El-Eš‘ari, Ebu-l-Hasan (260–324/873–935)

Ebu-l-Hasan ‘Ali b. Isma‘il el-Eš‘ari je rođen u Basri oko 260/873., a umro je u Bagdadu 324/935.
godine. Bio je osnivač jedne od glavnih teoloških škola unutar islama koja nosi njegovo ime. Ebu-l-
Hasan, kako je bio poznat, bio je potomak Ebu Musa el-Eš‘arija, čuvenog Poslanikovog druga. Nema
mnogo informacija o njegovome životu. Otac mu je umro kada je el-Eš‘ari bio jako mlad. Kada se
njegova majka udala za Ebu ‘Ali el-Džubba‘ija, dobro poznatog mu‘tezilijskog teologa i vođu ove škole
u Basri, Eš‘arija je odgajao Džubba‘i koji ga je upoznao s mu‘tezilijskom teologijom. Također je učio
hadis (poslaničke predaje) i fikh (islamsko pravo) pred različitim učenjacima u Basri.

Oko 300/912. godine, kada je bio vodeći pobornik mu‘tezilijske škole i mogući nasljednik Džubba‘ija,
Eš‘ari je napustio mu‘tezilijsku školu i izjavio da se pridružio ljudima Tradicije (ehlu-s-sunnet) te da je
prihvatio vjerovanje selefa (prethodnikâ) koje predstavljaju ličnosti kao što su Ahmed b. Hanbel i
drugi učenjaci poslaničkih predaja. Postoji nekoliko izvješća o razlogu za ovo preobraćenje. Prema
jednom predanju, Poslanik mu se pojavljivao nekoliko puta tokom mjeseca ramazana te mu je naredio
da slijedi poslaničke predaje i brani učenja vezana za ove predaje. Prema drugom predanju, njegova
rasprava s Džubba‘ijem o sudbini tri brata, od kojih je jedan umro kao pobožnjak, drugi kao zlikovac, a
treći kao dijete, jeste razlog njegovog napuštanja mu‘tezilizma.

Ta rasprava koja se u izvorima spominje pod nazivom „Tri brata“ (ihve-i selase) tekla je na sljedeći način:
Imam Eš’ari, rah., postavlja sljedeće pitanje:

„Kakvo je stanje na Ahiretu trojice braće koji su preselili, jednan je mu’min, drugi kjafir, a treći je dijete?

Njegov očuh Džubbai odgovara:

„Mu’min će postići visoke stepene u Džennetu. Kjafir će ostati vječno u Džehennemu. A dijete će biti od
onih koji su spašeni.“

Zatim ga Imam Eš’ari, rah., upita: „Budući da je dijete preselilo bezgriješno, da li će moći postići visoke
stepene u Džennetu, ukoliko bude željelo?“

On odgovara: „Ne, djetetu će biti rečeno: ‘Mu’min je postigao ove stepene saburom i pokornošću. A ti
nemaš takvih djela.’“

Imam Eš’ari na to kaže:

„Onda će dijete reći: ‘Ja nisam tome kriv, da si mi dao dug život i ja bih činio dobra djela kao Tvoj rob,
mu’min.’ Zatim će Allah, dž.š., reći djetetu: ‘Da sam ti dao dug život, ti bi bio nepokoran i zaslužio bi
kaznu. Ali, misleći na tvoje dobro, uzeo sam ti dušu prije nego što si došao u doba odgovornosti.’“
Potom pita svoga očuha: „A šta ako onda osoba koja je preselila kao kjafir kaže: ‘O Allahu moj, Ti si znao i
moje stanje onako kako si znao i stanje tog djeteta. Zbog čega nisi mislio i na moje dobro onako kako si
mislio na njegovo dobro?’“

Njegov očuh je ostao zatečen i nije mogao dati nikakav odgovor na to pitanje.

Na taj način, Imam Eš’ari, rah., je Džubbaiju dao do znanja da za Allaha, dž.š., ne postoji nikakva
primoranost.

Upozorenje u snu

Kao još jedan od razloga zbog kojih je Imam Eš’ari, rah., napustio mutezile i prihvatio vjerovanje ehl-i
sunneta, navodi se i to što je usnio Allahova Poslanika, s.a.v.s. U tom snu, koji je usnio na početku
mjeseca ramazana, Sultan oba svijeta, Pejgamber, s.a.v.s., mu je rekao: „O Ali! Pomozi putu koji se od
mene prenosi!“ Nedugo nakon tog sna, sredinom mjeseca ramazana, ponovo je bio počašćen da usnije
Allahova Poslanika, s.a.v.s., kako mu se obraća riječima: „Šta si učinio s onim što sam od tebe tražio?
Pomozi putu koji sam ja obznanio, pomozi mome Sunnetu, tim putem hodi!“ Nakon tog drugog
upozorenja, Imam Eš’ari, rah., se prestao baviti kelamom.

Istog ramazana, dvadeset i sedme noći, ponovo je usnio Allahova Poslanika, s.a.v.s., kako mu govori: „Šta
se desilo sa onim što sam od tebe tražio?“ Imam Eš’ari, rah., mu odgovori: „Ostavio sam kelam i prigrlio
Časni Kur’an i Sunnet.“ Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu na to reče: „Tražio sam od tebe da pomogneš put
koji sam ja obznanio, da pomogneš mome Sunnetu…“ Na to Imam Eš’ari, rah., upita: „Kako da ostavim
put na čija pitanja i dokaze sam potrošio trideset godina učenja?“ Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu odgovori:
„Allah, dž.š., će ti pomoći. Da ne znam to pouzdano, ne bih od tebe ni tražio.“ Nakon tog sna, Imam
Eš’ari, rah., je krenuo putem ehl-i sunneta.

Prema predaji, Imam Eš’ari, rah., nakon tog sna, nije izašao iz kuće petnaest dana. Pomno je izučio i
istražio sva pitanja, a onda je izašao na ćurs džamije u Basri. Tada još uvijek poznat kao veliki mutezilijski
alim, Imam Eš’ari, rah., se na sljedeći način obratio prisutnima:

„O Ljudi! Oni koji me poznaju, znaju ko sam ja. A za one koji me ne poznaju, sada ću se predstaviti. Ja
sam sin tog i tog. Govorio sam da je Časni Kur’an stvoren, da se Uzvišeni Allah neće moći očima vidjeti na
Ahiretu i da osoba sama stvara loša djela koja čini. A sada sam odustao od tih stavova i učinio sam tevbu.
Odlučio sam da se usprotivim mutezilama i njihovim pogrešnim stavovima.

Jedno vrijeme se nisam pojavljivao jer sam razmišljao i ispitivao dokaze. Bio sam neodlučan po pitanju
izbora, a zatim sam zamolio Allaha, dž.š., da mi ukaže na pravi smjer. Onako kako se oslobađam ove
odjeće, tako se oslobađam i svega u šta sam prije vjerovao i što sam zastupao.“

U tom trenutku, skinuo je džube koje je bilo na njemu. A zatim je džematu podijelio risale napisane u
skladu sa vjerovanjem ehl-i sunneta. Poništio je sve što je napisao i obznanio o putu mutezila, te je sve
do kraja života, ulagao veliki trud u širenje vjerovanja ehl-i sunneta.
Nakon njegova preobraćenja, Eš‘ari je otišao u Bagdad gdje je proveo ostatak svoga života. Tu je
učestvovao u raspravama s mu‘tezilijama, kršćanima, jevrejima i zoroastrijancima. Također, nastavio
je pisati brojna djela i podučavati učenike. Ebu-l-Hasan el-Bahili, Ibn Mudžahid at-Ta’i, Bundar b.
Husejn eš-Širazi i Ebu Zejd el-Mervezi su bili neki od njegovih najznačajnijih učenika.

Iako je imao duboko znanje u različitim granama islamskih nauka, Eš‘ari je postao znamenit u oblasti
teologije. Suprotstavljajući se racionalizmu mu‘tezilizma, Eš‘ari je prvo obznanio da slijedi fideizam
Ahmed b. Hanbela, potom je pokušao podržati njegova vjerovanja racionalnim argumentima. Iako je
prije njega bilo nekoliko mislilaca u sunnijskoj tradiciji koji su pokušali primijeniti racionalne argumente u
odbranu religijskog učenja, Eš‘ari, uz pomoć svoje mu‘tezilijske pozadine, koristio je ovaj metod na
uspješniji način. Kur’an, koji je Božiji vječni govor, jeste nestvoren. Svojstva djelovanja kao što su
stvaranje i održavanje nisu vječni, u suprotnom se mora prihvatiti vječnost svijeta, što je nemoguće.

Prema Eš‘ariju, narav vedžha, jeda ili istivaa se ne može spoznati. Eš‘ari ne tumači ove izraze, ali misli
da se ne mogu doslovno shvaćati, jer Bog nije tjelesno biće. Slično tome, po njemu, Bog će biti viđen
na Budućem svijetu, no, pošto On nije tjelesan, tačna narav ovog viđenja ne može biti poznata. Prema
Eš‘ariju, čovjekova djela želi i stvara Bog kroz moć stvorenu u čovjeku prije svakog djela. Zbog ove
moći, čovjek je odgovoran za svoja djela. Djela nisu dobra ili loša sama po sebi, već zbog Božije volje.
Ne mora postojati mudra nakana iza ovih djela, pošto ništa ne može na taj način iziskivati Božije
djelovanje. Eš‘ari prihvaća atomizam mu‘tezilijske škole. Atomi se mogu udružiti i stvoriti tijela samo
posredstvom Božije volje i moći. Uslijed Njegove milosti, Bog je kadar odabrati bilo kojeg čovjeka kao
poslanika. Za Eš‘arija, mu‘džize su najvažniji pokazatelj istinitosti poslanika.

Eshatološka pitanja se mogu spoznati samo putem objave, iako se njihova stvarnost ne može racionalno
odbaciti. Vjera se sastoji od prihvaćanja i ne uključuje vanjsko izražavanje. Iako je grješnik podložan
kazni, on ili ona ostaje vjernik/vjernica. Ljudi ne dobijaju nagradu zbog dobrog djela, već zbog milosti
Božije. Eš‘ari smatra da se hilafet zasniva na izboru zajednice, a ne na određenju autoriteta. Eš‘arijeva
gledišta su razvili, a u nekim slučajevima prilagodili, kasniji predstavnici njegove škole.

Eš‘ari je napisao brojna djela u različitim granama islamskih nauka, iako ih je samo nekoliko došlo do
nas. Njegovo djelo Mekalat el-islamijjin (Izvješća muslimanâ) se može smatrati njegovim remek-
djelom. U ovome djelu, on prvo daje objektivno izvješće o stavovima muslimanskih skupina; zatim
iznosi gledišta nemuslimanskih grupa i filozofa; a potom kritički razmatra Božija imena i svojstva . Ono
je vjerovatno napisano tokom njegovog mu‘tezilijskog razdoblja, a onda je neznatno izmijenjeno. Ovo
djelo je postalo uzor sličnim djelima koja su kasnije napisana. U el-Luma‘ (Svjetla), on raspravlja o
temama kao što su Božija svojstva, određenje (kader) i druga dogmatska učenja. U el-Ibana ‘an usul ed-
dijana (Objašnjenje islamskih osnova), ponovno razmatra teološka pitanja. U Risala fi istihsan el-havd fi
‘ilm el-kelam (Rasprava o dozvoljenosti bavljenja naukom o kelamu), on brani korištenje kelama i
njegovih racionalnih metoda. U Risala ila ehl es-sagr (Rasprava narodu Sagra), iznosi listu dogmatskih
načela oko kojih se složio selef.

Ebu-l-Hasan el-Eš‘ari je predstavljao prekretnicu u historiji sunnijskog islama. Škola koju je on

utemeljio postala je jedna od glavnih teoloških škola sunnijskog islama. Iako su po nekim pitanjima
njegova stajališta modificirana, kasniji predstavnici ove škole su uglavnom slijedili njegova gledišta i
branili njihovu racionalnu osnovu.

Neka djela imam el-Eš'arija

Postoje indirektni dokazi u djelu Ibn-Asakira "Tebjinu kezibi-l-mufteri fima nusibe ile-l-imami-l-eš'ari" i
djelu "Mudžerredu melekati-l-imami-l-eš'ari" Ibn-Fureka, kao i u djelima drugih ranih ešarijskih prvaka
da je imam el-Eš'ari djelo "El-Ibane" napisao odmah po napuštanju pravca mutezila, a ne na kraju svog
života kako mu se to želi pripisati, te da kroz to djelo spominje "mezheb sljedbenika hadisa" kako bi
prikupio podršku za borbu protiv mu'tezila. To djelo, nažalost, iako je danas djelimično prisutno u
javnosti, nije štampano iz pouzdanih prepisa te ne može biti uzeto kao referenca za stavove imama el-
Eš'arija, pogotovo zbog očiglednog neslaganja sa dijelom originalne el-Ibane koji je prenio imam Ibn-
Asakir u Tebjinu. Knjiga "el-Lum'a" (prevedena na naš jezik kao "Bit polemike sa otpadnicima i
inovatorima") se smatra jednom od poslednjih el-Eš'arijevih knjiga. El-Makrizi navodi da je imam el-
Eš'ari napisao i tefsir u 70 tomova. Ebu-Bekr Ibnu-l-Arebi navodi da je taj tefsir bio u 500 tomova.
Većina ešarijevih knjiga je nestala tokom Mongolskih napada. Šemsuddin ed-Davudi navodi u
Tabekatu-l-mufessirin da je El-Ešari napisao i djelo "El-Muhtezin fi ulumi-l-Kur'an" i da je stigao do
sure el-Kehf, a da je u tom trenutku njen obim bio 100 tomova."

Odnos između predaje i razuma u školi imama el-Eš'arija

Dokazi se u mezhebu imama ehli sunnet ve-l-džemata el-Eš'arija i el-Maturidija sa aspekta utvrđenosti
dijele na kategoričke razumske, hipotetičke razumske, kategoričke tradicijske (mutevatir) i hipotetičke
tradicijske (ahad) dokaze. Između kategoričkih razumskih i kategoričkih tradicijskih dokaza nije moguća
oprečnost. Prividna oprečnost između takve vrste dokaza otklanja se procesom te'vila tj. iznalaženja u
jeziku upotrebljivog metaforičkog značenja spornog izraza, a koje je u skladu sa nevdosmislenim
kategoričkim dokazima. Ukoliko dođe do oprečnosti između kategoričkog i hipotetičkog onda se uzima
kategorički, a odbacuje hipotetički, bez obzira o kojoj vrsti dokaza je riječ (razum ili predaja).

Nepoznavanje stepena dokaza, i, uopšteno, nepoznavanje pravila o postizanju znanja, dovelo je jednu
grupu ljudi do mišljenja da "ešarije daju prednost razumu nad objavom". Ovo je najvjerovatniji uzrok
ovakvih njihovih neutemeljenih izjava. Drugi mogući uzrok je svjesno i namjerno laganje o ešarijama i
maturidijama kako bi se ljudi odvratili od ispravnog islamskog vjerovanja.

O odnosu između razumskih i tradicijskih dokaza je govorio imam Fahruddin er-Razi koji kaže:

"Trideset i prvo poglavlje

Ako razumski dokazi budu oprečni bukvalnim značenjima tradicijskih dokaza, kakav će biti njihov odnos?
"Znaj da, ako kategorički razumski dokaz utvrdi nešto, a zatim pronađemo tradicijske dokaze iz čijih se
bukvalnih značenja osjeća suprotnost toga, onda je situacija jedna od četiri:

1- Ili će se potvrditi istinitost onoga što je rezultat razuma i onoga što je rezultat tradicijskog dokaza pa
će to iziskivati potvrđivanje istinitosti dvije oprečnosti, a to je nemoguće

2 - Ili će se utvrditi neistinost oboje, a i to je nemoguće

3 - Ili će se potvrditi bukvalno značenje tradicijskih dokaza, a poreći istinitost razumske činjenice, a i to je
neispravno jer ne možemo znati ispravnost tradicijskih bukvalnih dokaza osim uz razumsku spoznaju
potvrde Stvoritelja i Njegovih svojstava, način ukazivanja mu'džize na iskrenost Poslanika, a.s., i pojavu
mu'džiza Muhammeda, a.s. Ukoliko dozvolimo prigovor na kategoričke razumske dokaze onda će razum
biti pod optužbom, neprihvatljiv. Ako je tako, onda će on biti neprihvatljiv i u ovim osnovama, a ako ne
potvrdimo ove osnove onda će tradicijski dokazi izaći iz okvira korisnosti. Time se utvrđuje da prigovor
zbog potvrđivanja tradicije vodi prigovoru i razumu i tradiciji, a to je neispravno.

4 - Ako su nemoguće prethodne mogućnosti onda nam ostaje da shodno kategoričkim razumskim
dokazima potvrdimo da se za ove tradicijske indikacije kaže ili da su neispravne ili da su ispravne ali se
njima ne želi njihovo bukvalno značenje. Zatim, ako dozvolimo te'vil - metaforičko tumačenje, onda
ćemo pristupiti detaljnom navođenju tih tumačenja, a ako ne dozvolimo te'vil onda ćemo znanje o njima
prepustiti Allahu, dž.š. Ovo je opšte pravilo na koje se vraćamo kod svih mutešabiha. A Allah, dž.š., daje
uspjeh kome On hoće."+

(Fahruddin er-Razi, Esasu takdis, str. 130., Daru-l-Kitab)

Kaže Ebu-Bekr es-Sajrefi: "Mu'tezile su išle nadignutih glava sve dok se nije pojavio imam el-Eš'ari pa ih
je smjestio u zrna susama (koliko su mali i beznačajni postali)." (Es-Sajrefi, Tarih, 346/11)

Oni koji su pobjegli

Vrijeme u kojem je živio Ebu ‘l-Hasan Eš’ari, rah., bilo je vrijeme kada su mutezile mnogo mučile
pripadnike ehl-i sunneta. Štaviše, tjerali su ljude silom da prihvate njihova vjerovanja. Pozicije poput
namjesnika ili kadije bile su u rukama mutezila. U takvim prilikama, među muslimanima su širili pogrešne
ideje. Tada su, što pisanjem knjiga, što učestvovanjem u raspravama, Imam Eš’ari, rah., u Basri i Imam
Maturidi, rah., u Semerkandu, branili shvatanje ehl-i sunneta. Štaviše, Imam Eš’ari, rah., je
nepokolebljivo odlazio kod uglednih državnika i pozivao ih na put ehl-i sunneta. Kada bi ga upitali zbog
čega odlazi kod njih, odgovarao bi: „Oni su na pozicijama namjesnika i kadija, pa zbog svog kibura
(oholost) ne dolaze nama. Kako bi istina izašla na vidjelo kada ni mi ne bismo odlazili njima?“

Jedne prilike se u jednom medžlisu u Basri desila velika rasprava između Imama Eš’arija, rah., i mutezila.
Mutezila je bilo mnogo, no svako ko bi se krenuo raspravljati sa Imamom Eš’arijem, bio bi poražen i
naposlijetku bi morao ušutjeti. Tog dana, mutezile su doživjele težak udarac. Imam Eš’ari, rah., ih je
toliko pobio dokazima, da sljedeći put kada je došao na takvu raspravu, nije zateko nikoga od mutezila.
Niko nije imao hrabrosti da raspravlja sa njim. Tada mu jedan od prisutnih ljudi reče: „Pobjegli su,
napišite to i okačite na vrata!“

Jedan od njegovih učenika, Muhammed b. Hafif eš-Širazi, rah., prenosi:

„Otišao sam u Basru kako bih vidio Imama Eš’arija, rah. Tamo sam sreo jednog starca impozantnog
izgleda i nurli lica. Upitah ga: ‘Gdje se nalazi kuća Ebu ‘l-Hasana Eš’arija, rah.?’, a on me upita: ‘Zašto ga
tražiš?’ Rekoh mu da ga mnogo volim i da bih se volio vidjeti sa njim. On mi na to reče: ‘Sutra rano dođi
ovdje!’ Sljedećeg dana dođoh kod njega, a on me odvede u kuću jednog od velikana Basre. Kada
uđosmo, oni koji su bili unutra ustupiše mjesto tom nurli zatu. Tu su bili i poznati mutezilijski učenjaci.
Nakon što sjedosmo, prisutni počeše postavljati različita pitanja jednom mutezilijskom učenjaku. Kada je
taj učenjak počeo davati odgovore, čovjek koji me doveo izađe pred njega i zanijeka pogrešne stvari koje
je rekao, te poče govoriti ono što je ispravno. Svojim odgovorima uspijevao je ubijediti učenjaka i one
koji su slušali. Mene zadivi stanje i znanje tog čovjeka pa ljude koji su stajali pored mene upitah: ‘Ko je
ovaj čovjek?’, a oni rekoše: ‘To je Ebu ‘l-Hasan Eš’ari.’

Nakon što je Imam Eš’ari izašao, ja krenuh za njim. Kada sam mu se približio, upita me: ‘Kako ti se čini
Imam Eš’ari i njegov hizmet?’ Ja rekoh: ‘Izvanredno!’, te ga upitah: ‘Zbog čega Vi niste prvi postavili
pitanje, već ste se uključili nakon što su drugi pitali?’ On odgovori: ‘Mi ne započinjemo razgovor s njima
kako bismo se raspravljali. Mi se samo protivimo kada kažu nešto pogrešno, a tiče se Allahove, dž.š.,
vjere. Mi im kroz dokaze pokazujemo u čemu griješe i pomažemo da steknu ispravno shvatanje.’“

Muhammed b. Hafif eš-Širazi, rah., koji prenosi taj događaj, bio je veliki evlija. U izvorima se spominje
kao šejhu ‘l-mešajih (šejh svih šejhova) tog vremena. Taj velikan je u mladosti prisustvovao časovima
kelama kod Imama Eš’arija, rah. Imam Eš’ari, rah., je također dobro poznavao i tesavvufsku nauku, i bio
je jedan od Allahovih, dž.š., evlija. Ebu Ishak Isferani, rah., je rekao: „Moje znanje naspram znanja šejha
Ebu ‘l-Hasena Bahilija je poput kapljice u moru. A čuo sam da je Ebu ‘l-Hasen Bahili rekao: ‘Moje znanje
naspram znanja Imama Eš’arija je poput kapljice u moru.’“ Imam Eš’ari, rah., je pored znanja, bio poznat
i po svome zuhdu i takvaluku, i prenosi se da je tokom dvadeset godina provodio noći u ibadetu.

Učenici i djela

Imam Eš’ari, rah., je proveo svoj život u pisanju knjiga, naučnim raspravama i odgajanju učenika. Trudio
se svom snagom da širi učenje ehl-i sunneta i da tako ljude vodi ka vječnom spasu. Neki od njegovih
poznatih učenika bili su Muhammed b. Hafif eš-Širazi, šejh Ebu Muhammed Taberi el-Iraki, Ebu Abdullah
Ebu Bekr Džurdžani, Ebu ‘l-Hasan Bahili, Zahir b. Ahmed Serhasi, Ebu Abdullah Hamevejh i Dimjani.

Imam Eš’ari, rah., je poništio i odbacio sva djela koja je napisao do svojih četrdesetih godina, do kada je
bio pripadnik Mutezila. Pored tih djela, napisao je mnogo članaka, risala sa pitanjima i odgovorima, i
reddija upućenih haridžijama, mutezilama, šijama, filozofima, jevrejima i kršćanima.

Prvo djelo koje je napisao nakon što je odbacio mutezilijska učenja jeste djelo pod nazivom „el-Ibane an
usuli ‘d-Dijane.“ Njegovo djelo „Kitabu ‘l-fusul“ sadrži reddije upućene jevrejima, kršćanima i
vatropoklonicima. U djelu „el-Luma’ fi ‘r-reddi ala ehli ‘z-Zejga ve ‘l-bid’a“ govori o Allahovim, dž.š.,
svojstvima, o kelamullahu, slobodnoj volji i kaderu, te obznanjuje pogrešna vjerovanja haridžija, mutezila
i šija. A njegovo djelo pod nazivom „Kitabun fi ‘r-reddi ale ‘l-felasife“ sastoji se od reddija upućenih
filozofima. Zatim, djelo pod nazivom „Risaletu ketebe biha ila ehli ‘s-Sagr bi babi ‘l-ebvab“ je djelo koje
govori o akaidu ehl-i sunneta. „Kutabu ‘l-funun“ je djelo napisano kao odgovor nevjernicima. Među
njegovim djelima su i „Kitabu ‘n-Nevadir“, zatim djelo koje govori o imanu „Risaletu ‘l-iman“, djelo koje
je napisao kao odgovor na mnoga pitanja „Dževabu ‘l-Horasanijjin“, zatim, djela „Kitabun fi dževazi
Ru’jetullah bi ‘l-ebsar“, „Kitabun fi halki ‘l-a’mal“, „Kitabun fi ‘l-istita’a“, „el-Dževher fi ‘r Reddi ala ehli ‘z-
zejgi ve ‘l-munker“, i „Kitabun ale ‘d-dehrijjin.“

Eš'arije u hadisu

Ovo je grupa kojoj pripada ogromna većina islamskog ummeta pa je tako to džemat i “najveća skupina”
koja je spomenuta u hadisu kojeg bilježi Ibn Madže od Enesa, r.a.: “Zaista se moj ummet neće složiti na
zabludi, pa ako vidite razilaženje držite se najveće skupine.” (Ibn Madže, br. 3950)

Kao što smo i napomenuli, eš’arije su sljedbenici Ebu Hasena iz plemena Eš’ari iz Jemena. Ovo pleme je
spomenuto u brojnim hadisima u kojima se napominje jačina njihovog imana i ispravnost njihovog
načina razmišljanja.

Tako, prenosi se od Ebu Hurejre da je Poslanik, a.s., rekao: “Doćiće vam stanovnici Jemena, oni su
najkorisniji ljudi, najnežnijeg srca. Zaista su i iman i mudrost jemenski .” (Buhari, br. 4377, str. 744.)

Isto tako, prenosi se od Imran ibn Husajna da je rekao: “Doslo je pleme Benu Temim kod Poslanika, a.s.,
pa im je rekao: “Prihvatite “bušru” o Benu Temim!” Pa su rekli: “Prihvatili bismo ako bi nam dao od
ratnog plijena.” - zatim se promijenilo lice Božijeg Poslanika. Nakon toga došli su ljudi iz Jemena pa im je
rekao: “Prihvatite “bušru” ako je nije prihvatio Benu Temim! Pa su rekli: “Prihvatamo o Božiji Poslaniče.”
(Buhari, br. 4386, str. 744.)

Zatim, u komentaru ajeta: “Onda će Allah doći sa narodom kojeg voli i koji Njega vole.”

Kaže Poslanik, a.s.: “To je narod ovog čovjeka.” – pa je udario svojom rukom po leđima Ebu Musa El
Eš’arija.” (Tebjin kezibil Muftera fima nusibe ilel imami El Eš’ari, Ibn Asakir, str. 49.; Musannef, Ibn Ebi
Šejbe,br. 12311, 12/ 123; Mu’džemul Kebir, Taberani, br. 1016, 17/ 371; Medžme’u Zevaid, Hejsemi, 7/
80, i kaže: Sahih)

Prenosi se od Ebu Hurejre da je Poslanik, a.s., rekao: “Iman je u Jemenu a kufr je na Istoku.” (Tirmizi, br.
2243, 8/ 20; Muslim, br. 52,; Buhari, br. 5303)

Od Ebu Amir El Eš’arija se prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: “Divna li su plemena El Esed i Eš’ari, ne
bježe u borbi niti kradu ratni plijen. Zaista su oni od mene i ja sam od njih.” (Tirmizi, br. 3944, 9/ 335)

Kaže Ibn Asakir: “Kaže naša ulema: “Bušra” koja je spomenuta u hadisu je najava dolaska Ebu Hasen El
Eš’arija i najava njegovog znanja i imana.” (Tebjin, Ibn Asakir, str. 45.)
Zatim, Ibn Asakir kaže: “Od onih koji smatraju da se “bušra” odnosi na Ebu Hasen El Eš’arija je i imam
muhaddis Bejheki koji kaže: “Podsjetili su me neki eš‘arije na tekst hadisa od Ijad El Eš’arija da je Poslanik
u komentaru ajeta: “Onda će Allah doći sa narodom kojeg On voli i koji Njega voli.” - pokazao svojom
rukom na Ebu Musa El Eš’arija i rekao: “To je narod iz plemena ovog čovjeka.”. Zatim kaže Bejheki: “A to
je zbog visokog stepena i uglednosti Ebu Hasen El Eš’arija koji je od naroda i od potomaka Ebu Musaa,
kojeg je Allah, dž.š. počastvovao znanjem i razumijevanjem vjere, čvrstim slijeđenjem sunneta i jasnim
odgovorima sljedbenicima novotarija.” (Tebjin. str.45; Tabekatu Šafije Kubra, Tadžuddin Es Subki, 3/
362)

Zatim, ni jedno pleme osim Eš’arija nije Poslanika pitalo o akaidskim mes’elama. Prenosi se u hadisu od
Imran ibn Husajna: “... O Eš’arije prihvatite “bušru” ako je nije prihvatio Benu Temim! Pa su rekli:
“Prihvatamo o Božiji Poslaniče, zaista smo mi došli da razumijemo vjeru i da te upitamo o Prvome, pa je
Poslanik, a.s., rekao: “Postojao je Allah i ništa drugo mimo Njega.” (Buhari, br. 741, str. 127)

Ovo je su Eš’arije, džemat kojeg je najavio Božiji Poslanik, džemat kojim nas je on obradovao.

Što se tiče drugog dijela ove grupacije tj. maturidija, i oni su najavljeni u mnogobrojnim hadisima:

Kaže Božiji Poslanik: “Osvojićete Konstantinopolj, divan li je vođa i divna li je njegova vojska.”
(Mustedrek, Hakim, 4/ 468; El Isti’ab, Ibn Abdul Berr, 1/ 170; Medžme’u Zevaid, Hejsemi, 6/ 323, gdje
kaže: Takođe ga bilježe Ahmed, Taberani i El Bezzar)

Iz istorije islama poznato nam je da je osvajač Konstantinopolja Mehmed El Fatih a on je Maturidija,

hanefija, isto kao i njegova vojska koja je donijela islam na naše prostore i čiju akidu i mi danas slijedimo.
Ebu Hamid Muhammed el-Gazali
1058- 1111. (450-505)

Rođenje — vrijeme i okolnosti

Druga polovina jedanaestog stoljeća (druga polovina petoga stoljeća po Hidžri), vrijeme u kojem je živio i
djelovao Ebu Hamid Muhammed el-Gazali, karakteristično je po velikim intelektualnim, socijalnim i
političkim previranjima i sukobima koji su se odvijali u islamskom svijetu. Istina, neki historičari, poput
dr. Hasana Ibrahima Hasana, pokušavaju opovrgnuti ovu tezu, tvrdeći da je u toj epohi života islamskoga
Ummeta registrovan kulturni i civilizacijski progres da su "pored Bagdada, kao kulturna žarišta, nastali
Kairo, Buhara, Gazna, Merrakeš, a islamski vladari bili mecene znanja i umjetnosti..."(1 Dr. Hasan Ibrahlm
Hasan, "Tarihu el-Islam es-sijasi ve ed-dini ve es-seka£ ve el-idžtima-i" (Historija Islama - politički, vjerski,
kulturni i društveni aspekt), IV, Kairo, 1967, str. 1.)

Ne tvrdimo da u tom periodu dekadence islamskog svijeta nije bilo i ovih svijetlih primjera, primjeri
Gazalija i Nizamul Mulka,( Nizamu-el Mulk (1018 - 1092). Poznati seldžučki vezir. Osnivač poznate
"Nizamije"u Bagdadu. Ubijen od strane Ismailijja.) kao što ćemo vidjeti kasnije, to jasno potvrđuju.
Međutim, van svake sumnje je, daje islamski svijet, u vremenu koje tretiramo, počeo gubiti svoj utjecaj i
primat na globalnoj sceni i da se već našao na pragu duhovne, posebno političke i strateške krize.
Duhovna kriza nastala je kao rezultat sve više prisutnosti i utjecaja strane, posebno grčke, filozofije i
misli.

Mada je islam posjedovao vlastite argumente i mehanizme da se odupre ovom utjecaju, kao što
pimjećuje dr. Muhammed Ali Ebu Rejjan,( Dr.Muhammed Ali Ebu Rejjan, "Tarihu el-fikri el-felsefi fil
Islam" (Historija filozofske misli u Islamu), Aleksandrija, 1974, str. 137.) nema nikakve sumnje da je bilo
pokušaja slabljenja islamskog duha upravo rečenim stranim filozofskim učenjima čime su se otvarali
prostori za sumnju u vjerovanju što bi u konačnici poljuljalo odnose i jedinstvo islamskog svijeta u cjelini.
Mezhebi i razne islamske.frakcije, koje su u prvim stoljećima islama nastale kao rezultat duhovne
slobode i širine koju islam nudi, u Gazalijevo vrijeme postadoše ljutim neprijateljima. Različite vjerske
sekte nisu iskazivale samo međusobni antagonizam i netrpeljivost, nego su vodile prave i otvorene
sukobe. S druge strane, politički sistem, umjesto da smiri i stiša ove opasne frakcijske sukobe, podređuje
ih svojim interesima i još više ih rasplamsava.(Dr. Džafer Murteda Al Jasin, "Fi rihabi el-Gazali - sireten ve
menhedžen" (Gazali — biografija i progres), Zbornik radova kuvajtskog univerziteta, god. 69-70, str. 53. )

Ogromni i moćni islamski hilafet, u vremenu Gazalija, sve više je i politički postajao razjedinjen. Umjesto
pravednog i snažnog halife, islamskim džinom su počele upravljati različite dinastije i mnogobrojni
vladari. Islamski hilafet se, kao što smo naglasili, našao na pragu političke i strateške krize. Oni koji su sa
strahopoštovanjem posmatrali i pratili islamskog diva, osjetili su da je došao pogodan trenutak da ga
napadnu i da mu možda zadaju odlučujući udarac. Već od polovine jedanaestog vijeka na Zapadu su se
sve jače počele oglašavati trube krstaških pohoda. Islamskom svijetu je, više nego ikada ranije, bio
potreban reformator i obnovitelj, koji će ukazati na vlastiti put i vrijednosti, koji će imati snage i smjelosti
da se suprotstavi najezdi stranih filozofija i vjerskih frakcija, koje su unosile sumnju i pometnju u vjeri,
sunovrat i propast u politici. Upravo u tom kritičnom vremenu, kako ističe Ebul Hasan en-Nedevi,(5 Ebul
Hasan en-Nedevi, "Ridžalu el-fikri ve ed-da'veti m Islam" {Mislioci i propagatori Islama), Darul kalem,
Kuvajt, 1977, str. 179.) kao dar Allahov, dželle ša'nuhu, islamskom Ummetu je podaren obnovitelj u
ličnosti Muhammeda el-Gazalija.

Ebu Hamid Muhammed el-Gazali rođen je 1058. (450. H.) u gradu Tušu (Grad u pokrajini Horosana u
Iranu. Prethodno se zvao Taberan. Arapi (muslimani) su ga osvojili 649. (27. H.)- Mongoli su ovaj grad
sravnili sa zemljom 1389. (792. H.). Na njegovim ruševinama podignut je današnji Mešhed. U ovom
gradu je kabur imama er-Rida-a i Haruna er-Rešida.) u istočnoj Perziji. Potječe iz siromašne, ali ugledne i
pobožne porodice. Njegov otac je bio, kako navodi Tadžuddin es-Subki (Tadžuddin es-Subki (1326 -
1369). Safijski alim. Živio i djelovao u Siriji. J svom poznatom djelu "Tabekatu eš-Šafi ijje" navodi
biografije poznatih ličnosti.) "pobožni derviš koji je živio samo od onoga što je zaradio vlastitim rukama".
Bavio se predivom svile koju je prodavao u jednom od dućana u Tušu. Po historijskim predajama umro je
dosta mlad, tako da njegovo dvoje djece, MuhammediAhmed, vrlo ranopostadoše siročad. Interesantno
je da je Gazalijev otac brigu o djeci povjerio jednom od svojih prijatelja - sufija, a ne nekom iz redova
svoje rodbine. Ovo je pitanje zaintrigiralo mnoge, ali još niko nije ponudio pravi razlog i objašnjenje. Ono
što se iz ovoga sa sigurnošću može tvrditi je, da je Muhammed el-Gazali, isto kao i njegov brat Ahmed,
(Ahmed el-Gazali, brat Muhammeda el-Gazalija, proslavio se kao veliki i ugledni sufija. Umro je 1126.
(520. H.). ) od svoje najranije mladosti bio vezan za sufizam.

Gazalijev otac je svome prijatelju - sufiji ostavio dosta skromnu materijalnu sumu za izdržavanje djece.
To se da zaključiti iz podatka koji se spominje u svim biografskim djelima o Gazaliju, pa i kod Es-Subkija,
da se sufija kojem su djeca data na emanet i čuvanje ispriča za njihovo daljnje uzdržavanje iz razloga što
je iscrpljena njihova ostavština iza oca, a i njegove materijalne mogućnosti su dosta ograničene i
skromne. On je djeci, koja su već pokazala naučni talent, savjetovao da se upišu u mjesnu školu, što su
ga i poslušali. Tako je počeo naučni put El-Gazalija.

Prva saznanja stekao je u svom rodnom gradu i to iz oblasti teologije i prava. Cilj i namjera njegovog
izučavanja kao što je i sam priznao, bio je vezan za slavu i golu egzistenciju, ali ne i za Allaha, dželle
šanuhu. I ova iskrena ispovijest dosta govori o otvorenosti i karakteru Gazalija. Njegov prvi učitelj u
rodnom Tušu bio je poznati alim šejh Ahmed b. Muhammed er-Rezkani.
Kratko vrijeme je boravio u Džurdžanu, gdje mu je učitelj bio imam Ebu Nasr el-Ismaili. Vraća se u rodni
Tuš gdje ostaje tri godine, a onda 1077. (470. H.), kada je imao dvadeset godina* odlazi u Nisabur u
čuvenu "Nizamiju". Imao je sreću da mu učitelj bude najveći naučni kapacitet toga vremena Ebu el-Meali
Dijauddin el-Džuvejni, poznat kao Imami Haremejn.

Nastavni program na "Nizamiji", u to vrijeme, uključivao je teologiju, pravo, filozofiju, logiku, dijalektiku,
prirodne nauke, sufizam itd. Imami Haremejn je bio poznat po tome što je svojim studentima dopuštao
punu slobodu misli i izraza, hrabrio ih na diskusiju i raspravu. Gazali je već pokazao velik stepen
obrazovanja, sklonost i sposobnost ka filozofiranju. Sam učitelj je istakao izuzetnu Gazalijevu sposobnost
spekulacije i uporedio ga sa "bogatim okeanom koji treba isušiti".13 Odredio ga je za svoga pomoćnika i
zamjenika. Gazali je počeo i sam podučavati svoje kolege studente i pisati knjige. Međutim, 1058. (478.
H.) umire Imam el-Haremejn, a Gazali napušta Nisabur i odlazi u Bagdad. Imao je tada dvadeset i osam
godina, pun ambicija i energije, a stekao je i glas učenjaka diljem islamskog svijeta. Jednoj naučnoj debati
u Bagdadu, u kojoj je Gazali, kao i obično, pokazao umijeće i dominaciju, prisustvovao je i veliki vezir
seldžučkog suverena Malik šaha (vladao u periodu 1072-1092. / 465-85.H.) - Nizamu el-Mulk. Bio je
zadivljen njegovim izlaganjem i diskusijom i ponudio mu je mjesto upravitelja Katedre za teologiju u
bagdadskoj Nizamiji14 što je Gazali i prihvatio. Bilo je to 1091. (484. H.), kada je Gazali imao tek trideset i
četiri godine. Niti jednom čovjeku u islamskom svijetu do tada, u tim godinama, nije ukazana takva čast,
odgovornost i povjerenje. Inače, Nizamu el-Mulk je bio poznat kao veliki pobornik nauke, školstva i
umjetnosti. Oko sebe je već bio okupio veliki broj mudraca i učenih ljudi. Gazali je ostao na čelu
"Nizamije" oko četiri godine - sve do 1095. (488.H.).

Kao profesor Akademije doživio je veliki uspjeh i popularnost. Dobio je počasnu titulu "Hudždžetul
Islam" - autoritet islama. Njegovo mišljenje traženo je i respektovano ne samo u sferi vjere i teologije,
nego i politike i svih vidova života. I kada je postigao ono što vrhunski alim može postići, dobio je
priznanje uleme i vladara, simpatije i povjerenje učenika, veliko bogatstvo i ugled, bilo je za očekivati da
će ostati na toj poziciji, u tada svjetskoj metropoli znanja - Bagdadu. Međutim, upravo tada, Gazali
povlači potez koji je zaprepastio i šokirao svoje savremenike, napušta Bagdad i povlači se u totalnu
izolaciju.

Teze o razlozima Gazalijeve izolacije su različite i svakako veoma interesantne. Neki žele dokazati da se
Gazali povukao iz Bagdada iz straha od osvete Batinija. Naime, poznato je da su članovi ove frakcije
izvršili atentat najprije na Nizamu el-Mulka, a samo mjesec dana kasnije i na sultana Melik šaha. Na meti
atentata našle su se i mnoge ugledne ličnosti Bagdada. S druge strane, tadašnji halifa iz dinastije Ebu
Abbas, Ahmed b. el-Muktedi billah, poznat kao "El-Mustezhar",16 zatražio je od Gazalija da napiše
kritički prikaz batinijskog učenja, jer su u to vrijeme bili dosta ojačali. Gazali je to prihvatio i 1095. (488.
H.) ovu kritiku izložio u svom djelu "El-Mustezhar".

Drugi tvrde da je došlo do određenih nesuglasica između Gazalija i halife El-Mustezhara, pa je ovaj prvi
odlučio da je najbolje da se povuče iz Bagdada. Treći, pak, navode da je velika Gazalijeva popularnost u
Bagdadu rezultirala izlivom zlobe i zavidnosti prema njemu, da je on to primijetio i osjetio da tom
ambijentu više ne pripada. No, najbolje je da razloge izolacije čujemo od samog Gazalija.
U svome djelu "El-Munkizu min ed-dalali" (Spasitelj od zablude) on govori ovako: "Dugo sam razmišljao o
svome angažmanu na planu podučavanja i zaključio, da taj angažman nije u ime Allaha, dželle ša'nuhu,
nego u ime pozicije, slave i položaja. Osjetio sam da sam na rubu provalije sa koje se pada u vatru i da ću
u nju pasti, ako nešto ne preduzmem. Bio sam u velikim dilemama, da li da ostanem u Bagdadu ili da ga
napustim. Izjutra bi u mom srcu preovladavala želja za ahiretom, a krajem dana za dunjalukom.
Dunjalučke strasti i izazovi su me svojim teškim okovima sputavale da ostanem, a glasnik vjere mi je
govorio: Odlazak! Odlazak! Od vremena ti je ostalo samo malo. Pred tobom je dug put. Sve što si
postigao od nauke i djela samo je varka i iluzija! Ako se sada ne pripremiš za ahiret, kad ćeš? Ako sad ne
srušiš barijere koje te sprečavaju ka ahiretu, kad ćeš? Tada osjetih zov koji mi osnaži odluku i snažno
potaknu na odlazak i bijeg! Zatim bi osjetio poziv šejtana: To je prolazno stanje. Ono će brzo proći.
Suzdrži se i ne predaji. Ako sada podlegneš i napustiš ovu poziciju i položaj nećeš ga više moći povratiti
niti grešku ispraviti! Ove dileme oko izbora između dunjaluka i ahireta pritiskale su me i mučile preko
šest mjeseci. A onda, početkom mjeseca Redžeba 488. Allah, dželle ša'nuhu, mije oduzeo moć govora.
Bio sam primoran prekinuti svoja predavanja. Pokušao sam, iz obzira prema onima koji su željeli da me
čuju, a bilo ih je mnogo, da im kažem bar nešto, ali ni riječi nisam mogao progovoriti. Ova govorna
smetnja mi je shrvala srce, izgubio sam volju za jelom i pićem, ništa nisam mogao progutati, oslabio sam.
Ljekari su od mene digli ruke i konstatovali: Ovo je neki uzrok koji je vezan za srce, a odatle se
manifestovalo na kompletno stanje. Tome nema lijeka. U svojoj nemoći iskreno sam se predao i zatražio
pomoć od Onoga Koji se odaziva nevoljniku, kada Mu se obrati.(En-Neml, 62.)

Allah, dželle šanuhu, je mome srcu omogućio i olakšao mu da se oslobodi utjecaja i izazova vlasti,
pozicije i kapitala (isto tako porodice, djece i prijatelja). Konačno, najavio sam da želim odlazak u Mekku
(radi hadža, op.prev.), mada je moja odluka i namjera da idem u Siriju. Nisam želio da halifa niti, pak,
moji prijatelji saznaju za moje namjere vezano za Siriju. Poslužio sam se varkom da izađem iz Bagdada.
Moja odluka i želja je bila - da se nikada više tamo ne vratim"

Iz ove Gazalijeve ispovijesti jasno se vidi da su sve navedene teze oko njegovog napuštanja Bagdada bez
ikakvog osnova. Čin napuštanja Bagdada, zapravo, predstavlja napuštanje dotadašnjeg načina života,
životne filozofije i cjelokupnog pogleda na svij et. Nj egovo napuštanj e Bagdada znači prihvatanj e novog
načina života i novog filozofskog koncepta...

Očito je da je Gazali bio nezadovoljan, prevashodno skolastičkom teologijom. Rasprave je držao običnom
igrom riječi. Sve to, po njegovom mišljenju, nije imalo stvarne veze sa vjerskim životom. Da se Gazali, u
traženju istine, mogao skoncetrisati na sufijski način života, odati se asketizmu i dugim ozbiljnim
meditacijama, možda je mogao ugledati svjetlo koje je tražio. Ali, u njegovom slučaju, trebao se odreći
briljantne akademske karijere i svjetovne pozicije. Međutim, po prirodi je bio ambiciozan i želio je slavu i
popularnost. S druge strane, bio je iskreni i uporni tražilac istine. Iz prethodne njegove ispovijesti
najbolje se vidi koliko je bio raspet između nespojivih ekstrema i zahtjeva. To ga je dovelo do ozbiljne
duhovne i intelektualne krize.

Psihički i mentalno skrhan, prestao je posve jesti, izgubio moć govora. Ali, za njega nije sve bilo
izgubljeno. Napustio je Bagdad u mjesecu Zul-kade 488. (novembra 1095. H.) krenuvši u samoću i sufijski
život. Prenosi se da je ostavio sve što ga je do tada činilo sretnim izuzev nekih povjerljivih zaliha za
materijalnu sigurnost familije. Možda je značajno istaći da gaje na katedri Nizamiji u Bagdadu naslijedio
njegov brat Ahmed.

U Siriji Gazali ostaje dvije godine. To vrijeme proveo je u Emevi džamiji u Damasku gdje je u jednom od
njenih minareta faktički živio jedan vid i'tikafa - izolacije. Nakon toga posjetio je Kuds (Jerusalem) i u
Omerovoj džamiji i Kupoli na Stijeni živio je istim životom kao u minaretu Emevi džamije u Damasku.
Posjetio je rodni grad Ibrahim el-Halila (Hebron), a zatim je otišao u Mekku i Medinu i obavio hadž. Bio je
to njegov treći period meditacije nakon napuštanja Bagdada. Zatim je uslijedilo duže razdoblje
Gazalijevih putovanja i posjeta islamskim centrima, koja su praćena izolacijom i životom u pustinji. Ne
zna se sa sigurnošću koja je sve mjesta posjetio. Neki izvori ukazuju da je posjetio Kairo i Aleksandriju. U
Aleksandriji se, po tim izvorima, susreo sa poznatim pravnikom (fakihom) Ebu Bekr et-Turtušijem.

Ibni Hallikan navodi da je Gazali "želio posjetiti Magreb" i susresti se sa poznatim vojskovođom Jusuf b.
Taškinom koji je ostvario veliku pobjedu nad kršćanima Endelusa u mjestu Ez-Zelaka u zapadnom dijelu
Španije. Upravo u vrijeme kada je Gazali namjeravao ostvariti ovu posjetu, halifa poziva na svoj dvor
najeminentniju ulemu toga vremena na čelu sa Gazalijem, koji odlučuju da se Taškinu dodijeli titula
"Emirul-muslimin" - vođa muslimana zbog njegovih ratnih zasluga. Gazali je ostao uporan da ga posjeti i
ostvari svoj susret sa Taškinom, ali, upravo, kad se spremao za ovo prekomorsko putovanje došla mu je
vijest o Taškinovoj smrti.

Konačno, nakon jedanaest godina života lutajućeg derviša i učenjaka, Gazali se vraća u svoj rodni grad
Tuš. Bilo je to 1105. (499. H.). Na putu za Tuš navratio je u Bagdad gdje je svojim prijateljima i
studentima izložio neke dijelove iz svoga "Ihja-a". Ponuđeno mu je da ostane na katedri "Nizamije" ali je
on to odbio i otišao u Tuš. Tu se povukao u samoću i kontemplaciju.

Međutim, u jednom trenutku izgledalo je da će se Gazali vratiti iz ove svoje povučenosti. Naime, na
nagovor vezira Fahru el-Mulka, sina svog velikog zaštitnika - Nizamu el-Mulka, Gazali je prihvatio katedru
teologije u "Nizamiji" u Nisaburu. Ipak, tu se nije dugo zadržao. U političkim previranjima Fahru el-Mulk
je završio isto kao i njegov otac, ubijen je od strane Batinija...

Gazali se povukao, vratio se u svoje mjesto gdje je osnovao medresu u kojoj je predavao teologiju i
tesavvuf. Na traženje uleme, ali i običnog svijeta u Bagdadu, tadašnji veliki vezir ga je pozvao da preuzme
nastavu na "Nizamiji" akademiji, ali je to Gazali odbio. Ostao je da živi u Tušu, u miru i tišini, sa svojim
učenicima. Tu ga je zatekla smrt, 19. decembra 111 L/14. džumadel-uhra 505.H.