Godina iza nas

Evo, zima opet kuca na naša vrata, ali ovaj put ne donosi samo bijeli pokrivač sa sobom
nego i sjećanje na prošlost. Sjećanje na ljubav, prve školske probleme, svađe sa roditeljima,
nemire u nama te gomilu ostalih prepreka. Donosi mi u misli sliku jedne djevojlice koja se
bori sa surovim svijetom, koja tone sve dublje, ali ne gubi nadu. Djevojčica se nadala boljem
sutra, iako nije bila sigurna hoće li ono doći. Nemili događaji u prošloj godini ostavili su
dubok trag na njenom srcu. Prokleta zima uvijek nešto loše donosi, uvijek!
Sjećala se tog januarskog hladnog petka, osmijeh joj se širio od uha do uha. Bila je sretna,
a kako i ne bi? Njene ruke oko njegovog vrata, a njegove oko njenog struka dok se njena
glava odmarala na njegovom ramenu. Taj zagrljaj učinio je da vrijeme stane. Dugo su stojali
zagrljani dok je snijeg padao po njima. Istina, bilo je hladno, ali u tim trenucima najveće
sreće, ni to nije bilo važno.
''Sve što je lijepo kratko traje''-prošaputala je tiho, suzdržavajući gomilu suza koje su joj se
nadzirale u očima. Oboje su bili svjesni da ovo još zadugo neće ponoviti. Krenula je svojim
putem, a i on svojim. Nešto u njoj govorilo joj je da je to bio njihov posljednji sastanak. To
nešto bilo je u pravu. Do vraga. Zima je odlazila i ponijela njega daleko od nje. Pred njom su
bili teški dani. Pored ljubavnih jada, problemi su se redali kao niske bisera. Trudila se, zaista
jeste. Htjela je učiniti roditelje ponosnim sa svojim uspjehom u školi, no ni to joj nije polazilo
za rukom. Ali kako bi i polazilo, kad je u mislima bilo samo jedno stvorenje sa zagonetnom
bojom očiju?! Stvorenju koje je unijelo tračak sreće u njen život, a potom otišlo i svojim
odlaskom ostavio breme tuge, deset puta veće od sreće koju je donio. Još je pamtila onaj
januarski hladni zagrljaj i sve bi dala da samo još jednom osjeti te ruke oko svog struka. Nije
tražila puno, zar ne? Te zime, njene želje za Novu godinu ostale su neispunjene. Šteta, bile su
to dobre želje. Nema veze, navikla je, ko zna, možda se ispune dogodine, nije ovo prvi put da
joj sve potone.

Ove, baš kao i prošle zime, on se ponovo uvlači pod njenu kožu. Ponovo je došao da joj
dokaže koliko ga još ima u njoj, koliko još uvijek želi njegove ruke oko njenog struka. Oh,
tako inatljivo, tako tipično za njega...

Ljubav je nešto nepredvidivo, digne te među oblake, a već u sljedećem trenutku si na dnu
rasut u komade. Nju izbjeći ne možemo, ona je sastavni dio života, sastavni dio nas.
Ljudi dolaze i odlaze iz našeg života, ali sjećanje ostaje. Sjećanje na storenje sa zagonetnom
bojom očiju, sjećanje na hladno januarsko jutro.