhoj hladnoći. Tijekom marširanja razmišljao je zašto je u rano jutro krenuo na put kako
bi otkrio uzrok smrti čovjeka koji mu čak nije bio ni blizak. Mogao je ostati ležati u krevetu
pa nakon zvonjave u devet popiti šalicu kave i kraj tople hučeće peći promatrati ples
snježnih pahulja. Ali kao obično, obuzela ga je radoznalost, prirođen poriv da razotkrije
stvari; osim toga ondje je bila Benedikta Koppmeyer. Otkad ju je jučer bio vidio, nije mu
izlazila iz glave. Možda joj je ovom malom šetnjom činio uslugu?
Simonov cilj bila je bazilika sv. Mihaela u Altenstadtu. Glomazna, uzdizala se među
zbijenim kućama, podsjetnik na vrijeme kad je ovo danas malo selo bila važna trgovačka
točka na via Claudia Augusta, staroj rimskoj vojničkoj cesti. Okružena visokim zidinama i
izgrađena golemim kamenim kvadrima s dva do neba visoka tornja, bazilika je više
izgledala kao tvrđava, a manje kao crkva.
Simon se širokim stubama popeo do glavnih vrata. Točno iznad dvokrilnih vrata
nalazio se reljef. Prikazivao je viteza naoružanog štitom, kacigom i mačem kojim se borio
sa zmajem. Zmaj je u ustima držao tijelo drugog muškarca. Simon je odmahnuo glavom.
Za razliku od mnogih njegovih sumještana nikad se nije mogao naviknuti na krvave,
zastrašujuće prikaze u crkvama. Takve slike su valjda ljude trebale podsjetiti na užase
pakla, no Simon ih je više doživljavao kao glasnike odavno prevladanoga vjerskog doba.
Njegove misli smirile su se tek kad je ušao u crkvu i pogled usmjerio prema naprijed.
U apsidi iznad oltara visjelo je najljepše i najveće raspelo Pffafenwinkela. »Veliki Bog iz
Altenstadta« bio je poznat daleko izvan granica mjesta, čak ni medikus, poznat
po trijeznom razmišljanju, nije mogao ostati ravnodušan na njegovo djelovanje. Figura
izrezbarena od ariševine bila je golema, dugačka sigurno tri stope i isto toliko široka. S
lijeve i desne strane stajale su figure Marije i Josipa u naravnoj veličini. No ono što je bilo
osobito jest lice Spasitelja. Nije s bolnom grimasom ili optužujuće gledalo dolje u vjernike,
nego blago, pa čak i pomalo tužno.
Kad je Simon ponovno podigao pogled, opazio je pojavu u jednoj od prednjih crkvenih
klupa koju prije nije bio primijetio. Vjerojatno zato što je osoba klečala i imala pognutu

Knjige. Club 46
 Knjige.Club Books

glavu. Rubac joj je padao preko ramena. Prije nego što je Simon mogao nešto reći, osoba
se uspravila, napravila znak križa i okrenula se prema njemu. Simon se trgnuo. Bila je to
Benedikta Koppmeyer! Njezino lice bilo je još bljeđe nego jučer, činilo se da nije puno
spavala. Unatoč tome širila je auru snažne osobe, kao što Simon to nikad nije bio doživio
kod žene. Kad je trgovčeva udovica prepoznala Simona, osmjehnula mu se tankim usnama.
»Nisam... nisam očekivao da ću vas vidjeti ovdje u crkvi«, zamuckivao je medikus dok
mu se ona približavala. Na mlječnobijelom jutarnjem svjetlu na tren se doimalo da lebdi.
»Mislio sam da ste se smjestili u Schongauu u >Zvijezdi<.«
»Jesam«, odgovorila je tiho i pružila mu ruku punu prstenja na poljubac. »Ali nisam
mogla spavati. Stoga sam došla ovdje moliti. Ova crkva... je nešto posebno, zar ne?«
Simon je kimnuo. I Benedikta se očito nije mogla oduprijeti čaroliji bazilike. Tad se
sjetio da je put od Schongaua do Altenstadta sigurno bila prevalila prije svitanja.
»Ne biste trebali putovati sami«, pripomenuo je zabrinuto. »Banda razbojnika
trenutačno hara ovim krajem. Bespomoćna žena poput vas...«
»Nisam tako bespomoćna kao što se čini«, prekinula ga je suhoparno. Zatim je
pokazala na njegove prazne ruke i promijenila temu. »Danas sa sobom ne nosite torbu.
Nema bolesnika koje treba pregledati? Što vas inače vodi ovamo? Molitva?«
Simon se morao osmjehnuti. »Nažalost ne. Premda mislim da bi me župnik rado češće
vidio u crkvi.« Zastao je prije nego što je nastavio. »Ne, to ima veze s vašim bratom.«
»S mojim bratom?« Benedikta ga je zapanjeno gledala. Simon je kimnuo i provjerio
jesu li sami.
»Čini se da je vaš brat nešto otkrio dolje u kripti crkve sv. Lovre«, naposljetku je
šapnuo. »Možda ga se zato ušutkalo.«
»Ali što radite u bazilici sv. Mihaela?« nastavila je uporno zapitkivati.
»Pa, nadam se da će mi ovdašnji župnik moći reći nešto više o crkvi sv. Lovre. Ona,
naposljetku, pripada njegovoj župi.«
Benedikta je kimnula. »Razumijem«, rekla je. Nakon kraćeg oklijevanja je nastavila:
»Bi li vam smetalo da vam se pridružim kod župnika? Želim razjasniti bratovu smrt.«
Simon je slegnuo ramenima. »Zašto ne?« odgovorio je. »Pođimo. Vjerojatno upravo
priprema misu.«
U sakristiji su zatekli župnika kako vrč s kojeg je kapalo približava ustima. Očito je
upravo isprobavao misno vino.
»Krv Kristova«, promrmljao je Simon tako glasno da ga je župnik sigurno čuo. »Kakva
sreća da nam je Spasitelj ostavio nasljeđe tako ugodna okusa.«
Župnik Elias Ziegler kratko se trgnuo pa se opet brzo sabrao. Ljutito se okrenuo prema
nepozvanim gostima. Bio je nizak i debeo, imao mesnato lice i zakrivljen nos prekriven
crvenim žilicama. Doista je izgledao kao netko tko se često uvjerava u kvalitetu misnog
vina.
»Kao što sigurno znate, misno vino tek nakon pretvorbe postaje krv Kristova«, objasnio
je suhoparno. »U sadašnjem je stanju obično vino, iako prilično dobro.« Župnik je rukom

Knjige. Club 47
 Knjige.Club Books

prešao preko usta i spustio vrč na srebrnasti pladanj na kojem su se nalazile i hostije. Zatim
je mokre prste obrisao o svoj crni talar. Glas mu je bio nerazgovijetan. »Pretpostavljam da
postoji razlog zašto mi smetate prilikom pripreme mise. Pritom još u društvu žene, ovdje u
sakristiji...«
»Bit ćemo kratki, Vaša Visosti«, rekao je Simon. Predstavio je sebe i Benediktu.
Župnik je pažljivije slušao kad je začuo ime Koppmeyer.
»Andreas Koppmeyer?« pitao je. »Župnik crkve sv. Lovre? Čuo sam da je mrtav. Moja
sućut njegovoj sestri. Zna li se već...«
»Voljela bih da vi pripremite ispraćaj mog brata«, prekinula ga je Benedikta. »Je li to
moguće?«
»Na... naravno.« I župnik kao da je bio pod dojmom njezina otmjena i samosvjesna
držanja. Kao predstojnik najvećih crkava u regiji navikao je nastupati oholo. No ova žena
zaslužila je poštovanje. Bila je dovoljna jedna njezina rečenica kako bi ga svela na pravu
mjeru.
»Obavit ću sve potrebne pripreme«, nerazumljivo je promrmljao. »Ne brinite. Kad bi
se trebao održati sprovod?«
Dogovorili su termin, sljedeću subotu. Simon je župniku naposljetku postavio pitanje
zbog kojeg je zapravo bio došao.
»Crkva sv. Lovre...« počeo je. »Benedikta Koppmeyer bi kao sestra preminuloga rado
željela znati više o crkvi u kojoj je tako dugo djelovao. I o njezinoj prošlosti. Postoje li
dokumenti o tome, ovdje u bazilici?«
Župnik Ziegler odmahnuo je glavom.
»Žao mi je, ne. Crkva ne pripada župi sv. Mihaela. Za to biste se trebali uputiti u
Steingaden.«
»U Steingaden?« pitao je Simon iznenađeno.
Župnik je kimnuo. »Crkva sv. Lovre je u vlasništvu premonstratenškog reda u
Steingadenu. Koliko znam, red je crkvu kupio prije mnogo vremena. Ako Šveđani nisu
spalili odgovarajuće dokumente, onda se oni sigurno nalaze ondje.«
»A kome je crkva pripadala prije toga?« pitao je Simon bezazleno koliko je mogao.
»Župi sv. Mihaela?«
Župnik se nasmijao. »Moram vas još jednom razočarati, doista nismo nikad imali veze
s crkvicom sv. Lovre. Ne, ako su glasine točne, onda je crkva nekoć pripadala križarskom
viteškom redu, templarima. Ali to je već daleka prošlost. Zašto vas to toliko zanima?«
»Moj je brat uvijek s divljenjem govorio o svojoj crkvi«, rekla je Bendikta. Njezin
osmijeh mogao je otopiti siječanjski led. »Samo sam željela znati više o mjestu koje mu je
toliko značilo. Možda to možete iskoristiti i za nadgrobno slovo...«
»O, naravno.« Elias Ziegler revno je kimao. »Vidjet ću što mogu učiniti. Zna li se
već...«
»Sada nas, molim vas, ispričajte«, promrmljala je Benedikta. »Još uvijek mi tuga silno
pritišće srce. Povući ću se kako bih se posvetila molitvi.«

Knjige. Club 48
 Knjige.Club Books

Župnik je pokorno kimnuo i gledao za njima kako nestaju kroz vrata sakristije. Zatim
se ponovno posvetio kušanju misnog vina. Bila je šteta da se vino pretvara samo u krv
Kristovu.
»Moramo u Steingaden«, šaptala je Benedikta dok su žurili kroz baziliku. »Najbolje
još danas.«
»I vi želite ići?« pitao je Simon nesiguran što bi trebao misliti o tom planu.
»Naravno. Želim znati zašto je moj brat morao umrijeti. Je li to tako teško razumjeti?«
»Ne, ne. Ali, još danas?« Sad su već stajali vani pred portalom. Pahulje su im padale
po licu. Simon je pokazao prema gore. »Opet je počeo padati snijeg. Bit će naporno na
putu«, napomenuo je.
»Pa, imam konja. S njim sigurno i ugodno mogu svladati snijeg koji seže čak i do
koljena«, odgovorila je Benedikta i ispitivački ga pogledala. »A vi? Kao gradski medikus i
vi biste trebali imati konja na raspolaganju. Vi jeste gradski medikus?«
»A, naravno, naravno, ali...«
»Pa, onda je sve dogovoreno«, rekla je Benedikta i požurila niz stube. »Krenimo za
dva sata.«
Simon je ljutito gledao za njom, zatim slegnuo ramenima i slijedio je.
»Donosite li odluke uvijek tako brzo?« pitao ju je kad ju je sustigao.
»Ne bih bila uspješna trgovkinja kad bih uvijek vagala i debatirala«, odgovorila je. »To
prepuštam muškarcima za stolovima u krčmama.«
Simon se osmjehnuo. »Nadam se da nikad s vama neću morati sklapati posao.
Vjerojatno biste mi prodali tri bačve pretjerano skupog vina prije nego što bih trepnuo
okom.« Benedikta se smijala. To je bilo prvi put da je Simon čuo kako se smije i osjetio
je koliko se želi svidjeti toj samopouzdanoj, iskusnoj ženi.
Sad mu je još samo trebao konj. I već je imao ideju gdje bi ga mogao nabaviti.

Na uglu jedne ulice nedaleko bazilike sv. Mihaela stajala je Magdalena i gledala kako
se njih dvoje spuštaju alejom u smjeru Schongaua. Krvnikova kći tek je prije nekoliko
minuta lagano pripita izišla iz kuće Balthasara Hemerlea. Željela je još otići u posjet
altenstadtskom krčmaru kako bi pitala za neobične strance koji su bili kod njega prošle
nedjelje.
Simon sa strankinjom iz grada bio je prizor koji ju je pogodio kao udarac u trbuh. Činilo
se da se njih dvoje dobro zabavljaju, Simon je nakon nekog vremena Benedikti čak prebacio
svoj kaput preko ramena. Magdalena je imala osjećaj da iz daljine čuje tihi smijeh.
Pokušala je odagnati loše predosjećaje, no nije joj uspijevalo.
Alkohol u njezinu tijelo obavio je ostatak, preplavio ju je tmurnim valom mržnje,
ljubomore i tuge. Ljutito je čvršće stisnula steznik i teškim koracima krenula u smjeru
krčme. Otac joj je rekao da očijuka s radnicima. Može se pouzdati u nju.

Knjige. Club 49
 Knjige.Club Books

»Što hoćeš?« Krvnik je izvukao kamiš iz usta i nepovjerljivo pogledao Simona. Simon
ga je zatekao kraj kuće gdje je Jakob Kuisl upravo čistio svježi gnoj koji se još uvijek pušio.
Krava Resl, »Što hoćeš?« Krvnik je izvukao kamiš iz usta i nepovjerljivo pogledao Simona.
Simon ga je zatekao u staji kraj kuće gdje je Jakob Kuisl upravo čistio svježi gnoj koji se
još uvijek pušio. Krava Resi, koja je stajala kraj krvnika, glupavim je očima gledala
nervoznoga mladog medikusa koji je pokušavao ne izgubiti ravnotežu između balega i
smrznutih lokvi mokraće. Simon je u rukama gnječio filcani šešir s nojevim perjem, na sebi
je imao svoju najbolju odjeću. Visoke Rheingrafenhose, košulju s poliranim manšetama,
ogrtač do koljena od najfinijega francuskog sukna i preko toga svoj dobri vuneni kaput koji
je nabrzinu očistio od mrlja. Sad je zbunjeno stajao pred krvnikom te ponovio svoje pitanje.
»Možete li mi posuditi konja?« rekao je više nerazumljivo nego razgovijetno. »Samo
do sutra.«
Jakob Kuisl ga je zamišljeno gledao. Zatim je prasnuo u smijeh.
»Moju staru Walli ? Neposlušno kljuse? Ona će ti pojesti taj tvoj lijepi šešir kao da je
celer. A onda će te zbaciti prije nego što kažeš keks!« Uz cerek je odmahivao glavom.
Simon je bacio pogled na mršavo kljuse koje je u stražnjem dijelu staje mrzovoljno
žvakalo sijeno. Lako moguće da je krvnik bio u pravu.
»Kamo si se zapravo uputio ovakav? U Veneciju, na karneval? « pitao je Kuisl dok je
od glave do pete odmjeravao Simonovu odjeću.
»U... Steingaden, u samostan. Možda ću ondje saznati više o skrivenoj kripti u crkvi
sv. Lovre.«
Zamuckujući je krvniku ispričao o posjetu bazilici sv. Mihaela i što je ondje otkrio.
Onako usput na kraju je spomenuo: »Uostalom, društvo će mi praviti Benedikta
Koppmeyer. Želi znati više o bratovoj smrti.«
»Tako dakle.« Jakob Kuisl kimnu. Pljunuo je u gnoj pa grabljama počeo razmještati
svježe sijeno po staji. »Zato to preodijevanje. U redu, što se mene tiče, možeš dobiti Walli.
Ionako je samo trebam kako bih jadne grešnike vozio do brijega s vješalama. A vješanja
trenutačno nema. Ali pripazi. Životinja je tvrdoglava poput mule. I opaka!«
»Razumijem... razumijem se u konje«, smirivao je Simon sam sebe. Sad je ionako bilo
prekasno za povlačenje. Benedikta je čekala na njega ispred >Zvijezde<, a već je kasnio.
Odijevanje je potrajalo nešto duže nego što je bio očekivao. Simon je bio ponosan na svoju
odjeću koju si je znao priuštiti unatoč maloj plaći. Kćeri bogatih patricija često bi mu
potajno dale nešto novca ili ga opskrbljivale finim suknom. U Schongauu je unatoč nisku
rastu bio smatran građaninom svijeta. No Magdalena ga je uvijek iznova podsjećala da to
u bavarskom gradiću poput Schongaua nije značilo bogzna što.
»Pa, hvala vam puno!« viknuo je Simon previše veselo i oprezno otapkao, kako ne bi
zaprljao kaput, u stražnji dio prljave staje.
Walli je u odvojenom pregratku čekala na njega. Stara, izmoždena, crna kobila gledala
ga je zlim očima dok je stoički žvakala nekoliko vlati žita. Činilo se da se uopće ne
namjerava baviti ovim dvonošcem pred sobom. Kad se Simon približio, kobila je

Knjige. Club 50
 Knjige.Club Books

kratko zasoptala pa se podigla na stražnje noge kako bi prednjim kopitima nervozno počela
lupati po zidu od dasaka.
»Uzde vise u kutu«, zabrundao je krvnik ne podigavši pogled. »Nadam se da ćeš se
sam moći snaći. Ja moram ići. Lechner me želi vidjeti iz nekog razloga. Naredba odozgo.«
Odložio je grablje, otresao blato sa žuljevitih ruku i okrenuo se prema vratima koje su
vodile u kuću. »Vjerojatno se njemu opet požalio neki vijećnik zato što sam ljudima unatoč
zabrani prodavao lijekove«, mrmljao je. »Budale, glupe!« Zatim se još jednom okrenuo.
»Ah, kad je Walli zločesta ili skače, jednostavno je povuci za uši. Tad će se sigurno
smiriti.« Koračao je, tiho psujući, prijeko u kuću.
Simon je zurio u životinju pred sobom, a životinja je zurila u njega svojim malim, zlim
očima. Medikus je progutao pljuvačku. Naposljetku je posegnuo za ularom na kuki i
umirujućim gestama te blagim riječima otvorio pregradak. Benedikta će vjerojatno morati
još malo pričekati.

Jakob Kuisl i dalje je psovao kad se u čistoj košulji i opranih ruku uputio gore u grad.
Kad bi ga pisar Johann Lechner dao pozvati k sebi, to nikad nije bio dobar znak. Lechner
je slovio kao tajni upravitelj Schongaua. Postojalo je, doduše, gradsko vijeće i četiri
gradonačelnika koji su se svaka tri mjeseca izmjenjivali na vrhu. No sudski pisar bio je
službeni zamjenik povjerenika izbornog kneza u gradu. I, kako se povjerenik grof von
Sandizell, a da ne govorimo o samom knezu, vrlo rijetko pojavljivao, Lechner je vladao
poput kralja bez prijestolja. Zapravo je bio nadležan samo za kneževe poslove, no spretnim
taktikama uvijek iznova se upletao i u gradske poslove.
Krvnik je ušao u grad kroz Lechova vrata pa skrenuo desno u Hennengasse. Vjetar mu
je bacao pahulje u lice pa je stiskao oči. Izbjegavao je široke ulice, nije bio rado viđen u
gradu. Malobrojni ljudi koje je susreo na gustom snijegu, pogledali bi ustranu ili mrmljajući
napravili znak križa. Jakob Kuisl kao krvnik nije smio imati crkveno vjenčanje, pa tako
neće dobiti ni crkveni pogreb, a njegova djeca bila su nekrštena. Kad bi u mračnim
tavernama iza Ballenhausa pio pivo, sjedio je sam za stolom, isključen i izbjegavan. Pa
ipak, ljudi su uvijek iznova potajno dolazili k njemu kako bi se izliječili ili nabavili
čudotvoran amulet. Jakob Kuisl uzdahnu. Odavno je prestao razbijati glavu o ljudima i
njihovim razlozima.
Napokon je krvnik stajao pred vojvodinim dvorcem koji je izravno graničio sa
zapadnim gradskim zidinama. Građevina je djelovala oronulo, jednom od obrambenih
tornjeva nedostajao je krov, a snijeg je padao po pougljenim krovnim daskama. Most
s nagnjilom ogradom vodio je preko zaraslog jarka u unutrašnjost tvrđave.
Upravo kad je Kuisl namjeravao prijeći most, iz unutarnjeg dvorišta začulo se rzanje i
kloparanje konja. Crni pastuh u brzom je galopu dolazio ususret krvniku. Na njemu je
sjedio također u crno odjeveni jahač u mantiji s kapuljačom koja mu je gotovo
posve skrivala lice. Činilo se da muškarac uopće nije primijetio Jakoba Kuisla. Galopirao
je ravno prema njemu tako da je krvnik u posljednji trenutak morao skočiti ustranu.
Krajičak kaputa okrznuo ga je po licu; Kuislov nos namirisao je skupi, egzotični parfem, a

Knjige. Club 51
 Knjige.Club Books

zatim je pojava nestala iza sljedećega uličnog ugla. Krvnik je za jahačem viknuo sočnu
psovku, s nekoliko koraka prešao ostatak mosta i ušao u građevinu.
Kad je Jakob Kuisl pokucao na masivna drvena vrata pisarnice na prvom katu, istog
trena spazio je da su samo pritvorena. Uz škripu su se otvorila prema unutra i otkrila
Johanna Lechnera koji je, naoružan perom i tintom, uz svjetlo svijeće sjedio nad papirima i
užurbanim, snažnim pokretima desne ruke prelazio preko pergamenta. Dugo vremena se
samo moglo čuti grebanje pera.
»Možeš sjesti, Kuisle«, napokon je rekao pisar ne podižući pogled. Bio je blijed, lice
mu je bilo gotovo voštane boje, dojam koji je još više isticala kozja bradica. Imao je na sebi
plitku, tamnu, baršunastu kapu i jednostavan, isto tako taman ogrtač. Kad je Lechner nakon
nekog vremena podigao pogled, Kuisla su pogledala dva blistava crna oka koja kao da su
stalno bila u pokretu. Zbog cvikera su se doimala čudnovato velika na tom inače usku licu.
»Sjedni već jednom«, ponovio je sudski pisar i pokazao na klupčicu ispred zamrljanog
stola od hrastovine koji je zauzimao gotovo cijelu širinu prostorije. »Imam zadatak za
tebe.«
»Jeste li napokon ulovili jednog od uličnih razbojnika?« zabrundao je Jakob Kuisl i
spustio se na klupčicu. Drvena je stolica zastenjala pod njegovim moćnim tijelom, ali ipak
je izdržala.
»Pa, ne baš posve«, odgovorio je pisar dok se igrao guščjim perom. »Zato sam te dao
pozvati.« Naslonio se u svom naslonjaču. »Kao što možda znaš, skupina građana trebala bi
krenuti u lov i uhvatiti bandu ubojica. Želim da ti predvodiš tu grupu.«
»Ja?« Jakob Kuisl se umalo zagrcnuo. »Ali...«
»Znam da si kao krvnik zapravo nečastan i da građanima ne smiješ davati zapovijedi«,
prekinuo ga je pisar. »S druge strane, oni te se boje, respektiraju te. To nije loš preduvjet za
vođu. Ti si, osim toga, jedini u kojega se mogu pouzdati. Zar nisi prošle godine ustrijelio
onoga golemog vuka? Pa onda ona situacija s vojnicima u proljeće... Snažan si, lukav, znaš
se boriti i poznaješ takve vucibatine bolje nego mi.«
»Zašto za vođu ne odaberete jednog od vijećnika?« upitao je krvnik podrugljivo. »Ta
oni se razumiju u komandiranje.«
Johann Lechner se nasmijao. »Semera? Ili starog Hardenberga? Mogu odmah poslati
svoju majku. Debeli, mekani bogatuni!
Njih Šveđani ne bi bili uzeli ni kao taoce. Ne, Kuisle, ti ćeš to obaviti. Dovoljno puta
si dokazao da si sposoban za više od vješanja ljudi. A što se tiče komandiranja...« Nacerio
se krvniku. »Ne brini, već ću visoku gospodu uvjeriti da će ih predvoditi krvnik, Dobro će
im doći. Imaš li još svoje oružje iz rata? Bio si u ratu, zar ne?«
Jakob Kuisl kimnu. Prizori su mu se poput otrovnih plinova širili u glavi. Više nego što
možeš zamisliti, pomislio je.
»Dobro«, rekao je pisar. »Lov će početi prekosutra u osam sati ujutro. Moram ljude
prije toga još obavijestiti. Molim te, budi u dogovoreno vrijeme na trgu. Dobit ćeš pola
guldena po danu, a za svakoga ulovljenog razbojnika još jedan.« Lechner se
ponovno nagnuo nad svoje spise. »Možeš ići.«
Knjige. Club 52
 Knjige.Club Books

Jakob Kuisl htio je još nešto reći, no kad je ugledao usredotočen izraz na pisarevom
licu, znao je da riječi protivljenja ne bi imale smisla. Okrenuo se kako bi otišao. Odjednom
se iza njega još jedanput začuo Lechnerov glas.
»Ah, krvniče! Trenutak!« Jakob Kuisl se još jedanput okrenuo. Sudski pisar ga je
ispitivački pogledao iza svojih cvikera. »Čuo sam da je altenstadtski župnik dočekao svoj
smrtni čas. Ti si se navodno netom nakon njegove smrti našao ondje. Je li bilo nekih...
neobičnosti?«
Krvnik je opsovao u sebi. Kako je pisar tako brzo saznao za događaje u crkvi sv. Lovre?
Lechneru očito ništa nije moglo promaknuti. Jakob Kuisl kratko je razmislio. Zatim je
odlučio reći istinu.
»Izgleda da je župnika netko otrovao.«
»Otrovao?« Pisar je nabrao čelo. »Mmm, to je neugodno. Ali koliko te poznajem, već
slutiš tko bi to mogao biti.«
Jakob Kuisl odmahnuo je glavom. »Ne, gospodaru. Ne znam.«
»Tako i treba biti. Smrt župnika neka riješe stanovnici Altenstadta.« Pisar je nabrao
čelo. »Možda se debeli župnik jednostavno prežderao?«
»Ne, gospodaru. Vjerujem da...«
»Vjerovati bi trebao u crkvi«, prekinuo ga je Lechner. »Želim da se isključivo baviš
bandom razbojnika. Isključivo, razumiješ? To je zapovijed. Grad treba tvoju pronicavost i
snagu, ali ne Altenstadt nego Schongau. Za sve drugo ima vremena. Je li to jasno?«
Jakob Kuisl je šutio.
»Želim znati je li to jasno?«
Krvnik je kimnuo i bez ijedne dodane riječi nestao u mračnom hodniku. Iza sebe je
opet mogao čuti grebanje pera.

Pisar je samozatajno ispod papira izvukao spis koji je netom prije krvnikova ulaska
ondje bio sakrio. Još jednom ga je pogledao na tren. Pečat se doimao autentičnim, a i
muškarac koji je dostavio pismo ostavio je uvjerljiv dojam.
Lechner se guščjim perom počešao po nosu. Ne bi bilo pametno ne udovoljiti želji tako
moćna čovjeka premda mu pozadina službenog dopisa nije bila jasna. Lechner je zapravo
namjeravao pitati krvnika samo za ubojstvo župnika Koppmeyera. No stranac mu je
nedvosmisleno bio dao do znanja da daljnja istraživanja u slučaju Koppmeyer nisu bila
poželjna. Kako bi potkrijepio svoj zahtjev, ostavio je lijepu hrpu novca. Lechner se igrao
kovanicama u ladici svoga pisaćeg stola. Bile su hladne i čvrste na dodir. Gradu bi sigurno
dobro došle za nužne popravke, posebice vojvodina dvorca koji je bio u bijednu stanju. A
stranac je obećao još novca ako krvnik drži jezik za zubima...
Pa ipak, Lechnera je sve to kopkalo. Kakav je interes tako moćan čovjek mogao imati
u tome da schongauski krvnik prestane njuškati po Altenstadtu? Pa, sam će organizirati
daljnje istrage, a dotad će krvnika morati držati zaposlenog nečim drugim. Lechner se

Knjige. Club 53
 Knjige.Club Books

smijuljio. Predodžba da će Jakob Kuisl debele schongauske vijećnike držati u pokretu

jednostavno je bila neodoljiva. Već za to bila se isplatila mala laž.

Benedikta je nestrpljivo čekala na snijegu ispred krčme »Pri zlatnoj zvijezdi« tik do
Ballenhausa. Njezin konj, crvenkastosmeđi, sjajni riđan nervozno je skakutao amo-tamo.
Kad je trgovkinja ugledala Simona, na licu joj se pojavio mali osmijeh.
»Vi ste vjerojatno češće pješice na putu nego na konju, medikuse?« pitala je.
Simon na svom kljusetu doista nije ostavljao najbolji dojam. Marva ga je na kratkom
putu od Lecha gotovo dvaput bila zbacila. Stavljanje uzda pretvorilo se u borbu tijekom
koje ga je Walli više puta bila ugrizla za ruku. Simonovo lice bilo je prekriveno znojem,
šešir s inače tako koketnim nojevim perom ukrivo je stajao na njegovoj glavi. Jedanput se
čak i u staji bio okliznuo tako da je njegov kaput sada ukrašavala žutosmeđa mrlja. Simon
se unatoč tome pokušavao osmjehnuti.
»Walli je kobila s vlastitom voljom«, rekao je dok se životinja iznova pokušavala
propeti te trzala uzde. »A ja eto volim svojeglave ženske persone.«
Trgovkinja se smješkala. »Pohvalno. Možda kobila treba ženski razgovor u četiri oka.«
Benedikta je sjahala i polaganim se koracima približila sopćućoj kobili. Kad je stigla
do nje, uhvatila ju je za grivu, povukla joj glavu prema dolje i šapnula joj nešto na uho.
Kljuse se odmah smirilo. Prestalo je soptanje, stajalo je mirno.
»Kako... kako ste to izveli?« pitao je Simon ne vjerujući vlastitim očima.
»Un secret defemmes. Ženska tajna.«
Benedikta se osmjehnula i opet uzjahala konja. »Trebali bismo krenuti«, rekla je.
»Inače nećemo uspjeti doći do Steingadena do večernjeg sumraka. Već je prošlo podne.«
Projahali su kroz Lechova vrata u smjeru Peitinga. Snijeg je sve gušće padao. Samo je
žmirkajući mogao vidjeti put pred njima. Orijentirao se prema gotovo posve prekrivenim
tragovima koje su kola pred njima ostavila u snijegu. Na laganoj uzbrdici povremeno su
susretali usamljene putnike ili volovske zaprege. No kad su za sobom ostavili kuće u
Peitingu, napokon su bili sami. Sirila se tišina, snijeg je prigušivao svaki zvuk.
Malobrojni zaseoci kraj kojih su prolazili djelovali su negostoljubivo. Prozori i vrata
bili su zatvoreni, samo bi povremeno zraka svjetlosti prodrla kroz prozorske pukotine ili
sramežljivo dijete provirilo iza ugla kuće. Jahači su u pravilnim razmacima nailazili
na male, zaleđene ribnjake i prestrašene patke koje bi iz šaša poletjele u zimsko nebo.
Simon bi se trgnuo pri svakom novom vrisku iz rogoza. Sjetio bi se bande razbojnika koja
je harala ovim krajem.
Benedikta je kraj njega pjevušila kratku francusku pjesmicu.
Belle qui tiens ma vie, captive dans tesyeux...
Dok je Simon osluškivao njezin glas, primijetio je kako mu je postalo neobično toplo
oko srca. Razumio je, doduše, samo polovicu riječi, no već je zvuk tog stranog jezika u
njemu budio čežnju za dalekim krajevima. Ovdje u Pfaffenwinkelu sve je bilo tako...
bogobojazno. Tako kruto i uspavano. Ništa se nije mijenjalo. U Parizu su naprotiv, znali

Knjige. Club 54
 Knjige.Club Books

kako se živi! Čuo je da se ondje na svakom uglu nalaze kazališta i krojači; ljudi su mirisali
na parfem od lavande i potočnice, a na Sorboni su predavali najbolji europski medicinari!
Bio je tako duboko utonuo u misli da je drumske razbojnike opazio tek kad su gotovo
stajali pred njima.
Tri pojave čekale su uz rub puta usred guste snježne vijavice. Dvojica su se naslanjala
na duge, grubo izrezbarene batine, a trećem se s pojasa ljuljao mač. Tad je Simon opazio i
četvrtog. Sjedio je u gustišu i prema njima uperio mušketu koju je naslonio na
korijenje stabla. Sva četvorica djelovala su izgladnjelo. Lica su im bila upala, brade čupave
i pune malih ledenih siga. Na sebi su imali odrpane ogrtače i zamrljane vojničke kapute;
stopala su im bila ugurana u posve izgažene čizme.
»Što to imamo ovdje?« pitao je muškarac s mačem i zajedljivo se nacerio. On je očito
bio vođa. »Lijepu ženu i njezina udvarača, posve same na putu. I oboje tako otmjeno
odjeveni!« Duboko se naklonio, a ostale je na to obuzeo luđački smijeh. Simon je
u međuvremenu požalio što se odjenuo tako kicoški. Ovdje u šumi mora da je izgledao
poput debelog fazana u potrazi za ženkom.
»Dakle, malo milodara za nekoliko siromašnih grešnika s kojima se rat poigrao i koji
si ne mogu priuštiti tako lijepo odjeću«, rekao je još uvijek pognuti vođa. Iščekujući milodar
ispružio je jednu ruku dok se druga igrala mačem.
Simon je opazio kako je jedan od razbojnika uz rub ceste promatrao Benediktu i
jezikom prelazio preko usana. Muškarac s mušketom za to je vrijeme pogledom prelazio
preko Simonova skupoga kaputa. Njegove oči su Simona podsjećale na oči divlje
životinje, bezizražajne i pohlepne; u njima nije svijetlio nijedan tračak ljudskosti. Simon je
zaustio da nešto kaže, kako bi ženu kraj sebe, ako ne oružjem, onda barem riječima zaštitio,
no sve što je uspio proizvesti je promukao, kriještav zvuk. Znao je; ovi muškarci će ih
opljačkati i zaklati poput stoke. No, prije toga će se jedan za drugim baciti na Benediktu.
Medikus je u džepu svog kaputa nespretno tražio oštri stilet koji je, uz nekoliko medicinskih
utenzilija, uvijek nosio sa sobom. No od kakve će mu koristi biti jedan nož naspram četiri
naoružana razbojnika! Walli je, osim toga, počela nervozno poskakivati ispod njega. Neće
moći još dugo staro kljuse držati pod kontrolom.
»Makni se ustranu ili ću ti rasporiti trbuh sve do grkljana. Espece de pourriture!«
Simon je na tren pomislio da nije dobro čuo, ali Benedikta je doista bila izgovorila te
riječi. Hladnokrvno je promatrala vođu razbojnika dok su joj ruke mimo i strpljivo bile
oslonjene na obluk sedla.
I razbojnike je iznenadila razina njezine drskosti. Vođa razbojnika otvorio je usta, no
potrajalo je prije nego što je uspio nešto reći.
»Ti mala, ohola kujo«, zarežao je naposljetku. »Cvilit ćeš kad završim s tobom. A onda
su na redu moji drugovi, i sve to će gledati ovaj paun.«
»Posljednji put, makni se ustranu.« Benediktin glas i dalje je bio miran. Njezin je konj
soptao, oblak pare pojavio se iznad njegovih nozdrva.
»Sad je dosta, prokleta kurvo.« Vođa razbojnika posegnuo je za uzdama pred njim.
»Pokazat ću ti što...«

Knjige. Club 55
 Knjige.Club Books

Pucanj je odjeknuo zimskom šumom poput udarca bičem. Razbojnik je još trenutak
ostao na nogama dok je otvorenih usta gledao u rupu na svojim prsima. Metak je rasporio
kaput, ogrtač i meso ispod njih, krv je štrcnula u tankom mlazu. Umirući čovjek grgljajući
se srušio unatrag.
Simon se divljački osvrtao kako bi otkrio odakle je stigao pucanj. Tek tad je u
Benediktinoj ruci spazio pištolj koji se dimio. Mora da ga je u djeliću sekunde izvukla ispod
kaputa. I bio je nabijen!
U sljedećem trenutku nekoliko se stvari dogodilo istovremeno. Benedikta je podbola
konja tako da je ovaj poput ispaljene strijele zagalopirao cestom. Nešto je prasnulo, a Simon
je osjetio hladan fijuk kraj lijevog obraza. Ona dva razbojnika s batinama uz povike su mu
trčali ususret što je Walli navelo da se ržući podigne na stražnje noge.
»Benedikta!« viknuo je Simon dok se grčevito pokušavao održati u sedlu. »Čekaj me!«
Kobila je jurila, grane su ga udarale po licu. Osjetio je tupi udarac na natkoljenici, mora
da ga je ondje batinom pogodio jedan od razbojnika. Žilava, zamrljana ruka s druge je
strane pokušala zgrabiti uzde njegova konja. Simon je instinktivno izvukao stilet i zabio ga
u tu ruku. Začuli su se povici, ruka je nestala, a Walli je odgalopirala.
Tek sad se medikus usudio malo uspraviti na sedlu i okrenuti se. Staza je nestala, Walli
je galopirala sve dublje u šumu kao da je vrag bio ušao u nju. Jelove grane pljuskajući su
ga udarale po licu. S naporom se okrenuo kako bi barem na tren bacio pogled
odostraga. Nema ceste, čak ni staze, a i Benediktu kao da je bila progutala tama! Bio je sam
u šumi na konju koji kao da je jurio ravno u pakao. Na tren je pomislio da će skočiti, no
kad je vidio do koje je prolijetalo ispod njega, još se čvršće uhvatio za sedlo. Gdje je
Benedikta? Još jedanput se progonjeno okrenuo. Jele iza njega bile su sve gušće i gušće.
Uz to je primijetio da je izgubio svoj skupocjeni šešir. Stajao ga je dva guldena! No možda,
projurilo mu je kroz glavu, u budućnosti neće ni trebati šešir jer za njega neće imati glavu...
Kad se namjeravao okrenuti prema naprijed, začuo je tiho pištanje, a potom ga je nešto
sa strane pogodilo u sljepoočnicu.
Širio se mrak. Simon je još osjetio kako pada u snijeg. Snijeg je bio neobično topao.
Poput perine, pomislio je. Ruke kao da su posezale za njim. Zatim ga je obavila drhtava
tama.

Knjige. Club 56
 Knjige.Club Books

agdalena je gnjevno stupala prema ulazu u Strasserovu krčmu. Još uvijek je osjećala
M djelovanje tesareva jakoga kuhanog vina, no trebat će joj mnogo više alkohola kako
bi zaboravila susret sa Simonom i Benediktom. Kako joj je to mogao napraviti? Drolja iz
grada! No možda nije pravedna prema Benedikti, možda su se njih dvoje slučajno sreli u
bazilici, zajedno se vraćali u Schongau, ništa više. No zašto joj je Simon onda prebacio
kaput preko ramena? I taj smijeh...
Kad je otvorila vrata krčme, zapahnuo ju je topao, zagušljiv zrak. Svirala je violina,
netko je nogom udarao takt. U mračnoj, niskoj prostoriji koju je osvjetljavalo samo
nekoliko luči, u podne se već bilo okupilo više od desetak radnika. Među njima je bilo
i nekoliko zidara koje je jučer ispitala. Sumnjičavo su pogledali Magdalenu pa se opet
okrenuli prema svojim vrčevima. Na klimavom stolu na sredini stajao je mlađi momak i
svirao violinu dok je nekoliko njih pljeskalo i plesalo.
Krvnikova kći se osmjehnula. Muškarci su vjerojatno već bili popili više nego što su
trebali. Sad tijekom zime nije bilo puno posla, radnici su preživljavali s dnevnim
poslovima, propijali svoje bijedne nadnice i čekali proljeće. Kad su veseli muškarci opazili
da je žena ušla u gostionicu, nazdravili su joj i dobacili joj nekoliko nepristojnih komentara.
»Djevojko, dođi ovamo k nama! Može pivo ako smijem vidjeti tvoje mekane grudi!«
Mali grbavi tesarev pomoćnik doskakutao je do nje, duboko se naklonio i pokušao je
uhvatiti ispod ruke.
»Hajde pleši, krvnikovo djevojče! Čarolijom mi makni grbu i produži rep!«
Magdalena ga se oslobodila uz smiješak. »Gdje nema ničega, ne može se ni čarolijom
ništa stvoriti. Briši!«
Sjela je za stol koji se nalazio malo po strani ispod jedne niše. Još neko vrijeme su joj
muškarci dobacivali zajedljive poglede, zatim su se opet počeli ljuljati u ritmu glazbe i
natjecati se u ispijanju. Nije bilo uobičajeno da žena sama dolazi u gostionicu. No
Magdalena kao krvnikova kći ionako nije bila građanka u pravom smislu, bila je nečasna,
nedodirljiva. Više mješavina žene i stvari, pomislila je bijesno, a njezine su se misli opet

Knjige. Club 57
 Knjige.Club Books

vratile na Simona i Benediktu. Što će medikusu jedna poput nje? Benedikta je pak, bila
otmjena dama...
Gotovo je bila zaboravila zašto je stigla ovamo kad se odjednom pred njom pojavio
krčmar Strasser s vrčem piva punim pjene.
»Ovo je poklon od tajnog obožavatelja«, rekao je uz cerek i tresnuo vrč na stol. »Ako
sam dobro primijetio, to neće biti zadnji.«
Magdalena je kratko razmislila hoće li odbiti pivo. U njezinu tijelu još je uvijek pulsirao
alkohol od maloprije; osim toga joj je ponos zabranjivao da od stranca prihvati pivo. No
pobijedila je žeđ, privukla je vrč i gucnula pivo, bilo je divno osvježavajuće. Nakon što je
obrisala pjenu s usana, obratila se altenstadtskom krčmaru.
»Hemerle je rekao da su u nedjelju ovdje bila tri stranca u crnim mantijama. Je li to
točno?«
Krčmar je kimnuo. »To mora da su bili redovnici koji su odnekud stigli. No ne i obični.
Pred vratima su im stajali lijepi konji. Crni vranci koje se ovdje rijetko može vidjeti. Bili
su to bogati i učeni ljudi, takvo što primijetim odmah.«
»Nešto drugo ti nije upalo u oči?« nastavila je zapitkivati Magdalena.
Franz Strasser nabrao je čelo. »Nešto je bilo neobično. Kad sam im donio piva,
odjednom su prekinuli razgovor. No uspio sam čuti mali dio. Mislim da su cijelo vrijeme
razgovarali na latinskom.«
Magdalena ga je pogledala širom otvorenih očiju. »Latinskom?«
»Da, kao naš župnik u crkvi, pokoj mu duši.« Strasser se brzo prekrižio. »Nije da sam
nešto razumio, ali zvučalo je latinski, kunem se Djevicom Marijom.«
»Nisi razumio baš ništa?«
Strasser je razmislio. »Jesam, dvije riječi. Ponavljale su se. Crux Christi...« Lice mu se
razvedrilo. »Da, Crux Christi! To su bile te riječi!«
»Crux Christi znači Kristov križ«, promrmljala je Magdalena više samoj sebi. »Nije
baš previše neobično ako su to bili redovnici. A osim toga?«
Strasser je upravo htio otići. »Što ja znam. Najbolje ih pitaj sama. Jedan od njih još je
ovdje. Upravo se raspitivao o tvom ocu.«
Magdalena je naglo ustala. »I to mi kažeš tek sad?«
Franz Strasser podigao je ruke u znak isprike.
»Samo je htio znati tko je taj veliki muškarac u gradu koji puši onu smrdljivu biljku.«
Nacerio se. »Sigurno je od Kuisla želio otkupiti dio. I o tebi sam mu pričao.«
»O meni?« Krvnikova kći se umalo zagrcnula od piva.
»Pa, zato što ti trguješ ljekovitim biljem, zar nije tako? Možda i tim tobakom ili kako
se već zove.« Franz Strasser krenu. »Pođi sa mnom, taj lako troši novac. Pripada visokoj
gospodi, to se vidi.«
Magdalena je poskočila i slijedila krčmara kroz krčmu koja se sve više punila.
Užurbano se ogledala u nadi da će među brojnim Altenstadterima ugledati stranca. No

Knjige. Club 58
 Knjige.Club Books

nailazila je samo na poznata lica. Jedan zidar ju je pokušao pipkati te zaradio pljusku.
Gunđajući, žurno se udaljio.
»Čudno«, promrmljao je Strasser. »Upravo je bio ovdje.« Vratio se iza šanka. »Sigurno
je otišao na mjesto na koje idu i kraljevi. Samo malo pričekaj.«
Magdalena se vratila na svoje mjesto i pijuckala pivo izgubljena u mislima. Tri
muškarca u crnim mantijama koji razgovaraju na latinskom... Stranci su sigurno bili
redovnici na putovanju po svijetu. Ali čemu onda oni skupi, crni konji? I zašto se jedan
od njih raspitivao o njezinu ocu?
Popila je još jedan veliki gutljaj. Pivo je bilo izvrsno, možda malo gorko, ali oživljavalo
je osjetila. Glava joj je postala neobično lagana. Misli bi odlepršale prije nego što bi ih
mogla zadržati. Glazba i smijeh muškaraca za šankom pretvorili su se u jedinstven šum koji
se razlijegao. Je li to bilo zbog djelovanja alkohola? Uopće nije bila puno popila ... Nema
veze, osjećala se slobodnom, osmijeh joj se raširio licem. Dok je nogama udarala u taktu
violine, nastavila je piti svoje pivo.

Muškarac u crnoj mantiji stajao je vani i promatrao je kroz pukotinu između prozorskih
okana. Morat će pričekati prije nego što bunika počne djelovati. Ali ta žena u jednom
trenutku mora izići, a tad će joj sigurno zatrebati pomoć. Ljubazan muškarac koji
pomaže djevojci da se vrati kući. Kome bi se to učinilo sumnjivim? Kako se ono zvala
djevojka?
Magdalena.
Zadrhtao je cijelim tijelom, nije ni sam znao zašto.

Jakob Kuisl volio je tišinu, ništa nije bilo tako tiho kao zimska večer nakon što je cijeli
dan sniježilo. Čovjek ima osjećaj da je sve zvukove progutao snijeg. Ostala bi samo
praznina kojom bi se ispunila glava. Bez misli, bez mozganja i istraživanja, samo
postojanje. Jakob Kuisl katkad je znao poželjeti beskrajnu zimu koja bi se spustila na svijet,
pa bi svom onom brbljanju i blebetanju napokon došao kraj.
Marširao je snijegom prekrivenom alejom u smjeru Altenstadta, izdaleka se čula
zvonjava zvona u bazilici. Krvnik je bio u potrazi za svojom kćeri. Nije je bilo od ranog
jutra, a sad je već bilo rano poslijepodne. Magdalena je pritom bila obećala majci da će
joj pomoći pri krpanju odjeće i lanenih krpa. Anna Maria Kuisl uvijek je iznova tijekom
dana izlazila pred vrata kako bi pogledom potražila kćer. Psovke su se pretvorile u zabrinutu
šutnju. Kad je krvnik svojoj ženi napokon priznao da je Magdalenu poslao u
Altenstadt kako bi se ondje za njega raspitala o nečemu, jednostavno ga je bila izbacila.
Riječi koje mu je dobacivala nisu bile dvosmislene: Samo će zajedno s Magdalenom opet
moći ući u kuću.
Krvnik je volio svoju suprugu, cijenio ju je; neki su čak tvrdili da je se boji. To je,
naravno, bila glupost jer krvnik se nije bojao ničega i nikoga, najmanje svoje žene. No
Jakob Kuisl bio je naučio da je protivljenje besmisleno i da samo sprječava ponovni
povratak tišine u njegovu kuću. Zato se radije dao u potragu za Magdalenom.

Knjige. Club 59
 Knjige.Club Books

Kad je stigao u Altenstadt, začula se glazba iz jedine gostionice u gradu. Prozori

Strasserove krčme ugodno su svijetlili; mogli su se čuti smijeh, lupanje nogama i zvuk
raštimane violine. Jakob Kuisl približio se jednom prozoru kako bi kroz pukotinu provirio
unutra.
Ukočio se od onoga što je vidio.
Na stolu u sredini nekoliko je momaka plesalo i uzvikivalo prostu seosku pjesmu. Oko
stola se okupio krug posjetitelja koji su im nazdravljali uz smijeh. Između mladića na stolu
plesala je djevojka koja je frivolno podizala ruke u zrak. Glava joj je bila nagnuta unatrag
dok joj je jedan od mladića iz vrča ulijevao pivo u usta.
Bila je to Magdalena.
Neobično je prevrtala očima. Jedan momak pohotno je posegnuo za njezinom suknjom,
drugi je natezao vrpce njezina steznika.
Jakob Kuisl nogom je udario u vrata tako da su se uz tresak naglo otvorila prema unutra.
Zatim je poput ovna jurnuo prema grupi. Jednog od zbunjenih momaka povukao je sa stola
i odbacio ga u smjeru gledatelja, kamo je glavom prema naprijed otklizao prema stoličici
koja se razbila u komadiće. Drugi je momak u samoobrani refleksno ispraznio svoj vrč na
krvnika. Velika greška, kao što je uskoro morao zaključiti. Kuisl ga je uhvatio za ruku i
povukao k sebi, ošamario ga i gurnuo prema drugoj dvojici muškaraca tako da su sva trojica
u zbrci ruku i nogu skliznula na pod. Vrčevi su se razbili na podu, a lokva piva proširila se
među nogama zapanjenih gledatelja.
Jakob Kuisl zgrabio je svoju kćer poput vreće brašna i prebacio je preko ramena.
Magdalena je vikala i odupirala se, bila je izvan sebe, no njegov je stisak bio čvrst poput
škripa.
»Želi još netko zaušnicu?« zarežao je i nestrpljivo pogledao ukrug. Momci su trljali
svoja bolna tijela i nervozno pogledavali ustranu.
»Ako još jedanput dotaknete moju kćer, polomit ću vam sve kosti. Jeste li razumjeli?«
rekao je tiho, ali uvjerljivo. »Ona možda jest krvnikova kći, ali nije životinja na koju je
otvoren lov.«
»Ali sama je poželjela plesati«, zastrašeno je komentirao jedan od tesarovih
pomoćnika. »Vjerojatno ju je malo previše ulovilo i...«
Ušutkao ga je jedan krvnikov pogled. Kuisl je krčmaru koji se zajedno s ostalima pun
poštovanja bio povukao prema zidu, dobacio nekoliko kovanica.
»Izvoli, Strasseru. Za vrčeve i novu stoličicu. Od ostatka počasti pivom. A sada,
zbogom.«
Vrata su se uz tresak zatvorila; ostala je skupina mladih muškaraca koja kao da se
polagano budila iz sna. Kad je Jakob Kuisl zajedno s Magdalenom nestao iza ugla, prvi su
počeli tiho šaptati. Uskoro se krčmom ponovno razlijegao smijeh.
»Jesi li poludio, oče?« viknula je Magdalena. Njih je dvoje u međuvremenu bilo stiglo
do glavne ceste. Još uvijek se poput vreće ljuljala na krvnikovu ramenu. Lagano je mucala.
»Spusti... spusti me smjesta dolje!«

Knjige. Club 60
 Knjige.Club Books

Krvnik je svoju kćer u širokom luku bacio na nanos snijega. Čvrstim korakom joj se
približio pa joj lice počeo trljati snijegom dok se nije žarilo poput crvene rese srditog
purana. Naposljetku je Magdaleni iz bočice počeo ulijevati gorku tekućinu u usta dok
nije počela pljuvati i kašljati.
»Zaboga, što je to?« zajecala je i rukom prešla preko usta. Još je uvijek bila omamljena,
ali barem je opet mogla donekle jasno razmišljati.
»Kositernica, korijen gencijana i napitak od Simonovih smeđih zrna«, zarežao je njezin
otac. »Zapravo sam to namjeravao odnijeti Hansu Kohlbergeru jer je njegova žena uvijek
silno umorna i samo zuri kroz prozor. Ali ispunilo je svoju svrhu i kod tebe.«
Magdalena se protresla. »Okus mu je grozan, ali djeluje.«
Napravila je grimasu, no odjednom joj se lice uozbiljilo. Što joj se bilo dogodilo?
Sjećala se kako je sjedila za stolom i pila pivo. Zatim je bila sve veselija. Otišla je do
radnika i plesala s njima. Sjećanja su joj maglovita nakon tog trenutka. Je li moguće da joj
je netko nešto stavio u pivo? Ili je jednostavno samo previše popila? Šutjela je kako ne bi
uznemirila oca i strpljivo podnosila očevu kaznu, prodiku koja je upravo dostizala svoj
vrhunac.
»Bila si nemoguća, besramna namigušo! Što će ljudi misliti! Ti... ti...« Duboko je
udahnuo kako bi se smirio.
»Ah, ljudi«, promrmljala je. »Pusti ljude da pričaju. Ionako sam krvnikova kći. Ionako
će mlatiti jezikom.«
»A, Simon?« progunđao je. »Što će na to reći Simon?«
»Prestani govoriti o Simonu!« Okrenula je glavu u stranu.
Krvnik se osmjehnuo. »Ah, sada shvaćam odakle puše vjetar... Pa, tako sigurno nećeš
vratiti svog Simona.«
Prešutio joj je da je Simonu posudio konja kako bi s Benediktom otputovao u
Steingaden. Umjesto toga naglo je promijenio temu.
»Jesi li što otkrila u vezi s crkvom?«
Magdalena je kimnula i ispričala mu što su joj rekli Balthasar Hemerle i krčmar
Strasser.
Krvnikovo lice bilo je zamišljeno. »Mislim da sam i ja vidio jednog od tih redovnika...«
»Gdje ?« pitala je Magdalena radoznalo.
Njezin otac se odjednom okrenuo i odmarširao u smjeru Schongaua. »Kako je, tako
je«, zabrundao je. »Što nas briga tko je ubio Koppmeyera. Tvoja majka zapravo ima pravo
kad kaže da nas se to ne tiče. Pođimo kući i pojedimo nešto.«
Magdalena je potrčala za njim i uhvatila ga za rame.
»Ne može!« viknula je. »Želim znati što se dogodilo. Koppmeyera su otrovali! U kripti
se nalazi stari, prašnjavi grob, nekoliko stranaca se mota po ovom kraju i govori latinski ili
neki drugi čarobnjački jezik. Što bi sve to trebalo značiti? Ne možeš sada samo otići kući i
podići noge na klupu kraj peći!«

Knjige. Club 61
 Knjige.Club Books

»O, da, mogu.« Jakob Kuisl nastavio je koračati.

Magdalenin glas odjednom je bio tih i prodoran. »Što će biti ako za Koppmeyerovu
smrt optuže nevinu osobu i bace je u tamnicu? Kao onomad Stechlinicu?« Znala je da će
time oca pogoditi u ranjivo mjesto. »Župnika je ubio otrov, zar ne?« nastavila je. »Dakle,
lako je moguće da će ti, kao zadnji put, narediti da mučiš primalju samo zato što se razumije
u otrove. Želiš li to?«
Krvnik je zastao. Neko vrijeme se samo moglo čuti kriještanje vrana.
»No dobro«, rekao je naposljetku. »Još jednom ćemo pretražiti crkvu sv. Lovre. Sad
odmah. Kako bi ti opet mogla mirno spavati.«

Stranac ih je promatrao kako su glavnom cestom krenuli u smjeru crkve sv. Lovre. S
naporom je kroz usnice protisnuo Očenaš kako bi se smirio. Njegov plan se nije ostvario!
Rado bi iz krvnikove kćeri bio izvukao što je njezin otac pronašao u kripti.
Magdalena...
Tiho sjećanje prošlo je njegovim tijelom pa opet nestalo.
Stranac se protresao. Morat će još jednom razgovarati s onim pisarom. Naposljetku,
platio je dobar novac kako se krvnik više ne bi upletao. No sad se doimalo da taj smrdljivi
živoder u Schongauu može žariti i paliti kako mu se prohtije.
Prsti muškarca igrali su se zlatnim križem koji je ispod crna kaputa i bijele tunike visio
točno iznad njegova srca. Trebat će mu snage. Njegovo bratstvo nikad nije držalo mnogo
do običnog puka koji bi naučio čitati. Ta vidjelo se kamo to vodi. Ljudi bi postali prkosni i
više ih ni najmanje nije bilo briga za zapovijedi. U krčmi je saznao da je krvnik unatoč
podrijetlu bio pametan i obrazovan, a to ga je činilo opasnim. U svakom slučaju opasnijim
od onog drugog njuškala, onoga malog vojnog kirurga koji poput psića slijedi svoga
gospodara.
Stranac je poljubio križ i ugurao ga natrag ispod tunike. Donio je odluku. U pisara se
nije mogao pouzdati, morat će sam djelovati. Riješit će se krvnika i to odmah; opasnost da
će se miješati u njihov posao bila je prevelika. Sad samo još treba upozoriti ostale.
Zvuk njegovih koraka progutao je meki snijeg.

Krvnik i njegova kći približavali su se crkvi sv. Lovre čiji su od vjetra nakrivljeni toranj
gotovo posve bili progutali nadolazeći oblaci magle večernjeg sumraka. Bilo je silno hladno
premda nije puhao vjetar. Prijeko, u župnikovoj kući, Magdalena je između pukotina na
prozorskim oknima mogla vidjeti svjetlo luči. Župnikova domaćica i crkvenjak očito su još
bili budni. Jakob Kuisl krenuo je ravno prema crkvi kad ga je kći nervozno potegla za rukav.
»Pogledaj, ondje prijeko!« šapnula je i pokazala na crkvu.
Vrata u Božju kuću bila su zaključana željeznim lancem, no prozore je na trenutak
osvijetlila svjetlost baklje. Samo plamsaj, ali Kuisl ga je jasno bio vidio.

Knjige. Club 62
 Knjige.Club Books

»Što dovraga...?« progunđao je. Skrenuo je iza crkve, Magdalena ga je slijedila. Kod
rešetkaste ograde groblja naišli su na svježe tragove koji su u visini apside vodili prema
građevini.
Krvnik se sagnuo i pobliže pogledao tragove. »Dvojica su«, šapnuo je. »Čvrsta obuća,
dobre čizme. To nisu radnici ili seljaci odavde.« Njegov pogled je pratio tragove.
Zaustavljali su se kraj klimavih skela koje su radnici bili podigli ujesen. Visoko gore bio je
razbijen crkveni prozor.
»Trebali bismo otići po pomoć«, rekla je Magdalena prestrašeno.
Njezin otac se tiho nasmijao. »Po koga? Magdu? Mršavog crkvenjaka?« Čvrsto je
koračao do skela. »Moram se sam pobrinuti za ovo«, promrmljao je. Još jedanput se
okrenuo prema Magdaleni.
»Ti ostaješ ovdje, razumiješ? Bez obzira na to što će se dogoditi. Ako sam još uvijek
unutra nakon sljedeće zvonjave zvona, možeš, što se mene tiče, potražiti pomoć. Prije toga
ne.«
»Zar ne bih trebala poći s tobom?« pitala je.
»Ne. Ti mi nećeš biti od pomoći. Šćućuri se iza nadgrobnih ploča i čekaj dok se ne
vratim.«
Izgovarajući to, počeo se uspinjati po šipkama skela. Konstrukcija je stenjala i ljuljala
se, no izdržala je. Krvnik je nakon nekoliko trenutaka stigao do druge razine. Balansirao je
na zaleđenim daskama sve do razbijenog prozora i upuzao unutra.
Premda se vani tek počelo smračivati, unutra u crkvi bilo je mračno kao u rogu. Jakob
Kuisl stisnuo je oči, potrajalo je neko vrijeme prije nego što su se naviknule na mrak. Krvnik
je pod nogama osjetio svježe izblanjani pod galerije, odnekud se začulo lupanje. Pa piskavi
glasovi. Naposljetku je mogao razabrati obrise poda i zidova u crkvi. Jedan pogled bio je
dovoljan kako bi se dokazalo da je zidar Peter Baumgartner govorio istinu. Na zidovima
gore u visini galerije doista su se nalazili zadebljani crveni križevi. Bili su svježe
premazani. No netko se bio potrudio i na nekoliko mjesta obrisao vapnenu boju.
Kao da želi provjeriti što se nalazi ispod, pomislio je krvnik.
S galerije je pogledao prema dolje i opazio da je nadgrobna ploča bila pomaknuta
ustranu premda ju je on tijekom zadnjeg posjeta sam bio namjestio.
Njegova ruka kliznula je ispod kaputa gdje je za pojas bila zataknuta toljaga od
arišovine koju je uvijek nosio sa sobom. Nedavno se bio odrekao njezine pomoći u krčmi.
Kuisl je znao da jedan udarac tim oružjem može glavu svakog protivnika razbiti poput zrele
kruške. Sad je izvukao toljagu i odvagnuo toplo drvo u ruci. Trebat će je danas, to je bilo
sigurno.
Stopalima je opipavao put do stuba koje su kraj portala vodile prema dolje. Spustio se
nečujno poput mačke i odjurio prema rupi u podu. Čuli su se glasovi. Neobično su
odzvanjali, mora da su uljezi bili u stražnjem dijelu kripte gdje se nalazio sarkofag.

Knjige. Club 63
 Knjige.Club Books

Krvnik je zamišljeno promatrao tešku nadgrobnu ploču koja je ležala kraj rupe u podu.
Tko god je bio dolje, od njegova silaska nije prošlo mnogo vremena; on i Magdalena su
naposljetku tek nedavno bili opazili kratki treptaj baklje u crkvi.
Krvnik se još jedanput ogledao oko sebe u tami pa se spustio kamenim stubama dok se
nije našao u spremištu.
Stol od hrastovine kraj zida bio je odmaknut. Kroz niski portal iza njega prodirala je
treperava svjetlost fenjera. Sad su se jasno mogli čuti glasovi.
»Ovdje mora biti još jedan trag, dovraga! Bilo što!« zasiktao je jedan od njih. Glas je
zvučao neobično promuklo kao da muškarac ima problema s govorenjem. »Grob je pravi,
sakrio je to ovdje negdje.«
»Ovdje nema ničega, tako mi Bog pomogao!« Drugi glas bio je dubok i imao švapski
naglasak. »Samo ova mramorna ploča s citatom, kosti i dronjci.« Glas se pretvorio u šapat.
»Duše mi, da nas ne kazni Bog jer remetimo mir mrtvaca.«
»Radije se pobrini i odgonetni ovu prokletu heretičku zagonetku. Samo zato majstor je
stao na našu stranu. Nemoj to zaboraviti, debela, razmažena šaka jada. Da je bilo po mom,
još uvijek bi u nekom podrumu skidao prašinu s knjiga. Prestani dakle kukati i nastavi
tražiti! Deus lo vult!«
Tek sad je Jakob Kuisl u promuklom glasu prvog čovjeka čuo neobičan akcent. Sigurno
je bio stranac.
»U redu, pretražimo još jednom susjednu prostoriju«, ponovno se začuo prestrašeni
Švabo. »Možda mi je nešto promaklo u sanducima. Heretik je to možda sakrio između svih
tih starudija.«
Jakob Kuisl prepoznao je prema zvuku glasova da se pojave približavaju prednjoj
prostoriji. Krvnik se stisnuo uza zid tik do portala. Približavali su se koraci, blagi krug
svjetla polagano mu je dolazio ususret. Ispod luka vrata pojavila se žilava ruka s
uljanom svjetiljkom. Izvirio je rukav crne mantije.
Jakob Kuisl reagirao je hitro. Toljagom je udario po ruci, a fenjer je pao na pod i ugasio
se. Nosač fenjera jedva je imao vremena vrisnuti jer ga je Kuisl naglo povukao prema
naprijed i toljagom ga pogodio točno u potiljak. Podeblji muškarac stenjući se
srušio. Kratko je zavladala tišina. Potom se s druge strane opet oglasio promukli glas.
»Brate Avenariuse? Što je s tobom? Jesi li...«
Glas je utihnuo, moglo se čuti samo još tiho šuštanje, ništa više.
»Tvom bratu Avenariusu više nije tako dobro«, viknuo je Kuisl u tišinu. »No još uvijek
bolje nego Koppmeyeru! Njega ste ubili, zar ne?«
Čekao je na reakciju, ali ništa nije stiglo s druge strane. Stoga je nastavio govoriti.
»Ne sviđa mi se kad u mom reviru truju ljude! Ovdje samo jedan ubija ljude, a to sam
ja!«
»A tko si ti, uvjeren da se to tebe išta tiče?« zasiktao je s druge strane glas sa stranim
naglaskom.

Knjige. Club 64
 Knjige.Club Books

»Ja sam krvnik«, rekao je Kuisl. »A ti znaš što kod nas čeka trovatelje. Kotač. No prije
toga ču vas objesiti, a možda i razrezati.«
Promukli smijeh začuo se s druge strane.
»A kako umire krvnik i U redu, uskoro ćeš saznati.«
Jakob Kuisl je režao. Dojadilo mu je ovo zadirkivanje. Muškarac na podu kraj njega je
stenjao, udarac očito nije bio dovoljno snažan, uskoro će doći k svijesti. Krvnik se upravo
pripremao za novi udarac kad je osjetio nalet zraka. Sjena je skočila kroz luk vrata i
postrance naciljala u njegovu smjeru. Kuisl je skočio ustranu te osjetio kako ga je
zakrivljena oštrica ogrebla po lijevoj podlaktici. Krvnik je zamahnuo toljagom no promašio
protivnika. Teška arišovina fijuknula je iznad njegove glave. Kuisl je zamahnuo nogom
i pogodio muškarca točno između nogu. Zadovoljno je čuo kako je muškarac bolno
zastenjao i povukao se. Kuisl u mraku nije mogao raspoznati ništa osim crnog obrisa.
Muškarac pred njim očigledno je bio u redovničkoj mantiji i u ruci držao bodež savijene
oštrice kakav je Jakob Kuisl vidio kod muslimanskih ratnika. No nije bilo vremena za
detaljniji pregled jer se stranac opet spremao na napad i bodežom trgnuo u smjeru snažnih
krvnikovih prsa. Kuisl mu je izmaknuo i zamasima toljagom držao protivnika podalje od
sebe. Kad je napravio korak naprijed, ugazio je u nešto mekano i veliko te se spotaknuo.
Pred njim na podu još uvijek je ležao debeli Švabo kojeg je na početku onesposobio za
borbu.
Kuisl je upravo namjeravao odbiti svog protivnika s nekoliko daljnjih zamaha kad je
iza sebe začuo tiho struganje. U sljedećem se trenutku oko njegova vrata našla tanka omča.
Ali bilo ih je samo dvoje?
Posegnuo je za vratom, no kožnato uže već se duboko bilo urezalo u njegovu kožu.
Pokušao je doći do zraka poput ribe na suhom, preplavio ga je mrak. Očajnički je svu svoju
težinu prebacio prema natrag i osjetio otpor. Zid! Upro je nogama o tlo i pokušao muškarca
iza sebe zgnječiti između svojih širokih ramena i zida. Napokon je popustio stisak oko
vrata. Zrak je opet ulazio u njegova pluća. Dahtao je i kašljao. Vičući se naglo uspravio
spreman za novi napad. Lijevom rukom ščepao je komad mekane, baršunaste tkanine
ispred sebe i povukao ga. Desnom rukom tražio je toljagu koju je maloprije bio ispustio.
Sagnuo se i pogledom prešao preko mračne prostorije.
Obrisi kao da su se rasplinuli. Pojedinačne sjene kao da su se stapale jedna u drugu i
oblikovale jedno veliko tijelo.
Odjednom je osjetio kako mu se tijelom širi obamrlost. Pulsirala je od njegove lijeve,
ranjene ruke sve do najudaljenijeg dijela njegova tijela. Zahvatila ga je uzetost. S naporom
je pokušao micati prste, no nije mu uspijevalo.
Zakrivljeni bodež... otrov...
Skliznuo je niz zid kripte. Osjetio je dašak parfema, intenzivan miris ljubica koji ga je
podsjetio na veliku, šarenu livadu. Otvorenih očiju, ali nesposoban da pomakne i prst,
morao je gledati kako se tri muškarca u crnim mantijama šapćući naginju nad njim.
Treći muškarac... sigurno me slijedio... Gdje je Magdalena?
Jakob Kuisl osjetio je kako su ga stranci podignuli i odnijeli.
Knjige. Club 65
 Knjige.Club Books

Kad se Simon probudio, ležao je u krevetu s bijelom posteljinom i zurio u drveni strop
od svježe blanjane smrekovine. Odnekud izvana do njega je dopirala buka gradilišta.
Udarci čekićem, rezanje pilom, povici muškaraca. Gdje se, zaboga, nalazio?
Uspravio se i osjetio kako je oštra bol prostrujala njegovom glavom. Kad je rukom
opipao čelo, naišao je na svjež zavoj od lanenog platna. Vratilo mu se sjećanje. Napali su
ih razbojnici! Benedikta je... da, zapucala, zatim bijeg kroz šumu i naposljetku mrak.
Sigurno ga je ozlijedila grana. Snažne ruke su ga bile podigle na konja, sjećao se
glasova i ljuljanja životinje. Potom ništa.
Simon je osjetio žeđ. Kad se osvrnuo, mogao je s desne strane kreveta vidjeti niski
noćni ormarić na kojem je stajao glineni vrč. Činilo se da nije samo drveni strop bio
nedavno izrađen, nego i noćni ormarić i široki krevet; miris smole i svježe obrađena drveta
osjećao se u zraku. Mali kamin pucketao je u kutu, ali osim toga, soba je bila prazna.
Prozorski kapci bili su zatvoreni tako da je unutra prodirala samo jedna tanka, ali sjajna
zraka svjetlosti. Bio je dan.
Simon je posegnuo za vrčem i probao tekućinu. Imala je gorak i aromatičan okus poput
metvice, očito je bila lijek koji su mu ostavili. Pio ga je u velikim gutljajima kad su se uz
škripu otvorila vrata. Benedikta je stajala na vratima i osmjehivala mu se.
»Naspavan?« Pokazala je na njegov zavoj. »To doduše, nije napravio medikus, ali
pretpostavljam da ovdašnji kanonici također znaju rukovati iglom i koncem.«
»Kanonici?« Simon ju je zbunjeno pogledao.
Benedikta je kimnula. »Premonstratenzi. U steingadenskom smo samostanu. Dok smo
bježali od razbojnika, udarili ste glavom u granu. Podigla sam vas na konja i dovela ovamo.
Morali smo prijeći samo još nekoliko milja.«
»Ali muškarci... glasovi...« Simon je osjećao kako mu se glavobolja sve dublje
urezivala u mozak. Benedikta ga je samilosno pogledala. Osjećao je kako u njemu raste
osjećaj vrućine. Sa zavojem, blijed, samo u svojoj prljavoj lanenoj košulji, sigurno
je ostavljao bijedan dojam.
»Koji glasovi?« pitala je.
»Kad sam bio u nesvijesti... tko mi je pomogao da se popnem na konja?«
Benedikta se smijala. »To sam bila ja! Ako će vas to umiriti, redovnici su vas poslije
skinuli.«
Simon se osmjehnuo. »Sigurno bih se sjećao da ste to napravili vi.«
Zaigrano negodujući, podigla je obrve i okrenula se kako bi otišla.
»Prije nego što prijeđemo granice uljudnosti, vjerojatno je bolje da se pozabavimo
onim zbog čega smo doista ovdje«, rekla je. »Opat nas već čeka. Naravno, samo ako vam
to dopušta vaša ozljeda«, dodala je uz podrugljiv osmijeh. »Čekat ću vas vani.«
Vrata su se zatvorila, no Simon je još jedan trenutak ostao ležati kako bi sabrao misli.
Ova žena... ga je zbunjivala. Naposljetku je ustao i odjenuo se. Glavobolja ga je doduše, i
dalje silno mučila, no kratak pregled zavoja uvjerio ga je da su redovnici dobro
obavili posao. Osjetio je uredan šav; ostat će vjerojatno samo mali ožiljak iznad ruba kose.

Knjige. Club 66
 Knjige.Club Books

Medikus je pažljivo otvorio vrata i odmah ga je zaslijepilo jako zimsko svjetlo. Nebo
je bilo bistro i plavo, sjalo je sunce, a snijeg je blistao i svjetlucao. Simonu je trebalo neko
vrijeme kako bi se navikao. Zatim je ugledao najveće gradilište koje je ikad vidio.
Pred njim se nalazio samostan Steingaden ili ono što bi nakon napada Šveđana ovdje
trebalo nastati u svoj svojoj raskoši. Simon je doduše, bio čuo da novi opat Augustin
Bonenmayr ima ambiciozne planove. No koliko su ti planovi bili ambiciozni, tek je
sad mogao vidjeti vlastitim očima. Svugdje na zemljištu stajale su tek podignute građevine.
Na mnogima su još uvijek svjetlucale nove krovne grede; većina je bila okružena skelama;
redovnici u bijelim mantijama i brojni radnici su jedni kraj drugih hodali uokolo
sa zidarskim žlicama i tovarima punim žbuke. Sa Simonove lijeve strane trojica muškaraca
su uz brojne povike uvis povlačili koloturnik, malo dalje odostraga, novom su se
popločanom cestom približavala volovska kola koja su dovozila svježe izrezane daske.
Mirisalo je na smolu i vapno.
Benedikta je opazila Simonov pogled pun čuđenja pa mu sve objasnila. »Jedan od
graditelja već me proveo uokolo. Ondje gdje smo spavali, podignut će se nova gostinjska
kuća. Tik do nje nalazit će se latinska škola, a ondje...« Pokazala je na malu građevinu
s druge strane parka. »Ondje se čak planira izgraditi malo kazalište.« Krenula je i nastavila
govoriti. »Jutros sam porazgovarala s priorom. Opat Bonenmayr planira samostan
pretvoriti u najljepši samostan u ovom kraju. Barem onoliko lijep koliko je onaj u
Rottenbuchu. U opatiji je i želi nas primiti oko podneva.«
Simonu nije preostalo ništa drugo osim da kimne i da je slijedi. Kako je prirodno
Benedikta preuzela kormilo. Simon je sada razumio zašto ju je njezin brat rado pitao za
savjet. Benedikta je iza svoje otmjene fasade imala izuzetno robusnu prirodu. S jezom
se prisjetio jučerašnjeg poslijepodneva i pucnja iz pištolja.
Sreli su opata u klaustru između opatije i crkve. Augustin Bonenmayr bio je suhonjav
muškarac uska lica. Na nosu mu je sjedio cviker mjedenih okvira kojim je upravo promatrao
freske u kapeli u koju se ulazilo iz hodnika. U desnoj ruci držao je nekoliko svežnjeva
pergamenta, s njegova pojasa se uz golemi svežanj ključeva ljuljao visak i trokutasti
kutomjer. Više je izgledao kao graditelj nego predstojnik velikog reda.
Tek kad je čuo korake pridošlica, opat se okrenuo prema Simonu i Benedikti.
»Ah, mlada dama s molbom! Već su vas najavili!« viknuo je i skinuo cviker. Njegov
dubok glas odzvanjao je klaustrom. »A vi mora da ste mladi Fronwieser.« Opat je uz
smiješak prišao medikusu i pružio mu ruku. Augustin Bonenmayr poput svih
premonstratenza nosio je bijelu tuniku, oko trbuha mu je bio zavezan grimizni pojas koji
ga je isticao kao opata samostana. Simon je kleknuo i poljubio zlatni, križem ukrašeni
pečatnjak.
»Ako čete mi dopustiti opasku«, promrmljao je Simon na koljenima. »Još nikad nisam
vidio ovakav golem samostan.«
Augustin Bonenmayr se nasmijao i pomogao mu da se uspravi. »Doista. Sve ćemo
ponovno izgraditi. Mlin, pivovaru, školu i naravno, samostansku crkvu. Ovo će postati
mjesto u koje će ljudi hodočastiti u gomilama kako bi bili bliže Bogu.«

Knjige. Club 67
 Knjige.Club Books

»Sigurna sam da će Steingaden biti dragulj u Pfaffenwinkelu«, dodala je Benedikta.

Opat se smješkao. »Čovječanstvo opet treba mjesta koja su dostojna hodočašća. Mjesta
na kojima osjećamo koliko je Bog doista velik.« Iskoračio je iz kapele van u klaustar. »No
vi niste došli kako bismo debatirali o hodočašćima, zar ne? Koliko sam čuo, vaš povod je
mnogo ružniji.«
Simon je kimnuo i sažeto ispričao zašto su ovdje. »Možda razlog župnikove smrti
pronađemo u prošlosti crkve sv. Lovre«, završio je naposljetku.
Opat je nabrao čelo i obratio se Benedikti. »Doista vjerujete da je vaš brat bio otrovan
zbog neke mračne tajne u njegovoj crkvi? Nije li to malo pretjerano?«
Prije nego što je Benedikta mogla odgovoriti, ubacio se Simon. »Vaša Visosti, kažu da
crkva sv. Lovre pripada vašim crkvenim dobrima«, rekao je više usput. »Postoje li nacrti?
Ili, zna li se barem kome je nekoć pripadala?«
Augustin Bonenmayr trljao je hrbat nosa na kojem je maloprije bio cviker.
»Redu pripada toliko dobara da nisam upućen u svako pojedino. No možda se može
nešto pronaći u našem arhivu. Slijedite me.«
Od klaustra su krenuli u smjeru opatije. Na prvom katu nalazila su se neukrašena, niska
vrata zaključana dvama golemim lokotima. Opat ih je otvorio, a Simona je odmah zapahnuo
pljesniv miris starog pergamenta. Prostorija je bila visoka sigurno četiri stope. Sve do stropa
su, odvojene u nišama, sezale police pune knjiga, folijanta, ali i svitaka pergamenta s
crvenim samostanskim pečatom. Tu i tamo bilo je paučine, a na glatko poliranom stolu od
orahovine u sredini sobe ležao je tanki sloj prašine.
»Naša nekoliko stotina godina stara samostanska biblioteka«, rekao je Bonenmayr.
»Čudo da nije postala plijenom požara. Kao što vidite, trenutačno samo rijetko ovdje
boravimo. Ali raspored je isti. Čekajte...«
Uzeo je ljestve koje su stajale u kutu i popeo se sve do pretposljednjeg reda.
»Crkva sv. Lovre, crkva sv. Lovre...«, mrmljao je i pogledom prelazio preko pojedinih
polica. Naposljetku je ispustio zvuk iznenađenja.
»Vidi ti to! Ovdje je naprijed.« Spustio se s otrcanim svitkom pergamenta na kojem su
još bili zalijepljeni ostaci crvenog laka.
Simon je začuđeno pokazao na slomljeni pečat. »Svitak su očito već otvorili.« Medikus
je prstom prešao preko rubova pergamenta. »I to nedavno. Odlomljeni krajevi još se sjaje.«
Augustin Bonenmayr zamišljeno je gledao trošni pergament.
»Doista«, promrmljao je. »Čudno. Svitak je naposljetku star nekoliko stotina godina.
Dakle...«
Otišao je do stola gdje je raširio pergament. »Možda je zbog lošeg stanja u kojem se
nalazi nedavno bio kopiran. No pogledajmo sada...«
Simon i Benedikta stajali su opatu s lijeve i desne strane i gledali u dokument čiji rubovi
su se već mrvili. Tekst je bio izblijedio, ali još uvijek ga se moglo pročitati.
»Ovdje piše«, Bonenmayr je desnim kažiprstom pokazao na mjesto u sredini.
»Samostan Steingaden je 1289. godine našega Gospodina kupio sljedeća dobra: dva imanja
Knjige. Club 68
 Knjige.Club Books

u Warenbergu, dva imanja u Bruggu, jedno imanje u Dietlriedu, tri imanja u Edenhofenu,
jedno imanje u Altenstadtu i... doista, altenstadtsku crkvu sv. Lovre!« Bonenmayr je fućnuo
potvrdno. »Zaista velika trgovina. To nas je stajalo punih 225 funti denara. Onomad je to
moralo biti mnogo novca.«
»A tko je bio prodavač?« nastavio je zapitkivati Simon.
Opatov prst pomaknuo se gore prema glavi pergamenta.
»Izvjesni Friedrich Wildgraf. «
»Što je on bio?« pitao je Simon. »Trgovac? Patricij? Recite, molim vas!«
Opat je odmahnuo glavom.
»Ako je točno što ovdje piše, onda je Friedrich Wildgraf bio ništa manje nego
pokrajinski majstor templarskog reda u Njemačkom Carstvu. Iznimno moćan muškarac u
svoje vrijeme.«
Bonenmayr je podigao pogled i pogledao u okamenjeno Simonovo lice.
»Što vam je?« pitao je zabrinuto. »Zar vam nije dobro? Možda vam prvo moram
objasniti sve u vezi s templarima.«
»Nije potrebno«, odgovorio je Simon. »Upoznati smo.«
Napustili su samostan samo pola sata poslije. Iz sigurnog skrovišta jedna ih je pojava
promatrala sve dok s konjima nisu nestali među stablima. Muškarac se okrenuo i među
znojnim prstima prebirao krunicu, zrno po zrno, kariku po kariku. Bilo je prošlo
toliko godina, no sada je osjećao da su gotovo stigli do cilja. Bog ih je odabrao.
»Deus lo vult«, šapnuo je, pao na koljena i počeo moliti.

Knjige. Club 69
 Knjige.Club Books

eugodan miris izvukao je Jakoba Kuisla iz nemirna košmara i vratio na površinu

N svijesti. Miris je... podsjećao na plijesan, prašinu i zemlju, a nekako je bio i truo, i
vlažan. Kao u podrumskoj rupi, pomislio je.
Gdje sam? Što se dogodilo?
Poput velikog vala vratilo mu se sjećanje, a s njim ljutnja i bol. Previdio je trećeg
muškarca! Mora da se nakon njega stubama spustio u kriptu. Stranac koji je mirisao na
ljubice gotovo ga je bio ugušio kožnatim konopom. Jakob Kuisl znao je da gubitak svijesti
tijekom gušenja nastupa nakon jedne minute, a smrt nekoliko minuta poslije. Znao je to
tako dobro jer je i sam nekoliko ljudi ugušio tom metodom. Oni osuđeni na smrt lomačom
znali su mu dati novac kako bi ih poštedio mučne smrti. Usred gustog dima gledatelji nisu
mogli vidjeti da je osoba gore među plamenovima već mrtva.
Jakob Kuisl sjetio se otrovnog bodeža od kojeg ga je dolje u kripti unutar nekoliko
minuta uhvatila uzetost. Zanimljiv otrov koji mu nije bio poznat. Biljka ili boba mora da je
potjecala iz nekog drugog dijela svijeta. Krvnik je oprezno micao prste na nogama
i rukama. Pomicali su se, to je bio dobar znak. Djelovanje otrova, što god je bilo, malo je
popustilo. Tek tad je otvorio oči.
I nije vidio ništa.
Trepnuo je nekoliko puta. Je li slijep? Jesu li mu muškarci stavili povez preko očiju?
Ili je ovdje u podrumu doista tako mračno? Podigao je ruku kako bi opipao lice.
Nije uspio.
Ruka mu je nakon nekoliko centimetara naišla na hladan, tvrd otpor. Pokušao je
drugom rukom. Ista stvar. Želio se uspraviti, no njegovo čelo je udarilo u kamenu ploču.
Izbio mu je znoj, usta su mu bila suha. Okretao se na sve strane, posvuda samo hladan
kamen. Osjetio je kako mu srce ubrzano lupa. Samo uz puno napora uspio je kontrolirati
disanje.
Pokopali su me živog. U sarkofagu...

Knjige. Club 70
 Knjige.Club Books

Jakob Kuisl brojio je otkucaje srca. Svjesno je disao ravnomjerno i naposljetku osjetio
kako je razmak između otkucaja postajao sve veći, sve dok mu srce opet nije normalno
pumpalo krv. Tek je tad počeo vikati.
»Hej! Čuje li me netko? Tu sam!«
Imao je osjećaj da mu glas dopire do ploče koja bi zatim posve progutala zvuk.
Vjerojatno ga zbog masivnosti ploče ne bi mogao čuti ni netko tko stoji tik do sarkofaga.
Morat će si sam pomoći.
Možda bi Jakob Kuisl svojim mišićavim rukama mogao podbočiti ploču. No udaljenost
do poklopca bila je tako mala da ruke nije mogao podići u visinu prsa. Osim ako ne bi uspio
malo podići ploču...
Krvnik je duboko uzdahnuo, cijelim se tijelom odupro tako da mu je široko čelo
dodirivalo ploču.
Imao je osjećaj kao da glavom želi probiti zid kuće.
Žile su mu izbile na sljepoočnicama, kroz glavu mu je jurnula krv, ali ploča je ostala
na mjestu kao da je zažbukana. Pritiskao je i gurao, čuo kako mu krčkaju kosti. Mišići su
mu bili tvrdi poput stijene.
Zatim napokon tiho škripanje.
Zraka svjetla prodrla je kroz malu pukotinu - zapravo ne zraka svjetla, nego mrak koji
nije bio tako crn kao u unutrašnjosti lijesa. Jakob Kuisl nastavio se gornjim dijelom tijela
odupirati o kamen. Znao je da ako sad odustane, dugo vremena neće imati snage još jednom
podignuti ploču. Možda zauvijek. Leđa su mu se doimala poput hrasta koji će se slomiti.
Napokon je ploču podigao tako visoko da je ruke mogao podići u visinu prsa. Stisnuo je
podlaktice uz tijelo i dlanovima pritiskivao hladni kamen.
Uz prodoran uzvik odgurivao je šest centa težak kamen.
Ploča je poput pladnja na rukama lakeja kratko lebdjela kako bi se potom nagnula
ulijevo i uz silan prasak raspuknula na kamenom podu. Krvnik se poput živog mrtvaca
uspravio u lijesu. Tijelo mu je bilo prekriveno kamenom prašinom i koštanim
brašnom. Kosti i dronjci bili su razbacani po prostoriji. U jednom kutu ležala je ploča s
natpisom.
Jakob Kuisl izišao je iz sarkofaga i zgrabio mramornu ploču. Tek sad je primijetio da
se u njegovoj ruci još uvijek nalazi komad mantije za kojom je posegnuo netom prije nego
što se onesvijestio. Približio ga je nosu i upio miris. Ljubice, cimet i nešto što Jakob Kuisl
nije mogao prepoznati.
Nikad neće zaboraviti taj miris.
S tkaninom i mramornom pločom u rukama, čvrstim korakom krenuo je gore pa van.
Shvatit će da su pogriješili kad su se usudili sukobiti s krvnikom.

Magdalena je imala tešku noć iza sebe. Prethodnu večer punih je sat vremena čekala
ispred crkve sv. Lovre, ali njezin se otac nije pojavio. Naposljetku su tri u tamno odjevene

Knjige. Club 71
 Knjige.Club Books

pojave ispuzale kroz razbijeni prozor i nestale u mraku. Magdalena je u daljini mogla čuti
rzanje i galopiranje konja.
Gdje je njezin otac?
Požurila je do župnog dvora te probudila Magdu i mršavog Mesnera. Zajedno su
otvorili vrata crkve, pri čemu se Magda uvijek iznova križala i slala kratke molitve prema
noćnom nebu. Ako unutra još uvijek netko vreba, njih dvoje će se vjerojatno srušiti od
straha, pomislila je Magdalena. No u crkvi nije bilo nikoga. Nadgrobna ploča iznad kripte
bila je odgurnuta ustranu, no nakon što se Magdalena uz Magdine molitve i kukanje spustila
u kriptu, nije uspjela pronaći ništa. U podzemnim prostorijama očito je bilo došlo do borbe,
razbijene starudije ležale su po podu. Sarkofag u stražnjoj sobi valjda je još jedanput bio
pregledan. Kosti i dronjci bili su porazbacani po podu. No lijes je, kao do sada, stajao
ondje sa zatvorenom pločom kao što su ga otac i Simon bili ostavili. Dok je promatrala
sarkofag, kratko ju je obuzeo loš osjećaj, ali nije si mogla objasniti zašto. Gotovo joj se
činilo da osjeća očevu prisutnost. No njega nije bilo.
Naposljetku je, obuzeta strahom, provela noć u župnom dvoru te sljedećeg jutra u cik
zore krenula kući. Njezina majka već je stajala na ulaznim vratima s očima crvenim od
plača.
»Gdje si bila?« pitala je. »I gdje je otac?«
Magdalena je na trenutak bila u iskušenju majci ispričati lažnu priču - da je kao primalja
provela cijelu noć radeći u Altenstadtu i da se otac kod Strassera oporavlja od pijančevanja.
No odjednom je sve izletjelo iz nje.
»Ne... ne znam«, uspjela je reći jecajući prije nego što se plačući bacila na majčine
grudi. Unutra za stolom Anna Maria Kuisl napokon je saznala cijelu istinu o neizvjesnoj
sudbini svog supruga.
»Koliko sam mu puta rekla da se ne miješa u tuđe poslove!« bjesnjela je Anna Maria
Kuisl. »Zar nemamo već dovoljno problema? Ali ne, on neće poslušati. Gura svoj nos u
knjige i stražnjice nepoznatih ljudi, a sad još i svoju kćer dovodi u opasnost! Neka
ga odnese vrag!«
Grdnje i psovke bile su metode kojima je Anna Maria Kuisl svladavala strah za
supruga. Što je više grdila, to je više nestajao strah; na kraju bi svom suprugu često poželjela
i smrt, premda ga je doista voljela. Anna Maria Kuisl već je više od pola svog života provela
kao krvnikova supruga. Smrt i strahote za nju su bili nešto posve prirodno, no nitko je nije
mogao osloboditi straha za obitelj. S druge strane, jednostavno nije mogla zamisliti da su
trojica nepoznatih podmuklih ubojica ubili i zakopali njezina Jakoba. Ne Jakoba Kuisla,
schongauskoga krvnika! Toga prokletog, svojeglavog, sveznadarskog nitkova!
Jakob Kuisl odabrao je taj najnepovoljniji trenutak za povratak kući. Vrata su se uz
škripu otvorila i njegova široka pojava stajala je ondje prekrivena kamenom prašinom,
blatom i koštanim brašnom. Krvario je iz rana na čelu i nadlaktici, s obiju ruku bila mu je
oderana koža, bolio ga je svaki, kao čelik tvrd mišić. Vjerojatno zbog toga nije uspio izbjeći
bakreni lonac pun kaše koji mu je doletio u susret.
»Glupa seljačino! Koliko sam ti puta rekla da ne uplićeš kćer kad kreneš špijunirati!«

Knjige. Club 72
 Knjige.Club Books

Jakob Kuisl obrisao je toplu ječmenu kašu s košulje i ugurao prst u usta. »Ima li još ili
je to bilo sve za danas? Uopće nije loše...«, promrmljao je.
Glineni vrč poletio je u njegovu smjeru. No krvnik je ovaj put bio spreman. Okrenuo
je svoj još uvijek ukočeni gornji dio tijela tako da se posuda razbila na zidu iza njega.
»Još uvijek se usuđuješ pojaviti ovdje!« viknula je njegova supruga. No činilo se da je
njezin bijes bio splasnuo. Osim toga, nedostajalo joj je dodatne municije. »Brinula sam se,
za vas oboje!«
Tapkajući koraci začuli su se gore na katu. Sedmogodišnji blizanci Georg i Barbara u
spavaćicama su žmirkali iza ograde.
»Mama, zašto tata ima kašu na jakni?«
»Zato što ga je mama grdila.« Anna Maria Kuisl uspinjala se stubama. »Zato što za oca
imate prokletoga tvrdoglavca. Neviđenog. A sad se odjenite prije nego što se nasmrt
razbolite.«
Nestala je s djecom u gornjoj sobi. Jakob Kuisl pokazao je na Magdalenu i lonac na
podu. Smješkao se.
»Što je? Hoćeš li mi barem ti pripremiti ječmenu kašu? Ili ću od tebe dobiti žlicom po
glavi?«
Magdalena se osmjehivala. »Pa, oče, najvažnije je da si opet tu.« Zatim je s ulupljenim
loncem krenula u kuhinju u predvorju i stavila vodu da se grije.

Simon Fronwieser navratio je u krvnikovu kuću u rano prijepodne i ispričao što su on

i Benedikta doživjeli. Povratak iz Steingadena u Schongau protekao je mirno, netom nakon
polaska naišli su na naoružana trgovačka kola koja su ih pratila sve do Schongaua. Od
razbojnika nije bilo ni traga. Možda su im trgovci djelovali previše sposobni za obranu,
razmišljao je Simon. Ili su se još uvijek sjećali Benedikte pa odlučili ostati u šumi kako bi
lizali svoje rane.
Trgovkinja je bila u »Zvijezdi«, željela je završiti nekoliko važnih korespondencija.
Anna Maria Kuisl otišla je u šumu s blizancima kako bi sakupili drvo za ogrjev; još uvijek
se ljutila na supruga i stoga ga izbjegavala. Jakob Kuisl znao je da će se najkasnije do sutra
ujutro sve stišati.
Tako su Jakob Kuisl i Simon sjedili za stolom i mozgali o proteklim danima. Grubo
zidana kaljeva peć u kutu širila je ugodnu toplinu. Na stolu je stajao držač luči s gorućim
komadom drveta koji je nisku prostoriju ostavljao u polutami. Ispod klupe nekoliko je
kokoši grebalo po kavezima.
Magdalena je skuhala napitak od ljekovitog bilja koji su oba muškarca mrzovoljno
pijuckala. Simon bi rado bio popio kavu, no Magdalena mu je zabranila stimulirajući
napitak; istaknula je da je u njegovu sadašnjem stanju umirujući ljekoviti napitak upravo
ono što treba. Simon je imao osjećaj da mu je zabranila piti kavu i zato što je s Benediktom
odjahao u Steingaden. Magdalena je zapravo ostavljala mrzovoljan i mučaljiv dojam. Kad

Knjige. Club 73
 Knjige.Club Books

ju je jednom uhvatio za suknju, izmaknula se i vratila loncu na štednjaku. Izbjegavala ga je

pogledati izravno u oči.
I krvnik i medikus imali su zavoj oko glave. Jakob Kuisl je usto imao i bandažirane
ruke, no to ga nije spriječilo da u jednoj drži vrč, a u drugoj zapaljenu lulu. U nekoliko riječi
Simonu je ispričao prepad u kripti. Sad su raspravljali o daljnjim akcijama.
»Sažmimo još jednom sve što znamo«, počeo je Simon. »U kripti crkve sv. Lovre
nalaze se kosti templara. Na to u svakom slučaju ukazuje natpis na sarkofagu.« Pomalo s
gađenjem srkao je napitak od bilja prije nego što je nastavio. »Sama je crkva prije mnogo
stotina godina pripadala templarima koji su je potom prodali premonstratenzima. Prodavač
je bio izvjesni Friedrich Wildgraf, ondašnji pokrajinski majstor templarskog reda u
Njemačkom Carstvu. Benedikta pretpostavlja...«
»Prestani s tom tvojom Benediktom!« zajedljivo je dobacila Magdalena. »Možda do
danas poslijepodne uopće niste bili u Steingadenu. Možda ste se zabavljali u nekoj staji pa
se jutros pojavili držeći se za ručice, a priča o razbojnicima je samo gomila laži...«
»Šuti, Magdalena, i ne pričaj gluposti. Radije razmišljaj, tako ćeš nam više pomoći.«
Očev glas bio je smiren i opušten, no Magdalena je znala da ne smije pretjerivati. Ona
i Simon su u rano poslijepodne već imali žestoku raspravu. Simon ju je uvjeravao da se
između njega i Benedikte nije se ništa dogodilo, no ona je pretpostavljala ono najgore zbog
načina na koji je pritom gledao ustranu.
»Možda u kripti leže kosti tog Friedricha Wildgrafa«, dodala je.
»To je pretpostavljala i Benedikta«, rekao je Simon sliježući ramenima.
»Gluposti.« Krvnik je iz boce ispod stola ulio nešto alkoholno u svoj vrč s ljekovitim
napitkom. »Pa taj templar je prodavao imanja. Zašto bi bio pokopan ondje? Osim toga,
takav fini gospodin si je do dana Posljednjeg suda sigurno odabrao ljepše mjestašce od naše
nakrivljene crkve sv. Lovre.«
Ni Simon ni Magdalena nisu imali što reći na to.
»Kako god«, nastavio je Simon. »Dolje je svakako templarski grob. Debeli Koppmeyer
ga je pronašao, netko se izbrbljao i odjednom je Koppmeyer mrtav.«
»Vjerojatno su ga otrovala trojica muškaraca koje smo Magdalena i ja jučer vidjeli u
crkvi«, mrmljao je Jakob Kuisl. »Tražili su nešto. Vrag zna što je to bilo!«
»Ti muškarci su u svakom slučaju još u našem kraju«, dometnula je Magdalena. »Već
danima se motaju ovuda i razgovaraju na latinskom u krčmi!« Još jednom je obojici
ispričala svoje susrete u Altenstadtu. »Krčmar Strasser misli da su to bili
redovnici«, zaključila je. »Fini, obrazovani ljudi. Jedan od njih je navodno smrdio na
parfem poput cijele francuske počasne pratnje.«
»Sto mu vragova, gdje mi je pamet!«
Jakob Kuisl šakom se udario po čelu. Zatim je izvukao komad tkanine koji je ponio sa
sobom iz kripte.

Knjige. Club 74
 Knjige.Club Books

»Skoro sam zaboravio. Ovo sam jednom od razbojnika iz crkve otrgnuo s kaputa.
Siguran sam da je isti nitkov tog prijepodneva bio kod Lechnera u dvorcu. Skoro me
pregazio konjem.«
»Jeste li posve sigurni?« pitao je Simon.
»Onoliko koliko sam siguran da vrag ima kopita. Bio je to isti parfem. Nitko me neće
zavarati!« Gnječio je crni komad tkanine u ruci kao da iz njega može izvući miris.
»Lechner kao dio urote zbog koje je Koppmeyer morao izgubiti život...?« Simon je
skeptično odmahivao glavom. »Pisar možda jest nesavjestan spletkar, ali to ne sliči na
njega.«
»Bez obzira«, zabrundao je Kuisl. »Zabranio mi je da se dalje uplićem. Već sutra
moram za njega uloviti bandu razbojnika u schongauskoj šumi.«
»Ti? Zašto ti, oče?« Magdalena je ostala otvorenih usta.
»Zato što Lechner misli da sam ja jedini koji to može. I zato što će me se tako riješiti.«
Jakob Kuisl objasnio je u nekoliko riječi što je pisar zahtijevao od njega.
»Želi me maknuti s položaja, toliko je jasno«, zarežao je. »No ja se neću dati maknuti.
Pronaći ću nitkove koji su mi to napravili, ne zvao se ja Jakob Kuisl.«
Simon je progutao pljuvačku. Nije želio zamisliti što bi krvnik mogao napraviti trojici
podmuklih ubojica u slučaju da ih doista ščepa.
»Dok ne završim s potragom, ti ćeš umjesto mene biti pas tragač«, rekao je Kuisl
obraćajući se Simonu. »Za Koppmeyera me nije briga, ali pretjerali su. Nitko neće krvnika
zatvoriti u sarkofag, nitko, svakako ne neki redovnici prosjaci.«
Jakob Kuisl vještim je pokretom ruke izvukao mramornu ploču koja je dotad ležala
ispod stola.
»Ovdje negdje je rješenje«, rekao je i bandažiranim prstima kucnuo po ploči. »Ovaj
premudri vitez je za života nešto sakrio, a mi ćemo to pronaći ako riješimo ovu zagonetku.
Kladim se u svoju široku guzicu da je tako.«
»Ali možda je to samo grobni natpis, ništa drugo?« dometnuo je Simon.
»Koješta!« Krvnik je uporno ostajao pri svome. »I podmukle ubojice zanimale su se
za ploču, u svakom slučaju više nije bila u sarkofagu. Rješenje je ovdje pred nama!«
Simon je još jedanput pogledao neobičan natpis.
I ja ću poslati dva svoja svjedoka da prorokuju. Nakon završetka svjedočenja, životinja
će se uspeti iz ponora i boriti se s njima, pobijediti ih i ubiti.
Razmišljao je što bi te riječi mogle značiti. Ako su govorile o nekom mjestu, onda je
to mjesto moralo biti poznato. I, ako bi uopće imali šansu pronaći to mjesto, onda bi to
mjesto moralo postojati i danas. Nakon više od tristo godina...
Dva svjedoka... jedna životinja koja se bori i ubija ih...
Prizori su se pojavljivali u njegovoj glavi pa opet nestajali. Borci, vitezovi, čudovišta,
zmajevi. Odjednom je nešto okrznulo njegovo sjećanje i ondje se utaborilo.
Dva svjedoka... jedna životinja...

Knjige. Club 75
 Knjige.Club Books

»Znam!« iznenada je viknuo. »Tako je jednostavno kad znaš o čemu je riječ. Stalno
nam je bilo pred nosom!«
»O čemu govoriš?« pitala ga je Magdalena.
Simon je poskakivao oko stola. Jedan od vrčeva s ljekovitim napitkom se prevrnuo i
sadržaj se razlio po ploči. I krvnik je zbunjeno gledao Simona.
»Govori već jednom«, rekao je. »I, molim te, ne ponašaj se kao Belzebub osobno.«
Simon je zastao, no nije sjeo.
»Moram... moram prvo nešto provjeriti«, rekao je dašćući. »Imate li Bibliju u kući?«
Jakob Kuisl ustao je, otišao prijeko u svoju sobu i vratio se s otrcanom knjigom.
»Bog je i kod krvnika kod kuće«, progunđao je i Simonu dobacio Bibliju. Medikus ju
je počeo listati. Napokon je pronašao odgovarajuću stranicu.
»Ovdje!« rekao je i trijumfalno pokazao na jedno mjesto. »Otkrivenje po Ivanu, četvrto
poglavlje. Ovdje je zapisan stih!« Počeo je čitati redak. »I ja ću poslati dva svoja svjedoka
da prorokuju...« Uzbuđeno ih je pogledao. »Dva svjedoka su Henoh, Kainov sin, i prorok
Ilija! Kad dođu kako bi svladali životinju, Sudnji dan nije daleko!«
Magdalena je nezainteresirano slegnula ramenima. »Lijepo što se razumiješ u Bibliju.
Ali gdje ćemo pronaći te... svjedoke? Ja ih svakako nikad nisam vidjela u Schongauu.«
Simon je razvukao osmijeh.
»Doista ne ovdje u Schongauu«, rekao je. »Ali u Altenstadtu. Vidno su istaknuti na
portalu altenstadtske bazilike. Mislim da bismo još danas trebali posjetiti tu lijepu crkvu.«

Kad su ugledali reljef visoko na portalu, začudili su se što ga nisu opazili prije. Nalazio
se točno iznad ulaza. Vitez koji se štitom i mačem borio protiv zmaja i drugi muškarac
kojega je neman upravo proždirala. Koliko puta su prošli ispod tog reljefa ulazeći u
baziliku!
»Vidio sam takav prizor i u drugim crkvama«, promrmljao je Simon. »Župnik u
Ingolstadtu objasnio mi je da je nekoć bio simbol za nadolazeći sudnji dan.«
»Onda se sudnjem danu baš i nije žurilo«, komentirala je Magdalena. »Naposljetku, i
dalje čekamo na njega.«
»Nikad niste bili u ratu«, rekao je Kuisl te promatrao pobjesnjelog zmaja s pandžama
i krilima. »Inače biste znali da su četiri jahača apokalipse već odavno među nama.«
»Prestani sa svojim mrmljanjem, oče«, rekla je Magdalena. »Radije nam pomogni.«
Zatim se obratila Simonu. »Dakle, ovdje su ta dva svjedoka. Što sad?«
»Ovdje negdje mora postojati trag«, promrmljao je Simon. »U bazilici ili vani.
Predlažem da se razdvojimo. Magdalena, ti traži vani oko bazilike, a tvoj otac i ja idemo
unutra.«
Jakob Kuisl već je krenuo, a Simon ga je slijedio. Kad je ušao u unutrašnjost bazilike
sv. Mihaela, kao često prije, uhvatila ga je jeza. Veliki Bog iz Altenstadta dobrostivo je
gledao na njih sa svojeg više od tri stope velikoga drvenog križa. Sad u kasno

Knjige. Club 76
 Knjige.Club Books

poslijepodne bili su gotovo posve sami u crkvi. Samo je na prednjim klupama sjedilo
nekoliko starica koje su u svojim gihtičnim rukama gnječile krimiće. Intenzivno je mirisalo
na tamjan. Simon je na tren zaboravio zašto je ovdje te sklopio ruke u molitvu. Ako bi
usporedio raskošne, nove samostanske građevine u Steingadenu s altenstadtskom
bazilikom, imao je osjećaj da je Bog ovdje više kod kuće.
Dok je medikus uronjen u misli zurio u moćno raspelo, krvnik je usmjeren prema
jednom cilju napredovao kroz srednju lađu i usredotočeno promatrao freske oko oltara.
Nakon toga je prešao bočne lađe. U lijevoj lađi odavno je preminuli umjetnik na zidu
bio nacrtao četrnaest svetih pomoćnika; iznad ulaza je portret svetoga Kristofora
nadnaravne veličine prijekorno gledao u krvnika.
»Ništa!« zabrundao je. »Ništa ne mogu pronaći. Sto mu vragova! Mislim da si se
prevario.«
»Moramo nastaviti tražiti«, inzistirao je Simon. »Sigurno je ovdje. Samo je dobro
sakriveno. Možda...«
Prekinuo ga je povik koji je došao izvana. Bila je to Magdalena! Pojurili su van i
pronašli je na rubu snijegom prekrivenoga groblja koji je okruživao baziliku. Stajala je
ispred lijevih crkvenih zidina i pokazivala na malu ploču veličine dlana u visini prsa, gotovo
posve zaraslu bršljanom. Magdalena je ustranu bila maknula zaleđeni korov.
»Ovdje! « viknula je. »Ovdje piše! Imao si pravo, Simone!«
Ploča je bila kamena i žbukom pričvršćena za udubinu u zidinama. Djelovala je staro i
istrošeno; u nju je bio ugraviran natpis.
Fridericus Wildergraue, Magister Domus Templi in Alemania. Anno domini
MCCCXXIX. Sanctus Cyriacus, salva me.
»Grobna ploča Friedricha Wildgrafa«, šapnuo je Simon. »Preminuo 1329...«
»Ali zašto je grobna ploča ovdje ako je templarski grob u crkvi sv. Lovre?« upitala je
Magdalena.
Simon je slegnuo ramenima. »Templari su 1329. već više od dvadeset godina bili
zabranjeni u Njemačkoj«, rekao je. »Možda je jednostavno bilo previše opasno ovdje
pokopati pokrajinskog majstora. Možda su od tadašnjeg župnika mogli dobiti
dopuštenje samo za ovaj natpis.« Prstima je prešao preko urezbarenih slova. »No možda je
ova ploča bila ostavljena samo kako bi nas odvela na pravi trag...«
»Prije nego što nastavimo nagađati, hajdemo to jednostavno otkriti.« Krvnik je naglo
izvukao nož i počeo strugari žbuku oko ploče.
»Ali, oče!« šapnula je Magdalena. »Ako nas vidi župnik...«
»Župnik je zaokupljen pripremom večernje mise i vjerojatno se opija misnim vinom«,
rekao je Kuisl i nastavio strugari. »Ali rado ga možeš pitati, ako želiš.«
Oko ploče se ubrzo pojavio utor. Krvnik je bodež iskoristio kao polugu, i ploča je pala
u mekani snijeg.
Iza nije bilo ničega osim sivoga kamenja.

Knjige. Club 77
 Knjige.Club Books

Simon je lupnuo po njemu. Kamen se nije pomaknuo, bio je dio golemoga kvadra,
nepomičan koliko i ostalo kamenje od kojeg je crkva bila izgrađena.
»Dovraga!« viknuo je. »Ipak ne može biti to! Drži li nas templar budalama?«
Medikus je nogom udario u zaleđeni crkveni zid, što nije ostavilo prevelik dojam na
zid. Samo su ga zaboljeli nožni prsti. Naposljetku je duboko udahnuo.
»U redu. Zagonetka nas je odvela do bazilike«, promrmljao je. »Ovdje je grobna ploča.
Što nam je promaklo?«
Krvnik je još jedanput posegnuo za pločom koja je ležala pred njim na tlu.
»Sanctus Cyriacus, salva me«, mrmljao je. »Sveti Cirijaku, spasi me... Neobično što je
za natpis odabrao baš tog sveca. Koliko znam, taj je Cirijak bio mučenik kojeg su prvo
polili kipućim uljem da bi mu nakon toga odrubili glavu.«
»Sveti je Cirijak u smrtni čas sveti pomoćnik za iskušenja«, rekao je Simon. »Pa i nije
najlošiji zaštitnik za templara kojeg su sumnjičili za izdaju i sodomiju.«
»Zar unutra u crkvi nisu naslikani sveti pomoćnici?« pitao je Jakob Kuisl. »No ondje
nisam vidio svetog Cirijaka...«
Simona je istodobno preplavila i vrućina i hladnoća. Sveti pomoćnici u južnoj bočnoj
lađi! Kako je mogao biti tako slijep?
Ne pričekavši ostale, potrčao je do crkvenog zida, jurnuo kroz portal te se naposljetku
zaustavio ispred svetih pomoćnika u bočnoj lađi. Bih su postavljeni u parovima, jedni iznad
drugih. Na vrhu bila je sveta Barbara, patrona umirućih i zaštitnica od gromova i
vatre. Slijedili su sveti Kristofor, sveta Margareta kao zaštitnica trudnica, sveti Juraj i sveti
Blaž koji bi trebao pomoći tijekom grlobolje. Još devet daljnjih svetih pomoćnika bilo je
ovjekovječeno na crkvenom zidu, no sveti Cirijak nije bio među njima.
No umjesto toga je ime jednoga drugog sveca malim slovima bilo napisano ispod slike.
Sanctus Fridericus. Sveti Fridrik...
Simon je skoro prasnuo u smijeh kad je ugledao natpis. Dosad očito nijedan od brojnih
posjetitelja crkve nije bio primijetio tu zabunu. Prikazan je bio muškarac u biskupskom
ruhu s mitrom i štapom. Ruka mu je zaštitnički bila podignuta iznad jedne utvrde na
šumovitom brijegu. Kad bi se bolje pogledalo, moglo bi se vidjeti da je kažiprstom
dodirivao utvrdu.
U međuvremenu su i Jakob Kuisl i njegova kći stigli do freske. Simon je pokazivao na
sliku svetoga Fridrika.

»Sve je vukao za nos, punih četiristo godina!« viknuo je uz smijeh tako da se nekoliko
žena, udubljenih u molitvu, prijekorno okrenulo prema njima. »Sveti Fridrik!« dodao je
šapćući, ali još uvijek uz cerek. »Jednostavno je upotrijebio vlastito ime! Kakva
divna blasfemija!«
»Ali što nam ovaj templar time želi reći?« pitala je Magdalena i zbunjeno pogledala
fresku. »Ruga li nam se?«

Knjige. Club 78
 Knjige.Club Books

Jakob Kuisl približio se slici na samo nekoliko centimetara. Naposljetku je kucnuo po

utvrdi ispod sveca. Ondje se nalazila smeđa mrlja, ne mnogo veća od izmeta muhe.
»Ovdje«, rekao je. »Ovdje piše.«
Iz dubine svog kaputa izvukao je izbrušenu leću i pridržao je iznad mrlje. Odjednom
se moglo prepoznati dvije riječi napisane tankim, črčkavim potezima kista.
Castrum Guelphorum...
»Stara utvrda Welfa«, šapnuo je Simon. »Gore na Schlossbergu iznad Peitinga. Bože,
pa ondje su ostale samo ruševine!« Duboko je uzdahnuo i umorno protrljao oči. »Bojim se
da će potraga ipak potrajati duže nego što smo isprva očekivali.«

Stranac s crnom mantijom i slatkastim mirisom ljubica stajao je vani na groblju

bazilike. Drhtavim rukama držao je kamenu ploču templara koju je krvnik ondje bio
ostavio.
Je li bilo moguće? Krvnik je još bio među živima te očito pronašao trag! Možda je
Božja volja što se nije ugušio u sarkofagu. Strancu se to učinilo primjerenom smrću za
nekoga tko je već toliko ljudi bio spremio pod zemlju. Kako je, tako je, muškarac je bio živ
te riješio zagonetku. On, njegova kći i taj vojni kirurg pametnjaković! Zašto to njima nije
uspjelo? Zar nisu imali stručnjaka u vlastitim redovima? I oni su bili pročitali natpis na
mramornoj ploči u kripti, no nisu bili otkrili njegov smisao.
Već danima skrivali su se poput skitnica u obližnjim stajama seljaka kako ne bi
pobudili sumnju. Živjeli su isključivo od kruha i svoje vjere, smrzavali se, molili, a nisu
klonuli samo zbog znanja da su oni izabranici. Poslani od Boga. Deus lo vult...
Stranac je opsovao na latinskom pa odmah potom promrmljao kratku molitvu kako bi
Gospodina zamolio za oprost za ovaj mali grijeh. Zatim je posložio misli.
Zapravo je sve bilo vrlo jednostavno. Nastavit će slijediti ovo troje, poput psa tragača.
Pronaći će blago i majstor će im podariti blagoslov. Raj im je bio osiguran, čak i ako je put
do njega bio hladan i kamenit.
Stranac je napravio znak križa i osmjehnuo se. Oprezno je kamenu ploču spustio na tlo
i iza nadgrobnih ploča čekao da ono troje opet izađe iz bazilike.
Simonovo početno veselje zbog pronađenog traga u bazilici brzo se pretvorilo u
smetenost i bijes. Razlog je prkosno hodao kraj njega. On i Magdalena šutke su se spuštali
uskim putom do Schongaua. Krvnikova kći nekoliko se puta gotovo bila okliznula, no kad
joj je Simon htio pomoći, grubo je odgurnula njegovu ruku. Što je s njom? Nijedna riječ
priznanja za njegovo otkriće, samo ova šutnja.
Jakob Kuisl ostavio ih je već u Altenstadtu. Brundajući je bio nestao u maloj uličici i
kratko im doviknuo da mora nešto nabaviti kod kovača dolje uz Mlinarev put. Pisar mu je
naredio da se sutra ujutro pojavi na trgu kako bi sa skupinom građana pretražio šume oko
Schongaua u potrazi za razbojnicima. Simon je znao da zbog toga nekoliko sljedećih dana
neće moći računati na krvnika. Medikus je, osim toga, mislio da zna još jedan razlog zašto
se Kuisl već u Altenstadtu bio razdvojio od njih. Pretpostavljao je da ga je krvnik želio

Knjige. Club 79
 Knjige.Club Books

ostaviti nasamo s Magdalenom; vjerojatno zato što je osjećao da nešto nije u redu između
njih dvoje. No taj potez se pokazao promašenim. On i Magdalena od početka marširanja
nisu bili razmijenili ni riječ. Kad su se pred njima pojavila vrata u Schongau, Simonu je
pukao film.
»Magdalena, što ti je?«
»Što mi je?« Pogledala ga je prkosno. »Radije pitaj što je tebi. Očijukaš s Benediktom,
a ja sam jedva dovoljno dobra za kuhanje i čišćenje. Benedikta je ipak otmjena dama!«
Simon je zakolutao očima.
»Magdalena, pa o tome smo već razgovarali. Nema ništa između mene i Benedikte«,
oprezno ju je uvjeravao. »Spasila mi je život, iznimna je žena, ali...«
»Iznimna žena! Pih!« Magdalena se zaustavila i pogledala ga blistavim očima.
»Otmjeno govoriti, to zna ta iznimna žena. Ima lijepu, skupu odjeću, ali ispod toga nije
ništa drugo osim napadno obučene gradske drolje!«
»Magdalena, zabranjujem ti...«
»Ti mi nećeš ništa zabranjivati, ti vjetrogonjo!« Magdalena je pobješnjela govoreći.
»Misliš da ne vidim kako mi iza leđa očijukaš s drugim djevojkama? Ja sam samo
krvnikova kći, za nju ionako nije šteta! Ljudi tako i tako mlate jezikom. Ona je drolja, ta
Benedikta, kažem ti!«
»Tako dakle, drolja?« Simonovu strpljenju došao je kraj. Glas mu je poprimio ledeni
prizvuk. »Ta... drolja je uglađenija i obrazovanija nego što bi ti bila da imaš tri života. Zna
se ponašati, ne zapinje u govoru nego govori pristojan njemački. Zna parlati čak i na
francuskom! Ona je otmjena dama, a ne prostačka krvnikova djevojčura!«
Gruda leda pogodila ga je ravno u nos tako da mu se na trenutak zacrnilo pred očima.
Kad je opet bio pri svijesti, osjetio je kako mu krv toplo curi niz lice. Držao se za nos, no
ipak su uvijek iznova crvene kapi padale u snijeg i oblikovale nepravilan uzorak.
»Magdalena!« viknuo je uvrijeđenim glasom, desnom rukom još uvijek na nosu.
»Nemoj ići, nisam to tako mislio!« No krvnikova kći već je bila nestala kroz Dvorska vrata.
Tiho psujući, požurio je u grad stalno pazeći da mu krv ne kapne na skupocjen kaput.
Zašto je Magdalena uvijek morala biti tako nagla? Znao je da je govorio gluposti. Rado bi
joj se bio ispričao, zagrlio je i rekao da je ona jedina koju obožava. No krvnikova kći kao
da je bila nestala s lica zemlje.
»Magdalena!« viknuo je nekoliko puta te provjeravao pokrajnje uličice sa svoje lijeve
i desne strane. »Vrati se! Žao mi je!«
Prolaznici su ga gledali zbunjeno, no on je glavu držao spuštenu te požurio dalje. Ta
negdje mora biti! Na sljedećem uglu gotovo je pregazio malog psa koji je pobjegao
zavijajući. Požurio je dalje, prolazio kraj snijegom prekrivenih volovskih kola i
debelo zabundanih pojava. Pogledom je nervozno prelazio preko pojedinih prolaznika od
kojih je mogao vidjeti samo obrise zbog sve snažnije mećave. Nigdje nije bilo Magdalene.
Kad je skrenuo u Münzgasse, začuo je poznati glas iza sebe.
»Simone?«

Knjige. Club 80
 Knjige.Club Books

Okrenuo se. Ispred portala Marijina Uznesenja stajala je Benedikta i zabrinuto ga

gledala. Činilo se da je upravo bila izišla iz župne crkve.
»Pa, vi krvarite!« viknula je. »Što se dogodilo?«
»Ništa«, promrmljao je. »Pao... sam, ništa više.«
»Dajte da pogledam.«
Prišla mu je i svojim čipkastim rupčićem odlučno počela brisati krv s lica. To ga je
peklo, pa ipak je Simonu taj dodir bio ugodan.
»Led ispred Dvorskih vrata«, šapnuo je uvrijeđena glasa dok mu je ona čistila nos.
»Okliznuo sam se.«
»Treba vam vruća voda za ispiranje rane. Dođite.«
Poput majke ga je uhvatila za rukav i povukla za sobom.
»Kamo idemo?« pitao je.
»U Semerovu gostionicu gdje sam odsjela«, odgovorila je. »U krčmi ćemo sigurno
dobiti zdjelu vode i vrč vrućega kuhanog vina za vas. A nakon toga mi možete ispričati
jeste li u međuvremenu otkrili nešto novo.«
Simon je nakratko oklijevao. Zapravo je htio nastaviti tražiti Magdalenu. I otac ga je
čekao kod kuće. Bilo je sve više žrtava one proklete groznice koje je trebalo pregledati. No
što se može prigovoriti jednom vrču kuhanog vina? Magdalena se, po svoj prilici, već bila
spustila do kožarske četvrti i durila u očevoj kući. Vjerojatno je bilo bolje pričekati neko
vrijeme kako bi joj splasnuo bijes.
Osim toga, doista je imao štošta za ispričati. Simon je jednostavno trebao nekoga s kim
može razgovarati. Previše toga bilo se dogodilo posljednjih nekoliko dana. U veselom
iščekivanju teturao je iza Benedikte prema Semerovoj krčmi. Kad je otvorila vrata, miris
svježe pečenih kolača i toplog vina ispunio mu je natečeni nos.
Magdalena je brisala suze s lica i napola slijepa trčala ulicama Schongaua. Ljudi su
prolazili kraj nje, no ona ih nije primjećivala. Bila je jednostavno silno... ljuta. Kako je
Simon mogao biti tako zločest prema njoj? Možda je doista bilo točno da nisu
prikladan par. Ona, krvnikova kći, živoderska djevojka, potomak nečasnog staleža - a on,
učeni medikus kojemu su se divile žene u mjestu, koji je znao otmjeno govoriti, imao
svjetlucavu dugmad na kaputu i čiste čizme. Pritom je i sam živio u siromašnim prilikama!
Njegov novac i njegova odjeća bili su posuđeni ili dar obožavateljica koje su mu se
dodvoravale. Magdalena je stisnula zube. Previše dugo gledala je tu paradu, sad je konačno
bilo dosta. Možda je bila nečasna, prljava krvnikova kći, ali i ona je imala svoj ponos.
Kašljanje i jecanje djeteta trgnuli su je iz misli. Ne obraćajući pozornost na smjer, iza
Dvorskih vrata bila je skrenula desno u usku pokrajnju ulicu i tako završila u malim
uličicama četvrti Frauentor gdje su živjeli siromašniji građani. U zraku se osjećao prodoran
miris lužine. Iz kolibe bojara sukljao je jedak dim; na drvenim konstrukcijama ispred vrata
visjele su sive, svježe obojane lanene halje. Magdalena se osvrtala i osluškivala. Plač je
nedvojbeno dolazio iz kolibe. Kad je krvnikova kći prošla kraj nagnutog kućerka sa

Knjige. Club 81
 Knjige.Club Books

slamnatim krovom, pogledala ju je blijeda žena upalih obraza koja je stajala na niskim
vratima.
»Ti si Kuislova kći, zar ne?«
Magdalena nije mogla vidjeti ništa neprijateljsko u njezinu pogledu pa se zaustavila i
kimnula.
»Kažu da si dobra primalja«, nastavila je žena. »Maierici si pomogla donijeti na svijet
blizance i oboje su još živi. I bojaru njegovu kćer, a mladoj raskalašenici dala si prah kako
bi nestalo derište...«
Magdalena se oprezno osvrtala na sve strane.
»Ne znam o čemu govoriš«, rekla je tiho.
»Ma, hajde.« Žena je prezirno odmahnula rukom. »Kod nas u četvrti možeš otvoreno
govoriti. Ovdje je svakoj drugoj tvoj otac pomogao maknuti derište ili spremiti ljubavni
napitak.« Smijuljila se, između osušenih usana moglo se vidjeti nekoliko crnih kutnjaka.
»Zgodnog medikusa mogu si priuštiti samo bogatuni ili one koje očijukaju s njim. Ali
kome ja to govorim...«
»Što želiš od mene?« pitala je Magdalena. »Nemam vremena za tvoje brbljanje.«
Lice žene naglo se uozbiljilo.
»Mojoj maloj Lisbeth je loše. Mislim da ima groznicu. No za liječnika nemamo novca.
Možda bi je ti mogla pogledati...«
Pokretom ruke pozvala ju je unutra te se istodobno pokušala samilosno nakloniti. Sva
zajedljivost nestala je iz njezina pogleda. Ostala je očajna majka koja se bojala za život
svog djeteta.
Magdalena je slegnula ramenima. »Mogu je pogledati. No ne mogu ništa obećati.«
Zakoračila je u unutrašnjost zadimljene kolibe. Na zahrđalom tronošcu u otvorenom
ložištu stajao je kotao iz kojeg je izlazila jetka, gusta para. Oblak pare bio je tako gust da
se jedva što vidjelo od ostatka kolibe. Magdalena je razabrala klimav stol, bačvu s užeglim
maslacem, klupicu i nekoliko vreća slame u kutu. Odande je dopiralo cmizdrenje. Kad se
Magdalena približila, na podu je ugledala mali ljudski zavežljaj. Ondje je, umotana u
dronjke, ležala desetogodišnja djevojčica blijeda, upala lica. Imala je kolute nalik na crne
polumjesece ispod prestrašenih, nemirnih očiju. Kašljala je proizvodeći zveketav zvuk i
ispljuvavala crvenu sluz. Krvnikova kći odmah je prepoznala da je riječ o istoj groznici
koja je posljednjih tjedana odnijela brojne Schongaunine. Nagnula se nad djevojčicu
i dlanom joj prešla preko čela.
»Sve će biti dobro«, promrmljala je. Oči djevojčice su se zatvorile, a disanje se umirilo.
»Daj mi vruće vode!« viknula je Magdalena iza sebe. Zabrinuta bojarica odjurila je i
vratila se s vrčem koji se dimio. Krvnikova kći izvukla je iz dubine svoga kaputa kožnatu
vrećicu i ubacila sivi prah u vrč.
»Tri dana joj ujutro i navečer daj malo od ovoga«, rekla je. »A sada odmah tri gutljaja.
To su moravka, zimzelen, gospina trava i nekoliko biljaka koje ne poznaješ. Tako će lakše
zaspati i zaboraviti na kašalj.« Slegnula je ramenima. »To je sve što mogu učiniti.«

Knjige. Club 82
 Knjige.Club Books

Bojarica je preplašeno gledala Magdalenu. Rukama je čvrsto držala vrč.

»Hoće li ozdraviti? Ona je sve što mi je ostalo. Mom mužu, Josefu, pare su tijekom
bojanja prošlog ljeta izjele utrobu. Iskašljavao je krv sve do samog kraja, kao sada Lisbeth.«
»Zar nemaš još djece?« pitala je Magdalena suosjećajno.
»Svu, svu su mi oduzele boginje. Lisbeth je zadnja...«
Ženine oči napunile su se suzama. Stisnula je usne i ukočeno usmjerila pogled prema
naprijed. Činilo se da djevojčica sada spava, no pri svakom udisaju zveketalo je u njezinu
slabunjavom prsnom košu.
Magdalena je na temelju iznenadnog nadahnuća podigla ruku do vrata i razvezala
lančić za koji su u pravilnim razmacima bili zavezani amuleti. Kositrom optočeni vučji zub,
heliotrop, srebrna Sebastijanova strijela, krtičja šapa, kvare, sićušna posvećena
suknena vrećica... Bila je to takozvana Fraisenkette koja bi trebala štititi od nesreće i zlih
čarolija. Krvnikova kći otrgnula je vučji zub s ogrlice, sagnula se dolje k djevojčici i
gurnula joj zub u mlohavu ruku. Ruka djevojčice u snu stisnula se u šaku.
»Što je...?« pitala je majka prestrašeno.
»Štitit će je«, umirivala ju je Magdalena. »Moj otac ga je posvetio s nekoliko moćnih
zaštitnih čarolija.«
To doduše, nije bila istina, no krvnikova kći znala je da vjera, ljubav i nada često mogu
učiniti više od snažna lijeka. Otac joj je darovao Fraisenkette kad je bila malo dijete. Uvijek
kad bi je bilo strah ili kad bi se osjećala ugroženom, čvrsto bi se držala za nju. Davala joj je
snagu, a sad bi dio te snage trebao prijeći i na djevojčicu.
»Nikad to neću moći platiti«, dodala je žena. »Ja sam siromašna bojarica...«
Magdalena je odmahnula rukom.
»Vuka je moj otac ustrijelio prošle godine. Kod kuće imamo dovoljno zubi za cijeli
Schongau.« Namignula je zavjerenički. »Važne su čarobne riječi kojima je posvećen.
Nećeš me odati, zar ne?«
Ostavši bez riječi zbog dara, žena je samo zatresla glavom. No zatim joj je nešto sinulo,
njezino lice se razvedrilo.
»Nemam doduše novca«, rekla je. »Ali možda ti mogu pomoći. Tvoj otac bio je u
Altenstadtu zbog mrtvog župnika.«
Magdalena je pažljivo slušala. »Kako znaš...?«
Žena je slegnula ramenima. »Takvo što se pročuje. Kažu da je bio otrovan. A, sad,
slušaj...«
Oprezno se osvrtala pa stišala glas.
»Prije nekoliko dana bila sam kod Koppmeyera. Donijela sam mu nekoliko svježe
obojenih lanenih plahti za misu. Kad sam stigla do župnikove kuće, vidjela sam kako unutra
sa župnikom razgovara neki muškarac. Redovnik u crnoj mantiji. No ispod nje imao je finu,
bijelu maramu, a ne grubi komad tkanine kakav nosi netko poput nas.«
»I?« pitala je Magdalena.

Knjige. Club 83
 Knjige.Club Books

»Redovnik je tiho uvjeravao župnika. Župnik je bio silno prestrašen, to se moglo

vidjeti. Gotovo su mu ispale oči. Zatim je muškarac još nešto prosiktao pa izišao van do
svoga konja. Ja sam se odmah sakrila iza hrpe drva.«
»Kako je izgledao?« nastavila je zapitkivati Magdalena.
»Puno toga se nije vidjelo zbog kapuljače i mantije...« Žena je zastajkivala. »Ali jedna
stvar bila je čudna.«
»Što to? Reci već jednom!«
»Kad je sjeo na konja, morao se sagnuti i tad sam vidjela kako se ispod njegove mantije
ljulja zlatni lanac. Na lancu bio je križ, velik i lijep. Ali izgledao je drukčije od križeva u
našoj crkvi.«
Magdalena je osjetila kako joj se od uzbuđenja stišće grlo.
»Kako... kako je izgledao?«
»Pa, nije imao jedan poprečni krak, nego dva, a gornji je bio kraći. Bio je sav od zlata.
Još nikad nisam vidjela takav križ.«
Magdalena je kratko razmislila. Ni ona se nije mogla sjetiti da je ikad vidjela takav
križ.
»Što je bilo nakon toga?« pitala je naposljetku.
Bojarica je slegnula ramenima.
»Zatim sam Koppmeyeru odnijela tkaninu. Još je bio sav omamljen. Utisnuo mi je dva
pfeniga previše u ruku i poslao me kući. Nikad nisam debelog župnika vidjela tako
prestrašenog. Pa, čovjek je bio snažan kao medvjed!«
Magdalena je kimnula.
»Puno si mi pomogla. Hvala ti.«
Zamišljeno je otišla do vrata. »Nemoj zaboraviti napitak za svoju kćer«, rekla je pri
izlasku. »Ako joj za tri dana ne bude bolje, dođi k nama u krvnikovu kuću.« Osmjehnula
se. »Ako se usudiš. Moj otac ubija samo one koji su to zaslužili.«
Bojarica je gledala za njom kako nestaje iza sljedećeg ugla. Opet se začulo djevojčino
kašljanje. Majka se, tiho se moleći, opet vratila u kuću k svojoj kćeri.

Simon je kraj Benedikte sjedio za jednim od stražnjih stolova u »Zvijezdi« i pijuckao

vruće kuhano vino. Iz njegova nosa prestala je napokon kapati krv, no osjećao je kako je iz
minute u minutu sve više oticao. Vjerojatno je već bio sasvim unakažen. Pustio je da
mu pogled luta preko ostalih gostiju. Navečer se gostionica polagano punila trgovcima koji
će ovdje provesti noć, imućnijim obrtnicima i pokojim vijećnikom. Gostionica je pripadala
Karlu Semeru, prvom gradonačelniku, i bila najbolja kuća na trgu pa su sukladno tome bili
imućni i gosti. Ugodna vatra plamtjela je u velikom, kamenom kaminu u kutu; niska, drvom
obložena prostorija bila je okupana toplim svjetlom kandelabara koji su visjeli sa stropa.
Mirisalo je na cimet, neven i varivo.

Knjige. Club 84
 Knjige.Club Books

Simon je vrlo rijetko navraćao ovamo. Radije se zadržavao u špelunkama u četvrti iza
Ballenhausa gdje su vino i pivo bili jeftiniji premda su izazivali i jaču glavobolju. Volio je
kad bi jedan od momaka ili šegrta posegnuo za violinom i počeo svirati dok bi
ostatak gostiju nogom udarao u taktu, a suknje djevojaka okretale se ukrug. Ovdje kod
Semera sve je bilo znatno uglađenije. Za stolom kraj njih dva su trgovca prigušeno
raspravljala o svojim posljednjim bilancama, dok je dalje odostraga vijećnik Johann
Püchner iznova pokušavao očijukati s jednom od služavki pozivajući je na čašu vina.
Djevojka mu je drsko na stol spustila vrč najfinijeg elzaškog vina prije nego što je,
smijuljeći se, opet nestala u kuhinji.
Benedikta se dosad bila suzdržavala od postavljanja pitanja te samo povremeno brisala
krv ispod Simonova nosa. Zadubljena u misli pijuckala je razrijeđeno vino i činilo se, isto
kao on, budnih očiju promatrala ostale goste. Naposljetku mu se obratila.
»Odlučila sam ostati još nekoliko dana u Schongauu. Poslove u Landsbergu moj
upravitelj vodi dobro koliko i ja. Uz to sam danas uspjela uspostaviti dobre kontakte s
nekoliko augsburških trgovaca vinom.« Uzdahnula je. »No, ovdje me naravno, prije svega
drži moj brat. Neću mirovati dok se ne ulove njegove proklete ubojice. Jeste li saznali nešto
više o njegovoj smrti?«
Simon je kratko oklijevao. Zatim joj je ispričao sve o rješenju zagonetke, otkriću u
altenstadtskoj bazilici te kako namjerava pretražiti ruševine utvrde Welfa u potrazi za
daljnjim tragom. Benediktino lice se smračilo.
»Ali kakve to veze ima sa smrću mog brata? Ta sigurno nije znao za sve to!«
Simon je otpio gutljaj prije nego što je nastavio. »Vaš brat sigurno nije znao cijelu
istinu. Ali znao je za grob ispod crkve. Nekome je ispričao za grob, a taj netko nije htio da
zna za njega.«
»Nije htio da zna?« Benedikta ga je pogledala s nepovjerenjem. »Što se ondje dosad
moglo otkriti osim nekoliko glupih zagonetki? Sala postarijeg viteza.« Slegnula je
ramenima. »Možda je taj Wildgraf jednostavno bio muškarac s osjećajem za humor, a u
ruševinama utvrde dočekat će vas samo proste rime o ljudskoj znatiželji.«
Simon je odmahnuo glavom. »To nije u skladu s razmišljanjem templara. Bili su red
koji je ujedinio kreposti kršćanskog života i viteštva, a ne lakrdijaši. Prva zagonetka potječe
iz Otkrivenja po Ivanu, druga zagonetka odnosi se na prastaru plemićku liniju, Welfe. To
ne može biti slučajnost. Gotovo se čini kao da naš mrtvi vitez želi provjeriti jesmo li
dostojni. Očito je tražio ljude koji se razumiju ne samo u Bibliju nego i u život plemstva.
Templari...« Ustuknuo je i prestao govoriti usred rečenice.
»Što vam je?« Benedikta ga je pogledala s osmijehom. »Je li vam vino udarilo u
glavu?«
Simon je odmahnuo glavom pa izvukao mali brevijar koji mu je posudio patricij Jakob
Schreevogl. Još uvijek ga je nosio sa sobom u džepu kaputa.
Položio ga je na stol pa brzo počeo listati.
»Što je to?« pitala je trgovčeva žena i pokušala baciti pogled.

Knjige. Club 85
 Knjige.Club Books

»To je... knjiga o templarima«, počeo je Simon, prestao listati i duboko uzdahnuo.
»Nakratko sam mislio da sam se nečeg sjetio. No mora da sam se zabunio.« Ukratko je
ispričao Benedikti sve što zna o templarima.
»Taj Friedrich Wildgraf koji leži dolje u kripti bio je majstor tog reda«, završio je priču.
»Prema ugovoru koji smo vidjeli u Steingadenu, kao komtur je bio odgovoran za cijelo
Njemačko Carstvo. Pripadao je najužem krugu moćnika. Samo nekoliko godina poslije
templari su bili progonjeni, a red ugašen. No njihovo veliko bogatstvo nije pronađeno...«
Čvrsto je pogledao Benediktu u oči prije nego što je nastavio: »Zašto bi tako moćan majstor
reda postavljao takve zagonetke ako ne kako bi nešto sakrio? Prvo citat na sarkofagu, sad
trag u bazilici... Mora postojati razlog!«
»Mislite...«
Simon je kimnuo. »Mislim da je Friedrich Wildgraf ovdje negdje možda sakrio blago
templara. Ili barem dio.«
»Blago?« Benedikta je rupčićem obrisala nekoliko kapi vina s usana. »Zašto bi
templari u ovom od Boga napuštenom dijelu svijeta željeli nešto sakriti? Prema svemu što
ste ispričali, bili su kao kod svoje kuće u Parizu, u Jeruzalemu, u Rimu! Što bi ih, dakle,
ponukalo da upravo ovdje u Pfaffenwinkelu...« - ispljuvala je ime poput trulog voća - »... u
najdubljoj bavarskoj provinciji zakopaju blago!«
Simon je dlanom udario po stolu. »Upravo je u tome stvar! Nitko ne bi posumnjao da
je blago ovdje. Francuski kralj vjerojatno ne bi uspio pronaći Pfaffenwinkel ni na karti čak
i nakon što bi ga vojvoda označio krugom. Brda, šume, močvare i nekoliko neobrazovanih,
ali čestitih seljaka. Savršeno skrovište!«
Benedikta je šutjela neko vrijeme pa polagano kimnula. »Možda ste u pravu.« Njezine
inače tako živahne oči, zadobile su staklast sjaj. »Koliko mislite da je...«
»Novca?« Simon je slegnuo ramenima. »Teško je reći. U svakom slučaju više nego što
možemo zamisliti. Nemojte zaboraviti da je francuski kralj dao ugasiti red samo zbog tog
blaga. Ako je i samo dio ovdje...« Zastao je. »U svakom slučaju, trebali bismo biti na
oprezu«, rekao je ispod glasa i osvrnuo se. »Ljude se ubijalo za puno manje.«
»Ljudi su se i za puno manje znali izložiti riziku.« Benedikta mu je namignula. »Nikad
nemojte trgovkinji pričati o skrivenom blagu. Tad ćete je se još teže riješiti.« Podigla je
čašu s vinom. »Mislim da bismo se trebali izložiti tom riziku. A la votre!«
»A la votre.« Kucnuli su se čašama. Žena iz Landsberga uvijek ga je iznova začuđivala.
No imala je pravo. Ako je samo djelić templarskog blaga zakopan negdje u Pfaffenwinkelu,
neće se više morati brinuti o svojoj budućnosti. Moći će si kupiti škrinje pune kaputa,
ogrtača i novih cipela, uz to i šešire s paunovim perima, brzog konja i kovčeg s najnovijim
liječničkim instrumentima. Njegov ugled u gradu naglo bi porastao. I ne samo to! Tko bi
mu tada mogao zabraniti da se oženi s krvnikovom kćeri ? Dao bi Magdaleni i sebi izgraditi
kuću! Tko zna, možda bi u Schongauu mogli zajedno otvoriti ljekarnu? On kao medikus,
ona kao supruga, upućena u ljekovito bilje i otrove iz okolice... Savršen par!

Knjige. Club 86
 Knjige.Club Books

Zbog silnog veselja radi budućeg života, Simon nije primijetio da je u stražnjem dijelu
od stola ustala pa prema vratima krenula mršava pojava. Kad je muškarac izišao iz krčme,
ostavio je za sobom lagani dašak proljeća.

Knjige. Club 87
 Knjige.Club Books

agdalena je stajala ispred župne crkve te stiskala vunenu maramu oko ramena.
M Hladnoća je bola poput igle. Nakon posjeta bojarici, besciljno je bila lutala
schongauskim uličicama. Kamo da ide? Simon će je nakon njezina napadaja bijesa
sigurno tražiti doma kod roditelja. No čak i sad, nakon što je prvotni bijes splasnuo, nije ga
htjela vidjeti. Možda je upravo sada u kožarskoj četvrti stajao ispred vrata krvnikove kuće
i bio zabrinut za nju. Neka bude! Zašto se u njezinoj prisutnosti morao zanositi tom
ženom. Dobro će mu doći malo tugovanja, možda će se tako probuditi njegova loša savjest.
Takvo ponašanje s Kuislovima nije dopušteno!
Tako zadubljena u mislima, prelazila je preko glavnog trga. Sumrak se već počeo
spuštati, putujući trgovac nudio je škare, noževe i svakakve tričarije. Magdaleni je do nosa
dopirao miris pečenih lješnjaka s medom. Trljala je svoje, od zime ukočene ruke i
osvrtala se. Sad, tijekom večeri, malo je stanovnika Schongaua prolazilo trgom. Zbog
lagane snježne vijavice bili su zamotani u manje ili više odrpane marame i kapute te hodali
pognuto kako im pahulje ne bi padale po licu. Magdalena je gledala u prazna, iscrpljena
lica. Veliki je rat tek nekoliko godina bio za njima, ljudi su još uvijek patili od njegovih
posljedica. Nekoć bogatim gradom bili su zavladali kuga, bolest i glad. I sad je samo snijeg
prekrivao žbuku koja se osipavala sa zidova i smrznuti izmet na ulicama. Između kuća
stajale su ruševine urušenih krovova, nijemi svjedoci obitelji koje je odnijela kuga.
Grad je posljednjih nekoliko desetljeća zbog zaraza izgubio više od trećine stanovnika,
gotovo svaka obitelj izgubila je barem jednog člana. Magdalena je u djetinjstvu često znala
vidjeti kola na kojima su deseci leševa bili odvezeni na novo groblje svetog
Sebastijana. Staro groblje pokraj gradske župne crkve već odavno nije bilo dostatno za
veliki broj umrlih. A sad se i ta groznica pojavila u gradu!
Slijedom spontane odluke, krenula je prema Semerovoj krčmi. Imala je još nekoliko
kovanica u džepu, a topli napitak će joj nakon svega gnjeva sigurno dobro doći. Već joj je
i sama pomisao na to vidno podigla raspoloženje. Već joj je ruka bila na kvaki kad je
kroz prozorsko staklo s lijeve strane od ulaza bacila pogled unutra.
Prizor ju je pogodio poput udarca u lice.

Knjige. Club 88
 Knjige.Club Books

Kroz staklo je maglovito vidjela Simona i Benediktu za jednim stolom. Činilo se da su

zadubljeni u nešto; na lošem svjetlu svijeća Magdalena je imala osjećaj da Simon prebacuje
ruku preko ramena trgovkinje. Krvnikovoj kćeri odjednom je bilo i vruće i hladno. Na tren
bila je u iskušenju da naglo otvori vrata, zgrabi težak vrč s regala i zavitla ga u Simonovu
smjeru. No potom je samo pretrčala trg ne mogavši uobličiti nijednu jasnu misao. Suze su
joj se slijevale niz lice i pretvarale u led.
Kad je opet došla k sebi, stajala je u blizini Kühovih vrata. Samo nekoliko metara dalje
nalazila se primaljina kuća. Bez daljnjeg razmišljanja, naglo je otvorila vrata i jurnula
unutra.
Martha Stechlin začuđeno je podigla pogled. Sjedila je za stolom u sobi i drobila
nekoliko osušenih biljaka u mužaru. Primalja ju je htjela strogo opomenuti, no predomislila
se kad je opazila da je krvnikova kći blijeda kao smrt i da drhti.
»Curo, što je s tobom?« upitala je zabrinuto. »Nije valjda zbog situacije kod
Steinbergerice? Ne moraš se brinuti, dijete je dobro, ne trebaš se...«
Magdalena je odmahnula glavom pa opet briznula u plač. Primalja ju je odvela do stola,
nježno je spustila na drvenu klupicu i pogladila je po glavi.
»Što ti je, mila?« promrmljala je i pružila joj šalicu s vrućim napitkom od metvice koji
je upravo bila maknula s vatre.
Riječi su poput lave izbijali iz Magdalene sve dok primalji nije ispričala sav svoj jad.
Martha Stechlin suosjećajno je kimala.
»Muškarci su tako...«, šapnula je tiho. »Nikad zadovoljni onim što imaju. Ali uvijek se
vrate. Moj Hans, neka ga čuva Bog.. .« Glas joj je puknuo, smeteno je dlanom obrisala oči
kao da želi ukloniti pahulju pepela.
»Što je bilo s tvojim suprugom?« pitala je Magdalena, sretna što joj je to odvratilo misli
od vlastitih briga. »Nikad mi nisi pričala o njemu.«
»Očijukao je s djevojkama«, odgovorila je Martha Stechlin. »Nikad nije bio kod kuće,
uvijek je bio u krčmi, taj nitkov...« Osmijeh joj je zatitrao na usnama. »Ali voljela sam ga.
Čak i kad nismo dobili djecu i kad su ljudi počeli tračati... uvijek smo se držali zajedno. To
nije mogla promijeniti neka beznačajna drolja.« Namignula je Magdaleni.
»Što mu se dogodilo?« Krvnikova kći obrisala je suze s lica i osjetila kako joj se
nogama širi toplina iz kamina. Primaljine oči zurile su u prazno.
»Odnijela ga je kuga. Pokopala sam ga prije više od deset zima. Otad sam sama.«
U tišini koja je slijedila moglo se čuti samo pucketanje vatre u otvorenom ognjištu.
Magdalena se ugrizla za usne. Zašto je morala postaviti to pitanje? Posramljeno je pijuckala
iz šalice koja se dimila.
Primalja je naposljetku ustala i otišla do police koja se od kućnog oltarića prostirala
preko cijelog zida sve do kamina. »Kako je, tako je«, rekla je. »Život ide dalje.« Pogled joj
je prelazio preko posudica i lončića posloženih na policama. Posudice su blistale svježe
glazirane, sve su imale oznake koje su ukazivale na sadržaj. Primalja je otvorila nekoliko i
odmahnula glavom.

Knjige. Club 89
 Knjige.Club Books

»Trebat će mi osušeni matičnjak«, promrmljala je. »I snijet, ako sve ostalo zakaže.«
»Što namjeravaš?« pitala je Magdalena i stala kraj nje. »Predstoji li ti još jedan težak
porod?«
Krvnikova kći već je pola godine učila zanat kod primalje. Magdalena je otad bila
prisutna na samo pet poroda. Primalju se zvalo samo za teških slučajeva. Žene su često
rađale bez tuđe pomoći, same ili u krugu obitelji, u toplom domu, u staji, a katkad i na polju.
Ako je Stechlin pregledavala posudice, sigurno ju je opet čekao hitan slučaj.
»Holzhoferova žena...« počela je Martha Stechlin. Magdalena je glasno udahnula.
«Druga gradonačelnica?«
Primalja je dalje pretraživala posudice. »Holzhoferica je već premašila svoj termin.
Ako se dijete ne rodi sljedeći tjedan, morat ćemo joj dati snijet.«
Magdalena je kimnula. Snijet je gljiva koja raste na raži i zobi. Snažan otrov koji je
izazivao zloglasnu vatru sv. Antuna, no u manjim dozama poticao je trudove.
»A više ga nemaš?« pitala je.
Martha Stechlin u međuvremenu je bila stigla do stražnjih teglica.
»Ne samo snijet, nego i matičnjak, divlji pelin i rosiku. A ni tvoj otac ih nema!«
Duboko je uzdahnula. »Izgleda da ću na ovoj prokletoj hladnoći još morati otići do
Augsburga. Snijet i divlji pelin tijekom zime mogu dobiti samo ondje u ljekarni. Ali, što se
može! Holzhofer će mene smatrati odgovornom ako se nešto dogodi njegovoj ženi, a na
kraju će me istjerati iz grada i spaliti mi kuću...«
Krvnikovoj kćeri odjednom je sinula ideja. Široko se osmjehnula primalji. »Ja mogu
otići«, rekla je.
»Ti?« Primalja je gledala s nepovjerenjem, no Magdalena je revno kimala.
»Ionako bih trenutačno radije izbjegavala Simona. Neka vidi kako će se snaći bez
mene. Krenut ću odmah sutra, rano ujutro, prvom splavi.« Što je dulje Magdalena o tome
razmišljala, to više joj se sviđala ideja. »Jednostavno ćeš mi zapisati što želiš i gdje to mogu
naći u Augsburgu«, brzo je nastavila. »Moj otac sigurno treba nekoliko pilula i ljekovitih
biljaka. Tako ću vas oboje poštedjeti puta.«
Primalja ju je zamišljeno gledala. Zatim je slegnula ramenima.
»Zašto ne«, promrmljala je. »Ionako želiš postati primalja. Može ti samo koristiti da
jednom iznutra vidiš ljekarnu. A Augsburg...« Osmjehnula se Magdaleni. »Pa, grad će ti
sigurno odagnati misli. Samo pazi da ne napraviš neku ludost. Toliko ljudi nisi još nikad
vidjela.« Pljesnula je dlanovima. »No, sad, na posao! Listove ljekovitog nevena treba fino
zdrobiti i slaninu rastopiti, Kornbichlerica još večeras želi svoju mast!«
Magdalena se osmjehnula i krenula ubacivati suhe, mirisne listove u mužar. Miris
vruće guščje masti dopirao joj je do nosa, Stechlinino brbljanje zvučalo je poput
rominjajuće vode na mlinskom kotaču. Simon, njezin otac i mrtvi župnik odjednom su
bili daleko.

Jakob Kuisl otvorio je škrinju i provirio u drukčiji život.

Knjige. Club 90
 Knjige.Club Books

Sanduk je dugo vremena stajao gore u spremnici krvnikove kuće, sakriven iza debele
užadi i razbijenih bačava gdje ga nitko nije mogao vidjeti. Krvnik ga je spustio u sobu i
otključao pomno čuvanim ključem. Jakob Kuisl odložio je složenu, od moljaca izgriženu
vojničku odjeću ustranu te izvukao ispod nje rastavljenu puščanu cijev muškete fitiljače.
Slijedili su polirani držak s intarzijama, vrećica olovnih metaka i pojas s drvenim
posudicama baruta, u vojničkim krugovima poznat i kao »dvanaest apostola«. Krvnik
je izvukao sablju iz korica i palcem provjerio njezinu oštrinu. Nakon svih tih godina čelik
je bio oštar i sjajan kao mač krvnika koji je od davnina visio u njegovoj kući kraj kućnog
oltarića.
Na samom dnu škrinje ležala je kutija od trešnjevine. Jakob Kuisl pustio je da škljocne
kopča te je pažljivo otvorio. U njoj su se nalazila dva dobro nauljena pištolja na kremen.
Krvnik je prstima prešao preko njihovih poliranih držaka i hladnih, željeznih obarača. Ti
pištolji su ga stajali čitavo bogatstvo. No novac tada nije igrao nikakvu ulogu. Grabilo ga
se, propijalo, trošilo netremice. Kuislovi su kapci trznuli. Odjednom je sjena pala na
njegovo sjećanje.
Noge koje se bacakaju na granama hrasta. Treperenje udaljenih vatri. Plač male
djevojčice koji iz crnih ruševina dopire do njega.
Smijeh muškaraca koji se kockaju, između njih hrpa krvave odjeće i svjetlucajućih
tričarija... Pougljenjena dječja zvečka...
Bio je vođa odreda vojnika, takozvani »igrač mačevima« koji se uvijek borio u prvim
redovima i nosio dvoručni mač kao što ga je bio naučio otac. Dobio je dvostruku vojničku
plaću, najveći dio plijena. Bio je jedan od najboljih, savršeni ubojica...
Pougljenjena dječja zvečka...
Krvnik je odmahivanjem glave izbrisao prizor. Zatvorio je kutiju od trešnjevine prije
nego što bi drugi snovi mogli izroniti iz nje.
Naglo se okrenuo na škripanje vrata. Bila je to Magdalena koja je dojurila zacrvenjela
lica. Na vrijeme, prije nego što je čuvar bio zatvorio gradska vrata, požurila je od
Stechlinice kući. Sad je bila silno nestrpljiva u želji da ocu ispriča novost.
»Oče, sutra ujutro za Stechlinicu moram poći u Augsburg! Molim te, dopusti...«
Zastala je ugledavši škrinju.
»Što je to?«
»Ništa što bi se tebe ticalo«, zabrundao je otac. »No kad već želiš znati, to je oružje.
Sutra započinje lov na razbojnike.«
Magdalena se okrenula i ugledala sablju, zamrljani vojnički kaput i oružje koje je
uredno poslagano ležalo na stolu. Prstima je prešla preko bakrom pojačane cijevi muškete.
»Otkud ti?«
»Otprije.«
Krvnikova kći odvratila je pogled s oružja i oca izravno pogledala u lice.
»Nikad mi nisi pričao o prošlosti. Majka kaže da si bio pošten vojnik. Je li to točno?
Zašto si otišao u rat?«

Knjige. Club 91
 Knjige.Club Books

Jakob Kuisl dugo je šutio. »Što ti želiš napraviti od svog života?« pitao je naposljetku.
Magdalena je slegnula ramenima. »Imam li izbor? Kao krvnikovoj kćeri ne preostaje
mi ništa drugo nego udati se za živodera ili krvnika. Ni ti ne možeš odabrati drugi posao.«
»Vidiš«, nastavio je krvnik. »Rat je strašan, ali čini ljude slobodnima. Ubijati smije
svatko i ako to čini lukavo, može postati čak i zastavnik ili narednik, i imati toliko zlata da
ga ne može ni propiti.«
»Zašto si se onda vratio?« uzvratila je Magdalena.
»Zato što je ubijanje kao i sve ostalo u životu. Mora imati svoj red.«
Krvnik je tim odgovorom zaključio temu. Zatvorio je škrinju i izazovno pogledao svoju
kćer.
»Želiš, dakle, u Augsburg? A, zašto...?«
Magdalena mu je objasnila da primalja treba nekoliko važnih sastojaka pa je želi poslati
u veliki grad po njih.
»Trebam joj nabaviti i bezoar!« zaključila je uzbuđeno.
»Bezoar?«
»Kamen iz želuca koze koji pomaže kod neplodnosti i teških poroda i...«
»Znam što je bezoar«, grubo ju je prekinuo krvnik. »Za što ga treba Stechlinica?«
Magdalena je slegnula ramenima. »Supruga drugoga gradonačelnika, Holzhoferica, je
trudna, ali dijete ne želi izići. Ona je od Stechlinice zatražila bezoar.«
»Holzhoferica će morati odvojiti priličnu svotu«, progunđao je krvnik. »Bezoar nije
jeftin. To znači da ćeš sa sobom nositi hrpu novca.«
Magdalena je kimnula. »Dat će mi ga odmah sutra ujutro.«
»A ako te orobe?«
Magdalena je smijući se poljubila oca u obraz. »Brineš se za mene? Ne zaboravi, ja
sam kći schongauskog krvnika! Ljudi se više boje mene nego ja njih.« Smiješila mu se.
»Molim te, dopusti mi! Majka je rekla da moram pitati tebe. Ujutro ću krenuti na splavi
i vratiti se kolima augsburškog trgovca. Što bi se moglo dogoditi?«
Jakob Kuisl duboko je uzdahnuo. Bilo mu je vrlo teško bilo što odbiti svojoj kćeri.
»Onda, dobro«, rekao je naposljetku. »No samo ako i meni nešto doneseš. Da vidimo,
što mi treba...«
Otišao je u malu sobu s golemim ormarom koji je sezao sve do stropa. Iz pretinaca i
polica ispadali su pergamenti i knjige, neke ladice bile su otvorene i otkrivale bezbroj
vrećica, lončića i fiola. U cijeloj prostoriji odjednom je usred zime mirisalo na ljeto, na
ružmarin, đumbir, muškatne oraščiće i ljekoviti neven. Krvnikov apotekarski ormar bio je
poznat širom Schongaua i prenosio se iz generacije u generaciju. Čak ni primalja, a kamoli
medikus, nisu raspolagali takvom zbirkom ljekovitog bilja, lijekova i otrova kao Kuislovi.
Na klimavom stolu u sredini sobe trepereća luč u zahrđalom držaču izbacivala je čađu.
Magdalena je na njezinu svjetlu prepoznala nekoliko otvorenih knjiga koje su prekrivale

Knjige. Club 92
 Knjige.Club Books

cijeli stol, među njima i Dioskoridovu knjigu o ljekovitim biljkama i jednu njoj nepoznatu
knjigu napisanu na stranom jeziku.
»Istražuješ li nešto zbog otrovanoga Koppmeyera?« pitala je radoznalo.
»Možda.«
Zaključivši tako svoj odgovor, Jakob Kuisl provjerio je zalihu bilja i prašaka te
Magdaleni načinio popis.
»Trebam nekoliko sastojaka koje ti apotekar inače ne bi smio dati«, rekao je. »Osušeno
velebilje i sjemenke kužnjaka, osim toga i alaun, salitru i arsenik. Poznajem momke,
jednostavno dodaj nekoliko krajcara više pa će ti sigurno dati sve te stvari. A, ako
ne...« Nacerio se. »Reci jednostavno da te poslao schongauski krvnik. To je dostatno da ih
se uvjeri.« Odjednom ju je zamišljeno pogledao.
»Činjenica da tako brzo putuješ nema nikakve veze sa Simonom?«
Magdalena je napravila grimasu. »Briga me za Simona, neka se taj slobodno jednom
snađe bez mene.«
Jakob Kuisl opet se usredotočio na popis lijekova. »Kad ti tako kažeš. Barem ćeš tako
propustiti sva ubijanja.« Lice mu se natmurilo. »Da na kraju ne budeš i ti uvučena u taj
slučaj. Osjećam da još nije gotov.«
Magdalena mu se približila. »Znaš li već tko su mogli biti muškarci koji su te napali u
crkvi?«
Krvnik je odmahnuo glavom. »Otkrit ću ja to. A onda neka im se smiluje Bog.« Svijeća
je bacala treperave sjene na njegovo lice. Magdalena se u takvim trenucima bojala oca.
Tako, mislila je, izgleda kad nekom stavi omču oko vrata ili kotačem lomi kosti.
»Znam da je barem jedan od muškaraca posjetio Koppmeyera prije njegove smrti«,
rekla je naposljetku. Ispričala mu je svoj susret s bojaricom i rekla mu za neobični zlatni
križ koji je žena vidjela oko strančeva vrata. Kad je završila sa svojim izvještajem, otac je
odmahnuo glavom.
»Templari, latinski stihovi, zlatni križ s dva poprečna kraka... Slučaj postaje sve
zamršeniji!« Šakom je udario po stolu tako da su zalepršale stranice knjiga. »Simon u
svakom slučaju sutra ujutro odlazi na Schlossberg u Peiting kako bi provjerio može li
među ruševinama otkriti neki trag. Možda ćemo tada znati nešto više o tom prokletom
templaru koji od nas pravi budale ili možda o našim progoniteljima.«
Magdalena je na tren bila u iskušenje da razmotri svoje planove. Što ako Simon doista
pronađe blago gore kod ruševina utvrde? Što ako ga ondje budu vrebali ti stranci? Zar mu
onda neće trebati njezina pomoć? No potom je pomislila na putovanje na splavi, veliki grad,
nepoznate mirise i lica. Željela je otići, otići čak i od Simona.
Poljubila je oca u čelo i popela se stubama gdje su već spavali njezina majka i blizanci.
»Dobro pazi na sebe, oče«, šapnula je. »Na sebe i Simona.« Zatim je nestala u spavaćim
odajama.
Jakob Kuisl se na treperavom svjetlu luči opet nagnuo nad otvorene knjige. Velebilje,
crna paskvica, jedić... Prsti su slijedili bezbroj crteža otrovnih biljaka, no nijedna nije

Knjige. Club 93
 Knjige.Club Books

djelovala kao otrov od kojeg se poput mrtvaca bio ukočio u kripti. To sredstvo dolazilo je
zacijelo izdaleka, iz neke udaljene zemlje, u to je bio siguran. Samo, kako su ti muškarci
došli do takvog otrova? Potječu li i sami iz toga dalekog kraja? Jesu li putujući redovnici iz
nekoga dalekog samostana? Jedan od njih govorio je neobičnim dijalektom.
I latinski.
Odjednom se opet sjetio neobične rečenice koju je bio čuo u kripti.
Deus lo vult... Bog to želi...
Duboko uzdahnuvši, Jakob Kuisl zaklopio je knjigu i počeo čistiti mušketu. Morat će
sutra ujutro rano ustati zbog lova. Pisar Johann Lechner naredio je građanima da budu na
trgu već za zvonjave u šest. Neka mladi Fronwieser razbija glavu o
templarima, zagonetkama i podlim ubojicama, Jakob Kuisl lovit će razbojnike. To je bilo
nešto što je krvnik znao bolje od svih drugih.

Leonhard Weyer opsovao je i bičem udario konja po vratu. Bijelac se ržući podigao na
stražnje noge pa se ponovno spustio u dubok snijeg. Već je svitalo, pahulje su padale u
gustim naletima tako da je augsburški trgovac uvijek iznova morao zatvarati oči.
Kasnili su! Krenuli su, doduše, u cik zore iz Schongaua, no već im je oko podneva
trebalo biti jasno da do mraka neće uspjeti stići do Füssena. Weyer se bio odlučio za cestu
kroz šumu. Put je, doduše, bio duži, no manje prometan, osobito sada tijekom zimskog
doba. Drumski razbojnici vrebali su češće na vojničkim cestama koje su se protezale uz
Lech. Augsburški trgovac suknom bio je siguran da nijedan bandit ne bi danima trpio
studen kako bi možda u jednom trenutku naišao na usamljenog seljaka s
njegovom zimskom krmom. Weyer je osim toga, samo najužem krugu svojih augsburških
i schongauskih kolega bio rekao da će ići tim putom i pritom je, što nije bila njegova navika,
putovao jednostavnim kolima. U Augsburgu je ostavio čak i ugodno podstavljenu
kočiju? Weyer se osjećao sigurnim, no to nije mijenjalo činjenicu da se spuštala noć i da
oni još uvijek nisu bili stigli do sela.
Snijeg je do poslijepodneva počeo padati sve gušće, a četiri pomoćnika su još jedva
napredovala s vozilom kroz snježne nanose koji su negdje bili visoki više od metra. U
sumrak se jedva mogao vidjeti prst pred nosom. S desne i lijeve strane puta jele su
poput crnih prstiju sezale u nebo. Tovarni su konji hripljući vukli kola kroz do koljena visok
snijeg. Kotači su uvijek iznova zapinjali u blatu i napola smrznutim lokvama tako da su se
pomoćnici morali spuštati i gurati. Bičevima su zamahivali po umornim haflingerima, no
čak ni najjači udarci nisu ih mogli prisiliti da jače povuku. Kola su upravo iznova zapela u
snježnom nanosu; dva pomoćnika su uz psovke lopatama čistili put dok su ostala dvojica
odostraga gurala natovarena kola.
»Dovraga, može li to malo brže? Za sat vremena past će mrak!«
Trgovčev sivac nervozno je poskakivao na mjestu. Weyer je puhao u dlanove i trljao
hladne ruke ugurane u rukavice od vidrina krzna. Na glavi mu se uzdizala snijegom
prekrivena kapa od medvjeđeg krzna, a i kaput koji je sezao do koljena bio je napravljen
od poput svile sjajnog krzna. Leonhard Weyer unatoč tome smrzavao se poput psa, dah mu

Knjige. Club 94
 Knjige.Club Books

se pred ustima pretvarao u bijele oblake, a na obrvama i podrezanoj kozjoj bradici bilo se
uhvatilo inje.
Trgovac se prestrašeno osvrtao. Odmah iza jela uz rub puta, mrak ih je obavijao poput
crne marame, a sumrak je polagano puzao prema maloj grupi. Leonhard Weyer iznova je
počeo psovati i kleti pomoćnike koji su umorno gurali kola kroz snijeg. Trebalo im
je sigurno još pola sata do sljedećeg mjesta! Trgovac je već bio odustao od svoje nakane da
još danas stigne do Füssena. Bio bi sretan kad bi sigurno prispio do nekoga jeftinog seoskog
konačišta. Pritom je plan bio savršen! Zbog bande razbojnika trenutačno nijedan
veliki augsburški trgovac nije se usuđivao sam napustiti sigurne gradske zidine. Ako uopće,
kretalo bi se kolima uz stražu prekomjerno skupih vojnika. Samo je Weyer preko
Schongaua krenuo na put prije svih ostalih - tako će po volji moći diktirati cijene. Ako ikad
stigne u Füssen... Trgovac je nervozno opipao ručnu cijev koja je ispod kaputa visjela s
njegova pojasa. Poveo je sa sobom svoja četiri najsnažnija čovjeka, svi su bili naoružani
sabljama i toljagama, a kočijaš je u rukama držao arbaletu. No je li to bilo dovoljno kako
bi se zaustavilo gramzivu, gladnu bandu razbojnika? Weyer je odmahnuo glavom.
Koješta! Što bi maroderi radili na tako usamljenoj seoskoj cesti? Nitko nije znao da je
ovuda putovao s osobito vrijednim teretom.
»Vucite, prokleta kljusad!«
Joseph, prvi pomoćnik, batinom je mlatio jednog od haflingera tako da je ovaj poskočio
naprijed, a kola napravila veliki skok. Napokon se kotač izvukao iz snježnog nanosa i
vožnja se nastavila.
Na putu pred njima mogli su se vidjeti utrti tragovi kola koji su samo lagano bili
prekriveni snijegom. Leonhard Weyer se osmjehnuo. Uspjet će. Prije svih ostalih trgovat
će suknom u Füssenu! Dobit će biti pozamašna. Možda će nakon ovog posla moći poći u
mirovinu i sve prepustiti sinovima. Toplo ognjište, dobar napitak, debeli kopun, što čovjeku
više treba?
Šum je dolazio s desne strane, tiho pucketanje zaleđenih grana. Leonhard Weyer
stisnuo je oči i pogledao u crnilo stabala ispred sebe. No ondje nije bilo ničega osim gustih
jela. I pomoćnici su nešto čuli. Šaptali su i oprezno se osvrtali na sve strane. Nešto je
vrebalo ondje vani. Začuo se zvižduk, tik do uha Leonharda Weyera. Trgovčev pogled
uspinjao se uz stablo i zastao negdje na polovici. Ondje su se grane pomicale kao da su
žive. Ljuljale su se amo-tamo premda nije bilo vjetra.
Prekasno je spazio oči.
Na polovici visine jele blistale su bijelo na inače pepeljastosivu licu. Točno ispod u
trgovca je bila uperena arbaleta. Leonhard Weyer začuo je tihi škljocaj pa osjetio plamteću
bol u desnom ramenu. Spuznuo je s konja i instinktivno posegnuo za pištoljem, no nije ga
pronašao. Oko njega zavladao je kaos, povici su odjekivali kroz sumrak. Čuo je prasak
pucnjeva i stenjanje muškaraca koji su se borili. Odjeknuo je prodorni samrtni krik koji se
pretvorio u grgljanje. Netko je kraj njega uz tresak pao na tlo. Kad je pogledao ustranu,
ugledao je od straha širom otvorene oči njegova prvog pomoćnika Josepha. Iz širokog reza
na grkljanu slijevala se bujica krvi po Weyerovom skupocjenom krznenom kaputu.
Trgovac je sumnjičavo promatrao probadanje, udaranje i ubijanje. Kako je to bilo moguće?
Knjige. Club 95
 Knjige.Club Books

Tko je, pobogu, mogao znati da putujemo starom cestom ?

Leonhard Weyer gurnuo je leš kraj sebe ustranu i nespretno petljao oko svog kaputa.
Krzno je bilo tako prokleto teško da nije mogao pronaći prorez u koji je htio posegnuti.
Gdje je taj vražji pištolj? Napokon ga je napipao, hladan čelik kliznuo je kroz otvor prema
van. Weyer je ignorirao bol u ramenu i polagano se uspravio. U sjedećem položaju vidio je
da su dva njegova pomoćnika krvareći ležala na tlu. Treći se borio s trojicom razbojnika od
kojeg je jedan upravo bio zamahnuo sjekirom i pogodio pomoćnika u vratni pregib. Weyer
je krajičkom oka spazio sjenu koja mu se približavala slijeva. Naglo se okrenuo i vidio kako
mu se trčeći približava muškarac. Oko nogu i ruku imao je zavezane jelove grane, lice mu
je bilo crno od ugljena, a u desnoj mu je ruci sijevnuo polirani pištolj. Bio je niskog rasta i
kretao se spretno poput mačke. Weyer je unatoč kamuflaži imao osjećaj da mu je muškarac
bio poznat.
Samo otkud?
Za daljnje razmišljanje nije bilo vremena. Weyer je uperio napunjeno oružje u bandita
i povukao okidač.
Čuo se škljocaj. Ništa više.
Kvragu, barut se smočio, pomislio je Leonhard Weyer. Bože, pomogni mi!
Pojava se polagano približavala, gotovo s užitkom, i prislonila cijev svog pištolja na
Weyerovo čelo. Netom prije nego što je obarač bio povučen kako bi barut eksplodirao,
Leonhard Weyer sjetio se odakle mu je bila poznata ta pojava.
Je li to moguće! Ali, zašto...
Iznenadno prepoznavanje nije mu pomoglo. Svijet se rasprsnuo u tisuće zvijezda iza
kojih se nalazila vječna tama.

Još prije svitanja sastali su se na trgu, prikaze u mraku koje su polagano dobivale
konture tek kad im se Jakob Kuisl približio.
Krvnik je većinu njih poznavao. Stražar Jakob Rauch bio je među njima i snažni kovač
Georg Kronauer. Pridružio im se čak i stari Andre Wiedemann. Ratni veteran umorno se
naslanjao na svoju mušketu i zlovoljno promatrao pridošlice koji su se u debelim kaputima
vukli do trga; zaleđeni dah je poput dima izlazio iz njihovih usta. Dalje odostraga Jakob
Kuisl opazio je sinove vijećnika Semera i Hardenberga. Stajali su zajedno s Hansom
Berchtholdtom čiji otac uime pekara sjedio u Vanjskom vijeću. Šapćući su pokazivali na
krvnika i iz dosade se igrali svojim blistavim sabljama. Tu i tamo dopirao je iz grupe smijeh
do Kuisla koji je bio krenuo prema sredini kruga.
Pojavilo se dvadesetak muškaraca. Oko krvnika su stajali vijećnici, krčmari i obrtnici,
sve časni građani koji su ga sumnjičavo pa i neprijateljski promatrali, kao da samo čekaju
povod za prigovor.
U tom trenutku Jakob Kuisl postao je svjestan besmislenosti Lechnerova plana. On nije
bio ništa više osim nečasnoga krvnika, mučitelja i živodera. Kako da ovim ljudima izdaje
naredbe?

Knjige. Club 96
 Knjige.Club Books

Upravo se htio nakašljati kad se iza njega u magli začuo glas.

»Moja gospodo, imam vam svima priopćiti tužnu vijest.«
Johann Lechner pojavio se poput duha iz sumraka. Pisar je izgledao kao da je već
satima budan. Kosa i brada uredno počešljani, ogrtač i kaput brižljivo zakopčani, prodoran
pogled kao obično zapovjednički usmjeren prema muškarcima.
»U šumi odmah iza Lechbrucka pronađeno je nekoliko mrtvih«, nastavio je.
»Augsburški trgovac Leonhard Weyer i njegovi pomoćnici. Tek jučer ujutro krenuli su iz
Schongaua!« Podigao je glas te pogledom ispitivački prelazio preko muškaraca
naoružanih kosama, mlatilima i zahrđalim mušketama. »Sljedeći put bi to mogao biti jedan
od nas kojeg će orobiti i masakrirati. Građani ovoga grada, napokon je vrijeme da
zaustavimo tu bandu!«
Mrmljanje se proširilo mnoštvom. Tu i tamo mogle su se čuti psovke.
»Mir, molim!« Pisar je pljesnuo rukama i odmah je zavladao muk.
»Kuisl je bio vojnik u velikom ratu.« Johann Lechner pokazao je na krvnika koji je u
punoj spremi sa sabljom, puškom i pištoljima stajao u sredini grupe. »Sposoban i spretan
vođa odreda kao što mi je bilo rečeno. On, dakle, ima iskustva s takvim propalicama. I zna
od svih vas najbolje baratati oružjem. Želim da izvršavate njegove naredbe. To je za
dobrobit svih nas.«
»A, ako ne želimo, ha?« Bio je to Hans Berchtholdt, pekarev sin koji je raskrečenih
nogu stao ispred pisara. »Moj otac kaže da nam ne možete ništa naređivati. Ovo je još uvijek
slobodan grad! Jedan Berchtholdt neće dopustiti da mu komandira neki šugavi živoder!«
Začuo se tihi pisak kad je Jakob Kuisl izvukao sablju iz korica. Šaka mu se stisnula
oko drške.
»Tvoj je otac budala.« Glas se začuo zdesna, iz jutarnje magle izronila je pojava Jakoba
Schreevogla. Patricij je kimnuo pisaru i Jakobu Kuislu. »Dopustite mi da vam se
pridružim.« Mladi vijećnik zataknuo je svoj dobro nauljeni pištolj ponovno za pojas i
stao kraj krvnika.
»Veseli me što smo pronašli još jednog suborca«, rekao je Johann Lechner uz osmijeh.
»A sad se vratimo vašem pitanju...« Pogledao je Hansa Berchtholdta prodornim očima tako
da se ovaj zastrašeno povukao.
»Napad na augsburškog trgovca je kukavičko ubojstvo i stoga više nije stvar grada
nego izbornog kneza«, usputno je dodao Lechner. »A povjerenik izbornog kneza u
Schongauu sam ja. I ja naređujem da krvnik vodi ovu jedinicu. Želite li sa mnom ovaj slučaj
prodiskutirati pred minhenskim dvorskim sudom?«
Hans Berchtholdt vratio se grupi. Druga dva sina patricija obeshrabreno su gledali u
drugom smjeru.
»Ne... Naravno da ne. Ja...« zamuckivao je Berchtholdt.
»Dobro, onda napokon možemo nastaviti.« Pisar se okrenuo prema Jakobu Kuislu.
»Krvnik će vam objasniti što ćemo poduzeti.«

Knjige. Club 97
 Knjige.Club Books

Jakob Kuisl se nacerio. Čovjek može misliti o Lechneru što god želi, no svoj grad je
svakako imao pod kontrolom. Krvnik je ljutito vratio sablju u korice i jednog muškarca za
drugim pogledao u lice. Zatim je kratkim odmjerenim riječima objavio svoj bojni plan.

Simon je uz tresak zalupio vrata za sobom i krenuo prema ruševini utvrde u Peitingu
dok je otac nastavio kukati i dobacivati mu psovke. Bilo je skoro osam sati, na ulicama
Schongaua prvi su seljaci i obrtnici već bili na putu sa svojim kolima.
Bonifaz Fronwieser bezuspješno je bio inzistirao da njegov sin ostane kod kuće kako
bi mu pomogao pri liječenju novih slučajeva. Još jučer tijekom noći dva nova pacijenta
pojavila su se u kući medikusa i požalila se na kašalj i drhtavicu. Stari liječnik nagovorio
ih je da uzmu sok od ekstrakta lipova cvijeta i za mnogo novca pregledao njihovu mokraću.
Zatim ih je uz prijateljski nagovor poslao njihovim kućama. Simon je bio sretan što danas
neće morati gledati tu gužvu. Bih su tako bespomoćni! Ljudi su umirali kao muhe, a
ovdašnjim liječnicima nije padalo na pamet ništa pametnije nego puštanje krvi
ili klistiranje. U Parizu, Londonu ili nizozemskom Leidenu, učenjaci su bih napredniji; u
tim gradovima bilo je čak i renomiranih profesora koji su tvrdih da se bolesti od čovjeka na
čovjeka ne prenose putem loših mirisa ili mijazama nego malim životinjicama koje se ne
mogu vidjeti golim okom. U Schongauu se i dalje mislilo da je šmrkalj sluz iz mozga i da
hunjavica iznutra isušuje i oglupavljuje ljude.
Simon je psovao. Do prošlog tjedna imao je još mrvicu jezuitskog praha dobivenog iz
kore egzotična stabla koji je rastao onkraj velikog oceana. Groznica se nakon toga bila
povukla, no sad je bio potrošen i taj ostatak, a sljedeći venecijanski trgovac proći će cestom
kroz klanac prema sjeveru tek u proljeće.
Kad je Simon skrenuo iza ugla u Weinstralẞe, utihnula je očeva vika. Bonifaz
Fronwieser vjerojatno je svoj bijes već gasio čašicom jeftinoga bijelog vina. Simon se
nadao da će se smiriti do večeri. I Magdalena će valjda dotad doći k pameti. Jučer navečer
bio je navratio do nje, ali nitko mu nije otvorio. Nekoliko puta glasno je bio pokucao na
vrata dok mu Anna Maria Kuisl nije nedvosmisleno dala do znanja da nije dobrodošao tako
što je kroz prozor ispraznila noćnu posudu. No tijekom sljedećih nekoliko dana valovi će
se sigurno stišati, a dotad će možda otkriti zagonetku vezanu za templarsko blago. Možda
će nakon svog posjeta Peitingu znati nešto više.
Kad je na ledenoj jutarnjoj magli prošao kroz Lechova vrata, ususret mu je dolazila
pojava koja se bila skrivala u sjeni gradskih zidina. Bila je to Benedikta.
»Mislim da je naš jučerašnji razgovor završio prebrzo«, rekla je i osmjehnula se. Imala
je na sebi krznenu kapu i teški, grubi vuneni kaput koji nije pristajao njezinu krhkom tijelu.
Mora da je odjeću kupila u gradu kad je shvatila da će ipak dulje ostati ovdje. Kad je
Benedikta opazila Simonovo zbunjeno lice, slegnula je ramenima u znak isprike.
»Pogreb mog brata tek je sutra. Mislila sam da bih vam se mogla pridružiti. Za vašu
osobnu sigurnost...« Izgovarajući to, namignula je, a Simon je osjetio kako se počeo
crvenjeti.
Štiti me žena. Nadam se da krvnik to nikad neće saznati ...

Knjige. Club 98
 Knjige.Club Books

Tek sad je ispod Benediktina teškog kaputa u razini kukova ugledao izbočenje.
Pretpostavljao je da se ondje nalazi pištolj kojim je trgovkinja prostrijelila razbojnika.
»Zašto ne?« rekao je. »No ovaj put, molim vas, bez konja. Još uvijek me boli svaki
mišić.«
Benedikta je glasno prasnula u smijeh te nastavila koračati po škripećem snijegu tako
da se Simon morao potruditi kako bi je sustigao.
»Bez brige«, rekla je. »Danas sam svom Aramisu propisala odmor. A ne idemo daleko,
zar ne?«
Simon je kimnuo i nastavio hodati kraj nje.
»Vidite li onaj visoki brijeg?« Pokazivao je na drugu stranu Lecha. »Iza njega se nalazi
Peiting, susjedno selo, a točno kraj njega je Schlossberg sa starom utvrdom Welfovih.
Barem ono što su Šveđani od nje ostavili.«
»Zar gore više nitko ne stanuje?« upitala je Benedikta. Simon se nasmijao. »U
najboljem slučaju nekoliko duhova. Nekoć su ondje živjeli Welfovi, vojvodska dinastija
koja je davno ovdje vladala. Ali to je daleka prošlost. Kad su se za velikog rata
gore utaborili stanovnici, Šveđani su srušili posljednje ostatke utvrde. Sad se onuda, tu i
tamo, zna motati pokoji seljak koji dolazi po kamenje za svoj suhozid ili sjenik.«
»A vi mislite da ćemo doista nešto pronaći?«
Simon je slegnuo ramenima. »Vjerojatno nećemo, ali barem ćemo pokušati.«
Put se s druge strane Lecha lagano uspinjao. Uskoro su ih okruživala stabla, zidine i
kuće u Schongauu samo su još jednom kratko provirile između njihovih krošanja, potom ih
je obavila šuma. Simon se oprezno osvrtao. Peiting je, doduše, od Schongaua bio udaljen
samo sat vremena, ali nakon iskustva prije nekoliko dana imao je osjećaj da iza svakog
debla vidi drumskog razbojnika. No osim umornog seljaka koji je gonio vola ispred sebe,
nisu sreli nikoga.
Kad se s desne strane pojavila staza koja je vodila gore do Schlossberga, izdaleka su
se već mogle vidjeti prve kuće u Peitingu. Simon ih je vodio. Snijeg je ovdje bio znatno
viši i nimalo utaban, napredovali su uz napor. Uvijek iznova bi utonuli u snijeg, katkad sve
do bokova. Nakon nekog vremena otkrili su put divljači na kojem su životinje već bile
ostavile tragove, što je olakšalo hodanje. Put se strmo uspinjao, s lijeve i desne strane stajali
su prastari hrastovi koji su nekoć sigurno bili dio vojvodske aleje koju je progutala šuma.
Oko pola sata poslije stigli su do vrha brijega, šuma je uzmaknula i otvorila pogled na
čistinu na kojoj su stajali ostaci utvrde.
Šveđani su bili dobro obavili posao. Vanjske zidine bile su posve srušene, gospodske
građevine stajale su poput mršavih, crnih kostura između čađavih greda i snijegom
prekrivenih ruševina. Još je samo obrambeni toranj usred ruševnoga krajolika sezao
visoko uvis poput opominjućeg kažiprsta. Sablasna tišina obavijala je čistinu kao da je
snijeg, koji je ovdje ponegdje bio visok čak i metar, bio progutao sve zvukove.
»Ma sjajno«, rekla je Benedikta i trljala promrzle ruke. »Bolje mjesto za skrovište taj
templar doista nije mogao odabrati.«

Knjige. Club 99
 Knjige.Club Books

Simon je slegnuo ramenima i pomalo bespomoćno promatrao nered.

»Kad su templari još živjeli u Schongauu, ovo mora da je bio impozantan dvorac. No
vojvoda se prestao pojavljivati, utvrda je propadala, a potom i Šveđani...« Popeo se na hrpu
razvalina i pokušao dobiti pregled nad cijelim posjedom. Odavde se moglo vidjeti sve do
Schongaua i Lecha koji je tekao od gorja prema Augsburgu, u daljini se uzdizao Hoher
Peiẞenberg u jutarnjoj magli. No ispod njih nalazile su se samo razvaline i ruševine. Simon
je duboko uzdahnuo pa se opet spustio k Benedikti. »Isto tako bismo mogli tražiti iglu u
plastu sijena«, rekao je. »No, u redu, kad smo već ovdje...«
Odluči su se razdvojiti. Benedikta je preuzela južni dio posjeda, Simon sjeverni. Čvrsto
je koračao preko lazova i uvijek iznova bacao letimičan pogled na građevine od kojih su
najvećim dijelom bili ostali samo zidovi. Više puta je između kamenih gromada naišao na
kosti i mrtvačke lubanje, u jednoj niši bili su zaglavljeni dijelovi kostura pokriveni ostacima
švedskoga časničkog kaputa. Simon je dvaput utonuo u snijeg; čizma mu je zapela u
skrivenoj pukotini pa se morao potruditi kako bi se oslobodio.
»Jeste li već nešto pronašli?« viknuo je u smjeru u kojem je pretpostavljao da se nalazi
Benedikta. Njegov glas učinio mu se neobično glasnim, a istodobno i prigušenim.
»Ovdje nema ničega!« odjeknuo je odgovor. »Mislite li doista da bismo trebali
nastaviti?«
»Samo još malo!« Popeo se na još jednu hrpu razvalina i pred sobom ugledao ruševine
male kapele. Simon se preko stijena i snježnih nanosa približavao urušenim zidinama
crkvene lađe koja je stajala na maloj uzvisini. Ovamo su Welfovi nekoć vjerojatno odlazili
na molitvu. Sad su u njega zurili goli, čađavi zidovi, čak su i prozori s olovnim okvirima
bili izbijeni, vjerojatno kako bi se rastopili i pretvorili u metke. Snijeg je sipio kroz kostur
krova na kameni oltar, posvuda su ležale hrpe pougljenih greda.
Slijedom spontane odluke, Simon je ušao u kapelicu i popeo se na hrpu drvenih greda
kako bi stigao do oltara. Dosadašnje dvije zagonetke templara imale su veze s crkvama,
prva s malom crkvom sv. Lovre, druga s altenstadtskom bazilikom. Možda je i ovdje to bio
slučaj. Samo još mora...
Uz prasak su pod njim popustile grede. Iverje mu je razderalo ogrtač i kaput dok je on
uz nijemi povik padao u dubinu. Očajnički se pokušavao uhvatiti za komad drveta koji je
visio nad njim, no i on se odlomio i zajedno s njim sletio u mrak.
Sudar je bio tvrd i bolan. Osjetio je hladan kamen i nešto tanko što se razmrskalo ispod
njega. Još dok se uspravljao, odozgo je začuo zvuk lomljenja. Instinktivno se bacio ustranu
dok je cijela hrpa greda brujeći padala te sletjela tik kraj njega na pod. Metar više udesno i
on bi ležao pokopan ispod nje.
Simon je duboko disao i oprezno pomicao ruke i noge. Činilo se da ništa nije bilo
slomljeno. Razderotina na njegovu novom augsburškom ogrtaču protezala se od pazuha do
kuka. Sićušno iverje na nekoliko se mjesta kroz njegovu odjeću bilo zabilo u njegovu kožu,
no inače je bio neozlijeđen.

Knjige. Club 100

 Knjige.Club Books

Tek sad imao je priliku provjeriti na što je zapravo bio pao. Posegnuo je ustranu i uvis
podigao blijedu, slomljenu natkoljeničnu kost. Između nogu mu se cerila bezuba mrtvačka
lubanja.
Simon je užasnut poskočio i osvrnuo se. Posvuda oko njega ležale su lubanje i udovi,
hrpa raspadajućih, djelomice pozelenjelih kostura bila je razbacana po podu. Čini se da je
kroz truli pod pao u kriptu kapelice. Zrake svjetla padale su kroz otvor na njega.
Na zapadnoj strani uske, kamene stube vodile su prema mimokretnim vratima na stropu
koja su nekoć valjda predstavljala ulaz. U stjenovite zidove odaje bile su uzidane grobne
ploče koje su prikazivale vitezove s mačevima ili na leđima konja. Simon ih je pobliže
pogledao. Vjerojatno su to bili Welfovi ili možda Stauferi koji su nakon njih stolovali u
ovoj utvrdi. Medikus se prisjetio da je utvrda već i Rimljanima služila kao obrambeni
toranj. Koliko su stare mogle biti kosti oko njega?
»Je li sve u redu?«
Odozgo se začuo Benediktin glas. Simon je u otvoru ugledao njezino zabrinuto lice.
»Čula sam tresak pa odmah dojurila. Što se dogodilo?«
Simon se smješkao. »Vjerojatno za Sveta tri kralja nisam trebao pojesti onoliko knedli.
Propao sam poput vreće žita.« Pokazao je na grobne ploče i kosti koje su ga okruživale.
»Malo manje sreće i mogao sam im se odmah pridružiti.«
Benedikta je pogledala u dubinu. Podrumski pod nalazio se oko tri koraka ispod crkve.
»Trebat će nam greda kako biste se popeli«, rekla je dok se ispitivački osvrtala.
Simon je kimnuo. »Pogledajte desno kraj oltara. Mislim da ondje leži nekoliko dugih
letvi. Ali, pobogu, pazite! Inače ćemo oboje završiti ovdje dolje.«
Benedikta mu se osmjehnula. »Zar bi to bilo tako strašno?«
Nestala je, a Simon je čuo kako oprezno tapka preko truloga crkvenog poda. Dok je
medikus čekao na pomoć, podrobnije je pogledao grobne ploče. Latinski natpisi s imenima
preminulih. Kameni reljefi vitezova u oklopima, u ležećem položaju, stojećem i uz konje.
Na jednoj slici čak su dva viteza sjedila na jednom konju. Medikus se zabezeknuo.
Dva viteza?
Nešto u Simonu krčilo je svoj put, mutan prizor koji je dotad drijemao u njegovoj
podsvijesti. Naglo je iz džepa ogrtača izvukao mali brevijar Wilhelma von Sellinga koji je
još uvijek nosio sa sobom te počeo listati. Negdje u sredini knjižice pronašao je odgovor.
Dva viteza. Jedan konj.
»Benedikta! Benedikta!« viknuo je promuklo od uzbuđenje. »Mislim da sam nešto
pronašao! Rješenje zagonetke, ono je ovdje!«
Benediktino lice opet se pojavilo na otvoru.
»Molim?«
»Templari!« nastavio je uzvikivati Simon. »Sigurno su bili ovdje! Ovdje dolje je
grobna ploča templara! Pečat velikog majstora uvijek prikazuje dva viteza na jednom
konju. U Sellingovoj knjizi postoji jedan takav stari crtež!«
Simon je mahao brevijarom dok je Benedikta oprezno spuštala tešku gredu.
Knjige. Club 101
 Knjige.Club Books

»Za templare jahanje na istom konju bilo je izraz velikog povjerenja, simbol dijeljenja.
Zato su ga i pretvorili u pečat. Sad mogu prepoznati i natpis!« Sasvim se približio grobnoj
ploči i prstima prešao preko reljefnih slova koja su išla ukrug uz rub grobne ploče.
»Sigillum Militum Christi«, šapnuo je Simon. »Pečat Kristovih vojnika. To je doista
njihov znak.«
Benedikta se u međuvremenu na gredi bila spustila dolje te sada stajala kraj njega.
»Opet grobna ploča«, zastenjala je. »Polako mi postaju dosadne.«
»Mora nešto biti iza nje.« Simon je izvukao stilet koji je katkad rabio kod manjih
operacija i počeo skidati žbuku uz rub ploče. Benedikta mu je pomogla svojim nožem.
Šutke su radili dobrih petnaest minuta, zatim je grobna ploča lagano skliznula na pod.
Iza se nije nalazilo ništa.
Samo goli zid, no nekoliko je redaka bilo uklesano u stijenu. Za razliku od svih ostalih
natpisa u grobnici, ove rečenice bile su napisane na njemačkom, premda na vrlo starinskom
njemačkom. Simon ih je tiho promrmljao sebi u bradu.
»Potvrdilo mi je divljenje smrtnika da je najveće, to što zemlje nije bilo, niti neba gore,
nijednog drveta, ni brijega nije bilo, ni sunce nije sjalo, ni mjeseca nije bilo, ni moćnoga
mora.«
»Što bi, pobogu, to trebalo značiti?« šapnula je Benedikta. »Opet neka zagonetka iz
Biblije?«
Simon je kimnuo. »Vrlo moguće. No nikad nisam čuo ovaj citat. I još nešto je također
neobično...«
»Što?« Benedikta ga je upitno pogledala.
»Pa, ako potječe iz Biblije, zapravo bi trebao biti na latinskom. Prema mom saznanju
tada još nije postojao njemački prijevod. Barem ne jedan koji je odobrila Crkva. A natpis
je na njemačkom.«
Benedikta se približila natpisu. Pokazala je na jednu riječ u drugom redu.
»Riječ >DRVETA< napisana je velikim slovima. Zašto?« Simon je kažiprstom prešao
preko slova.
»Možda je ta riječ osobito važna«, odgovorio je. »Možda se blago nalazi ispod nekog
drveta.«
Benedikta je u očaju prasnula u smijeh. »Ispod kojeg? Vani je šuma!«
»Mora biti staro drvo. Jedno koje je ovdje stajalo prije više od tristo godina. I mora biti
posebno tako da ga se odmah može prepoznati.« Simon je požurio prema čađavoj gredi i
počeo se penjati. »Dođite, idemo pogledati. Možda stojimo pred rješenjem zagonetke!«
Benedikta je duboko uzdahnula i popela se za njim.
Tražili su cijelo prijepodne i pola poslijepodneva. Tražili su stara i neobično iskrivljena
stabla, hrastove u čiju koru je nešto bilo urezano, ili bukve koje su usamljene stajale na
nekoj uzvisini. Tražili su skrivene znakove i kamenje, za tlo pričvršćene ploče, pretraživali
su rupe u granama, duplje među korijenjem i stare jazbine.

Knjige. Club 102

 Knjige.Club Books

Nisu pronašli ništa.

Nakon pet sati uzaludne potrage, Simon je sjeo na veliku, snijegom prekrivenu kamenu
gromadu koja je bila ispala iz zidina utvrde i počeo trljati ledene ruke.
»Tako nećemo stići nikamo«, rekao je dok mu se dah uzdizao poput bijele pare. »Čak
i kad bi blago, ili što god već, bilo zakopano ispod nekog stabla. Zemlja je previše smrznuta
da bismo mogli kopati.«
Benedikta je sjela kraj njega na kamenu gromadu, lice joj je bilo crveno od suhe
hladnoće.
»Vjerujete li još uvijek da se ovdje nalazi hrpa novca?«
Simon je ustao i počeo brzo hodati gore-dolje kako bi zagrijao ruke i noge.
»Možda uopće nije riječ o novcu. Možda je to zlato, nakit, dijamanti. Nešto maleno,
vrlo dragocjeno. No možda je sve to glupost, a ja samo tvrdokorno ustrajem.«
Ljutito je bacio kamen u dolinu. Kamen veličine kokošjeg jajeta povukao je snježni
nanos za sobom koji je između stabala eksplodirao poput male lavine.
»Pođimo kući«, rekao je okrenut prema Benedikti. »Još morate pripremiti pogreb svog
brata. A meni je zasad puna kapa tih templara.«
Zajedno su se čvrstim korakom kroz snijeg spuštali u dolinu. Nijedno od njih dvoje
nije primijetilo tri pojave koje su ih, dobro skrivene iza komada zidina, pratile pogledima
punim mržnje.

***

Brat Avenarius trljao je debeli zavoj na potiljku gdje ga je krvnik bio pogodio toljagom.
»Izgleda da nisu ništa pronašli«, rekao je na švapskom dijalektu. »Možda momak nije
tako pametan kao što misli. Sapientia certa in re incerta cernitur...«
»U svakom slučaju pametniji je od tebe, sveznadaru!« Muškarac s ožiljkom na licu i
kriještavim glasom igrao se bodežom savijene oštrice. »Što su nam dosad donijele tvoje
učene izreke, ha? Ništa osim mrtvog popa i vreću punu briga!«
»To sa župnikom nema nikakve veze sa mnom!« bijesno je viknuo Švabo. »Nije ga se
trebalo odmah ubiti! Dostatno bi bilo da ga se... pa, ušutkalo.«
»I ovako šuti.« Muškarac s ožiljkom bacio je bodež u smjeru trulog debla gdje je oružje
podrhtavajući ostalo zabijeno.
»Brat Nathanael ima pravo«, javio se treći, u crno odjeveni redovnik kojeg je i vani
obavijao prodoran miris ljubica. Bio je mršav i istrošen poput komada suhog, ispucanog
drva. Od njih trojice jedino je njemu kapuljača bila nisko navučena na lice. »Pop je
bio previše opasan. Deus lo vult!«
»Kamo će nas sve ovo odvesti!« jadikovao je Švabo. »Prvo župnik, pa krvnik... Za to
nas majstor nije poslao ovamo!«
Knjige. Club 103
 Knjige.Club Books

»Majstorove riječi bile su više nego jasne.« Mršavi, dugi redovnik nagnuo se nad brata
Avenariusa tako da je debelom Švabi gotovo pozlilo od mirisa parfema. No Avenarius se
nikad nije usudio reći nešto protiv njega. Mršavi je bio njihov vođa premda je iz tjedna u
tjedan postajao sve čudniji.
»Majstor zahtijeva da blago vratimo onamo kamo pripada«, šapnuo je muškarac s
mirisom ljubica. Njegova usta bila su crvena rupa usred crne dubine kapuljače. »Sve ostalo
je nevažno. Osim toga, krvnik je pobjegao, živ je. Jučer sam ga vidio zajedno s ostalima kraj
bazilike sv. Mihaela.«
»Što si...? Redovnik s ožiljkom je poskočio, no mršavi ga je smirio.
»Dobro je, kako je. Bog očito nije želio da krvnik umre. Još mu treba kao mali djelić u
njegovu velikom planu. Vjerojatno nam je zato umaknula i njegova kći, krvnikova
djevojčura. Iznimna žena...« Oklijevao je kao da razmišlja o nečemu. »Zove se Magdalena,
čudno. Jednom sam poznavao nekoga tko se tako zvao...«
Odjednom je pljesnuo rukama. »Pođimo dati izvještaj majstoru. «
Mršavi je skočio preko dijela zidina i mahnuo ostalima da ga slijede. Kad je ugledao
razočarani pogled svog brata s ožiljkom, pokušao ga je oraspoložiti.
»Ako doista pronađu blago, njihov zadatak je gotov, Nathanaele. Bog neće trpjeti novo
širenje grešnog razmišljanja heretika. Jedanput smo ih uništili, i ovaj put će nam to uspjeti.
Svako sjećanje mora biti izbrisano. Doći će tvoje vrijeme.«
Redovnik s bodežom savijene oštrice ljutito je kimnuo. Utroje su poput pasa tragača
požurili za svježim tragovima.

Knjige. Club 104

 Knjige.Club Books

J akob Kuisl hodao je uz strmu padinu Ammerschluchta i gledao prema dolje gdje je na
dubini od pedeset koračaja šumila rijeka. Na njezinoj površini plovile su ledene sante,
sudarale se i oblikovale bizarne formacije koje su krvnika podsjećale na krive,
izgažene stube. Dolje se već smrkavalo, uskoro će postati osjetno hladnije. Sunce je
polagano nestajalo iza krošanja i lica njegovih suboraca uranjalo u posljednje zlaćano
svjetlo.
»Trebali bismo završiti za danas«, negodovao je iza njega Hans Berchtholdt. »Isto tako
bismo mogli tražiti zeca usred gorja.«
Pekarov sin ubrzo je nakon početka lova počeo sumnjati u njihov plan. Ostali patricijski
sinovi pridruživali su mu se jedan po jedan. Kako će u prostranstvu schongauske šume
pronaći bandu razbojnika? I, zar to zapravo nije bio zadatak vojnika i običnih stražara?
Premda je nekoliko mladih momaka isprva bilo silno oduševljeno jer se nadalo da će se
igrati rata, hladnoća i naporni marš u međuvremenu su im istjerali i zadnji trag lovačke
groznice. Sad su samo željeli otići kući.
Jakob Kuisl pustio je da mu pogled klizi preko druge strane obale u nadi da će ondje
opaziti sumnjivo kretanje. Drumsko razbojništvo oduvijek je predstavljalo problem u
bavarskim šumama, no od Velikog rata praktički nije bilo moguće bez pratnje putovati iz
jednoga grada u drugi. Jakob Kuisl vješao je nekoliko puta godišnje gore na Galgenbichlu
vucibatine, neki od njih nisu imali više od četrnaest godina, ali uzalud. Glad i pohlepa bile
su snažnije od straha koji je ulijevao krvnik. No banda razbojnika ove zime bila je najveća
nakon više godina. Njihov vođa, izvjesni Hans Scheller, okupio je dvadesetak ortaka, među
njima je bilo bivših vojnika, ali i seljaka čija je polja, staje i stoku bio uništio rat; mnogi od
njih priključili su se bandi sa svojim suprugama i djecom.
»Hej, Kuisle, tebi govorim! Pođimo kući. Možeš sam nastaviti tražiti.«
Jakob Kuisl okrenuo se i prezrivo pogledao pekarova sina.
»Pogledat ćemo samo još jedno skrovište, nakon toga možeš se opet vratiti u svoj topli
krevetac. Već izgledaš posve promrznut. Ili ti je nos crven od pijančevanja?«

Knjige. Club 105

 Knjige.Club Books

Hans Berchtholdt pocrvenio je još više.

»Da se nisi usudio biti bezobrazan, živoderu!« viknuo je i počeo mahati sabljom. »Od
nekoga kao što si ti neću trpjeti takve riječi. Sramota je što je Lechner tebe imenovao
vođom!«
»Čuvaj se svoje velike jezičine, Berchtholdte!« uzvratio je Jakob Schreevogl koji je
dotad s krvnikom predvodio grupu. »I sam si čuo što je rekao pisar. Kuisl se ovdje najbolje
snalazi. Zato nas i vodi.«
»Berchtholdt ima pravo, Schreevogl!« javio se za riječ Sebastian Semer, sin prvoga
gradonačelnika. Sa svojim uskim kratkim haljetkom, bakrenom dugmadi i širokim šeširom
zakićenim pijetlovim perom djelovao je deplasirano u šumi. Osim toga, činilo se da se silno
smrzava u svojim tankim kožnatim čizmama. Glas mu je drhtao, a Jakob Kuisl nije znao je
li razlog bila hladnoća ili podsvjestan strah kad je mladi patricij neprijateljski promotrio
krvnika.
»Još se nikad nije dogodilo da živoder i krvnik komandira časnim građanima«,
naposljetku je izustio Semer. »Ja... ja... ću se požaliti ocu!«
»Da, da, učini to, a sad, pokret, prije nego što padne mrak.«
Jakob Kuisl nastavio je čvrsto koračati u nadi da će ga ostali slijediti. Osjećao je kako
se njegov autoritet polagano osipa. Ljudi koji su u ovoj skupini imali povjerenja u njega
mogao je izbrojiti na prste jedne ruke. Jakob Schreevogl, stari Andre Wiedemann kojeg je
poznavao još od prije rata, možda kovač Georg Kronauer i nekoliko obrtnika. Ostatak ga je
slijedio zato što je to bio zapovjedio pisar i što su se bojali krvnika.
Kuisl je tiho uzdahnuo. Krvnici u očima većine nisu bili časni sugrađani jer njihov
posao sastojao se od zadataka koje nitko nije htio preuzeti: mučili su i vješali zlikovce,
uklanjali mrtve životinje u gradu, čistili smeće s ulica i miješali čarobne napitke i
tinkture. Za sinove gradskih vijećnika predodžba da im takav čovjek izdaje naredbe morala
je predstavljati nevjerojatnu drskost. Jakob Kuisl doslovno je osjećao kako se iza njega
sprema otpor.
Tiho je proklinjao Johanna Lechnera koji ga je bio doveo u tu situaciju. Možda ga se
Lechner na taj način jednostavno želio riješiti? Narod je zbog znatno manjih razloga znao
linčovati krvnike. Kuislu je bilo jasno da je lov za razbojnicima za njega gotov ako
i sljedeće skrovište bude prazno.
No kad je prošao kraj guste jele, odmah je znao da će ovaj put imati uspjeha.
Dim se iz Ammerschluchta dizao gore prema njima, samo tanka nit, ali dobro vidljiva
na čistom zimskom zraku. Jakob Kuisl se nacerio. Znao je da se bagra bila sakrila ovdje
negdje. Kad je krvnik planirao potragu, bilo mu je jasno da neće imati smisla naslijepo
hodati šumom u nadi da će naići na pojedine pljačkaše. Schongau je bio okružen divljinom
punom šuma, klanaca i strmih brežuljaka. Samo su se mala područja oko mjesta obrađivala,
iza njih se nalazila prašuma, beskrajna i nepregledna.
No krvnik je poznavao ovaj kraj kao nitko drugi. U potrazi za ljekovitim i otrovnim
biljkama posljednjih je godina bio ulazio miljama duboko u šumu, poznavao je svaku veću
špilju, svaku ruševinu, svako skrovište. Već su bili potražili tri skrovišta, činilo se da će

Knjige. Club 106

 Knjige.Club Books

kod četvrtog imati sreće. Jakob Kuisl predosjećao je od samog početka da će kod
Schleyerfälle biti uspješan u potrazi.
Dim je prodirao kroz uzak otvor u stijeni u blizini obronka. Krvnik je znao da se dolje
nalaze velike vapnenačke formacije kroz koje se već stoljećima probijala voda. Rezultat su
bile razgranate špilje čiji su se ulazi često skrivali iza vodopada. Tijekom ljeta voda kod
Schleyerfälle slijevala se preko mahovine dolje u Ammer. Sad, tijekom zime, ledene su sige
poput zastora visjele ispred ulaza.
Jakob Kuisl se sagnuo i upio dim. Mirisao je na pečeno meso i sprženu mast. Stup dima
ispred njega morao je dolaziti od neke veće logorske vatre, uzdizao se do njih kroz usku
strmu pukotinu pećine.
»Krvniče, što je, zašto...«
Kuisl je naglim pokretom ruke dao znak pekarevu sinu da šuti. Zatim je pokazao na nit
dima i usku stazu trideset koračaja ispred njih koja je vodila dolje u klanac. Upravo je htio
krenuti dalje kad je opazio nekoliko ledenih prečaga koje su tik do njega uz stijenu vodile
u dubinu.
»Njihova ruta za bijeg«, šapnuo je. »Moramo se razdvojiti.« Pokazao je na Jakoba
Schreevogla. »Pođite s većim dijelom muškaraca i spustite se niz stazu. Ja ću se s manjim
brojem spustiti niz prečage. Tako nam neće poput štakora pobjeći kroz ovu rupu.«
Iz vreće koju je dotad bio nosio prebačenu preko ramena, izvukao je baklje i podijelio
ih Andreu Wiedemannu i Georgu Kronaueru. »Odostraga ćemo ih istjerati dimom«, rekao
je ostalima. »Čekajte pred ulazom. Uhvatite ih što više pri izlasku. Oborite one koji se budu
odupirali.«
Stari ratni veteran Andre Wiedemann mrmljao je zadovoljno. Lice Hansa Berchtholdta
je, međutim, problijedjelo.
»Zar ne bi nekoliko nas trebalo čekati ovdje gore u slučaju da vam netko umakne?«
promucao je. Ni Sebastian Semer odjednom više nije bio drzak kao maloprije. Prestrašeno
se osvrtao na sve strane. Odnekud se začuo zov ćuka.
»Gluposti«, rekao je Kuisl i barutom napunio oba svježe nauljena pištolja na kremen
dok je nastavljao grickati hladnu lulu. »Dolje nam treba svaki muškarac. A, sad, brišite.«
Još jednom kimnuo je Jakobu Schreevoglu, zataknuo oba pištolja za pojas i spustio se
s Wiedemannom, kovačem Kronauerom i još dvojicom obrtnika dolje u dubinu. Nabijena
mušketa ljuljala se na njegovu ramenu. Na trenutak je razmislio ne bi li bilo bolje gore
ostaviti dvojicu patricijskih sinčića. Možda će iz straha učiniti nešto nepromišljeno i tako
ih odati. No zatim je pomislio na njihove blistave sablje, elegantne šešire i sjajne puške.
Nehotično se morao naceriti.
Željeli su se igrati rata, neka ga sada zaista i dožive.

Magdaleni se činilo da lebdi. Stajala je uz sami prednji rub splavi i gledala kako rijeka
šumeći prolazi s lijeve i desne strane grubo okresanih debala. Splav bi katkad udarila u
razbijene ledene sante i odlomljene ledene sige koje bi u malim virovima potonule u

Knjige. Club 107

 Knjige.Club Books

Lech. Strmi obronci uz čiji su rub stajale snijegom prekrivene bukve slijedili su je uz obje
strane rijeke; smijeh i naredbe splavara odzvanjali su poput beskrajne pjesme. Malo niže
Lech je napuštao uski klanac i nastavio vijugati kroz bijeli krajolik u kojem su se poput
tamnih mrlja uvijek iznova pojavljivali zaseoci i male šume.
Magdalena je pogledala ulijevo. Uz obalu se sad pojavio mali gradić Landsberg sa
svojim prkosnim obrambenim zidinama i kulama koje su tijekom Velikog rata bile
djelomično srušene. Krvnikova kći znala je iz priča da je grad znatno više bio propatio
pod vojnicima nego Schongau. Mnoge landsberške djevojke u strahu od silovanja bile su
skočile s obrambenih tornjeva u Lech i utopile se. Magdalena se sjetila da je Benedikta
potjecala iz tog grada. Misli o ratu i suparnici odjednom su se poput sivog vela spustile na
dotad ugodnu vožnju.
»Neki su znali pasti u rijeku jer su se zagledali u valove.«
Dubok glas naglo ju je izvukao iz razmišljanja. Okrenula se i ugledala augsburškog
trgovca Oswalda Hainmillera koji je grickao guščji but i oduševljeno joj pružao drugi
komad. S njegovih usana kapala je mast prljajući njegovu podrezanu kozju bradicu i
bijeli ovratnik. Trgovac je bio dobro uhranjen i približavao se četrdesetima, široki pojas sa
srebrenom kopčom se vidno napinjao oko njegova trbuha. Crveno pijetlovo pero treperilo
je na vjetru tijekom vožnje. Magdalena je kratko razmislila pa posegnula za guščjim butom
i zagrizla u njega. Od jutrošnjih nekoliko žlica zobene kaše nije jela ništa.
»Bog vas blagoslovio«, rekla je punih usta i nastavila gledati naprijed u zavoje rijeke.
Hainmiller se smješkao.
»Koliko ćeš dugo ostati u našem lijepom Augsburgu?« pitao je i rukavom, ukrašenim
čipkom, obrisao mast s obraza. »Ili se moraš odmah vratiti u svoj bijedni gradić?«
Hainmiller je govorio razvučenim augsburškim dijalektom koji je Schongaunima bio
silno mrzak jer ih je podsjećao na nadmoć slobodnoga carskoga grada. Magdalena je tog
jutra kod trgovca bila predbilježila mjesto za put. Oswald Hainmiller prevozio je
između ostalog vino, ulje, kositar, začine i veliku količinu vapna. Magdalenina nazočnost
bila je za trgovca dobrodošla prilika da krati vrijeme i malo se razmeće do večeri i dolaska
u Augsburg.
Magdalena je duboko uzdahnula. Debeli trgovac već je od Schongaua pokušavao
započeti razgovor. Činilo se da nema namjeru odustati. Čak i kad mu je Magdalena ispričala
da je kći schongauskoga krvnika, to ga nije spriječilo da joj se udvara. Naprotiv, ta
predodžba kao da ga je poticala. Magdalena se predala svojoj sudbini i uzvratila mu
osmijehom.
»Vjerojatno ću moći ostati samo jedan dan«, rekla je. »Već prekosutra moram natrag.«
»Jedan dan!« viknuo je trgovac i gestom punom očaja pogledao u nebo. »Kako
namjeravaš u samo jednom danu ocijeniti ljepotu toga grada? Novu vijećnicu, biskupovu
palaču, sve fontane! Od drugih posjetitelja čuo sam da su nakon dolaska prvo morali sjesti.
Prizor je jednostavno bio previše za njih.«
Meni si već ti dovoljan prizor, pomislila je Magdalena i pokušala se ponovno
usredotočiti na zapjenjene kreste valova ispred sebe. Ljutila se što joj je debeli hvalisavac

Knjige. Club 108

 Knjige.Club Books

sa svojim brbljanjem zagorčavao posjet Augsburgu. Doista se jako veselila gradu koji
je prije rata bio jedan od najvećih i najljepših u Njemačkoj.
»Znaš li već gdje ćeš spavati?« Trgovčevo lice poprimilo je lopovski izraz.
»Spavati... Otac mi je preporučio dobro konačište uz Lech«, odgovorila je i osjetila
kako se u njoj poput žuči diže osjećaj gađenja. »Hrana i smještaj samo za četiri krajcara za
noć.«
»No za to ćeš svoj krevet dijeliti s cijelom vojskom buha i stjenka.« Oswald Hainmiller
sad joj se bio posve približio pa dlanom prešao preko suknje. Opazila je kako mu u bradi
vise male kapljice masti. »Kod mene u kući stoji krevet s baldahinom i bijelim lanenim
platnom, a njega ćeš dijeliti samo sa mnom. Možda ću ti čak i platiti četiri krajcara za noć«,
šapnuo joj je na uho tako da je mogla osjetiti njegov dah koji je zaudarao na vino.
»Prestanite!« zasiktala je Magdalena i odgurnula ga.
»Samo zato što sam krvnikova kći ne znači da sam životinja na koju je otvoren lov.«
Trgovac se time nije dao obeshrabriti. »Poznajem ja vas djevojčure«, slinio je.
»Odupirete se, ali nakon toga ste više nego voljne.«
Vino i pogled na Magdalenu su Hainmillera očito učinile sve pohotnijim tijekom
posljednjih sati vožnje. Posegnuo je za steznikom krvnikove kćeri. »Nemoj biti takva!«
Magdalena je zgađeno odgurnula njegovu ruku. »Prvo si isperite usta prije nego što
nastavite govoriti«, rekla je. »Smrdite poput mrtvog štakora.«
Izvukla se iz njegova stiska i otišla do sredine splavi gdje su dva schongauska splavara
dugim motkama usmjeravala plovilo. Poznavala ih je iz viđenja iz Semerove krčme.
Oklijevajući su pogledali u njezinu smjeru, ali joj nisu priskočili u pomoć. Magdalena je
psovala. Kao krvnikova kći u očima tih muškaraca vjerojatno nije bila ništa više osim lake
djevojke koja će sada dobiti zasluženu nagradu.
Za Oswalda Hainmillera cijela stvar sve više se pretvarala u igru. Uz osmijeh je požurio
za njom dok se ona, prošavši kraj splavara, počela probijati prema stražnjem dijelu.
Magdalena se penjala preko sanduka i svežnjeva, zaobilazila mlinsko kamenje i vreće
s mramorom i soli. Naposljetku je stigla do stražnjeg dijela splavi, a trgovac joj je još uvijek
bio za petama.
»Jako dobro«, zapreo je Hainmiller i posegnuo za njezinim steznikom. »Ovdje nam
nitko neće smetati.«
Magdalena se osvrtala. Ispred nje, s lijeve strane stajalo je drvom obloženo živo vapno
koje je jedva dostatno bilo prekriveno grubim platnom. Slijedom spontane odluke, naglo je
povukla navošteno platno, popela se i počela skakutati uz rub vapna. Osmjehivala se i
zadirkujući počela kružiti bokovima.
»Hajdete već jednom!« doviknula je trgovcu koji je već bio prilično zadihan. »Ako
želite dobiti nešto od mene, onda ćete se morati popeti ovamo gore.«
Oswald Hainmiller na tren je oklijevao. Zatim je podigao svoje tusto tijelo do ruba
tovara i balansirajući nastavio za njom.
»Sad... sad ću te uloviti«, dahtao je.

Knjige. Club 109

 Knjige.Club Books

Kad joj se trgovac približio na pola hvata, Magdalena ga je odjednom odgurnula tako
da je divljački počeo lamatati rukama.
»Prokleta bludnice!« zaurlao je Hainmiller pa naglavce pao u tovar.
Obavio ga je bijeli oblak prašine, ubrzo je počeo vikati. Živo vapno prodiralo mu je u
oči, usta, u svaku, i najmanju otvorenu ranu. Kašljao je i okretao se, naposljetku se uspravio.
Njegov kaput i ogrtač bili su prekriveni bijelim mrljama koje su na vlažnim mjestima
iznutra prodirali prema van. Magdalena je skočila s tovara i nacerila se. Oswald Hainmiller
trebat će prije sljedećeg udvaranja svakako novu garderobu. A možda i novo lice.
Nakon kratkog oklijevanja uzela je dvije pune šake bijelog praha i pažljivo njima
napunila džep ogrtača. Pritom je pazila da se vapno sa snažnim izjedajućim djelovanjem ne
smoči kako ne bi izjelo i njezinu odjeću. Tko zna, možda će joj zatrebati.
»To... to ćeš mi platiti, krvnikova djevojčuro!« dahtao je Hainmiller dok se uz rub
splavi naginjao nad rijekom i napola slijep ispirao oči. Samo nekoliko sekundi poslije vičući
se prevrnuo na pod kad je prah pišteći i dimeći se došao u dodir s vodom. »Prokleta
ženturačo!« zaurlao je Hainmiller i otpuzao preko balvana u potrazi za komadom čiste
tkanine kako bi obrisao lice. »Nećeš se zabaviti u lijepom Augsburgu. Nimalo, to ti
obećavam!«
»Odsad me jednostavno pustite na miru«, viknula je Magdalena i otišla do prednje
strane splavi gdje su schongauski splavari radoznalo zurili u nju. »I vi isto!« zaurlala je.
»Napaljene, prgave muške glave! Samo donosite nevolju!«
Na pramcu je sjela na sanduk i rukama obavila koljena dok je ukočeno gledala naprijed.
Njezina majka uvijek ju je upozoravala: Većina muškaraca su pohotne budale ili
bezosjećajne ledene sante. Najbolje je držati se podalje od njih. Oči su joj se napunile
suzama, obrisala ih je. Nijedan od tih blesana ne smije vidjeti njezinu tugu.

U tom je trenutku poput malog djeteta poželjela oca kraj sebe.

Jakob Kuisl spuštao se u dubinu dok stopalima nije dodirnuo prvu prečagu. Ledene
ljestve vodile su dolje uz zid pećine i nakon deset koračaja nestale u jednoj pukotini. Krvnik
je na tren razmislio hoće li upaliti baklje, no potom se predomislio. Razbojnike ne smije
upozoriti svjetlom. Kad se uvukao u pukotinu, nakratko ga je okružila potpuna tama, no
ubrzo su se njegove oči navikle na mrak. Iznad sebe je kroz otvor mogao vidjeti dnevno
svjetlo koje je uvijek iznova nestajalo kad bi se jedan od muškaraca iza njega progurao kroz
uski otvor. Bilo ih je samo petero, ali Kuisl je znao da se u svakoga od njih može pouzdati.
Osobito u Andrea Wiedemanna koji se s njim i prije Augsburga borio protiv
švedskih vojnika Gustava Adolfa. No i kovač i ostala dva obrtnika ostavljala su dojam
iskustva.
Nakon daljnjih deset koračaja završavale su prečage na dnu strme pukotine. Kuisl je
lijevo u kutu mogao prepoznati uski prolaz iz kojeg se čulo tiho mrmljanje i smijeh.
Muškarci su oprezno kliznuli na do i počeli puzati s obiju strana prolaza. Krvnik je riskirao i
provirio.

Knjige. Club 110

 Knjige.Club Books

Iza samo do koljena visokog otvora započinjao je tunel koji je nakon nekoliko koraka
završavao u velikoj špilji. Ondje je treperila vatra iznad koje je na ražnju cvrčalo nekoliko
zečeva. Povremeno bi kraj njih prošla odrpana pojava. Jakob Kuisl vidio je kako s
druge strane plamenova sjedi još muškaraca umotanih u krzno i dronjke zbog hladnoće.
Netko je glasno podrignuo, drugi su prasnuli u smijeh, dok su se dvojica prepirala punoga
grla; moglo se čuti i cmizdrenje dojenčeta. Smrdjelo je na znoj, dim baruta i
pougljeno meso.
Kuisl je zažmirio kad mu je jetki dim ušao u oči. Bio je u pravu. Pronašli su zimsko
sklonište Schellerove bande i činilo se da se, sada navečer, većina bila vratila s dnevnih
izviđanja. Krvnik se mrzovoljno osmjehnuo. Povoljniji trenutak da maroderima stanu na
kraj gotovo da i nije postojao. Kuisl je mogao procijeniti njihov broj samo na temelju
glasova. Bilo ih je tridesetak, među njima i veliki broj žena i djece.
Kimnuo je Wiedemannu, Kronaueru i ostaloj dvojici. Zatim je s ramena skinuo pojas
s dvanaest drvenih posudica baruta i odvojio polovicu. U svakoj se nalazio barut za točno
jedno punjenje puške. Kuisl je kožnatom uzicom čvrsto zavezao šest posudica tako da su
poput čvrste grude ležale u njegovoj ruci.
Krvnik je stisnuo oči u dva proreza, procijenio udaljenost i zamahnuo desnom rukom.
Bombu vlastite izrade ležernim je pokretom bacio kroz tunel izravno u vatru.
Eksplozija je bila tako snažna da je Kuisla odbacila cijeli metar unatrag. Prasak se
uvijek iznova odbijao o zidove špilja i prolaza, tutnjajući eho, kao da će se urušiti cijelo
brdo. U ušima Jakoba Kuisla čula se tiha zvonjava. Potrajalo je neko vrijeme prije nego što
je opet mogao čuti zvukove u razbojničkoj špilji. Do njih su dopirali povici, kašljanje i
psovke. Krvnik je ostaloj četvorici dao znak. Puzeći su krenuli kroz niski tunel te izvučenim
sabljama zakoračili u inferno.
Eksplozija je žeravice i goreće cjepanice razbacala po cijeloj pećini. Posvuda su ležali
veliki i mali komadi stijena koji su se bili odvojili od stropa. Među njima su puzali odrpani
muškarci i žene koji su se unatoč oblacima dima pokušavali orijentirati. Oko nekadašnje
logorske vatre ležalo je nekoliko beživotnih pojava, bolni krikovi i plač djece odzvanjali su
čađavim prostorom.
Krvnik je oklijevao. Potom je odlučio da neće biti napada te zaurlao dubokim glasom
koji se mogao čuti u cijeloj pećini:
»Gotovo je, vi šugavi maroderi! Sada ćete lijepo izići, bez oružja i podignutih ruku!
Ondje vas čeka vojska dobro naoružanih građana. Ako se predate bez borbe, onda...«
Crna sjena poletjela je prema njemu. Krvnik je u posljednji tren skočio ustranu tako da
ga je oštrica samo ogrebla po obrazu. Muškarac ispred njega bio je visok koliko i on. Na
čađavu licu uokvirenu čupavom bradom poput svjetlucajućega ugljena sjajile su oči.
Kuislov glas zvučao je duboko i prijeteće.
»Odloži oružje i kreni prema van. Samo pogoršavaš situaciju.«
»Gade, idi do đavola«, prosiktao je muškarac i još jedanput zamahnuo sabljom. Ovaj
je put krvnik bio spreman. Poskočio je unatrag, izvukao napunjen pištolj i istog trenutka
povukao okidač.

Knjige. Club 111

 Knjige.Club Books

Olovna kugla pogodila je razbojnika bočno u rame i pritisnula ga uza zid. Dok je
zbunjeno zurio u krvavu masu gdje je nekoć bila njegova desna ruka, krvnik je zamahnuo
toljagom od arišovine i pogodio razbojnika tako da je ovaj niza zid pećine skliznuo na do.
»Upozorio sam te«, zabrundao je Kuisl i obrisao potočić krvi s obraza.
Krvnik je krajičkom oka opazio da se i Wiedemann bori s jednim protivnikom. Ostala
tri obrtnika požurila su van za drumskim razbojnicima koji su se dali u bijeg.
Wiedemann je stajao leđima pritisnut uza zid. Na čelu su mu unatoč hladnoći
svjetlucale kapljice znoja. Muškarac ispred njega pokušavao ga je pogoditi krnjom sabljom
kao da želi rascijepiti drvo. Ratni veteran uz napor se uspijevao obraniti. Još malo i
slomit će se pod kišom udaraca.
Izvana su se čuli novi pucnjevi. Jakob Kuisl je zastao. Što se ondje događa? Zar se
nitkovi nisu predali?
»Predaj se!« zaurlao je krvnik razbojniku kraj Wiedemanna. »Ti si zadnji!«
No muškarac kao da ga nije primjećivao. Nastavio je zamahivati prema Andreu
Wiedemannu, a izraz u njegovim očima podsjećao je krvnika na divlju životinju. Bila je to
mješavina gladi, pohlepe i golog straha. Mladić nije imao ni dvadeset godina.
Jakob Kuisl udario je mladog momka desnom čizmom sa strane tako da je ovaj dašćući
pao na do. Zatim je svoj drugi napunjeni pištolj uperio u njega.
»Briši! Brzo! Onda ti se ništa neće dogoditi.«
Razbojnik kao da je razmišljao. Ispitivački je pogledao krvnika, bacio sablju pa
podignutih ruku potrčao prema ulazu.
»Izlazim!« viknuo je. »Nemojte me ozlijediti, ja sam...«
Kad se pojavio na otvoru, prasnuo je pucanj.
Tijelo mladića odbačeno je natrag u špilju gdje je trzajući ostalo ležati na tlu. Još
jednom se uspravila njegova glava. Začuđeno je pogledao krvnika pa se srušio.
»Dovraga, što se događa vani?« zaurlao je Kuisl. »Čovjek se predao!«
Požurio je prema izlazu s kojeg su s obje strane poput stupova visjele ledene sige. Kad
je provirio van, s desne strane ugledao je bljesak praska. Sakrio se iza ledene sige te u istom
trenutku u lijevom ramenu osjetio tupu bol.
»Šeprtlje!« viknuo je. »Ja sam, krvnik! Prestanite, smjesta!«
Oslonjen na zid špilje, pokušavao je naći zaklon. Kad se više nisu čuli pucnji, oprezno
je izvirio glavom i ugledao užas vani ispred špilje.
Preplavio ga je val bijesa.
Schongauni su stajali u polukrugu. Ispred ulaza u špilju ležala je hrpa mrtvih tijela.
Mladih, starih, žena, muškaraca i djece. Krv se u bujicama širila po bijelom snijegu.
Više mušketa bilo je upereno prema ulazu, građani su tek malo-pomalo spuštali svoje
oružje. Mušketa Hansa Berchtholdta još se dimila. Mješavinom zbunjenosti i krvoločnosti
zurio je u krvnika koji je poput utjelovljenja vraga izlazio iz špilje.
»Ja... ja...« mucao je Berchtholdt.

Knjige. Club 112

 Knjige.Club Books

»Gade, skoro si me ubio« Jakob Kuisl potrčao je prema pekarevu sinu i desnom rukom
uhvatio mušketu za cijev. Uz psovke zabio je kundak Berchtholdtu u trbuh tako da se ovaj
dašćući srušio na tlo.
»I što je ovo?« zaurlao je krvnik i pokazao na hrpu leševa. »Oduzeti im oružje i uhititi
ih, to ste trebali napraviti, a ne ubiti ih!« Kratko je bio u iskušenju Berchtholdta tresnuti po
glavi njegovom vlastitom mušketom, no samo ju je slomio preko koljena i daleko je
odbacio.
»Oni... oni su jednostavno počeli pucati.«
Jakob Schreevogl istupio je iz grupe. Lice patricija bilo je blijedo, drhtao je i smeteno
gledao u tlo. »Nisam to mogao spriječiti.«
»Koliko njih?« šapnuo je Kuisl.
Schreevogl je slegnuo ramenima. »Uspjeli smo uhvatiti desetak. Ostali su mrtvi.
Ustrijeljeni poput zečeva.«
»Trebao bi biti sretan«, zastenjao je Berchtholdt koji se bio uspravio. »Pošteđen si
posla. Ne moraš toliko njih objesiti.«
»Bilo... je sasvim jednostavno«, javio se mladi Sebastian Semer. U njegovim očima
tinjala je vatra koja je krvniku bila dobro poznata. »Kao tijekom lova.«
Odostraga su glasovi postajali sve glasniji. »Zašto čekati? Objesimo ostatak nitkova
ondje za bukve!«
Jakob Kuisl zatvorio je oči. Boljela ga je lijeva, ranjena ruka. Izmjenjivale su se krvave
scene, sjećanja na davno prošle dane.
Tišina. Samo graktanje gavranova koji su stupali preko krvavih ogrtača i kljucali oči
mrtvih žena... Kvrgavo stablo, prepuno trzajućih obješenih tijela, poput krupnih jabuka na
granama... Muškarci, moji muškarci gledaju me širom otvorenih očiju od užasa.
Odabirem sljedećeg i stavljam mu omču, jednog za drugim. Jednog za drugim...
Pekarov sin kao da je opazio Kuislovu nesigurnost. »Otkad se krvnik boji smrti, ha?«
rugao se dok je teturao na još uvijek nesigurnim nogama. »Samo smo ti olakšali posao!«
Jakob Kuisl više se nije obazirao na njega. »Vi ste životinje«, šapnuo je tiho samom
sebi. »Svi ste zajedno najgori krvnici.«
Razgrnuo je mnoštvo i prišao drhtavim zarobljenicima koji su zavezani iščekivali svoju
sudbinu. Bilo je ih desetak, među njima i četiri žene. Jedna od njih je u marami na leđima
nosila uplakano dojenče. Dva izgladnjela dječaka koja su mogla imati oko šest i deset
godina stiskali su se uz svoje majke. Većina muškaraca imala je svježe rane od udaraca
sabljom ili metaka, njihova iscrpljena lica djelomice su bila krvava i isprebijana.
U prestrašenoj skupini isticao se jedan muškarac koji je bio velik gotovo kao krvnik.
Imao je gustu bradu, razderane široke hlače stegnute pod koljenom i kožnati prsluk krut od
prljavštine. Krv mu je curila iz rane na čelu. Unatoč bijednoj vanjštini obavijala ga je aura
snage i ponosa. Budnim i nepokorenim pogledom gledao je u krvnika.
»Ti mora da si Hans Scheller«, zaključio je Kuisl.

Knjige. Club 113

 Knjige.Club Books

Vođa razbojnika kimnu. »A ni vi niste ništa više osim prljave, krvoločne bagre«,
odvratio je.
U pozadini su se začuli povici i siktanje. »Pazi što govoriš, Schelleru!« viknuo je jedan
od obrtnika. »Inače ćemo ti ovdje razderati utrobu i objesiti ti crijeva po granama!«
»Nitko neće nikome razderati utrobu«, rekao je Kuisl.
Njegov glas bio je smiren, ali zbog nečega u njemu svi su zašutjeli.
»Sada ćemo marodere povesti u Schongau«, nastavio je. »Onda će se vijeće pobrinuti
za njih. Već ste dovoljno učinili.« S gađenjem je pokazao ustranu. Pahulje su padale po
beživotnim tijelima koja su na tlu ispred špilje ležala poput stoke za klanje.
Krvnik je odmahnuo glavom. »Hajdemo sada barem pokopati mrtve.«
S komadom prljave tkanine zamotao je lijevu ruku; potom je desnom u stranu odgurnuo
nekoliko komada stijene koji su ležali u udubini nedaleko od špilje.
»Što je?« zabrundao je. »Hoće li mi možda netko pomoći? Kad ste me već nastrijelili.«
Šutke su mu prišli Schongauni i zajedno s njim raščistili prostor za ledene kamene
grobove.
Jakob Kuisl uskoro je ostalima prepustio krvavi posao, previše ga je boljela lijeva ruka.
Stisnutih zubi vratio se u špilju i još jedanput je razgledao.
Oba razbojnika ležala su ondje gdje su bili ubijeni. Dim je još uvijek bio tako gust da
se nije moglo vidjeti više od nekoliko koraka naprijed. Krvnik je prelazio preko kamenih
gromada, užarenih grana i pougljenih komada drva dok nije stigao do stražnjeg
dijela. Ondje se, lagano porazbacana, nalazila bijedna imovina drumskih razbojnika.
Odrpani kaputi, bakreni tanjuri s patinom, nekoliko hrđavih pušaka, među njima se nalazila
čak i grubo izrezbarena drvena lutka.
Dalje odostraga, tik uz čađavi zid, stajao je sanduk pojačan željeznim šarkama; bio je
zaključan lokotom koji je krvnik svladao za samo pet minuta. Otvorio se uz škljocaj, a
Jakob Kuisl vratio je otpirač opet u svoju vreću. Pažljivo je otvorio škrinju znajući dobro da
su u neke od tih sanduka ugrađene klopke, otrovne igle i klinovi koji iznenada mogu
izletjeti. No nije se dogodilo ništa.
Na dnu škrinje ležalo je nekoliko sjajnih guldena, srebrni vrč, začepljena glinena boca
rakije, krzna i zlatan broš koji mora da je nekoć pripadao supruzi bogatog trgovca. To nije
bilo puno, no nije iznenadilo krvnika. Razbojnici su većinu toga očito već bili zamijenili za
hranu ili su negdje sakrili svoje blago, u što je Kuisl, doduše, sumnjao. Istinu će bez sumnje
saznati u tamnici kule. Krvnik se nadao da će Hans Scheller biti razborit i da mu za stopala
neće morati vezati nekoliko centa teško kamenje kao onomad prije dvije godine uličnom
razbojniku Georgu Brandneru. Njemu je Kuisl morao slomiti brojne kosti prije nego što mu
je napokon otkrio gdje je zakopao ukradene kovanice.
Krvnik je ispod ušljivoga krznenog kaputa i kape od medvjeđeg krzna naposljetku
naišao na zavezanu kožnatu futrolu. Otvorio ju je i osmjehnuo se. To je bilo upravo ono što
mu je sada trebalo! Očito su razbojnici u jednom trenutku orobili vojnog kirurga ili je netko
od njih od svoga nekadašnjeg vojničkog života zadržao medicinske instrumente. U futroli

Knjige. Club 114

 Knjige.Club Books

su se nalazili igla, konac i kliješta, uredno i čisto poredane u različitim veličinama. Nisu
bile ni posebno hrđave.
Jakob Kuisl zubima je izvukao čep iz boce rakije i otpio velik gutljaj. Zatim je zavrnuo
lijevi rukav i potražio ranu. Kugla je prošla kroz kaput, kožnati prsluk i košulju te se zabila
u nadlakticu. Činilo se da metak na sreću nije oštetio kost, no Kuisl je osjetio da se još
uvijek nalazi u mesu. Zubima je zagrizao komad kože koji je srećom bio u futroli pa je
kliještama počeo tražiti kuglu.
Bol je bila tako snažna da mu je pozlilo. Sjeo je na škrinju, kratko duboko disao pa
nastavio s potragom. Kad je pomislio da će se onesvijestiti, kliješta su naišla na čvrst otpor.
Oprezno ih je izvukao i ugledao mali, skriveni komad olova. Otpio je još jedan gutljaj prije
nego što je ostatak iz boce izlio na ranu. Još jednom činilo se da će ga svladati bol, no
krvnik je znao da većina vojnika ne umire od metka, nego od infekcije tkiva koja slijedi
danima poslije. U ratu je naučio da rakija može spriječiti infekciju. Većina vojnih kirurga
preporučivala je, doduše, da se rana spali ili da se u nju ulije vruće ulje, no Kuisl je više
volio ovu metodu. Kod nekoliko svojih pacijenata imao je dobro iskustvo s njom.
Naposljetku je ruku zamotao tkaninom koju je bio otrgnuo s košulje jednog razbojnika
te osluhnuo glasove vani. Činilo se da su muškarci bili gotovi s poslom. Kuisl će ih morati
podsjetiti na dva leša ovdje u špilji. Morali su, osim toga, ponijeti i škrinju.
Vlasnici ukradenih stvari vjerojatno su se raspadali negdje u schongauskim šumama, no
novac će dobro doći gradu. Već i kako bi krvniku platili nadolazeća vješanja. Jakob Kuisl
uzimao je po jedan gulden za svakog obješenog razbojnika. Rastezanje na kotaču donosilo
je četiri guldena, a trošak za mučenje prije smaknuća iznosio je dva guldena i trideset
krajcara. Bilo je vrlo vjerojatno da Schellera, vođu razbojnika, čeka upravo ta sudbina.
Kuisl je upravo namjeravao ustati kad je iza škrinje ugledao veliku, sjajnu kožnatu
torbu. Bila je napravljena od najfinije teleće kože te na prednjoj strani imala utisnut pečat,
znak koji krvniku nije bio poznat. Jesu li razbojnici možda sakupili još blaga? Kuisl je
izvukao torbu i pogledao u nju. Nabrao je čelo zbog sadržaja.
Što je, pobogu...?
Zamišljeno je torbu ugurao u svoju vreću i krenuo prema izlazu iz špilje.
Morat će Hansu Schellera postaviti još nekoliko pitanja. Kuisl se za obojicu nadao da
će vođa razbojnika brzo i iskreno na njih odgovoriti.
Već je bio pao suton kad je Simon pokucao na vrata krvnikove kuće u kožarskoj četvrti
koja se nalazila izvan gradskih zidina.
S Benediktom Koppmeyer posljednjih se sat vremena od peitinških ruševina do
Schongaua teškim korakom bio probijao kroz lagani snijeg. Trgovkinja se odmah bila
uputila u Semerovu krčmu. Simon je pretpostavljao da se mora pobrinuti za bratov
sutrašnji pogreb, osim toga, činilo se da je iscrpljena. I medikus je nakon duge potrage bio
umoran i promrzao. No unatoč hladnoći i nadolazećoj večeri želio je s Kuislom razgovarati
o njihovu pronalasku u ruševinama. Osim toga, bio je radoznao i želio znati kako je
prošla potraga za bandom razbojnika. Njegova stopala i ruke pretvorili su se u ledene grude
pa je bio više nego sretan kad mu je Anna Maria Kuisl napokon otvorila vrata.

Knjige. Club 115

 Knjige.Club Books

»Simone, što je s tobom?« pitala je iznenađeno i pogledala njegov snijegom prekriveni

kaput i krute zaleđene nogavice. Kao da mu je već bila oprostila jučerašnje ometanje mira,
kad je Simon kasno u noći pokušavao dozvati Magdalenu. Krvnikova žena sažaljivo je
odmahnula glavom. »Izgledaš kao snjegović koji su djeca napravila u vrtu.«
»Je li vaš suprug ovdje?« pitao je Simon drhtava glasa. Sad je zebao po cijelom tijelu.
Anna Maria Kuisl odmahnula je glavom. »Još je u lovu na razbojnike. Nadam se da će
se uskoro vratiti. No, hajde, prvo uđi.« Odvela je Simona u toplu sobu. »Gotovo si se posve
smrznuo.«
Krvnikova žena nalila je Simonu vruću jabukovaču i pružila mu vrč. Sobu je
ispunjavao miris dinstanog luka i rastopljenog maslaca.
»Izvoli, dobro će ti doći.« Ohrabrujuće mu se osmjehivala dok je pijuckao medom
zaslađeni mošt. »Nažalost, ne mogu te ponuditi kavom. No možda bi želio u maloj sobi
pričekati mog supruga. Ja se opet moram vratiti gore k djeci.« Odozgo se moglo čuti suho
kašljanje i jecanje male Barbare.
»Georg je dobio na pluća«, rekla je ozbiljna izraza lica. »Nadajmo se da nije ona strašna
groznica koja upravo hara.« Pošla je strmim stubama prema gore prije nego što je Simon
mogao pitati je li Magdalena kod kuće.
Medikus je slegnuo ramenima. Vjerojatno je krvnikova kći još uvijek bila uvrijeđena.
No, naučio je da ženama treba vremena. Sigurno će mu se opet javiti, a tad će joj se moći
ispričati.
Simon je, osnažen slatkom jabukovačom, ušao u susjednu sobu. Prošle se godine bio
naviknuo da barem jedanput tjedno posjeti krvnikovu biblioteku. Jakob Kuisl dopustio mu
je da u njegovoj odsutnosti prelistava njegove stare folijante i knjižurine u kožnatom uvezu.
Pritom je Simon često nailazio i na detalje koji su bili zanimljivi i za njegov posao
medicinara. Tako je krvnik primjerice, raspolagao izdanjem sabranih djela engleskog
liječnika Thomasa Sydenhama u kojima su detaljno bile nabrojene i opisane sve poznate
bolesti. Kompendij koji nije imala ni ingolstadtska biblioteka!
No knjiga koju je upravo držao u rukama nije imala nikakve veze s medicinom. Njezin
naslov bio je Malleus Maleficarum, a napisala su je dva dominikanca, Heinrich Kramer i
Jakob Sprenger. Stranice su bile prljave i izlizane, na pojedinim mjestima su smećkasto
svjetlucale, kao od osušene krvi. Simon je često znao prelistavati takozvani »Malj koji ubija
vještice«. Na stranici koju je upravo bio otvorio, autori su pokušavali dokazati da je femina,
latinska riječ za ženu, potjecala od fides minus, odnosno »one s manje vjere«. U jednom
drugom poglavlju opisivali su kako vještice izgledaju, kojim čarolijama se koriste i kako se
možete zaštititi od njih. Simon se zadubio u jedno mjesto gdje su se dominikanci detaljno
bavili odstranjivanjem muškog spolovila čaranjem.
»Zla knjiga«, začuo se glas iza njega. »Bolje da je odmah odložiš.«
Simon se okrenuo. Na vratima sobe stajao je krvnik. Imao je zavoj oko lijeve
nadlaktice, snijeg koji se otapao pretvarao se u lokvu oko njegovih nogavica umotanih u
krzno. Nemarno je mušketu bacio u kut i Simonu iz ruke uzeo folijant.

Knjige. Club 116

 Knjige.Club Books

»Ova knjiga pripadala je mom djedu«, rekao je i vratio je k ostalim knjigama, svicima
pergamenta, pisankama i seoskim kalendarima u ormar visine odrasla čovjeka. »Koristio
se njome tijekom ispitivanja, onomad, kad je u Schongauu bilo spaljeno više od šezdeset
žena. Kad dovoljno dugo ispituješ, svi postaju vještice.«
Simon je zebao, a razlog nije bila samo hladnoća u neugrijanoj sobi. Kao i svi ostali
Schongauni, dobro je znao za zloglasni proces protiv vještica koji je prije tri generacije grad
učinio poznatim širom Bavarske. Jörg Abriel, djed Jakoba Kuisla tad je bio došao do hrpe
novca i dvojbene slave. Sa služinčadi i kočijom putovao je do svakoga pojedinog mjesta
smaknuća te iz svake vještice izvukao priznanje.
»Ovi dominikanci...« pitao je Simon nakon stanke. »Zar kao inkvizitori često ne
prisustvuju procesima protiv vještica?«
Krvnik je kimnuo. »Zovu ih i domini canes. Božji psi. Mudri su i načitani, za papu
obavljaju prljave poslove.« Pljunuo je na svježim rogozom prekriven pod. »Nadajmo se da
se nitko od tog opakog reda nikad neće pojaviti u Schongauu. Ondje gdje su dominikanci,
gore vatre. A tko tad opet mora prljati ruke? No, tko? Ja! Prokleta banda gadova!
Sveznadari i žderači pergamenata bez savjesti koji uživaju u tuđoj patnji!«
Jakob Kuisl bjesnio je govoreći. Ispod kaputa izvukao je bocu rakije i otpio veliki
gutljaj. Nadlanicom je obrisao usta i duboko izdahnuo. Polagano je opet pronašao mir.
»Treba li vam još ova... knjiga?« Simon je oklijevajući pokazivao na »Malj koji ubija
vještice« na polici.
Krvnik je odmahnuo glavom i otišao u toplu prostoriju. »Ja imam druge metode. A,
sad mi ispričaj što ste pronašli gore kod utvrde.«
Ugodno su se smjestili kraj peći na kojoj se krčkalo varivo od luka, repe i slanine.
Simon je odjednom osjetio koliko je gladan te zahvalno prionuo jelu kad je krvnik njemu i
sebi napunio tanjure.
Nakon što su neko vrijeme šutke jeli žlicom, Simon je pokazao na zamotanu krvnikovu
ruku.
»Je li se to dogodilo tijekom lova na razbojnike?« pitao je. Jakob Kuisl kimnuo je,
rukavom obrisao usta i gurnuo tanjur ustranu. Zatim je počeo puniti svoju dugu lulu.
»Ulovili smo ih«, zabrundao je. »Dolje u Ammerschluchtu kod Schleyerfälle. Dobar
dio je mrtav, ostatak je gore u kuli. I sljedećih ću dana imati mnogo posla pa ti neću moći
pomoći.« Lučju je upalio lulu i strogim pogledom promotrio Simona. »A, sad, napokon
govori! Što se dogodilo gore na Schlossbergu? Ili ti prvo moram staviti vijke za stiskanje
palčeva?«
Simon se potajno osmjehnuo. Premda je krvnik bio mrzovoljan i mučaljiv, Kuislova
radoznalost nije nimalo zaostajala za njegovom. Medikus bi rado bio čuo više o borbi s
razbojnicima. No počeo je pričati o svom pronalasku u kripti dvorske kapelice i naknadnoj
potrazi s Benediktom.
»Taj natpis«, završavao je priču, »mora biti zagonetka. Riječ >drveta< zapisana je
velikim slovima. Ali, kunem se, pregledali smo sva stabla u cijeloj prokletoj brdskoj šumi.
Nismo pronašli ništa!«
Knjige. Club 117
 Knjige.Club Books

»Njemački natpis...«, mrmljao je krvnik. »Neobično, moglo bi se zaključiti da se za

vrijeme templara pisalo na latinskom. Svakako je tako u svim mojim starim knjigama.
Samo hvastavi latinski, nema njemačkog, a kamoli bavarskog. Kako je, tako je...« Počeo
je iz lule puštati velike crne oblake. Usredotočeno ih je pratio pogledom na treperavu svjetlu
luči.
»Ta hulja od templara poslao nas je na dug put«, mrmljao je. »Prvo kripta u crkvi sv.
Lovre pa altenstadtska bazilika. A čini se da peitinška ruševina nije posljednja zagonetka.
Što će nas tek dočekati na samom kraju?«
»Mislim da znam«, rekao je Simon i iznio svoju pretpostavku da je majstor templara
Friedrich Wildgraf ovdje zakopao dio blaga. Krvnik ga je šutke slušao.
»To je blago onkraj svake moći predočivanja«, završio je Simon šapćući kao da se boji
da bi ih netko mogao prisluškivati. »Vjerojatno se njime mogu kupiti čitavi gradovi i platiti
ratovi. Takvo blago objasnilo bi i Koppmeyerovo ubojstvo, redovnike u
Semerovoj krčmi i atentat na vas. Netko svim sredstvima želi ukloniti sve koji bi mogli
nešto znati o njemu.«
»Ali što znače sve te gluposti sa zagonetkama i igrom skrivača«, progunđao je krvnik
i povukao dim iz lule. »Dovoljan bi bio znak u kripti ili testament.«
»Sve dosadašnje zagonetke imaju veze s Bogom«, prekinuo ga je Simon koji se morao
truditi kako ne bi kašljao zbog dima. »Templari su vjerojatno željeli biti sigurni da će samo
istinski vjernik pronaći blago. I natpis u ruševinama doima mi se kao neka vrsta molitve.«
Izvukao je komad pergamenta na kojemu je bio zapisao citat.
»Potvrdilo mi je divljenje smrtnika da je najveće«, promrmljao je medikus. »To što
zemlje nije bilo, niti neba gore, nijednog drveta...« zastao je. »Zašto je riječ >drveta<
napisana velikim slovima? Je li nam gore nešto promaklo?«
»Deus lo vult«, odjednom je promrmljao krvnik.
»Molim?«
»Deus lo vult - Bog to želi. To je muškarac s bodežom rekao debelom Švabi dolje u
kripti. To je zvučalo gotovo kao borbeni poziv. Što to, dovraga, ima značiti?«
Simon je slegnuo ramenima. »Redovnik koji miriše na parfem, još jedan s bodežom
savijene oštrice, debeli Švabo...« Medikus je protrljao umorne, od dima suzne oči. »Kakva
neobična družina! I od koga su ti muškarci uopće čuli za templarski grob? Od obrtnika?«
Krvnik je odmahnuo glavom. »Ne vjerujem. Više mi se čini vjerojatno nešto drugo. No
za to je još prerano. Sad sam pospan.«
Ustao je i otpratio medikusa do vrata. Simon se odjednom sjetio da je od silnog
uzbuđenja zaboravio pitati Jakoba Kuisla za Magdalenu.
»Vaša kći...« počeo je kad se već našao na pragu. »Moram... moram s njom razgovarati.
Mislim da se moram ispričati. Je li gore u kući ili je još uvijek kod Stechlinice?«
Krvnik je odmahnuo glavom. »Nijedno od to dvoje. Jutros je otputovala u Augsburg,
na splavi. Otišla je po nekoliko sastojaka za mene i primalju. Vjerojatno je bolje da se neko
vrijeme ne vidite.«

Knjige. Club 118

 Knjige.Club Books

»Ali...« Simon se odjednom osjećao silno praznim. Jakob Kuisl ga je gurnuo van i
polagano počeo zatvarati vrata.
»Već će se ona vratiti«, zabrundao je krvnik. »Tvrdoglava je Kuislica, poput majke. A,
sad, doviđenja. Moram se pobrinuti za maloga Georga.«
Uz škripu zatvorila su se vrata, a Simon je stajao vani, sam u mraku. Pahulje su mu
padale po kosi, bilo je tiho kao u grobu. Pažljivo je koračao kroz svježi snijeg prema
svjetlima grada. Posve tiho prikradao mu se osjećaj da je napravio veliku pogrešku.
Trgovac je Magdalenu pustio na miru do dolaska u Augusburg. Samo je povremeno
pun mržnje zacrvenjelim očima znao pogledati u njezinu smjeru, inače je bio zaposlen.
Uvijek je iznova svoje od vapna goruće lice uranjao u rijeku Lech i mazao se uljem.
Crvene, mokre pustule izbijale su mu oko brade. Tiho je psovao i za smirenje uvijek iznova
gucnuo iz glinene boce voćne rakije.
Bilo je blizu šest sati kad je Magdalena u mraku mogla razabrati red treperavih svjetala.
Isprva su svjetlucala samo pojedinačna svjetla, no s vremenom ih je bilo sve više da bi na
kraju cijeli horizont bio ispunjen njima.
»Augsburg«, tiho je šapnula puna poštovanja.
Magdalena je grad dotad poznavala samo iz priča; metropola koja je bila živahnija i
šarenija od tijesnog Schongaua. Ovdje su protestanti i katolici živjeli miroljubivo jedni kraj
drugih, slobodan grad koji je bio podređen samo caru. Bogatstvo Augsburga prije velikog
rata bilo je legendarno, a i sada se činilo da grad nije izgubio mnogo od svoga nekadašnjeg
sjaja.
Krvnikova kći zaboravila je zbog prizora na svoj bijes i tugu. Pristanište za splavi
nalazilo se ponešto izvan grada, nedaleko od Crvenih vrata. Čak je i sad, u kasni sat, na
molu vladala gužva kakvu Magdalena nikad nije bila doživjela u Schongauu. Utovarivali su
se deseci bačava i vreća, horda nadničara nosila je teški teret na svojim sagnutim leđima do
obližnjih štagljeva. Zbog svjetla bezbroj baklji i fenjera moglo se raditi i nakon što je počeo
padati sumrak. Oštre naredbe, ali i proste šale i smijeh odjekivali su pristaništem.
Magdalena je svoj put, nasreću, već bila platila u Schongauu. Tako je, više se ne
obazirući na trgovca, mogla skočiti sa splavi i nestati u vrevi. Iznova se uvjerila da mala
platnena torba visi na njezinu ramenu. U njoj su se nalazile zabilježbe Stechlinice i njezina
oca, ali prije svega novac koji joj je dala primalja. Dvadeset guldena! Toliko Magdalena
nikad u životu nije posjedovala! Najveći dio potjecao je od trudne Holzhoferice koja je u
Schongauu čekala svoj bezoar.
Kad se krvnikova kći još jedanput osvrnula, vidjela je kako Oswald Hainmiller šapuće
s dva tamno odjevena muškarca i pritom pokazuje na nju. Njegovo lice nagrđeno pustulama
i crvenim osipom bila je grimasa puna mržnje.
Magdalena se ukrcala na jedan od čamaca koji je putnike preko kanala vozio do
Crvenih vrata. Ljudi su na nestabilnom plovilu bili stiješnjeni jedni uz druge; krvnikova kći
opazila je krajičkom oka da su se oba muškarca ukrcala u čamac. Magdalena je
odlučila ignorirati ih zasad.

Knjige. Club 119

 Knjige.Club Books

Ubrzo je stigla promrzla i gladna do Crvenih vrata koja su se za nekoliko minuta

zatvarala točno u šest sati. Trgovci u krznima, ali i odrpani nadničari i splavari gurali su se
u grad. Magdalena se izmaknula kočiji koja je s konjima u kasu protutnjala kraj nje i
spotaknula se o pokućara koji je sa svojom kutijom stajao točno iza nje.
»Daj, pazi!« bjesnio je muškarac i s da podizao svoje kutije žigica, škare i brusno
kamenje.
»Žao... žao mi je«, promucala je Magdalena kad je osjetila da je netko povlači. U
posljednji tren se okrenula i opazila dječaka od kojih deset godina koji je nožićem
pokušavao prorezati remen njezine torbe.
Magdalena ga je ošamarila tako da je unatraške pao u prljavu bljuzgavicu.
»Da se nisi usudio pokušati to još jednom!« zasiktala je, stisnula torbu uza se i požurila
kroz vrata koja su se polagano zatvarala. Kad se još jedanput okrenula za dječakom,
zaprepašteno je ustanovila da su muškarci s pristaništa stajali samo nekoliko koraka iza nje
i promatrali je.
»Kamo tako žuriš, dragana?« progunđao je jedan od njih. Imao je otrcan kaput i povez
preko oka. »Potražimo zajedno prenoćište. Bit će nam toplije.« Kad mu se kaput pod
naletom vjetra lagano rastvorio, mogla je ispod njega vidjeti teški mač dužine podlaktice.
Drugi muškarac, širok poput vinske bačve, mahao je poliranom toljagom.
Ne obazirući se više na njih, Magdalena se dala u trk. Pronašla je rupu u gužvi kroz
koju se uspjela provući. Iza nje začule su se prigušene psovke. Mnoštvo ljudi pred njom
bilo je tako zbijeno da je bilo teško napredovati. Srušila je nekoliko nadničara, gurnula
još jednog pokućara i prevrnula košaru s drvom za ogrjev.
Naposljetku je najveću gužvu ostavila iza sebe. Ulica je sada bila pusta. Željela je
odahnuti kad je iza sebe začula ubrzane korake. U hodu je okom ulovila progonitelje koji
su si poput nje bili prokrčili put kroz mnoštvo. Debeli je mahao toljagom kroz zrak i dašćući
trčao za njom. Muškarac s povezom preko oka bio je brži, velikim koracima približavao se
Magdaleni koja se panično okretala u potrazi za pomoći. Zašto nije ostala među mnoštvom?
Ondje se muškarci nikad ne bi usudili otvoreno je napasti? Ali ovdje? U međuvremenu je
bila pala noć, od kuća i ulica mogli su se vidjeti samo još obrisi. Magdalena gotovo više
nije susretala ljude, a kad bi se to i dogodilo, osoba bi pobjegla u jedan od ulaza u kuće i
kroz malu prozorsku nišu prestrašeno gledala za progoniteljima.
Magdalena je promijenila taktiku i skrenula u malu pokrajnju ulicu. Možda će se u
labirintu uličica uspjeti riješiti obojice? Hitala je pokraj drndajućih mlinskih kotača, preko
klimavih mostova i malih trgova popločanih kamenim kockama, no muškarci su joj i dalje
bili za petama. Krvnikova kći bila je dobra trkačica, u šumi ili na poljima vjerojatno bi ih
se već odavno bila otarasila. No ovdje, na cestama i u ulicama, u prednosti su bili oni. Znali
su gdje stoje redovi ostavljenih kola koji su Magdaleni predstavljali prepreku, poznavali su
svaku stubu i svaki neravan prag.
Kad je Magdalena skrenula iza sljedećeg ugla, pred njom se pojavio zid. Zaleđen
bršljan visio je s kruništa dvije stope visokog zida, hrpa smrdljivog smeća ležala je u

Knjige. Club 120

 Knjige.Club Books

jednom kutu. S lijeve i desne strane uzdizali su se goli zidovi kuća. Magdalena je panično
tragala za izlazom.
Završila je u slijepoj ulici.
Iza nje su se pojavila oba muškarca. Cereći su se približavali zarobljenoj divljači.
»Vidiš, djevojčuro, sad smo pronašli prenoćište za nas troje!« rekao je muškarac s
povezom preko oka. Osvrtao se kao da pregledava sobu u nekoj krčmi. »Možda nije tako
udobno, ali ja volim kad je tvrdo. A ti?«
Debeli s toljagom približavao joj se s lijeve strane. »Nemoj si nepotrebno otežavati
stvar«, brundao je. »Kad grebeš i grizeš, boljet će samo još više.«
»Ah, pusti je«, rekao je drugi. »Ja obožavam kad grebu i grizu.« Mahnuo je sabljom
kroz zrak. »Hainmiller nam je dao lijepu svoticu kako ga ne bi tako lako zaboravila. Što si
to samo napravila njegovu licu, djevojko? Loše ga obrijala? No, sada ćemo mi obrijati
tebe.«
Debeli ju je gotovo sažaljivo pogledao. »Šteta, zapravo, lijepih usana. Ali, što ćeš,
obavimo to.« Prilazio joj je.
Magdalena je promatrala muškarce i vagale svoje šanse. Bila je sama, a nije bilo
izgledno da će joj u ovoj četvrti netko priskočiti u pomoć ako glasno uzvikne. Naprotiv,
ljudi će radije zatvoriti prozorske kapke i nadati se da i njih neće stići nesreća. Oba
razbijača bila su mišićava i, činilo se, iskusna u uličnim borbama. U otvorenoj borbi, toliko
je Magdaleni bilo jasno, nije imala šanse.
No možda ima ako se posluži lukavštinom.
Spustila je ruke kao da se prepušta svojoj sudbini. Ponizno pognuvši glavu, čekala je
da je napadnu muškarci.
»Nemojte me ozlijediti, molim vas...« zacviljela je.
»Na to si prije morala misliti, djevojčuro«, odgovorio je muškarac s povezom koji se
približavao s uzdignutom sabljom. »Sad je za to...«
Magdalena je široko zamahnuvši rukom na razbijača bacila negašeno vapno koje je
dotad bila čuvala u džepu svog ogrtača. Prah se rasuo točno ispred muškarčevih očiju. On
je uzviknuo i rukom, u kojoj je držao mač, prešao preko lica kako bi obrisao vapno. Tako ga
je samo još više utrljavao u oči. Vrišteći se srušio na tlo.
»Prokleta, prljava bludnice! Platit ćeš mi za to!«
Sad joj se muškarac približavao puzeći na koljenima i besciljno mašući sabljom kroz
zrak. U međuvremenu se približavao debeli s toljagom. Magdalena je još jedanput
posegnula u džep ogrtača premda je znala da ondje nema ničega. Zamahnula je
stisnutom šakom kao da na muškarca želi baciti sljedeći projektil.
»Što je, trbonjo?« zasiktala je. »Želiš oslijepjeti kao tvoj prijatelj?«
Debeli je neodlučno zastao i spustio pogled prema svom jadikujućem drugu.
Magdalena je u istom trenutku odglumila da baca prah prema njegovu licu. Muškarac
se sagnuo, a krvnikova kći iskoristila je trenutak i potrčala do hrpe smeća kako bi odskočila
s nje.
Knjige. Club 121
 Knjige.Club Books

Stopala su joj utonula u sluzave, napola smrznute otpatke i fekalije. Pa ipak je uspjela
popeti se na krunište. Objema rukama povukla se gore, prstima se čvrsto uhvatila za led i
snijeg.
Kad je gotovo bila stigla do bedemskog hodnika, nešto ju je opet povuklo prema tlu.
Bio je to Debeli koji ju je potezao za torbu. Magdalena je osjetila kako joj se remen poput
omče steže oko vrata i kako ostaje bez daha. Imala je samo dvije mogućnosti: ili će popustiti
i pasti natrag ili će je muškarac ugušiti.
Postojala je naravno i treća mogućnost - rastati se s torbom. No o tome nije htjela ni
razmišljati.
Remen ju je sve više stezao. Magdalena je morala pomisliti na jadne grešnike na
vješalama. Je li takav bio osjećaj kad te vješaju? Crne koprene su joj prolazile pred očima.
Počela je gubiti svijest.
Treća mogućnost...
Naglo se sagnula tako da joj je remen skliznuo preko glave. Debeli je stenjući s torbom
pao na hrpu smeća, a ona je bila slobodna.
Ne obraćajući pozornost na uzvike boli i psovke iza sebe, skočila je s druge strane zida
i, pokušavajući doći do zraka, potrčala niz ulicu koja je graničila sa zidom. Trčala je kroz
zaleđene uličice i preko skliskih mostova, nekoliko puta se okliznula na bljuzgavici te se
naposljetku dašćući zaustavila na uglu jedne kuče.
Magdalena je jecajući skliznula niza zid i šćućurila se na hladnu tlu. Sve je izgubila.
Dvadeset guldena! Novac koji su joj povjerili Stechlinica i njezin otac. Novac koji je
primalja bila posudila od patricijke! Više se nikad ne može vratiti u Schongau, poniženje
je bilo preveliko. Više nije imala ni nekoliko kovanica za prenoćište. Bila je posve sama.
Magdalena je plakala sve dok odjednom nije osjetila da netko stoji kraj nje.
Kad je podigla pogled, na udaljenosti od nekoliko koraka, oslonjen na zid kuće, stajao
je dječak. Bio je to mali džepar koji joj je bio pokušao ukrasti torbu. Šutke ju je gledao dok
Magdaleni nije isteklo strpljenje.
»Što gledaš tako glupo?« viknula je. »Gledaj svoja posla i nosi se!«
Dječak je slegnuo ramenima i okrenuo se kako bi otišao.
Odjednom je Magdaleni nešto sinulo. Doista je postojao netko tko bi joj mogao
pomoći. Kod njega bi barem mogla provesti noć, a možda će naći i rješenje za izgubljeni
novac. Magdalena se nadala da će biti pošteđena te odluke, no činilo se da je to sada
bila njezina jedina šansa.
»Čekaj!« viknula je za dječakom. On se okrenuo i upitno je pogledao.
»Odvedi me do Philippa Hartmanna«, šapnula je.
»Do... koga?« pitao je dječak i prestrašeno je pogledao. Njegovo je lice na slabom
svjetlu koje je kroz prozor padalo na njih odjednom bilo blijedo kao krpa. »Ne poznajem
nikakvog...«
»Znaš vrlo dobro na koga mislim.«
Magdalena je ustala i s lica obrisala slinu i suze.
Knjige. Club 122
 Knjige.Club Books

»Želim do augsburškoga krvnika. A sad se požuri, inače ću se pobrinuti da te objesi za

Crvena vrata. Kunem se, ne zvala se ja Magdalena Kuisl.«

Knjige. Club 123

 Knjige.Club Books

šest sati sljedećeg jutra, Jakob Kuisl uputio se u grad. Tako rano u ovo doba godine
U čak ni u velikoj Münzgasse nije bilo mnogo ljudi. Nekoliko trgovaca vinom i suknom
koje je susreo prešlo je na drugu stranu ulice ili napravilo znak križa kad ga je ugledalo;
krvnik nikad nije bio rado viđen kad bi se s obale Lecha penjao u Schongau. Podnosilo ga
se zbog ubijanja i odvoženja uginulih životinja, no bili su sretni kad bi krvnik ostajao dolje
u smrdljivoj kožarskoj četvrti.
Jakob Kuisl osjećao je poglede građana na leđima. Očito se već bilo pročulo da je
dimom istjerao Schellerovu bandu, a i prepirka s mladim patricijima vjerojatno više nije
bila tajna. Ne obraćajući pozornost na šaputanje iza sebe, hodao je prema kuli,
glomaznom trokatnom tornju čađavih zidova tik uz gradske zidine. Ondje su stražari večer
prije bili zatvorili marodere. Umotan u previše tanak kaput pred teškim drvenim vratima
stajao je sudski stražar. Koplje je bio naslonio na zid kako bi svoje hladne ruke mogao
ugurati u džepove. Iznenađeno je pogledao krvnika koji mu se približavao s osmijehom.
»Izvoli, Johannes«, rekao je Jakob Kuisl i smrznutom sudskom stražaru u ruku utisnuo
nekoliko kestena koje je dotad bio skrivao ispod kaputa. »Lijep pozdrav šalje ti moja
supruga, sačuvala je nekoliko maruna posebno za tebe.«
»Hva... hvala lijepa...« Sudski stražar Johannes kihnuo je i svojim plavim prstima
protrljao kestene. »Ali nisi došao kako bi mi dao nešto za jelo, zar ne?« Sumnjičavo je
provirio ispod kapuljače od zečjeg krzna. »Ta poznajem te, Kuisle.«
Krvnik je kimnuo. »Imam sa Schellerom još jedno nerazriješeno pitanje. Pusti me
nakratko unutra, odmah ču se vratiti.«
»Ako Lechner za to čuje?« mrmljao je Johannes dok je gladan gulio tople kestene.
»Neće mi dati mira.«
Jakob Kuisl odmahnuo je rukom. »Ah, Lechner. Taj će se samo okrenuti i nastaviti
hrkati. Otiđi danas nakon podnevne zvonjave do moje supruge. Ondje možeš preuzeti
balzam od smreke za svoju prehladu.«

Knjige. Club 124

 Knjige.Club Books

Sudski je stražar osmjehujući se gurnuo vrući kesten među žutocrne zube pa velikim,
zahrđalim ključem otvorio vrata kule.
»Ali nemoj previše maltretirati Schellera«, viknuo je punih usta za krvnikom. »Inače
će nam se srušiti prije rastezanja na kotaču, a to bi bila velika šteta!«
Jakob Kuisl nije odgovorio nego se uputio prema ćelijama u stražnjem dijelu
presvođene prostorije pod zemljom. Razdvojili su muškarce i žene, neki razbojnici apatično
su ležali na hladnom kamenom podu sa samo privremeno zbrinutim ozljedama. Činilo se da
je šestogodišnji dječak kojeg je Kuisl već jučer bio opazio, imao visoku temperaturu.
Njegova majka ga je ljuljala u krilu. Drhtao je cijelim tijelom i prazna pogleda gledao u
strop. Kad je Kuisl prišao bliže, nekoliko muškaraca koji su još mogli stajati, počeli su
tresti zahrđale rešetke.
»Već sad, krvniče?« viknuo je jedan od njih. »Sad kad smo se udobno smjestili! Jesi li
barem donio posljednju trpezu?« Drugi su se smijali. Smrdjelo je na izmet i mokru slamu.
»Prokleo te Bog!« viknula je jedna od dviju uhićenih žena i pružila mu svoje vičuće
dijete. »Tko će se brinuti za moga malog kad mene više ne bude? Tko? Ili želite i njega
objesiti?«
»Zaveži, Anna!« začuo se glas iz zadnje ćelije s desne strane. »Ako derište preživi,
predat će ga crkvi. Dječak je od svih nas u najboljoj poziciji. A sad barem umrite
dostojanstveno, kad tako već niste živjeli!«
Hans Scheller stajao je raskrečenih nogu i ruku prekriženih ispred mišićava prsnog
koša na sredini ćelije. Izgledao je poput grubo okresane klade, nepomičan, s crtama lica
koje kao da su bile urezane u tvrdo orahovo drvo. Obrazi su mu bili plavi i natekli od
udaraca, osušena krv posve je zatvorila njegovo lijevo oko. No desno je budno i ponosno
gledalo Jakoba Kuisla.
»Što hoćeš, Kuisle?« pitao je Hans Scheller. »Nisi valjda došao kako bi nas odveo do
gubilišta. Od toga ćete napraviti veliko slavlje s vinom, plesom i smijehom, a ako Scheller
na kotaču glasno viče, to će biti još jedan gulden za tebe. Ali ja neću vikati, u to se možeš
pouzdati.«
»Svi su dosad vikali«, zarežao je krvnik. »Imaš moju riječ.«
Jakob Kuisl mogao je na tren u Schellerovim očima prepoznati bljesak straha.
Rastezanje na kotaču slovilo je kao najstrašniji od svih načina smaknuća. Osuđenom bi se
prvo željeznom šipkom polomilo sve kosti, a zatim bi krvnik zločinca zavezao za kotač.
Ako bi čovjek imao sreće i krvnik bio milostiv, krvnik bi mu na kraju slomio vrat; ako ne
bi imao sreće, krvnik bi uspravio kotač i ostavio ga da polagano crkava na suncu. To je
znalo potrajati više dana.
Jakob Kuisl namignuo je Schelleru. »Vidjet ćemo, možda će se sve odviti drukčije.«
»Ohoho!« rugao se jedan od razbojnika iz susjedne ćelije. »Krvnik će nas pustiti na
slobodu, a papa će si obrisati guzicu hrastovim listovima!«
»Zaveži, Springeru!« viknuo je Hans Scheller. »Inače ću ti prije krvnika odrezati nos.«

Knjige. Club 125

 Knjige.Club Books

Razbojnik je ušutio. I ostali su se polagano udaljavali od rešetaka i sjedali na mokru,

prljavu slamu.
»Dakle, Kuisle, što hoćeš?« šapnuo je vođa razbojnika.
Krvnik se nagnuo posve blizu rešetki. Mogao je osjetiti truli zadah razbojnika. Lice
Hansa Schellera bilo je krajolik pun ožiljaka, kratkih dlaka, plavih mrlja i osušene krvi.
»Ako mi kažeš gdje se nalazi plijen, možda kod gradskih vlasti mogu dogovoriti blažu
kaznu«, tiho je rekao Kuisl.
»Plijen?« Hans Scheller glumio je začuđenost i nevino mu se nacerio. »Kakav plijen?«
Jakob Kuisl posegnuo je munjevitom brzinom kroz rešetke za desnom rukom vođe
razbojnika i počeo mu savijati prste sve dok nisu glasno počeli krčkati. Hans Scheller je
problijedio.
»Bez igrica, Schelleru«, zarežao je Kuisl. »Ovo je samo predjelo onoga što te čeka ako
ovako nastaviš. Kliješta, vijci za palčeve, rastezalo. Mogu ti sve to pokazati. Još danas.
Dakle, što kažeš?«
Hans Scheller pokušao je osloboditi ruku, no krvnik ju je još jednom jače stisnuo. Sad
se posve jasno moglo čuti pucketanje.
»Plijen... je zakopan kraj špilje, tik do mrtve bukve...« stenjao je vođa razbojnika.
»Ionako bih ti... bio rekao...«
»Izvrsno.« Kuisl se nacerio i pustio mu ruku. Hans Scheller povukao ju je natrag i
pogledao svoj mali iskrivljeni prst.
»Idi dođavola, krvniče«, šapnuo je. »Poznajem ljude poput tebe, plijen ćeš zadržati za
sebe, a nama ćeš prirediti dugu smrt.«
Jakob Kuisl odmahnuo je glavom. »Mislio sam ozbiljno, Schelleru. Založit ću se za
vas kod grada. Neće biti mučenja, rastezanja na kotaču. Samo jednostavnog vješanja.
Obećavam.«
»A žene i djeca?« pitao je Hans Scheller. Na njegovu se licu pojavilo nešto poput nade.
Krvnik je kimnuo.
»Dat ću sve od sebe. No obećati ne mogu ništa. Za to mi moraš otkriti još nekoliko
stvari.«
Hans Scheller ga je sumnjičavo pogledao. »Što?«
»Prvo, napad na našeg medikusa i njegovu pratiteljicu prije nekoliko dana. Jeste li to
bili vi?«
Scheller je kratko oklijevao. »Ne ja osobno«, odgovorio je naposljetku. »Ali nekoliko
mojih ljudi. Vrebali su u zasjedi jer im je bilo dosadno, a potom ih je upucala žena.« Nacerio
se. »Prema onome što sam čuo, mora da je prava đavolica.«
Krvnik je uzvratio cerekom. »To bih rekao i ja nakon što me ustrijeli žena. Ima još
nešto. Ova torba.« Jakob Kuisl izvukao je ispod kaputa kožnatu torbu s utisnutim pečatom
koju je bio pronašao u razbojničkoj špilji. »Otkud vam ona?«

Knjige. Club 126

 Knjige.Club Books

Vođa razbojnika zamucao je. »Nju... nju smo oduzeli nekim drugim drumskim
razbojnicima.«
»Drugim drumskim razbojnicima?«
Scheller je kimnuo. »To su bili ozbiljni momci. Prije nekog vremena uspjeli smo ih
iznenaditi oko logorske vatre. Branili su se poput Šveđana. Dvojici mojih ljudi rasporili su
trbuhe prije nego što su pobjegli. To su pravi vragovi, pazi kad se budeš s
njima obračunavao. Torbu su ostavili.« Hans Scheller gledao je zbunjeno. »Ali što će ti
ona? Nema u njoj ništa dragocjenog! Već smo je dvaput pregledali.«
Krvnik se nije dao omesti. »Kako su izgledali ti muškarci?« pitao je umjesto toga. »Jesu
li nosili crne halje poput redovnika? Jesu li imali bodeže savijene oštrice?«
»Bodeže savijene oštrice?« Vođa razbojnika slegnuo je ramenima. »Ne. Bih su to
sasvim obični banditi. Tamni kaputi, mekani šeširi široka oboda, sablje. Vjerojatno bivši
vojnici. Brzi i iskusni u borbi.«
»A njihov plijen?« nastavio je pitati Kuisl.
Scheller se osmjehnuo i njegovo izubijano lice pretvorilo se u grimasu. »Njega smo
uzeli. I nije toga bilo malo. Mora da su dugo harali okolicom.« Odjednom se zamislio. »No
jedna stvar bila je neobična. Ostavili su mnogo toga oko logorske vatre. Suđe, žlice,
pokrivače i slično... sve za četvoricu muškaraca, no mi smo vidjeh samo trojicu.« Opet se
osmjehnuo. »Četvrti je vjerojatno bio otišao pišati te odmah zbrisao kad smo se pojavili.«
»Četvrti čovjek...« Jakob Kuisl zamišljeno je gledao u torbu u svojoj ruci, zatim ju je
poput igračke prebacio preko ramena i krenuo prema izlazu.
»Ne zaboravi što si obećao!« viknuo je za njim Hans Scheller.
Krvnik je kimnuo. »Dao sam riječ.«
Pogledao je bolesnog dječaka koji se tresao od grozničavih snova. »Nakon podnevnog
zvona poslat ću vam napitak od bršljana i klekovače. On će otjerati groznicu.«
Kuisl je otvorio vrata i pogledao ravno u strogo lice pisara Johanna Lechnera. Iza pisara
stajao je sudski stražar koji je, ispričavajući se, slegnuo ramenima.
»Kuisle«, zasiktao je Lechner. »Duguješ mi objašnjenje. Došao sam ovamo kako bih
pogledao zatvorenike, i što sam ustanovio? Krvnik je stigao prije mene! Nadajmo se da im
nisi već sada zavrnuo šije.«
Jakob Kuisl duboko je uzdahnuo. »Vaša Ekscelencijo«, rekao je. »Dobit ćete
objašnjenje, no možda bismo prije toga mogli otići do dvorca. Dovoljno je da se maroderi
smrzavaju kao guzice.«
Pogrebna zvona počela su zvoniti točno u deset sati prijepodne. Unatoč hladnoći
pojavilo se mnoštvo ljudi koje se željelo oprostiti od župnika Andreasa Koppmeyera, među
njima brojni obrtnici i nadničari koji su osjećali da je debeli, očinski župnik bio jedan
od njih. Kako se crkva sv. Lovre trenutačno renovirala i kako ionako nije bila opremljena
za takvu navalu, altenstadtski građani su bez razmišljanja obred prebacili u veliku baziliku.
Simon je bio jedan od posljednjih koji je stigao. Polovicu noći proveo je razmišljajući
o zagonetki u kapelici, uvijek iznova listajući mali brevijar Wilhelma von Sellinga. No nije

Knjige. Club 127

 Knjige.Club Books

stigao nikamo. Osim toga, mučila ga je misao kako je Magdalena otišla u Augsburg ni ne
pozdravivši se s njim. Hoće li mu ikad oprostiti? Zašto je uvijek tako tvrdoglava?
Zaspao je tek netom prije prvog kukurijekanja kako bi ga nakon samo nekoliko sati
probudio otac koji mu je nerado dao slobodno zbog mise zadušnice. Simon je uskočio u
hlače, odjenuo novi ogrtač od finog augsburškog sukna te tijekom izlaska izravno iz lončića
popio hladnu kavu od prethodne večeri.
Dok je pažljivo otvarao portal bazilike, propovijed je već bila započela. Ledeni vjetar
puhnuo je unutra i krila vrata glasno su zaškripala tako da su se brojni posjetitelji prijekorno
okrenuli prema njemu. Simon je promrmljao riječi isprike, skinuo šešir s glave i sjeo desno
odostraga u jednu od klupa za muškarce. Posve naprijed, s lijeve strane mogao je vidjeti
Benediktu. Imala je na sebi crnu, lagano naboranu suknju, a preko toga haljetak koji je još
vise isticao njezin uzak steznik. Gotovo sva njezina crvena kosa bila je skrivena ispod crne
kapice i činila se bljeđom nego inače. Pokraj i iza nje sjedili su dobro situirani altenstadtski
građani. Simon je prepoznao krčmara Franza Strassera, drvodjelca Balthasara Hemerlea,
ali i Matthiasa Sachera koji je kao bogati mlinar za stanovnike Altenstadta sjedio u
schongauskom vijeću. Kad je medikus pogledao prema crvenom tkaninom presvučenim
počasnim mjestima iza oltara, primijetio je jednu jedinu pojavu. Bio je to steingadenski
opat Augustin Bonenmayr koji je ondje uspravno sjedeći i zatvorenih očiju mumljao tihu
molitvu. Kao pretpostavljeni Andreasa Koppmeyera očito se nije bojao dugog putovanja
kako bi altenstadtskom župniku odao posljednju počast.
Ispred oltara bio je na odar položen otvoreni kovčeg s mrtvacom. U crkvi je bilo tako
hladno da se na Koppmeyerovu licu bio stvorio tanki sloj leda.
Župnik Elias Ziegler kratko je prekinuo propovijed kako bi strogo pogledao
zakašnjeloga. Potom je nastavio sa svojim govorom. Nos mu je sjajio crveno poput zrele
jabuke; Simon je pretpostavljao da je već tog jutra bio posegnuo za misnim vinom.
»Andreas Koppmeyer bio je čovjek iz naše sredine«, nastavio je župnik u odviše
svečanom tonu, »medvjed od čovjeka koji je dobro razumio brige i strahove svojih ovčica
jer su to bile i njegove brige.«
Jecanje se začulo iz jedne od stražnjih klupa. Simon je pogledao ulijevo i ondje ugledao
debelu župnikovu domaćicu Magdu koja je upravo glasno ispuhivala nos u veliku, prljavu
maramicu. Činilo se da će zaplakati i mršavi crkvenjak Abraham Gedler. Prstima je stiskao
molitvenik kao da istiskuje sok.
»No samo Gospodin Bog zna kad stiže naš čas«, nastavio je župnik. »I stoga sve naše
nade i žudnje polažemo u krilo Božje...«
Simonove misli su lutale. Razmišljao je o Magdaleni i njezinu putovanju. Nadao se da
joj se nije ništa dogodilo. I na Lechu čovjek nije bio siguran od marodera, da ne govorimo
o kopnenim putovima. Njezin otac je nikako nije smio pustiti! Bila je previše mlada za
takvo putovanje, previše mlada i naivna. Za razliku od Benedikte, pomislio je Simon.
Građanska žena iz Landsberga možda je bila starija samo nekoliko godina, ali je svakako
djelovala mnogo zrelije. Simon je pogledao prema naprijed. Benedikta Koppmeyer se i
sada, unatoč bratovoj smrti, doimala sabranom. Medikus nije mogao prepoznati goste koji

Knjige. Club 128

 Knjige.Club Books

bi mogli biti njezini rođaci. Benedikta i Andreas vjerojatno nisu imali još braće i sestara, a
djecu građanka očito nije imala, barem ih nije bila spomenula. Simon je još uvijek bio i
očaran i iritiran tom otmjenom damom koja je govorila francuski i samo nekoliko minuta
poslije hladnokrvno upucala razbojnika. Benedikta ga je istodobno i privlačila, i odbijala.
Schongauski medikus glasno je uzdahnuo znajući vrlo dobro da je takva mješavina mogla
imati fatalne posljedice.
Simon je podigao pogled prema velikom Bogu iz Altenstadta koji je sa svog križa
dobrostivo i sveznajuće gledao svoje vjernike. Ni on nije medikusu mogao pomoći s
njegovim problemima.
»Pomolimo se.«
Župnikov poziv trgnuo je Simona iz misli. Ustao je zajedno s ostalima i počeo moliti
Očenaš.
»Pater noster, qui es in caelis, sanctificetur nomen tuum...«
Kad je župnik Elias Ziegler završio, usmjerio je pogled visoko prema velikom Bogu iz
Altenstadta. Podigao je ruke kao da želi blagosloviti zajednicu. Zatim je jasnim glasom
nastavio.
Simon se gotovo srušio od riječi koje su uslijedile, samo se s naporom uspio čvrsto
držati za naslon crkvene klupe.
»Potvrdilo mi je divljenje smrtnika da je najveće, to što zemlje nije bilo, niti neba gore,
nijednog drveta, ni brijega nije bilo...«
Glas Eliasa Zieglera odjekivao je među svodovima bazilike poput glasa proroka. Bila
je to zagonetka iz kripte dvorske kapelice.

»Ti od mene tražiš što?« Sudski pisar Johann Lechner pogledao je krvnika ne vjerujući
svojim ušima i ispustio pero kojim je upravo želio potpisati nekoliko spisa. Usne su mu bile
tanka, beskrvna crta na blijedom licu, a oči nervozno bježale amo-tamo. Papiri kojima nije
bilo kraja, ali prije svega sve veća briga za grad, nisu mu dali spavati posljednjih nekoliko
noći. Lechnerova koža povremeno bi djelovala prozirno poput ispisana pergamenta, no
njegova volja i prodornost bili su poznati daleko izvan granica Schongaua - i izazivali strah.
Zajedno s Jakobom Kuislom i dvojicom sudskih stražara u pratnji požurio je natrag u
vojvodsku rezidenciju nakon posjeta kuli. Pisar je cijelo vrijeme koračao ispred njih,
stražari su se morali potruditi kako bi mu ostali za petama.
Lechner je u pisarnici naposljetku pokazao krvniku da sjedne pa se pozabavio spisima.
Tek je nakon nekog vremena pozvao Kuisla da objasni pozadinu svog razgovora s vođom
razbojnika. Kad mu ju je Jakob Kuisl razjasnio, mala žila na Lechnerovom blijedom čelu
izgledala je poput crvenog užeta.
»Naravno da će nam poslužiti kao primjer za opomenu i da će Scheller završiti na
kotaču. Nešto drugo uopće ne dolazi u obzir!« zasiktao je i nastavio potpisivati spise. »Još
danas ću požuriti vijeće za što skorija smaknuća.«

Knjige. Club 129

 Knjige.Club Books

»Ako to učinite, nikad nećemo saznati gdje je Scheller sakrio plijen«, rekao je Kuisl i
izvukao lulu.
»Onda to izvuci iz njega. Započni s vijcima za palčeve, rasteži ga mlinskim kamenjem
ili mu gurni sumporne štapiće ispod noktiju. Svejedno, ti ćeš se sjetiti prave stvari.«
Kuisl je odmahnuo glavom. »Scheller je izdržljiva hulja. Vrlo moguće da će šutjeti i
tijekom mučenja. Zašto, dakle, trošiti vrijeme i novac?«
Pisar je krvnika ošinuo zlim pogledom. »Kakav bi to uopće mogao biti plijen?« rekao
je naposljetku. »Nekoliko guldena i helera, možda ušljivi krzneni kaput, koga to zanima?«
Kuisl je gotovo iz dosade pogledom prelazio po prostoriji u kojoj su se na stolovima i
u policama skupljali neriješeni spisi. Lechnerov doručak, komad bijelog kruha i vrč s
vinom, stajao je nedirnut na jednoj stoličici. Napokon je krvnik nastavio.
»Pretpostavljam da je riječ o mnogo više nego nekoliko guldena. Scheller je naime,
opljačkao drugu bandu razbojnika.«
»Drugu bandu razbojnika?« Johann Lechner jedva je uspio ostati sjediti na stolici. »Zar
to znači da se vani potuca još jedna gomila?«
Krvnik je neusiljeno počeo puniti lulu. »Sve te prepade u posljednje vrijeme, od Hoher
Peeißenberga do landsberškoga kraja, nije mogla izvesti samo jedna banda. Vjerujem
Schelleru. Dopustite mi da pronađem i ostale; vođu bande i njegove ljude objesit ću
dan poslije, ako moram. No zato ćemo znati gdje je skriven plijen, a u Pfaffenwinkelu će
napokon zavladati mir.«
Lechner je ispitivački pogledao krvnika. »A ako inzistiram na kotačima?« pitao je
naposljetku.
Kuisl je pripalio lulu. »Onda možete sami tražiti svoje razbojnike. No sumnjam da ćete
ih pronaći. Samo ja poznajem njihovo potencijalno skrovište.«
»Prijetiš mi?« Lechnerov glas odjednom je bio hladan poput siječanjskog jutra.
Jakob Kuisl se naslonio pa počeo ispuštati kolute dima prema stropu. »Ne bih rekao da
prijetim. Više je riječ o... sporazumu.«
Dugo vremena nije se moglo čuti ništa osim lupkanja Lechnerovih prstiju po stolu.
»No dobro«, napokon je rekao Lechner. »Ulovit ćeš mi tu drugu bandu razbojnika, a
za to će Scheller biti obješen, a ne rastegnut na kotaču. No prije toga nam mora reći gdje je
sakrio plijen.«
»Žene i djecu ćemo osloboditi«, rekao je krvnik tiho. »Išibati i prognati iz grada. To
mora biti dovoljno.« Lechner je duboko uzdahnuo. »Koga briga. Bit ćemo humani.«
Nagnuo se prema naprijed. »No za to mi moraš učiniti još jednu uslugu.«
»Koju?«
»Ugasi vražju lulu. Taj odvratan dim stiže ravno iz pakla. U Münchenu i Nürnbergu
već je godinama zabranjen taj loš običaj. I ako se ovako nastavi, zabranit ću i ja pušenje u
Schongauu pa se možeš sam išibati.«
Krvnik se osmjehnuo. »Kako nalažete.«

Knjige. Club 130

 Knjige.Club Books

Palcem je ugasio lulu i krenuo prema vratima.

»Ah, Kuisle.« Krvnik je zastao od pisareva glasa.
»Da?«
»Zašto to činiš?« upitao je Lechner i nepovjerljivo ga pogledao. »Za rastezanje
kotačem dobio bi gomilu novca. Deset puta više od onoga što ćeš dobiti za vješanje. Dakle,
zašto? Jesi li se smekšao u svoje stare dane ili iza toga stoji nešto drugo?«
Jakob Kuisl slegnuo je ramenima. »Jeste li bili u ratu?« pitao je naposljetku.
Lechner se doimao razdraženim. »Ne, zašto te to zanima?«
»Već sam čuo dovoljno muškaraca kako zapomažu. Radije ću malo poskupiti
lijekove.«
Krvnik je bez daljnjih riječi izašao i zatvorio vrata.
Unutra je pisar nastavio pregledavati spise, no nije se uspijevao usredotočiti. Nikad
neće razumjeti tog Kuisla. Ali, nema veze. Obećao je moćnom glasniku da će krvnika
dugoročno povući iz prometa. Ako postoji još jedna banda razbojnika, tim bolje. To
će potrajati. A Lechner će u svakom slučaju uštedjeti punih šesnaest guldena za rastezanje
na kotaču, dva za svaki udarac po kotaču. Da ne govorimo o plijenu, on će gradu donijeti
dodatni novac.
Zadovoljno je svoj poletan potpis dodao jednom od spisa. Ta moglo bi se na kotaču
rastegnuti vođu druge bande razbojnika. Pravde radi.

Simon je nervozno bubnjao po naslonu crkvene klupe i čekao na posljednji amen Eliasa
Zieglera. Najradije bi bio skočio s klupe tijekom mise, otrčao naprijed i pijanog župnika
pozvao na odgovornost. I Benedikta je nemirno klizila amo-tamo. Odmah nakon što je
Ziegler tijekom propovijedi spomenuo zagonetku iz dvorske kripte, otvorenih usta okrenula
se prema Simonu. No tek je nakon još dvije latinske molitve i, prema Simonovu mišljenju,
jednog beskrajno dugog Kyrie eleisona, bogoslužje napokon završilo.
Altenstadtski građani potom su stali u red kako bi izrazili svoje duboko žalovanje.
Benedikta se smjestila na nisku drvenu stoličicu kraj svoga na odar položenog brata. Župnik
je stajao kraj nje i odviše svečano kimao gostima dok su oni prolazili kraj kovčega i
Benedikti izražavali sućut. Neki su polagali osušeno cvijeće u kovčeg, drugi su se križali
ili prstima oblikovali znak kako bi odagnali loše sile. Većina je, doduše, u međuvremenu
počela misliti da se Andreas Koppmeyer jednostavno bio prejeo i srušio mrtav. No
još uvijek su se zahvaljujući Magdi zadržale glasine da ga je otrovao sluga sotone zato što
je svijetu donio previše dobroga. Župnikova domaćica netom se bila plačući srušila kraj
kovčega tako da ju je crkvenjak Abraham Gedler morao izvesti van.
Simon je promatrao Benediktu. I sada je landsberška trgovkinja vinom djelovala
sabrano; zahvaljivala se svakom pojedinačno i još jednom podsjećala na karmine. To
sigurno nije bilo potrebno. Simon je pretpostavljao da su mnogi iz Altenstadta stigli na
pogreb samo kako bi se nakon toga mogli istinski najesti.
»I, Fronwieseru? Napredujete li sa svojim istraživanjem?«

Knjige. Club 131

 Knjige.Club Books

Simon se naglo okrenuo. Bio je to Augustin Bonenmayr koji je u redu za izražavanje

sućuti stajao kraj njega. Suhonjavi, visoki steingadenski opat nosio je i ovdje u bazilici
cviker mjedenih okvira. Iza njih su medikusa žmirkajući gledale male, budne oči.
»Nažalost, nisam, Vaša Visosti.«
»Ako se ikad odlučite Schongauu okrenuti leđa, dođite u Steingaden.« Bonenmayr mu
je namignuo. »Samostan treba pametna medikusa otvorenog duha, poput vas. Ponajprije
sada kad se proširujemo i pregrađujemo. Nakon što gradnja bude završena, svake će godine
tisuće ljudi hodočastiti k nama. Ljudi s bolestima i tjelesnim manama. Bog ne može pomoći
svima.« Opat se blago osmjehnuo. Zatim mu je pogled opet pao na kovčeg ispred njih pa se
uozbiljio.
»Težak gubitak za sve nas«, rekao je. »Koppmeyer je bio čovjek iz naroda, crkva treba
više takvih njegova kova.«
»Imate pravo, Vaša Visosti.« Simon je nervozno pogledao prema naprijed. Samo je još
troje žalobnika stajalo ispred njega. Nakon toga će napokon moći pitati Eliasa Zieglera za
molitvu od maloprije. Zbog uzbuđenja mu je bilo teško usredotočiti se na riječi Augustina
Bonenmayra.
Steingdenski opat skinuo je cviker i očistio ga čipkastim rupčićem. »Mislite li i dalje
da se radi o ubojstvu trovanjem?« pitao je tiho. »Možda je dobri Koppmeyer doista samo
nešto loše pojeo. Ili previše, bilo je poznato da nije bio nesklon zemaljskim užicima. No
ako se doista dogodilo ubojstvo...« Nastavio je trljati cviker premda su stakla odavno bila
prozirna poput svježe vode. »Jeste li se zapitali tko bi najviše profitirao Koppmeyerovom
smrću? Koliko ja znam, imao je samo jednu rođakinju, naime svoju sestru.« Opat se
okrenuo. »Lijep vam dan želim, neka vas čuva Bog.«
Simon je otvorenih usta gledao za njim, a Bonenmayrove riječi odzvanjale su mu u
ušima. Benedikta, trovačica? To ni uz najbolju volju nije mogao zamisliti. No za daljnje
razmišljanje nije bilo vremena jer je u tom trenutku napokon bio stigao do kovčega. U
njemu je sklopljenih ruku s križem ležao Andreas Koppmeyer voštana i miroljubiva lica. U
uskom drvenom sanduku odjednom je djelovao mnogo manji nego što je bio za života.
Simon je mislio da već djeluje lagano podbuhlo. Unatoč hladnoći očito je bilo
krajnje vrijeme da ga se stavi pod zemlju.
Simon je kimnuo Benedikti koja je i dalje stajala kraj kovčega i primala izraze sućuti;
medikus je promrmljao nekoliko sućutnih riječi pa se obratio župniku.
»Lijepa propovijed, Vaša Visosti«, šapnuo je. »Tako suosjećajna. «
»Hvala.« Župnik Elias Ziegler se osmjehnuo.
»Posebno su mi se svidjele zadnje riječi. Molitva u kojoj je bilo riječ o divljenju
smrtnika. Kad nije bilo ni zemlje, ni neba, ni drveta... Odakle potječe?«
»Ah, molitva iz Wessobrunna.« Župnik je kimnuo pun razumijevanja. »Drži se
najstarijom njemačkom molitvom. Jeste li to znali ? Mislim da ima posebnu čar. Veseli me
što vam se sviđa. Već je dugo nisam rabio u propovijedi.«
Simon je kimnuo. »Molitva iz Wessobrunna«, promrmljao je. »Zašto se tako zove?«

Knjige. Club 132

 Knjige.Club Books

Župnik je slegnuo ramenima. »Pa, zato što se već stoljećima čuva u Wessobrunnu. U
jednom samostanu, udaljenom samo dan jahanja. Redovnici je čuvaju u jednoj škrinji poput
relikvije.«
Simonu su se odjednom osušila usta. »Je li ta molitva starija od tri stotine godina?«
pitao je promukla glasa.
»Svakako. Čak i mnogo starija.« Elias Ziegler ga je odjednom pogledao zabrinuto. »Je
li vam dobro? Tako ste blijedi.«
»Je, je, samo...«
Benedikta je suosjećajno pogledala župnika. »Morate znati da je silno volio mog brata.
Vjerojatno je sve ovo u posljednje vrijeme malo previše za njega.«
Elias Ziegler pobožno je kimnuo. »Za koga to ne vrijedi?« rekao je. Zatim se okrenuo
prema sljedećim žalobnicima.
Simon je još kratko ostao stajati kraj Benedikte. »Molitva iz Wessobrunna«, prosiktao
je. »Trebao sam znati! Blago se, dakle, nalazi u samostanu Wessobrunn.«
»Ili sljedeća zagonetka«, šapnula je Benedikta dok je nastavila stajati lica okrenutog
prema naprijed primajući utješne riječi žalobnika. »U svakom slučaju, moramo otputovati
u Wessobrunn. Nadam se da ste u međuvremenu naučili malo bolje jahati.« Smiješak joj je
prešao licem. »Inače vjerojatno nikad nećemo saznati postoji li doista blago tih templara.«
Simon joj je uzvratio osmijehom, no u njegovoj nutrini ostao je tup osjećaj.
Steingadenski opat probudio je sumnju koja je pustila korijenje. Pozdravio se kimnuvši pa
izišao iz hladne bazilike.

Dječak je Magdalenu vodio kroz uske augsburške uličice do tkalačke četvrti. Mali
zaleđeni kanali pružali su se uz rub popločanih ulica. Uvijek iznova mogli su se vidjeti
mlinski kotači koji su u toplije doba godine pokretali tkalačke stanove, no koji su sada,
prekriveni ledenim sigama, ukočeno provirivali kroz ledeni pokrov razgranatih mreža
potoka. Većina kuća nije imala prozore nego mala okanca; Magdalena je imala osjećaj da
ih je kroz svako slijedio par očiju.
Sada, nakon što je bio pao mrak, ulicama su prolazili samo ona i dječak. Uvijek iznova
se osvrtala i provjeravala hoće li se razbijači pojaviti iza sljedećeg ugla.
Napokon su stigli do veće kuće koja je stajala tik uz gradske zidine. Sa svojim u bijelo
obojenim zidovima, zelenim prozorskim kapcima i silnim drvenim vratima djelovala je
gotovo elegantno u usporedbi s nakrivljenim barakama tkalaca, premda nije bila ni
približno tako raskošna kao trokatne palače u blizini vijećnice. Magdalena nije mogla
vjerovati da bi to trebala biti krvnikova kuća, no dječak se zaustavio i pokucao. Ubrzo su
se začuli koraci, otvorilo se okance kraj vrata. Provirilo je bradato lice muškarca. Kad je
fenjerom osvijetlio prostor ispred kuće, Magdalena je na slabom svjetlu ugledala
žutocrvenu bradu i dva blistava oka. Muškarac je nepovjerljivo pogledao dolje prema
Magdaleni i dječaku.
»Danas više ne primam mušterije«, zabrundao je. »Dođite sutra ako ne krepate.«

Knjige. Club 133

 Knjige.Club Books

Dječak se prekrižio, promrmljao kratku molitvu i jednim skokom nestao u mraku.

Magdalena je zurila u krvnika koji je i dalje stajao iza okanca. Činilo se da je još uvijek nije
prepoznao.
»Jesi gluha ili što?« Muškarčev glas poprimio je prijeteći ton. »Nestani, i to brzo, inače
ću te natjerati, bezočna djevojčuro!«
Htio je zatvoriti okance kad mu se Magdalena obratila.
»Ja sam, Magdalena Kuisl iz Schongaua. Zar me ne prepoznaješ?«
Krvnikove oči zasvjetlucale su od čuđenja, zatim je otvorio vrata. Svjetlo iz
unutrašnjosti palo je na njegovo snažno tijelo.
Philipp Hartmann bio je visok gotovo kao schongauski krvnik. Imao je žutocrvenu
grivu koja je zajedno s bradom uokvirivala izbrazdano lice. Njegove ruke bile su široke
poput debala bukve, a sprijeda je nosio i golem trbuh. Moglo bi ga se zamijeniti
za nadničara ili plaćenog razbijača, no njegova košulja ispod koje su se kovrčale guste
dlake na prsima, bila je napravljena od najfinijeg barhenda, a ogrtač iznad nje nije imao
nijednu zakrpu. Mali uski prorezi bile su oči Philippa Hartmanna koje su precizno
promatrale ono nasuprot njemu. Oči mudrog, ali i iznimno častoljubivog muškarca.
Napokon se njegovo lice razvuklo u osmijeh. »Doista, Magdalena Kuisl!« viknuo je, a
njegov bas zatutnjao je ulicama.
»Kakvo iznenađenje! Uđi, ili se namjeravaš nasmrt prehladiti pred krvnikovom
kućom?«
Njegova ruka obuhvatila je njezino rame, gurnuo je Magdalenu unutra, u toplu kuću.
Kaljeva peć tiho je hučala, na stolu su još uvijek stajali ostaci večere. Pečeni fazan, pola
hljepčića sira i razrezan svinjski but. Kraj toga je stajao vrč s vinom i posuda s kriškama
kruha. Magdaleni su rasle zazubice, sjetila se da od jučer navečer nije pojela ništa
konkretno. Philipp Hartmann opazio je njezin pogled i pozvao je pokretom ruke. »Sjedni i
jedi, za jednog je to ionako previše.«
Magdalena je sjela i poslužila se. Kruh je još bio topao, zagrizla je batak fazana i
uživala u finom mesu. Uživala je u okusima kao da je istodobno i Uskrs, i proštenje. Jelo
poput ovog Kuislovi su si mogli priuštiti jedino nakon većih smaknuća, a i tada samo ako
je nadnica bila primjerena. Philipp Hartmann promatrao ju je poput lijepe životinje, inače
je šutio.
Odjednom su se odozgo začuli sitni i brzi koraci, vrata su zaškripila, a unutra je
provirila petogodišnja djevojčica sa žutocrvenim pletenicama u spavaćici.
»Vrati se gore, Barbara«, rekao je krvnik. »Imamo gošću. Magdalena će sigurno ostati
tijekom noći pa ćeš se sutra moći igrati s njom.« Njegova usta razvukla su se u osmijeh,
mimika koja mu očito nije bila laka. »Možda će ostati i duže.«
Magdalena je progutala komad fazana, odjednom joj se meso učinilo bezukusnim i
suhim. Djevojčica je kimnula, još jedanput radoznalo pogledala krvnikovu kćer pa opet
nestala.

Knjige. Club 134

 Knjige.Club Books

»Možeš slobodno dobiti još«, rekao je Philipp Hartmann pa joj ulio još jednu čašu vina.
»Imam oraha i slastica. Kod nas nije kao kod siromaha.«
Magdalena je odmahnula glavom i pustila da joj pogled prelazi preko bijelo obojenih
zidova, čistoga istrljanog mjedenog lonca, emajliranih vrčeva i tanjura. Uzimajući u obzir
da je žena Philippa Hartmanna bila mrtva već godinu dana, kuća je bila u izuzetno dobrom
stanju. Šaš i slama na podu mirisali su svježe, Magdalena u kutovima nije mogla otkriti
nijednu paučinu. U Božjem kutku je tik do poliranog mača krvnika visjelo očito svježe
uramljeno uljano platno Djevice Marije. Škrinja od orahovine stajala je ispod nje.
Na njezinu poklopcu okovanom mjedi bile su poslagane čiste plahte i šarene haljine.
Magdalena je potajno kimnula. Njezin otac bio je u pravu, krvnik iz Augsburga doista je
bio dobra partija. No njoj i dalje ni u snu nije padalo napamet udati se za njega.
Philipp Hartmann sjeo je kraj nje, uho si čašu vina i nazdravio joj. »A sad mi otkrij što
u ovo doba godine radiš u Augsburgu? Inače je muškarac taj koji svojoj odabranici dolazi
u posjet kako bi je prosio ili vi to u Schongauu radite drukčije?« Opet se
pokušao osmjehnuti.
»Nije... ono što misliš«, počela je Magdalena oklijevajući. Znala je da je pogriješila što
je došla. Njezino pojavljivanje budilo je lažne nade. No što joj je drugo bilo preostalo?
Pročulo se sve do Schongaua da je žena augsburškog krvnika prošle godine preminula od
sušice. Otad je Philipp Hartmann tražio novu suprugu za sebe i dobru majku za malu
Barbaru. Za njega kao krvnika u obzir je dolazila samo kći živodera ili krvnika.
Prošla su tri mjeseca od njegova posjeta Kuislovima kako bi bolje pogledao
Magdalenu. Muškarci su se brzo bili složili, a otac joj je život mladenke augsburškog
krvnika oslikao šarenim bojama. Philipp Hartmann bio je za razliku od schongauskoga
krvnika imućan. I on je, doduše, bio nečasna osoba koju se izbjegavalo, no Hartmann je
radinošću i častoljubljem bio postigao nešto posljednjih godina. Slovio je kao iskusan
krvnik, ali prije svega kao izvrstan iscjelitelj kojemu su dolazili ne samo obični ljudi nego
i građani visokog položaja. Obrtnici, kćeri trgovaca, pa i patriciji posjećivali su njegov
dom. I svi bi ostavili pristojnu hrpu novca.
Otac ju je bio nagovarao satima, pokušavao joj objasniti da brak sa Simonom nije
dolazio u obzir i da bi sve što bi time postigla - izrugivanje i u najgorem slučaju izgnanstvo
iz grada - bilo besmisleno. Philipp Hartmann morao je naposljetku otputovati neobavljena
posla; svoj miraz, pohranjen u malu škrinju, vratio je sa sobom u Augsburg.
A sad je Magdalena sjedila kod njega, jela njegova fazana i kruh te molila za prenoćište.
Osjećala se prljavom i pokvarenom, samo je mucajući uspjela objasniti što joj se bilo
dogodilo.
Krvnik ju je šutke slušao. Kad je završila, kimnuo je. »Dakle, ipak nije posjet zbog
prosidbe...« Napravio je dugu stanku, a Magdalena je imala osjećaj težine u želucu. »No,
kako god...«
Ustao je i potpalio vatru u hodniku. »Tvog novca u svakom slučaju više nema«, viknuo
je u sobu. »Poznajem ta dva mladića, to su zli momci, već sam ih jednom privezao za stup
srama pa čak i javno išibao. Oni zapravo već odavno ne bi smjeli boraviti u gradu. Velikom

Knjige. Club 135

 Knjige.Club Books

sam iskopao oko jer se bio pojavio u Augsburgu. Sljedeći put će na vješala.« Vratio se u
sobu i finom bijelom lanenom krpom obrisao čađave šape. »Što si to trebala nabaviti za
oca i primalju?«
Magdalena je po sjećanju nabrojala ljekovito bilje i sastojke. Oduvijek je imala izvrsno
pamćenje. Krvnik je kimnuo. »Matičnjak, rosiku i većinu ljekovitog bilja imam ovdje«,
rekao je zamišljeno. »Snijet možeš dobiti u ljekarni.«
»Ali nemam novca!« Magdalena je rukama prekrila lice. »Dvadeset guldena, odakle
da nabavim toliko novca!«
Philipp Hartmann oklijevao je pa otišao do sanduka u kutu i otvorio ga ključem koji je
u snopu visio s njegova pojasa. Magdalena je čula kako zvecka. Krvnik se naposljetku
vratio i otvorio dlan. Deset svjetlucajućih guldena zakotrljalo se po stolu i zaustavilo
se pred njom.
»Toliko će ti trebati za ljekarnu«, rekao je Hartmann. »Ostatak ćeš dobiti od mene.«
Magdalena ga je pogledala ne vjerujući vlastitim ušima. »Ali...«, počela je.
Nešto drugo kotrljalo se prema njoj. Bila je to crna, sjajna kugla veličine dječje šake
od njoj nepoznatog, stranog materijala. Kad ju je Magdalena uzela u ruku, nešto je
zazveketalo u sredini.
»Bezoar«, rekao je krvnik. »Ako mene pitaš, beskorisna čarolija za praznovjerne žene.
Zadrži ga, ionako ga više nemam za što upotrijebiti.«
»Neću ti to nikad moći nadoknaditi«, šapnula je Magdalena.
Krvnik je slegnuo ramenima. »Za miraz bi dobila pedeset puta više od toga. Ja nisam
siromašan crkveni miš poput tvog oca. Za nekoliko godina želim si kupiti građansko pravo.
I, tko zna...« Pokušao je izgledati ljubazno, no njegovo se lice pretvorilo u cereću grimasu.
»Možda ćeš se ipak predomisliti. Nisam loša partija, a Barbari hitno treba majka.« Uspravio
se i otišao do vrata. »Možeš spavati na klupi ovdje u sobi. Sutra ćeš otići do ljekarne i nakon
toga malo razgledati Augsburg. Vidjet ćeš, ne živi se ovdje loše.«
Magdalena je čula njegove teške korake dok se uspinjao stubama. U trbuhu je imala
osjećaj kao da je progutala bezoar.

Splavar je ležao na krevetu od slame i derao se kao da ga okreću na ražnju. Bonifaz

Fronwieser uplašeno je povukao ruku kojom je upravo bio perkutirao trbušnu stjenku.
»Hm, ovdje dakle boli«, rekao je stari medikus i sinu uputio značajan pogled. Kraj oba
liječnika klečala je supruga Antona Steingadenera i brisala suprugu znoj s čela, oko prstiju
njezine lijeve ruke bila je omotana krunica. Stari bračni par se prije sat vremena bio pojavio
u kući Fronwieserovih gdje je od podneva već bilo stiglo nekoliko pacijenata. Većina je
bolovala od groznice koja je već tjednima harala Schongauom. No ovaj slučaj se Simonu
činio ozbiljnijim, ako je to uopće bilo moguće. Zapravo, već je sad bio siguran da će završiti
kobno.

Knjige. Club 136

 Knjige.Club Books

»Gospodine doktore, što mu je?« kukala je Agathe Steingadener. »Je li kriva hrana?
Znam da naš kruh nije najbolji. Ubacujemo mljevene žirove jer nam uvijek nedostaje
brašna. Ali ovi bolovi... Što mu je?«
»Koliko dugo to već traje?« pitao je Bonifaz Fronwieser dok je izbrušenom lećom
pobliže pregledavao oči Antona Steingadenera. Zjenice su bile proširene, oči staklaste, a
muškarac od bolova više nije bio posve pri svijesti.
»Već... tri dana, mislim«, odgovorila je Agathe Steingadener. »Zar mu ne možete
pomoći?«
Bonifaz Fronwieser napravio je korak unatrag i prepustio sinu još jedno perkutiranje
trbušne stjenke. Bila je vrlo tvrda i nabrekla iznad zdjelice. Simon ju je samo lagano
pritisnuo dlanom, a muškarac je iznova viknuo kao da ga nabijaju na kolac.
»Bože moj, što mu je? Što mu je?« Agatha Steingadener još je jače stisnula krunicu.
»Je li vrag ušao u njega? Kao kod altenstadtskog župnika?« Počela je plakati. »Sveta Marijo
Djevice! Vrag ulazi u jadne duše i ne staje ni kod župnika i pobožnih građana! Moj je muž
svaki treći dan odlazio na misu, koliko smo često zajedno molili kod kuće...«
»Tvoj suprug ima oteklinu u tijelu«, prekinuo je Simon njezinu litaniju. »To nema
nikakve veze s vragom. No molitva ne može naškoditi.«
Prešutio je ženi činjenicu da je molitva vjerojatno bila jedino što bi moglo spasiti
njezina supruga. Simon je znao da se na velikim sveučilištima katkad znalo uklanjati takve
otekline. No ovdje u Schongauu nisu imali ni znanje ni sredstva kako bi obavili
tako složenu operaciju. Simon je psovao dok je na policama ormara s lijekovima tražio
makov sok i pritom srušio nekoliko malih fiola. On će muškarcu samo djelomično ublažiti
bolove; lagano besvjesno stanje, to je bilo sve što je mogao osigurati. Za ostatak će
se morati pobrinuti dragi Bog.
Simon je napokon bio pronašao bočicu s makovim sokom kad je iza sebe odjednom
osjetio kretanje. Očevi prsti ovili su se oko njegova zglavka.
»Jesi li poludio?« zasiktao mu je Bonifaz Fronwieser u uho tako da ga nije mogla čuti
vozareva žena. »Znaš li koliko je skup taj lijek? Steingadenerica ga nikad neće moći
platiti!«
»Hoćemo li pustiti da njezin suprug krepava poput stoke?« odgovorio je Simon
šapatom. »Ima silne bolove. Moramo mu pomoći!«
»Pa pošalji ga krvniku«, rekao je njegov otac tiho. »On će mu dati jedan od svojih
napitaka, a tad će ionako biti gotovo s njim! Vrijeme je da Lechner tom nadriliječniku
zabrani kuriranje prije nego što svojim biljnim napicima ne otruje cijeli grad.«
»Već je pola grada bilo kod njega. Možeš samo sanjati o tome!« uzvratio mu je Simon
glasno.
Istrgnuo je ocu bočicu s makovim sokom i pružio je Steingadenerici.
»Izvoli, daj svom suprugu svaki dan dvije žlice ovoga u čaši vina«, rekao je umirujućim
glasom. »Napitak neće ukloniti oteklinu, ali barem će bolovi biti podnošljiviji.«

Knjige. Club 137

 Knjige.Club Books

»Hoće li opet ozdraviti?« pitala je žena prestrašeno i spustila pogled prema suprugu.
Činilo se da je Josef Steingadener zaspao od iznemoglosti; drhtao je i bacakao se amo-tamo,
no inače je bio posve miran.
Simon je slegnuo ramenima. »To zna samo dragi Bog. Mi ćemo ti pomoći da ga
odvedeš kući.«
Bonifaz Fronwieser još uvijek je neprijateljski gledao sina. Unatoč tome pomogao je
da teškog vozara odvuku do vrata i podignu na kola. Agathe Steingadener dala im je
nekoliko kovanica, sjela na sjedalo za kočijaša i odvezla se. Vozareva žena nije mahnula na
pozdrav. Vjerojatno je već razmišljala kako će svladavati teškoće bez svog supruga.
Simon i njegov otac tog su dana primili još troje pacijenata koji su došli zbog groznice.
Bili su to imućniji građani, a Bonifaz Fronwieser propisao im je terijak, prekomjerno skupo
čarobno sredstvo od makova soka i korijena anđelike koje vjerojatno nije pomagalo, ali
barem nije trovalo bolesnike. Simon je znao da to ne vrijedi za sve lijekove njegova oca.
Dok je mladi medikus puštao pacijente da izbacuju sluz te pregledavao njihov ispljuvak
i urin, njegove su se misli uvijek iznova vraćale na blago templara. Je li bilo sakriveno u
Wessobrunnu? Ili je ondje na njih čekala još jedna zagonetka? Kako god, odlučio je odmah
sutra ujutro krenuti s Benediktom premda su ga još uvijek grizle riječi steingadenskog
opata. Što je ono bio rekao Bonenmayr tijekom mise zadušnice?
Jeste li se zapitali tko bi najviše profitirao Koppmeyerovom smrću?
Jedna je stvar Simonu bila jasna: Odsad će Benediktu pobliže promatrati, premda
veselu, živahnu trgovkinju nije mogao zamisliti kao trovačicu.
Simon bi sutra rado imao krvnika kraj sebe. No krvnik im se neće moći pridružiti, zbog
nadolazećih procesa morao je stalno biti na raspolaganju. Schongauski krvnik zapravo je
neobično brzo bio završio razgovor kad mu je odmah nakon mise uzbuđeno ispričao
njihove doživljaje. Kao da je njegovo zanimanje za zagonetke odjednom bilo nestalo. Kad
mu je medikus ispričao da sutra s Benediktom namjerava otputovati u Wessobrunn, samo
je odmahnuo glavom.
»Ako to nije pogreška«, progunđao je.
»Ali put je siguran!« uzvratio mu je Simon. »Sad, kad ste ulovili razbojnike.«
»Jesmo li ih zaista sve ulovili?« pitao je Kuisl i opet se usredotočio na drobljenje suhih
začina. Nakon toga se više ništa nije moglo izvući iz njega, krvnik se obavio dimom iz lule
i snažnim udarcima pretvarao bilje u prah. Simon se sliježući ramenima bio vratio gore u
grad i odonda pomagao ocu tijekom posla.
Upravo se htio pozabaviti još jednim kašljućim pacijentom, suhonjavim, sušičavim
seljakom iz susjednog Peitinga, kad su se s Lechovih vrata začuli vika i povici. Zvučalo je
kao da se dogodilo nešto strašno. Simon je brzo preko ramena prebacio kaput i požurio niz
ulicu kako bi provjerio je li sve u redu.
Nekoliko ljudi već se bilo okupilo oko vrata, svi su zurili u volovsku zapregu koja je
preko zaleđene ulice upravo štropotajući ulazila u grad. Simon je gore na kolima
natovarenima slamom ugledao dva zakrivljena tijela. Bili su to mladi schongauski vozari
koje je medikus poznavao sa svojih čestih posjeta krčmama iza vijećnice. Koliko se sjećao,
Knjige. Club 138
 Knjige.Club Books

bili su u službi Matthiasa Holzhofera, drugoga gradonačelnika i jednog od najutjecajnijih

trgovaca u gradu. Oba muškarca su oko glava i prsa imali omotane privremene i
krvlju promočene zavoje. Njihova lica bila su blijeda, činilo se kao da više nisu bili dio
ovog svijeta.
Seljak koji je štapom tjerao volove, samo je s naporom napredovao svojom zapregom.
»Mjesta!« uzviknuo je. »Novi napad! Pronašao sam ih kako leže u vlastitoj krvi odmah
gore kraj Hohenfurcher Steige. Prokleti maroderi, neka ih sve odnese vrag!« Zatim mu je
pogled pao na Simona koji je hodao kraj zaprege. Seljak se zaustavio i obratio mu se:
»Poslalo te nebo! Pogledaj što možeš učiniti.« Medikusu je gurnuo uzde u ruke. »Odvezi
ranjene k ocu. Krvnik bi mi bio draži kao iscjelitelj, ali mislim da njega sad trebaju negdje
drugdje.«
Simon je volovsku zapregu vozio do očeve kuće dok su ga pratili lajući psi, djeca i
kukajuće žene. Kad je još jedanput pogledom prešao preko blijedih vozara koji su stenjali,
krvlju natopljene slame i prljavih zavoja, proklinjao je sam sebe što je maloprije drugom
bio prepustio cijelu bočicu makova soka. I u ovom je slučaju vjerojatno samo dragi Bog
mogao pomoći.

Sudski pisar Johann Lechner nestrpljivo je prstima bubnjao po stolu i čekao da utihne
šaputanje. Vijećnici su svi zajedno ostavljali nervozan dojam. Sastanak vijeća na prvom
katu Ballenhausa bio je sazvan nabrzinu tako da plemeniti patriciji nisu imali
dovoljno vremena kako bi se odjenuli u skladu sa svojim položajem. Njihove krznene kape
bile su naherene na djelomice nepokrivenim glavama, lica su im bila crvena od uzbuđenja.
Pokoji je ispod teškog kaputa od obojene vune još na sebi imao kućni haljetak.
Najuznemirenije su djelovali članovi unutarnjeg vijeća među kojima su bila i četvorica
gradonačelnika. U sredini je sjedio Matthias Holzhofer i iznova odmahivao glavom,
njegovo okruglo, inače veselo lice bilo je blijedo i upalo. Imao je duboke kolute ispod očiju.
»Moja najvrjednija roba!« viknuo je i šakom udario po pohranom stolu od hrastovine.
»Vrijedna oko tisuću guldena! Sukna, barhend, srebrni pribor, a začine neću ni spominjati!
Kako se to moglo dogoditi? Dovraga, mislio sam da je krvnik dimom istjerao tu prokletu
bandu razbojnika!«
Članovi vijeća negodovali su, a Johann Lechner ih je opomenuo tako što je
pečatnjakom kucnuo po punoj čaši porta. »Gospodo, sazvao sam vijeće kako bih svima
ovdje prenio važnu novost. Silentium!« Dlanom je udario po stolu. »Tišina, zaboga!«
Šaputanje je odmah utihnulo, sve oči bile su sada uperene u pisara. Kao zamjeniku
kneza u odsutnosti povjerenika, Lechneru zapravo nije bilo mjesto u vijećnici. Unatoč tome
on je počeo voditi sastanke. Tijekom velikog rata bilo je dobro imati nekoga čvrste ruke,
a otad nije bilo razloga mijenjati prokušani obrazac.
»Zapravo sam htio sazvati ovaj sastanak vijeća kako bih vas obavijestio da je banda
razbojnika napokon ulovljena i da se transport robe može nastaviti«, rekao je pisar kad je
napokon zavladala tišina. »Krvnik i brojni časni građani obavili su temeljit posao.«

Knjige. Club 139

 Knjige.Club Books

»Temeljit posao, to možete reći jasno i glasno«, promrmljao je patricij Jakob

Schreevogl. »Časni građani gacali su u krvi!«
No nitko nije obraćao pozornost na njega, svi pogledi bili su upereni u pisara koji je
ozbiljna lica nastavio: »No situacija se pokazala drukčijom. Silno mi je žao, no čini se da
postoji još jedna banda razbojnika. Krvnik je uhićenog vođu razbojnika Schellera već
ispitao u vezi s tim.«
Odmah se prostorijom proširilo mrmljanje. »Nadam se da je krvnik podlacu dao osjetiti
užareno željezo!« za riječ se javio Michael Berchtholdt koji je kao pekar sjedio u Vanjskom
vijeću. »Neka mu polomi sve kosti!«
»Pa, krvnik je primijenio svoje... vlastite metode«, rekao je Lechner. Na licu Michaela
Berchtholdta, ali i na licima nekoliko drugih članova vijeća pojavio se izraz zadovoljstva.
Bilo je dobro imati nekog poput Jakoba Kuisla koji je obavljao prljave poslove.
»Druga banda razbojnika!« kukao je Matthias Holzhofer. »Zar tom pljačkanju nikad
neće doći kraj?«
»Majstore Holzhoferu, ispričajte me zbog pitanja«, umiješao se sada mladi Jakob
Schreevogl. Kao vlasnik najveće lončarske radionice u Schongauu tek je odnedavno sjedio
u Unutarnjem vijeću. »Zar nije više nego opasno u ovakvim nemirnim vremenima poslati
tako vrijednu robu u Füssen? Bez obzira na to je li riječ o jednoj ili više bandi razbojnika,
vi kao da izazivate nesreću!«
Matthias Holzhofer slegnuo je ramenima. »Tvrdilo se da je Schellerova banda
ulovljena i osim toga, onaj tko sad pošalje svoju robu, postiže najbolje cijene.« Cerio se i
sukao svoju podrezanu kozju bradicu. »Konkurencija nije posebno velika na ovoj ledenoj
hladnoći. Osim toga...« Oklijevao je prije nego što je nastavio. »Vozili smo se kroz manja
sela. To, doduše, traje duže, no tako se izbjegavaju veće ceste kraj kojih se lihvari vole
sakrivati u grmlju. Tko je mogao pretpostaviti da će i ondje...« Zaustavio se i odmahnuo
glavom.
Sudski pisar Johann Lechner nakašljao se prije nego što je ponovno preuzeo riječ. »To
uostalom, nije prvi put da neka banda izvrši napad dalje od glavne ceste«, počeo je.
»Augsburški trgovac Leonhard Weyer koji je prije nekoliko dana bio žrtva marodera, imao
je isti plan. Slučajno sam večer prije bio u Semerovoj krčmi kad mi je ispričao da do
Füssena želi putovati starom Weidenstraße.«
Prekinuo ga je gradonačelnik Karl Semer kojemu je pripadala krčma na Marktplatzu.
Teško je disao ispod svoga crvenog baršunastog ogrtača, a od uzbuđenja je izbuljio oči. »O,
Bože, i dvojica mojih vozara posljednjih su mi dana pričali da žele putovati drukčijom
rutom nego obično«, dahtao je. »Barem jedan od njih prijavljen je kao nestao. Ostali mi se
dosad nisu javili...« Obrisao je znoj s čela i otpio velik gutljaj porta. Premda je vani bila
ciča zima, u vijećnici je kraj goleme zelene kaljeve peći bilo gotovo nepodnošljivo vruće.
U stražnjim redovima gdje su sjedili članovi Vanjskog vijeća i obični članovi
zajednice, proširilo se uzbuđeno mrmljanje. Gotovo svi su posljednjih nekoliko dana i
tjedana poslali vozare s robom u druge bavarske gradove. Onaj koji nije mogao iskoristiti

Knjige. Club 140

 Knjige.Club Books

rutu iznad rijeke, bio je ovisan o vozarima koji su s Augsburžanima oduvijek vodili
ogorčenu konkurentsku borbu. Što ako je bilo napadnuto još više kola?
»Samo trenutak!« povisio je glas Jakob Schreevogl. »Ako sam dobro razumio, onda su
se svi ti vozari odlučili za neobičnu rutu. Pa ipak su bili napadnuti. To ili znači da trenutačno
na svim cestama vrebaju drumski razbojnici, u što sumnjam, ili da...« Pogledom je prelazio
preko članova vijeća. »Netko je unaprijed istražio rute i ciljano onamo poslao marodere.«
»Tko bi to mogao biti?« prekinuo ga je Matthias Holzhofer. »Moji ljudi dogovorili su
to samo sa mnom.«
»I moji«, javio se gradonačelnik Semer za riječ. »A tog augsburškog Weyera, njega
ovdje nije poznavao nitko. Kome bi taj bio rekao nešto?«
»Možda su sami Augsburžani bili ti koji su zaklali naše ljude !« priključio se raspravi
pekar Michael Berchtholdt. »Njima su naši vozari već dugo trn u oku. Kad bi bilo po
njihovom, onda bi samo oni na našim cestama transportirali robu iz Venecije ili otkuda
god!«
»Gluposti«, odvratio je Jakob Schreevogl. »Weyer je i sam bio Augsburžanin. Ta neće
ubijati vlastite ljude.«
Berchtholdt je slegnuo ramenima. »Možda je on bio odmetnik, tko zna? Netko s kim
su ostali Augsburžani imali nerazjašnjene račune. Proklete švapske propalice!« Začulo se
mrmljanje puno odobravanja.
Sudski pisar Johann Lechner opet je pečatnjakom kucnuo po vinskoj čaši.
»Tišina! Tako nećemo ništa postići!« viknuo je. »Možemo se samo nadati da će nam
ozlijeđeni vozari moći nešto reći o drumskim razbojnicima. Možda ćemo tako saznati tko
stoji iza svega.« Ispitivački je pogledao svakog člana vijeća pojedinačno prije nego što je
nastavio: »Sigurno je želja svih nas da zaustavimo i tu drugu bandu razbojnika. Stoga
predlažem da krvnika još jednom pošaljemo u potragu s grupom muškaraca.«
»Krvnika još jednom kao vođu časnih ljudi?« Gradonačelnik Semer nepovjerljivo je
odmahnuo glavom. »Moj sin mi je ispričao sve o lovu. Ludost je da krvnik naređuje čestitim
građanima. Loviti i pogubiti zlikovce, to je posao krvnika, sudskih stražara i sluga suda.
Ako se za to pročuje u Münchenu ili Landshutu, sudionici takvog lova brzo će ostati bez
građanskih prava...«
»Ostat će bez svojih građanskih prava ako ignoriraju naloge i izvedu pokolj te upucaju
bandu, uključujući žene i djecu«, prekinuo ga je Jakob Schreevogl. »Vaš sin i Berchtholdt
mlađi nalokali su se krvi, toliko krvnik ne vidi u cijelom svom životu!«
»Drsko podmetanje!« viknuo je Berchtholdt. »Moj sin spriječio je najgore. Scheller i
njegovi krvoloci bili su spremni našima prerezati grkljane!«
»Tišina, sto mu gromova!« viknuo je Johann Lechner glasnije nego obično. Odmah je
zavladao muk; pisar je rijetko gubio prisebnost. No već se nakon nekoliko trenutaka opet
sabrao. Duboko je disao.
»Svađe i razdor neće nas odvesti nikamo«, rekao je naposljetku. »Još jednom ću
krvnika poslati u potragu. Pokazao je da se razumije u svoj posao. No ovaj put pridružit će

Knjige. Club 141

 Knjige.Club Books

mu se samo muškarci koji su doista prikladni za to.« Postrance je pogledao gradonačelnika.

»Vaš sin i pekarov sin to nipošto nisu, to su već dokazali. Što se tiče Schellerove bande...«
Lechner je napravio stanku kao da mora razmisliti. »Hans Scheller već je priznao djela.
Daljnje je mučenje prema mom mišljenju nepotrebno. Ako se vijeće s time slaže,
kao zamjenik kneza mogu već tijekom sljedećih nekoliko dana početi s procesom.
Smaknuće slijedi ubrzo nakon toga. Što prije, to bolje, već kao zastrašivanje daljnjih
razbojničkih bandi.«
Vijećnici su kimali. Kao toliko puta prije, izjave njihova sudskog pisara doimale su se
logičnima i uvjerljivima, sve je odmah prožeo umirujući osjećaj.
»Vidjet ćete«, rekao je Johann Lechner i spremio guščje pero i tintarnicu u kožnatu
aktovku koju je bio ponio sa sobom. »Najkasnije do trenutka kad Scheller bude visio gore
na Galgenbichlu, u gradu će opet vladati mir. Imate moju riječ.«

Knjige. Club 142

 Knjige.Club Books

ljedećeg je dana nad Pfaffenwinkelom divljala snježna oluja kao da je dragi Gospod
S Bog sav život želio pokopati ispod bijelog pokrivača. Ljudi su ostali u svojim kućama
i kolibama, a kad bi nakratko provirili van, promrmljali bi kratku molitvu i
ponovno zatvorili vrata koja je tresao vjetar. Došlo je do obustave, ne samo prometa
splavima nego i transporta kopnom, a vozari koje je iznenadio snijeg, umirali su usamljeni
dok su svoje konje pokušavali osloboditi iz nekoliko metara visokih snježnih nanosa. Tek
danima poslije pronađeni su ti smrznuti i ukočeni muškarci kraj svojih kola; neke od njih
već su bih rastrgali vukovi, a konje je bila progutala bijela zemlja.
I iznad Augsburga bjesnila je snježna oluja. Dan nakon svog dolaska Magdalena nije
ni na minutu mogla napustiti krvnikovu kuću. No vrijeme nije igralo nikakvu ulogu, znala
je da šetnja gradom ionako ne bi imala smisla. Ljekarna je za takva vremena sigurno bila
zatvorena, a sljedeća trgovačka kola za Schongau ionako su morala pričekati dok se ne
popravi vrijeme. Magdalena je znala da bi putovati na vlastitu ruku bilo ravno
samoubojstvu.
Zato se tog dana sprijateljila s malom Barbarom koja joj je brzo prirasla srcu.
Magdalena joj je izrezbarila drvenu lutku i zajedno s njom uz peć pjevala dječje pjesmice
koje je pjevala i blizancima kod kuće. Jasno je osjećala da je djevojčici potrebna majka.
Barbara ju je gledala začuđenim očima, ručicama joj prelazila preko obraza i uvijek iznova
uzvikivala: »Još jednom!« kad bi se Magdalena umorila od pjevanja. Magdalena bi često
pomislila kako je mala Barbara krvnikova kći poput nje, samo bez braće i sestara, i
ponajprije bez majke. Koliko često je, prije mnogo vremena, znala tako sjediti u krilu svog
oca Jakoba Kuisla? Koliko često ju je majka znala uspavljivati tim istim pjesmama?
Ringe ringe raja, svud se čuje graja, vrti, vrti kolo, kolo naokolo...
Philipp Hartmann radio je za to vrijeme u susjednoj sobi. Vezao je ljekovito bilje u
svežnjiće, pleo nove konopce od konoplja i usput u čađavim staklenim tikvicama destilirao
rakiju od ljekovitog bilja tako da su kroz kuću lebdjeli aromatični oblaci alkohola od kojih
se Magdalena gotovo malo napila. Krvnik bi im se povremeno pridružio, pogladio kćer po
kosi ili njoj i Magdaleni darovao suhe šljive ili osušene jabuke. Izbjegavao je dodirnuti ili

Knjige. Club 143

 Knjige.Club Books

neprimjereno se udvarati schongauskoj krvnikovoj kćeri, no Magdalena je na leđima mogla

osjetiti njegove poglede. Zatim joj je unatoč toplini u kući odjednom postalo hladno, zebla
je. Philipp Hartmann sigurno je bio čestit muškarac, i dobar otac, i osim toga imućan. No
ona je voljela drugog.
S druge strane, je li doista još voljela Simona? Nakon scene s Benediktom, njezini su
se osjećaji bili ohladili, nije znala je li to zbog bijesa ili razočaranja. Osjećala je da će joj
trebati vremena kako bi joj se srce opet ugrijalo.
Snježna oluja bjesnila je i sljedećeg dana te popustila tek navečer, trgovine su zbog
toga ostale zatvorene. Magdalena je tek trećeg jutra nakon svog dolaska mogla napokon
otići do ljekarne. Na putu do nje prošla je kraj goleme Augustove fontane na kojoj su
visjele nekoliko metara duge ledene sige. S njezine lijeve strane uzdizala se vijećnica na
četiri kata. Magdalena je pogledala uvis i zadrhtala. Kako su ljudi mogli podizati tako
goleme građevine? Kroz ulazna vrata vijećnice slijevali su se debelo zakukuljeni patriciji u
krznenim kaputima udubljeni u ozbiljne razgovore. Snijeg im je još uvijek sezao do
koljena, no gradski stražari su na trgu ispred vijećnice i u okolnim ulicama lopatama počeli
iskopavati uske prolaze. Kuće i trgovine bile su pune života. Ljudi su dva dana bili
zatvoreni, sad su opet mogli otići u nabavku; kupovali su svjež kruh ili meso, odlazili
krčmaru po vrč tamnog piva. Magdalena si je krčila put kroz mnoštvo ljutitih kuharica koje
su svojim gospodarima još morale nabaviti zeca ili fazana te grupu glasnih zborista na putu
prema augsburškoj katedrali.
Napokon je stigla do svog cilja. Naprijed na uglu između Maximilianstraße i raskošne
crkve sv. Mauricija nalazila se Marienapotheke, najstarija ljekarna u Augsburgu. Philipp
Hartmann bio je Magdaleni još tog jutra ispričao da vlasnik Nepomuk Biermann ima
najbolje sortirani izbor ljekovitog bilja i ingredijenata u gradu te da usko surađuje s njim.
Krvnik je tu i tamo kod njega znao kupovati neka sredstva koja nije znao napraviti sam,
zato je Nepomuk Biermann kod njega nabavljao ljudsku mast i ljudsku kožu protiv bolova
u zglobovima i nategnuća.
»Taj je Biermann doduše malo čudan«, rekao je Philipp Hartmann. »No doista se
razumije u bilje i neće te pokušati prevariti. Pobrini se da vidiš sobu s ljekovitim biljem,
ona je zaista golema.«
Kuća Nepomuka Biermanna bila je uska, trokatna građevina sa zabatom okrenutim
ulici kojoj bi dobro bio došao novi sloj boje i koja je između svih patricijskih kuća djelovala
poput zapostavljenog pastorka. Magdalena je otvorila uska, ali solidna vrata iznad kojih je
pisanim slovima bilo napisano ime ljekarne. Odmah ju je obavio mirisan oblak osušenog
ljekovitog bilja i egzotičnih mirisa koji su je podsjećali na apotekarski ormar u sobi kod
kuće. Krvnikova kći zatvorila je oči i upila nepoznate arome. Brojni mirisi potjecali su od
biljaka i mirodija koje su stigle izdaleka, preko mora, iz nekog drugog svijeta, iz prašuma
s lavovima i drugim nemanima, s dalekih otoka koje su nastanjivali čudovišta i ljudožderi.
Mirisalo je na cimet, muškat i crni papar.
Kad je Magdalena za sobom zatvorila apotekarska vrata, začulo se nježno zvonce.
Ubrzo potom pojavio se malen, grbav muškarac. Imao je vijenac kose poput redovnika i

Knjige. Club 144

 Knjige.Club Books

okular na nosu kroz koji je mrzovoljno gledao krvnikovu kćer. Činilo se da se bio
bavio nečim značajnijim od priproste djelatnosti kao što je prodaja.
»Da?« pitao je i promotrio je poput napasna kukca. »Kako vam mogu pomoći?«
»Šalje me Philipp Hartmann«, odgovorila je Magdalena. »Došla sam po nekoliko
ljekovitih biljaka.«
Čovječuljkov izraz lica odmah se promijenio. Njegova bezuba usta razvukla su se u
grimasu. »Hartmann, ha? Je li se augsburški krvnik ipak domogao žene?«
»Ja... mu trenutačno pomažem«, promucala je Magdalena i pružila Nepomuku
Biermannu popis s ingredijentima.
Apotekar je okular zataknuo ispod nosa i počeo proučavati pergament. »Tako dakle«,
zabrundao je. »Snijet i divlji pelin, osim toga i likovac, velebilje i kužnjak. Što namjeravaš?
Želiš krvnika poslati u zagrobni svijet ili odjahati s medom?
»Ja... ja...« Magdalena je pokušala pronaći riječi. »Razlog je težak porod«, rekla je
naposljetku. »Dijete ne želi izići, a majka ima teške bolove.«
»Tako dakle, teške bolove«, ponovio je Nepomuk Biermann i ponovno podigao okular.
»Onda pripazi da joj odjednom ne daš previše biljčica, inače dobra žena ubrzo uopće neće
imati bolova. Nikad više.« Nacerio se i namignuo desnim okom koje je iza okulara
izgledalo kao oko ogromne ribe. Znaš i sama, dosis sola venenum facit. Samo doza čini
otrov. To je znao već i stari Paracelsus. Je li te krvnik već podučavao o Paracelsusu, ha?«
Magdalena je brzo kimnula, a čovječuljak se zadovoljio time. Nepomuk Biermann
otišao je do niskih vrata koja su iza pulta vodila u stražnji dio kuće i mahnuo joj da ga
slijedi. »Dođi, djevojko, barem mi možeš pomoći sakupiti biljčice.«
Magdalena je požurila za njim te odjednom stajala u sobi koja je sve do stropa bila
puna polica i ladica. U prostoriji su se u pravilnim razmacima uzdizali drveni zidovi u
kojima su se također nalazile police. Nepomuk Biermann letio je poput derviša kroz
uske prolaze i tu i tamo otvarao označene ladice. Pritom je sadržaj svake ladice uspoređivao
s bilješkom na popisu, žlicom uzimao mjerice, vagao ih na vagi koja je stajala na stolu s
mramornom pločom u sredini sobe.
»Snijet, divlji pelin...« mrmljao je. »Gdje mi je samo taj likovac...? Ah, evo ga.«
Kad je Biermann opazio kako Magdalena začuđena pogleda stoji između visokih
polica, morao se nasmijati. »No, takvo što još nikad nisi vidjela, zar ne?« Zamahnuo je
rukom. »Ovo je najveća zbirka ljekovitog bilja odavde pa sve do dalekog Münchena, to
mi možeš vjerovati. Čak ni poštovani Paracelsus vjerojatno nije imao ovakvu apoteku.«
Upravo je bio otvorio još jednu ladicu kad se ponovno oglasilo zvonce u prednjem
dijelu trgovine. Biermann je ljutito zastao. »Ispričaj me«, rekao je Magdaleni, gurnuo joj
vrećicu s već izvaganim biljkama u ruku i grbavih leđa požurio van. »Odmah se vraćam.«
Krvnikova kći ostala je sama i začuđeno promatrala labirint mirisnih prolaza.
Glas ju je naveo da pažljivije sluša. Ljutit muški glas koji je imao naviku izdavati
naređenja. Netko je u susjednoj prostoriji razgovarao s apotekarom, a to nije bio prijateljski

Knjige. Club 145

 Knjige.Club Books

razgovor. Iz puke radoznalosti otišla je do vrata koja su vodila u dućan kako bi

mogla prisluškivati razgovor.
»Još jednom mi treba ono isto što sam nabavio kod vas«, zasiktao je stranac.
»Ono... ono isto?« pitao je Nepomuk Biermann. »Znate da se teško nabavlja. Zapravo,
to ni ne smijem prodavati. To... me može stajati posla.« Magdalena je osjetila da je
apotekara bilo strah. Oprezno se stisnula uza zid kako bi mogla bolje čuti.
»Dobro ću ti platiti«, rekao je muškarac. Čulo se zveckanje kovanica. »No pouzdat ću
se da će ovaj put djelovati kako treba. Prošli je put smrt nastupila odveć brzo. Ovaj put
mora ići polagano, ništa se ne smije primijetiti, inače...«
»Smije se rabiti samo u malim dozama«, uvjeravao ga je Nepomuk Biermann. »Samo
u malim dozama, tad nitko neće posumnjati, tako mi Boga!«
»Onda se zakuni u Spasitelja«, rekao je stranac i prasnuo u kriještav smijeh. »Deus lo
vult.«
Magdalena je zbog tih posljednjih riječi na tren prestala disati. Iste riječi koje je
muškarac rekao njezinu ocu u kripti prije nego što su ga ozlijedili.
Zar je to bio isti muškarac?
Magdalena je znala da je opasno. Unatoč tomu, sve se više približavala vratima. Kad
je stajala tik do otvora, polagano je okrenula glavu i provirila u prednji dućanski prostor.
Odavde je, doduše, vidjela samo sićušan dio iznad pulta, no bilo je to dovoljno kako bi joj
se krv zaledila u žilama.
Magdalena je ugledala crnu mantiju iznad koje se na zlatnom lancu ljuljao zlatni križ
s dva poprečna kraka. Tek je tad opazila da se iznad svih egzotičnih mirisa u apoteci nadvio
novi.
Miris ljubica.
»Treba mi još nešto«, rekao je stranac i počešao se po prsima. »Živa. Koliko god
možete nabaviti.«
Nepomuk Biermann kimnu. »Ra... razumijem. Dajte mi vremena do sutra. Sutra...«
»Vratit ću se sutra ujutro«, prekinuo ga je muškarac. »Drugo sredstvo odmah ću
ponijeti sa sobom.«
Stranac je posegnuo za malom svilenom vrećicom koju mu je pružio apotekar i bez
ijedne riječi krenuo prema izlazu. Vrata su se zatvorila uz tresak.
Magdalena je kratko oklijevala pa sakupila ljekovito bilje koje je Biermann za nju već
bio izvukao i spakirao te ih utrpala u lanenu vreću koju je bila ponijela sa sobom. Krajičkom
oka opazila je da je još ljekovitog bilja ležalo na stolu. Brzim pokretom ruke ubacila je i to
bilje u vreću. Tko zna za što ću ga moći iskoristiti, pomislila je.
S vrećom u ruci požurila je u prodajni prostor pa odande do vrata.
»Hej! « viknuo je za njom Nepomuk Biermann blijeda lica i s kapljicama znoja na čelu.
»Što to radiš? Još moraš platiti! Ne idi, taj muškarac je opasan! Ne razumiješ...«

Knjige. Club 146

 Knjige.Club Books

Ostale riječi izgubile su se u uličnoj buci. Magdalena je kraj nanosa snijega i zbunjenih
prolaznika jurila za ubojicom altenstadtskog župnika. Nije imala plan, ali nije se mogla
zvati Kuisl ako propusti ovu priliku.
I u Schongauu je bjesnila snježna oluja, građani nisu izlazili iz svojih toplih domova.
Nadali su se da će im potrajati zalihe drva za ogrjev. U šumama koje su ih okruživale
povremeno bi se čulo zavijanje vukova, a na krovovima se gomilao snijeg od kojeg su
stenjale grede. Bila je to oluja kakvu ni stari nisu doživjeli mnogo puta, no svakako je bila
najgora od kraja Velikog rata.
Ceste i ulice u gradu bile su puste, samo se jedna pojava probijala kroz gustu snježnu
mećavu od kožarske četvrti u smjeru kule. Jakob Kuisl čvrsto je desnom rukom držao svoj
šešir široka oboda, a lijevom zaklanjao oči kako bi u kaosu ispred sebe mogao uopće nešto
vidjeti. Izgledao je kao crni div usred mora bjeline. Tiho je psovao sebi u bradu jer mu se
na oluji ugasila lula. Vjerojatno će dugo potrajati prije nego što će tu stvar opet moći
zapaliti. A upravo je sada tijekom razmišljanja imao silnu potrebu za duhanom.
Johann Lechner odmah je nakon sjednice vijeća obavijestio krvnika da će ga još
jednom poslati u lov na razbojnike kako bi ulovio i drugu bandu. No ovaj put smio je sam
odabrati suborce. Krvnik se odlučio za malu grupu tragača. Prema riječima vođe razbojnika
znao je da ondje vani lutaju vjerojatno samo četiri, ali u borbama mnogo iskusnija bandita.
Oni su na dosad nepoznat način bili otkrili planirane rute pojedinih trgovaca. Pritom su se
navedeni zaklinjali da su, ako uopće, svoje namjere bili ispričali samo svojim kolegama. Je
li među schongauskim patricijima netko bio odgovoran za curenje informacija? Je li možda
jedan od njih bio upleten u pljačkaške pohode?
Rezultati ispitivanja ozlijeđenih vozara Matthiasa Holzhofera bili su bijedni. Napadači
su navodno bili zabundani, umotani u crne kapute i naoružani arbaletama, mušketama i
puškama. Očito je bila riječ o maloj, ali sposobnoj skupini koja je bila nadmoćnija od
običnih drumskih razbojnika.
Kako bi saznao više o toj tajnovitoj bandi, krvnik je unatoč snježnoj oluji odlučio otići
do kule. Želio je još jednom posjetiti Hansa Schellera.
Na vratima glomaznog tornja nije bilo straže. Jakob Kuisl pretpostavljao je da se stražar
nalazi u krčmi ili u kuli. Tko bi mu to mogao zamjeriti za ovakva vremena? Krvnik je
dvaput pokucao po željezom ojačanom drvu, potom su se u unutrašnjosti začuli koraci.
»Tko je?« pitao je glas.
»Ja sam, Jakob Kuisl. Otvori prije nego što me otpuhne oluja.«
Škripeći se okrenuo ključ, vrata su se odškrinula. Provirilo je lice gradskog stražara
Johannesa. »Što hoćeš, ha? Tvoj zadnji posjet me je stajao osam krajcara kazne i dodatan
dan stražarenja. Lechner ne voli kad ga se vara.«
»Pusti me da još jednom razgovaram sa Schellerom.« Krvnik je tako odlučno otvorio
vrata da je stražar jednostavno bio odgurnut u stranu.
»Hej, Kuisle, ne ide to tako!«
Jakob Kuisl mu je dobacio malu vrećicu. »Uzmi ovo i daj mi mira.«

Knjige. Club 147

 Knjige.Club Books

Stražar je radoznalo pogledao unutra. »Što je to?«

»Duhan za žvakanje. Iz Zapadnoindijskih otoka gdje su zmije debele kao debla hrasta.
Žvači ga, ali ga nemoj progutati. Držat će te budnim i utopliti te.«
Johannes se sa svojim darom za podmićivanje povukao na stoličicu u kutu i onjušio
osušenu biljku. »Žvakati, ha?« Još jednom je pogledao krvnika. »Ali nemoj Schelleru
zgnječiti i drugu ruku. Inače će nam krepati u kuli, a ja ću biti kriv.«
»Bez brige, znam što radim.«
Krvnik se približavao stražnjim ćelijama u kojima su razbojnici bili smješteni. Za
razliku od njegova prošlog posjeta, ovaj put su ostavljali apatičan dojam. Muškarci i žene
čučali su u kutovima na truloj slami prekriveni odrpanim kaputima kako bi se
međusobno grijali na siječanjskoj hladnoći. Među njima ležao je grozničavi dječak, drhtao
je cijelim tijelom. Vjetar je fijukao kroz prozor s rešetkama iza njih. Kraj razbojnika ležala
je zdjela s pljesnivim kruhom i očigledno prazan vrč vode. Vedro za pražnjenje crijeva
smrdjelo je tako snažno da je Jakob Kuisl nehotično napravio korak unatrag.
Hans Scheller ga je praznih očiju gledao iza rešetaka, njegov desni mali prst izgledao
je kao komad nadutog ovčjeg crijeva.
»Opet ti«, šapnuo je. »Što još želiš?«
Krvnik se naglo okrenuo. »Kakav je ovo svinjac!« Napao je gradskog slugu Johannesa
koji je još uvijek bio udubljen u proučavanje biljke egzotičnog mirisa. »Ljudi nemaju ništa
ni za jelo ni za piće. Osim toga, nedostaju pokrivači i svježa slama! Želiš da krepaju prije
smaknuća?«
Stražar je slegnuo ramenima. »I sam vidiš kakvo je vrijeme. Već sam dva puta molio
da ih opskrbe, ali nitko nije došao.«
»Onda pođi sam.«
»Sad?« pitao je Johannes zbunjena izraza lica. »Ali oluja...«
»Smjesta.« Krvnik mu je prišao i za ovratnik ga podigao sa stoličice tako da su se noge
sudskog stražara ljuljale u zraku. Johannesovo lice se zacrvenjelo i nateklo, oči su mu
iskočile iz glave.
»Tako će se uskoro osjećati Scheller«, zasiktao je Jakob Kuisl. »Kunem se Bogom, i ti
također, ako odmah ne napraviš ono što sam ti rekao. Svježa voda, kruh, topli pokrivači.
Jesi li razumio?«
Sudski je stražar kimnuo, a Kuisl ga je opet spustio. »A sad, briši.«
Ne okrenuvši se više, Johannes je požurio van. Kroz otvorena vrata kule prodrli su
snijeg i vjetar. Kad ih je krvnik zatvorio, zavladala je gotovo potpuna tišina. Moglo se čuti
samo tiho jecanje dojenčeta i daleko puhanje oluje. Vođa razbojnika začuđeno je gledao
Jakoba Kuisla. Upravo mu je htio postaviti pitanje kad ga je krvnik prekinuo.
»Sredstvo za dječaka, je li djelovalo?«
Scheller je kimnuo još uvijek nijem zbog onoga što je bio vidio.
»Zašto to radiš?« naposljetku ga je upitao.

Knjige. Club 148

 Knjige.Club Books

Jakob Kuisl nije se dao zavesti. »Razgovarao sam s Lechnerom«, rekao je. »Bez
kotača, samo vješanje. Žene i djeca bit će oslobođeni.«
Osmijeh se razvukao na Schellerovu licu, no brzo se opet uozbiljio.
»Koliko dugo?« pitao je.
Jakob Kuisl povukao je dim iz hladne lule. »Ako to dopusti vrijeme, proces će se
održati već za nekoliko dana. Nakon toga će proći još tri dana, takav je običaj. Semerova
krčma osigurat će posljednji obrok. Slaninu, knedle, kupus i za svakog vrč muškata koji će
vas grijati tijekom posljednje šetnje.«
Hans Scheller kimnu. »Dakle još dobrih tjedana dana.« Napravio je stanku. »Dobro da
je došao kraj«, rekao je naposljetku. »To više i nije bio neki život.«
Krvnik se nije dao zavesti te je promijenio temu. »Moram te još nešto pitati u vezi s
drugom bandom razbojnika. Rekao si da ih je bilo četvero. Četiri tanjura, četiri vrča, četiri
noža...«
Hans Scheller potvrdi. »Kao što sam već rekao, četvrti je vjerojatno pišao u šumi.«
»Ali to posuđe za četvrtog«, nastavio je pitati krvnik. »Je li bilo prljavo, je li izgledalo
dotrajalo?«
Vođa razbojnika navukao je zamišljeno lice. »Kad me baš tako pitaš, zapravo nije.
Imaš pravo. Tri prljava tanjura bila su raspoređena oko vatre, četvrti je s čistim vrčem bio
spremljen u bisage.«
Jakob Kuisl grickao je hladnu lulu i još jedanput nečujno opsovao jer mu se ugasila.
»To znači da četvrti muškarac već duže vrijeme nije bio s njima. Možda je bio u gradu.«
Hans Scheller slegnuo je ramenima. »Koga briga gdje je bio četvrti čovjek? Možda je
već prije bio zbrisao.«
Krvnik mu je ispričao sve o pisarovoj sumnji da se netko raspitivao o tajnim rutama
trgovaca. Vođa razbojnika je kimao.
»Razumijem. Četvrti čovjek mota se gore po gradu i malo-pomalo obavještava svoje
drugove o rutama. Oni se zatim samo moraju poslužiti. Kola naposljetku nisu pod dovoljno
dobrom zaštitom, a trgovci nisu zabrinuti. Nije loš plan.« Nacerio se, a krvnik je opazio da
mu je gotovo posve nedostajao gornji red zubi. »Mogao bi biti moj.« Odjednom je zastao.
»Nešto mi je sinulo.«
»Što?«
»Kraj kožnate torbe koju sad imaš ti, uz vatru je ležalo još nešto. Bočica od plavog
stakla, izgledala je prilično otmjeno. Kad smo je otvorili, mirisalo je kao na vražjem
francuskom kraljevskom dvoru.«
Kuisl je zaboravio povući dim iz lule. »Misliš, parfem?«
Scheller je kimnuo. »Da, tako je, smrdio je kao cvjetna livada u proljeće.«
»A taj parfem...« Krvnik je pažljivo odabirao riječi. »Je li možda mirisao na... ljubice?«
Scheller je slegnuo ramenima. »Ne razumijem se u te stvari. Izlili smo ga po konjima,
a Springer je bočicu sljedećeg dana razbio u špilji, glupo magare.«

Knjige. Club 149

 Knjige.Club Books

Jakob Kuisl razmišljao je pa se okrenuo kako bi otišao.

»Hvala ti, Schelleru. Puno si mi pomogao. Kad se sljedeći put vidimo, pobrinut ću se
da sve potraje što kraće. Obećavam.«
»Kuisle.« Glas Hansa Schellera imao je nešto sanjarsko u sebi. Krvnik se još jedanput
okrenuo.
»Što je, Schelleru?«
Činilo se da vođa razbojnika nije mogao pronaći prave riječi. Naposljetku je počeo:
»Znaš li što sam naučio, krvniče?«
»Reci.«
»Bio sam stolar. Dobar. Dolje u Schwabmünchenu. No zatim su Šveđani obeščastili
moju ženu i prerezali joj grkljan. Mom sinu tresnuli su glavom o vrata i spalili mi kuću. Ja
sam nestao u šumama. A sad će sve završiti ovdje.« Pokušao se osmjehnuti. »Reci, što bi ti
bio napravio na mom mjestu, krvniče?«
Jakob Kuisl slegnuo je ramenima. »Uvijek si imao mogućnost izbora.« Otišao je do
vrata pa se još jedanput okrenuo. »Žao mi je što se to dogodilo tvojoj ženi i sinu. Barem
ćete uskoro opet biti zajedno.«
Vrata su se zatvorila, a Scheller je ostao sam sa svojim mislima. Da to nije bio
zaboravio prije mnogo vremena, bio bi zaplakao poput malog djeteta.

***

Vani je snježna oluja bacala svoja oštra ledena zrnca Jakobu Kuislu u lice. Niže je navukao
šešir i čvrstim se korakom probijao kroz bjelinu. Misli su mu se kovitlale po glavi kao da
je i u njegovoj nutrini bjesnila oluja.
Parfem koji smrdi kao proljetna livada...
Je li muškarac s mirisom ljubica posjetio razbojnike? Ili je on bio četvrti čovjek?
Magdalena mu je ispričala da je stranac zajedno sa svojim drugovima bio u altenstadtskoj
krčmi. Jesu li ondje saznali za rute trgovaca? Ali, ako je to i bilo točno, kakve je to veze
imalo s templarskim blagom? Krvnik je psovao, trebali su mu napokon jasni odgovori.
Proći će još jedan dan prije nego što će mu Gospodin Bog poslati nekoga tko će mu
pomoći riješiti barem jednu zagonetku.
Snježna oluja donijela je nove bolesnike tako da je Simon tijekom dana jedva imao
vremena razmišljati o templarima, a kamoli o molitvi iz Wessobrunna. Od dvojice vozara
vijećnika Matthiasa Holzhofera koji su preživjeli napad, on i njegov otac uspjeli su
spasiti samo jednog, drugi im je još te večeri šutke bio preminuo.
I inače nisu uspijevali otpočinuti. Sati su prolazili u miješanju novih lijekova, puštanju
krvi i promatranju mokraće. Uz žrtve »schongauske groznice«, kako su počeli zvati tu
pošast, bio je tu i stolarski pomoćnik prekriven plavim furunkulima, jedno

Knjige. Club 150

 Knjige.Club Books

zgnječeno stopalo preko kojeg je prešla volovska zaprega i vozar s ozeblinama na rukama.
Muškarac je prvog dana oluje svojim kolima bio pokušao otputovati do Landsberga,
pronašli su ga u jarku udaljenom samo jednu milju od grada. Bezuspješno je bio pokušavao
izvući kola iz snijega dok ga naposljetku nije svladala hladnoća. Simon i njegov otac složili
su se da će muškarcu morati amputirati tri prsta lijeve ruke; zadatak koji je za Bonifaza
Fronwiesera od vremena kad je bio vojni kirurg bio dio njegove uže struke.
Stari Fronwieser se zajedno sa svojom obitelji tijekom velikog rata bio selio amo-tamo
s bavarskim vojnicima plaćenicima, pilom rezao bezbroj raznesenih ruku i nogu te spaljivao
batrljke. Njegova supruga umrla je tijekom tog razdoblja, a Bonifaz Fronwieser se nakon
rata zajedno sa sinom naselio u Schongauu. To da je sin prije nekog vremena napustio skupi
studij medicine u Ingolstadtu zbog manjka novca, ali i manjka interesa, stari mu još uvijek
nije mogao oprostiti. Već tada su posljednja moda i kockarske igre Simonu bile važnije od
Hipokrata, Paracelsusa i Galena. Za njegova oca još je strašnije bilo što se Simon u
međuvremenu počeo potucati sa schongauskim krvnikom, posuđivati medicinske knjige od
njega i sve češće promatrati krvnika tijekom liječenja. Potom bi njegova nova saznanja
primjenjivao u svom svakodnevnom poslu u kući Fronwieserovih.
Čak je i tijekom amputacije triju prstiju, operacije koju je Bonifaz Fronwieser mogao
obaviti u snu, Simon imao nešto za prigovoriti. Umirili su vozara bocom rakije i gurnuli
mu komad daske među zube. Kad je stari medikus kirurškim kliještama želio otkinuti crne
batrljke koji su nekoć bili prsti, Simon ga je upozorio na zahrđale oštrice.
»Moraš ih očistiti«, šapnuo je ocu. »Rana će se inače inficirati.«
»Gluposti«, odvratio je Bonifaz Fronwieser. »Mjesta ćemo poslije spaliti vrelim uljem.
Naučio sam to od svog oca i tako je razborito.«
Simon je odmahnuo glavom. »Rana će se inficirati, vjeruj mi.«
Prije nego što je otac mogao nešto reći, uzeo je kliješta i očistio ih u loncu s
prokuhanom vodom koji je stajao na štednjaku. Tek tad je počeo sa zahvatom. Njegov otac
ga je šutke promatrao te morao priznati da je Simon dobro i brzo obavljao svoj
zadatak. Momak je bez sumnje bio talentiran. Zašto je samo napustio studij u Ingolstadtu!
Mogao je postati veliki liječnik! Ne neki vojni kirurg poput njega, nego obrazovan fizik,
učen, uvažen građanin kojeg ljudi poštuju i plaćaju srebrnim kovanicama, a ne hrđavim
novčićima, kokošjim jajima i ličinkama izjedenim, usoljenim mesom. Doktor Fronwieser,
prvi u obitelji...
Stari je mrzovoljno kimnuo kad je Simon napokon čvrsto zavezao bijeli laneni zavoj.
»Prilično dobro obavljen posao«, promrmljao je. »Ali što sad radiš s prljavim
kliještama? Bacit ćeš ih i kupiti nove?«
Simon je odmahnuo glavom i osmjehnuo se. »Opet ću ih oprati u prokuhanoj vodi, pa
opet i opet. Krvnik napravi istu stvar kad lopovima otrgne palac ili kažiprst. A njemu još
nitko nije krepao.« Provjerio je vozarevo disanje. »Nedavno mi je krvnik ispričao stari
recept. On ranu premaze ovčjim gnojivom i plijesni. Kaže da nema ničeg boljeg protiv
infekcija...« Zastao je jer je shvatio da je napravio grešku. Lice njegova oca se zacrvenjelo.

Knjige. Club 151

 Knjige.Club Books

»Prestani već jednom s tim tvojim vražjim krvnikom i njegovom nečistom apotekom!«
viknuo je Bonifaz Fronwieser. »Samo ti glavu puni glupostima. Trebalo bi mu zabraniti
rad! Plijesan i ovčje gnojivo, ih! Nisam te zato poslao na studij!« Otišao je u susjednu sobu
i zalupio vratima. Simon je, sliježući ramenima, gledao za svojim ocem, zatim je vjedro
puno vode izlio vozaru preko glave i tako ga vratio među žive.

Prošlo je još nekoliko sati prije nego što je Simon napokon pronašao vrijeme da se
udubi u svijet templara i zagonetku iz Wessobrunna. Točno za zvonjave u šest sati
zaključao je kuću i uputio se na Marktplaz. S Benediktom je bio dogovorio sastanak u
»Zvijezdi«. Kad je medikus otvorio vrata, zapahnuli su ga toplina i pljesniv smrad mokre
odjeće. Krčma je sada bila puna vozara i trgovaca koji nisu mogli dalje zbog oluje i koji su
kockanjem i pićima kratili vrijeme. U niskom prostoru oko šanka bilo je nagurano desetak
muškaraca od kojih je većina bila udubljena u ozbiljne, prigušene razgovore.
Trgovčeva žena sjedila je za stolom posve odostraga u jednoj niši nagnuta nad
pergament. Kad se Simon približio, Benedikta je smotala spis i s osmijehom ga pogledala.
Simon je pokazao na svitak. »I? Zapisujete li već bilješke zbog onih vražjih
zagonetki?«
Benedikta se nasmijala. »Ne, to su samo strašno dosadne bilance! Trgovina u
Landsbergu nastavlja se bez obzira na oluju i snijeg. Vjerujte mi, život trgovčeve udovice
prilično je dosadan. A nažalost, još nisam pronašla novog muškarca koji je pristao i pun
ljubavi, a koji se istodobno razumije u ove silno suhoparne poslove.« Namignula je Simonu.
»Svi dosadašnji prosci razumjeli su se samo u jedno ili drugo.« Benedikta je spremila svitak
pergamenta u torbu naslonjenu uz nogu stola i pokretom ruke pozvala ga da sjedne. »No
dosta o tom tužnom poglavlju. Sigurna sam da ste opet prelistavali templarsku knjigu.«
Simon je kimnuo. »Doista sam razmišljao o nekoliko stvari.«
Izvukao je mali brevijar iz svog ogrtača i počeo listati. Benedikta je za to vrijeme
pucnula prstima i podigla oči u smjeru šanka kako bi naručila dva vrča kuhanog vina.
»Red templara osnovao je izvjesni... Hugues de Payens, normanski vitez«, započeo je
medikus i kažiprstom prelazio preko črčkavih redova. Mala lojanica na stolu davala je tako
malo svjetla da je Simon samo s naporom mogao nastaviti čitati. »Na početku je bilo samo
devet muškaraca, malo bratstvo, no već uskoro se red proširio, prvo na Orijentu, a zatim u
cijeloj Europi. Italiji, Francuskoj, Engleskoj, pa cestama sve do Jeruzalema...«
»A u njemačkim zemljama?« prekinula ga je Benedikta.
Simon je slegnuo ramenima. »Ovdje nešto manje. Kod nas su takozvani Teutonci imali
presudnu riječ. Organizacija koja ognjem i mačem na istoku Europe i dalje pokušava
preobratiti pogane...« Odmahnuo je glavom. Medikus nikad nije smatrao ispravnim da
se nekoga oružjem uvjerava u ispravnost vjere. Simon se više pouzdavao u moć riječi, a
manje u moć mača. »Kako god bilo«, nastavio je, »bilo je i njemačkih templara i, naravno,
njemačkih komtura, odnosno templarskih imanja, pa i u Bavarskoj. Primjerice u
Augsburgu, Bambergu ili Moosburgu. Altenstadtsko sjedište vjerojatno je pripadalo

Knjige. Club 152

 Knjige.Club Books

moosbrunnerskoj komturi.« Glasno je uzdahnuo. »Sve što je ostalo jest mala crkva sv.
Lovre.«
»A izvjesni Friedrich Wildgraf, ništa manje nego njemački majstor templarskog reda,
prodao je 1289. godine samostanu Steingaden to imanje zajedno s velikim zemljišnim
posjedima i crkvom sv. Lovre «, nastavila je Benedikta. »Godinama poslije kad se templare
proganja u cijeloj Europi, ovdje je sakrio blago...« Kratko je zastala kad je služavka donijela
dva vrča kuhanog vina i sa strane zaljubljeno pogledala Simona. Bila je to Teresa koja je,
kao brojne druge djevojke bila očarana mladini medikusom. Tek kad je otišla, Benedikta je
nastavila.
»Dobro, pretpostavimo da to blago doista leži negdje u ovom kraju. No morate mi
objasniti još nešto. Zašto se grob tog Friedricha Wildgrafa nalazi u Altenstadtu kad
templarima više ništa nije pripadalo u ovom kraju?« Odmahnula je glavom. »Na
grobnoj ploči na altenstadtskoj bazilici kao godina smrti navedena je 1329. Dakle, dugo
nakon što je imanje bilo prodano. To nema smisla.«
Simon je slegnuo ramenima. »Možda ipak ima. Pretpostavimo da je Friedrich Wildgraf
za templare prodao to imanje zato što je jednostavno bilo zabačeno. Previše udaljeno od
rute prema Jeruzalemu. Premalo prihoda, sjedište ne donosi dovoljnu dobit. Dvadeset
godina poslije, templare se proganja u cijeloj Europi. Friedrich Wildgraf sjeti se ove male,
zabačene komture...«
»I odluči se ondje sakriti!« prekinula ga je Benedikta uzbuđeno. »Naravno! Vjerojatno
je bilo suboraca otprije, podložnih sluga; Friedrich Wildgraf poznavao je vijećnike iz mjesta
i utjecajne građane, vjerojatno su još uvijek bili odani. Čak je i dalje postojala templarska
crkva. Savršeno skrovište! Za njega samog i blago!«
Simon je kimnuo. »Vjerojatno se u to vrijeme više nije predstavljao kao templar.
Možda kao trgovac ili župnik u mjestu, tko zna? No donio je nešto u Schongau, nešto vrlo
dragocjeno. A kad je primijetio da mu se bliži smrt, odlučio ga je spremiti tako da ga može
pronaći samo skupina odabranih...«
»Blago templara«, mrmljala je Benedikta. »Tako se sve to moglo odviti. Vjerojatno je
samo nekoliko upućenih znalo da uopće postoji! Kao nekadašnji njemački majstor reda, taj
je Wildgraf za njega možda saznao u Parizu. Možda su mu dali zadatak da pronađe
prikladno skrovište. Već se bio sakrio, oružnici su izgubili njegov trag...«
Medikus se ljutito osmjehnuo. »Friedrich Wildgraf doista se svojski potrudio zamesti
svoje tragove. Samo mala nadgrobna ploča na altenstadtskoj crkvi ukazuje na njegovu
smrt.« Gucnuo je jako kuhano vino s okusom papra, klinčića i cimeta prije nego što je tiho
nastavio. »No pravi Wildgrafov grob nalazi se ispod nekadašnje templarske crkve. A
Friedrich Wildgraf ondje ostavlja zagonetku. Izabire kršćanske simbole kako blago ne bi
dospjelo u krive ruke. Možda je bio određen trenutak u kojem je grob trebao biti otvoren?
Možda je taj trenutak pao u zaborav, a možda su te zagonetke trebale biti riješene tek na
sudnji dan. Nikad to nećemo saznati...«
Benedikta je nabrala čelo. »Naposljetku je moj brat tijekom radova pronašao zatvorenu
kriptu, otvorio je i obavijestio mene i biskupa«, rekla je izgubljena u mislima.

Knjige. Club 153

 Knjige.Club Books

Simon se zabezeknuo. »Biskupa?«

»Zar to nisam spomenula?« Benedikta ga je razdraženo pogledala. »Moj brat je u svom
pismu upućenom meni napisao da će obavijestiti i augsburškog biskupa. On je naposljetku,
bio njegov nadređeni.«
Medikus je nabrao čelo. »Je li poslao glasnika do biskupa ili mu napisao pismo?«
»Ne... ne znam.«
Vjetar je tresao prozore Semerove krčme, Simon je stisnuo ruke oko vrča s vinom kako
bi se ugrijao.
»Možda je netko ulovio glasnika i na taj način saznao za blago«, promrmljao je i
oprezno se osvrtao. »Vrlo moguće da nas je na putu do altenstadtske bazilike i do ruševina
dvorca netko pratio.« Nagnuo se naprijed prema Benedikti i nastavio šaptom. »Tim je
važnije da nitko ne sazna koje je naše sljedeće odredište. Dosad je samo nama poznato da
se sljedeća zagonetka nalazi u Wessobrunnu. Moramo otići odavde, a da to nitko ne
primijeti!«
Benedikta mu se osmjehivala. »Neka to bude moja briga. Tajnoviti nestanci moja su
specijalnost. Uz provjeravanje bilanca...«
Simon se nasmijao, a tmurne misli nestale su na trenutak. Zatim se sjetio da od jučer
nije pomislio na Magdalenu. Tiho je uzdahnuo i svoju lošu savjest sprao s u međuvremenu
mlakim vinom. No barem je bila daleko od potencijalnih opasnosti koje su prijetile u
Schongauu. Osmjehnuo se. Bez obzira na to, jedna Kuislica se odlično zna pobrinuti za
sebe.

***

Magdalena je istrčala na cestu i vidjela kako je stranac skrenuo lijevo. Zaigrano je mahao
svilenom vrećicom s otrovom i dugim koracima hodao velikom, širokom glavnom cestom.
Krvnikova kći sada ga je prvi put vidjela u punoj veličini. Muškarac je bio mršav,
njegove ruke i noge su na gotovo neprirodan način djelovale previše dugačko u odnosu na
tijelo koje je bilo odjeveno u crni kaput i bijelu tuniku. Hodao je lagano pognut, kao da mu
je neka nevidljiva težina pritiskala ramena. S kapuljačom nisko navučenom preko lica,
grbavim leđima i njišućim rukama izgledao je poput marljivoga kukca koji gmiže prema
svojoj nastambi. Muškarac je bez dvojbe bio redovnik premda Magdalena nije mogla reći
kojeg reda. Oprezno ga je nastavila pratiti u stopu.
Zbog snijega jedini je prohodni put bila staza na kojoj su dvije osobe jedva mogle
hodati jedna kraj druge. Strancu se žurilo, pretjecao je zabundane vijećnike i služavke s
punim košarama; jedanput je gurnuo seljaka koji je jogunastog vola vukao do mesara tako
da je ovaj uz psovke završio u snijegu kraj svoje životinje. Ne obazirući se dalje na njega,
stranac je nastavio. Magdalena ga je s naporom slijedila, i ona se proguravala kraj bijesnih
ljudi ili s prolaza skretala lijevo ili desno u do koljena visoki snijeg. Uskoro su joj cipele

Knjige. Club 154

 Knjige.Club Books

i čarape bile promočene. Rado bi bila vidjela muškarčevo lice, no on je i dalje nosio
kapuljaču i nije se nijedanput okrenuo.
Magdalena se u dubini srca nadala da nikad neće okrenuti glavu prema njoj. Vjerojatno
bi to značilo njezinu sigurnu smrt.
Dalje naprijed na Marktplatzu, staze su bile šire. Piljarice, umotane u debele slojeve
podsuknji, podizale su štandove za tjedni sajam. Redovnik je promarširao između njih ne
pogledavši ni lijevo ni desno. Naposljetku je Magdalena prepoznala njegov cilj.
Domburg.
Krvnikova kći nabrala je čelo. Philipp Hartmann joj je jučer tijekom snježne oluje
ukratko bio ispričao povijest carskoga grada, pa tako i Domburga. Centar Augsburga bio je
sam po sebi mali grad okružen zidinama s vratima. Nekoć se ondje bilo nalazilo prvo
naselje Rimljana koji su u blizini Lecha bili podigli vojni tabor.
Sada su na tom mjestu stajale biskupove građevine, katedrala, biskupska palača - ali i
kuće dobrostojećih trgovaca imale su tu svoje mjesto. Što je Koppmeyerov ubojica imao
tražiti tamo?
S lijeve i desne strane vrata naslonjena dva biskupova stražara umirala su od dosade,
umotana u skupocjeno sukno i naoružana helebardama. Kad je redovnik prošao kraj njih,
kratko su mu salutirali i potom nastavili sanjati o kuhanom vinu i medenjacima. Magdalena
je zastala. Muškarac je ušao u katedralu, a nitko ga nije ni zaustavio! Činilo se da su ga
stražari prepoznali. Je li to bilo moguće?
Nije imala vremena za razmišljanje. Ako stranca ne želi izgubiti, morat će i ona proći
kraj vojnika stražara. Kratko je zatvorila oči, prekrižila se, a zatim široka osmijeha krenula
prema vratima. Oba sudska stražara nepovjerljivo su je pogledala.
»Kamo?« zabrundao je jedan. Nije zvučao doista zainteresirano, više kao da mu je bila
obveza postaviti to pitanje. Magdalena je osmjehujući se izvukla vrećicu s ljekovitim biljem
koju je još uvijek čuvala ispod kaputa te je pokazala stražaru. Uz određeno zadovoljstvo
opazila je da je i mala kožnata vrećica s guldenima augsburškog krvnika još uvijek visjela
s njezina pojasa. Ako izgubi strančev trag, barem je odradila dobar posao. Tako i treba
tom gnomu od apotekara! Zašto ubojicama prodaje otrov?
»Ljekovito bilje od apotekara Biermanna«, rekla je stražaru i napućila usne. »Kadulja
i kamilica. Prior će ispustiti dušu od kašljanja.«
Vojnik je kratko bacio pogled u vrećicu pa je uz kimanje pustio. Magdalena je
ustuknula tek kad je prošla kraj njega.
»Neobično«, obratio se vojnik svom kolegi. »Prior je još jutros bio zdrav kao drijen.
Za prodiku je svakako bilo dovoljno. Hej, djevojko!« No kad se okrenuo, krvnikova kći već
je bila nestala iza najbližega ugla.
Magdalena se morala potruditi kako bi opet pronašla stranca. Ulice u kojima su se kuće
zlatara i srebrnara redale uz one gravira i trgovaca suknom, bile su uže i krivudavije od
ulica u donjem dijelu Augsburga. Na temelju iznenadnog nadahnuća, krenula je desno i
ubrzo potom završila u slijepoj ulici. Okrenula se, ovaj put otrčala u drugom smjeru te se
odjednom našla ispred velike katedrale, građevine koja je sigurno bila triput viša od
Knjige. Club 155
 Knjige.Club Books

schongauske crkve. Udarci zvona odzvanjali su trgom, hodočasnici i molioci slijevali su se

kroz veliki portal, drugi su im dolazili ususret. Odrpani prosjaci sjedili su na stubama i
jadikujući pružali dlanove. Činilo se kao da je upravo bila završila misa. Magdalena je
zadržala dah. Koliko ljudi bi moglo stati u ovu golemu nadsvođenu građevinu? Brzo se
osvrtala, no vidjela je samo metež nepoznatih svečanih ruha i lica.
Stranac je nestao.
Već je htjela odustati kad je između posjetitelja crkve i prosjaka na širokim stubama
portala opazila bljesak nečega zlatnog. Potrčala je uza stube i uspjela vidjeti kako muškarac
nestaje u unutrašnjosti katedrale. Križ na njegovu lancu još jednom je kratko
zasvjetlucao na suncu, potom ga je progutala golema građevina. Magdalena je hitrim
koracima krenula za njim.
Kad je krvnikova kći ušla u katedralu, nehotice je zastala. Činilo se kao da je uronila u
drugi svijet, još nikad nije vidjela takvu impozantnu građevinu. Dok je hodala, pogledom
je prelazila preko poput tornjeva visokih stupova, balustrada i šareno-svjetlucavih crkvenih
prozora kroz koje je sjalo jutarnje sunce. Sa svih strana, s raskošno oslikanih zidova
promatrali su je anđeli i sveci.
Redovnik je poprijeko prešao katedralu i naposljetku skrenuo lijevo u stražnji dio
bočne lađe. Ondje je kleknuo ispred kamenog lijesa, pognuo glavu i počeo moliti.
Magdalena se sakrila iza stupa i prvi put nakon dugo vremena odahnula.
Ubojica koji moli...
Je ii možda došao kako bi ispovjedio svoje grijehe? Magdalena je ubrzo odbacila tu
pomisao. Stranac je naposljetku upravo bio kupio novi otrov. Pokajnički grešnik izgleda
drukčije.
Rado bi bila bacila pogled na njegovo lice, no mršavi redovnik nije bio skinuo
kapuljaču, samo je njegov šiljasti nos provirivao ispod nje. Vrećica s otrovom i dalje se
ljuljala s njegova ručnog zgloba, poput lokota težak križ visio je s njegovih širokih ramena.
Magdalena nije mogla vidjeti pred čijim je lijesom klečao muškarac. Sakrivena iza
stupa, nestrpljivo ga je promatrala. Kad je shvatila da će molitva potrajati duže, podigla je
pogled kako bi se opet divila veličini katedrale. Promatrala je stupove i pokrajnje oltare,
brojne skrovite niše i stube koje su vodile gore u visinu, ali i u dubinu. Činilo se da su s
lijeve strane izgažene, kamene stube vodile u kriptu, a dalje odostraga račvala se neka vrsta
klaustra. S njezine desne strane, iznad kamenog oltara ispred kojeg je molio stranac, bilo je
obješeno nekoliko umjetničkih slika. Prikazivali su nekoliko starijih muškaraca s mitrama
i plaštevima. Svaki od njih imao je pastirski štap u rukama i blago gledao dolje u
vjernike. Magdalena je pustila da joj pogled klizi preko njih. Slike gore lijevo bile su stare
i izblijedjele, ljudi na njima izgledali su neobično sivo, poput glasnika iz nekog dalekog
vremena. Što je dalje spuštala pogled desno prema dolje, to su slike djelovale novije i
šarolikije. Ispod svake bilo je navedeno godište. Magdalena je prepoznala da su to portreti
brojnih augsburških biskupa. Na posljednjoj slici u najnižem redu mogao se vidjeti
iznenađujuće mlad muškarac tanke crne kose, kukasta nosa i neobično prodorna pogleda.
Pročitala je ime koje se nalazilo ispod slike.

Knjige. Club 156

 Knjige.Club Books

Biskup Sigismund Franz. Imenovan 1646.

Gotovo joj se činilo da je biskup odozgo ispitivački promatra. Njegov pogled imao je
nešto neugodno, prodorno, kao da je prodirao duboko u njezinu nutrinu.
Magdalena je odjednom zastala.
Nešto ju je na slici iritiralo. Je li to bio crni ornat koji je djelovao gotovo bijedno?
Prodoran pogled? Neobična mladost u krugu starijih muškaraca? Kad je Magdalena
napokon otkrila o čemu je riječ, trebalo joj je neko vrijeme kako bi prihvatila ono što je
vidjela.
Oko biskupova vrata visio je zlatni lanac s križem. Križ s dva poprečna kraka.
Onakav kakav je nosio redovnik.
Magdalena je umalo glasno kriknula. Misli su joj jurile kroz glavu, no nije imala
vremena posložiti ih. Redovnik je završio s molitvom. Uspravio se, napravio znak križa i
naklonio se. Naposljetku je krenuo u smjeru klaustra i nestao kroz prastari kameni
portal. Nijednom se nije osvrnuo. Magdalena je još jedanput bacila pogled na mladog
biskupa točno iznad nje, a zatim krenula za strancem. Imala je osjećaj da je pogled biskupa
Sigismunda Franza probija s leđa.

Bilo je rano jutro kad se na vratima kuće Jakoba Kuisla začulo tako snažno kucanje da
se činilo kako će sam krvnik biti odveden na gubilište. Vani je još uvijek vladala mrkla noć,
pijetlovi su tek bili kukurijeknuli, a Kuisl je ležao kraj svoje tople, mekane supruge koja se
kod trećeg, energičnog kucanja pospana i žmirkavih očiju okrenula prema suprugu.
»Bez obzira tko je, zavrni mu vratom«, promrmljala je pa glavu opet gurnula ispod
pernatog jastuka.
»U to se možeš pouzdati.« Krvnik je stenjući ustao iz kreveta i zamalo pao niz stube
kad se kucanje začulo po četvrti put. U susjednoj sobi probudili su se blizanci i počeli
drečati.
»Evo me!« zaurlao je krvnik. »Stižem!«
Dok se bos i samo u noćnoj košulji spotičući spuštao niz ledene stube, iznova se zakleo
da će smetalu barem staviti vijke za stiskanje palčeva. Vjerojatno će mu ispod noktiju
gurnuti sumporne štapiće.
»Evo!«
Jakob Kuisl imao je napornu noć iza sebe. Prvo su maleni strašno kašljali, a nije ih se
moglo umiriti ni mlijekom, ni medom. Kad su Georg i Barbara napokon zaspali, Kuisl se
još satima bio prevrtao u krevetu i razmišljao o drugoj bandi razbojnika. Tijekom mozganja
o tajnovitom četvrtom čovjeku napokon je bio zaspao.
Samo kako bi ga nakon pet minuta probudila neka budala koja mu pokušava razbiti
vrata.
Uzavreo od bijesa Jakob Kuisl stigao je do ulaza. Povukao je drveni zasun, naglo
otvorio vrata i zaurlao na osobu tako da se ona gotovo prevrnula na brdo snijega iza sebe.
»Kako se, pobogu, seljačka budala poput tebe usuđuje usred noći me...«
Knjige. Club 157
 Knjige.Club Books

Tek je poslije opazio da je ispred njega stajao gradonačelnik Karl Semer.

»Sto mu vragova...« mrmljao je Kuisl.
Patricij je prestrašeno podigao pogled prema krvniku koji je bio dobru glavu viši od
njega. Semer je na svom blijedom licu imao duboke kolute oko očiju, lijevi obraz bio mu
je silno natekao.
»Oprosti na ovoj ranoj smetnji, Kuisle«, rekao je šaptom i pokazao na obraz. »Ali
jednostavno više nisam mogao izdržati. Bolovi...«
Krvnik je nabrao čelo pa posve otvorio vrata. »Najprije uđite.«
Uveo je gradonačelnika u kuću pa na još uvijek toploj žeravici vatre u štednjaku zapalio
nekoliko luči koje je zataknuo u držače na stolu.
Karl Semer promotrio je na slabom svjetlu krvnikov dom. Mač krvnika kraj Božjega
kutka, grubo okresane stoličice, izlizani, masivni stol, ljestve za vješanje u kutu. Na stolu
ležalo je nekoliko rasklopljenih knjiga...
»Ti čitaš...? upitao je gradonačelnik.
Krvnik je kimnuo. »Dioskoridovo djelo. Stara knjižurina, ali ne postoji nijedna bolja
ako želiš nešto saznati o ljekovitom bilju. A ova ovdje...« Uvis je podigao knjigu koja je
izgledala prilično nova. »Athanasius Kircher. Vražji jezuit. No to što piše o kugi, svaka
čast! Jeste li čuli za njega?«
Gradonačelnik je slegnuo ramenima. »Pa, posve iskreno... Najčešće čitam bilance.«
Krvnik je na luči zapalio lulu pa nastavio: »Kircher vjeruje da se kuga prenosi sićušnim
krilatim životinjicama koje je vidio takozvanim mikroskopom. A ne isparavanjem zemlje
ili đavo bi ga znao o čemu isprazno brbljaju nadriliječnici, nego malim, golim
okom nevidljivim životinjicama koje prelaze s čovjeka na čovjeka...« Kuislova zanesena
objašnjenja prekinulo je drečanje djece. Sad se i njegova supruga glasno javila odozgo iz
spavaće sobe.
»Što se, dođavola, događa dolje?« opsovala je. »Za lokanje idite u Semerovu krčmu, k
vragu, i pustite djecu da spavaju u miru!«
»Anna«, zasiktao je Jakob Kuisl. »Ovdje dolje jest krčmar Semer.«
»Molim?«
»Gradonačelnik je ovdje i ima zubobolju.«
»Zubobolja ili štogod već, izvolite biti tihi, sto mu gromova!«
Uz tresak zatvorila je vrata. Krvnik je pogledao Karla Semera i zakolutao očima.
»Žene«, šapnuo je, ali tako tiho da ga ne bi mogla čuti supruga. Naposljetku se opet
uozbiljio. »Dakle, što vas vodi k meni?«
»Moja supruga tvrdi da si ti jedini koji mi može pomoći«, odgovorio je gradonačelnik
i pokazao na natekli obraz. »Zubobolju trpim već tjednima, ah noćas...«, zatvorio je oči.
»Pobrini se da nestane. Platit ću koliko god treba.«
»Pa, da pogledamo.« Jakob Kuisl spustio je gradonačelnika na jednu od stoličica.
»Otvorite usta.«

Knjige. Club 158

 Knjige.Club Books

Upaljenom luči osvijetlio je ždrijelo. »Već ga mogu vidjeti, toga gada«, mrmljao je.
»Boli li ovo?« Prstom je kucnuo po crnom kutnjaku daleko odostraga u usnoj šupljini.
Gradonačelnik se trgnuo pa glasno kriknuo.
»Pssst«, rekao je Kuisl. »Ne zaboravite moju ženu. Ona nema smisla za šalu.«
Otišao je u susjednu sobu i uskoro se vratio s malom bočicom.
»Što je to?« promrmljao je gradonačelnik još napola omamljen od boli.
»Ulje klinčića. Ono će ublažiti bolove.« Krvnik je nekoliko kapi kapnuo na rupčić i
njime lupkao po bolnom zubu. Karl Semer zastenjao je od olakšanja.
»Doista, bol popušta. Kakvo čarobno sredstvo!«
Jakob Kuisl se osmjehnuo. »Znam zadavati bolove, ali znam ih i ublažiti. Sve ima svoju
cijenu. Izvolite, uzmite!« Pružio je malu bočicu gradonačelniku. »Prepustit ću vam tinkturu
za jedan gulden.« Kuisl je gradonačelniku nalio rakiju koju je ovaj popio u jednom gutljaju.
I drugu je zahvalno prihvatio.
Oba muškarca šutke su neko vrijeme sjedila jedan nasuprot drugome. Semer je iz
radoznalosti još jednom pustio da mu pogled klizi po prostoriji. Zaustavio ga je na
ljestvama za vješanje.
»Vjerojatno ćemo već sutra započeti s procesom protiv Schellera«, rekao je
gradonačelnik i pokazao na ljestve. Oslobođen bolova osjećao se čudesno opuštenim, čak i
u krvnikovoj kući. »Onda se nakon tri dana možeš baciti na posao.«
Semer je ljutito ustao. »Ta prokleta druga banda razbojnika!« Udario je dlanom o stol
tako da se rakija izlila iz čaše. »Da nije njih, mogao bih svoj muškat otpremiti do
Landsberga, pa i dalje. Švabe žude za vinom, a ja im ga ne mogu isporučiti!«
»Možda ipak možete.« Krvnik je sad i sebi nalio čašicu rakije i pijuckao.
Karl Semer ga je začuđeno pogledao. »Kako to misliš ? Ne govori gluposti! Dok ne
saznamo tko otkriva naše tajne rute, ondje vani je više nego opasno. Da i ja završim kako
Holzhofer i ostali?«
Jakob Kuisl se nacerio. »Poznajem putove za koje ne znaju ni razbojnici. S konjskim
saonicama bilo bi lako probiti se. Osim toga tijekom prvih milja mogao bih vam biti zaštitna
pratnja. Sa svojim ljudima sam ionako sljedećih nekoliko dana vani u lovu na razbojnike.«
»Zaštitna pratnja, hm?« Gradonačelnik je nabrao čelo. »A koliko će me to stajati?«
Jakob Kuisl ispio je rakiju kao da je mlijeko. »Gotovo ništa«, odgovorio je. »Samo
mali izvještaj.« Nagnuo se preko stola. »Sve što želim jest da se na putu u Schwaben za
mene raspitate o nečemu. Čovjek poput vas lako će saznati ono što želim znati.«
Objasnio je gradonačelniku svoju molbu. On je pažljivo slušao i zatim kimnuo.
»Ne znam, doduše, čemu će to poslužiti, no prihvaćam ako je riječ samo o tome. A
mogli bismo krenuti već sutra?«
Krvnik je slegnuo ramenima. »Čim stane oluja. No dotad...« Pokazao je na
sugovornikov obraz. »Ja se s takvim zubom nikako ne bih uputio na takav put.«
Gradonačelnik je problijedio. »Ali bol je nestala. A imam i ulje klinčića...«

Knjige. Club 159

 Knjige.Club Books

»Ono pomaže samo neko vrijeme. Vjerujte mi, bol će se vratiti, snažnija nego prije, a
u jednom trenutku neće pomoći ni ulje.«
»O, Bože, što da učinim?« Karl Semer se, naglo obuzet panikom, uhvatio za obraz i
gotovo preklinjući pogledao krvnika. »Što da učinim?«
Jakob Kuisl otišao je do škrinje u susjednoj sobi i vratio se s pola hvata dugačkim
kliještama koje je inače rabio za mučenje. »Morat ćemo ga izvući«, rekao je.
Karl Semer bio je na rubu da se onesvijesti. »Sad odmah?«
Krvnik je gradonačelniku nalio pivski vrč pun rakije. »Zašto ne? Ionako je vrijeme da
mi žena ustane.«
Vrisak koji je uskoro uslijedio nije probudio samo Anna Mariju Kuisl i blizance, nego
i cijelu kožarsku četvrt.

Uvijek iznova skrivajući se iza stupova, Magdalena je kroz augsburšku katedralu

slijedila u crno odjevenog redovnika. Pred nosom joj je bio nestao u klaustru. Kad je
krvnikova kći prošla kroz portal koji je katedralu povezivao s atrijem, uspjela je vidjeti
kako muškarac prolazi kraj drvenih vrata i nestaje iza zavoja. Dva ministranta dolazila su
joj ususret i znatiželjno je promatrala. Usporila je korak i osmjehujući se prošla kraj njih
dok je upadljivo mahala vrećicom s ljekovitim biljem. Prištavi mladići buljili su u njezin
dekolte kao da još nikad nisu vidjeli ženu. U klaustru se to vjerojatno i rijetko događa,
pomislila je Magdalena i nastavila se stoički osmjehivati. Napokon su nestali ministranti,
ona je opet ubrzala korak, skrenula iz sljedećega ugla...
I našla se u praznom hodniku.
Magdalena je promrmljala prostu krvničku psovku. Prokleti redovnik opet joj je
umakao!
Nastavila je trčati, jedanput oko cijelog atrija dok se opet nije našla kraj portala koji je
vodio u katedralu. Kako je to bilo moguće? Muškarac sigurno nije nestao kroz portal. Ona
bi ga sigurno bila vidjela! Iz klaustra je gledala u stupovima okruženo unutarnje dvorište u
kojem je ispod snježnog pokrivača kraj niskoga grmlja spavao mali vrt ljekovitog bilja. Ni
tamo nije bilo nikoga. Činilo se kao da je stranac ispario. Još jednom prošla je klaustrom.
Možda su negdje bila vrata koja je previdjela, neki otvor, neka skrivena niša?
Tek sad je Magdalena imala vremena da sve razgleda. Zidovi s lijeve strane bili su puni
grobnih ploča iz najrazličitijih epoha. Gledali su je vitezovi u staromodnim oklopima,
nacereni kosturi i biskupi kukastih nosova. Ali nije bilo dodatnih vrata.
Izgubila ga je. Iscrpljena se naslonila na grobnu ploču i duboko udahnula. Barem je
sada znala da Koppmeyerov ubojica pripada krugu ljudi koji imaju veze s katedralom.
Stražari na vratima su ga pozdravili, očigledno se snalazio u katedrali i nosio je isti križ
koji je nosio mladi biskup na slici u bočnoj lađi. Križ s dva poprečna kraka.
Isti križ... Jedna je misao rasla u njoj, tako strašna i apsurdna da je isprva nije htjela
prihvatiti.
Je li moguće da su ovaj redovnik i biskup bili jedna te ista osoba?

Knjige. Club 160

 Knjige.Club Books

Još prije nego što si je mogla predočiti što bi ta gnusna ideja mogla značiti, grobna
ploča iza nje počela je govoriti.
Magdalena je poskočila naprijed, vrećica s ljekovitim biljem joj je ispala, a ona je zurila
u kamenog muškarca na ploči. Bio je to vitez u oklopu, s otvorenom kacigom, viteškim
mačem i dvojicom pasa koji su mu se naganjali oko nogu. Gledao ju je praznim očima.
Magdalena je zadržala dah i osluškivala. Kroz vitezova usta otvorena u nijemi krik
prodiralo je gotovo posve nečujno mrmljanje i siktanje.
Oprezno se približila kamenom reljefu. Kad je uši prislonila uz hladnu ploču, mogla je
s druge strane čuti brujanje. Neprekidan žaloban ton. Magdalena je zatvorila oči i
osluškivala ton. Nije to bio jedan glas, nego zbor muških pjevača čije je prigušeno
pjevanje prodiralo kroz ploču.
Je li moguće...?
Magdalena je objema rukama pritiskala kamenu ploču, no ona se ni za milimetar nije
pomaknula. Tražila je pukotinu sa strane u koju bi mogla ugurati prste, opipavala kamen u
potrazi za tajnim mehanizmom.
Uzalud.
Naposljetku joj je pogled zastao na dvjema posudama za blagoslovljenu vodu veličine
dlana koje su s obje strane grobne ploče bile obješene u visini bokova. Dvije nacerene
kamene mrtvačke lubanje udubljene u sredini u obliku posude. Blagoslovljena voda u njima
bila je smrznuta, lubanje su bile stare i istrošene. Magdalena ih je pomnije promotrila.
Desna mrtvačka lubanja bila je malo nakrivljena, odozdo je nagnute glave i s
podrugljivim cerekom gledala Magdalenu.
Poput jadnoga grešnika kojemu je moj otac slomio vrat, pomislila je. Magdalena je
uhvatila lubanju i pokušala je okrenuti.
Pomaknula se.
Uz škripu se teška kamena ploča otvorila prema unutra i otvorila pogled na strmo,
izgaženo stubište koje je vodilo u mrak. Magdalena je zaustavila dah i osluhnula. Duboko
dolje moglo se čuti pjevanje muškaraca, tužan koral, dijelovi latinskih riječi dopirali su do
nje.
Mors stupebit et natura, cum resurget creatura... Deus lo vult... Confutatis maledictis,
flammis acribus addictis... Deus lo vult...
Deus lo vult. Bog to želi.
Evo je opet, te neobične latinske rečenice koju je bio spomenuo i njezin otac. Ista
rečenica koja je pala u altenstadtskoj krčmi tijekom razgovora stranaca koji su razgovarali
na latinskom. Ista rečenica koju su promrmljali ubojice u altenstadtskoj kripti.
Bog to želi...
Bilo je vrijeme da se spusti dolje.
Ugurala je vrećicu s ljekovitim biljem ispod ogrtača i krenula. Oprezno, korak po
korak, Magdalena se spustila strmim stubištem. Stube su zavijale oko istrošena stupa,
pjevanje je bilo sve bliže. Na zidovima su se mogli vidjeti urezani znakovi,
Knjige. Club 161
 Knjige.Club Books

črčkavo nacrtane ribe, katkad slova P i X. Pojavljivale su se niše u kojima su stajale

treperave uljane lampe koje su Magdaleni pokazivale put. Imala je osjećaj da je ovo stubište
mnogo starije od katedrale iznad nje.
Napokon je stigla do dna stubišta. Uski nadsvođeni hodnik vodio ju je bliže pjevanju,
dalje naprijed mogla se vidjeti svjetlost većeg izvora svjetla. Magdalena je nastavila
mračnim hodnikom oslanjajući se o zid kad je njezina ruka naišla na nešto glatko, prašnjavo
koje je ostavilo brašnast trag na njezinim prstima. Povukla je ruku i ugledala uredno složenu
hrpu mrtvačkih lubanja na podu kraj sebe. Bila je posegnula točno u očnu duplju jedne
lubanje. Na desnom zidu bile su poslagane kosti sve do stropa. Pjevanje je sada bilo posve
blizu.
Iudex ergo cum sedebit, quidquid latet apparebit... Deus lo vult...
Magdalena je shvatila da je stigla do kraja hodnika. Kleknula je iza male piramide
lubanja i odande provirivala iza ugla.
Skamenila se od prizora.
Pred njom se nalazila presvođena prostorija veličine osrednje crkve. U zidove bile su
posvuda uklesane niše u kojima su se nalazile kosti i lubanje. Na prednjoj strani stajao je
kameni oltar iza kojeg je na zidu bio naslonjen izlizani križ. Baklje su osvjetljavale skupinu
od barem dvadesetak muškaraca u redovničkim haljama s kapuljačama koji su se dijelom
klečeći, dijelom stojeći bili okupili oko križa te pjevali koral. Svi su iznad svojih crnih halja
nosili bijele plašteve na kojima se nalazio križ, istog oblika i iste boje kao onaj iza oltara.
Imao je dva poprečna kraka i bio crven kao krv.
Tuba mirum spargens sonum, per sepulcra regionum... Deus lo vult...
Nakon cijele vječnosti muškarci su prestali pjevati. Magdalena je osjetila kako joj trnu
noge. Unatoč tome ostala je iza piramide lubanja i nastavila promatrati što se događa. Jedan
od zakukuljenih muškaraca prišao je oltaru i podigao ruke na blagoslov. I on je poput svih
imao kapuljaču nisko navučenu na lice. Polukružnim pokretom okrenuo se prema ostalima.
Njegov je glas glasno odzvanjao sve do Magdalene.
»Draga subraćo«, počeo je. »Ugledni građani, duhovnici i propovjednici koji ste
doputovali izdaleka. Naše bratstvo odvajkada si je uzelo za zadatak uništiti sve nevjernike
i spriječiti širenje prokletih luterana!« Mrmljanje puno odobravanja prodrlo je
kroz kapuljače, no muškarac ih je pokretom ruke naveo na šutnju. »Znate da također
pokušavamo blaga našega Gospodina spasiti od uništenja koje im prijeti od nevjernika.
Mnogo toga se otad vratilo u krilo Svete Rimske Crkve. Jedine Crkve!« Napravio je
dramatičnu stanku prije nego što je nastavio. »Sazvao sam ovaj susret kako bi vam objavio
sretnu vijest. Uspjelo nam je spasiti najveće blago kršćanstva!« Među maskiranima se
proširilo uzbuđeno šaputanje. Vođa je ponovno podigao ruke kako bi ih umirio.
»Na jednom mjestu nedaleko odavde prije mnogo vremena sakrili su ga nesretni
templari. No u svojoj beskrajnoj dobroti Bog nam je poslao znak tako da nam, zahvaljujući
blagu, uskoro predstoji odlazak u sveti rat! Ne smijemo dopustiti da ta luteranska
ološ nastavi prljati ime našeg Spasitelja. Ovdje, u ovom gradu, hereza se počela širiti

Knjige. Club 162

 Knjige.Club Books

njemačkom zemljom. Ovdje će doživjeti svoj kraj. Siguran sam da će se tim blagom
nastaviti veliki rat! Dolje s hereticima! Pobjeda je naša!«
»Deus lo vult! Deus lo vult!« viknulo je nekoliko prisutnih. Drugi su pali na koljena,
počeli se moliti ili cingulumom udarati se po leđima.
Vođa je ponovno zamolio za tišinu.
»Premda većina vas već zna o kojem je blagu riječ, brat Jakobus, vjerni sluga našeg
bratstva, priopćit će vam sada detalje. Ne trebam isticati da sve što će nam reći mora ostati
u strogoj tajnosti. Izdajnici će biti predani vatri.«
»Smrt izdajnicima!« zaorio je jedan glas. »Smrt nevjernicima i luteranima!« Drugi su
se priključili uzvicima. Magdalena je progutala slinu i još više se stisnula iza hrpe lubanja.
Jedan je od muškaraca u halji i plaštu iskoračio. Kad je počeo govoriti, krvnikovu kćer
podilazili su ledeni trnci. Bio je to stranac iz apoteke! Negdje u ovoj presvođenoj prostoriji
mora da je stavio bijeli plašt s čudnim križem. No prepoznala ga je po glasu.
»Subraćo! Moj prethodnik zbori istinu. Pobjeda je blizu!« Njegov glas bio je tih i
siktav, no Magdalena je razumjela svaku riječ. »To je čudo, vjerujte mi! Samo nekoliko
milja odavde prokleti su templari prije mnogo vremena zakopali najveće blago
kršćanstva. Nevjernici su smislili nekoliko dječjih zagonetki kako bi tajnu sakrili od nas,
no mi smo na pragu...«
Magdalena je suviše kasno opazila da se previše bila naginjala preko hrpe lubanja.
Desnim laktom udarila je u jednu mrtvačku lubanju, glava se odvojila od piramide i uz
tresak pala na tlo pa se nastavila kotrljati u smjeru presvođene prostorije.
Brat Jakobus prekinuo je govor i sumnjičavo pogledao u Magdaleninu smjeru. Već je
htio nastaviti s govorom, no tog su se trenutka pomaknule i ostale lubanje. Magdalena ih je
naglim pokretima ruku pokušavala zaustaviti, no beznadno.
Stoljećima stara ravnoteža bila je uzdrmana, mrtvačke glave sad su se uz prasak i lom
kotrljale na sve strane. Magdalena je samo kratko vrijeme nakon toga bez zaklona stajala u
hodniku. Vrijeme kao da je na tren bilo stalo.
»Uhvatite je!« zaurlao je vođa svojim suborcima koji su bili zaprepašteni koliko i
Magdalena. Muškarčeva kapuljača skliznula je prema natrag, a Magdalena je ugledala lice
puno mržnje i bijesa. Bilo je to lice muškarca kojeg je bila vidjela gore na slici.
Lice biskupa.
U djeliću sekunde Magdaleni je postalo jasno što je to značilo. Augsburški
dostojanstvenik nije bio ubojica Andreasa Koppmeyera, ne, on je bio vođa ove lude gomile!
Gomila koja je vjerojatno bila spremna za mnogo gore zločine - koja će je, ako se ne
dogodi čudo, poput vještice mučiti, ugušiti i zapaliti. Ako bude imala sreće, prije toga će je
raskomadati.
Brat Jakobus bio je prvi koji se pribrao i pojurio prema krvnikovoj kćeri. Magdalena
je bježala kroz hodnik, spotaknula se o nekoliko kostiju, ponovno se digla na noge pa
potrčala uz stube prema gore. Iza nje odzvanjali su koraci redovnika. Trčala je i

Knjige. Club 163

 Knjige.Club Books

trčala, uvijek iznova ukrug prema vrhu zavojitog stubišta kao u karuselu iz noćnih mora
dok napokon nije stigla do vrata.
Tek je tad opazila da s unutarnje strane nije bilo kvake.
Teško dišući bacila se na kamen. Bilo je to kao da pokušava probiti zid, vrata ni za
milimetar nisu popustila.
Lupala je po njima i nogom udarala po kamenoj ploči.
»Upomoć«, vikala je. »Čuje li me netko vani? Pomozite mi!«
Brat Jakobus joj se osmjehujući približavao, s rukama podignutim kao tijekom
blagoslova. Magdalena je tek u zadnji tren opazila zakrivljeni bodež u njegovoj desnoj ruci.
»Samo ću te ogrepsti, obećavam«, šapnuo je. »Kao tvog oca. Spavat ćeš poput
kamenog viteza iza tebe.« Prevario ju je pokretom prema gore kako bi u posljednji tren
ubod zadao odozdo. Magdalena je posegnula za njegovom rukom, no muškarac je bio brži.
Oštrica joj se približavala. Uspjela je gornji dio tijela okrenuti postrance, no osjetila je kako
joj je oštrica prodrla u nadlakticu podignutu u obranu.
»Božja providnost poslala te ovamo k nama«, mrmljao je brat Jakobus. »Znam tvoje
ime, Marija Magdalena. Ti bludnice Kristova. Previše si dragocjena da te se prepusti vatri.
Velike stvari planiram s tobom.«
Magdaleninim tijelom širila se ukočenost. Kad je obamrlost dosegnula njezine noge,
skliznula je niz grobnu ploču i razrogačenih očiju od straha ostala ležati na tlu. U daljini
čula je sviranje orgulja.
Ljubiti Mariju smisao života je moj, u radosti i tuzi ja sluga sam njoj...
Prijeko u katedrali, samo nekoliko metara dalje, počinjala je misa.

Knjige. Club 164

 Knjige.Club Books

10

imon i Benedikta rano su se sljedećeg jutra na konjima uputili u Wessobrunn. Nisu pošli
S velikom cestom koja je uz Lech vodila prema sjeveru i koju su vjerojatno nadgledali
razbojnici. Umjesto toga su preko Lechbrücke odjahali u Peiting i potom nastavili ravno
prema Peißenbergu koji se u inače nizinskom kraju poput diva uzdizao iznad sela i zaselaka.
Nakon snježne oluje proteklih dana zrak je bio bistar i čist. Sunce je tako prodorno sjalo s
plavog neba da je Simon morao zatvoriti oči kad bi predugo gledao u snijegom prekrivena
polja i stabla.
Medikus se posljednjih sat vremena često bio osvrtao. Uvijek kad bi on i Benedikta
napustili iskrčeno zemljište i uronili još jednom u beskrajne šume koje su okruživale brijeg,
obuzimao ga je osjećaj da ga promatraju. Kao da ga je svrbjelo među lopaticama, Simon
je svakog trenutka očekivao zujanje tetive na luku ili zveckanje sablje. No uvijek kad bi
pogledao iza sebe, ondje ne bi bilo ničega osim neprobojnih gustih jela. Povremeno bi
preplašili pticu koja bi kriješteći odletjela; snijeg je sipio s grana, no inače vladala je tišina.
Oluja je na mnogim mjestima bila prelomila stabla poput peteljki šaša. Simon je sa
sedla pustio da mu pogled klizi preko golih prosjeka koji su sezali duboko u šumu. Seljaci
se barem ove zime neće moći žaliti na manjak drva za ogrjev.
»Čemu tako mrzovoljan izraz lica!« doviknula mu je Benedikta. »Ne pristaje vašim
lijepim očima. Ako su razbojnici na putu, onda će to prije biti uz Lech, a ne ovdje. Što se
na ovoj cesti veliko može ukrasti?«
Trgovkinja je za razliku od Simona ostavljala bezbrižan dojam. Pjevušila je neku
francusku pjesmu i na razvučenim čistinama poticala konja na galop. Simon ju je s naporom
slijedio. Za njihovo jahanje do Wessobrunna opet je bio posudio staro krvnikovo kljuse.
Walli kao da se bila malo naviknula na njega, no i dalje se zaustavljala usred kasa kad bi
uz rub puta, ispod snježnog pokrivača, provirilo nešto zeleno. Tada je se ni udarcima nogom
ne bi moglo natjerati da se pokrene. Povremeno bi znala pokušati ugristi ili zbaciti Simona,
no medikus je bio čvrsto odlučio tu zvijer naučiti manirama. Upravo se kobila opet bila

Knjige. Club 165

 Knjige.Club Books

ukopala na mjestu i neometano čupala travu iz snijega. Simon je očajnički povlačio uzde i
zabijao pete u Wallino mršavo tijelo, no mogao je isto tako sjediti na kamenu.
Benedikta je, osmjehujući se, gledala kako se trudi, potom je u usta gurnula dva prsta
i zazviždala.
»Allez hop, viens par ici!«
Kobila je krenula kao da je čekala Benediktin poziv.
»Gdje ste naučili tako dobro upravljati konjima?« pitao je Simon dok je Walli udarao
po stražnjici i pokušavao smanjiti zaostatak.
»Moja majka potječe iz hugenotske obitelji koja je bježala od francuskih katolika.«
Benedikta je pustila konja da ubrza kas. »Ugledna obitelj iz okolice Pariza s dvorom i
velikim zemljišnim posjedom. Kao dijete obožavala je jahati i tu ljubav je
vjerojatno prenijela na mene. Je suis un enfant de France!« Nasmijala se i odjezdila.
Simon je petama podbo Walli po slabinama kako bi stigao Benediktu. Kratko su jahali
jedno kraj drugog.
»Francuska je sigurno prelijepa!« doviknuo joj je. »Pariz! Notre-Dame! Moda! Je li
istina da je grad noću osvijetljen tisućama svjetiljki?«
»U vašem Schongauu veselilo bi me desetak svjetiljki. Osim toga, čovjek bolje miriše
u Parizu.« Lagano je udarila konja. »A sad je bilo dosta sanjarenja. Tko zadnji stigne do
ruba šume, u Wessobrunnu će onoga drugog počastiti vrčem kuhanog vina. Allez hue,
Aramis!«
Njezin riđan poskočio je pa jurnuo prema šumi. Walli je kaskala za njim očito s nadom
da će uz rub šume naići na travke ugodna okusa.
Ostavili su Peißenberg desno iza sebe i krenuli prema sjeveru. Nakon dva sata jahanja
prešli su gustu šumu u kojoj su među jelama uvijek iznova stajale tamnosmeđe tise.
»Pazite da vaš konj ne gricne tisu«, upozorila je Benedikta. »Stablo je iznimno otrovno.
Krvnik će vam inače zavrnuti vratom!«
Simon je kimnuo. Nije htio zamišljati što bi Jakob Kuisl napravio s njim kad bi
vlastitom konju morao oderati kožu. Vjerojatno bi Simona sve do grla uronio u bačvu punu
biljnog štavila. Dok je medikus i dalje razmišljao za što sve krvniku može biti
zahvalan, odjednom je osjetio silnu nuždu.
»Benedikta, oprostite. Ali moram...« Posramljeno se osmjehnuo i pokazao na tise s
njihove lijeve strane. »Potrajat će samo trenutak.«
»Učinite ono što morate.« Namignula mu je. »Ali nemojte dopustiti da vas zli
razbojnici ulove spuštenih hlača.«
Simon je zakoračio među guste tise i progurao se kraj bodljikavih grana. Zaklonjen
stablima otkopčao je ogrtač i hlače i olakšao se. Kad je bio gotov, zastao je na trenutak kako
bi uživao u tišini šume.
U tom trenutku Simon je jasno osjetio da ga netko promatra.
Kao da mu netko pogledom probada leđa. Samo trenutak poslije ukočio se od zvuka
pucketanja iza sebe. Polagano je zakopčao hlače i ponovno uronio među guste tise. No
Knjige. Club 166
 Knjige.Club Books

umjesto da se vrati na cestu, skrenuo je lijevo. Pred njim se pojavio uzdužni jarak, skočio je
u njega i zaštićen se počeo šuljati paralelno uz cestu. Zgrabio je u hodu od oluje odlomljenu
granu duljine batine. Naposljetku je prošao kroz gustiš i zaobilazno nastavio se približavati
mjestu na kojem je maloprije stajao. Oprezno, čvrsto držeći batinu, napredovao je korak po
korak i pokušavao ne proizvesti nijedan zvuk. Zaustavio se iza srušenoga divovskog debla.
Pred njim, udaljen samo desetak koraka, stajao je muškarac naslonjen na stablo.
Imao je na sebi široke crvene hlače vojnika plaćenika i iznad toga sivi ogrtač na kojem
su visjele sablja i barutnjača. U desnoj ruci je poput štapa za šetnju držao mušketu. Gledao
je naprijed prema cesti, ondje gdje je čekala Benedikta. Odjednom se muškarac uspravio,
ruku približio ustima i proizveo gotovo autentičan zvuk šojke kriještalice. Kao odgovor mu
je stiglo kriještanje, a potom još jedno; muškarac je zadovoljno kimnuo, izvukao bodež iz
pojasa i počeo spokojno čistiti nokte. Pritom cestu nije ispuštao iz vida.
Simon je tako čvrsto stiskao batinu da su mu pobijeljeli članci na prstima. S naporom
je gutao slinu. Zasjeda! Prema signalnim zvukovima bilo ih je barem troje. Medikus je
pogledom prešao preko grmlja i tisa, no nije mogao vidjeti nijednog. Vjerojatno su se bili
sakrili na drugoj strani ceste. Simon se oprezno uspravio i posložio misli. Mora upozoriti
Benediktu i zatim s njom što brže odjahati! Jedino su se mogli nadati da drumski razbojnici
nemaju konje.
Najtiše moguće Simon se odšuljao natrag kroz guste tise. Pucketanje i najmanje
grančice doimalo mu se kao udar groma. Napokon je stigao do ruba puta. Kad je medikus
s granama u kosi i hlačama mokrim od snijega izašao iz jarka, Benedikta ga je
veselo pogledala.
»Jeste li za nužnik odabrali brlog jazavca? Što se mene tiče, mogli ste ostati u jarku.«
Potom je zapazila zabrinut izraz na njegovu licu i odmah se uozbiljila.
»Što se dogodilo?«
Simon je usnama oblikovao gotovo posve nečujne riječi.
»Razbojnici«, zasiktao je. »S obiju strana ceste. Moramo odavde.«
Opet se začuo zov šojke kriještalice, pa još jedan.
Benedikta je kratko oklijevala. »Ne bojte se«, šapnula je naposljetku. »Dok smo na
konjima i u pokretu, ne mogu nam ništa.« Osmjehnula se i pokazala na džep svog ogrtača.
»Nemojte zaboraviti, nisam nenaoružana. Allez!«
Jednim je skokom odgalopirala, a na Simonovo veliko olakšanje Walli je slijedila
drugoga konja bez većeg oklijevanja. Medikus je imao osjećaj da je iza stabala opazio
kretanje. Čekao je na prasak pucnja, zvižduk metka, na bol nakon što olovo probije
njegovo rame, no nije se dogodilo ništa.
Očito su se riješili razbojnika.
Kako je to moguće? Je li se bio prevario? Bio je računao na to da će barem mušketama
i arbaletama pucati za njima. No za podrobnije razmišljanje nije bilo vremena. Konji su
jurili, a Benedikta koja je daleko ispred njega upravo uranjala u novi dio šume, svojim je

Knjige. Club 167

 Knjige.Club Books

smijehom potjerala i njegove tmurne misli. Vjerojatno su drumski razbojnici bili odlučili
čekati na veći ulov.
Već nakon kraćeg vremena izašli su iz tisove šume. Pred njima se otvarala još jedna
krčevina, s lijeve i desne strane strme ceste mogao se vidjeti red kuća. Simon je s
olakšanjem odahnuo. Stigli su do sela Gaispoint. Iznad njih na brijegu uzdizao se
samostan Wessobrunn.
Dok se medikus osvrtao, odmah je primijetio dobro stanje kuća; mnoge su bile
izgrađene od kamena i očito su bez veće štete preživjele rat. U Gaispointu su se nastanili
brojni štukateri koji su profitirali od žive građevinske djelatnosti okolnih crkava i
samostana. Medikus je bio čuo da je rad gipsera iz Gaispointa bio cijenjen u Veneciji, u
dalekoj Firenci, pa čak i u Rimu. No trenutačno su štukateri prije svega bili zaokupljeni
time da susjednom benediktinskom samostanu podare stari sjaj. Premda su Šveđani selo
ostavili gotovo netaknuto, u samostanu su se odali pljački i otimačini.
Dok su Simon i Benedikta preko uskog mosta jahali u smjeru župnog dvora, građevine
su pod svjetlom zalazećeg sunca ostavljale tmuran dojam. Dijelovi vanjskih zidova bili su
urušeni, mnoge popratne zgrade marodirajući vojnici očito su bili spalili, žbuka se osipala
sa zidova crkve. Od krova lavatorija ostala je samo konstrukcija s gredama; vrane su
grakćući poletjele s debelog sloja leda na škropionici. Činilo se da je samo glomazni zvonik
koji je stajao malo dalje iza župne crkve bio preživio nemirna vremena.
Kad je Benedikta pokucala na teška vrata glavne zgrade, potrajalo je neko vrijeme prije
nego što im je netko otvorio. Ćelavi redovnik nepovjerljivo ih je pogledao kroz odškrinuta
vrata.
»Molim?«
Benedikta je namjestila svoj najsrdačniji osmijeh. »Prejahali smo dug put kako bismo
vidjeh ovaj slavan samostan. Bila bi nam velika čast ako bi nas opat...«
»Opat Bernhard trenutačno je zauzet. Uputite se u tavernu kraj samostana. Možda
sutra...«
Simon je gurnuo stopalo u otvor i malo više otvorio portu, redovnik se uplašeno
povukao.
»Moja pratilja doputovala je iz dalekog Pariza kako bi vidjela slavnu molitvu iz
Wessobrunna«, rekao je medikus zapovjednim tonom. »Madame Lefevre nije navikla
čekati. Naročito ne kad razmišlja o tome da samostanu daruje nimalo neznatnu svotu.«
Benedikta ga je na trenutak zbunjeno pogledala pa se upustila u igru.
»C'est vrai«, šapnula je tiho. »Je suis tres fatiguée...«
Redovnik je na trenutak izgledao zbunjeno, naposljetku im je mahnuo da uđu u
predvorje.
»Pričekajte trenutak«, rekao je i nestao kroz portal.
»Nimalo neznatnu svotu?« šapnula je Benedikta. »Što vam je bilo? Ja ne raspolažem
nikakvom nimalo neznatnom svotom!«

Knjige. Club 168

 Knjige.Club Books

Simon se nacerio. »Do toga uopće ne mora doći, madame Lefevre. Sve što želimo je
vidjeti molitvu. Vjerujem da ćemo već sutra morati naglo otputovati. Compris?«
Benedikta je razvukla usne u podrugljiv osmijeh. »Simone Fronwieseru«, rekla je
šaptom. »Čini mi se da sam vas dosad podcjenjivala.«
Tad su se otvorila pokrajnja vrata i mršav, visok redovnik u crnoj halji i prodorna
pogleda našao se nasuprot njima. Rukavom je obrisao usta za koja su još bile zalijepljene
mrvice kruha. Očito su njegovu visost bili prekinuli usred večere.
»Ja sam opat Bernhard Gering«, rekao je i spustio pogled prema Simonu od kojeg je
bio viši gotovo za dvije glave. »Što mogu učiniti za vas?«
Opat je podigao obrve kao da gleda žohara u samostanskoj kuhinji. Pater Bernhard bio
je očito gladan i stoga loše volje. Njegov izražajan nos Simona je pomalo podsjećao na
krvnikov.
»Ah, frere Bernhard«, rekla je duboko uzdahnuvši Benedikta i pružila mu ruku.
»Comme c'est agréable de faire la connaissance de l'abbe de Wessobrunn!«
Pater Bernhard ustuknuo je pa zatim razvukao usne u mali osmijeh. »Stižete iz
Francuske?« rekao je tad mnogo blažim glasom dok je Benedikti stiskao ruku.
Benedikta je uzvratila osmijehom. »De Paris, pour etre précis. Poslovi u Augsburgu
odveli su me u vaš lijep, usamljen kraj.« Pokazala je na Simona. »Moj šarmantni vodič
ponudio se da mi pokaže put do vašeg samostana. U Parizu sam čula za, comment diton...
molitvu iz Wessobrunna, a sad gorim od želje da je vidim.«
Odjednom je opat bio pun oduševljenja. »Iz Pariza, kažete? Proveo sam dio svoje
mladosti na Sorbonnei! Kakav čudesan grad! Parlez-moi de Paris! J'ai appris que le
Cardinal Richelieu a fait construire une chapelle a la Sorbonne.«
Simon je zatvorio oči i poslao kratku molitvu u nebo. Čuo je kako Benedikta na čistom
pariškom francuskom parla s opatom pa ponovno otvorio oči. Pater Bernhard kimao je i
smješkao se, samo je povremeno pun zanimanja postavljao pitanja. Djelovao je godinama
mlađi, kao da ga je bila obuzela neka čarolija.
Bernhard Gering ih je već nakon kratkog vremena odveo u svoje privatne odaje gdje
su ih čekali izvrsno francusko crno vino i mekana piletina. Medikus se osmjehnuo.
Čudnovato kako strani jezik može čovjeku otvoriti sva vrata. Potom je uživao u Coq
au vinu.

***

Vani ispred vrata samostana dva su se redovnika stiskala u niši kako bi pružali manji otpor
vjetru. Oluja koja je iznova krenula natezala je njihove crne halje. Na leđima konja koji su
stajali kraj njih bio se sakupio tanki sloj snijega. Oni nisu bili benediktinci poput redovnika
u Wessobrunnu; a posve iskreno, čak su prezirali svoju braću ondje unutra premda to nikad
ne bi otvoreno priznali. Benediktinci su se molili, prežderavali i opijali. Desetinu
Knjige. Club 169
 Knjige.Club Books

prihoda trošili su na štukature i zlatne listiće te štovali Boga tako što su ga obasipali
raskošju. Nedostajao im je jasan pogled na ono bitno, čvrsta ruka koja je katkad bila
potrebna kako bi se Božja ruža oslobodila bujajućega korova.
Oba redovnika pripadala su redu koji se smatrao elitom kršćanstva. Ta braća već su se
stoljećima na najistaknutijim bojištima borila protiv širenja hereze. Neka drugi redovnici
slobodno obrađuju svoje samostanske vrtove i ukrašavaju svoje crkve, oni su
bili predodređeni za teže zadatke! Njihov treći čovjek odjahao je natrag u Augsburg, a oni
su sada čekali na hladnoći kako prema nalogu ne bi iz vida ispuštali njuškala. Oni su bili
Božji psi i odlučno su slijedili tragove, čak i ako su za to morah prkositi olujama i snijegu.
Nisu primijetili da je netko i njih promatrao.

»Ovamo gore?« Simon je gledao uske stube koje su vodile gore na tavan zvonika. Kroz
stubište fijukao je vjetar koji je tresao drvenu konstrukciju tako da se medikus više nego
jedanput morao grčevito pridržati za rukohvat.
»Mjera opreza«, rekao je opat i obrisao znoj s čela. Kratko se zaustavio kako bi došao
do daha. »Tijekom velikog rata sve smo knjige iz samostana prebacili na tavan zvonika.
Ovo je mjesto najsigurnije, zvonik je prastar i masivan poput kule.«
Stenjući se nastavio penjati, Simon i Benedikta su ga slijedili. Na svjetlu svjetiljke koju
su ponijeli medikus je promatrao metar debele, neožbukane zidove na kojima su se
povremeno pojavljivale uske puškarnice.
Trgovkinja je tijekom jela opatu Bernhardu još jednom ispričala svoju želju da vidi
molitvu iz Wessobrunna. Njezin otac potjecao je iz Njemačke i uvijek iznova joj je u Parizu
bio pričao o najstarijoj molitvi na njemačkom jeziku, o njegovom jednostavnom, no
ipak dirljivom jeziku. Kad je zbog nekoliko poslova morala otputovati u Augsburg,
odlučila je skrenuti s glavnog puta i svratiti u Wessobrunn kako bi samostanu za održavanje
biblioteke darovala nešto novca. S izgledima za predstojeću novčanu potporu, bilo je
lako navesti opata da im još te noći pokaže molitvu.
Nakon nekoliko daljnjih zavojitih stuba u uskom zvoniku najzad su stigli do tavana.
Okance je vodilo gore, ispod krova. Kad je Simon gurnuo glavu kroz otvor i svjetiljkom
osvijetlio prostor, ugledao je hrpe knjiga koje su posložene i u škrinjama prekrivale cijeli
tavan. Ležale su između greda, sanduka i moljcima izgriženih zavežljaja od tkanine.
Uz tihi uzvik oduševljenja medikus je pojurio prema prvoj hrpi i počeo listati. Knjiga
u njegovoj ruci bio je požutjeli prijepis Senekine De vita beata. Odmah pokraj nje ležalo je
izdanje Paracelsusove Großer Wundarzeney koja je bila ukrašena preciznim gravurama i
svjetlucavim početnim slovima. Simon je prekopao hrpu. Malo niže pronašao je ilustriranu
Bibliju opremljenu slikama veličine prozora, a iznad nje u snopove vezane Aristotelove
spise koje je posljednji put imao u rukama na ingolstadtskom sveučilištu. No to je bio samo
jeftini otisak, a ne rukom kopirani primjerak s poletnim latinskim bilješkama uz rub kao
ovaj. Kad je medikus posegnuo za njima i razvezao vrpcu, podignuo se oblak
prašine. Morao je kihnuti i svjetlo svjetiljke je zatitralo.

Knjige. Club 170

 Knjige.Club Books

»Samo pripazite na plamen«, promrmljao je opat koji je bio nestao iza nekoliko
sanduka u kutu prostorije. »Jedan krivi pokret i cijela zapadnjačka kultura nestat će u
plamenu!«
Simon je svjetiljku pažljivo spustio na jednu hrpu knjiga, sjeo turski na pod i uronio u
svijet slova. Nije osjećao ni hladnoću ni vjetar koji je fijukao kroz labave opeke.
Benedikta je bila ta koja ga je protresla za rame i trgnula iz snova.
»Zaboravite na knjige, nemamo vremena!« zasiktala je. »Kad u rukama budemo imali
blago, možete što se mene tiče kupiti sve ove knjige i s njima se zaključati do kraja života.
Hajdemo sada!«
Opat je u međuvremenu iz stražnjeg dijela tavana dovukao malu škrinju s teškim
lokotom. Ključem koji je izvukao ispod halje, Bernhard Gering otvorio je sanduk ukrašen
srebrnim kopčama. Bio je obložen crvenim baršunom, na unutarnjoj strani poklopca
sjajio je jednostavan križ.
Na dnu škrinje ležala je samo jedna, u svijetlu teleću kožu uvezena knjiga.
Opat je prstima pažljivo otvorio obje zlatne kopče sa strane, potom prelistao krhke
stranice od pergamenta dok na sredini nije stigao do određenog mjesta. Simon se nagnuo
nad stranicu. Neka slova bila su ispisana crvenom bojom tako da su sad na svjetlu svjetiljke
sjajila poput osušene krvi. Ostala slova bila su ispisana finim, tamnosmeđim kitnjastim
rukopisom i jedva su bila požutjela; Simon ih je unatoč njihovoj starosti mogao lako
pročitati.
»Molitva iz Wessobrunna«, šapnuo je.
Opat Bernhard kimnuo je. »Stara je mnogo stotina godina«, rekao je i dlanom prešao
preko stranice. »Blago koje mi benediktinci čuvamo kao nijedno drugo. Zapisane riječi,
izgovorene u vrijeme kad je njemačko carstvo još bila prašuma nastanjena poganima i
divljim životinjama. Njezin zvuk nalik je na zvuk čarobne formule...«
Duboko je uzdahnuo i zatvorenih očiju citirao početak molitve.
»Potvrdilo mi je divljenje smrtnika da je najveće, to što zemlje nije bilo, niti neba gore,
nijednog drveta, ni brijega nije bilo, ni sunce nije sjalo, ni mjeseca nije bilo, ni moćnoga
mora...«
Simon je žurno pogledao retke, no nije uspio opaziti ništa neobično što bi im pomoglo.
Naposljetku se nakašljao i prekinuo opatov monolog.
»A, divna molitva, Vaša Ekscelencijo. Gdje se prije čuvala?«
Opat Bernhard zastao je i začuđeno ga pogledao. »Prije?«
»Da, prije nego što je tijekom Velikog rata bila donesena ovamo.«
Bernhard Gering se osmjehnuo. »Ah, na to ste mislili. Pa, u maloj kapelici u župnim
dvoru. U zadnji smo tren uspjeli spis odnijeti na sigurno. Samo nekoliko dana poslije
pojavili su se Šveđani. Pljačkali su i otimali, a kapelica je potpuno izgorjela.«
Simon je morao progutati pljuvačku. I Benedikta kraj njega odjednom je bila bljeđa
nego obično. »Potpuno?« pitala je.

Knjige. Club 171

 Knjige.Club Books

»Da, potpuno. Spaljene zidine smo odnijeli. Sad na tom mjestu ljeti raste vrt ljekovitog
bilja. No, što vam je?« Opat Bernhard zabrinuto je gledao Simona i Benediktu. »To je bila
samo mala kapelica. Bez relikvija i crkvenih blaga, a molitvu smo, kao što sam rekao,
uspjeli spasiti. Jeste li možda otprije poznavali crkvicu?«
Benedikta je Simonu priskočila u pomoć. »Moj vodič je... ondje kao dijete vjerojatno
često molio.« Okrenula se prema opatu. »Je li osim molitve iz Wessobrunna još nešto bilo
spašeno iz crkve? Neka slika? Neki kip? Možda, neka grobna ploča?«
Opat je odmahnuo glavom. »Nažalost, nije. Sve je bilo uništeno. A u kapelici nije bilo
grobnih ploča. Želite li sada možda malo moliti?«
Simon je kimnuo. U njegovoj glavi vrtložile su se misli. Toliko su se bili nadali da će
uz pomoć molitve pronaći trag koji će ih odvesti do blaga. No sve što su pronašli je prastara,
na pergamentu ispisana rečenica koja im nije otkrila ništa. Je li to bio kraj potrage? Je li
tajna templarskog blaga zauvijek bila pokopana s uništenjem wessobrunnske kapelice?
Simon je još jednom prstima prešao preko redaka i nečujno promrmljao stihove sebi u
bradu.
To što zemlje nije bilo, niti neba gore, nijednog drveta...
Simon je zanijemio. Nešto im je bilo promaklo.
Drveta...
Riječ za razliku od redaka u kripti u ruševinama dvora nije bila napisana velikim
slovima. Nalazi li se možda ovdje, a ne u Peitingu, određeno drvo...?
Benedikta je bila ta koja je prekinula šutnju. Činilo se da je i ona bila primijetila razliku.
»Postoji li u ovom kraju drvo koje ima posebno značenje?« pitala je i pritom navukla
izraz lica kao da to pitanje ni na koji način nije neobično.
»Posebno značenje?« Izraz opatova lica bio je sve zbunjeniji. »Kako to mislite...?«
»Ah oui, excusez-moi«, prekinula ga je Benedikta. »Ovo je molitva o čudesnoj snazi
prirode. Nebu, planinama, drveću... Vjernica sam i tražim snažno mjesto za svoju molitvu.
Možda drvo?«
Bernhardovo lice se razvedrilo. »O, naravno, razumijem. Stara Tassilova lipa
jugoistočno od samostana! Prastaro stablo i blagoslovljeno od Boga! Vojvoda Tassilo
navodno je jednom ondje bio sanjao o trima izvorima koji su ovo mjesto kasnije učinili
poznatim. Izvrsno mjesto za molitvu!«
»Koliko je stara lipa?« upitao je Simon.
»Sigurno više stotina godina. Ima četiri međusobno isprepletena debla. Ima ljudi koji
je drže simbolom četiriju elemenata. Tassilova lipa najpoznatije je stablo u ovom kraju.«
»Vaša Ekscelencijo«, prekinula ga je Benedikta. »Možete li nam napraviti uslugu?«
»Svakako.«
»Biste li nam sutra ujutro pokazali to stablo? Mislim da bi to bilo pravo mjesto na
kojem bih se u svitanje mogla posve posvetiti dragom Bogu.« Osmjehivala se opatu.
»Sigurno ću se ondje i dosjetiti koju svotu bih naposljetku mogla darovati samostanu.«

Knjige. Club 172

 Knjige.Club Books

»Pod tim okolnostima«, rekao je opat, »pobrinut ću se da vas ondje sutra nitko ne
smeta. Uključite u svoj zagovor, molim vas, i naš samostan.«
Simon je kimnuo. »To ćemo učiniti. Vaša Ekscelencijo?«
»Da, moj sine?«
»Smijem li nekoliko knjiga posuditi do sutra ujutro?«
Opat se nasmijao. »Pa, naravno. Veseli me što će ih se ponovno čitati.«
Simon je odabrao hrpu knjiga i oteturao s njima niz stube. Bit će to duga noć.

Magdalena je ležala u utrobi broda i zajedno s njim lagano se ljuljala amo-tamo. Valovi
su udarali u trup, zapljuskivanje i stalno podizanje i spuštanje su je uspavljivali; samo je s
naporom mogla otvoriti oči. No vani se odjednom podigla oluja, ljuljanje se pojačavalo,
sve dok se u svom malom brodu nije počela kotrljati poput neprivezane bačve. Mora otići
gore na palubu i vidjeti što se ondje događa. Ustala je.
Glavom je udarila u drveni zid, uz bolan uzvik opet se spustila.
Bol joj je pomogla da se probudi, san je odlebdio poput oblaka, a ona je shvatila da se
ne nalazi na malom brodu nego u uskom drvenom sanduku. Ljuljala se zato što se sanduk
očito nalazio na nekim kolima. Magdalena je čula soptanje konja i monotono pištanje. Tek
je s vremenom prepoznala da je to struganje klizaljki po snijegu. To, dakle, nisu bila kola
nego saonice koje su je nekamo vukle. Sad je osjećala i hladnoću koja je ulazila kroz drvene
daske. Kroz pukotine prodirala je zraka svjetla, no previše malena kako bi vani mogla
prepoznati više od nejasnih obrisa. U glavi joj je tutnjalo kao da je sama ispila bačvu vina.
Magdalena je rukama i nogama izmjerila uski prostor oko sebe. Brzo je shvatila da je
sanduk bio veličine lijesa. Zar je umrla i sad se ponovno probudila? Je li je netko vozio na
groblje kako bi je živu pokopao?
Ili je ovo bila smrt?
»Upomoć? Ima li koga?« Njezin glas nije proizveo ništa osim tihog dahtanja. »Nisam
mrtva! Izvucite me odavde!«
Začuo se razvučen uzvik kočijaša, potom su se zaustavile saonice. Napokon je prestalo
ljuljanje, a koraci koji su škripali po snijegu, približavali su se sanduku. Magdalenino srce
divljački je lupalo. Čuli su je, bila je spašena! Grobar će shvatiti da je pogriješio i otvoriti
lijes. Ona će mu se smijati u lice i objasniti kako...
»Drži jezik za zubima, prokleto krvnikovo djevojče, inače ću te zatrpati! Deset stopa
ispod zemlje, kao što se nekad činilo s raspuštenom ženskadijom.«
Magdalena je zanijemjela. Odmah je prepoznala glas. Bio je to muškarac koji joj je
zabio bodež u ruku. Muškarac kojeg su ostali zvali brat Jakobus. S imenom se vratilo i
sjećanje. Katedrala, križ oko biskupova vrata, podzemne prostorije, okupljanje... Na
vrhu bodeža mora da se nalazio otrov koji ju je paralizirao i od kojeg se naposljetku
onesvijestila; isti otrov čija je žrtva bio i njezin otac. Taj brat Jakobus očito je se sada
namjeravao riješiti.
Ali gdje?

Knjige. Club 173

 Knjige.Club Books

»Slušaj, uskoro ćemo proći vojničku stražu.« Muškarčev glas sada je zvučao nešto
pomirljivije. »Da nisi pisnula, razumiješ? Ni glasa! Ne želim te ubiti, još te trebamo. No
ako bude potrebno, umrijet ćeš. Je li ti otac možda ispričao koliko dugo traje gušenje ako
si živ pokopan pod zemljom?«
Brat Jakobus nije pričekao odgovor nego se, sudeći prema zvukovima, opet popeo na
sjedalo za kočijaša. Pucketanje biča i vožnja se nastavila.
Magdalena je pokušala posložiti misli. Redovnik je znao nju i njezina oca! Vjerojatno
je bio muškarac s mirisom ljubica koji ju je cijelo vrijeme pratio u Schongauu i Altenstadtu.
Pukim slučajem opet je naišla na njega u Augsburgu. Očito je bio u potrazi za blagom iz
crkve sv. Lovre i, kao što se činilo, još je mnogo više ljudi bilo dio tog plana.
Magdalenu je prožela jeza. Tek sad joj je ponovno sinulo da je među maskiranima bila
prepoznala biskupa. Vrlo je vjerojatno on bio vođa te sulude urote. Biskup je bio spominjao
bratstvo. Na koji je red mislio? I za kakvim blagom su tragali ti muškarci? Kakvo je blago
bilo tako moćno da vjerne i utjecajne kršćane može pretvoriti u nemilosrdne ubojice?
Magdalenino razmišljanje bilo je prekinuto kad su se saonice još jednom naglo
zaustavile. Mogli su se čuti glasovi, očito je bila riječ o straži.
»Kamo idete s lijesom, župniče? Ne trebaju nam mrtvi od kuge u gradu!«
»Bez brige, moj sine. Jedan naš brat se u visokoj starosti pridružio Bogu. Vozim ga u
njegov rodni grad.«
Magdalena je kratko bila u iskušenju da vrisne. No zatim se sjetila što joj je bio rekao
redovnik.
Je li ti otac možda ispričao koliko dugo traje gušenje ako si živ pokopan pod zemljom?
Ostala je mirna. Najzad ih je stražar pustio i saonice su nastavile put. Izvana su se čuli
koraci, smijeh i glasovi. Netko je na švapskom hvalio vruće kestene? Gdje je? Kamo ju je
vodio muškarac? Nije imala pojma koliko dugo je spavala pod utjecajem otrova. Dan?
Dva?
Saonice su se još jednom zaustavile. Prigušeno se mogao čuti glas brata Jakobusa.
Činilo se da s nekim razgovara, no razgovor se vodio previše tiho pa nije ništa razumjela.
Odjednom se sanduk počeo ljuljati, Magdalenu su podigli i očigledno nosili niz
stube. Zarobljena u lijesu, klizila je s jedne strane na drugu.
»Pažljivo, pažljivo!« upozoravao je brat Jakobus. »Imajte poštovanja prema mrtvima!«
»Ondje gdje je tvoj brat, to mu sigurno više ne smeta«, začuo se dubok, prigušen glas.
Potom je lijes uz tresak pao na pod, a Magdalena je potisnula bolan krik. Kovanice su
zveckajući mijenjale vlasnika, naposljetku su teški koraci otapkali gore. Uslijedila je tišina.
Magdalena je pričekala trenutak pa opipala daske iznad sebe. Brat Jakobus očito se htio
odmoriti, vjerojatno se bio smjestio u nekom konačištu. Možda će u međuvremenu uspjeti
malo olabaviti daske? Zahvaljujući ocu, znala je da se ljesovi često sastavljaju na brzinu.
Naposljetku, nitko nije računao na to da će mrtvi željeti izići iz svojega posljednjeg
počivališta.

Knjige. Club 174

 Knjige.Club Books

Upravo je objema rukama počela gurati poklopac lijesa kako bi provjerila čvrstoću
dasaka kad je zbog prodorne buke odjednom zastala. Netko se motao oko lijesa! Ubrzo
potom prodorna je zraka svjetla pala kroz otvor na poklopcu, glava s redovničkom
tonzurom pojavila se točno iznad nje. Brat Jakobus bio je uklonio srednju letvu i sada
bakljom osvjetljavao unutrašnjost. Njegovo je lice samo za širinu dlana bilo udaljeno od
njezina; unatoč tome nije mogla posegnuti za njim jer su njezine ruke bile zarobljene ispod
poklopca. Miris ljubica prodro joj je u nosnice.
»I, krvnikovo djevojče?« pitao je Jakobus i gotovo je samilosno pogladio po obrazu.
»Kako ti se sviđa krevet? Razmišljaš li o svom sudnjem danu? Je li te obuzelo jecanje i
drhtanje? Kazna Gospodnja stigne svakog, prije ili poslije.«
Magdalena mu je umjesto odgovora pljunula u lice.
Redovnik je obrisao pljuvačku s obraza, njegove su se oči pretvorile u uske proreze.
No potom se osmjehnuo.
»Raspuštenice. Vi žene donijele ste grijeh među nas ljude, vječno ćete za to ispaštati!«
Kratko je zatvorio oči. »Ah i vi ste dio Božjeg plana. No, dotad...« Kratko je nestao iz
Magdalenina vidokruga kako bi se nakon nekoliko sekundi pojavio s natopljenom spužvom
u ruci. »Dotad ti moram začepiti drska, pogana usta. Naše putovanje još nije gotovo. Tvoje
vikanje bi na kraju moglo odati cijelu stvar.«
Tijekom posljednjih riječi pritisnuo je spužvu na Magdalenino lice.
»Ja joj djece neću milovati, jer djeca su to bludnička...« šaptao je redovnik.
Krvnikova kći okretala se amo-tamo i bezuspješno pokušavala dozvati nekoga u
pomoć. No zarobljena ispod drvenih letvi nije uspjela odmaknuti glavu. Jecajući je
zadržavala dah dok joj je brat Jakobus sve snažnije pritiskao spužvu na lice. Glave
podignute prema nebu nastavio je mrmljati sebi u bradu.
»Da, bludu se odala mati njihova, sramotila se ona koja ih zače. Stoga ću put joj trnjem
zagraditi, zidom opkoliti, da ne nađe više svojih staza...«
Naposljetku je Magdalenin poriv za disanjem prevladao. Otvorila je usta u nijemi krik
i okusila gorak sok koji joj se sada slijevao niz grlo. Namirisala je mak i miris ljekovitog
bilja, biljke koje je rabio i njezin otac kad je jadnim grešnicima htio olakšati posljednju
šetnju. Petrov križ, ljutić, jedić... Samo je još izdaleka do nje dopirao glas redovnika koji
se u međuvremenu bio pretvorio u monotono, jednolično pjevanje.
»Moja je odmazda, veli Gospodin...«
Potom je uslijedila tmina, klonula je na dno sanduka koji je sada bio poput kreveta od
mekane tkanine. Zadnje što je Magdalena razabrala bio je zvuk čekića koji udara po drvetu.
Smrt kuca na vrata... Odvode me na posljednji sud...
Brat Jakobus snažnim je udarcima zabijao nove čavle u lijes.

Simona su probudili zvonki udarci zvona koji su oglašavali laudu, jutarnju molitvu
benediktinaca. Sve do kasno u noć čitao je knjige iz wessobrunnske samostanske
biblioteke, pa ipak je sad bio posve budan. Brzo je lice i ruke oprao ledenom vodom iz

Knjige. Club 175

 Knjige.Club Books

umivaonika kraj kreveta i ugurao komad suhog kruha u usta. Zatim je požurio van.
Benedikta ga je već čekala u samostanskom dvorištu, opat Bernhard joj je bio opisao put
do Tassilove lipe. Zajedno su prošli kroz nadsvođeni prolaz kraj župne crkve, s njihove
lijeve strane nalazila su se tri zaleđena izvora i lavatorij. S vanjske strane
samostanskih zidova staza je vodila dolje u dolinu. Ona se već nakon kraćeg vremena
odvajala od zidova pa su zakoračili u snijegom zavijenu bjelogoričnu šumu; put je bio
klizav i zaleđen. Simon se nekoliko puta gotovo bio poskliznuo, uz psovke se čvrsto držao
za grane gusto poredanih stabala. Malo stubište s izgaženim stubama vodilo je dalje u
dubinu. Naposljetku su stigli do sjenovite čistine, a u sredini je stajalo tako golemo stablo
kakvo dosad nikad nisu bili vidjeli. Puni poštovanja zaustavili su se pred njim.
»Tassilova lipa«, šapnuo je Simon. Stablo u molitvi iz Wessobrunna! Sigurno je ovo!
Bez sumnje je najstarije i najmarkantnije ovdje u okolici, ako ne i u cijelom
Pfaffenwinkelu.«
Lipa se sastojala od četiriju debala koja su rasla iz jednoga središnjeg mjesta i
razdvajala se uzdižući se uvis. Najviši vrh krošnje nalazio se na visini višoj od dvadeset
stopa. Sad, tijekom zime, bez listova, stablo je izgledalo poput mršave ruke goleme vještice
koja je svoje prste poput pandži pružala visoko prema nebu.
Simon se osvrtao. Baš kao jučer u šumi tisa odjednom je imao osjećaj da ga netko
promatra. Pustio je da mu pogled klizi po gustoj šumi koja ga je okruživala, no nije uspio
otkriti ništa među stablima. U daljini se uzdizao samostan, negdje je žuborio slab tok
vode zaleđena potoka. Usamljena vrana kriještala je ljutito; kad je Simon podigao glavu,
mogao ju je vidjeti gore u granama lipe. Uzvinula se i odlepršala. Odjednom se sablasna
tišina spustila nad čistinu.
»Ovdje negdje mora postojati trag!« Benedikta je prekinula šutnju i zakoračila prema
lipi. Pritom je glavu nagnula prema natrag. »Možda više gore. Predlažem da ja tražim dolje,
a da se vi popnete gore u krošnju.«
»U krošnju?« Simon je slijedio njezin pogled prema gore. »To je dobrih četrdeset
stopa! Slomit ću vrat!«
»Koješta!« Benedikta je odmahivala glavom. »Ne morate ići do vrha. Prošlo je
naposljetku nekoliko stotina godina otkad je templar ovdje nešto sakrio. Tad stablo nije bilo
tako visoko. Dakle, allez hop!«
Prignuta je počela pretraživati duplje u korijenju i u granama na dnu lipe. Simon je na
trenutak neodlučno ostao stajati, najzad je, duboko uzdahnuvši, krenuo tražiti mjesto s
kojeg bi se mogao popeti na stablo.
Kora je bila zaleđena i skliska, uvijek iznova bi se poskliznuo. Najzad je pronašao
oslonac između debala. Povukao se gore i potom se oprezno penjao s jedne grane na drugu,
pritom se uvijek iznova odmarao kad bi naišao na rupu u grani. Dok se jednom rukom
pridržavao, drugom je opipavao unutrašnjost rupe. Nailazio je na mokro, sklisko lišće, na
žirove i bukvice koje su vjeverice ondje bile odložila kao zalihu za zimu te na šačicu
sluzavih gljiva.
Osim toga nije pronašao ništa.

Knjige. Club 176

 Knjige.Club Books

Vrana se vratila. Spustila se na obližnju granu i odande promatrala radoznalog

dvonošca koji je u rupama u granama očito tražio hranu. Simon se osjećao poput malog
dječaka kojemu su prijatelji bili obećali blago i koji je sada shvaćao da su ga nasamarili.
»Ovo ne vodi ničemu!« viknuo je prema dolje. »Čak i da su templari ovdje nešto sakrili,
gavrani ili svrake odavno bi to već bili odnijeli!« Pogledao je dolje gdje je Benedikta i dalje
pretraživala do.
»Pregledajte i ostala debla!« viknula je gore prema njemu. »Ne smijemo odustati tako
blizu cilja!«
Simon je duboko uzdahnuo. Zašto je uvijek dopuštao da mu naređuju žene? Najzad se
približio grani debljine ruke koja je vodila prijeko na drugo deblo. Posegnuo je za njom i
polagano su gurao prema naprijed. Benedikta mu se odjednom činila posve dalekom, mala
šarena točka ispod njega koju je gotovo posve bila progutala bjelina snijega. Simon je
rukama čvrsto obgrlio zaleđenu granu. Kad bi sad pao, glava bi mu dolje udarila u tlo i
rasprsnula se poput mokre grude snijega.
Napokon je bio dohvatio drugo deblo. Odavde se išlo dalje gore u krošnju. Grane su
djelovale čvrsto, nastavio se penjati sve dok pogledom naposljetku nije mogao obuhvatiti
cijelu dolinu.
U daljini se sjajio Ammersee, iza njega je na brijegu mogao prepoznati sićušan
samostan Andechs. Na drugoj se strani Hoher Peißenberg uzdizao usred nizinskoga kraja,
vjesnik Alpa koje bi na velikoj udaljenosti samo povremeno kratko zablistale među
oblacima. Simon je ponovno pogledao prijeko prema samostanu i najzad prema
samostanskoj šumi. Gole bukve, snijegom prekrivene jele, muškarac među granama...
Muškarac?
Simon je žmirkao, no nije se bio prevario. Na grani jele udaljene samo dvadesetak
koraka, sjedio je muškarac i promatrao ga.
Na natkoljenici stranca ležala je napeta arbaleta. Nosio je šešir široka oboda i kožnati
časnički kaput s kojeg se ljuljao težak bodež ili lovački nož. Kad je spazio Simonov pogled,
uronio je u krošnju i nestao.
Simon je bio tako zapanjen da je isprva zanijemio. Kratko je mislio da je vidio duha.
Kad se opet smirio, nagnuo se koliko god je mogao prema dolje.
»Benedikta, onamo naprijed! Muškarac u granama! Netko nas pro...«
Grana ispod Simona slomila se poput krhke kosti. Osjetio je kako mu grane okrznjuju
lice. Srce mu je poskočilo. Tek je uz nešto malo odgađanja shvatio da doista pada. Divljački
je grabio oko sebe u nadi da će uloviti neku granu. Svijet oko njega bio je vrtložeći kaos
neba, zemlje i šibajućih grana.
Odjednom se začuo silan štropot i Simonovo padanje naglo je bilo zaustavljeno.
Zapeo je, ljuljao se poput marionete dobrih deset stopa iznad da. Kad je Simon
pogledao prema gore, vidio je da je oštra grana rasporila njegov ogrtač od struka pa gotovo
sve do ovratnika. Ispod njega stajala je Benedikta i zurila u njega otvorenih usta.
»Bože, Simone! Što to radite?«

Knjige. Club 177

 Knjige.Club Books

»A što mislite? Strmoglavljujem se u smrt! Osim toga, ondje u stablima vidio sam
muškarca s arbaletom koji nas promatra i...«
»Simone, prvo se smirite! Pokušajte kraj sebe pronaći oslonac.«
Benedikta je pokazala na granu debljine ruke koja je od lipe u pravom kutu virila prema
van i djelovala stabilno. Simon ju je pokušao dosegnuti, no ostala mu je nedostižna za
dužinu ruke. Oprezno se počeo ljuljati, grana se počela približavati. Ogrtač iznad njega još
se malo rasporio. Najzad je u zadnji tren, prije nego što mu se ogrtač rasparao u dva dijela,
uspio ščepati granu. Simon je osjetio trzaj, pao za širinu ruke pa se objema rukama čvrsto
uhvatio za granu. Visio je s nogama u zraku ne znajući što dalje.
U tom je trenutku točno u visini očiju ugledao zlatnu ploču.
Bila je veličine dlana, a kora debla je poput debelih usana već bila prekrila njezine
rubove. Činilo se kao da je posljednjih nekoliko stoljeća stablo dio po dio prisvajalo zlatnu
ploču. No sredina ploče bila je netaknuta, ondje se isticala u zlato utisnuta rečenica. Vjetar,
snijeg, kiša i tuča nisu joj mogli ništa.
Dok je i dalje visio s grane, Simon je promrmljao na latinskom ugravirane retke, a
vrana se lepršajući spustila kraj njega i radoznalo virila iznad njegova ramena.
IN GREMIO MARIAE ERIS PRIMUS ET FELICIANUS. FRIDERICUS
WILDERGRAUE ANNO DOMINI MCCCXXVIII.
Simon se morao početi grohotom smijati unatoč neugodnu položaju.
»Ha! Taj vražji templar«, viknuo je tako da ga se moglo čuti u cijeloj šumi. »Stara,
lukava lisica! Doista je poruku sakrio ovdje! Bili ste u pravu!«
»O čemu govorite?« Benedikta se istezala kako bi mogla vidjeti više. »Što je gore?
Govorite!«
Simon se prestao smijati. U međuvremenu su ga počele boljeti ruke, uz to je imao
osjećaj da su mu, kao što je to slučaj tijekom mučenja, za stopala vezane teške kamene
gromade.
»Zlatna ploča, ovdje gore...« zastenjao je. »Friedricha Wildgrafa, godinu prije njegove
smrti. Uz to i citat...«
»Kakav citat?«
»K vragu! Pustite me da se prvo spustim odavde!«
Benedikta mu se nasmijala. »Što kažete na to da se jednostavno pustite?«
»Da se pustim? To je barem dvanaest stopa!«
»Koješta, najviše deset. Što je? Želite li da vas ja uhvatim?«
Simon je zatvorio oči i polagano brojio do tri. Zatim se pustio.
Uz promukli krik i bacakajući se, strmoglavio se u mekanu hrpu snijega uz podnožje
lipe. Sudar je bio ugodno mekan. Simon je kratko zastao kako bi provjerio je li nešto
slomljeno. No činilo se da su svi udovi ostali cijeli. Što se nije moglo reći za njegov ogrtač.
»Dovraga, Benedikta!« psovao je dok se objema rukama izvlačio iz hrpe snijega. »Tko
je imao glupu ideju da se popnem na stablo bez ijednog užeta? Mogao sam slomiti vrat!«

Knjige. Club 178

 Knjige.Club Books

Benedikta je slegnula ramenima. »Barem je urodila plodom. A, sada, govorite! Što stoji
gore na ploči?«
Simon je upravo htio krenuti s pričom kad se odjednom ponovno sjetio muškarca na
jeli. Medikus je očajnički iskočio iz hrpe snijega.
»Moramo odavde! Brzo!« Šepajući i s lepršajućim ogrtačem požurio je stazom.
»Muškarac na stablu bio je naoružan! A sigurno ima i drugih koji vrebaju u šumi. Moramo
do samostana! Slijedite me!«
Benedikta je duboko uzdahnula pa krenula za njim.
Četrdeset stopa iznad njih pogledom ih je pratio stranac s arbaletom. Rukama je
oblikovao školjku i oponašajući proizveo zov šojke kriještalice.

***

Pisar Johann Lechner sjedio je u uredu i grickao badrljicu pera. Već je dva puta
pregledao račune grada, a rezultati su oba puta bili pogubni. Stalni napadi u posljednje
vrijeme bili su gotovo potpuno obustavili trgovački promet. Svu robu koju se transportiralo
velikim rutama preko Brennera ili Fempassa moralo se uskladištiti u Schongauu. Grad je
za svaku balu primao mastan iznos. No Ballenhaus pa i Zimmerstadel dolje kraj Lecha bili
su praktički prazni, a snježna oluja posljednjih nekoliko dana obavila je ostatak. Schongau
je krvario, a pisar nije znao otkud nabaviti novac za odavno dospjele izdatke.
Johann Lechner duboko je uzdahnuo. Vijeće mu je danas prijepodne još jednom
zagorčalo život. Patriciji su ga poštovali, no samo onoliko dugo koliko im je omogućavao
da imaju koristi od toga. Lechner se nije prvi put pitao zašto je to zapravo činio samom
sebi. Svakodnevna razračunavanja s debelim, umišljenim spodobama koje nisu razmišljale
ni o čemu drugom osim o dobroj čašici vina i svom sljedećem teretu soli ili vune,
svakodnevnoj papirologiji; napornim vožnjama kočijom do Münchena ili Augsburga. Grad
je bio satni mehanizam koji je svakodnevno navijao. Da ga nema, Schongau bi se pretvorio
u provincijsko gnijezdo, u to je Lechner bio siguran.
Stoga je bilo važno tijekom sljedećih nekoliko dana odrediti primjer za opomenu.
Primjer koji će ljudima pokazati da ovaj grad nikome neće dopustiti da mu našteti.
Pogotovo ne čoporu odrpanih, prljavih drumskih razbojnika i krvoloka.
Kucanje na vratima. Lechner je debelo podcrtao zadnji iznos, namjestio krznenu kapu
pa glasno pozvao posjetitelja da uđe.
Jakob Kuisl morao se sagnuti kako ne bi udario u niski dovratak. Njegovo golemo tijelo
ispunilo je cijeli otvor vrata.
»Pozvali ste me, Ekscelencijo?«
»Ah, Kuisle!« rekao je Johann Lechner i krvniku pokazao da sjedne. »Kako neobično,
upravo sam bio razmišljao o tebi. I, kako je prošao tvoj izlet s gradonačelnikom Semerom?«
»Znate...?«
Knjige. Club 179
 Knjige.Club Books

»Naravno da znam. Razgovarali smo o tome tijekom sjednice vijeća. Ostala gospoda
nisu baš bila previše oduševljena što Semer kod tebe prima posebne usluge. Sad on sklapa
unosne poslove, a oni su ostali kratkih rukava. Ili ste možda bili napadnuti?«
Jakob Kuisl odmahnuo je glavom. »Ne, razbojnika nigdje na vidiku. No nismo nikome
rekli kojim ćemo putom putovati.«
Pisar je nabrao ćelo. »I ti misliš da u vijeću sjedi netko tko prisluškuje ostale kako bi
poslije za njima poslao razbojnike?« Johann Lechner smješkao se i igrao guščjim perom.
»Reci otvoreno, u koga sumnjaš? Častoljubivog Schreevogla, jednog od
četiriju gradonačelnika, ili možda mene? Hoćeš li me još danas zavezati za rastezalo?«
Jakob Kuisl nije se upustio u igru podsmjehivanja. »Sjednica vijeća mjesto je na kojem
visoka gospoda razgovaraju o svojim poslovima«, rekao je umjesto toga. »Tko želi
prisluškivati, najbolje to može činiti tada. Stoga su svi patriciji u jednakoj mjeri sumnjivi.«
Pisar je zabavljeno prijetio kažiprstom. »Sjednica vijeća kao hrpa ubojica? Kuisle,
Kuisle... Bolje to zadrži za sebe. Krvnici su za znatno manje prijestupe završili na vlastitim
vješalama. Osim toga, zaboravljaš augsburškog trgovca, onog Wevera. On nije bio na
sjednici. Unatoč tome sada leži pod zemljom.«
Jakob Kuisl slegnuo je ramenima. »Pokazat će se kako je sve to povezano. Semer u
svakom slučaju nije brbljao ni sa kim pa je neozlijeđeno stigao do Landsberga.«
»Kažu da si gradonačelnika zamolio za uslugu«, naglo je Johann Lechner promijenio
temu. »Trebao bi se raspitati o nečemu za tebe.« Pisar se pravio da ogorčeno gleda u strop.
»Gradonačelnik kao krvnikov glasnik, o tempora, o mores! Kamo će sve to odvesti? Može
li se znati što je tako važno da to obavezno moraš znati, Kuisle?«
»Ne.«
Pisar je zaprepašteno zastao. »Kako molim?«
Jakob Kuisl slegnuo je ramenima. »To je moja stvar. Obavijest ću vas kad primim
vijest.«
Johann Lechner šutio je na trenutak, potom je kimnuo. »Kako hoćeš.«
Pergamente pred sobom gurnuo je ustranu i iz bočne police izvukao veliku pisanku za
zabilješke.
»Prijeđimo na ono zbog čega sam te pozvao.«
Otvorio je pisanku, počeo listati i nastavio govoriti. »Danas smo odradili proces protiv
Schellera i njegove bande, i...«
»Napravili se što?« Jakob Kuisl odjednom je ravan kao svijeća sjedio na stolici.
»Nemoj me, molim te, prekidati«, rekao je Lechner i prijekorno pogledao krvnika.
»Kao što sam rekao, danas prijepodne smo u Ballenhausu bandu podvrgnuli pravnom
postupku, koji je potrajao samo četvrt sata. Nije bila potrebna tvoja nazočnost.«
»A gradonačelnik Semer?«
»Bio je obaviješten, složio se s procedurom. Vrijeme je smaknuća nadolazeća subota,
dakle za tri dana.« Lechner se nakašljao. »Nažalost, nisam se mogao izboriti za način
smaknuća koji si bio predložio. Ipak ćeš Schellera morati rastegnuti na kotač.«
Knjige. Club 180
 Knjige.Club Books

Jakob Kuisl sad više nije mogao izdržati na stoličici. »Ali dali ste mi svoju riječ!« Tako
je naglo poskočio da se stolica prevrnula uz tresak. »Schellerov sam dužnik!«
Pisar je odmahivao glavom kao da razgovara s malim dječakom. »Molim te, Kuisle!
Dužnik vođi razbojnika!« Pokazao je na prevrnutu stolicu. »Izvoli opet sjesti. Imamo još
štošta raspraviti.«
Jakob Kuisl duboko je udahnuo i prekriženih ruku ostao stajati.
»Vjeruj mi«, nastavio je Lechner. »Tako je najbolje za grad. Moramo dati primjer za
upozorenje. Sve razbojničke bande odavde do Landsberga čut će Schellera kako viče. To
će im biti lekcija. Osim toga...« Kucnuo je guščjim perom po stranicama pergamenta.
»Smaknuće će opet donijeti novca gradskoj blagajni. Organizirat ćemo slavlje s plesom,
glazbom, kuhanim vinom i prženim lješnjacima. Ljudima je potrebna promjena nakon
hladnih dana i straha od tih napada.« Prelistavao je pisanku. »Vidiš, štošta se ima obaviti.
Mjesto smaknuća mora a priori biti očišćeno, jedna je greda trula, već sam to provjerio.
Osim toga, dolje na trgu trebamo vješala, barem tri. I natkrivene klupe za patricije kako se
visokoj gospodi ne bi smrznule stražnjice. Bojim se da će lov na drugu bandu razbojnika
morati pričekati.«
Krvnik je stoički slušao Lechnerovo izlaganje, tek sad se ponovno pomaknuo.
»Što je s djecom i ženama?« pitao je.
Pisar Lechner kimnu. »Bit će oslobođeni kao što je bilo obećano. Objesit ćemo samo
muškarce i mlade momke, a Scheller će završiti na kotaču. Vjeruj mi, u vijeću je zaista bilo
ljudi koji su htjeli objesiti i žene, i djecu.«
Osmjehnuo se Kuislu: »Vidiš, izišao sam ti ususret. A sad se baci na pripreme. Sve
mora biti gotovo do subote u podne.«
Kimanjem glave otpustio je krvnika koji je kao u transu krenuo prema izlazu. Kad je
Jakob Kuisl za sobom zatvorio vrata, pisar je duboko uzdahnuo. Nikad neće razumjeti tog
tvrdoglavca Kuisla! Rastezanje na kotaču donosilo je krvniku dobrih trideset
guldena, unatoč tome ponašao se kao da vlastitu kćer mora odvesti na stratište. Lechner je
kroz prozor gledao za velikom pojavom. Čudan čovjek, taj krvnik, pomislio je. Snažan,
kristalno čista razuma, ali za svoj posao previše ganutljiv.
I jednoznačno previše radoznao.
Lechner je još jednom ispod stola izvukao pismo od najfinijeg papira Bütten. Dopis je
stigao tog jutra, a pečat mu je otkrivao da je glasnik prije nekoliko dana doista bio govorio
istinu. Netko vrlo moćan želio je svim sredstvima spriječiti krvnika da nastavi s
raspitivanjem u Altenstadtu.
Johann Lechner bacio je još jedanput pogled na pečat kako bi provjerio njegovu
autentičnost, zatim je pismo pridržao iznad svijeće na stolu. Plamenovi su trepereći
proždirali tanki papir dok nije ostao samo pepeo. Upute u pismu bile su jasne. Nikakvi
dokazi, nikakvi pismeni dopisi, ništa nije smjelo ostati što bi moglo otkriti naredbodavca.
Johann Lechner brojio je svježe iskovane kovanice koje su bile stigle s pismom. Novac
će dobro doći gradu, isto tako i smaknuće. Pisar je iznova bio u miru sa sobom i sa svijetom.

Knjige. Club 181

 Knjige.Club Books

Simon i Benedikta stigli su u Schongau u ranu večer. Cijelim putom natrag razmišljali
su o neobičnim recima, ali i o muškarcu koji ih je bio promatrao s jele. Je li on bio član
bande koja ih je vrebala na putu u Wessobrunn? No zašto ih tada razbojnici nisu bili napali?
Čemu je služilo to promatranje i slijeđenje?
Simon je Benediktu otpratio do njezina prenoćišta u Semerovoj gostionici gdje ga je
ona uspjela nagovoriti da popije čašicu vina.
»Zar nije moguće da nas slijede muškarci koji su se prije nekoliko dana potucali ovdje
po okolici?« pitao je Simon. »Oni koji su vrebali krvnika u kripti? Magdalena je ocu
ispričala za nekoliko stranaca odjevenih u crno koji su u Strasserovoj gostionici razgovarali
na latinskom. Možda su nas cijelo vrijeme slijedili i...«
»Vaša je Magdalena mala djevojčica koja vjerojatno ne razumije ni riječ latinskog«,
prekinula ga je Benedikta. »Možda su to jednostavno bili putujući benediktinci koji su se
pomolili prije jela!« Namignula mu je: »U svakom strancu vidite ubojicu.« Trgovkinja je
prebacila ruku preko Simonove, no on ju je brzo povukao.
»Zar ne osjećate da nas prate na svakom koraku?« pitao je ljutito. »Drumski razbojnik
koji nas ne napada, muškarac na stablu... Sve to ne može biti slučajnost!«
»Mislim da već vidite sablasti!« Benedikta se smijala. »Sad ću vam ispričati što ja
mislim. Muškarac kojeg ste jučer vidjeli u tisovoj šumi doista je bio drumski razbojnik. U
redu, uspjeli smo mu umaknuti. A muškarac na jeli je tek plod vaše mašte. Ne možete ga ni
detaljno opisati.«
»Znam što sam vidio.«
Uslijedila je duga stanka. Napokon je Simon preuzeo riječ. Odlučio je staviti karte na
stol.
»U pravu ste«, rekao je. »Možda su sve to gluposti. Možda je Andreas Koppmeyer bio
ubijen iz potpuno drugog razloga. Recite,
Benedikta, što stoji u oporuci koju je vaš brat sigurno ostavio za sobom?«
Benedikta je otvorila usta i duboko udahnula. »Tako, dakle!« uzviknula je naposljetku.
»Sumnjate da sam ja ubila vlastitog brata! Vjerojatno tu sumnju cijelo vrijeme nosite sa
sobom. Zar nije tako?«
»Što stoji u oporuci?« nije popuštao Simon.
Benedikta ga je gledala bijesno i prekriženih ruku. »To vam mogu reći. Naslijedit ću
bratovu Bibliju u kožnatom uvezu, stari naslonjač i kuharicu koju je sam napisao. Osim
toga i četrdeset guldena koji sigurno neće nadoknaditi gubitke koje sada snosim trgovanjem
vinom.« Nagnula se naprijed prema Simonu. »To je njegova osobna ostavština. Sve ostalo
dobit će Crkva!«
Medikus se trgnuo. Tijekom razmišljanja doista je bio zaboravio da vlasništvo župnika
nakon smrti većim dijelom odlazi Crkvi. Vjerojatno je Benedikta doista naslijedila samo
onih nekoliko stvari.

Knjige. Club 182

 Knjige.Club Books

»A, osim toga!« Trgovkinja se u međuvremenu tako razbjesnjela da su se ostali gosti

okretali za njom. »Zašto bih se zadržavala u Altenstadtu, u blizini mjesta zločina? Mogla
sam otrovati brata, neopaženo odjahati u Landsberg i ondje čekati vijest o njegovoj smrti.
Nitko ne bi posumnjao u mene!« Brzo je ustala i pritom prevrnula stolicu. »Simone
Fronwieseru, zaista ste pretjerali.«
Benedikta je požurila van i uz tresak za sobom zalupila vratima.
»Ha, Fronwieseru? Opet problemi sa ženama?« Bio je to pomoćnik u pivovari
Konstantin Kreitmeyer koji mu se cerio. »Drži se svoje krvnikove kćeri, ona je već dovoljno
luda.«
Ostali pomoćnici u pivovari prasnuli su u smijeh i napravili nekoliko opscenih gesta.
Simon je iskapio vino i ustao.
»Ah, začepite svi svoje gubice!«
Stavio je nekoliko kovanica na stol i praćen vulgarnim doskočicama, napustio
gostionicu.
Umjesto da skrene u Hennengasse i otiđe kući, Simon je čvrsto koračao u smjeru
Lechovih vrata. S ovakvim osjećajima nikako nije mogao otići spavati. Bio se ponio poput
budale prema Benedikti! Kako je samo mogao pomisliti da je otrovala vlastitog brata?
Osim toga, riječi pomoćnika podsjetile su ga na Magdalenu. Je li već bila na putu natrag iz
Augsburga? Možda njezin otac ima novosti o njoj. Simon je žudio za šalicom jake kave.
Kod kuće je na njega samo čekao posao i otac koji je stalno zanovijetao i kojemu
je polagano bilo dosta sinovljevih stalnih izleta. Simon je Anni Kuisl za njegova
posljednjeg posjeta bio ostavio malu vrećicu sa zrnima kave. Možda će mu krvnikova žena
skuhati omiljeni napitak? Simon je odlučio posjetiti schongauskoga krvnika.
Medikus je ubrzo stajao ispred kuće Kuislovih u kožarskoj četvrti. Pokucao je na vrata.
Kad mu je otvorila Anna Kuisl, odmah je znao da nešto nije u redu. Lice te inače tako
živahne žene bilo je blijedo i upalo.
»Dobro što si došao«, rekla je i mahnula Simonu da uđe. »Možda ga ti možeš malo
oraspoložiti. Opet je počeo piti.«
»Zašto?« Simon je skinuo vlažni kaput i poderani ogrtač te ih objesio kraj peći kako bi
se osušili.
Anna Kuisl šutke je pogledala uništenu odjeću, zatim je u ladici potražila iglu i konac.
»Lechner kaže da moj muž mora Schellera staviti na kotač«, odgovorila je dok je počinjala
zašivati poderotinu. »Sve to se mora dogoditi već za tri dana. Pritom je Jakob
vođi razbojnika dao svoju riječ! Banda je ništarija to! Imaju novca koliko drugi ljudi imaju
slame, a unatoč tome ih nije ni najmanje briga za čast i pristojnost!«
Medikus je kimao glavom. Bili su mu poznati krvnikovi ekscesi s napijanjem. Kuisl bi
se redovito prije smaknuća nesmiljeno počeo opijati. No tijekom izvršenja kazne začudo
bio opet bio posve trijezan.
Simon je Anna Mariju Kuisl pustio da nastavi s grđenjem i otišao prijeko u malu sobu
gdje je krvnik staklastih očiju stajao naslonjen na ljestve za vješanje i razmišljao. Slatkast
zadah alkohola i znoja lebdio je prostorijom. Na stolu, kraj otvorene boce rakije, ležalo je
Knjige. Club 183
 Knjige.Club Books

nekoliko rasklopljenih knjiga, u jednom kutu sobe svjetlucale su krhotine razbijenoga

pivskog vrča. Blijedi sjaj plamenova osvjetljavao je tmurno lice Jakoba Kuisla koji je
upravo otpijao još jedan velik gutljaj.
»Pij sa mnom ili me pusti na miru«, rekao je i uz tresak opet spustio bocu na stol. Simon
je trbušastu glinenu posudu prinio ustima i otpio gutljaj. Okusio je nešto stopostotno što je
krvnik valjda bio dobio od fermentiranih jabuka i kruški iz svog voćnjaka. Vjerojatno je
bilo i ljekovitog bilja o kojem medikus radije nije htio znati ništa.
»Pronašli smo novu zagonetku u Wessobrunnu«, rekao je Simon izravno. »Citat na
jednoj lipi. Mislio sam da biste možda mogli otkriti njegov smisao.«
Jakob Kuisl glasno je podrignuo i rukom obrisao usta. »Koga briga? Kako god, ionako
je ne možeš zadržati za sebe, taj citat. Dakle, govori.«
Simon se osmjehnuo. Bila mu je poznata krvnikova radoznalost, čak i u pijanom stanju.
»Glasi: >In gremio Mariae eris primus et felicianus.<«
Jakob Kuisl kimnuo je pa glasno preveo: »U krilu Marijinu bit ćeš prvi i sretniji.«
Glasno je prasnuo u smijeh. »Pobožna uzrečica, ništa više! To ne može biti trag.«
Div je ukočena pogleda iznova posegnuo za bocom. Prizor koji je Simon samo s mnogo
napora mogao uskladiti s tankoćutnom, obrazovanom Kuislovom stranom. Ljude bi uvijek
iznova iznenađivalo krvnikovo znanje latinskog, čak i kad bi bio pijan. Iznenadili bi se još
više da su bacili pogled na krvnikovu biblioteku gdje je uz njemačka i latinska djela bilo i
onih napisanih na grčkom. Neka od njih potjecala su od učenjaka koji su na većini
sveučilišta u zemlji bih posve nepoznati.
»Ah to mora biti sljedeća zagonetka!« dobacio je Simon. »Ispod njega je napisao svoje
ime. Friedrich Wildgraf, Anno Domini 1328. Dakle, godina prije njegove smrti!«
Jakob Kuisl protrljao je sljepoočnice. »U svakom slučaju, ne znam tu rečenicu iz
Biblije«, progunđao je. »A poznajem većinu. Ne možeš ni zamisliti koliko ljudi postane
pobožno kad se približi vrijeme umiranja. Sve sam već čuo, ali ne i to.«
Simon je progutao pljuvačku pa nastavio. Prije Jakoba Kuisla, njegov je otac bio krvnik
u gradu, a prije toga njegov djed; prava dinastija krvnika koja se u međuvremenu raširila
po cijelom nizu bavarskih mjesta. Svi Kuislovi zajedno čuli su procviljenih pobožnih izreka
vjerojatno više od samog pape.
»Ako nije rečenica iz Biblije, možda je skrivena poruka«, rekao je Simon i ponovio
rečenicu. »U krilu Marijinu bit ćeš prvi i sretniji. Što to može značiti?«
Krvnik je slegnuo ramenima prije nego što je opet posegnuo za bocom. »Neka ga vrag
nosi, što se to mene tiče?« Otpijao je gutljaj tako dugo da se Simon prepao da bi se mogao
ugušiti. Naposljetku je Jakob Kuisl opet spustio bocu. »Što se mene tiče, ja ću u subotu
staviti Schellera na kotač, ionako vam ne mogu pomoći. Dotad se ima štošta za obaviti.
Ljudi žele buljiti u nešto.«
Simon je po zacrvenjelim krvnikovim očima zaključio da vjerojatno više nije preostalo
puno rakije. Jakob Kuisl se na svojoj stoličici sve više naginjao prema naprijed. Cijela boca
rakije očito je i za šest stopa visokog muškarca širokih ramena bila previše.

Knjige. Club 184

 Knjige.Club Books

»Trebat će vam lijek«, rekao je Simon duboko uzdahnuvši. »Inače vam sutra neće biti
bistra glava.«
»Ne trebam lijek od vas prokletih nadriliječnika.« Ustao je i otišao prijeko u sobu u
kojoj je Anna Maria Kuisl sjedila za stolom i još uvijek zašivala poderotinu na njegovu
ogrtaču.
»Skuhajte svom suprugu vrč jake kave«, rekao je. »Nemojte štedjeti na zrnju. Dobra je
tek kad žličica u njoj ostane okomito zabodena.«

Magdalenu je probudilo sve glasnije monotono mrmljanje, imala je osjećaj da će joj

eksplodirati glava. Morila ju je još veća glavobolja od one nakon prvog buđenja. Usne su
joj bile suhe i ispucane; kad bi jezikom prešla preko njih, podsjećale su je na koru hrasta.
Otvorila je oči, zaslijepili su je bljeskovi svjetla. Nakon nekog vremena svjetlucanje je
nestalo, sve je postalo jasnije, gledala je u raj.
Mali, debeli anđeli okruživali su ovjenčanog Spasitelja koji je samilosno gledao u nju
s križa. Evanđelisti Luka i Ivan držali su stražu uz rub zvjezdanog neba, duboko dolje
previjala se zmija Lucifer probodena kopljem arkanđela Mihaela dok je dvanaest apostola
sjedilo na prozračnim oblacima. Svi likovi sjajili su u blistavoj zlatnoj boji, svjetlosrebrnoj
i u svjetlucavim duginim bojama. Magdalena nikad nije bila vidjela takvu raskoš.
Nalazi li se na nebu?
Barem više ne ležim u lijesu, pomislila je. To je u svakom slučaju poboljšanje.
Kad je okrenula glavu, brzo je shvatila da se ne nalazi na nebu nego u nekoj vrsti
kapelice. Ispružena na leđima ležala je na kamenom oltaru okružena četirima zapaljenim
svijećama. Zidovi bijelo ožbukane prostorije bili su prekriveni pompoznim uljanim
platnima koji su prikazivali različite biblijske scene. Bilo je toliko platna da je jedva bilo
mjesta među njima. Kroz sićušan prozor na istoku sjalo je sunce, pa ipak je bilo toliko
hladno na kamenoj podlozi da su Magdalenini mišići bili ledeni.
Mrmljanje je dopiralo sa strane. Magdalena je još malo okrenula glavu i ugledala brata
Jakobusa koji je, odjeven u jednostavnu crnu halju, pognute glave klečao ispred malog
Marijina oltara i tiho molio. Zlatni križ s dva poprečna kraka ljuljao se na njegovim prsima.
»Zdravo, Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom, blagoslovljena ti među ženama i
blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus...«
Magdalena se oprezno pokušala uspraviti. Možda će moći pobjeći, a da to ne primijeti
redovnik? Samo nekoliko koraka iza nje nalazila su se niska drvena vrata s pozlaćenom
kvakom. Kad bi dospjela do nje...
Kad se htjela osloniti rukama, opazila je da su joj ruke i noge svezane kao janjetu na
putu za klanje.
Kriste, jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta...
Prisjećajući se te rečenice iz Biblije, Magdalenu je obuzela panika. Što je namjeravao
ovaj luđak? Želi li je žrtvovati na oltaru? Jesu li zato gorjele svijeće? Sjetila se još jednog
citata iz Biblije.

Knjige. Club 185

 Knjige.Club Books

Bog reče Abrahamu: Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu
Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu...
Redovnikov monotoni pjev bio je sve glasniji i dostizao je viši ton, sada je pjevao
kriještećim, vrlo tankim glasom. Magdalena je obuzdavala strah u sebi i prisiljavala se
disati smireno. Možda će i puzeći uspjeti proći kroz vrata? Plazeći, puzeći, poskakujući -
svejedno, samo što brže odavde. Kotrljajući se približavala se lijevoj strani oltara. Samo još
nekoliko centimetara i uspjet će. Osjetila je rub ispod sebe, prevrnula se, pala...
I stopalima okrznula jedan od velikih svijećnjaka koji je uz glasak zveket pao na pod.
Pjevanje je naglo utihnulo. Začuli su se koraci, brat Jakobus samo je nekoliko trenutaka
poslije stajao nad njom s izvučenim bodežom. Magdalena je vrisnula kad se bodež naglo
spustio.
»Ušuti, glupa ženo. Nitko ti neće ništa.«
Redovnik je razrezao uže oko njezinih ruku i napravio korak ustranu.
»Ako obećaš da ćeš šutjeti, razrezat ću ti i uže oko nogu. Obećavaš?«
Magdalena je kimnula. Ubrzo potom bila je slobodna. Uspravila se na klimavim
nogama i počela pomicati udove, no uskoro je shvatila da je previše slaba za stajanje.
Smračilo joj se pred očima. Teško dišući, spustila se na jednu od klupa u crkvi.
»To je od otrova«, rekao je brat Jakobus i sjeo u susjednu klupu. »Mješavina vrtnog
maka i nekoliko rijetkih pomoćnica. Još ćeš se neko vrijeme osjećati slabašnom, no to će
proći.«
»Gdje... gdje sam?« Magdalena je trljala zapešća kojima se širilo bockavo škakljanje
kao da njome plaze mravi.
»To nije tvoja briga«, odgovorio je redovnik. »Ovo je mjesto na kojem nas sigurno
nitko neće ometati. Zidovi su debeli, a kroz prozor ne prodire nikakav zvuk prema van.
Čudesno mjesto da se pronađe Boga.« Pustio je da mu pogled klizi preko raskošnih platna
na stropu. »Ne boj se, trenutačno si naše jamstvo da se tvoj otac neće upletati u naš posao,
a poslije...« Pogledao ju je izravno u lice. Njegove oči odjednom su poprimile blag izraz,
slatkast miris parfema opet je dopirao do nje.
»Magdalena...« uzdahnuo je. »Mnogo toga povezujem s tim imenom.«
Uslijedila je duga pauza.
»Poznaješ Mariju Magdalenu, ženu na Isusovoj strani?« pitao je izravno. »Svetica,
bludnica i preljubnica, gubavica poput tebe...«
Kimnula je. »Otac mi je nadjenuo ime po njoj.« Njezin je glas nakon duge šutnje
zvučao neobično strano i kriještavo.
»Tvoj je otac mudar čovjek, Magdalena. Moglo bi se reći... prorok.« Brat Jakobus
nasmijao se i približio. Njegovo mršavo, zakrivljeno tijelo nagnulo se poput strašila na
vjetru, svojim dugim prstima prešao joj je preko odjeće. Magdalena je opazila da su
mu ruke nježne poput ruku žene. »Sveta Marijo Magdaleno...« šapnuo je redovnik. »Zaista
si poput svoje zaštitnice. Lijepa i pametna, ali grešna. Prljava krvnikova kći, talog grada.
Bludnica, čista u molitvi, koja se potajno podaje tjelesnim užicima.«

Knjige. Club 186

 Knjige.Club Books

»Ali...«
»Šuti!« Redovnikov je glas u jedan mah opet bio kriještav. »Predobro poznajem žene
poput tebe! I zar te nisam vidio s onim medikusom? Zato nemoj lagati, Evina kćeri!«
Zatvorio je oči i duboko uzdahnuo, naposljetku se opet smirio.
»Ali religiozna si, osjećam to«, rekao je i spustio joj dlan na čelo kao da je želi
blagosloviti. »U tebi leži srž dobrote, vi žene niste sve loše. Čak je i Marija Magdalena
postala svetica. I ti možeš biti spašena.« Govorio je jako tiho tako da ga je Magdalena
jedva uspijevala razumjeti.
»Poznaješ li Bibliju, krvnikova kćeri?«
Njegov je dlan još uvijek bio na njezinu čelu. Magdalena je odlučila šutjeti, redovnik
je nastavio govoriti ne pričekavši odgovor.
»Luka, poglavlje 8, stih 2. Isus zareda obilaziti gradom. Bile su s njim i neke žene koje
bijahu izliječene od zlih duhova i bolesti: Marija zvana Magdalena, iz koje bijaše izagnao
sedam đavola. Sedam đavola...« Redovnikove oči svjetlucale su na svjetlu svijeće. »I u tebi
je sedam đavola, Magdalena. A ja ću ih izgnati iz tebe, poslije, kad tvoj zadatak ovdje bude
obavljen. Tad ćeš biti čista i dobra. Nevina djevojka. Ne brini, pronaći ćemo za tebe mjesto
u samostanu.«
Krenuo je prema izlazu. Još jednom se okrenuo prema njoj.
»Ja ću te spasiti, Magdaleno.«
Redovnik se za rastanak osmjehnuo pa otvorio vrata i nestao. Uz škripu se okrenuo
ključ u bravi. Koraci su postajali sve tiši, a onda su posve utihnuli.
Krvnikova kći ostala je sama s anđelima, evanđelistima i Spasiteljem uz čiji su križ
klečale i plakale dvije žene.

Simon je gledao u ukočene oči muškarca koji je ležao pred njim na krevetu i odložio
svoju liječničku torbu. Medikus mu više nije morao poslušati srce, opipati puls ih pridržati
ogledalce ispod nosnica, znao je da je muškarac mrtav. Nježno mu je zaklopio oči pa se
obratio starčevoj ženi koja je jecajući stajala kraj njega.
»Došao sam prekasno«, rekao je Simon. »Vaš je muž već na boljem mjestu.«
Seljanka je kimnula i pogledala supruga kao da ga njezin pogled može oživjeti. Simon
je procijenio da je žena u srednjim četrdesetima, no rano je ostarjela zbog teškog rada na
polju, poroda koji su se ponavljah svake godine i loše ishrane. Kosa joj je bila sijeda i
raščupana, imale je duboke bore oko kutova usana i očiju. Nekoliko žutocrnih kutnjaka
provirivalo joj je kroz ispucane usne. Simon se pitao hoće li i Magdalena tako izgledati za
dvadeset godina.
Cijelu noć bio je razmišljao o krvnikovoj kćeri. Kako joj je u Augsburgu? Njezin otac
dosad od nje nije primio nikakvu vijest, no očekivao je da će svaki čas banuti. No možda
će njezin dolazak dodatno odgoditi snježna oluja koja je harala posljednjih nekoliko dana.
Magdalena je vjerojatno čekala grupu trgovaca kojoj bi se mogla pridružiti i koja se nadala
boljem vremenu. I prestanku napada...

Knjige. Club 187

 Knjige.Club Books

Cmizdrenje djeteta trgnulo je Simona iz misli. Djevojčica od koje četiri godine dirala
je lice mrtva oca, a u stražnjem dijelu sobe pognute je glave stajalo još šestero djece ove
seoske obitelji. Dvoje je snažno kašljalo, a medikus se molio da i njih nije uhvatila groznica.
U Schongauu u posljednja dva tjedna od te tajanstvene bolesti preminulo je trideset
ljudi, najvećim dijelom djeca i starci. Na groblju crkve sv. Sebastijana kraj gradskih zidina
više nije bilo mjesta, već su se počinjali preslagivati grobovi nekadašnjih žrtava kuge.
Simon i njegov otac učinili su sve. Puštali su krv, davali klistir, spremali napitke od lipova
cvijeta i mravinca. Bonifaz Fronwieser čak je prelistao knjige takozvane »nečiste apoteke«
u potrazi za čarobnim napitkom protiv groznice. Kad je njegov otac počeo u ocat uranjati
osušene žabe krastače i mrviti mišji izmet, Simon je uz psovke istrčao iz bolesničke sobe.
»Vjera je ono što pomaže!« viknuo je otac za njim. »Vjera! Ionako više ne možemo
ništa učiniti!«
Već od same pomisli na očev rad Simon je morao tiho psovati. Mišja govna i osušene
žabe krastače! Uskoro će crtati pentagrame na vrata bolesnika. Kad bi barem još imao malo
jezuitskog praha! Lijek dobiven iz kore stabla sa Zapadnoindijskih otoka brzo bi
spustio temperaturu, u to je mladi medikus bio siguran. No Simon je posljednju mrvicu
jezuitskog praha odavno bio potrošio, a venecijanske trgovce očekivalo se tek u ožujku kad
se otvaraju ceste kroz prijevoje.
Još jednom obratio se seljanki i njezinoj kašljucavoj djeci. »Sad je važno da što prije
pokopaš supruga«, rekao je Simon. »Možda je nešto u njemu od čega ste se razboljeli ti i
djeca.«
»Neki... duh?« pitala je seljanka prestrašeno.
Medikus je rezignirano odmahnuo glavom. »Ne, nikakav duh. Zamisli posve male
životinjice koje...«
»Male životinjice?« Lice žene postalo je za još jednu nijansu bljeđe. »U mom Aloisu?«
Simon je glasno uzdahnuo. »Zaboravi i samo ga pokopaj.«
»Ali do je smrznuto, morat ćemo pričekati dok...«
Začulo se kucanje. Simon se okrenuo i ugledao prljavoga malog dječaka kako stoji na
vratima i gleda u njega s mješavinom straha i poštovanja.
»Jeste li vi schongauski medikus?« pitao je naposljetku. Simon je kimnuo. Potajno se
radovao tituli jer za većinu građana i dalje nije bio ništa više osim razmažena sina ovdašnjeg
liječnika, kicoš i ljepotan kojemu je ponestalo novca za ingolstadtsko sveučilište.
»Šalju... šalju me Schreevoglovi«, rekao je dječak. »Rekli su da vam prenesem da Clara
kašlje i izbacuje šmrklje i sluz. I da što prije navratite.«
Simon je zatvorio oči kako bi se tiho pomolio. »Ne Clara«, promrmljao je. »Bože moj,
ne Clara!«
Zgrabio je liječničku torbu i nakon što se kratkim riječima pozdravio sa seoskom
obitelji, požurio je za dječakom. Na putu prema Marktplatzu gdje su živjeli Schreevoglovi,
Simon je uvijek iznova pomišljao na Claru. Toliko toga se bilo dogodilo posljednjih

Knjige. Club 188

 Knjige.Club Books

nekoliko dana da je bio zaboravio na nju! Obično bi nekoliko puta na tjedan posjećivao
svoju malu prijateljicu. A sad je bolesna, možda je i ona imala tu vražju groznicu!
Maria Schreevogl već ga je čekala dolje ispred ulaznog portala. Kao toliko puta prije,
bila je blijeda i uznemirena. Simonu nikad nije bilo jasno što je patricij vidio u toj bigotnoj,
katkad pomalo histeričnoj ženi. Pretpostavljao je da su pri sklapanju tog braka bili u igri i
financijski interesi. Djevojačko ime Marije Schreevogl bilo je Püchner, potjecala je iz stare,
utjecajne schongauske obitelji vijećnika.
»Leži gore u sobi!« žalila se patricijska supruga. »Djevice Marijo i svi sveci, neka ne
bude groznica! Ne kod moje Clare!«
Simon je širokim stubištem požurio gore i ušao u sobu bolesne djevojčice. Clara je
kašljući ležala u svom krevetu, njezino blijedo lice provirivalo je ispod debelog pokrivača
napunjenog perjem. Kraj nje uz rub kreveta sjedio je njezin očuh Jakob
Schreevogl zabrinutog pogleda.
»Dobro što ste mogli doći tako brzo, Fronwieseru«, rekao je i ustao s kreveta. »Želite
li nešto popiti, možda kavu?«
Simon je odmahnuo glavom i zabrinuto pogledao patricija koji je zurio u njega praznim
pogledom. Vijećnik kao da je bio u transu. Tek se jučer navečer bio vratio s krvnikom nakon
što su zajedno pratili Karla Semera. Vijest o bolesti njegove kćeri očigledno ga je vidno
uzdrmala.
Simon se nagnuo dolje prema Clari.
»Clara, ja sam, Simon«, šapnuo je. No Clara nije reagirala, oči su joj bile zatvorene i
disala je ubrzano. U snu bi povremeno zveketavo zakašljala. Medikus je prislonio uho na
njezina prsa i osluhnuo ritam njezina disanja.
»Koliko dugo je ovako?« pitao je Simon i pokušao nadglasati plač i jecaje vijećnikove
supruge koja je s njim bila ušla u sobu. Njezini prsti neprestano su prebirali rozarij.
»Tek od jučer«, odgovorio je Jakob Schreevogl. »Temperatura se pojavila navečer,
iznenada. Otad više ne reagira. Zaboga, ženo, šuti već jednom!«
Molitve Marije Schreevogl su utihnule. »Ima li groznicu, Simone?« pitala je mlakim
glasom. »Vi to znate! O, dobrostivi Bože, ima li je?« Pogledala je medikusa velikim očima.
Simon je oklijevao. Nagla pojava bolesti, zveketav kašalj, visoka temperatura. Sve je
ukazivalo na to da se Clara zarazila. Medikus se iznova proklinjao što nije mogao zamoliti
Magdalenu da mu nabavi nekoliko ingredijenata u Augsburgu. Možda su apoteke ondje
imale čak i jezuitski prah! No za to je sada bilo prekasno.
Kad je Simon nastavio šutjeti, patricijka je to uzela kao znak.
»Sveta Barbaro, izgubit ću je!« kukala je. »Sveti Kvirine, pomozi!« Bacila se na
koljena i opet počela moliti krunicu.
Njezin muž pokušao ju je ignorirati. Njegov glas zvučao je ozbiljno kad se obratio
Simonu.
»Što možemo učiniti?«

Knjige. Club 189

 Knjige.Club Books

Simonu nije bilo lako gledati ga u oči. »Želim biti iskren, Schreevogle«, rekao je.
»Mogu joj napraviti obloge i čaj, ali to je sve. Preostaje nam samo da čekamo i molimo se.«
»Sveti Primo, sveti Felicijane, pomozite nam u nuždi i bolesti!« Glas Marije
Schreevogl bio je pištav. Izvukla je lančić s amajlijama svetaca i stavila ga Clari oko vrata.
»Od toga neće ozdraviti, ženo«, rekao je Jakob Schreevogl. »Radije skuhaj čaj s
lipovim cvijetom. Mislim da ih kuharica ima još u kuhinji.«
Maria Schreevogl je jadikujući požurila van, a Simon se ponovno nagnuo nad Claru.
»Utrljat ću joj mast u prsa«, rekao je. »Krvnikov recept. Gorska metvica, ružmarin i
guščja mast. Ona će barem ublažiti kašalj.«
Otkrio je Clarina prsa i počeo je mazati mašću. Nije maknuo lančić sa slikama svetaca,
naštetiti u svakom slučaju neće.
Dok je trljao Claru, Simonov pogled prelazio je preko privjesaka na lančiću, srebrnih
kovanica u koje su bih ugravirani lik i ime. Na amajlijama su se, kao i u altenstadtskoj
bazilici, nalazile slike različitih svetaca. Sveta Barbara, sveti Kvirin, sveti Juraj i
naravno sveta Walburga, svetica zaštitnica bolesnih i rodilja. No među njima je bilo i manje
poznatih. Simon je pročitao ime svetog Ignacija koji bdije nad djecom i pomaže kod teških
poroda. Tu su, osim toga, bili sveti Primo i sveti Felicijan kojima se Maria
Schreevogla maloprije bila molila.
Odjednom su se Simonove ruke prestale micati. Nije više trljao Clarina prsa, posegnuo
je za dvama amajlijama na lančiću i počeo zuriti u njih.
Sveti Primo, sveti Felicijan...
Amajlije su hladne poput ledenih gruda ležale u njegovoj ruci. Kako su mogli biti tako
slijepi?
Hrapavim glasom obratio se Jakobu Schreevoglu. »Možemo li se na trenutak povući u
vašu biblioteku?«
Patricij je podigao obrve. »Mislite li da ćete ondje otkriti lijek protiv ove bolesti?
Moram vas razočarati. Moj izbor medicinskih knjige je, nažalost, ograničen.«
Simon je odmahnuo glavom. »U potrazi sam za brevijarom svetaca.«
»Brevijarom svetaca?« Jakob Schreevogl začuđeno ga je pogledao. »Mislim da moja
žena ima nešto slično. Ali zašto...«
»Pođimo u biblioteku«, rekao je Simon. »Ovdje ionako trenutačno ne možemo učiniti
ništa. Ako su moja promišljanja točna, već uskoro ću Clari kupiti najbolji lijek u cijelom
Pfaffenwinkelu. A vama Paracelsusa napisanog zlatnim listićima. Imate moju riječ!«

Jakob Kuisl krenuo je teškim korakom, osjećao se poput jadnoga grešnika na putu
prema gubilištu. Jučerašnja kava mu je pomogla da se riješi najgoreg mamurluka, no još
uvijek je imao osjećaj da mu je glava vreća puna kamenja. Ali nije mu glavobolja zadavala
najviše briga. Bilo je to gaženje vlastite riječi.
Kad je sudski stražar Johannes vidio u kakvom je raspoloženju Kuisl, dobrovoljno se
maknuo ustranu i pustio krvnika u kulu.
Knjige. Club 190
 Knjige.Club Books

»Hrpa posla, ha?« viknuo je za njim. »Bit će to krvava predstava, razvlačenje na kotaču
u subotu. Nadam se da će ljudi imati što za vidjeti! Slomi mu svaku kost, može, krvniče?
Kladio sam se u dva helera da će Scheller vikati i sljedećeg dana.«
Jakob Kuisl ga je ignorirao i koračao ravno prema ćeliji vođe razbojnika i njegove
bande. Kratak pogled bio je dovoljan kako bi ustanovio da je za razliku od prošlog puta bilo
pokrivača, vode i svježeg kruha. I bolesni dječak danas je ostavljao bolji dojam, činilo se
da mu je lijek pomogao.
Hans Scheller stajao je prekriženih ruku točno iza rešetaka. Kad se krvnik približio,
vođa razbojnika pljunuo mu je ravno u lice.
»Vješanje, ha?« zarežao je. »Čista, brzo obavljena stvar, ih! Da ne bi! Lijepo, polagano
će biti, jedan udarac za drugim. A ja sam vjerovao tebi, prljavom krvniku!«
Jakob Kuisl polagano je obrisao pljuvačku s lica. »Žao mi je, možeš mi to vjerovati,
ali ne moraš«, rekao je smireno. »Pokušao sam, no visoka gospoda te žele vidjeti kako vičeš
i jadikuješ. Kako god...« Sasvim se približio Schelleru. »No još uvijek možemo napakostiti
tim bogatunima«, šapnuo je tako tiho da ga nije mogao čuti nitko drugi.
Hans Scheller ga je nepovjerljivo pogledao. »Što namjeravaš?«
Jakob Kuisl se osvrtao kako bi provjerio prisluškuje li ih netko. No ostali razbojnici
bili su previše zabavljeni sami sobom, a sudski stražar Johannes odlučio je pričekati vani.
Naposljetku je krvnik ispod kaputa izvukao malu platnenu vrećicu. Kad ju je
razvezao, mala smeđa kuglica iskotrljala se na njegov ispucani dlan, pilula, ne veća od
dječje pikule.
»Jedan ugriz i naći ćeš se kod dragoga Gospodina«, rekao je Kuisl. Podigao je kuglicu
poput dragocjena bisera. »Napravio sam je posebno za tebe. Nećeš osjećati bol. Stavi je u
usta, a kad zadam prvi udarac, pregrizi je.«
Hans Scheller oprezno je prstima uzeo pilulu i pobliže je pogledao. »Bez boli, rekao
si?«
Kuisl je kimnuo glavom. »Bez boli. Pouzdaj se u to, razumijem se u bol.«
»A što je sa spektaklom?« šapnuo je Scheller. »Ljudi će biti razočarani. Čuo sam da
katkad znaju objesiti krvnika ako se sve ne odvije kako je bilo planirano. Mislit će da nisi
čestito obavio svoj posao.«
»Neka to bude moja briga, Schelleru. Samo nemoj odmah uzeti otrov. Vijećnici bi se
tada mogli osvetiti ostalima. Na kraju ću na kotač morati privezati dječaka.«
Vođa razbojnika dugo je šutio prije nego što se opet obratio krvniku.
»Dakle, točno je ono što govore o tebi, Kuisle.«
»Što?«
»Da si dobar krvnik.«
»Ja sam krvnik, ali nisam ubojica. Vidimo se u subotu.«
Jakob Kuisl okrenuo se i izišao iz kule. Hans Scheller trljao je još dugo pilulu među
prstima. Zatvorio je oči i pripremio se za svoje putovanje u mrak.

Knjige. Club 191

 Knjige.Club Books

Pronašli su brevijar svetaca odostraga u polici, između Platonovih djela i otrcanoga

seoskog kalendara za kojeg Jakob Schreevogl nije znao kako je završio u njegovoj kući.
Vjerojatno ga je njegova supruga nabavila kod putujućeg trgovca devocionalijama, isto kao
molitvenik, osam funti tešku kućnu Bibliju pa i knjižicu sa svecima.
S brevijarom u rukama, Simon je patriciju u najkraćim crtama ispričao što su on i
krvnik bili pronašli u kripti; rekao mu je za zagonetke, za njegov osjećaj da ga stalno
promatraju i za posljednje otkriće s Benediktom na Tassilovoj lipi nedaleko
od Wessobrunna.
»Čvrsto smo uvjereni da će nas sve te zagonetke odvesti do blaga templara!« završio
je Simon svoj izvještaj dok je ostatak knjiga spremao u police kućne biblioteke. »Blago
koje je njemački majstor templara Friedrich Wildgraf onomad namjerno sakrio daleko od
većih gradova. Ne u Parizu, ne u Rimu, vjerovao je da francuski kralj nikad neće pronaći
blago ovdje u bavarskoj provinciji. Odabrao je zagonetke koje su zapravo mogli riješiti
samo mještani!«
Jakob Schreevogl bio je sjeo u međuvremenu na rub stola te sve pomnije slušao
medikusova objašnjenja.
»Vrlo moguće da je Friedrich Wildgraf svoje znanje prenio sinovima i unucima ovdje
u Schongauu«, nastavio je Simon. »Vjerojatno je loza u jednom trenutku izumrla pa se tako
izgubilo i znanje o blagu i zagonetkama.«
»A kako glasi sljedeća zagonetka?« pitao je Jakob Schreevogl.
Simon je na trenutak pogledao kroz prozor i provjerio promatra li ih tko. Tek je potom
nastavio tiho govoriti. »Glasi: >In gremio Mariae erisprimus et felicianus<«, šaptom je
rekao medikus. »U prijevodu otprilike: >U krilu Marijinu bit ćeš prvi i sretniji« Dugo sam
mislio da se radi o pobožnoj rečenici iz Biblije.«
»A što je zapravo?«
»Reći ću vam to kad u ovoj knjižici pronađem pravo mjesto.« Simon je počeo listati
brevijar o svecima. Zaustavio se na jednoj stranici i počeo čitati. »Bio sam u pravu!«
naposljetku je uzviknuo prije nego što se njegov glas opet pretvorio u šapat. »To nije citat iz
Biblije nego rečenica u kojoj su sakrivena dva imena. Primus i Felicianus. U prijevodu
doista znače Prvi i Sretni, no također su i dva sveca iz starog Rima. Ovdje!« Pokazao je na
otvorenu stranicu na kojoj su se mogla vidjeti dva gola, svezana muškarca koja su nekoliko
krvnikovih pomoćnika mučila na rastezalima i koja su se unatoč tome osmjehivala kao da
su upravo ugledali Spasitelja.
»Primo i Felicijan bili su rimski kršćani koji su na zapovijed cara Dioklecijana bili
mučeni i naposljetku smaknuti«, nastavio je Simon uzbuđeno. »Prije toga su, prema ovoj
knjižici, svojom pukom postojanošću preobratili tisuće Rimljana.«
»Ali to je bilo u Rimu!« ubacio se Jakob Schreevogl. »Zar niste upravo sami rekli da
je taj templar namjerno odabrao našu provinciju, a ne velike gradove? To, dakle, ne može
biti rješenje zagonetke.«

Knjige. Club 192

 Knjige.Club Books

Medikus se osmjehivao i mahao brevijarom. »Nemojte biti tako brzopleti, vaše

gospodstvo. Primo i Felicijan bili su, doduše, pokopani u Rimu, no u jednom trenutku
njihovi su ostaci bili prebačeni na neko drugo mjesto gdje ih se i danas štuje.«
Jakob Schreevogl u međuvremenu je bio ustao. »I gdje je to?« pitao je. »Nemojte me
tako dugo držati u neizvjesnosti!«
Simon je zaklopio knjigu i vratio je na policu. »Benediktinski samostan Rottenbuch,
samo nekoliko milja odavde.«
Patricij ga je sumnjičavo pogledao. »Rottenbuch?«
Simon je kimnuo. »Samostan koji je pritom posvećen svetoj Djevici Mariji. Primus i
Felicianus u krilu Marijinu. To je rješenje!« Udario se po čelu. »Kako sam glup! Kao dijete
sam čak jednom sudjelovao na hodočašću u čast tih dvaju svetaca, ali zaboravio sam na to.«
Patricij se smješkao. »Koliko vas poznajem, sada ćete još jednom hodočastiti onamo.«
Simon je već bio na vratima kućne biblioteke kad se naglo zaustavio. Odjedanput je
djelovao zamišljeno. »Otići ću tek kad Clari bude bolje«, rekao je. »Vaša djevojčica vrijedi
više od svih blaga svijeta.«

Knjige. Club 193

 Knjige.Club Books

11

larino stanje nije se promijenilo ni sljedećeg dana. Imala je groznicu i kašljala je,
C Simon joj je propisao napitak od lipova cvijeta i ružmarina pomiješan sa zadnjim
medom koji je uspio pronaći kod kuće. Iznova se proklinjao što tijekom ljeta nije kupio
više jezuitskog praha; no lijek koji je saracenski trgovac imao na prodaju bio je skup -
previše skup za maloga schongauskoga gradskog medikusa kako bi ga mogao nabaviti u
većim količinama.
Simon je Claru posjećivao prijepodne i poslijepodne, osluškivao njezina prsa i riječima
ohrabrivao u polusnu izgubljeno dijete. Benediktu za to vrijeme nije vidio nijedanput.
Medikus je osjećao da ju je potajno izbjegavao. Za njihova posljednjeg susreta nešto se bilo
slomilo među njima. Vjerojatno je reagirao na trgovkinjine omalovažavajuće primjedbe o
Magdaleni.
Vaša je Magdalena mala djevojčica koja vjerojatno ne razumije ni riječ latinskog...
U tom trenutku osjetio je koliko mu silno nedostaje Magdalena. Što je donedavno
smatrao slabošću krvnikove kćeri - njezin nagli temperament, manjak odgoja, seljačku
lukavost, što je bilo beskrajno udaljeno od francuske etikete i finoće jedne Benedikte - sve
to je Magdalenu opet činilo neusporedivom i jedinstvenom.
Simonove misli su kao mnogo puta prije bile prekinute Clarinim dugim zveketavim
napadom kašlja. Prsni koš djevojčice uzdizao se i spuštao, ispljuvavala je zelenu sluz.
Simonu je laknulo kad je vidio da ispljuvak nije crvene boje. Znao je da crvena sluz
najčešće znači sigurnu smrt.
Dok je Claru držao za ruku i čekao da prođe napadaj kašlja, medikus je razmišljao zašto
se upravo za ovu djevojčicu brinuo toliko suosjećajno kad su u Schongauu trenutačno
gotovo svakog dana ljudi umirali u svojim krevetima. No uz Claru ga je vezala očinska
ljubav koja se bila rodila tijekom pustolovina koje su proživjeti zajedno prije gotovo godinu
dana. Oslobodio je tu djevojčicu iz ruku vraga, već jednom ju je izliječio od teške groznice
- zar da sada pasivno gleda kako tiho umire? Nekoliko je puta kratko bila otvorila oči na
bolesničkoj postelji. Kad bi ga Clara ugledala, osmjehnula bi se i promrmljala nešto
nerazumljivo u snu, zatim bi opet izgubila svijest. Simon je mijenjao obloge od svježeg

Knjige. Club 194

 Knjige.Club Books

sira na njezinim stopalima i brisao joj znoj s lica te sjedio kraj njezina kreveta sa
Schreevoglovima koji su se izmjenjivali. Maria Schreevogl bi tada bez prestanka molila
jednu krunicu za drugom.
Zdravo, Marijo, Gospodin s tobom...
Drugog dana kao da se Clarino stanje bilo donekle poboljšalo. Simon je znao iz
iskustva da bolest dostiže vrhunac otprilike drugog dana. Činjenica da se groznica
povlačila, bio je dobar znak.
Jakob Schreevogl bio je taj koji mu je naposljetku rekao da promijeni zrak.
»Mislim da ovdje više ništa ne možete učiniti«, rekao je dok je zajedno s medikusom
sjedio na rubu kreveta. »Moja supruga i ja zahvaljujemo vam na trudu. Trebali biste sada
odjahati u Rottenbuch kao što ste planirali.« Ustao je i protegnuo se. »No bolje da povedete
krvnika. Prema svemu onome što ste ispričali, niste sami ondje vani.«
Simon je odmahnuo glavom. »Zaboravili ste da Scheller sutra ima svoj veliki dan.
Kuisl ga mora rastegnuti na kotaču, a do pogubljenja se sigurno ne bismo stigli vratiti.«
Ustao je ukočenih udova i pogledao kroz prozor bolesničke sobe u laganu snježnu vijavicu
od koje je grad rano jutros opet nestao iza bijelog, vrtložećeg zida. »Zapravo bih bio sretan
da za takvog dana ne moram biti u Schongauu«, rekao je. »Možemo se samo nadati da
će vrijeme ostati loše. To bi Lechneru pomrsilo račune i barem ne bi bilo slavlja.«
Sad je i Jakob Schreevogl pogledao u bjelinu vani ispred prozora. »Znate da sam se u
vijeću izjasnio protiv rastezanja na kotaču. Ono je... bestijalno, preostatak iz vremena za
koje sam mislio da je iza nas. No rat nas je očito opet pretvorio u životinje.« Duboko je
uzdahnuo. »Kao vijećnik, nažalost, moram prisustvovati pogubljenju, vjerojatno sam jedan
od malobrojnih koje taj spektakl ne veseli.« Patricij je mahnuo Simonu da izađe iz sobe
gdje je kraj Clarina bolesničkog kreveta još uvijek klečala i molila Maria Schreevogl. Na
putu dolje vijećnik je Simona još jedanput na stubištu uhvatio za rame.
»Razmislio sam o onome što ste mi ispričali. I o izreci koju su šaptali muškarci u kripti.
Onom >deus lo vult<. Dugo sam razmišljao otkud mi je poznat.«
»I?« pitao je Simon.
»Sjetio sam se prošle noći. To je rečenica kojom su križari nekoć kretali u rat. Njihov
bojni poklič u ratu protiv nevjernika. >Bog to želi« Tako su opravdavali svoj masakr nad
Saracenima. Zato što je Bog tako želio...«
Simon je odmahnuo glavom. »Staro križarsko geslo na usnama ubojica i bandita.
Kakvim smo to luđacima na tragu?«
Oklijevao je. »Poznajete li možda augsburškog biskupa?« pitao je naposljetku.
»Augsburškog biskupa?« Vijećnik je nabrao čelo. »Pa, vidio sam ga jednom ili dvaput
u carskom gradu na većim prijemima. Kažu za njega da je mlad i častoljubiv čovjek.
Navodno vrlo doslovno interpretira Bibliju, neki ga čak opisuju kao bigota.« Schreevogl se
tiho smijao. »Papa vjerojatno zna zašto je upravo u Augsburg, u ovu močvaru grešnika
punu protestanata, poslao jednog od svojih najstrožih pastira. Ali zašto to pitate?«

Knjige. Club 195

 Knjige.Club Books

Simon je slegnuo ramenima. »Nema veze. Neki predosjećaj, ništa više. Vjerojatno je
totalna glupost.«
Jakob Schreevogl čvrsto mu je stisnuo ruku. »Budite u svakom slučaju na oprezu. Ima
još nešto...«
»Da?«
»Taj Friedrich Wildgraf Negdje sam već pročitao njegovo ime.« Patricij se ugrizao za
usnu. »Kad bih samo znao gdje!«
Simon je kimnuo. »I kod mene je slično. Kao da mi se u glavi mota duh. No uvijek kad
ga pokušam uloviti, pretvori se u dim. Mislim da ima veze s ovom malom knjižicom o
templarima koju ste mi dali. Možete li još dva dana bez nje?«
»Naravno«, odgovorio je patricij. »Samo da moja Clara opet ozdravi.« U
međuvremenu su bili stigli dolje do vrata. Pahulje su preko praga padale u unutrašnjost
kuće.
»Želim vam puno sreće. Idite s Bogom!«
Jakob Schreevogl još jednom je Simona čvrsto pogledao u oči pa zatvorio vrata.
Medikus je htio krenuti. Odjednom je zastao.
Dolje na cesti stajala je Benedikta. Konj joj je bio natovaren i zauzdan, a ona je
mahnula kao u znak pozdrava.

Magdalena je zurila u Isusa samilosnog pogleda na stropu, no ni on joj nije mogao

pomoći. Vrijeme se razvlačilo poput rastezljive smole. Već tri dana bila je zaključana u
ovoj kapelici. Tri dana čekanja, psovanja i povremenog plakanja. Na početku je stalno
bila razmišljala o bijegu, no jedini prozor, tri stope iznad oltara, bio je veličine dlana te
napravljen od neke vrste prozirnog kamena.
Magdalenine nesaslušane krikove prigušili su zidovi. Vrata su se pokazala masivnima
i opremljenima lokotom i dodatnim zasunom. U visini glave nalazilo se okance kroz koje
bi u pravilnim intervalima provirivao njezin tamničar.
Brat Jakobus bio je zapravo jedini sugovornik kojeg je imala u tim danima. Donosio
joj je nešto za jelo i piće, opskrbio je pokrivačima, a svakog je dana odnosio vjedro u koje
je u kutu pod pogledima arkanđela i evanđelista morala obavljati nuždu. Prije nego što bi
Jakobus ušao u kapelicu, svaki put bi prvo otvorio okance na vratima. Magdalena bi morala
sjesti u jednu od klupa kako bi je vidio, tek bi nakon toga povukao zasun. Na taj način ga
ne bi mogla svladati tijekom ulaska u prostor. Brzo je bila odbacila plan da će napasti
redovnika u kapelici. On je bio suhonjav, no izuzetno žilav i mišićav. Osim toga uvijek je
sa sobom nosio bodež za koji je Magdalena pretpostavljala da je premazan otrovom.
Na početku nije s njim htjela razmijeniti više od nekoliko riječi premda je brat Jakobus
nekoliko puta pokušao započeti razgovor. No s vremenom joj je postalo sve dosadnije u
kapelici izloženoj propuhu. Sad je napamet znala sva stropna platna; znala je koliko je
koraka od oltara do vrata i od Marijine škrinje do oltara. Jedina knjiga koja joj je bila na

Knjige. Club 196

 Knjige.Club Books

raspolaganju bio je otrcan molitvenik s katoličkim crkvenim pjesmama koje je počela

učiti napamet.
Drugog se dana naposljetku prepustila beskrajnim, bigotnim objašnjenjima redovnika
koji su bili prepuni citata iz Biblije. Brat Jakobus odnosio se prema njoj s mješavinom
prijezira, mržnje i... da, obožavanja. Mješavina koja je Magdalenu sve više i više
zbunjivala. Cesto bi joj Jakobus prstima prošao kroz kosu da bi u sljedećem trenutku počeo
ljutito marširati gore-dolje među crkvenim klupama. Više nego jedanput uhvatio ju je strah
da bi joj u iznenadnom napadu ludila mogao prerezati grkljan.
»Vi žene ste donijele zlo na svijet!« docirao je podignutog kažiprsta. »Zagrizle ste
jabuku, otad živimo u grijehu!«
»Ah, a Adam je samo stajao kraj nje i gledao?« Magdalena nije mogla ne uzvratiti mu
tom primjedbom. No zažalila je već u sljedećem trenutku. Brat Jakobus joj je prišao i
objema rukama uhvatio glavu poput zrele bundeve kao da je želi zgnječiti.
»Ona ga je nagovorila, razumiješ?« promrmljao je. »Adam je samo na trenutak bio
slab, no Bog ne trpi slabost. Ni na trenutak. Sve nas je kaznio! Sve nas!«
Opet je osjetila njegov slatkasti parfem. Tek je sad Magdalena opazila da se iza mirisa
ljubica skriva još jedan vonj, truo, prodoran zadah. Cijelo redovnikovo tijelo zaudaralo je
poput komada pokvarena mesa. Bratu Jakobusu smrdjelo je iz usta kao iz
kloake, nakrivljeni crni krnjaci u gnojnom zubnom mesu; na njegovoj bijeloj tunici koju je
nosio ispod halje s kapuljačom vidjele su se vlažne mrlje koje su, kako je u jednom trenutku
shvatila, potjecale od gnojnih čireva. Magdalena je shvatila da Jakobusova tonzura nije bila
rukom izbrijana; redovniku je kosa bila otpala na sredini glave.
Činilo se da se brat Jakobus iznutra raspadao.
Krvnikova kći sjetila se da je te znakove već jednom bila vidjela kod đenoveškog
trgovca koji je prije nekoliko godina bio potražio njezina oca. Muškarac je bio uteturao u
kuću schongauskog krvnika pod očigledno strašnim bolovima; kosu je gubio u
pramenovima poput vunenih niti koje su letjele s vretena. Jakob Kuisl govorio je o
francuskoj bolesti i neobično trzavog trgovca otpremio s bolom žive i napitkom od vrtnog
maka koji bi trebao ublažiti bolove. Kad je Magdalena htjela znati može li se izliječiti
trgovca, njezin je otac samo bio odmahnuo glavom. »Predugo je bolestan«, rekao je
tada. »Ako bude imao sreće, umrijet će prije nego što ga posve obuzme ludilo.«
Je li ludilo bilo obuzelo i brata Jakobusa? Magdalena se pitala što je redovnik
namjeravao učiniti s njom.
Bilo je trenutaka kad ju je nježno gladio po glavi ih joj s mnogo ljubavi prstima prolazio
kroz kosu; činilo se da bi mu duh tada negdje odlutao. Brat Jakobus joj je otvorio srce
tijekom jednog od tih neočekivanih događaja.
»Kad sam bio mlad, volio sam djevojku poput tebe«, rekao je šaptom. »Jednu...
bludnicu, zvala se Magdalena. Upropastila je sebe i mene. Bio sam pohotni kicoš, pijana
budala koja je teturala Augsburgom uvijek u potrazi za sljedećom zabavom. No tad mi je
Bog poslao znak. Kaznio me ovom bolešću i ja sam se srušio ispred dominikanske crkve
sv. Magdalene!« Tiho se hihotao. »Svete Magdalene, kakva božanska ironija!« Hihotanje

Knjige. Club 197

 Knjige.Club Books

se pretvorilo u zveketav kašalj, potrajalo je prilično dugo prije nego što je mogao nastaviti
priču. »Otad sam sav svoj život podredio službi redu. A sad mi je Bog dao mogućnost da
ispravim prošlost. Magdalena...« Naslađujući se sjećanjima, dlanom joj je prešao preko
obraza. »Moja je Magdalena mrtva. Ali ti možeš biti izliječena. Istjerat ću iz tebe demone
poput dima i smrada iz zagušljive seoske kuće.«
Magdalena je zatvorila oči. Pustila ga je da nastavi citirati Bibliju i za to vrijeme
grčevito razmišljala o izlazu iz svega toga.
Mogućnosti su bile više nego nepovoljne. Vrata su bila nesavladiva, prozor premalen.
Nije znala ni gdje se nalazi ni koliko je stražara bratu Jakobusu bilo na raspolaganju. Osim
toga, bila je nenaoružana. Magdalena je po prilici provela dva dana u lijesu putujući, za
njezina posljednjeg zaustavljanja ljudi su govorili švapski. Je li se već nalazila onkraj
bavarske granice? Ili možda opet negdje u Augsburgu? Jesu li je otpremili nekamo brodom?
Sve što je znala jest da se sigurno nalazi u blizini velike crkve. U pravilnim razmacima
zvonila su zvona, bila su to velika, teška zvona, onakva kakva si mogu priuštiti samo bogate
crkvene zajednice.
Po stoti put se proklinjala zbog svoje gluposti. Zašto nikoga nije obavijestila prije nego
što se spustila u skrivene prostorije ispod katedrale! Njezino zarobljavanje za Jakobusa i
njegove ortake bila je svojevrsna sretna slučajnost. Očito su Magdalena, njezin otac i Simon
bili na tragu velike zavjere s augsburškim biskupom na njezinu vrhu! S krvnikovom kćeri
kao jamstvom, zavjerenici su se mogli pobrinuti da tajnovito blago templara ne završi u
pogrešnim rukama. Magdalena je bila sigurna da bi njezin otac i Simon učinili sve kako bi
je oslobodili.
Simon...
Od pomisli na njega osjetila je golicanje u trbuhu. Zajedno bi sigurno bili našli rješenje
za bijeg iz ove tamnice. Njegova mudrost bila je ono što joj se oduvijek najviše sviđalo na
medikusu. Simon je bio lukav, šaljiv, gladan znanja i - pa, možda malčice premalen.
Magdalena se osmjehnula kad se prisjetila njihovih zajedničkih doživljaja. Što se tiče
prepredenosti, Simon se ogledao čak i s njezinim ocem, a to nije bila mala stvar. Medikus
je sam bio riješio zagonetku dolje u kripti crkve sv. Lovre. No tad se ona prokleta Benedikta
bila ispriječila među njima, ta otmjena, blazirana ženska iz Landsberga! Magdalena je na
pomisao o Simonu i Benedikti čak i ovdje u tamnici pocrvenjela od bijesa. Kad joj taj prasac
padne u ruke!
Zatim se sjetila da trenutačno ima drugih briga.
Kako bi si odvratila pažnju, još jednom je razmislila o razgovoru koji je jučer bila
vodila s bratom Jakobusom. Ticao se blaga.
Više puta pitala je redovnika što je zapravo to blago i radi li se pritom doista o ostavštini
templara, no Jakobus je izbjegavao odgovoriti na sva njezina pitanja.
»To je blago koje odlučuje o budućnosti kršćanstva«, odgovorio je i podigao pogled
prema Spasitelju na stropu. »S NJIM ćemo napokon pobijediti vojsku luteranskih
nevjernika! Čim naš majstor o NJEMU obavijesti papu, i on će se pridružiti vjerskoj borbi

Knjige. Club 198

 Knjige.Club Books

i prognati protestantskog kneza iz njemačkog carstva. Majstor zna da Veliki rat još nije
gotov!«
»Tko je tvoj majstor?« prekinula ga je Magdalena. »Augsburški biskup?«
Brat Jakobus se osmjehnuo. »Mnogo nas je.«
Noći su bile vlažne i hladne. Zebla je čak i pod vunenim pokrivačima i na toplom
svjetlu svijeća kojima ju je redovnik uvijek iznova opskrbljivao. Udovi su joj bili ukočeni,
golicali su je jer se nije dovoljno kretala. Samo je zahvaljujući malom,
neprozirnom prozoru kroz koji je prodirala tanka pruga svjetla znala je li dan ili noć. Često
bi i danju bila u gotovo besvjesnom stanju. Bila je očajna.
Treći dan donio je obrat.
Bilo je oko podneva. Drijemala je na jednoj od crkvenih klupa kako više ne bi morala
ležati na hladnom kamenom podu. No u polusnu se skotrljala s uske klupe. Magdalena se
uz psovke uspravljala među pokrivačima kad je ispod klupe opazila mali zavežljaj. Zastala
je pa žurno posegnula za njim.
Bila je to vrećica s ljekovitim biljem koju je nosila sa sobom od svog posjeta
augsburškoj ljekarni prije četiri, pet dana. Vrećica se vjerojatno u jednom trenutku odvezala
s njezina pojasa i skliznula ispod klupe. Magdalena ju je jednostavno bila zaboravila.
Oprezno je razvezala vrpcu i pogledala u vrećicu. Začinjen miris po ljekovitom bilju
prodro joj je u nosnice. Još uvijek su se u njoj nalazili svi sastojci koje je žurno bila utrpala
kod augsburškog apotekara Nepomuka Biermanna. Doduše malo smrvljeni, ali i dalje
upotrebljivi.
Magdalena je zamišljeno trljala ljekovito bilje među prstima.
U njoj se razvijao plan.

Simon je s povišenog portala Schreevoglova imanja gledao dolje u Benediktu koja je s

kompletnom opremom spremna za put stajala na dnu stuba. U ruci je držala ular svoga
osedlanog konja. Riđan je nervozno skakutao amo-tamo, s obiju strana sedla bile su
pričvršćene dupkom pune torbe.
»Tražila sam vas«, rekla je Benedikta i umirujuće gladila konja. »Rekli su mi da vas
mogu pronaći ovdje. Željela bih se pozdraviti.«
»Pozdraviti?« Simon je ostao stajati otvorenih usta.
Trgovkinja se vinula u sedlo. »Nakon našega posljednjeg susreta imam osjećaj da je
bolje da odem. A ako ću biti iskrena, i dalje baš ne vjerujem u sve te priče o blagu i
ubojicama. Mog brata to ionako neće vratiti. Želim vam stoga mnogo sreće!«
»Benedikta, čekajte!« Simon je požurio niza stube do nje. »Nisam to tako mislio prije
dva dana u krčmi. Vjerojatno sam bio previše grub. Samo...«
Zastao je. Njegov pogled pao je na otmjenu damu iz Landsberga koja je u krznenom
kaputu s nabranom suknjom i kapuljačom izgledala silno drukčije od svih schongauskih
žena koje su mu se tako rado udvarale. Posjet iz drugog svijeta koji ga je sad opet napuštao
i ostavljao u prljavoj maloj provinciji.

Knjige. Club 199

 Knjige.Club Books

»Što je, medikuse?« Gledala ga je puna iščekivanja.

»Žao mi je, bio sam budala. Zaista... zaista bih se veselio kad biste mi pomogli u
daljnjoj potrazi.« Simon je govorio ne razmišljajući, riječi su samo tako izvirale iz njega.
»Vrlo je moguće da ću opet hitno trebati vaš samopouzdani, građanski nastup. Prior u
Rottenbuchu vjerojatno neće previše slušati maloga vojnog kirurga. No vas...«
»Rottenbuchu?« ubacila je Benedikta radoznalo. »Zagonetka vodi u Rottenbuch?«
Simon je uzdahnuo. Ne primijetivši, već je bio donio odluku. »Pođimo u jednu od
mirnijih pokrajnjih soba u Semerovoj krčmi«, rekao je. »Ondje ću vam sve objasniti.
Trebali bismo krenuti još danas.«
Benedikta se osmjehivala i gledala u medikusa koji se pokušavao izmaknuti
nervoznom konju.
»Onda dobro«, rekla je naposljetku. »Ostajem. No ovaj put ćemo ovdje u poštanskoj
postaji posuditi konja za vas. Poslušnog i brzog. Možda ćemo morati bježati od razbojnika,
zar ne?«

Samostan u Rottenbuchu bio je udaljen samo deset milja od Schongaua, a konjem se

do njega moglo stići za manje od dva sata.
Benedikta je jahala tako brzo i graciozno da je Simon samo s naporom uspijevao držati
korak s njom, a da pritom ne padne sa sedla. Snijegom prekrivena stabla prohujavala su
kraj njih. Simon je na laganoj snježnoj mećavi često morao zažmiriti ih kratko zatvoriti oči.
Zatim je konju posve prepustio vodstvo, činilo se da bolje od njega zna kamo vodi ovo
putovanje.
U poštanskoj postaji krčmara Semera za nekoliko pfeniga unajmili su mladoga konja
bijelca. Benedikta je platila, a Simonu je bilo malo neugodno kad je naglo izvukla novčarku
i poštanskom majstoru utisnula kovanice u ruku. Medikus se na to nehotice morao
nasmiješiti. Ova žena nije dopuštala da joj naređuju muškarci, a nije ništa ni uzimala od
njih. U tom pogledu su Benedikta i Magdalena bile navlas jednake, pomislio je Simon.
Možda ipak nisu bile tako različite. Možda bi od Magdalene pod drukčijim
okolnostima bila nastala jedna Benedikta.
Nakon nepuna dva sata stigli su do cilja. Suma se rastvorila i pred njima rasprostrla
širok, snijegom pokriven prostor s kojeg su se poput šarenih točkica uzdizale kuće, crkve,
zidine i lukovi. Čovjek je divljini u okrugu od jedne milje prkosom iznudio komad zemlje
u čijem središtu se uzdizao rottenbuški samostan. Na cesti koja je izlazila iz nasuprotne
šume, Simon je ugledao skupinu nijemih redovnika koji su kukajućem prosjaku davali
milostinju. Seljak s malim teletom na uzdi prelazio je popločanu glavnu ulicu. Na mnogim,
još neožbukanim zgradama bile su naslonjene ljestve i skele; radnici s kantama, lopatama i
zidarskim žlicama žurno su prolazili kraj njih. Kao i u Steingadenu, ljudi su ovdje očito
bili zaposleni kako bi uklonili ruševine iz rata i podigli novi, veći, još ljepši samostan.
Simon i Benedikta projahali su ispod luka u smjeru širokog trga ispred augustinskoga
kanoničkog samostana. Silan zvonik visoko se uzdizao pred njima, na lijevoj strani nalazila
se crkva, kraj nje zgrada samostana koja je, za razliku od ostalih građevina, već bila zasjala

Knjige. Club 200

 Knjige.Club Books

novom žbukom. Nakon što su pronašli prenoćište i ostavili konje u susjednoj staji, krenuli
su u potragu za priorom.
Simon je navukao odlučan izraz lica i obratio se jednom od kanonika koji su bili na
putu u crkvu.
»Brate, želio bih na trenutak razgovarati s vama! Tražimo poštovanog predstojnika
ovog čudesno lijepog samostana. Možete li nam pomoći?«
»Našeg visoko štovanog brata, priora Michaela Piscatora? Imate sreće.«
Redovnik je pokazao na starijeg, debeljuškastog muškarca u tipičnoj bijeloj halji
augustinskih kanonika koji je nedaleko od njih stajao s nekoliko radnika. Očigledno je
upravo obavještavao graditelje o njihovim današnjim zadacima. »Možete ga, kao toliko
puta prije, pronaći tijekom njegova omiljenog zanimanja«, odgovorio je kanonik i
namignuo. »Izgradnji crkve. Za njega, najvećeg iskaza štovanja Boga.« Osmjehujući se,
nestao je ispod samostanskog portala.
Simon je morao pomisliti na steingadenskog opata Augustina Bonenmayra koji se
jednako kao rottenbuški prior očito posve bio posvetio ponovnoj izgradnji svog samostana.
Ako visoki crkveni dužnosnici tako nastave, u Pfaffenwinkelu će, Simon je u to bio siguran,
uskoro stajati najljepši bavarski samostani.
»Vaša Milosti?« Benedikta je krenula prema grupi i poklonila se prioru. Kao toliko
redovnika, činilo se da ni brat Michael nije bio nesklon ženskom spolu. Zastao je pa se
lagano naklonio i Benedikti pružio ruku ukrašenu pečatnim prstenom samostana.
»Moj naklon, lijepa damo. Kako vam mogu biti na usluzi?«
Radnici i arhitekti razočarano su spremali svoje nacrte dok je Benedikta ljubila pečatni
prsten. Simon je žurno stao kraj nje i skinuo šešir; glumili su isti igrokaz kojim su već u
Wessobrunnu imali uspjeha.
»Dopustite mi da vam predstavim damu. Pred vama stoji ni manje ni više nego madame
de Bouillon, dvorska krojačica metrese francuskoga kralja«, objasnio je medikus.
»Doputovala je iz dalekog Pariza kako bi u Rottenbuchu pogledala slavnu relikviju
svetog Prima i svetog Felicijana.« Simonov glas prešao je u šapat, nagnuo se naprijed
prema prioru. »Zavjetovala se da neće dijeliti krevet sa suprugom dok ne poljubi stopala
martira.«
Benedikta ga je zbunjeno pogledala sa strane, no Simonov pogled ostao je ozbiljan.
»Jadni suprug«, s uzdahom je rekao brat Michael. »Kakva šteta! Smijem li pitati zašto
je dama odabrala upravo ta dva sveca za svoje hodočašće?«
»Nadjenula je svojim novorođenim blizancima imena Primo i Felicijan«, odgovorio je
Simon odlučnim glasom. »No oni su se strašno razboljeli, a ona se nada da će joj naša draga
Djevica Marija zbog hodočašća uslišati molbu.«
»Obuzdajte se, dovraga!« šapnula mu je Benedikta u uho. »Pretjerujete. Nitko u to neće
povjerovati!«
No prior je samilosno kimnuo. »Kakva nesreća! Osobno ću vas otpratiti do relikvije.
Slijedite me!«

Knjige. Club 201

 Knjige.Club Books

Simon se kradom nacerio Benedikti, zatim su slijedili brata Michaela koji je dašćući i
malim koracima krenuo prema crkvi. Pritom je pokazivao na radnike koji su balansirali na
skelama i stare, slomljene prozore crkve upravo zamjenjivali novim, šarenim staklom.
»Ovaj samostan bit će za nekoliko godina dragulj Bavarske, vjerujte mi!« viknuo je
prior odostraga. »Neusporedivo mjesto hodočašća! Ne čuvamo ovdje samo relikvije svetog
Prima i svetog Felicijana, nego i dva zuba svete Binose, nešto kose Djevice Marije, koščice
prsta svetog Blaža, lubanju svetog Laurencija, kao i ključnu kost svete Brigide, ako ću
navesti samo one najznačajnije.«
Otvorio je vrata koja su vodila u crkvu, a Simon je ugledao raskoš koja je običnim
ljudima iz okolice morala djelovati poput neba na zemlji. Strop se doimao beskrajno
dalekim zbog sjajnih slikanja anđela i svetaca, mramorne grobne ploče ukazivale su na
prijašnje rottenbuške priore; silne orgulje sa sviralama visine odraslog čovjeka dominirale
su iznad portala. Uz istočni zid stajao je glavni oltar koji je sezao uvis sigurno četiri stope.
U sredini bio je prikaz Marijina uznesenja s apostolima Petrom i Pavlom sa strane. Kraj
njega su uspravno u staklenim ljesovima stajala dva skeleta. Oba kostura držala su mač u
rukama i imala lovorov vijenac na golim lubanjama.
»Sveti Primo i Felicijan...«, tiho je šapnuo brat Michael i pokazao na skelete. »Zar nisu
prelijepi? Donijeli smo ih na ovo mjesto tijekom posvete novog oltara. Zaštitnički i
dobrodušno gledali su na nas dolje!« Okrenuo se. »Sad ću vas pustiti nasamo
s relikvijama.«
»Ah, oprostite«, šaptom je rekao Simon. »Madame de Bouillon obećala je da će
svecima poljubiti stopala.«
»Poljubiti?« Prior ga je pogledao zaprepašteno.
»Ah oui!« uplela se Benedikta s francuskim akcentom. »Moram usnama, kako se
kaže... embrasser... poljubiti njihove svete kosti! Samo tako će se ispuniti zavjet.«
»Neutješan sam, madam, ali to je nemoguće.« Prior je pokazao na glavni oltar. »Vidite
i sami, kosti se nalaze gore izvan našeg dosega. Osim toga, ljesovi su zaključani. Pošaljite
rukom poljubac prema gore. Siguran sam da će Bog razumjeti.«
»Mais non!« viknula je Benedikta. »Moram ih poljubiti. Mes enfants... moja djeca...«
Spustila je dlan na dekolte. »Inače neće ozdraviti!«
No brat Michael nije se dao smekšati. »Vjerujte mi, to nije moguće. No ja ću vašu djecu
uključiti u zagovore tijekom večernje mise. Samo mi recite njihova imena, i ja...«
»Najdraži brate Michaele! Radnici su mi rekli da vas mogu naći ovdje. Kakve
prekrasne prozore ste dali ugraditi!«
Glas je dolazio iz smjera crkvenog portala. Kad se Simon okrenuo, gotovo mu je
zastalo srce. Žurnim koracima, s rukama raširenima u pozdrav približavao im se Augustin
Bonenmayr, steingadenski opat.
Sad je i Michael Piscator prepoznao kolegu iz premonstratenškog samostana.
»Vaša Visosti, čemu imam zahvaliti ovu čast?«
Bonenmayr je steingadenskom prioru oduševljeno stisnuo ruku.

Knjige. Club 202

 Knjige.Club Books

»Moram obaviti nekoliko kupovina u Schongauu i Peißenbergu. Nova kapela, gore na

Aichangeru, u groznom je stanju! A tko se opet mora pobrinuti za to?« Uzdahnuo je.
»Mislio sam da ču si na putu onamo priuštiti odmor kod vas. Toliko toga ima se
za raspraviti o novoj izgradnji naših samostana. Obavezno mi morate dati ime svog
staklara. Venecija? Firenca?«
Brat Michael se osmjehnuo. »Nikad nećete pogoditi. Obećajte mi da ćete ostati preko
noći pa ću vam možda otkriti ime umjetnika.«
»Ako inzistirate...« Tek sad je steingadenski opat opazio Simona i Benediktu koji su
se upravo neprimjetno pokušavali sakriti iza stupova. »Kakva slučajnost, mlada udovica iz
Landsberga!« viknuo je za njima. »I Simon Fronwieser! Pa, jeste li napredovali sa svojim
istraživanjima u vezi s ubojstvom trovanjem? Ili se natječete za mjesto medikusa u
Rottenbuchu?«
Michael Piscator skrenuo je pogled s Bonenmayra na Benediktu i Simona koji su, kao
da ih je bio udario grom, zastali među stupovima. »Landsberg? Ubojstvo trovanjem?«
zapitao je prior zbunjeno.
»Hvala. Mi... mi... Sve se razjasnilo«, zamuckivao je Simon. »No sada više ne želim
smetati visokoj gospodi. Vaše visosti imaju štošta za raspraviti.« Povukao je Benediktu za
sobom i ostavio oba gospodina u crkvi.
Simon je vani na trgu počeo glasno psovati tako da se nekoliko kanonika okrenulo za
njima. »Sto mu vragova! Kakav peh! Steingadenski opat sigurno će bratu Michaelu ispričati
tko smo zapravo, a tad će biti razotkrivena naša maškarada!«
»Maškarada koju ste započeli vi!« odvratila je Benedikta drsko.
»Ah, a što smo trebali reći u Wessobrunnu i ovdje u Rottenbuchu? Dobar dan, tražimo
blago templara. Smijemo li okaljati vaše relikvije?« Simon je bjesnio govoreći. U
međuvremenu se sve više redovnika počelo okretati za njima, neki su se već počeli
došaptavati. Benedikta je naposljetku popustila.
»Kako god, prior nam ionako neće dati otvoriti ljesove. Njegove se pomoći, dakle,
možemo mirno odreći.«
»Tim gore«, zasiktao je Simon. »Tako nikad nećemo saznati je li u relikvijama
sakrivena poruka. Što sad?«
Benediktin pogled klizio je preko golih prozorskih otvora u crkvi u koje su radnici
upravo ugrađivali stakla. Muškarci su stajali na klimavim skelama i koloturnikom oprezno
podizali šarena stakla. Simon je bio siguran da je svaki pojedini prozor stajao
cijelo bogatstvo.
»Ako nam prior neće otvoriti ljesove, onda ćemo ih sami morati obiti«, rekla je
Benedikta. »Primu i Felicijanu sigurno bi dobro došlo malo svježeg zraka.«
»A kako to namjeravate izvesti?«
Benedikta je još jednom pokazala na prozorske otvore. »Noćas ćemo otići u posjet
prašnjavoj, staroj gospodi«, odgovorila je. »Staklari danas sigurno neće završiti posao. A

Knjige. Club 203

 Knjige.Club Books

ne vjerujem da se ispred crkve drži straža. Prior vjerojatno misli da bi svakog

pljačkaša grobova ionako udario grom.«
»Zašto ste tako sigurni da nas neće pogoditi grom?« šaptom je rekao Simon. »Krađa
relikvija zločin je koji...« No trgovkinja je već bila požurila naprijed.
Nijedno od njih dvoje nije primijetilo dvije pojave koje su se bile skrivale među ostalim
redovnicima. Sad su poput dugih sjena istupili iz mnoštva i krenuli za svojim žrtvama.

U svojoj ćeliji u schongauskoj kuli, vođa razbojnika Scheller među prstima je vrtio
otrovnu pilulu i promatrao snježnu vijavicu ispred svog prozora s rešetkama. Iza njega su
neki od njegovih kompanjona već drijemajući išli ususret smrti, žene su jecale, očevi su se
šapćući opraštali od svoje djece. Pričali su im o raju koji stoji otvoren i za razbojnike i
bludnice, a u kojem će se svi opet susresti. Govorili su o boljem živom u jednom drugom
svijetu i naveli bolesnoga desetogodišnjeg dječaka da se zakune u Gospodina i Djevicu
Mariju da će voditi pristojan život. Pljačkali su i ubijali, no sada se većina bila pretvorila u
pokajničke grešnike. Neki su molili. Sutra će doći gradski župnik i saslušati njihove
posljednje ispovijedi.
Hans Scheller zurio je u malu kuglicu i prisjećao se dosadašnjeg života. Kako je sve
moglo otići ovako daleko? Nekoć je bio stolar u Schwabmünchenu, imao ženu i dijete. Kao
dječak svjedočio je smaknuću zloglasnog ubojice žena Benedikta Lanzla koji je pod
udarcima krvnika vikao dva duga dana. Privezan za kotač, ulični razbojnik i palikuća bio
je središte spektakla kakvog mali Hans dotad nikad nije bio vidio. Krikovi Benedikta
Lanzla slijedili su dječaka u njegove snove.
Hans Scheller katkad ih je znao čuti čak i danas.
Nikad nije mislio da će i on jednom stajati ondje gore, na drvenom podiju. No Božji
putovi bili su nedokučivi.
Hans Scheller uzdahnuo je, zatvorio oči i pustio da ga preplave sjećanja. Nasmijana,
kašom umazana dječja usta... Njegova žena nagnuta nad koritom za pranje rublja... Polje
ječma ljeti, čaša dobrog piva... Miris svježe iscijepane smrekovine...
Bilo je mnogo toga lijepoga, mogao je ići laka srca. No krvniku je dugovao još jednu
uslugu.
Jučer tijekom noći sjetio se nečega, sitnice na koju prije toga nije bio obratio pozornost.
No sada, nakon svega što mu je bio ispričao Jakob Kuisl, odjednom mu se učinila važnom.
Ispričat će to krvniku sutra na stratištu.
Hans Scheller naslonio se na ledeni zid u ćeliji, vrtio malu pilulu među prstima i
zviždao stara dječju pjesmu. Gotovo je već bio kod kuće.

Zvao se brat Nathanael. To ime mu je prije mnogo vremena nadjenuo red, svoje pravo
ime u jednom je trenutku bio zaboravio. Ondje odakle je potjecao, s neba je snažno sjalo
sunce, treperava vrućina koja nije željela prestati, stoga mu se snijeg koji je sada padao u
mekim pahuljama doimao poput osobnog pakla.

Knjige. Club 204

 Knjige.Club Books

Zebao je ispod tanke tunike i crnog kaputa s kapuljačom. Nathanael je stisnuo zube, no
nije se žalio. Njegov nekadašnji majstor odgojio ga je da bude snažan. Bio je Gospodinov
pas, a njegova naredba bila je da slijedi ženu i muškarca. Ako njih dvoje pronađu blago,
brzo i bez glasa će ih ubiti, spremiti blago i bratstvu dati izvještaj. Tako je glasila njegova
naredba.
Dršćući od hladnoće, igrao se bodežom u svojoj ruci i stiskao se uz mrazem prekrivene
samostanske zidine. Pahulje su se otapale na njegovom pocrnjelom, ožiljcima prekrivenom
licu. Rođen je u Kastilji, nedaleko od raskošnoga grada Salamanca; njegov trenutačni
zadatak doimao mu se poput Božje kušnje. Sam Gospodin ga je poslao u ovaj
negostoljubivi, zabitni kraj i dodatno ga kaznio bratom Avenariusom.
Tustog, niskog Švabu koji je kraj njega uza zidine mrmljao molitve, njemu i bratu
Jakobusu dodijelio je sam majstor u Augsburgu. Brat Avenarius poznavao je Sveto pismo
kao nitko drugi, znao je sve o blagu, rješavao je zagonetke, no kao suborac bio je koristan
koliko i stara žena. Upravo sada je iznova počeo jadikovati.
»Isus i Marija! Zašto se ne možemo vratiti u prenoćište?« Avenarius je govorio
najrazvučenijim švapskim akcentom, već to je brata Nathanaela katkad dovodilo do ludila.
»Tko može znati hoće li njih dvoje doista noćas provaliti u crkvu?« žalio se Švabo. »Čak i
ako to učine, onda im se sutra ujutro samo moramo priključiti! Dakle, čemu sve ovo?«
Nathanael je pustio da mu bodež klizi kroz prste. Od kažiprsta do srednjaka pa do
prstenjaka i opet natrag. Vježba koju je mogao izvoditi satima. Smirivala ga je.
»Već sam ti rekao više puta«, uspio je istisnuti. »Ne smijemo ih pustiti iz vida! Stvar
je važna. Uostalom, da si riješio zagonetku prije njih, već bismo odavno bili u Augsburgu!«
Brat Avenarius smeteno je pogledao u tlo. »Priznajem, podcijenio sam medikusa«,
promrmljao je. »Da se riječi primus i felicianus odnose na dva sveca, tko bi to mogao
pretpostaviti! No, barem sam prije njega otkrio da je kod natpisa bila riječ o molitvi iz
Wessobrunna.«
»I? Što nam je to donijelo?« Nathanael je pustio da mu bodež još brže klizi amo-tamo
među prstima. »Knjiga je bila u zvoniku! Pretražili smo cijeli vražji samostan!«
»Ali to nisam mogao znati«, žalio se brat Avenarius.
Njegov suputnik poslao je psovku prema nebu i ponovno se posvetio bodežu. Za to
vrijeme razmišljao je u čemu su bili pogriješili. Stvari se nisu bile odvile kao što je bilo
planirano. Pritom se isprva sve činilo tako jednostavnim. Prošlo je jedva dva tjedna otkad
je pokrajinski majstor k sebi pozvao njega i brata Jakobusa. Ispričao im je da je pronađeno
najveće blago kršćanstva, i to ne u nekom dalekom mjestu, nego u blizini, znak Božji! On
je bio izabranik!
Nikad se ne bi bio usudio nadati se da će ga Gospodin odabrati za takav zadatak.
Donesen na ovaj svijet kao prljavo, malo siroče, Nathanael je našao dom kod dominikanaca
u Salamanci. Ondje su uskoro postali svjesni njegovih osobitih sposobnosti. Nathanael je
bio lukav i načitan, no od vremena provedenog na ulici sačuvao je otpornost i spretnost
koja je nedostajala drugim redovnicima. Uskoro mu se obratilo bratstvo. Trebali su ljude
poput njega, često su iz redova dominikanaca regrutirali vjerske borce. No Nathanael je bio

Knjige. Club 205

 Knjige.Club Books

nešto posebno, mješavina redovnika i ratnika poput templara koji su nekoć bili najveći
neprijatelji bratstva. U španjolskoj provinciji bilo je mnogo nevjernika protiv kojih se
trebalo boriti; a i Crkva je katkad trebala ljude za obavljanje prljavih poslova. Za to je bio
nadležan Nathanael.
Prošlo je nekoliko godina otkad je bio pozvan u Augsburg, u njemačko sjedište reda
bratstva. Otkad je njemačko carstvo većim dijelom palo u ruke luteranima, mnogim
crkvenim blagima i relikvijama prijetili su pljačka i oskvrnjivanje. Oltare i škrinje se
talilo, kipove razbijalo; u Konstanzu su heretici u Rajnu bacili čak i kosti svetih Konrada i
Pelagiusa! Zadatak brata Nathanaela bio je da ta ugrožena blaga za bratstvo vrati u krilo
Svete Rimske Crkve. Zadatak koji je uz tankoćutnost katkad zahtijevao i uporabu bodeža.
Pritom je nekoliko godina ranije bio upoznao brata Jakobusa, desnu ruku njemačkoga
pokrajinskog majstora u Augsburgu.
Jakobus je bio tašt, ali i nadasve religiozan čovjek koji poput njega nije radio
kompromise i koji je znao samo za jedan cilj: obranu prave vjere. Zajedno su od uništenja
uspjeli sačuvati mnoge crkvene svetinje. Relikvije, svetačke slike, Marijine kipove...
No Nathanael nikad nije mogao zamisliti da će nakon svih tih godina molitve i čekanja
oni biti izabranici koji će spasiti najveće blago kršćanstva. Blago koje su templari prije
gotovo pet stotina godina prigrabili i koje se činilo zauvijek izgubljenim. No potom im je
taj prokleti krvnik sa svojom kćeri stao na put. Dvoje Kuislovih i naravno, onaj sveznalica
medikus! Otad je sve krenulo nizbrdo.
Brat Avenarius kraj njega nastavio je mrmljati molitve i stiskati križ s dva poprečna
kraka koji je visio na njegovim prsima i koji im je služio kao znak prepoznavanja. Tusti
Švabo kao da se bio pomirio s tim da će još nekoliko sati stajati usred snježne
vijavice. Zatvorenih očiju recitirao je molitvu samosvladavanja iz Svetog pisma.
»Oj, tko će postaviti stražu ustima mojim i na usne moje pečat razboritosti? Tko će biti
bič mislima mojim i stega mudrosti srcu mojem?«
Nathanael je uzdahnuo. Isprva mu se činilo posve prikladnim da im je bio dodijeljen
švapski redovnik. Nakon svega što je majstor saznao iz pisma altenstadtskog župnika,
templari im baš i nisu bili olakšali posao. Nevjernički red Friedricha Wildgrafa bio je
poznat po svojim šiframa i zagonetkama. A brat Avenarius je slovio kao izvrstan
poznavatelj Biblije, knjiški moljac koji je znao prepoznati i najopskurnije dijelove teksta i
koji je kao nitko drugi bio upoznat s poviješću relikvija. No dosad njihovoj zajednici nije
bio od prevelike koristi, naprotiv. Nathanael će nakon završetka zadatka
majstoru preporučiti da udalji Švabu.
No još ga je trebao.
Prije svega sada kad je brat Jakobus bio krenuo u Augsburg kako bi majstoru podnio
izvještaj i nabavio još otrova. Nathanael se iznova upitao zašto je njegov brat tako brzo
pristao prevaliti tako dug put. Možda je to imalo veze s vlažnim osipom koji ga je mučio već
nekoliko tjedana? Zapravo se Jakobus u posljednje vrijeme bio silno promijenio. Ti
iznenadni ispadi bijesa, prigušeni povici boli noću, prorijeđena kosa... Tužno je kako se
nekoć odvažni suputnik tako zapustio. No naposljetku je čovjek ipak uvijek sam.

Knjige. Club 206

 Knjige.Club Books

Natbanael se oprezno ogledao na sve strane. Je li se ondje začuo neki šum? Već
nekoliko dana imao je potmuli osjećaj da ga promatraju. Samo, tko? Je li bilo još nekoga
tko se zanimao za blago? Netko za koga dosad nisu znali?
Kratak, ali jasno čujan uzvik bijesa trgnuo ga je iz misli. Dvije pojave su se pognute
približavale crkvi. Snijeg im je na trgu sezao do koljena i gutao njihove korake, ali ne i tihe
psovke koje je jedna od njih izgovarala. Nathanael se nacerio. Ta sveznalica od
medikusa nikad neće naučiti bešumno se šuljati.
Tim bolje.
Sad su medikus i njegova djevojčura stigli do skele na desnoj strani crkve. Nathanael
je bratu Avenariusu dao znak i krenuo za njima. Odjednom je oklijevao. Isprva je to bio
samo kratki pokret koji je bio spazio krajičkom oka. No kad je pobliže pogledao, vidio je
posve jasno.
Na lijevoj strani crkve, ondje gdje su bile uzidane grobne ploče, tri su se sjene
odmaknule od zida. Poput duhova klizili su uz crkvu i približavali se medikusu i njegovoj
pratiteljici.
Nathanael je navukao kapuljaču, zataknuo bodež u cingulum i stopio se sa snijegom.
Njegov osjećaj posljednjih nekoliko dana nije ga prevario. Slijedili su ih.
Bilo je vrijeme otkriti s kim imaju posla.

Simon je gledao uvis prema zaleđenoj skeli i Benedikti dobacio pogled pun nevjerice.
»Moramo se popet na ovo? Okliznut ćemo se i...«
No trgovkinja se već bila popela na najnižu razinu skele. Medikus je iznova bio
iznenađen njezinom spretnošću. Htio je još nešto viknuti za njom, no potom se prepustio
svojoj sudbini, dašćući se povukao gore kako bi se odande popeo na sljedeću razinu skele,
a odmah potom i na onu poslije nje. Odozgo je naposljetku imao pogled na cijeli snijegom
prekriveni samostanski trg. U nekim prozorima susjednih građevina još je gorjelo svjetlo,
inače je vladao mrkli mrak. Simon je na trenutak pomislio da je uočio kretanje na trgu, no
nije mogao vidjeti dovoljno dobro zbog mraka i snježne vijavice. Naposljetku se okrenuo
k prozorskom otvoru kroz koji se Benedikta već bila popela u crkvu.
Činilo se da se ostvaruje njezin plan. Radnici nisu do večeri uspjeli dovršiti posao, kod
nekoliko prozora nedostajalo je novo staklo. Sad je Simon visećih nogu sjedio u otvoru i
promatrao kako Benedikta pričvršćuje uže za jedan od poprečnih potpornja i kako se spušta
dolje u crkvu. Medikus se prekrižio i slijedio je. Uskoro su njegova stopala dodirnula hladni
kameni pod i on se mogao ogledati.
Premda su crkvena vrata bila zaključana tijekom noći, redovnici su ostavili nekoliko
upaljenih oltarskih i zavjetnih svijeća. Prostor se doimao sablasnim zbog njihova treperava
svjetla. S glavnog oltara ukočeno su na dvoje uljeza gledali skeleti svetog Prima i
Felicijana u staklenim ljesovima dok su u rukama imali mač, a na golim lubanjama lovorov
vijenac.

Knjige. Club 207

 Knjige.Club Books

Sada tijekom noći nisu zračili svjetlošću, ni svečanošću, a ni zaštitništvom. Simon je

prije imao osjećaj da bi se kosturi svaki tren mogli spustiti kako bi svojim tankim košćatim
prstima udavili crkvene prijestupnike. No ostali su stajati gore otkrivenih zubi zamrznutih
u cerek te crnih i mrtvih očnih duplji.
»Koji od njih dvojice?«
»Što?«
Simon se toliko bio udubio u jezovit prizor da isprva nije čuo Benediktu.
»Odnosno, u kojem bi svecu mogla biti sakrivena poruka?« nastavila je zapitkivati
Benedikta. »Možda nećemo imati vremena otvoriti oba lijesa.«
»U kojem...?« Simon je razmišljao. »Odabrat ćemo Felicijana«, rekao je naposljetku.
»On je Sretni. Sretan je i onaj koji pronađe blago. Osim toga, zar kod Mateja ne stoji: Prvi,
dakle primi, bit će posljednji?«
Benedikta ga je pogledala s nevjericom. »Vaše riječi u Božje uši.«
Približavali su se glavnom oltaru dok nisu stajali točno ispod Felicijanova lijesa.
»Ako me podignete na svoja ramena, možda ću moći dosegnuti lijes«, rekla je
Benedikta. »Zatim ću pokušati oprezno ga spustiti.«
»Ali previše je težak«, šapnuo je Simon. »Sigurno ćete ga ispustiti!«
»Koješta, ta samo je napravljen od stakla. A kostur u njemu težak je onoliko koliko
teži nekoliko prašnjavih kostiju.«
»A ako ipak padne?«
Benedikta se nasmijala. »Onda ćemo starog Felicijana opet morati sastaviti. Pa vi ste
medicinar!«
Simon se uzdahnuvši spustio na koljena kako bi se trgovkinja mogla popeti na njegova
ramena, zatim ju je, pomalo zateturavši, podigao uvis. Kad je medikus na obrazima osjetio
Benediktina bedra, proželo ga je ugodno škakljanje.
Pa sjajno, pomislio je. Obeščašćujemo kosti jednog sveca, a ja istovremeno sanjam
gola ženska bedra. Dva smrtna grijeha odjedanput...
Najzad je Benedikta objema rukama mogla uhvatiti lijes. Sezale su točno do donjeg
ruba staklene škrinje.
»Sad me spustite«, šapnula je. »Ali polagano!«
Simon je centimetar po centimetar savijao koljena dok je Benedikta nastavila držati
dragocjenu kutiju; lijes se ljuljao amo-tamo, strugao o postolje oltara dok naposljetku nije
dodirnuo pod. Benedikta je lakonogo skočila sa Simonovih bolnih ramena.
»A sad ćemo ga otvoriti.«
Trgovkinja je lijes oprezno spustila na pod i proučila poklopac. Stakleni rubovi bili su
zalemljeni zlatnom legurom. Izvukla je nožić i počela pažljivo razdvajati spoj.
»Benedikta«, viknuo je Simon promuklim glasom. »Jeste li sigurni da bismo to trebali
činiti? Ako nas ulove, prijeti nam proces - Schellerovo rastezanje na kotaču u usporedbi s
tim bio bi puka dječja igra!«

Knjige. Club 208

 Knjige.Club Books

Benedikta je samo na tren podigla pogled sa svog zadatka. »Nisam prešla sav ovaj put
kako bih sada odustala. Dajte, pomozite mi!«
Simon je uzeo svoj kirurški stilet koji je uvijek nosio sa sobom i gurnuo ga u zalemljeni
prorez. Centimetar po centimetar rasijecao je spoj. Legura je bila mekana i lomna.
»Sveti Felicijane, oprosti nam!« mrmljao je Simon premda nije mislio da će njegova
molitva na nebu naići na mnogo razumijevanja. »Činimo to samo za dobrobit Crkve!«
Iz otvorenog lijesa zapahnuo ih je pljesniv miris. Simon je s gađenjem pogledao
djelomice pozelenjele, trule kosti. Međusobno su bile povezane tankom žicom i dodatno
pričvršćene za stražnji dio staklenog lijesa. Na glavi sveca nalazio se osušeni lovorov
vijenac koji mu je u međuvremenu bio skliznuo na čelo. Felicijan je između koščatih prstiju
desne ruke držao zahrđali mač.
»Mač i lovorov vijenac«, šapnuo je Simon. »Znakovi martirske smrti i pobjede.«
Benedikta je u međuvremenu bila počela pregledavati kosti. Kažiprstom je kopkala po
očnim dupljama i pretraživala unutrašnjost lubanje.
»Negdje ovdje mora biti skrivena poruka«, mrmljala je. »Papirić, bilješka. Dovraga,
Simone, pomozite mi tražiti! Nemamo cijelu vječnost...«
Odjednom se iza njih začulo klopotanje. Simon se okrenuo, no nije mogao vidjeti ništa
u mračnoj crkvi. Sjene su podrhtavale između stupova koje su osvjetljavale treperave
svijeće na Marijinu oltaru.
»Jeste li i vi čuli?« pitao je Simon.
Benedikta je u međuvremenu počela pretraživati lagano pljesnivi prsni koš. »Štakor,
nalet vjetra, što ja znam! Ta pomozite mi napokon!«
Simon je još jedanput pustio da mu pogled klizne preko glavne crkvene lađe. Stupovi,
Marijin oltar, treperave svijeće...
Medikus se trgnuo.
Treperave svijeće... ?
Plamenovi su cijelo ovo vrijeme bili mirni. Ako su sada treperili, onda...
»Simone, Simone. Pronašla sam je! Pronašla sam poruku! Pogledajte!«
Benediktin povik ga je naglo trgnuo iz misli. Oči su joj sjajile, pokazivala je na mač.
Nožićem je bila skinula dio hrđe s mača.
»Bila je ispod hrđe!« viknula je. »Imali ste pravo!«
Simon se približio i nagnuo nad mač. Ispod hrđe na oštrici nalazio se ugravirani natpis.
Zasad je mogao pročitati samo mali broj riječi.
Heredium in...
Hitro je stiletom krenuo grepsti kako bi otkrio ostatak natpisa. Slovo po slovo. Riječ
po riječ.
Heredium in baptistae...
Simon je već tijekom grebanja šaptom prevodio latinski stih.
»Nasljedstvo u krstiteljevom...«
Knjige. Club 209
 Knjige.Club Books

Nije stigao dalje jer je u tom trenutku oko njih zavladao kaos.

U isto vrijeme netko je tiho kucao na vrata Jakoba Kuisla. Bio je to glasnik
gradonačelnika Karla Semera, njegov osobni pisar koji je blijeda lica i drhtavih koljena
stajao vani na ledenoj noći.
Razlog drhtanja nije bila samo hladnoća. Glasnik se prekrižio kad je ušao u krvnikovu
kuću, a vino koje mu je ponudio Kuisl, odbio. Nervozno je gledao u mač krvnika koji je
visio iznad Božjeg kutka. To sigurno donosi nesreću kad čovjek tako kratko prije smaknuća
posjeti krvnikovu kuću! A pritom još i noću kad se vukovi šuljaju oko grada i kad se od
hladnoće smrzavaju šmrklji u nosu. Ali što se može? Pisar je dobio zadatak da krvnika
obavijesti još te noći. Gradonačelnik Karl Semer vratio se s trgovačkog putovanja i sada je
htio ispuniti obećanje te Jakobu Kuislu dostaviti odavno priželjkivane informacije.
»I, što ste otkrili?« pitao je Kuisl i povukao dim iz duge hladne lule. »Možeš mi
odgovoriti i vani s prozora ili s povezom preko očiju, ako će ti tako biti lakše.«
Glasnik je posramljeno odmahnuo glavom.
»Pa, govorite već jednom!«
Pisar mu je spuštena pogleda i u kratkim rečenicama ispričao što je gradonačelnik
Semer saznao na svom putovanju. Jakob Kuisl je za to vrijeme napunio lulu, zapalio je na
vatri u peći pa počeo ispuštati oblake prema stropu tako da je glasnika hvatao sve veći strah.
Zadovoljni osmijeh prešao je krvniku preko lica.
Bio je u pravu.

Simon nije znao kamo prvo pogledati. Uz silan zveket koji je zatutnjao crkvom, visoki
Marijin kip uz rub apside pao je i razbio se u stotine komada. Istodobno su se začuli povici
iz desnog pobočnog krila. Medikus je opazio mršavog, u crno odjevenog redovnika koji je
naglo izvučenim bodežom mahao po zraku. Redovnikovo stopalo pogodilo je glavu drugog
muškarca koji se uz tresak srušio među crkvene klupe. Odnekud se začulo kukanje i gotovo
dječje vrištanje. Drugi, debeljuškasti redovnik dašćući se pojavio iza Marijina oltara, a
slijedila su ga dva muškarca od kojih je jedan u rukama držao napetu arbaletu. Imali su na
sebi izlizane hlače vojnika plaćenika, duge kapute i šešire široka oboda sa šarenim perjem.
Muškarac s arbaletom kratko je zastao, naciljao i pritisnuo obarač. Tusti redovnik pao je uz
grgljanje naprijed u krstionicu. Drugi redovnik se tada okrenuo, izbjegao svijećnjak koji je
bio bačen u njegovom smjeru, odozdo napao muškarca s arbaletom i brzim, gotovo
nezamjetljivim pokretom zabio mu zakrivljeni bodež u prsa. Vojnik je kratko zateturao i
pokušao izvući oštricu, potom se srušio na grobnu ploču na zidu pa skliznuo prema dolje.
Široki trag krvi protezao se od ploče do poda.
Sada su druga dva vojnika izvukla sablje i krenula prema redovniku s bodežom. Taj je,
čini se, kratko razmislio hoće li se upustiti u borbu pa se predomislio. Potrčao je prema
užetu koje je još uvijek visjelo s jednog prozorskog otvora. S krvavim bodežom
među zubima, nevjerojatnom brzinom se uspeo. Još trenutak su se mogle vidjeti njegove
noge, potom je nestao u gornjem mraku crkve.

Knjige. Club 210

 Knjige.Club Books

Sve se bilo zbilo tako brzo da je Simon cijelom događaju svjedočio otvorenih usta.
Napokon se pribrao.
»Benedikta! Van odavde!«
»Simone, smirite se!« pokušala ga je umiriti Benedikta. »Moramo...«
No medikus je već trčao prema izlazu. Odjednom se zaustavio i stao kao okamenjen.
Nešto je zaboravio.
Mač!
Ni u kojem slučaju nisu smjeli ostaviti oružje s natpisom u crkvi! Simon je prepoznao
nekoliko muškaraca. Stranac s arbaletom bio je onaj koji je u blizini wessobrunnskog
samostana sjedio na stablu! Drugi ih je bio vrebao u tisovoj šumi. Sigurno su
tražili templarsko blago. A redovnici? Vjerojatno su rottenbuški augustinci vidjeli svjetlo u
crkvi, htjeli provjeriti je li sve u redu i tako iznenadili strance.
No zar augustinski kanonici nisu nosili bijele halje? I zašto je redovnik zaklao vojnika
poput životinje?
Simon nije imao vremena dalje razmišljati. Okrenuo se na mjestu, otrčao natrag i
svetom Felicijanu istrgnuo mač iz koščate ruke.
Tiho je zaškripilo, zglobovi prstiju su poput kocaka pali na pod, zatim je Simon u ruci
zamahnuo mačem koji mu je sezao gotovo do prsa. Bio je iznenađujuće težak. Kraj
medikusa stajala je Benedikta koja se još uvijek nije bila pomaknula s mjesta. I dalje
je nastavila zuriti u dva muškarca koji su očito isto toliko neodlučno gledali u njihovom
smjeru. Simon im nije htio dati priliku da se predomisle.
»Benedikta, slijedite me! Smjesta!«
Mašući mačem kroz zrak poput pobjesnjelog divljaka, medikus je potrčao prema
izlazu, prošao kraj srušenog Marijina kipa i mrtvog redovnika, glavom uronjenog u
krstionicu. Kao u transu Simon je ugledao oblak krvi koji se u svim smjerovima lagano
širio u blagoslovljenoj vodi. Nastavio je trčati, ususret dvojici muškarca koji su, suočeni s
medikusom koji je divljački vikao i mahao silnim dvoručnim mačem, skočili ustranu. Samo
još nekoliko koraka i stići će do crkvenih vrata! Kad je Simon napokon stigao do
portala, zatresao ga je.
Naravno, bio je zaključan.
Dovraga, zato su bili odabrali put kroz crkveni prozor! Simon se panično ogledao na
sve strane. Što sad? S mačem u ruci nikako se neće uspjeti popeti uz uže. Dvojica
muškaraca iza njega polagano su mu se približavala.
Tad je iznenada u bočnom krilu otkrio šareni stakleni prozor koji je prikazivao malim
anđelima okruženu Mariju na putu u nebo. Za razliku od ostalih novih prozora visoko gore,
ovaj je sezao dolje sve do razine njegovih prsa. Ne oklijevajući, Simon je potrčao prema
njemu i mačem razbio s ljubavlju naslikano okno. Prozor se razmrskao u tisuće komada, a
Simon je naglavačke skočio van gdje je sletio na snijegom prekrivene kamene kocke trga.
Osjetio je bol u ramenu, opipao se. Posvuda su s njegove odjeće, s njegove kose, čak i s
njegova lica visjele male krhotine. Krv je kapala u bijeli snijeg.

Knjige. Club 211

 Knjige.Club Books

Pogledao je na sve strane. Je li ga Benedikta slijedila? Doista se njezina glava pojavila

na razbijenom prozorskom otvoru. Poput mačke je skočila kroz njega, skotrljala se i odmah
potom se opet uspravila. Simon je s određenim osjećajem zadovoljstva opazio da je i
trgovkinja pokazivala znakove straha.
»Brzo, otrčimo do prenoćišta«, viknula je. »Ondje smo zasad na sigurnom!«
Požurili su preko trga, kraj zvonika i samostanskog vrta, prošli kroz otvoreni ulazni
portal i naposljetku stigli do svoga konačišta.
Nakon trećeg kucanja otvorio im je pospani gostioničar.
»Što pobogu...?« pitao je zbunjeno.
»Tučnjava na ulici.« Simon se sa svojim silnim viteškim mačem progurao kraj krupnog
muškarca. Tanke niti krvi slijevale su se niz medikusovo lice, izgledao je poput malo nižeg,
no vrlo ljutitog razbijača. »Čovjek nije siguran ni na samostanskom imanju. Dobro je što
uvijek sa sobom nosim oružje.«
Bez daljnjih riječi požurio je s Benediktom gore u svoju sobu i ostavio za sobom
smetenoga krčmara. Tek kad je Simon za njima zakračunao vrata i bacio ispitivački pogled
kroz prozor, osjećao se sigurnim. Dašćući se spustio na krevet.
»Što je ili tko je to, pobogu, bio?«
Benedikta je sjela kraj njega. »Ne... ne znam. No nadalje ću biti malo pažljivija s
ruganjem kad je riječ o potencijalnim drumskim razbojnicima. Obećavam.«
Simon je počeo uklanjati male krhotine s lica. Benedikta je izvukla bijeli rupčić i blago
počela brisati njegove rane.
»Izgledate poput...«
»Poput nekoga tko je pijan pao kroz prozor krčme. Hvala, znam.« Simon je ustao i
posegnuo za viteškim mačem koji je bio naslonjen kraj kreveta. »U svakom slučaju, dobro
je što smo uspjeli ponijeti mač«, rekao je. »Siguran sam da su nam ti muškarci već dugo za
petama. U potrazi su za ovim blagom kao mi.«
Rukom je prešao preko oštrice. Zatim je stiletom nastavio skidati ostatak hrđe dok nije
otkrio cijeli natpis. Ugledao je riječi koje su prilično udaljene jedna od druge bile
raspoređene po oštrici.
Heredium in baptistae sepulcro...
»Nasljedstvo u grobu krstitelja«, preveo je glasno. »Ne može se reći da zagonetke
postaju jednostavnije.«
»I? Možete li otkriti njihov smisao?« upitala je Benedikta.
Simon je razmislio. »Nasljedstvo bi moglo biti blago. Krstitelj je vjerojatno Ivan
Krstitelj. To je lako. Ali njegov grob...?« Nabrao je čelo. »Ne poznajem grob Ivana
Krstitelja. Pretpostavljam da se nalazi negdje u Svetoj zemlji.«
»Ali mi smo u Pfaffenwinkelu«, prekinula ga je Benedikta. »Mora značiti nešto drugo.
Razmislite još jednom!«

Knjige. Club 212

 Knjige.Club Books

Simon je protrljao sljepoočnice. »Dajte mi malo vremena. Današnji dan bio je malo
previše za mene...« Zatvorio je oči. Kad ih je opet otvorio, dugo je promatrao mač na
krevetu. »U lijesu Friedricha Wildgrafa ispod crkve sv. Lovre nalazili su se,
doduše, njegove kosti, ah ne i mač«, napomenuo je zamišljeno. Medikus je prstima prešao
preko oštrice. Sada, nakon što je bila skinuta hrđa, sjajila je kao da je jučer bila iskovana.
Drška je bila napravljena od srebra, na braniku se moglo vidjeti nekoliko umjetničkih,
ukrasnih gravura. Simon ih je pobliže pogledao.
Bili su to templarski križevi.
»Možda je ovo mač njemačkog majstora templara Friedricha Wildgrafa«, nastavio je
Simon. »Njegovo oružje kao zagonetka. To bi bilo nalik na njega. Dovoljno veliko jest.«
»Ali to nažalost, ne rješava naš problem - što znači taj prokleti natpis! Trebali bismo
već sutra...«
Benediktu je prekinulo kucanje na vratima.
»Tko bi to mogao biti?« Simon je ustao i otišao do vrata. »Možda krčmar... Reći ću mu
da je sve u redu.«
Kad je otvorio, pred njim nije stajao krčmar nego netko koga u to vrijeme i na tom
mjestu sigurno nije bio očekivao.

Nije bilo prvi put da je brat Nathanael psovao, no kao uvijek odmah je zamolio Boga
za oprost. Trljao je lijevo rame za koje je nakratko bio mislio da je iskočilo iz čašice. Vraški
ga je boljelo, no činilo se da se i dalje nalazi u ležištu. Kad je stranca nogom bio pogodio u
lice, srušio se na jednu od crkvenih klupa. Penjanje užetom sa samo jednom zdravom
rukom obavilo je ostatak. Nathanael se osmjehivao unatoč bolovima. Barem je jednog od
te nevjerničke kopiladi poslao u pakao. Sad je stajao u jednom od mračnijih uglova
samostanskog trga i mrmljao confiteor.
»Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh...«
Ovo ubojstvo je, kao brojne koje je već bio počinio, bilo nužno. Izvršeno u ime Crkve.
Unatoč tome je, naravno, bilo smrtni grijeh. Još noćas će se Nathanael zbog toga izbičevati.
Redovnik je sa svog mjesta promatrao živ promet na trgu. Buka u crkvi vrlo je brzo
privukla nekolicinu augustinskih kanonika koji su zbog vigilija već bih budni. No u
međuvremenu se unatoč kasnom satu bilo okupilo prilično mnoštvo, među njima
radnici, seljaci i prior samostana koji je s nekoliko braće žurio prema crkvi.
Neki su već uzvikivali: »Vrag! Vrag je stigao u Rottenbuch!« Također se govorkalo da
je sam Bog želio dati znak da se protivi priorovoj opsjednutosti gradnjom.
Kad je grupa oko Michaela Piscatora ušla u crkvu, začulo se glasno vikanje i kukanje.
Nathanael je pretpostavljao da su redovnici upravo otkrili otvoreni lijes svetog Felicijana.
Doista nimalo lijep prizor, što je i sam morao priznati. Koliko je Nathanael uspio vidjeti,
kostur martira bio se raspao u dijelove. Oskvrnuće koje vjerojatno čak ni sam papa neće
moći spasiti. No možda se kukanje kanonika odnosilo i na uništen Marijin kip, srušene
crkvene klupe, razbijene crkvene prozore ili bodežom probodenog vojnika.

Knjige. Club 213

 Knjige.Club Books

A tu je naravno, bio i brat Avenarius.

Nathanael je bio siguran da je mrtav. Nijedan čovjek ne može preživjeti pogodak
arbaletinim lukom u leđa, osobito ako nakon toga naglavačke padne u krstionicu. Brat
Nathanael osjetio je određeno olakšanje. Bez debelog Avenariusa moći će se kretati brže
i neprimjetnije. A kao rješavač zagonetki ionako nije bio od velike pomoći. Nathanael je
odlučio da je odsad najjednostavnije da slijedi medikusa i njegovu djevojčuru. Oni će
riješiti zagonetku, a on će im potom zadati udarac. Ostali su samo još oni stranci...
Nathanaela nije bio prevario osjećaj. Doista su ih pratili. Beskrajno ga je ljutilo što to
nije primijetio ranije. S druge strane, ti su muškarci bili vješti. Brzi u borbi, bešumni,
beskrupulozni. I očito su poput njega tragali za blagom. Odsad će morati paziti premda su
ostala samo dvojica.
Još je jednom razmislio kako je uopće bilo došlo do borbe. Kad je Nathanael opazio
trojicu muškaraca koji su se penjali u crkvu, požurio je za njima zajedno s Avenariusom.
No debeli redovnik jedva se bio popeo na skelu i tako su strance izgubili iz vida u mraku
crkvene lađe. Brat Avenarius je bio taj koji ih je na svoj osobit način opet spazio. Jednom
od trojice muškaraca iza zastora stao je na nogu!
Nakon toga sve se odvilo jako brzo. Rottenbuch je tada doživio najcrnji dan od napada
Šveđana, a brat Avenarius je prostrijeljenih pluća plivao u krstionici.
Samostanska zvona počela su zvoniti za uzbunu. Nathanael je okrenuo leđa
uznemirenu mnoštvu na trgu koji je sada bio osvijetljen bakljama. Na tren je razmišljao
hoće li potražiti njihovo prenoćište koje se nalazilo nedaleko od Simonovog i
Benediktinog konačišta. On i Avenarius predstavili su se kao putujući dominikanci i tako
od augustinaca dobili dva kreveta u samostanu. No sada, kad je Avenarius naočigled svih
ležao mrtav u crkvi, povratak u samostan vjerojatno je bio previše riskantan. Nathanael je
stoga potražio sjenik u blizini gdje je na toploj slami želio dočekati sutrašnji dan.
Upravo kad se namjeravao provući kroz odškrinuta vrata u unutrašnjost sjenika, vani
je ugledao nešto od čega mu je srce brže zakucalo. Stiže pomoć! Poslao je kratku molitvu
k nebu i poljubio zlatni križ na svojim prsima.
Bog ga nije ostavio na cjedilu.

»Dužni ste mi objašnjenje«, rekao je Augustin Bonenmayr.

Steingadenski opat na nosu je imao nataknut cviker i poput razljućenog učitelja svisoka
gledao Simona koji je otvorenih usta stajao pred njim. Ne pričekavši na poziv, opat je ušao
u sobu konačišta i zatvorio vrata za sobom. Benedikta je zbunjeno sjedila na krevetu. Vani
su počela zvoniti zvona.
»Kad mi je prior nakon vašega naglog nestanka pričao o jadnoj madame de Bouillon
čija su djeca neizlječivo bolesna, posve je razumljivo da sam bio vrlo začuđen!« nastavio
je Augustin Bonenmayr. Počeo je hodati gore-dolje po sobi. »Zapitao sam se zašto
landsberška trgovkinja čiji je brat umro odjednom priča takve priče.« Okrenuo se prema
Benedikti. »Ili ste doista ta madame Bouillon koja je onomad lagala meni? Govorite!«
Benedikta je šutke samo odmahivala glavom.

Knjige. Club 214

 Knjige.Club Books

»Vaša Visosti, dopustite da vam objasnimo...« počeo je Simon kojega je odmah potom
prekinuo Bonenmayr.
»Moja začuđenost pretvorila se u nepovjerenje kad su prije pola sata kosti svetog
Felicijana bih oskvrnuti na doista đavolji način kakav svijet još nikad nije vidio!« Opat je
odmahivao glavom kao da je upravo bio pogledao u bezdan pakla. »Oskvrnuće opravo onih
kostiju koje su madame de Bouillon i njezin vjerni pratitelj još danas poslijepodne htjeli
vidjeti. Kakva zapanjujuća slučajnost!« Bonenmayr je prvo pogledao Benediktu pa
Simona. »Dakle, recite, kakva igra se ovdje igra? Priznajte prije nego što zaboravim da
je naš Spasitelj propovijedao ljubav i praštanje!«
Simon je progutao pljuvačku. Grčevito je razmišljao kako da se izvuku iz ove neugodne
situacije. Vjerojatno su dolje već stajali sudski stražari i čekali da ih zatvore u tamnicu. Ono
što će potom uslijediti bilo je sigurno koliko i amen u crkvi, naime mučenje i smaknuće
neusporedivo s onim Hansa Schellera. Oskvrnjivanje relikvija! Vjerojatno će im krvnik
rasporiti trbuh, pred njihovim očima izvući im crijeva pa im nakon toga, još živima, spaliti
tijela.
Simonu je u tom trenutku palo na pamet da će taj krvnik vjerojatno biti Jakob Kuisl!
Schongauski krvnik bio je nakon smrti staroga rottenbuškog dželata zadužen i za ovaj
okrug. Kuisl će ih oboje gledati praznim, velikim očima, možda i zatresti glavom te
ih potom poput hrpe životinjskih ostataka odvući do stratišta.
A Magdalena će tome svjedočiti...
No možda je ipak postojao izlaz. Medikus je odlučio staviti karte na stol. Pogledao je
prema Benedikti koja je i dalje sjedila na krevetu. Ona je gotovo neprimjetno kimnula.
»Nije ono što mislite«, počeo je. »Ova žena je doista sestra Andreasa Koppmeyera.
Njezin brat otkrio je nešto što ga je vjerojatno stajalo života...«
Zatim je Simon steingadenskom opatu ispričao cijelu priču. Počeo je sa smrću
altenstadtskog župnika, pričao o kripti i zagonetkama te istaknuo kako misli da su na tragu
bajoslovnom blagu templara. Opatu je istresao svoje srce i stavio svoju budućnost
u njegove ruke.
Bonenmayr je u međuvremenu sjeo na jedinu stolicu u sobi i pažljivo slušao. Nakon
što je Simon bio gotov, dugo nije rekao ništa. Vani su još uvijek zvonila zvona. Naposljetku
se Bonenmayr obratio medikusu.
»Zagonetke koje vode do blaga koje se traži već stoljećima!«
Odmahnuo je glavom. »Simone, ili ste ludi, ili je ovo najveća laž koja je izašla iz usta
ulovljenog nevjernika!«
»Sve to je istina!« viknuo je Simon. »Tako mi Bog pomogao!« Kao dokaz je podigao
mač s kreveta i pružio ga Bonenmayru. Ovaj je pustio da mu oštrica klizi kroz prste dok je
čitao natpis.
»Heredium in baptistae sepulcro...« mrmljao je opat. »Nasljedstvo u grobu krstitelja...«
Podigao je pogled. »To nije nikakav dokaz. Misaona izreka na maču, ništa više. I, tko
mi uopće može reći da je to uistinu mač svetog Felicijana? Mogao bi biti vaš.«

Knjige. Club 215

 Knjige.Club Books

»Pitajte Michaela Piscatora!« uplela se sada Benedikta. »On će vam moći potvrditi da
je ovo mač koji se zajedno s kostima nalazio u lijesu!«
»No za to bih vas morao predati augustinskim kanonicima«, rekao je Bonenmayr
zamišljeno. »Oskvrnjivanje relikvija jedno je od najgorih zločina kršćanstva. Živima će
vam oderati kožu...«
»Nešto ću vam predložiti!« brzo je viknuo Simon. »Zajedno ćemo pronaći blago! Ako
budemo uspješni u potrazi, dokazat ćemo da nismo lagali. Donirat ćemo sav novac
steingadenskom samostanu i nikad nitko neće otkriti tko je oskvrnuo kosti
svetog Felicijana.«
Augustin Bonenmayr nabrao je čelo. »Da sklopim pakt s nevjernicima i
oskvrniteljima?«
»Za dobrobit Crkve!« dobacio je Simon. »Naposljetku, ne gubite ništa. Ako ne
pronađemo blago, i dalje nas možete izručiti.«
Opat je dugo razmišljao. Izvana su se i dalje mogla čuti crkvena zvona i povici iz
daljine. Stanovnici Rottenbucha očigledno su još uvijek mislili da je vrag posjetio
samostan.
Nadam se da ga neće tražiti ovdje u prenoćištu, očajavajući je mislio Simon.
Bonenmayr se naposljetku nakašljao. »U redu. Upustit ću se u taj pothvat. Pod jednim
uvjetom.«
»Bilo kojem«, rekao je Simon.
»Od ovog ste trenutka pod mojim nadzorom. Ionako više niste sigurni u Rottenbuchu.
Brat Michael nije glup. Uskoro će narediti potragu za francuskom damom i njezinim
pratiteljem. Stoga ćemo odmah krenuti u Steingaden.« Uzeo je mač i otvorio vrata. Tek sad
je Simon opazio dva snažna redovnika koja su čekala vani. Opat se osmjehnuo kad je
primijetio Simonov pogled. »Brat Johannes i brat Lothar«, predstavio je obojicu. »Oni su
novaci koji se još nisu zavjetovali redu i stoga se nisu obvezali na nenasilje. Raspolažu
brojnim... iskustvima otprije.« Krenuo se spuštati stubama. »Zar ste mislili da ću se bez
zaštite uputiti u odaje dvaju oskvrnitelja i zlikovaca za kojima se traga?«
Simon i Benedikta slijedili su opata, a njima za petama bila su dva redovnika ljutita
pogleda.
Vani su čekale natkrivene saonice s četiri upregnuta vranca. Simon je opazio da je
netko njegovog i Benediktinog konja već bio privezao straga za saonice. Nestat će ne
ostavivši traga. Zajedno sa šutljivim redovnicima i opatom smjestili su se na
pojastučenim klupama. Oči novaka divovskog stasa bile su ravnodušno okrenute u noć, no
Simon je bio siguran da bi u halje odjeveni razbijači odlučno reagirali i na najmanju
naznaku bijega.
Bič je zapucketao i četveropreg se pokrenuo. Netom prije nego što su kola skrenula iza
ugla, pojavio se lik i straga skočio na saonice. Bešumno se popeo gore na krov i ondje legao
na trbuh kako hladnom vjetru ne bi pružao otpor.

Knjige. Club 216

 Knjige.Club Books

12

tvrđeno vrijeme smaknuća bila je subota, točno u podne. Već od ranih jutarnjih sati u
U grad se slijevalo mnoštvo ljudi iz okolnih mjesta. Trgovci su na štandovima
raspoređenima oko trga nudili kobasice s kojih se cijedila mast i vruće kuhano vino
od kojeg su ljudima crvenjeli obrazi i blistale oči. Brusač škara vičući se spuštao niz
Münzgasse sa svojim brusnim kamenom, u nabrzinu sklepanim daščarama podignutima
večer prije za prodaju su bili izloženi bakreni lonci, glinene posude i smežurane jabuke.
Vonjalo je na drveni ugljen, konjski znoj i kravlju balegu. Ljudi su se smijali i brbljali, a
samo povremeno bi netko potajno bacio pogled u smjeru kule gdje su stražari još uvijek
stajali s lijeve i desne strane ulaza.
Najzad, oko pola dvanaest, počela su zvoniti mrtvačka zvona, visok, tužan zvuk od
kojeg je zanijemjelo mnoštvo. Sad su sve oči bile uperene u vrata kule koja su se otvorila
uz škripu i izbacila malu grupu odrpanih likova.
Schongauni su se smijali i vikali, prstima pokazivali na kola koja su im se polagano
približavala. Ova šaka jada trebala bi biti zloglasna Schellerova banda? Prethodne večeri
jedan od razbojnika preminuo je od hladnoće i slabosti. Ostala petorica više su teturala nego
hodala, očiju ukočeno usmjerenih prema naprijed, izubijanih, modrih i prljavih lica te
uzetom zavezanih ruku. Dvije litre vina koje su svakom osuđeniku bile dodijeljene na dan
smaknuća, ispili su u nekoliko gutljaja i tako vidno imah problema hodati uspravno.
Ispovijedi koje je rano tog jutra poslušao župnik bile su izgovorene mucajući i
isprekidano.
Dalje odostraga hodale su žene razbojnika, jedna je svoje vičuće dojenče nosila u vreći
na leđima, druga je pred sobom gurala uplakanog dječaka koji je pokušavao dohvatiti ruku
svog oca, no uvijek su ga iznova odgurivali sudski stražari.
Naprijed je bio krvnik. Unatoč hladnoći iznad lanene košulje nosio je samo kožnati
prsluk; na rukama je imao rukavice koje će nakon smaknuća odmah biti spaljene. Danas
nije kao obično nosio šešir sa širokim obodom tako da su njegova duga crna kosa i
raščupana brada lepršale na vjetru. Jakob Kuisl desnom rukom mahao je dugom, teškom,

Knjige. Club 217

 Knjige.Club Books

željeznom šipkom kao da je riječ o štapu za šetnju. Njome će vođi razbojnika Hansu
Schelleru za dobrih pola sata lomiti kosti.
Mnoštvo je vikalo i na razbojnike bacalo grude snijega, izgrižene kosti i pljesnive
ostatke kruha. U sredini osuđenika hodao je Hans Scheller. Ostavljao je sabran dojam,
uspravno je držao glavu iznad širokih prsa. Unatoč ranama i modricama njegovo lice
zračilo je nečim uzvišenim. Ljudi su to osjećali i pokušali mu utjerati strah.
»I, Schelleru!« viknuo je jedan. »Bole li te kosti od izležavanja? Uskoro će te boljeti
još više!«
»Neka počne s nogama! Kuisle, kreni s nogama! Onda više neće moći pobjeći!«
Schongauni su se smijali, no Jakob Kuisl nije ih smatrao vrijednim ni pogleda. Sa
svojom visinom od šest stopa nadvisivao ih je poput tornja. Kad bi mu se masa previše
približila, zamahnuo bi šipkom kroz zrak kao da želi otjerati nekoliko lajavih pseta.
Na trgu su ih dočekali vijećnici i sudski pisar Lechner koji će kao izaslanik izbornoga
kneza voditi smaknuće. Pustio je da mu pogled klizne preko hrpe odrpanih razbojnika pa
kimnuo Jakobu Kuislu. Kroz Dvorska vrata i zatim niz Altenstadter Straße krenula je
vijugava, glasna povorka ljudi usred snježnobijeloga krajolika. Jedan komedijaš pjevao je
u pratnji violine i uz prastaru melodiju vlastite stihove.
»Hansu Schelleru, Hansu Schelleru, danas će slomiti kosti sve...«
Kad su stigli do gubilišta, Johann Lechner zadovoljno je pogledao široko, od snijega
očišćeno polje. Krvnik je posljednjih nekoliko dana obavio dobar posao. Na dva koračaja
visokom drvenom podiju na kojem će se odviti rastezanje na kotaču, Jakob Kuisl je u
smrznuto tlo bio zabio tri stupa koja su s poprečnom gredom bila povezana u trokut. Ondje
će biti obješena ostala četvorica razbojnika. U prvom redu bile su postavljene klupe za
vijećnike, ostatak građanstva morat će se zadovoljiti stajaćim mjestima.
Još je uvijek zvonilo mrtvačko zvono. Kad su svi stigli do polja, sudski stražar se uskim
stubama popeo na drveni podij i objema rukama uvis podigao tanki, crni drveni štap. Na
trenutak je unatoč brojnim ljudima zavladala potpuna tišina. Mogli su se čuti samo zvono i
lomljenje štapa. Zatim je Johann Lechner viknuo: »U ime meni dodijeljene službe i kao
povjerenik Njegova Uzvišenog Veličanstva Ferdinanda Marije objavljujem da smaknuće
može započeti!«
Mnoštvo je zaurlalo, trenutku tišine došao je kraj. Žene razbojnika sagnule su se kad
su iznova poletjele grude snijega. S djecom su se povukle iza vješala gdje su ih od ljutitih
Schongauana štitila dva stražara. Vijeće je razbojničkim ženama dopustilo da pokopaju
svoje muškarce, osim Hansa Schellera. Ukazana milost koju mogu zahvaliti krvnikovom
uspješnom nagovaranju. Jakob Kuisl imao je zapravo pravo na odjeću i leševe. Od ljudske
masti, ljudske kože i prodaje čak osam palčeva kradljivaca mogao se sklopiti dobar posao.
Mnoštvo je sve žešće nadiralo prema gubilištu koje je bilo jedva dostatno ograđeno
užadima. Jakob Kuisl vidio je zapjenjena, od mržnje iskrivljena usta, gledao u pohlepne,
od kuhanog vina staklaste oči.
Gledam u ponor, pomislio je.

Knjige. Club 218

 Knjige.Club Books

Još uvijek su bacali grude snijega i grumene leda. Jedan grumen pogodio je razbojnika
u lice, koža mu je popucala i svijetla krv kapnula u snijeg. Činilo se da razbojnik nakon
dvije litre vina ne osjeća bol, samo se lagano zaljuljao, a i plač njegova malog sina kao da
ga više nije mogao vratiti u ovaj svijet.
»Hajde već jednom«, zasiktao je Johann Lechner u uho krvniku koji je bio zauzeo
položaj kraj drvenog podija. »Ljudi žele vidjeti krv. Ako ne požuriš, bit će tvoja.«
Kuisl je kimnuo. Doista se često znalo dogoditi da mnoštvo linčuje krvnika kad
smaknuće ne bi bilo obavljeno kako treba. Ako bi dželat bio šeprtljav, ako bi promašio cilj
ili usred uzbuđenja izveo masakr nad optuženicima, brzo bi sam završio na najbližem
stablu. Ili čak na vješalima.
Jakob Kuisl stisnuo je šaku i pustio da mu krckaju kosti; ritual kojim je započinjao
svako smaknuće. Potom je zavezao rukavice, prišao vješalima i krenuo s poslom.
Vješanje četvorice osuđenih razbojnika odvilo se brzo i nečujno. Krvnik je izvršavao
svoj zadatak kao da pokriva krov ih izrađuje stol. Jakob Kuisl se sa svakim prijestupnikom
popeo ljestvama do vješala, stavio mu omču oko vrata, privezao uže za poprečnu
gredu, ponovno se spustio pa povukao ljestve.
Muškarci bi se kratko trzali, vlažne mrlje pojavile bi se na njihovim hlačama, a potom
bi se poput slamnatih strašila za ptice počeli ljuljati amo-tamo na vjetru. Samo je četvrti
razbojnik na radost Schongauna plesao malo dulje, no naposljetku je i s njim bilo gotovo.
Za mnoštvo to nije bilo ništa novo, takvo što su svake godine gledali barem jedanput.
No to je bila samo predigra, tek sad je slijedila glavna atrakcija.
Krvnik je pogledao Hansa Schellera, a vođa razbojnika stisnuo je šaku i neprimjetno
kimnuo. Zatim se stubama popeo na drveni podij.
Razvučeni uzvik oduševljenja proširio se mnoštvom dok je Hans Scheller stajao gore i
pustio da mu pogled još jednom klizne preko krajolika. Planine, šume, blagi brežuljci.
Kratko je zatvorio oči i udahnuo hladni siječanjski zrak.
Postoje gora mjesta za umiranje, pomislio je krvnik. Bojište, na primjer.
Sa željeznom šipkom u ruci Kuisl se popeo na drveni podij i naredio Schelleru da legne.
U jednom kutu ležao je težak, željezom okovan kotač na koji će vođa razbojnika poslije biti
zavezan. Za podij su u pravilnim razmacima bili pričvršćeni drveni klinovi
kako Schellerovi udovi ne bi ležali ravno. Tako su se kosti lakše lomile. Krvnik će početi s
goljenicama i lagano nastaviti prema gore. Posljednji udarac bio je takozvani smrtni udarac
kojim bi se pogodio vratni kralježak. Kod osobito gnusnih zlikovaca odustalo bi se od tog
udarca i osuđenika, privezanog za kotač, pustilo da polagano krepava pod otvorenim
nebom.
»Samo trenutak, Kuisle«, rekao je Hans Scheller gore na podiju. »Želio bih ti se
zahvaliti što si...«
Krvnik je odmahnuo rukom. »Pusti. Uzmi otrov i začepi gubicu.«

Knjige. Club 219

 Knjige.Club Books

Scheller je odmahnuo glavom. »Ima još nešto što bi trebao znati. Kad smo iznenadili
ono troje drumskih razbojnika, nisam pronašao samo parfem nego još nešto. Zaboravio sam
na to, no prošle noći sam se opet sjetio.«
Krvnik je skrenuo pogled sa Schellera i pogledao uskomešano mnoštvo ispod sebe.
Ljudi su lagano postajali nestrpljivi.
»Kuisle, što se događa?« viknulo je nekoliko ljudi. »Kosti mu moraš lomiti, a ne slušati
njegovu ispovijed!«
Prvi grumeni leda pogodili su krvnika. Jakob Kuisl obrisao je bljuzgavicu s lica i
nestrpljivo pogledao vođu razbojnika. »Reci napokon ako ti leži na srcu. Ali požuri!«
Hans Schller otkrio je krvniku što je bio pronašao kraj logorske vatre drumskih
razbojnika. Krvnik je slušao nepromijenjena izraza lica. Sigurno se ljudima dolje činilo da
vođa razbojnika posljednji put moli za milost. Kad je Scheller bio gotov, nagnuo je glavu i
promrmljao kratku molitvu.
»Hvala ti«, rekao je Jakob Kuisl tiho. »Ako postoji pravedan Bog, onda će vas uskoro
slijediti i drugi. A sada privedi ovo kraju.«
Hans Scheller je otvorio šaku, ugurao malu otrovnu pilulu u usta i zagrizao je.
Samo tiho krckanje.
Jedva je uspio leći prije nego što je mrak poput proljetne oluje jurnuo prema njemu.

Magdalena je svileni oltarnik gurnula ustranu i istresla sadržaj kožnate vrećice. Pred
njom ležala je šarena zbirka crnih i crvenih bobica, zavezanih svežnjeva ljekovitog bilja i
prešanih cvjetova. Čak je i bezoar bio preživio dugi put! No vrećica je od transporta
ispod njezina ogrtača bila vlažna i zgnječena, a ljekovito bilje iz sredine svežnjeva nije više
izgledalo iskoristivo, neko je već počelo trunuti. Magdalena se unatoč tome nadala da će
poslužiti svrsi.
Ionako je trebala samo dva određena sastojka.
Kad je ispod crkvene klupe pronašla vrećicu, sjetila se što je sve augsburški apotekar
Nepomuk Biermann za nju bio potražio netom prije dolaska brata Jakobusa. Većinu je
uspjela utrpati u vrećicu, među njima i nekoliko biljaka koje su očito za druge
kupce pripremljene ležale na tezgi. Magdalena se pokušala sjetiti. Koje je biljke Biermann
za nju već bio spremio u vrećicu?
Snijet, divlji pelin, gospina trava, likovac, velebilje i kužnjak...
Velebilje i kužnjak.
Ubrzo potom otkrila je između dvaju svežnjeva ljekovitih biljaka male, osušene bobice.
Male i smrtonosne. Magdalena se osmjehnula. Ne samo velebilje nego i kužnjak bili su
među primaljama i krvnicima poznati kao učinkoviti otrovi, ali i kao ljekovita sredstva.
Njihovo posjedovanje bilo je kažnjivo zato što su se ti lijekovi navodno rabili za spravljanje
poznate vještičje masti kojom su prijateljice sotone premazivale svoje metle. Magdalena
nije znala je li to točno, no bilo joj je poznato da obje biljke izazivaju košmarne snove i
priviđenja. Onaj tko bi ih probao, vjerojatno bi doista mogao letjeti. Nažalost, bilo je teško

Knjige. Club 220

 Knjige.Club Books

dozirati prije svega kužnjak. Nemali broj onih koji bi ga konzumirali, poletjeli bi posljednji
put.
Magdalena se sjetila što je prije više od stotinu godina rekao Paracelsus.
Samo doza čini otrov...
Kimnula je ljutito. Brat Jakobus dobit će dozu kojom će odletjeti ravno u pakao,
Magdalena je oprezno prstima odvojila velebilje i sjemenke kužnjaka koje su malo
podsjećale na mišje brabonjke. Pritom je uvijek iznova pogledavala prema vratima,
provjeravala hoće li joj brat Jakobus nenajavljeno doći u posjet. No ništa nije remetilo
tišinu.
Nakon što je Magdalena sve sakupila, počela je tražiti nešto što bi joj poslužilo kao
mužar. Pogled joj je pao na mali brončani Isusov kip koji je ukrašavao oltar. Okrenula se i
glavom Spasitelja pretvorila bobice i sjemenke u crnosmeđi prah. Krvnikova kći bila je
sigurna da će joj Bog oprostiti ovu drskost.
Hoće li joj oprostiti i ubojstvo?
Možda brat Jakobus uopće neće umrijeti nego samo zapasti u neko stanje ukočenosti.
No Magdalena je u to sumnjala, uzimajući u obzir dozu koju je predvidjela.
Na oltaru je stajao kalež s misnim vinom. Jakobus se bio naviknuo jedanput dnevno
slaviti svetu pričest s Magdalenom. U početku se protivila tome, no naposljetku se sliježući
ramenima prepustila sudbini. Redovnik joj je za vrijeme obroka donosio isključivo kruh,
vodu i rijetku, bezukusnu prežganu juhu. Vino je barem budilo Magdaleninu životnu
energiju, osim toga, nije htjela Jakobusa pretjerano izazivati. Krvnikova kći bila je sada
sigurna da je redovnik lud. Njegovo ponašanje mora da je bilo povezano s njegovom
bolešću, u svakom slučaju bio je nepredvidiv.
Ne skrenuvši pogled s vrata, Magdalena je ubacila prah u vino. Kažiprstom ga je
promiješala pa prst temeljito obrisala oltarnikom. Napitak je sada sadržavao deset velebilja
i isto toliko sjemenki kužnjaka. Nije se bila usudila uporabiti više iz straha da bi
Jakobus mogao osjetiti otrov.
Naposljetku se u jednoj od crkvenih klupa spustila na koljena, sklopila ruke u molitvi
i čekala.
Točno za zvonjave u podne otvorila su se vrata.
»Vidim da moliš, Magadalena. To je dobro, to je vrlo dobro«, rekao je brat Jakobus.
»Ako se sama okreneš Bogu, lakše će iz tebe izići demoni.«
Magdalena je spustila pogled. »Osjećam da je Bog već jako blizu. Recite, brate
Jakobuse, mogu li i danas primiti svetu pričest?«
Jakobus se osmjehnuo. »Možeš. No prije toga ćemo moliti.«
Magdalena se prepustila latinskom mrmljanju kao toploj ljetnoj kiši. Čekala je da
napokon krenu prema oltaru. Hoće li Jakobus osjetiti otrov? Ako osjeti, kako će reagirati?
Hoće li je tada prisiliti da sama popije vino?
Napokon je molitvi došao kraj. Kleknuli su pred oltar i brat Jakobus je krenuo sa
svetom pričesti. Podigao je hostiju i kalež te promrmljao riječi pretvorbe.
Knjige. Club 221
 Knjige.Club Books

»Ovo je kalež moje krvi, novoga i vječnoga saveza, koja će se proliti za vas i za sve
ljude na otpuštenje grijeha. Ovo činite meni na spomen.«
Ustima je prinio vrč pa otpijao velike gutljaje. Magdalena je kao u transu gledala kako
mu se male kaplje slijevaju iz kutova usana, kotrljaju preko neobrijane, prištave brade i
naposljetku kapaju po oltaru. Jakobus je obrisao usta i Magdaleni predao kalež.
Nije ništa primijetio.
Krvnikova kći pogledala je u unutrašnjost kaleža i skamenila se. Prah se nije bio posve
rastopio! Na dnu posude ostao je mutni talog, brat Jakobus je osim toga popio samo
polovicu! Hoće li doza ipak biti dovoljna?
Magdalena se osmjehnula redovniku, uzela kalež i pretvarala se da ga ispija.
»Danas ispijaš s oklijevanjem, krvnikova kćeri«, rekao je Jakobus. »Što ti je?«
»Boli... boli me glava«, promucala je Magdalena i vratila kalež na oltar. »Vino me
uspavljuje, a danas želim biti bistre glave.«
»Zašto?«
»Želim se ispovjediti.«
Redovnik ju je pogledao iznenađeno, no istovremeno i radosno. »Sad odmah?«
Magdalena je kimnula. Ideja o ispovijedi došla joj je spontano. No zapravo je to bilo
točno ono što joj je trebalo. Mora još barem pola sata zadržati Jakobusa u kapelici. Kakve
koristi od toga da se redovnik sruši nakon što izađe iz njezine tamnice? Ako nema
sreće, ovdje će polagano umrijeti od žeđi i gladi. Nitko je neće primijetiti, nitko je neće čuti
dok se ispred vrata bude raspadao njegov leš.
»Nemamo ispovjedaonicu«, rekao je Jakobus. »No ona nam i nije potrebna,
jednostavno ću ovdje u crkvenoj klupi saslušati tvoju ispovijed.«
Sjeo je tako blizu kraj nje da je ispod parfema s mirisom ljubica mogla osjetiti smrad
njegovih gnojnih rana.
»Neka ti Bog koji osvjetljava naša srca podari istinsku spoznaju grijeha i svoju
milost...« počeo je brat Jakobus.
Magdalena se koncentrirala i zatvorila oči. Nadala se da će joj na pamet pasti dovoljno
grijeha do početka djelovanja otrova.

»Prevario si me, Kuisle!« vikao je Johann Lechner i upirao kažiprstom u široka

krvnikova prsa. »I ne samo mene! Svakoga pojedinog Schongaunina vukao si za nos! To
neće proći bez posljedica!«
Jakob Kuisl gledao je prekriženih ruku maloga sudskog pisara. Bio je gotovo za dvije
glave viši od kukajućeg čovjeka. No Lechner se po razini bijesa i borbenosti mogao ogledati
s bilo kim. Sudski pisar bio je Kuisla odmah nakon smaknuća pozvao k sebi u dvorac. Još
je uvijek bio izvan sebe zbog neuspješna rastezanja na kotaču.
Vođa razbojnika Hans Scheller nije ni pisnuo na drvenom podiju, nikakav, čak ni
najtiši krik nije mu prešao preko usana. I to premda mu je krvnik polomio sve kosti!

Knjige. Club 222

 Knjige.Club Books

Lechner je čuo lomove i razmrskavanja, krvnik mu je tek na samom kraju slomio

vrtni kralježak. Mnoštvo je bilo izvan sebe. Očekivali su krvavi spektakl, a sve što im je
bilo ponuđeno bio je nezainteresirani krvnik koji je udarao beživotno tijelo.
Sudski pisar sjedio je naprijed u prvom redu te stoga mogao vidjeti lagan, gotovo
podrugljiv osmijeh na usnama vođe razbojnika. Schellerove oči bile su zatvorene kao da
spava, udovi su mu bili neobično mlohavi, gotovo opušteni. Osuđenik je uspio
izbjeći primjerenu kaznu i Lechner je bio siguran da je u tu igru bio upleten krvnik.
»Trenutačno ne mogu dokazati tvoje sudioništvo«, zasiktao je pisar i krenuo natrag
prema svom stalku. »Ali budi siguran, otkrit ću, a onda neka ti se smiluje Bog! Dovest ću
augsburškoga krvnika koji će tebe rastegnuti na kotač! Ali ovaj put kako treba!«
»Vaša Ekscelencijo, ne znam o čemu govorite.« Jakob Kuisl ostao je miran, a samo
onaj tko bi vrlo pažljivo pogledao, opazio bi lagani osmijeh na njegovu licu, male rupice
na obrazima skrivene ispod brade. »Često se događa da se osuđenici onesvijeste od straha
i boli. Nije u mojoj moći da to promijenim.«
»Koješta, dao si mu neko sredstvo! Priznaj!« Johann Lechner već je sjedio iza svog
stola, a guščje pero zabadao u pergament pred sobom. »Vrijeme je da ti oduzmem sve
posudice, napitke i masti. Znaš da to mogu.« Njegov je glas dobio prijeteći prizvuk.
»Nemaš pravo kurirati ljude. To smije samo medikus. U drugim gradovima već bi ti odavno
bili oduzeli pravo.«
»Onda nažalost, neću moći spraviti ni napitak koji je Ekscelencija naručila od mene.
Kad stignem kući odmah ću u Lech baciti vrtni mak.«
»Prestani.« Pisar kao da se bio malo smirio. »Nisam tako mislio. Radije se pobrini da
se u gradu prestane širiti ona vražja groznica. Ako ti to uspije, možeš što se mene tiče, do
mile volje prodavati ljubavne napitke, žablja jaja i užad za vješanje. A sad, nestani, imam
posla!«
Jakob Kuisl šutke se naklonio i nestao kroz niska vrata. Lechner je još dugo gledao za
njim. Kakav tvrdoglavac! Jednostavno nije vidio što je dobro za grad, a što nije! Pisar je
protrljao sljepoočnice i pogledao pismo koje je bilo stiglo tog jutra. U njemu ga se
još jednom pozivalo da se pobrine za krvnika kako bi se on isključivo bavio svojim
poslovima.
Lechner je tiho opsovao. Što si je, dovraga, umišljao taj pošiljatelj pisama! Da on poput
dadilje bdije nad krvnikom? I, kojim je pravom taj čovjek izdavao zapovijedi u njegovom
gradu! Zapovijedi je Lechner primao iz Münchena, od izbornoga kneza osobno ili
upravitelja okruga, ali svakako ne od nekoga crkvenog dostojanstvenika!
Uzeo je omotnicu i pogledao crkveni pečat. Zatim je iznova pogledao u unutrašnjost
omotnice. Kovanice ili mjenice kao prošli put također nisu bile priložene!
Razderao je pismo u komadiće i bacio ih u vatru u kaminu. Neka visoki gospodin sam
vodi krvnika na povodcu. On je imao važnijeg posla.

Jakob Kuisl ušao je u svoju kuću u kožarskoj četvrti. Za kuhinjskim stolom sjedila je
njegova supruga Anna Maria i trljala oči.
Knjige. Club 223
 Knjige.Club Books

»Što ti je, ženo?« upitao je krvnik. »Je li zbog blizanaca?« Umirujuće joj je spustio
ruku na rame. Odjednom je osjetio posljedice alkohola i nedostatka sna. »Smiri se. Ne radi
se o groznici.«
Anna Maria Kuisl duboko je uzdahnula. Prethodne noći gotovo da nije našla nimalo
mira. Uvijek iznova ju je budilo kašljanje njezinih mališana, no i ona je mislila da njih dvoje
samo mori upala sluznice. Mnogo više od djece zabrinjavao ju je njezin suprug koji se, kao
toliko puta dosad, prije smaknuća napijao do ranog jutra. Krvnikova žena čula je kako je
cijelu noć psovao i mrmljao o pokvarenosti svijeta, posebice o pokvarenosti Schongauna.
Anna Maria Kuisl znala je da u takvim trenucima ne može pomoći suprugu. Stoga je ležala
budna i razmišljala o Magdaleni.
Magdaleni, njezinom najstarijem djetetu. Njezinom dragulju. Tvrdoglavom i
neobuzdanom poput oca. Koje se još uvijek nije vratilo iz Augsburga.
Anna Maria Kuisl sjedila je za stolom i od jada nije uspijevala pojesti ni zalogaj. Kruh
pred njom bio je netaknut, ni njezin suprug je sada nije mogao utješiti. Zbog brige za kćer
izgledala je starije no što je bila sa svojih četrdeset godina. Njezina crna duga kosa na koju
je već kao djevojka bila ponosna i koju je naslijedila njezina kći, bila je prošarana prvim
sijedim pramenovima.
»Magdalene nema već tjedan dana«, jadala se dok ju je suprug još uvijek držao za rame.
»Nešto nije u redu.«
»Koješta«, progunđao je krvnik. »Sigurno se zabavlja u Augsburgu, ništa drugo. Kad
se vrati kući, treba je izbatinati, i tako će stvar biti riješena.«
Anna Maria Kuisl odgurnula je ruku svog supruga i naglo ustala sa stola. »Sigurna sam
da joj se nešto dogodilo! Majke to osjećaju.« Nogom je udarila stoličicu koja je uz tresak
završila u kutu. »A tebi je Lechner naredio da loviš razbojnike u šumi umjesto da se
pobrineš za svoju kćer! Zar nema sudske stražare?«
Jakob Kuisl je šutio. Kad njegova supruga jednom krene, nema povratka. Tad je
najjednostavnije bilo pričekati da prođe oluja, a ne suprotstaviti joj se. Krvnikova supruga
znala je satima divljati i kukati, no ovaj put se prilično brzo ispuhala.
»Već je dovoljno da vješaš i na kotačima rastežeš ljude za Lechnera i njegove debele
gradonačelnike«, vikala je. »Prljave poslove! Neka si visoka gospoda sama okrvave ruke!«
Jakob Kuisl se nasmijao. Volio je suprugu i zbog njezina temperamenta. »Barem sam
im kod rastezanja na kotaču pokvario planove.« Nalio si je vrč piva i iskapio ga. »A što se
tiče Magdalene, nemoj se brinuti. Ona zna paziti na sebe.« Svojom širokom dlakavom
nadlanicom obrisao je smeđu pjenu s usana. »Za razliku od Simona. Taj je u velikoj
opasnosti, a ne zna još ništa o tome.«
Krvnikova supruga glasno je disala. »Prestani glumiti sveznalicu. Kako bi to mogao
znati?«
Jakob Kuisl zgrabio je kruh sa stola i okrenuo se kako bi otišao.
»Jednostavno znam.« Ne okrenuvši se više, odmarširao je van na snijeg. »Moram
spasiti Simona od budalaštine koju bi mogao napraviti. Dugujem mu to.«

Knjige. Club 224

 Knjige.Club Books

Krvnik je koračao dolje prema Lechovom mostu i za sobom ostavio kukajuću ženu.
»Ma sjajno!« viknula je za njim. »Spašava finoga gospodina medikusa, a nije ga briga
za vlastitu kćer! Idi dođavola, tvrdoglava muška glavo!«
No Jakob Kuisl je više nije čuo, već je bio nestao iza sljedećeg nanosa snijega. Pri
svakom koraku bol bi zatutnjala u njegovoj mamurnoj glavi.
Tiho psujući nadao se da nije bilo prekasno za medikusa.

Simon se nagnuo nad Bibliju ilustriranu šarenim slikama i pritom srušio svoju šalicu
kave. Smeđa bujica preplavila je stol od orahovine i slila se na polirani parket.
»O, dovraga« viknuo je. »Oprostite. Vjerojatno sam pospan.«
»Ne psujte. Bog kažnjava svako huljenje pa i ono najmanje. Čak i onda kad bi postojao
razlog za psovku.« Augustin Bonenmayr prijekorno je kroz staklo cvikera pogledao
medikusa. »Biblija pred vama vrijedi više stotina guldena. Izvolite stoga pažljivo
njome rukovati.«
Simon je kimnuo i pergamentom koji je bio ispisao pažljivo obrisao kavu sa stola. Od
jutra su on i Benedikta sjedili u steingadenskoj samostanskoj biblioteci koja im je bila
poznata od njihova prva posjeta. Zajedno su proučavali mjesta u Bibliji i opise mjesta u
Pfaffenwinkelu, stalno u potrazi za rješenjem zagonetke koju su bili pronašli u
Rottenbuchu. Oko njih su se na spojenim stolovima gomilale knjige, folijanti i svici
pergamenata, čak je i povelju o prodaji Friedricha Wildgrafa Simon još jedanput pobliže
pogledao. No dosad nisu pronašli ništa što bi im moglo pomoći.
U biblioteku je uvijek iznova ulazio Augustin Bonenmayr kako bi provjerio je li sve u
redu; zadnji put je Simonu čak ispunio želju i u kuhinji od medikusova crnog zrnja dao
skuhati kavu. No premda je crni napitak Simona obično poticao na razmišljanje, ovaj put
nije djelovao.
To što se medikus nije mogao koncentrirati, imalo je veze i s dvojicom redovnika,
Lotharom i Johannesom, koji su imali zadatak da stražare nad njima i koji se nijedanput
nisu maknuli sa svojih pozicija ispred vrata biblioteke. Steingadenski opat ostvario je
svoju prijetnju, Simona i Benediktu više nije ispuštao iz vida. Saonicama s konjskom
zapregom odvezli su se po mraku do Steingadena, zatim su noć proveli u dvjema, izvana
zaključanim redovničkim ćelijama steingadenskog samostana. Simon je znao da će za opata
ostati oskvrnitelji crkve dok ga ne uvjere u suprotno.
Mora riješiti tu vražju zagonetku kako ga ne bi osudili na smrt i raščetvorili!
Još jedanput pogledao je citat koji je bio načrčkao na pergament pred sobom.
Heredium in baptistae sepulcro...
»Nasljedstvo u grobu krstitelja...« mrmljao je. »To nam ne pomaže. Ne poznajem grob
Ivana Krstitelja. A vi?«
Obratio se Augustinu Bonenmayru koji je stajao kraj njega nagnut nad Simonovom
bilješkom. Opat je nabrao čelo.

Knjige. Club 225

 Knjige.Club Books

»Navodno u Svetoj zemlji doista postoje mjesta za koja se da zaključiti da su njegov

grob. No...«
»Ni to nam ne bi pomoglo«, prekinula ga je Benedikta. »Blago mora biti ovdje u
Pfaffenwinkelu, a ne u Svetoj zemlji! Zar u ovom kraju ne postoji nešto što bi se moglo
opisati kao >grob krstitelja<?«
Augustin Bonenmayr je razmišljao. »Kao grob, ne. Samo nekoliko kapelica i krstionica
koje su posvećene svetom Ivanu. No njih u načelu ima u svakoj župnoj crkvi. Zato ne može
biti riječ o njima.«
Podigao je mač koji je stajao u kutu prostorije i prstima prešao preko zahrđalog natpisa.
»Možda je negdje na maču sakrivena još jedna poruka.«
Simon je rezignirano odmahnuo glavom. »Već sam tri puta pregledao mač. Ništa.
Nema drugog natpisa, nema tajnog pretinca, a i drška nije šuplja. Rješenje mora biti
skriveno u tom natpisu!« Duboko je uzdahnuo i protrljao oči. »Iscrpio sam svoje
znanje latinskog!«
»Onda ću vas, pretpostavljam, morati predati rottenbuškom pravosuđu«, rekao je
Augustin Bonenmayr i krenuo prema vratima. »Dosta je lakrdije! Imam pametnijeg posla.«
»Trenutak!« viknula je Benedikta. »Smijem li još jednom pogledati mač?«
Steingadenski je opat oklijevao. Naposljetku se okrenuo i pružio joj oštricu. Benedikta je
pažljivo promotrila pojedinačne riječi.«
»Nešto je čudno«, nastavila je. »Riječi nisu ispisane onako kako bi se očekivalo. Među
njima postoji veliki razmak.«
Simon je slegnuo ramenima. »Natpis je vjerojatno trebao biti raspoređen po cijeloj
dužini. Zato se ostavilo mnogo mjesta među njima.«
»Možda«, rekla je Benedikta. »No razmaci nisu jednaki. Zašto? Možda...« Oklijevala
je prije nego što je nastavila. »Možda zato što nešto treba ići u njih...?«
Simon je tako naglo ustao da se šalica zamalo opet prevrnula.
»Riječi!« viknuo je. »Tako je! U razmake idu riječi. Naravno, to je rješenje!« Opet je
sjeo i počeo buljiti u ispisani list ispred sebe. »Jedino moramo otkriti gdje se nalaze te
riječi...«
»Mislim da to oboje znamo«, rekla je Benedikta tiho. »Samo u to ne želimo
povjerovati.«
Simon je tiho izdahnuo zrak kroz nosnice i odgurnuo pergament. Uslijedila je duga
stanka prije nego što je odgovorio.
»Na drugom maču, maču svetog Prima, ondje su ugravirane ostale riječi. U posljednjoj
zagonetki bila je riječ o oba sveca, zato se na oba mača nalazi sljedeća poruka. Kako smo
mogli biti tako glupi!«
Augustin Bonenmayr uzeo je Benedikti mač iz ruke. »Sumnjam da ćete moći potvrditi
svoja nagađanja«, rekao je sažalno. »Rottenbuške relikvije sada se vjerojatno čuvaju bolje
od kostiju sveta tri kralja u Kolnu.«

Knjige. Club 226

 Knjige.Club Books

»Imate pravo«, rekao je Simon uzdahnuvši. »No možda ćemo i ovako uspjeti. Sad, kad
znamo da nedostaje svaka druga riječ.« Otpio je veliki gutljaj kave pa posegnuo za
pergamentom i guščjim perom. Zatim je još jednom zapisao natpis s prvog mača, ovaj put
s točnim razmacima.
Heredium in baptistae sepulcro
»Pretpostavimo da je heredium prva riječ. To bi značilo da je nasljedstvo nečega u
nečemu što pripada krstitelju i ima veze s nekim grobom.«
»Prva je veza jednostavna«, nastavila je Benedikta. »Vjerojatno piše heredium
templorum, dakle >nasljedstvo templara<«
Simon je kimnuo. »Vjerojatno. Ali što pripada krstitelju? I, prije svega, o kakvom
grobu bi moglo biti riječ?«
Benedikta se nagnula nad retke. »Najslavniji grob kršćanstva je grob našeg Spasitelja«,
dodala je zamišljeno. »Na temelju razmaka među riječima, posljednja bi riječ nakon
sepulcro doista mogla biti Christi. No tako se samo vrtimo u krug zato što se ni taj
grob sigurno ne nalazi u Pfaffenwinkelu. Osim ako mi nije promaklo neko važno mjesto u
Bibliji... Preuzvišeni?«
Benedikta je pogledala prema Augustinu Bonenmayru čije je čelo odjednom bilo
prekriveno kapljicama znoja. Lice mu je bilo blijedo, uzbuđeno je počeo čistiti cviker.
»Što vam je?« upitao je Simon. »Zar poznajete takav grob?«
»No, govorite već jednom!« viknula je Benedikta.
Steingadenski opat nije podigao pogled već je nastavio trljati stakla svojih naočala.
»Možda je riječ o slučajnosti«, rekao je. »Ali ovdje u Steingadenu doista postoji mjesto
koje... pa, koje je izgrađeno po uzoru na crkvu Svetoga groba u Jeruzalemu. Jedna kapelica,
vrlo je stara.«
Simon je osjetio kako mu se suše usta. Srce mu je počelo brže kucati.
»I kako se zove ta kapelica?« upitao je šaptom.
Opat je opet nataknuo cviker. Male, živahne oči zaiskrile su iza njih.
»To je ono što je čudno«, rekao je igrajući se zlatnim pečatnjakom na prstu. »Kapelica
se zove Ivanova kapelica. Stoji tik do naše crkve.«
Simon je glasno zastenjao. Ivanova kapelica! Tog jutra bili su prošli kraj nje; ni u snu
im ne bi bilo palo na pamet da bi se u maloj, neupadljivoj kapelici moglo nalaziti blago!
Još jednom su mu kroz glavu prošle ugravirane riječi. Sad je napokon mogao zamisliti što
bi natpis zajedno s riječima na drugom maču mogao značiti.
Tiho je šaptom izgovorio latinsku rečenicu koja je vjerojatno bila ispisana na
oštricama.
»Heredium templorum in domu haptistae in sepulcro Christi.«
Nasljedstvo... templara... u... kući... krstitelja... u... grobu... Isusovu...
Tako bi otprilike mogao glasiti natpis! Blago templara nalazilo se u Ivanovoj kapelici
izgrađenoj po uzora na crkvu Svetoga groba! Kad čovjek zna da natpisi idu zajedno, lako

Knjige. Club 227

 Knjige.Club Books

je bilo riješiti zagonetku. Simon se morao osmjehnuti. Kako je precizno Friedrich Wildgraf
bio isplanirao svoje zagonetke! I templarski pečat u peitinškoj ruševini dvorca prikazivao
je dva oklopljena viteza na jednom konju.
Dva viteza. Dva mača. Uvijek su bili udvoje.
Simon je poskočio sa stolice i krenuo prema vratima. Bili su sasvim blizu! Već uskoro
će blago templara držati u rukama! Steingadenski opat će ih pustiti, možda će im prepustiti
i malo novca, dragocjen broš, zlatan vrč... Naposljetku, pomogli su mu u rješavanju
zagonetke i...
Tek je tad opazio da je steingadenski opet već prije njega bio otišao do vrata.
»Moji komplimenti! Doista ste obavili dobar posao«, rekao je opat s osmijehom.
Bonenmayr je u desnoj raci držao mač, njegove crvenim žilicama protkane oči blistale su
iza poliranih stakala kao nakon dobrog vica. »Vrijeme je da vam predstavim
vjernoga slugu. Možda ste ga već vidjeli?«
Otvorio je vrata.
Simon se trznuo. Pred njima stajao je u crno odjeven redovnik. Bio je to onaj koji je
jučer u rottenbuškom samostanu vojnika rasporio poput vinskog mijeha. Za pojas mu je bio
zataknut bodež nakrivljene oštrice, oko vrata mu je visio težak, zlatan križ.
»Deus lo vult«, šapnuo je brat Nathanael. »Sam Bog vas je doveo ovamo.«
Kad je steingadenski opat crnom redovniku pružio ruku,
Simon je opazio da je na Bonenmayrovom pečatnjaku bio urezan isti križ kao onaj koji
je visio na redovnikovu lancu.
Križ s dva poprečna kraka.

Knjige. Club 228

 Knjige.Club Books

13

očinila sam grijeh i kad sam gledala za zgodnim Peterom s Huberova imanja, i kad sam
P prošlog tjedna popila vrhnje s mlijeka... i... i za starim Berchtholdtom sam kao dijete
bacila konjski izmet, za to se nikad nisam ispovjedila...«
Magdalena je pokušavala naći prave riječi. Polagano je ostajala bez grijeha, a brat
Jakobus još uvijek nije pokazivao znakove trovanja. Sjedio je kraj nje na crkvenoj klupi
spuštena pogleda i samo povremeno kimnuo ili promrmljao: »Ego te absolvo.«
Redovnik se nije pomicao; činilo se da ga ne zanima jesu li Magdalenini grijesi veliki
ih mah. Držao je oči zatvorene, zarobljen u vlastitom bigotnom svijetu i upijao njezine
prijestupe poput suhe spužve.
»Osim toga, pretprošle sam nedjelje sanjarila u crkvi i Simona zaljubljeno gledala, a
tijekom pjevanja sam samo pomicala usne...«
Krvnikova kći psovala je u sebi dok se nastavila ispovijedati. Jesu li sjemenke kužnjaka
i osušeno velebilje bili možda previše stari? Jesu li bili nedjelotvorni? Ili je ovaj redovnik
imao konstituciju konja?
Ovo je bio njezin posljednji plan. Ako ne uspije, nije znala što dalje. Redovnik je
kimnuo i bez prekida mrmljao svoje pobožne molitve.
»Dominus noster Jesus Christus te absolvat, et ego auctoritate ipsius te absolvo...«
Odjednom se počelo nešto događati s bratom Jakobusom. Male kaplje znoja pojavile
su se na njegovu čelu, jezikom je prelazio preko suhih usana. Jakobus je trljao noge jednu
o drugu kao da među njima gori vatra koju mora ugasiti. Naposljetku je Magdaleni dobacio
pogled od kojeg joj se zaledila krv u žilama. Njegove oči bile su velike, crne rupe; zjenice
proširene tako da je izgledao poput stare našminkane žene. Slina mu je curila iz kutova
usana, uhvatio ju je za bedra.
»O, Magdaleno, grijeh!« rekao je šaptom. »Opet me preplavljuje grijeh. Pomogni mi,
sveta Djevice Marijo! Pomogni mi da ostanem snažan! Grijeh!«

Knjige. Club 229

 Knjige.Club Books

Magdalena mu je odgurnula ruku, no ona se odmah vratila. Poput debelog pauka

gmizala je s njezinih bedara gore prema njezinim grudima. Cijelo Jakobusovo tijelo počelo
je drhtati.
»O, Magdaleno! Demoni ulaze u mene. Previše ih je. Miluju me po bludnim mjestima,
ližu me, ljube me vlažnim usnama, prstima mi prelaze preko gole kože. Sveta Djevice
Marijo, pomogni mi. Pomogni mi!«
Redovnik je uz glasan krik navalio na Magdalenu. Bacio se na nju, tek je u posljednjem
trenutku uspjela poskočiti s crkvene klupe. Jakobus je srušio klupu i s njom se strovalio na
pod. Poput raspaljena bika trljao je svoja bedra o polirano drvo. Zatim je naglo ustao,
Magdalena je ispod halje opazila veliko nabreknuće. Oči su mu svjetlucale poput očiju
životinje.
Magdalena je oprezno napravila nekoliko koraka unatrag.
Dovraga, trebala sam ubaciti manje velebilja, a više kužnjaka!
Tiho je psovala zbog svoje greške, trebala je biti pametnija! I otac i primalja Martha
Stechlin često su znali rabiti velebilje za ljubavne napitke. No Magdalena nije bila računala
na tako snažan učinak. Jakobus se sada već kupao u znoju, teško je disao, riječi su mu poput
grumena izlazile iz usta.
»Magdaleno... jesi li to doista ti? Tvoje grudi... tvoja blijeda koža... Slijedit ću te,
svejedno kamo...«
Redovnik se osmjehivao dok su mu se debele kapi kotrljale niz blijedo lice. Magdalena
je imala osjećaj da pred sobom vidi nekog posve drugog.
»Ženska kuća u Augsburgu...« govorio je šaptom. »Dat ću debeloj Agnes hrpu novca
da te pusti. Otići... ćemo daleko. U Rim... na Zapadnoindijske otoke... tvoje tijelo više neće
pripadati nikome drugom... Samo meni!«
Promuklim vriskom bacio se na Magdalenu. Toliko je opčinjeno bila slušala njegove
riječi da ju je iznenadio njegov iznenadni napad. Redovnik je poput derviša poletio zrakom
i bacio je na pod. Njegovi tanki, pipajući prsti kao da su istovremeno bili posvuda, plazili
su između njezinih bedara i ispod njezina steznika, pritiskali su je uz pod dok su njegova
usta tražila njezina. Magdalena je uzvikujući okretala glavu amo-tamo, gotovo se
onesvijestila od smrada trulog mesa. Posve jasno vidjela je pred sobom gnojnu ranu koja se
protezala od njegovih prsa sve do brade, vlažna, smrdljiva mrlja koja je snažno pritiskala
njezine grudi.
»Magdalena...« dahtao je Jakobus. »Grijeh... Možemo... biti... jedno...«
Odjednom je trzaj prostrujao njegovim tijelom, jaki drhtaj, kao da ga je istodobno treslo
nekoliko vragova. Koliko brzo se pojavio, toliko brzo je i nestao, a brat Jakobus je poput
mokre vreće, s ispruženim rukama, ostao ležati na njoj.
Zavladala je gotovo posve bešumna tišina. Samo je Magdalenino dahtanje odzvanjalo
prostorom.
Krvnikova kći oklijevala je na trenutak pa puna gađenja sa sebe odgurnula mlohavo
tijelo. Jakobus se otkotrljao ustranu i ostao ležati na leđima, ukočena pogleda usmjerenog

Knjige. Club 230

 Knjige.Club Books

prema gore i s posljednjim ushićenim osmijehom na usnama. Vlažna mrlja širila se na

donjem dijelu njegove halje.
»Gade! Gade! Gade!«
Magdalena je, kao opčinjena, počela udarati muškarca na podu. Svijetla krv curila mu
je iz nosa i usta. Odjednom se sjetila da je Jakobus vjerojatno mrtav.
Brzo je pretražila njegovu halju u potrazi za ključem. Zatim je jurnula prema vratima i
istrčala van. Pred njom bio je mračan hodnik. Trčala je dalje, sve dalje, samo što dalje od
tog čovjeka.
Brat Jakobus zurio je u podzemnoj kapelici zamrznuta cereka u strop na kojemu je
nekoliko golih, debelih anđela samo za njega plesalo na nebesku glazbu.

Krvnik je s tutnjajućom glavoboljom žurio najbržim putem do Rottenbucha.

Izbjegavao je glavnu cestu; prevelika je bila opasnost da će ondje naići na ljude koji mu
nakon današnjeg smaknuća nisu bili previše naklonjeni. Kuisl je znao da im je svima bio
pokvario slavlje. Drugi su krvnici zbog znatno manjih prijestupa bili obješeni na najbližem
hrastu.
Kuislove misli tijekom marširanja samo su se kratko pozabavile Hansom Schellerom i
četvoricom njegovih ortaka koje je objesio. Schongauskoga krvnika nije morila grižnja
savjesti. Vješanje je bilo njegov posao, i obavljao ga je najbrže i najbezbolnije što je mogao.
Znao je da su sva petorica optuženika i sami znali ubijati, vjerojatno na mnogo bestijalniji
način od njega. Sad su svi bili na boljem mjestu, a Kuisl se bio pobrinuo da ne moraju
bespotrebno patiti. No rastezanje na kotaču oduvijek mu je bilo mrsko i stoga se lupeški
veselio što je Johannu Lechneru i schongauskim patricijima bio pomrsio račune.
Uskom stazom koračao je kroz zasniježenu šumu sa šeširom široka oboda nisko
navučenim na lice zbog vjetra i otrcanim kaputom stisnutim oko sebe. Kretao se pun
pouzdanja poput grabežljivca koji slijedi trag. Krvnik je u Schongauu bio otkrio da
su Simon i njegova pratiteljica jučer oko podneva krenuli u smjeru Rottenbucha. To što se
nisu dosad vratili, nije moralo značiti ništa; unatoč tome bio je uznemiren.
Kuislove brige bile su još veće kad je stigao do rottenbuškog samostana. Odmah je
primijetio da nešto nije u redu. Vrata koja su vodila u crkvu bila su zatvorena velikim
zasunom i pod zaštitom snažnih sudskih stražara naoružanih helebardama. Na trgu stajale
su grupice šapćućih redovnika i radnika. Tek tad krvnik je opazio da nitko ne radi. Skele su
bile prazne, nijedan muškarac na trgu nije u ruci držao kantu sa žbukom ih zidarsku žlicu.
Dok je Kuisl prolazio kraj nekoliko divlje gestikulirajućih augustinaca, prisluškivao je
njihov razgovor.
»Kažem vam da je to bio vrag...« »Ne, bili su to protestanti, rat se nastavlja, a oni nam
oduzimaju naša posljednja crkvena blaga...« »Vrag ili protestanti, sve je to isto! Sudnji dan
svakako nije više daleko!«
Jakob Kuisl kratko je zastao. Pretpostavljao je da su Simon i Benedikta odsjeli u nekom
konačištu u Rottenbuchu; možda su ondje znali gdje su trenutačno.

Knjige. Club 231

 Knjige.Club Books

Već je u prvoj gostionici, odmah prije prolaza prema samostanskom trgu, imao
uspjeha. Nakon što je nekoliko puta pokucao na vrata, otvorio ih je znojni krčmar s
bikovskom šijom i trbuhom poput pivske bačve. Kad mu je Kuisl opisao medikusa i
njegovu pratiteljicu, tusti muškarac pogledao ga je stisnutih očiju.
»Mali kicoš i otmjena riđokosa dama, ha? Što želiš od njih?«
Jakob Kuisl postao je oprezan, činilo se da mu je krčmar nešto prešućivao. »Tražim ih.
Dakle, što je? Jesu li bili kod tebe?«
Krčmar je ustuknuo pa se nacerio. »Poznajem te. Ti si schongauski krvnik! Nisam
mislio da će se sve riješiti tako brzo s ono dvoje oskvrnitelja crkve. E, pa ne govori se ni o
čemu drugom u cijelom mjestu.« Provirio je kraj Kuisla. »Gdje su ti mač, užad i kliješta,
ha? Hoće li njih dvoje biti spaljeno u Rottenbuchu ili kod vas u Schongauu?«
Jakobu Kuislu postalo je jasno da je Simon zapao u mnogo veće teškoće nego što se
bio pribojavao. Odlučio se upustiti u igru.
»Nemoj mi reći da su ti pobjegli«, zarežao je. »Nisi im valjda pomogao pri bijegu?«
Krčmar je postao blijed kao krpa. »Nisam! Otišli su već jučer tijekom noći. Svete mi
Djevice, točno je onako kako sam već rekao časnom prioru! Otišli su na saonicama
steingadenskog samostana, a s njima je bio i opat!«
»Opat?«
Krčmar je revno kimao. »S Augustinom Bonenmayrom osobno. Vidio sam kako se
Preuzvišeni zajedno s njima spustio stubama. Ha!« Opet se nacerio tako da su mu provirili
crni krnjaci. »Vjerojatno će ih odvesti steingadenskom krvniku, a ti ćeš ostati
kratkih rukava sa svojom užadi i kliještama! Ostat ćeš bez lijepe hrpe novca!« Počeo je
brojiti svojim kratkim debelim prstima. »Štipanje, rastezanje, vjerojatno će ih objesiti,
staviti na kotač pa tek onda spaliti. Ili možda uroniti u vrelo ulje? To sve zajedno iznosi...«
No krvnik više nije slušao. Već je bio na putu u Steingaden.

Kraj štaglja nasuprot krčmi dvije pojave izašle su iz sjene i krenule za Jakobom
Kuislom. Oba muškarca u odori vojnika plaćenika bila su uznemirena. Štoviše, prvi put
nakon mnogo vremena osjećala su kako u njima raste osjećaj panike. Medikus i crvenokosa
žena nekako su im uspjeli pobjeći, jednog svojeg izgubili su u borbi s onim prokletim crnim
redovnikom i bih su otkriveni! Činilo se da je ovaj golemi, teški krvnik njihova posljednja
nada.
Sa šeširima široka oboda nisko navučenima na lice ubacili su se u mnoštvo još uvijek
lamentirajućih augustinaca i radnika te slijedili Jakoba Kuisla koji je cestom punom saonica
s konjskom zapregom i ručnih kolica išao u smjeru šume.
Možda će ih on odvesti do njihova cilja.

Augustin Bonenmayr zatvorio je vrata i pokretom ruke pokazao Simonu da sjedne.

Medikus se bezvoljno spustio na stoličicu; tako velik bio je šok da je na trenutak ostao bez
riječi. Širom otvorenih očiju od užasa promatrao je crnog redovnika koji je još uvijek

Knjige. Club 232

 Knjige.Club Books

stajao naslonjen na okvir vrata i igrao se bodežom. Lagani osmijeh titrao je na

Nathanaelovim usnama, zlatni križ na lancu ljuljao se amo-tamo poput njihala.
Steingadenski opat smjestio se nasuprot Simonu i Benedikti i sklopio ruke kao na
molitvu. Sa svojim cvikerom, sijedom kosom i stisnutim ustima izgledao je poput
samilosnog učitelja koji se spremao na prodiku premda ni sam u njoj neće uživati.
»Žao mi je što je moralo doći do ovoga«, počeo je. »No očito vas je Bog odabrao za tu
ulogu.« Skinuo je cviker i ponovno počeo čistiti stakla; pritom je izbjegavao pogledati
Simona ili Benediktu u oči. »Doista ste nas odveli do blaga templara, kršćanski svijet
vječno će vam za to biti zahvalan. No razumjet ćete da je previše riskantno da vas ostavimo
na životu. Nitko ne smije saznati da je blago stoljećima bilo u rukama nevjernika. I to da
smo došli do njega prolijevanjem krvi je...« Prijekorno je pogledao brata Nathanaela. »...pa,
više nego vrijedno žaljenja. Ne bi bilo dobro kad bi ti događaji izašli u javnost. Sve u
svemu...«
»Znali ste cijelo vrijeme!« prekinuo ga je Simon kojem se u međuvremenu bila vratila
moć govora. »Od samog smo početka bili samo vaši glupi lakaji koji su za vas trebati
pronaći blago. Onomad ste nam u samostanu namjerno pokazali prodajni ugovor
kako bismo sami došli do vlastitih zaključaka!«
Opat je slegnuo ramenima ispričavajući se. »Znao sam da ste pametni i radoznali,
Simone Fronwieseru. Zajedno s krvnikom pronašli ste ulaz u kriptu i već ste više puta
pokazali da razmišljate brže od mnogih; poput mladog psa koji traži kost, njušite i
pretražujete sve kutke. Znam to cijeniti.« Bonenmayr se blago osmjehnuo prije nego što je
nastavio: »Kad ste došli u Steingaden, kratko sam mislio da vam neću pokazati ugovor.
Potom sam pomislio - zašto ga ne pustiti da traga za svojom kosti? Moja braća uvijek
su neprimijećeno bila u vašoj blizini. Samo mi je krvnik bio previše opasan. Zato sam se
potrudio da bude zabavljen drugim stvarima.«
Simon je zastenjao. »Vi ste, dakle, sudskom pisaru Lechneru naredili da Jakoba Kuisla
pošalje u potragu za razbojnicima!«
»Ne izravno. No, rezultat je ispunio sva očekivanja, zar ne?« Opat je zadovoljno gledao
kroz sada kristalno čiste leće svog cvikera. »Razbojnici su završili na stratištu, mi imamo
blago, a i grad je nešto zaradio od svega toga.«
Sada se očito i Benedikta bila oporavila od šoka. »Vaš dolazak na sprovod mog
brata...« počela je i bijesno pogledala opata. »Došli ste samo kako biste provjerili koliko
smo daleko stigli sa zagonetkama. Za mog brata vas nije bilo nimalo briga!«
Opat je djelovao pomalo tužno. »Nije tako. Smrt vašeg brata bila je, kao što je već
rečeno, vrijedna žaljenja. Želio sam mu odati posljednju počast, zavrijedio ju je.«
Osmjehivao se. »Osim toga, mislio sam da ću Simona moći malo odvratiti od naše potrage
tako što ću Koppmeyerovu sestru pretvoriti u glavnog osumnjičenika.«
Benedikta je skočila kao da opata želi zgrabiti za gušu. »Vi prokleti...!«
Simon ju je povukao kako bi opet sjela prije nego što bi se brat Nathanael mogao
umiješati s podignutim bodežom.

Knjige. Club 233

 Knjige.Club Books

»Spletkarenje vam je gotovo uspjelo«, izjavio je medikus nakon što je bio siguran da
se trgovkinja smirila. »Doista sam neko vrijeme sumnjičio Benediktu za ubojstvo brata.
Kako sam mogao znati da steingadenski opat stoji iza svega!«
Augustin Bonenmayr sa žaljenjem je odmahivao glavom. »Naredba da se župnika iz
crkve sv. Lovre ukloni zbog opasnosti njegovih saznanja stigla je iz Augsburga, s vrha. Ne
od mene! Kad je Andreas Koppmeyer tijekom radova naišao na kriptu, napisao je pismo
biskupu. Tek tada smo saznali da se blago pojavilo! Ja bih možda bio odabrao drukčiji put,
no biskup je smatrao da je najbolje osigurati potpunu šutnju. Koppmeyer je bio dobar
župnik, ali nažalost i brbljavac. Opasnost da će i drugi ući u trag tajni, bila je prevelika.
Koppmeyer se naposljetku već bio povjerio svojoj sestri. Morah smo zaustaviti to širenje.
Pa morate to shvatiti!«
»Tko stoji iza svega toga?« pitao je Simon promuklim glasom. »Biskup? Ili ih ima
još?«
Bonenmayr se tiho smijao. Oči iza stakala naočala svjetlucale su poput malih, hladnih
dijamanata.
»Ima nas mnogo. U svim kršćanskim zemljama, od najobičnijeg redovnika do biskupa.
Čak ni papa ne zna naša imena, pa ipak sjedimo u najvišim redovima Vatikana. Borimo se
protiv krivovjerja koje se širi i spašavamo blaga kršćanstva od njihova uništenja.
Previše dugo gledamo kako luterani, kalvinisti, cvinglijanci, husiti, i kako se već zovu,
oskvrnjuju naša sveta mjesta i uništavaju naše relikvije!« Poskočio je i počeo hodati duž
polica prepunih knjiga i pergamenata. »Ti izrodi! Pozivaju se na prvu od deset zapovijedi,
ali u načelu nisu ništa više osim hrpe zločinaca! Učenici sotone koji posvećeno zlato
pretvaraju u kovanice, gaze po oltarima i spaljuju kosti naših svetaca!« Njegovo lice bilo
je crveno kao paprika, postojala je opasnost da će orositi stakla cvikera. Bonenmayr je
zatvorio oči i duboko udahnuo. Naposljetku se njegovim licem opet proširio osmijeh.
»To da smo tako iznenada saznali za najveće blago kršćanstva, pritom još iz pisma
maloga priprostog župnika, Božji je znak. Želi da već uskoro krenemo u najveći od svih
svetih ratova. Blago je ovdje! Ovdje pred našim očima!« Bonenmayr je zastao i
ispružio ruke prema nebu. »Ukrasit će ovu crkvu, napokon će se opet valovi hodočasnika
slijevati u Steingaden! Ovdje u Pfaffenwinkelu nastat će novi Santiago de Compostela! Već
imam biskupov pristanak da barem dio blaga bude pohranjen ovdje.«
S osmijehom i rukom ispruženom u blagoslov približavao se Simonu i Benedikti.
»Pomogli ste nam da ga pronađemo i vratimo u krilo Crkve«, rekao je šaptom. »Za to
zaslužujete vječnu zahvalnost. Siguran sam da je Bog za vas na nebu predvidio posebno
mjesto.«
»Vi, što se mene tiče, možete ići ravno u pakao, ja još ne želim u nebo!« viknula je
Benedikta i otrčala do vrata. Naglo ih je otvorila, jurnula van i izravno se sudarila s onom
dvojicom stasitih novaka koji su ondje i dalje čuvali stražu. Mišićavi prsti brata Nathanaela
odostraga su ščepali Benediktu za rame i odvukli je natrag u biblioteku. Redovnikov bodež
ogrebao ju je po grkljanu tako da se tanka nit krvi slila niz njezin vrat.

Knjige. Club 234

 Knjige.Club Books

»Da joj...?« upitao je Nathanael, no Bonenmayr je odmahnuo glavom. »Još ne. Prvo
želim držati blago u rukama. Ostavit ćemo ih ovdje u biblioteci. Prozori su previše mali da
bi pobjegli, a vrata imaju golem lokot. Posvetit ćemo im se poslije.«
Simon se odlučio za posljednji, očajnički pokušaj. »Slušajte, Preuzvišeni! Učinit ćete
veliku pogrešku. Primijetit će naš nestanak. Schongauski krvnik sigurno je krenuo u
potragu za nama, i...«
»Schongauski krvnik?« prekinuo ga je Bonenmayr i tiho se nasmijao. »Sumnjam.
Nitko ne zna da ste ovdje. Čak i ako...« Činilo se da razmišlja. »Tko zna, možda ću vas
predati rottenbuškim augustincima. Onda vas taj Kuisl može raščetvoriti i rastegnuti
na kotaču zbog oskvrnjivanja crkve. Pravedna kazna za uništavanja relikvija svetog
Felicijana, zar ne?«
»Možemo šutjeti!« viknula je Benedikta. »I što se tiče templarskog blaga, zadržite
novac! Ionako ga ne želimo, previše je krvi proliveno zbog njega.«
»Novac?« Steingadenski opat pogledao ih je začuđeno. »Zar doista mislite da nam je
do novca?« Gotovo je sa žaljenjem odmahivao glavom. »Držao sam vas pametnijom.
Razočarali ste me.«
Još uvijek odmahujući glavom, Bonenmayr je zajedno s bratom Nathanaelom napustio
biblioteku. Vrata su se uz tresak zatvorila, a Simon i Benedikta ostali su zuriti u nekoliko
metara visoke police pretrpane prašnjavim knjigama, folijantima i pergamentima.
Moj grob, pomislio je Simon.
Zatim je razmislio što je trebala značiti posljednja primjedba Augustina Bonenmayra.
Zar doista mislite da nam je do novca?
Duboko u njegovoj nutrini nešto je pokucalo na jedna vrata. Simon je odjednom bio
siguran da ima sve dijelove mozaika u rukama. Sad ih je samo još trebao ispravno poslagati.
Novi Santiago de Compostela... valovi hodočasnika u Steingadenu... blaga
kršćanstva...
»Naravno! To mora biti rješenje!
Medikus je poskočio i u beskrajnim policama počeo tragati za jednom knjigom.
Ako već mora umrijeti, barem je želio znati zašto.

Jakob Kuisl osjetio je ubrzo nakon izlaska iz Rottenbucha da ga netko prati. Sa široke
ceste bio je skrenuo u šumu i odlučio se za usku stazu koja je samo malom broju domaćih
ljudi bila poznata. Unatoč tome nije bio sam.
Bio je to onaj njemu poznati osjećaj među lopaticama; uz to bi se uvijek iznova začulo
tiho šuškanje među granama i prigušeno pljuskanje pri padu malih snježnih lavina s jela
koje nije bio dodirnuo - zbog svega toga su mu se probudili instinkti. Muškarci iza njega
bili su vješti, ali ne dovoljno vješti.
Krvnik je naglo napustio stazu, uputio se prema osušenom, snijegom pritisnutom grmu
kupine i nestao u njemu. Pred njim se otvorio put divljači koji se nije vidio izvana. Kuisl se
sklupčao među grmlje i ukočio se. Godine lutanja po šumi, u lovu ili u potrazi za ljekovitim
Knjige. Club 235
 Knjige.Club Books

biljem, naučile su ga da se stopi sa svojom okolinom. Ako je vjetar bio povoljan, kraj njega
bi znao proći i srndać kojemu bi tako rukom mogao slomiti vrat.
Pucketanje ga je upozorilo da se muškarci približavaju. Očigledno se sporazumijevaju
šutke; samo su tihi koraci otkrivali da je jedan od njih ulazio u grmlje dok ga je drugi
zaobilazio. Moći će dakle, svladati jednog za drugim. Krvnik se nacerio.
Prednost za mene...
Jakob Kuisl posegnuo je za poliranom batinom od ariševine koju je uvijek nosio sa
sobom i čekao da se prvi muškarac prošulja kraj njega. Napokon ga je ugledao. Stranac je
pognut hodao putom divljači, oprezan i pogledavajući na sve strane, s nabijenim pištoljem
u desnoj ruci. Šešir široka oboda s perom i šareni ogrtač ispod otrcanoga kaputa otkrivah
su da je nekoć bio vojnik. Bradati ratni veteran očeličen u brojnim ratovima, snažan i
spretan momak koji je odmalena naučio ubijati. Muškarac kakav je Kuisl i sam nekoć bio.
Krvnik je pričekao da vojnik prođe kraj njega, zatim je batinom zamahnuo prema
njegovoj ruci.
Muškarac je bio brz.
U posljednjem trenutku mora da je krajičkom oka opazio kretanje sa strane. Vojnik se
opsovavši skotrljao ustranu i istodobno pištoljem naciljao krvnika. Pucanj je probio tišinu,
Jakob Kuisl osjetio je kako ga je zapekao obraz, no nije imao vremena razmišljati o tome.
Uz urlike se bacio na muškarca koji je sada beskoristan pištolj bacio ustranu i izvukao mač.
No u gustom grmlju nije uspijevao zamahnuti oružjem. Vojnik je nekoliko puta pokušao
probosti krvnika, zatim je iskočio iz grmlja. Jakob Kuisl uspio ga je batinom lagano
pogoditi između lopatica prije nego što je muškarac nestao.
Krvnik je psovao. Više nije bio u prednosti; sad su oba vojnika stajala ispred grmlja
dok je on poput vepra satjeranog u škripac sjedio u svom skrovištu. Čuo je kako muškarci
vani dašću, nazirao je njihove obrise među granama. Škljocaj mu je otkrio da je jedan
od njih napinjao arbaletu, a drugi je, činilo se, barutom punio pištolj.
Moram ih preduhitriti. Inače će me ustrijeliti poput bijesnog psa...
Ne razmišljajući dalje, Jakob Kuisl je urlajući istrčao iz grmlja. Krvava obraza i
razderana, blatom zaprljana kaputa doista je podsjećao na bijesnog vepra. Muškarci su se
na tren ukočili od njegove neobuzdane vike. Trenutak šoka koji je dobro došao
Kuislu. Muškarac s pištoljem bacio je oružje i naglo posegnuo za mačem. Drugi nije
pravovremeno uspio podignuti arbaletu tako da se luk tutnjeći zabio u zemlju. Pribio je
krvnikovu čizmu za šumsko tlo od čega je Jakob Kuisl još glasnije zaurlao. Otrgnuo se i
jednom drumskom razbojniku zabio batinu u želudac; muškarac se srušio prema naprijed
poput posječenog stabla. Kuisl je zamahnuo i toljagom nasrnuo na muškarčevu glavu.
Začulo se lomljenje kao da netko krcka orahe.
Jakob Kuisl okrenuo se prema drugom muškarcu koji je svojim mačem pokušavao
krvnika držati podalje od sebe. Oružje je zviždeći letjelo zrakom. Muškarac je poskakivao
amo-tamo, zamahivao prema naprijed pa se opet nestrpljivo povlačio. Za jednog napada
pogodio je Kuisla u nadlakticu i rasparao kaput, no krvnik se pravovremeno uspio

Knjige. Club 236

 Knjige.Club Books

izmaknuti. Kad je muškarac idući put zamahnuo prema naprijed, Kuisl se sagnuo, odozdo
izbjegao mač i odjednom stajao točno pred napadačem.
»Gade prokleti, više me nećeš vući za nos.«
Krvnik je muškarcu zadao dva tako snažna šamara da se ovaj srušio poput svežnja suha
granja.
Svezan i s tutnjajućom glavoboljom stranac je nakon kratkog vremena opet došao k
svijesti i ugledao Jakoba Kuisla koji je nekoliko koraka dalje zgureno sjedio kraj vatre.
Krvnikova glava zasjala je crvenkastim sjajem od palucanja plamena. Krv mu se u
širokim tracima slijevala niz desnu strane lica dok je stisnutih zubi zašivao prostrijelnu ranu
na obrazu.
Kad je krvnik primijetio da muškarac gleda u njegovu smjeru, nacerio mu se.
»Ostat će lijep ožiljak«, rekao je. »Ali to nije ništa u usporedbi s ožiljcima koji će ostati
tebi ako odmah ne progovoriš.«
Laganim pokretom glave pokazao je na logorsku vatru. Muškarčev pogled prešao je
preko plamena i zaustavio se na lovačkom nožu čija se oštrica žarila među cjepanicama.
Muškarac je odlučio govoriti.

Magdalena je istrčala iz podzemne kapelice, nastavila mračnim tunelom koji je s

nekoliko stuba vodio uzbrdo. Odjednom se našla na križanju i naglo se zaustavila. Lijevo i
desno odvajali su se daljnji hodnici sa stropovima u visini njezinih ramena; pojedinačne,
treperave baklje gubile su se u mraku.
Gdje je? Koji hodnik da odabere?
Spontano je odlučila skrenuti lijevo. Hodnik je već nekoliko koraka nakon zavoja
završavao kamenom komorom. Dva sarkofaga stajala su u kockastoj prostoriji izgrađenoj
od grubih kvadara; i ovdje su upaljene baklje visjele na zidovima. Na grobnim pločama
bio je prikazan vitez s mačem u punoj opremi. Magdalena se oprezno približila nekoliko
tona teškim ljesovima.
Zar su je držali zarobljenom u templarskom grobu?
Primijetila je mramornu ploču pričvršćenu za podnožje nadgrobnog spomenika tek kad
je nožnim prstima udarila u nju. Tiho psujući skakutala je ukrug. Kad je bol napokon
popustila, s ponešto muke prevela je cifraste, pomalo arhaične latinske riječi na ploči.
Ispod ove ploče leže dragocjene kosti uzvišenog i moćnog kneza Bavarske, oca Welfa
VI. i njegova po vrlini istovjetnog sina Welfa VII.
Magdalena je zadržala dah. Očito se nalazila u kripti Welfovih! Jednoj, koliko joj je
bilo poznato, moćnoj plemićkoj obitelji koja je prije mnogo vremena vladala Bavarskom.
Njezin zatvor stoga mora da je njihova grobna kapelica! No ona nije imala pojma gdje se
nalazi nadgrobni spomenik Welfovih. U Münchenu? U Nürnbergu?
Možda... u Augsburgu?
Tek tad je primijetila tiho pjevušenje, mrmljanje i pjevanje, slično onom koje je bila
čula ispod augsburške katedrale. Nakon što su joj se oči naviknule na mrak, opazila je blago
Knjige. Club 237
 Knjige.Club Books

svjetlucanje na stropu prostorije. Svjetlo je prodiralo kroz procjepe koji su oblikovali obrise
pravokutne ploče. Odande su stizali zvukovi. Magdalenino srce počelo je snažno lupati.
Samo nekoliko metara iznad nje nalazili su se ljudi koji bi joj mogli pomoći! Možda
redovnici koji su pjevali koral ili posjetitelji mise tijekom završne pjesme. Već je htjela
viknuti upomoć kad je naglo zastala.
Što ako je ovo iznad nje bilo samo još jedno okupljanje luđaka? Tajni sastanak tog reda
ubojica i fanatika na čijem je vrhu očito bio augsburški biskup?
Magdalena je odlučila šutjeti i prvo pretražiti ostale hodnike.
Kad se vratila na križanje, prvi je put začula taj šum.
Zvučalo je kao da netko hoda teškim korakom iz smjera kapelice, jedva čujno
povlačenje i struganje. Magdalena se preplašila. Zar brat Jakobus ipak nije bio mrtav? Je li
to možda bio njegov duh, osvetnički anđeo koju ju je slijedio? Krvnikova kći protresla se
kao nakon lošeg sna.
Vidiš duhove, ništa više...
Ovaj put odabrala je desni hodnik. On je nakon nekoliko zavoja vodio prema zavojitim
kamenim stubama koje su strmo zavijale prema gore. Opet se iza nje začulo struganje.
Odlučila je više ne obraćati pozornost na nj i požurila prema gore preskačući nekoliko stuba
odjedanput.
Hodnik je završavao zamrljanim drvenim zidom.
Je li zapala u slijepu ulicu? Magdalena je stajala na mjestu i osluškivala. Opet onaj
zvuk, sada ga je mogla čuti posve jasno. Ispod nje se nešto puzeći uspinjalo stubama,
struganje i povlačenje, isprekidano dahtanje kao kod velike, teške životinje. Očajnički
se stisnula uz drveni zid. S druge strane su se mogli čuti prigušeni glasovi. Da pokuca? Da
vikne upomoć?
No Magdalena se nikad u životu nije toliko bojala. Ispred su je vjerojatno čekali oni
luđaci, a iza nje je uz stube puzalo nešto dašćuće, strugajuće. Od očaja se posve smanjila i
stisnula uz drveni zid kao da može nestati u njemu.
Začuo se škljocaj.
Zid od dasaka škripeći se prevrnuo prema naprijed, a
Magdalena je uz tutnjavu uletjela u prostoriju s druge strane. Iverje i komadi opeke
padali su sa stropa.
Kad se prašina napokon bila slegla, a Magdalena podigla glavu, nije znala treba li se
smijati ili plakati.

»Što to, zaboga, radite?«

Benedikta je zbunjeno gledala kako Simon korača duž beskrajnih redova polica.
Pogledom je prelazio preko bezbrojnih tomova samostanske biblioteke.
»Tražim knjigu.«

Knjige. Club 238

 Knjige.Club Books

»Ma sjajno! Steingadenski opat pustio nas je da biramo, hoće li nas oružnik probosti
ili krvnik rastegnuti na kotaču, a gospodin medikus traži knjigu!«
Simon je na tren zastao. »Ne tražim bilo koju knjigu nego posve određenu. Imam
predosjećaj. Kad napokon saznamo za čim ovaj opat zapravo traga, imamo barem
mogućnost... Ah, evo je!«
Izvukao je knjižurinu u kožnatom uvezu iz jedne od donjih polica. »Znao sam da
samostan kao ovaj premonstratenški mora imati ovo djelo. A sada provjerimo jesam li bio
u pravu...«
Benedikta mu je radoznalo provirila preko ramena. »Smijem li znati što tražite?«
Simon je brzo listao stranice dok je govorio. »Ovo je standardno djelo o povijesti
svetog križa. De Soneta Cruce jezuita Francisca de Borje. I u biblioteci Jakoba Schreevogla
nalazi se jedan primjerak. Siguran sam da ćemo u knjizi uspjeti pronaći...«
Stigao je do zamrljane stranice na kojoj su bili prikazani različiti križevi. Benedikta je
prepoznala bizantinski križ, ukošeni Andrijin križ i malteški križ s osam vrhova. Među
njima je bio čak i templarski križ. Posve dolje bio je prikazan još jedan križ. Kad ga je
prepoznala, Benedikta je zadržala dah.
Križ je imao dva poprečna kraka.
Gornji krak bio je kraći od donjeg. Bio je to upravo onaj križ koji je brat Nathanael
nosio oko vrata i steingadenski opat na pečatnom prstenu.
»Križ Caravaca«, šaptom je rekao Simon. »Poznat i kao španjolski križ ili patrijarški
križ. Gornji krak predstavlja natpis INRI na Isusovu križu. Nose ga nadbiskupi i navodno
su ga jednom u davnoj prošlosti za borbi protiv Maura s neba donijela dva anđela.«
Benedikta je kimala uzbuđeno. »To je nedvojbeno znak ovoga neobičnog reda. Ali
zašto?«
Simonovim licem raširio se osmijeh. »Ah, sad stižemo do zanimljivog dijela! Izvorni
križ Caravaca navodno sadrži iver Kristova križa. Pitao sam se zašto je ovaj red odabrao
upravo ovaj znak prepoznavanja. I zaključio sam da zapravo može postojati samo
jedno objašnjenje...«
»Traže Kristov križ«, tiho je šapnula Benedikta. »Naravno! Opat i njegovi sljedbenici
traže sveti križ! Najveće blago kršćanstva! Ne zlato, ne srebro, ne dragulje... samo prokleti,
truli, stari drveni križ.« Na trgovkinjinu licu moglo se vidjeti razočaranje. »Ako se ne
varam, postoje stotine ivera koji navodno potječu sa svetog križa. Svaka druga seoska crkva
ima takav drveni komadić, od njih bi se dao izgraditi cijeli grad! Ovaj prokleti križ sigurno
je samo jedan od mnogih.« Duboko je uzdahnula. »Cijela potraga nije bila vrijedna truda.«
Simon je odmahnuo glavom i nastavio listati knjigu jezuita. »Nije tako. Ovu knjigu
sam već jednom držao u rukama kod Schreevoglovih. Jedno određeno mjesto mi je posebno
ostalo u sjećanju. Pogledajte...« Pokazao je na odlomak ukrašen ilustracijama prije nego što
je promukloga glasa počeo čitati naglas. »Helena, majka cara Konstantina pronašla je sveti
križ i dala ga izložiti u Jeruzalemu. No križ su ukrali Sasanidi i tek je mnogo godina
poslije bio vraćen u Sveti grad. Od tog vremena uvijek su u bitke protiv nevjernika nosili

Knjige. Club 239

 Knjige.Club Books

križ. I, postojala je određena skupina koja je trebala zaštititi tu moćnu relikviju kako
ponovno ne bi bila ukradena...«
»Templari!« viknula je Benedikta. »Križ je blago templara!« Oklijevala je. »Ali zašto
mislite da je naš križ doista onaj pravi? To bi isto tako mogle biti dvije trule grede, kao i
toliko drugih krivotvorina prije toga.«
Simon je otvorio sljedeću stranicu. Prikazivala je šarenu sliku s konjima na kojima su
uvijek po dva viteza jahala u bitku. Posve naprijed netko je ispred boraca nosio veliki križ.
Medikus je pokazao na sliku.
»Bitka kod Hattina«, šapnuo je. »I tad je križ bio s njima. U toj bitci iz 1187. ljeta
Gospodnjega vođa Saracena Saladin svladao je vojsku križara. Poginulo je deset tisuća
kršćana, stotine templara izgubilo je živote. Zatvorenicima su naživo derali kožu...«
Odnekud se začulo lupanje. Simon je na tren zastao, no zvuk je već bio utihnuo. Nakon
kratkog oklijevanja je nastavio.
»Bitka kod Hattina bila je početak kraja križarskog carstva. Još iste godine pao je
Jeruzalem. No najgore je bilo što je tijekom bitke nestao sveti križ! Kažu da je nekoliko
templara tijekom borbi zakopalo križ u pijesak kako bi se poslije vratili po njega. No
više nikad nije bio pronađen.«
»I vi mislite da su templari tada sakrili križ?« pitala je Benedikta.
»Ne mislim nego znam.« Simon se nasmijao. »Već danima razmišljam gdje sam već
jednom pročitao ime njemačkog majstora templara, Friedricha Wildgrafa. Sad, kad je riječ
o svetom križu, odjednom sam se sjetio.«
»I?« pitala je Benedikta. »Govorite već jednom!«
Simon je sa zadovoljstvom sklopio veliku knjižurinu i ispod svog ogrtača izvukao malu
knjižicu o templarima koju mu je bio posudio patricij Jakob Schreevogl. »I u knjizi
Wilhelma von Sellinga spominje se bitka kod Hattina«, šapnuo je i otvorio jednu zamrljanu
stranicu punu črčkarija. »Riječ je samo o bilješci koju isprva nisam primijetio. Govori o
nekolicini boraca koji su sudjelovali u bitci. Kao što u svakoj vojsci postoji zastavnik, tako
je i kod templara postojao jedan koji je nosio sveti križ u bitku.« Osmjehnuo se i namjerno
napravio dugu pauzu prije nego što je nastavio.
»Tijekom bitke kod Hattina to je bio nitko drugi nego Carolus Wildgraf. Kladim se da
je Friedrich Wildgraf bio izravni potomak tadašnjeg nositelja svetoga križa.«
Samo trenutak poslije polica iznad njih uz prasak se počela rušiti. Simon je gledao kako
veliki val knjiga nadire prema njemu, zatim ga je u čelo pogodio posebno veliki primjerak
koji ga je srušio na pod. Knjige su nastavile padati po njemu sve dok od svijeta oko njega
nije ostalo ništa osim mraka i slova.

Magdalena je proteturala kroz odjednom nastali otvor i ispruženih se ruku strmoglavila

prema naprijed u nepoznato. Moglo se čuti treskanje, zvečanje i tupi štropot padajućih
predmeta. Kad je ponovno otvorila oči, pred sobom je ugledala veliku prostoriju koja je sve
do stropa bila ispunjena policama punih knjiga. Jedan dio zidnih polica se zajedno sa

Knjige. Club 240

 Knjige.Club Books

sadržajem bio prevrnuo i ostavio otvor iza sebe. Prašina je u gustim oblacima tonula prema
podu, a iza njih se u sredini prostorije pojavilo brdo srušenih knjiga.
Brdo se pomaknulo.
Magdalena je zgrabila posebno težak folijant i bila pripravna na ono najgore. Tko god
ispuže iz hrpe knjiga, ona će ga Platonovim Symposionom poslati u onostrani svijet.
Dvije glave provirile su iz hrpe. Magdalena je zatvorila oči pa ih opet otvorila.
Sanjam... Sve je ovo san...
Pred njom su se iz hrpe knjiga izvlačili Benedikta i kao krpa blijedi Simon. Tanki
potočić krvi slijevao se medikusu s čela niz lice. Prekriveni prašinom, žbukom i malim
komadićima pergamenta, oboje su izgledali poput povratnika iz podzemnog svijeta.
Symposion je Magdaleni kliznuo iz ruku, zadrhtala su joj koljena, morala se pridržati
za jednu od polica. Kad je Simon najzad ugledao krvnikovu kći u otvoru, ostao je stajati
otvorenih usta.
Dulje vrijeme nitko nije rekao ništa.
»Ti...?« naposljetku se oglasio Simon.
Magdalena se s naporom uspravljala, ljutito promatrala njih dvoje pa potom
prekriženih ruku stala ispred brda knjiga.
»Da, ja. I što ti, molim te lijepo, imaš tražiti ovdje s tom ženturačom?«
Magdalena je preživjela zatočenje, otrov i ludog redovnika. Bježala je kroz mračne
hodnike i kao živi leš bila transportirana u sarkofagu. Njezin život se posljednjih dana bio
okrenuo naglavačke. Teturajući, s komadićima pergamenta prekriveni Simon pred
njom bio je najzbiljskija stvar koja joj je se u posljednje vrijeme bila dogodila. Zaboravila
je sve preživljene užase i sav svoj bijes usmjerila prema medikusu i Benedikti.
»Želim znati što vas dvoje radite ovdje!« viknula je. »Prvi put otputujem, a ti se iza
mojih leđa zabavljaš s ovom landsberškom droljom!«
»Magdalena«, rekao je Simon najtiše i najutješnije što je mogao. »Benedikta nije
drolja, a i ne zabavljamo se. Naprotiv. Zatočeni smo ovdje u steingadenskoj biblioteci,
oskvrnuli smo relikvije i uskoro će nas probosti bodežom ili će nas tvoj otac rastegnuti na
kotaču. Dakle, možeš li mi, molim te, smjesta otkriti što ovdje radiš!!!«
Simonov glas postao je pri kraju sve glasniji. Magdalena ga je gledala razrogačenih
očiju, samo polagano je do nje dopirala stvarnost.
»Steingadenska... biblioteka, kažeš?«
Benedikta je kimnula. »Zatočeni smo u steingadenskom samostanu. « Pokazala je na
otvor iza Magdalene. »Ali kako izgleda, sada barem imamo izlaz za bijeg. Trebali bismo
najbrže moguće...«
»Samo trenutak«, rekao je Simon. »Vidite da joj treba trenutak mira. Osim toga,
moramo od nje saznati što nas ondje očekuje.«
Medikus je prišao Magdaleni i stisnuo joj ruku. Osjetio je kako joj divlja puls, samo
polagano je popustilo drhtanje koje joj je bilo obuzelo cijelo tijelo.

Knjige. Club 241

 Knjige.Club Books

Krvnikova kći spustila se na jednu od hrpa knjiga i duboko udahnula. Zatim je počela
s pričom.

Knjige. Club 242

 Knjige.Club Books

14

J akob Kuisl dugim je koracima hitao prema samostanu. Vojnik je brzo sve bio priznao;
stoga nije bilo potrebno da ga muči užarenim lovačkim nožem. Umjesto toga krvnik mu
je užarenim željezom utisnuo znak vješala na obraz i zatim ga udarcem u stražnjicu poslao
k vragu, a drugog vojnika s razbijenim vrhom lubanje ostavio je kao hranu životinjama.
Kuisl je još jednom razmišljao o tome što mu je muškarac kraj vatre bio ispričao širom
otvorenih očiju od straha i isprekidanoga glasa. Krvnik je zapravo zahvaljujući izvještajima
gradonačelnika i vođe razbojnika ionako već znao sve. Bilo je nekoliko nerazjašnjenih
detalja, no sad je imao jasnu sliku. Jakob Kuisl počeo je trčati. Simon je bio u opasnosti,
mora tog sveznajućega liječničkog momka što prije upozoriti! Nadao se da za to nije bilo
prekasno.
Dok je na uskoj cesti prolazio kraj kola koja su bila zapela u bljuzgavici i debelo
zabundanih putnika, razmišljao je što se bilo dogodilo u Rottenbuchu i kakvu su ulogu u
tome bili odigrali Simon i Benedikta. Kako je opat mogao povesti njih dvoje? Rottenbuch
nije pripadao okrugu premonstratenza. Ako su medikus i Benedikta bili počinili zločin,
onda bi do procesa trebali ostati ondje. No taj Bonenmayr je očito raspolagao potrebnim
sredstvima kako bi proveo svoju volju.
Kad je Jakob Kuisl nakon posljednjega komada šume napokon stigao do samostanskog
imanja, već je bio suton. Snijeg je u gustim, mekanim pahuljama padao s večernjeg neba. I
ovdje su se kao u Rottenbuchu uzdizale poput tornjeva visoke, zaleđene skele s
koloturnicima; građevinske jame bile su do visine struka zatrpane snijegom; krvniku su
ususret dolazili samo pojedinačni, u molitvu udubljeni kanonici. U svojim bijelim tunikama
bili su gotovo nevidljivi usred snježne oluje. Premonstratenzi su žurili na večernju službu
Božju koju je najavljivala duboka zvonjava zvona.
Činilo se da su radovi mirovali od snježne oluje prije nekoliko dana. Pogled na gole
krovne grede buduće gostionice otkrili su Kuislu da su Simon i Benedikta vjerojatno, ako
uopće, bili smješteni u susjednom samostanu. Odlučio je pokucati na vrata
samostana, možda opskrbnik zna više.

Knjige. Club 243

 Knjige.Club Books

Kuisl se upravo približavao višekatnoj, bijelo ožbukanoj zgradi kad su se samo

nekoliko koraka dalje, s njegove desne strane otvorila vrata pobočnog krila. Izašlo je
nekoliko pojava koje se teško moglo prepoznati na sada već vrlo gustoj snježnoj vijavici.
Krvnik se zaustavio kako bi na većoj udaljenosti pustio da procesija prođe kraj njega.
Stisnuo je oči, no u polutami mogao je razaznati samo obrise muškaraca. Činilo se da je
prvi među njima bio Augustin Bonenmayr. Jakob Kuisl prepoznao ga je prema purpurnom
pojasu koji su nosili opati. Za razliku od ostalih nosio je bijeli šešir na glavi koji je rukom
štitio od vjetra. Dva redovnika širokih ramena koja su ga slijedila bila su, kao i opat, na
premonstratenški način odjeveni u bijelo. No treći je za razliku od ostalih nosio halju s
kapuljačom. Imao je lagan i elastičan hod, a ispod tkanine su se unatoč njegovoj maloj
visini ocrtavah čvrsti mišići. Način na koji se kretao i istovremeno osvrtao na sve strane,
podsjećao je Jakoba Kuisla na lasicu.
Na vrlo zlu, vrlo opasnu lasicu, pomislio je.
Krvnik je pogledom borca prepoznao da ovaj muškarac svoj život nije proveo samo u
molitvi i prepisivanju knjiga.
Kad je crni redovnik samo nekoliko koraka udaljen prošao kraj Jakoba Kuisla,
odjednom se promuklim glasom obratio opatu.
»Trebali smo ih ukloniti. Taj je medikus lukava lisica koja uvijek pronađe skrovište. A
drolja...«
»Šuti«, prekinuo ga je opat. »Radije otvori svoje srce najvećem blagu kršćanskog
svijeta. Već uskoro ćemo stajati pred njim. Sve drugo može pričekati.«
Kuisl se trgnuo. Bio mu je poznat redovnikov glas! Na časak ga je čuo onomad u kripti
crkve sv. Lovre; taj neobični, strani akcent, promuklo dahtanje. To je bilo dovoljno kako bi
mu se glas zauvijek urezao u pamćenje.
Jakob Kuisl pokušao se stopiti s okolinom, čučnuo je iza niskoga snježnog nanosa. No
bio je visok, virio je njegov šešir širokog oboda. Odjednom se u crno odjeveni redovnik
okrenuo u Kuislovu smjeru. Nepomično je stajao i pogledom probijao snježnu
vijavicu pred sobom. Krvnik se polagano okrenuo ustranu u nadi da je vidljivost za
redovnika bila isto onako loša kao i za njega.
Koraci u snijegu škripeći su se udaljavali, mrmljajući glasovi postajali su sve tiši dok
na kraju nisu posve utihnuli.
Jakob Kuisl pričekao je trenutak pa krenuo za grupom. Njegov kaput prekrivao je sada
već tanki sloj snijega i tako redovnici nisu opazili bijelog, gotovo nevidljivog diva koji ih
je lakonog slijedio kroz mrak.

Kad je Magdalena završila svoju priču, na trenutak je zavladala tišina.

»Augsburški biskup kao vođa tajnog reda koji ide preko leševa i otima crkvena blaga.«
Simon je odmahivao glavom. »I uz njega steingadenski opat. To nam neće povjerovati
nijedan sud na svijetu!« Skrenuo je pogled prema malom prozoru s rešetkama iza kojeg je
već bio pao suton. »Kako god, nije nam preostalo mnogo vremena. Vjerojatno je

Knjige. Club 244

 Knjige.Club Books

Bonenmayr već u Ivanovoj kapelici kako bi ostvario svoj san. A nakon toga će se onaj crni
redovnik obračunati s nama...«
Ukratko je ispričao Magdaleni što su bili otkrili. Naposljetku je pokazao na kameni luk
koji se bio pojavio iza srušene zidne police.
»Vjerojatno stari tajni prolaz koji iz samostana vodi u grobnicu Welfovih«, rekao je.
»Očito se već dugo nije rabio. Mora postojati još jedan izlaz, inače ti redovnik ne bi svaki
dan mogao donositi hranu.«
Pogledao je Magdalenu i pokazao na ulaz.
»A ti misliš da dolje nešto vreba?«
Magdalena je kimnula i još jedanput pogledala prema otvoru na zidu. Hladan, pljesniv
zrak dolazio im je ususret; moglo se razaznati nekoliko stuba zavojitog stubišta, nakon toga
vladala je tama.
»Čak i da se dolje potuca sam vrag«, rekla je Benedikta. »Mi jednostavno moramo ići
dolje. Ne postoji drugi izlaz odavde!« Izvukla je mali pištolj ispod haljine i počela ga puniti
barutom. »Barem mi kreposni opat nije pogledao ispod suknje. Tako barem imamo jednu
priliku.« Osmjehnula se i nabijeni pištolj okrenula u Magdaleninu smjeru prije nego što je
oružje opet skrila ispod odjeće.
Simon je otišao do mjesta gdje je tajni prolaz vodio u dubinu. »Ima li dolje baklji? Ne
vidim ništa.«
Magdalena je stala kraj njega. »Čudno«, promrmljala je. »Odavde bi se zapravo trebala
vidjeti barem jedna baklja. U pravilnim su razmacima pričvršćene za zid. Mora da ih je
netko ugasio...«
»Ili je to bio vjetar«, rekla je Benedikta i osvrnula se. »Kako god, u svakom bismo
slučaju trebali ponijeti nekoliko primjeraka.« Posegnula je za nekoliko posebno debelih
knjiga u svojoj blizini.
»Što namjeravate?« upitao je Simon. »Ta ne mislite...«
»Ovi pergamenti su stari više stoljeća. Izvrsno će gorjeti«, prekinula ga je Benedikta.
»Ako ih držimo dolje za uvez, imat ćemo odlične baklje.«
Simon je užasnuto pogledao knjigu u Benediktinoj ruci. »Ali to su Augustinove
Confessiones! Zajedno s komentarima! Grijeh je spaliti takvu knjigu!«
Benedikta mu je dobacila nekoliko stotina stranica debelo djelo, a ostale četiri knjige
gurnula ispod lijeve ruke. »To bi trebalo biti dovoljno. Vi, naravno, slobodno možete
tapkati u mraku i dati si s leđa prerezati grkljan.« Krenula je prema otvoru. »A sad me
slijedite. Prije nego što se vrati opat.«
Nekoliko koraka poslije nestala je u mraku.

Augustin Bonenmayr bio je na izmaku snaga. Iznova je skinuo cviker s nosa i

grozničavo ga čistio.
»Mora biti ovdje! Nastavite tražiti!« Žmirkao je malim očima kao da tako može bolje
vidjeti u mraku. »Križ leži ovdje negdje, pred našim nogama!«
Knjige. Club 245
 Knjige.Club Books

Opat je zajedno s bratom Nathanaelom i dvojicom novaka, Johannesom i Lotharom,

odmah nakon biblioteke bio požurio prijeko u Ivanovu kapelicu kako bi potražio znak, tajnu
komoru, bilo što, što bi ih odvelo do Kristova križa. Već su sat vremena kuckali po
zidovima i tražili znakove, no dosad su nailazili samo na hladne, gole zidove. Augustin
Bonenmayr se još jedanput ogledao na sve strane kako bi provjerio je li im nešto promaklo.
Kapelica je bila mala prostorija izgrađena kamenim kvadrima. Na njezinoj istočnoj
strani stajao je mali Marijin oltar. Kružni oblik kapelice trebao je podsjećati na crkvu
Svetoga groba u Jeruzalemu, no kapelica je izvana izgledala poput glomaznoga
obrambenog tornja. Iznad ulaznog portala Krist je sjedio između Marije i Ivana, a kraj vrata
su na kamenim pločama vrebala dva lava.
Osim toga, prostorija je bila gola. Gola i prazna. Tiha psovka preletjela je Augustinu
Bonenmayru preko usana.
Redovnici su prema njegovim uputama već bili pokušali pomaknuti svetačke figure i
podignuti ploču s lavovima. Prekucali su zidove u potrazi za tajnim prolazima i pretražili
pod u potrazi za mimokretnim vratima. Pogledali su čak i ispod zaobljenog stropa kapelice.
Sad su ponovno krenuli ispočetka.
Opat je vikao i psovao, nogama udarao u oltar, no to nije pomoglo. Ivanova kapelica
nije otkrivala svoju tajnu.
»Nasljedstvo templara u kući Krsitelja u grobu Kristovu«, uzbuđeno je šaptom
izgovarao Bonenmayr. »Rješenje je zagonetke ovdje! Mora biti ovdje u Ivanovoj kapelici!
Ti prokleti templari...« Zagrizao je usnicu i duboko uzdahnuo.
»Razbit ćemo pod«, rekao je naposljetku.
Brat Johannes prestao je prekucavati zidove i začuđeno pogledao opata.
»Ali, Preuzvišeni!« viknuo je. »Ovo je sveto mjesto!«
»Ovo mjesto skrovište je proklete bande templara!« zaurlao je Bonenmayr. »Neću više
dopuštati da me ti heretici vuku za nos, ne na mojoj vlastitoj zemlji! Razbit ćemo pod! Idite
po pijuke, smjesta!«

Simon i Magdalena slijedili su Benediktu niz strme zavojite stube u mrak. Medikus je
već kod sljedećeg zavoja znao da je Magdalena bila u pravu. Prstima je kratko dodirnuo
vrh baklje i osjetio da je još uvijek vruća. Mora da ju je netko nedavno ugasio.
Otvor iznad njih sada je bio samo blijeda zraka svjetla koja je nakon idućeg zavoja
posve nestala. Benedikta se zaustavila, izvukla kutiju žigica i uskoro je treperenje pred
njima otkrilo da je trgovkinja zapalila jednu od knjiga. Simon je osjetio probadanje
u predjelu srca; nije želio znati koju je knjigu upravo proždirala vatra. Aristotela? Tomu
Akvinskog? Descartesa? Nesigurno je pogledao u Augustinove Confessiones u svojim
rukama. Još nije bio spreman zapaliti to iznimno djelo.
Benedikta im je zapaljenom knjigom pokazivala put. Na podnožju stubišta, hodnik je
vodio natrag prema križanju gdje je Magdalena prije manje od sat vremena tražila izlaz.
»Kuda?« šapnula je trgovkinja.

Knjige. Club 246

 Knjige.Club Books

Magdalena se osvrnula. »Lijevo je kapelica u kojoj sam bila zatvorena. Kripta

Welfovih nalazi se ravno naprijed, ali odande nema izlaza. Pođimo, dakle, desno.«
I krvnikova kći bila je u međuvremenu zapalila knjigu te kraj Benedikte krenula u uski
hodnik koji je bio nešto uži od prethodnih. Simon je na tren imao osjećaj da pred sobom,
pod svjetlom baklji, vidi dvije sestre. Jednu stariju, riđe kose visoko podignute u čvor, u
finom kaputu podstavljenim krznom; drugu raščupanu, crnokosu, u haljini otrcanoj od
dugog zatočeništva i ljutita pogleda mlade osobe. Obje su zračile jednakom odlučnošću.
Činilo se da je Magdalena u međuvremenu opet pronašla svoje samopouzdanje.
Sumnjičavo je sa strane gledala trgovkinju.
»U tom teškom kaputu brza si poput debelog medvjeda za zimskog sna«, rekla je
šaptom. »Najbolje da me pustiš naprijed. Mlađa sam i okretnija.«
»Petite garce!« zasiktala je Benedikta. »Sumnjam da bi nas ti mogla spasiti ako nas
odjednom napadnu. Zaboravila si da samo ja imam oružje.« Izvukla je pištolj i krenula
korak naprijed.
Krvnikova kći prezrivo je pogledala malo ručno oružje. »Ženska igračka, ništa više.
Njome ne bi mogla potjerati ni kokoš s hrpe stajskoga gnojiva. Trebala bi vidjeti oružje
koje je moj otac donio iz rata.«
»Ali tvoj otac nažalost, nije ovdje kako bi zaštitio svoju voljenu kćerčicu!«
Simon je podigao ruke preklinjući. »Moje dame, molim vas! Izađimo prvo odavde. I
nakon toga ćete imati priliku jedna drugoj razbiti glavu.«
Benedikta je bacila prezriv pogled odostraga gdje je stajao Simon. »Iznimno imate
pravo, već smo protratili dovoljno vremena.« Zatim je šutke preuzela vodstvo male grupe.
Magdalena i Simon slijedili su je kroz uski hodnik. Ugašene baklje u zahrđalim
držačima visjele su u pravilnim razmacima na zidovima, u jednom kutu stajao je prazan,
čađav kotao koji je vjerojatno služio za izradu baklji. Uvijek iznova pojavljivale su se
s lijeve i desne strane niše i manji hodnici, no oni su se držali glavnog hodnika. Odjednom
se Magdalena sudarila s Benediktom kad se ova naglo zaustavila na račvanju. Odande su
dva jednako velika hodnika vodila dalje.
»I kuda sad, madame sveznalice?« šaptom je rekla krvnikova kći.
Benedikta je svoju napola spaljenu knjigu podigla uvis. Tanka nit dima prošla je kraj
njezina lica, plamen se nagnuo ulijevo.
»Čini se da desni hodnik vodi prema van«, rekla je. »Bar odande stiže struja zraka.
Trebali bismo stoga...«
U tom su se trenutku ponovno začuli potezanje nogu i dahtanje. Sad je bilo posve blizu.
Dopiralo je do njih iz jedne od niša u blizini. Ili je ipak stizalo iz daljine? Uslijedilo je
praskanje malih kamenčića. Potom je opet zavladala tišina.
Benedikta je pištoljem naciljala u mrak.
»Tko ili što god jesi, izlazi!« viknula je. »Imam ovdje lijepo iznenađenje za tebe. Dođi
po njega!«
Netko se smijuljio.

Knjige. Club 247

 Knjige.Club Books

Simon i obje žene zadržali su dah. Smijuljenje je odzvanjalo hodnicima tako da se nije
moglo otkriti otkud dolazi.
Začuo se još jedan zvuk. Struganje cipela po kamenju.
»Dovraga, pokaži se!« viknula je Benedikta. »Prokleti gade, odrezat ću ti jaja! Je te
coupe les couilles, fils de pute!«
Simon se užasu unatoč začudio što trgovkinja odjednom psuje poput pariškoga
kočijaša. Gdje je naučila te riječi? No njegovo razmišljanje bilo je prekinuto kad je
kriješteći, isprekidani glas zaorio hodnicima.
»Demoni, Magdalena. Demoni. Sad su u meni. Proždiru... me... iznutra... Možeš li
vidjeti demone, Magdalena?«
»O, Bože, to je brat Jakobus!« šapnula je Magdalena. »Nije mrtav!«
»Ili možda jest«, rekla je Benedikta. »Ovaj glas svakako ne zvuči vrlo... živo.«
Odjednom je Simon nešto namirisao, isprva samo lagano, potom sve jače. Bio je to
prodoran miris dima, goruće smole, jetki smrad koji je prodirao u njegove nosnice. Stizao
je sprijeda, odakle je stizala struja zraka. Crni, ustrajni valovi dima prolazili su poput malih
olujnih oblaka kraj male grupe. Glas je sada bio mnogo jači, kao šum vjetra koji je jurio
prema njima.
»Demoni, Magdalena. Proždiru... me... Možeš li ih vidjeti? MOŽEŠ LI IH VIDJETI?«
Kod zadnjih riječi se s njihove desne strane pojavila mala, treperava lopta koja se sve
brže kotrljala prema njima i pritom postajala sve veća dok naposljetku nije ispunila cijeli
hodnik.
»MOŽEŠ LI IH VIDJETI, KRVNIKOVA KĆERI?«
Magdalena se, kao i ostali, od užasa bila skamenila. Prekasno je opazila da je vatrena
kugla bila goruća redovnikova halja. Plamenovi su izvana prodirali prema unutra, živuća
baklja jurila im je ususret.
Zatim se brat Jakobus poput goruće noćne more bacio na njih.

Redovnici su poput grobara zabijali pijuke u pod kapelice. Znoj im je prekrivao čela
dok su u komade razbijali i lopatama izbijali podne ploče. Istrošene grobne ploče,
križevima urešene pločice, postavljene mozaike, sve je bilo pretvoreno u razvaline koje su
završile na hrpi vani kraj kapelice. Ispod ploča dočekala ih je gola zemlja.
»Nastavite kopati!« viknuo je opat. »Možda je skriveno negdje u zemlji! Mora biti
ovdje!«
Redovnici su dašćući pijucima udarali po kamenju. Zemlja je bila puna šljunkovitog
kamenja, što je dodatno otežavalo kopanje. Unatoč ledenim temperaturama vlažne mrlje
ocrtavale su se na njihovim tunikama. Bijela boja tkanine sve je više bila išarana prljavom
smeđom bojom. Premonstratenzi su dahtali i stenjali, nisu bili navikli na ovako težak rad.
Brat Nathanael bio je na početku kopao, no sada je stajao kraj opata. Dominikanac je
pokazao na jamu u kojoj je do postajalo sve kamenitije što su redovnici dublje kopali.

Knjige. Club 248

 Knjige.Club Books

»Medikus mora da je pogriješio. Križ nije ovdje!«

Bonenmayr se grozničavo osvrtao po kapelici koja je u međuvremenu počela
podsjećati na ruševinu. Gdje još nisu kopali? Što su izostavili? Njegov pogled se zaustavio
na jedinom predmetu koji još nisu bili razbili u komade.
Oltar.
Brat Johannes opazio je pogled svog opata. »Preuzvišeni, ne oltar!« zastenjao je.
»Posvećen je i...«
»Ne pričaj, radije se prihvati posla.« Augustin Bonenmayr koračao je prema bijelom
kamenom kvadru na čijoj se prednjoj strani nalazio reljef u obliku križa. Strgnuo je prljavi
crveni baršun koji je prekrivao oltar, zatim su ga svi zajedno počeli gurati sa stražnje strane.
Opat je glasno izdao zapovijed.
»Jedan, dva, tri - sad!«
Blok se uz škripu nagnuo prema naprijed i naposljetku srušio uz glasan tresak. Digao
se oblak prašine. Kad se povukao, Bonenmayr je pun iščekivanja pogledao prema dolje.
Gola zemlja.
Redovnici su se, iscrpljeni gotovo do iznemoglosti, spustili na pod.
Opat je duboko uzdahnuo i sjeo na prevrnuti oltar. Znoj mu je kapao preko naočala
tako da je mogao vidjeti samo obrise svog okruženja. Skinuo je cviker i počeo ga čistiti.
Nešto je bio zaboravio. Ali što?
Rješenje zagonetke bilo je točno, u to je bio uvjeren. Ako je rješenje bilo točno, a na
navedenom se mjestu unatoč tome nije moglo pronaći ništa, onda je to moglo značiti samo
jednu stvar:
Mjesto se promijenilo.
Pogledom je prelazio preko zakrivljenog stropa i zaustavio se na završnom kamenu
posve gore u sredini. Ondje je bio urezan broj. Ponovno je stavio naočale i pročitao ga
stisnutih očiju.
MDXI.
Augustin Bonenmayr ispustio je tihi krik i stisnuo šake. Kako je mogao biti tako glup!
Ivanova kapelica u kojoj su se nalazili bila je podignuta tek 1511. godine. Ovo uopće nije
moglo biti pravo mjesto! No opat je iz stoljećima starih nacrta samostana znao da je u
Steingadenu i prije toga stajala Ivanova kapelica.
Samo gdje...?
Bonenmayr je zatvorio oči i koncentrirao se, ubrzo mu se vratilo sjećanje. Je li to bilo
moguće? Zar je doista već bio tako blizu?
Njegovim licem raširio se osmijeh.
»Odložite pijuke!« zapovjedio je redovnicima. »Tražit ćemo na drugom mjestu!«
Dugim koracima krenuo je van u mrak. »Ovaj put pronaći ćemo taj prokleti križ! Makar
morao razoriti cijeli samostan!«

Knjige. Club 249

 Knjige.Club Books

Magdalena je zapanjena od užasa osjetila kako se brat Jakobus svom svojom težinom
bacio na nju. Namirisala je vatru koja je njegovu tuniku pretvorila u gigantsku baklju.
Očajnički je pokušavala od sebe odgurnuti zapaljeno tijelo, no redovnikove ruke su je
grčevito držale. Krvnikova kći krajičkom oka vidjela je rastezljivu, ljepljivu masu koja je
u dugim nitima kapala po njoj. Brat Jakobus vjerojatno se namazao smolom iz kante u
hodniku. Plamenovi su plesali po njegovoj tunici, pucketajuća vrućina od koje se gotovo
onesvijestila. Redovnikova glava sada je bila posve blizu njezine; vatra je bila proždrla
njegovu kosu, njegove obrve i trepavice. Lice mu je bila crna masa s dva bijela oka koja su
luđački svjetlucala i rupom koja su nekoć bila njegova usta iz kojih je sada prodirao
visoki, gotovo dječji krik.
»Vrati se, Magdalena...!«
Magdalena je u očaju okrenula glavu i ugledala Benediktu koja je pištoljem ciljala
redovnika i pokušavala pritom ne pogoditi njegovu žrtvu. Pištolj se njihao amo-tamo dok
je Jakobus i dalje držao Magdalenu zakovanu za pod. Njegova halja bila je rastrgana, na
nekoliko mjesta bila se zalijepila za tijelo i utiskivala se u kožu. Krvnikova kći osjetila je
kako su plamenovi sada počeli plaziti i po njezinoj odjeći.
Pucanj je odjeknuo hodnikom. Tik do Magdalene poletjeli su kamenčići, no Jakobus
je ostao sjediti na njoj. Magdalena je čula kako je Benedikta opsovala. Očito je bila
promašila.
Krvnikovoj kćeri lagano se mračilo pred očima. Jetki dim pekao ju je u plućima,
probadajuća bol joj se poput horde mravi širila nogama, ondje gdje joj je vatra bila zahvatila
haljinu. Opet se otvorio crveni ponor na spaljenom redovnikovu licu.
»MARIJA MAGDALENA, NE NAPUŠTAJ ME! OSTANI KRAJ...«
Augustinove Confessiones pogodile su brata Jakobusa postrance po glavi, snažan,
dvjema rukama zadani udarac koji je redovnika oborio poput komada opeke. Simon je
ponovno podigao knjigu i uvijek iznova njome zadavao udarce pougljenom tijelu. Knjigu
je zahvatila vatra, no medikus je, izvan sebe, nastavio udarati redovnika.
Čađava ruka trznula je prema gore. Zgrabila je Simona za zapešće i neumoljivo ga
povukla prema dolje. Medikus je zateturao i pao, samo trenutak poslije gorući se redovnik
našao iznad njega. Simon je užasnuto gledao u lice koje se bilo pretvorilo u crni grumen na
kojemu su još uvijek svjetlucale bijele oči. Pougljeni prsti našli su se oko njegova vrata i
počeli ga stiskati.
Moj Bože, kako još može biti živ?
Redovnikovo lice sve se više približavalo. Ruke su mu bile poput užarenih željeznih
šipki koje su stezale Simonov grkljan. Iskočile su mu oči.
Ubit će me... Mrtvac će me ubiti... Oh, moj...
Odjednom je trzaj prostrujao redovnikovim tijelom. Pogled mu je bio prazan. Uza
zadnji pisak, kao kad se gasi plamen, polagano se prevrnuo ustranu. Usta su se otvorila u
nijemi krik, zatim je zavladala tišina.

Knjige. Club 250

 Knjige.Club Books

Magdalena je stajala iza redovnika s bljeskajućim srebrnim predmetom u desnoj ruci s

kojega je kapala krv. Krvnikova kći pogledala je tu stvar kao da joj je tek tad postalo jasno
što je bila zarila u redovnikovo tijelo.
» Otvarač...pisama«, rekla je naposljetku. »Ponijela sam ga iz biblioteke. Mislila sam
da će mi možda... poslužiti.«
Bacila ga je na pod i obrisala ruke o svoju čađavu odjeću.
Simon se dašćući uspravio i pogledao je. Rub Magdalenina ogrtača bio je spaljen, na
stezniku je bilo rupa od vatre, gusta crna kosa na nekoliko je mjesta bila pougljena. Lagani
drhtaj strujao je njezinim tijelom, a pogled joj je lutao u daljinu. Zatim se učinilo da se opet
sabrala. Simon je gotovo bio ponosan što smije voljeti ovu djevojku.
Ona je prava Kuislica, pomislio je. Jednostavno je se ne može uništiti...
Magdalena je nogom gurnula ustranu pougljeni zavežljaj koji je nekoć bio brat
Jakobus.
»Imao je neku bolest od koje je polagano ludio«, rekla je šaptom. »Kakav strašan način
umiranja...«
»Ne strašniji od onoga koji će meni i medikusu prirediti tvoj otac ako nas na stratištu
spali zbog oskvrnjivanja relikvija«, rekla je Benedikta. »A sad, dalje.«
Još uvijek su stajali na račvanju. Simon se ogledao na sve strane.
»Kuda?« upitao je.
Benedikta je ispitivački pogledala desno. »Redovnik je djevojci svaki dan nosio nešto
za jelo i piće iz samostana. Sigurno je i sada htio pobjeći onamo, no zatim se predomislio.
Pođimo desno.«
Slijedili su je niz uski hodnik koji se preko širokih stuba lagano uspinjao. Ubrzo su
stajali ispred masivnih drvenih vrata.
Benedikta se osmjehnula i naklonila. » Voila, ulaz u samostan!« Zatim je stisnula
kvaku prema dolje.
Vrata su bila zaključana.
Nakon što ju je nekoliko puta bila prodrmala, cijelom se svojom težinom bacila na nju.
Vrata su se zatresla i zastenjala, no nisu popustila.
»Jeste li poludjeli?« zasiktao je Simon. »Probudit ćete cijeli samostan!«
Benedikta ga je ljutito pogledala. »Ah? Imate li vi bolju ideju kako izići odavde?«
»Pođimo prvo provjeriti drugi hodnik«, ubacila se Magdalena. »I nakon toga se
možemo vratiti ovamo i pokušati probiti vrata.«
Benedikta je kimnula. »Nije loš prijedlog, krvnikova kćerčice. Pođimo!«
Vratili su se hodnikom, prošli kraj račvanja, nastavili u drugom smjeru. Za razliku od
prije, ovaj niski tunel kao da je u beskraj zavijao kroz tminu. Simon i dalje nije imao srca
zapaliti jednu od knjiga; uništenje Confessiones bilo je krajnje za što je bio sposoban. Stoga
je slijedio dvije žene koje se mu gorućim stranicama pergamenta pokazivale put. Ako je

Knjige. Club 251

 Knjige.Club Books

maloprije dobro vidio, upravo su u plamenu nestajali Aristotel i Toma Akvinski. No

zapravo to i nije htio točno znati.
Naposljetku je hodnik završio niskim vratima ojačanim zahrđalim željeznim kopčama.
Izgledala su mnogo starije od vrata na drugom kraju hodnika. Kvaka i brava bili su
prevučeni bakrenom hrđom i činilo se da ih već dugo vremena nitko nije bio dotaknuo.
»I?« pitala je Benedikta i pozvala Simona zamahnuvši rukom. »Želite li vi ovaj put
iskušati sreću?«
U tom su trenutku iza vrata začuli glasove. Netko se približavao s druge strane.

Kazalište je stajalo točno uz istočnu stranu zidina koje su okruživale samostan. Nije
još bilo posve izgrađeno, no već sad se moglo vidjeti kako će izgledati. Imalo je dva kata;
na uglovima su se nalazili tornjevima slični erkeri na kojima su bile smještene vodorige
s demonski iscerenim licima. Iznad glavnog portala isticao se samostanski grb i reljef koji
je prikazivao veselu i tužnu masku.
Augustin Bonenmayr stupao je dugim koracima prema građevini tako da ostalim
redovnicima nije bilo lako slijediti ga. Kazalište je bilo jedan od njegovih najambicioznijih
projekata, trebalo mu je dugo vremena da svoju subraću uvjeri u potrebu njegove
izgradnje. Steingadenski je opat poput jezuita svjetlom, glazbom i kulisama želio pridobiti
ljude za pravu vjeru. Kazališna umjetnost bila je božansko oružje u borbi protiv trezvene,
prema čulima neprijateljski raspoložene reformacije, no još je bila potrebna silna moć
predočavanja kako bi se Bonenmayrov san o božanskom teatru ispunio životom. Ne
usporivši korak, opat je gurnuo dvokrilni portal i ušao u unutrašnjost kazališta. Baklje koje
su redovnici ponijeli sa sobom uronili su gledalište u blijedo svjetlo, sjene su plesale po
golim zidovima i galerijama. Sprijeda se nalazila gotovo dva koračaja visoko podignuta
pozornica od izblanjane smrekovine ispred koje je zjapio prazan prostor za orkestar.
Umjesto kulisa uokolo su bili porazbacani zavežljaji tkanine i hrpe dasaka, a užad i
koloturnici visjeli su s neožbukanog stropa.
Augustin Bonenmayr okrenuo se za svojim pratiteljima dok je žurio uskim stubama
gore do pozornice.
»Brže! Tako mi Boga, brže! Gotovo smo stigli!«
Opat je ustranu gurnuo zavežljaj tkanine i stao na drveni kvadrat na sredini pozornice
koji je gotovo neprimjetno bio umetnut u pod. Zatim je pokazao na jedan od brojnih
koloturnika koji su se protezali uza zid.
»Desna ručica!« doviknuo je bratu Johannesu. »Spusti je i polagano spuštaj uže.«
Dok su mu se ostali pridruživali na kvadratu, brat Johannes je oprezno spuštao debelo
uže. Platforma je drndajući i stenjući zajedno s opatom i ostalima nestajala u dubini.
»Mimokretna vrata uz čiju se pomoć može pojaviti ili pak nestati vrag, anđeo ili sam
Spasitelj«, objašnjavao je Bonenmayr bratu Nathanaelu koji se odobravajuće osvrtao. Lice
steingadenskog opata poprimilo je sanjarski izraz. »Posvuda sam dao ugraditi koloturnike.
Imat ćemo bočne kulise, zastore koji će se dizati i spuštati, pa čak i stroj za oblake! Uskoro

Knjige. Club 252

 Knjige.Club Books

će ljudi kad izađu u svijet nakon predstave imati osjećaj da su susreli Boga! Tako reći, raj
na zemlji! Ecce homo, evo nas...«
Platforma se škripeći spustila na kameni pod podruma. Tamna prostorija u kojoj su se
sada nalazili kao da se sastojala od bezbroj niša i kutova; posvuda su se uzdizali stupovi
koji su u pravilnim razmacima podupirali strop, trošne grobne ploče prekrivale su zidove i
podove. Prava veličina prostora samo se dala naslutiti jer je bilo puno trulih kutija, polica i
škrinja. Pljesniva figura Marije bila je naslonjena na zid tik uz koloturnik, od vremena i
golubljeg izmeta izgriženi kameni putti i vodorige ležali su porazbacani po podu. Među
njima je stajalo nekoliko neobičnih strojeva čija se funkcija na prvi pogled nije mogla
odgonetnuti.
»Pronašli smo podrum tijekom građevinskih radova na kazalištu«, govorio je
Bonenmayr dok mu je brat Lothar pružao baklju. »Stari crkveni prostor koji je za Velikog
rata vjerojatno služio kao skrovište pa potom bio zaboravljen. Isprva sam grobove želio
prebaciti na groblje i zatrpati podrum. No potom sam pomislio da bih ga mogao iskoristiti
za opremu s pozornice i skladištenje kostima. A sad...« Prišao je jednoj grobnoj ploči i
obrisao je. »Osjećam da smo gotovo stigli do cilja«, rekao je šaptom.
»Ovo bi trebala biti stara Ivanova kapelica?« upitao je brat Nathanael sumnjičavo.
»Zašto ste tako sigurni? Steingadenski je samostan prastar. Mogla bi isto tako biti bilo koja
druga zaboravljena kripta.«
Opat je odmahnuo glavom i pokazao na grobne ploče. »Pogledajte natpise!« šapnuo je.
»Ovo su grobovi opata i drugih duhovnih dostojanstvenika samostana. Već sam pobliže
pogledao datume smrti, najnoviji je iz 1503. godine. Ivanova kapelica kraj crkve podignuta
je 1511. godine! Dakle, samo osam godina poslije. To ne može biti slučajnost! Siguran sam
da stojimo u kripti nekadašnje Ivanove kapelice. Tijekom svih tih godina dok je ovdje trajao
rat, jednostavno se zaboravilo na nju!« Počeo je kucati po grobnoj ploči. »Sad samo još
moram pronaći ulaz u skrovište. Predlažem da...«
Opat je naćulio uši zbog tihog škripanja. Zatim se začulo tutnjanje kao da teška vreća
pada na pod.
»Brate Johannese!« viknuo je Bonenmayr. »Što, pobogu, radiš gore?«
Redovnik iznad njih nije odgovorio.
»Dovraga, Johannese, nešto sam te pitao!«
I dalje samo tišina.
Opat se obratio bratu Nathanaelu. »Želim da se pobrineš da gore bude sve u redu.
Nemamo vremena za dječje gluparije.«
Nathanael je kimnuo, stavio bodež među zube i popeo se užetom koloturnika do
pozornice.
Augustin Bonenmayr za to vrijeme polako je koračajući pregledavao grobne ploče.
Prikazivale su kosti i mrtvačke lubanje, povremeno bi se mogli vidjeti redovnici zatvorenih
očiju i prekriženih ruku, a rimske brojke ukazivale su na trenutak smrti.
Bonenmayr je odjednom zastao kraj posebno trošne grobne ploče.

Knjige. Club 253

 Knjige.Club Books

»Neobično, ovaj natpis dosad nisam bio ni primijetio«, rekao je i oprezno prstima
kucnuo po ploči. »Opat tog imena nije mi poznat.« S cvikerom se nagnuo posve blizu ploče.
»I navedene godine ne mogu biti točne.«
Obrisao je prašinu s natpisa tako da se lako moglo pročitati slova ispod prekriženih
kostiju.
H. Turris. CCXI.
»Što bi to trebalo značiti?« promrmljao je Bonenmayr. »Možda neki uzvišeni Horazio
Turris koji je preminuo ljeta Gospodnjega 211...? Rimski časnik koji je ovdje pronašao
konačni mir?«
Brat Lothar kimao je revno. »Kao što ste rekli, Preuzvišeni.«
»Glupane!« Opat je sa strane strogo pogledao redovnika. »Ovaj samostan je star, ali ne
toliko star.«
»Vjerojatno je slovo M za broj tisuću previše izblijedio«, brzo je dobacio brat Lothar
kako bi popravio pogrešku. »Zar ne bi moglo biti MCCXI, odnosno anno Domini 1211.?«
Opat je zamišljeno odmahivao glavom. »Onda bi i ostali brojevi bili blijedi. Ne, riječ
je o nečemu drugom. Daj mi svoju baklju, brzo!«
Zbunjeni redovnik gledao je kako je Bonenmayr uzeo baklju i njome još jedanput
napisao natpis na prašnjavom kamenom podu.
»H. Turris CCXI«, mrmljao je opat i usredotočeno gledao ime i godinu načrčkanu
ispod njega. Odjednom se činilo da ga je obuzela neka misao. Divlje je počeo pisati pa
brisati slova po prašini, uvijek iznova. Brat Lothar ga je smeteno promatrao.
»Preuzvišeni, što pobogu...!«
»Ušuti i radije mi drugom bakljom ondje osvijetli prostor«, zarežao je Bonenmayr.
Redovnik je šutke držao baklju koju je Nathanael bio ostavio i gledao kako su opatove ruke
ispisivale pa brisale slova u prašini.
Naposljetku je Augustin Bonenmayr zastao.
Oskudno osvijetljena lica i stisnutih očiju iza cvikera, osmjehivao se poput školarca i
pokazivao slova na podu. Ispod imena i godine smrti sad su stajale dvije nove riječi.
Bile su to dvije vrlo poznate riječi.
Crux Christi...
»H. Turris CCXI postaje Crux Christi. Kristov križ«, mrmljao je Bonenmayr.
»Anagram. Jednostavno su zamijenili slova... Ti prokleti templari i njihove zagonetke! Ali
sad je s time gotovo.« Pokazao je na grobnu ploču. »Razbij napokon ploču.«

Knjige. Club 254

 Knjige.Club Books

15

lasovi su prigušeno prodirali kroz vrata, postajali sve glasniji i glasniji prije nego što
G su naglo utihnuli. Simon je zadržao dah. Bio je siguran da je čuo steingadenskog opata.
Jesu li tajnim prolazom stigli do Ivanove kapelice? No put mu se učinio mnogo dužim...
Medikus je bio izgubio sav osjećaj za orijentaciju. S prstima na ustima natuknuo je ženama
da ostanu tihe. Nakon nekog vremena do njih je prodro zvuk motike. Činilo se da je netko
u prostoriji iza vrata udarao u kamenu ploču.
Simon je oprezno stisnuo zahrđalu kvaku. Suprotno očekivanjima, porta prekrivena
bakrenom hrđom odškrinula se pa zaglavila. Medikus je pogledao kroz otvor, no nije mogao
vidjeti ništa osim nekoliko bezobličnih razvalina koje su mu zaklanjale pogled. Ramenom
je gurao niska drvena vrata, a ona su se, centimetar po centimetar, škripeći otvarala. S druge
strane kopanje motikom se nastavljalo. Sad je Simon posve jasno mogao čuti opatov glas.
»Brže, brže! Iza je otvor! Prokleti magarče, hajde već jednom!« Odjednom se odozgo
začuo silan prasak. Mora da je u prostoriji iznad njih nešto veliko, teško palo na pod. Glas
Augustina Bonenmayra na trenutak je utihnuo kako bi se nakon toga javio još glasnije: »Što
se mene tiče, gore se može rušiti svijet. To nas sada ne smije zaustaviti. Nastavi!«
Napokon su vrata bila dovoljno odškrinuta kako bi se Simon i obje žene mogli provući.
Nedaleko vrata stajala je golema, trošna polica iza koje su se mogli sakriti. Medikus se
zabezeknuo kad je bolje pogledao. U pretincima su bile nagomilane maske s
krivim nosovima, prašnjave perike, lažne brade i od moljaca izgrižena odjeća. Pokraj njih
ugledao je uređaj koji dosad još nikad nije bio vidio. Na mala kola bila je vodoravno
obješena bačva iz koje je virila ručica. A bačva je bila omotana tkaninom. Simon je
protrljao oči. Gdje su to završili? Ovo nikako nije mogla biti Ivanova kapelica. Ili ipak jest?
Medikus je oprezno provirio iza police. Ugledao je nepreglednu, presvođenu prostoriju
pod zemljom s malim otvorom negdje na sredini stropa kroz koji je bila nategnuta užad;
ona je vodila do drvene ploče na podu. Simon je u jednom kutu prepoznao jednog od
dvojice redovnika iz biblioteke koji je motikom udarao po grobnoj ploči. Kraj njega stajao
je Augustin Bonenmayr i kamene gromade grozničavo odlagao ustranu. Kad je rupa bila
dovoljno velika, opat je nabrao svoju bijelu tuniku i upuzao u nju.

Knjige. Club 255

 Knjige.Club Books

»Daj mi baklju, brzo!«

Redovnik je Bonenmayru dodao baklju. Ubrzo se začuo povik iza grobne ploče.
»Sveta Djevice Marijo, pronašli smo ga! Doista smo ga pronašli!«
Steingadenski opat počeo se histerično smijuljiti. Brat Lothar radoznalo je upuzao za
svojim nadređenim. Kad je redovnik nestao u rupi, Simon je ženama dao znak pa su se
zajedno odšuljali do otvorene grobne ploče. Simon je centimetar po centimetar
glavu približavao rubu otvora.
Napokon se odvažio pogledati.

Brat Nathanael se s bodežom među zubima kroz otvor u podu penjao na pozornicu i
gore uz psovke ustanovio da je dolje zaboravio svoju baklju. U kazalištu bilo je mračno kao
u rogu! Brat Lothar imao je svjetiljku, no i ona je bila nestala kao i sam redovnik.
»Brate Johannese!« viknuo je Nathanael. »Jesi li tu?« Njegov glas se izgubio u
građevini izloženoj propuhu, nitko nije odgovorio.
Nathanael se sjetio da je maloprije u nekoliko niša uz rub pozornice vidio svijećnjake.
Gotovo posve slijep tapkao je u smjeru niša dok njegova ruka nije dohvatila brončani
kandelabar. Prstima krutim od hladnoće izvukao je ispod halje malu kutiju sa žigicama koju
je uvijek nosio sa sobom i zapalio pet svijeća. Potrajalo je neko vrijeme, no naposljetku je,
premda samo u obrisima, mogao prepoznati pozornicu i gledalište. Ni traga ni glasa od
brata Johannesa.
Nathanael je sa svijećnjakom u ruci prešao pozornicu i ostao stajati kraj hrpe nemarno
izgužvane tkanine za zastore. Upravo se stubama htio spustiti u prostor za orkestar kad je
na podu opazio nešto svjetlucavo. Spustio je kandelabar i otkrio malu lokvu koja se širila
uz rub tkanine.
Bila je to krv.
»Što, dovraga...«
Nathanael je tkaninu odgurnuo ustranu i ugledao brata Johannesa koji je isprebijanog
lica poput odbačene lutke ležao ispod hrpe. Redovnik je tiho stenjao. Krv mu je curila iz
nosa i iz rane na potiljku gdje se već mogla vidjeti poveća kvrga. Nathanael je površno
pregledao ranu prije nego što je redovnika nogom bijesno udario ustranu. Brat Johannes još
će nekoliko dana imati glavobolju, no preživjet će; sad je prije svega bilo važno otkriti tko
im je bio za petama.
»Ustani već jednom i reci mi tko...«
U tom se trenutku začulo blago zujanje, tako tiho da bi promaklo neuvježbanom uhu.
No Nathanael nije bio preživio napade pola tuceta ubojica u španjolskoj provinciji kako bi
sada u kazalištu u mirnom Paffenwinkelu dočekao kraj. Svom silinom bacio se prema
naprijed, u zadnji tren, prije nego što se nekoliko centa težak zastor sa stropa srušio na
njega. Tkanina je gromoglasno pala na pod i pokopala svijeće, kandelabre i glavu brata
Johannesa čije stenjanje je naglo utihnulo.

Knjige. Club 256

 Knjige.Club Books

Nathanael je poskočio i pogledao u strop. Pogled mu je prelazio preko galerija i bočnih

stuba koje su vodile prema gore; nervozno se igrao bodežom u ruci.
»Izlazi, tko god da jesi!« viknuo je. »Ti kukavice! Bori se kao muškarac!«
Redovnik je odjednom krajičkom oka ugledao mali plamen koji je buknuo i postajao
sve veći. Nathanael je opsovao. Očito su srušene svijeće zapalile zastor!
Krenuo je gaziti vatru kad se iza njega začulo kloparanje kolotura. Okrenuo se i ugledao
golemu pojavu koja se lijevom rukom na užem spretno spuštala sa stropa. U desnoj ruci
mahala je kratkom, ali vrlo masivnom batinom.
»Nitko me neće zvati kukavicom«, zarežao je krvnik. »Prije svega ne ti. Onomad ste
me utroje svladali u mraku. Ali za tebe mi ne treba mrak. Tebe, neuvjerljivog
crnomantijaša, dokrajčit ću i ovako.«
Jakob Kuisl dugim je korakom prekoračio zapaljeni zastor. Plamenovi su pozornicu
obavijali drhtavim svjetlom dok se krvnik s podignutom batinom približavao na obranu
spremnom redovniku.

Simon se, stisnut uza zid, sve više približavao kako bi mogao baciti pogled iza
razbijene grobne ploče. Niska prostorija s druge strane, iz koje je do njega dopirao pljesniv
miris, bila je duga i široka samo nekoliko koračaja. Obasjani svjetlom baklje, opat i njegov
pomoćnik na suprotnoj su strani klečali ispred neukrašenoga kamenog oltara iznad kojeg je
visio jednostavni drveni križ. Sezao je otprilike do ramena i izgledao vrlo staro i istrošeno.
Zahrđali čavli jedva su ga držali zajedno, doimao se naherenim i krivim, a na
nekoliko mjesta kao da je bio pougljen. Augustin Bonenmayr unatoč tome sagnuo je glavu
kao da sama Majka Božja stoji pred njim. Nakon nekog vremena završio je s molitvom,
oprezno sa zida skinuo relikviju i poljubio je.
»Kristov križ«, rekao je šaptom. »Ovaj je križ jednom dodirnuo Spasitelj. Pogledaj
sam...« Pokazao je mjesto na desnoj poprečnoj gredi; brat Lothar revno se nagnuo nad nju
kako bi vidio više. »Ovdje, ova rupa!« rekao je opat. »Njegova ruka mora da je ovdje bila
pribijena čavlom!«
»Preuzvišeni...«, šapnuo je brat Lothar tako tiho da ga je Simon jedva mogao razumjeti.
»Križ... uvijek sam mislio da je mnogo veći...«
»Budalo!« Augustin Bonenmayr pljusnuo je pomoćnika po glavi. »Ovo je samo dio
pravog križa. Ostatak je uništen! Templari su za križarskog pohoda imali zadatak da u
svakoj bitci nose i štite Kristov križ. No kod Hattina su podbacili! Križ je pao u
ruke neprijatelja i bio gotovo posve uništen. Nositelj križa bio je predak onoga bijednog
Friedricha Wildgrafa!« Opatove ruke grčevito su uhvatile trulo drvo. »Uspio je sačuvati dio
i zadržati ga za sebe. Otad se križ smatra izgubljenim. No sada se opet pojavio, ovdje kod
nas u Steingadenu. Tko je to mogao zamisliti?« Bonenmayr je milovao dvije trule poprečne
grede poput odavno izgubljene ljubavnice.
Simon je osjetio kako se iza njega gura Magdalena koja je također htjela nešto vidjeti.
Njezino mekano tijelo posve mu se bilo približilo, osjetio je njezin topli, lagano kiselkasti
dah na svom vratu.

Knjige. Club 257

 Knjige.Club Books

»Simone, govori već jednom!« šapnula je. »Što se ondje događa?«

Još se više stisnula uz njega, previše jer je Simon odjednom osjetio kako gubi
ravnotežu. Pao je prema naprijed i uz škripeći zvuk strovalio se na razvaline grobne ploče.
Augustin Bonenmayr naglo se okrenuo, njegovo se lice pretvorilo u masku izobličenu
mržnjom.
»Fronwieseru!« zasiktao je. »Trebao sam vas odmah dati ukloniti! No, nije još
prekasno. Brate Lothare!« Pokazao je na redovnika koji je podizao kamen s poda i prijeteći
se približavao medikusu. »Učini to za Boga! Deus lo vult!«
»Bolje da to ne činite.«
Benedikta je zakoračila u otvor s malim pištoljem u ruci kojim je već bila pucala u
brata Jakobusa. Simon nije bio siguran je li malo ručno oružje u međuvremenu opet bilo
nabijeno, no pištolj je barem proizveo željeni učinak. Brat Lothar se zaustavio i neodlučno
pogledao opata. Sad se i Magdalena pojavila na otvoru. Augustin Bonenmayr se, pogledavši
tri pojave, na tren činio neodlučnim, no potom se njegovim lice razvukao osmijeh. Činilo
se da mijenja taktiku.
»Ah, vidim da su se zaljubljeni opet našli. Kako lijepo!« Steingadenski opat napravio
je korak bliže Simonu. »Pritom je tvoja Magdalena navodno prilična zvijer, kao što mi je
rekao brat Jakobus. Ali što jedan redovnik zna o ženama...« Nacerio se kao da je ispričao
posebno dobru šalu. »No svakako je to bila Božja providnost kad je malu susreo u
Augsburgu! Boga mi moga, ne bi joj pala ni vlas s glave. Ona je samo bila... osiguranje da
joj se otac neće upletati ako zagusti. Kako je inače brat Jakobus?«
»Možete njime osvijetliti cijeli prokleti samostan«, zasiktala je Magdalena. »Gori kao
da ga je moj otac sam zapalio.«
Opat je blago zatresao glavom. »Toliko mržnje! Predložit ću vam nešto.« S križem u
desnoj ruci napravio je još jedan korak bliže njima troma, no Benedikta je pištoljem
naciljala njegovo lice.
»Ni korak dalje«, šapnula je. »Ili će se krv slijevati niz križ.«
Opat je podigao ruke ispričavajući se: »Ne želimo se prepirati. Ako se dobro sjećam, u
Rottenbuchu vas još uvijek traže zbog oskvrnjivanja relikvije. Već sam vaša imena dao
bratu Michaelu, rottenbuškom prioru. Vjerujte mi, on bi vas što prije želio vidjeti kako
gorite. No mogao sam se i zabuniti, a pravi počinitelji su zapravo neki zalutali razbojnici.
Jedna moja riječ i...«
»To je prljava laž, fils de pute!« zarežala je Benedikta.
Opat je slegnuo ramenima. »Laž ili ne, želite li se upustiti u taj smion pothvat? Vaša je
budućnost u mojim rukama. Ubijte me i možete kao izopćenici bježati kroz Bavarsku.
Pustite me da odem s križem, i slobodni ste.«
»Kako možemo biti sigurni da nas bez obzira na to nećete predati?« upitao je Simon.
Bonenmayr se osmjehnuo i položio prste na istrošeno drvo. »Zaklinjem se u istinski
Kristov križ. Postoji li jača zakletva?«

Knjige. Club 258

 Knjige.Club Books

Benedikta je dugo gledala u Simona i Magdalenu. U grobnici je prilično dugo vladala

tišina. Naposljetku je trgovkinja duboko uzdahnula.
»Što se mene tiče, ja mogu živjeti s tom ponudom. Računala sam na pravo blago,
možda na pozlaćeni križ ukrašen rubinima, srebrnu škrinju postavljenu baršunom, što ja
znam! Ali ovaj truli križ nije vrijedan više od onih ostalih tisuća komadića koji
navodno potječu s pravog križa. Ja ga ne mogu pretvoriti u novac, stoga ga zadržite!«
»Benedikta ima pravo«, obratio se Simon opatu. »Kako ćete uvjeriti sve vjernike da je
ovo pravi križ?«
»Ovo jest pravi križ!« ustrajavao je Bonenmayr. »Barem jedan dio. Prokleti templari
stalno su Crkvi davali do znanja da je još uvijek u njihovom posjedu. Sveta Stolica dugo je
vremena štitila te heretike, pa čak i kad je primijetila da su templari nastavili svojim putom
i postajali sve umišljeniji i samodopadniji. Kad se francuski kralj napokon bez okolišanja
obračunao s njima, Crkva se nadala da će se križ opet pojaviti. Brojne templare predalo se
inkviziciji, no oni su šutjeli tijekom mučenja - i relikvija je ostala izgubljena. Naša
zajednica već stoljećima traga za njom! Mnoge druge relikvije uspjeh smo sačuvati od
heretika koji su u međuvremenu počeli nicati poput gljiva nakon kiše, no pravi križ kao da
je bio iščeznuo! Sad će se vratiti u krilo Svete katoličke crkve. Sve je dobro
završilo! Augsburški biskup obavijest će papu o našem pronalasku, a njegova svetost će
potvrditi autentičnost križa.«
»Doista vjerujete u to?« pitao je Simon.
Augustin Bonenmayr revno je kimao. »Papinim blagoslovom ovaj će križ postati
najvažnija relikvija kršćanskog svijeta! Ljudi će izdaleka hodočastiti ovamo. Već imam
planove za veličanstvenu hodočasničku crkvu u blizini Wiesbauernhofa...«
»Sto mu gromova, taj križ natopljen je krvlju!« prekinula ga je Magdalena. Pokazala
je na Benediktu. »Krvlju njezina brata i mnogih drugih! Umalo sam krepala zbog toga
prokletog križa!« Prijeteći je prilazila opatu. »Ako misliš da samo tako možeš izići odavde
i nastaviti propovijedati svoje besmislice, dobrano se varaš. Oca ću ti navući na vrat. On će
ti tim tvojim križem polomiti sve kosti!«
»Magdalena, smiri se!« rekao je Simon. »Opatov prijedlog nije tako loš. Mrtvi su
mrtvi, i...«
»Samo trenutak!« prekinula ga je Benedikta. »Osjećate li i vi to?«
Simon je počeo njušiti, jetki miris paljevine prodro mu je u nosnice. Još uvijek blag,
ali ipak posve jasan. Dolazio je iz velike prostorije iza njih.
»Vatra!« viknula je Benedikta. »Svi van odavde!«
Zajedno su jurnuli natrag u presvođenu prostoriju gdje su gusti oblaci dima kroz otvor
u pozornici prodirali prema dolje. Ubrzo je cijeli strop kao za tmurnoga dana u studenom
bio sakriven iza sivoga lebdećeg sloja. Na ostacima grobne ploče stajao je opat i čvrsto uz
prsa stiskao križ kao da ga svojim suhonjavim tijelom može zaštititi od plamenova.
Njegove su usne tiho mrmljale molitvu.

Knjige. Club 259

 Knjige.Club Books

Gore na pozornici plamenovi su proždirali brokatnu tkaninu poput suhe slame. Penjali
su se zavjesama sve do stropa, nastavili duž galerija i ostavili za sobom pustoš. Uskoro je
cijelo gledalište bilo uronjeno u svjetleće crvenilo. U kazališnoj dvorani je usprkos
siječanjskoj hladnoći vladala nepodnošljiva vrućina.
Krvnik i redovnik kružili su jedan oko drugoga poput vrebajućih vukova, čekali su da
onaj drugi napravi ključnu pogrešku. Naposljetku se brat Nathanael odvažio na napad.
Odglumio je lažan napad zdesna pa se slijeva s bodežom bacio na krvnika. Jakob Kuisl mu
je izmaknuo i redovniku zadao udarac laktom tako da je ovaj pao prema naprijed. Prije nego
što je završio u gorućem zastoru, Nathanael se otkotrljao ustranu, poput mačke skočio na
noge i iznova napao.
Krvnik nije bio računao na tako brz protunapad. Bodež ga je okrznuo po desnoj
nadlaktici gdje ga je poslijepodne već bio pogodio razbojnikov nož. Kuisl je potisnuo
stenjanje i zamahnuo batinom kojom je samo lagano pogodio Nathanaela po ramenu.
Redovnik se polukružno zavrtio, naglo se sagnuo i bodežom zamahnuo prema krvnikovom
stražnjem dijelu koljena. Odlučnim skokom ustranu krvnik se našao na sigurnom. Prekasno
je kroz gusti dim opazio bukteći zastor koji je ležao pred njim na podu. Kako ne bi skočio
u plamenove, još je tijekom skoka promijenio smjer. Zateturao je, pao prema naprijed jedva
se uspjevši uhvatiti za oslikanu kulisu koja je prikazivala nebo s bijelim oblačcima i
Gospodina koji je sve to nadvisivao.
Kad se krvnik počeo penjati na kulisu, nekoliko centa teško platno odjednom se
prevrnulo. Kuisl se zajedno sa Svemoćnim strmoglavio i ostao ležati ispod platna. Uz tutanj
i zveketanje još je kulisa nastavilo padati po njemu.
Na trenutak je vladala tišina, moglo se čuti samo pucketanje plamenova i čudni, sikćući
redovnikov glas.
»Jednom sam u Salamanci susreo čovjeka poput tebe«, govorio je šaptom. »Velikog i
snažnog, ali vrlo glupog. Prerezao sam mu grkljan kad je svojim dvoručnim mačem
zamahnuo u mom smjeru. Pogledao me iznenađeno prije nego što se srušio.«
Jakob Kuisl pokušao je odgurnuti glomaznu drvenu konstrukciju s platnom. No činilo
se da je negdje bila zapela. Koliko god je gurao, uspio ju je pomaknuti samo za širinu prsta.
Lagani i sitni koraci prošli su kraj srušene kulise. Krvnik je čuo kako je bodež grebući
prelazio preko platna. Nathanael je po dužini parao tanki materijal. Uskoro će stići do
krvnikovoga grkljana.
»Crkva nije krotka zajednica janjadi koja ide na klanje«, rekao je redovnik ne
prekidajući svoj posao. »Crkva je oduvijek trebala ovakve kao što sam ja. Samo je tako
uspjela opstati. Mora kažnjavati i uništavati kao što je to već prorekao Ivan Krstitelj
za našeg Spasitelja. Poznaješ li dobro Bibliju, Kuisle? Pročistit će svoje gumno i skupiti
žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem negasivim.« Bodež je zastao u visini krvnikova
grkljana. »A sada si ti pljeva, Kuisle.«
Odjednom je krvnikova šaka proletjela kroz platno, ondje gdje su bila nacrtana
zabrinuta usta Spasitelja. Prsti su se stisnuli oko ruke koja je držala bodež i povukli brata
Nathanaela prema dolje. Redovnik je izgubio ravnotežu i dašćući se srušio na kulisu,

Knjige. Club 260

 Knjige.Club Books

a bodež je zveckajući pao na pod. Druga ruka se probila kroz platno i stegnula se oko
Nathanaelova vrata. Stiskala je poput škripa dok je redovnik očajnički pokušavao naći
oslonac. Sad ga je i druga krvnikova ruka zgrabila za grkljan. Nathanael se koprcao poput
ribe na suhom, njegovi prsti probijali su platno, no nisu uspijevali uhvatiti muškarca ispod
njega. Redovnik se trzao i mlatarao rukama. Pokreti su postajali sve slabiji i slabiji dok
Nathanael naposljetku naglavce nije počeo polagano padati prema platnu. Gotovo se činilo
da je platnenog Spasitelja poljubio u usta, zatim se otkotrljao ustranu i otvorenih očiju ostao
ležati na pozornici.
Jakob Kuisl ispuzao je ispod konstrukcije i bacio zadnji, gotovo sažaljivi pogled na
mrtvog dominikanca.
»Zašto uvijek morate tako puno pričati«, rekao je dok je svoje glomazne, čađave ruke
brisao o ogrtač. »Ako želiš ubijati, učini to i nemoj odugovlačiti pričom.«
Činilo se da je tek sad bio opazio pakao oko sebe. Plamenovi su u međuvremenu bili
zahvatili redove stolica u sredini kazališta. Čak su i kulise pred Kuislovim stopalima počele
gorjeti. Prve grede počele su uz lomljavu padati s galerija.
Otvor u podu pozornice više se nije vidio od silnog dima. Krvnik je kašljao i stubama
se spuštao do glavnih vrata kako bi izašao. Odmahujući glavom okrenuo se posljednji put.
U slučaju da ne postoji još neki izlaz, onaj tko bi se sada našao u podrumu ispod pozornice,
bio bi osuđen na smrt. Svakako bi bila ludost spustiti se dolje.
Već je bio stigao do sredine kazališta kad je začuo cviljenje koloturnika.

Dim u kripti u međuvremenu je postao tako gust da se više uopće nije mogla vidjeti
trećina gornjeg dijela prostorije; užad dizala završavala je negdje u sivom beskraju. Simon
je brzo razmišljao. Tunel koji ih je doveo ovamo vjerojatno je već bio ispunjen
dimom. Jedini put van bio je onaj prema gore. Medikus je potrčao prema spuštenoj
platformi u potrazi za mehanizmom koji ga je pokretao.
»Ovdje mora biti koloturnik!« viknuo je Benedikti i Magdaleni. »Neka poluga, neka
ručica, nešto! Pomognite mi tražiti!«
Simon je krajičkom oka vidio da je Augustin Bonenmayr i dalje stajao na otvoru prema
grobnici s križem u ruci. Steingadenski opat zurio je u plamenove koji su odozgo prodirali
kroz pod pozornice. Treperavo svjetlo zrcalilo se u cvikeru ukrivo nataknutom na njegovu
nosu. Bonenmayrovo mrmljanje pretvorilo se u litaniju dok je kazališna dvorana nad njima
već prijetila da će se srušiti.
»Prvi zatrubi«, intonirao je opat. »I nastadoše tuča i oganj, pomiješani s krvlju, i budu
bačeni na zemlju...«
»Gdje je prokleti koloturnik?« zaurlao je Simon na uho brata Lothara koji je skamenjen
od užasa gledao u oblak dima na stropu. »Ako želiš živ izići odavde, otvori napokon usta!«
Brat Lothar nijemo je pokazao na neupadljivu ručicu s vidom koja se nalazila desno
kraj jedne od polica s kostimima. Ne zapitkujući dalje, Simon je potrčao prema njoj i počeo
je okretati.

Knjige. Club 261

 Knjige.Club Books

»Brzo!« viknuo je ženama. »Stanite na platformu! Podignut ću vas. Kad stignete gore,
spustite dizalo. Hajde, požurite!«
Magdalena i Benedikta kratko su oklijevale pa potrčale prema platformi. Simon je
nastavio okretati ručicu, napokon se dizalo uz škripu pokrenulo. Žene su u zadnjoj sekundi
skočile na platformu.
»Pazi, Simone!« odjednom je viknula Magdalena. »Iza tebe!«
Tupi udarac pogodio je medikusa po potiljku. Dok je teturao, ugledao je opata s
podignutim križem iznad sebe.
»Vi ste podmetnuli požar, zar ne?« šaptao je Bonenmayr. »Želite se pobrinuti da križ
izgori. No to vam neće poći za rukom! Tko si ti, Simone Fronwieseru? Luteran? Kalvinist?
Kakve veze imaš s templarskim leglom?«
»Preuzvišeni, saberite se!« dahtao je Simon. »Zašto bismo podmetnuli požar? I sami
ćemo izgorjeti ako se ne požurimo. Moramo zajedno...«
Križ je drugi put poletio prema njemu. Simon je u zadnji tren uspio lice zaštititi rukama.
Unatoč tome je udarac bio tako snažan da mu se na tren smračilo pred očima.
Medikus je opet došao k sebi od praska iz pištolja. Očito je Benedikta u međuvremenu
bila napunila svoje oružje. Opat je još uvijek stajao nad njim s križem podignutim kako bi
zadao zadnji, ovaj put smrtonosni udarac. No sada se uhvatio za bok gdje se na njegovoj
bijeloj tunici polagano širila crvena mrlja. Gotovo iznenađeno je pogledao svježu krv na
svojoj ruci.
»Isto mjesto na kojem je koplje rimskog vojnika pogodilo našeg Spasitelja«,
promrmljao je Bonenmayr i zaneseno pogledao gore prema stropu. »Sad više ne postoji
sumnja. Bog me izabrao!«
Simon je pokušao ustati, no koljena su popustila. Ležeći na podu morao je gledati kako
unatoč prostrijelnoj rani na trbuhu Augustin Bonenmayr trči prema ženama mašući križem
kao batinom.
»Prokleto leglo heretika!« vikao je opat. »Križ će se vratiti u krilo Crkve! Bog mi ga
je dao u ruke kako bih posvetio ovo mjesto! Nećete me spriječiti u tome!«
Benedikta se sagnula kad je opat ponovno zamahnuo i podmetnula mu nogu.
Bonenmayr se spotaknuo, njegove naočale pale su na pod; on je teturao prema zidu gdje se
uspio dočekati. Iscrpljen se oslonio na križ. Krv je kapala ispod njegove tunike, no on se
nije doimao posebno oslabljenim.
»Dovraga, brate Lothare!« dašćući je rekao pomoćniku kojemu su se suze bile nakupile
u očima i koji je drhtao poput malog djeteta. »Saberi se. Pred tobom stoje neprijatelji Crkve.
Heretici! Čini ono što sam te naučio! Deus lo vult!«
Zadnja rečenica trgnula je redovnika iz panične ukočenosti. Uspravio se, prestao drhtati
pa uz glasne povike jurnuo prema Magdaleni koja je upravo željela Simonu priteći u pomoć.
Krvnikova je kći već mnogo puta obrtničkim pomoćnicima dala šamar, no brat Lothar bio
je drugoga kalibra. Bio je visok gotovo šest stopa, imao široka ramena i mišićave nadlaktice
poput augsburškog splavara. Golemim rukama jurišao je prema njoj. Magdalena je

Knjige. Club 262

 Knjige.Club Books

iznenada promijenila smjer i otrčala iza polica. Nije imala plan, samo je znala da u svakom
slučaju mora pobjeći redovniku. Možda će joj tijekom trčanja nešto pasti na um.
Magdalena je još jednom promijenila smjer, no brat Lothar ostao joj je za petama.
Provlačila se ispod polica i preskakala limene aparature čiji smisao nije znala odgonetnuti;
penjala se preko kamenih sarkofaga i hrpa kamenja.
S njezine desne strane odjednom se pojavio golemi ormar natrpan kostimima.
Magdalena se brzo zavukla u njega u nadi da će nezgrapni redovnik protrčati kraj njega.
Osjetila je prašinu i pljesniv miris odjeće koja je predugo bila na vlažnom mjestu.
Odjednom je krvnikova kći osjetila da nije sama. Netko je disao kraj nje, namirisala je
tuđi znoj.
Kad je srebrni kostim anđela gurnula ustranu, pred njom je čučala Benedikta.
Trgovkinja je stavila prst na usta pokazavši joj da šuti. Samo je nekoliko centimetara
dijelilo dvije žene. Magdalena nikad nije bila tako blizu svojoj suparnici. I na Benediktinu
licu se sada mogao vidjeti, goli strah. Nestalo je sve ono otmjeno usiljeno držanje, dobri
maniri i francusko padanje. Čelo joj je bilo prekriveno znojem, kosa joj je raščupana padala
preko čela, otmjena haljina sa skupocjenom čipkom visjela je čađava i razderana s njezina
tijela. No Magdalena je iza svega toga opazila još nešto, nešto što je očito tek sad došlo do
izražaja. U Benediktinim očima sjala je divlja vatra; krvnikova kći je u njima otkrila
spremnost na borbu, nesalomljivu volju i unutarnju snagu koje su landsberšku trgovkinju
bez sumnje činili nadmoćnijom od mnogih muškaraca. Magdalena je već bila vidjela takve
oči.
U zrcalu.
Dvije žene zurile su nekoliko sekundi jedna u drugu. Zatim ih je škripeći zvuk trgnuo
iz misli. Magdalena je uplašeno pogledala ustranu kad je osjetila da ormar pada.
»Benedikta, pazi!«
Magdalena je kroz stražnju stijenku čula teško disanje brata Lothara koji ga je očito
gurao. Ormar je nakratko nakrivljeno stajao na stražnjem rubu, zatim su obje žene završile
ispod teškoga komada namještaja i prašnjavih kostima. Osim toga, u blizini se
mogao osjetiti miris paljevine, negdje kraj njih mora da je počela gorjeti tkanina kostima.
Magdalena je očajnički gurala vrata ormara, no bila su blokirana. Dim je postajao sve
gušći, čula je kako Benedikta kraj nje kašlje. U panici krvnikova kći počela je divlje udarati
rukama i nogama. Odjednom je kroz prorez u gornjem dijelu ormara ugledala sjajnu prugu
svjetla. Rukama se opirala o gornji dio koji se naposljetku uz škripu odvojio i uz tresak pao
na pod. Svjetlo i zrak prodrli su u zagušljivu unutrašnjost. Kad su obje žene kašljući
ispuzale iz ormara, ugledale su steingadenskog opata koji se s križem upravo vozio dizalom
prema gore. Dolje u kripti stajao je brat Lothar koji je poput bjesomučnika vrtio ručicu.
»Križ! Spašen je!« urlao je Augustin Bonenmayr i sa svoje platforme gledao gore u
otvor. »Diže se gore na nebo dok heretici odlaze u pakao! Šteta što ovaj komad nikad neće
biti izveden na pozornici. Doista je zaslužio publiku!«
Tim je riječima opat nestao u crnim oblacima dima. Prvi dijelovi poda pozornice počeli
su padati dolje po zarobljenima.
Knjige. Club 263
 Knjige.Club Books

Jakob Kuisl se pred glavnim portalom još jedanput okrenuo i ugledao u bijeli talar
odjevenu i krvavim mrljama prekrivenu pojavu koja se uzdizala iz dubine pozornice. U ruci
je držala križ koji je sezao do ramena i uzvikivala nešto što Kuisl zbog sve
glasnijeg pucketanje vatre nije mogao razumjeti. Činilo se da razaznaje riječi nebo i pakao.
Krvnik nije bio osobito religiozan čovjek, no na trenutak je doista mislio da vidi Spasitelja
koji je stizao na zemlju kako bi krvlju i vatrom sudio ljudima.
Zar je bio stigao sudnji dan?
Jakob Kuisl zažmirio je, pa u bijeloj pojavi prepoznao steingadenskog opata koji je,
očigledno ranjen, teturao po gorućoj pozornici. Bonenmayr je tražio put dolje u gledalište,
no stube su već gorjele. Krvnik je zastao. Sto mu gromova, što se bilo dogodilo dolje ispod
pozornice? Maloprije je Kuisl bio čuo pucanj, činilo se da je bilo došlo do borbe. Ali s kim?
Augustin Bonenmayr u međuvremenu je iza dima prepoznao krvnika. Opat je vrisnuo,
svojim tankim prstima pokazivao je na Jakoba Kuisla.
»Ni ti me nećeš moći zaustaviti!« viknuo je. »Poslao te vrag, Kuisle! Ali Bog je na
mojoj strani!«
Bonenmayr je s križem u ruci požurio prema lijevoj strani pozornice gdje su uske
zavojite stube vodile u gornju galeriju. Gornja trećina stuba već je bila užaren, pougljen
kostur, no to nije spriječilo opata. Pripremao se na veliki skok i doista mu je uspjelo lijevom
se rukom uhvatiti za balustradu. S križem još uvijek ispod desne ruke, visio je iznad
gorućega gledališta dok se samo jednom rukom držao za ogradu.
»Dovraga, bacite napokon taj vražji križ!« vikao je Kuisl. »Inače ćete uskoro osobno
upoznati Boga!«
No opat ga u hučećem infernu više nije zamjećivao, bio je zarobljen u svijetu vatre,
mržnje i ludila. Očajnički se s teškim drvenim križem pokušavao povući gore preko
galerije. Visio je ondje poput golemog njihala i nogama udarao lijevo-desno o
balustradu. Odjednom je goruća ograda popustila, rasprsnula se u užarene komade, a
Bonenmayr se uz nepojmljiv krik naglavačke strovalio u plamenove koji su ispod njega
proždirali sjedala publike.
Križ je naoko na trenutak ostao visjeti u zraku prije nego što je naposljetku uz zvuk
lomljave pao na steingadenskog opata.
Kuisl je nakratko mislio da iza sjedala može vidjeti ruku koja seže uvis, činilo se da
prsti očajnički pokušavaju nešto dohvatiti; zatim je pala kiša užarenih razvalina, a od
Augustina Bonenmayra nije ostalo ništa osim sjećanja.
Krvnik je stajao kraj otvorenog portala i gledao kako vatra obavlja svoj posao. Cijelo
kazalište bila je jedna velika lomača.

Na Simona i žene padala je kiša tinjajućih komadića drva i u pepeo pretvoreni djelići
zastora. Zbog vrućeg zraka sve je bilo teže disati; a tu je bio i dim koji je pekao oči i pluća.
Vatra se kroz strop polagano s pozornice probijala do podrumske prostorije.

Knjige. Club 264

 Knjige.Club Books

Nakon što se opat dizalom bio odvezao gore, brat Lothar pokušao je ručicom opet
spustiti platformu. No užad je već bila zahvatila vatra, a ploča je stenjući počela padati da
bi se na podu rasprsnula u komadiće. Redovnik se sada panično osvrtao, bio je zarobljen s
ljudima koje je maloprije pokušao ubiti. Hoće li se baciti na njega? Zašto ga je opat ostavio
na cjedilu?
Simon se u međuvremenu bio uspravio. Boljela ga je glava, krv mu je curila iz nosa i
iz rane na sljepoočici, no barem je opet mogao hodati.
»Moramo se izvući van kroz podzemni hodnik«, rekao je promuklo. »Do zatvorenih
samostanskih vrata od maloprije. Brzo, prije nego što se ovdje sve uruši!«
Ne obraćajući dalje pažnju na redovnika, njih troje pognuti su krenuli prema niskim
vratima dok je oko njih padalo sve više gorućih dijelova stropa. Brat Lothar stajao je poput
stijene u prostoriji, nesposoban da donese odluku. Naposljetku se pomaknuo i požurio za
ostalima. No dim je sada bio tako gust da se više nije moglo vidjeti kamo su otišli. Gorostas
je kao u magli kašljući lutao prostorom, sudarao se s policama i rušio zapaljene
svetačke figure.
»Čekajte me!« vikao je dašćući. » Gdje ste? Gdje...«
U tom se trenutku sa stropa odvojio posebno velik komad koji je točno iznad redovnika
počeo padati na zemlju. Brat Lothar imao je vremena užasnuto pogledati uvis prije nego
što su ga prekrile goruće grede. Uskoro su utihnuli njegovi povici.
Simon, Magdalena i Benedikta su u međuvremenu otvorili vrata kroz koja su maloprije
prodrli u kriptu. Medikus je s osjećajem olakšanja ustanovio da dim u tunelu nije bio gust
koliko je očekivao. Vrata su ga očito većim dijelom bila zaustavila. Potrčali su niz hodnik,
prošli kraj križanja i naposljetku stigli do ulaza u samostan. Benedikta se, kao prethodni
put, bacila na njega, no drveni portal se i ovaj put nije pomaknuo. Psujući je trljala rame.
»Pustite me da ja probam!« rekao je Simon.
Uzeo je zalet i svom snagom udario u masivno drvo. Prodorna bol prostrujala je
njegovom nogom, no vrata nisu zadrhtala ni oko šarka. Hodnik iza njih odjednom se počeo
puniti oblacima dima.
»Nadam se da ste zatvorili ulaz u kriptu?« pitao je Simon pomalo nesigurno.
Benedikta je slegnula ramenima i pokazala na Magdalenu. »Mislila sam da je ona...«
»Ma krasno!« uzvratila joj je krvnikova kći. »Prvo promašite opata, a sada svaljujete
krivnju na drugog!«
»Pa ti si bila zadnja, luda ženo!« viknula je Benedikta.
»Tišina!« viknuo je Simon. »Nemamo vremena za vaše prepirke! Ako se uskoro ne
dogodi čudo, ugušit ćemo se ovdje poput mačića. Moram otvoriti ova prokleta vrata!«
Uzeo je veći zalet i urlajući jurnuo prema portalu.
Prekasno je opazio da su se vrata nečujno otvorila i da je u njih zurio preplašeni
redovnik.
»Što, pobogu...«
Simon se u punoj brzini zaletio u redovnika i srušio ga na pod.
Knjige. Club 265
 Knjige.Club Books

»Oprostite na smetnji«, dašćući je rekao medikus i brzo se opet uspravio. »Ali

izvanredno je stanje. Vaš samostan gori!«
Redovnikovo začuđeno lice sada je bilo zaprepašteno.
»Vatra u samostanu? To odmah moram javiti opatu!«
Simon je već bio krenuo za objema ženama koje su se uspinjale uskim stubištem.
»Bojim se da to nije dobra ideja«, viknuo je za redovnikom. »Preuzvišeni trenutačno ima
puno posla!«
Trčali su uz stube dok nisu stigli do još jednih vrata. Za razliku od prethodnih ova su
se lako dala otvoriti. Prošli su kroz njih i Simon je otkrio da opet stoje na križanju gdje su
on i Benedikta prije cijele vječnosti prvi put susreli Augustina Bonenmayra.
Skupina u bijelo odjevenih premonstratenza uzbuđeno im je dolazila ususret, no na
Simonovo iznenađenje jedva su obratili pozornost na uljeze, žurili su prema stražnjem
izlazu klaustra. Izdaleka je prodorno počelo zvoniti zvono.
»Vatra! Vatra!« začulo se odjednom sa svih strana. »Kazalište gori!«
Iskoristivši opći kaos, potrčali su za redovnicima. Kad su dospjeli van, uz zidine
samostanskog imanja ugledali su žarko svjetlo. Plamenovi su se uzdizali u noćno nebo,
ljudi su vičući hodali amo-tamo.
»Kazalište!« uzviknula je Benedikta. »Križ očito uopće nije bio u Ivanovoj kapelici,
nego u kazalištu! Podzemni hodnik mora da odande vodi do križanja. Kakav labirint!«
Simon je brzo otkrio da za goruće zdanje nije bilo spasa. Od dvokatne građevine ostao
je samo još užareni kostur. Upravo se krov uz lomljavu urušavao. Medikus je odmahujući
glavom promatrao taj inferno. Kazalište! Nešto mu je pri rješavanju posljednje zagonetke
bilo promaklo. No to je zapravo, sada bilo svejedno. Simon se pitao je li opat uspio izići iz
kazališta ili je izgorio u njemu.
A s njim i Kristov križ...
Odjednom je bio težak kao klada, sav teret proteklih nekoliko dana sručio se na njega.
I Magdalena i Benedikta doimale su se pospane i prazne. Zajedno su se odvukli do maloga,
snijegom prekrivenoga groblja u blizini goruće zgrade i odande promatrali golemu lomaču.
»Cijela potraga ni za što!« opsovao je Simon naposljetku. Bacio je grumen leda u noć.
»Gotovo je sa snom o velikom bogatstvu! Sad ću vjerojatno ipak završiti kao siromašni
schongauski gradski medikus...«
Benedikta nije rekla ništa. Rukom je stiskala grudu snijega dok joj voda nije počela
curiti po prstima.
»Je li se onaj ludi Augustin Bonenmayr uspio spasiti?« pitala je Magdalena.
Simon je nastavio zuriti u požar. »Ne znam. Ako nije, u velikoj smo neprilici. Ako je
opat govorio istinu, cijeli svijet sada zna da smo Benedikta i ja oskvrnuli rottenbuške
relikvije. Bonenmayr je jedini koji nam je mogao pomoći.«
Benedikta je pljunula na tlo, očito je opet bila pronašla svoj glas. »Vjerujete li ozbiljno
da bi to bio učinio da je još uvijek živ? Reći ću vam što će učiniti. Uzet će križ i s užitkom
gledati kako nam krvnik lomi jednu kost za drugom.«

Knjige. Club 266

 Knjige.Club Books

»Neću lomiti kosti«, začulo se odjednom iza njih. »U svakom slučaju ne Simonove.«
Svi troje naglo su se okrenuli i ugledali schongauskoga krvnika kako sjedi na
istrošenom nadgrobnom kamenu. Ovratnik mu je bio podignut zbog hladnoće, uvlačio je
dim iz lule i puhao male crne oblake u hladnu siječanjsku noć.
Simon je zurio u Jakoba Kuisla kao da je priviđenje.
»Kako... kako ste stigli ovamo...?« zamuckivao je.
»To sam upravo htio pitati svoju kćer«, rekao je krvnik i obratio se Magdaleni. »Nisi
više mogla izdržati u Augsburgu, hm? Htjela si do svog dragana?« Smijuljio se. »Vi žene
ste sve iste.«
»Nije... baš bilo tako, oče«, odgovorila je Magdalena. »Bila sam...«
»To mi možeš ispričati poslije«, prekinuo ju je Jakob Kuisl i skočio s nadgrobnoga
kamena. »Sad ćete mi prvo ispričati zašto je steingadenski opat izgorio unutra.« Pokazao
je na pucketajuću vatru iza sebe od koje je njegovo lice zasjalo crvenkastim
sjajem. »Osjećam u kostima da s tim imate neke veze. Jesam li u pravu?«
»Bonenmayr je, dakle, doista mrtav?« upitao je Simon.
Krvnik je kimnuo. »Mrtav ko vještica na lomači. Dakle, što je? Govorite!«
»Cijelo je vrijeme bila riječ o križu«, počeo je Simon. »Templar je Kristov križ bio
sakrio ispod kazališta. Zagonetke su nas dovele ovamo...« Ispričao je u kratkim crtama što
se bilo dogodilo od njihova posljednjeg susreta.
Jakob Kuisl šutke je slušao. Kad je Simon bio gotov, krvnik je ispuhnuo veliki oblak
dima.
»Cijela potraga za starim, trulim križem«, progunđao je. »A sad je taj prokleti krucifiks
još izgorio. Jasno sam to vidio. Prah si, u prah ćeš se i vratiti. Vjerojatno je tako najbolje.
Taj križ nije donio ništa osim smrti i nesreće.«
»Pođimo odavde«, rekla je Benedikta i ustala sa svoje hrpe snijega. »Prije nego što nas
primijete redovnici.«
»Ti ne ideš nikamo, djevojko«, odjednom je uzvratio krvnik. »Jedino možda na
Galgenbichl.«
»Što to govorite?« Simon je iznenađeno gledao Jakoba Kuisla. »Ova žena je čestita
dama iz Landsberga. Tako se ne govori...«
»Jest, vraga!« Kuisl je kuckajući praznio lulu na grobnom kamenu. »Ona nije čestita
dama, a ni ne dolazi iz Landsberga.«
Neko vrijeme nitko nije rekao ništa. Naposljetku je Magdalena s oklijevanjem uzela
riječ.
»Ne dolazi iz Landsberga? Ne razumijem...« No njezin ju je otac odmah prekinuo.
»Možda nam sama želi reći kako se zapravo zove. U Augsburgu bila je Isabelle de
Cherbourg, u Münchenu Charlotte Le Mans, a u Ingolstadtu Katharine tko zna što! No
sumnjam da je ijedno njezino pravo ime.«

Knjige. Club 267

 Knjige.Club Books

Krvnik se prijeteći približavao trgovkinji, zastao je samo korak udaljen od nje.

»Dovraga, želim znati tvoje pravo ime! Smjesta! Ili ću ti pod nokte gurati sumporne štapiće
dok ne počneš cviliti!«
Simon i Magdalena gledali su Benediktu koja se objema rukama čvrsto držala za grobni
kamen. Svjetlucavih očiju i stisnutih usana otresla se na krvnika:
»Kako se usuđujete tako me oklevetati! Da je moj brat još živ...«
»Umukni, bijednice!« izderao se Jakob Kuisl. »Dovoljno si dugo prljala dobro ime
našeg popa! Pronašao sam kurirovu torbu, nakon toga sam se samo morao raspitati. Gotovo
je, razumiješ! Gotovo!«
»Kakvu... torbu?« ubacio se Simon.
Krvnik je povukao dim iz hladne lule. Nastavio je tek nakon što se malo smirio:
»Nakon što smo dimom istjerali Schellera i njegovu bandu, u špilji sam među plijenom
pronašao kožnatu torbu. Pripadala je jednom od kurira koji donose pisma u naš kraj.
Scheller mi je potom ispričao da su torbu ukrali jednoj drugoj razbojničkoj bandi.«
Napravio je dugu pauzu kako bi iznova napunio lulu. Simon je upravo htio nešto reći kad
je krvnik nastavio: »Pogledao sam pisma, osobito datume. Sva su bila napisana u vrijeme
kad je debeli Koppmeyer napisao pismo svojoj dragoj sestri Benedikti. No ako su sva ta
pisma bila ukradena...«
»Onda ni Benedikta u Landsbergu nije mogla dobiti bratovo pismo!« zastenjao je
Simon. »Ali kako je ona...?«
»Glupa slučajnost, ništa više«, rekla je Benedikta i osmjehnula se Simonu. »Ne
vjerujete valjda...«
»Reći ću vam tko je zapravo ova pametnjakovićka od dame«, prekinuo ju je Jakob
Kuisl. »U Bavarskoj se pod lažnim imenima predstavlja kao trgovkinja. Špijunira
trgovačke putove drugih trgovaca, tajno ih priopćava svojim ortacima kako bi ih oni
mogli orobiti.«
»Kako vam je pala na pamet takva besmislica?« otresla se Benedikta na njega.
»Rekao mi je to jedan od tvojih momaka.«
»Glupost!« zagrižljivo je odgovorila Benedikta. »C'est impossiblel«
»Vjeruj mi«, rekao je krvnik i užarenom luči pripalio lulu. »Kod mene svi u jednom
trenutku progovore.« Povlačio je dim dok se lula nije upalila. »A nakon toga, nikad više.«
Benedikta ga je na tren užasnuto pogledala. Zatim se bacila na krvnika i šakama ga
počela udarati po širokim prsima.
»Ubio si ih!« vikala je. »Ti, nakazo, ubio si ih!«
Jakob Kuisl zgrabio ju je za ruke i odgurnuo tako da je poput lutke udarila u grobnu
ploču.
»Bili su razbojnici i ubojice«, rekao je. »Kao ti.«
U tišini koja je nastupila moglo se čuti samo pucketanje vatre i povici redovnika koji
su očajnički pokušavali spasiti barem okolne građevine.

Knjige. Club 268

 Knjige.Club Books

Magdalena je s nepovjerenjem promatrala tobožnju trgovkinju koja je još uvijek

dašćući čučala kraj grobne ploče i gledala je očima punim mržnje.
»Njezina banda opljačkala je kurira i pročitala pisma!« viknula je Magdalena. »Sigurno
se tako dogodilo! Pročitala je da je debeli Koppmeyer pronašao nešto vrijedno i nakon toga
se predstavljala kao njegova sestra kako bi nas mogla uhoditi.«
»Ne samo ona, slijedila nas je cijela njezina banda.« Simon se uhvatio za glavu i tiho
zastenjao. »Bili su to vaši ortaci koje sam vidio u wessobrunskoj šumi, zar ne? I vaši su
ortaci započeli borbu s redovnicima u rottenbuškom samostanu. Kako sam mogao biti tako
glup?«
Žena koja je još maloprije bila Benedikta Koppmeyer, osmjehivala se. Bilo je to tužno
smješkanje. Kao da je odjednom nestala sva njezina borbenost. Naslanjala se na grobnu
ploču poput prazne ljušture.
»Trebali su nas štititi«, rekla je tiho. »Ne samo mene, nego i tebe, Simone. Znali smo
prije vas da su i drugi u potrazi za templarskim blagom. Znali smo da s njima nema šale.«
»Onomad u šumi na putu u Steingaden, kad su nas napali drumski razbojnici«, mrmljao
je Simon. »Vaši prijatelji pomogli su mi da se opet popnem na konja. Tako je bilo, zar ne?
Mislio sam da je to bio san, no muškarci su doista bili ondje.«
Žena koja je stajala nasuprot njemu, kimnula je. »Stalno su pazili na nas.«
»Gluposti!« zagrižljivo je odgovorio krvnik. »Bili su ondje kako im plijen ne bi
umaknuo. Simone, budi pametan! Da ste pronašli blago, njezini bi ti ortaci bez oklijevanja
bili prerezali grkljan, a ona bi sve to mirno gledala. Zato sam došao u Steingaden - kako
bih te upozorio na ovu žensku!«
Simon je pogledao crvenokosu ženu s lijepim crtama lica koju je tako dugo bio držao
idealom obrazovane ženstvenosti. »Vi, dakle, uopće niste iz Francuske?« upitao je tiho.
Ona se kratko osmjehnula i na trenutak se opet pojavila stara Benedikta Koppmeyer.
»Jesam. Doista potječem iz stare obitelji hugenota. No već sam se kao dijete odlučila za
život na ulici. Željela sam biti slobodna, a ne završiti kao poslušna supruga nekoga debelog,
samozadovoljnog trgovca.«
»Ubijanje, prijevare i mlaćenje, za to si se odlučila!« zarežao je krvnik. »Zamolio sam
gradonačelnika da se raspita čime se sve bavila ova žena. Njezina banda ostavila je tragove
u cijeloj Bavarskoj. Münchenu, Augsburgu, Ingolstadtu... Uvijek se izdavala kao strastvena
trgovkinja i od bogatuna u krčmama uspijevala izmamiti rute. Poslije bi se jedan od njezinih
ortaka pojavio u krčmi kako bi mu ona sve ispričala. A kad bi madame poželjela, pridružila
bi im se u pljačkaškim pohodima.« Jakob Kuisl približio se tobožnjoj trgovkinji. »Koliko
si puta bila u Schongauu zajedno s partijom?
Jedanput? Dvaput? Reci sama koliko ljudi imaš na savjesti! Weyera iz Augsburga?
Holzhoferove sluge?«
Žena je šutjela, a krvnik je nastavio: »Uzgred rečeno, u Landsbergu doista postoji
Benedikta Koppmeyer. Ona ondje živi posve skromno. Za smrt svog brata saznala je tek od
gradonačelnika Semera.«

Knjige. Club 269

 Knjige.Club Books

»Karl Semer bio je, dakle, taj koji vam je dao ključne podatke?« nastavio je zapitkivati
Simon.
»Trebao sam to shvatiti i ranije«, odgovorio je Jakob Kuisl. »Scheller mi je spomenuo
parfem koji je bio pronašao kod druge bande. Tad sam mislio da je riječ o redovniku i
njegovom mirisu ljubica. Scheller se tek poslije na stratištu sjetio da je još nešto ležalo na
čistini.«
»Što?« željela je znati Magdalena.
Krvnik se osmjehnuo. »Ukosnica. Ne poznajem nijednog muškarca koji to nosi.«
Simon je sjeo na hrpu snijega. Još uvijek nije mogao vjerovati da je nasjeo na igru
prevarantice.
»Kakav grandiozan plan«, zastenjao je ne bez traga divljenja u glasu. »Svjetska žena
raspituje se u krčmama o rutama vozara. Zna kuda putuju i koje vožnje će imati manje
čuvara. Njezini ortaci samo moraju čekati na pravom križanju i ispružiti ruku. A
potom, slučajno, saznaju za silno blago...«
»Opljačkali smo kurira jer smo se nadali da ćemo u torbi pronaći nešto vrijedno«,
šapnula je crvenokosa žena. »Mjenicu, nekoliko zlatnika, no ipak su ondje bila samo pisma!
Pročitala sam ih nekoliko iz puke radoznalosti, i odjednom sam u rukama držala taj
bajoslovan zapis! U njemu je pisalo nešto o templarskom grobu i nekoj zagonetki. Templari
su kod nas u obitelji oduvijek bili materijal za razgovore i priče. Otac mi je već kao djetetu
u Francuskoj bio pričao o tom legendarnom blagu. To je trebao biti naš posljednji
pothvat...« Uspravila se i počela otresati snijeg sa svoje spržene odjeće. »Što sad
namjeravate učiniti sa mnom?«
»Prvo ideš u Schongau u kulu«, odgovorio je Jakob Kuisl.
»Potom ćemo vidjeti dalje. Vrlo vjerojatno će ti u Münchenu organizirati proces.«
Žena bez imena sagnula se kako bi rub kaputa očistila od snijega. »Hoćeš li mi nauditi
u kuli?« pitala je tiho i počela skidati snijeg i sa svojih čizama. »Simon mi je pričao o
kliještama i kodovima...«
»Ako priznaš, pobrinut ću se da ti do procesa ne padne ni vlas s glave«, progunđao je
Kuisl. »Imaš moju časnu...«
Odjednom je krhka žena poskočila i objema rukama krvniku bacila hrpu snijega u lice.
U sljedećoj sekundi već je bježala među trošnim nadgrobnim kamenjem.
»Stani, pokvarenjačo!« urlao je Jakob Kuisl i brisao snijeg iz očiju. Pogledao je Simona
i Magdalenu koji su zbunjeno stajali kraj njega. »Što buljite kao telad u šarena vrata? Za
njom! Njezini ortaci imaju i Schongaune na savjesti!« Krvnik je dugim koracima jurnuo za
odbjeglom.
Simon se trgnuo iz ukočenosti i potrčao za krvnikom. Još jednom vidio je kako je
crvenokosa glava provirila iza jednoga grobnog kamena, no potom je žena odjednom
nestala. Medikus je odlučio skrenuti lijevo i nastaviti uz rub niskoga grobljanskog
zida. Nadao se da će joj tako odsjeći put ako namjerava pobjeći kroz rešetkastu ogradu.

Knjige. Club 270

 Knjige.Club Books

Stigao je do kraja zida, a nešto dalje, desno, mogao je vidjeti krvnika kako juri između
nakrivljenih grobnih spomenika. Magdalene nigdje nije bilo na vidiku.
Kad je Simon stigao do kraja groblja, pogledao je na sve strane. Žena koju je poznavao
kao Benediktu, netragom je nestala! Okrenuo se i polagano krenuo natrag, no i dalje ju je
pogledom nastavio tražiti iza grobnih spomenika. Ah, bez uspjeha.
Možda je tako i bolje, pomislio je.
Simon je odjednom zdesna čuo tiho, prigušeno dahtanje. Na vrhovima prstiju odšuljao
se prema uskoj, snijegom pokrivenoj pokrajnjoj stazi koja je vodila k maloj obiteljskoj
grobnici. Djevica Marija blagog je osmijeha iznad luka prolaza bdjela nad
mrtvima, zaleđeni bršljan obavijao je dva stupa. Iza zahrđale rešetke nekoliko je stuba
vodilo dolje do mramorne ploče koja je zagrađivala ulaz u grobnicu.
Simon je pogledao na do ispred sebe. Na stubama su se jasno mogli vidjeti svježi
tragovi u snijegu.
Bili su to mali, nježni tragovi stopala.
Ugledao ju je kad je preskočio rešetku. Dolje, u podnožju stuba, čučala je žena koja je
tjedan dana bila bogata landsberška trgovkinja Benedikta Koppmeyer. Ruke je bila obavila
oko privučenih nogu. Drhteći od hladnoće, lica prekrivenog raščupanom kosom i
razmazane šminke, podigla je pogled prema Simonu koji je neodlučan stajao s gornje strane
stuba. U očima žene vidio je nijemo preklinjanje, usne je razvukla u mali osmijeh gotovo
kao dijete koje moli za oprost.
Simon ju je dugo gledao. Iza otmjenoga vanjskog izgleda, taštine, beskrupuloznosti i
pohlepe odjednom se pojavila ogoljela osoba. Mislio je da je prepoznao tko je ona doista.
»I?« izdaleka je doprlo do njega. Bio je to krvnikov glas. »Jesi li je pronašao?«
Simon je još jedanput pogledao ženu u lice. Zatim se okrenuo.
»Ne. Nije ovdje!« viknuo je. »Pogledajmo ondje.«
Nakon daljnjih pola sata bezuspješne potrage, njih troje su se naposljetku sastali kraj
grobljanske ograde. Ispostavilo se da nije bila nestala samo Benedikta, nego i njezin konj.
Prevarantica je očito uspjela pobjeći. Magdalena se nije bila pridružila potrazi,
umjesto toga je naslonjena na grobni kamen čekala na dvojicu muškaraca.
»Ne volim hajke«, rekla je. »Nije to zaslužila premda mi nikad nije bila draga.«
»Glupa kokoš!« opsovao je Kuisl. »Ta je žena odgovorna za hladnokrvno ubojstvo
barem desetak muškaraca! Ona je ubojica, zar to tvoja luda glava ne može shvatiti?«
»Prema nama se nije ponašala kao ubojica«, rekao je Simon. »Naprotiv. Čak mi je
spasila život onomad u šumi iza Peitinga.«
Krvnik ga je dugo ispitivački gledao. »Jesi li siguran da je nisi vidio negdje na
groblju?« upitao je naposljetku.
»Mislio sam da sam je vidio«, odgovorio je Simon. »No samo sam to bio umislio.«
Zatim je kroz snijeg počeo čvrsto koračati prema mračnom samostanu.

Knjige. Club 271

 Knjige.Club Books

16

statak noći proveli su kod farmera u okolici Steingadena. Stari Hans Haldenberger
O triput se prekrižio kad je pred njega odjednom stao schongauski krvnik, no nije se
usudio odbiti mrzovoljnoga gorostasa sa zašivenom ranom na licu i krvavim zavojem oko
nadlaktice. Tako su do svitanja ostali u toploj sobi seoske kuće.
Simon je cijelu noć zgureno ležao kraj Magdalene na uskoj klupici pored peći. San
nikako nije htio doći, a razlog nije bio samo krvnik koji je gromoglasno hrkao kraj njih na
podu, nego činjenica da mu se glavom motalo previše misli. Kako se samo tako mogao
prevariti u Benedikti! Iskorištavala ga je, a on ju je slijedio poput vjernog psića. No
Benediktin pogled na samom kraju, dolje na stubama grobnice, govorio je nešto sasvim
drugo. Je li možda ipak osjećala nešto za njega? Kako god, sada se za njima tragalo kao
odbjeglim oskvrniteljima relikvija! Simon još nije znao kako izvući glavu iz te omče. Osim
toga, zbog kratkotrajna sna o sreći, bogatstvu i blagostanju bio je na kocku stavio svoj
odnos s Magdalenom! Krvnikova kći ukočena je kao panj ležala kraj njega. Kad ju je
jedanput plaho dodirnuo, samo se okrenula i tako pokazala svoj prijezir. No osjećao je da
ni ona ne može zaspati.
Magdalena se kratko prije svitanja najzad naglo uspravila i poput furije ga pogledala
bijesnim, svjetlucajućim očima. U zamršenoj kosi imala je slamu, a na čelu joj je okomito
bila iskočila žila.
»Reci napokon«, zasiktala je. »Jesi li imao nešto s njom? Pljuni već jednom, ti bestidni
propalico!«
Simon je stisnutih usana odmahnuo glavom. Bio je siguran: da je kimnuo, Magdalena
bi ga vjerojatno na mjestu bila zatukla užarenom cjepanicom.
»Ništa se nije dogodilo«, šapnuo je. »Vjeruj mi.«
»Zakuni se! U sve svetce!«
Simon se osmjehnuo. »Pustimo sad svetce. Oni mi trenutačno nisu previše naklonjeni.
Zaklinjem se u našu ljubav, je li to dovoljno?«

Knjige. Club 272

 Knjige.Club Books

Magdalena je oklijevala na tren pa ozbiljno kimnula. »U našu ljubav. No moraš me

zamoliti za oprost. Smjesta.«
Simon je ponizno zatvorio oči. »Molim te da mi oprostiš. Bio sam zatucana budala, a
ti si bila u pravu od samog početka.«
Ona se nasmiješila i ponovno kraj njega legla na slamom punjeni jastuk. Simon je
osjetio da joj tijelo više nije bilo tako ukočeno, nježno ju je pogladio po kosi. Dugo vremena
nisu rekli ništa, moglo se čuti samo krvnikovo zveketavo hrkanje ispod njih.
»Mogla sam imati Philippa Hartmanna«, naposljetku je tiho rekla Magdalena.
»Bogatog augsburškog krvnika. Mogla sam voditi raskalašen život. A što sam napravila
umjesto toga? Zaljubila sam se u suhonjavog nadriliječnika koji očijuka s drugim ženama i
za kojeg se ionako ne mogu udati...« Duboko je uzdahnula. »Kako sam mogla biti tako
glupa?«
»Obećavam ti, jednom ćemo se vjenčati«, šapnuo je Simon. »I bez blaga. Odselit ćemo
se u drugi grad u kojem nitko ne zna da si kći schongauskoga krvnika. Postat ću ugledan
liječnik, a ti ćeš mi pomoći s ljekovitim biljem i lijekovima...« Odjednom je tako čvrsto
stisnula njegovu ruku da je od straha gotovo vrisnuo. »Što ti je?« pitao je.
»Ništa«, odgovorila je. »Nastaviti pričati. Pričaj dok ne počnem sanjati.«
Zagrlio ju je i nastavio joj opisivati njihov novi zajednički život. Nakon nekog vremena
osjetio je da mu je ruka vlažna od njezinih suza.

***

Krenuli su rano sljedećeg jutra za bistroga plavog neba. Premda je bila sredina siječnja,
odjednom se počeo topiti snijeg. Voda je kapala s krovova seoskih kuća uz rub ulice; sunce
je blago sjalo, a iz šuma se mogao čuti cvrkut zeba i crvendaća. Simon je znao da će ovaj
dašak proljeća vjerojatno potrajati samo jedan dan, tim više je uživao u njemu i okretao lice
prema toplim sunčevim zrakama.
U Schongauu su se ljudi upravo vraćali s nedjeljne jutarnje mise. Sumnjičavo su gledali
tri pojave koje su se polako vukle preko trga; čulo se šaputanje. Sin medikusa s Kuislovima!
Pokoja stara žena bila je sigurna da će krvnikova kći biti odgovorna za propast mladog
Fronwiesera. Tako lijep momak, no vještica Kuislica ga je začarala, to je bilo jasno.
Njih troje se nisu dah zbuniti prodornim pogledima, nastavili su uz Münzgasse gore do
dvorca. Jakob Kuisl inzistirao je da Simon zajedno s njim posjeti pisara. Nije mu želio
otkriti razlog.
»Prestani postavljati toliko pitanja«, zabrundao je. »Zbog njih ćeš jednog dana
nastradati.« Potom mu je namignuo i ostavio Simona da dalje mozga sam.
Sudski pisar sjedio je kao toliko puta prije za svojim otrcanim, masivnim drvenim
stolom u pisarnici na gornjem katu dvorca i prelistavao pisanke. Iznenađeno je podigao
pogled kad su njih troje zajedno stali pred njega.
Knjige. Club 273
 Knjige.Club Books

»Ako si stigao kako bi se ispričao za neuspjelo smaknuće, Kuisle, moram te

razočarati.« Pisar se opet posvetio svojim spisima. »Sve to će imati svoj nastavak. Čuo sam
da drugi sin memingškoga krvnika traži posao. Samo zato što tvoja obitelj već generacijama
ovdje vješta, ne znači da tako mora i ostati.«
Jakob Kuisl nije se obazirao na prijetnju. Umjesto toga spustio se na stoličicu njemu
nasuprot. »Više ne postoji druga razbojnička banda«, rekao je.
»Molim?« Pisar je ipak podigao pogled.
»Rekao sam da više ne postoji druga razbojnička banda. Likvidirao sam je pred
Steingadenom. Samo je predvodnica uspjela pobjeći, ali siguran sam da se ona tako skoro
neće ovdje pojaviti.«
»Ali bio si sam«, napomenuo je pisar.
Jakob Kuisl slegnuo je ramenima. »Bilo ih je samo četvero. Bili su, doduše, iskusni
vojnici, no uspio sam ih uloviti jednog po jednog. Možete, dakle, trgovce opet slati u
gradove. Više se nitko neće raspitivati o njihovim rutama.«
»Kuisle, Kuisle...« Johann Lechner odmahivao je glavom osmjehujući se. »Uvijek u
rukavu imaš neko iznenađenje. Nemoj me tako dugo držati u neizvjesnosti! Što se
dogodilo? Kako je banda sve to izvela?«
Krvnik mu je rekao za lažnu Benediktu Koppmeyer i kako je špijunirala trgovce i
vozare. Ispričao mu je svoju borbu s razbojnicima u steingadenskoj šumi. Pritom je
izbjegavao spomenuti točan broj drumskih razbojnika, a izostavio je i događanja u
kazalištu. Pisar je za to vrijeme opčinjeno slušao.
»Doista«, rekao je Lechner naposljetku. »Ta je žena katkad sjedila s trgovcima u
Semerovoj krčmi. Povremeno bi se raspitivala o primjerenim rutama. Tko je mogao
pretpostaviti da je potajno u sporazumu s razbojnicima!«
»I ne samo to«, nastavio je Jakob Kuisl. »Bestidna ženska vjerojatno je sa svojom
bandom htjela ukrasti posvećene kosti dvaju rottenbuških svetaca. Prvo su špijunirali u
samostanu pa se upustili u svađu s redovnicima. Jedan od bandita je, usput rečeno, bio
vrlo sličan našem mladom Fronwieseru...«
Simon je zbunjeno sa strane pogledao krvnika. Što je namjeravao Jakob Kuisl?
»Mladom Fronwieseru?« pitao je Lechner smeteno.
»Mogu to potvrditi«, rekao je Kuisl. »I sam sam ga gotovo bio zamijenio za Simona.
Problem je što Rottenburžani misle da je naš medikus imao nešto s tim. Žele ga što prije
raščetvoriti i spaliti.«
Johann Lechner se smijao. »Simon Fronwieser kao oskvrnitelj relikvija? Taj će prije
oskvrnuti naše djevice.« Odmahnuo je glavom zabavljajući se. »Kakva nečuvena zamisao.
Dat ću dostaviti dopis rottenbuškom prioru u kojem ću pojasniti da je riječ o zabuni. Time
će slučaj biti riješen.«
Posegnuo je za pergamentom i guščjim perom te počeo sastavljati pismo. Simon se
kradom osmjehnuo krvniku. Još jednom ga je Jakob Kuisl izvukao iz neprilika.

Knjige. Club 274

 Knjige.Club Books

»Hvala vam, Ekscelencijo«, rekao je i lagano se naklonio u pisarovom smjeru.

»Žaljenja vrijedna zabuna. Ni sam ne znam kako...«
»Dobro, dobro«, prekinuo ga je pisar. »Radije zahvalite djelima. Mi naposljetku
trebamo našeg medikusa kako bi obuzdao ovu nesretnu groznicu, zar ne? Bolest je od vašeg
odlaska odnijela još tri žrtve. Vaš otac je, blago rečeno, prilično ljut na vas.«
Simon se iznenada sjetio da od svog dolaska nije bio ni kod oca ni kod male Clare.
»U pravu ste«, odvratio je pokunjeno. »Trebao bih se odmah baciti na posao.«
Užurbano se oprostio i otrčao do kuće Schreevoglovih na trgu. Zbog nesretne potrage
za templarskim blagom posve je bio potisnuo činjenicu da je strašna bolest još uvijek harala
Schongauom! Toliko ljudi bilo je umrlo dok je on jurio za snom. Čak je neko vrijeme bio
zaboravio i Claru.
Već nakon kratkog kucanja po vratima patricijske kuće otvorila mu je Maria
Schreevogl, blijeda lica i s krunicom među suhonjavim prstima.
»Dobro da ste opet ovdje«, šapnula je. »Našoj Clari stanje se opet pogoršalo. Od jučer
se nije probudila, ništa ne pije i ne prestaje iskašljavati crveni ispljuvak! Moj je suprug gore
kod nje. Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom, blagoslovljena ti među
ženama...«
Ne obraćajući dalje pažnju na patricijku udubljenu u molitvu, Simon je požurio
stubama gore i uz bolesnički krevet kleknuo kraj Jakoba Schreevogla koji je držao užarenu
ruku svoje pokćerke. Vijećnik je samo kratko podigao pogled pa nastavio brisati znoj s
Clarina čela. Djevojčica je disala plitko i ubrzano poput malog ptića, povremeno bi njezina
suha usta ispustila hropac.
Medikus je odmah shvatio da Clari nije ostalo mnogo vremena ako se njezino stanje
brzo ne bude popravilo. Često je u posljednje vrijeme u Schongauu bio viđao iste simptome.
Kad bi bolesnici počeli pljuvati krv, uskoro bi zazvonile nebeske trube.
»Nadam se da je vaše putovanje završilo uspješno«, rekao je Jakob Schreevogl ne
skrenuvši pogled s Clare. »Premda mi trenutačno sva zlata svijeta ne znače ništa. Clara je
naša sjajna zvijezda. Ako umre, umrijet će i dio mene...«
Simon je odmahnuo glavom. »Naša potraga nije urodila plodom. Ali to sada i nije
važno. Važno je samo da vaša kći ozdravi. Nijedno templarsko blago ne može je izliječiti.
A kako izgleda, ni ja. To može samo Bog.«
»Bog!« Patricij je zatvorio oči. »Govorite kao moja supruga! Uvijek se pouzdajemo u
Boga, a potom nas Bog ostavi na cjedilu! Zar ne postoji neko sredstvo, neki dosad neispitani
lijek koji bi mogao spasiti moju Clara?«
»Ne poznajem nijedan.« Simon se uspravio. »Jezuitski prah možda bi mogao pomoći.
No potrošio sam ga, a venecijanski trgovac neće moći prije travnja proći kroz prijevoje.
Možda u Augsburgu...« Zastao je kad mu je jedna misao prošla glavom.
Jezuitski prah...

Knjige. Club 275

 Knjige.Club Books

Zar krvnik nije rekao da su Magdalenu poslali u Augsburg kako bi nabavila ljekovito
bilje i lijekove! Možda je među njima bilo i nekoliko sastojaka koji bi mu sada mogli
pomoći!
»Ispričajte me«, rekao je Simon i ustao s Clarina bolesničkog kreveta. »Moram nešto
provjeriti. Možda ipak postoji sredstvo koje bi moglo pomoći vašoj kćeri.«
Jakob Schreevogl pogledao ga je pun nade. »Idite! Svaki je trenutak dragocjen!«
Simon je otrčao natrag na trg i ondje zatekao zbunjenu Magdalenu koja je nakon
njihova zajedničkog sastanka kod Johanna Lechnera otišla u posjet kovaču. Mrzovoljnoj
Walli trebale su nove potkove nakon izleta sa Simonom.
»Magdalena«, dahtao je. »Lijekovi koje si trebala nabaviti u Augsburgu. Imaš li ih
još?«
Krvnikova kći pogledalo ga je iznenađeno. »Imam. Čak su tu kod mene, ali...«
»Onda pođimo brzo do moje kuće«, viknuo je i krenuo. »Želio bih provjeriti ima li
nečeg što bi moglo pomoći protiv groznice.«
»Simone, čekaj...«
No medikus je već bio skrenuo u Weingasse koja je vodila do kuće njegova oca. Clari
je bila potrebna pomoć, odmah! Svako odlaganje moglo je značiti njezinu smrt. Kao da su
se njegova nesposobnost da izbjeći ljude od groznice i njegova loša savjest što posljednjih
dana nije pomagao, odjednom oslikavali u toj maloj djevojčici. Ako ne uspije izliječiti
Claru, osjećao je, više nikad neće moći biti liječnik koji zaslužuje tu titulu. Bit će isti kao...
Njegov otac?
Bonifaz Fronwieser naglo je otvorio vrata i prije nego što ih je Simon uspio otvoriti.
»Ali, gospodin se opet vratio?« rekao je kriještavim glasom. »Ljudi umiru kao muhe,
ali ti si s lijepim damama morao putovati svijetom i diviti se samostanima u okolici.«
Simon je otvorio usta, no otac nije dopustio da mu prekine monolog. »Ne laži mi!
Takve stvari se brzo pročuju u gradu poput Schongaua. Prvo raspuštena krvnikova
djevojčura, a potom neka drolja iz Landsberga. Sramotiš mene i ime Fronwieser!«
Sada se iza Simona dašćući pojavila Magdalena. »Simone, moram ti nešto reći...«
govorila je šaptom, no Bonifaz Fronwieser opet je počeo psovati. »Evo je! Mi o vuku, a
vuk na vrata! Okani se mog sina, razumiješ? Smjesta! Mi smo pristojni ljudi, nemamo posla
s krvničkom bagrom!«
»Ah, začepi već jednom svoja pogana usta«, odjednom je viknuo Simon. »Ne mogu
više podnijeti tvoje zanovijetanje, ti nadriliječniče!«
U istom se trenutku preplašio vlastitih riječi. Nema sumnje da je pretjerao! I Bonifaz
Fronwieser je ustuknuo. Stajao je razjapljene čeljusti i lica blijedog kao krpa; Simon je u
okolnim kućama mogao vidjeti pokojega građanina kako radoznalo stoji iza prozorskih
krila i promatra ih s visine. Naposljetku se mršavi starac uspravio, šutke zakopčao kaput i
otapkao u smjeru trga.
Simon je znao da će otac ondje vjerojatno potražiti jednu od krčmi kako bi svoju srdžbu
prema neuspjelu sinu isprao s nekoliko vrčeva piva. Mladi medikus je odmahujući glavom

Knjige. Club 276

 Knjige.Club Books

ušao u kuću Fronwieserovih. Nikad neće moći udovoljiti ocu! Ne kao sin, a pogotovo ne
kao liječnik! No to je sada bilo nebitno. Mora pomoći Clari, samo to je bilo važno.
»Brzo, Magdalena! Pokaži mi što si donijela!« Simon je požurio unutra i krenuo prema
širokom, izlizanom apotekarskom stolu uz prozor na kojem je stajalo svakojakih posudica
i mužara. »Možda ima nečeg što bi nam moglo pomoći. Imaš li jezuitskog praha? Reci već
jednom, imaš li jezuitskog praha?«
Magdalena je šutke izvukla lanenu torbu ispod ogrtača i ispraznila sadržaj na stol.
Simon je ugledao zgnječenu, bijelo-zelenu masu premreženu tankim, sivim koncem;
vlažan, neodrediv grumen, ništa više. Ispuštao je prodoran miris truleži pomiješan s
aromatskim mirisom najrazličitijih ljekovitih biljaka.
»Što... što je ovo?« pitao je Simon užasnuto.
»Ljekovito bilje koje sam donijela iz Augsburga«, odgovorila je Magdalena. »Snijet,
divlji pelin, likovac... Ubacila sam još nekoliko drugih biljaka koje ne poznajem. No sve je
popljesnivilo! Valjda sam ih previše dugo nosila ispod ogrtača. Cijelo vrijeme sam ti to
pokušavala reći, ali nisi slušao!«
Simon je šutke gledao u pljesnivu hrpicu na stolu. Ljekovite biljke iz Augsburga bile
su njegova posljednja nada.
»U... redu je, Magdalena«, rekao je naposljetku. »Barem smo pokušali.«
Već je rukom htio skupiti vlažne mrvice i baciti ih na pod k šašu, kad je još jednom
zastao. Nije smio iznevjeriti Jakoba Schreevogla! Simon je vidio kako je u očima patricija
zaiskrila nada kad je spomenuo lijek. Ako bi se sada vratio praznih ruku, Schreevoglovi bi
se slomih od tuge i prije nego što bi njihova pokćerka preminula. Simon je iz iskustva znao
koliko je važno za bolesnike i njihove obitelji da vjeruju u izlječenje. Vjera je katkad bila
najbolji lijek.
A često i jedini, pomislio je Simon.
Medikus je stoga ubacio pljesnive sjemenke u mužar i smrvio ih u fini prah.
»Što to radiš?« upitala je Magdalena. »Biljke su uništene! Ne mogu više djelovati!«
»Clara mora dobiti svoj lijek«, mrmljao je medikus dok je tucalom monotono udarao
po mužaru. »Ostalo više nije u mojim rukama.«
Simon je nakon nekog vremena usitnjenom bilju dodao med i kvasac, napravio pilule
koje je u posudici osušio iznad vatre; Magdalena ga je za to vrijeme promatrala nabrana
čela. Medikus je naposljetku gotove lijekove stavio u poliranu kutijicu od trešnjevine na
kojoj je bilo otisnuto nekoliko alkemijskih simbola. Zatvorio je kutijicu, prstima prešao
preko nje i promrmljao tihu molitvu.
»Naš lijek naposljetku mora izgledati dojmljivo«, rekao je Simon tužnog osmijeha,
gotovo kao da je osjećao da su ga uhvatili na djelu. »Inače neće djelovati.«
Magdalena je odmahnula glavom. »Pljesnivo bilje kao lijek. Tko je čuo za takvo što!
Nemoj to slučajno otkriti mom ocu.« Zatim ga je iznenada poljubila u obraz. »I nemoj to
reći svom ocu.«

Knjige. Club 277

 Knjige.Club Books

Simon je osjetio kako mu se topao osjećaj iz trbušne šupljine proširio sve do korijena
kose. On će zauvijek voljeti ovu djevojku, bez obzira na to što o tome mislili njihovi očevi
ili ostali Schongauni!
Nježno joj je prstima prošao kroz kosu i privio je uza se, mirisala je na znoj i hladan
pepeo. No Magdalena ga je odgurnula.
»Mislim da gospodin medikus sada nema vremena za takvo što.« Osmijeh joj se
proširio licem. »Ah može me noćas posjetiti ispod mog prozora...«
Simon je duboko uzdahnuo i rezignirano kimnuo. Još jedanput prošao je prstima
Magdaleni kroz kosu, ugurao kutijicu od trešnjevine u džep kaputa i požurio do
Schreevoglovih koji su željno iščekivali njegov povratak.
»Suprug mi je spomenuo vaše čarobno sredstvo«, viknula je
Maria Schreevogl već na vratima s krunicom u rukama. »Neka je hvala Gospodinu!
Možda ipak još postoji nada!«
»Ne mogu vam obećati da će djelovati«, ubacio se Simon. »Riječ je... o novom,
iznimno skupocjenom lijeku iz Kine. Tamošnji liječnici vrlo su načitani, zovu ga... plijesan
koja raste na ljekovitom bilju.«
»Plijesan koja raste na ljekovitom bilju?« Patricijka ga je razdraženo pogledala.
»Meni je draži izraz fungus herbarum«, brzo je dodao Simon.
Maria Schreevogl kimnula je: »To mi se više sviđa. Zvuči kao lijek.«
Preskačući nekoliko stuba odjednom, Simon je požurio na gornji kat. Jakob Schreevogl
i dalje je u bolesničkoj sobi klečao kraj kreveta, posve blizu, onako kako ga je bio ostavio.
Lice patricija bilo je gotovo jednako sivo i upalo kao ono njegove pokćerke.
»Imate li lijek?« pitao je vijećnik tiho.
Simon je kimnuo, pažljivo otvorio malu kutijicu i ugurao tri male pilule u Clarina
osušena usta. Usne su joj bile tanke i tvrde poput štavljene kože. Zatim joj je dao nekoliko
gutljaja iz čaše i dlanom prešao preko znojnog čela.
»To je sve što mogu učiniti«, šapnuo je.
Jakob Schreevogl ponizno je spustio glavu i sklopio oči. Simon je imao osjećaj da je
vijećnik u posljednjih nekoliko sati ostario nekoliko godina; nježni, sijedi pramenovi
pojavili su se u njegovoj inače plavoj kosi, bore su se mreškale oko njegovih usana.
Medikus je na temelju iznenadnog nadahnuća pao na koljena kraj patricija i sklopio
ruke.
»Pomolimo se«, rekao je tiho.
Prvo s oklijevanjem, a potom sve brže mrmljali su riječi koje su obojica u djetinjstvu
upoznali kao riječi utjehe i koje su im u ovom času opet došle u sjećanje.
»Gospodin je moj pastir. Ni u čem ja ne oskudijevam. Na poljanama zelenim on mi
daje odmora. Na vrutke me tihane vodi...«
Bila je to prva molitva koju je Simon nakon dugo vremena poslao Bogu. Nikad nije
bio posebno religiozan čovjek, no odjednom je osjetio da je nešto u njemu željelo vjerovati.

Knjige. Club 278

 Knjige.Club Books

Prožeo ga dotad nepostojeći osjećaj čežnje. Bog je dopustio da se dogodi toliko toga lošega,
jednom mora doći kraj tom užasu!
»O, Bože, ako te doista ima, - pomogni ovoj maloj djevojčici... Otići ću u Altötting, k
crnoj Madoni, bos tijekom zime, ako joj poštediš život!«
Kad je medikus nakon nekog vremena podigao pogled prema Clari, mislio je da vidi
blagi osmijeh na njezinim usnama. Činilo se da diše mirnije i ravnomjernije, vjeđe su joj
prestale drhtati. Simon je zastao u molitvi, nagnuo se nad krevet i opipao Clarin puls.
Bio je blag i polagan kao kod zdrave, usnule djevojčice.
To nije moguće... Ili ipak jest?
Tek je tad Simon opazio predmet koji je točno pred njim visio na golom zidu. Stvar je
bila tako svakodnevna da ju je tek sada primijetio. Gotovo kao da se prije toga ondje nije
ni nalazila.
Iznad Clarina kreveta visio je mah, neugledni drveni križ.

Knjige. Club 279

 Knjige.Club Books

Epilog

vona altenstadtske bazilike odjekivala su schongauskim krajem, a građani su u

Z gomilama hrlili u prostranu crkvu kako bi drugog veljače godine 1660. slavili
Svijećnicu. U Schongauu su na trgu već spremno stajale kućice, izlozi su bili puni masnih
kobasičica koje su mirisale na drveni ugljen, prženih lješnjaka i dugih bijelih svijeća koje
se blagoslivljalo tog dana. Svoj dolazak bila je potvrdila čak i trupa komedijaša iz
Münchena.
Svijećnica je prema starom običaju najavljivala kraj zime. Ljudi su stizali iz dalekih
sela kako bi u najvećoj crkvi svoga kraja zajedno proslavili misu. Premda je u bazilici i
dalje bilo dozlaboga hladno, ljudi su u svojim ogrtačima za svečane prilike i šarenoj, čistoj
odjeći djelovali veselije i poletnije nego prije nekoliko dana.
To je najviše imalo veze s činjenicom da je strašna groznica koja je tako dugo harala
gradom, napokon bila suzbijena. U svim uličicama pričalo se o mladom schongauskom
medikusu i njegovom čarobnom sredstvu fungus herbarum ili kineskoj plijesni, kako su
ga mnogi zvali prigušenoga glasa. Medikus je bolesnici bio dao male, okrugle pilule iz
daleke zemlje, a ona je već nakon kratkog vremena bila izliječena! Otad su se
Fronwieserovom sinu s uvažavanjem obraćali na ulici; skidali su šešire, a samo su ga
malobrojni nastavili ogovarati zbog ljubakanja s krvnikovom kćeri iz kožarske
četvrti. Pokoji vijećnik je tu i tamo doista počeo razmišljati o Fronwieseru kao dobroj partiji
za svoju kćer jer će ionako uskoro poći očevim stopama i sigurno postati bogat i ugledan
liječnik. Ogrtačima skrojenima u Augsburgu i savršeno podrezanom kozjom
bradicom, medikus je svakako ostavljao dobar dojam, a moglo se velikodušno šutke prijeći
preko njegova niskog rasta i siromašnog podrijetla...
Simon je sjedio u jednom od stražnjih redova altenstadtske bazilike i gledao preko
ramena vijećnika i njihovih obitelji koji su se smjestili ispred njega. Među njima bih su
Schreevoglovi i sad već zdrava Clara. Nedaleko od njih isticalo se veliko raspelo koje je
sa stropa visjelo iznad oltara. Od davnine je veliki Bog iz Altenstadta s blagošću gledao na
svoju crkvenu zajednicu. Medikus se pridružio moćnom koralu vjernika te uživao dok se
njegov glas zajedno s ostalima tijekom Očenaša stapao u jedan moćni glas.

Knjige. Club 280

 Knjige.Club Books

Simonov odnos prema Bogu promijenio se od njegova iskustva s Clarom prije nepuna
dva tjedna. Je li to bilo čudo kojem je smio svjedočiti? Ih su pilule doista bile zaslužne za
Clarin oporavak, kao i oporavak svih ostalih? Medikus u svakom slučaju i dalje nije
znao zašto su pljesnive biljke djelovale. Schongauski krvnik mu je ispričao da plijesan zna
zaustavljati upale. Jakob Kuisl stoga je katkad rane svojih pacijenata prekrivao pljesnivim
krpama, no i za krvnika je bila novost da su bijele niti učinkovite kod groznica i osipa.
Čarobne pilule bile su u međuvremenu potrošene. Simon je otad Magdalenu gnjavio
pitanjima o biljkama u njezinoj vrećici koje je bila donijela iz augsburške apoteke. No
krvnikova kći se ni uz najbolju volju nije mogla sjetiti svih.
Simon je duboko uzdahnuo. Vjerojatno više nikad neće uspjeti napraviti takve pilule.
No barem je na taj način bio porastao njegov ugled u Schongauu i kod njegova oca. Bonifaz
Fronwieser sjedio je kraj njega i kriještavim glasom mrmljao Pater noster. Zaudarao je
na rakiju od prethodne večeri, ali barem je zajedno sa Simonom bio otišao u crkvu, nešto
što već dugo vremena nisu bih učinili.
Simon je krajičkom oka pogledao desno gdje je Magdalena s ostalim ženama klečala u
zadnjoj crkvenoj klupi. Krvnikova kći imala je sklopljene ruke i zatvorene oči. Kao da je
osjetila njegov pogled, odjednom se okrenula ustranu i namignula mu. Medikus je odmah
osjetio škakljanje u trbuhu. Možda će se danas za večernje svečanosti povodom Svijećnice
ukazati prilika da kratko ostane nasamo s njom...
»Pazi da ti oči ne ispadnu tijekom hvalospjeva«, zabrundao je duboki glas kraj njega.
»Ako te noćas ulovim s Magdalenom, neće ti pomoći ni Očenaš.«
Krvnik se uz osmijeh ugurao kraj njega u klupu. Obično je njegovo mjesto bilo posve
odostraga u crkvi, no župnik danas tijekom Svijećnice očito nije obraćao previše pažnje.
»Kad ćeš krenuti na hodočašće?« pitao je krvnik tako glasno da se nekoliko građana
okrenulo prema njemu. »Ako pričekaš do ljeta, bosonogog te čeka puka šetnja. Mislim da
bi Gospodin ipak želio vidjeti kako patiš.«
Simon se iznova proklinjao što je krvniku otkrio obećanje koje je onomad bio dao kraj
Clarina bolesničkog kreveta. »Imam previše posla«, šapnuo je. »Moji pacijenti...«
»Za njih se može pobrinuti tvoj otac«, prekinuo ga je krvnik. »Već sam rekao Lechneru
da ćeš u nadolazećim tjednima biti na putu.«
»Rekli se što..?.« rekao je Simon tako glasno da se čak i župnik nakašljao za oltarom.
»Ali...«
»Ni Magdaleni se to nije svidjelo«, uzdahnuo je Jakob Kuisl i opet spustio glas. »I dalje
te ne želi ispuštati iz vida. Zato sam joj morao obećati da te smije pratiti do Altöttinga.
Putovat ćete preko Münchena, ondje ćete mi nabaviti par biljaka i nekoliko knjiga.
Athanasius Kircher napisao je novo djelo. O kugi i kako je se može pobijediti...« Osmijeh
se poput ožiljka proširio krvnikovim licem. »Ako sljedećih nekoliko danas ne budeš
pristojan, možda ću se predomisliti i pridružiti vam se.«
Simon nije mogao vjerovati svojoj sreći. Više tjedana bit će zajedno s Magdalenom,
daleko od mjesta u kojem je bila obilježena kao krvnikova kći! Nitko ih neće prepoznati!
»Kuisle, kako vam mogu zahvaliti...?« šapnuo je.
Knjige. Club 281
 Knjige.Club Books

»Ne zahvaljuj meni. Zahvali onome gore.« Krvnik je podigao pogled prema velikom
Bogu iz Altenstadta. »On me nagovorio. Sad sam mu učinio već dvije usluge.«
»Dvije usluge...?« upitao je Simon razdraženo.
Jakob Kuisl uvlačio je dim iz hladne lule kao da je kod kuće, a ne u crkvi. »Arišovina
na njegovim leđima bila je trošna i trula«, počeo je. »Stolar Balthasar Hemerle prekjučer je
trebao srediti Spasitelja za Svijećnicu. A nedostajao mu je komad dobrog drva. Starog,
čvrstog drva koje je već prevalilo više od 1600 godina...«
Simonu je lagano postajalo jasno.
»Kristov križ iz Steingadena...« počeo je.
Krvnik je kuckajući ispraznio lulu na crkvenoj klupi. »Uspio sam iz vatre spasiti mali
komad. Kao sjećanje, što se mene tiče. Točno je pristajao leđima Spasitelja.«
Simon je pogledao gore prema velikom Bogu iz Altenstadta. Odjednom je imao osjećaj
da na licu iz drva izrezbarenog Isusa može vidjeti osmijeh.
No to je, naravno, bio umislio.

Knjige. Club 282

 Knjige.Club Books

Nekoliko riječi za kraj

Nedavno sara bio u Hohenschäftlarnu kako bih posjetio svoju sada već
osamdesetpetogodišnju baku. Ona živi ondje na nekadašnjoj farmi s više od dvadeset soba
punih starog namještaja, umjetničkih slika i svakojakih drangulija koje je posljednjih
desetljeća nabavljala na bavarskim sajmovima rabljenih stvari. Dio imanja su i začaran vrt,
dubok, mračan podrum i stara žitnica u kojoj sam nekoć zajedno s bratićem spavao ispod
debelih pokrivača. Svaka soba, svaki predmet u toj kući ima svoju vlastitu priču.
U velikoj kuhinji u kojoj sam kao dijete ispod stola čitao stripove, sjedili smo baka i
ja, a ona mi je cijelu večer pričala o našim precima, Kuislovima: mom tvrdoglavom
prapradjedu Maxu Kuislu koji se s cijelom svojom obitelji u dvadesetim godinama prošlog
stoljeća odselio u Brasiliju, o mom prastricu Eduardu koji je pisao bajke i kojem navodno
toliko nalikujem, o mojoj pratetki Lini koja je studirala na minhenskoj Umjetničkoj
akademiji gdje se preko ušiju zaljubila u francuskog slikara, o svim našim brojnim precima
koje poznajem samo s izblijedjelih fotografija i umjetničkih slika. Moja je baka pričala i
pričala dok mi se od silnih ljudi, priča i anegdota nije zavrtjelo u glavi.

Od moje prve knjige Krvnikova kći, moja je obitelj na neobičan način porasla u beskraj.
Uvijek iznova primam pozive ili pisma od ljudi koji također pripadaju rodu Kuislovih. Žele
saznati nešto o dalekom prastricu ili nestaloj tetki, obiteljskim stablom vraćamo se u
prošlost, više stoljeća, a u jednom trenutku nailazimo na zajedničkog pretka, krvnika Jakoba
Kuisla.
Kakav je čovjek zaista bio Jakob Kuisl, nikad nećemo saznati. Sve što o njemu znam
sa sigurnošću jest da je u 17. stoljeću u Schongauu bio krvnik, jedan od prvih u dugom nizu
krvnika po imenu Kuisl u Bavarskoj. Dosad sam izbrojao ukupno četrnaest krvnika u našoj
obitelji.
U schongauskom gradskom arhivu nije zabilježeno mnogo toga o tom Jakobu Kuislu.
U njemu piše da je jedanput svladao vuka; u spisima se između ostalog može pronaći kći
po imenu Magdalena i Kuislova žena Anna Maria, ondje su zabilježeni i blizanci Georg
i Barbara. (Bilo je još dvoje djece koje sam izostavio iz dramaturških razloga.)

Knjige. Club 283

 Knjige.Club Books

Jakob Kuisl živio je čak do svoje osamdeset druge godine; tek je s trideset i šest godina
preuzeo posao schongauskoga krvnika koji su prije njega obavljali njegov otac i djed. Nije
poznato što je radio prije toga. Moguće je da je moj predak bio vojnik koji je prošao kaos
najstrašnijeg od svih njemačkih ratova. Njegova supruga preminula je samo dva mjeseca
nakon njega. Zamišljam da su imali dug i sretan brak. No ovdje počinje rad moje mašte.
Svaka knjiga sama pronađe svoju temu. Moj drugi roman je, premda to isprva nisam
namjeravao, postao i knjiga o religiji. O njezinom ludilu, o zabludama koje može poticati,
ali i o utjesi i utočištu koje je nudila u vremenu u kojem su ljudi zapravo trebali posumnjati
u Boga. Vjerojatno se o kraju kao što je Pfaffenwinkel s njegovim brojnim samostanima i
crkvama, njegovim pobožnim ljudima i božanski lijepim krajolikom može napisati samo
takva knjiga. A katkad je stvarnost bizarnija od svake predodžbe.
Mnoge stvari, poput bezbrojnih jezovitih relikvija u rottenbuškom samostanu, nisam
morao izmisliti; samo su čekale na to da se priča o njima. Kao što je i povijest moje obitelji
postojala davno prije mene. Morao sam je samo malo ukrasiti i zapisati.

***

Te večeri provedene kod bake u Hohenschäftlarnu, otišao sam sa sinom i kćeri još do
grobnice Kuislovih koja se nalazi na jednom brijegu tik uz ulaz u seosku crkvu. Pokazivao
sam im imena zarasla u bršljan, stajali smo posve mirno dok je oko nas padao
mrak. Oduvijek pokušavam kod svoje djece probuditi svijest da je obitelj više od oca i
majke, da može biti velika zajednica, utočište - i beskrajan izvor priča.
Poslije sam još duboko u noć sjedio dolje u kuhinji i korigirao prvu verziju ove knjige.
Bio je neobičan osjećaj sjediti u kući, u sobi u kojoj je toliko mojih predaka prije mene
živjelo, radilo, smijalo se i razmišljalo. Gotovo mi se činilo da se njihove sjene naginju
nada mnom kako bi vidjele što njihov potomak piše o njihovoj velikoj, staroj obitelji.
Nadam se da su zadovoljni time što vide.

Priča koju možete pročitati u ovoj knjizi nastala je za mnogih pješačkih i biciklističkih
tura i hranila se idejama i informacijama brojnih ljudi.
Ovdje nažalost, ne mogu nabrojati sve. No posebno želim zahvaliti lokalnom
povjesničaru Helmutu Schmidbaueru koji mi je pričao o altenstadtskim templarima i bez
čijeg opsežnog znanja ne bi mogao biti napisan prvi, a ni ovaj drugi roman. Velika hvala i
Wiebki Schreier koja mi je pokazivala Augsburg i pritom me obasipala tolikim idejama da
bi se od njih mogle napisati barem tri knjige. Prof. Manfred Heim je, nadam se, uspio
izbaciti većinu grešaka vezanih za bavarsku crkvenu povijest. Osim toga, izvrstan je učitelj
latinskog!
Moje rupe u znanju koje se tiču templara u Bavarskoj popunila je dr. Claudia
Friemberger sa Sveučilišta u Münchenu, a Matthias Mederle iz njemačkog udruženja

Knjige. Club 284

 Knjige.Club Books

splavara znao je koliko su brze splavi i tijekom kojih godišnjih doba plove rijekama. Eva
Bayer ispravila je moj bijedni francuski i znala prikladne francuske psovke. Apotekar
Rainer Wieshammer odličan je poznavatelji starih lijekova i na svom imanju u Rottalu,
osim toga, ima grandioznu zbirku breverla, malih papirnatih talismana ukrašenih
molitvama i slikama svetaca za koje se sve do 20. stoljeća smatralo da imaju zaštitničko i
ljekovito djelovanje. (Magdalenin lančić, usput rečeno, izgleda gotovo posve kao onaj koji
je Rainer Wieshammer darovao muzeju Müllner Peter u Sachrangu. Možda se jednom
nađete u tom kraju.)
Moje cjelokupno znanje o krvništvu potječe iz goleme arhive pokojnog rođaka Fritza
Kuisla iz čijeg fundusa sve do danas crpim informacije.
Hvala i mojoj urednici Uti Rupprecht koja je imala ideju o antibiotiku »fungus
herbarum«, mom agentu Gerdu Rumleru za sjajan talijanski ručak tijekom kojeg se rodilo
nekoliko novih ideja za roman. I, List but not least, cijeloj mojoj velikoj obitelji:
mojoj supruzi, mojoj djeci, mojim roditeljima, braći i mojoj baki, svim tetkama, stričevima,
bratićima i sestričnama koji me okružuju i koji se poput gustog mozaika drže skupa. Bez
vas, vašeg strpljenja, vaših priča, vašeg ponosa i vašeg hrabrenja, ovih knjiga nikada ne bi
bilo.

Oliver Pötzsch, rujan 2008.

Knjige. Club 285

 Knjige.Club Books

Turistički vodič kroz

Pfaffenwinkel

Ako ste kao ja jedna od onih osoba koje kod romana rado prvo pročitaju pogovor, onda
biste se sada trebali zaustaviti. Jer ovo je knjiga putovanja koja vas vodi od jedne zagonetke
do druge i do nekoliko najljepših mjesta u Bavarskoj. I, kakav bi užitak bilo čitanje o
zagonetkama ako već poznajete rješenja? Dakle: prestanite čitati!

STOP!!!

No ako ste roman već pročitali, sada se udobno smjestite. Pomoću stranica koje slijede
možete isplanirati svoj idući godišnji odmor u Pfaffenwinkelu, meni nedvojbeno
najomiljenijem kraju u Predalpama. Kada bih izvanzemaljcu morao objasniti što je
Bavarska, kako miriše, kakva je na dodir, jednostavno bih ga odveo do Hoher Peißenberga
i zamolio ga da se jedanput okrene ukrug. Ugledao bi krajolik šaren poput rustikalnoga
bavarskog platna iz razdoblja baroka - sa samostanima, kapelicama, jezerima, blagim
brežuljcima i vrhovima Alpa za koje se, kad puše fen, čini da počinju odmah iza prvog
pašnjaka.
Ljudi ovdje doduše po temperamentu pomalo podsjećaju na mog pretka Jakoba Kuisla,
tvrdoglavi su, brundaju i nerazgovorljivi su. No ako im priđete ponizno, pozdravite ih s Bog
daj! i u crkvi uvijek pristojno skidate šešir, ništa vam se loše neće dogoditi. Samo hrabro!
Sva mjesta u mom romanu možete i danas pronaći na zemljopisnoj karti. Zar nakon
putovanja u vašoj glavi ne bi bilo najsmislenije otići na pravi put i potvrditi povijesnu
istinitost svih zagonetki? Kako biste se najbolje prebacili u Kuislovo doba, trebali biste
putovati pješice ili barem biciklom jer ondašnja vremena nisu bila brza kao današnja. Osim
toga, i ja sam tijekom istraživanja za ovu knjigu izlizao pete i nekoliko se puta izgubio u
Ammerschluchtu. Zašto bi bolje prošli moji čitatelji?

Knjige. Club 286

 Knjige.Club Books

Altenstadtska crkvica sv. Lovre

Kako bih pronašao polaznu točku svoje priče, morao sam vraški dugo tražiti. Nekadašnja
crkva sv. Lovre stoji uz vanjski rub Altenstadta, na kraju Sankt-Lorenz-Straße. Potječe
doduše iz 12. stoljeća, no nažalost su je već 1812. godine pretvorili u seosku kuću.
Stoga sam za svoga prvog putovanja dva puta prošao kraj nje i izgubio se na parkiralištu
susjedne tvrtke, kako bih naposljetku prepoznao da je bršljanom zarasla stara građevina na
rubu mjesta doista nekoć bila crkva. Samo su golemi kvadri od pršinca i jednolađna gradnja
ukazivali na vrijeme kad su debeli popovi poput Andreasa
Koppmeyera ovdje propovijedali svojim ovčicama. Zahvaljujući žuborenju Schönacha
tik uz građevinu, šašem obrasloj riječnoj dolini i aleji oskoruša, moje unutarnje oko moglo
je vidjeti to nekadašnje mjesto. Siguran sam da ćete i vi to uspjeti.
Altenstadt je u vrijeme Rimljana, kao i poslije u srednjem vijeku, sigurno bio važno
trgovačko mjesto prekrcaja. Ovdje se križaju Via Claudia Augusta, najveća rimska cesta s
ove strane Alpa i srednjovjekovna Salzstraße koja je iz Berchtesgadener Land vodila u
Allgäu. No brojni trgovci i putnici privlačili su i razbojnike i neprijateljske vojske, pa su se
stanovnici u 13. stoljeću odlučili odseliti nekoliko milja dalje na zaštićeni brijeg. To je bio
trenutak rođenja Schongaua; Altenstadt - »stari grad« - do danas sniva kao Trnoružica.
Kažu da su tijekom pregradnje crkve sv. Lovre u 19. stoljeću pronašli raku s neobično
velikim ljudskim kostima. Ne zna se je li riječ o kripti templara. No posve je sigurno da je
viteški red ovdje bio aktivan. I danas se u blizini nekadašnje crkvice nalazi
»Templerstraße«. I prodajni ugovor između premonstratenza i izvjesnog »Fridericus
Wildergraue, Magister Domus Templi in Alemania et in Sclavis« iz 1289. godine doista
postoji. Ugovor je jedan od rijetkih dokaza da su templari i u Bavarskoj imali svoja sjedišta.
Kad sam prvi put u rukama držao prijepis, znao sam da je to početak novog romana.
A sada me, molim vas, slijedite u centar do...

Bazilike sv. Mihaela u Altenstadtu

S nekadašnjega templarskog imanja može se vidjeti moja omiljena crkva u Pfaffenwinkelu.

Usred barokne raskoši u kraju, bazilika sv. Mihaela u svojoj jednostavnosti i veličini, sa
svoja dva glomazna tornja, silnim vanjskim zidovima i oblim lukovima, više nalikuje
na romaničku kulu nego na sakralnu građevinu.
Iznad glavnog portala nalazi se reljef koji prikazuje borbu dvaju vitezova sa zmajem
koja mi je poslužila kao druga zagonetka. Pretpostavku da je kod boraca riječ o Henohu,
Kainovu sinu i proroku Iliji, preuzeo sam, ne provjeravajući, od lokalnog povjesničara
Helmuta Schmidbauera. A njegove riječi su, tako mi Boga, svetinja! Tko želi, rado može
pokušati uvjeriti ga u suprotno. Tad će naići na bavarsko-pfaffenwinkelšku tvrdoglavost,
kao kod Jakoba Kuisla.
»Veliki Bog iz Altenstadta«, golemi križ u unutrašnjosti, izrađen je oko 1200. godine i
poznat daleko izvan granica Bavarske. Kad stojim pred njim i gledam u grubo izrezbareno,
Knjige. Club 287
 Knjige.Club Books

istodobno tužno i dobrostivo lice Spasitelja, svaki put osjetim isto što i Simon koji kao
inače prosvijećeni čovjek biva prožet vjerom. Za mene je lijepa ideja da je u to jednostavno
raspelo ugrađen komad pravoga svetog križa - no nažalost za to ne postoje dokazi.
Od freske s četrnaest svetih pomoćnika u sjevernoj bočnoj lađi može se vidjeti samo
još fragment. Stoga mi nitko ne može dokazati da se ondje jednom nije nalazio sveti Fridrik.
Što se tiče grobne ploče vani na zidu crkve, otvoreno priznajem da sam je jednostavno
izmislio...
Pođimo sada dolje do...

Schongaua

Premda u njemu nije skrivena zagonetka, Schongau je središte moga prvog, a i drugog
romana. Malo, mirno mjestašce sa srednjovjekovnim bedemskim hodnikom i brojnim
povijesnim građevinama koje se većim dijelom pojavljuju i u pustolovinama Jakoba Kuisla.
Slijedi moj prijedlog za šetnju gradom tragovima mojih predaka:
Započnite svoj izlet kao kavopija Simon šalicom crnog espressa na Marienplatzu i
posjetite potom Ballenhaus koji je lako uočljiv zahvaljujući bijelom stepenastom zabatu.
Ovdje, u nekadašnjoj vijećnici, možete na prvom katu posjetiti dvoranu za sjednice u
kojoj su pisar Johann Lechner i schongauski patriciji zapečatili sudbinu Schellerove bande.
Bogato izrezbaren strop potječe još iz 16. stoljeća; zelena kaljeva peć u mom prvom romanu
igra malu, ali ne i nevažnu ulogu.
Nekoć je kraj Ballenhausa stajala gostionica »Pri zlatnoj zvijezdi« obitelji Semer koja
je Benedikti služila kao prenoćište. Sad je ondje smještena glazbena škola. Bogata štukatura
i nekadašnja kućna kapelica u unutrašnjosti daju naslutiti da su u »Zvijezdi« nekoć
odsjedala samo finija gospoda.
Simon, a i Jakob Kuisl vjerojatno su se prije motali zapuštenom četvrti s gostionicama
iza Ballenhausa. Odande kraj »Starog ulaza« (Alter Einlass) prođite kroz prolaz u gradskim
zidinama i skrenite desno. Ondje je nekoć stajao »Vještičji toranj« (Hexen-turm) u kojem
je tijekom zloglasnoga schongauskog procesa protiv vještica više od šezdeset žena čekalo
na smaknuće.
Ako od »Starog ulaza« skrenete lijevo, put će vas odvesti do Lechovih vrata, a potom
niz nažalost, prilično prometnu Lechbergstraße, sve do nekadašnje kožarske četvrti uz
pristanište za splavare gdje sada most vodi do Pekinga. Ovdje izvan grada gdje su
kožari obavljali svoj smrdljivi posao, nalazila se kuća krvnika Jakoba Kuisla. Od nje
nažalost nije ostalo ništa. No Lech i dalje tromo teče kao onomad kad je Magdalena na
splavi krenula u Augsburg.
Vratite se opet gore u grad i prijeđite dio bedemskog hodnika u smjeru groblja sv.
Sebastijana ispred čije su jezovite kulise Jakob Kuisl i mladi medikus Simon Fronwieser u
Krvnikovoj kćeri morali iskapati dječje leševe. Kraj njega su se nekoć nalazili kula i
podrum za mučenje schongauskoga krvnika. Donedavno su se ondje provodili pravda i
zakoni, a tu ulogu je danas, nasreću, preuzela policija. Samo malo dalje nalazi se ured
Knjige. Club 288
 Knjige.Club Books

zemaljskog vijeća. Na tom mjestu je prije stajao vojvodski dvorac u kojem je pisar Johann
Lechner zajedno s Jakobom Kuislom planirao lov na razbojnike.
Sada prođite kraj srednjovjekovnih Maxovih vrata (Maxtor) i za kraj posjetite doista
preporuke vrijedan schongauski Gradski muzej koji je smješten u nekadašnjoj bolničkoj
crkvi. Potražite krvnikov mač, platno koje prikazuje oca Johanna Lechnera i Kuislov ormar
koji je mojim predcima služio kao apoteka.
Gotovi?
Zaslužili ste večeru, a sljedećeg dana uputit ćemo se prema...

Ruševinama dvorca u Pekingu

Peiting je selo s druge strane Lecha. Nemojte biti razočarani, od nekadašnjeg dvorca
Welfovih gore na Schlossbergu ostalo je samo nekoliko razvalina. Unatoč tome isplati se
kratka šetnja gore na brijeg s kojeg se vidik pruža sve do Hoher Peißenberga. Livada
s travom koja seže sve do struka prekriva temelje nekadašnjega dvorskog kompleksa, a u
šumi se još mogu prepoznati hrastovi koji su bili dio aleje koja je vodila do dvorca.
Car Barbarossa osobno posjetio je vojvodu Welfa u njegovoj utvrdi 1155. godine.
Poslije je dvorac prešao u posjed Staufera, pa Wittelsbachera. Zidine su se djelomično
urušile za potresa 1348. godine, a potom je utvrda postupno gubila na značaju. Razorena je
1623. tijekom Tridesetogodišnjeg rata tako da su za Simonova i Benediktina posjeta u zimu
1660. vjerojatno doista bile preostale samo razvaline. Kako je zapravo izgledala,
prepušteno je vašoj i mojoj mašti.
Čvrsto se držite jer sada se iza Peitinga spuštamo u Ammerschlucht. Ondje čekaju...

Schleyerfälle

Kad sam prvi put krenuo u potragu za Schleyerfälle, morao sam se vratiti jer sam shvatio
da sam bio krenuo s pogrešnog mjesta. Drugi put sam skrenuo prije, a ne poslije
Ammerbrücke i nastavio se pogrešnom stranom rijeke spuštati sve dublje u gustiš dok se
nisam našao na rubu strmoga klanca. Trideset metara ispod mene hučala je Ammer. Još
jedan korak i ova knjiga nikad ne bi bila napisana... Preznojen i s manjkom šećera u krvi
nisam želio vjerovati da sam zalutao. Bez plana nastavio sam užurbano hodati dok
naposljetku nisam završio na idiličnoj livadi punoj cvijeća. Nažalost, imam peludnu
groznicu. Nadaleko i naširoko nije bilo vodopada, no zato mi je par ljubaznih biciklista,
koji mi doduše nisu znali reći put za Schleyerfälle, barem pokazao put do moje polazne
točke.
Schleyerfälle su tijekom mog istraživanja postale prava opsesija. Kad sam ih napokon
pronašao, pomalo sam bio razočaran. Vjerojatno sam nakon svih tih napora očekivao
slapove Niagare. No Schleyerfälle su maleni. Preko mahovinom prekrivenih vapnenačkih
stijena, voda se slijeva poput fina vela i oblikuje srebrnasti zastor od pjene valova. Tko ima

Knjige. Club 289

 Knjige.Club Books

sreću i dođe ovamo izvan sezone, bit će posve sam; imat će osjećaj da se nalazi usred platna
Caspara Davida Friedricha5.
Cijeli je kraj pritom pun špilja u kojima bi se mogle sakrite cijele legije razbojnika, i
zato su pravo mjesto za zadimljena razbojnička gnijezda kao u mom romanu.
Za sve one koji ne žele poput mene kobno zalutati, slijedi opis puta za najljepšu rutu:
Dolazeći iz smjera Bad Saulgruba, spustite se do rijeke Ammer. Nakon mosta opet
slijedi uzbrdica, prođite elektranu i zatim oštro skrenite desno. Nakon dobrih dvadeset
minuta, put se opet zavojito počinje spuštati u riječnu dolinu dok se napokon ne
nađete ispred Schleyerfälle. Ondje mi dajte minutu šutnje pa me potom slijedite dalje do...

Samostana Wessobrunn

Wessobrunn leži nešto dalje od ostalih mjesta sa zagonetkama. Stoga bi bilo najbolje da
uzmete auto ili se odvažite na biciklistički izlet tako da krenete iz Schongaua ili s
Ammerseea. Onaj tko poput mene dolazi iz smjera Dießena, mora prvo svladati dugu
uzbrdicu. Katkad sam imao osjećaj da bih brže stigao pješice. No nisam nijedanput sišao s
bicikla - pokušajte to!
Tako je ljepši odmor kraj triju izvora tik uz nekadašnji benediktinski samostan koji se
na uzvisini uzdiže s južne strane Ammerseea. Nekoć su ovdje u okolici živjeli najbolji
štukateri u Europi. Danas samostan i selo djeluju pomalo uspavano. Ovdje se strance prvo
dobro promotri s vrtne ograde. Kad sam starijega gospodina pitao za prenoćište, prvo me
je sumnjičavo pogledao. Za doručkom sam već znao njegovu tragičnu životnu priču
i najbolju biciklističku rutu do Schongaua. Pfaffenwinkelu jednostavno treba vremena.
Na ulaznim vratima u mjestu još vise ploče s imenima nekoć velikih umjetničkih
obitelji. Tko želi, može u Svratištu pri pošti (Gastof zur Post) pogledati plesnu dvoranu čiji
strop još potječe iz slavom bogate prošlosti. S istočne strane selo graniči sa šumom tisa kroz
koju su u mom romanu jahali Simon i Benedikta i u kojoj su naišli na tobožnje drumske
razbojnike.
Nekoliko sestara iz samostana nudi izletnicima hvalevrijedno razgledavanje
unutrašnjosti građevine. Tko bude pogledao raskošne štukature na stropovima, razumjet će
zašto su wessobrunnski obrtnici bili poznati sve do Venecije. Hodnici i prostorije
poslužili su mi, uostalom, kao uzor za biblioteku u Steingadenu.
Stari rimski toranj, u kojem su Simon i Benedikta naišli na dragocjeno knjiško blago,
stoji uz rub imanja. Nije mi poznato je li se građevina ikad koristila kao biblioteka. Kao
masivan obrambeni toranj sigurno je mogao pružiti zaštitu tijekom Tridesetogodišnjeg rata.
Takozvana molitva iz Wessobrunna, jedna od najstarijih molitvi na njemačkom jeziku,
doista se nalazila ovdje u samostanu u Simonovo i Benediktino doba. Sada se nalazi u
Bavarskoj državnoj biblioteci.

5
Njemački slikar i grafičar (1774-1840). Najistaknutiji predstavnik njemačkog slikarstva romantizma i pejzažnog
slikarstva. U njegovim djelima naglašen je meditativni učinak prirode na čovjeka, (nap. prev.)

Knjige. Club 290

 Knjige.Club Books

Ako izašavši iz samostana, krenete desno i nastavite uz samostanske zidine, nakon

otprilike deset minuta stići ćete do slavne Tassilove lipe gdje je Simon umalo slomio vrat.
Tko želi provjeriti je li ondje doista skrivena ploča sa zagonetkom, neka se čuva. U lipi se
nalazi gnijezdo stršljena! Dakle, radije dalje do...

Samostana Rottenbuch

Da, doista postoje relikvije Prima i Felicijana! No ne kao u vrijeme Tridesetogodišnjeg rata.
Ne stoje uspravno s mačem u ruci i s lovorovim vijencem, gotovo su prozirne i nalaze se u
bogato izrezbarenim škrinjama naprijed u prezbiteriju. Pokušajte ih pronaći između svih tih
putta, štukatura i kipova! Meni je trebalo više minuta i pomoć ljubazne redovnice.
I sve ostale relikvije koje nabraja prior Michael Piscator tada su pripadale samostanu.
Zubi svete Binose, kosa i dijelovi odjeće svete Marije, osim toga relikvije svetog
Pankracija, Blaža, Valerija, Virgilija, Ivana, Filipa, Bartola, svete Tekle i Brigide... A to je
samo djelić blaga.
Za sve one koji ostanu zapanjeni tom baroknom raskoši, zlatom i gipsom nekadašnje
augustinske kanoničke crkve, imam prijedlog:
Izađite iz crkve kroz mala vrata u stražnjem dijelu građevine.
Odande možete prošetati do Ammerschluchta, kraj stabala, krava i malih kapelica. Jer
Bog živi svugdje u Pfaffenwinkelu.
Ili me slijedite dalje do...

Premonstratenškog samostana u Steingadenu

Veliko finale! Zapravo sam htio da se zadnji čin odigra kraj Schleyerfälle, no u ruke mi je
došao stari nacrt samostana iz 1803. godine na kojem je bilo ucrtano kazalište. Kazalište u
samostanu! Otad me nije puštala na miru misao da svom zlikovcu u doslovnom smislu
priuštim još jedan posljednji nastup.
Kazalište je u međuvremenu prešlo u privatne ruke i više nema puno zajedničkog s
mojom predodžbom o samostanskom kazalištu. I biblioteku i podzemne tajne hodnike,
uključujući Magdalenin zatvor u kapelici, sam izmislio. Žao mi je. Najbolje da popijete
svijetlo pivo u malom lokalu ispred samostanskog imanja, zatvorite oči i jednostavno
zamislite ostatak. Ono što vam mogu ponuditi jest romanički klaustar koji se račva iz crkve
i u kojem je Simon prvi put susreo opata Augustina Bonenmayra. (Tadašnji opat doista se
zvao tako! Točan način pisanja njegova prezimena slijedio me poput starog prokletstva.)
Postoji i Ivanova kapelica koja je doista isprva stajala na drugom mjestu. I naravno,
grobnica Welfovih točno ispod crkve. Debela grobna ploča s natpisom koji sam citirao,
ukrašava ulaz. Nisam se usudio podići je. Tko zna, možda se dolje nalazi kakav tajni prolaz.

Knjige. Club 291

 Knjige.Club Books

Wieskirche koja spada pod Steingaden uzaludno ćete tražiti u mom romanu. Barokni
biser Bavarske izgrađen je tek u 18. stoljeću. No ipak biste trebali posjetiti to čarobno
mjesto.
Još jedan prijedlog:
Između Peitinga, Rottenbucha i Steingadena prolazi predivna biciklistička staza na
maloj udaljenosti od glavne ceste. Dnevni izlet koji bih preporučio svima. Bolje ne možete
upoznati Pfaffenwinkel.

Za mojih istraživačkih putovanja biciklom, autom ili pješice nailazio sam na bezbroj
mjesta. Nakrivljene križeve krajputaše, srušene kapelice, neprobojne šume, duboke klance
i ponosne crkve, na čovječuljke6, raskrižja i usamljene zaselke. Svako mjesto ima
svoju vlastitu priču, ali one nažalost, nisu uspjele ući u moj roman.
No, tko zna, možda će se naći u jednom od sljedećih.
Puno zabave tijekom čitanja i putovanja želi

Oliver Pötzsch

Scan i obrada: Knjige.Club Books

6
Kameni usmjerivači, orijentiri u obliku kamenih piramida, (nap. prev.)

Knjige. Club 292