Filozofija Kao Briga o Duši

UNIVERZITET U BANJALUCI
FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA FILOZOFIJU
FILOZOFIJA KAO BRIGA O DUŠI

Diplomski rad
Mentor: prof. dr Zoran Arsović Student: Andrea Slijepčević

Banjaluka, 2022
SADRŽAJ
1.UVOD.......................................................................................................................................................3
2. VJEČNI BJEG.........................................................................................................................................4
3. S ONU STRANU OGLEDALA...............................................................................................................5
4.VAPAJ DUŠE...........................................................................................................................................6
5. KADA SUNCA NESTANE( PLATON I EVROPA)...............................................................................8
5.1. Otkriće vječnosti..............................................................................................................................10
5.2. Prsten koji čuva tajnu......................................................................................................................15
6. ĐAVO UVIJEK ULAZI BEZ KUCANJA.............................................................................................17
6.1. Đavolje igre.....................................................................................................................................18
7.SVITANJE..............................................................................................................................................22
7.1. Bunar izgubljenih duša....................................................................................................................23
8. LITERATURA:......................................................................................................................................29
2
1.UVOD
Kada bi duša progovorila, nezavisna od naših tijela, baš kakva i jeste prema svom stvaranju,
kakvom je i sam Platon vidi, njen šapat tada ućutkao bi glasove šume koja nosi ime Svijet.
Hiljadama godina unazad ljudi su, kao tobože razumna pa čak i umna bića, posijali otrove zla na
Zemlji. Posijali nemoral, pohlepu i moć, kao jedno od najvećih zla. Ako smo posijali i njegovali
nešto, čiji dah zaudara na zlo, kakve plodove smo zamišljali da ubiramo? Plodove mnoštva
mogućnosti? Lažno šarenilo izbora? Da! Danas imamo sve to, ali najviše prazninu koja je u
svakom treptaju ljudskoga oka. Harmonija između neba i zemlje kao da je iščezla i za časak
Dionis je protjerao Apolona u dubine šume, zarobivši ga tamo lijanom pohlepe i bluda. Nakon
nekog vremena ono što ostaje Apolonu jeste samo njegov promukao glas. Promukao od upornog
dozivanja Tog istog umnog čovjeka. Taj glas, kako vijekovi nestaju u plamenu vremena, postaje
tiši. Sve duže je potrebno da bi ga neko čuo. Neko ko već nije zaveden urlicima snažnog Dionisa.
Na raskršći dobra i zla, izbor je kažu na nama samima.
Kako izabrati? Da li nam je poznato između čega biramo?
Plovimo talasima modernog doba koje je kreiralo kalup takozvanog idelanog čovjeka. Treba
naglasiti da takav kalup nije imao niti će ikada imati za cilj da se prilagodi čovjeku. Da oslobodi
njegov duh. Da pusti njegovu kretivnost u slobodan trk poljem zelenila. Suprotno tome, ovakav
kalup šalje drugačiju, ali vrlo jasnu poruku. Sada je čovjek taj koji će se, pognute glave, bez
glasa, prilagoditi kalupu koji je neko, igrajući se Bogova, kreirao za čovječanstvo. U tom
trenutku, kada na vlastitu dušu baci okove, čovjek započinje životnu igru, dok bezbrižna igra
života gubi svoj karakter igre.1Čovjek, kako to kaže Platon, rado trči u igru i neobaveznost,
sklanja se od svega teškog i ozbiljnog u životu upisanog. Lakoća razgoni strah, a ponajprije strah
od nepoznatog što dolazi2. Od umnog, nadasve duhovnog bića, čovjek uskoro postaje isključivo
biće potrebe. Ponajprije izgleda da potreba teži samo svom zadovoljenju. Traženje zadovoljenja
tako postaje traganje za predmetom koji je u stanju da namiri to zadovoljenje. Potreba nas tako
okreće prema nečem drugom nego što smo mi sami3. Takva potreba u čovjeku može se
vjerodostojno opisati kao zvjer iz Danteovog uvodnog pjevanja u djelu Božanstvena komedija.
Dante piše o zvjeri koja sije klice zla i straha u čovjeku. To je zvjer koja dušu posipa pepelom.
Čini je mrtvački uspavanom. A tako je zlobna i tako gladna da nikada svoju pohotu ne zadovolji,
već poslije jela još više je gladna 4. Kao što je Levinas pisao, zadovoljenje potrebe ne uništava i
samu potrebu. Ona nastaje ponovo i ponovo. Dok je u stopu prati i razočaranje poslije samog
zadovoljenja potrebe5. Čovjek je ubrzo postao najgladnija životnja. Vuk drugima ali i samom
sebi. Onoga trenutka kada dio njegovog bića i uhvati tračak sopstvene savijesti, čovjek osjeti. Ali
1
Emanuel Levinas; Smisao Transcendencije; Matica Srpska – Društvo članova u Crnoj Gori; Nikšić, 2017; str. 44.
2
Zoran Arsović; Poetika otetog svijeta; Matica Srpska, Banjaluka, 2019; str. 158..
3
Emanuel Levinas; Smisao Transcendencije; Matica Srpska – Društvo članova u Crnoj Gori; Nikšić, 2017; str. 48.
4
Dante Aligijeri; Božanstvena komedija; Biblioteka Izbor; Beograd, 1998; str. 40.
5
Emanuel Levinas; Smisao Transcendencije; Matica Srpska – Društvo članova u Crnoj Gori; Nikšić, 2017; str.49.
3
brzo ućuti. I prije nego što pusti glas. Već dugo je čovjek krtica u tunelima vlastite tame. Plaši se
svjetlosti. Zaslijepiće ga, možda čak i zaboljeti. Zbog toga on bira suprotnost. Tamo ne postoji
budućnost ali ni prošlost. Ne postoje one iskonske veze između Tebe i mene. Ne postoje veze
između Tebe i tvojih korijena, onih najsitnijih klica iz kojih potičeš. Postoji samo Tama i ono
sada. Ono što dolazi i u isti mah odmah odlazi.
2. VJEČNI BJEG
Svaki put, kako navodi Lav Šestov, kada se pred čovjekom pojavi dilema – uništi sebe ili osudi
na uništenje druge, najdublji i najtajanstveniji instinkti kod čovjeka ustaju u odbranu
individualnog Ja kome su zaprijetile opasnosti. 6Današnji razum teško prihvata filozofiju koja mu
predlaže nekoliko osnovnih principa. On teži na svaki način monoizmu, nečemu što objedinjuje,
kako to kod nas tako kažu – jednom načelu. On sa mukom podnosi i sam dualizam- prihvatiti dva
principa, to je isto što i odveć prihvatiti preveliki teret. I on, na svaki način traži olakšanje,
spreman je da u slučaju potrebe prihvati na riječ bilo kakvu besmislicu samo da nema posla sa
nečim složenim.7 Jer, sila nas i dalje fascinira, vodi nas svojim putevima, fascinira nas i
obmanjuje, čini nas svojim zaluđenicima. Tamo gdje mislimo da ćemo njome ovladati i da se
možemo osloniti na sigurnost njene pomoći, mi smo, u stvari, u stadijumu demobilizacije i
gubimo rat koji je lukavo promjenio svoj oblik, ali nije prestao8.
3. S ONU STRANU OGLEDALA

Izvedimo sada jedan misaoni eksperiment. Onakav kakav priliči samo Filozofiji. Zamislimo
vremeplov ispred sebe. Taj vremeplov vodi isključivo u prošlost. Koliko obrtaja na satu
vremeplova je potrebno okrenuti da bi se vratili na početak? Prije nego što pokrenemo mašinu, i
upustimo se u vrtlog vremena, trebamo razjasniti o kakvom početku se zapravo radi.? Početak
ovdje označava trenutak. To je trenutak, u istoriji čovjeka, kada je prvi put došlo do upotrebe
riječi philosophia. Filozofija prije filozofije. Riječi iz porodice philosophia nastale su tek u V
vijeku prije n.e., dok je samu riječ filozofija definisao Platon u IV vijeku prije n.e. 9Ono što je bio
temelj Grčkog mentaliteta jeste želja za obrazovanjem i podučavanjem, staranje o nečemu, što su
Grci nazivali paideia. Još od drevnih vremena Homerove Grčke, odgoj mladića predstavlja
glavnu brigu aristokrata koje krasi arete, to jeste izvrsnost proistekla iz plemenite krvi, što će
kasnije kod filozofa postati vrlina, tačnije plemenitost duše.10”Atina je svijetu otkrila
filozofiju.” (Pjer Ado; Šta je antička filozofija; str. 35).
6
Lav Šestov; Dostojevski i Niče; Slovo ljubve; Beograd, 1979; str. 28
7
Ibid; str. 29.
8
Jan Patočka; Izbor iz filozofskih spisa; Akademska knjiga, Novi Sad, 2013; str. 184.
9
Pjer Ado; Šta je antička filozofija; Fedon; Beograd, 2010; str. 25.
10
Ibid; str. 28.
4
Ali šta je filozofija? Kako zakoračiti na njen put? Da li je to samo znanje o mnogim filozofskim
sistemima? Da li je ona puko navođene mnogobrojnih ideologija? Traćenje, kako kažu, vremena
na pitanja koja nemaju odgovor? I da li zaista nemaju? Filozofsko pitanje, kako to navodi
Friedrich Waismann, se ne rješava: ono se razrješava. A u čemu se onda sastoji to
‘razrješavanje’? U tome da se značenja riječi upotrebljenih pri postavljanju pitanja nama učini
tako jasnim da se oslobodimo čini koje ono baca na nas. Filozofsko pitanje, ako se sa njim
dovoljno bavimo, može voditi nečemu pozitivnom – produbljenijem razumijevanju jezika. 11
Pitanje je, kako u nastavku piše Waismann, prvi nesiguran korak uma na njegovim putovanjima
ka novim horizontima12. Filozofski genije se nigdje ne pokazuje tako upadljivo kao u toj novoj
vrsti pitanja koje on donosi na svijet. Ono što ga izdvaja i određuje mu mjesto, jeste strast prema
postavljanju pitanja. Veliki um je veliki postavljač pitanja 13. Jer, “u filozofskim pitanjima ništa
nije jednostavno – to je pouka koje postajemo svjesni kad god razmišljamo o velikim filozofskim
problemima”. (Joseph Bochenski; Uvod u filozofsko mišljenje; str. 41)
Pojam sophia ( koji je ključan) je pojam bogat raznovrsnim značenjima. Ovaj pojam u početku,
još od Homerovog doba, doseže do oblasti umjetnosti i politike ali sa kulturnim i naučnim
procvatom Grčke i pojavom egzaktnih nauka ulazi i u naučni domen. 14Philosophia se najčešće
prevodi kao ljubav prema mudrosti, a filozof je stoga čovjek koji ljubi (voli) mudrost. “Filozof ne
zna ništa, ali je svjestan svog neznanja”(Pjer Ado; Šta je antička filozofija; str. 46). Ljubiti
mudrost ali ne znati sve o njoj stvar je prije svega vjere. Jer jedino u vjeri može se ljubiti ono što
se dotaknuti ne može. Ono o čemu se sve ne može saznati a zatim tim znanjem i pokoriti, kako je
to čovjeku već prešlo u naviku da čini. Samim tim filozofiranje više nije, kako to smatraju sofisti,
sticanje nekakvog znanja ili vještine, sophia, nego je to samoispitivanje, zato što ćemo u jednom
trenutku iskusiti ono što bi trebalo da budemo. Pravi filozof ne nalazi svoje mjesto ni u svijetu
neznalica ni u svijetu mudraca, kao što ne pripada sasvim ni ljudskom ni božanskom svijetu 15.
Kao što Niče piše: “ Samo je kod Grka sve postajalo život. ( Fridrich Niče; Knjiga o filozofu, 18
st.) I zaista “filozofija nikako i nikada ne odaje utisak slobodnog lebdenja u praznom prostoru bez
supstrata i povijesti. Ona jeste plod iznikao iz stabla ukupnog antičkog života ali je i duboko
‘ličnosni plod’. Probijajući iz dubina ‘grčkog tla’, filozofija i samo tlo izvrće, okreće, tjerajući i
dubine da se izvrnu do ‘gole kože’ i tako izlože i razlože. Tek kada dubine dobiju razlog, zbiva se
filozofija. Sa ovom filosofskom revolucijom Grci tek postaju Grci - oči zapadnoevropskog
svijeta.”(Zoran Arsović; Sokrat- melodija filozofije; str. 33) Kao suncokret u polju, koji se budi i
u san tone sa Suncem, okretajući se uvijek u njegovom pravcu, tako i čovjek, koji jednom istinski
začuje glas filozofije, krenuće putem za koji ne postoji unaprijed iscrtana mapa. Put filozofije je
najprije put samorefleksije. Na tom putu dočekati će nas ogledalo i po prvi put ćemo pogledati
11
Friedrich Waismann; Kako shvatam Filozofiju ( u Svijest I saznanje); Nolt; Beograd, 1980; str. 97.
12
Ibid. str. 100-101.
13
Ibid. str. 104-105.
14
Pjer Ado; Šta je antička filozofija; Fedon; Beograd, 2010; str. 36-40.
15
Ibid; str. 51.
5
sebe u oči. A ukoliko čovjek na tom putu i odluči da zapliva u vlastitim dubinama, sa koliko
utvara je spreman da se bori s onu stranu ogledala?
4.VAPAJ DUŠE
Ne može svako, iako zaroni u vlastitost, pobjediti ono što ga iznutra truje. Ono što dušu kida na
parčad, ali je nikada ponovo ne sastavi. Pogotovo se ne može iz te vlastitosti vratiti isti kao što je
bio prije skoka u sopstveni ponor. Jer, onaj ko se zaputi takvim sopstvenim stazama ne sreće
nikoga: to sa sobom donose sopstveni putevi.16Čovjek koji je bio tamo počinje drugačije da misli,
drugačije da osjeća, drugačije da želi. A čini mi se da ne postoji opasnija rabota nego čovjeka
današnjice ostaviti sa samim sobom! Tog časa čovjek, kao opijen, nimalo trijezan, započinje ples
sa vlastitim demonima. I baš kao što nam je istorija, vječni saputnik samog života, do sada
pokazala, rijetko kada je umnost čovjeka ta koja stvara muziku. Danas je to muzika koja ‘para’
uši. To je “muzika prokletih” (Zoran Arsović; Poetika otetog svijeta; str. 250) Sa druge strane ,
zavirili se u sebe, u svakog čovjeka, individualno ili iznutra, nekada i sada, otkriće se uvijek isto-
tiransko mijenje- težnju da se osvoji što je moguće više onog do čega se može doći. Sa takvim
čovjekom đavo je uvijek na svome, njim samim zapriječio je pitanje pravde.17 Jer “laž je
dozvoljena tamo gdje se ništa istinito ne može znati, a svaki čovjek noću sebi dopušta da se
obmanjuje.Težnju ka istini čovječanstvo je beskrajno sporo sticalo.”(Fridrih Niče; Knjiga o
filozofu, str. 29).
Čovjek će veoma radikalno promjeniti uslove i oblike svoje egzistencije u cjelini, ali istovremeno
i istim korakom pojačavaće determinisanost i zavisnost individue kao takve. Postojaće
neizmjerna opasnost da čovjek izgubi svoju dušu, ne samo pod pritiskom ogromnih povijesnih
masa, već i pred obećanjima moći i bogastava koji ga čekaju u vremenu nauke i tehnike18. Živimo
okruženi beskonačnom množinom tajni. Ali ma kako bile zagonetne tajne koje okružuju biće –
najzagonetnije i najuzbudljivije je to što tajna uopšte postoji, što mi kao da smo konačno i
zauvijek odsječeni od izvora i početka života. 19Očarani magijom “napretka”, vlastite oči
prilagodili smo tumornim danima. Navukli smo veo magle na pogled vlastite duše. Zbog toga
Izvor, od kojeg dolazimo, više ne možemo vidjeti (osjetiti). Nošeni, nekom vrstom čudnog
osjećanja, postali smo robovi moći koju smo sami stvorili. A to osjećanje je: duboko beznađe i
nesposobnost da sebe postavimo na nešto što je na bilo koji način čvrsto. 20Niti su noge čvrste
koliko je današnji ljudski ego, niti je tlo na kojem stojimo bilo šta drugo osim iluzija čvrstoće. U
XIX vjeku, kaže Jonesko, ljudi su imali osjećaj da mogu nekako da upravljaju svojim sudbinama,
da čovječanstvo može da upravlja svojim stvarima. Ovaj osjećaj nas je sasvim napustio. Mi
živimo sa potpuno suprotnim osjećajem – da nas nešto nosi - ; a to što nas nosi je protivrječno,
16
Fridrih Niče; Zora; Derata; Beograd, 2016; str. 7.
17
Zoran Arsović; Poetika otetog svijeta; Matica Srpska; Banjaluka, 2019; str. 153.
18
Jan Patočka; Izbor iz filozofskih spisa; Akademska knjiga; Novi Sad, 2013; str. 67.
19
Lav Šestov; Duša i egzistencija; Sfairos – Mediteran: Beograd-Budva, 1989; str.35.
20
Jan Patočka; Izbor iz filozofskih spisa; Akademska knjiga, Novi Sad, 2013; str. 209
6
takvo da nas sprečava da zauzmemo jednoznačan stav, ne znamo šta hoćemo, niko to ne zna. 21
Šta se onda dešava sa čovječanstvom kada sunca nestane? Oni tumorni dani su kao najtamnije
noći, jer nekoć je sunce grijalo kožu, dok je sada hladnoća svijeta para svakodnevno. Uskoro smo
dobili pune gradove praznih ljudi!
Kao sijevanje daleke munje danas dođe pitanje - šta je to što se događa.22Jedan treptaj oka i evo
nas u masi, jednoj ili drugoj. Glasovi oko nas više nisu tiha žuborenja različitih stavova,
mišljenja. Sada su to naredbe, ucjene, prijetenje. Zabrana i prinuda, prijetenja i strah, mogu da
iznude kod čovjeka samo licimjernu ‘ljubav’ i licimjernu ‘vjeru’, te se iznuđene, prividne,
neiskrene manifestacije skrivaju iza sebe ili direktno lukavstvo, ili pak preplašeno obamrlo srce.
Tako da svi napori i pritisci vlasti postižu jedino to da istinska vjera propada ili se uopšte ne
začinje u ljudskoj duši. U njoj sve postaje vještačko, nategnuto, podvojeno, neiskreno i otuda
nemoćno23. Duša sebe zaboravlja. Riječ je zamjenilo zlo. To je zlo kojem čovjek bez ikakve
zadrške govori da na sve “savjete”. Zato se kaže: pakao je vječan.
5. KADA SUNCA NESTANE( PLATON I EVROPA)

Vremeplov koji smo pokrenuli na prvim stranicama ovog rada posjedovao je sopstveni um. Taj
um kreirao je kartu čije ćemo upute pratiti sve do posljednjih stranica. Vrativši nas na početak
početka, postavljajući nam pitanja, koja se mogu čitati između redova, o naravi čovjekovoj,
njegovom mjestu u svijetu, pravednosti, duši (njegovateljici svijeta), svojim putevima doveo nas
je do Platona, a on nas je dalje poveo trnovitim putevima Evrope, nekada i sada.
Kako možemo govoriti o Platonu i Evropi? Kojim čudom oni stoje zajedno, jedno do drugog, u
istoj rečenici? I kakve, na kraju krajeva, sve to ima veze sa dušom, čuvaricom filozofije? Ono što
je suštinsko za filozofiju jeste probijanje do dubljeg pronicanja u stvari, što nije samo
raspršivanje magle i izlaganje ‘lažnih’ problema, već je po sebi pozitivno. Suština filosofije,
navodi Waismann, leži u njenoj slobodi! Tražiti u filozofiji stroge dokaze, znači tražiti sjenku
nečijeg glasa. 24Kada svojom magijom ovlada, filozofija nosi sa sobom svaki duh svoje prošlosti.
Zahvaljujući takvom kretanju, Platona možemo susresti na samim počecima (izvoru) Evrope,
odnosno Zapadnog mišljenja, ali i na njegovom kraju. Platon je i dalje tu, sada kao i nekada.
Posmatra kako Evropa gori u sumraku vlastite moći.
Pitanje je, međutim, ako idemo do korjena današnje neravnoteže, ne moramo li ići sve do samih
početaka Evrope i putem njih sve do samog odnosa između čovjeka i njegovog mjesta u svijetu;
da li je neravnoteža koju danas konstatujemo nešto što se ne tiče samo evropskog čovjeka u
određenom povjesnom razdoblju, već ono što se danas tiče čovjeka uopšte i njegovog odnosa
prema planeti25. Češki filozof Jan Patočka u svom dijelu “Izbor iz filozofskih spisa” naglasak
21
Jan Patočka; Izbor iz filozofskih spisa; Akademska knjiga, Novi Sad, 2013; str. 209-210.
22
Zoran Arsović; Poetika otetog svijeta; Matica Srpska; Banjaluka, 2019; str.
23
Ivan Iljin; Put duhovne obnove; Logos; Beograd 2008 god; str. 45.
24
Friedrich Waismann; Kako shvatam Filozofiju ( u Svijest i saznanje); Nolt; Beograd, 1980; str. 111-125.
25
7
stavlja na sledeću rečenicu: “Evropa je nastala na ruševinama najprije grčkog polisa, a zatim
Rimskog carstva.” Iako se misao Jana Patočke ne bavi samo problemom Evrope, pitanjima
njenog nastanka i duhovne povijesti, sve ono što je on priložio zajedničkoj stvari (evropskog)
mišljenja, stoji pod krovom ideje o filozofiji kao tipično, u izvjesnom smislu čak isključivo
evropskoj stvari, tako da se i promišljanje posebnih, na prvi pogled spram povijesnog, odnosno
povijesno-filozofskog konteksta indiferentnih pitanja, u krajnjoj liniji može posmatrati kao
samopromišljanje jednog antroploško-povijesnog kulturnog tipa, naime evropskog, čija je
osobenost, kako je rekao Huserl- univerzalnost26. Prema Patočki prokletstvo evropskog duha je u
tome što on bježi ka stvarima, što se zapliće u sebi samome tamo gdje vjeruje da je došao na
čistinu, što on – ispunjen samim sobom - druge ne može razumijeti, pa time ni sebe samoga. 27
Danas je Evropa preplavljenja ‘velikim’ govorima o slobodi i slobodnom čovjeku. Tiranija, koja
odavno vlada čitavom planetom, vješto je na lice navukla masku demokratije i servira nam samo
privid onog Dobrog. Dobro uskoro postaje ono što je i suviše lijepo da bi bilo istinito! Zbog toga
nam Patočka, u već spomenutom dijelu, skida (ili bar pokušava), veo ispleten od najsitnijih i
najvještijih đavoljih rabota. Zbog toga Patočka navodi kako su Grci, odnosno grčki filozofi,
opisali ljudsku slobodu, ni manje ni više nego treminom: briga o duši.28 To je ona “sloboda koja
vidi, ne ona koja samo sluti i naročito ne ona koja vjeruje, nagoviještava i primorava”( Jan
Patočka; Izbor iz filozofskih spisa; str. 191). Iako je kao biće smrtan, svojim tjelesnim djelom,
čovjekova duša je ono što je, kao sami poklon od božanstva, pronašlo dom upravo tu! U jednom
sasvim običnom smrtniku. Na osnovu toga briga o duši nije nikakva fraza, neki jadni pokušaj
filozofije i književnosti da bi se čovjeku dalo na značaju. Briga o duši način je življenja života.
Nasljeđe koje su Grci darovali ostatku svijetu. Nasljeđe koje je na korak da zauvijek iščezne.
Zbog toga, Patočka nas glasno pita : “ Da li je briga o duši, koja je osnovno evropsko nasljeđe, u
stanju da nam se i danas obrati?”29
Prije nego što pokušamo pronaći odgovor na ovo pitanje, potrebno je ( bar ) pokušati riješiti
jednu od misterija koja se sama ispisala među rečenicama ovoga rada. Ta misterija ispunjena je
sa nekoliko pitanja : Šta je to duša?; Zašto je potrebno brinuti se o nečemu kao što je duša?;
Kakav uticaj na čovjeka ima takva vrsta brige?
Govori o duši kroz vjekove mnogima su bili nezamislivi bez pozivanja na vjeru, Hrišćanstvo prije
svega. Ne smijemo zanemariti činjenicu da su škole ranog hrišćanstva pokušavale pronaći svoje
sljedbenike služeći se retoričkim govorima u kojima su svoje filozofsko znanje ili dogmu
preporučivale kao jedini put ka sreći. Čak i riječ ‘preobraćanje’ potiče od Platona, jer je usvajanje
filozofije prevenstveno značilo promjenu života. Iako je prihvatanje toga različito motivisano,
hrišćanska objava govori o neznanju ljudi i obećava da će im pružiti bolje znanje, kao i sve
filozofije, poziva se na gospodara i učitelja koji posjeduje i otkriva istinu. Ovo je bio presudan
26
Ibid. str. 8.
27
Ibid. str.
28
Ibid. str. 291.
29
Ibid. str. 218.
8
trenutak u sudaru Grka i Hrišćana. Budućnost hrišćanstva, kao svijetske religije, zavisila je od
toga30. Također odbrana hrišćanstva podrazumijevala je korišćenje filozofskih argumenata. Zar
veliki filozofi poput Sokrata i Platona nisu imali istu stvar na umu? Ne vjerovanje u Bogove
starih pjesnika i narodne religije bilo je staro koliko i sama filozofija. Nije li već Sokrat umro
mučeničkom smrću za svoju čistiju ideju božanstva? On je bio prototip pravične patnje, istinski
typos, kao neke ličnosti iz Starog zavjeta koje su ukazivala na dolazak Isusa Hrista31.
Ali u današnjem vremenu je sve više onih koji odlaze u jednu “suludu” krajnost. Tamo gdje se o
duši govori jezikom psihologije. Modernost je sa sobom donjela ni manje ni više nego grčke i
hrišćanske ideje ali zaražene njenim ludilom i potpuno izobličene. Svemir je utonuo u haos. Iz
zemlje odjednom se izrodila najgora vrsta grabežljivaca – moderni čovjek. Nauka se više ne
tumači kao funkcija ljudske samoodgovornosti, već kao čist fenomen uspješnosti, kao
aukumulator, tako da na taj način, prema Huserlu, ona tumači iskrivljeno. Iz toga ne može nastati
razumijevanje svijeta, već samo fabričko ovladavanje faktički pridolazećim. Čisto činjenične
nauke, kaže Huserl, proizvode čisto činjenične ljude. Zato se nalazimo u situaciji u kojoj se
nalazila predratna Evropa – u društvu moći, čiju unutrašnju rascjepljenost poimamo, njen
opstanak je u igri moći stavljen na kocku i nalazi se u opasnosti da zauvijek izgubi povlašćeni
kulturni položaj pređašnjeg svijeta. Ne sučajno, prisjećamo se Ničeove riječi iz uvoda Volje za
moći, gdje u čudu, čitamo: “Cijela naša evropska kultura već se odavno kreće u muci i napetosti
koja raste iz decenije u deceniju, približavajući se katastrofi – nemirno, silovito, zatečeno; kao
velika rijeka koja hrli kraju, koja više ne promišlja, već ima strah od toga”. 32 Sredstvo za
prevazilaženje ovog stanja jeste solidarnost uzdrmanih. Solidarnost onih koji su u stanju da
shvate o čemu se radi u životu i smrti, i kao posljedica toga – o čemu se radi u povijesti; da vide
da povijest jeste ovaj sukob pukog života, golog i sputanog strahom, i života na vrhuncu koji ne
planira budući svagdašnji dan, već jasno vidi da takav dan, njegov život i ‘mir’ imaju svoj kraj.
Samo onaj ko je sposoban da shvati ovu stvar, ko je sposoban za obrt (duhovni preobražaj),
duhovni je čovjek! 33U svom dijelu ‘Buđenje svijesti’ Antoni de Molla piše: “Duhovnost je isto
što i buđenje. Iako toga nisu svjesni, većina ljudi je uspavana. Rođeni su uspavani, tako
nastavljaju živjeti, u snu se žene i udaju, podižu djecu, čak i umiru uspavani - a da se nikada
stvarno ne probude. Oni nikada ne uspijevaju shvatiti čarabnu ljepotu ljudskog postojanja…
Žalosno je što većina ljudi nikada ne uspijeva shvatiti kako je sve dobro samo zato što su utonuli
u san. Svako živi u svojoj noćnoj mori koju naziva životom”.
Modernosti nije potrebna priča o duši! O duši koja je, kako to Patočka navodi, ono što je
sposobno za istinu na temelju posebne, nepremostive i samo čovjeku ostvarujuće strukture
30
Verner Jeger; Rano hrišćanstvo I Grčka paideja; JP “Službeni glasnik”; Beograd, 2007; str. 12.
31
Ibid. str. 23-24.
32
33
Ibid. str. 186-187.
9
fenomena kao takvog.34Istina traži od čovjeka da padne na koljena35. Zbog toga nam ne treba
istina, protjerali smo je!
5.1. Otkriće vječnosti

Duša je po svojoj suštini besmrtna, i samo kao takva može biti sposobna za istinu. O tome nas
ponovo uči Platon. U pitanju odnosa duše i tijela Platon zastupa koncept psihofizičkog dualizma.
Duša i tijelo su fundamentalno različiti entiteti. U Platonovoj antropologiji duša pripada upravo
istinskom svijetu Ideja. Ona je božanskog porijekla i bitno strana tijelu. Materija, tijelo u čovjeku,
uzrok je nereda i zla. Duša, kao duhovni entitet, u stanju je da shvati idelani svijet i ima
sposobnost nadživljavanja smrtnog tijela - dakle ona je besmrtna. 36 Filozofsko otkriće vječnosti, u
smislu toga da filozofija kaže kako je jezgro svijeta biće, a ono je nenastalno i ne nestaje, biće
koje, kako navodi Patočka, ne može ni nastati ni nestati - ono je vječno, je posebna stvar. U tom
otkriću zadržana je možda i najvažnija borba. Borba protiv pada, protiv vremena, protiv cjele ove
dekadentne tendencije svijeta i života. Zbog toga je čovjek, kao konačno biće, u mogućnosti da se
dovede u situaciju sličnu bogu. Kako? Ne postoji jednostavniji odgovor nego - brinući se za svoju
dušu. Na taj način čovjek je u stanju da poznaje cjelinu svijeta i života, u stanju je da postavi tu
cjelinu sebi pred oči, da živi od toga postavljanja. Upravo u tom odnošenju prema nečemu što je
zasigurno besmrtno, što je zasigurno vječno, što ne prolazi, van čega ništa ne postoji – u tome
ima svoju vječnost.37 U svom djelu Fedon, Platon iznosi, izmuđu ostalih, tri važna (ključna)
dokaza koja govore o besmrtnosti duše. U sledećih nekoliko rečenice pokušati ću da sva tri
dokaza predstavim što jednostavnije kako bi bili razumljivi:
Prvi dokaz : Oko nas postoji vidljivi i nevidljivi svijet. Logično je smatrati da je prvi bliži tijelu
( koje je vidljivo), a drugi duši koja je nevidljiva. I pošto se vidljivo mjenja i umire, dok je
nevidljivo vječno, nepromjenjivo, samim tim je i duša nepromjenjiva i vječna.
Drugi dokaz: Suprotnosti ne mogu da koegzestiraju u istome. Ako je tijelo toplo, znači da je u
njega ušla ideja Toplog. Ako se ohladi, to je zbog toga što je ideja Hladnog zamjenila ideju
Toplog. Biće živi jer ima dušu, ako umre znači da je ideja Smrti istjerala ideju Života, odnosno
Dušu.
Treći dokaz: Pristalice eristike( umjetnost osporavanja neke tvrdnje istinite ili ne- primjenjivali
su je sofisti) su tvrdili da je nemoguće doći do spoznaje navodeći dva slučaja: ako neko ne
poznaje spoznaju, ne može shvatiti kako je moguće, našavši je, da je prepozna, a ako je poznaje
onda ne razumije zašto je potrebno da je traži. Po Platonu, čovjek prepoznaje spoznaju pošto je
ona već unutar Duše. Drugim riječima, spoznaja bi bila anamneza, odnosno oblik sjećanja,
ponovno posticanje stvari koje smo usvojili u prethodnom životu. 38
34
Ibid. str. 240.
35
Lav Šestov; Duša i egzistencija; Sfairos – Mediteran; Beograd – Budva, 1989; str 38.
36
Aleksandar Damjanović; O duši I tijelu; Službeni glasnik; Beograd, 2012; str 47.
37
38
Lućano de Krešenco; Istorija Grčke filozofije; IP Svjetovi; Novi Sad, 1993; str. 93-94.
10
Ovo nisu dokazi u strogom smislu riječi. Dokaz neuništivosti duše, kako navodi A.Damjanović, u
svom dijelu ‘O tijelu i duši’, daje umirajući Sokrat, jer način na koji on umire svjedoči o nečemu
izvjesnom. Smrt je, prema Platonu, odvajanje duše od tijela, time on potencira dualizam: između
stvarnosti i privida, ideje i opažajnih predmeta, razuma i čula, duše i tijela. Duša istinskog
filozofa, prema Platonu, nastavlja Damjanović, koja je za života bila oslobođena tijelesnih
prohtjeva, nakon smrti prelazi u nevidljivi svijet i živi u blaženstvu u društvu sa bogovima. Dok
nečista duša, koja je isuviše voljela tijelesne naslade, postaće duh osuđen na vječno lutanje po
groblju ili će se nastaniti u tijelu neke životinje, u zavisnosti od karaktera. 39Zar Platon ‘estetski
ne uobličuje Sokratovu smrt’ jedino da bi njome uvjeravao tamo gdje to logos više nije u stanju.
I nije li taj ‘argument’ impresivniji nego sva snaga logosa (svi argumenti o besmrtnosti duše) 40?
Platon upoređuje dušu i kočiju. Tom kočijom upravlja kočijaš ( Um ) sa dva konja ( srčanost i
požuda) U svom dijalogu Fedar, Platon navodi kako u nama postoje dvije sile, koje sa nama
upravljaju i grade naše puteve. Jedna je urođena, kako to navodi Platon. To je požuda za
nasladama, a druga je stečena, misao. Ako nas dakle naša misao vodi onom što je najbolje, ako
ima vlast nad nama, ime toj vlasti je, navodi Platon, razboritost. Ali ukoliko požuda ovlada sa
nama, tu vlast Platon naziva razvrat. A razvrat je mnogoimen, jer ima mnogo djelova i mnogo
oblika.41 Kao što je V. Dis napisao: …”dremež i suton i noću i danju, nama se spava, nama se ne
sanja…, negdje pod velom magle, pokrovom velikim, leže utopljene duše 42.Duša je upravo ono što
je u čovjeku sposobno za istinu i što, upravo zbog toga što se radi o istini, čovjeku postavlja
pitanja: kako, zašto se bivajuće, njegova cjelina, pojavljuje, kako, zašto se pokazuje? Nije li
pojavljivanje, jasnoća u svijetu, nešto što čovjeka ističe u odnosu na sve ostalo, što ga izdvaja, i
nije li, kao posljedica toga, ono koje je ipak u izvjesnom smislu ljudska privilegija, nešto što
čovjeku postavlja i određene zadatke? Briga o duši u suštini je briga koja proističe iz ove
bliskosti čovjeka i pojavljivanja, čovjeka i pojave kao takve, pojavljivanja svijeta u cjelini, koje
se odigrava u čovjeku, i sa njim43
Povijest Evrope velikim je djelom recimo do XV vjeka, povjest pokušaja realizacije brige o
duši.44Sve nakon toga je čovjekov pokušaj da zauzme mjesto Bogova. Ali ljudi ne znaju, oni su
učesnici. Zalutali u ovaj svijet, u kojem bogovi znaju, u kome im je jasno sve o stvarima, čovjek
je učesnik, ali kao lutalica, kao zabludjeli. On je zalutao i ne prestaje da luta45. Da bi sačuvala ono
božansko u sebi, duša zaboravlja i povlači se u sebe, dok čovjek ostaje potpuno prazan, trkajući
se sa vlastitošću. Zbog tog je uloga filozofije, kako to i Patočka navodi, upravo refleksija.
Filozofija je određena ideja. Ta ideja zavisi od sposobnosti pojedinca i doba da shvate o čemu se
kroz vrijeme radilo u filozofiji, da se nadovežu na izvjesnu tradiciju i eventualno u njoj krenu
39
Aleksandar Damjanović; O duši i tijelu; Službeni glasnik; Beograd, 2012; str. 47-48.
40
Zoran Arsović; Sokrat; melodija filozofije; Fedon; Beograd, 2012; str. 444.
41
Platon; Fedar; Narodne knjige; Alfa, 1996; XIV - str. 11.
42
Vladislav Petković Dis; Utopljene duše; Oktoiks – Štampar Makarije; Beograd, 2012; str. 34.
43
Jan Patočka; Izbor iz filozofskih spisa; Akademska knjiga; Novi Sad, 2013; str. 231.
44
Ibid. str. 240.
45
Ibid. str. 258.
11
dalje, da je ponove46. Evropa je nastala iz ovog motiva, piše Patočka, iz brige o duši, ali je i
nestala kao posljedica zaboravljanja na nju!
Kod Platona, centar svega što radi jeste – briga o duši. Ona je ta koja se šeta univerzumom
upravo zato da bi bila ono što treba da bude. Ne brinemo se o duši zato da bismo saznavali, već
saznajemo zato da bi duša postala ono što može biti, a što nije još uvijek u potpunosti. 47 Usta su
nam puna priča o vječnosti ali gradimo puteve koji nas vode unazad, prema dole. Za Platona,
kako u nastavku svog djela navodi Patočka, srž principa ( briga o duši), grčkog života, predstavlja
upravo zajednica, konkretno Atina. Grčki polis, ep, tragedija i filozofija jesu razne strane istog
poleta koji znači uspon iz dekandencije. Zato Platon kao jednu od glavnih tema svoga
razmišljanja ima državu koja mu istovremeno predstavlja model na kome je moguće otkriti građu
pojedinačne duše48. Zagovarajući jedinstvo zajednice (države), koja je u tom vremenu bila rasuta
na bezbroj manjih gradova, Platon nas upoznaje sa likom Sokrata. Francuski filosof Pjer Ado, u
svom djelu ‘Šta je Antička filosofija’ daruje nam jednu zanimljivu analizu upravo Sokrata,
navodeći kako su lik Sokrata često poredili sa Isusom Hristom. Iz mnoštva sličnosti izdvaja se
činjenica da su obojica izvršili ogroman istorijski uticaj, premda su svoju aktivnost obavljali u
prostoru i vremenu koji su bili premali u odnosu na svijet- djelovali su u malom gradu ili sasvim
maloj zemlji i imali vrlo mali broj učenika 49. Prema tome, kada Sokrat tvrdi da zna samo jedno to
je da ništa ne zna, što znači da odbacuje tradicionalno shvatanje znanja, navodi Ado. Njegov
filozofski metod neće se sastojati u prenošenju nekakavog znanja, što bi se svodilo na to da
odgovara na pitanje učenika, nego ispitivanju učenika, zato što on ni sam niti ima nešto da im
kaže niti može da ih nauči bilo čemu što je u vezi sa teoretskim sadržajem znanja. Sokratova
ironija znači da se pretvaramo da hoćemo nešto da naučimo od svog sagovornika da bismo ga
doveli do toga da uvidi da ništa ne zna o stvarima za koje je mislio da je znalac. On sam ne zna
ništa i ničemu ne podučava, ali mu je dovoljno da ispituje, i upravo ta pitanja, ta istraživanja,
pomažu njegovim sagovornicima da ‘porode’ ‘svoju’ istinu. 50
U nastavku dijela, Pjer Ado navodi, da će Platon upravo na mitski način izraziti ovu ideju da je
svako znanje ni manje ni više nego nejasno sjećanje na ono što je duša opažala u prethodnom
životu51. Sokrat, prema kojem se Platon upravljao i koji mu je bio upozorenje da ne stupa u
politički život u ovom obliku, jeste tip starog Atiljanina koji živi u novom vremenu, novim
sredstvima zastupa ono staro, zastupa ideju da je važno ne nanositi nepravdu, da ju je bolje trpjeti
nego činiti. Sokrat je i dalje prestavnik starog božanskog svijeta ali na nov način. Njegov princip,
navodi Patočka, otkrivanja, osvjetljenja sopstvenog neznanja jeste istraživanje, poziv na
samorefleksiju. A to Platon, prema Sokratu naziva: briga o duši! Briga o duši jeste nešto sasvim
unutrašnje. Filozofija ne želi podučavati dušu nekom spoljašnjem uspijehu - to neka rade sofisti.
46
Ibid. str. 272.
47
Ibid. str. 283.
48
Ibid. str 284.
49
Pjer Ado; Šta je antička filozofija; Fedon; Beograd, 2010; str. 42.
50
Ibid. str. 47.
51
Ibid. str. 48.
12
Ona je unutrašnje oblikovanje same duše, oblikovanje u nešto jednotno čvrsto i u tom smislu
bivajuće, upravo stoga se bavi mišljenjem.52
S obzirom da se počeci Evropske tradicije nalaze upravo u ovakvom učenju Grčke, posebno
Platona, možemo reći da je i Evropa stvorena po principu brige za dušu. Ukoliko se Platon, kod
kojeg je briga o duši jedan od stubova mišljenja, može smatrati kumom evropskog bića, onda,
kako tvrdi Patočka, postoji samo jedan način da čovjek bude povijestan- briga za dušu. Briga o
vlastitom biću, čiji je najuzvišeniji zapravo suštastveni dio duša – suštinska odlika evropskog
čovjeka, a briga o duši, smatra Patočka, je ono što je stvorilo Evropu. Duša kao usija čovjekovog
opostojanja, za evropski tip nije datost koja je jednom zavazda ,,zakovana”, već nešto koliko
dragocijeno toliko lomljivo, trošno, dakle osjetljivo na trajanje, na vrijeme ali opet podatno za
gajenje, oplemenjivanje, uzizdanje. Brinuti o duši, to ne znači samo razmišljati o duši - već je,
budući da je za Grke ‘organ’ mišljenja bila upravo sama duša, svaki oblik promišljanja koji bi
sebi izabrao ‘dostojnu’ stvar, odnosno svako valjano i dostojno promišljanje, spadalo u odgajanje
duše. Jednom riječju briga o duši jeste samo mišljenje, budući da, formalno rečeno, što je duša
‘mislenija’- to je sve ‘duševnija’.53 “Mišljenje jeste život, jeste zanos, pri čemu zanos ne znači
opijenost nego otrežnjenost- ‘otrežnjenost koju treba uvijek otrežnjavati’(Levinas).”(Zoran
Arsović; Sokrat: melodija filozofije; 440 str. ) Kao što Niče piše: “nagoni koji izdvajaju Grke od
drugih naroda dolaze u njihovoj filosofiji do izražaja. Ali to su upravo njihovi klasični nagoni.
Važan je njihov način bavljenja istorijom.”(Fridrih Niče; Knjiga od filozofu; str 8.) Zato Evropa,
navodi Patočka, jeste život zasnovan na zrenju. Sudbina čovjeka, a zatim i njegove zajednice,
konačno i svijeta – zavisi od mišljenja. To je nešto što se dešava još od Platona, iako je u
modernosti taj odnos postao dramatičan. Taj princip (briga o duši) ubrzo je zamjenio novi. To je,
po Patočki, princip ovladavanja svijetom. 54Svijet je, zajedno sa nama i uz našu pomoć, krenuo
unazad!
I kako onda govoriti o duši? O njenoj besmrtnosti? O vječnosti? I danas, odgovor nam nudi
Platon. Biti kao Sokrat. Šta to znači? To nam poručuje i Patočka sledećim rečenicama:
neophodno je u novim okolnostima ponavljati brigu o duši. Ponavljati međutim ne znači činiti
isto što je već bilo. Ponavljati ovdje znači na nove načine dosezati isto, novim riječima, novim
sredstvima govoriti isto. Moramo uvijek iznova i uvijek drugačije govoriti ono što jeste, ali to
mora uvijek biti jedno te isto!55 Pitanje duše, brige o njoj, njenog unutrašnjeg stvaranja, za
Platona je prije svega pitanje pravde i pravičnosti. Kako bi drugima približio, najbolje dočarao
problem pravde i njegovu vezu sa principom brige o duši, Platon na velika vrata uvodi mit. U
Platonovo vrijeme mit je u potpuno raspadu, ono što Platon čini, uzimajući mit kao osnovu svoje
filosofije, jeste preobražaj. Platon izvodi preobražaj mita u religiju. Tako da kao rezultat ovog
poduhvata dobijamo Platonsku religiju. Prvu čisto moralnu religiju. 56 Za Patočku, najubjedljiviju
52
53
Ibid. str. 8-9.
54
Ibid. str. 291.
55
Ibid. str. 292.
56
Ibid. str. 323.
13
formu svjedočenja tajanstvenosti i neobjašnjivosti nastanka svijeta, dakle zajedničkog svijeta, u
povijesti- tačnije: kao povijesti – predstavlja mit. Mit je ne samo priča o početku nego i dvostruko
svjedočanstvo – potreba da se pita i da se nekako i nešto ‘zna’ o prapočetku, pri čemu je
najprimjereniji oblik toga ‘znanja’ mitsko pripovijedanje – koje upravo kao takvo ne može
raspolagati pripovijedanim. Zbog toga, Patočka nam poručuje sledeće: mitski smisao je
‘apsolutan’, a sam ‘mit jeste istina’, budući da je pravi mit istinit. Patočka zaključuje, bez mita se
teško može živjeti, dok pravi mit u povijesti ne umire 57. S pravom se naglašava da je ‘blizina
mita i filozofije’ prije svega formalno-strukturalne prirode. Naime, razvijajući se kao
‘napredovanje umnog načela’, ili ‘subjektivno centriranje uma’, filozofija sve izrazitije postaje
‘usamljen razgovor duše sa sobom’58. Kada se duša sebi obrati, u tom času ona razumu uzmiče,
dok je Um dočekuje raširenih ruku, kao starog, izgubljenog, prijatelja. Čineći ‘nepravdu’ razumu,
ali pravdu Umu, duša se vraća kući. Ovakva putanja duše moguća je samo onda kada se Apolon
oslobodi otrovnih lijana, u koje ga je smjestio Dionis. Samo tada, kada umni dio duše prevlada,
moguće je biti pravedan prema drugima ali i samom sebi. Međutim u današnjem vremenu, sa
svakim izlaskom sunca, sve smo dalje od pravičnosti u iskonskom obliku. Sa ovakvim načinom
življenja, duša i pravednost još uvijek ne plivaju na istim valovima.
Kako bi bolje objasnili upravo vezu između duše i pravde, u nastavku rada posvetićemo nekoliko
rečenica jednom od Platonovih mitova.
5.2. Prsten koji čuva tajnu

Pokrenuti pitanje pravde konkretno i danas je nemoguće bez Platonovog misaonog eksperimenta
starog preko dvije hiljade godina. Taj misaoni eksperiment jeste Platonova priča o pastiru Gigu i
magiji prstena. Ova priča nikada ne može niti smije izgubiti na svojoj aktuelnosti! U svom
čuvenom dijelu Država Platon nam daruje jednu sasvim obično neobičnu priču. U drugoj knjizi
Države Platon nas upoznaje, kroz razgovor između Sokrata, Glaukona i Trasimaha o dobru i zlu,
pravičnosti i njenom porijeklu, sa likom pastira koji nosi ime Gig. Prema ovoj priči Gig je bio
pastir u službi tadašnjeg lidijskog kralja ( područje današnje Turske). Na samom početku priče
Platon nam dočarava haos prirode koji se događa. Velike kiše, zemljotresi doveli su do
“otvaranja” zemlje koja sa sobom oduvijek nosi vječne tajne. Pukotina u zemlji otvorila je vrata
nečega što je zauvijek trebalo ostati zatvoreno. …”on to primjeti, zadivi se i siđe u pukotinu”..59
Pećina je sa sobom donjela “čudnovate” stvari, kako je to Platon slikovito opisao. I zaista jeste!
Donjela je čudo, ali ne ono za koje se često ili ponekad pomolimo. Gig je u pećini, kako Platon u
priči navodi, naišao na mrtvaca. Taj mrtvac bio je veći od bilo kojeg drugog čovjeka, a na sebi
nije imao ništa osim jednog zlatnog prstena! I kao onaj čovjek, koji je opijen, nimalo trijezan, Gig
uzima prsten, dok demoni započinju smrtonosni ples sa njegovom dušom. Simbol prstena usko je
povezan sa njegovim oblikom. Kao krug, bez označenog početka i kraja, prsten je prvenstveno
simbol vječnosti a upravo kao takav simobl je i saveza, zavjeta koji se daje, jedne čvrste veze.
57
Ibid. str. 12.
58
Zoran Arsović; Sokrat – melodija filozofije; Fedon; Beograd, 2012; str. 449.
59
Platon; Država; Beogradsko izdavačko-grafički zavod; Beograd, 2002; str.38.
14
Kakav je to i sa kim, Gig sklopio savez, uzevši prsten sa ruke mrtvaca? I kakvo nam “čudo”
može donjeti nešto što je istrgnuto iz mrtvila u kojem je stvoreno?
U nastavku priče Platon navodi da upravo po izlasku iz pećine, ne prođe dugo vremena, prije
nego što prsten Gigu otkri svoju tajnu. Običaj je bio da se pastiri navečer skupljaju oko vatre ne
bi li kralju podnjeli izvještaj šta se to sve tokom proteklog mjeseca desilo kod samog stada. I Gig
je došao tu noć, stezajući čvrsto prsten u jednoj ruci od silnog uzbuđenja…”Dok je sjedio u
društvu sa drugima, slučajno okrenu prsten prema sebi i prema unutrašnjoj strani ruke i smjesta
postade nevidljiv za one koji su oko njega sjedili…”60. U njegovoj utrobi ponovo se pojavi osjećaj
divljenja nad “čudom” koje ga je snašlo. Osjećanje moći već tada počinje da nagriza svaki
milimetar njegovog bića, dok mu se u glavi roje misli. Ipak jedna ovladava drugima – šta je sve
moguće kada imaš moć? Tada se brišu sva pravila. Tiranija nad samim sobom kreće onog časa,
kada sklapajući savez sa đavolom, zapravo ga sklopiš sa samim sobom, dok đavo samo ubira
plodove zla koje bacaš na onaj isti put kojim je duša došla da te dotakne. Tako opijen magijom,
koja je uvijek đavolja rabota, Gig uskoro gubi svaki osjećaj za moral. Jer takva moć moral ne
poznaje. Ona poznaje samo divljenje prema onom čovjeku koji se “snađe” i nije važno koliko
leševa ostavi iza sebe - on je uspješan! Danas je upravo to mjerilo nekakvog vanzemaljskog
dobra koje je ovladalo našom planetom. Magija prstena magija je tiranskog života- načinom
života učiniti dušu nevidljivom samoj sebi. Prsten radi ono što radi svaki đavo: okretanjem od
istine vrši otmicu.. 61I uskoro u toj nevidljivosti za druge postaješ nevidljiv i sam sebi. Od toga
trenutka tvoja nepravičnost postaje pravična i svako je za sebe pravedan. Duša je bačena u
zaborav i tamo ostavljena da trpi svaki udarac, previja rane, sve dok ne izadahnemo poslijednji
dah u ovom životu.
I zaista šta se dešava kada anđeli zaspu? Šta se dešava sa dušom kada, kao magijom (prstena),
izbrišemo njeno sjećanje na sveto mjesto iz kojeg dolazi? Šta smo onda? Ili šta onda postajemo?
Duša bez daha? Um okovan lancima, a ključ izgubljen onog trenutka kada smo Platona proglasili
za mrtvaca, kostura bez krvi i mesa. Uskoro smo umjesto bogovima, počeli sa molitvama
tiranima, dok su njihove molbe u sebi, kako to Platon navodi u Sedmom pismu, oduvijek
sadržavale prisiljavanje.62 U poslednje dvije decenije, prema riječima italijanskog antropologa i
istoričara Alfonsa di Nole, đavo je, čini se, iz okvira demonske ideologije i lavirinta arhaičnih
doktrinarnih besjeda prerastao u zabrinavajuću pojavu svakodnevnice. Ukus demonskog i
skrivene privlačnosti nekontrolisane energije koja potiska u meandrima podsvjesti i nedokučivim
dubinama prirode i društvenog bića, postali su moderni, u usponu. 63 U pokušaju da se odredi
porjeklo đavola, nezavisno od prirodnog i istorijskog zla, stoji unutrašnja radikalnost
egzistencionalnog i individualnog zla kao ishod muka koje u psihi duboko opterećuju. To bi bila
neka urođenost zla u nama samima, kao naša neumoljiva sudbina, koja u našem biću mitski
60
Ibid. str. 39.
61
Zoran Arsović; Poetika otetog svijeta; Matica Srpska; Banjaluka, 2019; str 153.
62
Platon; Sedmo pismo(u Država – Državnik)Matica hrvatska Zagreb, 1942; str. 113.
63
Alfonso M. di Nola; Đavo; Clio, Beograd, 2008; str.5.
15
označenom kao “naše srce” nasljedno određuje sklonost ka zlu64 Pod skrivenom, dubinskom
ravni čovjekove duše, podrazumijevalo se nešto u vrijedonosnom pogledu negativno, ono što bi
se riječima Dostojevskog moglo otprilike obuhvatiti izrazom – podzemlje.65
Dostojevski ipak, piše Patočka, kao riješenje krize predlaže vizantijsko hrišćanstvo, Niče -
vječno vraćanje istog. Ali pravi fundament hrišćanstva i ponovnog otkrivanja vječnosti ipak
pretpostavlja, kao što smo već navodili, ponavljanje nečega što je na samom početku evropske
epohe bila jedna stvarnost: duše, kao onog u nama što je u odnosu sa besmrtnim, smrti
nepodložinim elementom vaseljene koji omogućuje istinu i u njoj život, ne natčovjeka, već
istinski ljudskog stvora.66
6. ĐAVO UVIJEK ULAZI BEZ KUCANJA

Đavo je duhovno biće, ali nečistoćom bunta i nepokornosti, otežalo i centrifugalnom silom svoje
gorde želje, otpalo i daleko izbačeno od Boga, a usljed toga degenerisano i izopačeno, u odnosu
na duhove koji su ostali vjerni Tvorcu. U njegovoj moći i posjedu je obmana. On je tvorac i
svedržitelj opsene i laži. On je zli majstor, podivljali umjetnik i kovač lažnog novca. Nesrećno,
nakazno, malignitetom samovolje oboljelo i karcinomom mržnje prekriveno i ispunjeno biće. Ali
svojom hipnotičkom moći, pred očima svijeta, miomirisnim uljima pomazano, u dostojanstvene
odežde saznanja odjeveno i u lik čednosti maskirano. On je jednom nogom u vječnosti, ali u
onom bezsvjetlosnom predjelu, van Carstva Božijeg. Drugom nogom stoji u ovom privremenom
svijetu. Tu on, grčevito i mahnito, radi na lovu ljudskih duša da bi što više njih uspjeo da odvuče
tamo odakle i sam došao, prije nego što se Hristos raznese i završi sa ovom vidljivom i
materijalnom tvorevinom. Prenese nas u jedno novo postojanje, koje je nama sada nepojmljivo,
kao crvu leptirov let67. Da li nas onda zaista čudi, što pred jednom ovakvom tvorevinom ponor
ništavnosti jedino je mjesto koje čovjek zove kućom. Jer poznato nam je, bar tako kažu, da gdje
god Bog da krene, nesveti ga prati. Tamo gdje on sagradi crkvu, nesveti sagradi kapelu.
Da li nas onda može začuditi što čovjek i čovječanstvo današnjice, višeznačno i višeslojno,
proživljavaju nesklad i rascjep. Tjelesno je podložno ranjivosti ali, još i više, duhovno! 68 Ono što
iz toga izrasta jeste, začudo, nešto poput volje za moći, ali moći koja nema nikakav subjekat. Ne
radi se o tome da tu moć neko želi, ona se naprosto akumulira i čini sa nama šta hoće. 69 Moć koja
je ovladala svijetom i natčovjek kojeg je Niče predvidio, a danas uveliko živi, zaustavili su
vrijeme koje je trebalo voditi svijet, izbrisali ga kao trag prstiju u prašini, i napisali novi scenario.
U njemu ne postoji mjesto za božanstva. Čovjek je proglasio “Ragnarok”(sud Bogova). Nastupio
je Sumrak Bogova, tj. kraj naše istorije i vremena 70. Evropa je otvorila svoje kapije napretku -
onom novom, koje ju je potpuno uzelo pod svoje, brišući svaki trag koji je do tada ostavila iza
64
Ibid. str. 12.
65
Lav Šestov; Dostojevski i Niče; Slovo ljubve. Beograd, 1979; str. 254.
66
Jan Patočka; Izbor iz filozofskih spisa; Akademska knjiga, Novi Sad, 2013; str. 150
67
Monah Arsenije Jovanović; Bog I rokenrol; Manastir Crna rijeka, 2006; str. 36.
68
Aleksandar Damjanović; O duši I tijelu; Glasnik; Beograd, 2012; str. 15.
69
16
sebe. Smišljeno, sa strategijom, kako se nikada više sebi ne bi vratila. Poput Giga, Evropa je
pojurila za zlatnim blještavilom moći ni ne sluteći koliko blizu je zagrljaj smrti u koji je pala.
Poput Giga Evropa se uspinjala, ali unazad. Da li čovjek, kako je Niče jednom prilikom rekao,
zaista ‘neutemeljena životinja’? Da li je zlo, koje je tako snažno prisutno u čovjeku, zapravo
samo cijena njegove slobode? Ili se on tako opravdava za sva zlodjela. A kada u igru ulazi svijest
o slobodi, kako bi Zafranski napisao, onda je gotovo sa rajskom nevinošću. Ona se više ne sadrži
u biću, već ide izvan njega, teži čitavom jednom horizontu zavodljivih mogućnosti. Svijest
uskoro postaje žudnja, čežnja71. Ali ne samo i ne uvijek za onim Dobrom.
6.1. Đavolje igre

Šta nas je dovelo u ovaj stadijum? Šta je Evropu dovelo do mjesta gdje je sada? Odgovor je lak:
to je bilo njeno nejedinstvo i njena divovska moć. 72 Ono što razara svakog pojedinca, na kraju
razar i jedan prostor i jedno vrijeme. Bez prevelike muke, sa osmjehom političara, đavo je prvo
ušao u čovjeka, kao pojedinca, a zatim u Evropu i svijet. I to sve bez velikog napora, bez
uzaludnog kucanja na vratima, tiho i toliko neprimjetno kao da i nije stranac među nama. Za
razliku od nas, đavo je strpljiv i djela polako. Ne odriče iskušenje u vezi sa stablom ali mu
mijenja smisao. Izokreće. Najprije Božiji savjet izokreće u zabran, zatim izvrće značenja dobra i
zla, a sve da bi obesmislio samog Boga. Mag je obesmišljavanja. 73 Igrajući ulogu koju je sam sebi
napisao, uz malu pomoći Lucifera lično, čovjek ubrzo postaje samom sebi neka vrsta božanstva.
Ne želi on više da bude “pokoran”, on je dio božanstva i “prirodno” je da to božanstvo pokori!
Vjera u zlo, jača zlo! Tako đavo širi krila i podastire ih za čovjekov( slobodan) let. Uvuče se u
maštu i sjećanja, otisne svoj duh, i onda kako kažu teolozi, majmunski oponaša utjelovljenje,
radije prodire u žrtvu, dezintegriše je i uspavljuje ( u anđeoski ili životinjski san, svejedno je ). 74
Takvu magiju posipa svuda po čovjekovom biću, dok iz njega, kao pijavica, izvlači na površinu
sve ono zbog čega ga Boga treba biti stid. Evo nam Ničea na djelu iako ga “nismo željeli “
prizivati.
A kada se sasvim odomaći u našem svijetu, i pod svoje ga uzme (kao u modernosti), izgleda da
mu je glavna zadaća (kao preduslov svih drugih) raspametiti hrišćanske ideje, učiniti sve da one
polude.75
Ono što je prvobitno kod Platona bilo brana pred orgijastičkom neodgovornošću, sada je
dospijelo u službu svakodnevnici. Čovjek u njoj sebi laska da uzima vlastiti život u svoje ruke, a
u stvari, on od otkrivenih uzroka umije da stvara sredstva za olakšanje i spoljašnje umnožavanje
života i njegovih vrijednosti. Sam rad pritom, doduše, u početku neizmjerno porobljava, ali zatim
sve više ‘oslobađa’, toliko da čovjek dobija prespektivu potpunog ‘oslobođenja’ od njega. Jedna
70
Ragnarok se u nordijskoj mitologiji opisuje kao zadnja bitka bogova protiv zla poslije koje će nastati novi
poredak( kraj našeg vremena).
71
Ridiger Zafranski; Zlo ili drama slobode; Službeni list SCG; 2005 god; 11-19 str.
72
73
74
Ibid. str. 259-260.
75
Ibid. str. 263.
17
od posljedica koja se isprva neprimjetno, a potom sve izraženije oglašava jeste - dosada. Ona nije
nešto zanemarljivo, ‘puko raspoloženje’, privatno nahođenje, već je ontološki status čovječanstva
koje je cijeli svoj život podredilo svakodnevnici i njenoj bezličnosti. Problem individue, problem
ljudske osobe, kako navodi Patočka, od početka je bio problem prevazilaženja svakodnevnice i
orgijazma. On je istovremeno značio: čovjek se danas ne može poistovijetiti ni sa jednom ulogom
koju može odigrati u svijetu. Moderni individualizam, onako kako se proteže od renesanse
(prema Burkhartu, i mnogim drugima), bio je težnja ne da se prodre van i ispod svake uloge, već
da se igra značajna uloga.76 Kao što Niče piše “čovječanstvu je sa saznanjem dato lijepo sredstvo
za propast”.( Fridrih Niče; Knjiga o filozofu; 44 str.)
Čovjek je prestao da bude odnos prema biću i postao je moćna sila, jedna od najmoćnijih.
Moderna civilizacija pati ne samo zbog vlastitih grešaka i kratkovidnosti, već i zbog neriješenosti
cijelog problema povijesti. Ali problem povijesti ne smije biti do kraja riješen, već mora ostati
problem. Opasnost sadašnjice jeste što znanje o nečemu pojedinačnom isuviše veliki broj ljudi
odvikava od toga da vide pitanja i ono što je njihova osnova. Pitanje je da li povijesni čovjek i
dalje hoće da priznaje povijest?77 Poslije Sokrata, kako to piše Niče, više nije bilo moguće
spašavati opšte dobro, pa je na pozornicu stupila individualizujuća etika koja hoće da spasi
pojedinca.78 Novi čovjek ionako neće više ništa i nikoga iznad sebe. Kao i đavo, uostalom.
79
Znanje je moć. Misli se na moć nad sudbinom. Apstraktni naučnik, ispitivač prirode, mislilac u
sistemima, čija se sva ‘duhovna’ egzistencija zasniva na načelu uzročnosti, jeste kasna pojava
nesvijesne mržnje prema silama sudbine, nepojmljivog. ‘Čist um’ odriče sve mogućnosti izvan
sebe sama. Tu strogo mišljenje vodi vječni spor protiv velike umjetnosti. Kako navodi Spengler,
čovjek poput Kanta uvijek će se osjećati nadmoćnim nad Betovenom, ali neće spriječiti Betovena
da ‘kritiku čistog uma’ odbije kao oskudni način posmatranja svijeta. U svom dijelu ‘Propast
Zapada’, O.Spengler postavlja pitanje: “Za koga postoji istorija?’’. 80
Nesumnjivo za svakoga ukoliko je svaki čovjek član istorije cijelokupnim svojim bitisanjem i
budnim bićem. Ali velika je razlika da li neko živi pod stalnim utiskom da je njegov element u
jednom daleko širem životnom toku koji se proteže na vijekove ili osjeća svoj život kao nešto u
sebi, zaokrugljeno i zatvoreno. Ono što je Grk nazivao kosmos, to je bila slika svijeta koji ne
postaje nego jeste. S tim u vezi, i Grk je bio čovjek koji nije postao nikada nego, koji je oduvijek
bio.81 Danas, u savremenom dobu, čovjek u kojem zvijersko ‘preteže’ ne može vladati sobom, ali
problem je upravo taj što se takvi okolo utrkuju da vladaju drugima, te liče na “bolesnika koji
umjesto da sjedi kod kuce, mora svoj život da provodi u borbi na takmičenju sa atletama’’(579d).
76
Ibid. str. 166-168.
77
Ibid. str. 167-172.
78
Fridrih Niče; Knjiga o filozofu; Službeni glasnik; Beograd,2017; str. 9.
79
80
Osvald Šengler; Propast zapada (I – tom); Književne novine; Beograd, 1989; str 172-173.
81
Ibid. str. 42- 43.
18
O kakvoj ‘duši’ onda govorimo? O duši koja u sumrak zapleše đavoljim plesom? Tiranska
82
duša? Šta li joj je spas?
Tiranija nije ni politički ni moralni fenomen, već ontološki (fenomen otmice, falsifikacije onog
što zapravo jeste). Duh opsjednut samo svojim duhom, negator drugog i drugačijeg; avet koja
može iz trbuha govoriti glasom druge aveti. Umije uzeti i naš glas. Sve okreće. Zlo prozvodi, zlo
čini. Zloduh je to83. Onakav zloduh kakav je zagrlio dušu Giga. Onakav kakav je svoje ruke
raširio i Evropi. Vrhunac nepravde, piše Patočka, ogledaće se u tome da čovjek bude zaista
nepravedan, ali da se pritom uvijek učini pravednim. To je nepravda u čistom obliku 84. Tako se
instalira ono što Platon naziva idealnom nepravdom (koja društvenošću vlada do dana
današnjeg). Svako je idealno nepravedan, jer je idealno nepravedan onaj koji je u stanju da svoju
nepravdu besprijekorno realizuje. Kojom snagom, ili da budemo jasniji, kojom magijom đavo
(tiranin) čini ono što najbolje zna u današnjem vremenu? Upravo magijom prstena – učiniti sebe
nevidljivim, omota dušu prirodom, onako zmijski, sa svake strane, da sama sebi bude nevidljiva.
Za tako zavedenu dušu, opijenu tiranskim mijenjem, uzetu od sebe, Tiranina nema. Ona ga ne
vidi, jer nije u stanju da vidi85. Duša kada oboli, ne rijetko to bude za čitav život .
Nije uzalud da u Platonovom djelu Fedar, Sokrat kaže : “Bolesnom čovjeku prijatno je sve što se
sa njime ne takmiči, a što je bolje od njega i jednako sa njim, to mu je mrsko 86’’. Zapljusnuti, a
potom vrlo brzo potopljeni ovim osjećanjem, ljudi su uskoro potonuli u onaj osjećaj dosade,
bezvolje – samoće! Ipak, čovjeku se može dogoditi bezbroj loših, nepovoljnih stvari, ali u ovom
svijetu uvijek postoje sile koje su u stanju da ga u krajnjem slučaju zaštite. To je ono što nas još
uvijek drži. I naravno uvijek će da postoji kontrapriča, ona druga stvar: tama, tuđina, ono
neprijateljstvo koje odiše jezom i ludilom. Jednostavno mračno, neopisivo zlo! Tek ova dva
svijeta čine jedan. Ovo je mitski svijet – tako podjeljen prostor života. Suština ljudskog života,
kako piše Patočka, jeste u suprotnosti. Bez nje ne možemo živjeti. A suprotnosti ima mnogo. Taj
odnos između njih - to je problem mitskog svijeta, što znači našeg života. Mit nije nikakva
utijeha, nije nikakav podstrek, nije iracionalna injekcija, to je čvrsto znanje - čvrsta otkrivenost
naše otkrivenosti.87
Na kraju svega šta je naša otkrivenost? Da li je to sukob? Sukob u kojem stoji ‘zajednica’ koja
sada uništava ‘čovjeka sa božijim poslanjem’ ( Sokrata u samim nama). Da li je cijeli svijet u zlu
kao posljedica ovog sukoba? Ovdje postoji sukob između nepravednika koji izgleda kao
pravedan i onog koji je savršeno pravedan a izgleda kao nepravedan i stoga neminovno podliježe
osudi svijeta i pratećim konsekvencijama. Grešnost svijeta pada na njegova pleća, krivica pada na
pleća ovog ‘nepravednika’. Ovdje zaista imamo, kako Patočka navodi, i odlike hrišćanskog mita.
82
83
Ibid. str. 157.
84
85
Zoran Arsović; Poetika otetog svijeta; Matica Srpska; Banjaluka, 2019; str. 155-160.
86
Platon; Fedar; Narodne knjige, Alfa, 1996; str. 11.
87
19
Jer se još u Poslanici Rimljanima Svetog apostola Pavla kaže da cijeli svijet leži u zlu88. Već nam
se sada, kao put obasjan mjesečinom, ispisuju riječi iz Platonovog djela Sedmo pismo: “Treba
uistinu uvijek vjerovati starim i svetim riječima koja objavljuju da je naša duša besmrtna i da trpi
najveće kazne kada se rastavi od tijela. S toga treba smatrati da je manje zlo trpijeti i najveće
prekršaje i nepravde nego ih počiniti. Čovjek pak pohlepan za novcem, ali siromašan dušom, to i
ne sluša, a ako čuje, po svom se shvaćanju izruguje tome i odasvuda bestidno grabi kao životinja
sve što misli da će mu pružiti jelo ili pilo ili zadovoljenje njegove naslade ropske i proste. On je
zasljepljen te ne vidi kolika nevolja uvijek prati svaku nepravdu ako je grapljenje spojeno sa
zločinstvom. Nužno je naime da onaj koji počini nepravdu vuče sa sobom težinu zločina i dok se
po zemlji kreće i kada se putovanjem, na svaki način nečasnim i bijednim, vrati pod zemlju.” U
stvarnosti vlada sasvim drugačije mnjenje – ono krajnje tiransko mnjenje. Osvojiti ostale građane
znači postati tiranin. Biti tiranin bio je ideal i svakog tadašnjeg običnog atinskog demokrate. 89
Sokrat to sve otkriva. Međutim ko će otkriti one što danas urliču i igraju prljavi ples na pozornici
cirkusa zvanog politika?”Ovako se valjda neki demon ili prokletnik umješao svojim bezakonjem,
bezbožnošću i što je najgore, drskim neznanjem, u kojem svako zlo što snalazi ljude ima korijen,
razvija se i donosi kasnije najgorči plod onima koji ga zasade!”(Platon; Sedmo pismo; 336bc)
Šta, dakle, da čovjek čini sa svojom situacijom, šta čovjek da radi u nevolji, onoj najosnovnijoj
nevolji koju ne diktira nešto spoljašnje, već koja je povezana sa samom prirodom kosmosa? Ono
veliko što je grčku filosofiju učinilo onim što ona jeste, piše Patočka, i osnovom cjelog evropskog
života, jeste to što je ona odatle izvela životni program. Takav koji govori da čovjek kao bivajuće
istine nije samo njegovo prokletstvo, već možda i njegova veličina. Mi možemo govoriti o
ljudskom životu kao prokletstvu, o kraju koji je uvijek krvav, ma kako slavna bila komedija
( Blaise Pascal), to bi tako funkcionisalo kada god bi se prepustili svom instinktivnom
samoshvatanju. To bi bio kao neki prirodan stav u nama. Naša stvarnost, kojoj želimo da se
obratimo i koju želimo da shvatimo i u njoj da se orijentišemo, ipak je u suštini i sama duboko
pogođena filozofijom. Dakle filozofija, piše Patočka, na svom putu naviše i svom putu naniže
obavlja naizgled dva važna kretanja, a uistinu jedno te isto kretanje. 90 Đavo se pritom neprestano
penje i silazi sa scene. Mijenja kostime. Iz spoljašnjosti ulazi u unutrašnjost, ponovo iskače i
vraća se. Od mračne vanjske sile postaje pobunjeni anđeo, prometejsko načelo revolucija, da bi se
sa zvukovima kraha sasvim sakrio u našu podsvijest. Elegantno se prepušta u ruke psihoanalizi –
nije drugo do personifikacija nagonskog podsvjesnog potisnutog života. Đavo je mrtav, neka živi
Tanatos. Racionalno savladavanje đavola bilo je neviđeno satansko razmahivanje. Stari su dobro
govorili: racionalizam u stvarima zla samo je predvorje pakla. 91 Ono što ne smije izgubiti na
značaju jeste da “ ne zaboravimo, “ ‘đavo’ jeste neprijatelj Boga, on jeste ono što zovemo
njegova suprotnost, ali i on kao takav zahtijeva vjerovanje u Boga, on se nalazi na pola puta do
88
Ibid. str. 329.
89
Ibid. str. 307.
90
Ibid. str. 239-246.
91
20
Boga. Neprijatelj koji će kada bi zaista nastupila smrt Boga i sam iščeznuti sa
pozornice.”(Ridiger Zafranski: Zlo ili drama slobode; 2005 god; str. 23)
7.SVITANJE
Kada na satu otkuca ponoć (kažu, uvijek đavolje vrijeme) šta nam se nudi? Nije ni važno, dokle
god se nešto nudi, nama je dobro. Kao sibirska zima, moderna je ‘zagrijala’ naše kosti. Takva
zima današnjeg čovjeka prati dok god je životu. Premoreni od one hladnoće svakodnevnice, ljudi
uskoro postaju nesposobni za bilo šta drugo osim za bijeg u nepovrat. Nastupila je apokaliptična
sigurnost novog, modernog doba. Da li je to sve što nam je preostalo? Ako jeste, onda treba
prezimiti ovu epohu. Neka nam to bude novi slogan. Povukavši se u sebe, čovjek je pustio neke
bezglave i bezglasne da propovijedaju i šire svoje urlike. Jer, “čovjek je pozornica velike
zamršenosti. On isprva nije poslušao Boga, a sada opet ne može da posluša samog
sebe.”(Ridiger Zafranski; Zlo ili drama slobode; 2005 god. str. 28)
Živimo u 21. vijeku, u jednom poretku kojeg je snažan razvoj nauke i tehnike istrgao iz načina
života ranijih društava i dao mu epitet naprednog. S jedne strane izobilje se proizvodi,
mogućnosti koje nam nauka i tehnika nude jedva da se slute, dok s druge strane, današnji čovjek,
kao nijedan prije njega, svo svoje vrijeme i sve svoje fizičke i mentalne snage koristi za puku
reprodukciju života. U svijetu sjaja i bogastva živi se bijedno i da paradoks bude još veći, bijeda
nije od nedostatka već preobilja. 92 U takvom preobilju, kako bi Š.Bodler napisao “duša mi je
groblje u kom, odvajkada ja stanujem i gdje pustoš vlada, a ništa ne krasi gnusan ovaj prizor 93”.
Pustinja današnjeg vremena nije prekrila samo zemlju, nego se pomiješala za vazduhom,
zaklanjajući sada pogled ka nebeskom prostranstvu. Kažu, napredak je konstantan, nezaustavljiv.
Zar nam treba veće ‘spasenje’ od toga? Da li je to put čovjekovog uzvišenja? Masa bi odmah
potvrdno odgovorila. Masa koja sasvim sigurno ne čuje šapate filozofije. To je ona ista masa koja
nikada ne bi pomislila na spasenje sopstvene duše. Jer možda, više ništa nije ni ostalo, što je
vrijedno spasenja? Davno su ljudi skrenuli pogled sa neba na zemlju, svijesno ili ne, tog časa
skrenuli su pogled sa vlastite duše, ostavljajući je u noći, bez mjesečine da obasja put za
povratak. I zar onda filozofija nije ta koja bi oduvijek trebala rasvjetliti svijet oko nas, čak i onaj
unutar nas samih! Kao iz kandži zvijeri, iščupati dušu i smjestiti je unutar sebe same. Na mjesto
koje joj oduvijek i pripada. Zar je potrebno postaviti pitanje šta je filosofiju onda, za ime svijeta,
povuklo upravo u njegove najtamnije dijelove. Kako svijeta tako i ljudske duše. Filozofija tu
može samo da posmatra, ali njema, ponekad čak i gluha! Odbacivši ono što je više od nas, odrekli
smo se sebe. A ako nemamo sebe, odakle onda da krenemo? I zašto trčimo u ambis beznađa?
7.1. Bunar izgubljenih duša

Grčko nasljeđe doživjelo je krah u Evropskim rukama. A nije li tako i svaki čovjek ovog slavnog
napretka. U sukobu sa sobom, čovjek je već napravio prvi korak u ratu sa drugima, i sve je
postalo dozvoljeno! Dok čovjek samo produbljuje jaz između vlastitosti i duše. Iz jednog
92
Zoran Arsović; Mundologija(geneologija globalnog svijeta); APEIRON; Banjaluka 2013; 20 str.
93
Pogledati: Šarl Bodler; Cvijeće zla – Nedostojni monah.
21
pokušaja možemo zaključiti šta je taj jaz izrodio.? Zlo, sa bezbroj uloga i lica! Dobrodošla
današnja demokratio! Pravda – nepravda, sve je to uskoro postalo jedno i isto, jer na kraju svega
bitno je samo pronaći opravdanje za svako dijelo. To je nova pravda! Skrenuti sa istinosnog
puta, bacamo se u naručje znanja. I više niko nije spreman da se odrekne ili ponovo razmotri
‘sopstveni slučaj’. Jer ko bi izvlačio krajnje zaključke iz znanja i moći? Lakše je sebe ubjeđivati
da naš ‘trenutak’ mora doći, nekada, bilo kada. Čovjeku naprosto pripada da stigne Boga, pa i da
ga prestigne (prevaziđe). Onda ne čudi što se kao pijan plota, ili poput kakvih zavodnika, držimo
ideje evolucije. Kao da činjenica napredovanja nužno mora da nas izdigne na najviši nivo
savršenstva. Zbog želje da budemo drugačiji (i tobože ‘svoji’) nećemo biti ništa. Već sada smo
ništa94. U bunaru izgubljenih duša postali smo leševi života, potcjenjujući moć tame i
zaboravljajući da su i ‘najčistija’ srca njoj privučena. Ako je ‘napredak tako veliko zlo, kako to
da nismo ništa preduzeli da ga se bez okljevanja otarasimo? No da li mi to zaista želimo? U našoj
‘izopačenosti’, mi želimo ‘bolje’ i njemu težimo: zlosrećna potraga, u svakom pogledu suprotna
našoj sreći. Čovjek se ne usavršava i ne napreduje nekažnjeno! Jer kako E.Sioran piše, uzalud
smo pokorili i prisvojili svemir, i uzalud to neprestano činimo, jer negdje ( na sreću) još uvijek
gubimo. Robovi smo vremena. To čovjek još uvijek nije pobjedio. Jer uzaludno misli da je to
nešto što treba pobijediti, pokoriti.95
Ideja sudbine, koju vrijeme nosi na svojim krilima, čini mi se , jedna je od najstrašnijih ‘grozota’
današnjeg čovjeka, ponosnog postmoderniste. U ideji sudbine otkriva se svijetska čežnja jedne
duše, njena želja za svjetlošću, penjanjem, završavanjem i ostvarivanjem svog određenja.
Nijednom čovjeku ona nije strana. Nju gubi iz vida tek kasnije, iskorijenjeni čovjek velikih
gradova sa svojim smislom za činjenice i sa svojom moći mehanizatorskog mišljenja koje je
nadvladalo prvobitno sagledavanje. Mi imamo najprije ideju o sudbini, pa smo tek onda – iz
protivrječnosti prema njoj, protivrječnosti koja se izrodila iz straha, kao pokušaj ‘budnog’ bića,
da odgana, da savlada neizbježan kraj, neizbježivu smrt iz svijeta čula – došli do principa
uzročnosti, kojim životno osjećanje pokušava da se odbrani od sudbine osnivajući, njoj usprkos,
jedan drugi svijet. Šireći nad čulnom površinom svijeta utvaru uzroka i posljedica, strah je
izmaštao uvjerljivu sliku bezvremenskog trajanja, bivstovanje koje se zaodjeva jednim patosom
čistog mišljenja. Ta težnja leži u osjećanju koje je poznato svim zrelim kulturama. 96 Već možemo
čuti glasno uzvikivanje postmodrnista kako je znanje jedina i najveća moć! Samo što će
civilizacija, čemu se već uveliko svjedoči, ukoliko znamo da vidimo a ne samo da gledamo, u
svom najvišem poletu prema onom najgorem, raspasti u kovitlacu koji bude sama izazvala 97. I šta
nam se onda dešava sa budućnošću? Čemu toliko jurimo? Šta nas čeka tamo u onom sutra?
Hrlimo da se zagnjurimo u brzinu, samo da ne bi pomislili na neku drugu budućnost. Jer nam,
ovakvima kakvi smo sada, budućnost jednostavno nedostaje. Ona je, šiknula iz pomućene krvi,
mračna, neiskazana izvjesnost koje se plašimo pogledati u lice. Želimo je zaboraviti ubrzavajući,
94
Zoran Arsović; Poetika otetog svijeta; Matica Srpska; Banjaluka 2019; str. 257.
95
Emil Sioran; Pad u vrijeme; Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića; Novi Sad, 2008; str. 29-37.
96
Osvald Špengler; Propast Zapada; Književne novine; Beograd, 1989; str. 167-171.
97
Emil Sioran; Pad u vrijeme; Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića; Novi Sad, 2008; str.39.
22
hitajući sve žurnije, odbijajući da i za trenutak pogledamo sebe u oči. Ne krivimo samo mašine za
ono šta nam se dešava, kaže Sioran. One su samo sredstvo koje smo sami proizveli.
Nezadovoljan što trči, čovjek je htijeo još i da se odveze. U tom smislu, i samo u tom, može se
reći da mu one zaista omogućavaju da ‘dobije na vremenu’, kojeg se, sa takvim, užasom boji.
Zato ih dijeli, nameće zaostalima, nerazvijenima da bi mogli da ga prate, pa i da ga preteknu u
trci za propašću, u širenju opšteg, mehaničkog, ubilačkog ludila. U trenutku kada sadašnja
vječnost prestaje da bude Božije vrijeme da bi postala Đavolsko vrijeme, sve se kvari, sve postaje
stalno ponavljanje nepodnošljivog, sve tone u ponor u kojem uzalud računamo rasplet u kojem
trunemo u besmrtnosti.98 U onu besmrtnost koju smo tako silno, isključivo tijelom svojim, željeli.
Besmrtnost nam se već uveliko obećava, dok se sa druge strane sam život guši. Još jedan
paradoks koji nam moderna tako silno gura pod nos kao istinu. A kako može da ide besmrtnost
bez života? U modernosti itekako. Kada dušu okuje svojim lancima, Iskon se za čas izgubi. Đavo
to dobro zna. Skloni li se blizina Iskona, onog cijeloga, sve bivstvujuće biva ugroženo. Čovjek je
prinuđen da se povlači u međusvijetove, u kojima gradi privid cijeline. U prividu, cijelina je
oteta, izgleda razbijena. To sa sobom povlači totalno raz-obličavanje, mješanje oblika, haos
značenja. Nastupila je smrt duše. Borba protiv ovakvog tamničenja jeste filozofija. Ona nudi
izlaz. Taj izlaz jeste briga o duši. Njome se čovjek uzvodi u oblik ( iz smrti u život) jer se
osposobljuje da poveže dijelove svoje duše tako da u cijelosti postane jedan iz mnogoga. Zbiva se
korijenita i potpuna izmjena postojanja. Iz pećine se prema svjetlosti ne okreće samo pogled
zatvorenika, niti samo glava, već cijelo tijelo, i ne tek za nekoliko stepeni, ili pod pravim uglom,
poput kakvog privrženika koji malo odstupa od ostalih privrženika, već za stotinu osamdeset
stepeni i postavlja se u dijametralno oprečnom smjeru. Potpuni je to prekoret, obrat. Zato se
govori o obraćanju istini i obraćanju istine. 99Ali ko je danas još sposoban za istinu? Ko je uopšte
želi u svojoj blizini? Samo onaj ko se danas iskonski može nazvati čovjekom. Danas su takvi
rijetki. Ako u nekom trenutku izrone u ovoj divljini od svijeta, love ih kao divlje zvijeri, kako bi
ih mučki ućutkali, da svojom riječju ne bi kvarili ostatak onog što danas zovemo
‘čovječanstvom’. Poput Sokrata, optužili smo ih da nam truju um, nesvjesni da nas samo takvi
mogu probuditi iz ovog ustaljenog drijemeža u koji smo slatkom gorčinom zaspali. Pomračenje je
krenulo i još uvijek nije stalo. Ubrzava sa svakom epohom koja nastaje. Svijetlost se povlači, dok
nesvijesna ‘ljubav’ prema paklu raste. Sve do trenutka dok nas potpuno ne izjede iznutra. Uvijek
iznutra. Jer tu smo nekada boravili. Dok se sami nismo okovali. Utisnuli u sebe, povukli se i
uskoro, kada smo zamrzili sebe samim tim, još većom silom, zamrzili smo onog do sebe.
Nedostaje nam daha u unutrašnjosti našeg bića. Tu boravi ono, koliko životnjisko toliko i
božansko u nama. Pako nam izjeda dušu, jer ona je jedino što vrijedi. Ne piše Platon uzalud, u
svom dijelu Fedar, sljedeće: “čovjek naime, treba da saznaje prema onom što se zove Ideja, a ova
proizilazi iz mnogih pojedinačnih opažanja pa se umovanjem sastavlja u misleno jedinstvo”.
Filozofija je upravo to. Uzlet (uspinjanje) duše u svijet od kojeg je ( u kojem je) stvorena. U
nastavku Fedra Platon piše kako upravo zbog toga, baš s pravom, krila za takav uzlet dobija duša
98
Ibid. str. 40- 130
99
Zoran Arsović; Poetika otetog svijeta; Matica Srpska; Banjaluka, 2019; str. 179
23
filozofa, jer ona, koliko god može, sa svojim sjećanjem boravi kod onih stvari kod kojih boravi i
njen Bog. Samo čovjek koji se služi takvim uspomenama kako treba, i uvijek se predaje
usavršenoj snazi potpunih svetinja, postaje odista svet.100
Međutim, uporno zaboravljamo, zar nismo filozofiju protjerali? Tamo je negdje na krajevima
ovog divljeg društva. Neka je! Tiho ona doziva, još uvijek ne ćuti. Samo treba slušati. U moru
ovih urlika, čuti jedan glas. Ni taj glas nije uvijek jasan. Ponekada zvuči kao glas stotinu cvrčaka
u kasnoj noći. To može zaboljeti našu unutrašnju opnu. Natjerati čovjek da se povuče, skloni,
nečemu drugom opet prikloni. Borba možda jeste nepravedna. No ako ishod borbe nije u našem
domenu, to ne znači da nas se više i ne tiče. Naprotiv, ovdje ticanje može ići do izluđivanja.
Platon, jednako kao i apostoli, nerijetko odaje utisak izbezumljenosti. Na momente se čini -
izgubili su kompas. A šta ako su izbezumljeni poput kompasa koji je isuviše blizu pola? Ne
govori se uzalud: čudesni su putevi pravde. Ali isto kao mjesec pod suncem, i ovdje sve ima
svoje skriveno i vidljivo lice. Uvijek je moguće pobrkati crnilo sjene, nastalo svom snagom
svjetlosti, i crnilo tmina, nastalo odsutnošću svjetlosti. Anđeo ili demon? Ne postoji sigurnost.
Nikada je nije ni bilo. Kada se nešto (neko) ljubi, ko je još polazio od sigurnosti? Kada bi
sigurnost bila na početku, čemu uopšte nešto kao filosofija, ili vjera? 101 Jer “reče bezumnik u srcu
svom: Nema Boga. Ponekad to biva znakom kraja i smrti. Ponekad - početkom života. Osjetivši
da nema Boga, čovjek zapada iznenada u košmarni užas i divlje bezumlje zemaljskog, ljudskog
postojanja, a zapavši budi se, ako ne za posljednje, onda za pretposljednje saznanje”.(Lav Šestov;
Duša i egzistencija; str. 246) Sve utjehe u ovom svijetu koje nisu porijeklom od Svetog Duha, a
ljudski život je većinom njima ispunjen, jesu Luciferov domen. Kada postanemo robovi raznih
strasti i poroka, koji nam se serviraju pri svakom pogledu, na bilo koju stranu, gubimo čovječiji
izgled. Ostajemo ljudi, bića, rođena, ali demonima sada slična. Onima koju su nosioci određene
strasti i kojima je dodjeljen osnovni zadatak da nas omamljuje, zarobljava u onom što je njemu
svojstveno. Čovjek u duhovnom mraku, onoj neizbježnoj samozaljubljenosti, smatraće da je
svijet njegov. Ono što mu je dato da ga izokrene, preoblikuje, napiše mu nove scenarije.
Izobličuje mu korjene. Takav čovjek će, prije ili kasnije, ući u opasno stanje zablude, koja će ga
dalje odvesti u stanje krajnje gordosti i svojevrsnog samooboženja, što je razlog par ekselans za
završetak u ovom modernom ludilu šarenila.102
I kakav raskid je onda potreban? Jer drugačije ne može. Samo on može biti prvi korak
okončavanja, ali potpunog. Raskid koji spasenje nosi na svojim leđima. Tako snažan da boli više
od bilo kakvog udarca. Svjetlost koja te neće samo zasljepiti nego potpuno osljepiti. Kako bi
drugim očima progledao. “Skupi svu hrabrost koju budeš imao. Sada se samo ovako silazi u
paklene dveri”.(Dante Aligijeri; Božanstvena komedija; str.125) Kako bi iz njih ponovo bio
rođen. Ovoga puta kao čovjek. Jer čovjek jeste djelo. On je to, a to Grci sjajno pokazuju, vlasito
djelo samo ako je djelo one vlastitosti koja je, upoznavajući sebe ( pogledati se u spopstveni
100
Platon; Fedar; Narodne knjige; Alfa, 1996; str. 21.
101
Zoran Arsović; Poetika otetog svijeta; Matica Srpska; Banjaluka 2019 god; str. 83-84
102
Monah Arsenije Jovanović; Bog i rokenrol; Manastir Crna rijeka, 2006; str. 106-107
24
odraz ) došla i do svog izložitelja, spram kojeg se postavlja i gradi. Izložitelj drži finom sponom,
no svako mora zaraditi ono što mu je dato. Za Grke čovjek se rađa odozgo (u krilu, na krilima i
krilom Jednog. Biljka je to, ne zemaljska već nebeska – korijenje joj je tamo gdje i izvor. Nebo je
ono gdje je prvi postanak duše nikao. Nebo je pokretačko zbivanje vremena rukovođeno Jednim.
I čovjek je sa tim strastao mnogo više nego što hoće da misli ili je uopšte u stanju da misli.
Domovina duše nije ni sada ni vječnost kao apsolutizovano sada, nego upravo vrijeme, i to kao
puno vrijeme. Vječnost je na jeziku vremena. Na jezičku i duša ‘važe’ tamo-amo, dodiruje ono
svoje i rado ga pamti. Sve što je u kosi Kairosa ( trenutka) pripada i vječnosti. A kako vječnost da
briše ‘svoju hranu, svoja zrna’ ? Rođenje odozgo, koje će kasnije iz osnova mijenjati i graditi
čitavu povijest, ne želi reći nijednog momenta ( ni u jednom obliku) kako je čovjek svetac, već
samo to da je on taj koji je shvatio da je svetost neosporiva. To je početak filosofije. 103 U vjeku
brzine, gdje se dešavaju krupne promjene, kažu, dok se, u stvari, ništa nije promjenilo. I dalje se
sami sebi dive i to je sve. Ali ni to nije novo. Samo riječi, pa i one se nisu mnogo promjenile!
Dvije-tri tu i tamo, i to one male.104 Bodrijar to sjajno govori ako bismo morali okarakterisati
sadašnje stanje stvari, on navodi, da je to stanje poslije pirovanja. Pirovanje, to je sav eksplozivni
trenutak moderne. To je uznošenje svih reprezentnih modela i svih antireprezentnih modela.
Totalno pirovanje stvarnog, racionalnog, seksualnog, kritičkog i antikritičkog, rasta i krize rasta.
Prešli smo sve puteve proizvodnje i virtuelnog viška proizvodnje predmeta, znakova, poruka,
ideologija i uživanja. Danas je sve oslobođeno, igre su odigrane i mi se opet nalazimo kolektivno
pred ključnim pitanjem: šta raditi poslije pirovanja? Pretvaramo se da hitamo u istom pravcu sve
brže, samo kako bi u zaborav bacili stvarnost. A ona jasno pokazuje kako mi ubzavamo u prazno.
Ništa ne nestaje više kroz okončanje ili smrt, nego umnožavanjem, zaražavanjem, zasićivanjem i
prozirnošću, iscrpljivanjem i istrebljivanjem. A od toga se ništa više i ništa stvarnije ne ogleda.
Ni u ogledalu vlastitosti ni u ponoru. Onom u kojem se gušimo pod izobiljem svega što smo
stvorili kao ono što nam je neophodno. Kada se stvari, znaci, radnje oslobode od svoje Ideje, od
pojma, od suštine, vrijednosti. Jednostavno od svog prijekla i svrhe, tada ulaze u
samoreprodukovanje bez kraja. Stvari i dalje ‘funkcionišu’. Samo je pitanje na koji način. Jer je
Ideja odavno u njima iščezla105. A kada Ideje nestane moć današnje uobrazilje razulariće se i odati
najnižim, najvulgarnijim i ponižavajućim životnim sadržajima, pronalazeći pohotljive, otužne, zle
slike i uživati u njima. Dok će u isti mah potpuno slijepo i ravnodušno mimoilazi pored slika one
iskonske čistote, plemenitosti i božanstvene ljepote. Ljudi koji svoju uobrazilju ne usmjeravaju
ka višim, nečulnim sadržajima, postaju zarobljenici banalnosti i po riječima mudrog Heraklita
cijelog života se ‘naslađuju prljavštinom’. Upravo je to još jedna nevolja savremenog
čovječanstva. Što se ono doviklo od doživljavanja akta savjesti i od podavanja njemu. Što je cijeli
njegov ‘um’ i sva njegova ‘obrazovanost’ mrtvo i spekulativno djelovanje razuma koji se solidno
razumije u ‘svrsihodnost’ različitih sredstava. Ali se nimalo ne razumije u pitanje koje je vezano
za one duhovne ciljeve života.106
103
Zoran Arsović;Sokrat: melodija filozofije;Fedon; Beograd, 2012; str. 438-439
104
Luj Ferdinand Selin;Putovanje na kraju noći; LOM; Beograd, 2009; str. 7
105
Žan Bodrijar: Prozirnost zla; Svjetovi: Novi Sad, 1994; str. 7-9
106
Ivan Iljin; Put duhovne obnove; Logos; Beograd, 2008; str. 27-62
25
Filozofija jedina može donjeti raskid sa današnjom svakodnevnicom koju kao da je porodio sam
pakao. Međutim, danas joj se svim silama oduzima riječ. A zar nije riječ ta koja sve otvara. Dok
u isti mah može i da zatvara. Njome se izmahuje i ide preko. Diže se u najveće visine, no pada i u
najmračnije dubine. Svetost i bezdan, sve i ništa, odjednom. Prosvjetljuje i istovremeno
prestavljuje. A uvijek i zauvijek izlaže. I kako drugačije Ja da se pokaže? Ako se drugom ne
pusti. Riječ je dah, koji nosi. A taj dah je dah duše. Takvo disanje se dogodi svaki put kada
govorimo. Govori život i govor živi. U dahu razmjenjenih riječi, duše se dotiču, odnose. Odnosi
su samo onda kada jednog odnose prema drugom i drugog prema jednom. Bez izlaska, izvođenje
iz solipsističke zatvorenosti nema odnosa. Nema nas bez sretanja, bez sebepronalaženja. 107 Evo
nas ponovo kod Platona. Na kraju kao i na početku. Mit o pećini ispisuje se u našem umu zlatnim
slovima vječnosti. Izlazak iz pećine jedini je početak kraja. Taj kraj je ništa drugo nego izlazak
novog sunca. Onog sunca kojeg suncokreti čuju. Kojem se poklanjaju i zahvaljuju. U sebi ga
oduvijek čuvaju i u njegovom zagrljaju snivaju. Međutim kada se radi o nama. O meni i Tebi.
Velik znak pitanja nadzire se iznad naše tako šarene i ‘obećavajuće budućnosti’. Naša
poremećenost, izgleda, bez premca je. Zlo očigledno, ali jednostavno tako dobro vođeno o
navođeno.108 Fascinantno obučeno u prijatelja. I riječ se oduzima. Dah se zaustavlja. I sada
dišemo na pola. Dok se ćutke, potpuno ne ugasimo. I uvijek će biti neke ljepote u tome da se do
mile volje bude izgubljen u jednom svijetu. Pomiriti sa takvom izgubljenošću, kao jedinim
validnim načinom bivstvovanja, izgleda jedini je napor savremenog mišljenja 109. Bezbrojnost
novih početaka. Kao što danas propovijeda vjera moderne ( life coach) – svaki dan je novi
početak. Zablude su dostigle najviši nivo. A čovjek im bezuslovno vjeruje. Umjesto da od
ustaljenih početaka, počne od posljednje svrhe. Stati, ne bježati. Biti svjestan pada. Takvo stanje
nije samo očaj i beznađe već oduvijek i prilika za uzlet. 110Uzlet, isprve prema dole, tamo gdje
smo dušu bacili kao ispraznu i nepotrebnu tvorvinu. Slijepi, ne znajući da smo samo mi ostali
praznih pogleda. U tom uzletu, podignuti je. Čvrsto, uz grudi, tamo gdje pripada. I jednakom
čvrstoćom nositi do kraja života na ovim ovozemaljskim putevima. Sve su to riječi. Nisu ni one
bezopasne. Ali danas jednostavno - bezglasne. Gube se i potpuno nestaju. Ne zbog toga što im
značenje oslabljuje, nego prije da nikoga više nema, ko bi ih čuo. Nada još uvijek po nekoga drži.
Do kada? Ko to zna...
Evropa je srušila dva osnovna stuba na kojima je čvrsto stajala u nemirnom. Grčko nasljeđe i
Hrišćanstvo. Sada se njiše, sudara sa drugima, ne pronalazi svoj centar. Kako bi i mogla. Bez
duše je i nema. Ignorišući šapate Platona, i ostalih, nikada se neće ni vratiti sebi. A zbog toga
presudiće joj vlastita ruka. Mi smo odsutnost, koja je trebalo da bude zadatak i opsesija, zamjenili
događajem. Ali svaki događaj nas načinje i izjeda, jer iskrsava samo na račun naše ravnoteže i
našeg trajanja. Što nam je budućnost skučenija, to se više rušimo u ono što nas upropaštava.
Civilizacijom, našom drogom, toliko smo zatrovani da naša vezanost za nju pokazuje osobine
107
Zoran Arsović; Sokrat: melodija filozofije; Fedon; Beograd 2012; str. 11
108
Zoran Arsović; Poetika otetog svijeta: Matica Srpska; Banjaluka 2019; str. 239
109
Ibid; str. 322
110
Ibid; str.322
26
fenomena navike, mješavine opijenosti i odvratnosti. Takva kakva je, ona će nas dokrajčiti, u to
nema nikakve sumnje; što se tiče oslobađanja i odustajanja od nje, mi to nismo u stanju učiniti,
danas manje nego ikada.111 I na kraju, samo jedno pitanje iskrsava. Ono juri i otima se, kao
najgladnija životinja, sa drugima. Kako bi nas, prije svih, upitalo: Da li će nam duša, kroz
pogled, svitanje ikada ugledati?
8. LITERATURA:
1. Emanuel Levinas; Smisao Transcendencije; Matica Srpska – Društvo članova u Crnoj Gori;
Nikšić, 2017.
2. Zoran Arsović; Poetika otetog svijeta; Matica Srpska, Banjaluka, 2019.
3. Emil Sioran; Pad u vrijeme; Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića; Novi Sad, 2008.
4. Žan Bodrijar: Prozirnost zla; Svjetovi: Novi Sad, 1994.
5. Ivan Iljin; Put duhovne obnove; Logos; Beograd , 2008.
6. Zoran Arsović; Sokrat: melodija filozofije; Fedon; Beograd, 2012.
7. Monah Arsenije Jovanović; Bog i rokenrol; Manastir Crna rijeka; 2006.
111
Emil Sioran; Pad u vrijeme; Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića; Novi Sad, 2008; str.30
27
8. Luj Ferdinand Selin; Putovanje na kraju noći; LOM; Beograd, 2009.
9. Platon; Fedar; Narodne knjige; Alfa, 1996.
10. Osvald Špengler; Propast Zapada; Književne novine; Beograd, 1989.
11. Zoran Arsović; Mundologija (geneologija globalnog svijeta); APEIRON; Banjaluka 2013.
12. Aleksandar Damjanović; O duši i tijelu; Glasnik; Beograd, 2012.
13. Fridrih Niče; Knjiga o filozofu; Službeni glasnik; Beograd, 2017.
14. Lav Šestov; Dostojevski I Niče; Slovo ljubve; Beograd, 1979.
15. Jan Patočka; Izbor iz filozofskih spisa; Akademska knjiga, Novi Sad, 2013.
16. Alfonso M. di Nola; Đavo; Clio, Beograd, 2008.
17. Platon; Sedmo pismo (u Država – Državnik); Matica hrvatska; Zagreb, 1942.
18. Platon; Država; Beogradsko izdavačko-grafički zavod; Beograd, 2002.
19. Pjer Ado; Šta je antička filozofija; Fedon; Beograd, 2010.
20. Vladislav Petković Dis; Utopljene duše; Oktoiks – Štampar Makarije; Beograd, 2012.
21. Lućano de Krešenco; Istorija Grčke filozofije; IP Svjetovi; Novi Sad, 1993.
22. Lav Šestov; Duša i egzistencija; Sfairos – Mediteran; Beograd – Budva, 1989.
23. Verner Jeger; Rano hrišćanstvo i Grčka paideja; JP “Službeni glasnik”, Beograd, 2007
24. Friedrich Waismann; Kako shvatam Filozofiju ( u Svijest i saznanje); Nolt; Beograd, 1980.
25. Fridrih Niče; Zora; Derata; Beograd, 2016.
26. Dante Aligijeri; Božanstvena komedija; Biblioteka Izbor; Beograd, 1998.
28

Filozofija Kao Briga o Duši

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Filozofija Kao Briga o Duši

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

UNIVERZITET U BANJALUCI

FILOZOFIJA KAO BRIGA O DUŠI

Mentor: prof. dr Zoran Arsović Student: Andrea Slijepčević

Kako izabrati? Da li nam je poznato između čega biramo?

3. S ONU STRANU OGLEDALA

5. KADA SUNCA NESTANE( PLATON I EVROPA)

5.1. Otkriće vječnosti

5.2. Prsten koji čuva tajnu

6. ĐAVO UVIJEK ULAZI BEZ KUCANJA

6.1. Đavolje igre

duša? Šta li joj je spas?

7.1. Bunar izgubljenih duša

2. Zoran Arsović; Poetika otetog svijeta; Matica Srpska, Banjaluka, 2019.

4. Žan Bodrijar: Prozirnost zla; Svjetovi: Novi Sad, 1994.

5. Ivan Iljin; Put duhovne obnove; Logos; Beograd , 2008.

6. Zoran Arsović; Sokrat: melodija filozofije; Fedon; Beograd, 2012.

7. Monah Arsenije Jovanović; Bog i rokenrol; Manastir Crna rijeka; 2006.

9. Platon; Fedar; Narodne knjige; Alfa, 1996.

10. Osvald Špengler; Propast Zapada; Književne novine; Beograd, 1989.

12. Aleksandar Damjanović; O duši i tijelu; Glasnik; Beograd, 2012.

13. Fridrih Niče; Knjiga o filozofu; Službeni glasnik; Beograd, 2017.

14. Lav Šestov; Dostojevski I Niče; Slovo ljubve; Beograd, 1979.

16. Alfonso M. di Nola; Đavo; Clio, Beograd, 2008.

18. Platon; Država; Beogradsko izdavačko-grafički zavod; Beograd, 2002.

19. Pjer Ado; Šta je antička filozofija; Fedon; Beograd, 2010.

25. Fridrih Niče; Zora; Derata; Beograd, 2016.

26. Dante Aligijeri; Božanstvena komedija; Biblioteka Izbor; Beograd, 1998.

You might also like