UNIVERZITET U BANJALUCI

FILOZOFSKI FAKULTET

SMJER: FILOZOFIJA

SEMINARSKI RAD IZ PREDMETA:

Savremena filozofija 1 i Metodologija naučnoistraživačkog rada

METODOLOGIJA U SLUŽBI ZLA I UDAR NA ČOVJEKA

Student: Andrea Slijepčević

Banjaluka,2022.
1.UVOD
Kada bi duša progovorila, nezavisna od naših tijela, baš kakva i jeste prema svom stvaranju, kakvom je i
sam Platon vidi, njen šapat tada ućutkao bi glasove šume koja nosi ime Svijet. Hiljadama godina unazad
ljudi su, kao tobože razumna pa čak i umna bića, posijali otrove zla na Zemlji. Posijali nemoral, pohlepu
i moć, kao jedno od najvećih zla. Ako smo posijali i njegovali nešto, čiji dah zaudara na zlo, kakve
plodove smo zamišljali da ubiramo? Plodove mnoštva mogućnosti? Lažno šarenilo izbora? Da! Danas
imamo sve to, ali najviše prazninu koja je u svakom treptaju ljudskoga oka. Harmonija između neba i
zemlje kao da je iščezla i za časak Dionis je protjerao Apolona u dubine šume, zarobivši ga tamo
lijanom pohlepe i bluda. Nakon nekog vremena ono što ostaje Apolonu jeste samo njegov promukao
glas. Promukao od upornog dozivanja Tog istog umnog čovjeka. Taj glas, kako vijekovi nestaju u
plamenu vremena, postaje tiši. Sve duže je potrebno da bi ga neko čuo. Neko ko već nije zaveden
urlicima snažnog Dionisa. Na raskršći dobra i zla, izbor je kažu na nama samima.

Kako izabrati? Da li nam je poznato između čega biramo?

Plovimo talasima modernog doba koje je kreiralo kalup takozvanog idelanog čovjeka. Treba naglasiti da
takav kalup nije imao niti će ikada imati za cilj da se prilagodi čovjeku. Da oslobodi njegov duh. Da
pusti njegovu kretivnost u slobodan trk poljem zelenila. Suprotno tome, ovakav kalup šalje drugačiju, ali
vrlo jasnu poruku. Sada je čovjek taj koji će se, pognute glave, bez glasa prilagoditi kalupu koji je neko,
igrajući se Bogova, kreirao za čovječanstvo. U tom trenutku, kada na vlastitu dušu baci okove, čovjek
započinje životnu igru, dok bezbrižna igra života gubi svoj karakter igre.1Čovjek, kako to kaže Platon,
rado trči u igru i neobaveznost, sklanja se od svega teškog i ozbiljnog u životu upisanog. Lakoća razgoni
strah, a ponajprije strah od nepoznatog što dolazi 2. Od umnog, nadasve duhovnog bića, čovjek uskoro
postaje isključivo biće potrebe. Ponajprije izgleda da potreba teži samo svom zadovoljenju. Traženje
zadovoljenja tako postaje traganje za predmetom koji je u stanju da namiri to zadovoljenje. Potreba nas
tako okreće prema nečem drugom nego što smo mi sami 3. Takva potreba u čovjeku može se
vjerodostojno opisati kao zvjer iz Danteovog uvodnog pjevanja u djelu Božanstvena komedija. Dante
piše o zvjeri koja sije klice zla i straha u čovjeku. To je zvjer koja dušu posipa pepelom. Čini je mrtvački
uspavanom. A tako je zlobna i tako gladna da nikada svoju pohotu ne zadovolji, već poslije jela još više
je gladna4. Kao što je Levinas pisao, zadovoljenje potrebe ne uništava i samu potrebu. Ona nastaje
ponovo i ponovo. Dok je u stopu prati i razočaranje poslije samog zadovoljenja potrebe 5. Čovjek je
ubrzo postao najgladnija životinja. Vuk drugima ali i samom sebi. Onoga trenutka kada dio njegovog
bića i uhvati tračak sopstvene savijesti, čovjek osjeti. Ali brzo ućuti. I prije nego što pusti glas. Već dugo
je čovjek krtica u tunelima vlastite tame. Plaši se svjetlosti. Zaslijepiće ga, možda čak i zaboljeti. Zbog
toga on bira suprotnost. Tamo ne postoji budućnost ali ni prošlost. Ne postoje one iskonske veze između
Tebe i mene. Ne postoje veze između Tebe i tvojih korijena, onih najsitnijih klica iz kojih potičeš.
Postoji samo Tama i ono sada. Ono što dolazi i u isti mah odmah odlazi.
1
Emanuel Levinas; Smisao Transcendencije; Matica Srpska – Društvo članova u Crnoj Gori; Nikšić, 2017; str. 44.
2
Zoran Arsović; Poetika otetog svijeta; Matica Srpska, Banjaluka, 2019; str. 158..
3
Emanuel Levinas; Smisao Transcendencije; Matica Srpska – Društvo članova u Crnoj Gori; Nikšić, 2017; str. 48.
4
Dante Aligijeri; Božanstvena komedija; Biblioteka Izbor; Beograd, 1998; str. 40.
5
Emanuel Levinas; Smisao Transcendencije; Matica Srpska – Društvo članova u Crnoj Gori; Nikšić, 2017; str.49.

2
2. VJEČNI BJEG
Svaki put, kako navodi Lav Šestov, kada se pred čovjekom pojavi dilema – uništi sebe ili osudi na
uništenje druge, najdublji i najtajanstveniji instinkti kod čovjeka ustaju u odbranu individualnog Ja kome
su zaprijetile opasnosti.6 Današnji razum teško prihvata filozofiju koja mu predlaže nekoliko osnovnih
principa. On teži na svaki način monizmu, nečemu što objedinjuje, kako to kod nas tako kažu – jednom
načelu. On sa mukom podnosi i sam dualizam- prihvatiti dva principa, to je isto što i odveć prihvatiti
preveliki teret. I on, na svaki način traži olakšanje, spreman je da u slučaju potrebe prihvati na riječ bilo
kakvu besmislicu samo da nema posla sa nečim složenim. 7 Jer sila nas i dalje fascinira, vodi nas svojim
putevima, fascinira nas i obmanjuje, čini nas svojim zaluđenicima. Tamo gdje mislimo da ćemo njome
ovladati i da se možemo osloniti na sigurnost njene pomoći, mi smo u stvari u stadijumu demobilizacije
i gubimo rat koji je lukavo promjenio svoj oblik ali nije prestao8. Čovjek će veoma radikalno promjeniti
uslove i oblike svoje egzistencije u cjelini, ali istovremeno i istim korakom pojačavaće determinisanost i
zavisnost individue kao takve. Postojaće neizmjerna opasnost da čovjek izgubi svoju dušu, ne samo pod
pritiskom ogromnih povijesnih masa, već i pred obećanjima moći i bogastava koji ga čekaju u vremenu
nauke i tehnike9. Živimo okruženi beskonačnom množinom tajni. Ali ma kako bile zagonetne tajne koje
okružuju biće – najzagonetnije i najuzbudljivije je to što tajna uopšte postoji, što mi kao da smo konačno
i zauvijek odsječeni od izvora i početka života. 10Očarani magijom “napretka” vlastite oči smo
prilagodili, onom što nazivamo, tumornim danima. Navukli smo veo magle na pogled vlastite duše.
Zbog toga Izvor, od kojeg dolazimo, više ne možemo vidjeti (osjetiti). Nošeni nekom vrstom čudnog
osjećanja, postali smo robovi moći koju smo sami stvorili. A to osjećanje je: duboko beznađe i
nesposobnost da sebe postavimo na nešto što je na bilo koji način čvrsto. 11Niti su noge čvrste koliko je
današnji ljudski ego, niti je tlo na kojem stojimo bilo šta drugo osim iluzija čvrstoće. U XIX vjeku, kaže
Jonesko, ljudi su imali osjećaj da mogu nekako da upravljaju svojim sudbinama, da čovječanstvo može
da upravlja svojim stvarima. Ovaj osjećaj nas je sasvim napustio. Mi živimo sa potpuno suprotnim
osjećajem – da nas nešto nosi - ; a to što nas nosi je protivrječno, takvo da nas sprečava da zauzmemo
jednoznačan stav, ne znamo šta hoćemo, niko to ne zna.12 Šta se onda dešava sa čovječanstvom kada
sunca nestane? Oni tumorni dani su kao najtamnije noći, jer nekoć je sunce grijalo kožu, dok je sada
hladnoća svijeta para svakodnevno. Uskoro smo dobili pune gradove praznih ljudi!

Kao sijevanje daleke munje danas dolazi pitanje - šta je to što se događa.13Jedan treptaj oka i evo nas u
masi, jednoj ili drugoj. Glasovi oko nas više nisu tiha žuborenja različitih stavova i mišljenja. Sada su to
naredbe, ucjene, prijetenje. Zabrana i prinuda, prijetenja i strah mogu da iznude kod čovjeka samo
licimjernu ‘ljubav’ i licimjernu ‘vjeru’, te iznuđene, prividne, neiskrene manifestacije skrivaju iza sebe
ili direktno lukavstvo, ili pak preplašeno obamrlo srce. Tako da svi napori i pritisci vlasti postižu jedino

6
Lav Šestov; Dostojevski i Niče; Slovo ljubve; Beograd, 1979; str. 28
7
Ibid; str. 29.
8
Jan Patočka; Izbor iz filozofskih spisa; Akademska knjiga, Novi Sad, 2013; str. 184.
9
Jan Patočka; Izbor iz filozofskih spisa; Akademska knjiga; Novi Sad, 2013; str. 67.
10
Lav Šestov; Duša i egzistencija; Sfairos – Mediteran: Beograd-Budva, 1989; str.35.
11
Jan Patočka; Izbor iz filozofskih spisa; Akademska knjiga, Novi Sad, 2013; str. 209
12
Jan Patočka; Izbor iz filozofskih spisa; Akademska knjiga, Novi Sad, 2013; str. 209-210.
13
Zoran Arsović; Poetika otetog svijeta; Matica Srpska; Banjaluka, 2019; str.

3
to da istinska vjera propada ili se uopšte ne začinje u ljudskoj duši. U njoj sve postaje vještačko,
nategnuto, podvojeno, neiskreno i otuda nemoćno 14. Duša sebe zaboravlja. Riječ je zamjenilo zlo. To je
zlo kojem čovjek bez ikakve zadrške govori da na sve “savjete”. Zato se kaže: pakao je vječan.

Kada su stvari tako postavljene, kada je novi sistem izgrađen na lažima, manipulacijama i obmanama, da
li možemo da govorimo o bilo kakvom vidu duhovnosti u ovoj ‘naprednoj’ civilizaciji koju živimo
danas. Odgovor, čini mi se, drijema negdje unutar našeg bića. To je drijemež koji je satkan od slatke
goričine koju je taj siloviti ‘napredak’ donjeo sa sobom. Poput kakvog piješčanog tornada oduvao je
stare vrijednosti. Prekrio ih prašinom kako bi pod njim isčezle zauvijek. Šta se očekivalo? Očekivao se
procvat, kao poslije svake oluje. Bar je modernost tako obećavala. Ipak, sve što je ostalo jesu –
ruševine. Ovoga puta ne sa božanstvom kao vodiljom novog stvaranja. Iako božansko – ono je
protjerano. Slavi se velika pobjeda ljudskog poretka ali ne i čovjeka! Bez zrna tog božanskog sjemena
čovjek je bačen u robstvo. Okovan lancima poput likova iz Platonovog mita o Pećini. Sistemi u
spoljašnjem svijetu ( društevni, kulturni, politički….) nisu jedini koji su doživjeli ono čuveno ‘izvrtanje’
iznutra. Čovjek, kao biće koje u njima egzistira, prvi je uzročnik jedne takve promjene. Modernost je
vrhunski umjetnik. To je umjetnik koji je, još u dalekoj prošlosti, povukao prvi potez oštricom
prerušenom u kist. Zarezao je duboko unutar samog bića čovjeka. Takav rez za sobom ostavlja jedino
pukotine. A one su uvijek poput otvorenih vrata za bilo kakvu vrstu čudovišta, koja će od tog trenutka
slobodno da izgmiže kao ispod bilo kakvog kamena ili iz bilo koje stjene. Plan modernosti imao je jedan
potpuno novi uzlet. To je uzlet za koji se vjerovalo da je bio uzlet prema Gore. To je trebao biti uspon
jednog novog čovjeka. Suočavanje sa čudovištima značilo je veliku pobjedu novog čovječanstva.
Umjesto da se svojom umnošću, kroz vjeru, približavamo Bogu, htijeli smo da postanemo jedan od
Bogova, čekajući da se Bog približi nama. U današnjem vremenu je sve više onih koji odlaze u jednu
“suludu” krajnost. Tamo gdje se o duši čovjekovoj govori jezikom psihologije. Modernost je sa sobom
donjela ni manje ni više nego grčke i hrišćanske ideje ali zaražene njenim ludilom i potpuno izobličene.
Svemir je utonuo u haos. Iz zemlje odjednom se izrodila najgora vrsta grabežljivaca – moderni
čovjek. Nauka se više ne tumači kao funkcija ljudske samoodgovornosti, već kao čist fenomen
uspješnosti, kao aukumulator, tako da na taj način, prema Huserlu, ona tumači iskrivljeno. Iz toga ne
može nastati razumijevanje svijeta, već samo fabričko ovladavanje faktički pridolazećim. Čisto
činjenične nauke, kaže Huserl, proizvode čisto činjenične ljude. Zato se nalazimo u situaciji u kojoj se
nalazila predratna Evropa – u društvu moći, čiju unutrašnju rascjepljenost poimamo, njen opstanak je u
igri moći stavljen na kocku i nalazi se u opasnosti da zauvijek izgubi povlašćeni kulturni položaj
pređašnjeg svijeta. Ne sučajno, prisjećamo se Ničeove riječi iz uvoda Volje za moći, gdje u čudu,
čitamo: “Cijela naša evropska kultura već se odavno kreće u muci i napetosti koja raste iz decenije u
deceniju, približavajući se katastrofi – nemirno, silovito, zatečeno; kao velika rijeka koja hrli kraju, koja
više ne promišlja, već ima strah od toga”.15

Sredstvo za prevazilaženje ovog stanja jeste solidarnost uzdrmanih. Solidarnost onih koji su u stanju da
shvate o čemu se radi u životu i smrti, i kao posljedica toga – o čemu se radi u povijesti; da vide da

14
Ivan Iljin; Put duhovne obnove; Logos; Beograd 2008 god; str. 45.
15
Jan Patočka; Izbor iz filozofskih spisa; Akademska knjiga, Novi Sad, 2013; str. 20.

4
povijest jeste ovaj sukob pukog života, golog i sputanog strahom, i života na vrhuncu koji ne planira
budući svagdašnji dan, već jasno vidi da takav dan, njegov život i ‘mir’ imaju svoj kraj. Samo onaj ko je
sposoban da shvati ovu stvar, ko je sposoban za obrt (duhovni preobražaj), duhovni je čovjek! 16

U svom dijelu ‘Buđenje svijesti’ Antoni de Molla piše: “Duhovnost je isto što i buđenje. Iako toga nisu
svjesni, većina ljudi je uspavana. Rođeni su uspavani, tako nastavljaju živjeti, u snu se žene i udaju,
podižu djecu, čak i umiru uspavani - a da se nikada stvarno ne probude. Oni nikada ne uspijevaju
shvatiti čarabnu ljepotu ljudskog postojanja…Žalosno je što većina ljudi nikada ne uspijeva shvatiti
kako je sve dobro samo zato što su utonuli u san. Svako živi u svojoj noćnoj mori koju naziva životom”.
Da li nas onda može začuditi što čovjek i čovječanstvo današnjice, višeznačno i višeslojno, proživljavaju
nesklad i rascjep. Tjelesno je podložno ranjivosti ali još i više duhovno! 17 Ono što iz toga izrasta jeste,
začudo, nešto poput volje za moći, ali moći koja nema nikakav subjekat. Ne radi se o tome da tu moć
neko želi, ona se naprosto akumulira i čini sa nama šta hoće. 18 Moć koja je ovladala svijetom i natčovjek
kojeg je Niče predvidio, a danas uveliko živi, zaustavili su vrijeme koje je trebalo voditi svijet, izbrisali
ga kao trag prstiju u prašini, i napisali novi scenario. U njemu ne postoji mjesto za božanstva. Čovjek je
proglasio “Ragnarok”(sud Bogova). Nastupio je Sumrak Bogova, tj. kraj naše istorije i vremena19

16
Ibid. str. 186-187.
17
Aleksandar Damjanović; O duši I tijelu; Glasnik; Beograd, 2012; str. 15.
18
Jan Patočka; Izbor iz filozofskih spisa; Akademska knjiga, Novi Sad, 2013; str. 210.
19
Ragnarok se u nordijskoj mitologiji opisuje kao zadnja bitka bogova protiv zla poslije koje će nastati novi poredak( kraj
našeg vremena).

5
3. OVOZEMALJSKI HAD
Negdje usred bliskoistočnih naftnih šokova i svjetskih kriza hrane iz 1970 – tih godina tadašnji američki
ministar poslova i predsjednik Vijeća za nacionalnu sigurnost Henry Kissinger izrekao je nešto vrlo
značajno. Kao dugogodišnji sljedbenik geopolitike 'ravnoteže moći', učenik Castlereagh u Engleskoj i
čovjek s nemalim iskustvom u kovanju zavjera, Kissinger je u jednoj izvanrednoj izjavi sažeo svoju
filozofiju politike moći: '' Kontroliši naftu i kontrolisati ćeš zemlju. Kontroliši hranu i kontrolisati ćeš
ljude.'' Upravo to nam pokazuje da nikada u istoriji svijeta nije tako golema moć dragovoljno predata u
ruke tako malog broja ljudi.20 Pitanje nafte, kako to navodi Noam Chomsky, često se spominje kao
pokretačka sila u pozadini upravo američke okupacije Iraka. Da li je nafta presudan činilac u okupaciji
jedne zemlje? I Chomsky navodi pozitivan odgovor, kako nafta, bez ikakve nedoumice, jeste presudna.
21
Očito je svaki napredak pretvoren u zločin. To je osnovna karakteristika modernosti. Prije našeg
vremena, čovjekovi zahvati u prirodi, onako kako ih je on sam vidio, bili su u suštini površini i nisu
imali moć da ometaju njezinu utvrđenu ravnotežu. Pogled unazad nam otkriva da istina i nije tako
bezazlena. Ni u horskoj pjesmi iz 'Antigone' niti bilo gdje nećemo naći nagovještaj da je ovo tek početak
i da tek predstoji ono veliko u vještini i u moći – da čovjeka treba shvatiti kao biće na putu osvajanja bez
kraja i konca. A upravo tako daleko je on otišao u sputavanju nužnosti, upravo toliko je on naučio da
svojom dosjetljivošću od nje otme za čovječanstvo svojeg života, pa ga kada naknadno razmišlja o tome,
hvata jeza od sopstvene smionosti. 22Humanost je izgubila svoju kartu za kretanje unutar čovjekovog
bića. Ukopala se na mjestu pred užasom na koji je naišla. Etika i tradicionalne vrijednosti izgubile se na
značaju. Sva dosadašnja etika – bilo kao direktno upustvo da se neke stvari rade a druge da se ne rade, ili
kao utvrđivanje principa za takva upustva ili kao navođenje nekoga razloga za obavezu da se slijede
takvi principi – prećutno je sadržavala slijedeće, međusobno povezane pretpostavke: 1. Stanje čovjeka,
koje je dato prirodom čovjekovom i prirodnom stvari, u osnovi je jednom zauvijek utvrđeno; 2.Na ovoj
osnovi se bez teškoća i jednostavno može utvrditi šta je ljudski dobro; 3.Dosežnost ljudskog djelovanja,
pa zato i ljudske odgovornosti usko je ograničena. 23 Hans Jonas, njemački filozof i teolog, u svom djelu
Princip odgovornosti iznosi veliki broj argumenata koji pokazuju kako ove pretpostavke više ne važe.
Ni jedna ranija etika nije morala da obraća pažnju na globalni uslov ljudskog života i na daleku
budućnost, čak i na egzistenciju vrste. Pošto je danas upravo to u igri, to zahtjeva, jednom riječju, novo
shvatanje prava i obaveza za koje ni jedna ranija etika i metafizika ne daje principe, a pogotovo nikakvu
dovršenu doktrinu. Dalje, piše Jonas, izbrisana je granica između ‘grada’ ( kao čovjekovog djela) i
‘prirode’. Grad ljudi, nekada enklava u neljudskom svijetu, širi se preko granice zemaljske prirode i
uzurpira njezino mjesto. Iščezla je razlika uzmeđu vještačkog i prirodnog. Sfera vještačkog progutala je
prirodno.24 Nazadan je život kome izmiče sam unutrašnji nerv sopstvenog funkcionisanja, koji je
narušen u svom najistinskijem jezgru, tako da se on, misleći da je pun u sebi, svakim svojim korakom i
činom ustvari prazni i bogalji. Čovjek je takav, kako je već navedeno na prvim stranicama ovoga rada,
da mu je otuđivanje nekako ‘milije’, ‘prirodnije’ od vlastitog bića. Vlastito biće nije nikada nešto što se

20
F.William Engdahl; Sjeme uništenja; Detecta - Zagreb, 2005. Str.13.
21
Noam Chomsky; Imperijalne težnje; Naklada Ljevak d.o.o. Zagreb, 2006; str. 12
22
Hans Jonas; Princip odgovornosti; Veselin Masleša Sarajevo, 1990. Str. 16
23
Ibid; str 13.
24
Ibid; str 23-27.

6
podrazumijeva, već je učinak, to je ‘olakšanje’, ne prirodna lakoća, već posljedica izvjesnog ‘čina’. 25
Patočka piše kako je demonstvo demonsko upravo zbog toga što je u stanju da produbi otuđenje od sebe,
na koje, sa druge strane, upozorava: čovjek se otuđuje time što je za život i njegove stvari vezan i zato
što se u njima gubi.26 Toliko se duhovnih motiva spojilo da bi na kraju nastalo neduhovno, sasvim
‘praktično’, svjetovno i materijalno shvatanje stvarnosti kao predmeta kojim ovladavaju naše misli i
ruke. 27 I svako doba vrvi od onih ‘sigurnih ljudi’, kojima je put jedan i sasvim pregledan. Ali bez obzira
koliko pregledan bio, pitanje je da li takvi znaju kuda toliko svakodnevno jure?

Svijet u kojem živimo postao je ovozemaljski Had. Modernost je obećala poboljšanje na svim poljima
ali moć koju je je sama kreirala ubrzo ju je uzela pod svoje. Jedna od njenih metoda na tom pohodu, o
kojoj se danas mnogo raspravlja i koja se možda na samom početku pokazala vrlo uspješnom, jeste
globalizacija. Iako ne predstavlja riječ koja se svakodnevno čuje, pojam globalizacija dobija sve više na
značaju, te se sve češće spominje u medijima. Etimologija nas upućuje na informaciju da je sam termin
globalizacija potekao iz francuskog jezika, od riječi globalisation u značenju proces povezivanja
svijeta. Najjednostavnije rečeno globalizacija predstavlja proces povezivanja i jačanja međuzavisnosti
savremenog svijeta. Pobornici demokratske globalizacije se nazivaju globalisti. Riječ je o ljudima koji
smatraju da prva faza globalizacije mora biti zaokružena  stvaranjem globalnih političkih institucija koje
bi trebale da predstavljaju volju svih građana svijeta. 28 Ako tako glasi definicija zašto je onda
globalizacija, sila koja je obećavala toliko dobra, postala tako kontraverzna? Ovo pitanje postavlja i na
njega daje odgovor u svojoj čuvenoj knjizi Protivrječnosti globalizacije, američki ekonomski ekspert,
pisac i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju (2001) Džozef Stiglic. Iako je na samom početku
obećavala mnogo, globalizacija nije uspijela da smanji siromaštvo. Ukoliko to nije bila u mogućnosti
onda, sasvim logično, nije mogla da pružu ni stablinost. Kritičari globalizacije optužuju zapadne zemlje
zbog licimjerja, i ti kritičari su upravu, tvrdi Stiglic. Zapadne zemlje su pritiskale siromašne zemlje da
eleminišu trgovačke barijere, ali su one zadržavale svoje, sprečavajući tako siromašne zemlje da izvoze
svoje poljoprivredne prozvode i time ih lišavajući očajnički potrebnog izvoznog dodatka. Ne samo u
trgovinskoj liberalizaciji, već u svakom drugom aspektu globalizacije, čak i napori koji su naizgled
učinjeni sa dobrim namjerama, imali su često suprotne efekte. Kad god bi projekti, bilo u oblasti
poljoprivrede ili infrastukture ( koji su bili predloženi od strane Zapada, projektovani prema savjetima
zapadnih savjetnika i finasirani od strane Svijetske banke ili drugih ) podbacili – uvijek se dešavalo da
su siromašni ljudi svijeta u razvoju morali da otplaćuju te dugove – izuzev u slučajevima kada je došlo
do neke vrste oprosta duga, piše Stiglic. Procesom globalizacije upravljaju tri osnovne institucije: MMF
( međunarodni monetarni fond), Svijetska banka i Svijetska trgovačka organizacija. Stiglic piše kako
posebnu pažnju treba usmjeriti na MMF i Svijetsku banku, uglavnom zbog toga što su te dvije institucije
tokom posljednje dvije decenije bile u centru velikih ekonomskih pitanja svijeta uključujući finasijske
krize i tranziciju ranijih komunističkih zemalja ka tržišnim ekonomijama. Treća međunarodna
ekonomska organizacija pozvana je u pomoć, po Bretonvudskom sporazumu, nakon što je MMF
25
Patočka; Izbor iz filozofskih spisa; Akademska knjiga, Novi Sad, 2013; str. 153.
26
Ibid. Str. 156.
27
Jan Patočka; Izbor iz filozofskih spisa; Akademska knjiga, Novi Sad, 2013; str. 166.
28
Pogledati link: https://velikirecnik.com/2017/12/15/globalizacija/

7
podbacio u svojoj izvornoj misiji unapređivanja globalne stabilnosti. Ta ogranizacija jeste STO
(svijetska trgovačka organizacija). Ali rezultati za mnoge zemlje ipak su bili siromaštvo, kao socijalni i
politički haos.29 Osnovni problem globalizacije jeste taj što su mnoge njene politike postale ciljevi za
sebe, prije nego sredstva za ravnomjerniji i održivi rast. MFF je snažno podržao privatizaciju i
liberalizaciju. Dolazi do, kako piše Stiglic, preobražaja državnih industrija i firmi u privatne. Koju
strahotu modernosti je izrodila privatizacija kao najozbiljnjiju? 30To bi, po Stiglicu, bila ni manje ni više
nego – korupcija. Taj Svemoćni čovjek, kako već žudi sebe da predstavlja, postao je roba koju je
moguće kupiti bilo kojim novcem!Globalizacija danas nije u interesu mnogih siromašnih u svijetu. U
mnogim djelovima svijeta djeluje nepovoljno na životnu sredinu. Ona ne doprinosi stabilnosti globalne
ekonomije. Kritičari i skeptici upozoravaju na globalizacijsku zamku, oni su oprezni u ocjeni
povećavanja efikasnosti te ističu negativne socijalne efekte, prije svega diferencijaciju unutar pojedinih
zemalja, i povećanje razlika između njih. Neprekidno povećanje efikasnosti, koje bi trebalo da osigura
opstanak preduzeća u konkurentskoj borbi koju sama stvaraju, oslikava se neprekidnim sukobima za
udjele na tržištu, bankrotima, integracijama i akvizicijama što se pretvara u privredni ‘kanibalizam’, dok
većina zemalja, pogotovo male, potpuno gube kontrolu nad privredom.

Čovjek je prestao da bude odnos prema biću i postao je moćna sila, jedna od najmoćnijih. Moderna
civilizacija pati ne samo zbog vlastitih grešaka i kratkovidnosti, već i zbog neriješenosti cijelog
problema povijesti. Ali problem povijesti ne smije biti do kraja riješen, već mora ostati problem.
Opasnost sadašnjice jeste što znanje o nečemu pojedinačnom isuviše veliki broj ljudi odvikava od toga
da vide pitanja i ono što je njihova osnova. Pitanje je da li povijesni čovjek i dalje hoće da priznaje
povijest?31 Poslije Sokrata, kako to piše Niče, više nije bilo moguće spašavati opšte dobro, pa je na
pozornicu stupila individualizujuća etika koja hoće da spasi pojedinca. 32 Novi čovjek ionako neće više
ništa i nikoga iznad sebe. Kao i đavo, uostalom.

29
Džozef E, Stiglic; Protivriječnosti globalizacije; SBM-x Beograd, 2004; str. 20-32.
30
Ibid: str. 68-72.
31
Zoran Arsović; Poetika otetog svijeta; Matica Srpska; Banjaluka, 2019; str. 167-172.
32
Fridrih Niče; Knjiga o filozofu; Službeni glasnik; Beograd,2017; str. 9.

8
4.PLODOVI ZLA
Živimo u 21. vijeku, u jednom poretku kojeg je snažan razvoj nauke i tehnike istrgao iz načina života
ranijih društava i dao mu epitet naprednog. S jedne strane izobilje se proizvodi, mogućnosti koje nam
nauka i tehnika nude jedva da se slute, dok s druge strane, današnji čovjek, kao nijedan prije njega, svo
svoje vrijeme i sve svoje fizičke i mentalne snage koristi za puku reprodukciju života. U svijetu sjaja i
bogastva živi se bijedno i da paradoks bude još veći, bijeda nije od nedostatka već preobilja. 33 U takvom
preobilju, kako bi Š.Bodler napisao “duša mi je groblje u kom, odvajkada ja stanujem i gdje pustoš
vlada, a ništa ne krasi gnusan ovaj prizor34”. Pustinja današnjeg vremena nije prekrila samo zemlju, ona
se pomiješala sa vazduhom, zaklanjajući sada pogled ka nebeskom prostranstvu. Kažu, napredak je
konstantan, nezaustavljiv. Zar nam treba veće spasenje od toga? Da li je to put čovjekovog uzvišenja?
Masa bi odmah potvrdno odgovorila. Masa koja sasvim sigurno ne čuje šapate filozofije. To je ona ista
masa koja nikada ne bi pomislila na spasenje sopstvene duše. Jer možda, više ništa nije ni ostalo što je
vrijedno spasenja.? Davno su ljudi skrenuli pogled sa neba na zemlju, svijesno ili ne, tog časa skrenuli
su pogled sa vlastite duše, ostavljajući je u noći, bez mjesečine da obasja put za povratak. Moderna
tehnika je dovela do djelatnosti toliko novog reda veličina, s toliko novovrsnih objekata i sa tako novim
posljedicama da okvir ranije etike više ne može da ih obuhvati. Hor iz Antigone o sili, o neobičnoj moći
čovjekovoj morao bi danas, u znaku sasvim drugačijeg silnog, i drugačije pjevati, a ona opomena
pojednicu da poštuje zakone ne bi više bila dovoljna. Odavno više nema bogova koji bi prizivanjem
prava mogli da se suprostave onom silnom ljudskom činu, piše Jonas. Danas, u obliku moderne tehnike,
techne se pretvorila u beskrajnu težnju ka napretku vrste. Čovjek žudi za gospodaranjem, kako to navodi
Hans Jonas, nad stvarima i nad drugim čovjekovom. Kantov kategorički imperativ je rekao: “Djeluj tako
da i ti možeš htijeti da tvoja maksima postane opšti zakon’’. Moderno doba promjenilo je i imperativ po
kojem bi trebalo da čovjek upravlja svoje djelanje. Jonas tvrdi da Kantov imperativ više ne može da važi
u modernom dobu. Htijeli mi to ili ne novi imperativ stupa na snagu, a on prema Jonasu glasi ovako:
“Djeluj tako da su učinci tvojeg djelovanja podnošljivi s permanencijom pravog ljudskog života na
zemlji’’; ili negativno izraženo: “Djeluj tako da učinci tvojeg djelovanja ne budu razorni za buduću
mogućnost takvog života’’. 35Ono čemu čovjek teži, kada pogledamo unazad kroz prošlost, kada
sagledamo sadašnjost i kada vidimo u kom smjeru teku njegove misli za budućnost, jeste da bude jedan i
jedini tvorac svega oko sebe. Ova njegova vječita težnja kao da se probližava ispunjenju. I prvi put nam
se ozbiljno postavlja pitanje: “Koliko je to poželjno? Koliko poželjno za individuu i koliko za vrstu?’’
Ova pitanja se dotiču ničeg manje nego cijelog smisla naše konačnosti, našeg stava prema smrti i opšteg
biološkog značaja balasna između smrti i razmnožavanja. 36 Ako je ‘napredak tako veliko zlo, kako to da
nismo ništa preduzeli da ga se bez okljevanja otarasimo? No da li mi to zaista želimo? U našoj
‘izopačenosti’, mi želimo ‘bolje’ i njemu težimo: zlosrećna potraga, u svakom pogledu suprotna našoj
sreći. Čovjek se ne usavršava i ne napreduje nekažnjeno! Jer kako E.Sioran piše: “Uzalud smo pokorili i
prisvojili svemir, i uzalud to neprestano činimo, jer negdje ( na sreću) još uvijek gubimo. Robovi smo
vremena. To čovjek još uvijek nije pobjedio. Jer uzaludno misli da je to nešto što treba pobijediti,
33
Zoran Arsović; Mundologija(geneologija globalnog svijeta); APEIRON; Banjaluka 2013; 20 str.
34
Pogledati: Šarl Bodler; Cvijeće zla – Nedostojni monah.
35
Hans Jonas; Princip odgovornosti; Veselin Masleša, Sarajevo 1990. Str. 20-37
36
Ibid: str 37.

9
pokoriti.’’37 Kako bi pobjedio vrijeme, tačnije svoju srmtnost a ujedno i ovladao čovječanstvom,
čovjekov moderni razum pustio je svoje otrvone pipke, pored religije i ekonomije, u oblasti
poljoprivrede, ishrane, kao i medicine. Upravo o takvim strahotama modernosti biće riječ na narednim
stranicama ovog rada.

4.1. ERA VJEČNOG GLADOVANJA

Posljednjih nekoliko godina napisane su knjige o potencijalnim i još nepoznatim opasnostima
konzumiranja genetski modificiranih biljaka i drugih namjernica te mesa životinja hranjenih isključivo
genetski modificiranim krmivom. 38Prema mišljenju Williama Engdahla iza brzog svjetskog širenja
genetski modificiranih usjeva, često skraćeno zvanih GMO, krije se veoma opasna priča. Prvo ‘sjeme
demokratije’ kako je to nazvao George W. Bush, posijano je u Iraku, nakon njegove okupacije od strane
Sjedinjenih Američkih Država koje su preuzele potpunu vlast nad gospodarstvom te zemlje. Pod
‘sjemenom demokratije’ podrazumijevala su se sjemena kompanije Monsanto. Iračkoj poljoprivredi
namjenjena je modernizacija, industralizacija i otklon od tradicionalnog porodičnog načina djelovanja u
poljoprivredi. Njihova banka sjemena, gdje su se godinama čuvali uzorci dragocijenih sorti, nakon
okupacije Iraka nestala je, kao još jedna žrtva rata. Samim tim sigurnost prehrane gladnih Iračana bila je
potpuno sporedno pitanje. Rješenje ovog problema stiglo je veoma brzo. Zamisao je bila uvijeriti Iračke
poljoprivrednike da će brze i efikasne rezultate postići pomoću ‘čudotvornog sjemena’ (GMO). Iraku je
jednostavno, kako navodi Engdahl, namjenjena sudbina golemog pokusnog živog laboratorija za
ispitivanje GMO pšenice, a Iračanima sudbina pokusnih kunića u tome eksperimentu. 39 Nakon Iraka
proizvodnja GMO hrane proširila se, preko Argentine i na veliki broj ostalih država. Jedina studija, kako
piše Engdahl, o posljedicama konzumiranja GMO hrane koja je do tada postojala bila je ona koju je
financirala kompanija Monsanto, u kojoj je, što ne začuđuje, stajalo da je GMO hrana potpuno zdrava za
prehranu. Međutim veoma je važno spomenuti ispitivanje koji je vršio dr.Pusztai. Engdahl daje detaljniji
opis ovog ispitivanje u svom djelu Sjeme uništenja. Štakori koji su hranjeni GMO krompirom tokom
110 dana pokazivali su uočljive promjene u razvoju. Bili su znatno manji i lakši od štakora koji su
hranjeni običnim krompirom. Imuni sistem kod štakora koji su hranjeni GMO krompirom bio je znatno
slabiji. Dok promjena koja ja najaviše zabrinjavala, kako navodi Engdhal, jeste činjenica da im je mozak
bio znatno manji. Nakon izjave dr. Pusztaia o rezultatima ispitivanja kao i to da sam ne bio koristo GMO
hranu za ishranu svijet je vrvio od komentara. Dr. Pusztaiu ugovor o radu nije produžen, pod prijetnjom
da će ostati bez penzije zabranjeno mu je da ikada više daje izjave medijima o rezultatima svog naučnog
rada. Njegove kolege počele su blatiti njegov naučni ugled. Dok je opravdanje za javnost bilo
jednostavno. Dr. Pusztai pomješao je uzorke štakora. To je ‘greška’ koja ga je koštala njegovog ugleda i
karijere.40

Početkom 1980-tih brojne agrokorporacije žurno su se uključivale u proizvodjnju genetski modificiranih

usjeva, lijekova za životinje i krmiva, a nije bilo nikakvog sustava koji bi regulisao razvoj, rizike i
prodaju takvih proizvoda. Vladu Reagana i Busha pokretao je projekat ukidanja svih zakona i mjera koji
37
Emil Sioran; Pad u vrijeme; Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića; Novi Sad, 2008; str. 29-37.
38
F.William Engdahl; Sjeme uništenja; Detecta Zagreb, 2005, str. 9
39
Ibid. str. 20-27
40
Ibid. str. 64-70

10
regulišu smanjenje držvnog nadzora nad svim područjima života. Proizvodnja sigurne hrane nije bila
nikakav izuzetak, nego je upravo obrnuto, čak i ako je to značilo da će narod postati ljudska masa
pokusnih kuića. 41Što, iz ove pozicije danas, možemo da posvjedočimo kako je upravo to i postala.
William Engdahl postavlja sjajno pitanje gdje bez ikakve zadrške pita - kako je moguće da kampanja
Monsanta progura svoje interese među državnim organima i četvoricu američkih presednika prevuče na
svoju stranu, bez obzira na toliko dokaza o potencijalnoj opasnosti po zdravlje ljudi? Jednostavno,
osamdesetih godina 20.vijeka je začeta sudbonosna politika, čije će posljedice nepovratno promijeniti
dinamiku globalne sigurnosti hrane. Već možemo čuti glasno uzvikivanje postmodrnista kako je znanje
jedina i najveća moć! Samo što će civilizacija, čemu se već uveliko svjedoči, ukoliko znamo da vidimo
a ne samo da gledamo, u svom najvišem poletu prema onom najgorem, raspasti u kovitlacu koji bude
sama izazvala42. I šta nam se onda dešava sa budućnošću? Čemu toliko jurimo? Šta nas čeka tamo u
onom sutra? Hrlimo da se zagnjurimo u brzinu, samo da ne bi pomislili na neku drugu budućnost. Jer
nam, ovakvima kakvi smo sada, budućnost jednostavno nedostaje. Ona je, šiknula iz pomućene krvi,
mračna, neiskazana izvjesnost koje se plašimo pogledati u lice. Želimo je zaboraviti ubrzavajući, hitajući
sve žurnije, odbijajući da i za trenutak pogledamo sebe u oči. Ne krivimo samo mašine za ono šta nam
se dešava, kaže Sioran. One su samo sredstvo koje smo sami proizveli. Nezadovoljan što trči, čovjek je
htijeo još i da se odveze. U tom smislu, i samo u tom, može se reći da mu one zaista omogućavaju da
‘dobije na vremenu’, kojeg se, sa takvim, užasom boji. Zato ih dijeli, nameće zaostalima, nerazvijenima
da bi mogli da ga prate, pa i da ga preteknu u trci za propašću, u širenju opšteg, mehaničkog, ubilačkog
ludila. U trenutku kada sadašnja vječnost prestaje da bude Božije vrijeme da bi postala Đavolsko
vrijeme, sve se kvari, sve postaje stalno ponavljanje nepodnošljivog, sve tone u ponor u kojem uzalud
računamo rasplet u kojem trunemo u besmrtnosti. 43 U onu besmrtnost koju smo tako silno, isključivo
tijelom svojim, željeli.

4.2. ČUDOVIŠTA IZ PUKOTINA

Dok je svijet postajao i ostajao još uvijek zaluđen svim sredstvima koja su mu se silno gurala pod nos
kao sredstva za što bolji i kvalitetniji život pa čak i za produženje istog tog života, Amerika je, na čelu
sa Rockrfrllerima osmislila novi projekat, za čije sprovođenje su bila potrebna tajna sredstva. To je
projekat pod imenom NSSM 200, koji je za cilj imao mjere za drastično smanjenje svjetskog
stanovništva, posebno u zemljama koje se slabo razvijene. Program NNSM 200, kako to navodi William
Engdahl, bio je nevjerovatan u mnogim aspektima. Zašto? Upravo zbog toga što je to bio prvi dokument
kojim je depopulacija u zemljama u razvoju izražena kao jasan strateški prioritet američke nacionalne
sigurosti. Kontrola nataliteta zavedena je pod stategijom koja nosi ime ‘ planiranje porodice’ . To je
izraz koji danas često možemo čuti. Kao jedan od primjera, konkretnije učesnika NSSM 200 programa,
William Engdhal navodi Brazil kao jedan od najttemeljnije dokumentovanih primjera u ovom programu.
Brazilska Vlada, nakon sprovedene istrage, bila je šokirana spoznajom da je oko 44% svih brazilskih
žena u dobi između 14 i 55 godina trajno sterilisano. Razlog za ovakve postupke i zašto baš Brazil bio je
toliko ‘jednostavan’ da takva jednostavnost remeti svaki zdrav razum. Prema riječima Kissingera,

41
Ibid. str. 80
42
Emil Sioran; Pad u vrijeme; Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića; Novi Sad, 2008; str.39.
43
Ibid. str. 40- 130

11
tačnije njegovim upozorenjima, porast Brazilskog stanovništa podrazumijeva sve veću moć Brazila u
Latinskoj Americi i na svijetskom nivou tokom sledećih 25 godina.44

Sledeće što je važno naglasiti jeste projekat koji Engdahl, skoro pa poetično, naziva Zlatna riža. Odluka
o stvaranju genetski modifikovane riže bila je zaista veoma vješt potez Zaklade Rockefeller i njezinih
pristalica unutar naučnog i političkog stroja. Pitamo li se zašto baš riža od svih prehrambenih
namjernica? Ponovo slijedi veoma jednostavan odgovor koji ledi krv u venama. Riža je, kao prva
kultura u Rockefellerovoj genetskoj revoluciji, odabrana vrlo promišljeno. Kao što je jedan naučnik
naglasio, riža je osnovna namjernica za više od 2.4 milijarde ljudi. Uzgaja se već 12. 000 godina i to na
velikom broju različitih područja. Također, navodi dalje Engdahl, riža je sinonim za sigurnost hrane na
većini azijskog kontinenta gdje se uzgaja 90% svijetske riže. Također je glavna namjernica u zapadnoj
Africi, na Karibama I u tropsim predjelima Južne Amerike. Stvorena je nevjerovatna biološka
raznokolikost takve kulture. Sa više od 140.000 sorta. Zaklade Rcokefeller u svoju banku pohranili su
sve poznate važne sorte riže. Tvrdeći kako će te sorte na taj način biti zaštićene. U takvim bankama
sjemena su bila sve samo ne zaštićena. Ne dugo zatim sjemena su dospijela u laboratorije Monsanta i
drugih biotehnološkoh divova, gdje su ga genetski modifikovali i zatim patentirali kao svoje isključivo
intelektualno dobro. Monsantno i druge velike agrokompanije ilegalno su sijale GM sjeme u Poljskoj,
zemlji čije je plodno tlo jedno od najbogatijih u Evropi. U Brazilu je kompanije Monsanto optužena za
ilegalno dopremanje velikih količina GM sjemena soje i za sijanje toga sjemena. Međutim, navodi
Engdhal, te količine bile su toliko velike da je Brazilska vlada na kraju, početkom 2005 godine ukinula
zabranu sijanja GM sjemena, izjavivši da je uzaludno pokušavati kontrolisati njegovo širenje, genetska
revolucija napredovala je svim mogućim sredstvima.45

Engdahl tvrdi kako je širenje genetski modifikovanih usjeva i hrane po čitavom svijetu danas uhvatilo
toliko maha da se može i mora smatrati i proglasiti zločinom protiv čovječanstva. Smanjenje broja
stanovnika i genetski modifikovana hrana bili su dio jedne te iste široke strategije – drastičnog
smanjenja svijetskog stanovništva.46

44
F.William Engdahl; Sjeme uništenja; Detecta Zagreb, 2005; str. 126-136
45
Ibid: str. 223-278
46
Ibid: str. 289.293

12
5. INKVIZICIJA NA DUŠU
U poslednje dvije decenije, prema riječima italijanskog antropologa i istoričara Alfonsa di Nole, đavo je,
čini se, iz okvira demonske ideologije i lavirinta arhaičnih doktrinarnih besjeda prerastao u
zabrinavajuću pojavu svakodnevnice. Ukus demonskog i skrivene privlačnosti nekontrolisane energije
koja potiska u meandrima podsvjesti i nedokučivim dubinama prirode i društvenog bića, postali su
moderni, u usponu.47 U pokušaju da se odredi porjeklo đavola, nezavisno od prirodnog i istorijskog zla,
stoji unutrašnja radikalnost egzistencionalnog i individualnog zla kao ishod muka koje u psihi duboko
opterećuju. To bi bila neka urođenost zla u nama samima, kao naša neumoljiva sudbina, koja u našem
biću mitski označenom kao “naše srce” nasljedno određuje sklonost ka zlu48 Pod skrivenom, dubinskom
ravni čovjekove duše, podrazumijevalo se nešto u vrijedonosnom pogledu negativno, ono što bi se
riječima Dostojevskog moglo otprilike obuhvatiti izrazom – podzemlje. 49 Đavo se pritom neprestano
penje i silazi sa scene. Mijenja kostime. Iz spoljašnjosti ulazi u unutrašnjost, ponovo iskače i vraća se.
Od mračne vanjske sile postaje pobunjeni anđeo, prometejsko načelo revolucija, da bi se sa zvukovima
kraha sasvim sakrio u našu podsvijest. Elegantno se prepušta u ruke psihoanalizi – nije drugo do
personifikacija nagonskog podsvjesnog potisnutog života. Đavo je mrtav, neka živi Tanatos. Racionalno
savladavanje đavola bilo je neviđeno satansko razmahivanje. Stari su dobro govorili: racionalizam u
stvarima zla samo je predvorje pakla. 50 To predvorje ostalo je iza nas. Granice su se odavno, ne samo
prešle, već potpuno uništile. Duša čovjeka je obolila. A kada se to desi, veoma često to bude za čitav
život. Tijelo i ono tijelesno postalo je naš hram kome sve žrtve prinosimo. Crkvu je, kako to piše
Mendelson, zamjenila bolnica a religiju moderna medicina. Dr. Robert Mendelson vjeruje kako je
Moderna medicina odavno prešla granicu, koristeći u svakodnevnim situacija ekstremne mjere liječenja.
51
Zanemarili smo dušu, prestali da je njegujemo i uskoro smo sve podredili tjelesnosti. Upravu tu smo
još jednom upali u zamku modernosti. Na polju tjelesnosti, koje je promjenjivo, nesigurno i prolazno,
još jednom smo izmanipulisani. Čak i kada bi zaista mogli da se oslonimo na ljekarsku koncepciju
normalnog i nenormlanog, piše dr. Mendelson, dovoljno je zastrašujuća činjenica da se ljekaru
predajemo na milost i nemilost. Mnogi ljekari, prema dr. Mendelsonu, nisu sposobni da prepoznaju
zdravlje. Razlog za takav stav leži u činjenici da ljekari tokom svog obrazovanja uče samo o bolestima.
Zbog toga oštrije oko imaju prvenstveno za znakove bolesti ali ne i za znakove zdravlja. Dok god ljekar
ima kontrolu, on može da odredi ili manipuliše granicama zdravlja i bolesti na način na koji on izabere,
zavisno od njegovih namjera i interesa, navodi dr. Mendelson.52 Neće proći mnogo vremena do
trenutka kada talas moderne pretvori svijet u jednu veliku bolnicu. Prirodno, kako je medicina postajala
sve manje humana, a sve više mehanička, ljekarima je daleko više odgovaralo da drže ljude u
bolnicama. Dr. Mendelson iznosi jednu veoma interesantnu informaciju o tome kako osiguravajuća
društva ujeruju ljude u bolnice time što im odbijaju platiti odštetu za vanbolničko liječenje. Zahvaljujući
tom postupku Crkva Moderne medicine ostaje u finansijskom plusu. Kako bi paradoks bio što već ( a
već nam je poznato kako je doba moderne i postmoderne puno takvih paradoska ) troškovi bolničkog
47
Alfonso M. di Nola; Đavo; Clio- Beograd, 2008; str.5.
48
Ibid. str. 12.
49
Lav Šestov; Dostojevski i Niče; Slovo ljubve. Beograd, 1979; str. 254.
50
Zoran Arsović; Poetika otetog svijeta; Matica Srpska, Banjaluka, 2019; str. 232.
51
Robert Mendelson; Prevare moderne medicine; Health Club ,Beograd; str. 9-11
52
Ibid: str. 24-25

13
liječenja, kako navodi Mendelson, su zapravo najveći pojedinačni element u državnoj kasi medicinske
‘brige’. Ta kasa se puni sve brže i postaje predmet broj jedan u državnom budžetu. Kada zdravstvo
pretekne vojsku, niko više neće moći da zaustavi inkviziciju. Tada će san Moderne medicine biti
konačno ispunjen. A on podrazumijeva da čitava zemlja postane bolnica. I svi ljudi pacijenti u Hramu
propasti, zaključuje dr. Mendelson53. Moderna medicina je idoltrijska religija. Šta pod tim
podrazumijeva dr. Mendelson? Ono što je za nju najsvetije nisu živa bića već mehanički procesi.
Moderna medicina se ne hvali time koliko je duša ili života spasila, već koliko je puta ova ili ona nova
mašina upotrebljena i koliko novaca je pri tome potrošeno. Bog moderne medicine je smrt. Kako bi
potkrijepio argumentima ovakvu tvrdnju, dr. Mendelson navodi pojam, koji je kreirao dr. Kventin Jang,
kako bi opisao jednu aktivnost Moderne medicine: jatrogenocid. Iatros je grčka riječ za doktora, tako da
bi ovakav pojam označavao sistematsko uništenje velike grupe ljudi od strane doktora. Primjer
jatrogenocida, kojeg navodi dr. Mendelson, jeste žrtvovanje djece u nerazvijenim zemljama gdje se
uvodi korištenje vještačke hrane za novorođenčad među siromašnima koji ne mogu da je priušte, niti
imaju uslove za njenu bezbjednu upotrebu. Što se tiče moderne medicine, smrt je industrija u porastu.
Ne postoji medicinski časopis u kome nećemo pročitati nešto o najnovijoj kontracepciji, abortusima,
sterilizaciji, genetskom savjetovalištui analizama, dostojanstvenoj smrti, eutanaziji i slično. Sve ovo su
obredi. Obredi smrti, navodi dr. Mendelson. Nastravičniji pokušaj da se prekrije istina promjenom
rječnika je izraz ‘dostojanstvena smrt’. Tako smrt postaje prihvatljiva pod bilo kojim okolnostima, samo
ako je ‘dostojanstvena’. Moderna medicina, prema riječima dr. Mendelsona, uklanja naše veze sa starim
bogom. Pruža nam novog boga koji će se obračunati sa svim nesnosnim oblicima života koji se nađu na
putu. Kao što su bakterije, virusi, nekontrolisano djeljenje ćelija, neodgovarajući fetusi, deformisana
djeca i stari ljudi.

Od svojih početaka moderna je s vremenom postala puna Đavoljih sveštenika, kako ih imenuje dr.
Mendelson. Doktori su moćni upravo zato što su, kao sveštenici crkve Moderne medicine, uspijeli da
odstrane svako staro osjećanje krivice. Moderna medicina poništava stare krivice. Više ništa nije grijeh,
piše dr. Mendelson. Osim možda jednog grijeha, i zbog njega će moderna medicina učiniti da se čovjek
osjeća veoma kriv. A taj grijeh jeste odluka da čovjek ne ide doktoru. 54U jednom od suludih scenarija
Moderne medicine, našli smo se i početkom 2019 god. kada je na scenu stupila predstava koja nosi ime
– Korona. Pojava epidemije virusom korona izazvao je još jednu podjelu među ljudima. Ta podjela jeste
posljedica različitih stavova i mišljenja povodom onog što je Svjetska zdravstvena organizacija ponudila
kao rješenje, tačnije lijek protiv Korona virusa. Ljudi su sw vrlo brzo podjelili na one koji podržavaj
takav oblik liječenje, odnosno one koji podržavaju ‘obaveznu’ vakcinaciju i one koji su protiv bilo
kakave obavezne vakcinacije a pogotovo protiv virusa Korona. Čak i dr. Mendelson naglašava kako luda
plahovitost Moderne medicine nigdje se nije tako dobro vidjela kao u godinama kada je vladala farsa
oko vakcine protiv gripa. Jer čitav poduhvat oko vakcine protiv gripa sasvim je nalik ogromnom ruletu,
pošto iz godine u godinu niko ne zna da li je soj virusa za koji se pravi vakcina isti soj koji će izazvati
epidemiju.55 Pokreti protiv vakcinacije, kao lijeka korona virusa, nisu doživjeli dobrodošlicu od strane

53
Ibid. str. 91-102
54
Ibid, str. 128- 178
55
Ibid. str.163

14
većine. Od strane one iste mase ljudi koji više ne vide svojim očima niti čuju svojim vlasititim ušima.
Na ljude, koji su bili pristalice ovakvih pokreta, su organizovane hajke hapšenja. Sve u cilju sprečavanja
pojave, na svijetlo dana, možda neke druge istine koja nije bila od koristi velikim moćnicima i silama od
kojih je sve i krenulo. Na prvim stranicama ovog rada ispisane su rečenice koje govore o planovima i
strategijama na kojima se radilo kroz istoriju sve u cilju smanjenja broja stanovništva. Možda je i
epidemija korona virusom bila isto tako dobro isplanirana bolest koja će drastično pročistiti ljudski
poredak. Budućnost čovječanstva trebala bi da bude prva obaveza čovjekovog kolektivnog ponašanja,
posebno u doba ove negativno tehničke civilizacije koja je postala ‘svemoćna’. Međutim ta ista
budućnst se iz dana u dan nalazi se pod sve većim znakom pitanja. Moć kao kauzalna sila svrhe
proširena je cijelim carstvom života. Samo kod čovjeka je moć, zahvaljujući znanju i samovolji,
emacipovana od cijeline i može postati opasna i njemu i sebi samoj. Ovakva moć postala je je isključivo,
kako je naziva Hans Jonas, moć razaranja. Kao takva postala je samomoćna, a njezino obećanje se
pretvorilo u prijetnju, njezina prespektiva srlja u apokalipsu. Ono što bi sada bilo potrebno jeste neka
vrsta pobjede takve moći. Kao što to piše Jonas, traži se moć nad moći. Kada na satu otkuca ponoć
(kažu, uvijek đavolje vrijeme) šta nam se nudi? Nije ni važno, dokle god se nešto nudi, nama je dobro.
Kao sibirska zima, moderna je ‘zagrijala’ naše kosti. Takva zima današnjeg čovjeka prati dok god je
životu. Premoreni od one hladnoće svakodnevnice, ljudi uskoro postaju nesposobni za bilo šta drugo
osim za bijeg u nepovrat. Nastupila je apokaliptična sigurnost novog, modernog doba. Da li je to sve što
nam je preostalo? Ako jeste, onda treba prezimiti ovu epohu. Neka nam to bude novi slogan. Povukavši
se u sebe, čovjek je pustio neke bezglave i bezglasne da propovijedaju i šire svoje urlike. U vjeku brzine,
gdje se dešavaju krupne promjene, kažu, dok se, u stvari, ništa nije promjenilo. I dalje se sami sebi dive i
to je sve. Ali ni to nije novo. Samo riječi, pa i one se nisu mnogo promjenile! Dvije-tri tu i tamo, i to one
male.56 Bodrijar sjajno govori da ako bismo morali okarakterisati sadašnje stanje stvari, on navodi, da je
to stanje poslije pirovanja. Pirovanje, to je sav eksplozivni trenutak moderne. To je uznošenje svih
reprezentnih modela i svih antireprezentnih modela. Totalno pirovanje stvarnog, racionalnog,
seksualnog, kritičkog i antikritičkog, rasta i krize rasta. Prešli smo sve puteve proizvodnje i virtuelnog
viška proizvodnje predmeta, znakova, poruka, ideologija i uživanja. Danas je sve oslobođeno, igre su
odigrane i mi se opet nalazimo kolektivno pred ključnim pitanjem: šta raditi poslije pirovanja?
Pretvaramo se da hitamo u istom pravcu sve brže, samo kako bi u zaborav bacili stvarnost. A ona jasno
pokazuje kako mi ubzavamo u prazno. Ništa ne nestaje više kroz okončanje ili smrt, nego
umnožavanjem, zaražavanjem, zasićivanjem i prozirnošću, iscrpljivanjem i istrebljivanjem. A od toga se
ništa više i ništa stvarnije ne ogleda. Ni u ogledalu vlastitosti ni u ponoru. Onom u kojem se gušimo pod
izobiljem svega što smo stvorili kao ono što nam je neophodno. Kada se stvari, znaci, radnje oslobode
od svoje Ideje, od pojma, od suštine, vrijednosti. Jednostavno od svog prijekla i svrhe, tada ulaze u
samoreprodukovanje bez kraja. Stvari i dalje ‘funkcionišu’. Samo je pitanje na koji način. Jer je Ideja
odavno u njima iščezla57. A kada Ideje nestane moć današnje uobrazilje razulariće se i odati najnižim,
najvulgarnijim i ponižavajućim životnim sadržajima, pronalazeći pohotljive, otužne, zle slike i uživati u
njima. Dok će u isti mah potpuno slijepo i ravnodušno mimoilazi pored slika one iskonske čistote,
plemenitosti i božanstvene ljepote. Ljudi koji svoju uobrazilju ne usmjeravaju ka višim, nečulnim
56
Luj Ferdinand Selin;Putovanje na kraju noći; LOM; Beograd, 2009; str. 7
57
Žan Bodrijar: Prozirnost zla; Svjetovi: Novi Sad, 1994; str. 7-9

15
sadržajima, postaju zarobljenici banalnosti i po riječima mudrog Heraklita cijelog života se ‘naslađuju
prljavštinom’. Upravo je to još jedna nevolja savremenog čovječanstva. Što se ono doviklo od
doživljavanja akta savjesti i od podavanja njemu. Što je cijeli njegov ‘um’ i sva njegova ‘obrazovanost’
mrtvo i spekulativno djelovanje razuma koji se solidno razumije u ‘svrsihodnost’ različitih sredstava. Ali
se nimalo ne razumije u pitanje koje je vezano za one duhovne ciljeve života.58

58
Ivan Iljin; Put duhovne obnove; Logos; Beograd, 2008; str. 27-62

16
6. ZAKLJUČAK
Velik znak pitanja nadzire se iznad naše tako šarene i ‘obećavajuće budućnosti’. Naša poremećenost,
izgleda, bez premca je. Zlo očigledno, ali jednostavno tako dobro vođeno o navođeno. 59 Fascinantno
obučeno u prijatelja. I riječ se oduzima. Dah se zaustavlja. I sada dišemo na pola. Dok se ćutke, potpuno
ne ugasimo. I uvijek će biti neke ljepote u tome da se do mile volje bude izgubljen u jednom svijetu.
Pomiriti sa takvom izgubljenošću, kao jedinim validnim načinom bivstvovanja, izgleda jedini je napor
savremenog mišljenja60. Bezbrojnost novih početaka. Kao što danas propovijeda vjera moderne ( life
coach) – svaki dan je novi početak. Zablude su dostigle najviši nivo. A čovjek im bezuslovno vjeruje.
Umjesto da od ustaljenih početaka, počne od posljednje svrhe. Stati, ne bježati. Biti svjestan pada.
Takvo stanje nije samo očaj i beznađe već oduvijek i prilika za uzlet. 61Uzlet, isprve prema dole, tamo
gdje smo dušu bacili kao ispraznu i nepotrebnu tvorvinu. Slijepi, ne znajući da smo samo mi ostali
praznih pogleda. U tom uzletu, podignuti je. Čvrsto, uz grudi, tamo gdje pripada. I jednakom čvrstoćom
nositi do kraja života na ovim ovozemaljskim putevima. Sve su to riječi. Nisu ni one bezopasne. Ali
danas jednostavno - bezglasne. Gube se i potpuno nestaju. Ne zbog toga što im značenje oslabljuje, nego
prije da nikoga više nema, ko bi ih čuo. Nada još uvijek po nekoga drži. Do kada? Ko to zna...

Evropa je srušila dva osnovna stuba na kojima je čvrsto stajala u nemirnom. Grčko nasljeđe i
Hrišćanstvo. Sada se njiše, sudara sa drugima, ne pronalazi svoj centar. Kako bi i mogla. Bez duše je i
nema. Ignorišući šapate Platona, i ostalih, nikada se neće ni vratiti sebi. A zbog toga presudiće joj
vlastita ruka. Mi smo odsutnost, koja je trebalo da bude zadatak i opsesija, zamjenili događajem. Ali
svaki događaj nas načinje i izjeda, jer iskrsava samo na račun naše ravnoteže i našeg trajanja. Što nam je
budućnost skučenija, to se više rušimo u ono što nas upropaštava. Civilizacijom, našom drogom, toliko
smo zatrovani da naša vezanost za nju pokazuje osobine fenomena navike, mješavine opijenosti i
odvratnosti. Takva kakva je, ona će nas dokrajčiti, u to nema nikakve sumnje; što se tiče oslobađanja i
odustajanja od nje, mi to nismo u stanju učiniti, danas manje nego ikada. 62 I na kraju, samo jedno pitanje
iskrsava. Ono juri i otima se, kao najgladnija životinja, sa drugima. Kako bi nas, prije svih, upitalo: Da li
će nam duša, kroz pogled, svitanje ikada ugledati?

59
Zoran Arsović; Poetika otetog svijeta: Matica Srpska; Banjaluka 2019; str. 239
60
Ibid; str. 322
61
Ibid; str.322
62
Emil Sioran; Pad u vrijeme; Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića; Novi Sad, 2008; str.30

17
7.LITERATURA
1. F.William Engdahl; Sjeme uništenja; Detecta - Zagreb, 2005.

2. Noam Chomsky; Imperijalne težnje; Naklada Ljevak d.o.o. Zagreb, 2006.

3. Hans Jonas; Princip odgovornosti; Veselin Masleša Sarajevo, 1990.

4. Džozef E, Stiglic; Protivriječnosti globalizacije; SBM-x Beograd, 2004

5. Robert Mendelson; Prevare moderne medicine; Health Club ,Beograd

6. Emanuel Levinas; Smisao Transcendencije; Matica Srpska – Društvo članova u Crnoj Gori; Nikšić,
2017.

7. Zoran Arsović; Poetika otetog svijeta; Matica Srpska, Banjaluka, 2019.

8. Emil Sioran; Pad u vrijeme; Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića; Novi Sad, 2008.

9. Žan Bodrijar: Prozirnost zla; Svjetovi: Novi Sad, 1994.

10. Ivan Iljin; Put duhovne obnove; Logos; Beograd , 2008.

11. Lav Šestov; Dostojevski I Niče; Slovo ljubve; Beograd, 1979.

12. Jan Patočka; Izbor iz filozofskih spisa; Akademska knjiga, Novi Sad, 2013.

13. Alfonso M. di Nola; Đavo; Clio, Beograd, 2008.

14. Dante Aligijeri; Božanstvena komedija; Biblioteka Izbor; Beograd, 1998.

15. Lav Šestov; Duša i egzistencija; Sfairos – Mediteran; Beograd – Budva, 1989.

16. Aleksandar Damjanović; O duši I tijelu; Glasnik; Beograd, 2012

17. Fridrih Niče; Knjiga o filozofu; Službeni glasnik; Beograd, 2017.

18. Zoran Arsović; Mundologija (geneologija globalnog svijeta); APEIRON; Banjaluka 2013.

19. Luj Ferdinand Selin; Putovanje na kraju noći; LOM; Beograd, 2009.

18
SADRŽAJ
1.UVOD................................................................................................................................................................... 2
2. VJEČNI BJEG......................................................................................................................................................3
3. OVOZEMALJSKI HAD......................................................................................................................................6
4.PLODOVI ZLA....................................................................................................................................................9
4.1. ERA VJEČNOG GLADOVANJA.................................................................................................................10
4.2. ČUDOVIŠTA IZ PUKOTINA...................................................................................................................11
5. INKVIZICIJA NA DUŠU..................................................................................................................................13
6. ZAKLJUČAK....................................................................................................................................................17
7.LITERATURA....................................................................................................................................................18

19