Postmodernistički književni genij ili Hajd'mo natjerati makar nekoga da pročita

koju knjigu

Julian Barnes, tvorac odličnih romana kakav je npr. Floberova papiga, i dobitnik mnogih
nagrada, te vitez Reda umjetnosti i književnosti u Francuskoj, u romanu Istorija svijeta u
10 ½ poglavlja poklanja nam nimalo laganu priču o greškama našeg roda. Ovo djelo nije
za osjetljive želuce željne zabave pred spavanje, za puritance ili fanatične poklonike
religija. Julian Barnes secira nehumanost i nelogičnost ljudskog roda od njegovog
nastanka pa do danas. On nas vodi na put oko svijeta, od planine Ararat, preko džungle u
kojoj žive primitivna plemena, pa do razvijenog svijeta, Amerike. Već priznat kao
izvrstan pripovjedač, Barnes nas ovom knjigom vuče kao gladnog psa kotletom,
inteligentno postavljajući motive, i mijenjajući perspektivu pripovjedača iz priče u priču.

Istorija svijeta u 10 ½ poglavlja je ikonoklastična, kako vidimo već u prvom poglavlju,

Slepi putnik, priči o Velikom potopu i Noi, božjem izabraniku. Ironična i duhovita priča
o nedosljednostima u Svetom pismu i ljudskom shvatanju religijskih spisa, pričana iz
perspektive drvomorca koji se tajno ukrcao na Arku. Barnes podcrtava prirodu ljudskog
roda i historije koju je on napisao kao krcate segregacijom, već na Arki postoje dvije
vrste životinja: čiste i nečiste. Motiv odvajanja čistih od nečistih, kao i motive poput
Noine Arke ili drvomorca, Barnes koristi kako bi istakao kružni tok svjetske istorije, u
kojoj se stalno ponavljaju iste greške. On nemilosrdno i bez imalo ustezanja ismijava
teizam, katoličanstvo, i sam ljudski rod. Obračunavanje sa katoličkim svjetonazorom i
crkvenim učenjem ne prestaje tako lako: Barnes mu se vraća u trećem poglavlju, Verski
ratovi, koje je ironična polu-basna, tužba Crkve protiv drvomoraca i traženje da nestanu
sa Zemlje. Drvomorci su krivi jer su godinama nagrizali biskupovu stolicu, koja je na
posljetku i pukla. Prisjećamo se srednjovjekovne inkvizicije, produkta crkve, koja je
nalazila krivnju u svemu. Barnes nam daje slikoviti prikaz hegemonije crkvene dogme,
sve što ide protiv crkvene dogme, ili bilo koje tako snažne ideologije, jeste nepoželjno.

Grubo se suočava i sa pitanjima terorizma. Roman je izdat 1989. godine, a poglavlje o

terorizmu prihvatamo kao najaktuelnije, što je samo potvrda Barnesove poente da nikad
ne prestajemo praviti iste greške. U ovom dijelu, sarkastično se postavlja pitanje ko je
kriv, kakvi su postupci svjetskih nuklearnih sila, i imaju li teroristi pravo i opravdanje za
to što rade.

Sve vrijeme, Barnes nam ostavlja tragove nedostatka altruizma u ljudskom društvu,
emotivnog siromaštva i sebičnosti. Tako je Preživela priča o Ketinom bijegu u brodici, te
osamljenosti kao zajedničkom osjećanju svih ljudi. U ovom poglavlju nailazimo na
divan, zastrašujući dio: "Pokušala je da zamisli kako bi to bilo užasno, to strašno čekanje,
i onda osećanje kada brod prođe pored tebe, a ne postoji išta što možeš učiniti, jer buka
motora prekriva tvoje povike. To je ono što ne valja na ovom svetu, pomislila je. Digli
smo ruke od osmatranja. Više ne mislimo o spasavanju drugih ljudi, samo plovimo
oslanjajući se na svoje mašine." Mnogo surovija priča, od koje nam se prevrće želudac, je
Tri jednostavne priče, dio o brodu punom Jevreja koji besciljno luta morima, tražeći
zemlju koja će primiti iseljenike nacističke Njemačke. Niti jedna zemlja neće da ih primi,
mjesecima traje cjenkanje ljudskim životima, ponovo se javlja ideja razdvajanja čistih od
nečistih, svaka zemlja traži korist u tome što će im pružiti azil, "sve zemlje odbile su da
same ponesu teret svetskog stida". Sudbine 937 putnika broda završile su u holokaustu, te
nas ova jeziva priča grubo podsjeti da je altruizam na ovoj planeti misaona imenica.

Kao bijeg i najbolje oružje protiv proždrljive i hladnokrvne historije, Julian Barnes nam
nudi umjetnost, ljubav i sanjanje. Umjetnošću se bavi analizirajući Žerikoovu sliku Splav
meduze iz 1819. postavljajući paralele između Žerikoovog djela i stvarnog historijskog
događaja na osnovu kojeg je slika stvorena. Žeriko nije prikazao masovno ubistvo slabih
na splavu, ljudožderstvo, pijenje vlastite mokraće, ali svrha umjetnika i nije da bude
vjeran istini, nego umjetnosti. Umjetnici su ljudi koji svijet vide drugačije, te se njihova
djela, lišena faktografije i dokumentarnosti, oslobađaju sidra istorije. Izmijenjeni pogled
na svijet i na događaje, historija umjetnosti, dala nam je mnogo više nego naša maćeha
historija. Uzgred je jedan od najljepših eseja o ljubavi u novijoj književnosti, eseja o temi
kojom se niko više i ne bavi plašeći se patetike i osude prosvijećenih. To je analiza
vjekovnih međuodnosa muškaraca i žena, priča o strpljenju, razumijevanju, romantici,
braku. Barnes vjeru u ljubav nudi kao rješenje svih zala: "Ali mogu da vam kažem zašto
da volite. Zato što je istorija sveta, koja se kod polu-kuće ljubavi zaustavlja samo da bi je
sravnila sa zemljom, bez nje besmislena. Istorija sveta bez nje postaje surovo nadmena."
Kraj našeg putovanja kroz Barnesov svijet, poglavlje San, jeste prikaz idealnog svijeta, u
kojem nema bola i bolesti, nuklearnog naoružanja, djeca su nevina stvorenja, muškarci i
žene su dobri jedni prema drugima, idealan svijet dijametralno suprotan ovom u kome
živimo, ali ga Barnes prikazuje kao dosadan i monoton. Ljudima bi bilo dosadno u
idealnom svijetu, nakon nekog vremena željeli bi pobjeći iz raja. Raj je potreban samo
kao nada, kao vizija, kao apstraktni pojam kojem težimo i koji nas tjera naprijed. I zato,
konačna poruka ovog romana i jeste vjera, vjera u ljubav, vjera u boga, vjera u bolji
svijet, vjera u čovjeka. Jedino ona nas tjera da idemo dalje, da budemo bolji, da
prevazilazimo teškoće, da se borimo sa historijom svijeta i njenim cikličnim
ponavljanjem.

Ovaj savremeni engleski pisac bavi se pitanjima značajnim za sve nas, kritikuje pojave
koje se moraju kritikovati, sažima historiju našeg roda u pitki roman, daje sebi ulogu
revizora postupaka ljudskog roda od postanka pa do danas, i u toj svojoj ulozi je izuzetno
oštar. Barnes kroz cijelu knjigu čovječanstvo metaforički daje u vidu broda, a historiju u
vidu brodoloma. I tako vijekovima, brodolomi, stradalnici, okrutnost, uspomene na
krvoprolića, datumi. "Istorija prosto podrigne i mi iznova osjetimo onaj sendvič s lukom
koji je progutala pre mnogo vekova."

Možda nas ova knjiga neće učiniti boljim ljudima, možda nećemo promijeniti
predvidivost historije, naučiti da volimo više ili postati apsolutno pravedni, ali ona će
sigurno ispuniti jedan zadatak: podsjetiti nas da nemamo na šta biti ponosni kada
govorimo o ljudskom rodu, i da taj ratio kojim se dičimo, jer nas diferencira od ostalih
živih bića, nismo iskoristili na najbolji način.