Priča ide ovako:

Nepoznatog podrijetla, lutka koja je stvorena kako bi pravila nove lutke, jedne noći u
stanju ludila stvorila je nedovršenog Noema. O lutki koja je Noema stvorila ne znamo
puno, osim da je stvorena kako bi stvarala nove lutke jer stari lutkar bio je star i bolestan
i nije mogao više sam stvarati. Zbog potrebe priče, zvat ćemo ju Lutka Stvoriteljica.
Lutka Stvoriteljica dala je Noemu sve potrebne elemente koji trebaju jednom neživom
živom stvorenju, odnosno lutki. Ali nije bila dovoljno vješta da Noemu daruje jednu
krucijalnu stvar – emocije. Zato se Noemo zove Noemo.
Noemo jednostavni je lutak. Glava, vrat, dvije ruke, dvije noge, par prstiju, remen. Lice
mu je neizražajno, malih očiju te su mu se uvijek djeca zbog toga rugala i zaobilazila ga,
birajući druge lutke s kojima će se igrati. Noemo, iako nije imao sposobnost osjećanja ili
pokazivanja emocija, bio je svjestan toga i odlučio je to promijeniti. U radioni starog
lutkara pronalazi dječju igračku kočije s tri kotača. ,,S obzirom da već fali jedan,
sumnjam da će mu smetati ako ja uzmem još jedan.'', reče Noemo uzimajući kotač s
kočije. Na kotač stavlja kukice kako bi na njega kasnije mogao staviti uhvaćene
emocije. Odlučio je otići na daleko putovanje kako bi našao i spoznao svoje emocije.
Prvu je pronašao dosta blizu, već u Zemlji Noćnih Mora. Jezivo mjesto puno
neispavanih noći, kričećih sablasti i crnih ovaca. Maska emocije je stajala, odnosno,
ležala ispod tužne vrbe, sama i odbačena. Maska emocije koja je u pitanju je Tuga.
Podigao je Tugu, stavio ju na svoj kotač i krenuo dalje u svijet. Svako malo stavljao je
Tugu na lice, i iako je napokon spoznao prvu emociju koja je iz njega crpila energiju od
plakanja, prvog puta je osjetio neku emociju.
Druga maska emocije do koje dospijeva Noemo je Ljutnja. Nju pronalazi u Zemlji
Paklene Vrućine, usred gorućeg grma, a po njoj kaplje voda. Već luda od kapljica koje
ritmično padaju po njenom čelu, još se više rasplamsala Ljutnja kad je vidjela Noema s
kotačem. ,,Dobro što hoćeš ti? Zar ne vidiš da kisnem? Pusti me na miru!'', vikne Ljutnja
ljuto, ali nježni dodir Noema, odlazak na suho i stavljanje na kotač gdje je sigurna,
smiruje ju.
Nakon dugo lutanja dolazi u Zemlju Jutarnje Šetnje gdje, opet kao i Tugu, nailazi na
emociju ispod drveta, ovaj puta ispod palme. Zamijetio ju je jer je prvo čuo neki zvuk koji
mu nije bio odmah poznat. Zvuk koji je čuo je smijeh, odlučio ga je pratiti i nakon par
metara nailazi na Sreću. Sreća se odmah razveselila što vidi nove ljude, a pogotovo jer
je na kotaču vidjela svoju sestricu Tugu. Sreća je s radošću odlučila poći s njima.
Ubrzo, već na ulazu u Republiku Pognojene Zemlje, nailazi na jednu masku emociju za
koju ni druge makse nisu točno znale što je. ,,Nema veze, uzet ću ju, i to je emocija!'',
izjavi Noemo i podigne tamno zelenu emociju s poda. Stavlja ju na lice i odmah osjeti
kako kroz njega prolazi i kao da ga obuzima neka… vlaga? Odjednom mu se pojavi
misao kako bi bilo sad super napraviti neku ,,spačku''. To se događalo svaki put kad bi
stavio tu emociju na lice. Nije bio siguran koja je to emocija, ali na kraju joj je odlučio
dati ime Zlokob.
Iako Noemo sada ima sve potrebite emocije i dalje je u svakodnevnoj borbi s njima jer,
jedno je imati emocije, drugo je točno znati kada ih treba koristiti. Ali to je još jedno
putovanje, cjeloživotno, koje čeka našega Noema.