-3 razine svjedočenja u vezi iskustva holokausta: razina bivanja svjedokom samom sebi unutar iskustva;

razina bivanja svjedokom svjedočanstvima drugih; i razina bivanja svjedokom samom procesu
svjedočenja

-prva je npr autobiografska – sjećanja autora koji je bio dijete koje preživjelo
-jako vividna sjećanja, detalji – kao da je proces svjedočenja događaj koji se odvio na drugoj razini; ta
sjećanja su kao odvojeni otoci prijevremenog mišljenja i gotovo kao sjećanja drugog djeteta

-druga razina uključenosti u proces svjedočenja je njegovo sudjelovanje ne u događajima, već u iskazima
o događajima, pri čemu je njegova uloga bila intervjuiranje preživjelih, dakle bio je neposredni primatelj
tih svjedočenja

-treća razina je svjedočenje samom procesu svjedočenja – narator i on kao slušatelj se izmjenjuju između
približavanja i onda udaljavanja od iskustva u smislu da postoji istina koju oboje pokušavaju dohvatiti i
ona služi kao svjetionik koji oboje pokušavaju pratiti
-traumatično sjećanje je obično potisnuto i iskrivljeno u toj potisnutosti; strahota povijesnog iskustva
koja se održava u svjedočenju je samo nedostižno sjećanje koje se čini kao da više ne predstavlja ikakvu
stvarnost; strahota iskrivljava i podriva stvarnost

Imperativ da se kaže
-nisu samo preživjeli da bi mogli ispričati svoje priče, morali su ispričati svoje priče da bi preživjeli –
imperativ preživjelog da kaže i time spozna svoju priču a da ga ne ometaju duhovi prošlosti – imperativ
da kažu i budu saslušani može postati životni zadatak koji ih izjeda, sveobuhvatan; no nikada nema
dovoljno riječi ili pravih riječi, dovoljno vremena ili pravog vremena, dovoljno slušanja ili pravo slušanja
da se artikulira priča koja se ne može u potpunosti obuhvatiti u misli, sjećanju i govoru
-pritisak je nepopustljiv i ako riječi nisu vjerodostojne ili adekvatne, život postaje instrument kojim se
borba da se kaže nastavlja – jednom preživjelom je tako život postao svjedočanstvo njenoj usamljenosti i
teškom gubitku unatoč činjenici da joj je svijet bio ispunjen osobama punim ljubavi i da je posjedovala
izvanredne darove (kreativnost, toplotu, daražljivost, elokvenciju) – osjeća „drugost“ u svojoj djeci zbog
njihova odbijanja da nadomjeste, ili u potpunosti se uklope, u svijet roditelja, braće i djece koji je naglo
uništen – njezina priča se nije mogla ispričati na način na koji je htjela, na način da je cijeli svoj život
strukturirala kao zamjenu za prošlost koju za kojom tuguje jer ne postoji ta publika koja je toliko
darežljiva da će uništiti vlastito postojanje i postati ništa doli zamjenskih aktera u njenom
neobjašnjenom sjećanju

Nemogućnost govorenja
-preživjeli postaju žrtve iskrivljenog sjećanja, tj silom nametnutog „vanjskog zla“ koje uzrokuje vječnu
borbu sa i oko deluzije – srž ove delutije „hitlerov zločin nije bio samo ubijanje židova, nego i uvjeravanje
židova da su oni to zaslužili“ (hegemonija možda) – „negovorenje“ priče služi perpetuiranju njene tiranije
– događaji postaju sve iskrivljeniji i prodorno napadaju i kontaminiraju svakodnevni život preživjelog
-što je duže priča neispričana, to iskrivljenija postaje koncepcija preživjelog, toliko da on sumnja u
stvarnost samih događaja
-iskrivljenje događaja u sadašnjem životu pokazuuje se gubitkom osjećaja ljudske povezanosti – jedna
preživjela se opisala kao netko tko nije nikada znao osjećaj voljenja – osjećaj nedostatka je obuhvatio sve
ljude u njenom životu (nitko joj nije otopio ledeno srce nit do nje doprio)
-percipirala sebe kao osobu kamena srca a ne kao suosjećajnu – nemogućnost da kaže priču iskrivilo joj
je percepciju o sebi – neiskazani događaji postali su iskrivljeni tako da su je prisilili da vjeruje kako je ona
sama, a ne počinitelj, odgovorna za grozote kojima je svjedočila
-u svom sjećanju na iskustvo holokausta, i iskrivljenom sjećanju u kojem se njen sadašnji život nastavio,
nije uspjela biti autentični svjedok samoj sebi

Događaj bez svjedoka

-ono što je holokaust iz događaja je jedinstven način na koji tijekom odvijanja događaj nije proizveo
svjedoke – nacisti nisu samo istrijebili fizičke svjedoke, već inherentno neshvatljiva i varljiva psihološka
struktura događaja je isključila događaj u svom svjedočenju, čak i od strane žrtava
-svjedok je svjedok istini koja se odvija tijekom događaja
-tijekom nacističke ere, istina događaja su mogli zapisati u percepciji i sjećanju, iznutra ili izvana, židovi,
ili osobe izvana (susjed, prijatelj, poslovni partner, institucije i sl.; židovi iz ostatka svijeta, krvnik, sam
Bog) – međutim, tokom genocida većina stvarnih ili potencijalnih svjedoka nisu uspjeli zauzeti poziciju
svjedoka
-tokom događaja bilo je nezamislivo da se bilo koji insider odvoji od kontaminirajuće moći događaja,
dovoljno odvojen od iznutra da bude dovoljno izvana uloga i identitea bilo žrtve bilo krvnika; nijedan
promatrač nije ostao neokaljan, održao integritet – puninu i odvojenost – koja se mogla održati
nekompromitiranom, neoštećenom njegovim svjedočenjem
-počinitelji u svom pokušaju da racionaliziraju uništenje, brutalno su nametnuli žrtvama obmanjujuću
ideologiju čiji je veličanstven prinudni pritisak potpuno isključio i eliminirao mogućnost neopterećene i
razumne referentne točke u svjedoku
-nije samo stvarnost situacije i nedostatak reagiranja posmatrača odgovoran za činjenicu da se povijest
odvijala bez svjedoka, već sama okolnost bivanja unutar događaja je učinila nezamislivim samu ideju da
bi svjedok mogao postojati, tj. netko tko bi istupio iz prinudnog totalitarnog i dehumanizirajućeg
referentnog okvira u kojem se događaj odvijao i pružio neovisnu referentnu točku kroz koju se događaj
mogao posmatrati – holokaustu nije bilo svjedoka, ni iznutra ni izvana
-svjedok iznutra – da bi se razumio mora se zamisliti svijet holokausta kao svijet u kojem samo
zamišljanje Drugog više nije bilo moguće – nije postojao drugi kojem se moglo obratiti sa „ti“ (thou) u
nadi da će se biti saslušan, prepoznat kao subjekt i dobiti odgovor (prekid komunikativne funkcije dakle
valjda) – povijesna stvarnost holokausta postala je stvarnost koja je filozofski isključila samu mogućnost
adresiranja, oslovljavanja, obraćanja drugome; kada se pojedinac ne može obratiti drugom ne može reći
„ti“ ni samome sebi – holokaust je stvorio svijet u kojem pojedinac nije mogao svjedočiti samome sebi
(otuđenje od samoga sebe myb)
-nacistički sustav postao je „foolproof“ u smislu da ne samo da u teoriji nije bilo vanjskih svjedoka, već u
smislu da je uvjerio svoje žrtve, potencijale svjedoke iznutra, da ono što je ustanovljeno o njihovoj
„druogsti“ i neljudskosti bilo točno i da njihova iskustva oni više nisu mogli iskomunicirati čak ni sebi
samima, i zato dakle se vjerojatno nikada nije ni dogodilo
-gubitak sposobnosti bivanja svjedokom samom sebi i time svjedokom iznutra je vjerojatno pravo
značenje istrebljenja, jer kada je pojedinčeva povijest dokinuta, pojedinčev identitet također prestaje
postojati

-preživjeli pripadaju „tajnom redu“ u kojem vlada zavjet šutnje – zbog „sudjelovanja“ postali „Nositelji
tajne“ – implikacije ovog imaginarnog suučesništva i uvjerenje da su odarbani za tajnu misiju je da
vjeruju, iz odanosti, da je istrebljenje bilo opravdano – tajno vjerovanje u „istinu“ koju su nacisti
propagirali o židovskoj neljudskosti ih primorava da održavaju šutnju (interpelacija kao subhuman
možda)
-prihvatili su i zauzeli poziciju „subhuman“ – prihvatili to kao svoj identitet i zbog tajnog reda ne mogu se
izjasniti ili protestirati
-obmanjujuća karakteristika holokausata – holokaust potiče obmanu koju žrtve, krvnici i posmatrači žive
kao nesvjesnu alternativnu istinu
Carevo novo ruho – tajno dijeljenje kolektivne obmane (deluzije) – kao što je i u priči moć deluzije
sveprisutna, tako je nacistička deluzija sveobuhvatno efektivna u židovskim zajednicama – zato su one
koji su pokušali upozoriti židovske zajednice opisivali kao zloguke proroke, luđake – diskreditirani su jer
se nisu povinovali ili ostali unutar okvira deluzije – tako je spriječena mogućnost da svjedok sam se
istakne iz mase i ne preplavi ili proguta ga sam događaj – šutnja o holokaustu nakon rata bila je
nastavljanje moći i pobjede te deluzije – bila su potrebna „nevina djeca“ (kao u carevom novom ruhu)
dovoljno odvojena od iskustva da pitaju pitanja

Premošćuvanje jaza
-jer je događaj koji nije imao svjedoka svojoj istini u suštini nije postojao, čime se significira njegova smrt,
svođenje na tišinu, šutnju, svaka instanca njegova preživljavanja je implicirala prisustvo neformalnog
diskursa ili stupnja nesjesnog svjedočenja koje nije moglo pronaći glas ili izraz tijekom događaja
-pokušaji svjedočenja psotojali, no nisu uspjeli – povijesni imperativ svjedočenja nije se mogao dogoditi
tijekom stvarnog događanja – stupanj potreban za svjedočenje je podrazumijevao izuzetnu razinu
osviješćenosti i shvaćanja događaja – njegovih dimenzija, posljedica i radikalne drugosti svim ostalim
referentnim okvirima – bio je izznad granica ljudske sposobnosti (i voljnosti) da shvate, prenesu ili
zamisle – nije postojalo „znajuća“ asimilacija povijseti događanja pa se događaj mogao nastaviti kao da
nije bilo svjedočenja koje je moglo na njega utjecati
-tek danas, sa zakađnjenjem, događaj počinje biti povijesno shvaćen i viđen – naglašava povijesni jaz koji
je događaj stvorio u kolektivnom svjedočenju – to naglašava da ta svjedočenja se nije moglo prenijeti ili
integrirati svojevremeno, tada
-nastoji naglasiti što je nedostajalo u ljudskom kognitivnom kapacitetu da percipira i asimilira totalitet
onoga što se događalo tada

-važno je da se taj narativ koji se nije mogao artikulirati kaže, prenese, čuje
-zakašnjeli događaj svjedočenja omogućuje ponovno proživljavanje, događanje događaja u prisustvu
svjedoka – zapravo slušatelj ili osoba koja intervjuira postaje svjedok holokausta prije samog naratora
-osoba koja intervjuira i sluša preuzima odgovornost za svjedočenje koje je prije narator osjećao da je
snosio sam i zbog toga nije mogao izvesti – taj susret i okupljanje preživljelog i slušatelja čini mogućim
ponovno prisvajanje čina svjedočenja – ta zajednička odgovornost je izvor istine koja ponovo izvire
-taj video arhiv (intervjui) pomaže stvoriti, nakon činjenice, svjedoke holokausta koji nedostaju, time što
otvara povijesnu zamislivost (retrospektivni uvjet mogućnost) svjedooka holokausta – konceptualni
proboj, i povijesni događaj po sebi, povijesno ponovno sticanje „povijesne retroakcije“
-nije samo važno utvrđivanje činjenica već samo iskustvo življenja kroz svjedočanstvo ili davanje
svjedočanstva
-svjedočanstvo je proces kojim narator (preživjeli) ponovno zauzima svoju poziciju kao svjedok:
rekonstituira svoje unutarnje „ti“ i time mogućnost svjedoka i slušatelja unutar sebe sama
-ponovno prisvajanje svoje životne priče kroz svjedočenje je oblik djelovanja, promjena potrebna da se
nastavi proces preživljavanja nakon oslobođenja. Događaj se mora ponovno prisvojiti

Ikona
-dječak imao fotografiju majke kojoj se molio – ta fotografija je bilo njegovo stvaranje prvog svjedoka i to
mu omogućilo da preživi – priča je primjer procesa u kojem se preživljavanje odbija kreativnim činom
uspostavljanja i održavanja unutarnjeg svjedoka koji nadomješta nedostatak svjedočenja u stvanrom
životu
-taj rani unutarnji svjedok odigrao ključnu ulogu i u kasnijem svjedočenju koje je dao sebi i ostalima time
što je povećao njegovu mogućnost da stvori kohezivan, integriran narativ događaja

-kada je ponovno dobio pravu majku, izgubio je unutarnjeg svjedoka kojeg ne pronašao u njenoj slici
-bio izuzetno odvažan vojnik – ne smatra svoje činove hrabrima već su bili dio njegovg osjećaja da je
neranjiv – to je dio psihološke konstrukcije koja je usredotočila njegov život na negiranje djeteta žrtve
unutar njega samoga – postaje nedodirljivi i samodostatan heroj – zato jer je izgubio unutrnjeg svjedoka
i jer se nije mogao suočiti sa strahotom bez svjedoka bio je zatočen

-čin svjedočenje istovremeno obećaje i krši obećanje – obećanje svjedočanstva kao realizacije istine
-s jedne strane svjedočenje ispunjava obećanje istine kao povratak razumnom, normalnom i povezanom
svijetu; s druge strane, baš zbog posvećenosti istini, svjedočanstvo provodi prekid, neuspjeh tog
svjedočanstva – majka koja se vraća nije ista sa slike, nema „reuniona“ s onima koji nestali, nema
ponovnog prisvajanja i obnavljanja izgubljenog ni nastavka nevinog djetinjstva – realizacija
svjedočanstva nije ispunjenje obećanja da će ponovno prisvojiti izgubljenu istinu te stvarnosti
-svjedočanstvo u svojoj predanosti istini je prijelz kroz, i istraživanje razlika, a ne identiteta baš kao što
iskustvo kojem svjedoči, holokaust, se ne može asimilirati jer je ono prolaz kroz ultimativnu razliku –
drugost smrti
-ipak, predanost istini, u dijaloškom kontekstu i s autentičnim slušateljem dopušta pomirenje s
neispunjenim obećanjem i omogućuje nastavak života, unatoč neisupnjenom obećanju, mogućim –
svjedočanstvo ne može negirati ili izbrisati holokaust, vratiti mrtve, izbrisasti strahotu ili ponovno
uspostaviti društvo i to – no isto tako ne podliježe smrti, nostalgiji, borbama s prošlošću… - ono je
dijaloški proces istraživanja i pomirenja dvaju svjetova – onog brutalno uništenog i onog koji ejst – koji
su različiti i uvijek će takvima ostati – svjedočenje je inherentno proces suočavanja s gubitkom –
prolaženje kroz bol čina svjedočenja i završavanje čina svjedočenja koji uključuje još jedno ponavljanje
skustva razdvajanja i gubitka; ono ponavlja prolaz kroz razliku na način koji omougućuje određeno
ponovno prisvajanje istoga
-sanjao conveqoyr belt koji će ga pojesti, ali kada ispričao, sanjao da je zaustavio u snu taj conveyor belt