Christian

Mork

Dragi Jim

Naslov originala:
Darling Jim

FB: DivanDan
 Za Aoife, gdje god bila

U Irskoj, u Cromwellovo doba, vukovi su bili prava napast, i budući da ih je
navodno bilo sve više, poduzete su posebne mjere u njihovo istrebljenje... Točan
datum njihova konačnog nestanka nemoguće je utvrditi.

Encyclopedia Britannica, izdanje iz 1911.
 Uvod

ŠTO JE VIDIO DESMOND

1.

Malahide, sjeverno predgrađe Dublina. Ne tako davno.

Ljudi su se držali podalje od kuće još dugo nakon što je za potrebe novih
stanara raskužena i nakon što su trupla otkrivena u njoj sigurno počivala u
zemlji. "Gnusoba", šaputale su mjesne tračare i znakovito kimale glavom.
"Opaka, ukleta kuća!" vikala su djeca koju bi hrabrost napustila čim bi zagazila
korak ili dva u njezino prednje dvorište.
Jer ono što je u toj kući, prvi, ugledao pismonoša Desmond, bilo je
neljudski strano.
Svi su voljeli Desmonda mada je znao zabadati nos i tamo gdje mu nije
mjesto. Kao pravi rob navike uvijek bi opazio čiju bi travu valjalo pokositi i s
kojega se stijega počela ljuštiti boja. Izmiješane s osjećajem krivnje zbog sitnica
koje je uočio - ali ne i shvatio što one uistinu znače - te su ga, inače druželjubive
kvalitete, koštale zdravog razuma.
Na dan kada je posljednji put u životu osjetio radost, taj vrhunski stručnjak
za kavu što su je kuhali njegovi klijenti dostavljao je poštu u mirno susjedstvo u
ulici koja se nastavlja na željezničku postaju u Malahideu - što je mogao sporije,
a da ga pritom ne prozovu voajerom. Krenuo je od mjesta na kojemu se barovi
Nove ulice spajaju s lažnom bavarskom ružnoćom betonske marine, skrenuo
ulijevo i nastavio niz Bisset Strand. Kao i obično, stari je Des virkao kroz
prozore provjeravajući čeka li ga u kući netko sa šalicom netom skuhane kave. I
nije se razočarao; do kraja prve ulice popio ih je već dvije. Većina stanovnika
pomirila se s njegovom osamljeničkom potrebom za pozornošću. Shvaćali su da
mu i samo to što "navrati" na malo jutarnje jave daje osjećaj da barem nakratko
sudjeluje u tuđem životu. Uvijek bi rekao "ta kavica baš krasno miriše". Nikada
nije zlorabio gostoljubivost zadržavajući se predugo. A čim bi vas vidio
nasmiješio bi se, naprosto vas za-bljesnuo osmijehom od uha do uha - upravo su
zato svi i podlegli tom čudnom malom stvorenju.
Prije no što je otkrio trupla, svi su ga držali bezazlenim.
Kakav-takav život izvan službe provodio je na sigurnoj udaljenosti, u
Gibney'su, gdje je očijukao s lokalnim ženama kada bi njihovim supruzima
popustila pozornost. Kod kladioničara u susjednom ulazu spiskao bi mizernu
plaću kad god bi na televiziji bila kakva konjička preponska utrka, što je bilo
često. Svoju crnu poštarsku torbu teglio je uzduž i poprijeko ispucanih pločnika
tog staroga obalnog gradića više od osamnaest godina, zureći u iste
pepeljastosive kuće s kojih je more izjelo svu boju. Monotoniju je držao
utješnom. Odlazak u grad, do kojega je trebalo samo pola sata vožnje vlakom,
podrazumijevao je Desmondu posve nezamislivu otvorenost i glad za
iznenađenjima. Uz to, odlaskom u grad poremetio bi pomno planiranu rutu koja
je završavala s najmanje četiri poštene kave prije ručka.
Ljudi bi ga čuli iz kuhinje; stazom pokraj njihovih kuća prolazio je
pjevuckajući ispod glasa, nekakve bedaste pjesmice. Glas mu nije bio bogzna
što, no glavom bi kimao u ritmu, što je vrijedilo više od sluha. Bio je sretan
onako kako su obično sretna djeca mlada od dvanaest godina.
Poslije su padale oklade u to je li to njegovo pjevuckanje trebalo shvatiti
kao upozorenje.
Koliko se itko sjećao, tolerantno mišljenje o Desmondu grad je zauvijek
promijenio 24. ili 25. travnja, nešto nakon deset sati. Nije bilo sunca. Bog je
odvratio pogled s kuće na broju jedan u Ulici Strand i, štoviše, s mora zakotrljao
suicidalno sive oblake ne bi li zaklonio nešto neminovno, nešto u čemu javnost
nije trebala imati udjela. Proročanski izbor boje, pokazalo se poslije. I tako je
Desmond Kean, u blaženu neznanju, domahnuvši staroj gospodi Dingle na katu
Howard's Cornera i dotaknuvši vrh kape u znak pozdrava ljubaznoj gospodi
Moriarty koja je upravo otvarala frizerski salon, produžio prema kraju svoje
dnevne rute.
Kada je dostavio poštu u sumorne kućice na Bisset Strandu, okrenuo se i
vratio do broja jedan na uglu Old Streeta i Gas Yard Lanea, sve oklijevajući.
Torba je bila gotovo prazna; valjalo mu je dostaviti još samo dva reklamna letka
lokalnog supermarketa gospodi Hegarty. U nadolazećim danima, u svom
grozničavom umu, Desmond će se kretati naprijed-natrag u vremenu
pokušavajući se sjetiti kada je trebao primijetiti da u osjećaju koji ta kuća budi u
njemu nešto ne valja. Djelovala je posve obično; pročelje izblijedjele krem boje
s lažnim švicarskim drvorezom iznad ulaznih vrata. No nešto ga je - nešto što
mu je uporno izmicalo - od samog početka tiho upozoravalo na stanarku te kuće,
samo je on bio previše uljudan da se na to upozorenje obazire.
Gospoda Hegarty, koja je Desmondu dopustila da je oslovljava s "Moira"
tek nakon cijele godine sporadičnih - i ustrajnih - posjeta, u grad je stigla prije tri
godine, iz mjesta na koje se nije trudila trošiti riječi. Pričalo se da je iz nekog
gradića u Zapadnom Corku. I u četrdeset i petoj godini još je bila zgodna žena;
lice joj je krasila ona sretna vrsta građe kostiju koja lijepo izgleda i kad ostari. U
rijetkim prigodama u kojima bi svojim nezgrapnim šalama Desmond od nje
uspio izmamiti osmijeh, bila je prelijepa. No bilo je u njoj i neke stečene
strogosti koja bi prerastala u otvoreno neprijateljstvo kad god bi ljudi pretjerali u
prisnosti. Pozive susjeda na čaj isprva je uljudno odbijala. Neki su joj pokazivali
što žele donoseći joj pred vrata kolače, no ona ih je ostavljala netaknute na
verandi sve dok ih konačno ne bi pojele divlje mačke.
Od mnoštva radoznalih susjeda Desmond je bio jedini kojega je ikada
pozvala u kuću, na kavu, vjerojatno zbog njegove nevinosti ili namjerne sljepoće
za skrivenu stranu ljudske naravi. A onda, negdje prošloga siječnja, gospoda
Hegarty nenadano je prestala otvarati vrata kada bi na njih pozvonio. I njegovi
kasniji pokušaji da obnovi kontakt, kada bi na ulici naletjeli jedno na drugo,
također su naišli na odbijanje. Gospoda Hegarty, koju su ionako rijetko viđali
izvan njezina četiri zida, samo bi ga zaobišla bez riječi, u onom svom starom
sivom kaputu, umotana u maramu poput mumije. Nikada više nije ga pozvala u
kuću. I Desmond i svi ostali pretpostavili su da ju je zadesila kakva tragedija;
nisu joj dosađivali i ostavili su joj prostora za kojim je očito čeznula.
A opet...
Sada, dok je sa šarenim reklamnim lecima u rukama stajao pred ulaznim
vratima gospode Hegarty, Desmond se skanjivao zbog onog osjećaja što gaje
posljednjih nekoliko tjedana obuzimao kad god bi prošao pokraj njezine kuće. Iz
nje su se nedavno čuli nekakvi zvukovi na koje se nije obazirao misleći da
dopiru s televizora ili možda s radija. Zvučalo je kao da netko cvili ili čak plače,
netko mlad. Jednom je čuo i nekakvo glasno udaranje; zavjese na katu načas su
se rastvorile, a onda ponovo naglo spustile. Budući da je bio tek radoznao - ne i
hrabar i istraživačkog duha - sve to Desmond si je tumačio kao ekscentričnosti
usamljenikâ, plemena kojemu je i sam pripadao.
Sto se više približavao prorezu za poštu, to su mu se sitne dlake na ruci više
uspravljale, uzdizale poput plave šume. Učinilo mu se da osjeća nekakav miris,
nešto nalik pokvarenom gulašu. Nije bio siguran otkuda dopire; možda s obližnje
plaže, na kojoj je trunula morska trava. Ili iz nečijeg hladnjaka, ako je ostao bez
struje. No znao je da to nije bilo to.
Zatomivši napokon nejasan osjećaj zle slutnje, Desmond se sagnuo,
odgurnuo poklopac proreza za poštu i u njega ubacio Tescov reklamni letak.
Opazio je gomilu neotvorene pošte na podu.
A onda se oduzeo.
U dnu kuće, blizu njemu poznate dnevne sobe gospode Hegarty, ugledao je
nešto veoma nalik ljudskoj šaci.
Bila je plavo-crna, napuhnuta poput kirurške rukavice, a virila je odnekud
iz susjedne prostorije. Ruka koja se na nju nastavljala bila je jednako debela i
kobasičasta, kao da je napunjena vodom.
Uz nju je ležao ručni sat; narukvica je očito pukla pod pritiskom podbuhlog
mesa. Kada je istegnuo vrat, Desmond je načas uspio vidjeti ostatak trupla
gospode Hegarty, medu inim i njenu najbolju haljinu, umrljanu krvlju. Mogao se
zakleti da se, unatoč svemu, smiješi. Jedva je izdržao da se ne ispovraća po
vlastitim cipelama, a onda pojurio niz ulicu da obavijesti "gardaîe" ( Gardai -
pripadnici policijskih snaga Republike Irske (op. prev.)..
I prvi i posljednji put u životu, zaboravio je isporučiti pošiljku.

Kada su razvalili bravu, pripadnici temeljne policije iz postaje s drugog
kraja ulice odmaknuli su se ustranu i propustili dvojicu forenzičara iz
zapovjedništva Garde iz Phoenix Parka, odjevenih poput astronauta. Dva
muškarca tiho su ušla u kuću; za njima je krenula postrojba sa psima. Tuljenjem
i cviljenjem psi su se odazvali zovu skorene krvi, i njihovi vodiči morali su ih
obuzdavati. Jedan od astronauta, policajac odjeven u kombinezon za zaštitu od
opasnih materijala, kleknuo je pokraj ispružena Moirina tijela i proučio joj
lubanju. Na njoj je, tik iznad oka, bilo nekoliko udubljenja, kao da ju je netko
udarao kakvim tupim predmetom, ali nedovoljno snažno da je na mjestu ubije.
Istragom je poslije utvrđeno da je smrt prouzročio snažni subduralni hematom.
Drugim riječima, nakon što su je prebili, Moira Hegarty doživjela je moždani
udar i umrla za nekoliko minuta. Truplo je na tom mjestu ležalo najmanje tri
dana. Jedan viši policijski inspektor isprva je mislio da se radi o ubojstvu
počinjenom tijekom razbojništva. Kada je međutim doznao cijelu priču, čuli su
ga kako ispod glasa komentira da je "jebena gadura zavrijedila svaki udarac koji
je dobila". Njezina je smrt naime murjacima bila najmanji problem.
Na većini zidova pronašli su tragove struganja cipela, kao da su se dvije ili
više osoba hrvale u prizemlju, nastojeći svladati jedna drugu. Podne daske bile
su pune tragova smeđe kože i paste za cipele, a slike Svete Zemlje na zidu stajale
su nahero. Iste znakove borbe pronašli su i u ostalim prostorijama u prizemlju, i
novaci su se uznemirili. Jedan lokalni gardist otvorio je ormarić ispod sudopera i
u njemu pronašao velike količine otrova za štakore. Drugi je na Moiri pronašao
ogrlicu iskovanu od željeza, čvrsto zakovanu na potiljačnom dijelu. Na njoj je
visio omanji prsten s više od deset različitih ključeva. Ni jedan se nije dao
strgnuti. "Ova je, bogme, zveketala kad se tuširala", dobacio je treći gardist u
jadnom pokušaju da razbije nelagodu koju su svi osjećali. Kada su ih poslije
oslobodili kliještima za željezo, otkrilo se da ključevi odgovaraju svim bravama
u kući - izvana. Drugih ključeva nije bilo. A većina vrata bila je zaključana.
Forenzička analiza pokazala je da je gospoda Hegarty ozljede zadobila na
katu i da se umalo uspjela dovući do kauča u prizemlju. Srušila se na samo
nekoliko centimetara od njega. Na to je ukazivao tanak mlaz krvi koji je s kata
vodio u prizemlje.
Murjaci su se prestali zafrkavati čim su se popeli na kat da potvrde tu
teoriju. Čak dva pripadnika jakih snaga malahidske Garde bila su potrebna da
otvore vrata sobe na katu. Dok su se ramenima upirali u njih, jedan je uhvatio
nervozan pogled svog partnera. Iza vrata je naime dopirao miris puno jači od
onoga u blizini gospode Hegarty. I kada su napokon otkrili što je Desmond
zapravo vidio - i tako posve previdio - nije ih bilo sram što ih prati naoružani
časnik.
Sklupčana uz vrata, ležala je djevojka, ruku sklopljenih oko zahrđale lopate
kao u molitvi.
"Isuse!" uzviknuo je najmlađi gardist i uhvatio se za dovratak. Psi u
prizemlju počeli su tuliti i pandžama grepsti po drvenom podu.

Crvena joj je kosa bila gotovo crna od znoja i prljavštine. Na vitkim i
elegantnim prstima preostala su još samo dva nokta, a kroz tanku opnu nečega
što je jednom bila žuta ljetna haljina provirivala su rebra. Sirotica je umrla u
mukama, zaključila je Garda, no nisu mogli odmah ustanoviti je li umrla od rane
u abdomenu nanesene nožem ili ju je prije toga ubilo nešto iznutra.
Na lopati su međutim bili njezini otisci prstiju, a tragovi na čelu gospode
Hegarty odgovarali su glavi lopate. Zaključeno je da je slijedila stariju ženu do
polovine stubišta, a onda tu potjeru iz nekog razloga prekinula. Iza jedne fotelje
pronađen je nož, s otiscima prstiju gospode Hegarty; pokazalo se da je mladu
ženu tim nožem ubola ne dvaput, već najmanje devetnaest puta.
"Siroto dijete začas je iskrvarilo", primijetio je jedan stari mur-jak
ispuhujući nos.
Forenzičari su brzo rekonstruirali događaj. Očajnička bitka započela je na
katu, gdje je gospoda Hegarty pokušala odbiti iznenadni napad onemoćale
djevojke, i na kraju u tome i uspjela. No mlada žena nije se predala bez borbe.
Forenzičari kao da su tek tada shvatili da ključevi gospođe Hegarty odgovaraju
svim bravama u kući, ali da ni u jednoj sobi nema ključanice s unutrašnje strane.
Ispod kreveta, gdje ih je djevojka očito skrivala štedeći ionako ograničenu
bijednu hranu, pronađeni su ostaci sirovih krumpira i pljesniva kruha. Utvrđeno
je da je u kući živjela najmanje tri mjeseca. Na okviru kreveta zjapili su okovi za
noge i lisičine; i jedno i drugo izgledalo je dobrano istrošeno. Najmanji ključevi
samozvane upravnice zatvora savršeno su im pristajali. Sirotica je imala ojedine
od lisičina na mjestima gdje joj se metal urezao u meso. Dvije iskrivljene
ukosnice, smeđe od djevojčine krvi skorene na podnim daskama, protumačene
su kao improvizirani ključevi kojima se oslobodila lisičina.
Bila je zatočena. I to dugo. Drugog zaključka nije bilo.
Njezina uzničarka, ljubazna žena koja je Desmondu servirala kavu, bila je
razotkrivena, no tek kada je već bilo prekasno.
Suočen s mučnom činjenicom da je gospođa Hegarty, povučena žena
odnekud sa Zapada, susjedima pred nosom držala kućnoga roba, gospodin iz
Socijalne službe zadihano je propentao: "Nismo imali pojma. Odmah ćemo
poduzeti daljnje izvide", trepćući u svjetla televizijskih kamera što su dopirala s
druge strane policijskog kordona. No i prije no što je, izbjegavajući poglede
razjarenih promatrača, glavnim stubištem izišao iz kuće, svi su znali da nemilo
sere. Žena koja je mirno živjela na kraju ulice bila je pravo čudovište. A nitko to
nije opazio jer nikoga nije bilo briga, državu ponajmanje.
I dok je sve to trajalo - dok su astronauti, policajci-šetači iz postaje na uglu i
psi krvosljednici secirali svatko svoj dio otvorenog misterija - nitko te istine nije
bio svjesniji od Desmonda. Od dolaska prvoga bolničkog vozila koje je stiglo po
sirotu djevojku, stajao je točno preko puta kuće, stezao ogradu da održi
ravnotežu i zurio u ulazna vrata boje čokolade na broju jedan. Nije se pomaknuo
ni kada se smrklo. Njegov uobičajen iskren osmijeh zamijenio je nesretan, jeziv
smiješak. Malo-pomalo, ljudi koji su dotad tolerirali njegovo neobično
ponašanje počeli su ga prijeko gledati. Naime prerano oćelavjeli Desmond
upinjao se vidjeti djevojčino izubijano tijelo dok su ga tovarili u bolnička kola.
Ono njegovo virkanje u tuđe kuhinje naglo je poprimilo posve novo i
uznemirujuće značenje. A i bilo je tako dobro zajednički otrti prljave ruke o
jedinog raspoloživoga žrtvenog jarca.
"Perverznjak!" dobacila je jedna majka kroz raspuklinu ruža za usne.
"Bolesni gad", dodala je druga. Obje su mu prije samo nekoliko dana sa
smiješkom posluživale kavu.
Griješile su, premda se njegovo neumjesno zurenje uistinu dalo protumačiti
kao neprimjerena radoznalost, pa čak i seksualno uzbuđenje. Da su mogle
zaviriti u Desmondovo srce, u njemu bi otkrile tek najcrnju i najgoru krivnju i
sram. Sada je znao što je značilo ono lupanje. Cviljenje koje je dopiralo s kata
mogao je biti - ne, sigurno je bio - poziv u pomoć, samo nekoliko dana uoči
nasilne smrti. Desmond je pitomo kimnuo ženama iz susjedstva, no one ga nisu
ni pogledale. Pogledima su fiksirale ulazna vrata kuće na broju jedan, kao da će,
budu li u njih dovoljno dugo zurile, postati bolje susjede.
Pala je noć. Astronauti su konačno sklopili šatore i odvukli nalaze u
Zapovjedništvo. Gomila promatrača se prorijedila, doduše tek neznatno, kada je
Desmond iz kuće začuo uzvik na granici krika. Netko je bio iznenađen, i to
nimalo ugodno. Nekoliko sekundi potom, mladi gardist koji je pronašao
djevojku na katu pojavio se na ulazu; njegovo ionako pepeljasto lice bilo je
posve izobličeno. Što god da je upravo bio vidio, premašilo je njegovu
toleranciju za ljudsku gadost.
"Narednice", rekao je teško gutajući. "Nešto nam je promaklo."
Prošavši pokraj police za knjige na katu, jedan policijski pas odbijao se
pomaknuti; legao je na tepih i cvilio. Ovaj put nije tulio; oplakivao je, što god da
je osjetio u blizini.
Kada su napokon odmaknuli policu i otvorili vrata skrivena iza nje, gardai
su pronašli drugu djevojku.

"Izgleda mlađa od prve", rekao je mrtvozornik krajem toga tjedna, nakon
što je na sve tri žene obavio temeljitu obdukciju i skinuo gumene rukavice,
uvježbanom kretnjom koja mu nije pričinjavala nimalo zadovoljstva.
Posljednju su pronašli zguranu u malenu nišu u vanjskome zidu, iza vrata
malih poput vratašca na kući lutaka, u vlažnom zakutku kojega je s prostorijom u
kojoj je boravila prva djevojka povezivao uski zračni tunel. Kako nije imala
nikakvih dokumenata, procijenjeno je da je u ranim dvadesetima, crne kovrčave
kose koja je - dok je još bila dovoljno čista da se raščešlja — morala biti
prekrasna. Koža joj nije bila nagrdena udarcima, tek ranama nastalim uslijed
manjka higijene i bjelančevina. Za razliku od prve, ta je djevojka umrla od
višestrukog zatajenja organa izazvanog postupnim trovanjem i izgladnjivanjem.
Ruke su joj bile posve tanušne; na njima više nije bilo mišića. Kada su je
pronašli, ležala je umotana u prljavu deku poput išibanog psa. Kao i na prvoj
djevojci i na njoj su pronađeni tragovi redovitog sputavanja. Štoviše, jedan
policajac nježno je otključao lisičine koje su joj raskrvarile nožne članke. Pitanje
na koje nitko nije imao zadovoljavajući odgovor bilo je zašto su joj oba dlana
umrljana tintom. Na kraju su pronašli kemijsku olovku iz koje je curila tinta, ali
ne i papir. Ako je u tami svoje zatvorske ćelije nekome pisala, što je učinila s
porukom?
Trebalo je nekoliko dana da gardai popišu i posljednji komad namještaja
zatečen u kući.
A onda, nakon otkrića da jedan od mnogih ključeva Moire Hegarty
otključava ladicu komode, priča je postala još ružnija. I najgore malahidske
jezičare zanijemjele su pred čistom, proračunatom gadošću što su je nanjušili
policijski psi.
U ladici su najprije pronađene dvije vozačke dozvole. Jedna je bila izdana
crvenokosoj, dobro uhranjenoj, 24-godišnjoj Fioni Walsh iz grada
Castletownberea u okrugu Cork: očito prvoj djevojci pronađenoj na katu. Druga
je pripadala 22-godišnjoj Roísín Walsh, čije su crne kovrče i blijeda put na
fotografiji malo sličile kosturolikom stvorenju koje je, toga časa, počivalo na
metalnoj ploči stola za obdukciju, tik do svoje sestre. Nije se znalo kako su i
kada stigle u kuću Moire Hegarty, no to nije bio razlog zbog kojega su novine
toga tjedna planule s polica. Ne, Evening Heraldu i Irish Dailyju zlata je vrijedila
druga pojedinost, detalj koji je nadmašivao početnu šokantnost vijesti, nešto što
je većina ljudi već pogađala.
Da, Fiona i Roísín bile su sestre i doživjele su jezivu smrt, no to nije bilo
sve.
Moira - njihova uzničarka i ubojica - bila im je tetka.
Tetka ubojica zatukla sestre robinje, lajao je jedan naslov, Ljepotice i zvijer,
trubio je drugi. Nedostatku takta unatoč, oba su bila istinita. Utvrđeno je da su
djevojke, u razdoblju od najmanje sedam tjedana, u organizam postupno unosile
male količine otrova za štakore - antikoagulanta kumatetralila - vjerojatno
umiješanog u vodu i takozvanu hranu. "Jednostavno rečeno", rekao je
mrtvozornik, "organi su im se postupno raspadali, a rane nisu zacjeljivale.
Najmlađa je umrla od unutarnjeg krvarenja. Čini se da su obje noću bile okovane
za krevet. Upravo kako je to njihova tetka i planirala." Novine kao i Desmondovi
susjedi i nekadašnji prijatelji stvar su nazivali naprosto čudovišnom, što je
također bilo prilično točno.
No ladica u komodi još nije nudila ni naznake odgovora na pitanje zašto se
išta od svega toga dogodilo.
Medu popisanim predmetima bilo je i nekoliko zapečaćenih najlonskih
vrećica s crnom zemljom. Nakon pomnije analize, u vrećicama su pronađeni i
jedno dugme, jedan ubrus od damasta, zgužvana kutija Marlboro Lightsa i
čahura iz puške kalibra 12. Činilo se da rečene predmete ne povezuje apsolutno
ništa osim činjenice da zemlja na njima ima istu pH-vrijednost. Pronađen je i
komplet za pisanje iz kojega su nedostajali tek jedna kuverta i jedan list skupoga
pisaćeg papira. Forenzičari nisu uspjeli utvrditi čemu su poslužili. Možda ih je
uzela Roísín, ali, ako je tomu bilo tako, slijedilo je pitanje - čemu su poslužili?
Nakon nekoliko dana susjedstvo se uzvrpoljilo i opčinjenost policijskim
autoritetom je splasnula. Djeca su se zadirkivala tko će prijeći bijelo-plavu traku
s natpisom garda i sa zida zgrabiti kakav trofej. Takve će bezobraštine prestati
kada se kuća jednom zatvori, kada bude napuštena i službeno nastanjena
duhovima. Jedan dječak uspio je pobjeći s plastičnim kipom Isusa opremljenim
žaruljom od 40 watti koja mu je osvjetljavala aureolu. Drugi je uspio stići do
ugla prije no što ga je gardist zgrabio i natjerao da vrati portret nekad tako
omiljenog taoiseacha (Taoiseach - naziv za premijera Republike Irske (op. prev.)
Éamona de Valere u pozlaćenom okviru. Premijerovo snuždeno lice kao da je
osuđivalo mrtvu ženu što ga je objesila iznad svog kamina.
Policiji je brzo ponestajalo tragova, i bila je spremna zatvoriti slučaj.
A onda je kuća, sama od sebe, ponudila još jednu tajnu.
Došla je u obliku prije previđenog traga struganja na stražnjim vratima.
Vrata su izgledala kao da ih je netko, pokušavajući izići, gotovo izvalio iz okova.
Na kvaki je pronađen otisak prsta koji nije odgovarao ni jednoj od mrtvih žena.
Drugih otisaka u kući nije bilo. A onda je pronađen i treći prljavi krevet, u
podrumu, i još istih nepoznatih otisaka na kanalizacijskoj cijevi. Tko god ondje
bio, nekakvim primitivnim oruđem za rezanje uspio je prepiliti cijev i vrlo
vjerojatno pobjegao iz kuće s lisičinama zaključanima na barem jednom
zapešću.

Dvije djevojke nisu patile same. Još je netko bio s njima, netko tko je još
donedavno bio tu, živ. I skrivao se.
Nakon što je i posljednja daska u kući podignuta, a imovina popisana do
posljednje žlice (i pritom se nije pojavilo ništa novo), kuća na broju jedan u Ulici
Strand napokon je očišćena. Prozori su zakovani daskama i grad ju je ponudio na
prodaju. I premda ih je silno mučilo tko je mogla biti četvrta osoba u kući, bez
pravih tragova i bez ijednog živog rođaka koji bi im ponudio uvjerljivo
objašnjenje krvoprolića, gardai su nekoliko mjeseci poslije tiho zatvorili slučaj.
Čak su i mediji na kraju prešli na novija ubojstva.
Po gradskim se barovima pak slučaj i dalje razmatrao.
"Moira je skrenula", glasila je jedna popularna teorija. "Zamjerala je
curama na ljepoti i iz ljubomore ubila tu ljepotu." Prema drugoj, djevojke su
namjeravale ubiti tetku smislivši nekakvu shemu iznude koja im se obila o
glavu, samo što u kući nije pronađen nikakav novac. "Kakva šteta", govorili su
susjedi, i bili su u pravu, kakva god istina bila. "Tajanstveni gost bio je Moirin
ljubavnik koji ih je poubijao i zbrisao prije no što je dobio što ga ide", glasila je
jedna posebno maštovita ideja. No sve te teorije poživjele bi tek toliko koliko je
trebalo da ih se propenta.
Naslušavši se budalaština od ljudi u kojih je udio alkohola bio veći od
udjela zdravog razuma, jedan redoviti gost Gibney'sa - nakon jednog maloga
tamnog piva - napokon je izustio: "To je započelo negdje drugdje. Da bi posve
sazrelo, takvo krvoproliće zahtijeva godine i godine mržnje."
Da su ga dečki u plavom s kraja glavne ulice tada čuli i ostavili se žemički
koje su upravo doručkovali, možda bi i riješili slučaj. Ipak, ni tada ne bi
pohvatali ni polovinu priče. Jer, priča što su je žene iz Moirine kuće umalo
odnijele u grob jest počela negdje drugdje, u malome gradu u Zapadnom Corku,
gdje ljude pokreće nešto puno jače i zapaljivije od mržnje.
Ljubav. Ono što je Moiru i njezine nećake poslalo u tihi dio malenog
groblja iza crkve Svetog Andrije bila je ljubav.
Ona vrsta ljubavi što peče gore od usijane peći.
Na tužnom malom sprovodu što ga je tjedan dana poslije obavila i platila
Socijalna služba, nije bilo rođaka ili prijatelja koji bi odali počast sestrama
Walsh i njihovoj tetki i ubojici. Fiona i Roísín sahranjene su na metar-dva od
Moire, na čemu je pogrebnik inzistirao govoreći: "Neka sam proklet ako tu
sirotu djecu ostavim nadohvat ruke toj strašnoj ženi." Kao da se ruga dvjema
djevojkama, svoj vremenski plašt boje kokakole Bog je okrenuo na naličje,
jarkom sunčevom svjetlošću obasjao maglovitu kišu i stvorio banalnu dugu,
dovoljno lijepu da jedina osoba na sprovodu zaplače tako glasno da uznemiri
ožalošćene na drugom ukopu, dva groba dalje.

Činilo se da je Desmond u mjesec dana ostario deset godina.
U javnosti ga nitko nije vidio još od dana kada su sestre Walsh i njihovu
tetku odvezli u hladnjaču. Bilo je to zato što je prva stvar koju je učinio po
povratku u svoj ledeni stan bila da skine odoru i spali je. Dani su se pretvarali u
tjedne, a zvuči raritetnih pjesmica Jelly Roll Mortona s Desova stereouređaja -
što bi se, poput zlatnog biserja, redovito kotrljali ispod ulaznih vrata njegova
stana - utihnuli su. Susjedima se znalo učiniti da čuju tihi plač. Želeći vidjeti
čudaka, djeca su lijepila nosove na stakla njegovih prozora. Neka bi, tek načas,
uspjela opaziti raščupanu kosu povrh bljedunjavog lica. "Nakaza!" međusobno
bi prošaptala, kamenjem zasula ulazna vrata i uz smijeh se razbježala kućama.
Roditelji su za taj sitni egzorcizam, dakako, znali, a ipak su ga dopuštali.
Odgovaralo im je da krivnju za događaj preuzme netko drugi. Štoviše, činilo se
da stvar funkcionira. Na broju jedan konačno se nastanila ugodna, bezazlena
poljska obitelj, i kuća je ponovo izgledala kao i svaka druga kuća u ulici.
Desmond je bio odjeven u iznošeno crno odijelo izlizanih laktova i koljena
kakva su nosili konobari na trajektu. Drhtao je dok je pater Donnelly izgovarao
uobičajenu molitvu, a kada je svećenik došao do "blagoslovljena ti među
ženama", usta je morao pokriti objema rukama. Ispod brijega na kojemu je
stajala crkva, krovovi boje čađi bili su skliski od kiše. Desmond je ostao stajati
još dugo nakon što su grobovi bili propisno utabani i obilježeni. Na istom je
mjestu stajao i kada je kiša počela uistinu lijevati.
Nakon što je pri povratku u stan kimnuo skupini djece na ulici, nitko ga
više nije vidio.
I cijela bi priča završila tamo i tada da nije bilo drugog poštara, onoga po
imenu Niall, sirotog dečka kojega je radoznalost istrgnula iz jednolične životne
svakodnevice i naglavce katapultirala u najveću pustolovinu njegova kratkog
života.
Tajna sestara Walsh tek se počela razotkrivati.
 Svatko tko je te noći prošao pokraj groblja uz malo je mašte mogao vidjeti
kako se duše mrtvih djevojaka uzdižu iz jeftinih državnih lijesova, lebde i
kuckaju po staklu šaltera poštanskog ureda. Jer, unutra su imale nedovršena
posla.
Siroti Desmond bio im je bliže nego što je mislio.
Ni Fiona, ni Roísín ni mrtve se nisu dale otjerati.
 Međučin

NEURUČIVA POŠILJKA

2.

Na svom prozoru, onome odjela za sortiranje pošte, Niall nije čuo nikakve
prigušene jezive zvukove. Ne zato što i sâm ne bi uživao u dobroj priči o
duhovima, pa po dolasku noći postajao osjetljiv i na najmanji zvuk. Ne, bilo je to
zato što mu je vuk opet ispao k'o drek, i znao je da je ispao k'o drek i prije no što
mu je počeo bojiti jantarne oči.
"Ohhh, sranje", promrmljao je i pogledao svoj peti crtež te noći. Kako je to
moguće? U umjetničkoj školi sasvim je pristojno crtao mačke; to mu je morao
priznati čak i profesor Vasiljčikov. Njegovi leopardi i njegove pume u živim
bojama s lakoćom su jurcali po papiru i iz svojeg se dvodimenzionalnog svijeta
probijali u treću dimenziju, za koju je živio svaki dječak zaljubljen u stripove.
Psi mu pak nikako nisu uspijevali. Niall bi dovršio glavu, krenuo prema snažnim
stražnjim nogama i dodavao srebrnosivo krzno, sve u želji da očuva dojam čiste
smrtonosne prijetnje koji je izbijao iz te životinje. Zapanjujuće često međutim,
čim bi stigao do repa, stvorenje bi se prometnulo u preuhranjenog psa ili u
artritičnu lisicu.
Bude li uporan, jednoga dana mogao bi postati pristojan kopist nekome od
strip-autora kojima se divio, recimo božanskom američkom grafičaru Toddu
Saylesu, čiji je originalni znanstveno-fantastični serijal Svemirske kolonije iz
1980-ih čitao kao dječak. Glavni likovi bili su do zuba naoružani intergalaktički
lovac na ucjene po imenu Stash Brown i njegov majmun koji govori, Pickles.
Serija je pratila njihove bitke s gomilom smrtonosnih van-zemaljaca-mutanata
diljem zvjezdanog sustava Alfa Centauri i zapadno od njega. Ali koga je on to
zavaravao? Realno, morao je priznati Niall, mogao se nadati tek tomu da lasti
cipele gospodinu Saylesu - ili njegovu novom čudu od djeteta, umjetniku Jeffu
Alexanderu, koji je za DarkWorld Comics upravo nacrtao i obojio četverodijelnu
avanturu na Divljem zapadu pod naslovom Šest pištolja za Tumu, klasičnu
revolverašku seriju tipa "ovaj-grad-nije-dovoljno-velik-za-obojicu, putniče", na
koju su zaiskrile oči dječaka diljem Irske i svijeta.
Niall je još jednom pogledao svog bijednoga bezopasnog vuka i shvatio da
neće stići ni do njihova prijamnog ureda. Pokušavao je izraditi naslovnicu za
nekakav srednjovjekovni fantasy strip, i cijele je noći, po isteku radnog vremena,
crtao ostatke dvorca - urušene zidove i kule, batrljke drveća iz kojih se poput
zaraze širi mlada mahovina te kojekakva bića što tumaraju izgubljenim svijetom
drevne Irske, Irske kakve, zapravo, nikada i nije bilo. Gavrani - sasvim lijevo,
odmah iznad zastrašujućih vješala - dobro su ispali. Crvenih gubica, nestrpljivi...
kao da se upravo spremaju obrušiti i otkinuti komad osuđenog čovjeka što se još
uvijek njiše na omči. Uvjerljivo. Vitezovi - nešto dalje u pozadini - na povratku
iz lova sa sokolima, sapetima na debelim rukavicama, bili su gotovo
veličanstveni. Cak i djeva bajna što ju je Niall nacrtao skutrenu na šumskome
proplanku djelomično je uspjela; dok je bježala u zaštitničku tamu granja, crna
kosa napola joj je zaklanjala mliječno bijelo lice.
I tu je, dakako, sve zabrljao.
Htio je naime da joj vuk nenadano presiječe put, spuštene glave i užarena
pogleda, u položaju za napad. Upravo ta pojedinost svakog je šmrkavog
preadolescenta trebala odvesti u široki svijet pustolovine u kojemu se krvoločne
zvijeri hrane bespomoćnim mladim djevojkama - po cijeni od barem deset eura
po izdanju. Njegova je djeva međutim trebala samo iz torbice izvaditi Snickers,
nahraniti debelog psa, i izvukla bi se. Stvarno jadno.
Niall je zgužvao papir i u visokom luku bacio ga kamo i prethodna četiri - u
veliki čelični koš nalik kavezu u koji su razvrstavači pošte bacali neuručive
pošiljke, one na koje bi pošiljatelji zaboravili nalijepiti marku ili napisati
potpunu adresu. Koš se praznio jedanput tjedno i, ako ih pošiljatelj ne bi došao
preuzeti ili platiti globu, pošiljke bi završavale u smeću.
Zgužvani vuk nije se predao bez borbe. Papirnata lopta odbila se od
nekoliko kuverti, šuškajući skliznula niz bijelu lavinu i udarila u debeli paket
koji se odvojio od ostatka gomile, pomaknuo nekoliko centimetara i s glasnim
tupi zaustavio se udarivši u čeličnu prečku. U toj kuverti sigurno nisu bile
rukavice za baku. Sto god sadržavala, bilo je teško i tvrdih rubova.
Prvi put te noći Niall je zaboravio samosažaljenje i okrenuo glavu u smjeru
zvuka.
Koš s neuručivim pošiljkama - što je Niallovu nekada toliko razdražljivom,
još uvijek adolescentskom unutarnjem oku noćas djelovao kao polumračna
stražarnica ispred djevina dvorca - stajao je ni metar od izlupanoga drvenog stola
što ga je njegov nadzornik zgurao između bojlera i dva neispravna aparata za
prodaju poštanskih maraka. Gospodin Raichoudhury taj je okrhnuti komad
namještaja gledao s izrazom ozbiljne zlovolje, kao da će time s njega ukloniti
sve mrlje od kave i cigareta.
Niall se skanjivao, a onda ustao. Otkako je, prije dvije godine, u tihoj
agoniji odustao od umjetničke škole i - kako bi mogao plaćati stanarinu -
nevoljko odjenuo bezličnu odoru pripravnika za mjesto mlađega poštanskog
službenika, svakoga četvrtka s mržnjom je podizao zasun na tom metalnom
kavezu, ulazio u njega i praznio mu nezajažljivu papirnatu utrobu. Noćas je
nešto bilo drugačije. Oštar zimski propuh iskašljao je neučvršćene listove papira
na pod. Stash Brown nategnuo bi kokot na svom laserskom pištolju čekajući da
se iz kontejnera pomoli nekakva izvanzemaljska štetočina, pomislio je Niall.
Pickles bi se iskesio i zaskvičao kao pravi majmunski ubojica.
Niall je prišao košu, podignuo zasun i ušao.
Debela kuverta, tamno smeđa i zamrljana, ležala je na dnu improvizirane
papirnate rampe. Niall ju je podigao namjeravajući je baciti natrag među ostale.
Okrenuo ju je i pogledao ime i adresu pošiljatelja. Djelovala je kao da je
načrčkana u žurbi. Slova su bila iskrivljena i razmazana, no još uvijek čitljiva:
Pošiljatelj: Fiona Walsh
Ulica Strand br. 1, Malahide

Nije li se tako zvala ona ubijena djevojka, stradala u neuspjelu pokušaju da
zaštiti mladu sestru Roísín? Nemoguće. Ma, to je sigurno nekakva prijevara.
Niall je, tek načas, prestao disati. Njegov mozak nije znao što bi, točno, sada
trebalo učiniti. Odbaciti cijelu stvar kao šalu? Slediti se od užasa nad njezinim
jezivim implikacijama? Shvativši da nesvjesno grli nabrekli paket, odlučio se za
opciju broj tri, opciju koja se s prosvijetljenim umovima zna poigrati češće od
ostale dvije. Niall se pretvarao da odgađa odluku, čime se samo još više prepao
onoga što ga je iz pošiljke moglo vrebati. Brzo je izišao iz koša koji mu je
počinjao sličiti na šumu s njegova bijednog crteža i vratio se za stol.
Otvori je odmah, da, naravno. Sto drugo? No kada je svjetlost olupane
stolne lampe (koju je nedavno "oslobodio" iz tajnih zaliha gospodina
Raichoudhuryja pospremljenih uz kontejner s pošiljkama za inozemstvo) pala na
papir, spazio je nešto zbog čega su mu prsti zastali usred pokreta. Poštanskih
maraka nije bilo, zato je pošiljka i završila u košari za otpis. Bila je naslovljena
jednostavno na:
Bilo tko
Poštanski ured
Townyard Lane, Malahide

Niall je još jednom okrenuo kuvertu i zacvilio poput staroga dijamantnog
rezača. Sada je na smeđem papiru jasno vidio i drugu, još zlokobniju poruku,
dodanu uoči otpreme, umrljanu kišom, ali još uvijek čitljivu. Bila je to molba,
posljednja želja koju je nekoj nepoznatoj duši izricala jedna koja se upravo
gasila. Riječi, naherene i neuredne, glasile su:
Mi smo već mrtve. Pročitaj ovu priču, tek u sjećanje na nas.

Na to Niall, sve i da je želio, više nije mogao zaustaviti lagano drhtanje
ruku. Naravno, čitao je novine i znao za, kako su je već nazivali, "bitku na katu"
u kojoj se Fiona suprotstavila beštiji koja je glumila prijaznu ženu. Kako se
mogao oglušiti na njezin čarobni pisani zov? Baš kad je odlijepio kuvertu i
unutra ugledao obrise nečega crnog, iza leda je začuo gromki glas. Dvije
potpetice lupnule su jedna o drugu, kao na pisti za vojne parade.
"Molit ću lijepo, objasnite mi što ovo znači, gospodine Cleary?"
Niall se okrenuo i ugledao kraljevski zastrašujući lik vrlo visokoga
poštanskog službenika Raichoudhuryja. U tamnoj tunici zakopčanoj sve do iznad
Adamove jabučice Raichoudhury je prije podsjećao na pretjerano revnog čuvara
parkirališta nego na vojnoga časnika, što je potajno želio biti. Visoka asketska
figura prešla je na drugi kraj prostorije i pomno manikirani prst uperila u pod na
kojemu je još uvijek ležalo nekoliko porazbacanih listova papira. Ponašao se kao
da umjesto dvjema osobama (s tim da je gospoda Cody bila na bolovanju)
zapovijeda cijelim legijama.
"Otvoreno vam velim, uistinu sam zabrinut za vaše ponašanje, gospodine
Cleary. I što, za ime svijeta, radite ovdje tako kasno, molit ću lijepo?"
"Crtam, gospodine."
"Opet?"
"Bojim se da dâ, gospodine."
Sada mu je stajao toliko blizu da je Niall uspio vidjeti kopču za remen koju
je stariji muškarac naslijedio od svog pra-pra-pra-djeda, pretka koji je "zarobio
topove Ajub-kana" u slavnoj bici protiv toga ratnog vode iz doba Drugoga
afganistanskog rata, sredinom 1800-tih. Jednom prilikom, štrkljasti nadzornik iz
novčanika je izvadio od sunca izblijedjelu fotografiju i pokazao je svima u
uredu. Na njoj je muškarac s prugastim turbanom na glavi, vrlo nalik gospodinu
Raichoudhuryju, sjedio na veličanstvenu konju, s nekim poprilično ozbiljnim
kopljem u rukama, izazivajući fotografa da pri pogledu na njega učini bilo što
osim da zadrhti. "Bio je časnik u 23. bengalskoj konjičkoj", jednom je objasnio
gospodi Cody, koja je za to pokazivala krajnji nedostatak oduševljenja. Niall je
upamtio da tu kopču - i komplicirani grb na njoj, sa sloganom o smrti prije
gubitka časti (ili nešto slično) - redovito lasti.
Potomka bengalskog kopljanika trenutačno je međutim više od smrti
brinula uredska stega. Pogledao je bijedni stol i požalio što ga je uopće dao tom
mladom čovjeku kojemu se očito ne može vjerovati ni da se nakon radnog
vremena neće motati po uredu. A onda mu je pogled pao na podignuti zasun
kaveza. Činilo se da razmišlja o tome kako bi mu oružje njegova pretka napokon
dobro došlo.
"Sto se, kvragu..." Otišao je do kaveza i brižno zatvorio vrata, a onda se
okrenuo i ošinuo Nialla pogledom smrtonosnim poput Ajub-kanovih topova.
"Idite kući, molim vas. I sutra, čim stignete na posao, dođite k meni. Mislim da o
nekoliko stvari u vezi vašeg... ponašanja trebamo nadugo porazgovarati."
"Da, gospodine", odgovorio je Niall. Debelu kuvertu Fione Walsh gurnuo je
u torbu prekrivši je najnovijim stripom Jacka Alexandera Cesta za Boot Hill. S
naslovnice stripa tri su gotovo gole revolverašice ciljale u čitatelja, u ovom
slučaju sve ozlojede - nijeg gospodina Raichoudhuryja.
"Odmah, molim", rekao je umišljeni časnik, kao da na krvavoj bojišnici u
blizini Kandahara izdaje zapovijed nekom tupavom novaku u crvenom mundiru.
Otpratio je Nialla sve do dućana za popravak obuće (iza kojega je cijeli
poštanski ured bio nečasno stisnut), izgurao ga kroz ulazna vrata i zaključao ih
iznutra. Niall je čuo da mrmlja nešto o "manjku poštovanja", a onda se zvuk
njegovih kožnih potplata izgubio u utrobi najmanjega poštanskog ureda u
univerzumu.

Kada se našao na ulici, Niall je pripalio cigaretu. Kroz razbijenu kabinu
radionice za izradu ključeva vidio je da njegov šef ponovo ulazi u kontejner za
neispravne pošiljke kao da želi utvrditi je li mlađahni Niall nečim oskvrnuo
svetost njegova ureda. Niall je snažno povukao dim i sjetio se što nosi. Došetao
je do glavnog raskrižja, stao ispred osvijetljene trafike, izvukao kuvertu iz torbe i
otvorio je.
U njoj je ležala crna bilježnica, nalik nekom od nadgrobnih spomenika s
obližnjeg groblja.
Korice izrađene od grubog pamuka bile su hrapave na dodir. Donju
polovinu presijecao je dubok trag savijanja, gotovo kao da je poslužila za
obranu. Podignuo ju je na svjetlo. Ne, prije kao da je negdje bila ugurana, možda
zaglavljena iza radijatora koji joj je i osmuđio tamna vlakna. Niall je već
zamišljao kako ju je Fiona uspjela sakriti od tetke. No što je bilo u njoj? Jezive
priče? Skriveni opisi događaja? Mapa s blagom, možda?
"Začepi, idiote", rekao je samome sebi stišavajući očekivanja. "Nisu ti to
Svemirske kolonije.''''
I baš kad je namjeravao okrenuti prvi list, shvatio je da ga netko promatra iz
trafike.
"Je li tamo sve u redu?" upitao je blagajnik, debeljko u bijeloj pregači čiji
su obrazi poprimili boju zrelih šljiva. Nešto u njegovu glasu ponukalo je Nialla
da sakrije bilježnicu.
"Zašto ne bi bilo?"
"A, dobro, onda", rekao je muškarac i - ne skidajući pogled s ragbija na TV-
u - odgrizao komad nečega što je iz daljine izgledalo kao kolač krajnje
ambiciozne veličine.
Niall mu je kimnuo i produžio prema biciklu koji ga je strpljivo čekao
pokraj trafike, čak i kada bi ga zaboravio zaključati. Torbu je prebacio preko
prsa, a dugačku nogu preko željezne prečke s koje se boja ljuštila i otpadala
poput jesenskog lišća. Dok je okrećući pedale napredovao Dublin Roadom,
ugledao je slabašna bijela svjetla putničkog mlažnjaka što se - točno iznad
profesionalno ljupkih pročelja dućana - spuštao prema gradu. Bližila se ponoć.
Dok je biciklom svladavao dugi put do kuće, Niall nije osjetio da cestom uz
njega klize nestrpljivi duhovi, niti je naslutio plahi ljutiti šapat dviju djevojaka
koje su odbijale pasti u zaborav.
Ali da je crnu bilježnicu Fione Walsh slučajno nosio Stash Brown osobno,
sa sobom bi ponio svoj najveći laserski pištolj i ne bi skidao pogled s upravljača
bicikla. Jer, na kromiranom su čeliku, licem okrenuta Niallu, sjedila dva
nestrpljiva duha. I jedva čekala da napokon otvori prokletu stvar i počne je čitati.

Kada je Niall zakoračio u majušnu garsonijeru u Ballymunu u kojoj su
zajedno živjeli, Oscar je već bio izgrizao sve u kući.
 U doba kada je iz onog mjesta Bogu iza nogu stigao u grad, svi koji su
živjeli u naselju Ballymun nazivali su ga kratko "Mun", što je Niallu zvučalo
pomalo kao kad ratom izmoreni vijetnamski veterani govore o "Namu". Brzo je
shvatio da nakupina betonskih tornjeva, zamišljena kao projekt socijalne
preobrazbe, ima posve suprotan učinak: pretvorila je Mun u nešto nalik
autentičnom urbanom getu dražesne stare Istočne Njemačke.
Sedam zgrada - svaka nazvana po jednom mučeniku Uskršnjeg ustanka iz
1916., kada je mala skupina irskih boraca, pokušavajući poroditi naciju, ustala
protiv britanske vojske - svojim staljinističkim chicom desetljećima je mučilo
Sjeverni Dublin. Jedna lokalna inicijativa bila je na putu da na tom mjestu
napokon obnovi građanski ponos rušenjem tih šljiva na oku, jedne po jedne. No
Niallov usamljeni crni legić po imenu Plunkett Tower i dalje je zjapio u njega
svake večeri kada bi se približio domu. Mun ubija svaku radost, s lakoćom, i uza
sve te nove i površne planove o parkovima i sličnim stvarima. Koga oni to
zavaravaju? pomislio je. Mun nije bio zemlja cappuccino,, niti će to ikada biti.
Mun su, baš kao i Tallaght, nastanjivali luzeri, pravi filozofi geta što po
džepovima nose naoštrene novčiće i bezvrijedne lutrijske listiće. Za njih i za sve
ostale ta dva mjesta zauvijek će ostati Luzeragua i Tallaghtfornija njihove
prošlosti, i jebeš preobrazbu.
Oscaru je sve bilo ravno do mora sve dok ima dovoljno hrane. Kada je
začuo otvaranje vrata, narančasti šareni mačak nezainteresirano je trepnuo i
skočio na fotelju kako Niallu ništa ne bi zaklanjalo pogled na štetu koju je s
ponosom napravio: jednu zapetljanu telefonsku žicu, dvije čokoladice Mars bez
utrobe te najmanje deset vrećica čaja koje je maznuo iz kuhinje i rasturio, poput
onog mumificiranog miša o kojemu je sanjao u trenucima najvećeg mira.
"I ja tebe volim, narančasti seronjo", rekao je Niall i stao čistiti. Ipak, brzo
se smjestio za radni stol kojega se Oscar, mrzeći miris tinte i laka na olovkama,
držao podalje. Mačak je zapreo i okrenuo glavu k prvome svjetlu, još uvijek
nevidljivom na njihovu betonskom oceanu, čak ni s vječito prljavih prozora na
dvanaestom katu.
Niall je iz torbe iskopao crnu bilježnicu i stavio je pod svoju najjaču
arhitektonsku lampu. Sada je vidio da je netko - šarajući kemijskom olovkom po
istim mjestima - u tkaninu urezao inicijale F. W. Fiona Walsh? Predmet je možda
i bio autentičan, no u to se tek morao uvjeriti. Čekao je da mu Oscar dade kakav
znak da nastavi, no mačak se nasitio šećera pa ga je - bezdušno kako to samo
njegova vrsta zna - samo okrznuo pogledom kao da kaže: "Sve da te to i ubije, ja
na spavanje neću otići gladan. Dakle samo naprijed, glupi seronjo. Misliš da me
je briga?"
Važući bilježnicu u rukama, Niall se načas zapitao ne bi li trebao nazvati
gardaié? Možda je bila dokaz. Možda je bila važna i mogla pomoći u rješavanju
ubojstva. Uši su mu gorjele, niall cleary je gradski junak! vrištalo je s novinske
naslovnice u njegovoj glavi. Ruka mu je već bila na telefonu, a onda je, kao
sama od sebe, skliznula i ponovo dotaknula grubo crno platno.
Napokon je okrenuo prvi list i posve zaboravio murjake.
 Premda to tada nije mogao znati, njegov život - ili barem monotono
postojanje kakvo je do tada poznavao - više nikada neće biti isti.
Dok je čitao prvih nekoliko riječi zgusnutoga neurednog rukopisa koji je
ispunjavao stranicu za stranicom, Niallovo srce je ubrzalo. Tanki papir nalik
lupini luka bio je umrljan sasušenom krvlju i suzama. Ili je to bio znoj?
Usporedio je rukopis s onim na kuverti; poklapali su se. Ista nagrbljena kosa
slova, sa sličnim uskim petljama na samoglasnicima, pisana u žurbi. Ne u
udobnosti, uz šalicu čaja ili zdjelicu čipsa. Papir je posvuda bio izbrazdan
tragovima noktiju, očajnim prljavim urezima u obliku polumjeseca.
Upravo tada pojavilo se danje svjetlo. Blijeda zraka sunca što je na svojim
usamljenim plećima pokušavala ponijeti cijelo obzorje sivih oblaka brzo je
nadjačana, kao da u kontaktu s betonom vene i umire. Maleni stan obavila je
tama, gusta poput najmračnije noći. Niall je popalio sve lampe u kući i jače se
umotao u futranu jaknu, jer je grijanje opet riknulo. Prešao je prstima preko
prvih rečenica priče Fione Walsh i počeo čitati. Već ga je čvrsto zgrabila i znao
je da se neće maknuti dok ne stigne do posljednje stranice. Na vrhu stranice
napisala je:
Dragi neznani prijatelju. Molim te, poslušaj me. Tu sam gdje jesam i
nemam još puno vremena. Tebi u naslijede ostavljam svoju priču i sve svoje
buduće dane, jer mi temo uskoro biti mrtve. Umrijet ćemo u ovoj kući jer smo
voljele muškarca po imenu Jim, a da nismo poznavale njegovu istinsku narav.
Slušaj pozorno moju priču.
 Dio prvi
FIONIN DNEVNIK

3.

Ona dolje napokon se smirila.
Urlanje i ludovanje nisam čula već sat vremena. To znači da imam malo
vremena da se zagrijem za pisanje.I pomislih kako bibilo dobro da ti se
predstavim, prije nego što se moja draga tetkavrati na kat, počne lupati po
vratima i optuživati me za ubojstvo.
Ja sam Fiona, Fiona Nora Ann Walsh, a u ovoj prokletoj kućiveć sam
gotovo tri mjeseca. Prljava sam. Smrdim k'o majmunskodupe. Odjevena sam u
haljinu od tajske svile, ili je to nekad bila. Ljudi kod kuće govorili su mi da sam
lijepa, ali tek kada bi isto - samo iskreno - rekli i mojim sestrama. Zaboravi
osjećaj krivnje,dobro? Ako si pronašao ovaj dnevnik, ne možeš me spasiti. Ali
barem me upamti. Obećaj da nećeš zaboraviti tko sam i kako samovamo
dospjela. Jer pomisao na to da će me odavde iznijeti u gumenoj vreći, a da nitko
živ neće znati pravu priču, nepodnošljivami je.
Samo da na početku nešto raščistimo, da ne krenemo s pogrešnih osnova:
samo me nemoj početi sažalijevati. Mogu se ja brinutiza sebe, čak i sada. Prije
mjesec dana, upravo pred večernju inspekciju, u ladici koju je zaboravila
zaključati pronašla sam nekoliko ukosnica i odvijač i sakrila ih u madrac.
Posljednjih nekolikonoći, nakon što bih provjerila kako je Roísín, oštrila sam taj
odvijač na grubom okviru zida od cigle blizu prozora. Već je dovoljno oštar da
izbode tri vražje tetke, a ja ga moram zabiti samou jednu. Samo, moram čekati,
osluškivati. Jer, kada za to dođe vrijeme, imat ću samo jednu priliku. Iz njezine
sobe u prizemlju povremeno čujem nekakvo struganje, kao da preko podnih
dasaka nešto vuče. Kladim se da je pronašla nešto čime će mi razbiti lubanju,
nešto teško: pijuk, možda, ili lopatu. No može li je uopće podignuti? Nisam baš
sigurna. Kad sam je prije dva dana posljednji put vidjela, kroz prozor na katu,
izgledala je smežurano poput sirote Rosie.
Sada mi se stalno vrti u glavi, i danju i noću. A to nije samo zato što jedem
krumpire i kruh. Negdje u meni ključa osjećaj da mi je netko izvadio i bacio
utrobu. Ili da se sama od sebe suši i za sobom ostavlja golemu rupu. Nisam
sigurna mogu li to opisati kako treba, ali što god bilo, znam da ona ima prste u
tome. Piškim krv, Roísín također. Moja Rosie noću cvili poput životinje u toru i
zaziva našu majku.
Iz podruma već neko vrijeme ništa nismo čule, tek nekakvo klepetanje koje
je moglo dopirati i s bilo kojeg drugog mjesta. Bojim se da smo ostale još samo
nas dvije, na katu. Ta kuja u stanju je uzeti crijevo za zalijevanje vrta i potopiti
onu rupu u prizemlju, da bude sigurna u to da nitko tko bi nam mogao pomoći iz
nje ne iziđe živ. Ipak, mislim da bismo to čule. A i susjedi bi. Sudeći po
zvukovima, snaga napušta i tetku Moiru. Mislim da je ovo sada već pitanje volje,
a ne vjere. Stvar izdržljivosti. A ja sam istrčala više polumaratona od te
kurvetine. Može ona obožavati svog plastičnog Isusa koliko hoće; ja na svojoj
strani imam mržnju prema Moiri i ljubav za malu Rosie. A to je jače od tisuću
krunica koje ta bijednica može potegnuti za svoj račun, zar ne?
Pomoć je često bila toliko blizu da sam je mogla namirisati. Ali stigla nam
nije.
U posljednje vrijeme nekoliko je ljudi znalo zastati na stazi ispred kuće i
zagledati se u moj prozor na katu, uključujući i onog smiješnoga malog poštara
iskrivljena osmijeha. Taj uvijek izgleda kao da o nečemu razmišlja, donosi
odluku. Osmijeh mu ne silazi s lica, čak i nakon što ga je tetka Moira prestala
pozivati u kuću.
Jer, on zna.
Znam da zna. Samo si to ne želi priznati. U što sam, napokon,i ja bila
spremna povjerovati prije no što je sve ovo započelo? Da te jedno ubojstvo može
navesti da zarobiš vlastitu obitelj i pripremaš se pobiti je? Sumnjam. A poštar o
tome ne želi razmišljati,znam. Jer nikada ne vjeruješ onome što vidiš vlastitim
očima. Uzdaš se u ono što osjećaš u želucu i uspoređuješ to s vlastitim
iskustvom. Zato stare gospode koje godinama žive pokraj serijskih ubojica u
novinama uvijek izjavljuju da je tip bio tako prekrasan normalan mladić. Odbijaš
vjerovati u to da je zlo prisutno i nastojiš pronaći dobro "u dubini duše". Ja i
Rosie smo se opametile.Ni kada ga isprazniš, u bunaru punom katrana nećeš
pronaći svježecvijeće.
Prije dva tjedna, sigurna da tetka Moira stoji pokraj ulaznihvrata u
prizemlju i osluškuje, razmaknula sam zavjese i mahnula poštaru kada je krenuo
uza stube. Trepnuo je i na trenutak zastao. Promatrala sam ga kroz zavjese i
molila da se okrene na peti, odjuri niz ulicu i nazove jebene gardiste. No on je,
dakako, vjerovaosamo svojim očima. A te su oči vidjele lepršavi komadić čipke
kojuje pomaknuo vjetar, ne ja. Za poštu se pobrinuo, za nas nije. U posljednje
vrijeme, kad god ga vidim, žuri do otvora za poštu ikao da izbjegava pogledati u
moj prozor. Želi uvjeriti samoga sebe u to da može živjeti s osjećajem krivnje. I
to je pošteno od njega,valjda. Čovjek mora moći živjeti sa samim sobom, zar ne?
Naš je spas dakle prepušten meni. Meni i mom zatvorskomoružju, odvijaču.
Ako prije no što za to dođe vrijeme ne pronađem nešto bolje. Nešto čime ću je
zatući.
Čekaj.
Zadrži dah kao i ja. Ni riječi.
Čujem je dolje, u prizemlju. Pretura po onim svojim ladicama, čuje se
struganje metala po metalu. Škare, možda. Ili noževi. Čuješ? Stružu jedni po
drugima kao da zmaj škrguće zubima. Nebi trebala biti budna ovako rano, prošlo
je dva izjutra. Nešto nije kako treba. Vikanje i vrištanje obično počinju nakon
onoga štomi ovdje nazivamo doručkom.
 Dobro je... sada je sve ponovo utihnulo. Ali ona nešto sprema,znam da
nešto sprema. Možda će noćas ili sutra krenuti u završni napad. Zato ne znam
koliko ćemo dugo biti zajedno.Kada sam, prošlog mjeseca, ukrala ovu bilježnicu
(stajala je ispod njezine Biblije), mislila sam da nam preostaju još kojih tri
tjedna.Da ti budem iskrena, sada mi se čini da nam preostaju tek tridana.
No obećavam ti jedno: pisat ću sve dok me ruke služe. Ovu kemijsku morat
će mi istrgnuti iz ruku. Samo, pritom će morati proći pokraj mog odvijača, zar
ne? Stoga, hvataj bilješke ako hoćeš. Iako ti sve želim ispričati točno onako kako
se dogodilo, moja sjećanja možda i neće ići redom. I premda se nikada nećemo
upoznati, važno mi je da znaš da mi možeš vjerovati. Samo te molim za malo
strpljenja; već ću ja doći do svega.
Nešto odmah moraš znati, da ne bi pomislio da smo kakva nevinašca. Jer
nevina su samo djeca koja još nisu izrekla svoju prvu laž.
Tetica Moira u jednome je posve u pravu.
Mi jesmo ubojice, sigurno kao što moja ruka sigurno drhti na ovom
prokletom papiru. I premda je to grijeh, i nimalo se ne veselim što ću za njega
položiti račun na onome svijetu, nikada ga neću požaliti. Postoje dobre i loše
smrti, baš kao što postoje nevini i ljudi koje treba ubiti. Po tom pitanju imale
smo izbora, to ti otvoreno kažem. Samo kukavice i drkadžije, kada ih uhvate,
kukaju i bajaju o tome kako su im "ruku vodili" Bog ili sudbina. Mi smo se
poslužile kvalitetnim čelikom i nakon posla obrisale ruke o travu. I mirno
spavale. Opet trčim pred rudo, oprosti. Čitaj dalje; možda shvatiš da je za takve
suprotnosti sposoban i netko čija je jedina briga donedavno bila sjetiti se vlastita
života. Prije Jima.
Sada, kada smo se upoznali, bilo bi pošteno od mene da ti priznam još
nešto, nešto što mi pada teže od priznanja da smo ubojice.
Ja sam kriva. Za sve.
Za početak, da nisam spazila tog zgodnog dečka na seksi motociklu, sada
bismo bile ušuškane u svojim krevetima kod kuće, u Zapadnom Corku. Čim su
nam se pogledi sreli, čim sam zaronila u crnilo njegovih očiju, više nisam mogla
zaboraviti osjećaj koji je u meni pobudio. O tome sam samo čitala u knjigama.
Kažu da ponešto od te čarolije ima u opijumu, no ovo je bilo jače od opijuma.
Kada me je pogledao, osjetila sam i užas i olakšanje. Činjenica da taj osjećaj ni
dan-danas ne mogu bolje opisati trebala bi ti govoriti nešto o njegovoj snazi.
Jer, Jim je bio prirodna sila za koju još nema imena, ukoliko ne postoji riječ
koja u sebi objedinjava propast, bijes i zavođenje. A zaveo me je; zaveo nas je
sve odreda.
Vidiš, sve je započelo s pokvarenom cijevi za gorivo. Zašto ga nisam
naprosto zaobišla? Prosudi sam. Privuci stolac i pomogni mi odgonetnuti. Jer,
Bog mi je svjedok, ja to još uvijek do kraja ne shvaćam.
Bilo je to prije jedva tri godine, kod kuće, u Castletownbereu. Negdje u
svibnju, mislim. Kad sam ga spazila, nebo se taman bilo raščistilo od oblaka.
Nagnut je popravljao svoj stroj iz snova, Vincent Comet iz 1950-ih, i tiho
psovao. Usporila sam na biciklu, misleći da me neće opaziti. No bila je to uska
ulica, i on se okrenuo i pogledao me.
Tim jednim jedinim pogledom provalio je u mene kao u sef i pokrao sve što
je u njemu bilo.

Prvo što sam čula iz njegovih usta bilo je: "Je li ti taj automobil dovoljno
velik?"
Nije se obraćao meni, naravno, već stražnjici žutog, poput jahtevelikog
BMW-a koji ga je umalo pomeo tutnjajući uskom glavnom cestom u blizini trga.
Turist, čije su registarske pločice govorileda i on i njegova nakićena cura stižu iz
zemlje u kojoj ljudi vozedesnom stranom, zastao je i nagnuo se kroz prozor. Na
vozačuje bilo više podvaljaka nego u sobi punoj mesara. Mišići na kvrgavoj ruci
kojom je držao upravljač razborita bi čovjeka možda inaveli na uzmak. Ručni sat
kojim je mogao potopiti Bismarckapresijavao se na suncu.
"Što si to rekao, din skitstövel?"
Motociklist u izlizanoj kožnoj jakni podignuo je glavu. Vidjela sam kako
mu slabašno sunce udara u očne šarenice. U njima nije bilo straha. Bio je
veličanstven.Ja sam se naslonila na bicikl da promotrim predstavu, i prije nošto
muje odgovorio, tip mi je lagano kimnuo. Ni danas ne znamšto sam vidjela u tim
očima.

Čistu agresiju, valjda. Čisto tko-vas-jebe. No bilo je tu još nečega, nečega
što vozač automobila nijeopazio dok je otvarao vrata. Jednom je nogom
zakoračio na cestui rekao: "Mislim da sam te nešto pitao."
"Kelle, vraćaj se u auto! Odmah!" Plavokosa silueta na suvozačkom sjedalu
nagnula se ulijevo i zgrabila snagatora za košulju od antilopa. On se na to nije
obazirao. Obje su mu noge bile na cesti; spremao se pojuriti na vlastiti pogon.
A onda je opazio pogled u mladićevim očima.
"Prije nego se skroz uzrujaš, mogu li ti odati jednu tajnu?" upitao je
Šveđanina.
Motociklist se, ruku spuštenih uz tijelo, sa smiješkom uputio pravo prema
vozaču i spustio mu prekrasne usne na mesnato uho. Opazila sam da ima vrlo
zgodnu stražnjicu, ali i da ispod uskih traperica i majice krije više od mišića.
Kretao se kao da raspolaže svim vremenom ovoga svijeta, a onda se sagnuo i
nešto prošaptao. Vozač je nešto zaustio; šake su mu se zgrčile. Jednom rukom
mogao je zgrabiti mladića za crnu kosu razbarušenu u stilu Keanua Reevesa i
iščupati je. Na trenutak se činilo da pompozni drkadžija upravo to i namjerava
učiniti. Nekoliko sekundi licem mu se širio snishodljiv smiješak.
A onda su mu se objesile i čeljust i one lopate od ruku.
Nisam čula što mu je zgodni momak mrmljao, no s druge
strane ceste, gdje sam stajala, nije zvučalo ljutito. Štoviše, ispružio je ruku i
tipa potegnuo za ušnu resicu, zaigrano, kao da zabija pobjednički gol. A onda se
okrenuo, nasmiješio mi se i vratio svom motociklu boje vatrogasnog vozila.
Vozač je samo zaprepašteno stajao; dok je probavljao ono što je čuo, vjetar mu je
puhao u razjapljena usta. Sto god bilo, toliko ga je šokiralo da je izgubio moć
kretanja, i tek ga je djevojka, potežući ga iz sve snage za rub košulje, vratila u
aktualno vrijeme i prostor. Na svoje sjedalo vra-tio se brže no što su to moji đaci
činili nakon posljednjeg zvona i pokrenuo je automobil tako naglo da je na
asfaltu ostavio dva široka kočiona traga. Projurio je pokraj crkvenih stuba i
nestao u nekoliko sekundi. Od tada ga nismo vidjeli u gradu.
Eh, sad, znam što ćeš reći.
Trebala sam sjesti na bicikl, nastaviti svojim putem i gledati svoja posla, zar
ne? Razmišljala sam o tome, vjeruj mi. Ali ne bi li i ti pričekao još koji trenutak,
da doznaš zašto je vozačev bijes tako naglo ispario? Naravno da bi. Dakle
naslonila sam bicikl na izlog ureda za nekretnine i skupila hrabrost da prijeđem
cestu i porazgovaram s dečkom. On je ponovo klečao ispred svog blatom
isprskanog stroja iz kojega je stršilo više žica i plastičnih cijevi nego iz žrtve s
teškim ozljedama. Učinilo mi se da pjevucka uspavanku, kao da svog prljavoga
uličnog trkača pokušava poslati u san, tamo, nasred ulice, ispred dućana za
poklone.
Znao je da prelazim cestu prije no što su to doznale moje noge. Znam da
jest, po tome što je - prije no što je zategnuo sljedeći vijak - na sekundu zastao.
"Kak' smo?" upitao je ne okrećući se. Zvučao je dublinski, s tračkom Corka
i obiljem nečega daleko od nas. Glas umiljat poput mačjeg.
"A valjda dobro", odgovorila sam ne mrdajući s mjesta i osjećajući se glupo
što tamo samo stojim, poput idiota. Bila sam odjevena u svoju učiteljsku odjeću
- suknju propisne dužine i udobne cipele - najneseksepilniju odjeću za razgovor s
bilo kojim muškarcem. Proklinjala sam svoju lošu sreću.
A onda se okrenuo da me pogleda.
Ne mogu reći da mi se zaljuljalo tlo pod nogama ili neko slično sranje.
Međutim zaklet ću se na gomilu Biblija da me je pri pogledu na njega ispunila
ona vrsta nade koju osjećaš samo u najranijem djetinjstvu, koju kao odrastao
više ne uspijevaš prizvati. Osjećala sam da nema ničega važnijeg od misli koje
su toga časa kuhale u meni. Jer, ovoga puta nije očijukao sa mnom, namignuo mi
ili se nasmiješio. Samo mi se zagledao u oči, zaobišao mrežnice, prošao
mozgom, utrobom i svime ostalim, nekakvommi skrivenom svjetiljkom obasjao
cijelu utrobu, a onda izgmizaoiz nje, očito zadovoljan onim što je vidio. Taj
osjećaj mogu usporediti jedino s onim kada vas u zagrljaju drži velika životinja
koje se ne plašite; znate da može ozlijediti svakoga, ali vas neće.
Iako je onom turistu podragao uši i moderno neobrijane obraze, to nije bila
gesta naklonosti. To je bilo obećanje, obećanje koje bi zvučalo otprilike ovako:
"Pusti ti što ti ja govorim; vodi računa o tome da sam ti tu ružnu glavu spreman
otkinuti s tijela i šutnuti je niz cestu." U to sam bila sigurna kao što sam sigurna
da Uskrs pada u nedjelju. A ipak se nisam odmaknula od njega.
Zašto? Svakako ne iz čiste radoznalosti ili zbog jeftine maštarije o brzinskoj
vožnji do neke tihe udoline.
Najbolje objašnjenje koje ti mogu ponuditi jest da sam se priključila na
frekvenciju njegova glasa. Bila sam poput usamljene radijske skale koja čeka da
"uhvati" kakvu dobru radiopostaju. Stajala sam, u svojim jeftinim lakiranim
Dubaryjevim salonkama i puštala da me taj glas preplavi.
"Kako ti je ime?" htio je znati.
"Nije na prodaju."
Zategnuo je još jedan vijak i donjim dijelom košulje obrisao cijev za
gorivo, obnažujući trbuh koji u životu nije vidio puno čipsa i velikih crnih piva.
Poslije sam znala da je to učinio namjerno. "A htjela bi znati što sam rekao onom
švedskom gombocu da zaboravi kupovinu vlastita komada Irske i odveze se u
sumrak sa svojom Miss peroksida 1983., je li?"
Progovorila sam malo oštrije. Momak me je dobro pročitao, ali bio je
previše samouvjeren. "Možda, a možda samo želim vidjeti nekoga tko nije
odavde kako prčka po svojoj skupoj igrački. Kakav je to uopće motocikl?"
Spustio je ključ i nagnuo glavu kao da misli: Ah, kvragu, s ovom čuse
morati malo pomučiti. "Najljepši motocikl ikada napravljen,živa istina", rekao je
milujući pozlaćeni znak utisnut na velikispremnik za gorivo - preciznu intarziju
nalik tetovaži, stijeg na kojemu je bilo otisnuto Vincent. Mladac se napokon
nasmiješio. Zubi su mu, dakako, bili savršeni, a govorio je s pobožnošću kakvu
sam do tada čula samo u crkvi.
"Moj Vinnie je pravi trkaći stroj, posljednji u Irskoj, možda i na svijetu,
rijedak poput jednoroga. Vincent Comet iz 1950., devetsto devedeset i osam
kubičnih centimetara, s Albionovim zupčanicima i višestrukim mokrim
kvačilom." Opazio je moj zbunjeni izraz lica i dodao: "Sto sve znači da je brz
kao munja, prava zahtjevna kuja i stalno se kvari. Ali ja ga volim. Jesi li za
vožnju?"
"Ti si baš zaljubljen u sebe, ha?"
"Samo ljubazan."
Htjela sam da me upita još jednom, a onda sam pogledala na sat. Bilo je
gotovo devet sati, i, gore uz cestu, dvadeset i tri jedanaestogodišnjaka već su
zauzimali mjesta kako bi poslušali još jednu fascinantnu lekciju o delti Nila i
izgradnji hrama u Abu Simbelu. Vidio je što radim i malčice se rastužio. Nisam
se ni snašla, a on me je uhvatio za ruku i stisnuo je, lagano, kao pravi gospodin.
Nije ju pomilovao ili takvo što.
A onda je rekao: "Ja sam Jim."
"Sigurna sam da jesi." Povukla sam ruku, vratila se na drugu stranu ceste i
zastala. Znao je da ću zastati jer se, čim sam se okrenula, nasmijao. Vjetar mu je
na vitkom tijelu napinjao jaknu poput jedara. "Dobro", rekla sam. "Zagrist ću.
Sto si rekao onom Šveđaninu? Da ćeš ga natjerati da svoj fini auto pojede za
doručak?"
Prvo pravo upozorenje dokotrljalo se do mene upravo tamo itada, no ja sam
ga ignorirala. Već sam prešla granicu zdravograzuma i izgarala od želje da
podijelimo tajnu.
Jim je odmahnuo glavom i upalio motor. Zagrmio je glasnije od cijele flote
kočarica u magli. Zato sam mu, naravno, morala prići, i on se ponovo
nasmiješio, cijedeći iz motora i posljednji kubični centimetar. To me sjećanje ni
danas ne ispunjava užasom, već žudnjom. Nagnuo je glavu prema meni i
slobodnom mi rukom pokazao da priđem. Dok mi je kosa vijorila na vjetru i
prepletala se s njegovom, napokon sam razaznala riječi koje je izgovorio.
"Samo sam mu ispričao priču."
"Bit će neka strašna priča, ha?" nukala sam ga, želeći doznati više. Vincent
je zavrištao sa svih svojih 998 kubičnih glasova i moj se obraz našao uz Jimov.
Mirisao je na motorno ulje i nekoliko dana provedenih na lošoj cesti. Mislim da
sam na trenutak i zažmirila.
"Nije. Samo u skladu s onim što mu je već u glavi." Što god to značilo. A
onda me je blago potapšao po obrazu, odgurnuo nožicu motora i još jednom mi
kratko kimnuo. Stisnuo je gas i krenuo ulijevo, uzbrdo, prema gradu Eyeriesu.
Djeca, koja su istim putem pristizala na moje predavanje, stajala su i blenula za
njim. Na cesti sam ostala još dugo nakon što je zvuk motora zamro u daljini,
toliko dugo da me je umalo pregazio drugi luksuzni automobil. Maknula sam se
s ceste i stojeći pokraj bicikla slušala kako sat na crkvi odbija devet sati.
Zakasnit ću na predavanje, ali zakasnit će i barem deset učenika. Crveni Vincent
kojega, uz to, vozi prekrasni zajebant koji zna što spava u glavama drugih ljudi,
nije bio uobičajena pojava u gradu u kojemu sam odrasla.
Dok sam mahnito okretala pedale uzbrdo, do posla, pokušavala sam se
sjetiti pogleda u Švedovim očima.
Čovjek se nije uplašio samo onoga što je čuo.
Uplašio se za vlastiti život.

Cijelog tog jutra iz petnih žila trudila sam se da me zaboli dupe za velike
piramide, za egomanijaka koji ih je sagradio i za to hoću li na ploči ispravno
napisati riječi faraon Keops, a da pritom baš ne djelujem kao učitelj koji nije
napunio ni godinu staža. Samo, s mojim šestim razredom to baš i nije bilo lako.
Clarka Riordana triput sam opomenula da spremi prokleti Game Boy i istodobno
se pitala što je Jim šapnuo na uho onom agresivnom vozaču, što ga je to tako
paraliziralo. Nisam si mogla pomoći.
Da ti pravo kažem, samo mi je on bio na pameti. Zanemarilasam zvukove iz
učionice i osluškivala udaljenu buku motora koju je, možda, proizvodio izvjesni
Vincent Comet.
"Ali, gospođice, niste mi odgovorili na pitanje", rekla je Mary Catherine
Cremin. S punim pravom; nisam čula ni riječi od onoga što je govorila.
Začula sam provalu nervoznog smijeha i trgnula se. Predamnom je, u
uškrobljenoj i izglačanoj odori, stajala razredna štreberica u čijoj je ladici svaka
obična olovka bila naoštrena poput ubojitog oružja. Stezala je komadić krede
kao da će, bude li gajače stegnula, ubrzati nastavu. Mary Catherine bila je usred
izlaganja domaće zadaće, sastavka na temu Doline kraljeva, i bila jesrdita što
sam se zabila u vlastitu stražnjicu i nestala, a ona još nijestigla do najboljih
dijelova.
"Oh, ovaj... oprosti, Mary Catherine. Možeš li ponoviti pitanje?"
Buduća inkvizitorica prekrižila je ruke i uzdahnula. Vezice na cipelama
stegnula je toliko da sam se pitala kako uopće diše. "David kaže da je sfinga
ostala bez nosa kada se skupina francuskih vojnika na nju popela i odrezala ga.
A ja kažem da to naprosto nije točno. Je li?"
"Ne, ja sam rekao da su je gađali iz topa." David je bio krupni dečko
gromkoga glasa i beskrajno lošeg zadaha.
"Začepi, rugobo", prosiktala je Mary Catherine, namještajući ukosnicu.
"Natjeraj me."
"Tiho, molim", zaustila sam pokazujući Mary Catherine da sevrati na svoje
mjesto, što je učinila polako i bez oduševljenja.David je izgledao kao da je
namjerava gađati u glavu jabukom sastabla ispred škole i ne mogu reći da sam
mu zamjerala. "Nitkozapravo ne zna", rekla sam, odlučivši se za diplomaciju.
"Mnogi povjesničari vjeruju da su nos u 14. stoljeću uništili lokalni vandali,pa to
vjerojatno nije učinila Napoleonova vojska. Ali pouzdan odgovor nitko ne zna."
Ta solomonska presuda nije se dojmila ni Mary Catherine ni Davida, i oboje
su se ustobočili. "Ali, gospođice", počela je mala frajla molim-vas-dajte-nam-
još-zadaće piskutavim glasom. "Pogledala sam u knjige, i tamo piše da to
sigurno nisu bili Francuzi. Bio je to neki jadnik koji..."
"E, baš jesu; raznijeli su ga topovskom kuglom", viknuo je David i udario
po stolu. "Buumm! Ode nos!"
Učionicom je odjeknulo nadglasavanje. Obje strane glumile su kako se
zapravo ne radi o sređivanju dugo tinjajuće borbe za prevlast nad razredom koju
nisam uspijevala obuzdati: Gospođica Savršena protiv Gospodina Sveznalice.
Ubrzo su za uvredama poletjele i knjige. Činilo se da ih moj povišeni glas samo
još više raspaljuje, beštije male. Pogledala sam na sat. Do drugoga zvona bilo je
još daleko.
A onda sam začula potmulu riku.
Ušuljala mi se u uho kroz galamu, odnekud izdaleka, i pojačavala se sve
dok uzvici, jedan po jedan, nisu utihnuli. I djeca su osluškivala. Odmah sam
prepoznala pijano, nerazgovijetno gunđanje starog motocikla koji se kvari
nekoliko puta dnevno i zahtijeva stručnu skrb. Kada sam pogledala kroz prozor,
vidjela sam samo svoj olupani Raleigh parkiran pokraj još veće krame, Forda
Fieste, na učiteljskom parkiralištu uz živicu. Premda s tog mjesta cestu nisam
mogla vidjeti, istezala sam vrat u nadi da ću - kada motocikl njome projuri -
ugledati djelić crvene boje.
A onda je zvuk zamro i stopio se s bubnjanjem kiše po krovu.
Jedan dječak, Liam, toliko mršav da bih ga, presavijenog napola, mogla
strpati u ranac, smiješio se. A to je bila rijetkost. Liam je bio jedan od dječačića
koje su u zaljev bacali toliko često da bi mu siva školska odora nakon sušenja
poprimala prljavo smeđu boju. U razredu je rijetko otvarao usta, a kada bi i
progovorio, uvijek bi pogledao u dječake poput Davida, provjeravajući kakva ga
kazna nakon toga čeka. No danas mu se nešto dogodilo. Blistao je poput
svjetionika.
"I vi ste ga vidjeli, gospođice", rekao je s radošću u očima i otvorenih usta.
"Motocikl. Zar ne?"
Druga lica, puna očekivanja, okrenula su se k meni. Shvatilasam da ih je
nekolicina i sama promatrala grimiznu rock'n'rollmašinu što je toga jutra
projurila središtem grada i pitala se odakle je stigla. Pomišljala sam da mu
odgovorim s "ne". Ne zato damu uskratim teško stečenu pobjedu, nego
strahujući da bih odgovorom mogla pokazati koliko je taj kratki susret s
muškarcemkoji se zvao Jim i mirisao na čisti seks već utjecao na mene.
Ponovosam osluhnula, no izvana se čuo tek zvuk uobičajenog prometašto su ga
stvarali obični smrtniciu dostavnim vozilima i autobusima.
Napokon sam pogledala Liama i kimnula mu.
"Da", rekla sam, nastojeći da mi glas zvuči neodređeno poput sfíngina
osmijeha. "Da, vidjela sam ga."

Finbar je, dakako, dobar dio poslijepodnevne užine osvetoljubivošutio.
Voljela sam ga, doista jesam. Ne zbog ulaštenog Mercedesa S500L koji je
uvijek brižljivo parkirao tako da ga za vrijeme užineima na oku. I ne zato što je
bio najbolji komad u starom Castletownbereu i zarađivao više od milijun funta
na godinu uvaljujući "autentične irske kuće iz snova" ljudima kojima su dečki
poputnjega morali tumačiti snove.
Ne, s Finbarom sam u to doba bila već više od godinu danazato što je uvijek
slušao. I to je bilo sve. Već sam tada razlikovalapravu ljubopitljivost od hinjenog
zanimanja čiji je jedini cilj bilaševa. Mario je za ono o čemu bih govorila i
opažao svaku nijansuili nedosljednost. Ništa mu ne bi promaknulo, i ponekad mi
se činilo da izlazim s detektorom laži. Kimnuo bi glavom, nabraoZgodno čelo,
zaškiljio plavim očima i čekao da završim priču otome kako sam provela dan.
To je, mislim, bilo njegovo tumačenje ljubavi: čekati - obuzdavati se - sve
dok ne budeš siguran da smiješ izići i poigrati se.Bila sam sretna. Ili, možda,
nisam bila nesretna.U to doba te susedvije stvari uglavnom svodile na isto. Naš
seksualni život, ako baš moraš znati, prva dva mjeseca bio je prilično intenzivan.
Često me je ševio uza zid, htijući dokazati da se može mjeriti s komadinom
nacističkog čelika koju je vozio. Do tog doba međutim takvi su se susreti
prorijedili; i toga smo dana sjedili na ritualnoj popodnevnoj užini, nakon koje
sam se trebala pridružiti sestrama na večeri.
I baš zato što je bio tako dobar slušač, čuo je i ono što mu nisam rekla.
Spremajući se na spavanje, stari ira-in spomenik pred kafićem nebo je
obojilo ružičastom bojom lososa. Sjena keltskoga kamenog križa protegnula se
preko ulice i prekrila polovinu Finbarova lica. Znala sam da se sprema reći nešto
neugodno. Zaškiljila sam i pretvarala se da preda mnom sjede dva muškarca:
jedan je bio moj dečko; drugi je bio osoba koja je postojala samo zato da ističe
moje mane. Prepuštam ti da pogodiš koji je od njih toga poslijepodneva
prevladao. Neprestano je otkopčavao i zakopčavao narukvicu svog Rolexa.
Došlo mi je da mu ga strgnem s ruke, bacim u zaljev i natjeram ga da napokon
gukne.
"Vidio sam te jutros kako ljubiš onog... skitnicu", napokon je rekao ne
gledajući me.
"Ma nemoj me zezat."
Neveselo se nasmiješio; bio je mrtav ozbiljan. Isprva nisam mogla
povjerovati. "Čak si prije toga naslonila bicikl na moj izlog", nastavio je i
ponovo otkopčao narukvicu sata. "Na izlog mog poslovnog prostora. A onda si
odšetala na drugu stranu ulice, sagnula se i poljubila ga. Momka u kožnoj jakni.
Vidio sam te." Nije pričekao objašnjenje. Finbar je bio takav. Vlastitim očima i
ušima uvijek je vjerovao više nego dobrim izlikama.
Preturala sam po torbi tražeći jednu od Roísíninih pljuga, ali je nisam
pronašla. Sjena križa sada se pomjerila tako da se u svjetlosti sumraka vidjelo
tek Finbarovo lijevo oko. Super, eto Kiklopa. Moj je dečko prethistorijsko
mitološko biće, uz to i tako jebeno iritantno - upravo zato što ističe nešto čega
sam i sama tek počinjala bivati svjesna. "Pričao mi je..."
Zašutjela sam. Jer, što je to Jim meni uistinu rekao? Ništa što već nisam
znala. A što je učinio? Uhvatio me je na udicu i potezao, potezao, a ja na kraju
nisam znala ni zašto sam mu prišla.
"Što ti je pričao?" upitao je Finbar, čija je biserno plava kravata marke
Ermenegildo Zegna, u trenutku nepažnje, poput žedne jegulje uskočila u njegov
čaj.
Odlučila sam lagati. Ne iz zloće, nego zato što ništa drugo ne bi imalo
smisla. Nadam se da se slažeš. Budimo iskreni: ti bi povjerovao da mi je Jim
rekao kako je onog munjenog bildera natjerao da smota šator i odjebe samo time
što mu je na uho šapnuo priču? Eto vidiš.
"Da je totalno izgubljen, bez prebijene pare i da mu treba novaca", rekla
sam. "Motor je bučio i morala sam se sagnuti daga čujem. Daj mi jednu tvoju
pljugu, hoćeš?"
"Neću. Prestala si." Njegovo lice pomno je proučavalo moje, onako kako je
to uvijek činio kada ne bi znao čemu bi vjerovao - svojim ušima ili svom šestom
čulu. Još se predomišljao.
"Ne davi, Finbare, daj mi cigaretu. On je pitao, ja sam mu odgovorila."
"Pa, što si mu uzvratila?"
Zgrabila sam njegov Marlboro i izvukla cigaretu prije no što me stigao
spriječiti. Prvo sam je pripalila, izdahnula dim u nepokretan zrak, a onda
odgovorila: "Rekla sam mu da se s tom svojom crvenom mašinicom ode igrati
negdje drugdje. Dobro?"
"Stvarno?"
"Slušaš li ti mene? Zašto bih uopće ljubila nekog dublinskog beskućnika na
crvenom motociklu kojega je Djed Božićnjak izdrkao posljednji put kad su mu
sobovi štrajkali? Jesi li poludio?" Povukla sam još jedan dim i ovlaš ga
pogledala da provjerim koliko je predstava bila uspješna. Vidiš, iako sam
glumila vjernu curu, znala sam da je Finbarova ljubomora posve opravdana.
Osjećala sam da me Jim žulja poput kamenčića u cipeli. Čak i tada, dok me je
Finbar sumnjičavo promatrao, pitala sam se kamo je odjurio onaj Vincent iz
1950.
"Super, onda", rekao je uzimajući kaput. To je, činilo se, bio kraj priče. Čak
se nasmiješio, zgrabivši ključeve automobila. Povjerovao mi je. Nakratko sam i
sama sebi povjerovala. No kada sam ustala i krenula za njim prema izlazu, bila
sam ljuta što sam mu lagala zbog meni posve nepoznata čovjeka. Prije no što sve
završi, učinit ću i puno gore stvari. Ali o tom potom.
"Vidimo se sutra?" upitala sam izišavši na usku ulicu i osluškujući kako se
ugojeni galebovi obrušavaju na krcatu kočaricu što je polako gmizala na vez.
"Nećeš da te odvezem?" upitao je moj detektor laži u finom odijelu.
"Moram uzeti nekoliko stvari za tetu Moiru", rekla sam, sretna, ako ni zbog
čega drugoga, a ono zato što više ne lažem. "Ona večeras kuha. A neću preživjeti
ako ne minimiziram štetu tako da i sama nešto kupim. Kao, recimo, hranu kojoj
nije istekao rok trajanja."
"Bog blagoslovio našu Gospu od vječite patnje", rekao je Fin-bar i prekrižio
se s iskrenim osmijehom.
"Bogohulniče jedan", rekla sam i poljubila ga za laku noć. "Večera, sutra?"
"Samo ako dođeš sama, bez onog svog Paklenog anđela, ili što je već."
"Samo tako nastavi, Finbare Christophere Minihane, i ništa od ševe", rekla
sam smijući se. Napetost se razbila. Cesto sam razmišljala što bi se dogodilo da
mi toga dana laž nije uspjela. Vjerojatno bih sada stajala iza tebe, u tvom ugodno
zagrijanom domu, živa i zdrava, i virkala ti preko ramena dok čitaš dnevnik neke
druge sirote kurvice. Ali što je - tu je: ostali smo samo nas dvoje. Morat ćemo se
pomiriti s tim.
Promatrajući ga kako odlazi do svog srebrnastog automobila, poželjela sam
mu reći istinu. O vrtoglavici koju sam osjetila toga jutra vidjevši vlastita stopala
kako prelaze cestu, željna priče koja još nije imala smisla. O tome kako su me
Jimov neusiljeni šarm i skriveno obećanje nasilja privukli, ali i istinski preplašili.
No ništa nisam učinila. Više od svega plašila sam se da ću, ispričam li to bilo
kome, ispasti glupača.
Kada sam navratila u SuperValu po svježe povrće, uhvatila samnačas svoj
odraz u izlogu.
Žena koja je zurila u mene već je imala tuđe oči.
Te su oči vidjele nešto što, znala sam, nikada nikome neće pokušati
objasniti.

Kada sam izišla iz SuperValua i stavila vrećice u košaru na biciklu,dnevno
se svjetlo držalo još samo noktima. Otok Bear počivao jeusred mora, spokojan
poput tamno modrog kita zasićenog cjelodnevnim hranjenjem. Proljeće samo što
nije izniklo u onu vrstuljeta za kojega došljaci u lipnju, s uobičajenih
osamstotinjak, brojduša u mom gradu napušu na tisuću. Provezla sam se
pokrajnovoga gastronomskog restorana u kojemu nikada nije sjediloviše od
dvoje ljudi, u cik-cak se provezla pokraj nekoliko svojihučenika koji su na ulici
igrali nogomet i zaustavila se gotovo navrhu brijega.
Nisam namjeravala proći tim putem. Gotovo sam i zaboravilakako sam se
osjećala kad god bih vidjela staru kuću. Kao da nevrijedim ni koliko kitov drek,
iskreno rečeno.
Ali bila je tu, u punom nekadašnjem sjaju. Ne mareći za duhove, u
nekadašnju očevu trafiku strpali su diskont pića. Bila je toskromna siva katnica s
pročeljem od sitnog šljunka u kojoj smosestre i ja odrasle u relativnoj udobnosti.
Rano ujutro otac birezao crveni najlonski konop na snopovima novina; sve smo
muu tome voljele pomagati. Tu je, neko vrijeme, bilo središte grada.Dolazilo
nam je puno igrača lota, pijanaca, novcem nafutranihnovovjekih Europljana i
svih ostalih. Tata je radio i uglavnomgledao svoja posla. Majka nas je poučavala
o svijetu. Ona mi jedonijela zemljovid drevnog Egipta, čijom je sredinom, od
jugado sjevera, tekla vodenasto plava linija. Sama sam na njega ucrtalahramove i
izvjesila ga na zid iznad kreveta. Nikada nisam sanjalaAmenhotepa i Ramzesa,
čak ni kada sam pokušavala, vjerojatnozato što im tada nisam mogla slovkati
imena.
A onda je, jedne noći, tata zaboravio zatvoriti boce s propanom u prizemlju.
Jednostavno je zaboravio zatvoriti dovod, uvijek sam imala taj dojam.
Mi, cure, spavale smo na katu. Naši roditelji u prizemlju su čistili dućan za
sljedeći dan. Kada je sve završilo - a nas su susjedi uspjeli izvući na vrijeme -
gardai i vatrogasna brigada rekli su da je požar najvjerojatnije prouzročilo
električno iskrenje sa stražnje strane hladnjaka - a upravo je tamo bio
pospremljen i propan. Kako bilo, eksplozija je bila dovoljno snažna da izbije sve
prozore u prizemlju i sprži unutrašnjost kuće. Pošteđen je ostao samo hladnjak u
kojem smo držali sladoled. Bilo mi je trinaest godina kada smo sahranile ostatke
svojih roditelja i preselile se u kuću tetke Moire, nešto dalje uz brijeg. I bilo nam
je dobro, rekla bih. S vremenom nam je postalo normalno, sve dok, jedna po
jedna, nismo odrasle i pronašle vlastito mjesto za život.
Još uvijek sam izbjegavala ići tim putem, do bilo čije kuće, ako sam ikako
mogla. U moju staru sobu na katu sada su odlagali prazne sanduke; vidjela sam
ih kroz prozor zapečen solju. S ulice nisam vidjela je li onaj moj zemljovid
Egipta još uvijek na zidu. Bila sam uvjerena da nije. Crne mrlje na pročelju od
cigle još uvijek su iscrtavale put kojim su lizali plameni jezici. Od tada nisam ni
okusila sladoled. Zapne mi u grlu.
Okrenula sam se na drugu stranu, bacila jedan dug pogled na veličanstvene
kočarice što su pristizale utroba prepunih haringe, pogledom okrznula starinski
gradski trg i mrzila svaki centimetar tog prizora.
Žao mi je, ali mene baš i nije morila ona nostalgija za rodnim gradom o
kojoj čitaš u turističkim vodičima. Ne osjećam je ni danas. Znaš već, ona sranja
o proljeću u Irskoj, o crvenokosim curama po imenu Colleen što se naginju s
konja i primaju vel'ku važnu pusu od kršnih momaka nalik Georgeu Clooneyju,
odjevenih u kaputiće i kape od tvida, dok nekakav nevidljiv orkestar u pozadini
svira neku tra-la-la glazbu sve dok ti ne dođe da nekog zadaviš. Ali upravo
zahvaljujući toj fantaziji Finbar je i dalje prodavao nekretnine u luci u kojima
nitko od nas ne bi boravio nimrtav. Kupci iz Portugala i Nizozemske mijenjali su
svoj tihidosadni gradić za neznatno bučniji i veći dosadni gradić. Moždasam bila
crvenokosa, dobro, ali pokušaj ti pothranjivati tu romantičnu sliku na plaći
učitelja početnika, pa vidi kako ćeš proći.
Do boli sam željela otići odande. Vidjeti piramide uživo, ne samo u
mislima. Samo, starije sestre ne odlaze nikamo; one ostajugdje jesu i brišu
guzice svima ostalima.
A, kad smo već kod toga, u Talion Road sam se odvezla dapokupim mladu
sestru Roísín i odvedem je na večeru kod tetkeMoire. Mogle smo se i tamo naći,
pretpostavljam, no Rosie je tihdana njegovala bliske osobne odnose s čašama
svijetlog piva štosu se munjevito izmjenjivale i ispijale u najmračnijim
zakucima, Udruštvu najgorih muškaraca koji je - koliko god se trudili -
nećevidjeti spuštenih gaćica. Dok sam svog željeznog konja tjeralaposljednjih
nekoliko metara do njezina stana, činilo mi se da minoge ključaju od
pravedničkog umora.
Unutra je smrdjelo kao da joj se deva zavukla pod krevet i namjestu
krepala. Rosie je dakle bila kod kuće. Crne su joj se kovrčepomaknule negdje u
hrpi prekrivača iz koje je progundala i zastenjala promuklim glasom. Očito se
tek budila i započinjala dan -u pola sedam navečer.
"Trebam pljugu", promumljala je, i ja sam joj dobacila jednu od dvije koje
sam maznula Finbaru. Pretumbala sam gomilu se—strine darkerske odjeće i pod
njom pronašla aparat za kavu. Ondasam opazila da je njezina najdragocjenija
imovina, njen najbližiprijatelj u univerzumu, budan još od sinoć i da ga nije
ušuškalaza spavanje.
Glasovi su i dalje čavrljali. Kao da sveci na nebu uspoređuju omiljene
grešnike na zemlji ne mareći što ih svi čujemo.
Na stolu pokraj daske za glačanje svjetlucalo je zeleno svjetlonovog
novcatog kratkovalnoga amaterskog radiouređaja icom k:-910h. Bio je crn,
četvrtast i najbolji i najskuplji u svojoj klasi. Zvučnik je još uvijek radio, i tihe
izobličene poruke borile su seza prostor na pretrpanoj ukv-frekvenciji. Mene je
to uvijek podsjećalo na one televizijske serije o raketama i letovima na Mjesec, u
kojima se kratko ošišani muškarci sa slušalicama na ušima nasmiješe kada im
dečki u limenoj kanti, negdje gore, kažu: "Houstone, čujemo vas jasno i glasno."
Za Rosie je to bio komadić neba na kriški dvopeka s maslacem. Prišla sam mu,
nježno okrenula gumb, i zeleno svjetlo se ugasilo.
Premda bih ti o opsjednutosti svoje sestre dalekim, njoj posve nepoznatim
glasovima mogla pričati dok ti ne dosadi, dovoljno je reći da smo i ona i ja,
svaka na svoj način, sanjale o dalekim obalama. I dok je meni bilo dovoljno da
izvjesim zemljovid ili sliku, njoj je trebao kontakt. Prvi tranzistorski radio
roditelji su joj kupili kad joj je bilo sedam godina. Slušala ga je tako često da mu
se plastična stražnja strana istopila za manje od godine. Ubrzo je novac trošila na
dvije stvari: na maškaru - zbog koje je izgledala kao pankerski rakun - i na
amaterske radiouređaje. Prezirala je elektroničku poštu; nazivala ju je
"ogradicom za djecu koja su lijena govoriti", i mislim da je imala pravo. Njezin
glas uvijek je bio ljepši od ostalih.
Ovo, najnovije čudovište poklonio joj je jedan obožavatelj. Ne šalim se.
Imala ih je na desetke. Muškarci su se za nju lijepili kao što se usred ljeta lijepi
drvna smola. Ne samo zato što je s njima postupala kao s posljednjim drekom (u
čemu ne možeš pretjerati, želiš li ih zadržati). Ne, privlačila ih je glasina - usput
rečeno, posve točna - da nikad nije spavala s muškarcem. Činjenica da svakoga
od njih, čak i mrtva pijana, može pobijediti u raspravi, samo je pojačavala
čaroliju. A i bila je prelijepa. Nogom sam joj protresla stopalo.
Ponovo je zastenjala. "Hej! 'Si me došla mučiti, ti učiteljska domino?"
"Diž' se. Misliš li da ću ono kuhano meso i usrane krumpire jesti sama,
sanjaš."
S kreveta su, polako, spuznule dvije noge, i Rosie je oprezno sjela.
Izgledala je kao japanska porculanska lutka koju je u mračnoj ulici napala i
orobila banda vizažista: crvenih, natečenih očiju i obraza prošaranih sitnim
cugerskim mrljama, na mjestima na kojima se maškara razmazala po tekućem
puderu. Usne je iskrivila u posramljeni osmijeh koji su svi dječaci, muškarci i
djedovi odavde do Skibbereena spominjali prijateljima, premda se njihove
nacerene njuške ne bi udostojala ni pogledati. Taj osmijeh mogao je upropastiti
cijela carstva - da je Roísín imala blagoga pojma što to znači.
Trenutačno se zadovoljavala time da živi na socijalnoj pomoći i - većinu
noći - bude posljednja mušterija u baru McSorley's. Mogla je popiti više od
glupana koji su joj bez problema plaćali pivo. Kao nesumnjivo najpametnija
osoba u obitelji, Roísín je lani bila primljena na Sveučilište u Corku i bila je na
dobrom putu da diplomira fiziku ne remeteći pritom aktivni društveni život.
To jest sve dok je asistent iz termalne i statističke fizike jednoga lijepog
dana nije zgrabio u ženskom toaletu i pokušao je natjerati da mu popuši malog
stojka. Trebala su tri muškarca da je skinu s njega. Roísín mu je, samo uz pomoć
partviša, u roku od minute slomila ključnu kost i razbila arkadu i uništila mu
jedan testis. Nisu je htjeli izbaciti s fakulteta, ali ni otpustiti jadnika koji se s
njom pokušao cirkusirati, pa im je Roísín lijepo rekla doviđenja i baš vam hvala,
sjela u autobus, otputovala kući i vratila se nevidljivim glasovima s radijskih
valova. Tako je živjela proteklih šest mjeseci.
"'Si zaboravila moj doručak?" htjelo je znati stvorenje u sićušnim gaćicama
s tigrastim uzorkom. Dobacila sam joj dvije kriške kruha s medom koje sam
upravo pripravila na razglavljenoj prozorskoj dasci i gledala je kako ih proždire,
lamatajući nogama s ruba kreveta kao prava-pravcata curica. Napokon je ustala i
u gomili odjeće pokušavala iskopati nešto što nije bilo crno. Za sve to vrijeme
uspijevala sam odagnati misli o onom šarmeru s motociklom. Gotovo sam
uspijevala. Rosie se konačno uvukla u najmanje traperice na bijelome svijetu i
kompletirala odjeću crvenim šiljastim salonkama i do peta dugim kaputom od
bijele lakirane kože. S demonski crnim tušem na očima izgledala je kao
Drakulina omiljena rođaka. Ja sam se pak izgubila u mislima o nekome koga
sam se silno trudila zaboraviti, pa je, već na vratima, nestrpljivo progunđala.
"Hej! O čemu toliko razmišljaš? O Marsovcima?" htjela je znati Rosie.
Usne je ponovo razvukla u onaj ubojiti smiješak, a onda među njih strpala
cigaretu, vješto, kao što lučki radnik barata kukom za vučenje tereta.
"Ne", rekla sam i poželjela da je uistinu tako.

Novinski člančić o neobjašnjenoj smrti gotovo mi je promaknuo.
Kada smo već bile na odlasku, Rosie je utvrdila da su se gume na njezinu
biciklu od dugog nekorištenja ispraznile. I dok je ona izbacivala stvari iz ormara
tražeći pumpu za bicikl, ja sam pokušala pospremiti kapute koje je razbacala po
podu. Povješala sam kapute od lažne leopardove kože i bojom umrljane crne
kožne jakne na vješalice i ispod njih pronašla novine od posljednja četiri dana.
Naravno. Moja sestra tvrdoglavo je tajila besplatnu pretplatu na Southern Star
koju sam joj sredila preko jednog Finbarova klijenta. Društvo bestjelesnih
glasova bilo joj je važnije od aktualnih životnih činjenica.
"Hoćeš li u tu svoju glavu ikada pustiti išta osim jebenoga kratkog vala",
upitala sam prelistavajući najnoviji primjerak, "i pridružiti se nama ostalima,
ovdje, u fizičkoj stvarnosti?" Nije me ljutilo to što se inati starijoj sestri. Ljutilo
me je vlastito uvjerenje da će se ta njezina superiorna pamet ubrzo pretvoriti u
digitalnu kašu. Moja mala genijalka nije mi odgovorila; izvezla je bicikl,
zajahala ga i odvezla se. Tipično. Presavila sam novine i baš sam ih namjeravala
baciti natrag u ormar i ne pogledavši ih.
I tada sam ga ugledala.
Sadržavao je stotinjak riječi, ako i toliko, i nalikovao drugim tragičnim
pričama koje sam često čitala. Svakog ljeta, s navalom turista povećavao se i
broj poginulih na autocesti: ništa neobično. Privukao mi je pozornost jer je nešto
u njemu djelovalo... pa, nekako pogrešno. Morala sam ga pročitati dvaput da
shvatim o čemu se radi. Bilo je u njemu nečega skrivenog, neizrečenog, nečega
što je govorilo jasnije od teksta na stranici.

MJEŠTANKA PRONAĐENA MRTVA
piše deirdre houlihan

Bantry, 19. svibnja - Julie Ann Holland (34), iz Drimoleaguea, susjedi su
pronašli u krevetu, gdje je, po izjavama arda-la, "već neko vrijeme" ležala mrtva.
Gospoda Holland, udovica, posljednji je put viđena prošle subote, na céilíju
(Céilidh ili céili, ir.gael. - naziv za društveni događaj ili diskoteku u kojoj se
pušta keltska glazba i plešu keltski plesovi (op. prev.) u blizini Clonakiltyja. Nije
zamijećeno da je itko ulazio u njezinu kuću, a nije bilo ni tragova borbe. Unatoč
tomu, bilo tko tko je gospodu Holland vidio u bilo kakvu društvu moli se da
kontaktira narednika Davida Callaghana u Okružnom zapovjedništvu Garde u
Macroomu, na telefon 026-20590. Susjedi su izjavili da su u blizini njene kuće,
posljednji put kada su je vidjeli živu, opazili parkiran motocikl.
Gospoda Holland za sobom je ostavila mladog sina Daniela (6), koji je
rečene noći bio kod bake.

"Ideš li?" Moja pametna kraljevna, gubeći strpljenje, zastala jenasred ulice.
Presavila sam novine, gurnula ih u torbu i zaključalavrata. Kada sam sustigla
sestru, samo sam s pola uha slušala njezina podbadanja zbog rastresenosti. Pitala
sam se kako je umrla gospođa Holland. Članak bi drugačije zvučao da je umrla u
snu, zarne? Bilo kakvo društvo nije me asociralo na mirnu smrt. I zašto
bičitatelje pozivali da se jave ako gardisti ne sumnjaju u ubojstvo?A spominjao
se i motocikl. Mogao je biti bilo koje boje, pretpostavljam. U mom srcu pak
postojala je samo crvena, boja ušećerene jabuke, zar ne? Zadrhtala sam, usiljeno
se smijući sestrinim šalama dok smo skretale i izbijale pred ružičasto prenoćište
tetke Moire.
Kao što ti već rekoh, klišeji o veselim djevama što s vilenjacima i vilama
plešu po zelenim pašnjacima Smaragdnog otoka, gomila su sranja.
Toga ljeta naime iz grmlja su vrebale i gore stvari od švedskih demona
brzine.

Naš je Spasitelj bio napirlitan za večeru petkom.
Njegovo lice uokvireno aureolom nisam vidjela godinama. Ali kada smo
Rosie i ja prošle kroz ulazna vrata Moirine katnice, smještene na cesti okrenutoj
zaljevu, bio je crn i sjajan od glave do pete, kao da su ga nedavno umočili u
Woolite i brižno osušili rukama. Posljednji put - u jednom komadu - vidjela sam
ga one, posljednje noći koje su roditelji još bili s nama. Jedna ga je mušterija, iz
vica, poklonila majci i ocu, i ostao je. Bio je izrađen od plave i žute plastike,
ruku spuštenih uz tijelo. Brada mu je svojedobno bila smeđa, ali boja se oljuštila
i posve razotkrila njegovu moć i slavu, u ovom slučaju žarulju od 40 watta.
Plastični Isus te je noći odletio na ulicu. Tetka Moira ga je spasila s hrpe smeća,
očistila od prašine i rekla nam da je to "blagoslov Svemogućeg". Pospremila ga
je u kutiju koju je držala pokraj kreveta i tu i tamo ga je vadila, u sjećanje na
svoju sestru. Ono malo vjerskih fanatika što ih je ostalo u gradu na to se povuklo
i prepustilo joj pozornicu.
Roísín i ja pogledale smo se bez riječi, obazirući se po kući. Moira je
odnedavno postala još gora. Na zidu uz vješalice za kapute sjajio se crno-bijeli
portret Eamona de Valere, seksipilnog k'o sam vrag. Sve su ga bake i tetke
voljele, ne pitaj me zašto. Mogla je baš izabrati i Billa Clintona, taj se barem
znao zabavljati. Preko Devova lica, poput ogrlice, visjela je krunica. To bi mu se
svidjelo.
"Kak' si, teta Moira?" upitala je Rosie i nasmiješila se smjerno poput
djevojčice. Kao da je, samo tri dana prije, u gluho doba noći nisam morala voziti
u bolnicu na ispumpavanje želuca.
"Kasnite, drage moje", rekla je Moira, ali ipak se nasmiješila i uzela nam
kapute. Po cijeloj kući širio se nepogrešiv miris prekuhanog čega-već. Mjesto na
kojemu smo odrasle odavalo je prve znakove da Moira sve manje drži do sebe i
potpuno se predaje čudaštvu. Tapete što smo ih polijepile još kao djeca visjele su
pri dnu zida kao da se kuća pokušava riješiti dijela težine. Kuhinjski kamin bio
je zabarikadiran foteljom; naša tetka odnedavno se počela plašiti požara.
"Skončat ću u plamenu, baš kao vaša majka, kažem vam", rekla je kada smo je
posljednji put posjetile, i ja sam, ne komentirajući, požurila kući. Svojedobno je
pazila na to da se gosti u njezinu prenoćištu osjećaju dobrodošli; sada bi s njima
rijetko razgovarala, samo kada bi došli platiti ili uzeti mapu okolice. Tako su se i
klijenti odnedavna prorijedili, i ne mogu reći da im zamjeram.
Nije ona bila kriva, zaista. Harold je bio kriv.
Izdaja stiže u mnoštvu oblika, ali prevariti 42-godišnju ženu - ženu kojoj je
preostalo tek nekoliko poštenih godina da laže osvojoj pravoj dobi - bilo je
naprosto okrutno. Po kutovima u dnu hodnika na katu još sam znala osjetiti
njegov jeftini losion poslijebrijanja, Brut. Premda od Haroldova odlaska nije
prošlo ni šest mjeseci, tetka je propadala vrtoglavom brzinom. Prestala je mariti
za kupanje, i sada se prala tek svaki drugi dan, no i dalje je sjedila pokraj
nijemog telefona i čekala poziv koji nikada nećestići. Hranila se čokoladicama
Mars (i mislila je da to nitko nezna), pa se udebljala u struku, koji je svojedobno
bio toliko uzakda su se čak i stariji ljudi plašili da će je, stisnu li je prejako,
slomitinapola.
Do prije gotovo tri godine Moira je bila gizdavo stvorenje kojemu su žene
njezine dobi zavidjele, a muškarci svih uzrasta onjemu maštali i kriomice ga
gledali, kao što su kriomice pogledavali i knjižničarku ledene ljepote. Harold,
turist iz - tako je baremrekao - mjesta Rensselaera (negdje sjeverno od New
Yorka, kolikose sjećam), bio je gost u sobi broj pet. Platio je unaprijedi rekaoda
planira pecati. Imao je visoko čelo i one krupne američke konjske zube,i kamo
god išao, dolazak je najavljivao glasnim smijehom. Ljudi su brzopočeli misliti
da za jednog Amera i nije loš. Jednom mi je namignuo,ali onako, simpatično, ne
kao ljigavac. Više kao stariji brat kojizna da nije kul, ali za to ne mari. Sviđao mi
se. Kada bi Haroldušao u prostoriju, čak bi se i psi u njoj osjećali bolje.
A onda je došlo vrijeme za odlazak.Kada smo toga dana stigle iz škole,
sestre i ja zatekle smo njegovetorbe u prizemlju. Njega nije bilo. Više od
kikotanja Rosieje čula tek kada se odšuljala na kat i svoje već uvježbano uho
prislonilana svježe obojena vrata sobe broj pet. Sjurila se u prizemljeda nam
kaže da će Harold, na kraju, vjerojatno ostati. Još se sjećamuboda ljubomore koji
sam tada osjetila, zato što nije izabraomene.
Moira je više nego procvjetala. Dok je Harold bio uz nju, sjaj kojega toliko
dugo nije bilo u njezinim očima nadjačavao je odbljesak sunca u valovima.
Ljubila ga je odveć žestoko i često, i javno, ne mareći tko ih gleda. I kad god bi
joj njezine neobične ideje uspuzale na pleća i počele joj šaputati u uho, Harold je
bio tu da je odvrati od ludovanja. Kada bi sjedili na kauču, njezina glava
počivala bi na njegovim grudima. Mirne duše, Haroldu sam prepustila breme
koje smo na leđima nosile od djetinjstva. Rekao mi je da je napokon "pronašao
ženu koju neće poželjeti napustiti". Tako smo i mi počele odlaziti od kuće, kako
bi njih dvoje mogli biti sami.
Znam, ne moraš mi reći. Da si ti čuo takvu izjavu, pobjegao bi glavom bez
obzira. I ja sam to trebala učiniti.
Naime obećanje je prekršio u ciglih pet sekundi, zbog jedne mlade
Nizozemke.
Toga je dana tetka Moira s tržnice stigla ranije, htijući Harolda iznenaditi
večerom. Nije ni spustila torbe, a iz sobe broj pet začulo se stenjanje. Otvorila je
vrata i zatekla Harolda na maloj autostopistici po imenu Kaatje. Moira je stajala
kao ukopana, nijemo pomičući usnice, u novoj haljini na cvjetiće koju je kupila
da mu bude lijepa. Kada joj je postalo jasno da on ne namjerava prestati s
poslom pri kojem ga je uhvatila, još je u ruci stezala jednu vrećicu s
namirnicama. Činjenica da ga je uhvatila na djelu očito ga se nije dojmila ni
izbliza koliko Kaatjeina vještina i čvrsta koža premazana Coppertoneom.
"Harolde, zamoli sobaricu da zatvori vrata, hoćeš?" čak je upitala nimfa, i
ne pogledavši Moiru, hvatajući i stežući njegovo koščato dupe kako bi ga što
dublje uvukla u svoje izbrijano međunožje. Harold se napokon okrenuo prilici
što je stajala na dovratku i glupavo je pogledao kao da kaže Ma pogledaj samo
kako je mlada! Pa tko bi čovjeku na tome zamjerio? Tetka Moira se tek tada
povukla korak unatrag i zatvorila vrata. Kada je sišla u prizemlje plakala je, ali
toliko tiho da su je mogli čuti samo sveci.
Harold i Kaatje otišli su prije mraka. Harold je ponio samo putovnicu te
gotovinu i putničke čekove koje je pronašao u blagajni, dok se Moira ostatak
dana skrivala u spavaćoj sobi, lupajući se pesnicama u čelo. Nije ostavio nikakvu
poruku.
Sada, kada više nije bilo nikoga tko bi je u najmračnijim trenucima dozvao
razumu, Moirine ekscentrične ideje ponovno su nicale i izbijale poput halapljivih
zmija iz razbijene staklenke. Samo, ovaj put su u nama počele izazivati
nelagodu. Dok smo hodnikom odlazile u blagovaonicu, Rosie i ja zamijetile smo
da su sa zidova nestali svi pejzaži, sva ona živopisna jezera i urušeni dvorci
okruženi jelenima. Na njihovu mjestu stajali su bijeli gipsani kipovi svetaca koje
je tetka pokupovala i poslagala, poput nijemih stražara, na svakih nekoliko
metara. Izgledali su poput Božje vojske što svakoga časa namjerava krenuti u
napad. Primijetila sami da tetka hoda odrješitije i energičnije nego inače, ali sam
se suzdržala od komentara. Znala sam da će, ne budem li pazila, doživjeti još
jednu od svojih "epizoda". Rosie mi pritom nije bila od pomoći.
"Časne su imale ranu božičnu rasprodaju?" upitala ju je Roísín. Govorila je
ono što sam i sama mislila, nevinim glasom, ali tražećikavgu.
"Hajde, djevojke, sjedite i jedite", odgovorila je Moira odbijajući zagristi
mamac i gotovo se nasmiješila, onako kako je to činila dok smo bile djeca.
Uvela nas je u prostoriju koju smo pamtile po tome što preko ulaštenog stola od
mahagonija nismo vidjele jedna drugu od damastnih ubrusa i čistih čaša. Stol je
sada bio okrhnut, a u čaše koje nikada neće vidjeti bolje dane (barem su tako
izgledale) tetka je ugurala presavijene plave papirnate ubruse s imenom
Finbarove agencije za nekretnine. Izvor smrada stajao je nasred iskrzanoga
lanenog stolnjaka, gdje su blijedo sive komadine mesa hvatale zrak poput tuljana
nasukanih na vrelom suncu. Svaki komad povrća na vidiku bio je mrtav pri
dolasku. Krumpiri su, kao i obično, bili prekuhani do čiste kaše. I, kao i obično,
svježe povrće koje sam joj kupila Moira je uzela i pospremila daleko od očiju.
Večera petkom uvijek je bila njezina predstava, jer smo joj i dolazile samo
petkom.
Rosie i ja smo sjele i ja sam netremice zurila u nju, ukoliko se ponovno
odluči našaliti sa sudbinom ili sa mnom. Crna joj se šminka spremala raspasti u
vragolast osmijeh kada je ugledala kauč naguran na drugi kamin, nalik kakvoj
preventivnoj barikadi protiv nametljivih Djedova Božićnjaka. Samo moj pogled
spriječio je novi mudrijaški komentar koji se kuhao u njezinu darkerskom
mozgu.
Jedan je stolac bio prazan. Aoife je kasnila. Opet.
Roísíninu sestru blizanku spominjem tek sada zato što je bila najjača od
nas. Iako je sestri sličila u svakom pogledu, nitko ih i nikada ne bi pomiješao,
čak ni u Evinu kostimu. Rosie je naime isijavala proračunatu agresiju, što je
zahtijevalo kante tuša za oči; Aoife je posjedovala nekakvu bajkovitu čistoću.
Sjećaš li se one komercijalne slike irskog proljeća? E, ona ti je bila iz te priče,
samo malčice uvrnute. Umjesto cendravih irskih gajdi i djeteline, njezin život
najčešće je pratila treštava zvučna kulisa nekog njemačkog lika koji je svirao
death metal i zapaljivao se na pozornici. Šivala je vlastite haljine, birajući krupne
cvjetne uzorke, i nosila ih u svim mogućim kombinacijama, od sandala na štiklu
pa do bosih nogu. Uglavnom je hodala bosonoga, ako je ikako mogla.
Naslijedila je majčinu vedru narav, stav "sutra će sve biti bolje, vidjet ćeš", što je
- baš kao i Roísínino seksepilno durenje - privlačilo muškarce s više prstenova u
nosu nego na prstima. Štos je bio u sljedećem: za razliku od mog demonskog
djeteta koje se nikada nije upustilo u tjelesni misterij sa suprotnim spolom,
Roísínina blizanka po tom pitanju baš i nije sjedila u zadnjoj klupi, ako me
razumiješ.
Kada nam je po stjecanju punoljetnosti (što je termin koji u Rosieinu
slučaju rabim oprezno) osiguravateljska kuća isplatila naknadu štete od požara,
Aoife je od svog dijela kupila stari zeleni mercedes s onim farovima u obliku
osmice i pokrenula vlastitu taksi-službu. Jedva je zarađivala za svoje hipijevske
haljine, ali nije marila. Kad god bi joj netko rekao da su ceste noću preopasne za
neudanu djevojku, Aoife bi se nasmiješila i podignula tepih ispod vozačkog
sjedala. Tamo je skrivala tatinu staru lovačku pušku, i čak joj skratila cijev i
kundak. Izgledala je ružno, a sivi je metal pod utjecajem plamena poprimio
svijetlu nijansu bakra. "Vidjet ćemo kako im se ovo sviđa, pokušaju li bilo što u
mom taksiju", rekla bi i nasmiješila se od uha do uha, nikome posebno.
Prije godinu dana Finbar joj je povoljno prodao trošnu kamenu kućicu
daleko izvan grada, blizu Eyeriesa, gdje si mogao vidjeti ovnove kako pasu uz
cestu i gdje bi irisi, nakon kiše, cijeli svijet bojili u žuto. Krov je prokišnjavao,
ali ona ju je obožavala. Kada bih joj nenajavljeno došla u posjet, znala bih je
zateći kako stoji medu drvećem, u gumenim čizmama i kratkim hlačicama, kao
da osluškuje grane i ptice, izgubljena u uzvišenosti cjelokupnog prizora. Cesto
bih je prekidala tek nakon nekoliko minuta, jer izgledala je tako prirodno.
Spokojno. Ja se, osobno, nikada nisam tako osjećala.
"Tako sam gladna da bih mogla pojesti farmerovo dupe!"
Okrenule smo se i vidjele kako ulazi poput oluje i, prije nego što sjedne,
smiješeći se, spušta na stol nekakav kolač. Otišla je na drugu stranu stola i
cmoknula tetku Moiru u oba obraza tako žestoko da je Moira učas zaboravila
navodno žalovanje za izgubljenom ljubavlju. Potom je sjela i namignula meni i
Rosie. Kada bi Aoife bila u sobi, tetkin urođeni osjećaj mučeništva nikada se ne
bi do kraja razmahao. Aoifeina zelena haljina na točkice zasjenila je neonsku
ikonu Naše Gospe iznad vrata.
"Aoife, hoćeš li ti izgovoriti molitvu?" upitala je Moira. Aoife je sportski
prihvatila poraz i spustila glavu.
"Oče naš", započela je kao da gleda sliku Božju, uz pomoć autopilota iz
davne prošlosti. "Blagoslovi ovu hranu i sve ljude u ovoj kući, kako bismo
uživali u onome što si nam svojom milošću priskrbio." Kratkim udarcem nogom
ispod stola natjerala sam Rosie da svoje ugljeno crne nokte splete u prihvatljiv
položaj pobožnosti.
"Amen", zaključila je Moira i počela posluživati otužne ostatke iscijeđene
od bjelančevina.
"Kada je Naša Gospa nabavila lasvegasko osvjetljenje?" upitala je Rosie
prije no što sam je uspjela ušutkati. Tetka Moira je djelovala uvrijeđeno.
Promrmljala je kako treba donijeti još kruha, ustala i otišla u kuhinju.
"Začepi!" prosiktala sam. "Čuješ li me, vampirice? Pusti je na miru,
jebemu!" Rosieini su obrazi porumenjeli ispod sloja šminke debljine palačinke.
Slegnula je ramenima baš kada se Moira vratila s košaricom ustajalih, barem dva
dana starih žemički.
Aoife je žvakala hranu kao da joj se sviđa, čak je Moiri rekla kako je fina.
U znak zahvalnosti, tetka je zaobišla stol i spustila joj poljubac na svježe
oštriganu glavu. S tih je nekoliko centimetara plave kose izgledala poput
anemičnog dječaka-vojnika.
"Oprostite na kašnjenju", rekla je Aoife, uštinuvši Rosie i stavljajući novu
hrpu preminulog mesa na tanjur. "Maloprije se neki jebeni motocikl umalo
zaletio u mene. Morala sam smotati k'o jebena luđakinja."
"Ne psuj", rekla je Moira, ali i dalje se smiješila. Aoife je, bez
konkurencije, bila njezina mezimica.
"Joj, oprosti."
"Što si rekla o motociklu?" upitala sam što sam nemarnije mogla.
Krajičkom oka vidjela sam kako Roísín podiže glavu i zuri u mene.
"Izletio je pred mene jureći kraj groblja Svetog Finiana kao da mu gori pod
nogama." Nastavila je žvakati i ispod stola premjestila noge u ružičastim
vojničkim čizmama. "Zgodan tip."
Nisam ni morala pitati koje je boje bio motocikl.
"Što misliš, kamo je išao?" upitala sam.
"Sudeći po smjeru, rekla bih u sljedeći pub. Zašto?"
"Samo se pitam je li već vrijeme za one belgijske bankare što glume
Marlona Branda." Vidiš, svake godine muškarci uštavljenih lica i njihove mlade
supruge karambolirali su se po cijelom kraju, ostavljajući po cestama hrpe
novca, a nerijetko i nogu. Gardai su uvijek imali pune ruke posla da počiste za
njima. Mislila sam da će taj izgovor za moje naglo zanimanje progutati čak i
Rosie.
"Još je rano", rekla je lakonski žvačući usamljenu stabljiku gotovo bijele
brokule. "To je tek u srpnju."
"A, ne, ovo nije bio neki stari prdonja", nastavila je Aoife, s onim
grabežljivim sjajem u očima. Prije samo nekoliko dana vozila je nekog
umirovljenog nogometaša na aerodrom, gore, u Shanon. Nije stigao do tamo.
Proveo je noć u njenoj kućici i, koliko sam znala, još uvijek ju je zasipao
šarmom iz muške svlačionice. "Ovajje imao najviše trideset."
"Ah, toliko muškaraca, a samo jedan taksi..." uzdahnula je Rosie.
"Ne počinji", rekla je Aoife, i na njezinu se djetinjem pročelju otvorila
pukotina.
"Jeste li za desert?" upitala je tetka Moira.

Bilo je gotovo deset navečer kad nas je Moira nevoljko pustila, natjeravši
nas da prisegnemo da ćemo je posjetiti i sljedećeg tjedna.Nebo iznad zaljeva,
gotovo zeleno, i dalje je nagovještavalo kakoje ljeto tik iza ugla. Brodovi su bili
usidreni, a jedra spuštena. Togasam se časa, sjećam se, gotovo zaljubila u svoj
rodni gradić, samomalčice. A onda se taj osjećaj izgubio.
"Jeste li za pivo?" upitala je Roísín. "Još mi je rano razmišljati o mučenju
muškaraca."
"Slažem se", rekla je Aoife i skinula maskirnu jaknu na kojojje iscrtala
čovječuljke što mrežama love leptire. Topao vjetrić dokotrljao se iz zaljeva. "Što
o tome misli vremešna članica našega časnog sestrinstva?"
"Obje ću vas, učas posla, napiti da ne znate za sebe", rekla sam cereći se.
Bože, kako sam ih voljela. I, Kriste, ne da su bile naporne...
Blizanke su se zavjerenički pogledale i uglas upitale: "Onda, želiš li da te
sredimo u O'Hanlonu ili u McSorley'su?"
"U McSorley'su", rekla sam i zgrabila upravljač bicikla kao pravi pravcati
Pakleni anđeo. "A vi mi možete popušiti auspuh."

Petak uvečer. To je značilo da ćemo se morati boriti za zrak.
 Ribari su stajali za šankom, onako u džemperima i čizmama, prebirali po
snopovima novčanica i plaćali zanimljiva pića kojima ni imena nisu znali.
Dvojica mladih Španjolaca s jednakim aluminijskim sunčanim naočalama vikala
su da im je netko ukrao rance sve dok im konobarica Claire nije rekla da se
smire i pogledaju iza šanka, gdje ih je spremila za svaki slučaj. Mjesto je za moj
ukus bilo malčice previše "izvorno irsko", no nalazilo se u samom središtu grada
i ondje se točilo najbolje pivo. Nikotinom umazane zidove krasile su grafike
slavne prošlosti Castletownberea rađene u sepiji. Bilo je tu krijumčara alkohola u
crnim pončima od nauljena platna, ira-inih dragovoljaca sa šeširima od filca s
uzdignutim puškama ukradenim od Britanaca, ali i novijih fotografija, recimo
mojih đaka kako od gradonačelnika primaju nagradu jer se nisu utopili na
godišnjoj regati. Na zidu su visjeli i drvena replika harpuna i veliki tv-prijamnik
na kojemu se obično emitirao ragbi.
Moje sestre progurale su se i nagovorile gomilu isprepadanih Norvežana da
nam ustupe drugi kraj stola u jedinom privatnom separeu u birtiji. Dok sam se,
žonglirajući s tri velika crna piva, probijala kroz gomilu, spazila sam lice koje mi
se učinilo poznatim. A onda je nestalo. Baš kad sam se počela prisjećati odakle
ga znam, Rosie je sa svog mjesta zatulila kao protupožarna sirena.
"Djetetu treba lijek, bakice!" vikala je. "I želi svoj Murphy's još u ovom
stoljeću, molim!"
"Da, smiluj nam se", dobacila je Aoife naginjući se naprijed, na
oduševljenje Norvežana koji su joj sve vrijeme pokušavali zaviriti u vratolomni
dekolte.
Nasmijala sam se i spustila čaše na stol. Rosie je svoju stresla prije no što je
njezina sestra uspjela otpiti prvi gutljaj. I baš kada sam sjela, začula sam nečiji
glas. Sada sam bila sigurna da ga poznajem. Dolazio je odasvud i niotkud i učas
je utišao mrzovoljne pijance, vesele posjetitelje i džuboks priključen na iPod iz
kojega se orila neka pjesma o uzaludnosti ljubavi. Čim sam utvrdila otkuda
dopire, znala sam kome taj glas pripada.
Jim je svoju publiku već ispijao, polagano, kao pintu Guinnessa.
"Ljupke dame i čestita gospodo, časni gosti ove ugledne kuće", rekao je
zgodni dečko posjednut na barski stolac, skroz otraga, blizu zahoda. Još uvijek je
bio u onoj kožnoj jakni, a kosu je zalizao unatrag, kako bi istaknuo lice što ga
nisam uspijevala zaboraviti još od jutra. "Zovem se Jim Quick, premda su me
nazivali katkad gorim, a katkad i boljim imenima. Ponudili su mi da vas večeras,
u bezvremenoj pripovjedačkoj tradiciji seanchaija , počastim pričom o ljubavi,
pogib'lji i tuzi."
Posljednjem od te fele kojega smo vidjeli u gradu bilo je najmanje šezdeset,
bio je debeo i zamaskiran prljavom zapuštenom bradom. Ovo je bilo bolje.
Iz alkoholom dobrano podmazane gomile odjeknuli su uzvici odobravanja.
"Pričaj, dečko!" doviknuo je kapetan kočarice, još uvijek u radnom
kombinezonu. "Juhuu!" uzviknula je neka Engleskinja, dopola zadignula majicu
i zaradila više odobravanja od ribara.
A ja? Ja sam samo glupavo blenula u Jima. Nisam si mogla pomoći.
 "Mi, seanchniji (Seanchai—tradicionalni irski pripovjedač (op. prev.), staro
smo bratstvo, bratstvo pripovjedača, no ostala nas je tek nekolicina. I živimo od
ljubaznosti stranaca", nastavio je, trepćući onim svojim jantarnim očima, i
muškarcima i ženama. I nitko mu nije uzvratio mrkim pogledom. I sve ih je, ne
podižući glas, natjerao da ga slušaju. "Priča je duga, i večeras vam mogu
ponuditi tek njezin prvi dio. Nastavit ću je u dragim gradovima. Ali ako se, kad
završim, budete zagrijali za ono što čujete, bez oklijevanja se obratite mom
čovjeku, tamo." Jim je pokazao prema šanku, gdje je neki tip azijatskog izgleda s
licem krvnika stajao s čašom mineralne vode u ruci, lica ovlaš zaklonjenog
ovratnikom izokrenute kaubojske jakne.
"Je li tebi dobro?" upitala je Aoife vidjevši moje sanjivo lice.
"Dobro joj je", rekla je Roísín i pretjerano sestrinski potapšala me po ruci.
"Mislim da je upravo dobila ono po što je došla."
Bila sam previše obuzeta Jimom da se okrenem i opalim joj jednu za uho. I
nisam bila jedina. Obraze revne policijske novakinje Bronagh oblijevalo je
crvenilo. Kad god bismo je vidjele u onoj ganc-novoj gardijskoj odori, nismo
mogle vjerovati da smo se zajedno igrale još dok nismo znale reći "Daj, začepi,
Bronagh, kenjaš". Po igralištu nas je vječito tjerala u red, pa ne znam zašto sam
se iznenadila kada je počela raditi kao policajka, u postaji na kraju glavne ulice.
Gledala je Jima kako uživa u središtu pozornosti i grickala nokte. Majka male
Mary Catherine Cremin, sa svih svojih stotinjak kilograma, načas je prestala jesti
krumpiriće zalivene topljenim sirom i zagledala se u osobu na koju je bila
usmjerena sva pozornost. Čulo se tek brujanje akvarija pokraj ulaznih vrata.
U ovo vremena što mi je preostalo, koliko god to bilo, uvijek ću se sjećati
tišine koja je te večeri prethodila Jimovoj priči. To je, na izvjestan način, bio
posljednji trenutak mira koji smo osjetile.
Jim je ustao sa stolca, skinuo jaknu i zagledao se u dimom obavijenu
gomilu. Rukama je zamahao naprijed-natrag poput mađioničara, a onda se
uspravio na svjetlu.
"Sklopite oči i zamislite obitelj uništenu zlom", započeo je. "Dvorac
jednom stajaše, s pet kula i više, blizu ovog mjesta na kojemu se okupismo
danas", progovorio je Jim melodioznim, jednoličnim glasom koji je dopirao do
drugog kraja prostorije.
"Nitko ne zna kad ga podigoše jer, kada napokon pade, ne ostade ni kamena
da o njemu ispriča priču. Možda stajaše baš tu, s druge strane parkirališta, a
možda i iza onih polja istočno odavde. Stari, koji mi povjeriše svoje tajne, rekoše
tek da ga u stotinu godina nikada ne osvojiše, ni stranci, ni izdajnici unutar
njegovih mahovinom prekrivenih granitnih zidina. Vrata mu b'jahu od
nepopustljiva hrasta, crno obojena, kao da sam zid neprestano zijeva, spreman
progutati ćudljiva putnika. Kad god se otvoriše, zvuk se trublji začu, govoreć' i
čovjeku i zvijeri da se s puta makne, hitro. Jer tud' će projahati muževi klana Ua
Eitirsceoil, i oružje će zvečati s bokova njihovih konja."
"Je li taj dvorac imao ime?" upitala je Bronagh, posve zaboravivši netom
natočeno pivo. Glumeći sramežljivost, sagnula je glavu toliko da joj je
raspolućena brada dodirivala odoru. Iz pogleda joj je pak isijavalo sve osim
plahosti. Slušala bi ona njega i da čita jebeni telefonski imenik.
Jim joj je dopustio da prekine čaroliju, ali tek načas. Nekoliko gostiju
zagledalo se u nju, i ona se pokrila ušima, igrajući se patentnim zatvaračem na
jakni. Jim je dohvatio svoje pivo, otpio promišljeno dug gutljaj i kimnuo.
Pramen crne kose pao mu je na čelo. Vidjela sam kako Aoife trepće prepoznajući
ga, njušeći muškarca koji se razlikovao od većine drugih. I opet sam osjetila
ubod ljubomore. A priča jedva da je i počela.

Njegovo ime mještani su godinama izgovarali potiho: Dún an Bhaintrigh,
Udovčeva tvrđava. Njezin vladar, kralj Stiofán, oplakivao je smrt svoje žene;
zato su vrata i bila obojena u crno, crno poput platna u koje su je umotali kad joj
je bilo tek devetnaest, tijela slomljenog rođenjem sinova blizanaca. Kralj je i
dalje vladao tvrđavom, poljima i šumama oko nje, iako se bližio sedamdesetoj.
No čak i vukovi, što su se znali odvažiti i provući se kroz vanjske zidine, znali su
da iscrpljenog kralja valja izbjegavati kad krene u šetnju po grudobranima.
Bradu bi spustio do zemlje, a pohabani dronjak crnoga platna vukao se za njim
poput relikvije. U neprohodnoj šumi nije bilo grabežljivca čiji se urlik, po boli i
žestini, mogao mjeriti s njegovim. Jer, sa starošću otupjela je tek njegova
mudrost. Tuga i ljubav u njegovu srcu bile su očuvane kao da leže ispod vječitog
snijega. Za život više nije strahovao. I najodaniji medu njegovim ratnicima
potiho su se žalili da bi dvorac uskoro mogao pasti, jer ga braniti mogu tek sjene
slavne prošlosti.
Njegovi sinovi, Euan i Ned, dostigli su muževnost u posljednji čas da
obrane dom i bolesnog oca. Rat koji je progutao ostatak Irske stigao je na
granice Munstera, a time i Zapadnog Corka.
Godina je bila 1177. Normani i Englezi već nekoliko godina slavodobitno
su se šepirili većim dijelom Ulstera, Leinstera i Connachta. Rat je započeo
leinsterski kralj Der-mot MacMurrough, otprilike 1168., kada su ga izbacili iz
dvorca i primorali da zatraži pomoć s druge strane Irskog mora. Velško-
normanski knez Richard de Clare, drugi grof od Pembrokea, poznatiji kao
Strongbow bio je više no voljan pružiti mu ruku i pomoći u ponovnom osvajanju
ogromnih dijelova izgubljenih teritorija. Normanska invazija je započela.
Nije završilo na tome, dakako. Jer, moć je stabilna poput šumskog požara.
Uskoro su izbili lokalni sukobi, a novi su, ojačani, irski ratni vode postali
prijetnja svojim engleskim gospodarima. Narednih dvjesto godina plamsale su
bitke, između irskih kraljeva i Normana, ali i između samih Iraca. Iscrtani su
novi zemljovidi. Lojalnost se mijenjala brže od plime. I samo su najžešći i
najpametniji, svake večeri poslije bitke, još uvijek podizali zastave svojih
visokih vijeća.
I za sve to vrijeme ni jednoj sili nije uspjelo probiti zidine Dún an
Bhaintrigha.
"Oklop i mač, oče", poželio je Ned za svoj sedamnaesti rođendan, dok su
snage normanskog kneza Milesa de Cogana gazile krajolik Istočnog Corka,
iznuđujući poreze i kršeći otpor. Svakoga dana mogle su stići pred crna vrata,
spremne da ih razvale. De Cogan je raspolagao velškim strijelcima i francuskim
konjanicima. Trupe su mu bile dobro uhranjene i naoružane, a kosa savršeno
počešljana. Plašio se samo toga da je stigao prekasno da mu, nakon pobjede,
dodijele grofoviju na nekom prekrasnom mjestu.
Ned - oduvijek svojeglaviji od svog krotkijeg brata Euana - dobio je što je
htio, ponajviše zahvaljujući činjenici da je Stiofán razgovarao samo s
nevidljivim duhovima. I tako je Ned, visok tek metar i četrdeset, u zoru odjahao
ususret osvajaču. Ali, da ne biste stekli pogrešan dojam, Ned nije izgarao od
želje za slavom. Samo je htio sačuvati dvorac, a šumu je poznavao bolje od
Normana, što će i oni sami uskoro uvidjeti. Nedova crvena griva i već
zastrašujuća tjelesna pojava djelovale su veličanstveno na očevu bojnom konju
vrancu. Za njim se vukao rep ponajboljih konjanika klana Ua Eitirsceoil. Kada
su ujahali u šumu, kišom natopljeno tlo pod njima treslo se i podrhtavalo.
Netko je ipak ostao unutar zidina dvorca.
Blizanci jednako izgledaju, ali nisu i jednako hrabri. Čuvši kako kraljev
sluga na oružje poziva sve sposobne muškarce, Euan se sakrio u svoju sobu i
nepomično sjedio. Stisnutih šaka gledao je kako zastava njegova brata vijori na
vjetru, no nije se mogao pomaknuti. Mrzio je vlastiti strah, više no što je mrzio
brata, jer se sličnom osjećaju užasa ipak uspio othrvati. Kada je, istog
poslijepodneva, napokon izišao na bedeme i ustvrdio da je prespavao poziv na
oružje, čak su mu i pralje okretale leda. I njegov vlastiti otac, koji se načas
trgnuo iz maglovitih prizora prošlosti, šutke je zurio u njega. A onda je
posramljeno spustio glavu i zaobišao ga, ne obazirući se na izlike s kojima ga je
Euan pratio u stopu.
Kada se snoćalo, iza hrastovih stabala u daljini začuo se zveket mačeva. Što
god bilo u toj šumi, nije uzmicalo pred Nedom.
Euan je napokon zgrabio jednog od posljednjih konja u staji i izjahao iz
dvorca, srdito režući zrak mačem barem dva broja prevelikim za njega. Njegov
je brat svakoga dana vježbao s najmanje trojicom očevih najkrupnijih vojnika;
Euan se radije prerušavao i obilazio pubove po okolnim gradićima. Sa sobom bi
nosio lutnju i zastrugao po njoj kad god bi ugledao zgodnu suknju. Ljudi su,
dakako, hinili da ne znaju tko je, čak ni kada se nije trudio glumiti nekog
osobenjaka - minstrela, recimo. S vremena na vrijeme pak djevojke bi se
sljedeće večeri vraćale iz Dún an Bhaintrigha s pričama što su se dale iščitati tek
iz njihovih pogleda. Za stvari na koje ih je Euan prisiljavao, u crkvi im ne bi dali
oprost.
Euanu se činilo da se smrknuto nebo spustilo do krošnji. Munje iz plavo-
crnih oblaka sijevale su toliko nisko, toliko blizu grivi njegova konja da je
osjetio miris sprženih vlasi. Preplašenu životinju bičem je potjerao naprijed.
Kada je zašao u šumu, zvuči bitke su se promijenili. Krici i glasno
preklinjanje za milost utihnuli su i iz nje se začuo iskonskiji i ustrajniji napjev.
Čuo je nešto nalik šaputanju i škripanju, kao da se i sama stabla okreću i
zure u njega dok slijedi tragove kopita, jedva vidljive čak i pod svjetlošću baklje.
Blistave jantarne točke u parovima su lebdjele na pozadini od drveća i izazivale
mu vrtoglavicu. Znao je da se zahvaljujući ratovima broj vukova u očevoj župi
višestruko povećao; umjesto njihovih, na meti mačeva našli su se normanski
vratovi. Euanu se ponekad činilo da zvijeri znaju da su ih ljudi ostavili na miru i
da se stoga manje boje njihova oružja. Tiho, uporno rezanje pratilo ga je cijelim
putem do čistine koju je poznavao kao vlastiti džep; on i njegov brat tu su se
često igrali, zapodijevali dvoboje drvenim mačevima sve dok netko ne bi
zaplakao - najčešće baš Euan.
Upravo je tamo Euan sada ugledao prizor pred kojim je sav njegov
maloprijašnji bijes izblijedio, prizor zbog kojega si je želio iščupati grkljan.
Ned je neprijateljsko konjaništvo namamio u klopku.
U prethodnicu je poslao omanju skupinu konjanika, nadajući se da će
glavnina osvajačeve vojske krenuti za njom i završiti na mjestu s kojega ne može
pobjeći. Normani, koji nisu imali pojma kakva se mračna mjesta kriju na toj
zemlji, zagrizli su mamac. Njihovi konji ubrzo su se našli okruženi šumom, do
trbuha zaglavljeni u svježe irsko blato. Velški strijelci, dezorijentirani pod niskim
crnim krošnjama, greškom su zapucali na vlastite časnike. Nedovi pješaci brzo
su ih pobili; konje su ubadali u trbuh tamo gdje su ih zatekli, a više milosti nisu
imali ni za njihove jahače, čim bi njihovi rukom rađeni, pariški prsni oklopi
udarili u tlo. Šuma je sve glasnije stenjala, a krv se u kaljužu upijala brže od
kišnice.
Euan je čekao. Da se pojavio tada, zauvijek bi ostao obilježen kao kukavica
jer im se nije pridružio ranije. Sjahao je s konja i, puzeći po travi, gledao kako se
njegov brat okreće na očevu velikom konju i ubija vitkoga velškog pukovnika
prije no što je ovaj uopće uspio izvući oružje. Kada ga je Ned krenuo
proburaziti, čovjek je rukom zaklonio blijede sive oči. Ned je obrisao oštricu i,
vrteći se u krug, tragao za novim plijenom.
A onda se Bog nasmiješio kukavici.
"Prinče Nede!" povikao je jedan irski kmet. "Pokušavaju nas napasti s
boka!"
Grupica velških strijelaca probila se kroz šumu, sasvim slijeva. Njihove
vojničke bluze u trnju su se pretvorile u dronjke, no glasovi im nisu posustajali.
Vrišteći poput vila narikača, kosili su pred sobom najisturenije irske konjanike.
Upravo je tada Euan ustao i zgrabio prvu i jedinu priliku koja mu se pružila.
Bili su mu okrenuti leđima, njegov kutak bojišnice nitko nije nadzirao, a i
većina je baklji, trepereći, gasnula brže od vojnikâ. Euan se prišuljao bratovu
konju i zasjekao mu stražnje noge. U sveopćem kaosu i pomutnji nitko nije čuo
njištanje životinje dok je padala i lomila jahača pod sobom.
Ned je ležao; obje noge i veći dio tijela bili su zarobljeni pod konjem.
Zakolutao je očima pokušavajući shvatiti što se dogodilo. Euan mu se oprezno
približio, pogledom pretražujući bojišnicu. Nedovi ljudi okupljali su se za pro-
tunapad. U svjetlosti baklji, na pozadini od lišća, izgledali su poput stotina
divova, ali još su bili dezorijentirani žestinom velške provale.
 "B-brate?" propentao je Ned hvatajući zrak, prepoznavši lik što se nadvio
nad njega.
"Da", rekao je Euan i zajahao svoga konja. Stegnuo je vezice na oklopu,
navukao meke rukavice od jareće kože, sagnuo se i dohvatio bratov čelični štit
na kojemu je blistao brod sa tri smotana jedra.
"Bit ćeš proklet za sva vremena", rekao je Ned. Oči su mu na svjetlosti
blistale poput zlata.
"To samo Bog i Fortuna znaju", odgovorio je Euan, potjerao konja i jedinog
brata, blizanca, gazio i gazio, sve dok Ned pod naletom kopita nije prestao disati.
A onda se koncentrirao na konjaništvo Ua Eitirsceoila: krenuo je u galop, punom
snagom, i stao im na čelo. Ugledavši njegovu crvenu kosu kako šiba na vjetru i
visoko uzdignut štit njegova brata, vojnici su se osokolili i pohrlili zatvoriti klin
koji su načinili Velšani. Irski gardisti svojim su kratkim mačevima zaustavili
neprijateljski prodor, pokazujući još manje milosti. Sve je bilo okončano za
nekoliko minuta.
Koji trenutak poslije, utihnulo je čak i drveće.
Irci su slavili pobjedu, većina je hvalila kraljevića Euana jer je došao u
pravo vrijeme - kada je njihov voljeni voda doživio tako nečasnu smrt,
vjerojatno od ruke nekog mlađahnog Francuza. Neprijatelj se povukao i potražio
druge zemlje za osvajanje. Dun an Bhaintrigh ostao je neosvojen.
Započela je Euanova vladavina.
Nakon trijumfalnog povratka pobrinuo se da otac Nedu priredi junački
sprovod na kojemu je upravo Euan održao primjeren posmrtni govor spominjući
"ratnički duh koji je Neda stajao života". Kada je otac, izmučen žalovanjem za
još jednom voljenom osobom, mjesec dana poslije pošao za Nedom u grob,
posmrtni je govor bio osjetno kraći i neiskreniji. Očeve odaje Euan je istoga
dana pretvorio u bordel. Odaslao je vojnike po birane mlade žene iz okolice, da
proslavi pobjedu i brz uspon na prijestolje. Sluge su se pravile da ništa ne vide,
no priče o njegovim neobičnim sklonostima širile su se sve dalje sa svakom
mladom ženom koja bi, spuštena pogleda, sišla niz brijeg.
Neke se, šaputalo se, kući ne bi ni vratile.
No, što je najvažnije, kralj Euan ubrzo je otkrio strast mnogo veću od
mučenja žena.
Počeo je zalaziti sve dublje u šumu u potrazi za vukovima.
U roku od godinu dana, u velikoj dvorani u kojoj je njegov otac svojedobno
nadzirao godišnji festival cvijeća, nabijeno na kolcima, stajalo je više od stotinu
glava sivih vukova. Lovci u crnoj kožnoj odjeći, koje njegova obitelj svojedobno
u javnosti ne bi ni pogledala, sada su praznili dvorske bačve s medovinom,
hvaleći se i uspoređujući dnevnu lovinu. U znak zahvalnosti, jedan je Euanu
poklonio izdubljenu vučju glavu. Euan ju je primio s iskrenim suzama u očima i
stavio je na glavu. Pristajala mu je gotovo odveć savršeno; u slabašnoj svjetlosti
svijeća zasvjetlucala su dva para identičnih očiju. Nosio ju je cijelu noć, čak i u
postelji s trima djevojkama, toliko mladima da su jedva i znale zašto su ih doveli
u njegove odaje. Sljedećeg jutra, u skladu sa svojom najnovijom strašću, Euan je
preimenovao obiteljski dom.
Sada, kada je udovac bio mrtav, ime Dún an Bhaintrigh izgubilo je smisao,
zaključio je. Tako je dvorac sa crnim vratima dobio ime po kojemu će ga
dovijeka pamtiti: Dún an Fhaloil, Vučja utvrda. Zvuči li išta bolje? Sa zastava i
štitova uklonio je stari obiteljski nautički grb i zamijenio ga zastrašujućim likom
vuka u trku preko šumske čistine, simbolom svoje sretne sudbine i krvoločnih
ljudskih apetita.
I tako je živio još gotovo tri godine.
A onda su kukavičluk i izdaja napokon dojadili Bogu.
Euan je, s malobrojnom pratnjom, jahao duž granice kraljevstva. Osjećao se
veličanstveno. Sluge su ga slijedile na kilometar-dva udaljenosti, skupljajući
njegovu lovinu. U kožnim mrežama već su nosili tri veličanstvena siva vuka i
dvoje njihovih mladunaca. Podbo je konja prateći trag koji je vodio u dio šume
koji nije prepoznao. Prvi put u nekoliko godina osjetio je kako strah u njemu
raste, no borio se da ga zatomi. Iako je bilo tek tri sata poslijepodne, drveće je
bacalo guste sjene. Grleni, izobličeni zvuk koji je čuo prije nekoliko godina, baš
kada je pronašao bratovu ratnu četu, sada je izbijao iz svake grane.
"Praznovjerje", glasno je povikao drveću, no ono mu nije odgovorilo.
"Bablje priče!" Čuo je kako ga, odnekud daleko iza njegovih leda, doziva
tjelesni čuvar. Obuzdao je jezik. Ne može li svladati taj djetinji strah od mraka,
kako misli vladati cijelim Corkom? I, jednoga dana, možda, ponovno zauzeti
cijeli Munster i stjerati Normane natrag u valove? Nastavio je jahati. Lišće je
ubrzo progutalo nervozne glasove koji su ga slijedili. Kada je ušao u zavoj,
shvatio je da nije sam.
Na stazi pred njim sjedio je vuk.
Činilo se da strpljivo čeka, kao što bi to činio čovjek. Euanov se konj
prepao i zbacio ga na tlo, a onda zanjištao i dao se u panični galop. Euan je brzo
izvukao mač i osovio se na noge. Vučja mu je kaciga spala s glave i beživotno se
otkotrljala do svog živog imenjaka. On je međutim i dalje nepomično sjedio, kao
da čeka nekakav znak.
"Jesi li stvaran?" napokon se odvažio Euan i upitao ga, dahćući.
Vuk je polagano trepnuo, a onda krenuo prema Euanu. Braneći se od
prikaze, Euan je oštricom mača rezao zrak pred njom. Stvorenje je, posve
nečujno, nastavilo hodati po jesenskom lišću i zaustavilo se točno ispred Euana,
toliko blizu da je vidio crno iverje u vučjim šarenicama boje meda.
"Stvaran kao i ti", rekao je ne pomičući gubicu. Glas je odzvanjao samo u
Euanovoj glavi. "Reci mi, jesi li zadovoljan životom koji si ukrao?"
" Odbij!" vrisnuo je Euan i zamahnuo prema vuku. Ovaj je s lakoćom
izbjegavao njegove amaterske nasrtaje, a onda se vraćao poput izgubljena psa.
"Osjećaš li se hrabrije ubijajući žene i stvorenja poput mene?" Sada je već
spustio glavu, a dlaka mu se nakostri-ješila kao da ga je pogodila munja. Kada se
iskesio, Euanu su se ukazali očnjaci veličine ljudskih prstiju.
 "Preklinjem za oprost", rekao je Euan iako to nije iskreno mislio, "za sve
moje grijehe."
"Platit ćeš za svaki život koji si oduzeo", rekao je vuk, skočio na Euana i
srušio ga na leda. Sekundu prije no što je osjetio kako mu zubi probijaju vrat,
Euan je u glavi začuo: "Upoznat ćeš strah, obećavam ti. Naučit ćeš kako izgleda
tumarati divljinom, prezren, kako izgleda kada te love i ubijaju iz zabave. I
upamti jedno: nekadašnjem životu vratit ćeš se samo ako nekoga tko te mrzi
natjeraš da te zavoli i za njega se žrtvuješ. Samo, razmisli. Što ako se više ne
budeš sjećao onoga otprije?" Zagledao se u Euana, porušio mu sve izvanjske
bedeme i zurio u njegove najmračnije žudnje. "Možda ćeš me ponovo vidjeti",
rekao je vuk. "A možda i nećeš. Ovisi o tebi."
"Što to znači?"
Ako se vukovi uopće mogu smiješiti, ovaj samo što se nije nasmiješio.
Tobože plaho, okrenuo je glavu. "Vidjet ćeš. Kad dođe vrijeme."
"Koliko... će to trajati?" zasoptao je Euan, ostavši bez zraka.
Oči životinje svrdlale su ga baš kao što je baklja što ju je nosio one noći
kada je ubio brata svrdlala tamu.
"To samo Bog i Fortuna znaju", rekao je vuk i zagrizao jače.
Bol u vratu preplavila je Euana, i on se onesvijestio.
Kada se probudio, mislio je da je u raju.
Ševe su cvrkutale, a sunce mu je pržilo lice. Užasni san o vuku koji mu je
rastrgao vrat još mu je odzvanjao u glavi, no brzo je iščeznuo. Kada je - vrlo
oprezno - otvorio oči, vidio je da je još uvijek u šumi. Noć u njoj pretvorila se u
dan. Lišće na povjetarcu šuškalo je nekako glasnije. Miris svježe pokošena žita
pekao mu je nosnice više nego obično. Nije pravo ni razmislio zašto je tomu
tako, a gotovo se onesvijestio od drugog mirisa. Mirisa tek ubijenog jelena,
negdje u blizini, mirisa njegovih slanih sokova, slatkastih i jetkih na sve jačoj
vrućini. U ušima je osjetio onaj neobični zov krvi što ga je iskusio samo jednom,
dok je gazio brata, ono slatko ubrzanje bila prije ubijanja.
"Eno ga!" viknuo je netko u blizini. "Tamo!"
"Hvala Bogu", rekao je Euan prepoznavši glas svog najokrutnijeg lovca.
"Molio sam se da..."
Zastao je; usta nisu stvarala zvukove koje su trebala stvarati. Čuo je tek
nekakvo besmisleno grgoljenje. Potom se sjetio ugriza u vrat; glasnice su mu
vjerojatno oštećene. Ustao je. Prije no što je uspio mahnuti svojoj lovačkoj
družini, u drvo pokraj njega zabila se strijela i on je ustuknuo.
"Padraic, to sam ja, nemoj!" pokušao je ljutito doviknuti, no nije uspio ni
zaustiti, a jahač u crnoj kožnoj odjeći već je jurio pravo na njega, vitlajući
maljem. Euan je pojurio kao nikada u svom kratkom životu. Bože, srce mu je u
grudima tuklo kao da je triput veće od normalne veličine. Trčao je uz kamene
suhozide i preskakao živice s lakoćom o kakvoj je kao dječak mogao samo
sanjati, osjećao kako mu mišići podrhtavaju od grča koji ga je natjerao da gotovo
poleti. Kada si je napokon dopustio predah, ustanovio je da je stigao do potoka
gdje nije bilo ni daška vjetra. Euan se sagnuo da popije vode.
I začuo kako mu se iz rastrganog grla otima užasnuto režanje.
S mirne površine vode u njega je zurio vuk.
Pogledao se i, na mjestu na kojemu su trebale biti ruke, ugledao gusto krzno
i šape. Sklopio je oči i pretresao glavom. Mora da još uvijek sanja. Ponovo je
otvorio oči i sagnuo se, ovaj put do same površine vode, i osjetio kako crnom
njuškom dodiruje hladnu struju. Nanjušio je lososa i žabe uginule u njoj i odmah
osjetio da je nekoliko koraka uzvodno voda svježija. U njoj je bilo i velške krvi;
njezin smrad miješao se s onim natrulih grana. Povukao je brkato lice i sjeo,
dahtao i promatrao vlastitu kožu što se pretvorila u sivo krzno. Tijelo mu je sada
bilo krupno i mišićavo, a rana na mjestu na kojem ga je šumski vuk maloprije
ugrizao za vrat tek se dijelom osušila. Unatoč svemu, morao se diviti samome
sebi. Više nije bio suhonjavi brat blizanac kojem su se, unatoč očevoj kruni, ljudi
smijali iza leda. Kakva moć! Kakva snaga! Mogao je samo sanjati - "Ovuda!"
radosno je uzviknuo drugi čovjek, najzadrtiji od svih njegovih ubojica vukova,
nekoliko redova žbunja iza njegovih leda. Konjska su mu kopita zazvučala poput
eksplozije.
Euan je ponovo pojurio i nije stao sve dok se nebesa nisu zacrnjela,
razmotala svoj dijamantni tepih i zaslijepila ga njegovim sjajem. Je li ono tamo
Mali medvjed? A što je ona niska treperavih svjetala uz njega? Pitao se promatra
li ga sa zvijezda njegov brat i može li ga uopće prepoznati. Daleko sjećanje na
Neda kako ga poučava o "svjetlucavim očima Božjim" njegova je nova krv
posve izbrisala. Vuku nije bilo važno što koje sazviježđe predstavlja; to što nije
bilo mjesečine značilo je samo da će ga lovci teže pronaći. Okrenuo je glavu i
osluškivao. Nešto se kretalo u travi. Lak plijen.
Iste noći osladio se zecom kojega je ulovio; proždro ga je u tri zalogaja, dok
mu se još trzao u šapama. Dok mu je meso klizilo u želudac, osjetio je kako u
njemu tutnji nova glad i utišava sve ostale zvukove. Napokon se sklupčao ispod
jednog drveta, mokar i umoran od bježanja, natečenih i bolnih šapa. Posljednja
sjećanja na život u svili, medu ženskim nogama, u velikoj dvorani u kojoj su ga
prijeteći promatrale stotine prepariranih vučjih glava, polako su se rasplinula.
Nadomjestila ih je želja za preživljavanjem, svim sredstvima.
Vuk u njemu naslađivao se njegovom preobrazbom u tako izvanrednog
grabežljivca.
Ono malo ljudskosti u njemu nije osjećalo ništa do djetinji strah.
Neko vrijeme ležao je kraj potoka, osluškivao hrapave glasove drveća i
osjećao bilo svake srne, štakora i sove, dokle mu je sezao pogled u šumu.
Preobrazba je bila završena. Kletva onoga vuka obavijala ga je poput mirisa,
njegovo upozorenje još mu je odzvanjalo u glavi. Osjetio je kako mu medu
ušima raste pritisak i otvorio čeljust.
Bez imalo razmišljanja, zabacio je glavu i zatulio.

Još vidim Jima kako sjedi na onom barskom stolcu i pohlepno guta pljesak,
gad jedan.
"Tako završava prvi dio moje priče", rekao je, kao pravi iskusni seanchai,
miran do boli, dok su mu pljeskali svi - od prekaljenih kočara, do curica, odreda
nesuđenih Paris Hilton, još uvijek odjevenih u grudnjake za fitnes. Kimnuo je, i
baš kada je krenuo natrag u gomilu, začuo se jedan piskutavi glas: "I što će se
dogoditi s Euanom? Hoće li zauvijek ostati vuk?"
Okrenula sam se i pogledala tko mu je, tako koketno, postavio to pitanjce.
Nije bilo teško pogoditi. Sarah McDonnell krenula je pravo k njemu, odjevena u
najseksipilniju odjeću koju je imala, onu u kojoj ti se vidi i boja gaća - što i nije
teško izabereš li duboko rezane traperice i crnu košulju koja ti jedva dopire do
sisa. Na nogama je nosila cipele posute lažnim dijamantima. Pogledala ga je
ispod plavo obojenih trepavica i nasmiješila mu se. Vidjela sam je kako u
džepnom zrcalu vježba taj pogled, u banci, misleći da je klijenti ne vide. Tada joj
nije bilo više od dvadeset godina; lijepa kao proljetno jutro i glupa k'o noć.
Nosila je naušnice koje su izgledale kao da ih je ukrala sa zidnih dekoracija u
indijskom restoranu.
Dobro, možda i nije bila tako loša, možda je zločesto od mene tako ružno
govoriti o mrtvima. Gospo naša, oprosti mi. Ali ne smije li cura osjetiti mrvicu
ljubomore i to žureći da ti sve ispriča jer ni sama neće biti još dugo na ovome
svijetu - kada to smije, pitam te?
Kako bilo, Jim nije popustio pred njezinom nasrtljivošću. Odgovorio je i
njoj, i ostatku gomile. Isključio je šarm poput potenciometra na lampi, ostavio
Sarah u tami i osvijetlio sve ostale. "Svaka istinita i poštena priča ima početak,
sredinu i kraj. Stoga imajte strpljenja", rekao je. Djevojka u ispranim trapericama
se namrštila. Pa samo je pitala. A bit će da joj ni jedan muškarac do tada nije
rekao ne, osobito kada se odjevena k'o idiot razgolićuje pred njim.
"U sljedećih nekoliko dana pronaći ćete me u jednom od okolnih gradića",
nastavio je i rukom pokazao onog azijatskog gospodina za šankom. "Ono tamo
je Tomo, moj... pa, recimo, moj organizator turneje. Pouzdana igla kompasa oko
koje se vrti moj skromni život. Ha, Tomo?"
Tomo se napola okrenuo i poprilično neuvjerljivo nasmiješio. Sada sam
vidjela da na sebi ne nosi jaknu od denima, kako sam mislila, nego nepromočiv
kožni kaput, jedan od onih s milijun džepova za ribički pribor i slično. Svi su mu
džepovi visjeli, nečim otežani. Kaput je bio boje zimskog blata. Iz nekog razloga
gledao je Jima kao da mu želi reći da napokon začepi i nestane odande. Sjećam
se da sam opazila kako pogledava i prema meni, ali tada o tome nisam
razmišljala. Čim je shvatio koliko domaćih očiju zuri u njegovo lice iz Četvrtog
svijeta, izveo je pretjeran naklon i ispružio ruku poput pijanog baletana.
"Živa istina, dame, gospodo, dječaci i djevojčice, vi dovoljno hrabri da
čujete sljedeći dio priče", rekao je Tomo, glasom toliko blagim i djetinjim da
sam se trgnula. Tip nije govorio engleski kakav su govorili Kinezi iz kemijske
čistionice. Zvučao je kao da je iz srca Castletownberea, iako je njegov glumački
nastup bio jeftinija verzija Jimova. Premda mu, vjerojatno, nije bilo više od
dvadeset i pet godina, Tomo je izgledao prastaro, kao da mu piće i cigarete iz
obješenih obraza izvlače tekućinu još od desete godine. "Ne možemo vam reći
gdje ćemo točno biti, no šuška se da se isplati posjetiti čestiti gradić Adrigole, za
dvije noći. I gostionicu Auld Swords Inn. Stoga dođite, dođite svi. I recite
prijatelju koji se voli dobro prepasti."
Tomo je stavio šaku preko staroga filcanog šešira i nabacio ga na glavu.
Čula sam kako ga kovanice ispod šešira udaraju po glavi. Djeca su se nasmijala.
Uputio je Jimu još jedan prodoran pogled i naklonio se.
"Dobro zboriš, stari prijatelju Tomo", zagraktao je Jim, iskapivši svoje
mlačno pivo. "Hvala vam. I sad, kad smo se zvučno izreklamirali, ljupke dame i
čestita gospodo, zbogom."
Osjetila sam da ustajem sa stolca, ni sama ne znajući što činim.
Kada se okrenuo i ugledao me, Jim je već izlazio za svojim menadžerom.
Sarah McDonnell do tada je bila već toliko napaljena da si na njoj mogao opeći
prste. Jim je nešto šapnuo Tomu na uho; japanski Irac izgledao je kao da ga je
netko upravo udario po ustima. Prosiktao je nešto, no Jim ga je utišao jednim
jedinim pokretom ruke. Koji trenutak poslije, dok mi je Jim prilazio, Tomo je
polako izišao, izgledajući kao pastrva koju su izvukli na obalu i ostavili da
istrune.
"Ima li vas dvije ili si ti naprosto posvuda po gradu?" rekao je i nepozvan
sjeo do nas. Roísín je zakolutala očima prije no što sam je stigla šutnuti. Aoife je
bezbrižno upijala kombinaciju kože i seksa koju je njegovo lice isijavalo po
prostoriji, tako snažnu da su se i psi ispred puba uzvrpoljili. Počela se igrati
noktima; nikada prije nisam je vidjela da to čini tako upadljivo pred nekim
muškarcem.
"Možda još neka ja čeka vani, nikad se ne zna", ispalila sam, uistinu
ponosna na sebe. "A ti si ovdje na pojilu ili se deportacijom Šveđana baviš samo
preko dana?"
Samo se nacerio.
Roísín je rekla: "O čemu vi to, dovraga, pričate?"
"Privatna šala, gospo'j'ce", rekao je Jim ne gledajući nikoga osim mene,
onako kako je to činio toga jutra. I prije no što sam ga uhvatila za ruku, znala
sam da ću te noći prevariti Finbara, nekoliko puta. I osjećala sam se grozno -
gotovo grozno. Moje sestre poustajale su i pograbile torbice kao da sam im
poslala telegram da nestanu. Aoife mi je namignula. Rosie je u dva munjevita
gutljaja ispila naša piva i na odlasku mi promrsila kosu.
Oči boje sirupa sada su počivale samo na meni.
"Onda, koliko si brz (igra riječi: Quick (prezime junaka) u engleskom je
jeziku i izraz za brz (op. prcv.).?" upitala sam, tek toliko da mu pokrenem
zjenice. Dobro sam znala koliko je brz.
I da će sutra ujutro, nakon školskog zvona, s mojim malim čudovištima iz
šestog razreda sfinga morati sama izići na kraj.

 Trebam li ti pričati o toj noći?
A, valjda trebam, ako već i sam ne pogađaš. Pa, da i to raščistimo. Misliš li
međutim da me poševio medu šalicama za čaj i da sam skinula gaćice tek nakon
dugog moljakanja, varaš se. I, usput rečeno, imaš prljavu maštu. Bilo je posve
drugačije: nitko kao Jim nije znao osluškivati tvoje potrebe, uskraćivati ti ono
što želiš, a onda ti to napokon dati, gotovo kao da drugačije ne može.
Bili smo u kuhinji i ja sam pripremala dvije šalice jakog Bewleysa s
mlijekom. Nisam ga ni pitala želi li čaj. I dok sam naklapala o Rosieinoj
opsjednutosti radiouređajima i o tome da si Aoife vjerojatno umišlja da je jebeni
Robert de Niro u Taksistu, on je šutio. Barem isprva. Osvrtao se oko sebe, kao da
očekuje društvo. Krišom sam se pogledavala u prozorsko staklo i provjeravala
frizuru, pričajući mu o tetki Moiri i njezinoj novoj ljubavi za dizajn interijera u
ranokatoličkom stilu. Možda sam se na račun toga i našalila, ne sjećam se.
Ono čega se sjećam jest da mi je prvo dotaknuo vrat.
Bio je to lagan dodir, ništa više. A onda me je zaobišao i udobno se smjestio
na moj stolac. Da mi se to danas dogodi, vjerojatno bih prepoznala znakove,
znala bih da obilježava teritorij prije nego što navali. Tada sam pak mislila da je
baš kul što me nije odmah tresnuo o zid i počeo petljati sa šlicem, kao što je to
učinio Finbar kada smo prvi put izišli na večeru. Jim je zastao ispred mojih
figurica i nasmiješio se. Pocrvenjela sam. Bilo ih je puno, znaš. Tih idola s
mjesta koja sam željela posjetiti kada jednom zbrišem iz ovoga grada, znajući da
to nikada neću učiniti.
Kip slobode s lažnom zelenom patinom, Kolosej, čak i prokleti Eiffelov
toranj, stajali su na prozorskoj dasci, odmah pokraj mjedenog trofeja u hurlingu
(Hurling—irski momčadski sport, igra se širokim plosnatim palicama i loptom
(op. prev.) koji je otac osvojio još kao dječak. Otac je, na slici, palicom mahao
iznad glave, kako su to činili stari keltski ratnici. Barem mi je tako uvijek pričao.
U blizini, na hladnjaku, stajale su razglednice s Mallorce i fotografije mene i
mojih sestara, s opeklinama prvog stupnja boje jastoga i sa seljačkim koktelima i
sveprisutnim cigaretama. Tu su, bojim se, stajale i prilično brojne
Tutankamonove slike. Kada se Jim nasmiješio, vidjela sam koliko su mu zubi
bijeli. Još me nije bio poljubio, i ja sam se stala predomišljati. Finbar mi je
poslao već tri poruke i ni na jednu nije dobio odgovor.
"A gdje su Viseći vrtovi babilonski?" htio je znati Jim. "Oni ti nedostaju."
Pucnula sam prstima. "Ah, zaboravih na njih. A mislim da ih više i ne
zalijevaju."
Vratio se za stol i sjeo kraj mene. Mirisao je na motorno ulje, a u dahu mu
se još uvijek osjećao miris piva. "Kako ti je ime?"
Čula sam kako izgovaram "Fiona" prije no što me je poljubio.
Već sam ti rekla da sam se - kada me je toga jutra odmjerio s druge strane
ulice - osjećala i naga i sigurna. Sada to pomnoži s beskonačnim. Polako mi je
svlačio odjeću i branio mi da to činim sama. Škrgutao je zubima, nada mnom i
uza me, dok mi je otkopčavao suknju, svlačio bluzu i majicu, odvezivao mi uzice
na (kao što cijeli svijet zna) veoma neprivlačnim cipelama i nježno me lupao po
prstima kad god bih mu pokušala pomoći. Ja sam, sve vrijeme, samo ležala i
pitala se koliko je to puta već činio, jer u njegovim pokretima bilo je nekakve
uvježbane, gotovo ritualne fluidnosti. Živa je istina da bi mi se fućkalo sve da
sam i znala odgovor na to pitanje.
Jer, ševio me je dobro i pošteno, u sva četiri kuta mog sićušnog stana.
Iznenađivalo me je što se ne ponaša poput pornografskoga seksualnog desperada
kakvim sam ga zamišljala, nego me pušta da ga vodim. I dok Finbar bez mape
ne bi stigao ni blizu mojim najosjetljivijim dijelovima, a da se pritom ne izgubi,
Jim je moje želje mogao iščitavati zatvorenih očiju, prateći moje disanje i način
na koji sam se trzala kada bi me dotaknuo iznutra. I nije prestajao čak ni kada je
znao da smo oboje stigli do usputne postaje koja se oboma sviđala. Imala sam
osjećaj da plešemo nekakav luđački kubanski ples - stojećke, sjedećke i ležećke.
Istraživala sam nepoznata područja koja je on intimno poznavao, ali je htio da ih
sama otkrijem, a ne da mi ih on prstom pokaže.
I dok me je ševio iznad svih očekivanja i granica, nije me ševio samo
fizički; toliko sam znala.
Jim je zavodio svaki djelić mene koji sam znala imenovati - i još pokoji koji
nisam. A ja sam ih spremno predavala. Naravno, imala sam dečke i prije
Finbara. I, naravno, neki su bili dragi i nježni, s rukama i jezikom pred čijom
sam se vještinom znala i zacrvenjeti. Ali Jimu nije bilo samo do toga da dokaže
muškost, svrši u rekordnom roku i što glasnije - što su činili svi muškarci koje
sam upoznala. Bio je nepredvidljiv, što me je istodobno i nerviralo i uzbuđivalo.
Njegova strast ležala je dublje, zatrpana vještinom i profinjenošću, taman izvan
dohvata. Mislim da je upravo ta neuhvatljivost u meni iznova budila želju za
njim čim bismo svršili. On je mene imao cijelu; ja sam okusila tek mrvicu onoga
što se u njemu krilo. Kad malo bolje razmislim, tako je vjerojatno i bilo najbolje.
I od te mrvice brijala sam k'o budala; puna doza mogla me je ubiti.
Normalno razmišljati uspjela sam tek nakon otprilike pet sati.
Ležala sam na podu, s obrazom na Jimovim savršeno glatkim, bezdlakim
grudima, sanjajući cigaretu. Ponovo mi je pročitao misli, dohvatio jaknu i iz nje
iskopao dvije pljuge. Neko vrijeme nepomično smo promatrali kako se prstenovi
dima raspadaju, a onda su nas krici galebova upozorili da će uskoro svanuti.
"Kako se zove?" upitao je Jim i ponovo me zagrlio slobodnom rukom.
"Na koga misliš?" rekla sam znajući točno na koga misli. Moj mobilni
telefon zujao je glasnije i češće od vibratora Courtney Love. Ovaj put sam zbilja
nadrapala. I nikakve pomno smišljene laži neće mi pomoći.
"Ne moraš mu reći za ovo." Polusmiješak, da popravi stvar.
"Ti se zezaš? Pa to već znaju svi odavde do Bantryja. Ljudi su vidjeli da
zajedno odlazimo."
Nacerio se i dotaknuo mi unutrašnjost bedra. "Onda mu nemoj reći baš
sve."
"Nikada mu ne kažem baš sve", rekla sam, ne zaustavljajući ruku koja je
klizila prema gore.
 Odijevao je traperice. Sunce mi je govorilo da sam već zakasnila na
nastavu.
Sjedila sam na kuhinjskom stolcu i pretvarala se da prelistavam zadaće, a
zapravo sam razmišljala o Jimovoj nedovršenoj bajci. "I, kako završava
vukodlak?" upitala sam i tek tada, prije no što ju je pokrio majicom, vidjela
tetovažu na njegovoj lijevoj nadlaktici: nekakav simbol, što li, ispod kojega je
nešto pisalo. Prezauzeta uživanjem u drugim dijelovima njegove anatomije,
nisam ga prije primijetila. Nešto mi je govorilo da, u Jimovu slučaju, na ruci
sigurno ne piše mama zauvijek.
"Euan nije vukodlak", rekao je Jim, iznenada ozbiljan. "Ne vraća se u
ljudsko obličje kad nestane pun mjesec. Ti pričaš o stripovima, o srebrnim
mecima i drugim mitološkim sranjima. Ne, on je vuk kao i svaki drugi. Tumara
zemljom kao bjegunac, istodobno i lovina i lovac. Sve dok ne pronađe nekoga
koga će voljeti."
"A hoće li, ikada?" Očajnički sam željela da se vuk vrati u ljudsko obličje,
ne znam ti reći zašto. Možda zbog samotnosti šume, onako kako ju je Jim
opisao.
"Otkud jaznam?"
Osjetila sam ubod razočaranja. Sinoć se ponašao kao da je cijela priča
unaprijed smišljena, kao da je riječ o nekakvoj sagi, što li? Pronašla sam njegovu
kutiju cigareta, praznu. "Dakle ti to smišljaš onako, u hodu?"
Nasmiješio se, na način koji nisam uspijevala protumačiti. "Obrnuto,
ljubavi", rekao je. "Priča vodi glavnu riječ, ne ja. Ja samo izgovaram riječi,
onako kako mi izviru u glavi. I kao što reče moj stari odani Tomo, kada se sutra
nađemo u Adrigoleu, svi ćemo znati malo više. Do tada, više ne znam čak ni ja."
Vezivao je čizme kojesu izgledale kao da je u njima hodao do kraja svijeta i
natrag. Na vrhovima su bile ojačane metalnim pločicama.
"Gdje si uopće pronašao tog Kineza? Sinoć ga se uopće nisi dojmio, tako je
barem izgledao."
"Japanca, zapravo, premda ga za to boli briga. Vodio je rock- -bend u
kojemu sam prije puno godina svirao. Ostali dečki potpisali su mastan ugovor, i
prva stvar koje su se riješili bili smo nas dvojica. Otada smo kao ruka i rukavica.
Na njegovu jeziku Tomo znači pratilac, mislim."
"Pa, ako si ti šerif, a on tvoj odani indijanski prijatelj, gdje je njegov
željezni konj?"
"Bude mu zlo na motociklu. To mi nikad nije bilo jasno. Vozi kombi s
mikrofonima i ostalim."
"Ali bio je ljut na tebe?"
Pogledao me je, ne pokušavajući me šarmirati. "Ne, samo ljubomoran,
vidjevši me s tobom."
Vrtjela sam gumbe na rukavu ne gledajući ga. "To se, pretpostavljam, često
događa." Nisam to izgovorila kao pitanje; znala sam da mi se fućka za odgovor.
 "Rjeđe nego što misliš."
Pogledala sam kroz prozor i ugledala suncem okupani crveni motocikl u
njegovu punom sjaju. Zbog Jimova Vincent Cometa ljudi su usporavali promet i
zurili, baš kao jučer. Ustao je, odjenuo kožnu jaknu i raširio ruke da me zagrli.
Krenula sam prema njemu, ljuta što nemam petlje pitati ga hoćemo li se opet
vidjeti.
"Samo sad nemoj slomiti vrat na tom čudu", rekla sam glumeći hrabrost.
"Do sada nisam", odgovorio je i ponovo mi dodirnuo križa, tik ispod gume
na gaćicama, seronja... "Čuvaj se, dok se ponovo ne vidimo."
S tim je riječima izišao iz kuće i pozdravio me mahnuvši dvama prstima,
pozdravom koji sam htjela mrziti, ali nisam. Zatvorila sam vrata; nisam htjela
dreždati na ulazu kao da ginem od ljubavi. Prozori su zaklepetali kada je,
trenutak potom, upalio kromiranu beštiju i pojurio niz ulicu. Stajala sam kraj
vrata, osluškujući zvuk sve dok se nije izgubio.
A onda sam čula da mi mobitel opet zuji.
Finbar, pomislila sam, grozeći se razgovora s njim. Kada sam već smislila
nekakav klimavi izgovor, vidjela sam da me zove moja demonska sestra.
"Hoćeš li, više, izbaciti tog svog pjesnika iz kreveta i javit se na jebeni
telefon?" zaurlala je čim sam se javila. "Jesi li čula što se dogodilo Sarah
McDonnell?"
"Što? Napokon je podmitila jednog od tvojih Norvežana da je povali?"
Roísín je uzdahnula nad mojim neznanjem. "Mrtva je k'o sveci tetke Moire.
Čula sam na radiju. Bronagh je već gore, kod groblja Glebe, s ostalim plavcima."

Dok je razvlačila traku s natpisom garda oko malene skupine drveća iza
niskoga kamenog zida, nevidljive s glavne ceste, Bronaghino lice poprimilo je
boju cikle. Plakala je i očito joj je bilo zlo od pitanja koja joj još nisu ni počeli
postavljati.
"Ne mogu o tome", rekla je glatko, vidjevši me kako se biciklom zapuhana
penjem uz brijeg. "Jebeni novinari već stižu, čak i oni iz Corka."
"Dobro, Bronagh", rekla sam i potapšala je po ramenu.
Lice joj se raspuklo; stisnula je zube da ne zaplače. Stariji gardist koji je
rastjerivao dvojicu fotografa pogledao ju je kao da želi reći "saberi se ili briši".
"Nikada nisam vidjela takvo što, znaš?" rekla je prigušenim šaptom.
Sarah je bila tek ovlaš zakrivena improviziranim plastičnim pokrovom.
Ležala je na sredini vijugave staze, na dijelu groblja previše zaraslom da primi
nove stanare. Vjetar je podigao rub platna i otkrio joj noge. Jedne cipele nije
bilo; druga je, kad ju je obasjalo sunce, zasvjetlucala poput zlata. Jeftini pokrov
ponovo je zalepršao, i Bronagh ga je požurila učvrstiti, najbolje što može.
Ipak sam uspjela vidjeti da Sarah nedostaje i jedna naušnica.
Njezino lice? Ne bih o tome. Svaki opis koji bih ti mogla ponuditi bio bi
čisti klišej. Posluži se maštom; pokušaj zamisliti lice kojeg više nema.
Kada su blatnom cestom pristigla još dva policijska patrolna vozila i
odvratila pozornost njezinom nadređenom, povukla sam Bronagh ustranu.
"Narednik Murphy kaže da je to učinio neki drogirani luđak, jer joj je lice
tako izubijano." Grickala je nokat i još jedanput krišom pogledala bivšu
castletownberesku kraljicu seksa.
"Ali ti ne misliš tako?" upitala sam.
"Garda, možete li doći na trenutak?" Glavni murjak iz glavne ulice dobacio
joj je još jedan strogi pogled, i Bronagh se okrenula na petama svojih uglancanih
čizama i bez riječi odjurila k njemu. Spuštene glave, čekala je ukor, barem sam
tako pretpostavljala. Dobila sam odgovor na pitanje koje sam joj postavila.
I, da me ubiješ, nisam se uspijevala riješiti misli o onoj usamljenoj udovici,
preko u Drimoleagueu, u čijoj smrti, rekoše, nije bilo ničeg sumnjivog.
Kada smo Aoife i ja stigle na večeru, Roísínini daleki glasovi već su se
naveliko došaptavali o kojekakvim živopisnim vrstama smrti.
Pogrbljena nad svojom treperavom napravom, nije ni čula da ulazimo na
glavna vrata. Kao i obično. Samo što je večeras u Roísíninu licu bilo više boje
nego inače, dovoljno da se probije kroz praškastu pankersku šminku.
"...glasinu da je još jedna djevojka pronađena, čak kod Kenmarea, prije pet
dana", rekao je uzbuđeni ženski glas iz velikih zvučnika koje je Rosie objesila za
kuke na crnome stropu. "Murja šuti, naravno. Jer i njoj je učinio istu stvar, a ti
znaš o čemu govorim, Nightwing*. Kraj."
Nightwing (Nightwing - ime lika iz stripova DC Comicsa, medu ostalim i
prvi Robin, Batma-nov pomoćnik (op. prev.). To je bila šifra kojom se moja
draga sestra predstavljala na kratkom valu. Nije bilo baš teško pogoditi.
"Ipak mi reci, Master Blastere, vrati se, kraj", rekla je Roísín i sa smiješkom
nam domahnula da uđemo, napokon svjesna da smo tu.
"Gaćice spuštene do članaka, isto kao i kod Sarah", nastavio je onaj glas. "I
glava joj je smrskana, kao da ju je udario kamion. Od obje je uzeo trofeje. Moj
izvor kaže da je nosila najmanje četiri naušnice, uključujući i jednu koju je
dobila od zaručnika. Nema ih, kraj."
"Isto kao i kod gospode Holland, kraj", odgovorila je Roísín mahnito
škrabajući po bilježnici koju je uvijek držala pri ruci, kao da svakog časa može
čuti nešto od svjetske važnosti. Posljednji komentar natjerao me je da zastanem i
pažljivo poslušam. Jer Master Blaster govorio je o nekome tko je doživio isto što
i mrtva žena iz Drimoleaguea.
"Ah, prestani više s tim", rekla je Aoife i spustila vrećice na kuhinjski stol.
Postajala je mrzovoljna kao i uvijek kada bi ogladnjela. Većinu sirove hrane
uspjela je istresti na pult prije no što sam je uspjela ušutkati. Ni dan-danas ne
mogu objasniti zašto sam zaključila da događaji u našem kraju nisu nikakva
slučajnost. Znaš, stvar nije bila ni nalik onome od lani, kada je neka rumunjska
banda posvuda uokolo pljačkala banke i ubijala blagajnike. Ovo je bilo nekako
intimnije. Lonci i tave demonstrativno su zalupali, pa smo se Rosie i ja nagnule
nad radio da bolje čujemo.
"Potvrdno, Nightwing, samo što je njezino lice ostalo nedirnuto. Sve drugo
je isto, uključujući nestale naušnice. Nema otisaka prstiju, veli moj špijun u
Gardi, kraj."
Zapljusnuo nas je val statičkog šuma, a onda je Master Blastera nadglasao
lakonični muški glas koji je zvučao kao da mu je vlasnik još pučkoškolac.
"Čuo sam da ona žena u Drimoleagueu te noći nije bila sama, krnj", rekao
je, sretan što je nadglasao skandala željne odrasle koji su ga slušali.
"Srednje ili reš pečeno, moje ljubiteljice medija?" doviknula je Aoife. Miris
odrezaka ispunjavao je sićušni stan u kojem su se prepune pepeljare nadmetale
za prostor s Roísíninim lošim slikama Oseara Wildea odjevenog samo u kožne
hlače, u pozama zabranjenim od strane nadbiskupije Kerry. Obje smo joj rukom
pokazale da šuti; odmahnula je glavom.
"Pa s kime je bila, mladiću, kraj?" upitala je, napadno uljudno, Master
Blaster.
"Za vas sam Overlord, gospodo. A od jedne dobro upućene osobe doznao
sam da je gospoda Holland viđena..."
Zzzzt!
Naglo pojačanje napona zagušilo je ostatak poruke. Rosie je okretala
gumbe na radiouređaju, no klinac se nije vratio.
"Pretpostavit ću da to znači samo 'malo življe u sredini'", dobacila je Aoife
namještajući stol, fiksirajući nas odlučnim pogledom, onako kako je to znala
samo naša pokojna majka.
"Čujemo se ponovo, Master Blastere. Nightwing, gotovo", rekla je Rosie
rezignirano i dvaput stisnula gumb na ručnom mikrofonu. Radio je zamro.
"Madame i madame su poslužene", zapjevuckala je Aoife. "I, dok ne
zgotovimo večeru, ne želim čuti više ni riječi o jebenom ubojstvu." Meni je to
odgovaralo. Nije mi bilo do razgovora o tome.
Prije no što smo zagrizle prvi zalogaj, Rosie me je odmjerila od glave do
pete i nacerila se. "Blistaš kao netko koga su nedavno poševili uzduž i poprijeko.
Pričaj."
"Ni riječi", odgovorila sam, nesposobna da se na nju doista naljutim.
"Na skali od jedan do deset?" nadovezala se Aoife, kako to samo blizanci
znaju.
"Čekaj, na koju skalu misliš? Onog komada ili na Finbarovu skalu?"
"Prestanite", rekla sam režući komad piletine, tobože ljutito. Zapravo sam
bila polaskana. Finbar mi u obitelji nikada nije donio tako pozitivne kritike. "U
redu, ispunio je očekivanja, dobro?"
"Koliko puta?" htjela je znati Roísín.
"To samo Bog i Fortuna znaju", rekla sam hinjeno ozbiljnim glasom i
okrenula tanjur.
 "Boga ne miješaj u to", rekla je Aoife.
Spustila sam nož i vilicu i pogledala kroz prozor. Još je bilo dovoljno
svjetla da na pozadini neba vidim drveće. Pitala sam se kome li Jim noćas pjeva
serenadu.
"Trebat će mi tvoja mečka sutra navečer, ako može?" upitala sam Aoife
smiješeći se. "Uz to je nedjelja. Platit ću ti one dvije ušljive ture koje bi
odvozila."
"Bez brige", rekla je Aoife prolazeći zeleno lakiranim noktima kroz svoju
komandosku frizuru.
"Tako je dobar?" upitala je Rosie pokušavajući mi odvratiti pozornost.
"Ne znaš ti ni pola priče", rekla sam pokušavajući iz glave odagnati prizor
smrskanog lica Sarah McDonnell i spriječiti odrezak da se samoinicijativno vrati
odakle je i došao.

Kada sam parkirala sestrino olupano Idi Aminovo štabno vozilo, ispred
Auld Swordsa u Adrigoleu već se stajalo u redu.
Vijest o onome preksinoć očito se brzo proširila; medu nestrpljivim licima
što su prebrojavala sitan novac vidjela sam više našminkanih nego bradatih. I
Bronagh je bila tu, u civilki, pokušavajući ostati neopažena, a prepoznala sam
još barem tri žene iz našeg mjesta. Stala sam na kraj reda i čekala. Iz minute u
minutu, što se naznačeno vrijeme više približavalo, žamor ispred mene postajao
je sve glasniji i uzbuđeniji, premda je vani pljuštalo kao u Starom zavjetu.
Načula sam ulomke razgovora, riječi "seksi" i "za ubiti", i znala da ne šapuću o
konobaricama u pubu.
Sve glave okrenule su se kada je ulicom odjeknulo grleno režanje.
Jim je bio brži nego u petak navečer. Naglo se zaustavio tik do reda,
namignuo - istodobno nikome i svima - i parkirao svoju veličanstvenu mašinu.
Žene koje su već nekoliko puta postale bake gledale su ga i padale u nesvijest.
"Kako je, dame?"
"Došle smo po drugo poglavlje, sinko", rekla je rumena zdepasta majka
dvoje djece, čije su kćeri - jedva tinejdžerice - zurile u seanchaíja pogledom koji
ih je, više od jeftinih plavih šljokica na kapcima, činio odraslijima no što su bile.
"Za to ćemo se pobrinuti za koji čas", rekao je i uletio u pub, da se pripremi.
Za večerašnju prigodu odabrao je bijelu T-majicu, u struku napetiju od one crne
koju sam se već navikla dodirivati.
Vidjevši kako za Jimom u pub ulazi i onaj njegov grozni pomoćnik, Tomo,
sakrila sam se iza ramena jedne visoke žene u nepromočivom kaputu. Iz petnih
žila trudio se šarmirati dame, no njegovo natmureno lice nije poprimilo ni djelić
privlačnosti glavne zvijezde. Dok su se, jedan za drugim, gubili iz vida, Tomov
usiljeni osmijeh brzo je prerastao u mrštenje. Kada su, nekoliko minuta potom,
goste pustili u pub, začuo se zvuk nalik onome kad otvoriš bocu sa sodom koju
je netko prethodno protresao.
 Ne mogu ti točno reći zašto, ali odabrala sam mjesto daleko u dnu
prostorije, pokraj razvaljenog automata za cigarete. Tamo su, širom otvorenih
očiju, stajale tri curice. Ne bi bile nabrijanije ni da su konzumirale nepročišćen
kokain. Niski limeni strop nije smetao nikome. Čula sam Toma kako provjerava
mikrofon; ozvučenje je zacviljelo i zapištalo. Sa svog mjesta na barskome stolcu
vidjela sam samo ženska ramena, vratove i napirlitane frizure i nisam shvaćala
što me sprečava da jednostavno ustanem, proguram se pokraj ostalih i stupim
pred Jima. To je bilo smiješno, naravno, pa sam napokon ustala i krenula
naprijed.
A onda sam ugledala tetku Moiru.
Sjedila je za stolom, prilično blizu pozornici. Na ušima je imala naušnice u
obliku suza koje je naslijedila od moje majke, a očito nije zaboravila ni kako se
nanosi ruž za usne. U nekakvoj kratkoj ljetnoj haljini koju je navukla na sebe i sa
štiklama na nogama, izgledala je kao napaljena Madame Butterfly. Povukla sam
se natrag, do stražnjeg zida, i sagnula glavu. Nešto me je u njezinu držanju
uplašilo. Samo sam htjela vidjeti Jima; nisam u to htjela uvući cijelu obitelj. I
prije sam je vidala dotjeranu, dok je još pokušavala zadiviti Harolda, no na
njezinu licu te se večeri ocrtavala nekakva neumoljivost, nešto jače od
odlučnosti.
I baš kada je Jim htio lupnuti po mikrofonu i time potvrditi da cijelu
prostoriju drži u svojoj ritualnoj moći, tetka Moira je napola ustala i okrenula
glavu. Nisam bila dovoljno brza. Nišanila je u mene očima koje su me još uvijek
znale podsjetiti na majčine. Nije se nasmiješila; odmjeravala me je kao što bi me
odmjeravao profesionalni boksač prije velikog meča. Ti ili ja? Ne tražim milost,
niti bih ti je dala.
Kunem ti se Kristom, žena me je gledala kao da želi da sam mrtva i
pokopana.
"Kako smo večeras?" zapjevušio je glas, dovoljno poznat da mi - premda
još nisam shvaćala zašto - izazove želučani napadaj.
"Sjajno!" dobacila je publika uglas.
Jima nisam vidjela, no to i nije bilo važno. Tetka Moira je prestala zuriti u
mene. Ponovo se usredotočila na lik na pozornici, koji je dame u prostoriji -
uključujući one na ulaznim vratima - obasipao svojim najubojitijim smiješkom.
Čula sam kako barski stolac struže po pozornici. Jim se nakašljao i zavladala je
tišina, trenutna i zaglušujuća. "Jeste li se ikada zapitali zašto vuku nikada ne
smijete vjerovati?" upitao je.

Životinja u koju se pretvorio kraljević Euan upravo je, prvi put, okusila
ljudsku krv.
Nije bilo namjerno; u posljednja dva zimska suncostaja uvidio je koliko su
ta dvonoga stvorenja brza kada se brane. Samo jedan mladi mjesec prije, dok je
trgao sitnog jelena kojega je ulovio, vuka je prestrašio onaj grleni zvuk što ga
ispuštaju ljudi. Okrenuo se i ugledao tri spodobe u kožnim hlačama, s oštrim
čelikom u rukama. Stopalima su drobile suho jesensko lišće. Čuo je kako im srca
lupaju i na trenutak pomislio da ih napadne, a onda, točno ispred sebe, ugledao
mrežu koju je nosio četvrti muškarac. Kada je najkrupniji muškarac ispustio
nešto glasniji grleni zvuk, vuk Euan načinio je pokret kao da će skrenuti ulijevo,
pa skrenuo udesno i na kraju mu izmaknuo pravo kroz noge.
Jureći pokraj maloga obalnog sela Bogu iza leda - sela koje bi čovjek u
njemu nazivao Allihies, da se uopće sjećao da je ikada uspravno hodao - vidio je
za što su još ljudi bili sposobni. Muškarci u crnim kožnim hlačama okupili su se
ispred vješala postavljenih uz cestu. Krajolik uz rubove litica bio je prava pustoš;
iz ogromnog kamenja što je iz zemljine površine stršilo poput divovskih nokata
rasla je tek žuta mahovina. Svaki je lovac, u objema rukama, nosio po jednog
sivog vuka koji se još uvijek koprcao. Polako su ih vješali za stražnje noge i
nasmrt mlatili. Euanu srodna bića cičala su poput mačke koju je neki dan ubio iz
zabave. Ne. Još gore. Kmečala su poput ljudskih beba.
Ostao je u zaklonu; zvuk mu je bio nepodnošljiv, ali nije imao kamo
pobjeći.
I u sebi je osjetio užas, gori od onoga koji mu je stari šumski vuk obećao.
Priljubljen uz stijene, skriven iza rijetkih busena trave, ostao je ležati čak i
kada su muškarci zajahali konje i odjahali otkuda su i došli. Što se bliže
usuđivao prišuljati, to su ga oči više pekle, a noge su mu jače drhturile od srdžbe.
Napokon se uspravio, posve blizu obješenim vukovima; kroz njihove širom
otvorene gubice istjecao je život. Šiljaste njuške bile su im natečene, a mjesta na
kojima su im, znao je, bile oči, prekrivale su crne modrice. Bacio je posljednji
pogled i pojurio tako brzo da su mu se misli o osveti, koje su mu se rojile
glavom, utopile u lupanju srca.
Zov ljudske krvi osjetio je nakon samo nekoliko dana, i to slučajno.
Točno u podne, jedna srna zakoračila je na šumski proplanak u blizini
staroga dvorca s crnim vratima. Euan nije znao zašto, ali sada, kada su se počele
urušavati, još se više plašio prići njegovim kulama. Jahača je bilo manje nego
prije, ali svi su nosili mreže. Ipak, oštri ga je zvuk trube u dvorcu privlačio, a
neobično stenjanje koje se ponekad čulo kroz prozorčiće u dnu zapadne kule -
još i više. Iz nekog razloga ti su ga grleni zvukovi ispunjavali nečim veoma nalik
zadovoljstvu, koliko se tog osjećaja uopće sjećao. U kratkim odbljescima što su
mu poput bodeža probadali mozak, ispod sebe bi ugledao nagu ženu. Vizija bi,
potom, poput olujnih oblaka, zauvijek nestala.
Zato se i usudio prići bliže kada je, naganjajući srnu po šumi, začuo taj
grleni zvuk, samo mekši.
Srnu je posve zaboravio.
Njegove oči jesenskih boja nisu mogle vjerovati onome što vide.
Poput kornjače na vrućini, jedan muškarac valjao se po zemlji i pokušavao
odvezati metalni prsni oklop. Žena pokraj njega kikotala je jer je nikako nije
uspijevao dohvatiti. I sama je svlačila haljinu. Napokon, nakon puno smješkanja
i zaigranog pljuskanja, oboje su utihnuli. Euan je vidio kako se dvije ljudske
kože trljaju jedna o drugu na najdlakavijim dijelovima, ne mareći za ubode
kupinova granja. Ženine oči plavjele su se poput različaka uz potok u kojemu je
onomad vidio trupla vojnika, naplavljena poput brvna za oseke. Sada je kružio
oko muškarca i žene; srce mu je bilo munja, uzburkano more. Njihova tijela
mamila su ga poznatim zovom, jačim od onoga što ga je čuo za posljednjeg
snijega kada je oborio jelena deset puta većeg od sebe. Žena je ljubila muškarčev
trbuh, gladak i blijed, i ni jedno nije čulo grančicu koja je pukla pod Euanom.
Odabrao je najbolji kut za napad i čekao da mu se dah ujednači s ritmom krvi u
ušima. Nisu se uspravili i pogledali ni kada im se počeo prikradati; žena je uzela
dio muškarčeva tijela u usta i pomicala glavu gore-dolje. Muškarčevo grlo
proizvodilo je zvukove koje je Euan napokon prepoznao kao zvukove koje je
čuo iza kamenog zida s prozorčićima. Pohotno stenjanje. Druga slika, iz
prošlosti, umalo mu se probila u um, a onda se u prošlost i povukla.
Muškarac je okrenuo ženu na leda i spremao ju se opasati.
Kada je podigao glavu, bilo je prekasno.
Euanova čeljust škljocnula je oko muškarčeva vrata prije no što je ovaj
uspio kriknuti. Snažnom je glavom trzao lijevo-desno, sve dok se nije začulo
pucketanje. Istog časa, usta su mu bila puna krvi - ljepljive, tople i prekrasne.
Nije znao što mu se više sviđa: muškarčevi samrtni grčevi ili krici koji su izbijali
iz ženina grla.
Vrat je pregrizao dopola i prešao na meko tkivo obraza. A onda je shvatio
da žene više nema. Bio je zbunjen; utažio je želju za krvlju i trebao se osjećati
zadovoljno i sigurno. Nije se međutim mogao osloboditi neobičnog uzbuđenja
što bi ga pokatkad osjetio pri pogledu na pognute pralje koje na kamenju ispiru
bijelo platno. Nekakav prigušeni, uporni pritisak u nutrini, kojemu nije znao ime.
Znao je pak da bi mu žena plavih očiju mogla pomoći da ga dokuči. Nešto mu u
glavi ipak nije sjedalo: zvukovi koji su dopirali iz njezina grla nisu zvučali
uistinu ustrašeno, nego kao da želi da tako zvuče.
Euan je krvavu njušku zabio u zemlju i počeo njuškati.
U glavi je odmah vidio kamo je nago stvorenje pobjeglo. Načas se okrenuo,
otkinuo još jedan komad crveno-plavih niti što su virile iz čovjekova vrata i
pojurio za njom.
Sručila se kiša, zamaglila mu vid i zamutila trag, i Euan je ubrzo imao
problema da nanjuši trag. Drveće ga je, povijajući se i cvileći, upozoravalo na
nadolazeću opasnost, no on se, ni kao vuk, na njega nije obazirao. Njegova
njuška namirisala je nagu ženu, negdje ispred, na uleknutom groblju zaraslom u
lozu, slično uspavanoj krtici koja samo što nije izišla na površinu. Na stazi pred
sobom načas je ugledao bljesak nage kože, jače se odbacio nogama i pojurio
naprijed.
Mrežu nije ni vidio.
Svuda oko sebe čuo je glasne grlene zvukove i osjećao miris jakog pića.
Bespomoćno se koprcao nekoliko centimetara iznad zemlje, no tako se samo još
više uplitao u zamku u kojoj je visio s drveta. Okrenuo je glavu i ugledao
mladog muškarca krupnih očiju i tanke crne kose. Smijao se iskešenih zuba.
Pred Euanovim očima proletjelo je još jedno kratko sjećanje, sjećanje na tog
muškarca. Mladi je muškarac podizao čašu i predavao mu nekakav poklon, nešto
nalik vučjoj glavi. Sjetio se! Dvorca, svoga brata, svega! Taj mu je čovjek bio
prijatelj, u to je bio siguran.
Slika je nestala s prvim udarcem nečije čizme.
"Padraic!" vrisnuo je Euan, dok mu je vizija još uvijek bila u glavi. "To sam
ja, Euan! Mi se poznajemo!"
Lovačka je družina međutim čula tek melodično režanje. Zvučalo je kao da
im vuk nešto pokušava reći. "Ovaj je pričljiviji od ostalih", rekao je Padraic.
Zgrabio je Euana za vrat prije no što ga je ovaj uspio ugristi i žestoko protresti.
"Da vidimo hoće li i zapjevati kada ga, kao i ostale, objesimo za šape."
Ništa od toga Euan nije razumio, no po tonu Padraicova glasa znao je da će
uskoro završiti kao vukovi koje je vidio na onim vješalima u blizini zaljeva.
S tim riječima, muškarac je Euana prebacio preko konja i, što je brže
mogao, odjahao natrag u šumu, medu drveće koje ih je promatralo s visine,
tužno što ga nitko ne sluša. Euan je grizao kožnatu mrežu, no bila je odveć gusto
pletena i nije popuštala. Nije prošlo mnogo, a na čistini se ukazao dvorac. Crna
vrata otvorila su se uz dug škripav zvuk. Začuvši topot konjskih kopita po
kamenoj stazi, Euan je sklopio oči i nastavio se prisjećati. Srama u očevu
pogledu onoga dana kada je Ned okupio ljude i krenuo ususret neprijatelju.
Vlastita trijumfalnog povratka. Nedova sprovoda. I niza bezimenih žena koje je
silovao, a često i davio, iz zadovoljstva, iza istih tih zidina. Na trgu se osjećao
miris tek sasušene krvi, kao da je ubijanje na tom mjestu postalo navika. Otvorio
je oči i ugledao vješala na kojima je, obješeno za stražnje noge, već visjelo
nekoliko vukova. Izvijali su se i tulili čekajući bol. Otimao se i urlao, no lovci su
se samo jače smijali, a pralje revale i glasnije od muškaraca.
"Zapjevaj nam, zaigrani", rekao je Padraic i izvukao Euana iz mreže držeći
ga za rep. Euan je pandžama zagrebao po tlu, no one su na glatkom kamenu
samo proklizile. Zene su ga šutale i udarale štapovima.
"Oderi ga živog!" povikao je neki dječačić.
Prvi put u životu Euan se pokajao zbog onog dijela sebe koji je uživao u
ubijanju. Sjetio se svog prošlog života, života kraljevića koji je s užitkom
promatrao iskolačene oči mladih djevojaka kada bi im stavio prste na grlo i
stiskao, sve dok svjetlost u njima ne bi utrnula i nestala. Tulio je zazivajući
milost Boga što ga više nije znao ni imenovati, dok su druge vukove, jednog po
jednog, umlaćivali toljagama. Odvukli su ga uza stube i osjetio je kako mu oko
šapa zatežu kožnato remenje.
"Njega daj meni."
Bio je to ženski grleni uzvik, a Euan je sada uspijevao razaznati i riječi.
Izgovorene su blago, ali iz njih je izbijalo više autoriteta no što ga je isijavala
Padraicova sirova snaga. Zbor krvoločnih glasova je utihnuo. Ratnici, lovci i
služavke razmaknuli su se i sve glave okrenule su se prema mladoj ženi koja se
probijala kroz gomilu. Bila je odjevena u zelenu haljinu do članaka, sa zlatnim
remenom, a kosa joj je na vratu bila učvršćena kopčom u obliku vučje glave.
 Imala je plave oči i svježu ogrebotinu od kupina na bradi.
Bila je to žena iz šume.
"Ovi ljudi samo odaju počast obiteljskoj časti Vašeg Veličanstva i..."
"I te će nam usluge nastaviti činiti, majstore lovče. Ali tog vuka ne smiju ni
taknuti, je li to jasno?"
Nasmiješila se, ne ostavljajući mjesta dvojbi kakva se snaga skriva iza tog
umiljatog izraza lica i što će se dogoditi ne bude li joj udovoljeno.
Padraic je zakoračio unatrag i duboko se naklonio. "Neka Vaše Veličanstvo
učini kako mu je po volji."
"Oduševljena sam vašim odobravanjem, Padraic. Molim vas, nastavite."
Par snažnih ruku odvezao je Euanove spone, spustio ga natrag u mrežu i
ponio uz nekoliko redova granitnih stuba. Cijelim putem, uvijek nekoliko koraka
ispred, pred njim je lebdio lik one žene. Pogled na njezina obla leda i kukove
blažio je sve njegove strahove, pa i onaj od smrti. Dvorištem iza njih odjekivali
su udarci teških predmeta po mesu i kostima. Kričanje i cviljenje životinja
utapali su se u oduševljenom urliku gomile, kojoj je laknulo što joj
poslijepodnevna zabava ipak neće biti uskraćena.
Ubrzo su se otvorila jedna vrata i Euana su unijeli u sobu koju je prepoznao
i osjetio nekakvu jezu.
Bila je to njegova nekadašnja ložnica. Posljednja žena koju je u njoj vidio
četiri je dana ležala vezana za uzglavlje kreveta, na mukama, sve dok ga nije
preklinjala da je ubije.
"Vežite ga lancem, tamo", rekla je žena i, zureći u njega, sjela na krevet.
"Kako želite, Vaše Veličanstvo", rekao je stražar i oko vrata mu navukao
lanac, pričvršćen za zid, koji je tamo postavio sam Euan. Sada se već sjećao i da
je isti lanac rabio mnogo puta, za okivanje djevica iz grada.
"Ostavi nas", rekla je, ne skidajući pogled s Euana. Stražar je zatvorio vrata
i zvuk njegovih koraka se izgubio.
Nakon prvotnog olakšanja što se spasio smrti, u Euanu su pokuljale
sukobljene emocije od kojih ga je zaboljela čeljust. Zašto samo sjedi i pažljivo
ga proučava? Jesu li ga ovamo doveli da bi ga ona mučila u osami? Nije znao bi
li pokušao pobjeći ili skočio na postelju i pario se s njom. Krv u njegovim fino
ugodenim ušima, čija ga pjesma - kada bi u šumi tragao za plijenom ili bježao
pred lovcima - nikada nije poslala u pogrešnom smjeru, sada je zvučala tek kao
buka. Osjećao je žudnju kojoj nije znao imena; žudio je za tom ženom, ali je i
želio da joj prije mraka prolije krv. To ne bi imalo nikakva smisla da unutar
sivoga krzna blizanci Euani nisu krzmali oko toga vlada li njima vuk ili ostatak
čovjeka. Skočio je prema krevetu koliko mu je lanac dopuštao, a onda zacvilio i
legao joj pod noge.
Skinula je onu kopču, i crvenkasta joj se kosa rasula po ramenima. Nešto se
uzburkalo u Euanovim slabinama, nešto poznato, a opet zastrašujuće. Žena se
sagnula i dotaknula mu vučje čelo, ne bojeći se da će ostati bez prstiju.
 "Poznajem te, rođače", rekla je onim svojim medenim glasom. "Tako te
dobro poznajem."
"Tko si ti?" začuo je Euan iz vlastita grla i odskočio od iznenađenja.
"Kada si nestao u šumi, stanje u dvorcu stalno se pogoršavalo. Glavni sluga
za pomoć se obratio mom ocu, no on je tada bio već kod Leinstera, jureći
Normane. Stoga sam okupila ono malo ljudi što je ostalo, nekoliko strijelaca i
nekolicinu konjanika, i preuzela tvoj dvorac." Sagnula se još niže, i Euan je
ugledao njezin dekolte i bijele kugle unutar haljine. "Ja sam tvoja rođakinja
Aisling. Očevi nam i nisu bili neki ratnici, priznajem, ali čini se da smo nas
dvoje učinili sve što smo mogli da taj nedostatak nadoknadimo, zar ne?"
Euanu se zavrtjelo u glavi. Bol iz čeljusti sada se proširila na cijelu lubanju.
Imao je osjećaj da mu se cijelo tijelo pokušava izokrenuti prema van, odbaciti
krzno i izložiti tek blijedo ružičastu kožu s kojom je roden. Tetivu po tetivu, u
iščekivanju ponovne preobrazbe.
"Boli, zar ne?" rekla je tapšući ga po glavi. "Ja te mogu ponovo pretvoriti u
čovjeka. I dati ti ono što toliko zaslužuješ."
Prepoznao je bljesak u njezinim očima; uživala je promatrajući tuđu bol,
baš kao i on nekada. Osjetio je kako u njemu lipti strah, sada još jači. "Sto ćeš
učiniti sa mnom?" upitao je.
"Čim sam ti danas pogledala u oči, znala sam da smo u rodu", rekla je
skidajući remen. "Padraic mi je često pričao kako si nestao kao da si se otopio u
travi. Nisam mu povjerovala. Drag je, ali glup. Načula sam legende o tebi i
platila vračarama cijelo bogatstvo da doznaju što ti se dogodilo. Jedna mi je, čak,
gatala iz utrobe staroga vuka kojega su uhvatili nedugo nakon tvog nestanka. Svi
znakovi upućivali su na isto: bio si blizu, samo ne u ljudskom obličju. I sve od
tada održavala sam taj besmisleni lov na vukove koji je, doduše, zabavljao
svjetinu, ali služio samo jednoj svrsi: da te pronađem. I čim sam te ugledala,
tamo, u šumi, znala sam da je moja potraga pri kraju."
"Želiš osvetiti Neda", rekao je Euan, siguran da iz njenih odaja neće izići
živ.
Na to se kraljevna Aisling nasmijala, dražesno kao da promatra košaru punu
mačića što žmirkaju na svjetlu. "Pravog vojnika, koji je živio da služi svom ocu?
Ne. Mene si oduvijek zanimao ti. Tvoja snaga, tvoja lukavština. Čekao si pravi
razvoj događaja, izvojevao pobjedu i zavladao kraljevstvom dok ti je na bradi
izrastalo tek paperje." Još jedan mali smiješak. "Ne misliš, valjda, da bih onog
jadnog vojnika danas odvukla na kratku zabavu u šumu da sam mislila da više ne
razlikuješ rođake i mamce?"
Euan je ostao bez riječi. Nekadašnji život u krznu i kraljevskim haljama
ležao je pred njim. I, da stvar bude bolja, stari vuk koji je na njega bacio
prokletstvo ostao je bez utrobe. Toliko o Bogu i Fortuni, pomislio je i osjetio
navalu likovanja.
Aisling je konačno ustala i kleknula da mu otkopča metalnu ogrlicu.
Mirisala je na medljiku i na svježe opranu kosu. Položila je ruku na njegovo
ustreptalo srce. Načas mu se učinilo da joj oči mijenjaju boju, prelaze iz nebesko
plavih u zlatno smeđe nalik njegovima, a onda se opet vraćaju uobičajenoj boji.
"Vladala sam ovim dvorcem više od tri godine", rekla je. "Siroti je Padraic,
u međuvremenu, zaboravio gdje mu je mjesto, i misli da će jednoga dana nositi
krunu i sjediti uz mene na prijestolju. Povremeno u odaje pozovem pokojeg
slugu, iz zabave. Ali čekala sam samo tebe."
Posegnula je iza leda i otkopčala haljinu koja je uz tiho vuuš! skliznula na
tlo. "Moje vračare tvrde da postoji samo jedan način da dokinem tvoje
prokletstvo. Pridi, onda, i dokaži da su u pravu."
Stajala je pred njim, naga, neustrašena, i ne pokušavajući pokriti busen
rijetke dlake. Euan je polako počeo puzati prema krevetu.
Vodio se zvukom krvi što mu je strujio ušima, no on mu je odašiljao
različite poruke.
"Zakolji je!" rekao je prvi glas, glas koji ga u divljini nikada nije odveo u
pogrešnom smjeru.
"Ne, voli je", zazvao ga je drugi glas, nepoznat i stran, odjekujući
dijelovima bića kojega se Euan počinjao prisjećati.
"Dođi mi, rođače", rekla je Aisling.
Euan je spustio glavu i, prije no što ju je ponovo podigao, onjušio tlo pod
njezinim nogama. Grudi su joj bile male i ružičaste, a prsti nježni poput zečje
šape. Tim plavim očima nije se mogao othrvati; ustao je i polako dopuzao po
nagradu.
Gubica mu se nabrala i ogolila čeljusti. Dvojni nagoni gomilali su se u
njegovu životinjskom tijelu, talili se, miješali se i postajali jedno. Njuškom joj je
dotaknuo kožu. Liznuo ju je i okusio sapun. Zvuk krvi u njegovim ušima grmio
je kao da stotinu ljudi zajedno viče iz sveg glasa.
Režanje začeto u dubini njegova predatorskog srca dobivalo je na snazi i
počelo se probijati do njegova snažnog grla.
Vuk je odlučio.

Nitko nije zapljeskao. Gledala sam kako se tjemena ljudi oko mene naginju
prema naprijed, u očekivanju poente priče. No Jim je zašutio.
"I?" začuo se nestrpljiv glas jedne starije žene. "Sto je vuk odlučio?"
Ramena Legije neudanih žena razdvojila su se i ja sam načas ugledala Jima.
Zavaljivao se u stolac i pripaljivao cigaretu, k vragu i zabrana pušenja. Nitko se
nije bunio. Prekrižio je noge i napravio grimasu, uživajući u napetosti. Široko se
nasmiješio - šire nego kad mi je, prije samo dvije noći, otkopčavao suknju - i
rukom s čela odmaknuo pramen kose.
"Što vi mislite?" rekao je. "Hoće li je ubiti ili voljeti?"
Većina glasova u prostoriji bez oklijevanja je glasala za ljubav; samo
nekoliko slomljenih srdaca držalo je kraljevnu Aisling pomalo preveć srdačnom
za jednu rođakinju i preporučivalo Euanu da je odmah pretvori u obrok.
 "Voljet će je!" odjeknuo je glas koji sam poznavala, manje od pola sekunde
prije ostalih.
Obrazi tetke Moire bili su plameno crveni, a oči su joj blistale kao u prave
vjernice.
"Eh, sad... moje dame, bojim se da će to morati pričekati otprilike tjedan
dana", rekao je Jim i izveo dubok mađioničarski naklon, prstima dodirujući pod.
"Moj pomoćnik i ja moramo se odmoriti od silnih putovanja. Ali budite bez
brige, Euanove i Aislingine pustolovine nastavit će se sljedeće nedjelje u pubu
O'Shea u prekrasnom Eyeriesu, gdje su i boje kuća vesele poput ljudi koji u
njima žive." Nagnuo se prema naprijed i doslovce namignuo. "I, medu nama
rečeno, ja bih se uvijek kladio na ljubav."
Gromoglasan pljesak napokon se prolomio, premda je nekoliko dama
razočarano povikalo "Ooo..." jer ih je zgodni Elvisov imitator namjeravao
zavlačiti još tjedan dana. Dok je pokraj nje prolazio, jedna je ispružila ruku i
dotaknula mu rever, kao da je sam Sveti Bono.
Za to vrijeme, odustavši od glumatanja srdačnosti, namrgođeni Tomo hodao
je uokolo sa šeširom, kao pravi ulični zabavljač. Jim je skočio sa stolca, nabacio
motociklističku jaknu i krenuo prema meni. Nekoliko cura proguralo se do njega
dok sam ja vadila zrcalo i provjeravala ruž, koji je bio sav nikakav. Kada sam,
po-spremivši zrcalo, ponovo podigla pogled, više ga nisam vidjela.
Okrenula sam se jer sam ga čula kako, negdje iza mojih leđa, tiho mrmlja.
"Kelly? Krasno ime, Kelly. Naprosto se kotrlja preko jezika, zar ne?"
I bio je tamo, i lagano dodirivao nadlakticu najljepše cure u prostoriji. Pazi,
cura je bila s dečkom, no to joj iznenada više nije bilo važno. Znala sam da nije
važno ni Jimu. Ne želeći trpjeti sažaljive poglede gomile žena oko sebe, rogonja
je brzo otišao, sam i osramoćen.
Htjela sam im prići, doista. Samo ne dok je tetka Moira u prostoriji, dok
vreba priliku da i sama porazgovara s Jimom. Kada mi je cura što je sjedila kraj
mene okrenula leda, maznula sam joj kutiju cigareta, pripalila jednu i čekala.
Moja draga tetka samo je trepnula, shvativši da nema šanse dok je Kellyina
bujnog poprsja, skupe haljine i kilometarskih beskrajnih usana. Izletjela je van s
istim pokunjenim pogledom koji sam vidjela one noći kada ju je Harold ostavio
bez ičega, osim srama i duga u banci.
I ja sam se požderala kada je Jim, sat potom, Kelly otpratio kući. Skočila je
na stražnje sjedalo Vincenta dok sam ja izlazila za njima, što sam ležernije
mogla. Dobro si me čuo. A što sam, kvragu, trebala učiniti? Otići kući i plakati?
Tada mi se već bio uvukao pod kožu, i tu više nije bilo pomoći. Izvažajući svoju
zelenu mečku s parkirališta, pogledom sam potražila bijeli kombi, no vidjela sam
tek gomilu Jimovih obožavatelja kako stazom odlaze kući, ćeretajući usput
poput dresiranih sajamskih pingvina.
Crveni motocikl spustio se obalnom cestom prema Glengarriffu, a potom
skrenuo u planine Caha, planine boje sijena u kojima je bilo malo kuća, pa sam
se morala držati na što većem razmaku. Automobil se propinjao i zanosio dok
sam u oštre zavoje ulijetala poput vozača relija, izbjegavajući plavosive stijene
veličine volks-wagena. Irisi što ih je snažan vjetar istrgnuo iz tla rasipali su se
preko haube poput žutoga spreja. Ljetne večeri bile su pred nama; da je u pitanju
bila bilo koja druga noć, nazvala bih ju lijepom.
Jim je skrenuo u kameni prolaz iza kojega sam ugledala kućicu u boljem
stanju od većine drugih: katnicu od vapnenca s novim prozorima i vratima pred
kojom je stajao novi novcati audi. Rezervni automobil sigurno je ostavila u
gradu, pomislila sam. Novovjeka bogatašica, nesumnjivo. Poljubili su se i prije
no što je zvuk motora zamro. Pogledom sam uokolo tražila zgodan kamen kojim
bih mu razbila glavu, ali sam se svladala. Čekala sam da udu, a onda parkirala
automobil na slijepi zemljani put i prišuljala se kući poput lopova.
Trebala sam obuti nešto bolje od ovih štikli, pomislila sam kada sam,
prikradajući se iza kuće, zapala u blato do članaka. S kata sam čula zvukove koje
ti radije ne bih spominjala; sigurno možeš i sam pogoditi. Nije mu trebalo ni pet
minuta da joj se zavuče u gaće, je li? I dok sam ponovo razmatrala nekakav
drastičan potez, začula sam tiho cviljenje automobilskog motora, sve bliže i
bliže. Pogledala sam uzbrdo i vidjela kako se na rubu ceste zaustavlja bijeli
kombi. Tomo se tiho ali brzo spustio do ulaznih vrata kuće i prislonio uho na
borovinu. Očito zadovoljan, rukom u rukavici dodirnuo je i okrenuo kvaku na
vratima. Nečujno je ušao u kuću, ostavljajući vrata širom otvorena.
Zvukovi s kata pojačali su se; spazila sam vlastita stopala kako za Tomom
ulaze u kuću i nastojala umiriti srce da ga netko slučajno ne čuje.
"Dragi moj... voljeni Jime", stenjala je ona, kravetina jedna, dok sam ja
pazila na Toma. Jimov Kinez, koji se do tada jedva pomicao s mjesta, ovdje nije
časio časa. Sakrila sam se iza kuhinjskog pulta i gledala kako mažnjava srebrne
svijećnjake, iPode, nakit, svežnjeve novca i nešto nalik pravom Cartierovu satu i
nečujno ih trpa u kožni ranac. Strop je zaškripao; Jim je, očito, zbilja prionuo
poslu. Tomo je komotno mogao bacati i ručne bombe, ona ništa ne bi primijetila.
Prije no što je šmugnuo iz kuće, elegantnim pokretom desne ruke još jednom je
provjerio je li maznuo sve što treba.
Pričekala sam cijelu minutu prije no što sam krenula za njim.
Šou na katu bližio se uzbudljivom finalu, o čemu, da ti pravo kažem, ni
danas ne volim previše razmišljati. Iz kuće sam izišla tek kada sam ga vidjela,
onako izboranog, kako tegli ranac uza stijenu s lijeve strane kuće. Sjećam se
kakvo sam zadovoljstvo osjetila pomislivši čime je Kelly upravo platila dio
Jimovih čari - svime u kući što nije bilo zakovano. Budi iskren, i ti bi osjećao
isto.
Kada sam gurnula ključ u bravu automobila, na vratu sam osjetila nož.
"Zašto vam jedanput nikada nije dovoljno?" prosiktao mi je Tomo u uho.
Mirisao je na mokru vunu. "Stalno mu govorim da ne možemo raditi ovako, da
je preopasno. Ali, što misliš, sluša li me?"
"Ne znam... ne znam tko ste, pa ne morate..."
Drugom rukom zgrabio me je za kosu i zakrenuo mi glavom kao svinji u
klaonici. "Naravno da znaš. Ja sam posljednji ludi žućo kojega ćeš vidjeti prije
kraljevstva nebeskog. Stari Jim ne smije dopustiti da se curice poput tebe isplaču
nekom crtaču dolje, u postaji Garde, zar ne?"
Stisnula sam ključeve u šaku i pokušala disati. Otkud mi hrabrosti, ne
znam, ali Jim je u mene ulio dovoljno srdžbe da izgovorim: "Jesi li to rekao i
onom sirotom stvorenju u Drimoleagueu? " I povičem: "Ili maloj Sarah
McDonnell? Što ti je ona učinila, ti ogavni drkadžijo? Stala ti u zdjelu s rižom?
Kupit ću ti novu!"
Oklijevao je dovoljno dugo da zamahnem unatrag i zabijem mu ključ u oko.
Pretpostavljam, jer je tulio i vikao poput proklet-nika dok sam ja otključavala
automobil i odlazila ne osvrćući se za sobom.
Sada mi valja otići ili murjacima ili sestrama, pomislila sam. I nisam dvojila
kamo ću.

"Jasno ti je da si luda?" rekla je Aoife, bacivši umorni pogled na svoj
blatom uprskani automobil. Nosila je jednu od očevih kapa od tvida, okrenutu
naopako, i izgledala poput malih prodavača novina iz hollywoodskih
gangsterskih filmova. Znala sam da je ljuta; smiješila se previše za ovakvu
prigodu, a i glas joj je bio presvučen nečim oštrijim od stakla za rezanje.
"Ali vidjela sam kad ju je onaj Tomo opelješio i -"
"Super; sad možeš reći Bronagh i njenim uniformiranim kolegama da si
riješila provalu. Sigurna sam da će se time pozabaviti istog časa - kad završe s
ručkom."
"Ne slušaš me", rekla sam ozlojeđeno i osjetila kako me iznutra bocka neki
gadan osjećaj. Kada bi je suočili s jasnim dokazima, moja najmlađa sestra
obično nije bila ovako skeptična. "Stavio mi je oštricu na grlo, zar ne? On je
ubio Sarah i onu ženu u... gdje već. Znaš da sam u pravu. I Jim je u to umiješan.
Tako operiraju. Tomo mi je to praktički sam rekao."
Aoife je dugo gledala u crijevo za vodu na dvorišnoj slavini, a onda je
otvorila. Demonstrativno je prskala mercedes; znala sam da je već donijela
odluku.
"Je li? Dakle ti pretpostavljahš"- Bože, tu je riječ baš voljela rastezati do
kraja svijeta - "da su tvoj čovjek Jim i njegov navlastiti prijatelj kriminalac svaku
predstavu završavali slavljeničkim ubojstvom? Kakva to uopće ima smisla?"
Malo blatne vode poprskalo me je po obrazu. Slučajno, sigurna sam. "Nadalje,
nije li one noći kada je ubijena Sarah Jimovo zgodno dupe bilo u tvom krevetu?
Ti si se za to pobrinula. I kako znaš da je u noći prvog ubojstva uopće nastupao?
Prestani, više. Mislim da ti se privida."
Namjeravala sam protestirati, a onda, kada je crijevo razvukla do stražnjeg
branika, vidjela pogled u njezinim očima.
Bio je to isti pogled koncentrirane ljubomore što sam ga prošle večeri
vidjela i na licu naše tetke Moire, isti ukočeni smiješak koji je govorio: "Ne
dolazi k meni po samilost sada kada je Jim otišao i pronašao si neku bolju. Kako
si prostrla, tako i legni." Odložila je crijevo i ušla u kuću ne pozvavši me unutra
na čaj.
 Toliko o sestrinskoj ljubavi.
"Zvrcnem te poslije", rekla sam i umjesto odgovora čula samosažaljivo
mumljanje. Ostala sam stajati još neko vrijeme, zaprepaštena, sretna samo zbog
jednoga.
Skraćena sačmarica našega oca sada je udobno počivala u mojoj torbi. Tu
ću noć spavati držeći je u naručju, moleći se da onaj ružni kopilan dođe i ponovo
okuša sreću.

Nisam kukavica, kakvo god da si mišljenje do sada o meni stekao.
Zato sam ustala prije zore - ionako nisam mogla ni oka sklopiti - i otišla k
Finbaru. Bujica njegovih sms-poruka stišala se, no one koje su još uvijek kapale
bile su kraće i tugaljivije. gdje si? i molim te, nazovi zvučale su bolje od čujem
stvari koje mi se ne sviđaju, ali te još uvijek volim i, sekundu potom, što to radiš,
f., jebemu?
Do tog vremena, već su mogli isprazniti zaljev Bentry i napuniti ga mojim
grizodušjem, i još ne bi bilo dovoljno mjesta. Prava je istina bila da sam ga
prevarila onoga časa kada sam Jima ugledala, ne onoga časa kad sam mu dopala
šaka.
Otišla sam na drugi kraj grada, pred Finbarova ulazna vrata (okrhnuta kada
ih je na lanjskoj novogodišnjoj zabavi Rosie gađala štiklom od 15 centimetara) i
na trenutak pričekala. Talion Road vodio je na brdo, ka skupini kuća s najboljim
pogledom na more. Jedna je pripadala i mom dečku; kuća s dvostrukim
prozorskim staklima i protuprovalnim alarmom kakav sam vidjela samo u
filmovima. Znaš, ono kad ti neki bijeli Amer, glumačkim glasom, kaže "sustav je
aktiviran", kao da će mu provalnici čestitati na uglađenom jeziku, što li?
Ulična svjetla blistala su na Finbarovu besprijekorno čistom automobilu,
parkiranom uz dva druga koja su izgledala kao da su ih zalili svježim blatom.
Kroz kuhinjske prozore gledala sam g'a kako otresa vodu s posuda i briše ga iako
je potrošio cijelo bogatstvo na njemački stroj za pranje posuda: koštao je više od
odmora koji smo sestre i ja svojedobno provele na Mallorci. Po načinu na koji je
naginjao glavu znala sam da to radi jer je dovoljno ljut da se spusti s brda i
zalupa mi na vrata. Bio je to oblik meditacije, način da se natjera da o tom planu
još jednom razmisli. Ruke su mu se kretale svrhovito, bez prave radosti ili
ljutnje, kao što je činio i sve ostalo. Kao da umjesto krvi ima mlaku vodu. Došlo
mi je da zaurlam i bacim mu kamen u prozor, samo da izazovem drugačiju
reakciju.
Umjesto toga, obrisala sam cipele, osluhnula zvuk vlastita daha i pozvonila
na vrata.
"Fiona", rekao je jednostavno, kao da sam zaboravila kako se zovem.
Posljednjih nekoliko dana brijao se toliko često i tako glatko da sam mu na licu
izbrojila tri jedva zacijeljene posjekotine. Osjećala sam miris sapuna od limuna;
širio se kućom kao što se miris dezinficijensa širi bolnicom, i pekao mi oči.
"Mogu li ući?" upitala sam s usiljenim smiješkom, onakvim kakav sam na
ulici znala uputiti pateru Malloyu - otkrivajući zubalo, ali bez pravog kontakta
očima. Jer, Finbara i nisam morala pogledati da znam da mu je pogled prepun
pitanja, ne predbacivanja, a ja bih u svako doba radije prihvatila srdžbu.
Posljednja stvar za koju sam bila raspoložena bilo je odgovaranje na pitanja o
tome kamo je nestala stara Fiona.
"Upravo sam prao posude", rekao je meni neprepoznatljivim glasom,
nekako odveć gustim, kao da je u usta upravo stavio med i zaboravio ga
progutati.
Sjela sam na jedan od bijelih ikea-inih kauča za čiju je dostavu iz Londona,
prije dva mjeseca, platio silnu lovu i cijela dva dana tjerao me je da sjedim s
njim na podu i sastavljam ih. Naučila sam mrziti skandinavske alatke u obliku
slova L i one slatke piktograme zbog kojih ste se samo osjećali kao potpuni idiot.
Finbar je obrisao ruke o anđeoski bijelu pregaču i sjeo na isti takav kauč
nasuprot meni. Kristalna figurica sirene koja miluje nekakvu napaljenu ribu bila
je nijemi sudac. Stajala je na mramornom stoliću ispred nas i djelovala nesretno
zbog dodijeljene joj zadaće. Riba je izgledala kao da joj se, ovako ili onako, živo
fućka.
"Nemam isprike, Finbare, i doista mi je žao", započela sam neuvjerljivo i
istodobno pokušavala disati. Sad, kad sam doista bila tu, činilo se da dio onog
mističnog opijuma što mi ga je Jim ubrizgao polako iščezava. Ponovo sam
osjetila poznate mi naznake lupanja srca, nagovještaj sirova srama što je ležao
tik ispod površine i silom se pokušavao iskobeljati.
Finbar isprva ništa nije rekao; nastavio je o tkaninu brisati svoje već do
kosti suhe prste. Tek sam tada opazila da je pijan. Za sve vrijeme što smo ga
proveli zajedno, samo sam ga dvaput vidjela izvan kontrole. Jednom, kada su
nas - nakon što je postao glavni prodavač za cijelu županiju - njegovi ljubomorni
kolege odvukli u neki luksuzni restoran talijanskog imena u Cork Cityju. Sam je
popio dvije boce šampanjca. Kada sam ga odvezla kući, cijele je noći po odijelu
tražio nepostojeću prljavštinu. I, drugi put, kada smo se prvi put seksali i kada
mi je, prije svršavanja, rekao da me voli. Shvaćala sam zašto je htio da mu kuća
miriše na limun, a ne na pivo. Oči su mu bile ružičaste, možda od suza, ali
možda i samo od druge ture viskija.
"Moraš sa mnom na večeru", bilo je sve što je isprva rekao.
Čekala sam da nastavi, no Finbar je obje šake spustio na koljena. Rekao je
što je namjeravao.
"O čemu ti to?"
"Sljedeće subote. U ristorante Rabenga, prijeko, u Glengarriffu. Tvrtka ima
službenu večeru. Svi očekuju da budemo tamo, oboje." Riječi je ispaljivao kao
da bi mu duže rečenice nanijele fizičku bol. Još uvijek se nije pokušavao
smiješiti, što je, zapravo, bilo jedino što me je te noći radovalo.
"Čuj... možda to i nije tako dobra ideja? Mislim, kako stvari sada stoje i
ostalo."
Prije nego je odgovorio, Finbar je pokrio usta. "A kako stvari stoje? I možeš
li mi točno reći, Fiona, o kojim to stvarima govorim?" Šušketao je, kao da mu se
usnice pomiču same od sebe i govore o nečemu u što ostatak usta nije upućen.
Umjesto u mene, pogledao je u kristalnu sirenu. Sudeći po pogledu, slijedile su
joj gadne batine.
"Nisam to planirala", rekla sam. "I žao mi je što sam ti lagala o susretu s
njim. Ali lagala sam, i tu laž ne mogu povući." Pogledala sam Finbarove ruke i
upitala se zašto mi je - kada bi mi tim rukama gnječio grudi kao da mijesi tijesto
- trebalo toliko vremena da osjetim bilo što, dok me je Jim samo trebao
pogledati, i ja bih bila mokra do kože.
"Znači li to da ne ideš na tu večeru?" rekao je.
Ustala sam, otišla iza njega i položila mu ruku na vrat. Pomišljala sam da
ostanem i iz samilosti spavam s njim, no to bi sirotog dečka samo do kraja
sludilo. Stoga sam mu nakratko spustila prste na vrat, osluškivala mu bilo i
ljubav koju nikada nismo istinski dijelili, sve dok nije posegnuo i odmaknuo ih.
"Vidimo se, Finbare", rekla sam otvarajući vrata, znajući da se vjerojatno
više nećemo vidjeti.

Kada sam je toga jutra nazvala, znala sam da mi ravnateljica nije
povjerovala ni riječi.
"Pa onda ozdravite, Fiona, što drugo?" rekla je gospoda Gately kada sam joj
kao nemušti izgovor za činjenicu da svoj zločesti šesti razred prepuštam blagom
milosrđu zamjenskog učitelja (kojega će, bez ikakve sumnje, do drugog zvona
rastrgati na komadiće) ponudila upalu pluća.
"Hvala vam, gospodo", rekla sam, pazeći da ne zakašljem i tako pretjeram s
pričom. "Sigurna sam da će mi sljedeći tjedan biti puno bolje." Istinu govoreći,
otkako sam srela Jima i izgubila ga, doista sam počela kopnjeti. Odvukla sam se
pred kupaoničko zrcalo i u njemu ugledala tamne podočnjake i nekakvo sivkasto
bljedilo u obrazima.
"Odlično si to obavila, Fiona", rekla sam odrazu u zrcalu, a onda odjenula
jaknu i krenula prema vratima. Do sada si, valjda, već shvatio da svoja čudovišta
iz šestog razreda nisam izbjegavala iz obijesti. Nisam mogla spavati, dijelom
zato što sam na vratu i dalje osjećala Tomov nož, dijelom zbog prizora sirote
Kelly što sam ih vrtjela u glavi, Kelly koja je u onoj kući, u krevetu, vjerojatno
ležala cijele noći, sama, krvi već skorene u pastu.
Zato sam odlučila otići k Bronagh, odvažnoj hraniteljici istine i pravde.
"Izgledaš dobro za nekoga s galopirajućom upalom pluća", rekla je
zajedljivo, zureći u mene preko pretrpanog stola. Bilo je vrijeme doručka, i svi
drugi gardai natrpavali su se jajima i tostom u kafeteriji niže niz ulicu,
prepuštajući neobuzdani kriminalitet najmlađem gardistu u ekipi.
"Znaš nas Walshice, brzo se oporavljamo", rekla sam sjedajući i dodala joj
šalicu kave s puno šećera i mlijeka, kako je pila i sve ostalo. Da je netko
napravio pivo s okusom jave, zapljeskala bi, natrpala šlag i naiskap popila dva
velika.
 Mirovnu ponudu primila je bez puno oduševljenja, promatrajući me s istim
otvorenim gađenjem kakvo mi je sinoć priuštila sestra. Došlo mi je da joj
ispričam koliko je Finbar ogorčen, no zaključila sam da time neću kupiti bogzna
koliko milosti.
"Što ćeš ti ovdje?" rekla je Bronagh otpijajući velike gutljaje kave, pazeći
da je ne vidi narednik Murphy, onaj što ju je na starom groblju pozvao na red
zbog cmizdrenja. Slika još uvijek žive i koketne Sarah McDonnell stajala je na
oglasnoj ploči, ispod natpisa traže se informacije. Policijske fotografije mrtve
djevojke o kojoj sam čitala u novinama još nije bilo. Bila sam pak sigurna da Jim
i njegov Kinez izgaraju od želje da pomognu u rasvjetljavanju te sitne svinjarije.
"Vidjela sam nešto", rekla sam skupljajući hrabrost, riskirajući da ispadnem
bedasta. "Prošle noći. Gore u brdima, prema Glengarriffu." Sjetila sam se
Kellyina glasa u spavaonici na katu. Čak i tada, ljutio me je više od sjećanja na
Tomove, na uho izgovorene, zadihane prijetnje smrću.
"Jesi li? A što to, po tvom mišljenju? Onog armenskog džepara što je
zbrisao mojim tamošnjim cijenjenim kolegama? Je li nosio zatvorsko crno
odijelo s bijelim prugama?"
"Ne zezaj, Bronagh. Ozbiljna sam, stvarno."
Nagnula se prema naprijed, posve zaboravljajući mirovnu ponudu iz koje se
pušilo. Lice joj je poprimilo svijetlo ružičastu boju. Pokazala je brdo papira
pokraj sebe. "A kakva sam ja, po tvom mišljenju? Jebeno očajna, poput tebe?
Moramo obaviti hrpetinu posla, a radimo samo četiri sata dnevno. Mama Avu
redovito dovodi kući napola prljavu i prepunu slatkiša, a Gary se sprema krenuti
na onu brinetu iz SuperValua i ostaviti me zauvijek. Nemam vremena za tvoje
glupe vizije, Fiona Walsh, doista nemam. Ne danas." Isklesanu bradu zabila je u
službenu kravatu kao da je na paradi - ili kao da se trudi ne zaplakati.
"Sjećaš se onog Japanca?" ustrajala sam. "Onoga što u šešir skuplja lovu za
Jima? Mislim da je sinoć, možda, ubio nekoga."
Bronagh nije pomaknula ni jedan mišić. Samo je zurila u mene, pogledom
koji me je podsjetio zašto se uopće željela priključiti Gardi. Pogledom je
prosvrdlala mene, pa zid, pa prošla kroz cijeli Castletownbere, otišla do
najudaljenijeg kraja Irske, sve dok joj se pogled nije zaustavio na nepoznatom
zločinu koji još nije riješila. "Sinoć?" upitala je, skrivajući u glasnicama grumen
tajnovitosti. Pogled joj je ponovo bio samouvjeren.
Kimnula sam, želeći da me sasluša. "Da. Nekoliko cesta iza Adrigolea,
prema istoku. Slijedila sam Jima cijelim putem. I njegov čovjek, Tomo, bio je
tamo. Ta žena, ne znam joj puno ime, ali znaju je kao Kelly, živi u jednoj
kamenoj kući, sama. Jim je s njom otišao na kat, a Tomo ju je pokrao do
posljednje žlice. Rada me je vidio, pokušao mi je prerezati vrat, ali sam se
uspjela izvući. Bronagh, moraš odmah poslati nekoga onamo."
Prošlo je punih pet sekundi. A onda je Bronaghino lice ozario osmijeh
kojim vas ljudi koji se osjećaju nadmoćnima obavezno zabljesnu. Gardisti ga,
valjda, vježbaju svaki dan prije doručka. Ustala je i pokazala mi da pođem s
njom niza stube.
 "Jesi li čula išta od onoga što sam ti rekla?" upitala sam kimajući dvojici
gardaia što su se upravo vratili, službenih plavih odora još uvijek posutih
mrvicama. Jedan je promumljao nešto o "upali pluća" i u prolazu mi dobacio
optužujući pogled.
"Jasno k'o dan", odgovorila je moja mala murjakinja samozadovoljno, iz
dubine prašnjavog stubišta. Stigle smo do čeličnih vrata rošavih od hrđe.
Otvorila ih je vještim okretom zgloba.
"Posve si sigurna da se sve to zbilo sinoć?" upitala je.
"Ne budi takva vještica, Bronagh. Rekoh ti. I, pretražiš li tu kuću kako
spada, vjerojatno ćeš uvidjeti da je ta žena, Kelly... kako li se već preziva,
ubijena na isti način na koji je Kinez sredio i Sarah i onu Hollandovu u
Drimoleagueu."
"To mi zvuči kao pravi pravcati val zločina", nastavila je Bronagh
otključavajući metalni ormarić i otvarajući ga jednim trzajem ruke.
Začulo se glasno klang!, a onda je zbacila gumenu plahtu.
Meni pred nosom, na metalnoj ploči, ležao je moj Kinez, mrtav k'o plastični
Isus.
Usko mu je, konjasto lice nateklo na dvostruku veličinu. Jagodice su
izgledale kao da ih je udaralo nešto teško, sve dok pod težinom nisu popustile.
Kao da je sam Bog sjeo na njega, pomislila sam. Ili to, ili ga je po toj koži boje
duhana izudarao Jim, bejzbolskom palicom. Ni jedan odbjegli vozač, nikakvim
udarcem automobilom, nije ga mogao pretvoriti u ovakvu krpenu lutku, osim
ako nije išao u rikverc da posao obavi kako treba.
"Želiš mi reći da te je pokušao ubiti ovakav?" upitala je Bronagh.
"Isuse!" rekla sam, brzo se odmaknula i udarila glavom u hladnjak u
kojemu su čuvali druge pokojnike.
"Upravo tako. I ja sam to rekla kad me je gospoda Monaghan jutros nazvala
i rekla da je njezino unuče pronašlo nešto gadno u vodi", rekla je Bronagh,
uživajući u zapanjenom izrazu na mom licu. "Još nismo obavili poštenu
forenzičku analizu, ali rekla bih da ga je netko, prije no što se smočio, zbilja
dobro iscipelario."
"Sinoć je još bio živ. Jer ja sam bila tamo." Okrenula sam glavu da vidi
crvenu crtu na mjestu na kojem me je njegova oštrica porezala. "Vidiš li ovo?"
"Trebala bi paziti kad se briješ", rekla je i slegnula ramenima, vratila Toma
nagradi koja ga je čekala na drugom svijetu i izvela me van, na jednu stazicu.
Kada smo izišle na glavnu ulicu, Bronagh me je povukla ustranu i stavila mi
ruku na rame (bit će da je to najprije vidjela u filmovima). Nekoliko ribara, koji
su upravo oblajavali nekakvu curu, pretvarali su se da nas ne gledaju, ali su se
stišali, taman dovoljno da čuju svaku našu riječ.
"Sad me slušaj", rekla je. "Jedno je slomiti srce sirotom Finbaru kurvajući
se okolo s tom skitnicom. Ali petljati se u naše istrage sasvim je druga stvar.
Stoga se ubuduće drži svojih piramida i mumija, a mrtve prepusti nama, dobro?"
 "Znam što sam vidjela", rekla sam pokušavajući ne vikati. Ono vječito
zabadalo, narednik Murphy, otvorio je prozor na katu da vidi što radimo, i
Bronagh je, da ga ne razočara, progovorila glasom velike cure.
"Idi kući", rekla je. "I liječi tu... upalu pluća, je 1' tako bilo? Možda je
izliječi neka bajka tvog novog dečka." S tim riječima okrenula se i ušetala u
zgradu postaje, očekujući koliko-toliko kolegijalno poštovanje. A neće ga
dočekati, koliko god limenih značaka uglačala.
Moja vlastita krv prijezirno me otkvačila, a moja najstarija i najbolja
prijateljica mislila je da sam pukla.
Prvi put otkako znam za sebe, osjećala sam se posve sama.

Vjetar je dograbio čuperke trave, gore, u planinama Caha, i počeo ih snažno
vući.
Dva sata biciklom sam se vozila uz vjetar, vraćajući se do onog padinskog
pašnjaka pod stijenama. Sada sam ležala s dupetom u zraku i nosom na zemlji,
pokušavajući otkriti ima li dolje, u kući, ikoga živoga. Fino, samo se ti smij, ako
baš moraš, ali pokušaj ti glumiti jebenog Hercúlea Poirota dok ti ševe - izdajice
jedne - cvrkuću točno iznad glave, a zalutale ovce prilaze i grickaju travu ni pola
metra od tvog tajnog skrovišta. Kuhala sam se u predebe-lom kaputu čiji su
krajevi glasno vihorili na vjetru, poput potrganih zastava neke odavno
zaboravljene i pokopane vojske.
Kuća je djelovala tiho. Audi koji sam onomad vidjela stajao je na istom
mjestu, a tu je sada bio i stari mrzovoljni land rover, koji je izgledao kao da je
izišao ravno iz kataloga lovačke opreme, sve s blatom, ogrebotinama i ostalim.
Htjela sam se spustiti do kuće, doista jesam, no nešto me je sprečavalo.
Vjerojatno strah, premda bih ga u ono vrijeme vjerojatno nazvala razboritošću.
Kada sam izolirala pjev ptica i šaputanje trave, čula sam prigušene udarce.
Zvučalo je kao da netko udara dlanom po stolu, su-spregnuta daha osluškuje je li
ga tko čuo, a onda ponovo udara.
Puzećke sam prilazila kući, razmazujući zelene tragove puzanja po žutoj
cvjetnoj haljini koju sam maznula Aoife, sve dok nisam vidjela o čemu se radi.
Ulazna su vrata, kao i sinoć, zjapila otvorena i, posve u vlasti vjetra, lupala
po bravi. Odvažila sam se ustati; imala sam osjećaj da mi je netko u vene ulio
nekoliko litara hladne vode. Ako je Kelly ležala na katu, ako su po njoj i sa nje
puzale muhe, nisam je željela vidjeti. Ali kad me je već hrabri gradski šerif
smatrao zabušanticom i luđakinjom, kakvog sam izbora imala?
"Halo?" rekla sam. Vjetar je riječ zgrabio i odnio je prije no što je stigla do
vrata. Došla sam do mjesta na kojemu sam sinoć stajala i ugledala - stare i
skrutnute - tragove vlastitih stopala u blatu. Bum! Vrata su ponovo udarila, a ja
sam odskočila dva i pol centimetra od tla. Priljubila sam nos uz prozor i provirila
kroz staklo; nisam ugledala ništa novo, nikakav karton mlijeka ili šalicu kave
koji bi mi odagnali strah od svježih leševa u spavaćoj sobi - ljubaznošću
izvjesnoga dragog Jima Quicka. Proklinjala sam vlastitu radoznalost, svoju želju
da ga ponovo vidim još i više. Jer, evo istine: da, željela sam razriješiti ono što
sam i dalje držala ubilačkim pohodom koji je vodio do Jima, ali ponajviše zato
da se još jednom zagledam u one jantarne oči i pokušam odgonetnuti njihove
tajne. Osuđuj me, ako moraš, ali tako je bilo. Tu je završavala moja solidarnost s
drugim curama. Usprkos svemu što sam znala, ostatak je i dalje pripadao Jimu.
I tako sam duboko udahnula, skrenula za ugao i ušla u kuću.
U dnevnoj je sobi bilo tiho, ne računajući lagano škripanje staklenih vrata
koja su vodila dolje, u zaljev. Taj je zaljev sada bio ispunjen jedrima, bijelim
ubrusima na Neptunovu plavom stolu za blagovanje. Stajala sam tako koju
sekundu, užasavajući se onoga što mi je bilo činiti, a onda krenula uza stube.
"Halo?" viknula sam još jednom, no odgovaralo mi je samo uporno ham!
Bila sam već na pola puta do gore kada mi je svanulo da za zaštitu nemam ni
kuhinjski nož. Očeva strašna sačmarica čvrsto je spavala u mom krevetu.
Spustila sam pogled i prevrtala po torbi tražeći barem ključeve koje sam mogla
iskoristiti kao mjedeni bokser, kada je pokojnica prvi put progovorila.
"A što, točno, ti radiš ovdje?" upitao je ženski glas.
Podigla sam glavu i našla se oči u oči s Kelly, koja je, jedva se obrisavši
ručnikom, jednom rukom oko struka stezala ogromni kućni ogrtač, a drugom
tešku drvenu zdjelu.
Bila sam zaprepaštena. Laknulo mi je što neću morati vidjeti još jedno
mrtvo tijelo, toliko da sam se, na svoje iznenađenje, doslovce nasmiješila. "Ja...
ovaj, vrata su bila otvorena, pa..."
"To je zato što sam ih ja otvorila da uđe malo svježeg zraka.
Vidiš kako to funkcionira?" Glas joj je bio oštar i upao poput obraza, no
lijevo joj je koljeno klecnulo kada je krenula prema meni. "A tebe nitko nije
pozvao unutra. Stoga mi odgovori ili ću ti ovo zabiti u glavu."
Povukla sam se putem kojim sam i došla, nastojeći joj odgovoriti a da mi se
glas pritom ne raspadne u milijun komadića. "Zovem se Fiona Walsh i učiteljica
sam dolje u Castletownbereu." Na Kellyinu licu nije bilo nikakve reakcije.
Načinila je još dva koraka niza stube. Kratki nalet radosti što sam ga osjetila
shvativši da ipak neću vidjeti skrutnutu krv uzmaknuo je pred strahom kakav
nisam osjetila odonda kada sam sestre izvlačila na stražnja vrata kuće, dok nam
je vatra odozdo palila stopala. "Znaš, škola Presvetog Srca? Odmah iza crkve?"
"A plaća ti je tako usrana da moraš krasti od poštenih ljudi, je li?"
Zamahnula je prema meni, i ja sam se, uzmičući, naglavce skotrljala posljednjih
nekoliko koraka i zveknula glavom o njen fino uglačan pod od trešnjina drva.
"Ne", zagraktala sam. "Ovo je nesporazum."
"Ti si nesporazum, kako god se zvala." Krv joj je uzavrela, i ja sam osjetila
kako kruži oko mene ne bi li me ponovo tresnula dok još ležim. "Zar vi, prljavi
ilegalni emigranti, stvarno mislite da vam čestiti ljudi služe kao osobni
bankomati? Onda, kako se zapravo zoveš? Sveta? Valerija? O, ne, nemoj mi reći,
ti si kotlokrpa iz neke karavane sa sjevera. Mislila sam da ste vi, ljudi, izumrli s
pojavom mobitela."
 "Samo sam došla vidjeti jesi li dobro", rekla sam napola sjedeći i trljajući
glavu. "Kunem se Bogom. Nazovi postaju Garde u Castletownbereu ako mi ne
vjeruješ. Traži Bronagh."
Kelly je trepnula i oko vitkog struka stegnula remen frotirskog ogrtača koji
je vjerojatno pripadao njezinom stalnom - i rogatom - dečku. Bila je slatka. Jim
je imao ukusa, to mu moram priznati. I opet, moja ljubomora skočila je na
vozačko sjedalo i izbacila oprez i pravednost na cestu. Prvi put toga dana i sama
sam je poželjela udaviti, skup' s tom njenom koščatom stražnjicom.
"Jesam li ja dobro?" upitala je.
"Da. Nakon onoga što se dogodilo sinoć. Vidjela sam nekoga kako s tobom
odlazi na kat. I samo sam pomislila..." Sjetila sam se kako je vrištala kada je Jim
doista navalio i osjetila kako crvenim. Sada sam se osjećala i posramljeno i
glupo. Znala sam da sam trebala poslušati Bronagh.
Nabrala je čelo i, sjedajući, spustila zdjelu u krilo. Obje smo, jedan kratki
trenutak, osluškivale spremnost one druge da cijelu stvar odigra do kraja. Tada
su joj obrve poskočile uvis i ponovo se, gotovo s radošću, mašila oružja. "To si
bila ti!" povikala je i zamahnula prema meni poput igrača hurlinga. "Znala sam
da sam ti negdje vidjela facu. Da. Bila si u pubu, je li? I slijedila si Jima i mene
dovde, je li, bolesnice?" Lice joj je poprimilo bijelu boju pjene. "Prsten koji mi
je ostavila majka, moja putovnica, gotovina, ključevi audija i svi telefonski
brojevi koje posjedujem! I imaš prokletog obraza vratiti se i vidjeti imam li toga
josi Dolazi ovamo!"
Svuuuš! zašištao je drveni projektil, i ja sam pojurila prema vratima da ga
izbjegnem, izgubivši usput jednu cipelu. "Vraćaj se ovamo, ti ciganska kučko!"
bjesnila je Kelly.
"Sjećaš li se i da je ovdje bio i onaj azijski momak?" vrisnula sam, bježeći
od nje što sam brže i dalje mogla.
"Lažljivice!" vikala je, jureći me poput bijesnog psa. "Koji momak?" Gore,
na cesti, neki se automobil zaustavio da pogleda predstavu i netko je spustio
prozorsko staklo.
"Jimov pomoćnik; i on vas je slijedio dovde", zadahtala sam. "Sinoć sam
došla ovamo ljubomorna što je Jim našao drugu, priznajem. Ali taj tip, vidjela
sam ga kako sve uzima. Tako oni rade. Jedan otvara vrata, drugi ih ostavi
otvorena." Nespretno me je zgrabila za kosu i iščupala nekoliko pramenova prije
no što sam pronašla još nekoliko unci adrenalina i ponovo umakla.
"Pokušaj ponovo", rekla je pišteći. "Jim je gospodin."
"Da", rekla sam, "sve dok njegovi mali pomoćnici ne kažu pogrešnu stvar.
Tada ih ubija. Kinez je mrtav; od njega nije ostalo ni dreka."
Osvrnula sam se za sobom, pogledala je, i ona je prestala trčati. Ruke su joj
se objesile niz tijelo kao da su iznenada otežale.
"Što si rekla?"
"Baš tako." Nastavila sam, svaljujući se na travu. "Vidjela sam ga, prije
manje od sat vremena, razvaljene glave." I Kelly je sjela, žvačući nevidljivu
travku. Stoga sam joj u malo japijevsko srce odlučila zabiti posljednji bodež
znanja kojim sam raspolagala. "I reci mi", upitala sam pokušavajući suspregnuti
smiješak, "je li ti rekao ono kako on ne upravlja pričom već ona upravlja njime?
Kladim se da jest. I jesi li vidjela onu njegovu tetovažu? Sto je na njoj -
zaboravila sam - Porky Pig ili junačina Cúchulainn (Cúchulainn - irski mitološki
junak (op. prev.).? Ponekad se slično odijevaju."
"Zaveži", rekla je, spuštena pogleda, ali znala sam da sam pogodila u sridu.
Svi žele glavni zgoditak, zar ne? No nitko ga ne voli dijeliti.
"Jim šarmira i priča priče, a njegov mali sluga počisti sve ostalo", rekla
sam, ovoga puta bez ljutnje. Stvar je bila naprosto briljantna i morao si joj se
diviti.
"Jim nema ništa s tim", rekla je Kelly, ni sama ne vjerujući u ono što
govori. Ustala je i obrisala travu s kućnog ogrtača, potišteno, kao da joj netko
protiv njezine volje stišće nos. "Smrt tog čovjeka bila je nesreća, sigurna sam. A
sada bih voljela da odeš. Jer, kao što ti rekoh, Jim je pravi gospodin."
Pogledala sam prema vrhu brežuljka i vidjela kako se Bronagh, između
stijena, spušta k nama. Pobjedonosni osmijeh obasjavao joj je lice poput
svjetionika.
"Kako da ne", rekla sam.

Nada mnom se sažalila moja demonska sestra. Tko bi drugi to učinio
djevojci koja je podigla lažnu uzbunu? Kako bilo, za moju smiješnu teoriju o
ubilačkom pohodu do sumraka je saznao cijeli grad. Cerekanje me je pratilo
cijelim putem od gardijske postaje do kuće.
Nakon što mi je, pri povratku, Bronagh očitala još jednu bukvicu o tome da
me je komotno mogla uhititi zbog provale jer je otiske mojih stopala pronašla i u
Kellyinoj kući i ispred nje, posljednja stvar za koju sam te večeri bila
raspoložena bila je dodatna osuda.
Umjesto nje, na vratima me je dočekala zdrava doza Jevgenije, čim sam na
njih pokucala i vidjela da ih otvara pjegava plavokosa djevojka.
Jevgenija je bila sestrina cura, iako je ni jedna od nas nije tako nazivala.
Prešutno smo puštale tetku Moiru da o njoj govori kao o "onoj tvojoj bivšoj
cimerici". Možda smo se tome i mogle usprotiviti, no pokušaj ti takvo što u
dijelu svijeta gdje si nadrapao ako ti osoba s kojom se želiš držati za ruke nije
dečko, a nije ti ni sestra.
Bila je odnekud iz Rusije i nisam joj uspijevala izgovoriti ime, čak ni uz
svetačko strpljenje i glavu punu Guinnessa, no to i nije bilo važno. Zvala sam je,
kratko, Ewie. Bila je sjajna, jedina osoba iz vanjskoga svijeta kojoj je uspijevalo
oraspoložiti Rosie. Uz to vragolasta i graciozna, za razliku od Roísín, koja se
izlegla iz mračnih zakutaka Božje mašte. Ewie se kretala s fluidnom elegancijom
koju bih očekivala u plivača, samo je to činila na suhom. Ewie je još uvijek
živjela u stanu koji su dijelile na ucc-ju* i dolazila u posjet kad god bi joj palo na
pamet. Ruka kojom je protresla moju bila je sitna i stiskala me taman toliko da
mi dade do znanja da je sretna što sam navratila. Bila je odjevena u smeđi vuneni
džemper s patentom, zakopčanim do finih ušiju u obliku morskih konjica. Naime
Elektra nije pokazivala razumijevanje za sestrinu ležernost i nesklonost
pravovremenom plaćanju računa, pa ju je promptno iskopčala. Opet.
"Kako si?" upitala je Ewie onim svojim neobičnim, odsječnim naglaskom i
vratila se u kuhinju, u kojoj se nije kuhalo otkako je posljednji put bila tu.

"Nije loše", lagala sam. "Što spremaš?"
"Lososa i povrće na pari", rekla je, odlučno napadajući svaki slog. Kako joj
se izgovara ime nije znala ni Rosie, koja joj je tanke usne ljubila više od godinu;
ona ju je zvala jednostavno Ivana Grozna.
"Super. Gdje nam je ljepotica?"
Ewie je palcem pokazala prema spavaćoj sobi. Poznato ćereta-nje
elektronskih glasova govorilo mi je gdje ću pronaći jedinog člana svoje obitelji s
reputacijom sramotnijom od moje. Mrmljanje se pojačavalo i stišavalo, kao da
zbor anđela - za vijeke vjekova zaključan u tom radiju - još uvijek pokušava
pronaći izlaz.
"'Ej, genijalko", rekla sam i osjetila olakšanje vidjevši je kako, onako
pogrbljena, u ružičastoj majici s natpisom pog ma hon upravlja komandama i
istodobno pokušava isisati život iz cigarete. Znala sam da joj rečeni komad
odjeće, kojim općinstvo poziva da je poljubi u dupe*, nije dala Ewie. Vjerojatno
ju je napravila sama.
"Bilo je i vrijeme da se pojaviš", rekla je stišćući me u žestok zagrljaj.
"Ruska princeza ostaje nekoliko dana, što znači da ćemo proći i s nečim boljim
od tankih šnita slanine i ustajalog kruha." Lice joj se neprirodno uozbiljilo.
Djelovala je kao da biste je mogli povrijediti ako je samo poprijeko pogledate.
"Čujem da te je naš mali Columbo prodao ne bi li se uvukao dečkima u plavom.
Jebeš nju." Izgrižene crne nokte zarila mi je u ručni zglob. Toga časa bila je
spremna ubiti za mene. Kako će se pokazati, obje ćemo uskoro ubiti za nekoga
trećeg.
"Hvala, Rosie", rekla sam i na trenutak morala odvratiti pogled da od čiste
sreće ne zaplačem. "Jesi li se danas čula s Taksistom?"
"Oh, ne obaziri se previše na Aoife", rekla je Roísín, okrećući gumb koji
centimetar ulijevo, tražeći glasove na dijelu skale kojim su se motali samo
najzagriženiji entuzijasti. "I sama je htjela povaliti tvog seanchaija. Nazvala je da
mi kaže da je već požalila zbog nekih stvari koje ti je rekla. Tipično. Vratila se
onom svom nogometašu, zavjese su navučene, a večeras nema ni jednu vožnju."
Nasmiješila se Ewie, koja je postavljala stol. "Sto je svim tim lijepim ljudima,
pitam se? Zašto iskorištavaju fine, čestite cure poput nas?" Prsten s lubanjom
svjetlucao joj je na kažiprstu dok je namještala skalu i pokušavala uhvatiti muški
glas, jedva čujan ispod saga statičkog šuma, i teško uhvatljiv.
"Osjećam se kao idiot, Rosie", rekla sam vadeći iz džepa i dodajući joj
novinski članak o "slučajnoj" smrti gospode Holland. "Bila sam tako sigurna da -
"
"Ti si moja starija sestra i za tebe bih pila magareću pišalinu", rekla je
grabeći me za ruku. "Ali sada moraš prestati. Onaj tvoj baš i nije sav sjajan i
fantastičan; mislim da nema nikoga tko to ne zna. I možda ne krade samo srca.
Ali budeš li posvuda vidala ubojstva, raspast ćeš se po šavovima." Usnice su joj
se razvukle prema gore, u osmijeh toliko širok da je vrhom cigarete gotovo
opekla obraz. "A tko bi se onda brinuo za mene?"
Stisnula sam joj ruku, ali joj nisam odgovorila. Razmišljala sam o tome
koliko je dugo Tomo osjećao ono čime su ga zatukli. U glavi sam zabilježila da
Jimu, ako ga ikada ponovo vidim, pogledam zglobove.
"Ozbiljno mislim", rekla je Rosie vidjevši da samo kimam glavom, a da
nisam čula ni riječi od onoga što je rekla.
"Pet minuta, društvo", rekla je Ewie i, tobože ozbiljno, pogledom
prostrijelila Rosie.
"Na zapovijed, gospodo generalice", rekla je Rosie salutirajući rukom u
kojoj je držala cigaretu. Drugom rukom ponovo je zavrtjela skalu ulijevo. I
konačno bila nagrađena za trud.
"...iz mog dvorca na brijegu duboko u šumi. Čuje li me tko, pitam se?"
začula se nečija isprekidana poruka s one strane groba. Glas je bio muški,
umirujući, i podsjećao me je na nešto poznato, nešto u što nisam uspijevala
uprijeti prstom.
"Ovdje Nightwing, duboko u guzici Corka. Čujem te savršeno", zalajala je
Rosie u svoj staromodni cb-mikrofon, crn i velik poput ručne granate.
"Zadovoljstvo mi je upoznati tako šarmantnu damu, dakako", nastavio je
glas dok je Rosie još malo okretala gumb da se riješi izobličenja. "Zašto u
ovakvu ljetnu noć sjediš sama za mikrofonom?"
"Dođite i navalite", rekla je Ewie noseći pune tanjure, "ili će se povrće
ohladiti." Pokazala sam joj da stižemo čim skužim zašto tog muškarca i dalje
slušamo, umjesto da okrenemo prekidač i završimo. Moj receptor za opijum -
ono mjesto koje je Jim dotaknuo najprije pogledom, onaj dio mene zbog kojega
ga (premda si to nisam htjela priznati) nisam mogla prestati ganjati - sada je
pulsirao. Činilo mi se da mi u srce navire tekuća nada, a ono mi tu nepoznatu,
prekrasnu, smrtonosnu drogu pumpa natrag, u vrške prstiju.
"Zašto? Zato što je ovdje akcija, dečko", rekla je Rosie. Iz njezina prezrivog
tona razaznala sam da je nervira što se glas ne pridržava radioprotokola i
emitiranje ne završava sa kraj. "A kako finoga mladog čovjeka poput tebe valja
zvati kad je doma, u svom dvorcu? Kraj."
Uslijedila je duga tišina. Na trenutak smo pomislile da smo ga izgubile.
"Ljudi", ustrajala je Ewie. Već je sjela za stol i demonstrativno lupkala
vilicom.
"Nikada o tome nisam razmišljao", rekao je muškarac i na tu je pomisao
gotovo zakikotao. "Pretpostavljam da biste me mogli zvati... Stražar. Da. Sviđa
mi se kako to zvuči."
 Pažljivije sam osluškivala istražujući bridove toga glasa; bili su skliski
poput vlažnog mramora. Očajnički sam željela da Rosie isključi svoj pakleni
stroj. A opet nisam, što me je glas više obuzimao. Jer, na zvuk toga glasa krv mi
je brže zakolala.
"Super", rekla je Rosie. "Dakle ti si u šumi, je li? Zuri mi se, cura me čeka s
večerom. Ako se ohladi, poslat će mi guzicu u neki sibirski radni logor; kraj."
"Već se ohladila", rekla je Ewie i nasmijala se, protiv volje. Moja demonska
sestra tako je djelovala na svakoga.
"To je lijepo čuti", rekao je glas onoga koji se nazvao Stražarom. "Jer, neke
stvari koje iziđu iz šume tamo bi trebale i ost-" Začulo se dugo melodično
cviljenje, nekakva pop-postaja iz Kerryja zaglušila je sve ostalo, a onda se
ponovo izgubila, "...žljiva kad razgovaraš sa zgodnim muškarcima koji pričaju
priče."
Otela sam joj mikrofon i stisnula tipku. "Što si rekao? O muškarcima koji
pričaju priče? Što to oni rade?" Imala sam osjećaj da mi život ovisi o tome hoću
li ga natjerati da mi odgovori.
Uslijedila je još jedna odmjerena stanka i signal se izgubio u zvižducima
postaja koje su nam pokušavale privući pozornost.
"Jesi li tamo?" gotovo sam povikala, ponovo stišćući tipku na mikrofonu.
"Stražaru?"
"Ti nisi ona žena od maloprije", rekao je muškarac, ovoga puta iz veće
daljine, kao da emitira sa dna nekog digitalnog bunara. "Ali sviđa mi se zvuk
tvoga glasa. Čini mi se da si u svom pitanju iskrena. Znaš, pripovjedači te
navode na to da gledaš u sve osim u ono što je u njima samima. Steknu tvoje
povjerenje i u tebi izazovu osjećaj da je svaka priča izmišljena za tebe i ni za
koga drugoga. Ne vjeruj im."
"Srela sam jednoga", priznala sam, a da - iste sekunde kada su mi riječi
sišle s usana - nisam imala pojma zašto sam ih izrekla. Tako mi Krista, osjećala
sam se kao na ispovijedi. Osim što sam željela gurnuti ruku u radio i dotaknuti
čovjeka s druge strane, dočim patera Malloya nikada i nigdje nisam poželjela
dotaknuti, osim možda u gumenim rukavicama. "Počinjem sumnjati da je..."
Zastala sam osjetivši da me Stražar sluša bez daha. "Mislim da ženama zadaje
bol - ne mislim samo na njihove osjećaje nego i na nešto puno gore."
"Shvaćam", rekao je glas, ne odajući nikakvu naznaku onoga što je time
mislio reći. U malenoj sobi niskoga stropa zavladala je takva tišina da sam
mogla čuti i kucanje Rosieina ručnog sata i cvrčanje tave koja se hladila u
sudoperu. "Već te je poljubio, zar ne? Tako on to radi. Ako je doista vješt, već si
mu dopustila i da prespava kod tebe." Glas je postao oštriji, ali ne i prijekoran.
"Trebate ga posve zaboraviti, obje, tko god bile, i nastaviti s vlastitim životima.
Od njega se, na kraju, ne možete nadati ničemu dobrom."
Rosie i ja pogledale smo se onako kako se pogledavaju djeca kad pomisle
da su upravo vidjela duha.
"Daj to 'vamo", reklo je najprizemnije darkersko dijete koje sam u životu
srela i otelo mi mikrofon. "To je najveća gomila govana koju sam ikada
izlopatala, Stražaru. 'Si siguran da nisi buljio u svoju ploču za prizivanje duhova
nakon što si popušio veliki džoint? Kraj."
"Od volje ti", rekao je muškarac dok su se elektronska vrata naše kratke
seanse polako zatvarala. "Možda uistinu trabunjam bez veze."
U posljednjoj nagloj provali signala, Stražarov glas začuo se iz zvučnika
jasno kao da sjedi na kauču pokraj nas i zuri u mene.
"Ali, ako ti priča o ljubavi", rekao je, "bježi glavom bez obzira."

Gledajući unatrag, većina događaja koji su prethodili toj večeri, čak i sada,
djeluje mi gotovo podnošljivo - koliko god ti se to činilo ludo. Ali kada je
ponovo došao petak, i vrijeme za večeru kod tetke Moire, naši životi zauvijek su
se promijenili.
Ostala sam neko vrijeme, jela Ewieinu hranu, smijala se sestrinim šalama,
glumila da sam posve prevladala opsjednutost putujućim pripovjedačima i -
barem u svojoj glavi - potencijalnim serijskim ubojicama. To je bilo sve što sam,
između zalogaja kukuruza i lososa, uspijevala činiti kako ne bih ustala sa stolca
na kojemu sam sjedila i, posljednji put, objema rukama, zgrabila kratkovalni
radio, nadajući se da ću onaj hipnotički glas iz šume, nekako, ipak uspjeti
natjerati da se vrati. "Usamljeni bolesnik iz nekog socijalnog stana koji ne zna
što bi sa sobom", sarkastično je primijetila Roísín i napravila grimasu. "Oooh,
jezivo... On, kakti, poznaje Jima. I uzima ime koje će te navesti da pomisliš na
crna vrata dvorca iz Jimova svijeta snova, zar ne? Ma, molim te. Jeftin
pripovjedački trik. Vjerojatno je računovođa ili službenik. Dvorac? U svakoj
bajci postoji jedan. Još graška?"
Ja sam bila pametnija.
I Ewie je bila pametnija, no ona je mudro šutjela i lagano stiskala Rosieinu
ruku kada bi ova zamahala upaljenom cigaretom kao napunjenim oružjem i
nastavljala tiradu o tome koliko je njezina starija sestra, uza svu svoju učiteljsku
pamet, naivna. Ewie i ja smo u izgovorenim riječima upozorenja čule nešto,
neku poruku što je dopirala odnekud onkraj šume za koju sam žalila što sam je
uopće mogla zamisliti.
U danima koji su slijedili žela sam bogatu žetvu sramote što sam je posijala
jureći za Jimom i Tomom i sve vrijeme glumila da sam bolesnija od gomile
svećenika na zboru izviđača. Mimoilazeći se sa mnom, ljudi su mi se napadno
smiješili. Pater Malloy spotaknuo se o vlastiti jezik kad mi je poželio dobro
jutro.
No ništa od toga nije se moglo mjeriti s prijezirom koji sam doživjela od
svojih šestaša.
"Gospoda Harrington nije znala
ni približno dovoljno o Drugoj egipatskoj dinastiji", uzviknula je mala
Mary Catherine Cremin kada sam se napokon uspjela vratiti u školu, strijeljajući
me pogledom od kojega bi i cvijeće uvenulo. "Zato sam napravila popis svega s
čime kasnimo u posljednja tri dana, koliko ste bili... odsutni. Zamjenski učitelji
naprosto nisu isto." Spustila je uredno isprintan popis na stol ispred mene i
nasmiješila se tako slatko da mi je došlo da joj zalijepim jednu za uho. Shvatila
sam na kakvim je mukama bila moja zamjena. Nakon toga, mogla sam
uzdignutim kažiprstom mahati koliko me volja i - kad god bi nekoj djevojčici
maznuli iPod - prijetiti Davidu da ću ga prijaviti ravnateljici. Mala je gadura
vladala razredom poput vučice Ilse iz ss-a.
Bila sam zauvijek obilježena kao "kurvetina koja je poševila onog skitnicu
na opakom motociklu".
Finbar mi je prestao slati sms-poruke i sada bi mi, kada bismo se mimoišli
na ulici, samo snishodljivo kimnuo, kao što bi to činio s gubavcima. Plavokose
gospode iz bara Jastog bile su pune suosjećanja za njega.
I dalje sam pretraživala novine tragajući za vijestima o Jimu, naravno, i
provjeravajući je li još netko, u nekom drugom gradiću, doživio preranu smrt.
No o silovanim i zadavljenim mladim djevojkama nije bilo ni riječi. Southern
Star je neprestano objavljivao priče o pretjerano našminkanim dobitnicima lota
iz Clonakiltyja i o tome kakvo lijepo ljeto imamo. Bronagh se više nisam usudila
ništa pitati. Činilo se kako se sve - unatoč svemu što se možda i dogodilo - vraća
u prijašnje stanje, stanje što je prethodilo crvenom Vincentu Cometu iz 1950.
koji je onako bučno najavio dolazak u moj grad.
Tako vam se pak činilo samo dok se ne biste pažljivije zagledali u moju
tetku.
Prvo, omršavjela je i ponovo počela nositi visoke potpetice. Aoife ju je
vidjela kako dolje, kod frizera, traži da joj izvuku pramenove. Kada ju je jedna
cura u trgovini upitala je li ona to dobila neke dobre vijesti, tetka Moira se samo
šutke nasmiješila. I potrudila se da nas, svaku pojedinačno, nazove kako bi bila
sigurna da u petak stižemo na večeru.
"Zdravo, ljepotice moje", zapjevuckala je otvorivši nam vrata i propustila
nas unutra. Aoife i ja stigle smo putem kojim smo uvijek išle, sprdajući se na
račun Finbara koji nas - ni jednu od nas - više nije pozdravljao. Kada smo pak
ušle u tetkinu kuću - a odmah za nama i Rosie - naše nosnice navikle isključivo
na miris zagorjelog mesa i razvodnjenog povrća dočekao je nepoznat miris. Bože
mi pomozi, mirisalo je prekrasno! Kao da su se piletina, odrezak i nekakav
egzotični začin stopili u umak odveć kompliciran za opisivanje. Budući da je sve
bilo po starom, projurila sam pokraj kipova i uletjela u blagovaonicu prije
sestara. Sve međutim nije bilo po starom.
"Što kuhaš, teta Moira?" zadovoljno je upitala Roísín i, umjesto odgovora,
dobila tek: "Jeste li sa sobom ponijele i tek?" I smiješak, tajanstveniji od
sfingina.
Za stolom je stajao još jedan stolac. Uškrobljeni bijeli stolnjak krasile su
nove kristalne čaše, a Moira je kuću usisala tako da je bila čišća od bolničke
operacijske sale. Kada smo posjedale, Aoife me je pogledala, načisto zapanjena,
kao da ništa od svega toga nema nikakva smisla. Rosie je samo blenula za
tetkom, koja je žustro izišla iz blagovaonice, smiješeći se od uha do uha,
nesumnjivo spremna za veliki nastup.
"Sto joj je?" prosiktalo je moje demonsko dijete, uznemireno nanovo
otkrivenom samouvjerenošću tetke Moire, nekako grozničavom i nezemaljskom.
"Nemam pojma", rekla je Aoife pipkajući čipkasti ubrus, toliko nov da je na
njemu još stajala naljepnica s cijenom. "Ali mislim da više ne moram glumiti da
volim kako kuha."
U hodniku su se začuli koraci praćeni cvrčanjem hrane u tavi. Sestre i ja
nestrpljivo smo se naginjale na stolcima. Kunem ti se, sve je izgledalo kao
mađioničarska predstava, ono kada slon nestane iza zastora, a onda se uz zvuk
bubnjeva ponovo pojavi.
I pojavio se - Jim - noseći dvije tave pune najukusnije hrane koju sam ikada
vidjela. Zglobove na šakama, izgrebene i natečene, nije ni pokušao sakriti.
"Dakle evo vas opet, moje dame", rekao je s onim svojim osmijehom, no
samo je mene pogledao pravo u oči. je uvijek bio korak ispred.
Potpuno neopaženo, početkom tjedna nazvao je tetku Moiru i zatražio sobu.
Mislim da ne pamtim ironičniji čin od onoga kada mu je dala ključ sobe broj pet,
sobe u kojoj joj je Harold, na škrip a vom starom krevetu, svojedobno uništio
život.
"On je tako zahvalan gost", cerekala se naša zatravljena tetka. Između dvaju
zalogaja Jimova pilećeg cordon bleua, nasmiješila mi se i posesivno ga stisnula
za podlakticu. Njemu to, čini se, nije smetalo; smotao ju je onim svojim
zmijskim pogledom pred kojim su žene od Mizen Heada do Kenmarea
pozaboravljale lica svojih supruga.
"Dosadila su mi mala prenoćišta", objasnio je Jim, dopuštajući si da
zauzvrat pomiluje ruku tetke Moire. Moje sestre silno su se trudile ne gledati
kako na to reagiram. "A vaša teta dopustila mi je da se uselim ako joj pomognem
oko kuće. Poštena razmjena, zar ne?"
O, da, pomislila sam. I točno znam kako ćeš joj ti to pomoći.
Znam da znaš, činilo se da mi uzvraćaju njegove oči preko čaša za vino. I
oboje znamo da ti nitko ne vjeruje.

Tako je počela moja višetjedna agonija.
Ne želim tvoje sažaljenje i nisam cmizdravica. To sam ti već rekla. Ali
moram ti reći koliko je nestvarno bilo gledati moju mrzovoljnu tetku kako
odbacuje pût boje Mars čokoladica i ponovo otkriva samosvijest koju je
posjedovala dok je Haroldi ovoga svijeta još nisu bili pokrali. Jim je i dalje palio
svog prekrasnog Vincenta i jurio u potragu za publikom koja će plaćati njegove
priče, no svake noći vraćao se našoj tetki.
Soba broj pet uskoro je dolično krštena, kada je Jim plešući skinuo tetkinu
novu haljinu i rublje. Nakon toga, njegov ranac i vreća za spavanje za stalno su
preselili u glavnu spavaću sobu.
Moram ti priznati da sam jednom stajala ispred prozora te sobe i osluškivala
hoće li iz Moire izmamiti zvukove kakve je svojedobno izmamio od mene, no
čula sam tek mrmljanje. Isprva mi nije bilo jasno što rade, no kada sam zidu
prišla toliko blizu da sam ga gotovo dodirivala, shvatila sam. Nisu se ludo i
divlje seksali, barem ne tada. Jim je činio nešto mnogo zavodljivije.
Pričao joj je priču.
Večere petkom, tjedne vježbe iz čiste dosade, prometnule su se u izložbe na
kojima se Moira pojavljivala u sve smjelijim kostimima s vratolomnim izrezima,
nakićena finim nakitom naše majke. Sada je bila mršava poput modela kojima je
zavidjela na bokovima, a i Jim je blistao kao pravi ponosni dečko. Kad god bi
rezao odrezak ili filetirao onu svoju fantastičnu pastrvu amandine kuhanu na
pari, promatrala bih nož u njegovim rukama i mislila na Toma, gospodu Holland
i malu Sarah McDonnell. Ali, kako su mjeseci prolazili, a nije bilo vijesti o
novim jezivim ubojstvima, i ono malo sumnjičavosti što ju je dotad možda i
pobuđivao, u većine ljudi ispralo se poput lošeg sna. Osim u mene.
"Moraš se pomiriti s tim", rekla je Aoife dok smo jedne večeri U njezinoj
kuhinji pijuckale čaj. "Mislim, ja jesam. I mogla bi u tome barem malo uživati."
Pokušavala je glumiti nekadašnju, hrabru Aoife, no vidjela sam da je zavist i
dalje bocka, negdje blizu srca. Nekoliko tjedana prije naime onaj njen prekrasni
nogometaš ipak je otišao iz grada i vratio se svojoj anoreksičnoj sponzoruši,
doma, u prekrasni Dalkey.
"A valjda", rekla sam i opazila kako dlanom tapka po kosi koje nema, što je
činila uvijek kada bi se iznervirala. "Samo, ima u tome nečega... čudnog... u
tome što se uselio točno kada su ubojstva prestala."
"Ma, hoćeš li više prestati glumiti Perryja Masona?" Njezino lice, i inače
grublja inačica Rosieine vilenjačke puti, malčice se smrklo. "Tvog Kineza
najvjerojatnije je udario auto, Sarah je sredio netko od onih armenskih ili
ukrajinskih putujućih gangstera koji su lani bili tu, a gospoda Holland umrla je u
snu, dobro?"
"Dobro", rekla sam, i obje smo znale da ne mislim tako.
Nije to nešto čime se ponosim, ali uskoro sam petkom uvečer redovito
njuškala po tetinoj kući.
Služila sam se kojekakvim izgovorima ne bih li otišla na kat i preturala po
Jimovim stvarima, što i nije bilo lako budući da je znao što mi se kuha u glavi.
Tako bi - kad god bi Jim bio zauzet u kuhinji ili bi ga tetka odvukla na ulicu da
se njegovim osmijehom puše pred zavidnim susjedama - uslijedili kreativni
odlasci u zahod. Ubrzo sam stekla tihu vještinu što sam je svojedobno pripisivala
Tomu, otvarala ormare i podizala džempere, otkopčavala džepove i ponovno ih
zakopčavala ne ostavljajući tragove. Bila je to gotovo igra, s naglaskom na
gotovo. Jer, vrlo sam dobro znala što bi mi se moglo dogoditi uhvati li me Jim
ikada na djelu.
Uz to, u početku i nisam pronalazila bogzna što.
Bilo je tu restoranskih računa, telefonskih kartica i omota žvakaćih guma
pogužvanih zajedno s djevojačkim telefonskim brojevima i kemijskim
olovkama. Ništa nije ukazivalo na to da je Jim bilo što osim onoga za što sam ga
već smatrala - putujući šarmer.

Ipak, bila sam strpljiva. Pritajila sam se na gotovo mjesec dana, trpjela
svakodnevnu torturu malih čudovišta u školi i petkom navečer poslušno jela
Jimovu stručno pripremljenu hranu, a da ga pritom ne strijeljam sumnjičavim
pogledima. Uvjerila sam samu sebe u to da me Jim više ne smatra prijetnjom;
ponovo me je gledao prijateljski, gotovo bratski. Tako sam, ponekad, na
raspolaganju imala i po dvije minute da provjerim kutove po sobama na katu,
podignem madrace i tepihe, tražeći nešto - bilo što - čime ću, jednom zauvijek,
uvjeriti samu sebe u to da mogu dokazati ono u što sam u srcu već bila uvjerena.
Prvu naznaku onoga što je skrivao glumeći brižnoga dečka dobila sam kada
je jedne večeri prošao hodnikom na katu ne primijetivši da sam u jednoj od
tamošnjih soba. U hodniku je stajalo veliko zrcalo u zlatnom okviru, s po
jednom svijećom s obje strane. Zastao je pred njim, nagnuo se prema vlastitu
odrazu i iskesio zube. Usnice je istegnuo do kraja, tako da su se u zrcalu vidjeli
tek očnjaci i nekoliko centimetara crvenoga zubnog mesa. I samo je stajao, ne
trepćući, očiju stisnutih u proreze nalik linijama iscrtanima crnom olovkom,
diveći se vlastitim raljama.
Dok sam ga promatrala kroz pukotinu na vratima sobe broj devet, prestala
sam disati i uspijevala se sjetiti tek pitanja što ga je onomad postavio publici
dolje, u onom pubu u Adrigoleu.
Hoće li je ubiti ili voljeti?
Znala sam da je ljubav posljednja stvar na koju bi se Jim okladio.
Narednih nekoliko tjedana donijelo nam je tek turiste koji su ulice
zatrpavali smećem: omotima od hamburgera, pivskim bocama i samima sobom.
A onda sam, jednoga petka, dok su se Jim i tetka vani ljubili, pronašla što
sam tražila.
Te sam večeri već bila pretražila sobe broj pet, sedam i devet, ali u njima
nisam pronašla ništa osim rabljenog kondoma. U glavnoj spavaćoj sobi zatekla
sam tek Jimovu kožnu jaknu, obješenu preko naslona stolca, kao da čeka
povratak jebenog Jamesa Deana iz mrtvih. I kada sam već namjeravala krenuti
natrag, zavukla sam ruku u onaj tajni džep ušiven u podstavu na leđima. Iz njega
je izvadio pljuge one noći kada je bio kod mene. Oslušnula sam da provjerim
hoda li netko stubištem, no u prizemlju sam čula tek tetku Moiru kako kikoće
kao djevojčica. Znala sam da imam još najmanje trideset sekundi.
Otkopčala sam patent na džepu i u njega zavukla dva prsta.
Osjetila sam hladni metal i izvukla nešto zlatno i zveckavo, nešto što sam
vidjela na mrtvoj ženi one noći kada je posljednji put udahnula.
Nestalu naušnicu Sarah McDonnell.
Držala sam je u ruci dovoljno dugo da se uvjerim u to kako je tetin novi
dečko - i objekt mojih fantazija - hladnokrvni ubojica. Djelić sekunde razmišljala
sam o tome da je strpam u džep, no znala sam da bi Jim opazio da je nema.
Stoga sam je, što sam tiše mogla, vratila tamo gdje sam je i pronašla, i vratila se
u prizemlje s osmijehom primjerenim prigodi. Jedino je Roísín pročitala
neutralni izraz na mom licu i znala da se iza njega krije nešto ružno.
Poslije, dok su sestre pomagale servirati kavu, napokon sam ostala nasamo
s Jimom.
Dok sam, okrenuta mu leđima, stavljala žličice na tanjuriće i pokušavala se
ponašati normalno, na vratu sam osjetila njegov dah. I, bit ću ti iskrena, nisam
znala da li me više užasava ili uzbuđuje. Jer, usprkos svemu što sam znala, iz
glave nisam uspijevala izbiti onu noć provedenu na podu.
"Nezahvalna si, znaš?" rekao je ne podižući glas, i ne trudeći se da zvuči
prijeteće. "Imali smo dobar posao, ja i moj stari Tomo. Sve dok nas nisi slijedila
do onog jebenog brda i vidjela što radimo. Možeš li mu, onda, zamjeriti što te je
htio izrezati kao šniclu od slabine? Mislim, zbilja?"
"Tomo je ubio Sarah McDonnell", rekla sam. "Ubio ju je, sigurno k'o kiša.
Ali ti si zadržao trofej."
Nagnuo mi se preko ramena, skup' s onim svojim vučjim zubima, ne
obazirući se ni na što osim na mračnu glazbu u vlastitoj glavi. "I ubio Toma,
zbog tebe, jesi li to znala? Namjeravao je srediti i tebe i tvoje sestre i ostaviti vas
u nekom jarku. I nije se dao odgovoriti od toga. Umlatio sam ga čekićem, ne
pitaj me zašto. Možda postajem mekan. Ili si bez suknje bila za dlaku bolja od
ostalih?"
Osmijeh mu se razvukao i postao topliji, a glas mu je bio čista medna rosa.
"Ali obećavam ti jedno. Volim se skrivati pod suknjom tvoje tetke Moire,
zbunjivati gardaie. Zajebeš li mi taj ugodni aranžman - primjerice još jednim
razgovorom sa svojom velikom prijateljicom Bronagh - ni jedna od vas tri neće
osvanuti." Dodirnuo mi je vrat, gotovo prijateljski, utješno. "Stoga se opusti. Svi
bismo se mogli dobro zabaviti."
Htjedoh ga upitati koliko se zabavljala gospoda Holland dok je iz nje
cijedio život, no upravo tada u kuhinju je - noseći prljave tanjure - ušla tetka
Moira u kratkoj "navali narode" haljini.
"Što vas dvoje spletkarite?" upitala je, tobože u sali, ne skidajući s mene
one svoje radarske oči koje su pamtile kamo je Jim gurao pimpek nedugo prije
no što se odlučio za nju.
"Same nevaljalštine, dušo", rekao je Jim, polako se okrenuo i poljubio je u
vrat. Osjetila sam kako je zadrhtala od užitka, čak i s mjesta na kojemu sam
stajala. "I kako da druge muškarce zadržimo podalje od tebe."
To je zvučalo toliko neiskreno, tako očito lažno. Bila sam sigurna u to da je
tetka Moira pročitala što se skriva iza tog baršunastog glasa i ležernog osmijeha.
Ali nije; dok sam iznosila poslužavnik i servirala desert, ona se prepustila
njegovu zagrljaju. Bila je istinska vjernica, unatoč dokazima koji su joj zurili u
lice.

 Nisam marila za Jimove prijetnje. Bog nek' mi oprosti, ali nisam. Time sam
jednoj od dviju osoba za koje ću uskoro umrijeti na vrat navukla gnjev
najopakijih demona. Puna dva dana smišljala sam način da Bronagh kažem za
Jima, a da me ona na licu mjesta ne zatvori. I da, usput, time ne probudim
Jimove sumnje.
Ali Jim je još uvijek gradio svoje obrambene nasipe. O, da. Rekoh ti da je
uvijek bio korak ispred. Tako smo - kada nas je tetka Moira telefonom pozvala
na čaj, i to u nedjelju poslijepodne - znale da ne želi raspraviti jelovnik za
sljedeći tjedan.
Bila je odjevena u novu izazovnu haljinu - crnu, s kožnatim remenom - i
nosila štikle koje bi časnu sestru natjerale da se prekriži.
Na prstu joj je svjetlucao dijamant, sjajniji od njezina pogleda.
"Željeli smo da vi budete prve koje će za to doznati", rekla je i stišala glas,
dajući nam time do znanja da sudjelujemo u velikoj objavi. "Zaprosio me je.
Vjenčat ćemo se za dva tjedna, dolje, u Presvetom Srcu." Moira me je pogledala
i napućila usnice. "Osobita mu je želja da ti budeš tamo, Fiona."
Jasno, pomislila sam ne znajući što bih joj odgovorila, gade jedan.
"Bit će mi čast", uspjela sam graknuti i potegnula dobar gutljaj crnog vina.
Teta se nasmiješila, zahvalila nam, ostavila velikodušnu napojnicu i otplesala
van. Sestre i ja otišle smo u McSorley's da dođemo k sebi i - uz nekoliko čaša
jakoga tamnog piva - u svemu pronađemo nekakvu logiku. Imala sam osjećaj da
je Jim načinio nekakvu omču - omču od jednakih dijelova šarma, ljubomore i
čiste proračunatosti - i sada me davi mojim vlastitim žudnjama. A ja još uvijek
nisam znala kako da odšećem niz ulicu, do Bronagh, i kažem joj za naušnicu.
Bila sam napola spremna ubaciti dva metka u onu ružnu Aoifeinu pušku i sama
dovršiti posao.

Jednoga jutra, usred osnova irske povijesti, stvari je - ničim izazvan -
pokrenuo Finbar.
"Gdje je?" čula sam ga kako viče iz školskog hodnika. Čak je i Mary
Catherine djelovala uplašeno. "Ruke k sebi! Hoću razgovarati s njom. Fiona! Ne
možeš mi se sakriti!"
Vrata su se s treskom otvorila i ja sam svog bivšeg dečka ugledala u izdanju
u kakvom ga nisam mogla ni zamisliti.
Uteturao je u razred, odjeven u košulju u kojoj kao da je i spavao, s
nakrivljenom kravatom, smrdeći na skup viski. Samo je Mary Catherine ostala
na mjestu, za stolom ispred mojega, mjestu koje je izborila u bespoštednoj
konkurenciji. Sva druga djeca skutrila su se uz suprotni zid.
"Kako si mi to mogla učiniti?" upitao je.
"Finbare, nemam pojma o čemu ti to -"
"Dopustila si da se useli k tvojoj teti, samo tako? Ti, ciganska kurvo? I
mrtva hladna sjediš i večeraš s njim? Znaš li uopće što ljudi pričaju o meni?"
Glas mu se spotaknuo na riječi meni i pretvorio se u jecaj.
"To nema nikakve veze s tobom", rekla sam. "A sad, molim te, idi. Plašiš
djecu."
"Ja se ne bojim", rekla je Mary Catherine, objema rukama stežući klupu,
kao da Finbar s njome namjerava zbrisati. Lice joj se smotalo u prkosnu ljutitu
rolicu.
"Zaveži, Mary Catherine", otresla sam se na nju - napokon! - i osjetila se
veličanstveno. Pogled sam s Finbara skrenula tek na sekundu, koliko da je
opomenem, a onda osjetila njegovu šaku na oku. Snaga udarca odbacila me je na
drugu stranu prostorije, gdje sam se stropoštala poput vreće, posred prevrnutih
klupa i vrišteće djece.
Kada su stigli Bronagh i njezini štakori, izgledala sam strašno. Obraz mi je
natekao, mali David je ridao, a cijela je škola bila u metežu.
"Hoćeš li podnijeti prijavu?" upitala je Bronagh suosjećajući sa mnom prvi
put otkako znam za sebe. Vidjela sam da onaj njezin mrzovoljni narednik drži
Finbara za ruku i na uho mu šapuće nešto gadno. Finbar je jecao i uporno kimao;
šmrklji su mu u krupnim kapima padali po talijanskim cipelama.
"Ma, ne, pusti", rekla sam, osjećajući se prokleto krivom.
Ta se odluka, činilo se, svidjela Bronagh. Spremila je svoj policijski notes i
opet me - onako, kao u američkim policijskim serijama - potapšala po ramenu,
što je značilo da je sa mnom sve u redu. Gospoda Gately, u čijoj sam se milosti
odnedavno nadala ponovo naći, pustila me je kući prije kraja smjene. Njezin
stisnuti osmijeh govorio mi je da ću morati krenuti ispočetka, od samoga dna,
sada kada sam upropastila njezinu mirnu školu, ja, jedna laka ženska.
Cijelo poslijepodne spavala sam kao mrtva. Aoife i Roisin trebale su doći
na večeru, no samo je darkerska blizanka stigla na vrijeme, noseći bocu jeftinoga
crnog vina kao da je dijete koje je otela iz nekog zloglasnog sirotišta. Popile smo
vino i popušile pola kutije pljuga dok smo kuhale. Aoife se ni do devet navečer
nije ni pojavila, ni javljala na mobitel.
"Vidjela sam joj auto", rekla je Rosie. "Stoji pred kućom cijeli božji dan.
Nije vani na vožnji."
"Stići će", rekla sam kušajući umak, no osjećaj strave ključao je u meni
poput podzemnog vulkana. "Vjerojatno je pronašla novog dečka."
"Vjerojatno", rekla je Rosie, djelujući tužno. "Nedostaje mi Ewie", dodala
je nabirući usnice, "ali stiže sljedeći tjedan."
Kada je prošla ponoć, čak se i Rosie počela brinuti. Cijele noći slala joj je
sms-poruke, no Aoife joj nije odgovarala, što se nikada prije nije dogodilo, čak
ni kada bi se našem Taksistu posrećilo s nekim komadom. Stoga smo zajahale
bicikle, dok su na ljetnome nebu iznad nas ćeretale ševe, i okretale pedale kao
nikada prije. Obje smo imale osjećaj zle slutnje koji se jedna drugoj nismo
usudile povjeriti. Jimovo upozorenje pospremila sam na dno želuca, kao kakav
crni dijamant što je - što sam više o njemu razmišljala - sve više dobivao na
težini i poprimao zastrašujuću čistoću.
 Bam! Bam!
Zvuk sam prepoznala puno prije no što sam ugledala otvorena vrata kako
lamataju na vjetru.
"Aoife?" povikala sam, no odgovora nije bilo. Pogledala sam Rosie; prvi
put u mnogo godina nije znala što joj je činiti. Kuća je bila u mraku, a hodnik,
čiji su zidovi bili oblijepljeni osušenim hipijevskim cvijećem, zvrljio je prazan.
Šačica vjetrom razmetena lišća plesala je po podnim pločicama. Rosie i ja ušle
smo polako, ne čuvši ništa osim vlastitih misli.
"Aoife, jesi li tu?" prošaptala je Rosie. Vidjela sam da je i sama prestrašena.
Kada smo stigle do dnevne sobe, petljala sam prstima tražeći prekidač, i
konačno ga napipala.
Sada smo jasno vidjele što se dogodilo.
Oba njezina udobna kauča bila su istranširana poput stoke. Iz krpenih su im
utroba visjeli pramenovi vune. Razbijeno staklo ležalo je posvuda, kao i
Aoifeine omiljene knjige, rastrgane na komadiće. Bijelo vino još se cijedilo u
lokvu pokraj vrata, što je značilo da se sve dogodilo relativno nedavno.
Bile smo toliko zaprepaštene da smo tek naknadno zamijetile da nismo
same.
Sjedila je u kutu, umotana u deku, i njihala se. Djelovala je prastaro; oči su
joj se caklile i zurile u vlastitu nutrinu, u nekakav užas u njoj. Nije ispustila ni
glasa.
"Aoife!" vrisnula je Rosie, skočila prema njoj i uzela blizanku u naručje.
Vrlo nježno odmaknule smo deku i vidjele kakve je batine dobila. Ruke i prsa
bili su prekriveni crvenim masnicama, a točkasta haljina bila je potrgana u
komadiće. Nije reagirala na zvuk svog imena. Satima smo tako sjedile, zbijene
poput Indijanaca, nastojeći zaboraviti strašni napad bjelačke konjice što se sručio
na nas, osluškujući tek lupanje sestrina srca.
Kada je svanulo, Aoife je okrenula glavu prema meni i rekla: "Rekao mi je
da si za ovo ti kriva." Glas joj je prolazio kroz nekakav filtar koji je iz njega
uklanjao svaku emociju.
Bio je to Jim. Naravno da je bio.
I dok sam ja kuhala čaj i pokušavala je nagovoriti da otpije barem gutljaj,
Aoife nam je ispričala kako joj je Jim došao s izlikom da joj želi priopćiti
nekakvu tajnu. Čim su se međutim vrata za njim zatvorila, obrisao je njome pod,
iskidao joj odjeću i satima je silovao.
"Rekao je da me ovoga puta nije ubio samo zato što ga teta Moira očekuje
na večeri", rekla je Aoife mrtvačkim glasom. "Ali je obećao da će se vratiti."
Kao što ti već rekoh, postale smo ubojice; upravo toga jutra prisegnule smo
jedna drugoj. I kada mi je Aoife napokon zaspala u naručju, vidjela sam Roísín
kako iz kuhinje uzima najoštriji nož i trpa ga u torbu.
"Vrijeme je da ugasimo tog seronju", rekla je glasom koji nije ostavljao
mjesta sumnji u to misli li ozbiljno.

Ali, čekaj.
Opet čujem svoju dragu tetku, dolje, u prizemlju. Sjećaš li se da sam ti, na
početku, rekla da ne znam koliko ćemo dugo biti skupa? Pa, vrijeme nam je
upravo isteklo. Stoga se, ako si pročitao sve ovo, pomoli za nas. Nadam se da će
moj i Rosiein dnevnik nekako uspjeti izići odavde. Možda moj uspije stići do
pošte, a njezin će stići na mjesto na kojem će ga onaj stari vrag, pater Malloy,
moći zatrpati cvijećem. Možda i uspijem zadržati Moiru dovoljno dugo da ne
naškodi Rosie, ali nisam sigurna. Možda nas obje zatuče prije nego je svladam.
Sve za što sada preklinjem jest dobra prilika da je probodem. Sada više neću
vidjeti piramide, pa ih, ako budeš u prilici, slikaj za mene.
Evo je, dolazi. Polako, Rosie, polako. Ne plači. Pričekaj. Štitit ću te dokle
god budem mogla.
A ti, dragi neznani čitatelju, upamti što sam ti ispričala. Svim našim
manama unatoč, ne sudi loše o meni i mojim sestrama. Bog te blagoslovio za to
što si okretao ove stranice. Sve što si pročitao istina je, sve dobro i sve loše.
Upamti me.
Upamti nas.
I, prođeš li ikada pokraj groba naše svetice tete, slobodno pljuni na njega.
 Dio drugi

VUČJI TRAGOVI

4.

Niallovi prsti dugo su počivali na riječi grob. Osjećao se pijano, kao da se
nalio nekog egzotičnoga crnog vina koje neće moći prestati piti.
Osjećao je bubnjanje krvi u ušima i nije znao koji bi prizor iz Fionine priče
izdvojio i dodatno proučio. Njen prvi susret s Jimom? Ne, to je bilo sasvim
uvjerljivo. Kratku vezu koja joj je promijenila život? Treba li iznova razmotriti
nasilnu smrt koju su ona, njezine sestre i njihova tetka doživjele ni kilometar i
pol od mjesta na kojemu je on, dan za danom, razvrstavao poštu? Izbor jc bio
nemoguć. Glavom su mu jurili nepovezani mračni prizori, stvarni i izmišljeni,
prizori vukova i muškaraca u crnom što naganjaju žene po krševitim padinama i
neprohodnim šumama. Dodirnuo je posljednju stranicu u bilježnici i osjetio da
uspijeva vidjeti Jima, da mu kroz papir, tanak poput lupine luka, gotovo uspijeva
dotaknuti Jimove ljuskave obraze, ne bi li se uvjerio u to da nije tek kreativan
plod Fionine mašte. Zadivilo ga je to što joj se rukopis, do posljednjih utisnutih
riječi, nije ni pokolebao ni slomio od straha. Do posljednje točke ostao je miran
poput ciljnika na ubojičinu pištolju. Na dnu je, poput finalnog zastora, bila
povučena debela crta. No što je značilo ono o pateru Malloyu i "zatrpavanju
cvijećem"?
Više od svega želio je da može sjesti s Fionom i porazgovarati. Još nije sreo
takvu djevojku, djevojku koja je bila spremna priznati vlastite mane i slabosti i
istodobno jasno staviti do znanja da joj je kralježnica načinjena od nekog
rijetkog, još neotkrivenoga kro-miranog čelika. Da li bi se sprijateljili? pitao se.
Vjerojatno ga ne bi ni primijetila, poput većine cura kojima je želio sjesti
dovoljno blizu da ih dodirne. Pokraj kuće u Ulici Strand, "kuće za ubijanje",
kako su je sada nazivali, prošao je nedavno. Točno je znao gdje je Fiona
zamahnula onom lopatom prema Moiri; nije joj baš odsjekla glavu, ali nadgrobni
spomenik je ipak zaradila. Niall nije namjeravao otići na Fionin grob i
sentimentalno joj obećati da će otići vidjeti piramide. Znao je da bi zakolutala
očima i nazvala ga idiotom jer gubi vrijeme s mrtvima.
Što mu je, onda, činiti?
Okrenuo je dnevnik u rukama, ovaj put drugačije, kao da je pun tekućih
misli koje bi, rukuje li njime nepažljivo, mogle iscuriti. Garda, ha? Zar će sjediti
na prijavnici i nekakvom naredniku pričati o tome kako je, protuzakonito,
dignuo dnevnik iz pošte i odnio ga kući? Sve da se, uz osmijeh, i uspije prodati
za dobrog Samarićanina, ista je zadrigla seljačina samo trebala spustiti koba-
sičaste prste na tipkovnicu i doznati da je izvjesni Niall Francis Cleary, jedino
dijete Martina i Sarah, jedanput jedva izbjegao optužbu za napad.
I nema veze što mu je tada bilo petnaest godina i što su ga, prilijepljenog uz
kameni zid škole, Ludi Larry i njegov vrijedni pomagač Charlie Štakor zasipali
kamenjem i vikali da mu je majka jebeni bogalj zato što hoda sa štapom. I nema
veze što su Charliejevi i Larryjevi roditelji odustali od tužbe samo zato što im je
Niallov otac, godinama poslije, u znak tihe isprike, postavljao i održavao
vodovodne instalacije? U kući se o tome nije govorilo. Ipak, kad god bi mu
priredila večeru i upitala ga je li mu fina, u majčinu glasu čuo bi zahvalnost.
Kako da ne. Kao da bi ga drotovi slušali. Njega. Vraga bi.
No ostatak priče, o tome kako su skončale Roísín i Aoife, ležao je negdje u
crkvi Presveta Srca u Castletownbereu, ako je stari pater Malloy još uvijek tamo.
Sklopio je oči i pokušao pogoditi tko je uspio pobjeći iz podruma Moirine kuće
za ubijanje. Je li to bila Aoife? I, ako jest, zašto je nisu pronašli? Nije li, možda,
pouzdana Ewie na zabavu stigla prekasno, a otišla prerano? Ili je, možda, siroti
Finbar napokon prestao plakati i pokušao ih spasiti, ali mu nije pošlo za rukom?
Sigurno to nije bila glavna gradska sumnjičavica i ulizica Bronagh, osim ako
napokon nije počela raditi policijski posao i prestala se uvlačiti u dupe starijim
kolegama. Prije no što ga je strpao natrag u ranac, Niall je iz stola izvadio
elastičnu traku i omotao je oko Fionina dnevnika. Tu je, neočekivanu, knjigu
mrtvih namjeravao zadržati za sebe, kako bi mu, kad god mu zatreba dodatne
hrabrosti, ukazala na pravi put.
Ovaj će se misterij morati razriješiti sam od sebe.
Rringg!
Po nestrpljivom uzdahu Niall je znao tko zove i prije no što je začuo
nadmeni glas gospodina Raichoudhuryja.
"Devet i trideset je, gospodine Cleary", rekao je najviši poštanski službenik
u državi Irskoj, kojega je Niall zaboravio čim je otvorio bilježnicu i pročitao
prvu stranicu. "Trebam li pretpostaviti da ste smrtno bolesni ili da su vam
pokvareni banditi prošle noći provalili u stan i pokrali sve satove u kući? Ja sam
vas ovdje očekivao u osam. Molim vas, gospodine Cleary, budite dobri i
prosvijetlite me."
Isuse! Niall je pogledao kroz solju zapečena okna i vidio da je sunce već
visoko iznad građevinskih dizalica koje su Mun pretvarale u japijevsku nirvanu.
Oscar ga je pogledao, a onda odjurio u kuhinju, ne želeći svjedočiti poniženju
koje je slijedilo. Narančastim repom u prolazu je ošinuo Nialla, tek toliko da ne
zaboravi tko je gazda.
"Stvarno se ispričavam, gospodine Raichoudh-"
"Znači li to da vam ne nedostaju ni plućno krilo ni bilo koji drugi vitalni
organ? I da vas, čak ni sada, u ispunjavanju dužnosti ne ometaju nikakvi uljezi
koji vas drže kao taoca?"
"Čitao sam knjigu, gospodine", rekao je Niall i prstima ponovo dodirnuo
crna vlakna. Pretvarao se da preko nekog božanskoga kratkog vala razgovara s
Fionom i pokušavao ignorirati riječi malog Napoleona.
"Premda je to, nesumnjivo, napredak u odnosu na vašu sklonost crtanju
djetinjastih slika, gospodine Cleary, kao stariji predstavnik AnPosta (AnPost -
Irska državna pošta (op. prev.) u Malahideu, nemam drugog izbora osim da vas
otpustim. Vjerujem da to ne nalazite nerazumnim ili strogim, na bilo koji način?"
Gospodin Raichoudhury zvučao je kao da ga pogađa što ga, unatoč trima
upozorenjima, mora oštro kazniti. Nazvati ga mentorom zvučalo bi otrcano.
Ipak, stariji se muškarac brinuo za svoje ljude, baš kao što bi to činio i rođeni
časnik - čak i za one koji su ga stalno ostavljali na cjedilu.
Niall je čuo kako kroz aristokratsld nos ispuhuje dvije godine razočaranja.
"Bez brige, gospodine Raichoudhury, posve ste u pravu. Nisam se dovoljno
trudio."
"Pobrinut ću se da posljednju plaću dobijete za najviše pet radnih dana",
rekao je glas, gotovo očinski. "Sretno vam bilo, gospodine Cleary, i nemojte se
ustezati da zatražite preporuku." Uslijedila je kratka stanka, a onda je nastavnik
strojeve obuke dodao: "Biste li mi dopustili jednu osobnu primjedbu? Možete
reći i ne, dakako."
"Zanimalo bi me, gospodine", rekao je Niall promatrajući Oseara kako
mrcvari vrećicu kolačića s kremom od limuna. Oscar ga je pogledao i zelenim
mu očima poručio da gleda svoja posla.
"Svojedobno sam imao učitelja koji je bio opčinjen svakovrsnim crtežima i
slikama", započeo je gospodin Raichoudhury, odlazeći na neko daleko mjesto
kakva je najviše volio. Čuvar plamena Bengalskih kopljanika zvučao je kao da
ih dijeli nekoliko stoljeća. "Žena i djeca prestali su ga zanimati. Jednoga dana, na
tržnici, ugledao je sliku boga Višnua. Božanstvo na njoj počivalo je na vječnome
moru, a kroz kožu mu je istjecalo mnoštvo svjetova i oblikovalo univerzum. No
slika je bila preskupa. Stoga je kupio papir i obojenu tintu, sjeo pred nju i,
danima i noćima, pokušavao je kopirati do posljednjega veličanstvenog detalja.
Dolazile su kiše i uništavajuće suše. Moj je učitelj počeo kašljati, ali i dalje je
slikao.

Žena i kćeri molile su ga da se vrati kući, no on ih nije htio slušati."
Gospodin Raichoudhury znakovito se nakašljao, naglašavajući da je poenta priče
blizu. "Vidite, gospodine Cleary, moj je učitelj jedne noći i umro na ulici,
svladan upalom pluća i iscrpljenošću. Njegova obitelj ostala je u siromaštvu, a
djeca samo milošću Božjom nisu završila na cesti. Shvaćate li što vam
pokušavam reći?"
Kroz krivnju koju je osjećao zbog ljenčarenja na poslu Nialla je počelo
probadati sitno neraspoloženje. Ipak se trudio držati jezik za zubima. "Da budem
iskren, gospodine, baš i ne."
Umišljeni časnik uzdahnuo je kao da je upravo pobacao bisere pred
najgluplju svinju u dvorištu. "Nemojte živjeti za bezdušne slike, gospodine
Cleary", rekao je i, poput razočarane majke, coknuo. "Isisat će vas i živoga
sahraniti."
 Gospodin Raichoudhury je prekinuo vezu. Niall je znao da je viši poštanski
službenik u pravu, itekako. U glavi je već vidio tri žene kako kruže oko sivoga
vuka, noževa spuštenih prema tlu, kao da čekaju pravi trenutak za napad. U
određenom trenutku, znao je, taj će prizor morati nacrtati. Inače će mu
nedovršene slike izazvati glavobolju.
Na brzinu je u ranac strpao nekoliko majica, uzeo Oseara u naručje i
zamolio dvije studentice biologije s druge strane hodnika da se nakratko pobrinu
za njega. Dok su Jennifer i Alex sa smiješkom zatvarale vrata, Niall je uhvatio
optužujući mačji pogled koji kao da je govorio Kamo god sada išao, nadam se da
ćeš usput slomiti vrat.

Što je vlak dalje odmicao, vuk je postajao sve životniji.
Na postaji Heuston Niall se ukrcao na rani InterCity vlak i strovalio u
sjedalo uz prozor. Vagon je bio gotovo prazan, pa su mu jedino društvo bili nečiji
zaboravljeni kovčeg i jedna šiparica koja je spavala sa slušalicama na ušima.
Odgrizao je nekoliko zalogaja sendviča i zurio kroz prozor, pitajući se koliko će
mu potrajati mizerna ušteđevina od ni stotinu eura.
I dok su prigradske betonske kuće u nizu uzmicale pred urušenim kamenim
zidovima i kišom natopljenim poljima, Niall je izvadio crtaći blok i gotovo
nesvjesno oživio čudovišno oko, oprezno i ukočeno. Djevojka i njihanje vlaka su
nestali; prazan ga je papir usisao, baš kao što je predvidio gospodin
Raichoudhury. Oko su uskoro okružili oštro krzno, usko grabežljivo lice i zubi
jedva pokriveni crnom gubicom.
Niall nije čuo glas koji je preko razglasa poželio dobrodošlicu putnicima
zeleno-bijelog vlaka i obavijestio ih da je sljedeća postaja Thurles, a da vlak vozi
do Cork Cityja. Jer, oko njegova vuka polako je rasla šuma, gusta i bujna, s
drvećem koje ste - da ste se nagnuli i spustili uho do samog papira - mogli čuti
kako šaptom upozorava na zlokobna bića. Već je bio nacrtao polovinu dvorca, s
ugljeno crnim vratima posred impozantnog zida, a onda se ponovo zagledao u
vuka. Sape su bile prilično dobre, ali još nisu valjale. U fiziologiji te životinje, u
samoj njezinoj naravi, bilo je nekakve posebnosti koju nije uspijevao uhvatiti.
Shvatio je da tajna umjetničkog prikaza istinske prijetnje možda ne leži u
kopiranju fizičkog oblika, nego u pokušaju da osjeti predatorsko bilo, urođene
reflekse i atavistički strah od zarobljavanja. Niall se zavalio unatrag, uzdahnuo i
spustio olovku. Vuk je i dalje izgledao kao pas, doduše nešto opasniji pas. Ona
djevojka se probudila, nezainteresirano pogledala u njega, a onda mu okrenula
rame i nastavila spavati. Kada su vagonom prošla kolica s čajem, Niall je smotao
crtež i vratio ga u mapu. Morao je priznati da o opasnosti, o zlu, o cijelom
mnoštvu čudnih dogadaja koje je Fiona opisala znade veoma malo. Namjerava li
dovršiti putovanje na koje se uputio, morat će voditi računa o upozorenju višega
poštanskog službenika, barem malo.
Spikerov glas, umirujući i autoritativan, ponovo se začuo iz zvučnika.
"Dobro jutro i hvala vam što putujete Iarnród Eireannom* (Irska državna
željeznica (op. prev.). Sljedeća postaja je čvorište Limerick. Polazni vlakovi za
Limerick, Ennis i Tralee. Ovaj vlak vozi u Cork."

Niall je pojeo ostatak sendviča i ponovo se zagledao kroz prozor. Pred njim
se, iza izgrebenog stakla, prostiralo otvoreno polje koje se uzdizalo prema redu
plavo-crnog drveća. Što je onkraj drveća, nije vidio.
No, prvi put otkako je pokupio Fionin dnevnik i postao impulzivni čuvar
njezine priče, osjetio je strah.

Bilo se već gotovo smračilo kada je Niall uspio pronaći prijevoz do bilo
čega blizu svog odredišta. Od Corka do Castletownberea autobusi nisu vozili sve
do osamnaest sati, stoga je na željezničkoj postaji satima stajao na ledenoj kiši i
pitao se što mu sve to treba. Cork City, ispružen ispod željezne ograde koja je
postaju Kent ukotvljavala u ostatak grada, izgledao mu je poput ogromnoga
sivog saga; jednolični betonski blokovi mogli su pripadati i bilo kojem drugom
mjestu na svijetu.
Taksisti što su se pred pljuskom zabarikadirali u svoje automobile svako su
malo odlazili i vraćali se iz puba s druge strane ceste, napadno buljeći u njega,
očito putnika namjernika iz radničke klase. Niall bi im malodušno domahnuo i u
sebi se pitao je li se i Jim - tumarajući istim ovim krajolikom - osjećao jednako
nemoćno. Vjerojatno nije. Jim bi već pronašao put do nečijeg suhog i toplog
kreveta, zar ne?
Klinac na motociklu zaustavio se, dvaput bljesnuo stop-svjetlima i okrenuo
glavu.
"Kamo ideš?"
"Sto bliže Castletownbereu", odgovorio je Niall, i negdje u ušima začuo
neobičnu glazbu; nešto mu je govorilo da bi možda trebao ostati gdje jest. Ali
tenisice su mu se raspadale po šavovima, a u posljednjih pet sati nitko mu nije
stao.
Iza zatamnjenog vizira bljesnuo je osmijeh, i momak za upravljačem
kimnuo je i rekao: "Onda naskači, ne želiš li ovdje pustiti korijenje."
Niall je brzo požalio što se s mukom uzverao na sjedalo iza vozača i
uhvatio ga oko struka. Crni se motocikl propeo i pojurio nizbrdo s rikom od koje
su se zatresla stakla na prozorima pri-stojnih ružičastih i zelenih kuća u nizu.
Želudac mu se brzo zalijepio za kralježnicu.
Dok mu je kiša šibala u oči, Niall je virkao preko ramena u kožnu jaknu
odjevena mladića - sudeći, barem, po mršavoj građi - no vidio je tek nejasne
obrise drveća čije su nalete jedva izbjegavali. Osjećao je kako mu prsti od
napora počinju popuštati i doviknuo momku da uspori, jebiga. Bilo namjerno,
bilo zato što ga nije mogao čuti, čovjek čiji je struk na dodir bio koščat, samo je
dodao gas.
"Kog vraga radiš u Beari?" upitao je muškarac, naglo skrećući ulijevo, na
mekan teren uz cestu, izmičući se dostavnom kamionu što je sredinom ceste išao
pravo na njih. "Tu ionako možeš samo cugati i ganjati eurokokice. Sto si ti,
nekakav pisac? Ili prokleti ljubitelj prirode?"
"Poštanski činovnik", viknuo mu je Niall. Zubi su mu klepetali kao
kastanjete.
"Svaka ti čast!" Vozač se nasmijao, vratio motocikl na cestu i naglo se
sjurio nizbrdo. Odmah iza obalne ceste naziralo se zapjenjeno more. "Rijetko se
vida državni službenik kojemu je zbilja stalo da po ovakvu vremenu dostavi
poštu. Stvarno vrijedno divljenja." Kiša je popustila, pretvorila se u maglu i
lepršala iznad uske ceste poput oblaka koji je na posljednjem kružnom toku
pogrešno skrenuo. Veseli ovisnik o brzini pokušao mu je reći još nešto, no riječi
su se utopile u zvuku motora. Motocikl, koji je cvilio, momak je uspio natjerati
da još jedanput poskoči i ubrza, odvodeći Nialla u dubinu teritorija na kojemu
čak ni strpljivo kamenje nije marilo za to hoće li preživjeti ili umrijeti.
Prošlo je gotovo sat vremena prije nego što su konačno stali. Niall je u
nekoliko navrata pomišljao da skoči u neki blatnjav kanal i zaključio da bi ga taj
pokušaj ipak koštao glave. Sto su odmicali dalje na zapad, cesta je sve jače
vijugala, otvarala se i sklapala poput šake, i Niall se umalo ispovraćao na
vozačeva leda. Kada je putokaz najavio da su blizu mjesta bantry-beannatraí,
Niall je momka potapšao po leđima, nadajući se da će ovaj napokon prestati
stiskati ručicu gasa. Na njegovo zaprepaštenje, zaglušujuća buka se stišala;
osjetio je kako se motocikl naglo zaustavlja na šljunku blizu jednog rašljastog
križanja. Niall je nesigurno sišao 8 motocikla i, pokušavajući se nasmiješiti, u
znak zahvalnosti ispružio ruku. Na jakome vjetru, mokre borove grane mlatile su
jedna po drugoj poput metli.
Vozač je podignuo vizir i namignuo.
I Niall je vidio da je vozač što ih je nekoliko puta gotovo ubio - djevojka,
ne starija od osamnaest godina.
"Puno ti hvala", rekao je Niall, "ali mislim da ću ostatak puta prepješačiti."
"Nema na čemu", rekla je djevojka i kiselo se nasmiješila, kao da mu
zamjera na slabom želucu. "Izdržao si duže od većine. Upamti: na ovoj cesti ne
čekaj da ugledaš farove; skači čim čuješ zvuk motora, to ti je moj savjet. Inače
ćeš osjetiti udarac prije nego se snadeš. A onda je gotovo, zar ne?"
"Hvala."
Djevojka je nakrivila glavu i proučila žalosnu priliku pred sobom.
Zamršene duge kose, u izblijedjelim trapericama, nije ni sličio poštanskom
službeniku. "Što si ono rekao, što ćeš u Beari?"
"Nisam rekao", odgovorio je Niall. Osjetio se veoma usamljeno, tamo, na
tom zavoju na cesti, i zapitao se koliko je ljudi prije njega odlučilo riskirati i
skočilo s tog motocikla. "Tražim nekoga."
"Onda ga brzo nadi." Vozačica je ponovo spustila vizir i stisnula gas. Još ga
je na nešto upozorila, no glas joj se izgubio iza plastičnog vizira i posve nestao
kada je polukružno skrenula i otutnjila uzbrdo, u svježi niski oblak.
Niall je nakratko stajao uz cestu i slušao kako zvuk motora nestaje, sve dok
nije čuo tek kvrckanje kiše po putokazu. Preostalo mu je još pedesetak
kilometara. Jedna mu se cipela razjapila dovoljno da iz nje, poput salamandera,
proviri crna čarapa. Iza stijena je ponovo odjeknulo kada je nepoznati vozač
prebacio u višu brzinu. A onda je i taj zvuk utihnuo.
"Ne vjerujem u zle slutnje", rekao je Niall drveću, nastojeći u to uvjeriti i
drveće i samoga sebe. I nije si povjerovao ni riječi.

5.

Kada je napokon došljapkao u Castletownbere, u Nialla je zurio tek
usamljeni IRA-in spomenik kojega se sjećao iz Fionina dnevnika. Odmah ga je
prepoznao i znao da je u središtu grada.
Osvrnuo se po praznome trgu koji rana zora nije činila ništa
gostoljubivijim. Na slabašnoj sunčevoj svjetlosti koja je doticala vrhove
građevina, njegova loše zamišljena potraga za istinom o smrti sestara Walsh
činila se još beznadnijom. Ozbiljni lik u središtu kamenog križa, odjeven u
elegantni kaput okićen redenicima, neumoljiva lica okrenutog ulijevo, stajao je s
britanskom Lee- -Enfieldovom puškom u naručju i čekao zapovijed da je
uporabi. Njegov granitni pogled susreo se s Niallovim, no nije mu došapnuo
nikakav pozdrav.
Bar Jastog i kafić Spinnaker na drugoj strani trga bili su zatvoreni. Vjetar je
sa sidrišta otrgnuo otužni štand za palačinke; konstrukcija od slabašnih bijelih
gipsanih ploča udarala je u parkirane automobile poput slijepog psa. Zastori na
prozorima pubova O'Hanlon's i McSorley's bili su navučeni, no kroz debele
zidove probijali su se slabašni glasovi i izazivali ga da uđe. Niall se pogledao i
zaključio: zašto ne, kvragu? Treba mi pivo; umirem od gladi, a i moram se
negdje osušiti. I razmisliti u što sam se to upustio.
Gotovo jedanaest sati izmicanja pred kamionima koji su ga - da su prošli
samo koji centimetar bliže - mogli koštati glave, učinilo ga je nervoznim. Živci
su mu zatreperili kada je mjedeno zvono iznad ulaznih vrata najavilo njegov
dolazak.
Izgled prednjeg dijela bara na trenutak ga je zavarao.
S lijeve strane, visoko na policama, stajale su naslagane gomile suhe robe:
bilo je tu vrećica s čajem Bewley's, slanih krekera i slatkiša. Činilo mu se da je
Fiona pogriješila rekavši da je upravo tu prvi put čula Jima i početak njegove
priče o ukletom kraljeviću Euanu. No što je dublje zalazio u tihu prostoriju, bilo
mu je sve jasnije da je puno manja no što ju je isprva zamišljao. Dio puba sa
špecerajem i onaj s uskim šankom razdvajao je samo dovratnik, a, pozornice
uopće nije bilo. Jim je mogao uspostaviti kontakt očima sa svima u prostoriji,
sve do stražnjih vrata, odmah pokraj toaleta. To bi mu, dakako, i bio cilj;
zagledati se u njih, zasuti ih svojim zmijskim šarmom, a onda raditi što ga je
volja sa svakom ili sa svima - koja bi bila dovoljno glupa da ne odvrati pogled.
 Modeli presjeka brodova, bez jarbola ili snasta, visjeli su pokraj drvenih
harpuna. Sve žući novinski isječci u kojima su se hvalile čari gradića visjeli su
posvuda. Bože, kako je odjednom ožednio. Nije pojeo ništa osim vrećice
razdrobljenog čipsa sa dna ranca koje se sjetio tek kada je ugledao
Castletownbere. No, koliko je vidio, barmena nije bilo. Tražeći znake života,
zavirio je u zamračenu kuhinju.
"Mogu pomoć'?" Glas je bio i dubok i strpljiv i pripadao je nekome iza
njegovih leda.
Niall se okrenuo na peti, ali isprva ništa nije vidio. Desno od mjesta gdje je
ušao, tek je tada ugledao malenu nišu, nekakvu četvrtastu drvenu kabinu. Majka
mu je jednom pričala da su, u mjestima u kojima je odrasla, takve kabine služile
za udvaranje. Možda je ova još uvijek služila prvotnoj namjeni. Sada je međutim
iz nje izronila glava kojoj združivanje srdaca što kucaju kao jedno i nije bilo na
pameti. Lice je bilo zlobno i tupo, zuba skrivenih ispod mesnatog ispupčenja -
gornje usne što se, nakon previše piva, pretvorila u trajnu govornu manu. Dok
mu se polako približavao, Niall je opazio da muškarac u bivšem ljubavnom
gnijezdu nije sam; još jedan par ručnih zglobova ležao je (zasad) na krilu na
kojemu se njihalo i veliko crno pivo te jedna (odnedavno nezakonita) cigareta,
popušena do filtra.
"Došao sam na pivo", zaustio je Niall prkosno. Možda je izgledao kao
štreber i još uvijek nosio majicu sa svemirskim majmunom Picklesom u njegovu
najratobornijem izdanju, no tko ga je vidio kako se tuče, ne bi ga olako shvaćao.
Prije dvije godine, prvoga radnog dana kod gospodina Raichoudhuryja, kući je
došao s masnicom na oku. Drugi je tip izgledao još gore, šaputala je djevojka s
hitnog prijama. Kao vol u kupusu.
Prvi je muškarac ustao, uz zvuk kakav proizvodi i jastuk na kauču kad ga
zbilja jako stisnete, i neko vrijeme promatrao Nialla. Potom je tromo zašao za
šank, natočio malo pivo, pričekao da se pjena slegne i dovršio posao. Prsti na
kojima gotovo i nije bilo noktiju odgurnuli su čašu prema Niallu s
promišljenošću koja nije bila ni prijateljska, ni neprijateljska. Ostao je pak stajati
na istom mjestu, dok je njegov mladi posjetitelj kušao pjenu. I proučavao ga,
poput vrata koja se vrlo polako otvaraju.
"Došao si na pecanje, pretpostavljam?" upitao je muškarac i njegov se
pogled načas ukrstio s pogledom tipa u ljubavnom gnijezdu. "Uranio si. Vrijeme
se promijenilo; brodovi se vraćaju napola prazni." Njegove smeđe oči susrele su
Niallove, iščitavajući iz njih pravi odgovor prije nego čuje laž koju ovaj samo
što nije izrekao.
"Ne baš", zavlačio je Niall tražeći pogodan odgovor. Imao je osjećaj da ga
prostorija obavija poput pokrivača. Odrastao je u gradiću nalik ovome, u mjestu
po imenu Kinnitty, u okrugu Offaly, gdje se prvi odgovor pamtio i uspoređivao s
onim što biste neoprezno rekli nekom drugom. U takvim mjestima nespretnu laž
učas bi razotkrili; onu lukaviju, tek malo kasnije. Niall je pomišljao da mu kaže
istinu, a onda je opazio barmenov mlitav osmijeh i nisko središte ravnoteže i
predomislio se. "Samo sam došao vidjeti neke prijatelje", rekao je.
 "Stvarno?" rekao je čovjek i prvi se put nasmiješio, otkrivajući niz
prekrasnih zuba. Djelovali su kao da ih je izradila brižna ruka U nekoj zubarskoj
ordinaciji na Beverly Hillsu. Niall je bio siguran U to da su umjetni. Pravi su,
vjerojatno, ležali rasuti po nekom drugom baru. Muškarac u drvenom koralu
nestrpljivo je premjestio noge i čekao pravi trenutak da podrži prijatelja. "Nema
veze, možda ih poznajem. Kako se zovu?"
"Nisu odavde", rekao je Niall izmičući tom nespretnom pokušaju
podbadanja i dobro potegnuo iz čaše. Osjećao je kako mu se želucem, poput
toploga mlaznog goriva, širi ono staro defan-zivno peckanje. Ode li sve k vragu i
ovaj jebeni ostarjeli tinejdžer od njega krene praviti pitu, pomislio je, naišao si
na pravoga, stari, imao pomoćnika ili nemao. "Zapravo ih je tri. Stare
prijateljice. S jednom sam i hodao. Sjajna djevojka, znate."
Što on to radi? Zašto je to rekao? Sada je kasno da povuče izgovoreno.
Stisnuo je prste kada je tip iz ljubavnog gnijezda ustao i polako došetao do
šanka. Njegove blatnjave cipele našle su se na pola metra od Nialla. Premda još
nije vidio čovjekovo lice, Niall nije mogao odvratiti pogled s tih cipela. Bile su
očigledno skupe i, svojedobno, brižljivo izrađene negdje u zemlji Guccija u
kojoj nikada ne sniježi i ne kiši. Sada su izgledale k'o drek; male mjedene
potkove visjele su s njih poput lanaca za ključeve. Kravata oko čovjekova vrata,
što od znoja, što od sunca izblijedjela do nekakve prašnjavo sive boje, jednom je
mogla biti i kraljevski plava.
"Jesi li ti to rekao tri prijateljice?" upitao je zgužvani muškarac izlazeći iz
svog tora. Puka praznina u njegovu glasu natjerala je Nialla da napokon podigne
pogled i prouči mu lice. Bilo je to lice svojedobno zgodna čovjeka - vjerojatno
zrelog tridesetpetogodišnjaka - s visokim čelom koje zapadne uglavnom
sretnike, po-staralo od bora, s dubokim vrećicama ispod očiju, napuhnutim i
tamnim poput zrelih smokava. Ovoga je čovjeka, pomislio je Niall, život ritnuo
ravno u srce, a onda se pobrinuo i da ga dobrim dijelom iščupa. Iz čovjekovih
očiju nije uspijevao išta iščitati; svjetlost kojom su svojedobno zračile netko je
iznutra ugasio i zauvijek istrgnuo žicu iz utičnice.
"Da, tri", lagao je Niall, stišćući obje šake. Muškarac za šankom počeo je
premještati težinu na pete. Sinko, ovo bi moglo gadno završiti, pomislio je Niall.
Tijelo mu se trgnulo pod naletom svježih adrenalinskih struja i osjetio se
omamljen, gotovo drogiran predeksplozivnim uzbuđenjem. "Ali mislim da još
nisu stigle. Rekle su mi da ćemo se naći ovdje, čim otvorite."
"Sreća vaša da sinoć nismo zatvorili", rekao je barmen i gurnuo drugu čašu
piva i pred Nialla i pred onog muškarca praznog pogleda.
"Kako se zovu?" upitao je muškarac s izblijedjelom kravatom, glasom koji
je gotovo preklinjao odgovor. Usta su mu ostala molećivo otvorena, što je Nialla
više prepalo negoli natjeralo da se zapita kojega će udariti prvoga izvadi li
krupni momak iza šanka palicu ili kakvo drugo ružno iznenađenje. "Molim te",
ustrajao je muškarac. "Vidiš, i ja sam jednom imao tri prijateljice." Činilo se da
ostaje bez zraka. Pogledao je u pivo i dodao: "Čudno kako stvari ispadnu.
Čudno..."
 "Polako, Finbare", rekao je barmen, iznenađujuće blago, pogledavši Nialla
kao da želi reći da tipu u Guccijevim cipelama, koji je posve zaboravio pivo pred
sobom, nisu sve daske na broju. "To pitaš svakoga tko ovamo uđe. Ovaj fini
mladi čovjek upravo odlazi." Još jedan hollywoodski zubarski smiješak, mnogo
nestrpljiviji prema neznancima koji nemaju ni toliko pristojnosti da mu dođu s
pošteno smišljenom pričom. "Zar ne?"
"Hvala na pivu", rekao je Niall podižući natopljeni ranac i krenuo prema
vratima. Očajni tip s onom nesretnom kravatom djelovao mu je poznato, ali
nedovoljno da potakne sjećanje. Niall je prošao pokraj stare zaručničke kabine
osjećajući kako ga pogledi dvojice muškaraca bodu u leđa poput strelica za
pikado. Shvaćao je da su Fiona i njezine sestre jednom sjedile upravo tamo gdje
je slomljeni čovjek, prije samo nekoliko trenutaka, sisao cigaretu, i čekale Jima
da rasprede svoje priče.
Tek kada je izišao na usku glavnu ulicu, Niallu je sinulo tko je ono
neuredno stvorenje.
Fiona ne samo da je Finbaru slomila srce. Načinom na koji je umrla
pobrinula se i da nikada ne zacijeli.
Casdetownbereom je i dalje vladala tišina dok se tama s druge Strane
zaljeva pretvarala u srebro. Kameno lice ira-ina dragovoljca bilo je jednako
ozbiljno, čak i iz daljine. Štand za prodaju palačinki napokon se otrgnuo s uzice,
i sada ga je pristaništem nosio oštar povjetarac s mora od kojega su podrhtavali i
parkirani bicikli. Niall je škiljio na blijedom suncu što je izišlo točno iznad otoka
Bear, otpuzalo na mahovinom obrasle zidove susjednog krova i obojilo ih
prašnjavo ružičastom bojom. Baš kada se namjeravao zavući u neku uličicu ne bi
li malo odspavao, ugledao je patrolno vozilo Garde kako se polako kotrlja
ulicom. Vozila ga je žena ozbiljna izgleda, brade zabijene u ovratnik policijske
odore. Niall je uzdahnuo i pješice krenuo prema izlazu iz grada. Tamo je, uz
ccstu, vidio i upamtio znak, jedva vidljiv na slaboj narančastoj svjetlosti ulične
lampe. Na njemu je, uz nešto na irskom, pisalo prenoćište s doručkom.
Znao je da je samo nervozan zbog one luđačke vožnje motociklom. No dok
je prolazio gradom, sve su oči bile uprte u njega. Što ću odgovoriti sljedeći put
kada me netko upita zašto sam doista tu? zapitao se Niall i otkrio da odgovor na
to pitanje ni sam ne zna.

Žena koja je svojim gostima za doručak rezala trakice lososa, pogledala je
van, u zoru koja se rađala, i, gotovo nagonski, spustila nož za filetiranje.
Njezinim kućnim prilazom hodala je žalosna prilika, noseći nešto na
leđima. Bila je sigurna da je tog mladog čovjeka već vidjela nekoliko sati prije,
kako obalnom cestom glavinja prema gradu. Još je bio mrak, glava na tim
mršavim ramenima bila je jače pognuta, ali nespretan je hod bio isti. Promatrala
ga je kroz prozor spavaće sobe, a onda odustala, misleći da je jedno od drogirane
djece koja dolaze zbog one proklete punk-glazbe i - kada se bez prebijene pare
vraćaju kući - povraćaju po njenim grmovima ruža.
Ding-dong! začulo se zvono na ulaznim vratima, i ona je okrenula glavu.
Prokleti skitnica stajao je ispred mutnog stakla, premještajući se s noge na nogu,
kako to čine samo siromasi.
U toj skromnoj katnici pored zaljeva Laura Crimmins se i rodila i provela
cijeli život. Bila je muškobanjasta, neodredive dobi, mišićavija od većine
muškaraca. Preko noći osijedjelu kosu šišala je do glave, a goste majušnog
prenoćišta redovito je - i najradije - zasipala velikim dozama materinjeg
prijateljstva, da ne primijete da je na rubu suza. Od smrti supruga Clarka, s
kojim je u braku provela trideset i osam godina, prošlo je taman toliko vremena
da se prestane ljutiti i nauči smiješiti damama u SuperValuu koje su joj s tihim
sažaljenjem kimale glavom. Prije no što je pošla odgovoriti na zvonjavu na
vratima, obrisala je nož i strpala ga u stražnji džep. Pater Malloy tu bi situaciju
nazvao "prilikom za dobrotu". I Laura je tako mislila. Ali ako joj se izraz
strančeva lica ne bi svidio - a svi su susjedi govorili da ih čita bolje od karata u
špilu - ne bi taj u kuću ni zakoračio. Nakon onoga s Jimom, svi bi dvaput
promislili i prije no što bi i ulicu prešli, zar ne?
"Tražim sobu", rekao je siroti mladić pred vratima, i Laura je osjetila
istinsko sažaljenje. Bio je gotovo dječak, a jedna mu je cipela zinula kao da će i
sama progovoriti.
"Ovuda, dušo", rekla je Laura spuštajući ruku na mladićevo rame i osjetila
kako joj naviru suze. Eto nje opet, iako je samoj sebi obećala da više neće
primati teške slučajeve. Jer, unatoč idiotskoj majici s majmunom koju je imao na
sebi, dečko se činio posve izgubljen. "Mokar si do kože, siroti dečko", rekla je, i
već se pretvorila u majku, za što već godinama nije bilo prilike. "Slušaj, sada ćeš
otići u sobu broj osam i oprati se. Ostavit ću ti suhu odjeću blizu vrata. Bez
rasprave."
Niall se zahvalno nasmiješio i kimnuo. Pomislio je kako u mitovima o
sumnjičavim i čangrizavim ljudima iz Munstera ima istine koliko i u legendama
o vilinskim jednorozima koji slobodno tu maraju okolicom. "Ah, puno vam
hvala", rekao je i šljapkajući je zaobišao. Okrenuo se s bojažljivim izrazom lica.
Jedna mu je ruka zaronila u džep traperica, pecajući ono malo novca što mu je
preostalo. "Koja je tarifa?"
Laura ga je još jednom pažljivo pogledala, zanemarujući mokru kosu i
bezbrižan osmijeh. Vidjela je da se ispod te njegove želje da ugodi skriva nešto,
nekakva obrambena barijera. Još nije znala od čega je sagrađena, no mogla je
izdržati iskušenje i laskanje, u to je bila sigurna. Sto god ovaj mladić u sebi
skrivao, neće ga potaknuti da u gluho doba noći otvori vrata njezinih odaja s
natpisom samo za osoblje, spreman da joj prereže vrat. Kosa mu jc bila prokleto
preduga, ali dečko je bio solidan. "Recimo, trideset eura za noć, i uz to ti
pripremim doručak?" rekla je, osjećajući krutu hladnoću oštrice na polovini
stražnjice.
"Sjajno", rekao je Niall i otišao do svoje sobe, a onda zastao i okrenuo se.
"Još nešto?" upitala je gazdarica. Mladićevo lice izgledalo je kao da mu je
netko upravo prešao preko groba.
"Možda će vam zvučati čudno, ali... jeste li čuli za neku mladu curu koja se
okolicom vozi na crnom motociklu? Prilično brzo, onako. I - ovaj, opasno?"
Laura je odmahnula glavom, pogleda uperenog u strop kao da, tobože,
pretura po pamćenju. "O, ne. Ne znam nikog takvog." Potom se ozarila. "Tvoja
prijateljica? Trebam li pripremiti još jednu sobu?"
"Ne, samo smo se sreli", rekao je Niall odmahujući rukama u znak isprike.
"Još jednom hvala. Vidimo se sutra."
Laura je gledala kako ulazi u sobu i zatvara vrata za sobom. Potom je
zaključala ulazna vrata i umočila kažiprst u bazenčić sa svetom vodom ovješen
uz minioltar Djevice Marije na zidu. Bajkeri u crnom. Nikad čula za takvo što,
ne u ovim krajevima. Ipak, sve je bilo moguće. Prekrižila se i pogledala van.
Jer, iako je instinktivno osjećala da malac ima poštene namjere, S onim što
ga je proganjalo to nikako nije bio slučaj.
Iako je Niall za malenim stolom sjedio tek nekoliko minuta, Jim mu ponovo
nije dao mira.
Izvadio je plastičnu vrećicu u kojoj je nosio dragocjeni papir za crtanje i
izvukao jedan list. Fionin dnevnik već je ležao otvoren na krevetu pokraj njega,
obilježen magarećim ušima na mjestima na kojima nije uspio dešifrirati njezine
žvrljotine ili na kojima je pronašao potencijalno važne naznake nastavka priče.
Primjerice, na nekoliko mjesta nacrtala je križić ili stavila nekakav znak na
marginu, no činilo se da ništa od toga ne vodi u nekom određenom smjeru,
barem koliko je Niall uspijevao shvatiti.
Na jednoj izdvojenoj stranici, Fiona je, izgleda, izradila nekakav grubi
zemljovid okolice na kojemu je nekolicina gradova bila označena sa X; drugi su
bili neobilježeni: Castletownbereu je dodijelila dva, a Drimoleagueu samo jedan
križić. Niall je pretpostavljao da to znači da su u prvome umrli Sarah i Tomo, a
da je udovica Holland zaradila samo jednu oznaku. Gotovo svaki drugi grad u
okolici bio je iščrčkan upitnicima, kao da je smrt što je okolicom lutala na
motociklu vrebala i ovce, koze, školarce i djeve bajne iz daleke prošlosti. Iako je
i sam imao bujnu maštu, Niall se na to morao namrštiti. Stvar je bila previše
savršena. Koliko god je želio povjerovati u to da Fiona više nije bila sasvim pri
zdravoj pameti dok je u kući svoje tetke ubojice črčkala svoju verziju događaja,
negdje u njoj morao je biti i pravi vuk, zar ne?
Niallu je zdrav razum govorio da se Jim nije tek razmetao rekavši da je
Toma nasmrt prebio. Ponovo je pogledao Fionino svjedočanstvo o mjestima na
kojima je počinio što djela ljubavi, što djela mračnije naravi, i njezina je priča
ponovo djelovala logično. Niall je osjećao seanchctijevu prisutnost, veoma blizu,
kao da i sada stoji ispred prozora, puše u staklo i na mjestu zamagljenom dahom
ispisuje svoje ime. Niall je ponovo okrenuo posljednji list. "Ubojice", to su, po
Fioninim riječima, prisegnule postati, no jesu li ona i njezine sestre imale
vremena da tu prisegu i ispune prije no što je tetka Moira dokusurila njih?
Osjetio je kako ga, od peta do tjemena, ponovo hvata nervoza kakvu je
osjetio i one prve noći u poštanskom uredu. Bila je to gotovo bol, u unutrašnjosti
lubanje, silovita kao da slike u njoj lupkaju po kosti ne bi li izišle i poigrale se.
Ovoga puta, gotovo bez Niallove pomoći, posred praznog lista papira
izrasla je šaka.
Ubrzo se povezala s rukom u kožnom rukavu, koja se pak pretvorila u
cijelog muškarca koji, poluotvorenih usta, nasrće na nekoga. Iako ih je nacrtao
dužima no što je namjeravao, čovjekovi prsti odgovarali su njegovim vitkim
nogama, uhvaćenim u polu-trku, čiji su mišići provirivali kroz poderan traper.
Jimove su oči, čudno, posljednje oživjele, no ispale su previše mutne i beživotne.
Obrisao ih je i nacrtao par pravih vučjih očiju, no to je izgledalo još gore, poput
loših japanskih crnima crtica. Baš kad je dobro izgriženom ugljenom olovkom
namjeravao nacrtati Jimov plijen, vrata iza njega bez upozorenja su se otvorila.
"Ne možemo te pustiti da jurcaš uokolo i pokupiš upalu pluća, zar...
Gospoda Crimmins zašutjela je usred rečenice, a Niall je - sekundu
prekasno - bacio dnevnik preko napola dovršenog crteža. U očima svoje
domaćice iščitao je nešto što njezin široki osmijeh nije stigao prikriti. Vidjela je
kratki odbljesak onoga što mu se rojilo u glavi. A to nije bilo dopušteno nikome -
osim, možda, slavnom američkom strip-umjetniku Toddu Saylesu.
"Puno vam hvala, gospodo Crimmins", rekao je Niall vidjevši uredno
složenu odjeću u njezinim rukama. "Preljubazni ste."
Gospoda Crimmins je, na pod u podnožju kreveta, spustila muške traperice,
džemper, kaput i par gotovo novih čizama te svoje savršeno suhe ruke obrisala o
pregaču, kao da od spomenutih predmeta zauvijek pere ruke. "Nema na čemu,
mladiću. Nema na čemu." Pojačala je termostat u očima, kao da ništa nije
primijetila. "Hoćeš li sutra doručkovati?"
"Da, molim. Je li sedam i trideset u redu?"
"Losos i jaja, u sedam i trideset, dušo", ponovila je gospoda Crimmins
veselo pjevuckajući, pokazujući time profesionalnu distancu - i brzo izišla iz
sobe. Nečujno je zatvorila vrata.
Niall je na trenutak sjedio, osjećajući se kao da ga je majka upravo
iznenadila s pornićem u (slobodnoj) ruci. Odmaknuo je dnevnik ustranu i
pogledao nedovršenu skicu. Kao i obično, cijeloj je stvari pristupio pogrešno.
Nije fulao samo s onim vukom kojega je prije nacrtao. Ne možeš li pravo
zamisliti ono što grabežljivac proganja, kako se uopće nadaš životno prikazati
njegovu žudnju? Niall je ustao, zaključao vrata i ponovno sjeo. Gospoda
Crimmins je vjerojatno pomislila da je kakav perverzni umjetnik, no sada to više
nije mogao promijeniti. Nagnuo se nad papir i pokušao zamisliti kakav bi to bio
osjećaj da ga Jim uhvati za vrat i stišće dok iz njega ne iscijedi život. Sjetio se
naušnice Sarah McDonnell, njezinih beživotnih stopala i Tomova smrskanog
lica. "Kako ste, dame?" upitao bi pripovjedač cereći se, a onda bi se bacio na
posao. Gospoda Holland, ako je Jim doista bio njezin ubojica, taj kicoški
pozdrav možda i nije dočekala.
Nešto se počelo događati.
Pod Niallovom olovkom pojavio se ženski lik, nadomak Jimovim
nasrtljivim rukama.
Najprije su se pojavila ramena, povijena u bijegu, a iz njih su iznikla vitka
leda, kukovi i noge, kojima se ritala ne bi li se izvukla iz progoniteljeva stiska.
Zašto me sve to toliko privlači? upitao se Niall. Osjetio je kako odgovor stiže
sam od sebe, samo ne u obliku ideje ili misli, već u formi prekrasna čela i para
širom otvorenih plavih očiju. Cijela kompozicija sada je imala više smisla; plijen
i grabežljivac bili su isprepleteni u dinamičnom plesu smrti.
No, iako je vuk ovoga puta bio čovjek, oči mu i dalje nisu valjale. Niall ih
je ponovo izbrisao i ubojitu pozu pokušao nadopuniti uskim, požudnim tračkom
svjetlosti, dodajući tamne sjene kako bi ostatak lica nestao. Sranje! Jim je sada
izgledao pospano, a ne opasno. Niall je spustio olovku, zgađen samim sobom.
Možda si, da bi ga oživio, zlo najprije morao osobno iskusiti?
Pravu smrt Niall je vidio samo jednom, kada je mali Danny Egan s druge
strane ulice izgubio utrku s autobusom. Obojici je tada bilo oko jedanaest godina
i Danny je upravo bio izišao iz Niallove kuće, gdje su svoje štapove za hurling
pokušavali oblijepiti trakom kako to čine profesionalci, za deset prstiju i sve to.
Niallova mama povikala je za njim da ne pretrčava ulicu, no glas joj je
prekinuo zvuk udarca. Iz prednjeg dvorišta Niall je pod stajnim trapom autobusa
vidio gole noge; na jednoj je još bila odvezana cipela. Izgledale su poput
voštanih.
Iste noći, osjećajući se kao demon, Niall je uzeo olovku i papir i sakrio se
pod deku s baterijskom svjetiljkom. Odrasli su govorili o "ugašenom mladom
životu", ali te riječi u njemu nisu pokrenule nikakve osjećaje - tek težak, bolan
dojam da ništa od toga ne djeluje stvarno.
I tako je spustio olovku na papir i gledao kako se zbiva nešto što je i dan-
danas jedva shvaćao. Par cipela pretvorio se u par pravih nogu, na tijelu stvarnog
dječaka, ispruženog potrbuške. Počeo je osjećati ubode straha i gubitka. Danny,
njegov najbolji prijatelj, bio je mrtav! Kada je završio crtež, s autobusom iznad
Dannyjeva nevidljiva trupa i gardistima koje je nadodao crtežu, Niall je jecao
toliko glasno da su roditelji došli vidjeti što nije u redu.
Olovka i pero postali su čarolija. Sve od tada, Niallu se činilo da je sve
drugo tek odjek stvarnoga svijeta koji je postojao u samo dvije dimenzije.
Ustao je i prišao prozoru. Sunce se uzdiglo visoko iznad otoka Beara i
ponovo ga pretvorilo u mirnu zamku za turiste. Niotkud nisu vrebali nikakvi
vukovi, čak ni oni u trapericama. Nije bilo izgleda za susret s bilo kakvom
opasnošću. Pomislio je da je možda pogriješio što je ovamo došao. Na trenutak
se ispružio na krevet, da isproba opruge. Sutra će krenuti za vučjim tragovima,
počevši od one škole. Možda je, fantazirao je, Fiona za sobom ostavila nešto što
nije ni pomišljala zabilježiti u dnevnik.
Ubrzo je zaspao. U njegovim snovima, crna su se vrata otvorila i u svijet
odaslala teško konjaništvo; svaki konjanik bio je naoružan tek najsmrtonosnijim
osmijehom na svijetu.

"Tko ste vi?"
Glas je bio oštar poput hladnog tuša, i jednako ugodan. Niall je stajao u
praznoj učionici osnovne škole Presvetog Srca, pognut iznad osamnaestoga
učiteljskog stola koji je tog poslijepodneva pregledao u isto toliko minuta.
Upravo kada je spustio prste na stari primjerak knjige Izgubljena blaga faraona,
shvatio je da nije sam. Podignuo je glavu i susreo par očiju koje nisu pristajale ni
na što osim na izravni odgovor.
"Jeste li vi taj gospodin Breen?" htjela je znati djevojčica, peta spojenih kao
u mažoretkinje. "To će reći naš treći zamjenski učitelj ovoga mjeseca."
Niall je promotrio njezine ulaštene lakirane cipele i prste kojima je stezala
pribor, i nije morao dvaput razmisliti: znao je tko je njegova inkvizitorica.
"Ti si sigurno Mary Catherine", rekao je nastojeći se ne ceriti poput nekog
čudnog neznanca sa slatkišima.
Mary Catherine namjestila je beretku i oprezno ga promotrila. "Možda",
rekla je, osvrćući se za sobom, prema poluotvorenim vratima. "Došla sam ranije,
da se pobrinem za to da ploča bude čista i da ima dovoljno krede." Zaškiljila je i
skupila usnice u uski kružić nepovjerenja. "Gdje su vam knjige?"
"Ja... mislio sam da je najbolje da najprije provjerim što vaš razred
trenutačno uči", rekao je razmišljajući brzo, ali nedovoljno brzo da dijete pred
njim ne otkoči oružje. Za otprilike minutu, znao je Niall, pojurit će niz hodnik
vrišteći iz petnih žila, a njega će uhititi zbog provale ili nečega još goreg. "Toliko
učitelja nakon gospođice Walsh sigurno zbunjuje? Je li ti bila draga?"
Mary Catherine sjela je za svoj stol u prvom redu, kojega je od učiteljskog i
dalje dijelilo tek nekoliko centimetara. Prekrižila je ruke i položila ih preko
impresivne hrpe bilježnica na kojoj bi joj pozavidjeli mnogi knjižničari. Sitno se
čelo malčice opustilo, a glas se ispunio onom vrstom melankolije s kojom ljudi
govore o dementnim, odavno mrtvim rođacima. "Nije bila loša", reklo je dijete,
"osim kada bi onaj Jim bio u blizini. Tada bi poblesavila. Kažu da je i nju i
njezinu sestru ubila njezina tetka, ali moja mama kaže da je bilo obrnuto."
Pogled joj je prvi put djelovao neoprezno, čak radoznalo. "Poznavali ste
gospođicu Walsh? Mislim, znali ste je izvan posla?"
"Samo malo. Mi smo stari prijatelji iz Dublina." Niall je neprimjetno bacio
pogled prema vratima, nadajući se da ga dijete neće opaziti. Do sljedećeg zvona
preostalo je manje od dvije minute, a on još nije pronašao nikakve nove tragove.
Namjeravao je poslije otići k pateru Malloyu i smisliti nekakav dobar izgovor da
pogleda Roísínin dnevnik, ako još postoji. "Je li ovdje, u školi, držala kakvu
bilježnicu? Za slučaj da trebam pogledati zabilješke o tome što ste učili?"
Sve Niallove nade da će otkriti još koje Fionino skriveno blago povezano s
najglasovitijim gradskim skandalom usahnule su kada je djevojčica pretražila
gomilu knjiga i izvukla savršeno očuvanu ružičastu, tvrdo ukoričenu bilježnicu s
naljepnicama Hello Kitty, uredno polijepljenima u visini mačje glave.
"Zapisivala sam sve čemu nas je poučavala", rekla je Mary Catherine s
osmijehom širim od onoga u mačke pred prolivenim vrhnjem. "A posebno ono
što je propuštala kad god bi se vidjela s... njim."
Niall je uzeo bilježnicu i počeo listati beskrajne retke propuštenih lekcija
označene Magic Markerima u četiri različite boje. Nije tu bilo ničega što ga je
uistinu zanimalo. Kako je Jim uspio zamagliti tragove koje je ostavio po
cijelome kraju, na gomili ljudi kojima je već bilo jasno kakav je? Po sljedeće
poglavlje priče o sestrama Walsh trebao je otići pravo pateru Malloyu. Jimov
opijum, čak i izdaleka, počeo je otupljivati i Niallova osjetila.
"Taj tip, Jim", rekao je Niall glasom preveselim za prigodu, pretvarajući se
da s istinskim zanimanjem proučava Mary Catherinein popis propusta. "Je li
naglo umro?"
Ponosni pogled s kojim je Mary Catherine iščekivala pohvalu ispario je.
Njezin osmijeh postao je zlokobniji od ljetne oluje. "Ovdje svi znaju što se
njemu dogodilo", rekla je i prvi put od glave do pete promotrila Niallovu
zbrkanu odjeću. Nanjušila je da nešto nije kako treba. "Ako ste tako blizak
prijatelj gospođice Walsh, kako vi to ne znate?"
"Nismo bili... bliski već neko vrijeme", odugovlačio je Niall, osjećajući se
nelagodno poput crva na udici u veoma velikom oceanu. Nije ga ohrabrio ni
Mary Catherinein osmijeh, metalni odbljesak zubnog aparatića, kada je ustala i
snažnim trzajem iz ruku mu otela svoju ružičastu evidenciju izostanaka.
Drringg! začulo se zvono. Niall se pitao zašto ni jedno drugo dijete nije
dojurilo u učionicu, a nije mu se sviđalo ni to što u hodniku ne čuje dječju ciku.
"Jeste li vi doista gospodin Breen?" upitala je, naginjući pametnu glavicu
kao da je nasađena na oprugu.
"Nisam ni rekao da jesam", odgovorio je Niall i osmjehnuo se u znak
isprike, što je nije impresioniralo. "Zao mi je, ali ja nisam vaš novi zamjenski
učitelj."
Djevojčica je ispravila leđa kako bi to, sjedeći na tronu, učinila i kraljica od
Sabe, prije izricanja presude neprijateljskim zarobljenicima.
Niall je slijedio njezin pogled kroz prozor; stubištem se penjala gardistica
koju je vidio toga jutra.
"Nisam ni mislila. A sada ćemo vidjeti što oni o tome imaju reći",
zacvrkutala je Mary Catherine, izišla iz razreda i ostavila ga samog s Fioninim
mrtvim faraonima.

Bronaghini prsti polako su premetali AnPostovu identifikacijsku karticu
koju joj je dao dugokosi mladić.
"Dakle vjerojatno nisi ovdje da bi lovio kradljivce poštanskih maraka",
rekla je s uzdahom. "Sto, onda, radiš tu? Plašiš djecu iz zabave? Ili im se
pokazuješ, što bih prije rekla." Sjeli su u patrolno vozilo što ga je naslijedila
kada je narednik Murphy, njezina vječita stegovna sjena, napokon otišao u
mirovinu. S druge strane automobilskih stakala, na uljudnoj udaljenosti, stajala
je ravnateljica škole, gospoda Gately, i, prekriženih ruku zaogrnutih džemperom,
zurila u Nialla. Mary Catherine, pazeći da nikako ne ostane neopažena, stajala je
pokraj nje i, nesumnjivo, maštala o nasilnom spektaklu koji će zasjeniti uhićenje.
"Nisam učinio ništa takvo!"
 Bronagh je uhvatila Mary Catherinein pogled. "Ja sam čula drugačije.
Onda, što radiš tu?"
"Tražim nekoga."
"Da, i govoriš to svima koji te žele slušati. Ali to je sve što im govoriš, zar
ne? Siroti Finbar dobiva slom živaca kad god vidi neznanca u McSorley'su.
Znam ja kakvi ste, svi odreda. Došao si po veliku priču? Saznati 'kako je sve
počelo'?" Napućila je usnice kao da mu se sprema zalijepiti pljusku. "Takvi
ovuda tumaraju otkako su Fiona i Roísín umrle. Krvopije, svi odreda!" Niallov
mokri ranac pretražila je gadljivo kao da sadrži kanalizacijski otpad. "Par
ofucanih majica, rezervne hlače, čarape, dopola pojedena čokoladica Cadbury."
Iznenađeno je podigla pogled. "Fotoaparat si ostavio kod Laure? Mislio si da će
te odati? Nemaš srama. Nikakva srama."
"Nisam novinar", rekao je Niall gledajući kako se nekolicina roditelja
nagurava prema vratima automobila. Bili su dovoljno blizu da nagrnu i rastrgaju
ga na komadiće. "Ja sam -"
Ja sam – što? pomislio je, znajući da nije ni sanjao o tome da će završiti u
takvoj gabuli. Ja sam lažac, lopov i lijenčina koja zlorabi povjerenje javnosti, eto
što sam. I, ne smislim li nešto, brzo ću se pridružiti Fioninu Kinezu.
Bronaghina su usta zjapila; jedna njezina obrva bila mu je spremna
povjerovati, no to je bilo sve. "Ti si - što? Jedan od onih štovatelja kristala koji
nas dolaze spasiti od 'zla što obitava u ovome gradu'? Vjeruj mi, čak i sada, kada
su novinarski fotoaparati napokon otišli, tu i tamo moram rastjerivati takve
luđake. Dakle da čujemo."
"Ja sam poštanski službenik u gradu u kojemu su djevojke umrle", napokon
je priznao Niall i udahnuo ne bi li smirio ruke koje su počele drhtati. "Odmah
nakon što se to dogodilo, dnevnik jedne od njih, Fione, stigao je do pošte.
Završio je u mom košu za neuručive pošiljke. Pročitao sam ga. Sadrži više
pitanja nego odgovora. I zato sam ovdje."
Roditelji su se, vani, počeli okupljati. Jedan otac, s hurleyjem u rukama,
osvrnuo se prema Niallu i pogledao ga gotovo lisičje krvožedno. S izrazom nalik
štenećem, Mary Catherine mu je prišla i pokazala prema automobilu. Tatice,
pogledaj na što me je zločesti čovjek natjerao. Ta mala vještica! pomislio je
Niall. Samo što nisu krenuli.
Na njegovo iznenađenje, Bronagh je upalila automobil i mahnula vidljivo
razočaranoj gomili za linčovanje. Lice joj je bilo ravnodušno, kao u ljudi u koje -
po suočenju s vijestima o kakvu teškom gubitku - još nisu nahrupili osjećaji.
Posljednje što je Niall vidio kada je automobil ubrzao nizbrdo bilo je strpljivo
lice Mary Catherine. Kao da mu je govorilo: u ovako malom gradu ne možeš
pobjeći; ti i moj otac već ćete se ponovo sresti.
"Razgovor koji ćemo sada obaviti", rekla je Bronagh glasom kojega je
krasilo manje pretjeranog samopouzdanja od onoga u glasu televizijskoga
newyorškog murjaka kojega je glumatala. "Prisegnut ću na majčino ime da se
nikada nije dogodio. I nećemo ga obaviti u postaji."

Trava boje tamnog maslaca prekrivala je planine Caha poput stotina rijetkih
vlasulja, vječito šibanih vjetrom. Ovce su ih promatrale s blagom
nezainteresiranošću.
Niall je sjedio na suvozačkom sjedalu patrolnog vozila. Želudac mu se od
nelagode vezivao u čvorove dok je slušao kako Bronagh telefonom razgovara s
jedinom osobom koja je mogla potvrditi njegovu priču. Čak i sa susjednog
sjedala, glas prepun promišljenog razočaranja u neiskusnog novaka zvučao mu
je nepodnošljivo.
Bronagh se nacerila i okrenula glavu prema njemu. "Kaže da nije očekivao
da ćeš se predstavljati kao poštanski službenik, s obzirom na to da si otpušten."
"Nisam ni tvrdio drugačije."
Ušutkala ga je podignutim prstom, slušajući kako joj stari, nadalje, navodi
osnove kôda časti Bengalskih kopljanika. "Sada kaže da si se oglušio na njegovo
upozorenje", dodala je Bronagh. "I da je siguran da si opet opsjednut slikama.
Imaš li pojma o čemu govori?"
"Da", priznao je Niall i ukrstio pogled s ovcom koja je vani žvakala travu.
Opet je pomislio na vuka, samo što se vučji lik u njegovoj glavi ovoga puta
pomiješao s Jimovim, u nekakvu polu-ljudsku spodobu. "Nažalost, znam."
"Puno vam hvala, gospodine Raichoudhury", rekla je Bronagh i prekinula
vezu. Izdahnula je i potjerala životinje, a onda se zagledala u more. "Iznevjerila
sam je, znaš. Svojedobno mi je bila najbolja prijateljica, Fiona, i došla je k meni
tražiti pomoć. I Roísín je. A ja im nisam pomogla. Sada je prekasno."
"Možda i nije." Niall je zavukao ruku ispod stražnjeg dijela jakne. Bronagh
je odskočila, spremna da ga pošprica suzavcem.
"Čekaj! Želim ti nešto pokazati!" povikao je Niall, sekundu prije no što se
nagutao suzavca. Polako je izvukao sada još pohabaniji dnevnik i predao joj ga.
"Evo ga. Vidiš? Nisam ga mogao ne pročitati kad se već našao tamo, obilježen
imenom mrtve žene, zar ne? Zao mi je, ali već sam otišao predaleko da bih se
brinuo za to hoćete li me uhititi zbog krade javnog vlasništva, ¿arda Zastao je,
vidjevši kako se Bronaghine oči pune suzama dok je pažljivo otvarala bilježnicu,
dodirujući stranice kao da će je opeći bude li u njih predugo gledala. "Bila je
vaša prijateljica, znam", nastavio je malo obzirnije. "Ali i ja sam je upoznao, na
svoj način."
Čuli su se samo vjetar koji je njihao automobil i ovce koje su s njega
pokušavale grickati boju. Dolje, u zaljevu, dvije su se kočarice propinjale na
vjetru što im je udarao u pramce i do kraja povijao antene.
"Hvala ti što si mi ovo pokazao, stvarno", rekla je Bronagh povrativši dio
prisebnosti. "Ali još mi nisi rekao zašto si došao. I što si radio u školi. Roditelji
će me zvati. Ubrzo."
"Recite im da sam Fionin egzotični dečko iz dublinskog geta", rekao je
Niall, frustriran rupama u vlastitu znanju. "Htio sam doznati više o tome što se
dogodilo, i u onoj kući i ovdje. O Aoife. I o Jimu."
 Bronaghin pogled - najednom hladan - Nialla je prestrašio više od njezine
srdžbe.
"Tog čovjeka ovdje danas rijetko spominjemo", rekla je. "A i ti bi trebao."
"Ma, zbilja? A Julie Ann Holland iz Drimoleaguea? Ona je poginula
poskliznuvši se na koru banane, ha?"
Bronagh je ponovo stisnula bočicu sa sprejem. "Nemaš jebenog pojma o
čemu govoriš..."
"Negdje u gradu postoji i drugi dnevnik", rekao je Niall tako glasno da se
jedna ovca na zvuk njegova glasa trgnula i pobjegla. "I Roísín je pisala dnevnik,
vjeruješ li onome što kaže tvoja prijateljica Fiona! Nemam pojma kako je ijedan
uspio izići iz one kuće, ali Roísínin je odaslan pateru Malloyu, osim ako ..."
Bronagh ga je zgrabila za zatiljak i stisnula. "Policijska je brutalnost samo
riječ, Nialle, sve dok ti ne polomim obje ruke i ostavim te ovdje." U njegovu
pogledu nije vidjela strah, pa ga je nakon dugog uzdaha pustila, čak mu i
poravnala ovratnik.
"Zaboravih", rekao je Niall dok mu je srce lupalo iz sve snage. "Oduvijek si
htjela biti američki televizijski murjak."
Krupna garda preturala je po upravljačkoj ploči tražeći cigaretu i - ne
pronašavši ni jednu - ljutito otpuhnula kroz nos. "Začepi. Tjednima sam
rastjerivala darkerice, novinare i uobičajene bolesnike, skupljače suvenira. Pater
Malloy bio im je prva postaja budući da su dublinske novine našu crkvu bile
ljubazne spomenuti imenom." Lupkala je po prozoru kako bi otjerala upornije
ovce. "Problem je u tome što je dobri pater preminuo prije više od mjesec dana,
Bog neka mu da mira. Ako mu je netko nešto i poslao, ja bih to pronašla. Ja i
nekolicina Fioninih učenika pospremali smo njegov ured. Ali ljudi poput tebe i
dalje dolaze. Tragajući za 'pravom istinom', je li?"
"Samo za istinom o tomu što su Fiona i njezine sestre učinile Jimu", rekao
je Niall ne krzmajući. "I o tome je li ubio još nekoga osim svog starog prijatelja
Toma." Osjećao je da mu lice oblijeva rumenilo, baš kao i onda kada je pomislio
da će ga onaj barmen zgaziti. Sto li mu to, dođavola, prešućuje? Nije li joj
dokazao da su mu nakane dobre? "Ali otkud bi ti to znala? Za Sarah McDonnell?
I za još jednu curu, u Kenmareu, ako je vjerovati Roísíninu glasu s radija. Zvuči
poznato? Sto se dogodilo s Aoife? Je li skončala kao i one? Trebam li je potražiti
na groblju Glebe ili što?"
Bronagh je upalila motor. Brada joj je opet čvrsto počivala na urednoj jakni
odore. Kada je progovorila, iz glasa joj je nestao i posljednji trag ljubaznosti.
Dodala mu je dnevnik kao da sadrži misli kojima se možeš zaraziti dodirom.
"Bila bih otišla na Roísínin i Fionin sprovod da za njega nisam čula kada je već
bio prošao. Tjednima sam nastojala pronaći onog poštara koji ih je našao. Nemaš
pojma kako nam je ovdje bilo nakon toga. Živjeti u gradu koji je izrodio
'Moirinu kuću za ubijanje'."
"Desmond", rekao je Niall, prisjećajući se pogrbljena lika kojega je osjećaj
krivnje preobrazio u malahidskoga žrtvenog jarca. "Nakon toga nitko više nije
čuo za njega."
 "Sjeti se toga kada sljedeći put budeš čačkao po pričama koje ljudi žele
zaboraviti."
Niall je pokušao zanemariti prijetnju. Vjetar je promijenio smjer i sada je
puhao uz obalu, zaprašujući polja finom maglicom slane kiše. "Mrtav je, zar ne?
Jim? Reci mi barem toliko."
Bronagh je ispružila ruku i otvorila vrata na suvozačkoj strani. Licem joj je
proletjela - i odmah ponovo iščezla - nekakva užasna uspomena. "Nije važno",
rekla je i izgurala ga iz automobila. "Sjećanja ovdje umiru puno teže od ljudi."
Tama mu je, u visokoj travi, dopuzala do nožnih članaka. Ovce su se
raštrkale kao da je odjeknuo hitac iz kakve nečujne puške. Niall je zavukao ruku
u džep da se uvjeri kako još stigne uhvatiti vlak do kuće i zaboraviti cijelu priču.
Oscaru bi bilo svejedno. Niall je pogledao na zapad, prema zalazećem suncu, i
krenuo natrag, putem kojim je i došao, znajući da ne može odustati. Požuri li, još
uvijek stigne pronaći nekakav trag, naznaku gdje bi mogao pronaći Roísínin
dnevnik, unatoč Bronaghinu upozorenju.
Negdje gdje ga pater Malloy može zatrpati cvijećem, nije li Fiona tako
napisala?
Bilo je vrijeme za potragu za blagom na mjesnom groblju. Podigao je ranac
i krenuo.

6.

Nešto nije bilo u redu sa svjetlima.
Niall je izabrao novu rutu prema Castletownbereu, za slučaj da ga Bronagh
čeka negdje usput. Kiša je napokon popustila, pa je u predgrađe uspio stići
hodajući valovitim brežuljcima, prateći posljednji odsjaj večernjeg sunca.
Iskrenuo je gležanj jer u mraku nije opažao kamenje što je iz zemlje provirivalo
poput smrznutih sivih šaka.
Zato se i iznenadio kada je, stupivši na pomoćnu cestu, ugledao kako iz
praznine pred njim izranja nešto, na prvi pogled nalik tisućama svijeća na
divovskoj rođendanskoj torti. Činilo se da cijela padina gori, no svjetla se nisu ni
pojačavala niti su slabjela. Svjetlucala su i svjetlucala, postojano, osvjetljavajući
obrise nečega što nije uspijevao razaznati, čak ni kada im se približio. U blizini
mjesta na kojemu se nalazio nije bilo ničega što je Fiona opisala u dnevniku; bio
je sjeverno od grada, na krivudavoj cesti što je vodila prema Eyeriesu.
Kada je zaobišao beskonačnu živicu, Niall se napokon našao ispred
drevnoga kamenog zida, glatkog od kiše i nagrizenog zubom vremena. Ona
svjetla, tamnocrvena i požudna, osvjetljavala su vlažan zrak i stvarala oblak koji
je, činilo se, disao sam od sebe. Niallovi prsti napipali su zahrđalu kapiju i
povukli je. Bila je zaključana. Oteturao je malo dalje i zastao.
Evo ih. Slova. Uklesana u vapnenac. Bila su izlizana, ali još uvijek čitljiva.
Kratko je petljao po mobitelu i proizveo dovoljno slabašne plave svjetlosti da
pročita da se radi o groblju Svetog Finiana, što god to bilo. Pogledao je lijevo-
desno i preskočio zid, pazeći na već natečenu i bolnu nogu.
Skotrljao se sa zida i pao, osjetivši kako mu se šakom razlijeva nešto toplo i
mokro. Zapucketalo je razbijeno staklo. Niall je primaknuo prste k licu i
namirisao vosak. Svuda uokolo, dokle god mu je dopirao pogled, netko je
popalio tisuće i tisuće zavjetnih svijeća u crvenim staklenim lampašima. Vidio je
da je mnoštvo grobova zaraslo u korov, dok su drugi bili održavani brižno poput
ratnih spomenika. Sve to međutim kao da je činilo tek vanjski krug iz kojega je
izbijala najjača svjetlost. Crveni odsjaj, najintenzivniji na najnižem dijelu
terasastoga groblja, osvjetljavao je i najudaljenija stabla, poput plutajućeg
ugljevlja.
"Tko je tamo?"
Bio je to glas mlade žene, istodobno odlučan i prestrašen. Niall se prišuljao
živici iza koje su se nazirali nejasni obrisi žene koja je klečala na grobu. Nije joj
odgovorio. Spodoba je ustala, nestrpljivo zamahnula dugom kosom i počela
pročešljavati tlo.
"Jesi li to ti, Seamuse, opet došao krasti naše svete darove? Ovaj put neću te
samo upozoriti, časna riječ." Koliko bi joj moglo biti godina? pomislio je Niall
zavlačeći se između dvaju potonulih nadgrobnih spomenika. Šesnaestak -
pretpostavljao je. U njezinu glasu bilo je jasnoće i odlučnosti kakva se nalazi
samo u istinskih vjernika. Ostao je skriven. Pošteno ju je pogledao tek kada se
vratio na prvotno mjesto i (ovoga puta) sjeo u položaj lotosa.
Uskoro se iz fine grimizne magle uzdigao zvuk, isprva nalik pjevanju. Niall
je ispuzao između dvaju grobova i prišao bliže. Kada je bio već toliko blizu da
osjeti pjevačičin parfem s pačulijem, jasno je razaznao riječi od kojih su ga
prošli srsi.
Djevojka je svojom pjesmom u zvijezde kovala osobu na čijem je grobu
sjedila.
"...najljepši, blagoslovljene ti oči. Ti si najmiliji, blagoslovljeno ti srce. Ti si
najvelikodušniji, blagoslovljena ti djela. Ti si naj..."
"...veći luđak i ubojica u Zapadnom Corku koji će ikada završiti u paklu?"
Na zvuk Niallova glasa djevojka je odskočila gotovo metar i okrenula se
prema dugokosom uljezu što je izronio pred nju kao Lazar iz groba. "Tko... ti
nemaš pravo biti ovdje!"
"Imam, koliko i svi ostali, rekao bih."
"Ti si turist? I došao si ime dobra čovjeka spominjati uzalud?"
Usta su joj bila skrivena u polutami, no iz njih je dopirao zvuk disanja kroz
stisnute zube, glasan i uznemirujući.
Kada se sasvim približio djevojci, Niall je ugledao nadgrobni spomenik.

ovdje počiva jim quick
 žena ga rodila
žena ga ubila
počivao u miru

Ni spomena Božjem ili kakvom drugom blagoslovu. Niall je pretpostavljao
da je zbog ideje da se kopilana koliko-toliko pristojno sahrani u župi gotovo
izbila revolucija. Zemlju ispred nadgrobnog spomenika prekrivala je hrpetina
svijeća, krunica, tibetanskih molitvenih brojanica, a bila je tu i jedna ljudska
lubanja sa srcem urezanim u čelo. Darove su nadopunjavali istrunulo voće,
dopola prazne boce viskija i stotine - ne, tisuće - rukom ispisanih poruka.
Djevojka je milovala hladni kamen. Čak i mrtav, pomislio je Niall, Jim ih je znao
namamiti.
"Mislim da se neke žene koje je usput sreo ne bi složile", rekao je Niall,
trudeći se da mu djevojčine ruke ostanu na oku; držala ih je nisko i izvan
pogleda. Sjetivši se prizora koji je, u vlaku, vidio u glavi - prizora vuka
okruženog furijama s noževima - odmaknuo se od nje.
"A one što su ga ubile valjda smatraš junakinjama? " ispljunula je djevojka.
"Daleko od grada, da ih nitko ne vidi? I ostavile ga da iskrvari kao pas?" Njezina
haljina do članaka zatreperila je kada joj je srdžba pojurila tijelom poput svježeg
otrova.
"Dakle ipak su uspjele? Sestre Walsh?"
Djevojka je prekrižila ruke i na trenutak se zagledala u Nialla.
Nekoliko je svijeća zacvrčalo i ugasilo se. Činilo se da djevojka u tami,
nešto zainteresiranije, žmirka u njega. "Ti si dakle taj momak koji je danas
provalio u Presveto Srce, ha? Naravno." Zakoračila je u krug svjetlosti u blizini
skupine svijeća na kamenu, i Niall je vidio da nije ni dana starija od četrnaest
godina. Njezine oči, ravnomjerno položene na gotovo muškom licu - oči koje su
mu do maloprije željele samo preuranjenu smrt - sada su tragale za odgovorima.
"To znači da je prvi dnevnik kod tebe. Mogu li ga vidjeti? Je li to istina? Molim
te."
Niall se povukao nekoliko koraka unatrag, do ruba najviše terase. Pod njom
nije bilo ničega do guste tame. Bilo mu je teško procijeniti koliko bi padao i
koliko bi tvrdo prizemljio. "Znači li to da si ti vidjela Roísínin dnevnik?" rekao
je. "Postoji li, uopće?" Dijete-zvijezda ispružilo je ruku kao da će se, dodirujući
ga, uvjeriti u to da je čovjek od krvi i mesa, a ne kakav prorok iz njezinih snova-
želja koji će se svakoga časa vratiti u eter. "Ja ga nikad nisam vidjela", rekla je
djevojka, koja je, sada je vidio Niall, oko tankog vrata nosila ogrlicu od osušenih
irisa. Iz nekog razloga to ga je prepalo više od svega. "Ali stara gospoda Kane
kaže da ga je pater Malloy doista primio prije smrti. Nitko ne zna gdje je sada.
Nestao je." Oči su joj zasvjetlucale, a glas se slomio dok je ponavljala: "Nestao.
Svi su nestali."
"Znaju li tvoji - ovaj, roditelji, da si ovdje, posve sama?" rekao je Niall i
krajičkom oka opazio kako se od vrhova krošnji u blizini odbija nešto nalik
bljeskanju farova. "Mogli bi se zabrinuti za tebe."
Stvorenje mu nije odgovorilo; zagledalo se u nešto iza Niallovih leda. Usko
joj je lice djelovalo zbunjeno, kao da je konjica stigla prerano. Ili kao da je,
možda, uopće nije pozvala.
"Ni oni ovdje nisu dobrodošli!" rekla je namještajući sitnu čeljust za borbu.
Niall se okrenuo i ugledao nekoliko zraka svjetlosti na cesti, tik iza
kamenog zida. Vrtjela su se poput vatrenog kola, kao da ih drži mnoštvo ruku.
Tiho brujanje muških glasova ubrzalo mu je pulsiranje u vratnoj žili. Odstupnica
mu je bila presječena. Niall je zurio u tamu iza sebe i znao da nema izbora,
osobito ako su medu muškarcima i Mary Catherinein otac i polovina školskog
odbora.
"Pazi na sebe, mala", rekao je i projurio pokraj napuštenog djeteta.
Odbacio se što je mogao dalje u crnu daljinu i čekao bol.
Ba-da-tump! sletio je Niall, nekoliko terasa niže, na meko tlo. Članak ga je
bolio, ali mogao ga je micati. Namirisao je svježe blato i zahvalio Bogu na
pljuskovima. Ponad njega, plećate prilike stigle su do ruba izbočine i pokušavale
ga osvijetliti ručnim svjetiljkama. U crvenom odsjaju svijeća njihove siluete
djelovale su poput božanskog utjelovljenja vizija one sirote cure.
"Eno ga!" povikao je jedan. "Tamo!"
Niall se poskliznuo u bari, no brzo je povratio korak, a onda i potrčao.
Unatoč boli, trčao je brže i više nego ikada u životu. Članak ga je bolio kao da
mu je netko, kroz petu, sve do koljena ugurao komad stakla, ali nije zastajao.
Posljednje što je čuo prije nego što je nestao iza brijega i iz vidokruga izgubio
crveni odsjaj, bio je molećiv, histeričan djevojčin glas. Prenosio se poljima poput
glasa izgubljenog pastira.
"Vrati se!" vikala je. "Želim taj dnevnik! Vraatii see!"

I prije nego se probudio, Niall je osjetio afektiran, uporan šapat. Dječji glas
probijao se kroz magloviti san o hipi-djevojkama što pjesmom oživljuju mrtve.
"Probudite se, gospodine poštaru."
Trgnuo se iz sna i sjeo. Još uvijek je bio mrak, i sve što je pred sobom vidio
bile su njegove mokre čizme. Nije se ni sjećao kada je zadrijemao. Koliko je
dugo spavao u svom skrovištu medu gomilama stijena obraslih mahovinom što
su stršile iz zemlje? Ponovo ga je obuzela panika i pogledom je sijevao uokolo
misleći da će ugledati linčersku rulju s druidskim lanternama i konopom za
vješanje u rukama. Čulo se međutim tek šuškanje noćnih životinja. Nialla je
nerviralo koliko je gospodin Raichoudhury bio u pravu, čak i izdaleka. I pitao se
koliko je dugo, prije nego što je umro, onaj stari učitelj sjedio na prašnjavoj
tržnici pokušavajući kopirati uzvišenost savršene slike.
"Tu sam!"
Niall se, gotovo iskočivši iz kože, nespretno osovio na noge. Nije sanjao!
Otečeni članak podsjetio je bjegunca da je i on tu i bacio ga ravno na tur. Glas je
sličio glasovima njegovih progonitelja koji...
"Opustite se", ponovo je progovorilo dijete kikoćući. "Trenutačno
pretražuju obalnu cestu. Ali brzo će biti ovdje."
"Tko je...?"
Iza drveta se pojavila djevojčica odjevena u crnu kišnu kabanicu, u
gumenim čizmama, barem dva broja prevelikim, vjerojatno majčinim. Iako je
kapuljaču čvrsto stegnula oko okruglog lica, nije mogao pogriješiti: to je lice
pripadalo najambicioznijem učeniku šestog razreda kojega je Fiona Walsh ikad
poučavala.
Mary Catherine Cremin kleknula je pokraj Nialla i nasmiješila se.
"Došla si domamiti lovce do plijena, ha?" upitao je.
"Imate nešto što želim. Trampit ćemo se. I ne glumite da nemate pojma o
čemu govorim." Iz džepa je izvukla veliku staromodnu ižlijebljenu ručnu
svjetiljku i stisnula gumb za paljenje. "Jer, moj otac i ostali na ovo reagiraju brže
nego da ih nazovem telefonom. Svi su vani, traže neznanca koji je s jedinom
kćeri gospodina Cremina dugo, dugo bio nasamo. Zamislite to."
Niall se osvrnuo oko sebe. Sada je već mogao vidjeti grozd plavičastih
zraka svjetlosti dolje, na glavnom putu. Nisu znale kamo bi. Trebao je samo
jedan sitan bljesak pa da sve krenu uzbrdo.
Mary Catherine izvadila je još nešto iz svoje školske torbe, uredno
prebačene preko prsa. Bilo je, još uvijek, umotano u običnu smeđu kuvertu i
izgledalo kao da je godinama bilo pod vodom.
"Poštena trampa, zar ne?" rekla je. Stranice u bilježnici bile su iskrivljene,
presavijene i izobličene od vlage. "Cijelu stvar već sam kopirala, i više mi ne
treba. Ali treba mi prvi dio priče. Dnevnik gospođice Walsh. Stoga mi ga
pokažite."
Nagnula se k njemu, tako blizu da joj je Niall vidio krupne plave oči. U
njima nije bilo ni milosti ni oklijevanja. Posegnuo je u podstavu hlača, izvukao
komad plastike koji je štitio Fionine posljednje misli i držeći ga ispred sebe
upitao: "Tko je bila ona djevojka? Tamo, na groblju?"
Dijete je slegnulo ramenima. "Neprestano dolaze, i čuvar groblja ih stalno
rastjeruje. Neke puše toliko skunka da smrdi na kilometre." Prepredeno se
nasmiješila. "Ali ne govori mi otac da se čuvam hipi-djevojaka, već čudnih
muškaraca poput vas."
"Sto tvoj otac misli da sam učinio u onoj učionici?"
"Poslužite se maštom. Poslije Jima, uplašiti roditelje prava je igrarija."
"Ti, vještice mala."
Odmahnula je slobodnom rukom. "Budite sretni što vam uopće dajem
Roísínin dnevnik. Mogla sam ga prodati novinarima koji su dolazili ovamo."
"Kako si ti došla do njega?"
Mary Catherine se nasmiješila. Niallu slijeva, skupina svjetala dolje na cesti
djelovala je manje zbunjeno. Marširala je, u tišini, natrag uz brdo. Prema njemu.
"Kada je pater Malloy umro, pomagala sam pospremati župni ured", rekla je.
"Kuverta je bila tamo, nedirnuta. Njegova domaćica, gospoda Kane, nije ni
vidjela kad sam je uzela. Neke su stranice uništene. Bit će da je ležao u nekoj
vlažnoj rupi." Pogledala je u mrak i prva zraka svjetlosti prešla joj je preko čela.
"Vrijeme je isteklo. Jesmo li se nagodili?"
Niall joj je predao Fionin dnevnik. Djelić sekunde potom, ona je njemu
predala svoj.
"Ne zadržavajte se predugo", rekla je Mary Catherine kao da se iskreno
brine za njegovu sigurnost. Pokazala je prema sjeveru, iza tamnih brda, u smjeru
Eyeriesa. "Držite se podalje od cesta. Hodajte još kojih pola sata i pronaći ćete
jednu napuštenu kuću. Tamo neću poslati nikoga. Obećavam."
Iako mu je nožni članak pulsirao, strah je Niallu ubrizgao još jednu,
posljednju dozu adrenalina. Prešao je palcem po Roísíninom dnevniku. Na dodir
je bio baš poput sestrina, samo još ošte-ćeniji. Cijela prva polovina bila je
nečitljiva gnjecava masa. "Zašto mi ovo daješ?"
Djevojčica se namrštila kao da je upravo čula najgluplje pitanje u životu,
"Zato što je gospođica Walsh uvijek govorila da valja biti ljubazan prema
strancima." A onda je nestala u tami, i Niall je ostao sam s kišom i sa svojim
novim blagom.

Nakon što je više od sat vremena hodao otvorenim poljima, Niall se zabio
pravo u kameni zid.
Bilo je nemoguće reći što leži iza njega jer su brda bila prekrivena oblacima
što su poput debelih sivih zmija vijugali među njihovim vrhovima. Niall je
oteturao do nekakvih vrata. Lagano ih je odgurnuo; nevoljko su zacviljela, i bio
je unutra. Napipao je sklopku, ali svjetlo nije radilo. Još jednom je lagano
zateturao i našao se pored nečega mekanog. Kauč? Fotelja? Polako se spustio u
nju; činila se suhom. Negdje na katu čulo se ritmično bubnjanje vode što je
kapala kroz krov. Nožni članak mu je gorio, no Niallova je radoznalost nadjačala
nelagodu.
Uključio je mobitel i usmjerio maleni led-ekran prema bilježnici u krilu.
Hoće li njegovi progonitelji opaziti slabašan plavi odsjaj? Okrenuo je mobitel
prema dolje, pomicao ga dužinom poda i na njemu ugledao štakorski izmet i
razbacane papire. Ovdje dugo nije bilo nikoga. Sakrio je mobitel i buljio tražeći
mjesto na kojemu je mogao biti prozor. Nigdje uokolo nije vidio nikakva svjetla.
Je li Mary Catherine svoga oca na kraju ipak poslala uzbrdo? Niall je ponovo
upalio svoju mizernu svjetiljku i odlučio riskirati. Na bateriji mobitela preostale
su još tri crtice. A i zora bi morala brzo svanuti.
"Ispričaj mi tajnu, Roísín", rekao je i okrenuo prvi list.
 Dio treći

ROÍSÍNIN DNEVNIK

7.

Glasove osluškujem od svoje šeste godine.
Eh, znam što sada misliš. Sirota djevojka, usamljena, zatvorena, otrgnuta od
djetinjstva. Nesumnjivo ju je takvo asocijalno ponašanje i odvelo u alkoholizam
i, umjesto želje za toplim ljudskim kontaktom, potaknulo neutaživ apetit za
radiouređajima. Morala je završiti u crnom jeansu i u zagrljaju nekog kurviša.
Točno? E, pa, možeš si uzeti tu politički korektnu samilost i etiketu prilijepiti
nekom drugom. Jer, vidiš, ja sam živjela životom iz snova. Surfala sam
višeslojnim oblakom tuđih glasnica što je k meni lutao od samog početka - od
jeftinih ručnih tranzistora. Mogla sam sklopiti oči i šetati pustinjom Kalahari ili
ploviti preko sedam mora, i sve to ne izlazeći iz kuće. Soba koju sam kao
djevojčica dijelila sa sestrama bila je sićušna, shvaćaš? Aoife i ja spavale sitio u
istom krevetu sve do incidenta u kojemu smo ostale siročad. I svih onih godina
što sam ih provela u prenoćištu tetke Moire, zbog tih nevidljivih radijskih valova
turobne nedjelje činile su mi se podnošljivima, a dosadna svakodnevica
fantastičnom.
Tim sam glasovima, sve od tada, ostala vjerna. Oni me naime nikada nisu
napustili.
Prostorija u kojoj ti ispisujem ove riječi toliko je mala da je jedva mogu
nazvati sobom. To je šupljina u zidu u kući moje tetke Moire, u Dublinu, iz koje
- po riječima moje sestre Fione - nećemo izići žive. Možda i ima pravo, ne znam
više. Sada sam, gotovo stalno, previše umorna da analiziram bilo što osim
osjećaja malaksalosti u grudima. Ali Fiona melje k'o navijena, je li? Oduvijek je
takva. Volim je do ludila, ali ponekad - da bi shvatio što ti zapravo pokušava reći
- moraš oduzeti polovinu od onoga što u srdžbi izgovori. Onaj njen prokleti
faraonski fetiš da i ne spominjem.
Znam da sam ovoga časa slaba koliko i ona, i da izgledam grozno, ali jedno
ću joj priznati: i ja osjećam da me nešto izjeda iznutra, isto ono o čemu ona
stenje u snu. Kao da mi je tkivo želuca izgrebeno pandžama. Nešto je u hrani,
veli ona. Ma nemoj. Daj mi to još jednom nazovi hranom, zatući ću te nečim
tvrdim... kada bih samo imala snage ustati i potražiti onu lopatu koju je Fiona
upravo pronašla.
Spas.
Sanjam o njemu, čak i budna, dok treptanjem pokušavam odagnati - sada
već stalnu - neobičnu zamućenost iz očiju. Sklopim oči i razmišljam o
beskrajnim obzorjima. Ponekad sanjam o planinarima koje s olujnih vrhunaca, u
posljednji čas, čupaju helikopteri. Ponekad i o podmorničarima što lupanjem po
čeličnoj oplati šalju signale roniocima, prije nego im nestane kisika.
Upravo sada primjerice u mislima vidim ženu-mornara, negdje na
beskrajnom oceanu. Ukrcala se u čamac za spašavanje kada se njezin brod
nasukao i potonuo. Tjednima pokušava privući pozornost zrakoplova koji je
nadlijeću, no oni je ne opažaju. Ovako dugo preživjela je loveći ptice i
proždirući sve osim perja. Danima nije kišilo, i jezik joj je natečen i tvrd poput
bube. A onda, već dezorijentirana od žeđi i beznađa, čuje zvuk propelera i podiže
pogled. Eno ga! To je hidroplan, bijel i velik i prekrasan. Zakreće vrhovima krila
i ponire tako duboko da na olupanom srebrnom trupu vidi mrlje od goriva.
Zavaljuje se i pokušava sjetiti vlastita imena. Više od mjesec dana nije
progovorila ni riječi.
Nisam ni ja, kad smo već kod toga. Osim hvalu i volim te upućenih sestri,
ali to se ne računa.
Takve žive snove sanjam i na javi, čak i danju. Vizije slobode, prizore
bijega. Bivanja na otvorenom, mirisanja trave. Pazim na Fionu dok spava, ili to
barem pokušava. Osluškujem kako naša demonska tetka cijele noći trčkara po
prizemlju, poput žohara ili poput beskućnika što su nam kod kuće preturali po
kantama za smeće. Iz nekog razloga to u meni budi nostalgiju za domom.
Većinom pak, iza spuštenih kapaka, razmišljam o Jimu.
I sanjam o ubojstvu.

U jednoj od posljednjih prigoda u kojima sam ga vidjela živog, pomagao je
dvjema djevojkama da, s namirnicama u rukama, prijeđu glavnu ulicu.
Ležeran do mile volje, nježno im je dodirivao lakte i uljudno kimao
vozačima u prolazu. Bio je odjeven u staru Haroldovu havajsku košulju; zeleni
ananasi na crvenoj svili lepršali su na suncu. Nevoljko priznajem, ali dobro mu
je pristajala.
Biciklom sam se spuštala niz brijeg, u kupovinu namirnica za Aoife, koja je
još uvijek odbijala izići iz kuće. Prošlo je gotovo tjedan dana otkako nas je ta
propalica i kopilan pokušao ušutkati. A onda sam gotovo naletjela na njega i one
dvije djevojke; u posljednji sam čas nagazila stražnju kočnicu. Jim je plešući
zaobišao prednju gumu i malčice odskočio, na što su se djevojke nasmijale.
Zgrabio je upravljač bicikla i zaigrano ga protresao. Sestrin nož još mi je bio na
dnu torbe, tek nekoliko centimetara dalje. Kunem se Kristom, mogla sam ga
zatući na licu mjesta.
A onda se nasmiješio. Ni preširoko, ni previše zavodnički, tek toliko da
naznači što se skriva ispod te zgodne preplanule kože.
Ako sam prije toga i imala kakvih dvojbi o tomu da li bih je doista željela
pretvoriti u trajno sivu, nestale su kada je Jim produžio prema parkiralištu pokraj
luke. Željela sam ga mrtvog, mrtvi-jeg od Jude Iskariota. Ali učinila sam ono što
bih učinila svakom napaljenom seronji u ovome gradu kada bih željela da se
osjeća kao veliki muškarac, da se osjeća sigurno: nakrivila sam glavu, kao da me
je šarmirao ili impresionirao, i zabljesnula ga osmijehom. Dok sam silazila s
bicikla i ulazila u SuperValu, osjećala sam njegov pogled na stražnjici. Bilo je
gotovo deprimirajuće koliko je s muškarcima bilo lako, čak i s primjercima
prepredenim poput našeg gostujućeg pripovjedača. Možda se pitaš, dragi
čitatelju, zašto Sam to učinila. Vjeruj mi, tada sam već smišljala način da mu, u
najskorije vrijeme, u leda zabijem Aoifein nož za odreske. U međuvremenu,
morala sam ga održati u uvjerenju da se te male plašljive darkerice ne treba
bojati.
Kada sam, nakon deset minuta, i sama izišla iz dućana s vrećicama u
rukama, nije ga bilo na vidiku. Cure kojima je pomagao sjedile su u starom
renaultu, pušile i smijale se nečemu što nisam mogla čuti. Dizelska isparenja
kočarica izmiješala su se s mirisom piva što ga je vjetar donio s druge strane
ceste i ja sam pomislila na oca. Upravo nam je tamo znao kupiti sladoled u
kornetu, od vanilije i jagode, i pijuckati i polako uživati u tamnom pivu. Toga
dana, pune ruke posla imao je štand s palačinkama. Mladići su se naguravali ne
bi li privukli pozornost poslužitelja. Drugima je dan bio dovoljno lijep da se
brdom, do trga, spuste pješice.
Za mene je pak mogla biti i sredina zime. Dok sam vozeći uzbrdo okretala
pedale, nisam osjećala ništa osim hladnoće oko srca.

Aoife je i dalje odbijala jesti bilo što osim mrkve.
Nutkala sam je lososom, kruhom, kriškama slanine i šunke te kojekakvim
povrćem, ali uzalud. Tamnu čokoladu koju mi je uvijek krala iz hladnjaka nije
htjela ni dotaknuti. Moja blizanka danima je sjedila u krevetu žvačući tek
oguljene mrkvice iz vrećice s likom nasmiješenog zeca. Glupo sam očekivala da
će, kao i ja, biti ubilački nabrijana, da će svako malo provjeravati okidač na
očevoj puški i okretati je prema prozoru. No, kad god bismo joj Fiona i ja rekle
da je vrijeme da se obrati gardaima ili barem dopusti da pozovemo liječnika,
Aoife bi samo nijemo odmahnula glavom. Izlazila bi iz kuće bosonoga i ukočeno
stajala na šumskoj čistini u blizini kuće, puštajući da joj vjetar iz krošanja
pograbi suknju i obavije je oko slabina. Tamo bi stajala satima, a po povratku bi
nam samo kimnula, vratila se pod pokrivač i navalila na novu vrećicu zečje
hrane.
Fiona i ja noću smo na smjenu stražarile vani.
Nikada prije nisam provela toliko vremena - u komadu - na otvorenom, na
svježemu zraku. Prvih dana znalo mi se zavrtjeti u glavi. Pogledala bih dolje,
prema gradu, i pokušavala se sjetiti kakav je bio prije no što je seanchai, sve
odreda, opčinio do te mjere da zaborave misliti svojom glavom. Turistička
sezona bila je na početku; glasovi mladića koji su nakon posljednjeg piva
tumarali glavnom ulicom prenosili su se uzbrdo. Podsjećali su na graktanje vrana
što se tuku za ostatke.
Fiona je donijela svoje knjige i udobno se smjestila na kauču.
 Ja sam donijela svoj radio.
Upalila sam ga jedne posebno lijepe noći, dok su se na pozadini planina
Slieve Miskish zvijezde kotrljale poput staklenih špekula pobacanih na svjetlo.
Fiona je već spavala na kauču; neka monografija o Amenhotepu stajala joj je na
prsima poput malog šatora za štence. Sudeći po zvucima koji su dopirali iz
njezine sobe, Aoife je gledala neko od onih usranih televizijskih natjecanja za
najjadnijeg plesača nacije.
Spustila sam ruku na najveći gumb i krenula u potragu za novim glasom.
Ewie je bila u posjetu roditeljima, u njihovoj ruskoj vikendici, i neće dolaziti
najmanje mjesec dana. Mrzila sam mjesto po imenu Soči, odakle mi je
povremeno slala sms-poruke, budući da nisam mogla otići s njom. Bila sam
usamljena i ljuta. Trebalo mi je da, za promjenu, porazgovaram s nekim osim
svojih sestara. A te noći glasovi su nahrupili kao da sam u zrak postavila mrežu u
koju su se odreda hvatali.
Bilo je tu ribara koji su bili vani, na Irskome moru, koji su u svoje koče po
odlasku lovili losose, a po povratku lake žene. Pozdravila sam ih i pomjerila
skalu, ostavljajući ih u cvrčećoj elektronskoj brazdi vlastita nevidljivog broda.
Bio je tu, potom, jedan političan glas; djelovao je staro i rezignirano. Pripadao je
ženi koja se predstavljala kao SocialConscience (Social Conscience - društvena
savjest (op. prev.) i pozivala na dokidanje svakog javnog vlasništva, za dobrobit
zemlje. Kao i dečki s kočarice, i ona je nestala iza krme. Signali su se stišali. I
baš kada sam pomislila da ću i tu noć protratiti na tinejdžere koji će me ispitivati
što nosim na sebi i kada sam po stoti put stisnula tipku na mikrofonu i pronašla
tek ljude kojima na ulici ne bih ni klimnula, kroz buku se probio jedan glas.
"Ovdje Nightwing. Letim iznad vaših krovova, drveća i vlasulja",
obeshrabreno sam ponovila u veliku prazninu. "Neka mi se netko javi, kraj."
Začulo se pucketanje, kao da je netko, negdje daleko, stisnuo kakav
prekidač. A onda sam ga čula.
"Baš mi je drago ponovo razgovarati s vama", odgovorio je muški glas.
Zvučao je tako meko, kao da miluje radiovalove što su mi ga donijeli.
"Nedostajali ste mi, vi i vaša prijateljica. Možete li mi reći kako ste?"
Osjećala sam kako mi srce tuče, u grlu i u obrazima, jer odmah sam znala
tko je. Ipak, morala sam pitati, biti sigurna.
"Možete li se identificirati prije nego što nastavimo, kraj?"
Zurila sam u zelenu skalu i iglu što je počivala pokraj 3101,3 MHz, a onda
začula glas koji mi je govorio ono što sam već znala. Jer, proroci i luđaci u
ljudska srca ulaze na ista vrata, zar ne? Uvijek se uhvate za vašu nadu, zgrabe je
i okreću ručicu sve dok ne popusti, željeli vi to ili ne.
"Mislim da me je vaša prijateljica posljednji put krstila imenom Stražar",
rekao je i ugodno zakikotao, baš kako je to činio moj otac. "Pričali smo o
pripovjedačima. Koliko se sjećam, niste mi povjerovale." Duboko je udahnuo i,
izdišući, ispustio još više zraka. Meni je to zvučalo kao frustracija, čak i tuga.
"Reci mi nešto, draga Nightwing. Sjeti se svega što se u proteklih nekoliko
mjeseci zbivalo u Zapadnom Corku. A onda mi reci da si mi sada spremna
povjerovati."
Nisam mu odmah odgovorila. Okrenula sam glavu prema dnevnoj sobi, no
Fiona je hrkala, a iz Aoifeine sobe dopirali su jebeni valceri. Sve to uvjerilo me
je da ih ne treba buditi; ovo ću učiniti sama.
"Otkud ga tako dobro poznaješ? Našeg pripovjedača?"
Nešto je veselo zapucketalo; zvučalo je kao da gori papir. Stražar je zapalio
pljugu i duboko povukao iz nje. "Zato što mi šalje stvari, znaš. Već godinama."
"O kakvim... stvarima govoriš?" upitala sam, nastojeći da i dalje zvučim
mirno i nezainteresirano, premda sam bila gotovo nasmrt prestrašena.
"Suvenire", rekao je Stražar razvlačeći riječ kao da je previše blaga za ono
što pod njom uistinu podrazumijeva. "Sa svojih putovanja. Stižu u kuvertama ili
u kutijama, ovisno o tome što bih, po njegovu mišljenju, trebao imati u kući."
Otpuhnuo je malo dima u mikrofon i uzdahnuvši dodao. "Poštar je ovaj tjedan
dvaput dolazio."
Postavljajući mu sljedeće pitanje, morala sam skrenuti pogled s radija i
pogledati onkraj zamračenih valova: "Sto je bilo u njima?"
"Poklon koji ne bi poželjela vidjeti", rekao je Stražar s iskrenom tugom u
glasu. Iz njega se iscijedila ona očinska boja; ostalo je samo kajanje. "Niti o
njemu razmišljati."
"Ne znam govorimo li o istom pripovjedaču, Stražaru", rekla sam osjećajući
kako topao povjetarac iz zaljeva postaje leden i vlažan. "Ali naš je jebeni
silovatelj i ubojica, to ti jamčim."
"Još vozi onog crvenog Vincenta Cometa, zar ne?" htio je znati Stražar.
Kako je tu stvar itko mogao zaboraviti? Jim je angažirao najmanje troje
djece iz Presvetog Srca da neprestano stražare kako ga neki nespretni turist ili
neki gradski pijanac ne bi ogrebli. Dečkima je plaćao u kešu; dućan s prženim
krumpirićima nikada nije bolje poslovao.
"Jedino što voli više od lošega sebe", rekla sam.
"Ali ubojstva su prestala? Jesam li u pravu? Onih mladih žena, u gradovima
koje posjećuje? Odnedavno više nema novinskih naslova. Za to postoji nekakav
razlog."
Znala sam zašto. Vidjela sam Jima kako paradira po McSor-lcy'su i plaća
pivo svakome tko ima dovoljno zuba da mu se nasmiješi. Svakoga petka kartao
je poker s dečkima u Gardinu dućanu. Da ne spominjem kako je pateru Malloyu
zavrtio glavom pjevajući u zboru, dvaput, u nedjelju. No ja sam htjela da mi to
Stražar kaže.
"Kakav razlog?"
"Znaš ti vrlo dobro", rekao je glas, ponovno očinski i optužujući.
"Raskomotio se u tvom gradu. Poput kukavice, preuzima gnijezdo i iz njega
izbacuje druge ptice. Nikada neće otići. Pogađam da je već isplanirao nešto
trajno. Jesam li u pravu?"
Pomislila sam na dijamantni prsten koji je kupio našoj tetki Moiri, i došlo
mi je da im provalim u spavaću sobu i kopilanu namah probodem takozvano
srce. Nešto trajno, baš. "Tko si ti?" upitala sam, poželjevši rasturiti metalnu
kutiju i iz nje izvući strujnu žicu. "Zašto ne dođeš ovamo i središ stvar, ako ste ti
i tvoja staklena kugla već toliko pametni?"
"Jer ga se plašim. A i ti bi trebala."
"Koje su mu slabosti? Kako da ga zaustavim?"
I opet sam znala odgovor. Pretpostavljam da mi je trebalo samo da mi nečiji
prijateljski glas potvrdi da u svom razmišljanju nisam usamljena.
"Vidjela si kako gleda žene, zar ne?" rekao je Stražar gaseći cigaretu u
nečemu što je zvučalo kao pepeljara veličine kratera. "Eto ti slabosti, Nightwing.
Tu je, naga i svima vidljiva."
"Jesi li ga ikada pokušao zaustaviti?" upitala sam. Ali nije se čulo više ništa
osim oceana megaherca. Njegovi valovi podizali su se i rušili bez obzira na to
tko me s druge strane sluša.
Začula sam neko šuškanje iza leda i okrenula se.
Aoife se pojavila na ulaznim vratima, blijedoga lica uokvirenog izlazećim
suncem. Na sebi je nosila moju motociklističku jaknu, da se zaštiti od jutarnje
hladnoće, i gumene čizme na cvjetiće. Moja je blizanka izišla na trijem i objema
mi rukama raščupala kosu. Bila sam toliko sretna što je vidim na nogama da mi
je došlo da zaplačem. Fiona se dogegala na trijem i pridružila nam se. U ustima
je držala tri cigarete, već upaljene, i podijelila nam ih poput svečanih darova.
Promatrala sam svoju obitelj i osjećala onu vrstu ponosa koju, pretpostavljam,
majke osjećaju kada im djeca padnu, a onda se ponovo osove na noge.
Pogledala sam ih i objema se nasmiješila. Izgledale su naprosto
veličanstveno, moja sestra sfinga i moja plavokosa dvojnica. I znala sam što nam
je sljedeće činiti.
"Upravo sam došla na briljantnu ideju", rekla sam.

Majčina vjenčanica, svilena sablast iz mog djetinjstva, svjetlucala je na
suncu.
Isprva sam pomislila da se radi o priviđenju, zakopanom u dnu krojačnice u
glavnoj ulici kojom sam prolazila. Penjala sam se cestom s još namirnica za
Aoife, koja je, Bogu hvala, dijetu proširila na jabuke i kruh. Odvukla sam svoj
olupani bicikl na pješačku stazu i pritisnula nos na staklo. U izvjesnom smislu, u
pogledu svoje vizije i bila sam, i nisam bila u pravu. Stara obiteljska fotografija
uistinu je oživjela, samo lice osobe koja je nosila vjenčanicu više nije bilo lice
moje majke.
Bila je to tetka Moira. Blistajući poput mladenke-šiparice, pokazivala mi je
da uđem.
"Još malčice s lijeve strane", šapnula je krojački, tihoj pjegavoj djevojci
čijeg se imena ni jedna od nas nije uspijevala sjetiti. Tetka Moira je čekala da joj
dugu nabranu tkaninu još više stegne oko bokova odnedavno nalik onima u
supermodela. Tada se okrenula meni, blistavih obraza i pogleda koji vidi
budućnost koju mi se gadilo zamišljati. Čemu se ona to nada? upitala sam se.
Sretnom, zdravom domu u kojemu će odzvanjati "tutnjava stopala krupne djece i
smijeh veselih djeva", po receptu koji je, svojedobno, svima nama propisivao
Eamon de Valera? Pitala sam se je li stari Dev ikada i pomislio da bi obitelj
mogla zasnovati i stvorenja poput Jima.
"Izgledaš prekrasno, teta Moira", rekla sam osjećajući kako bih toj haljini
najradije prislonila šibicu.
"Hvala ti, draga", odgovorila je, ali u njezinu pogledu bilo je opreza koji je
pokazivao da osjeća neiskrenost u mom glasu. "Ostani malo. Trebamo
porazgovarati."
"Naravno", rekla sam i odlučila se nasaditi na crveni plišani stolac dok se
ona cura, čije sam ime zaboravila, ne izgubi u dnu dućana. Buduću mladenku
pogledala je onako kako bi najprostiji podanik gledao kraljicu uoči krunidbe.
Nitko u Castletownbereu nije bio na boljem putu da postane prava zvijezda.
Uzvratila je osmijeh djevojci i, u stilu filmskih zvijezda iz 1940-ih, zabacila
glavu unatrag.
Kada je pak bila sigurna da smo ostale nasamo, filmska je sirena iščezla.
"Ti i tvoje sestre niste se prošloga petka pojavile na večeri."
"Tako je. Pa?" odgovorila sam. A što je očekivala nakon onoga što je Jim
učinio? Da ćemo svi zajedno zapjevati uz rozbif? Zabaviti se kartanjem nakon
deserta?
Moira se nagnula, jer je mala služavka Njezina Uzvišenog Veličanstva
vjerojatno prisluškivala. Prokletstvo, nosila je i majčine fine biserne naušnice,
one što joj ih je otac jednoga ljeta poklonio za godišnjicu braka. Upamtila sam ih
jer smo iste večeri išli u kino i majka je stalno dodirivala usne resice da se uvjeri
kako Tom Cruise nije ispružio ruku s filmskog platna i, prije pauze, s njima
zbrisao.
"A čujem i glasine", rekla je tetka Moira i preko mog ramena zagledala se u
nešto na ulici. "Pričaju strašne stvari o mom Jimu, znaš. Oduvijek šire takve
glasine, veli on. Ali ja nisam slijepa, što god vi, cure, mislile." Ispružila je ruku i
dotaknula mi nadlanicu. "Bio je divlji, bez ikakve sumnje. Možda se uokolo
ludirao i cugao. Ali tomu je sada kraj. Obećao mi je. A ono što šapću da je učinio
Aoife - pa, ja jednostavno ne mogu..." Zašutjela je. Još me nije gledala u oči.
"Ja mogu", rekla sam i povukla ruku, nenapadno koliko sam mogla.
Nešto se iza tih očiju Bette Davis pomjerilo i rumena je mladenka
prognana-u tamnicu u kojoj je živjela dok je valjalo obavljati prljave poslove.
Druga, okrutnija tetka Moira sada se nagnula i dugo kimala kao da joj je nešto
upravo sinulo. Kada me je ponovo pogledala, gledala me je kao da sam joj rekla
da je onaj njen plastični Isus sam nečastivi. Da je imala kakvu iglu, izbola bi me,
u to nema sumnje.
"Shvaćam", rekla je i napućila usnice. "A ti si vidjela da je to učinio?"
"Ne", odgovorila sam i vidjela kako odana krojačka, na zvuk podignutih
glasova, proviruje iza zastora. "Nisam."
Moira je odmahnula glavom i naušnice su zazveckale. "Kako, onda, možeš
biti sigurna? Zar itko od vas zna dovoljno da ga optuži za nešto tako
monstruozno?" Lice joj se osulo crvenim mrljama, a grudi se nadimale. Počela je
čačkati po savršeno manikiranom noktu, i crvene su mrvice popadale na pod
poput svježe boje.
Ono monstruozno započelo je puno prije no što je i taknuo moju sestru,
pomislila sam, sjetivši se lica Sarah McDonnell kojega više nije bilo. Pitala sam
se hoće li i tetka Moira za koji tjedan ostati bez svojega.
"Ne znam ja ništa, teta Moira", rekla sam što sam neutralnije i poslušnije
mogla. "I, žao mi je, ali sada stvarno moram ići. Sestre me čekaju kod kuće."
Tetka Moira se na to nasmiješila; neka sjećanja ne daju se zakopati u mutan
oblak bilo kakva ljubavnog vudua koji je Jim prakticirao. Možda nas je vidjela
kao djecu, u slajdu iz doba dok njezina seanchaija još nije bilo. A možda me je
poželjela vidjeti dva metra pod zemljom, samo je to dobro skrivala. To nikada
neću pouzdano znati. Potom su joj se oči ponovo suzile. Pažljivo je obrisala ruž
za usne u kutovima usana.
"Vjenčanje je u subotu", rekla je glasom opijenim fantazijom. "U
Presvetom Srcu, u četrnaest sati. Torta je naručena. S ljubičastim bombonima i
svježim jagodama." Sada se smiješila sve do kutnjaka; očekivanje tog trenutka
nadjačalo je ljutnju koju je osjećala prema svakome tko je o njezinom ljubljenom
Jimu mislio loše.
Ili sam ja barem tako mislila. Otprilike dvije sekunde.
"Bit ćemo sretni zajedno", rekla je, još uvijek sa smiješkom dobre vile iz
narodnih priča što ih Jim nikada neće ispričati. "I planira li bilo koja od vas
omesti obred ili do tada po gradu bude blatila mog Jima..." Pogledala me je
poput stranca, zagladujući odmetnuti nabor na haljini, "...neće vas spasiti ni pater
Malloy, ni sâm dragi Bog."

Isteturavši iz krojačnice, naletjela sam pravo na ženu s najsjajnijim
gumbima na odori u gradu. I ženu koja je mene i moje sestre učinila
nevidljivima. Pod tim mislim da smo, više od tjedan dana, Fiona i ja prolazile
glavnom ulicom, a da nam nitko ne bi ni kimnuo. Ljudi su zapali u krizu
lojalnosti, znale smo to. Kome su trebali vjerovati, gradskoj maskoti ili ludim
Walshicama? Izgledi da nam povjeruju bili su jednaki izgledima da povjeruju
njegovim jantarnim očima. Od svoje nekadašnje najbolje prijateljice ipak smo
očekivale više.
"Kako ide, Bronagh?" rekla sam i dohvatila bicikl. Nije me bilo briga kako
joj ide.
"Ulazi u auto", rekla je, brade spuštene do besprijekorne košulje. Bože,
kako je voljela taj usrani ford mondeo. Komad prljavog sapuna na kotačima.
"Oh, sada smo na ulazi u auto, ha? Najprije sa mnom nisi htjela progovoriti ni
riječi, a sada mi dolaziš s tim blesavim glumatanjem detektiva iz Bronxa? Što,
uhićuješ me zbog ignoriranja?"
"Molim te", rekla je Bronagh, privlačeći poglede dvojice dječaka iz
Presvetog Srca koji su sklopljenim šakama skrivali zabranjene cigarete.
"Imam posla."
"Znam. Vidjela sam da kupuješ za" - trepnula je - "za Aoife."
"Ma, vidi ti to. Još joj znadeš izgovoriti ime."
Sada sam već hodala pločnikom gurajući bicikl. Bronagh je blokirala
promet vozeći uz mene dva kilometra na sat. Prolaznici su šaputali. Mogla sam
ih čuti i s druge strane ulice. Jedna djevojčica pokazala je na bijelo patrolno
vozilo i pokrila usta. I ja sam znala da, makar i nakratko, hrabra narednica
Bronagh Daltry gubi u ispitivanjima javnog mnijenja.
"Ulazi u auto, Rosie. Za ime Isusovo."
"Samo ako bicikl staviš otraga. I prestaneš se ponašati kao na televiziji."
Nije mi odgovorila, ali izišla je iz automobila i zgrabila upravljač bicikla
dok joj je lice polako postajalo sve bijede. Kada sam ušla u automobil i počela se
igrati njenim radiouređajem, čula sam kako moj stari Bessie dobiva batine jer je
nespretno zapeo za branik. Potajno sam se veselila Bronaghinim problemima.
Kada je ušla i upalila motor, usne su joj bile stisnute poput patenta na vreći za
mrtvace.
"Zadovoljna?" upitala je i kiselo se nasmiješila dvojici dječaka. Pokazali su
nam srednji prst.
"Malo", odgovorila sam. Iz radija sam čula tek rutinske dojave o zastojima
u prometu.
Ugasila ga je i preturala po odjeljku za rukavice gdje je, znala sam, držala
slatkiše, ali nije ih bilo. "Kako bi bilo da porazgovaramo o muškarcu zvanom
Jim?" rekla je.
"A kako bi bilo da ga uhitiš umjesto što o tome stalno laješ?"
"Oh, to bi bilo sasvim u redu", rekla je Bronagh, toliko ljuta i na mene i na
sebe da je jedva kontrolirala glas. Odvezla je automobil do kraja pristaništa gdje
smo se kao djeca igrale. Kočarice su pristizale, sa stotinama galebova za krmom,
a muškarci u vunenim džemperima u tišini su stajali na kamenom doku čekajući
ulov.
Bronagh je nešto držala u krilu. A ja sam pomislila, neka sam prokleta ako
ću je upitati što je to.
"Misliš da nisam pokušala? Želim te njegove smeđe oči iza rešetaka zatvora
u Rathmore Roadu prije subote u četrnaest-nula-nula, i to je činjenica."
"Drago mi je to čuti", rekla sam i nevoljko osjetila da je žalim. Nekako sam
znala da sitnu narednicu Daltry ne pozivaju na partije pokera petkom s budućim
ženikom. "Pa zašto onda sjedimo ovdje i seremo o tome?"
Kutovi Bronaghinih usana su se objesili. Svladavala je uzdah koji se, ne
bude li pazila, mogao pretvoriti u jecaj. U tom zvuku registrirala sam više od
tuge zbog silovanja moje sestre i vlastite nemoći što ju je, i kao gradski šerif,
osjećala. U njemu sam čula i mjesece frustracije zbog svih govana što ih je
trpjela od starog narednika Murphyja i kumulativni učinak nepoštovanja što ga
je doživljavala čak i od balavih školaraca. "Zato što sam ti htjela reći da sam
prevrnula svaki kamen ne bih li uhitila tvog čovjeka. Sčepala ga zbog bilo čega.
Nitko ne može biti toliko dobar. Svi to znaju."
"Ali ipak dolaziš na vjenčanje?" upitala sam, pronašavši u džepu zgužvanu
pljugu i pokušavajući je izravnati dovoljno da je pripalim. "Jesam li u pravu,
poručnice Columbo?"
"Pozivnica je stigla danas. Ne znam kako bih..." Molećivo me je pogledala.
"Jeste li je i vas tri dobile?"
"Ja sam svoju, posebnu, dobila maloprije, od Gospode osobno."
Bronagh je otvorila dosje što ga je držala u rukama.
"Zvala se Laura Hilliard, odnekud iz Stoke-on-Trenta, u Engleskoj. Ona
cura ubijena prijeko u Kenmaru, prije mjesec dana." Bronagh je gledala dvojicu
muškaraca u gumenim ribarskim čizmama kako glavinjaju po skliskoj palubi i
po cijelom doku istresaju srebrni sag ribe koja se još uvijek praćakala. "Ubojica
nije ostavio tragove DNK. Isto vrijedi i za Sarah McDonnell i onu ženu sa ceste
za Drimoleague, ako se slučajno pitaš. Razumiješ li? Nema uzoraka kože, nema
sperme, ni jedne jedine jebene kapljice krvi. Dakle, ili na sebi sve vrijeme nosi
rukavice i kondom, ili mu nitko ne pruža poseban otpor."
Gledala sam kako jedan bakalar na samrti skakuće oko automobila i sjetila
se pogleda u očima onih djevojaka od jučer, dok im je Jim pomagao prijeći ulicu.
Istinsko obožavanje. Da ste im, pored ušiju, ispalili topovsku salvu, one bi je
nazvale udaljenom grmljavinom. "Vidiš li da mu itko u gradu pruža otpor?"
Izvukla je list papira.
"Sve do danas. Nečija slina pronađena je na šalici u Hollandičinoj kući.
Promakla nam je prvi put. Ne poklapa se ni sa kim koga poznajemo, ali
definitivno je muška. Forenzičari kažu da joj je glava smrskana nakon sigurnog
seksa. Nije bilo ni sperme."
"Zvuči zabavno."
"Nagovori Aoife da službeno podnese tužbu. Uhitit ću seronju, pa ćemo
barem dobiti zakonit uzorak DNK i usporediti ga -"
"Znaš da ona to neće. I ne govorim joj ništa drugo nego da ode k tebi. Ali
ona radije izlazi i sluša drveće."
"Možda bismo, kada bismo dobili uzorke njezina -"
"Bojim se da je od tada prošlo nekoliko tuširanja, narednice Dal try."
Bronagh je papir vratila u fascikl i strpala ga ispod sjedala. Sjedile smo
tako, bez riječi, i slušale kako riblji repovi udaraju po vrućem asfaltu. Sjetila sam
se kako smo zajedno popušile prvu pljugu, samo nekoliko koraka od mjesta na
kojemu smo sada sjedile. Kada sam podigla pogled, Bronagh je plakala.
"Hej, polako, Bronagh", rekla sam. Osjećala sam se kao prava kučka, ali
nisam znala što bih joj rekla da prestane plakati. "Sve će biti dobro."
Otrla je nos u savršeno čist plavi rukav i pogledala me. Iz njezina pogleda
bilo je jasno da zna o čemu, više od svega, sanjam. "Znaš da neće."

"Mogu li, molim, dobiti još jedan Murphy's, Jonno?"
Po vibracijama u grlu koje su popratile riječi, znala sam da glas pripada
meni. No nije mi pripadalo ništa drugo, čak ni kostim. Vidiš, glumila sam
tajanstvenu gradsku bludnicu, mit koji su gotovo svi, ispod glasa, toliko voljeli
prepričavati. Posebice onaj njegov dio po kojemu se nikada nisam podala ni
jednom muškarcu. Pa ako se tog imidža već nisam mogla riješiti, bila sam
prokleto odlučna iskoristiti ga. Otišla sam kući (kada je Bronagh napokon
prestala cmizdriti), izabrala najkraću crnu suknju koju sam uspjela pronaći, a
onda sam je, trgajući porub, skratila još nekoliko centimetara. Vrat sam
pošpricala nečim francuskim i skupim što je Ewie ostavila za sobom, pitajući se
koliko daleko trebam ići s tim imidžom seksipilne vještice da se na njezinu udicu
upeca izvjesni Jim Quick. Potom sam se biciklom spustila s brda, duboko
udahnula i otvorila vrata puba.
Vidiš, upravo srijedom navečer cijeli je grad ostavljao zdrav razum u
McSorley'su, gdje bi mu Jim udovoljio kakvom pjesmom ili pričicom. Meni je to
bila i posljednja prilika da, prije vjenčanja, dobijem ono što mi pripada.
Jonno je radio u McSorley'su i prije mog rođenja, Bog mu blagoslovio
plastične zube. Onim svojim kočarsko-kaubojskim korakom prešao je prostoriju
i stavio pivo pred mene. Dragi Jonno. Pogledao je moje prenašminkano lice,
zaustio da pita zašto se tako ponašam, a onda se predomislio. Dobacio mi je
jedan od onih svojih blistavih hollywoodskih osmijeha i vratio se na svoju
stražarnicu. Do dana današnjeg nisam mu oprostila. Mogao je uprskati cijelu
stvar. Jer, iako vukovi možda i nisu navikli da plijen lovi njih, mogli su osjetiti
da nešto nije kako treba i uzmaknuti.
Ipak, ostala sam sjediti u separeu na koji smo sestre i ja gotovo izvjesile
svoja imena i polako pijuckala svoje pivo. Više od sat vremena dosađivala sam
se kao kućanica, a onda mi se koža naježila, najavljujući dolazak jedine osobe
čiji sam pogled željela privući. Pripalila sam još jedan marlboro, a onda otkinula
filtar da mi ide brže. Ničim nisam odavala da primjećujem nazočnost omiljenog
castletownbereskog sina sve dok mi, malne, nije sjeo u krilo.
"Piti sâm kvari raspoloženje, govorio je moj otac."
"Je li?" odgovorila sam, zureći u žute tapete. "Pametan čovjek."
"Govorio je i..."
"Da nisam ja na ovaj separe izvjesila natpis 'Molim sve prljave namjernike i
lutalice da svrate i proćavrljaju?" upitala sam okrećući glavu, ali pazeći da ne
pretjeram. Jim je lošega glumca mogao namirisati na kilometar i pol budući da je
i sam bio loš glumac. U rukavu sam imala jednog jedinog asa. S muškarcima
sam se tako ponašala cijeloga života, i svi su se vraćali po još.
"Valjda nisi." Nacerio se i kimnuo kao da je shvatio nešto dubokoumno.
 "Onda se razumijemo", rekla sam okrećući glavu od njega.
Prostorija je brujala od čavrljanja i grebanja čizama. Ali znala sam da svi
samo čekaju što će seanchai sljedeće izustiti. Od njegova dolaska u grad nisu me
vidjeli da brišem pod nekim tko mi želi zaviriti u gaće. Uz to, polovinu sam ih
već bila otpremila; istodobno su me mrzili iz dna duše i, u krevetu sa svojim
ženama, fantazirali o meni.
"Znam da si ljuta", počeo je, glasom toliko ušećerenim da se skrutnuo. Čak
sam se i ja morala suzdržavati da ne odlomim komad i počnem ga lizati.
Pretvarala sam se da gledam po prostoriji. "Došao si sam? Što je, mamica te
sada pušta samoga? Mislila sam da te očekuje na večeri."
Čak je i drveni harpun na zidu zadržao dah. Dok sam zločesto povlačila dim
i otpuhivala ga prema svojim zeleno obojenim noktima, nije se čulo ništa osim
zveckanja čaša. Ovaj put morat će se boriti. A ovo je bila samo prva runda.
"Ljutiš se na pogrešnoga", rekao je, onim glasom Obija-Wan Kenobija koji
mu je, očito, bio omiljeno oružje. "Znam što tvoja sestra vjerojatno priča, ali ja
nisam imao nikakve veze -"
"Zašto mi se još uvijek obraćaš?" upitala sam, gledajući ga pravo između
jantarnih magneta. Nisam se morala pretvarati da mu iz tog zgodnog tijela želim
iščupati pluća.
"Aoife i ja, spavali smo, jesmo", rekao je podižući ruke kao da će, svakoga
časa, upasti policija. "I ne ponosim se time. Jednostavno... dogodilo se. Ali kada
sam od nje odlazio - zgromio me Bog ako lažem - bila je dobro. Kunem ti se,
Roísín, mahala mi je dok sam odlazio."
Pomislila sam na Aoifeine modrice, na njezin prazan pogled, i gotovo
razbila čašu i zabila mu je u lice. Ali samo sam uzdahnula i hinila da sam
iznenađena, šokirana.
"Ja... slušaj, moja sestra spava s nekoliko ljudi", rekla sam, "od kojih su
neki smrdljivci baš kao i ti, stoga me se ne tiče ako -"
A onda me je dotaknuo.
Sveci na nebesima, spustio mi je one svoje duge prste na koljeno i lagano
ga stisnuo, kao da sam jedan od njegovih nedoraslih ženskih trofeja - samo što to
još ne znam. Zar je stvar toliko jednostavna? pitala sam se gledajući ga kako
nakratko zadržava ruku, a onda je povlači, nježno, baš kao što je i izgledalo. Zar
nitko ne shvaća koliko je namješten, posve nestvaran? Zašto nitko osim mene ne
vidi zrcalo iza kojega se skriva i - dok ga promatraju - baca im zeleni dim u oči?
Sinulo mi je da nitko osim Stražara ne zna što to uopće znači.
"Imam dovoljno nevolja s tvojom tetkom jer zna što sam učinio", rekao je i
pokunjio se poput školarca kojega su uhvatili da krade iz škrabice kako bi kupio
čokoladu. "Za to se iskupljujem. Ali više me brinu glasine. Hoćeš li, molim te,
reći sestri da mi je žao?"
"Čega ti je žao ako nisi učinio ništa loše?" rekla sam, prestavši glumiti.
"Slušaj, možda je tu priču izmislila jer se pokajala zbog onoga što se
dogodilo. A zna da ćete joj ti i Fiona brže-bolje pojuriti u zaštitu."
"Tu si u pravu." Ruka mi je bila u torbi, na dršku onog noža. U mislima sam
već vidjela njegovo mlohavo truplo prevaljeno preko stola.
Obrve su mu se spiele, a one prekrasne usnice iskrivile, tobože u pravoj
mentalnoj agoniji. "Pa sam mislio, možda... možda bismo se ti i ja mogli naći
prije vjenčanja, nasamo", rekao je. "Možda bi mogla djelovati kao posrednik
između mene i Aoife. Sada, kada postajemo obitelj i sve to. Ne želim da se itko
osjeća povrijeđen."
Umalo sam mu se grohotom nasmijala u lice; svladala sam se u posljednji
čas. Oh, ti, prepredeno, lukavo kopile, mislila sam i glumila da se mrštim i
razmišljam kao prava brižna sestra blizanka. Primijetila sam i da mu se pogled
zadržao na mojim grudima, malčice predugo, prije no što je opet otpočinuo na
mom licu. Samo nas dvoje. Nasamo. To je značilo ili skidanje gaća, ili čekić u
glavu. Ili, najvjerojatnije, oboje.
Pogledala sam ga i slegnula ramenima, spustila ruke medu noge i skupila
ramena, pazeći da pritom stisnem grudi. Bingo. Samo je u njih gledao dok sam
ja - tobože postupno, slučajno i sporo - shvaćala svoju ulogu posrednika između
sestre i njezina silovatelja.
"I što bi ti sad?" upitala sam ga. Da sam se odmah predala, postao bi
sumnjičav. "I zašto ja?" Vidjela sam da me Jonno gleda kao da mi želi reći
Pokuša li bilo što, samo nam namigni. Mogli su tog šarlatana u gradu voljeti
koliko hoće; Jonno bi ga ubio za mene, živa istina. No ja sam ga željela samo za
sebe.
"Neko vrijeme bio sam i s Fionom, to sigurno znaš", rekao je, ponovo se
smiješeći, tobože posramljen što je spavao sa svim ženama u obitelji Walsh osim
jedne. "Još uvijek ne razgovara sa mnom. Bojim se da sam je iznevjerio. Ali ti i
ja, među nama nema zle krvi. Možemo li se sastati? Možda sutra poslijepodne?
Siguran sam da mi možeš predložiti neko mjesto na kojemu još nisam bio.
Donijet ću i malo vina. Dobro?"
Do dana današnjeg ne znam bih li to nazvala hrabrošću, odvažnošću ili
najgenijalnijim opsjenarskim trikom koji sam ikada vidjela. Sestru svoje
najnovije žrtve, žene koju je silovao, pokušavao je uvjeriti u svoju nevinost
pozivajući je na spoj - vjerojatno je u pitanju bilo sve troje, sa šlagom. Na
njegovo pitanje postojao je samo jedan odgovor. Kada sam, na odlasku, zgrabila
torbu i ustala, dopustila sam si čak i naznaku osmijeha.
"Znaš onu plažu, dolje, kod Eyeriesa?" upitala sam. Čula sam da je prošloga
tjedna tamo odveo gomilu dječaka iz Presvetog Srca i organizirao im natjecanje
u ribičiji. Dečki su se kući vratili s novim junakom i s glavama dupke punima
priča. "Lijevo, prije samog ulaza u grad, znaš?"
"Mislim da ću je naći, naravno." I izgledao je kao da mu je laknulo što sam
pristala. Bože, morala sam se diviti njegovoj tehnici. Svaka kućevna Susie
nasjela bi deset puta zaredom.
"Pola jedan, kod staroga kamenog doka", rekla sam, zgrabila pivo i ispila ga
u jednom gutljaju. Spustila sam čašu nadajući se da ne primjećuje kako mi ruka
drhti; doduše, tašt kakav je bio, to je mogao protumačiti i kao nestrpljenje. "Ja
pijem bijeli souvignon. Hladan."
Izišla sam iz McSorley'sa ne zastajući da čujem njegovu završnu riječ, no
nisam ni morala. Bit će on tamo, s rashlađenom bocom u rukama i parom
rukavica u stražnjem džepu, za poslije, kad igra postane gruba. Bit će tamo,
sigurno, kao što je i na Aoifeinu stegnu sigurno modrica veličine jabuke.
A bit ću i ja.
Čudno, kada sada razmišljam o tome, nikada poslije nisam popila ni kap
alkohola. Više mi nije prijao.
Dok sam - izbjegavajući turiste koji su vozili pogrešnom stranom ceste -
vozila uzbrdo prema sestrama, gotovo sam povratila od adrenalinskog šoka.
Zvuk valova što su se razbijali o stijene tutnjao mi je u glavi kada sam u
plavičastoj tami pred sobom ugledala tople zrake svjetlosti.
"Još malo", rekla sam samoj sebi i jače nagazila pedale.

Zašto ti oklijevam ispričati ostatak priče, pitam se? Ne zato što spram
onoga što smo učinile osjećam sram ili gađenje. Ne, iskreno govoreći, mislim da
je to ponajprije zbog osjećaja razočaranja. Jer, sve sam tako dobro isplanirala.
Cijele noći ostala sam budna i razmišljala o tome, opet i opet. Ležala sam kraj
sestre blizanke, držala je za ruku, osjećala njezino bilo i u mašti vidjela Jima
kako se smiješi, posljednji put.
Samo, stvari baš i nisu išle po planu, zar ne?
Toga sam, sljedećeg dana, uranila, barem dvadeset minuta. A prvo što sam
ugledala, svladavajući posljednji zeznuti zavoj ceste koja je vodila na plažu, bio
je onaj blistavi crveni stroj, parkiran na doku. Opsovala sam ispod glasa
manevrirajući Aoifeinim mercedesom po vlažnome pijesku. Osjećala sam se kao
idiot; morala sam predvidjeti da će me preteći. Sada će biti nemoguće postaviti
pravu zasjedu.
Seronje nije bilo na vidiku. Tu je bio samo njegov motocikl, na udaru
vjetra, okružen kreštavim čapljama, kao da je seanchat i mučitelj moje sestre već
mrtav ili iščeznuo u praiskonskoj šumi iz vlastitih bajki. Skupina drveća što se
nadvijalo nad vodom šuškala je na vjetru. Ako me je pokušavalo upozoriti, nije
bilo dovoljno glasno. Željela sam Jima mrtvog i pod zemljom, tako silno da sam
gotovo povjerovala da se Bog napokon priklonio pravednosti.
"Bojim se da je chablis. Nisam mogao pronaći ono drugo", začuo se njegov
glas, iz blizine.
Za ovu prigodu Jim je odabrao jedan od Haroldovih bijelih lanenih kaputića
i košulju dubokog izreza, kao da smo dvoje beznadnih ljubavnika iz nekog
lošega aristokratskog ljubica. Sjedio je prekriženih nogu, skriven iza busena
visoke trave. Pravi Buddha uništenja. Namirisala sam piletinu s mangom i prije
nego što sam izišla iz automobila, i mrzila sam ga i zato što je tako dobro kuhao.
Ponio je ne samo košaru za piknik - i raširio kariranu deku koju sam prepoznala
kao maminu - nego i fine kristalne čaše koje tetka Moira nije rabila jer su lako
pucale. U finim prstima držao je rashlađenu flautu bijelog vina za mene.
"Koliko si dugo tražio?" rekla sam polako mu prilazeći, odlučivši se za
neutralan izraz lica sa sitnom natruhom poruge. Sićušnom naznakom spremnosti
na budući oprost. Haljina mi je bila kraća od sinoćnje, a i vjetar je lijepo odradio
svoje. Kada sam sjela, nije me gledao u lice.
"Ah, čuj", rekao je odmahujući glavom i stao pijuckati. "Popusti malo."
Posegnula sam u pletenu košaru i izvukla pileće krilce. Zurila sam u
sprženu kožicu, znajući da nema šanse da sjedim i glumim da uživam u mesu.
"Aoife", rekla sam grickajući krilce. "Što si u vezi s njom pametno smislio? Više
od tjedan dana nije izišla iz kuće."
"Mogu li s njom razgovarati?"
"O, to je genijalno, blesane. Možda bi i njoj mogao odnijeti malo bijelog
vina, kad si već tamo." Usta su mi bila suha, ali, mislila sam, neka sam prokleta
ako ćemo piti iz iste čaše. "Možda bih mogla srediti nešto s ocem Malloyem. U
crkvi."
Jimovo se lice ozarilo kao da sam mu rekla da otkopča šlic i navali. "Zbilja
misliš da bi mogla -"
"Polako, Billy Shakespeare. Rekoh možda. Misliš li da sam u stanju
izvoditi čuda prije nego što mi voljenu tetu odvedeš pred oltar? Samo ti sanjaj.
To je za dva dana." Osvrnula sam se uokolo i vidjela da nas ne promatra nitko
osim vjeverica. A njih nije bilo briga.
Nasmiješio se, na način koji me nimalo nije dirao. "Ne voliš je baš, ha?
Moiru?"
"Moira je obitelj."
"I Mansonovi su obitelj. Reci mi istinu."
Staklo čaše prikrilo je sve osim njegovih očiju, koje su zurile u moje,
tobože tamne i tajanstvene. Oh, smrdljivac je bio toliko kvaran da je već tada
zaslužio da ga sredim. No plan je bio drugačiji. "Moje sestre i ja oduvijek smo se
brinule jedna za drugu. Dobro?"
"Znaš, nešto u vezi s tobom oduvijek me je mučilo", rekao je Jim, ali - za
razliku od maloprije - manje se služeći onim svojim čarobnjačkim glasom. "Još
od one prve večeri u McSorley'su kada sam vas sve tri upoznao. I još mi se
uvijek kotrlja glavom, poput kamenčića koji ne uspijevam izvaditi."
"Mislim da za to ima sasvim dovoljno mjesta." Glas mi je ostao miran, ali
jedva. Pogledala sam prema mečki, glumeći da s lica mičem kosu. Negdje
daleko, iza drveća, začuo se zvuk drugog automobila, u praznome hodu. Iz
nekog razloga nisam htjela da ode, no on je ubrzo ipak otišao. Kada sam ponovo
pogledala Jima, i morske su ptice nestale.
"Pametnija si od sestara", rekao je odmahujući glavom. "Puno pametnija.
Nije li tako? Nikada se ne dovodiš u situaciju da budeš ranjiva, čak ni nakon
deset piva." Dovršio je vino i mljacnuo. "A ipak, eto te ovdje, lezbijska ljubavi
mog života, paradiraš preda mnom poput loše porno-glumice. Stoga te želim
pitati: Zašto si tako dugo čekala? Zašto mi jednostavno nisi u grudi zabila onaj
nož za filetiranje koji si sinoć imala u torbi?"
Nisam se mogla pomaknuti. Bilo je vrijeme za akciju, vrijeme da se sručim
na njega, a ja sam samo zurila u šake što su mi nepokretno ležale u krilu, poput
kakve drogirane bakice. "Hoće li je ubiti ili voljeti?" rekla sam, ali tako tiho da
se zvuk valova razbio o riječi.
"Što si rekla?" upitao je nalijevajući drugu čašu vina, kao da je seoski
vlastelin u društvu omiljene mu djevojke.
"To ja želim pitati tebe: hoćeš li je ubiti ili voljeti? Nije li to izbor pred
kojim se našao kraljević Euan? Nije li to odluka koju ti donosiš kad god ubereš
cvijetak koji ti se sviđa? Što je falilo Julie Ann Holland? Ocvala je pomalo
prebrzo za tvoj ukus? Ili je ispod te tvoje šminke vidjela pravo lice, lice vuka?"
Jim je spustio čašu i zapljeskao. Lice mu je bilo maska čistog ushita.
"Znaš, trebali smo se sresti davnih dana. Bez pol' muke mogla si zauzeti
Tomovo mjesto MC-ja i mogli smo počistiti dvaput više kuća. Cure meni, dečki
tebi, a plijen dijelimo napola. Ah, što ćeš." Ustao je i otresao travu s hlača.
"Dakle, da mi to obavimo prije nego što moja mladenka pomisli da se vucaram s
nekom droljom, je li?"
"Nisam došla sama." Prišao mi je, ali ja sam i dalje samo sjedila.
Jim je okrenuo glavu prema zelenoj mečki i - najveselijim glasom koji sam
ikada čula - povikao: "Oj, Fiona! Sada možeš izići iz auta. Bit će brže, znaš."
U Aoifeinu automobilu isprva se ništa nije pomaknulo. A onda je poklopac
prtljažnika lagano zaškripao i Fiona se izvukla iz njega, s nečim teškim u
rukama. Napredovala je prema nama poput vojnika na slikama s fotografskih
ploča, znajući da će poginuti, uzdignute glave, gledajući ravno pred sebe.
"Odmakni se od nje", rekla je. "Miči se!"
"Zašto svi u ovome gradu govore kao ona umišljena murjakinja Bronagh?
Spusti to, ili ću vas obje zaklati sporije nego što moram."
Vidiš, to je bio cijeli moj plan; to je bilo sve.
Genijalno, je 1' da? Ja zagrizem mamac, a onda Fiona uleti i razbije mu
glavu dok se mi, kao, seksamo. Shvaćaš li sada zašto ništa od toga nisam željela
podijeliti s tobom? Kriste, već i to što sam izgledala kao jedna od Jimovih
obožavateljica bilo je dovoljno neugodno. Spremati se umrijeti kao jedna od njih
bilo je još gore. Jim je ponovo posegnuo u pletenu košaru, i ja sam znala da više
neće nuditi piletinu.
Ono što se potom dogodilo bilo je ili djelo čarobnog praha iz neke Jimove
priče, ili najčvršći, meni poznati dokaz da ljubav nadjačava strah.
Buuum!
Sve troje trgnuli smo se i okrenuli u smjeru zvuka.
Moja blizanka, veličanstvena u onoj svojoj vojničkoj jakni iscrtanoj
čovječuljcima i leptirima, uperila je očevu pušku u Jimovu glavu. Dok mu je
prilazila s leđa, brzo je izbacila potrošenu patronu i ubacila novu. U tom trenutku
oči su joj bile žive kako ih do tada nikada nisam vidjela, a obrazi crveni poput
ušećerenih jabuka. Kao da je vozila na čisti kisik. Ruke joj nisu drhtale, čak ni
kada je zastala na tri koraka od njega.
"Bilo bi dosta piknika za jedan dan", rekla je Aoife. "Ionako je previše
hladno."
Jim je izgledao kao da ga je netko udario mesarskom sjekirom; kroz njegov
vječiti šarm probijao se šok pri pogledu na djevojku koju je onomad ostavio kao
krvavu, cmizdravu masu na podu. Jer, to je bilo nemoguće. Ni Fiona i ja nismo
mogle prikriti iznenađenje. Vidiš, Aoife nije bila dio mog genijalnog plana. A
bila je tu; konjica što spašava dvije indijanske squaw koje su zabrljale i samo što
nisu poginule. Priča je, bogami, bila bolja od Jimovih. Nagli obrat, u posljednji
čas. Junaci se smiju, a nasilnici plaču. Samo što našem nasilniku plakanje nije
bilo ni na kraj pameti.
"Genijalna si, Aoife!" rekla sam osjećajući knedlu u grlu.
Seanchai se brzo oporavio i svoju sljedeću prijetnju zalio medom. "Ljudi su
čuli pucanj", rekao je Jim, hladnokrvniji od pogrebnika. "Sve i da nisu, znat će
tko me je ubio. O tebi sam po gradu proširio priča dovoljno za tri talijanske
opere."
"Pucaj!" prosiktala je Fiona, plačući od srama što samo stoji na mjestu i
ništa ne čini. Ili, možda, mrzeći sebe što ga je, ne tako davno, pomalo voljela.
"Čekaj, da vidimo što je dobroga još ponio", rekla sam osjećajući kako mi
ruke oživljavaju i nagnula se nad Jimovu košaru. U njoj je bio čekić sa svijenim
krajem za vađenje čavala, omotan ljepljivom trakom. Posljednja stvar koju je
Tomo vidio za života, pomislila sam. On i nekoliko djevojaka koje bih mogla
spomenuti.
Mahala sam njime po zraku. "Nestalo ti piletine, ha?" upitala sam ga.
"Uređenje doma trebalo bi obavljati doma", rekla je Aoife pokazujući Jimu
da krene prema šumi. "Bilo bi ti bolje da si ponio srebrni beštek."
"Jesi li ikada ikoga ubila?" upitao je Jim pokazujući glavom na cijev puške.
"Prljavo je."
"Tratiš mi vrijeme; hodaj", odgovorila je.
Jim je stigao do ruba šume, a onda zastao i naslonio se na drvo. Ni jedan
faun ne bi izgledao ni upola dobro kao što je on izgledao na mrljama zelene
sunčeve svjetlosti što je dopirala kroz lišće. I on je to znao. "Priznaj", rekao je,
"da si barem malo znatiželjna. Da želiš znati zašto su sve one žene umrle. I nećeš
me spremiti pod zemlju dok to ne čuješ od mene. Nije li tako?"
"Nije", rekla je Aoife.
Šutjela sam. Do tada, propuzavši kroz rupu u srcu za koju sam mislila da
sam je unaprijed popunila obiljem mržnje, mozgom su mi proletjele sumnje.
"Ali onda Roísín neće dobiti odgovor na svoje pitanje", rekao je Jim
otkidajući komad kore s drveta. "Zar ne, Ružice (hrvatska inačica imena Roísín i
Rosie (op. prev.)?"
 "Začepi više", rekla sam i krenula prema njemu s isukanim nožem.
"O čemu on to priča, Rosie?" Aoife je zaboravila oružje u svojim rukama.
Pogledala me je sa sićušnom naznakom sumnje.
"Ni o čemu", rekla sam dok mi je sram palio obraze, mlatarajući sječivom.
"Povuci okidač i završimo s tim. Ili ću ja -"
"Čekaj", rekla je Fiona, bez daha, iako je samo stajala na mjestu ne
pomaknuvši ni mišić. Kada ju je podigla k ustima, ruka joj je drhtala.
A Jim se smiješio, nije li? Cerio se, od tamo pa sve do donegalske obale.
Napokon, u tome je bio prvak svijeta, u izokretanju posve sigurne egzekucije u
partiju mentalnog flipera, pri čemu upravo on, prije nagradne runde, tilta mašinu.
"Kako to misliš čekaj?" upitala je Aoife, premještajući se s noge na nogu u
onim ludim ružičastim komandoskim čizmama. Zdrava boja njezine puti
pretvorila se u sivu. Ponovo je podigla pušku i uperila je u Jimovu finu frizuru.
"Hoće li mi netko reći -"
"Samo sam ga najprije htjela nešto pitati", objasnila je Fiona gledajući u nas
kao netko koga su u SuperValuu uhvatili da krade hranu za svoju djecu.
"Ma, briga tebe za Sarah", rekao je Jim Fioni, oslanjajući se leđima o drvo i
ugodno se zavaljujući. "Nije li tako? Ili za Lauru Hilliard, ili Julie Ann Holland,
ili bilo koju drugu dušicu kose boje lana koja mi je stala na put. Doista želiš
znati što im se dogodilo? Samo reci, slobodno." Fiona je, tek na sekundu,
odvratila pogled i on je - kao vrelim skalpelom - među nas nastavio zabijati
nevidljiv klin. "Ne, nije to. Tebe zanimamo ti i ja. Želiš znati zašto sam otišao.
Zašto sam, umjesto tebe, izabrao malu Kelly i tvoju tetu? Točno?"
K-lik! zapjevala su oba kokota na pouzdanoj očevoj staroj pušci kada je
Aoife odlučila prekinuti stanku i vratiti se glavnom događaju. "Svi previše
govore."
"Dakle?" začula sam samu sebe kako pitam muškarca kojega sam, još
sinoć, obećala ubiti vlastitim rukama. "Hoće li je voljeti ili ubiti? Ili to i nije
važno?"
Čak je i Aoife zastala i zatreptala; kažiprst joj se ukočio na okidaču. "Oh,
ovu će ubiti", rekla je. "To ti jamčim."
Jim je sklopio ruke kako to čine šamani i nagnuo glavu kao da mu je netko
u uho upravo došapnuo nekakvu mudrost. Daleko iza njega, na rubu plaže, netko
je šetao dva njemačka ovčara i polako hodao prema nama. Očito nije čuo pucanj.
Jedan crni pas skočio je u valove i donio štap. Tik-tak, pomislila sam. Gubimo
vrijeme.
"Deset minuta", rekao je zureći u cijevi puške. "Znam da ću danas umrijeti.
Možda i zasluženo. Ali pustite me da poživim još deset minuta, upravo ovdje,
pod ovim drvetom. Reći ću vam kako priča završava. I moja, i ona kraljevića
Euana."
Pasji lavež dopirao je do nas na mahove. Dok se Aoife predomišljala,
umislila sam da osjećam zov vučje krvi. Fiona joj je kimnula.
 "Pet minuta", rekla je Aoife ne spuštajući pušku. "A onda je vrijeme
isteklo."
"Zahtjevna publika", rekao je seanchaí i rukom pokazao prazno polje što se
iz smjera grada spuštalo prema nama. "Ali pošteno od vas. Dakle pretvarajmo se
da tamo, na onome mjestu, stoji Vučja utvrda, da njezine zastave vijore na
vjetru. Večer je blizu, pa možete vidjeti što se zbiva u njezinoj najvišoj kuli."
Glas mu je zapao u maglovitu jednoličnost iz nekog drugog vremena. "A onda
zamislite da vidite vuka kako stoji ispred prekrasne žene koja se nema čime
obraniti. To je kraljević Euan; odlučuje se između života progonjene zvijeri i
života ljudskog bića koje nikada i nije bilo posve ljudsko. Klečao je ispred
kraljevne, no sada je ustao. I ona u njegovim očima vidi odraz svoje sudbine."

"Osjećaš li, rođače?" rekla je Aisling gledajući kako se muškarac pred
njom, poput prosjaka, s mukom podiže na noge.
Da, na noge, jer njegovo vučje tijelo mijenjalo se, iako se i dalje oslanjao na
stražnje noge, osjećao ih kako se istežu i svijaju unatrag. Kada se odvažio da je -
prvi put - poljubi u usta, kraljević Euan osjetio je nezamislivo intenzivnu bol.
Sivo krzno, još uvijek gusto i matirano od hrane koju je jeo u zimskim
mjesecima, otpadalo je s mišića što su se mijenjali sami od sebe, čupajući i
posljednju dlaku iz njegova tijela. Bog ga je konačno kažnjavao za pokvarenost;
znao je da je konačni sud blizu. Potpuno sjećanje na sebe kao ubojicu i
pretendenta na prijestolje pojurilo mu je natrag u glavu i zamaglilo mu vid.
Nema nikakve sumnje da ga na drugoj strani čekaju brat Ned i njihov siroti otac,
željni osvete. Plašio se živjeti. Užasavao se umrijeti. I nije mogao obrnuti proces
koji mu je pred očima mijenjao tijelo. Namirisao je njezin parfem: prsni mišići
zgrčili su mu se i upola smanjili, a zubi veličine noževa na koje je sviknuo
povukli su se u zubno meso uz zvuk usisavanja.
Uspuzao je na svoju rođaku, uhvatio se za okvir kreveta i ušao u nju. Činilo
mu se da mu u ušima odzvanjaju krici svih ljudi koje je ubio. Svi ubojiti nagoni
koje je osjećao u tom su se trenutku sudarili i iz njega zauvijek istisnuli i
posljednji životinjski refleks.
"To... ja umirem", rekao je osluškujući kako mu srce posljednji put odbija u
ritmu.
Kraljevna Aisling samo se nasmiješila i dotaknula mu glatki obraz. "Ne,
umire tek jedan od vas", rekla je ljubeći ga u vrh sada već ponovo aristokratskog
nosa. "Zvijer u tebi mora umrijeti kako bi čovjek mogao živjeti. To su mi
prorekle moje vračare. Ali moraš čekati do zore. Ostani sa mnom dok sunce ne
iziđe, i tvoje će oslobođenje biti konačno. I vladat ćemo ovim kraljevstvom kao
muž i žena."
Euan ju je najprije jahao kao muškarac koji nikada nije bio sa ženom.
Nespretno i nasrtijivo, osjećajući se kao dječak. Vučje sjećanje, pospremljeno
negdje duboko ispod kože, pozivalo ga je da joj brzim trzajem raskine arterije,
no svladao ga je ugodan osjećaj njezine nazočnosti, osjećaj da je Aisling svud
oko njega, ali i u njegovoj glavi. Kako je noć odmicala, taj ga je osjećaj nosio na
purpurni ocean mirnih mora i vodio ka sigurnoj luci. Taj osjećaj nije se mogao
mjeriti ni sa čime što je u životu ikada osjetio.
Ljudska bića nazvala bi ga zadovoljenjem, povjerenjem, čak i ljubavlju.
Euanu - bivšem vladaru očeve moćne tvrđave, ubojici vukova što se i sam
pretvorio u šumsko stvorenje - činilo se da se radi tek o varci njegova uma.
Sklopio je oči i shvatio da je to i prije činio, s mnogim ženama, ali da taj
nepoznati osjećaj pripadanja nikada nije iskusio. To je ublažilo njegovu nervozu.
Aislingini pokreti, pod njim, dobivali su na snazi, sve dok mu nije stisnula nove,
vitke podlaktice, a onda ostala ležati, posve mirna.
Vlastito olakšanje Euan je pronašao baš kada je druga strana šume počela
ispijati prve blijede duhove jutra. Držao ju je u naručju i pokušao se sjetiti
vučjega lika, šapa gotovo nečujnih na tlu, tek nekoliko centimetara od odabranog
plijena. No, kada je zatreperio kapcima pred sve jačim suncem, njegova je vizija
izblijedjela. Sjetio se kako se kao dječak igrao s ocem. Bilo je truba. I slatkiša.
Jedino čega se sjećao iz svog nedavnoga životinjskog postojanja bile su oči
vuka koji ga je ukleo. "To samo Bog i Fortuna znaju", obećao je, zaprijetivši mu
vječnim prokletstvom. No nije li on dokazao koliko je to netočno, i potpuno
besmisleno? Bio je u čistilištu kao divlja zvijer, ali uspio se vratiti u sigurnost,
hvala Gospodinu. I dok je padao u san, dok mu je sunčeva svjetlost milovala
novo lice, poljubio je kraljevnu Aisling u vrat.
Euan je spavao do prvog zvona za jutarnju molitvu.
A onda se probudio, kao da se trgnuo iz noćne more. Imao je osjećaj da mu
tijelo muči groznica kakvu je viđao u luđaka. Krv u njegovim ušima tutnjala je
poput ratnih bubnjeva što su ga pratili kada je, onomad, na bojišnici, dosegnuo
muževnost. Liptala je nekim dubljim, nagonskim kanalom nečujnim, posve
nezamjetljivim ljudskim osjetilima. I nije bilo sumnje što od njega traži, usprkos
glatkom ružičastom kostimu koji je, tobože, zaodijevao čovjeka. Znao je kakvo
se stvorenje pod njim skriva, nazivali ga čovjekom ili zvijeri.
Euan je pogledao kraljevnu Aisling; sklupčala se oko njegove nadlaktice
kao oko sidrišta. Crvena razbarušena kosa krvarila joj je posvuda po jastucima.
Zurio je kroz otvoren prozor, prema šumi u kojoj su se tisuće mirisa svježe
procvjetalih ruža miješala sa sirovim, slatkastim mirisom što ga je jelen ostavljao
po drveću u sezoni parenja. Golubica je prolepršala. Svijet se proširio. Srce mu
je zatutnjalo; da, vjerovao je kako - samo od sebe - pokušava dostići veličinu
primjerenu životinji koja se toliko kreće.
Mlada se žena promeškoljila, počešala po nosu i počela otvarati oči.
"Dobro jutro, rođače", rekla je izvijajući vrat da ga Euan poljubi.
Davno sam odlučio, pomislio je Euan, znajući da mu stari vuk nije rekao
sve. Njegova prava muka sastojala se u ovom trenutku. Svrstao sam se, čak i
prije nego što sam ubio brata i prije no što sam osjetio žestoko uzbuđenje
terorizirajući žene ne bih li im ukrao posljednji dah. Čak i u ljudskom obličju,
zauvijek ću ostati ono što sam oduvijek bio.
Grabežljivac.
 Gonjen strahom od plijena kojega proganjam, nalazeći jedini užitak u
ubijanju.
"Rođače?" upitala je Aisling osjećajući da se u tijelu pokraj njezina nešto
premješta.
Kraljević Euan imao je osjećaj da će mu se glava rasprsnuti. Lubanja mu se
suzila i istegnula prema dolje, a oštri žuti zubi izbijali su iz nepca sve dok bol
nije postala nepodnošljiva. Otvorio je čeljust i vidio kako mu - brže od pobjegle
misli - na nadlanicama izbija sivo krzno. Nakratko je, puteno, oklijevao oduzeti
mladi život pokraj sebe.
A onda je zagrizao Aislingin vrat i protresao ga, sve dok nije začuo tiho
krckanje.
Dnevna straža na bedemima mogla se zakleti da je vidjela vuka kako skače
s kule, doskače na tlo u njezinu podnožju i nestaje medu drvećem.

Jim je čistio nokte i pjevušio. Gledao je kako stojimo i nastavljamo slušati
priču koja je odavno završila. Nacerio se i potapšao po džepu košulje tražeći
cigaretu. No pogled mu se, češće nego ostalima, vraćao meni. Nož u mojoj ruci
bio je klizav od znoja.
Dolje, na moru, onaj je čovjek sa psima otišao. Mogla sam čuti disanje
svojih sestara.
"Zaboravio si nam ispričati kako završava tvoja priča", rekla je Aoife
bezbojnim glasom. Spremnik s patronama stršio je iz puške poput komada
vrtlarskog alata.
"Zar sam dobio još minutu?" htio je znati pripovjedač.
Fiona je jače stegnula ružni i teški predmet što ga je držala u ruci. Opazila
sam da je sa tla podigla Jimov čekić. "Moraš mi nešto objasniti", rekla je
tmurnim tonom. No pogled joj je vrludao od Aoife do mene i natrag, prebrzo da
ikoga prestraši.
Jim je zakikotao. Još uvijek ga čujem. Kao omraženi ujak koji ti na zabavi
tvojih roditelja na uho šapuće nekakvu prljavu tajnu. Ta vrsta kikotanja. Znaš?
"Što si, zapravo, rekao onom Šveđaninu?" Fionin glas zvučao je kao da joj
je netko grlo stisnuo u škripac.
Jim je odmahnuo glavom. "Posluži se maštom. Što bi muškarca dvaput
većeg od mene pretvorilo u prestrašenog mladca? Nikakva bajka, to ti jamčim."
Zurio je u nebo kao da, poslije, namjerava puštati zmaja. "Rekoh mu da ću mu
ubiti curu i da ću ga pustiti da gleda. Zar si stvarno toliko naivna?"
"Ali one žene", ustrajala je Fiona, teško dišući, kako se ne bi rasplakala dok
mu postavlja pitanje. "Zašto si ih pobio? Nisu ti bile nikakva prijetnja. Sarah,
ona..."
"Našla mi se na putu, ništa drugo", rekao je Jim. Zvučao je kao da se
dosađuje. "Čula je Toma i mene kako raspravljamo o svojoj metodi. Sirota Julie
Ann Holland? Ona je morala otići jer je za vrijeme pljačke čula Toma u
prizemlju. A Kelly, znam da je se sjećaš - pa, ona je preživjela jer nije
primjećivala ništa osim mene. Stvar sreće, doista. Tražiš li kakav tajanstven
odgovor iz mog nesretnog djetinjstva, gubiš vrijeme."
Fiona kao da se zagledala u samu sebe i vidjela nešto što joj se - vidjela sam
- nije dopalo. Kada se ponovo zagledala u seanchaija, njezin pogled razotkrio joj
je nutrinu više no što je to željela. Pravo pitanje napokon joj se otelo iz grla.
"Zašto, onda, nisi ubio i mene?" upitala je, nastojeći ne pitati i zašto je, zapravo,
i nije volio.
Jimov osmijeh nije bio ni grub, ni pokajnički. "Tebe nije trebalo ubiti",
odgovorio je.
"Dakle vuk si nije mogao pomoći, baš kao ni ti, je li?" upitala je Aoife još
jače stežući kundak puške. "Rob biologije, ha? Stvoren za brzinu i ubijanje, čak i
kada mu je ljubav dobre žene nadohvat ruke? Kriste, baš si jadan. To nije čak ni
dobar završetak priče. To je jeftina muška seksualna fantazija."
Jim je slegnuo ramenima, ispraznio kutiju cigareta i bacio je. Šećerni
preljev njegova glasa skrutnuo se i otpao. Ostao je samo hrdav čelik.
"Kraj sam sačuvao za vas tri", rekao je. "Zaslužile ste. Nikada nisam imao
publiku toliko voljnu" - opet se nacerio - "sudjelovati. Doći će jutro, ja ću biti
živ, siguran i ugodno zavaljen u krevetu vaše tete. A vi ćete se, sve tri, pitati
zašto ste izgubile hrabrost." Pokazao je na Aoife. "Ma da?" Da si to doista
željela, odavno bi me ustrijelila. Isto vrijedi i za tvoje osvetoljubive sestre."
Moj se pogled susreo s Fioninim. Svaka je čekala da ona druga učini nešto.
Bilo što. Nikada u životu nisam se toliko sramila. I ništa se nije dogodilo.
"Ali Euana su na kraju ipak uhvatili, zar ne?" upitala sam, stežući nož toliko
da je i držak prokrvario. "Lovci? A onda su njegovo prljavo krzno objesili na
najbliže drvo?"
Jim me pogledao s odobravanjem. Gledatelj koji izmišlja vlastiti završetak
priče. Tko bi to rekao? "Bojim se da nisu, ljubavi", rekao je. "Euana nikada nisu
pronašli. Putnici namjernici znali su vidjeti tek njegovu sivu sjenu, dok ih je
promatrao i računao kako će im najlakše ući u trag. Nakon Aislingine smrti,
Vučja utvrda brzo je pala pred osvajačima iza kojih nije ostalo ni kamena na
kamenu. Poraženim vojnicima dopustili su tek da od drva s crnih vrata kraljevni
izrade lijes."
Pogledao je Aoife s najneobičnijim izrazom lica. Ne znam mogu li ga se
danas točno sjetiti, ali bilo je to nešto nalik umoru ili rezignaciji. Izraz životinje
koja zna da je sustiže strijela.
"A što se mene tiče?" duboko je uzdahnuo i rekao mojoj bli-zanki. "Ti znaš
zašto sam odabrao tebe, zar ne? A ne jednu od njih? Ne samo zato što sam znao
da si već spavala s pola grada i da ništa nećeš posumnjati. Ne, bilo je to zato što
sam znao da ćete to boljeti puno više od njih, naročito poslije. Fiona, ona ti je
jača nego što misli, a sestrica ti više voli djevojke. Ali zvuk koji si ispustila kada
sam te okrenuo i uurghhh!...'"
Zarila sam mu nož u grudi, do drška, prije no što sam na to i pomislila.
Izvukla sam ga i ponovo zabila. Krv mi je prsnula u oko, i ja sam je obrisala kao
ljepljivu kišu. Ništa nisam osjećala. Ništa nisam shvaćala. U ušima mi je
bubnjalo; govorile su mi nešto što bi vuk možda razumio, nešto što ja nisam
željela čuti.
Netko mi je iz ruke uzeo nož, mislim da je to bila Fiona jer sam je vidjela
kako se naginje nad Jima i podiže i spušta ruku. Prestala je tek kad joj je Aoife
spustila ruku na rame.
Sunce se odbilo od nečega crvenog i metalnog, i ja sam se okrenula u tom
smjeru. Saplela sam se i pala prije no što sam stigla do Vincent Cometa iz 1950.,
parkiranog na rubu doka. Na rezervoaru nije bilo ni trunčice muhina dreka. Kada
sam ga zatresla naprijed-natrag, u njemu je zapljuskalo. Ruke su me svrbjele.
Krv na njima već se počela zgušnjavati. Pogledala sam natrag, prema sestrama.
Aoife i Fiona mahale su rukama po zraku i između jecaja mi pokušavale nešto
reći. Vrućina nas je stisnula, preobražavajući čak i nebo u boju papira. Žmirkala
sam prisjećajući se kako je Sarah McDonnell, kada su je pronašli, nedostajala
jedna cipela.
Slomila sam ključ u bravi motora i polovicu spremila u torbu. Kao trofej,
valjda, ne bih ti znala reći. Uzela sam ga, i točka. Potom sam motocikl odgurnula
u vodu. Kada je potonuo, ispod površine se nije nazirao ni odbljesak crvenog. Na
djelić sekunde pomislila sam da nam se Jim Quick, možda, nikada i nije
dogodio. Gotovo sam to mogla i zamisliti. Kada sam krenula natrag k sestrama,
pritisak u grudima djelomice je oslabio.
Jimove oči bile su napola otvorene. Bijeli leptir sletio mu je navrat privučen
grimiznom bojom svježe rane na vratu. Sutnula sam ga, i on se prevalio na
stranu. Već je izgledao kao vreća trulih jabuka. Nije se pomaknuo ni kada sam ga
stopalom još jedanput udarila u leda i osjetila kako se nešto unutra lomi.
Negdje u blizini ponovo je zalajao pas. Aoife je, bez riječi, objesila pušku o
rame i obje nas zgrabila za ruke. Tijelo mi je bilo otupjelo. Ruku sam ponovo
postala svjesna kada sam sjela na suvozačko sjedalo i počela ih brisati o onu
glupu haljinu. Boljele su, kao da sam ga nasmrt pretukla. Nikad nisam shvatila
zašto. Da li ruke koje ubijaju upiju dio očaja koji izazivaju? Možda. Od tada me
nisu prestale boljeti.
Pogledala sam kroz stražnje staklo Aoifeina taksija i ugledala Jima: još
uvijek je sjedio pod onim drvetom, kao mladac koji samo spava. Bio je
prekrasan, čak i kao truplo. Sjećam se kako sam poželjela da smo ga objesile
naglavce, za pete. Ili ga upitale poznaje li onog tipa s radija koji je, nekako, znao
sve o njemu. Aoife je nagazila na gas i krenule smo. Zvuk struganja pijeska po
gumama nadjačavao je sve druge zvukove koje sam mogla čuti.
Potom smo stale, tako naglo da sam glavom gotovo udarila u upravljačku
ploču. Aoife je mečku ostavila u praznom hodu, izletjela iz automobila i otrčala
natrag do drveta. Fiona i ja buljile smo za njom, ušutkane krvlju na svojim
licima i činom koji smo sada ravnopravno dijelile. Onaj prokleti pas nije
prestajao lajati; lavež kao da se čuo bliže. Aoife se vratila, do poda nagazila
papučicu gasa i mi smo odjurile dok su vrata automobila, još uvijek otvorena,
lamatala poput vrata saluna u vesternima. Bože, u tom trenutku izgledala je
poput neke od Fioninih sfingi. Gledala je ravno pred sebe; ni jedan dio lica nije
joj se pomicao. Sve do kuće, jurila je toliko da nisam uspijevala pročitati
putokaze.
"Po što si... se vratila?" napokon sam je upitala, otkrivajući vlastiti dah u
plućima tudinca.
"Po nož", rekla je, zvučeći kao da nas dijeli nekoliko stoljeća. "Ostavila si
ga u njegovim grudima."

Želiš li čuti kako smo se - zbog onoga što smo učinile - valjale n
mentalnom očaju, razočarat ću te. U danima nakon onoga što se ne može nazvati
drugačije doli smaknućem, nije bilo mahnite jurnjave za krunicama. Ni jedna od
nas, koliko znam, nije zatražila oprost za naše grijehe. A pokazalo se i da je ona
Lady Macbeth pogriješila. Jimova krv sasvim se lijepo oprala običnom vodom i
sapunom.
I dopusti da te odmah prekinem: znam da ćeš sada pomisliti da smo u
onome što smo učinile uživale, zar ne? Da smo vikale i poskakivale po Aoifeinoj
sobi kao lude indijanske squaw nakon što su skinule skalp Sedmoj konjičkoj? I,
kao pokvarene balavice bez ikakva osjećaja za ozbiljnost situacije, danima se
nalijevale vatrenom vodom? Jesam li te dobro čula? Ali nije bilo tako, uopće.
Zanima li te uopće istina, znale smo da više neće biti napola golih mladih
žena po jarcima. Da, priznajem da je to bila i osveta za Aoife, no bilo je tu još
nečega. Sestre i ja počele smo se udaljavati i prije Jima; on je stvar samo
pogoršao. Aoife i Fiona gotovo su se potukle oko tog kopilana, i boljelo me je
gledati ih. Da ne spominjemo nedavne prijetnje naše drage tete. I ako ti otvoreno
kažem da smo seanchaijevim ubojstvom moje sestre i ja ponovo postale obitelj,
ti slobodno zakolutaj očima. Složimo se - i ostanimo na tome - da smo u sekundi
kada je Jim prestao disati postale bliskije.
Kada smo se dokopale Aoifeine kuće, danima nismo napuštale njezinu
osamu. Znam da ti to izgleda glupo - napokon, bile smo logične sumnjivice - no
naša potreba za međusobnim društvom nadjačala je potrebu za planiranjem
dobre obrane za Gardinu preliminarnu istragu. Da budem iskrena, posljednje o
čemu smo razmišljale bila je nekakva ugodna budućnost. Nakratko smo,
samoinicijativno, živjele pod staklenim zvonom. I kada bismo sklopile oči, imale
smo osjećaj da smo ponovo na katu iznad dućana, da su majka i otac još uvijek u
prizemlju i da ćemo uskoro zajedno večerati.
Prvu noć provele smo zbijajući glave na kup, ali nije išlo. Na kraju smo, u
zoru, pozaspale jedna preko druge, tijela otežalih od posla. Cijeli sljedeći dan -
koliko ga se uopće sjećam - provele smo preturajući po kuhinji u potrazi za
nečim što bismo mogle pojesti (osim čokoladnih prutića). Pronašla sam
smrznutu pastirsku pitu i podijelila je na tri dijela. Imala je ogavan okus.
Promatrale smo kako se noć ponovo raspada u sivo, potom u crno, dok su nam
želuci krulili.
Sutradan kao da smo se sve tri malo razbudile. Možda se, pomislila sam,
zapravo i nije dogodilo ništa što ne bismo mogle izbiti iz glave dosađujući se
nasmrt. Garda još nije dolazila. Stoga sam dosadu odlučila prekratiti
uništavanjem dokaza. Čitala sam o tome u nekoj knjizi. To je trebalo učiniti, zar
ne?
Dok je Fiona pokušavala napraviti nešto jestivo od špageta i kečapa, ja sam
benzinom polila našu odjeću i zapalila je. Čak i Aoifeinu omiljenu jaknu - onu
na kojoj su žuti leptiri za dlaku izmicali čovječuljcima što su ih lovili mrežama -
a i onu moju demonsku kurvinsku suknju. Nož je bilo teže ukloniti. Sječivo sam
kliještima odvojila od drška koji sam istopila u crnu gvalju. Tada sam uzela
lopatu i odglavinjala duboko u Aoifeinu tajanstvenu šumu, gdje sam je često
viđala kako stoji u tišini i osluškuje. Zadrhtala sam kada su mi se mahovinom
pokrivena stabla počela približavati (barem se tako činilo), ali pronašla sam
pravo mjesto. Ćula sam da nailazi plima i shvatila da sam od kuće odlutala toliko
daleko da sam stigla blizu mjesta na kojemu smo ostavile kosti ljubljenog Jima.
Iskopala sam približno metar duboku jamu, bacila sječivo u nju, a onda je
zatrpala zemljom i sve skupa prekrila otpalim granama. Kada sam krenula
natrag, nešto mi je sinulo, nešto što u cijeloj gužvi nisam uspjela prije shvatiti.
Jim je režirao vlastitu smrt, do posljednjeg detalja, zar ne? Nije bilo drugog
objašnjenja za način na koji nam je svoj užitak u Aoifeinu mučenju onako
ispljunuo u lice. Sam je u sebe zabio moju oštricu, baš kao da ju je stezao
vlastitim prstima. Sjećam se da me je ta pomisao razljutila. Osjećala sam se
prevarenom. Znala sam zašto je to učinio. Prije ili poslije, neki srećković iz
Garde uhvatit će ga u pogrešci i staviti mu lisičine, možda već na dan vjenčanja.
A zatvor nije dolazio u obzir. Možda je, razmišljala sam, znao i to da se legenda
brže širi nakon spektakularne smrti.
Zadrhtala sam; jedva sam čekala da iziđem iz šume. Plašila me je više od
mljackavog zvuka koji se začuo kada sam iz Jimovih grudi izvukla nož. Je li to
bila moć priče, pitala sam se, zaostali učinak Jimovih bajki? Ili tek nevidljiva
narav onoga što ubijanje čini ljudskome umu? Reci ti meni.
Potpirivala sam vatru, gledala kako se i posljednji djelići tkanine pretvaraju
u pepeo i zurila dolje, prema gradu. Kada bi se s ruba šljunčanoga kolnog prilaza
zagledao u grad, vidio bi kuhinjske prozore, svijetle poput nejasnih zvijezda.
Moirina kuća, iza sljedećeg grebena, nije se vidjela odande. No ja sam je
zamišljala kako hoda gore-dolje po hodniku, dok je s boka štite oni gipsani
sveci, i svake sekunde pogledava na sat. Jer, Jim još nije stigao kući. I kunem ti
se, gotovo sam je žalila. Iz kuhinje sam osjetila miris spaljene rajčice i vratila se
u kuću. Moje su sestre, nesumnjivo, već uspjele uništiti večeru.
I dok sam zatvarala vrata za sobom, zapitala sam se kada će se naša tetka
pojaviti pred njima i zahtijevati više od odgovora.

Kasnije iste noći sanjala sam Ewie. Odmotavala je jedra na škuni izrađenoj
od rabljenih egipatskih sarkofaga. Jedrile smo baršunastim morem, ispod neba
bez mjeseca. Držala sam je za ruku i primijetila kako mijenja boju iz sniježno
bijele u crnu boju obsidijana. Kada sam joj pogledala lice, plašeći se što ću
vidjeti, odnekud iza mirnoga obzorja odjeknula je eksplozija, u stvarnome
svijetu, i ruke su nam se naglo razdvojile. Naglo sam se probudila u Aoifeinu
krevetu i sjela, pitajući se gdje sam. Prozori su zaklepetali i sve stvari s polica
popadale su na pod. Ispred kuće je mnoštvo plamenih prstiju lepršajući ispisivalo
svjetlucav narančasti biljeg vatre.
Budeći se, Fiona, koja je spavala sklupčana uza me, dobro me je zviznula
šakom u stomak. Sudarile smo se glavama tražeći kućne ogrtače i oteturale van.
Aoife nije bilo u kući. Pronašle smo ulazna vrata i otvorile ih. Sjećam se da sam
pomislila kako nam je tetka Moira došla priuštiti Apokalipsu vatrenim
bombama.
Mečka je gorjela. Iz razbijenih su prozora plamenovi izbijali tako brzo da
sam vidjela kako se krov počinje savijati od vrućine, i prije no što su se gume na
kotačima ispuhale. Zelena boja limete kovrčala se u sve širim kraterima. Iz
olupine je odjeknulo još jedno potmulo voomp i Fiona i ja našle smo se na
stražnjicama. A onda smo u odsjaju požara ugledale moju blizanku; stajala je
mirno i pušila, s puškom u rukama.
"Sto se dogodilo?" povikala sam nadjačavajući buku.
Aoife je slegnula ramenima i dala mi da povučem dim. "Dogodilo se ovo:
sve tri vidjele smo kako skupina nepoznatih muškaraca bježi preko one živice
tamo. Vidiš ih?"
Bum-buum!
Nismo se ni snašle, a moja blizanka podigla je oružje i ispraznila obje cijevi
u zrak.
"Kog vra..." zaustila je Fiona, no Aoife još nije završila. Obraćala nam se
kao da čita filmski scenarij koji je upravo napisala za ovu prigodu i očekuje da
obratimo pozornost na to kako valja odigrati koju ulogu. Pokazala je prema
gradu.
"Pobjegli su onuda, vidite, jer su mi upravo zapalili automobil. Je li tako?"
upitala je tamno nebo, ne nas. "I ni jedna od vas nije im dobro vidjela lica jer ste
spavale, ali nema veze. Bronagh i ne treba znati ništa drugo osim da ljudi već
tjednima misle kako ćemo dragog Jima Quicka ubiti, prije ili poslije. Dečki su
upravo čuli glasine o seanchaíjevoj smrti i željeli su ga osvetiti. I tko bi rekao?
Otišli su i zapalili baš ovaj auto, koji smo uprljale krvlju. Sada od toga, valjda,
više nema ništa. Gardai će biti sretni ako nakon ovoga pronađu i serijski broj na
bloku motora. Ne mislite li tako?"
Morala sam joj se diviti. Mislim, ni jedna od nas nije ni pomislila sakriti
najočitiji dokaz, kao u televizijskim serijama koje je Bronagh toliko voljela. No
svatko je, samo jedanput pogledavši Aoife, mogao znati da se moja sestra u
samo nekoliko tjedana promijenila. Njezin posljednji hipijevski djelić, ona
djevojka koja osluškuje drveće, iščeznuo je u bačvi od nafte u kojoj sam spalila
našu odjeću. Fiona me je zgrabila za ruku kao da je pogled na mlade sestre koje
se spremaju zanijekati ubojstvo - pa bilo ono i iz dobrih pobuda - neizrecivo
plaši. Masnjikav oštar smrad nafte lebdio je oko nas poput kakva ludog demona i
izazivao mi glavobolju.

Dok je bosom petom zabijala opušak u zemlju, Aoife se smiješila kako je
nikada dotada nisam vidjela. Nije to bio ni spokojan, ni osvetoljubiv osmijeh. U
njezinu pogledu nije bilo mržnje. Pretpostavljam da joj je naprosto laknulo što
napokon može djelovati sukladno onome što osjeća u sebi, a ne samo sjediti i
trpjeti. Nisam je pitala kako se osjećala kada smo Fiona i ja zabile onaj nož prije
nego je uspjela zapucati. Možda je upravo zato zapalila automobil. Znam da bih
ja, na njezinu mjestu, poželjela nešto dignuti u zrak. Bilo što. Sasvim slučajno,
ubojica sam postala ja, a ne ona. I još uvijek nisam osjećala ništa, apsolutno
ništa. Moji osjećaji i dalje su jedrili purpurnim morem snova; držala sam Ewie
za ruku i pitala se hoću li joj ikada ponovo vidjeti lice.
Bronagh i ostalim odorama nije trebalo dugo.
"Sto si to učinila?" upitala je naša neustrašiva narednica nemoćno zureći u
plamenove koji su proždirali svaku vezu s mrtvim muškarcem kojega je, sudeći
po prijekoru u glasu, upravo pronašla.
"Kako to misliš, što sam ja učinila?" rekla je Aoife glumeći bijes za kamere,
da ih je bilo. "Krdo usranih seljačina spalilo mi je taksi i pobjeglo. Nosili su
fantomke, svi do jednoga, kao da je ovdje audicija za spot o ira-í ili štogod gore.
Zar ih niste vidjeli kako preskaču živicu? Pobjegli su prema vama".
Bronagh je podigla bilježnicu kao da podiže Magnum.357, što bi joj,
nesumnjivo, više odgovaralo. Drugi gardisti radiovezom su pozivali vatrogasnu
brigadu i dangubili, sve kao veoma zabrinuti i aktivni, što brzo nauče.
"Zgodno, rekla bih", rekla je Bronagh, gledajući u mene i Fionu.
"Zgodno za koga?" čula sam samu sebe kako vičem. "Nekakvi kromanjonci
odluče do temelja spaliti sestrino sredstvo za život, a ti tu stojiš i govoriš nam da
je zdjela da se to dogodi? Pa što je tebi?"
"Jeste li uspjele vidjeti te... muškarce?" upitala je Bronagh
Fionu, koja je odsutno zurila u daljinu. Drugi su murjaci pronašli crijevo za
polijevanje vrta i krenuli u slabašan pokušaj gašenja plamenih jezika, koji su još
imali obilje plastike koju je valjalo progutati.
"Spavala sam", rekla je Fiona i zijevnula. "Sve smo spavale. Vidjela sam
samo njihove stražnjice, a to i nije bio neki impresivan prizor, mogu ti reći.
Nećeš li ih krenuti loviti?"
Bronagh sam rijetko vidala uhvaćenu u kandže rastućeg bijesa. Možda
samo jednom, kada joj je Martin Clarke ukrao omiljenu lutku i bacio je u zaljev.
Bilo nam je šest godina. Ali sada je kuhala. Vratila je bilježnicu u džep, prišla
Aoife i unijela joj se u lice.
"Upravo smo ga pronašli", prosiktala je, ne znajući bi li plakala ili prijetila.
"Još uvijek sjedi pod onim drvetom, daleko od radoznalih očiju, kao da je upravo
nazvao hitnu pomoć. Ali ti si to znala, zar ne? Nisam uspjela izbrojiti rupe na
njemu. Reci mi, jeste li ga sve tri izbole? Jer, toliko je iskrvario da je blijed
poput božičnog duha. I nemoj mi reći O kome pričaš? jer zaslužujem više od
toga."
 "Jim je mrtav", rekla je Aoife, glasom toliko neutralnim i nezainteresiranim
kao da joj govori koliko je sati. "O tome se radi? Pa, pretpostavljam da ti neće
nedostajati sumnjivaca. Ako si ovamo došla po suosjećanje, na pogrešna si vrata
došla, to ti mogu otvoreno reći."
"Želim čuti da ni jedna od vas nije imala ništa s tim. Hajde."
Aoife joj je udovoljila. "Nismo imale ništa s tim."
"Reci mi bilo što", rekla je Bronagh, toliko tiho da sam jedva čula što
govori. "Da se radilo o osveti za ono što ti je učinio. O samoobrani čak. Je li te
napao kakvim oružjem? Tebe ili neku od sestara?" Vidjevši da Aoife ne trepćući
zuri u nju, nastavila je, ali najviše za samu sebe. "Vjerojatno nećete odsjediti ni
dana u zatvoru ako mi sada sve ispričate. Svi će razumjeti."
"A Sarah McDonnell?" upitala sam. "Hoće li i ona razumjeti?"
Aoife me je presjekla pogledom koji se mogao prevesti samo kao Začepi,
dovraga, idiotkinjo.
"Dakle jesi li ga ti ubila?" upitala me je Bronagh. Lice joj se prometnulo u
masku oprosta. Samo da izgovorim riječi, da priznam. Vatra je pucketala i siktala
dok je ostajala bez hrane.
"Ne", rekla sam glumeći srdžbu. "Ali ovo kako nas svi razumiju - to mi je
jako dobro. Reci mi nešto. Jesu li razumjeli da je taj tvoj tip ispod drveta, ili gdje
već, silovao moju blizanku? Oh, shvaćam. Razumjeli su toliko dobro da su nas
nakon toga izolirali, zar ne? Kao gubavce. Čak i ti, narednice."
"Budem li morala otići odavde i vratiti se s velikim dečkima iz
Zapovjedništva u Cork Cityju ili Macroomu, dogovor otpada." Užarenim
pogledom pretraživala nam je oči i provjeravala hoće li koja pristati. Sve tri
šuteći smo zurile u nju.
"Zašto ne okreneš konja, šerife, i pohvataš štetočine koje su nam upravo
spalile poštansku kočiju?" rekla je Fiona i, usprkos sebi, nasmiješila se. "Nisu
mogli daleko odmaći. Ono tamo je V
indijanska zemlja, niste li čuli? Cisti Fort Apache, gdje su čak i squaw
očajne." Morala sam pokriti usta da ne prasnem u smijeh. Toliko sam se trudila
da mi želudac ne zakruli da se vjerojatno svezao u čvor. I na zglobovima prstiju
osjetila sam suze. Ubila sam nekoga, došapnuo je - prvi put - moj mozak
mojemu želucu, dakle da vidimo malo vodoskoka, da dokažeš da shvaćaš što to
znali.
"Uvijek sam ti vjerovala", rekla je Bronagh Aoife, ovaj put i sa sramom u
očima.
"Kako da ne", rekla je moja blizanka, glasom muklim poput vjetra u
šupljem stablu.
Bronagh je pogledala na drugu stranu, prema mračnoj cesti koja je
poprimala sve jaču neonski plavu boju što se vatrogasno vozilo više približavalo
vrhu brijega. Sva borbenost iscijedila se iz nje. Domahmila je svojim ljudima da
se vrate u vozilo i namjestila kapu tako da joj vidimo oči.
 "Reci mi samo jedno", upitala je Aoife, ali tako da je sve tri možemo čuti.
"Jesi li spremna na sve ovo? Baš sve? Ispitivanja, možda i isljeđivanje, izlazak
pred sud..."
"Hvala ti što si došla, Bronagh", odgovorila je Aoife i jednim pokretom
sklopila praznu pušku. Klak!
Bronagh je prepoznala pušku koju je vidala još dok smo bile djevojčice, ali
nije uspjela odoljeti još jednom pucnju u prazno. "Imaš li dozvolu za tu stvar?"
"Ti si je osobno ispisala", rekla je Aoife nastojeći ne zvučati sarkastično.
"Ali pronađeš li koji komad metala u guzicama onih tipova, slobodno se vrati i
uhiti me."

U mom kraju sprovodi su obično ozbiljni svečani događaji na kojima se čak
i mrtvaci dosađuju. Počinju sklopljenim rukama u crkvi Presvetog Srca, gdje
zjakamo da vidimo koga su smjestili najbliže lijesu i gdje za izvođenja pjesme In
Paradisium mnogi obore pogled. Po završetku sprovoda, svi odlaze k pateru
Malloyu na kiselo vino i razgovor o tome kako se život "promijenio, a ne
završio". A onda, kada se pater nalije, nekolicina živih odlazi na pivo u
McSorley's i trača pokojnika.
U Jimovu slučaju međutim ta pravila promijenila su se prije no što se
pokojnik i ohladio.
Da će posljednje putovanje ubijene gradske maskote biti drugačije svi smo
shvatili kada su u grad počele pritjecati gomile ožalošćenih, jedno zaneseno lice
za drugim. Bilo je tu, dakako, i morbidnih radoznalaca i pokoji novinar koji su
načuli glasine o tragu seksa i nasilja koji je, pričalo se, seanchai ostavio za
sobom po cijelom okrugu Cork. Rečeno im je da su ga ubile tri sestre iz tog
kraja. Vruća stvar. Sprovod će sigurno sjajno izgledati pred kamerama. A ljudi
imaju pravo na informaciju, je li? Valjda je zato trg zaposjelo toliko reportažnih
kola sa satelitskim antenama da uskoro nisi mogao vidjeti križ koji je stajao
nasred trga. Jonno je mlatio novce poslužujući im preskupo pivo i pričajući laži
o "koljaču iz Castletownberea" koji bi samo zvukom svojega glasa paralizirao
djevojke. Tako mu je ime i osvanulo u novinama; članak je uramio i objesio ga
iznad šanka. Pretpostavljam da je još uvijek tamo.
Ipak, tipični hodočasnik koji se u pohabanim tenisicama vukao Glengarriff
Roadom bila je najčešće mlada djevojka, beznadno odana muškarcu kojega je
smatrala "jednostavno neshvaćenim". Stara gospoda Crimmins prva je zamijetila
da se ne radi o nasumičnoj struji luđakinja. Prije nedjeljne mise, dok je zalijevala
svoje zelenkade, vidjela je kako pokraj prenoćišta prolaze skupine od deset,
možda i petnaest žena. Većina je nosila rance i boce s vodom, a ni jedna nije
imala dovoljno gotovine da odsjedne u nekoj od njezinih soba, čak ni na jednu
noć. Sve su ga nazivale "dragi Jim", puno prije no što su mediji načuli za taj
nadimak i pretvorili ga u zaraznu uzrečicu koje se grad do danas nije uspio
riješiti.
"Nekako čudno razgovaraju", pokušala je objasniti Jonnu, koji mi je to
jednom spomenuo. "Ne žele te gledati u oči, kao da su već negdje drugdje. Ni
jednoj od tih musavih hipijevki ne bih dopustila da prespava u mojoj kući."
Raštrkane skupine lutalica uz cestu uskoro su prerasle u prave karavane.
Kao da su izgubljena plemena Izraelova zaobišla Egipat i došla ravno u naš grad.
Bronagh je uhitila dvije četrnaestogodišnjakinje koje su se odbijale udaljiti i
vezale se lancima za uličnu svjetiljku ispred postaje Garde, utuvivši si u glavu da
je Jim još uvijek u mrtvačnici. Nimalo slučajno, Jim je ležao u ledenici u šupi
lučkog kapetana, kako bi djevojke poslali na pogrešan trag dok ne dođe vrijeme
da ga odjenu za posljednje putovanje. Tri odrasle žene kampirale su ispred
župnog ureda patera Malloya kako bi prve vidjele ožalošćene koji su pristizali.
O, da. Pravi cirkus, nedostajali su samo klaunovi. Ako su ljudi mislili da su
sestre Walsh luđakinje, još ništa nisu vidjeli.

Na posljednji Jimov dan iznad zemlje, crkvu je okružila tolika svjetina da je
Bronagh morala pozvati pomoć čak iz Kenmarea. Pet punih patrolnih vozila.
Kamene stube, što su od glavne ulice vodile do teških hrastovih vrata Presvetog
Srca, bile su pretrpane djevojkama obraza oslikanih cvijećem, uplakanim
bakicama i snimateljima koji su se naguravali kako bi napravili što bolju snimku.
Mary Catherine Cremin donijela je očev najbolji fotoaparat i na njega stavila
teleskopski objektiv dovoljno jak da uhvati muhu na obrazu patera Malloya.
Sestre i ja odlučile smo ne prisustvovati sprovodu. Budući da smo veći dio
tog tjedna provele razdvojene - oči u oči s još jednim gardistom koji nas je silio
da priznamo - nekako nam se činilo neumjesnim. Ni jedna nije uzmaknula ni
centimetra, premda je Fiona za ispitivanja toliko plakala da su pomislili da je Jim
napao nju.
Ali, kada je došla subota, nisam mogla odoljeti.
"Nestalo nam je mlijeka", rekla sam sestrama, koje su ostale kod kuće i
sprečavale radoznalce da nam kroz prozore zaviruju u kuću. "Odmah se
vraćam", lagala sam. Stavila sam na glavu bej-zbolsku kapu koju je netko od
Aoifeine američke gospode ostavio za nekog posjeta i biciklom se spustila
prema buci koju je stvaralo tisuću nestrpljivih grla. Zvučalo je kao Kolosej u
vrijeme hranjenja životinja. Zadrhtala sam, još jače nego kada bih pomislila
kako Jim izgleda u lijesu. Stariji par pokazao je u mom smjeru i fotografirao me
dok sam prolazila. Načas sam poželjela da je Jim tamo, da im šapne isto što je
došapnuo onom Šveđaninu - i odmah sam samu sebe zamrzila zbog toga. I zašto
mi Ewie ne odgovara na SMS-ove? Pitala sam se kako izgledaju djevojke u
starom Sočiju i, ugledavši vrh crkvenog tornja, do Boga se nadala da su ružne.
Tetku Moiru nisam odmah vidjela.
Tek kad sam se ušuljala na stražnja vrata, blizu mjesta na kojemu su
sahranjivali časne sestre, ugledala sam još uvijek prazan oltar. Bijeli lijes, čistiji i
od Jimova Vincenta, odbijao je svjetlost što je prodirala kroz prozorske vitraje.
Pater Malloy sagnut je tješio priliku koja je klečala pred njim ruku sklopljenih u
molitvi.
"Molim vas, preklinjem vas", rekao je. "Moramo početi. Pođite sa mnom."
 Moja tetka nosila je žalobno ruho toliko crno da bi gavrani u našem
dvorištu bili ljubomorni. Nisam joj vidjela lice jer je veo koji ga je prekrivao bio
šivan gusto poput mačevalačke maske.
Unatoč tomu, šmugnula sam iza ugla kada je ustala i pogledala u mom
smjeru.
Kada je pater Malloy u crkvu pustio sve ostale, začuo se zvuk kakav
proizvodi i stampedo slonova. Nisam se usudila ostati u crkvi na misi. Što bi se
dogodilo da me koja od Jimovih odanih učenica tamo opazi, pitala sam se.
Southern Star već je objavio nekoliko članaka čiji su naslovi vrištali garda na
tragu ubojicama, što je odjeknulo sve do Dublina, gdje nas je Irish Mirror
nazivao sestre stiletto (Stiletto - mali bodež ili šilo, ali i šiljasta ženska potpetica
(op. prev.). Naravno, nije bilo dokaza da nas osude, čak ni optuže; za to se
pobrinula Aoife. A onaj čovjek što je toga dana šetao pse u blizini mjesta
ubojstva nije vidio ništa osim cvrkutavih ptica. Uz to, kada smo otišle, toliko je
kišilo da nije ostalo nikakvih otisaka stopala ili tragova guma.
Fiona mi je opisala Kelly, onu djevojku iz kuće na brdu, i mislim da sam je
vidjela prije no što sam se iskrala natrag do bicikla. Bila je prekrasna, u crnoj
svilenoj haljini koja joj je padala do članaka. Suze su joj se slijevale niz obraze,
kao u pravoj operi. Prije no što je pater izgovorio blagoslov, Kelly je suosjećajno
stisnula ruku tetki Moiri. Da sam joj ja dopala šaka, to bi bio kraj.
No prava ludost pokazala je lice tek nakon sprovoda.
Jim je, vidiš, počeo izazivati oprečna mišljenja za castletownbereskim
stolovima, posebice otkako je Bronagh, za promjenu, posao počela raditi kako
treba. Onaj Tomo odležao je svoje po zatvorima u Corku i Dublinu i imao jedan
od debljih kriminalnih dosjea. Pričalo se da je Jima upoznao u školi, u nekom
gadnom slijepom crijevu državnog sustava rehabilitacije, no za to nije bilo
potvrde. Većini ljudi priče o silovanim i pobijenim djevojkama ionako nisu
dobro sjele, čak ni onima koji su čuli njegove bajke i slušali njegov milozvučni
glas. To je značilo da ukop na groblju Glebe ne dolazi u obzir, a isto je vrijedilo i
za sva mjesta unutar grada. Djelovalo bi kao da smo meki prema masovnom
ubojici, a to ne bi išlo, koliko god dražestan bio glavni osumnjičenik. Stoga je
postignut kompromis.
Groblje Svetog Finniana bilo je neobično staro mjesto za ukop, nagurano uz
cestu. S te strane asfalta nije bilo crkve koja bi mu pravila društvo. Djelovalo je
prastaro još dok smo bile djeca, a s vremenom nije postajalo ništa manje
oronulo. Budući da nije pronađen nitko od Jimovih rođaka, gradsko vijeće
odlučilo je dopustiti njegovim mnogobrojnim obožavateljima da mu tamo
postave nadgrobni spomenik i smjeste ga ispod njega. Ljudi su govorkali da će
prokletu stvar i platiti nekakvi tajni donatori. Jebem ti, pomislila sam, koliko je
puta prodao prokletu priču o rasturačinama onog vuka? I dok su stotine žena,
jecajući, zavojitom cestom pratile njegov bijeli lijes, izbjegavajući promet
cijelim putem, gradski oci brzo su požalili svoju odluku.
Televizijske kamere snimile su procesiju žena koje su, jecajući kao
opsjednute, strujale kroz usku željeznu kapiju i dalje. Iskrala sam se iz crkve
prije svršetka mise i završila na travi u blizini Aoifeine kuće, odakle sam kroz
stari očev dalekozor promatrala spektakl. Pogled mi je zaklanjao oblak prašine
Što se zakovitlao u zraku kada je više od dvadeset ljudi pojurilo da na lijes, dok
su ga spuštali u grob, baci zemlju. Njihovi krici pronosili su se planinskim
obroncima poput krikova lešinara nad strvinom. Ubij je ili je voli, Jimmy, dečko,
pomislila sam u sebi, odmahujući glavom. Te jadnice baš i nisu puno marile što
si od toga izabrao, zar ne? Gužva se prorijedila tek kada je tama uspuzala preko
grebena i prekrila cestu finom kišicom.
No vidjelo se još nekoliko lica, čak i iz daljine. Vidjela sam dvije djevojke,
kojima nije moglo biti više od dvanaest godina, kako poravnavaju zemlju ispred
nadgrobnog spomenika. Nisam mogla ne pomisliti na Fionine faraone i ne
zapitati se jesu li i njihovi ispraćaji bili ovako suludi. Jedna žena polako je
polagala svijeće i palila ih. Haljina oko njezina koščatog tijela vihorila je na
vjetru, no ona za to nije marila. Palila je i palila šibice sve dok ih nije ponestalo.
Kada je i ona otišla, na samome grobu ostala je još jedna žena.
Bila mi je okrenuta leđima i ponovo je klečala, zaklinjući Boga koji joj je -
ne jednom - uzeo sve što je imala. Podigla je veo i okrenula glavu kao da osjeća
da je kriomice promatram. Maknula sam oči s dalekozora što sam brže mogla.
Ali tetka Moira me je vidjela. Znam da jest.
I od tada ispaštam za to.

Smiješna stvar, to vrijeme. Ne liječi sve rane, kako kažu. Ali s vremenom
svi zaboravljaju detalje. Pretpostavljam da je to razborito milosrđe prirode same.
Ljudi se najprije ne mogu sjetiti obrisa nekog događaja, čak i kada su mu
sami svjedočili. Je li Jim ubio tri žene ili samo dvije? Jesu li mu oči bile boje
lješnjaka kao što je tvrdila većina, ili zelene? Takve stvari. Protekne li dovoljno
vremena, ljudi će posve zaboraviti stvaran događaj i zadovoljiti se mitom. Tako
je bilo i s ubojitim Walshicama, jer smo oslobođene svih optužbi. Četiri tjedna
murjaci su nas odvlačili u Glavnu ulicu da zurimo u iste tapete ili nas odvozili u
Cork City, gardaíma s još više zlata na epoletama, a onda nas pustili na miru.
Bronagh je, Bog je blagoslovio, znala da smo to učinile, naravno. Kao i
većina stanovnika Castletownberea i okolice. Tako smo, učas, stekle status
živućih legendi, očajnih žena s kojima nema šale. Moja prethodna reputacija
seksualne vještice nije se uopće mogla mjeriti s tom novom razinom
ozloglašenosti. Ni jedna od nas nije se mogla osloboditi okova tog mita, pa
bismo ljudima samo kimale i držale se postrani.
Na kraju su i televizijske kamere i slobodna njuškala napustili naše prednje
dvorište gdje su mjesecima gacali po blatu. Dječaci iz Presvetog Srca šaputali bi
kad god bi neka od nas prošla, ali ne kao prije, kada su nam potajice zurili u
stražnjice. Sada nas se nisu usuđivali pogledati u oči. Fiona je čak rekla da su
ljudi počeli misliti da smo ovladale nekakvom crnom magijom. Ja sam htjela
samo malo tog vudua, ne bi li mi Ewie uzvratila pozive.
Vrijeme nije učinilo ništa da izbriše najbolnije dijelove Moirina sjećanja.
 "Skrenula je", tako je, čula sam, Jonno pokušao opisati što joj se dogodilo.
Kašljala je punim plućima otkako je - sjedeći, dulje od tjedan dana, na Jimovu
grobu - uhvatila upalu pluća. Užasavale smo se mogućnosti da na nju naletimo
negdje u gradu, no to se nije dogodilo. Jednom ili dvaput krišom sam prošla
pokraj njezina prenoćišta i u prozoru vidjela natpis na prodaju. Nakon nekoliko
tjedana natpis je nestao, a jedna građevinska ekipa užurbano je popravljala
dimnjak, za čim je kuća već neko vrijeme vapila.
Onih dana kada bi Fiona predavala u školi (nisi, valjda, pomislio da će
ravnateljica otpustiti pravu pravcatu zvijezdu?), a Aoife razvozila turiste po
okolici u vauxhallu koji je kupila od osigurnine za mercedes, ja sam pokušavala
ući u trag našoj tetki. Nazovi me morbidnom ili bolesnom; govorili su mi i gore
stvari, pa sam preživjela. Željela sam odgovor na pitanje zašto se nije pojavila na
našem pragu, mašući Biblijom i izvikujući prijetnje iz Starog zavjeta. Šuljala
sam se s dalekozorom kao kakav poremećeni graničar ne bih li je, barem na
trenutak, vidjela.
Više od svega plašilo me je to što se više ne vraća na groblje - koje je,
uzgred rečeno, uvijek vrvjelo od žena. Mjesto je uvijek bilo prekriveno
cvijećem, a Bronagh je morala postaviti stražara kako bi bila sigurna da nitko
neće pobjeći s Jimovim nadgrobnim spomenikom. Na kraju - kako jednoga dana
ne bi morala nazvati zapovjedništvo u Macroomu i priopćiti im da je netko ukrao
i truplo - lijes je odlučila zaliti betonom i završiti priču. Kako bilo, pohlepni
sljedbenici već su iz mora izvadili Jimova Vincenta Cometa i većinu dijelova
prodali za pravo bogatstvo na e-Bayu. Posljednja relikvija, polovica kabla
kočnice, bila je omotana oko lubanje na Jimovu grobu, poput trnove krune.
Pojela sam mnoštvo sendviča s dimljenom šunkom zureći u nju, čekajući da se
tamo pojavi i udovica. Ali nikada se nije pojavila.
Jednog običnog utorka, dolje, na staroj plaži blizu Eyeriesa, vidjela sam
kako na vjetru vijori zeleni šal.
Bio je to poklon koji smo joj nas tri, ne tako davno, darovale za Božić.
Tetka ga je nosila svezanog oko lica, kao netko tko još živi u pedesetima.
Čeprkala je po zemlji pokraj drveta kraj kojega sam njezina dragog Jima nasmrt
izbola. Isprva sam teško disala, a onda sam se umirila. Tamo nije bilo ničega.
Možda se, racionalizirala sam, nastanila u šumi. Je li sve svoje budne sate
provodila na mjestu na kojem joj je umro zaručnik? Čak ni tetka Moira nije bila
toliko sentimentalna. U njezinim ustima ni maslac se ne bi rastopio, i prije no što
je skrenula. Skakutala je uokolo poput vrapca, kao da ne uspijeva pronaći
odgovarajuće mjesto. Traži nešto, pomislila sam i osjetila mučninu. Traži i neće
odustati dok to "nešto" ne pronađe. No na tom mjestu više nije bilo tragova koje
bi mogla iskopati; policajci su ga pročešljali, sa psima krvosljednicima i svim
ostalim.
Otpuzala sam sa svog mjesta i biciklom se odvezla kući što sam brže
mogla. U Moirinim pokretima bilo je nečega što me je uznemirilo više od
pomisli da ona znade nešto što ja ne znam. Kretala se poput raka, ili neke druge
bešćutne životinje, bockala sve dok se ono za čime je tragala nije slomilo poput
ljuske jajeta.
 "Jeste li čule vijesti?" upitala je Aoife nakon nekoliko dana, spuštajući dvije
vrećice s namirnicama na pult. "Jonno kaže da se tetka Moira odselila. Vidio ju
je jutros na autobusnoj postaji kako ukrcava kovčege u autobus za Dublin. Očito
je prodala kuću."
Osjetila sam kako mi se sa srca podiže bljedilo beznađa i zagrlila je kao
luđakinja. "Mogla bih te poljubiti", povikala sam i povela je u nešto što je trebao
biti valcer sve dok obje nismo završile u fotelji. Novo pokućstvo si nismo mogle
priuštiti, ali za-sjekline na sofi pokrile smo ljepljivom trakom. Kad god bih kraj
nje prošla, pomislila bih na Jima. Ne mogu ni zamisliti kako se osjećala Aoife.
Fiona je kimnula svojom starom mudrom glavom i zapalila pljugu koju ćemo
podijeliti.
Tek tjedan-dva poslije shvatila sam da su Aoifeine dnevne ture sve duže.
"Voziš ih do New Yorka nekim podzemnim tunelom, što li?" ispitivala sam
je, no moja bi se blizanka samo nacerila i rekla nešto o tome da mora raditi duže
kako bi skrpala kraj s krajem. Kada je mislila da je ne gledam, mišić između
njezinih obrva sav bi se zakovrčao i djelovao ozbiljno, baš kao i onaj između
mojih kada bih nešto tajila. Stoga sam odlučila ne navaljivati.
Odahnut ćeš kada doznaš da sam napokon dobila Ewie - koja je sve to
vrijeme provela u zagrljaju neke abhaške arhitektice, navodno "taaako pametne i
osjećajne". Uslijedila je svađa zbog koje moje sestre nisu spavale tri noći
zaredom.
Koliko se sjećam, Aoife i ja posljednji put zajedno smo sjele za stol tjedan
poslije, kada smo pozvale Jonna na večeru. I dok je Fiona pripremala odreske
koje je donijela, Aoife i ja sjedile smo vani i upijale posljednju dnevnu svjetlost.
Trebala sam primijetiti da je nekako drugačija, nekako neuhvatljiva, neprirodna.
No otkako smo upoznale onoga gada, ni jednoj od nas kompasi nisu radili kako
treba, zar ne? Nosila je moju omiljenu kožnu jaknu, Vonu s portretom Oseara
Wildea rukom iscrtanim na leđima. Čula sam kako se, onim svojim šupljim
medvjeđim smijehom, Jonno smije nečemu što je Fiona rekla. Nisam htjela
pokvariti ugođaj, ali nešto sam morala znati. Jer, kao što rekoh, znam ponešto o
naravi vremena. I smeta me kada nešto s tim vremenom ne klapa.
"Kada si se onoga dana vratila do Jima", počela sam ne gledajući je, "dugo
si se zadržala. Predugo da samo uzmeš nož."
Vjetar se dokotrljao s mora i ugušio njezin odgovor, pa sam morala ponoviti
pitanje. Ovoga puta Aoife se pokušala nasmiješiti, kao da je cijelu stvar
preboljela.
"Zasukala sam mu rukav", rekla je pridržavajući cigaretu objema rukama
kao da joj pruža sigurno uporište. "Htjela sam pošteno pogledati onu tetovažu.
Fiona mi ju je spominjala. Svi su imali neku teoriju o tome kako izgleda. Dok je
ležao na meni, zabio mi ju je u lice kao izviđačku značku za zasluge. Ali tukao
me je drugom rukom, pa je nisam uspjela vidjeti." Udahnula je i meni je sinulo
da o toj noći zapravo nikada i nismo razgovarale, osim dok smo smišljale
ubojstvo da je osvetimo. Stomak joj se napinjao ispod haljine koju je zdipila
Fioni.
 "Slušaj", rekla sam, "ne moraš -"
"Da, moram. Htjela sam se uvjeriti u to da je doista mrtav, shvaćaš? Stoga
sam ga i ja ubola. Nisam htjela da vas dvije nosite sav teret, za slučaj da staroj
Bronagh izraste nov mozak ili takvo što." Izdahnula je. "Nije bio vuk, ako se
slučajno pitaš. Ta teto-važa. Isprva, dok nisam obrisala krv, nisam uspijevala
razaznati što je. A onda sam skužila. Blizanci. Dva dječaka, s rukom u ruci. U
šumi. Kao u onoj njegovoj priči, valjda."
Pomislila sam na drugo lice iz svog nedavnog sjećanja i ugledala odsjaj
tamne kože i brzih očiju koje nikoga nisu željele ni blizu Jimu. Vragov dreser.
Čovjek s filcanim šeširom koji se pretvarao da ga zadovoljava sitniš koji su
nakon dobre predstave dobivali od djece i njihovih majki.
"Tomo", rekla sam. "Jimov čovjek za organizaciju."
"Što s njim?"
"Tomo na japanskom znači pratilac, točno?" nastavila sam. "Bit će da je Jim
momka volio dovoljno da se išara tintom. Kao da su blizanci ili takvo što."
"Aha", rekla je Aoife gaseći opušak i ne povukavši dim. "Prije no što mu je
zdrobio lice."
"Večera, dečki!" viknula je Fiona otvarajući bocu vina i pokušavajući
izmaknuti Jonnu.
I dok sjedim ovdje i sve ovo pišem, dođe mi da se išamaram što nisam
zbrojila dva i dva prije nego što smo moja blizanka i ja ušle u kuću. Samo sam
trebala zastati i razmisliti o onome što sam već znala. No takva me samokritika
nikamo neće odvesti, stalno govori Fiona. I možda je u pravu.

Aoife je nestala prije no što se prvo jesensko lišće zažutjelo.
Bio je četvrtak, morao je biti, jer sam obično tim danom odlazila po poštu u
poštanski ured u Ulici Amin. Pronašla sam ključ, otvorila naš poštanski pretinac
i izvukla nekoliko usranih reklamnih letaka i jedno pismo. I baš kad sam ga
namjeravala staviti u torbu, pogledala sam ga još jednom. Svi zvukovi oko mene
utihnuli su do mrmljanja, čak i vrištanje djece koja su se otimala oko sladoleda.

Otvorila sam pismo. Započinjalo je veselim

Hej, djevojke.

Biciklom sam odjurila do kuće, tako brzo da sam se osjećala kao da mi je
netko u pluća ulio kiselinu za baterije. Isprva ništa nisam rekla, samo sam
zgrabila Fionu za ovratnik i natjerala je da ga i ona pogleda. Sklupčala sam se na
kauču i pokrila uši. Morala sam zažmiriti, jer sam pred sobom vidjela pogled
koji sam one noći vidjela u Aoifeinim očima i znala što mi pokušava reći. Bio je
to dug oproštaj.
Fiona je pročitala pismo, poravnala ga dlanom i pogledala me. Ne znam
koliko mi je dugo trebalo da skupim hrabrosti, no na kraju sam joj prišla i počela
ga i sama čitati. Aoife je pisala:
Morala sam otići. Ne brinite, posebno ti, Rosie, gunđalo, nije zauvijek. Ali
u grad se možda dugo neću vratiti. To nema nikakve veze s bilo kojom od vas, a
nisam ni skrenula zbog onoga što mije Jim učinio. Nadam se da ćete mi obje
oprostiti ono što namjeravam učiniti.
Do tada, neka vas naši roditelji u raju paze i štite. Volim vas obje više nego
što znate.

Zauvijek vaša sestra,
Aoife

To pismo pročitala sam, valjda, stotinu puta, i još uvijek mi je djelovalo
nelogično. Dani su se pretvarali u tjedne, pa u mjesece, i svaki put kada bih došla
do posljednjih riječi, njezina bi mi poruka zvučala manje kao ljubavno pismo, a
više kao posljednji pozdrav.

Nisam mogla znati da nam slijedi još jedno pismo.
A u njemu nije bilo ni spomena ljubavi.

Sjećaš se kako sam ti rekla da znam ponešto o vremenu? Zaboravi.
Pokazalo se da sam potpuni idiot. Vrijeme radi što mu je drago, ne obazirući se
na one koji tvrde da poznaju njegove tajne ili ih nastoje spoznati. Tako bi baš i
Heraklit i Einstein mogli lijepo začepiti.
Jer tri godine koje smo provele bez Aoife činile su se kao dvadeset.
Fiona i ja zatvorile smo njezinu kamenu kuću. To nam se činilo
najpametnije. Fotografi su i dalje češljali teren, posebno u turističkoj sezoni,
kada nas je dolazilo smetati svako dijete s mobitelom. I krov je sve jače
prokišnjavao, pa smo morale ustajati u kojekakva doba noći i posvuda postavljati
kante. Finbar, blagoslovljeno mu gramzivo srdašce, za nju nam je čak ponudio
dobru cijenu, no Fiona mu je rekla da si je zabije u dupe.
Tako sam se preselila u Fionin egipatski hram, gdje sam, kad god bih
pospremala, morala paziti na sve one njene drangulije. Za stanarinu je zarađivala
kao i prije, što ti se može učiniti neumjesnim. Morbidnim, čak, da nakon cijele
ludorije jedan k'o sam vrag kriv ubojica paradira Presvetim Srcem i kvari
povodljive mlade umove.
Doduše, bilo je roditelja koji su je željeli žigosati kao desperatnog ubojicu.
Donald Cremin, Mary Catherinein otac, pokušao je. Bilo je i onih koji nisu stali
na tome da polugluhoj gospođi Gately šapuću o seksualnoj izopačenosti, o
vještičjem kovenu i sličnim besmislicama.
Jedino na što nisu računali bila su njihova djeca.
Kad god bi neko od Fioninih šmrkavih čudovišta, s nekim nejasnim
obrazloženjem, ispisali iz njezina razreda, neko drugo jedva bi dočekalo da ga
poučava castletownbereski Jessie James.
Čekali su je u redovima na hodniku. Neki su u udžbenicima imali i njezin
autogram. Na kraju, prije no što su događaji ponovo naglo promijenili tijek,
markiranti bi je na povratku s posla pratili ulicom.
Kod kuće sam je gledala kako prelistava bezbrojne brošure i mape
putovanja, kao da bi ijedna od nas doista otišla iz grada sve dok Aoife nema.
Smirivalo ju je, znam, da i dalje gleda nakupine kamenja razasute po
pustinjskom pijesku. No nikada mi o tome ništa nije rekla. Nije ni morala.
Njezine misli čula sam i s druge strane prostorije. Od nas tri, ona je oduvijek
najglasnije mislila.
Ja sam, usuđujem se reći, u međuvremenu postala pravi stručnjak za
brbljanje na radiovalovima. Ipak, nisam kao nekada razgovarala sa svakim
seronjom, tek toliko da mi prođe vrijeme. Ubrzo je gomila mojih radijskih
špijuna, od Clontarfa do Killale, tražila kratko ošišanu plavušu koja vozi olupani
smeđi vauxhall royal. Na straži su bile čak i revne velške školarke iz
Aberystwytha, a vodila sam i duge, isprekidane razgovore s lučkim kapetanima
u Liverpoolu i Cherbourgu, za slučaj da je krenula onamo. I usput se ostavila
pljuga, zamisli! Udebljala sam se, kao netko tko zbog bolesti ne izlazi iz kuće.
Fiona mi je govorila da mi dobro stoji, za što sam joj mogla opaliti pljusku.
Sada, kada više nije bilo Ewie, za koga sam, kvragu, trebala izgledati seksi?
Svoju rakunsku šminku podijelila sam curama iz Presvetog Srca, mršavima k'o
trava, koje su me u oduševljenju umalo izljubile. Iz kuće sam izlazila samo u
kupovinu namirnica, a onda se vraćala svojim skalama i svom mikrofonu, gdje
sam se osjećala sigurno.
Samo, ništa od toga nije pomagalo. Aoife je otišla.
A dogodilo se još nešto, nešto što sam opazila tek mjesecima poslije. Netko
je nestao iz mog nevidljivog svijeta megaherca.
Stražar, onaj samozadovoljni glas što je sve o Jimu doznao prije mene,
zatvorio je svoja vrata. Tražila sam ga lijevo-desno po skali, mijenjala
frekvencije, čak i zamolila druge radioamatere da mi jave ako ga pronađu na
svojim skalama. Ali nitko ga nije pronašao. Počela sam se pitati nije li taj
slatkorječivi tip bio sam Jim, nije li se i tako igrao našim glavama, za slučaj da
igra licem u lice nije bila dovoljna.
"Neki dan sam čuo nekoga tko je zvučao slično", ustvrdio je jedan od mojih
najotkačenijih radijskih obožavatelja s druge strane mora, iz Brightona. "Samo je
otvorio kanal i trabunjao o zlu, prilično dugo. I bio je poprilično srdit. Onda je
zasvirao na klaviru. Trajalo je cijelu vječnost. Cola Portera, zvučalo je kao 'Sve
prolazi'. Vjerojatno i prolazi. Nakon toga više nije ni prozborio, pa sam se
isključio."
 Možda bih u nešto od toga i povjerovala da je dolazilo iz pouzdanog izvora,
a ne od tipa koji je dahtao pri pomisli da mi zaviri u gaće. Osim toga Stražar mi
nije zvučao kao ljubitelj glazbe. Bio je previše opčinjen vlastitim glasom da bi se
gnjavio s drugim instrumentima.
Bronagh se neko vrijeme držala podalje, ali na kraju je s nama ipak ponovo
počela razgovarati. Slučaj protiv Jima i Toma, ispostavilo se, temeljio se na
indicijama, ali seksualni napadi i ubojstva su prestali. Iako dokaza za to nije bilo,
svi su znali da su upravo ti dečki počinitelji. Svake godine Jonno je na
gradskome trgu organizirao dobrotvorne priredbe za pomoć obiteljima žrtava.
Fiona i ja nevoljko smo bile počasne gošće, ali smo mu izlazile ususret. Uvijek
bi mi rekao da me u pubu u svako doba čeka pivo, ali nikada nisam ušla onamo.
Gospoda Crimmins, koja je preuzela sve goste koje je tetka Moira rastjerala,
izgradila je novo krilo na svom prenoćištu i odnosila se prema nama s
poštovanjem. "Ni meni se taj momak nije sviđao", uvijek bi nam rekla.
Stvari su se vratile u normalu, koliko je to bilo moguće u gradiću poput
našeg, i čovjek bi očekivao da će na tome i završiti, zar ne? Dvije šašave sestre
koje po svijetu traže treću, izgubljenu, nastojeći zaboraviti tetku koja ih je
jednom voljela. Ugasi televizor i idi u krevet. Kakav bi to usrani film bio.
Vrijeme jest čudna stvar. Zgrabi te i saplete, bilo bi predugo objašnjavati
kako. Jer, gotovo tri godine od dana kada sam podigla Aoifeino pismo, u našem
poštanskom sandučiću osvanulo je drugo. Kuverta je bila od debeloga pamučnog
papira i bila je poslana s adrese:
Ulica Strand, Malahide, Okrug Dublin

Bilo je preusmjereno iz Aoifeine stare kuće, pa sam znala da nije njezino.
Primatelji nisu bili navedeni, tek poštanska adresa. Ovoga puta sama sam
rastrgala omotnicu, ne osvrćući se na radoznale poglede susjeda. Drage moje,
pisalo je:
Nadam se da vas je ovo pismo zateklo u dobrom zdravlju. Odmah ću prijeći
na stvar budući da mrzim pisati i nemam nikakvu želju tratiti vam vrijeme. Imam
čvrst dokaz da ste sve tri ubile mog Jima. Ne zanima me vaše uhićenje. Nešto
drugo mi je na pameti. Zgrabio me je rak i nije mi ostalo puno vremena, kažu
liječnici. Mjesec dana, možda.
Evo dogovora: želim da sve tri dođete u Dublin i brinete se o meni dok ne
umrem. Nemam nikoga drugoga. Učinite mi tu posljednju uslugu, ili će gardai
dobiti sve podatke kojima raspolažem. Prilazem uzorak. A imam ih još. Vi, cure,
niste za sobom počistile kako treba. Adresu ćete pronaći na poleđini kuverte.
Dođite čim ovo pročitate. Ako ne, posjećivat ću vas u zatvoru Docha-s, zar ne,
drage moje?

Velike puse svima
Vaša teta,
 Moira

Uzorak? Čega? Ne razmišljajući sam učinila što je rekla; bio je to refleks iz
djetinjstva. Protresla sam kuvertu i nešto mi je iz nje ispalo na dlan. Nešto u što
bih pogledala svaki put kada bih svojim plućima obećala da se posljednji put
guše.
Bio je to moj upaljač, onaj s lubanjom i prekriženim kostima, koji sam
svojedobno osvojila na pokeru. Prokleta žena stavila ga je u plastičnu vrećicu.
Sitni komadići zemlje još su bili zalijepljeni za njega. Nisam se sjećala da mi je
igdje ispao, ponajmanje ispred tipa kojega sam netom izbola nožem. Kada sam
ga posljednji put upotrijebila? Pokušavala sam premotati traku tri godine unatrag
i nisam uspjela. Ali obično sam ga nosila u torbi. A torbu sam toga dana imala sa
sobom. Što je još imala Moira? pitala sam se okrećući pedale, na putu k sestri.
Putem sam zastala da povraćam. Dok su drveće i radoznali pogledi prolijetali
kraj mene, pokušavala sam zamisliti što bi se dogodilo da pismo jednostavno
poderem i ne spomenem ga Fioni. Bio je to običan blef, prijevara žene koja je
izgubila i posljednju trunčicu razuma što joj ga je udijelio njezin plastični Isus.
Točno? A onda sam počela sumnjati u sebe.
Jesmo li ostavile otiske prstiju na još nečemu? Na gumbima na Jimovoj
košulji, možda? Ne, murjaci bi to otkrili davnih dana. Kada sam otvorila vrata
Fionina doma i upala unutra, mašući pismom kao luđakinja, u glavi mi se vrtjelo
kao da u njoj radi fen.
Samo, moja starija sestra nije bila sama.
Osoba koja je sjedila na kauču, odjevena u nešto nalik otrcanoj vatrogasnoj
odori, nije odmah ustala. Baš sam htjela upitati Fionu je li nam to lokalna
dragovoljačka vatrogasna brigada došla pomoći da obnovimo kamenu kuću. A
onda sam prišla dovoljno blizu da vidim tko se skriva u tom kostimu. Ispustila
sam pismo na pod, načinila još jedan korak i u srcu osjetila istodobno ljubav
meku poput karamele i usijanu srdžbu koju ti ne mogu ni pokušati opisati.
Posjetitelj je podignuo glavu i stidljivo se nasmiješio.
"A sad ćeš mi reći da sam nadrapala, je li?" rekla je Aoife.

Dugo se ništa nije dogodilo. Nije bilo radosnih usklika, ni srdite vike. Samo
sam podigla pismo i sjela što dalje od Aoife. Riječi mi nisu dolazile. Vrata su
zaškripala pod udarom vjetra koji je vani puhao. Fiona mi je, bez pitanja, ulila
šalicu čaja, i ja sam je zgrabila ne oklijevajući. Morala sam raditi nešto dok ne
dođem k sebi.
"Puno toga moram objasniti, znam da moram", rekla je moja blizanka i
kimnula u svoju šalicu s čajem.
"Pedeset i pet centa", napokon sam rekla, pokušavajući zvučati mirno.
"Roísín rekla je Fiona, zvučeći poput naše majke.
"Toliko bi te koštalo", ustrajala sam. "Jebenih pedeset i pet centa, za
poštansku marku za razglednicu kojom bi nam dala do znanja da ne ležiš
potrbuške u nekoj grabi. Ali tebi je i to bilo previše, je li? Previše komplicirano,
polizati marku? Pa mogla si pričekati vlažno vrijeme i stajati vani dok ne bude
dovoljno mokra da je prilijepiš na kuvertu? To bi bilo lijepo."
"Rosie", pokušala je Aoife, i tek tada postala svjesna pisma koje sam držala
u ruci. "Mogu li samo "Ne, ne možeš", rekla sam zadržavajući suze, ali jedva.
"Baš nam je bilo lijepo, meni i Fioni, dok nam je oko vrata, kao krepani albatros,
visjela ona besmislica o sestrama Stiletto. A ti si bila - gdje? Na jugu Francuske s
nekim svojim nogometašem? Ili s onim Belgijancem što nas je pokušavao
naučiti zviždati?"
"Morala sam nešto obaviti", bilo je sve što je rekla u smislu objašnjenja,
stežući kaputić čvrsto oko tijela, kao novak koji se za inspekcije skriva od šefa.
Fiona mi je spustila ruku na rame, ali ja sam je ignorirala. Možda i nemam
pojma o vremenu, ali nisam toliko glupa da ne osjetim kada ti, nakon što tri
godine glumiš da ti je dobro, čep napokon izleti iz boce. Nekoliko puta presavila
sam papir koji sam držala u ruci, gotovo zaboravivši da se ne radi o pozivnici za
večeru, nego o đavoljem origamiju.
"Pa, samo se nadam da si posjetila tetku Moiru", rekla sam, "ako si to
mislila reći onom smijurijom 'oprostite mi zbog onoga Što ću učiniti'. Onda? Jesi
li joj ušla u trag, zapalila joj kuću ili takvo što?"
"Sada bi bilo dosta!" rekla je Fiona. Mislim da se, unatoč svemu, iskreno
zgrozila slušajući me kako želju izgovaram naglas.
I sama je pomišljala na to; zato je i zvučala kreštavo i sablažnjeno, kao
kakva bakica.
"Ne, nisam", rekla je Aoife i posegnula za mojom rukom. Nakon nekoliko
trenutaka zgrabila sam je, ali je još nisam mogla pogledati u lice. Nisam željela
da me itko vidi kako plačem, čak ni moje sestre. Kad bi me Ewie uzrujala, dok je
još dolazila, uvijek bih otišla u kupaonicu i izlazila tek kada bi mi oči bile suhe.
Ne opravdavam se, naprosto je bilo tako. Priznat ću ti, ništa na ovome svijetu
nije se moglo mjeriti s ponovnim dodirom Aoifeinih prstiju. Fiona je bila
dovoljno pametna da ne otvori usta i uprska cijelu stvar.
"Pa što si onda radila?" upitala sam.
"Dajte mi malo vremena i sve ću vam ispričati", rekla je Aoife, i sama
pomalo šmrcajući, na kraju. Primijetila sam da su joj ruke ogrubjele, kao u
pralje. "Ne znam odakle bih počela. Ali ostat ću neko vrijeme. Stoga ne moramo
žuriti."
Što sam sporije mogla, razmotala sam pisanu prijetnju tetke Moire,
gledajući kako se lica mojih sestara napinju od iščekivanja. Papirnata ptica što
sam je pokušala složiti od pisma naše tete razmotala se u čamac. "O, da,
moramo", rekla sam, osjećajući kako se i posljednji ostaci sigurnosti ili radosti
što se kovitlala u meni stvrdnjavaju i pretvaraju u kamen. "Jer idemo u
Malahide."

 Ni jedna od nas u vlaku nije puno govorila.
Vlak koji je u devet i trideset polazio iz Cork Cityja bio je dupke pun.
Odjeća je na svima bila mokra i prozori su se zamaglili kao u ruskoj kupelji.
Sestre i ja pronašle smo mjesto uz prozor, što je moguće dalje od vagon-
restorana. Jer, da je netko čuo naš isprekidani razgovor, odmah bi povukao
ručicu za slučaj nesreće i pozvao najbližeg policajca.
Pokušaj nas razumjeti. Nismo bile nikakve okorjele kriminalke, tek tri
djevojke koje nisu imale izbora. Ako se okorjeli kriminalci i kriminalke upravo
time ispričavaju pred sucem... pa dobro. Zamisli sebe na mom mjestu, i
matematika postaje razumljivija. Voljeti ga ili ga ubiti? Sjećaš li se tog starog
pitanja za publiku? Problem je u tome što ti, jednom kada ubiješ, to više i ne
izgleda strašno. A gdje je tome kraj? Shvaćaš li me?
"Nisam ponijela nikakvo oružje", rekla sam ostalima, tiho, smiješeći se
dvojici starijih ljudi koji su na drugom kraju reda dijelili vrećicu čipsa.
"Začepi, idiotkinjo!" prošaptala je Fiona. Za put nam je spremila sendviče i
čaj, baš kao što je to činila kada bi naši roditelji izlazili i ostavili najstariju sestru
da nam kuha.
Aoife je šutjela sve do posljednje postaje. Kožu joj je, u tri godine, prekrio
nekakav tanak sloj tuge, ali bore na njemu nisu pričale cijelu priču. Šutni me ako
zvučim sladunjavo, ali iz nje je zračio nekakav spokoj kakav ne bi osjetila ni
nakon bezbroj sati s paterom Malloyem. Nije popuštala pod pritiskom, čak ni
sada kad nam je nad glavom visjela prijetnja tetke Moire. Iako je negdje imala
neko fantastično skrovište, nije ni razmišljala o tome da ne pode u Dublin sa
mnom i s Fionom. "Svi za jednog..." rekla je nakon što je nazvala željezničku
postaju i kupila nam karte. Nešto se promijenilo u njezinoj nutrini, u samoj srži,
a to "nešto" nije bilo ubojstvo. Bila je to neka blistava svjetlost koju je
zadržavala za sebe.
"Moram vam nešto pokazati", napokon je rekla netom prije dolaska u
Dublin, kada se - u New Bridgeu - ispraznio gotovo cijeli vagon.
Fiona i ja nagnule smo se prema njoj i vidjele predmet što ga je držala u
ruci.
Bio je to muški novčanik.
"Uzela sam ga iz Jimova džepa", rekla je i, prisjećajući se, ponovo ostala
bez daha. "Ne znam zašto sam ga sačuvala."
Predmet boje karamela sjajio se od izlizanosti. Nisam mogla dočekati da ga
otvorim. Tu sam čast ipak prepustila Aoife. U njemu sam ugledala ono što sam i
očekivala: račune i nekoliko novčanica. Moja blizanka potom je prstima, iz
plastične navlake, izvukla Jimovu vozačku dozvolu. Na slici je doista bio on, s
onim blještavim zubima i spuštenim seksi obrvama. Ali ime je pripadalo
neznancu, što me uopće nije iznenadilo.
"Dakle, zove se Jim O'Driscoll?" rekla sam.
"Zvao se", ispravila me je vječita učiteljica Fiona. "Što jos imaš?"
Aoife je na dlan istresla sve smeće iz novčanika, jednu staru voznu kartu i
potrošenu telefonsku karticu. Primijetila sam da se novčanik nije stanjio.
Zavukla sam prste iza vozačke dozvole i osjetila nešto što se od znoja zalijepilo
za kožu novčanika.
Presavijeni list papira, požutio i šupljikav od starosti, ponovo je ugledao
svjetlost dana.
"Što je to?" upitala je Aoife i spustila glas ugledavši konduktera koji je
krenuo u posljednji obilazak prije svršetka smjene.
Pažljivo sam razmotala unutarnji život i maštu jedinog muškarca (osim mog
oca) o kojemu sam ikada išta željela doznati. Papir se teško odmotavao, opirući
se indiskreciji, no na kraju je ipak otkrio o čemu je stari dobri Jim sanjao između
dvaju ubojstava.
Rukom iscrtan, staromodni zemljovid s blagom nalik dječjem širio se na
sve četiri strane svijeta. Na sjeveru, neprohodni ledeni stupovi stajali su na putu
sitnome liku sa štapom u ruci. U dnu zemljovida, blizu oceana prepunog strašnih
hobotnica, na stazi uz plažu, ležala je ženska figura slomljenog vrata.
"Kriste, izgleda kao Sarah", rekla sam, i kondukter je okrenuo glavu prema
meni. Da se izvučem, počela sam se smijati i kikotati kao curica kakva nikada
nisam bila, i on je produžio, odmahujući glavom.
Blizu onoga što je trebao biti istok, zemljovid se pretvarao u šumu kvrgavih
hrastova, sa čarobnjacima u šiljatim šeširima iz čijih su prstiju izlazile zrake, u
cik-cak liniji. Djeve bajne bježale su od vukova, koji su izgledali kao da žive u
obilju iz kojega će, prije zalaska sunca, odabrati plijen.
No mene je sledio jedan detalj, loše nacrtan i razmazan.
"To je dvorac", rekla sam podižući zemljovid na svjetlost. I bio je. Jim je,
Magic Markerom, vrata dvorca obojio u crno. Izvan zidina dvorca jedan je lik
sjedio i baratao nečim nalik radiouredaju. Muškarac, činilo se. Iz glave su mu
izvirali "električni valovi". I, dobro si me čuo, sjedio je; postojao je savršeno
dobar razlog zbog kojega više nikada neće ustati.
Noge su mu bile slomljene. Gotovo kao da ga je netko namjerno pregazio i
ostavio da umre. Kraljević, sjetila sam se Jimove bajke, koji je posjedovao
magične moći. Konj je upravo pao na njega. Njegov brat Euan ubit će ga i
ukrasti mu krunu. Ime umirućeg kraljevića bilo je... kvragu, nisam se mogla
sjetiti.
Pokraj vlaka proletjeli su prvi betonski stupovi, što je bio znak da sestre i ja
uskoro zalazimo u neprijateljski teritorij.
"Sljedeća postaja, Dublin Heuston", odjeknuo je beživotni glas iz razglasa.
"Ovaj vlak vozi u Dublin Heuston. Hvala vam što ste putovali Iarnród
Eireannom."
Komotno nam je mogao reći i da vlak juri ravno prema zidinama zatvora
Dochas; njegova crna vrata s treskom su se zalupila za nama.

Kada smo bile male, majka bi nam uvijek pričala istu vrstu priče za laku
noć, posebno kada bi nešto lupnulo u mraku. Medu njima nije bilo puno razlike,
ali bi se malo produžavale ako bismo pred kraj priče još uvijek plakale ili bi nam
trebao dodatni tračak nade koji bi otjerao babarogu ispod kreveta.
Obično bismo joj međutim dodijavale da nam priča priču u kojoj smo na
kraju ispadale junakinje, u strašnim okolnostima. Zar bi inače bile zabavne?
Majka bi najprije pokušala s blažom inačicom, onom u kojoj se jednorozi igraju
s vilenjacima i slična sranja. A onda bi popuštala i pričala onu u kojoj je nešto
vrebalo iz mraka.
"Živjele jednom tri hrabre djevojčice, baš poput vas", počela bi,
ušuškavajući nas u poplune sve do brade, gaseći sva svjetla osim jednog. "Dom
im je bila drvena kuća duboko u začaranoj šumi. I vilenjaci i životinje voljeli su
ih imati za susjede. Samo su trolovi, koji su više voljeli mrak i danju se skrivali
ispod stijena, noću izlazili i vrebali tri ljepotice. To je značilo da sestre, čim
sunce zađe, moraju osvijetliti kuću."
I nastavila bi nam pričati kako su djevojčice svake noći skakale u nebo i
mrežama za leptire hvatale zvijezde, dovoljno zvijezda da osvijetle spavaću sobu
dok se sunce ne vrati. Upletale bi komete i sazviježđa sve dok ne bi načinile sag,
koji im je služio kao pokrivač. Napokon, uplašeni neprestanim sjajem iz njihove
kuće, trolovi su prestali dolaziti.
Sve je bilo dobro dok se najljubomornija od svih pećinskih trolica nije
odlučila ukrasti njihovo zvjezdano blago. Nije imala ime, no plašili su je se čak i
vukovi; kada bi osjetili njezinu prisutnost, odustajali bi od lova.
Čekala je da djevojčice zaspu, omotala se šalom toliko gustim da se kroz
njega nisu mogle probiti nikakve zrake i popela se u kuću na drvetu. Ruke su je
zapekle kada je dodirnula blještavi pokrivač, i gotovo je kriknula. Ipak, uspjela
je ostati tiho sve dok tisuće zvijezda nije pospremila u najdublju, najmračniju
rupu u zemlji.
Tri djevojčice probudile su se jer su im na vrata sada lupali i pokušavali ući
i svi drugi trolovi. "Preostaje nam samo jedno", rekla je najhrabrija djevojčica.
"Moramo se uputiti pod zemlju i svladati sve opasnosti koje leže pred nama. Jer
mi smo sestre koje spavaju pod zvijezdama."
Najhrabrija. Kako ti se to sviđa? Majka je oduvijek imala smisla za
melodramu. Nakon bezglave odiseje s Aoife, Fionom i sa mnom u glavnim
ulogama, borbe s vješticama, demonima i crnim vitezovima, sestre bi napokon
vratile kozmički pokrivač i živjele sretno do kraja života. Majka bi nam, uz to,
noćne svjetiljke ostavljala upaljene do jutra, što ju je poprilično koštalo.
Rekoh ti da nas je voljela, zar ne?
Na postaji Heuston nije nas čekalo ništa čarobno.
Ukrcale smo se na lokalni dart-vlak za Malahide i ponovo zapale u tmurnu
tišinu dok su pospane kuće na lukobranu prolazile pokraj nas. I<ada smo tamo
stigle, valjalo nam je proći tek nekoliko uskih ulica u kojima su sve kuće
izgledale kao da su napravljene od raskvašenih medenjaka.
Ja sam bila najhrabrija, pretpostavljam. Stoga sam i pozvonila na vrata kuće
broj jedan u Ulici Strand, prije no što je to njima dvjema uopće palo na pamet.
Sjetila sam se dana kada me je tetka prvi put odvela da mi kupi slatkiše i osjetila
se veoma starom.
Iz kuće su se začuli disciplinirani, odrješiti koraci, a onda i oštro škljocanje
brave na vratima. Tu sam kombinaciju zvukova, petkom uvečer, naučila mrziti
kod kuće u Castletownbereu. A onda su se vrata otvorila.
Nikada je nisam vidjela tako lijepu. Kosa joj se prosipala po ramenima,
preplanulim koliko i lice. Zubi su joj blještali jače od Jonnovih umjetnih, a
haljina joj je pristajala kao da je na tijelo nanesena sprejem. U toj je kući prokleti
vremeplov, pomislila sam. Vratila je sat unatrag. Jim se nikada nije dogodio.
Ponovo smo bile djeca. I naši roditelji samo što nisu stigli.
Je, baš... znam. Prokleto dobro vrijeme da zabiješ glavu u pijesak.
Kakav god rak navodno imala, ustuknuo je pred sunčanjem. Na nosu su joj
izbile pjegice. Najprije nas je pogledala, a onda se nasmiješila, s takvom
iskrenom radošću da sam odmah znala da je jedna od nas trebala ponijeti barem
nož.
"Stigle ste, ljepotice moje", rekla je, i ja sam se zapitala gdje krije zvjezdani
sag. "Taman na vrijeme za čaj."

Evo, opet me hvata onaj čudni osjećaj da ti ne želim dalje pričati.
Jer, ti već pogađaš, zar ne? Najčudnija stvar u vezi s vremenom koje smo
provele u toj kući bila je činjenica da nam je, u početku, sve djelovalo veoma
civilizirano, gotovo ugodno. Tetka Moira je, naravno, bila uvrijeđena, i nije
mogla prikriti srdžbu dok nas je posjedala za onaj stol od mahagonija koji smo
prepoznale iz starih dana. Gotovo se ispričala što nas je uopće natjerala da
dođemo. A onda, kada su se kocke šećera istopile u čaju, prešla je na stvar.
"Rak kostiju", rekla je tetka Moira i kimnula nam kao da se predstavlja tim
imenom. "To znači da ću izblijedjeti kao stari ubrus. I ne brinite. Kada me više
ne bude, možete uzeti svoje... stvari... iz one komode, tamo." Pokazala je
komodu od hrastovine na drugom kraju sobe. Jedini ukras u sobi bio je
fotografski portret Eamona de Valere. Gipsani sveci očito nisu preživjeli
putovanje do Malahidea. Ostatak kuće mirisao je na ustajalu prašinu i kajanje. U
njoj nitko, zapravo, i nije živio; svi su u njoj samo boravili. Plastični Isus visio je
iznad vrata, a tapete su bile one prugaste, kakve ste mogli očekivati u kući
pokojne bake prije pedeset godina. Osim nekoliko fotelja koje su izgledale kao
da se na njima previše sjedilo, drugog pokućstva nije bilo.
"Kakve stvari?" upitala je Fiona silno se trudeći da ne zvuči kao da bi joj
najradije zavrnula šijom. "Imaš upaljač, dobro, ali ..."
"Što, zar se ne sjećate?" zadirkivala nas je naša naizgled posve zdrava tetka
i, da nam udovolji, otišla otključati ladicu komode i vratila se s nečim nalik
vrećici trave. Tada sam prvi put opazila njezinu ogrlicu. Izgledala je kao da je
izrađena od željeza, ili od potamnjelog srebra. Ali privjesci na njoj nisu bili
drago kamenje, nego ključevi. Pred nosom nam je protresla vrećicu punu zemlje
i rekla: "Gardisti ovo nikada nisu pronašli. Upalo je u šuplje deblo, kao u
bajkama. Ali ja jesam. I trebalo mi je dugo. Otišla sam tamo i tražila, čim mi je
Brianna iz SuperValua rekla da je Jim naišao po bocu chablisa i krenuo prema
plaži." Zurila je u mene i ja sam joj uzvraćala pogled sve dok mi nije postao
nepodnošljiv. "Problem je u tome što on nije pio chablis. Meni je to zvučalo kao
nevolja, nije li? Imala sam taj osjećaj praznine i prije no što sam doznala da je..."
Zastala je prije no što je usnama uobličila riječ mrtav. "Dobro. U svakom
slučaju, nakratko sam morala nestati kada su Bronagh i njezini pajdaši stigli sa
psima. Ali vratila sam se. Pronašla sam prave dragocjenosti. I potražila sam ih
još, čak i kada su one glupe žene mjesto pretvorile u svetište. Prava kolekcija,
zar ne?"
U vrećici je stajala zgužvana kutija cigareta koju je Jim bio bacio, a druga
je sadržavala nešto nalik gumbu s Aoifeine haljine. Bilo je tu još predmeta, no ja
sam prestala gledati. Samo na temelju toga, u to sam bila sigurna, osudili bi nas
za ubojstvo. Tetka Moira je ponovo zaključala svoje dokaze i gurnula nam preko
stola nekakav papir, da ga pročitamo.
"I sada, kada smo sve ovdje, dogovorimo kućna pravila", rekla jeKao da
smo ponovo bile u školi, sa časnim sestrama. Ustati u šest, pripremiti joj doručak
i lijekove. Nakon toga, pospremati do podneva, pripremiti joj ručak, još
analgetika, i tek smo tada smjele i same jesti. Prije pripremanja večere za nju,
poslijepodneva je valjalo provoditi u nabavci namirnica, s jednom neobičnom
stavkom.
"Iz kuće smijete izlaziti samo po jedna", rekla je tetka Moira. Sada je
izgledala manje blistavo.
"Zašto?" upitala sam.
"Zato što ja tako kažem." Pokazala je dugi bež kaput što je visio na vješalici
pokraj vrata. "I, kada izlazi, svaka će odjenuti onaj kaput i šal. Kupovat ćete
samo u dućanu na uglu ulice i nikada nećete kupiti ništa što nije na popisu.
Jesam li bila jasna?"
Pogledala sam je u oči i sjetila se kako mi je Fiona opisala kako je izgledala
pri prvom susretu sa Jimom. Opčinjena, mislim da je rekla. Izvan sebe. Ne
izvučemo li se uskoro odavde, mrtve smo k'o zečevi usred sezone lova, pomislila
sam. I, gledajući tračak njezina osmijeha, već sam razmišljala o najboljem
načinu bijega.
Prvih nekoliko tjedana ništa se nije dogodilo. Fiona je kupovala, ja sam
čistila, Aoife je kuhala, baš kao u nekoj maštariji staroga Deva o tomu kako
čestite irske djevojke trebaju provoditi vrijeme.
A tetka Moira?
Pa, bila je sretna, dakako. Nisam ni sanjala da može biti toliko sretna. S
guštom je isticala naše pogreške - kada bih zaboravila oprati cijelu površinu
toaletne školjke ili kada bi Aoife presolila juhu, recimo. No samoj sebi govorila
sam da će to potrajati tek nekoliko tjedana. Molim te, nemoj misliti da sam bila
toliko naivna ili glupa. Da si vidio tu ženu, da si vidio kako blista iznutra, i ti bi
bio uvjeren u to da se radi tek o poboljšanju prije no što se nad terminalnim
bolesnikom spusti zastor.
U kuću nisu dolazili nikakvi gosti. Zapravo, sve to vrijeme vidala sam tek
malenog poštara, koji bi zastao pred vratima kao da čeka da ga pozovu na čaj.
Sada znam da sam mu davnih dana trebala nešto doviknuti, ali kako sam mogla
predvidjeti što nam se sprema? Na prednjim stubama ionako se nije predugo
zadržavao. Mislim da ga je Moira otjerala.
Aoife je noću odlazila spavati u podrum, gdje je tetka Moira uredila još
jednu gostinsku sobu, dok smo Fiona i ja ostajale zajedno, u sobi na katu.
Pronašla sam paket praznih bilježnica koji je netko tamo ostavio, prašnjavih, s
brojkom 1941 utisnutom na hrptu. Upravo čitaš iz jedne od njih, što si, sigurna
sam, već pogodio. Čak sam počela crtati kalendar kako bih mogla izbrojiti
koliko nam dana preostaje do odlaska, bila naša draga teta dotada pod zemljom
ili ne bila. Fiona se žalila na glavobolje, no ja se na to isprva nisam obazirala.
Vidjela sam da iz kuhinje krade pljuge, a znala sam da ne podnosi cigaretni dim.
Ne, na spoznaju da stvari nisu onakve kakvima se čine potaknulo me je
nešto drugo.
Jednoga jutra, ne tako davno, probudio me je zvuk ključa u bravi.
"Halo?" rekla sam i sjela trljajući oči. Sanjala sam vještice.
"Nastavi spavati", prošaptala je tetka Moira s druge strane vrata, no znala
sam što sam čula. Okrenula sam kvaku, ali nisam mogla otvoriti vrata. Više se
nije pretvarala da nas ne drži zatočene. Oslušnula sam i još nekoliko puta začula
zvuk čeličnog ključa u bravi. Taj mi je zvuk govorio da sam, onoga dana kada
smo stigle, trebala preskočiti stol od mahagonija i zakrenuti joj mršavim vratom.
Ako je moja tetka bolovala od raka, ja sam bila jebena madam Curie. Bila je to
osveta, čista i nepatvorena. I mi iz kuće nećemo izići žive.

Od toga dana više nismo smjele izlaziti iz svojih soba. Čak ni kada sam
počela piškiti krv. Nisam imala blagoga pojma zašto se u sebi osjećam tako
slomljeno.
"Vama se ne može vjerovati", rekla je naša uzničarka i iskoristila priliku da
nas, dok smo spavale, stavi u lisičine, kao u nekom lošem filmu. "Ubojice valja
držati pod ključem, zar ne?" Vrata bi otključavala samo triput tjedno, kad bi nam
donosila nekakve splačine koje je nazivala hranom. I mi bismo ih pojele,
naravno. Što smo drugo mogle? Skočiti s kreveta i ubiti je? Vjeruj mi, pokušala
sam. Dvaput. I oba puta tako me je prebila da još uvijek osjećam kako mi se
prednji zubi klimaju dok žvačem.
Počela sam gubiti na težini, naravno. No nije to bila obična dijeta, nakon
koje ti traperice vise na stražnjici. Mogla sam vidjeti vlastitu prsnu kost.
"Nešto je u hrani", rekla je Fiona, prekrivena ranama koje nije uspijevala
očistiti.
Ja sam mogla misliti samo na Aoife.
Nisam je vidjela tjednima, i pitala sam se nije li je naša tetka već ubila, iz
čiste zloće. Moira nas je upozorila da se ne javljamo nikome izvan kuće, inače će
moja blizanka nadrapati. U to nisam sumnjala.
Pred neku noć čula sam tiho zvečanje metala. Netko je lupkao po cijevi
koja je kroz našu kupaonicu vodila do podruma. Isprva nisam uspjela razaznati o
čemu se radi jer mi se i sluh izobličio, a onda sam shvatila. Bio je to Morseov
kôd, i već mi je promaknuo dio rečenice:
...T...I...D...O...B...R...O...?

Jesam li dobro? Oči su mi se napunile suzama i počela sam drhtati. Kada
smo bile male, Aoife je, Bog je blagoslovio, sjedila u našoj sobi i trpjela moje
poduke iz Morseova koda. "Dobro će ti doći, vidjet ćeš", uvijek bih inzistirala,
gledajući je vrlo ozbiljno. "Ali zašto?" upitala bi ona. "Sto ako iznenada u
cijelome svijetu nestane struje? Eto zašto", odgovarala bih joj, po mom
mišljenju, savršeno logično.
Probudila sam Fionu i dohvatila odvijač koji je pronašla pod krevetom da
Aoife pošaljem odgovor.

K...A...K...O...D...A...S...E...I...Z...V...U...Č...E...M...O...?

Sekundu potom uslijedio je Aoifein odgovor, jasan kao telegram što ga s
vrhovnog suda šalju ravno na gubilište.

P...R...V...O.. .J...E...U...B...I...T...I

"Kakva je to buka?" zaurlala je tetka Moira iz prizemlja. Čula sam kako joj
potpetice već lupkaju na stubištu. "Sto radite?"
"To je voda, teta Moira", rekla je Fiona. "Klokoće po cijevima."
"Nešto se domunđavate", rekla je tetka i oteturala niz stube.
A onda se začuo zvuk kao da pretura po svojim tajnim ladicama. "Ali
nećete se izvući. Jim mi je svjedok, sve ću vas nadživjeti."
To je bilo nešto novo. Znam da bi se stari Jim na to nasmiješio. U njezinu
grozničavom umu, najveći stručnjak za seks i smrt u Zapadnom Corku zasjenio
je i samoga Boga.
Čekala sam nekoliko sati, sve dok vika u prizemlju nije utihnula. A onda
smo Aoife i ja, preko cijevi, porazgovarale o bijegu, o ubojstvu i o dnevnicima
koje smo sve tri počele pisati. Dogovorile smo se da ćemo pokušati pobjeći
sljedeće srijede ujutro, kud puklo da puklo. Usput rečeno, to je danas, ako se
pitaš. Mjesec se sprema zaroniti u gomilu cigle ispred mog prozora. Najviše
smo, ipak, razgovarale o tome koliko se, bez obzira na sve, međusobno volimo.
Napokon mi je rekla i zašto je morala otići, zašto je nije bilo tako dugo, i ja sam
joj rekla da shvaćam. Kako je ne bih shvaćala?
Evo ga.
Sunce upravo izlazi i Fiona posljednji put oštri onaj prokleti odvijač. Tetka
Moira nam nešto sprema, znam da sprema, jer dolje razgovara sama sa sobom i
vuče nešto teško, nešto čiji mi se zvuk ne sviđa. Kada luđaci raspravljaju sami sa
sobom, vrijeme je da prekineš tulum, čak i ako ti za to nije preostalo snage.
Fiona mi je baš i mogla spomenuti onih tristo Spartanaca pred perzijskom
vojskom, no za to više nema vremena. Dogovorile smo se da tetku Moiru
napadnemo čim ude s hranom. Obećale smo jedna drugoj da će ona koja se
uspije izvući poštom odaslati naše dnevnike. Što je? Zar si mislio da smo toliko
glupe da ne znamo da sve tri ovo ne možemo preživjeti? Zar me uopće nisi
slušao? Ja više ne mogu ni ustati, jebote, a kamoli hodati.
Ali još uvijek mogu pisati. A ovaj dnevnik neću završiti tjerajući te da mi
bilo što obećaš, da kažeš mom svećeniku da sam bila dobra cura, bla, bla, bla...
Jer mi se ne poznajemo, a sigurna sam da imaš i pametnijeg posla. Sve što želim
jest da o meni ne sude prestrogo, i to je otprilike sve. I, da, da pokušaš pronaći
Ewie i kažeš joj što mi se dogodilo. Vidiš, još je ne mogu izbiti iz glave. Volim
tu smrdljivicu iako je sada s nekom drugom, živa istina.
Preziva se Vasiljeva i živi u Sočiju. Dobro? Ni tamo ih ne može biti previše
s tim prezimenom, zar ne?
Evo je, dolazi, moja draga tetka, vuče svoje bijedno dupe uz stube. Sada?
Stvarno?
Mora biti, jer Aoife mi kucka signal za napad kao da sam gluha, što li?

S...A...D...!

Uvijek slusam svoju blizanku, i stoga sada moram ići. Čuvaj se, tko god
bio. I učini uslugu samome sebi: Voli samo one koji te zaslužuju. Vjeruj mi,
znam što govorim.
 Dio četvrti

BEZNOGI KRALJEVIĆ

8.

Niall je krzmajući zatvorio bilježnicu. Glasovi u njoj djelovali su tako živo,
kao da odzvanjaju posvuda oko njega, u svijetu živih. Zadržao je dah i osluhnuo;
učinilo mu se da čuje nečije mrmljanje. Nemoguće. Vjetar je zavijao. Znao je da
mu se pričinjava, no glava mu je još uvijek bila u posljednjim trenucima
Roísínina života.
Čekaj malo.
Negdje u blizini ponovo je začuo tiho mrmljanje. Dopiralo je kroz rupu na
stropu i sipilo po njemu poput vilinskog praha.
"Ovo je besmisleno", rekao je ženski glas, ljut na sebe.
Najprije je pomislio da se radi o plodu njegove mašte. Već danima je
glasove koje je čuo u glavi pripisivao trima ženama, uhvaćenima u zamku -
poput štakora - u posljednjoj sobi koju su u životu vidjele. Osjećao je kako mora
spoznati njihove osobitosti, upoznati ih ne samo u svojstvu darkerske radijske
štakorice, njezine neuhvatljive blizanke i njihove zaštitnički raspoložene starije
sestre, koja je prva zamahnula onom lopatom. To su bile tek skice, površni
klišeji. Niall je znao da se vjerojatno zavarava, no njihove pojedinačne osobnosti
vidio je jasno baš kao što je jasno vidio i onog Jimova vuka kako juri u drevnu
šumu. Osim, možda, Aoifeinu. Nju još uvijek nije uspijevao shvatiti; ona je
uvijek izmicala brže od ostalih.
Zato se gotovo odazvao ženskome glasu koji je ponovo odjeknuo, odnekud
iz blizine. Zvučala je uplašenije no što je željela pokazati. Niallu nije bilo jasno
zašto. Ako je linčerska rulja s groblja bila u blizini, nije bila sama.
"Kiša mu je već isprala tragove." Glas je zvučao majčinski, zabrinuto. Žena
nije bila mlada. Ali odakle je dopirao taj glas? Niall se skutrio u kut i sjeo,
pokušavajući zauzeti što manje mjesta. Nije se imao kamo sakriti; mogao je
samo udariti u neku stvar u kući i odati se. U plavetnilu praskozorja - u kojemu
je sada mogao nazrijeti vlastitu šaku - desno od sebe opazio je (vjerojatno)
prozor. Čizme su zastrugale po šljunku. Niall je umalo poskočio. Dakle ovdje će
skončati, pomislio je, zamišljajući kako visi na vješalima dok ga razbješnjela
gradska rulja mlati do smrti. I baš kada se počeo pitati je li tajna sestara Walsh
vrijedna takve smrti, začuo je još nekoga.
"Ššš, Kriste, Vivian", prosiktao je neki muškarac zadihano. "Sto nam ne
ispališ raketu iznad glave?!" Čuo se i nekakav metalni zvuk. Puška. Ili lanac. Ili
nešto drugo što može ozlijediti.
Taj je glas Niall već bio čuo. Pripadao je krupnom muškarcu kojega je
posljednji put vidio ispred osnovne škole Presvetog Srca. Izgledao je kao da bi
mu bilo najdraže da Bronagh ode na dugu stanku za kavu i gleda u suprotnom
smjeru dok on ubija muškarca koji mu je - u to je bio siguran - zlostavljao kćer
jedinicu. Oh, Aoife, kako bi mi sada dobro došla ona tvoja stara puška, pomislio
je Niall. Oči su mu se navikavale na promjenjivo svjetlo što se probijalo kroz
oblake i uokvirivalo ih poput okvira razglednice. Plastični Isuse, zaslijepi ih
svojom električnom moći i blaženim licem. Gospodin Raichoudhury čitat će
moju osmrtnicu i reći Lijepo sam ti rekao, glupi mladiću. Ali što sam drugo
mogao učiniti, gospodine? upitao bih svog zahtjevnog bivšeg nadzornika.
Jednostavno zaboraviti Roisin, Aoife i Fionu? Oprostite, gospodine viši
poštanski službenice, ali vi se jamačno šalite?
Žena je postajala nervozna. Brzo je udahnula; zrak nije prešao cijeli put od
grla do pluća.
"Ne bismo smjeli biti ni blizu ovog mjesta, gospodine Cremine. Ovo ..."
"Misliš da ja to ne znam?" gotovo je povikao, zaboravljajući vlastito
upozorenje. "Ali trag završava upravo tu dolje, u polju. Nema puno mjesta za
skrivanje."
"Znate kakva je kazna za to. Znate pravila."
"Pretvorit će me u žabu i slična sranja, znam. Nitko je nije vidio od ..."
"Pravila su jasna."
"A ja sam otac svoje kćeri, dobro? Tu je. Znam da jest. Dosta je tih
vještičjih sranja."
"Onda to učini sam, Donalde Cremine." Ispuhala je nos i - barem se Niallu
tako činilo - donijela odluku. "Dečki?" Još nekoliko stopala zašljapkalo je po
mokroj travi. Desetorica, možda i dvadesetorica? pitao se Niall. Kroz razbijen
prozor ugledao je hrpu nepromočivih kaputa čiji su se vlasnici već raspršili
poljem, u smjeru iz kojega su i došli. Ružičasti odsjaj sunca na njihovim
gumenim čizmama bio bi prekrasan da nije bilo jedne činjenice.
Otac Mary Catherine Cremin još uvijek je njušio plijen. I ostao je.
Niall je zadržao dah i zamišljao što bi u ovoj situaciji učinila Roísín.
Najvjerojatnije bi zgrabila nogu od stola i tresnula muškarca posred lica. Ili bi se
poslužila nekom jezivom čarolijom, kakve se žena koja je upravo otišla toliko
bojala. Odlučio je pričekati da muškarac ude u kuću, a onda ga udariti, nisko i
žestoko, Vi srušiti kao u ragbiju. Sto će nakon toga, nije imao pojma.
Čizme ispred kuće neodlučno su se premještale. A onda je Niall shvatio
zašto.
I gospodin Cremin se plašio, samo to nije htio priznati pred ostalima. On,
veliki snažni štemer. Izvana se začulo neko prodorno cviljenje; nije se usuđivao
ni zakoračiti u kuću, kao da je pod u njoj otrovan. Napokon je pljunuo na prag i
udaljio se.
 "Vještice", promrmljao je prije no što je vjetar ostatak rečenice razmazao
po planinama Slieve Miskish. I nestao.
Niall je odahnuo poput osuđenika kojemu su upravo prerezali konop za
vješanje. Naslonio se na zid i pustio da mu se noge opuste, a onda se osvrnuo po
sobi. I čim se osvrnuo, i čim je sunce po uništenom pokućstvu razmazalo svijetlo
žutu boju, znao je, bez imalo dvojbe, gdje se nalazi.
Bio je u Aoifeinoj napuštenoj kamenoj kući.
Ono na podu nije bio štakorski ili šišmišji izmet. Bili su to čuperci
pamučnog materijala iz kauča kojemu je Jim nožem izvadio utrobu, prije no što
je silovao sestru koju je želio najviše povrijediti. Rupa u stropu u međuvremenu
se samo povećala, i sada je sličila naopako okrenutom krateru. Tek jedan
polukružni djelić zida nije istrunuo do temelja. Na stolu su, uredno poslagane,
stajale šalice za čaj i tanjuri, vjerojatno otkako su djevojke na brzinu otišle k
tetki Moiri u Dublin. U nečemu nalik boci viskija još je bilo nešto tekućine.
Dok je pod naletom iznenadne hladnoće zakopčavao kaput, Niall je bio
siguran u još nešto što ga je mučilo otkako je krenuo na ovu nesretnu odiseju.
Neznana gošća u tetkinu podrumu koja je - sve dok nije uspjela pobjeći - u
tišini patila zajedno sa svojim sestrama, bila je Aoife. Nije to bila nikakva
nemušta operacija koju su izveli Bronagh ili Finbar. Kvragu, nije li pročitao
izvješće s obdukcije koje je procurilo u Irish Star? Nije mu trebalo puno mašte
da zamisli geometriju posljednjeg uporišta u sobi na katu. Fiona se potukla s
ljubomornom trolicom. Stara nije stigla ni blizu Roísín, nije ju ni dotakla. Ali
sve tri ipak su umrle. S Morseovim kodom ili bez njega, Aoife nije mogla spasiti
sestre.
Sklopio je oči i pokušao zamisliti što je pošlo po zlu. Zašto Aoife na kat
nije stigla na vrijeme? Jesu li je usporila zaključana vrata? Niall je pretpostavljao
da je uspjela stići do kata, samo prekasno da spasi Fionu i Roísín, i da je tek tada
pobjegla s dnevnicima, prije nego murjaci srede i nju. "Jesi li im sklopila oči,
Aoife?" upitao je Niall zavjese s kojih je kapalo. Vjerojatno je, izdaleka,
promatrala i ukop. Bilo je nezamislivo da nije. Umotala ih je u njihov zvjezdani
sag.
Prvi put Niall je osjetio da mu je dopušteno da, ma i na djelić sekunde,
zaviri u um najtajanstvenije sestre u obitelji Walsh. Bila je tako blizu. Plan da
jednom i zauvijek ušutkaju svoju tetku sigurno im je izgledao savršeno. Bio je
siguran i u to da je netko, nedavno, bio u kući. Zidovi su bili iskićeni
svežnjevima pera mladih svraka i posve sasušenim lešinama sitnih šumskih
životinja. Ritualne bedastoće kojima se podgrijavao strah od "preživjele sestre",
zar ne? Pa zašto je, onda, bio tako uznemiren? Sasušena lisica, obješena za noge,
njihala se poput lampe u podzemnoj špilji nekog trola. Da je imao papir i olovku,
nacrtao bi fantastičan šumski krajolik usred kojega je žena uvijek bila tek korak
ispred vuka. Jer, Aoife je iščezla. Opet. U tome je bila dobra.
"Kamo ćeš sad?" promrmljao je, onako za sebe, i iznenada se prepao da će
zidovi čuti njegove misli. "I zašto si, uopće, napuštala sestre?" Opet je pomislio
da sve prepusti gardatjima - Bronagh, neumornom borcu protiv zločina, i njenim
malim pomoćnicima. I, opet, nije mogao. Gdje god bio, gospodin Raichoudhury
zacijelo je odmahivao mudrom glavom i savršeno manikiranim noktima lupkao
po kopči djedova remena. Ne, htio mu je reći Niall u svoju obranu, ne obazirem
se na vaš savjet. I ne, gospodine, još se ne mogu riješiti slika u glavi. Stoga
moram dovršiti ovo putovanje, kamo god vodilo. To mi je posao. Možda ćete
me, za koju godinu, hodajući tržnicom opaziti kako sjedim ispred neke slike i
posljednjim dahom pokušavam je oživjeti. Pa, vidjet ćemo, gospodine, zar ne?
Vjetar je zavukao prste pod šperploču na krovu i zaigrano je protresao.
Niall se osvrnuo oko sebe; znao je da mora otići odatle, no pri povratku nije htio
naletjeti na revolveraše gospodina Cremina. Još ih je vidio, bijele točke kose u
moru zelenila, kako u potrazi za njim češljaju brijeg ispod kuće. Cesta koja je
vodila u grad bila je blokirana.
To je značilo da mora na zapad, prema Eyeriesu. Još bolje.
Jer, ispod jednog obezglavljenog drveta, Roísín je zakopala nešto oštro.

Gubi li skriveno blago svoju tajnovitost u času kada ga iskopaju? I da li
predmet, kada ga dotakne onaj tko je iskopao rupu u koju ga je zakopao,
zadržava čaroliju koja ne blijedi?
U Jimovu slučaju, da ste zakopali i običan omot od karamele, i njega bi po
iskopavanju pretvorili u svetinju.
Pomislivši na oštricu koja je probila Jimova pluća i srce, Niall je zaključio
da njezina vrijednost ne leži u samome oružju, već u mitu koji ga je počeo
obavijati. Kada je stigao do mjesta na kojemu je seanchai izdahnuo, znao je da je
u pravu. Drvo na koje se njihov junak naslanjao dok je život - kapajući na travu -
istjecao iz njega, pobješnjeli obožavatelji odavno su preobrazili u hram fantazija
o seksu i smrti.
Elvis i j. f. k. nisu mu bili ni do koljena... Kora je bila otrgnuta do polovine
stabla, a sve grane tanje od ruke bile su odlomljene, za uspomenu. Na grančici
koja je preživjela visio je grudnjak, a uz njega laminirana razglednica na kojoj je
pisalo: ljubav je vječna. nikada te neću zaboraviti, ljubljeni jime. poljupci od
holly, omaha, Nebraska. Neke djevojke ostavljale su i svoje fotografije,
stvarajući beskrajni školski godišnjak. Najmlađe lice pripadalo je jednoj (uvrh
glave) desetogodišnjakinji zečjih zuba, s pjegicama i snovima o opasnoj
romansi. Trava se pretvorila u blato. Limenke od piva i opušci prekrivali su tlo
poput svježe napadalog, prljavog snijega. Niall je shvatio da mjesto ne vrvi od
svjetine samo zato što kiša lije kao iz kabla.
Gledao je uokolo pokušavajući pronaći nešto barem nalik dr-vetu bez
krošnje.
Pod plaštem tmine kojim je kiša zaogrnula raslinje u podnožju drveća, sva
su stabla izgledala isto. Trebalo mu je sat vremena da pronađe mjesto koje je
Roísín opisala. Bezglavi hrast u međuvremenu je posve usahnuo; iz njega je,
poput staričina lakta, stršila jedna jedina grana. Niallov je ozlijeđeni nožni
članak pulsirao, odašiljući ubode akutne boli uz kralježnicu. Kada je na polovini
brijega ugledao povijeni hrast, morao je primijetiti koliko to mjesto nalikuje
onom trenutku u Jimovoj bajci kada stari vuk napada kraljevića Euana i izgovara
prokletstvo. Niall se osvrnuo oko sebe, no vidio je tek kako mokre grane na
vjetru udaraju jedna o drugu. Gotovo se zapitao da li bi mu to drveće - posluša li
ga doista pažljivo - moglo reći nešto što bi vrijedilo čuti, a onda zaključio da je
to pitanje dobar znak da je doista predugo u Zapadnom Corku. Kleknuo je
između dva korijena što su provirivali poput savijenih osunčanih zglobova
prstiju, i počeo kopati rukama. Mokro, blatnjavo tlo popuštalo je uz zvuk sisanja,
kao da pita: Jesi li siguran da to želiš učiniti? Zašto se ne vratiš, prije nego te
zateknu ovdje, do koljena u nečijem prljavom poslu?
Nije tu bilo ničega, naravno. Sto je mislio? Cijelo mjesto prometnulo se u
posvećeno tlo slomljenih srdaca iz cijeloga svijeta, od Frankfurta do Osake, i po
njemu se godinama čeprkalo. Sav se umazao blatom, i došlo mu je da odustane.
Da sve što zna priopći Gardi i riskira. Ustao je, osluškujući kako kiša udara po
lišću. Osjećao se kao potpuni idiot.
A onda se posljednji put zagledao u tlo i zapitao što u rupi radi ubrus.
Bio je to gotovo posve istrunuo četverokut od pamučnog damasta.
Sačuvano je tek dva i pol centimetra tkanine, no to je bilo dovoljno da zamisli
ostatak. Na rubovima se još vidio cvjetni uzorak koji je pristajao svakom stolu za
blagovanje.
Ili finom porculanu za večere petkom kod tetke Moire.
Niall se sagnuo, nježno povukao ubrus, i on se poderao s umornim zijevom.
Roísín ne bi zakopala golu oštricu, shvatio je Niall, osjećajući kako ga nožni
članak još jače probada. Potrudila bi se da ga zamota, jer je, unatoč imidžu
demonskog djeteta, bila dobro odgojena djevojka. Zgulio je prljavo smeđe platno
i ugledao predmet koji je okončao Jimov život.
Bila je to nazubljena oštrica već pomalo zahrđala vrha. Krv što se
svojedobno skorila na metalu odavno je nestala, što bi razočaralo svakog pravog
lovca na Jimove suvenire. Niall ga je strpao u džep i, unatoč boli, što je brže
mogao izišao iz šume. Jer, s nebesa se upravo sručila nova ljetna kiša
zamagljujući sve, pa i ono što mu je moglo prilaziti između drveća. Ne bi ga
iznenadilo ni da se, kršeći gustiš, s lovačkim psima na čelu, pred njim pojave
Padraic i njegovi lovci na vukove. Drveće, sve i da je znalo šaputati upozorenja,
ostalo bi nijemo dok bi psi bivšega poštara pretvarali u obrok. Jer čak je i drveće
znalo kada valja začepiti gubicu ne želiš li riskirati stražnjicu, razmišljao je
Niall.
I premda je volio dobru bajku, znao je da je ta priča okončana.

Bronagh ga je čekala na kraju staze, naslonjena na ogradu. Niall je pomislio
kako joj - da bi izgledala kao pravi šerif s Divljeg zapada koji promatra
kradljivca stoke prije nego što ga ubije - nedostaje tek rukom smotana cigareta u
ustima.
"Pogrešan dan za piknik", rekla je odmahujući glavom. Bože, i rečenice je
krala iz loših filmova. Niall se morao suzdržati od smiješka. "Znam", rekao je
sliježući ramenima. "Previše je mokro da zapališ poštenu vatru. Zato sam i otišao
ranije."
Bronagh je pogledala sasušeno blato koje se na cjelokupnoj Niallovoj
odjeći zapeklo u mliječno smeđu koru. "Nikamo ti nisi otišao, ni ranije ni
kasnije, otkako si ovamo stigao." Otvorila je notes; obrve su joj poskočile uvis
dok je recitirala, kao da govori retardiranoj osobi. "Ilegalno ušao u školu, lažno
se predstavljao kao nastavnik -"
"Nikada se nisam predstavio kao -" ".. .pokazivao se pred djetetom -"
"Dobro, sad me zbilja ljutiš!"
"...preturao po groblju, neovlašteno stupio na tuđi posjed, sinoć, a sada" -
pogledala je Niallove prljave ruke - "i nagrdivanje javne površine. Kao da već
nisi imao dovoljno problema. Upravo sam se, dolazeći ovamo, mimoišla s
Donaldom Creminom. Traži muškarca koji mu je pipkao kćer." Smiješak
televizijskog policajca. "I moram ti reći, stari Donald ne tumara uokolo s
bejzbolskom palicom u pola sedam ujutro samo da se osjeti bližim prirodi."
"Znam što radiš", rekao je Niall promatrajući kako se Bronaghini prsti
igraju patentom na odori.
"Uhićujem te? O - misliš zbog onoga?" Osvrnula se preko ramena. "Lijepo
sam te upozorila."
"Ne", odgovorio je Niall, sjećajući se kako je namješteno, smišljeno
zastrašujuće izgledala Aoifeina kuća. I onih sasvim novih pera. I neprirodnog
straha njegovih progonitelja koji mu je tada djelovao besmisleno. "Govorim o
mitu o ukletoj obitelji Walsh, o tome da ga ti pothranjuješ. Nije li tako? Malo
vudua? Ma, daj, pri pomisli da uđe u tu kuću čak je i Mary Catherinein otac
napunio gaće. A mogao je namirisati da se tamo skrivam! Što si im rekla? Da će
zbog prokletstva 'sestara Stiletto' svaki uljez završiti dva metra pod zemljom?"
Bronagh je sada brže treptala i nije ga gledala u oči. "Šuti. Nemaš ti pojma
kako smo -"
Sićušne poluge i štonjci u Niallovoj glavi sjeli su na svoje mjesto. "Došla je
k tebi, zar ne? Aoife? Odmah nakon Jimove smrti, pretpostavljam. Pomogla si
joj da nestane i ostane skrivena, točno?
I njezinu si staru kuću okitila perjem i mrtvim životinjama kako bi bila
sigurna da je više nitko neće tražiti?"
"E, sad je dosta, uhićen si zbog -"
"A onda ti je, prije mjesec dana, ponovo pokucala na vrata. Pobjegla je iz
one kuće u Dublinu, zar ne? Za dlaku, pretpostavljam. I ti si joj sve vrijeme
pomagala, osjećajući se krivom što si, onomad, sjedila na svojoj policijskoj
guzici i pustila da je Jim, miljenik cijeloga grada, siluje. I ništa nisi poduzela.
Baš kao što nisi istražila ni to imaju li Jim i ono njegovo stvorenje veze s
ubojstvom Sarah McDonnell i svih ostalih, prije no što je bilo prekasno. Sjećaš li
se toga? Gdje je? Je li sada u tvom podrumu? U nečijoj kući, negdje u vražjoj
strini, gdje je ni turisti ne mogu pronaći?" Ispružio je ruke pokazujući da se
predaje i progovorio groznom imitacijom Johna Waynea. "Stavi mi lisičine,
šerife. I odvedi me svojoj ekipi za vješanje. Ispričat ću Southern Staru i
Kerrymanu sve što znam. Mislim da mi ne gine naslovnica. izgubljena
tajanstvena sestra pronađena. Ili ti, možda, više odgovara garda prikrivala
ubojstvo? Sjajan materijal, u svakom slučaju."
Bronagh je samo stajala, kao ošinuta gromom. Nogavice su joj lepršale na
vjetru oko nožnih članaka. Nije ga zaustavila kada se progurao pokraj nje i
krenuo niz cestu prema gradu.
"Čekaj!"
Niall je čuo njezin glas baš kada je ugledao skupinu muškaraca koja je,
zaklonjena drvećem, stajala na zavoju ceste. Bili su predaleko da bilo koga
prepozna, no jedan je u rukama nosio nešto teško. Izgledao je kao Donald
Cremin. Sunce ih je prekrilo ma-gličastom bjelinom, koronom, poput anđela
smrti. Nije imao kamo pobjeći. Okrenuo se i vidio da mu Bronagh pokazuje da
se vrati. Već je sjela u svoje patrolno vozilo.
"Dakle ništa od vješanja?" upitao je.
"Samo ulazi", odgovorila je Bronagh, gledajući kako se muškarci u polju
već kreću u smjeru njezina glasa.
Kada su prošli zavoj na kojemu se drveće spajalo s asfaltom, Donald
Cremin bio je dovoljno blizu da Niall vidi koliko snažno prstima steže palicu.
"Zašto si se predomislila?" upitao je Niall, gledajući Bronagh kako
grozničavo pretura po odjeljku za rukavice i konačno pronalazi komadić napola
pojedene čokoladice. "Mogla si me samo predati njima i poslije se vratiti i
napisati izvješće. Nitko ih ne bi mogao povezati s tobom."
"Jesi li ikada imao najboljeg prijatelja?" rekla je Bronagh i kroz prozor
ispljunula čokoladu jer se pokvarila. "Nekoga koga poznaješ tako dobro da
uspijevaš pomisliti što i on, sekundu prije?" Ponovo je podigla prozor i čvrsto
stisnula čeljust kako joj se ovaj blatnjavi čupavac ne bi mogao zagledati u srce.
"Nekoga tko ti dovršava rečenice? I laže za tebe tvojim roditeljima? Jesi li ikada
znao nekoga takvog?"
Niall je pomislio na dom i na maloga Dannyja Egana. I na onaj autobus. I
na dječje noge nalik nogama voštane lutke koje su oživjele jer ih je nacrtao na
papiru. No samo je kimnuo, pokazujući Bronagh da nastavi. Automobil je
projurio pokraj starog potoka na rubu Castletownberea i produžio prema postaji
Obalne straže. Jedini zvuk u automobilu bio je zvuk Bronaghine krivnje, zvuk
pluća koja nastoje uhvatiti dovoljno zraka za priznanje.
"Kada mi je bilo sedam godina", nastavila je, "najviše na svijetu željela sam
par crnih cipela. Bile su sjajne, s po jednim gumbom sa strane. Opake. Najljepša
stvar koju sam ikada vidjela. Stoga sam otišla u dućan s cipelama, ovdje, u
glavnoj ulici, i čekala da prodavačica ode na čik-pauzu. I maznula sam ih.
Strpala ih u torbu za knjige i odšetala do kuće, što sam sporije mogla." Bronagh
je usnama približila cijeli dlan, kao da riječima pokušava pokazati kojim putem
trebaju izići. "Bile su prevelike. Morala sam u njih natrpati papira da bih ih
mogla nositi. Ali bile su prekrasne. Otišla sam u Rosieinu kuću, gdje smo, na
smjenu, u njima paradirale pred zrcalom u hodniku. A onda je zazvonilo zvono
na vratima. Prodavačica je dovela gardaije. " Sada je šmrcala, ne samo zbog
sjećanja. "Roísín nije ni čekala da izbrbljam neko usrano objašnjenje. Pogledala
ih je ravno u oči i rekla da je cipele ukrala ona. Otac ju je tako namlatio da do
kraja tjedna nije mogla hodati. I nikada nije tražila ništa zauzvrat. Ni jednom."
Asfalt se svijao u serpentine, s obje strane omeđene borovima. Niall je
prepoznao cestu kojom je prije dva dana tumarao kao polumrtvi hodočasnik.
"Ali za Aoife si nešto mogla učiniti?"
"Gledaj to ovako", rekla je Bronagh, pokušavajući se otresti tuge. "Samo je
ona ostala. Što bi ti učinio?"
"Gdje je, Bronagh?"
Umjesto odgovora, Bronagh je napućila usnice i zaustavila automobil uz
rub ceste. Otključala je suvozačka vrata, posegnula na stražnje sjedalo i bacila
mu nešto u krilo.
Bila je to plastična vrećica, sa starom odjećom i crtaćim papirom koje je
ostavio u prenoćištu.
"Gospoda Crimmins rekla je da ne želi da joj itko poput tebe ikada više
zakorači u kuću", rekla je Bronagh pokazujući mu da iziđe. "Puno drugih ljudi
misli jednako, nakon onoga što si učinio u Presvetom Srcu."
"Ništa nisam učinio. I ti to znaš."
Bronagh mu se nasmiješila osmijehom gorkim poput oraha. U glasu joj nije
bilo radosti dok mu je izlagala uvjete dogovora koji ih je oboje trebao spasiti.
"Baš kao što ti znaš da ja nemam pojma gdje je Aoife i što joj se dogodilo. Ja
sam samo glupa garda. Nije li tako?"
"Dobro."
"Nisi ti loš, Nialle", rekla je s uzdahom koji nije namjeravala ispustiti.
"Samo si došao njuškati na pogrešnim mjestima, to je sve."
Niall je otvorio vrata i izišao. Drveće je šuštalo na vjetru. Nije imao pojma
pokušava li mu nešto reći ili stabla samo međusobno razgovaraju. "Budeš li je
ponovo vidjela", rekao je Niall, "reci joj da se nadam da će pronaći ono što
traži."
Ali Bronagh je već okrenula automobil i krenula prema gradu. Jer, neki
odgovori previše koštaju.

Niall je hodao satima, gledajući kako se sjene izdužuju. Magla se kotrljala
za njim kao da je zanima kamo je krenuo. Onda je nešto začuo. Još jedan
izgubljeni djelić njegove mašte, pomislio je. Motor, kako mijenja brzine u
zavojima.
Motocikl.
Naravno, pomislio je Niall histerično se smijući. Savršeno. Jimov stari
Vincent Comet, zar ne? Dolazi me proganjati sve do prokletog Ballymuna? Zvuk
se odbijao od stijena, stišavao se i ponovo pojačavao. Niall se okrenuo i ugledao
usamljeni far. Ukleti bajker, pomislio je. Svake noći ustaje iz svog groba na vrhu
onog brežuljka i muči one koji u njega ne vjeruju. Zavukao je ruku u džep,
napipao oštricu noža i sakrio je u šaku.
Kada se motocikl približio, Niall je vidio da je crn, a ne crven.
Vozač je usporio i zaustavio se pred njim. Podignuo je ruku i veselo
klapnuo vizirom. Prepoznao je lice.
"Jesi li pronašao onoga koga si tražio?" upitala je mlada žena koja ga je već
jednom nasmrt isprepadala. Njezin osmijeh uživao je u tome što on na lice ne
uspijeva izmamiti ni jedan.
"Ne sve", konačno je odgovorio Niall i, što je diskretnije mogao, vratio
oružje u džep.
"Sjedaj otraga", rekla je. "Idem na istok. Ovo ti je sretan dan."
"Ne bih. Htio bih poživjeti do sutra. Ipak, hvala."
Vozačica je kimnula i spustila vizir. Niall je bio siguran u to da se i dalje
smiješi; činilo se da plastika blista iznutra. "Ne vraćaj se ovamo", rekla je
ravnodušno, odvrnula gas i potjerala motocikl uz sljedeće brdo u ciglih pet
sekundi. Pogledao je natrag niz cestu i vidio maglu koja je nad njom lebdjela,
izazivajući ga da se ogluši na taj savjet.
"Počivaj u miru, Aoife", rekao je i krenuo dalje, ostavljajući Castletownbere
za sobom.

9.

Vlak je bio toliko prazan da se Niall, kad god bi se spiker oglasio, trgnuo.
Drijemao je, puštajući da mu se vukovi uvuku u snove i vršljaju po njima. Sada
se trgnuo iz sna i udario glavom u prozor.
"Sljedeća postaja je Thurles. Ovaj vlak vozi do Dublin Heustona.
Podsjećamo da hranu ne služimo do odredišta. Hvala vam što putujete Iamród
Eireannom."
Dakle tako izgleda potpun neuspjeh, pomislio je Niall gledajući kroz
prozor. Kada je stigao u Cork City, nedostajala su mu dva eura da kupi kartu do
kuće, za posljednji vlak te večeri. Morao je prosjačiti na ulici, u blizini stajališta
taksija. Taksistima se na kraju toliko smučio da mu je jedan od njih ponudio
novac obeća li da se neće vraćati. Dok je izgovarao obećanje, sram ga je pekao u
grlu. Tip mu je, smijući se, dobacio dva eura. Još uvijek ga je boljelo.
Krajolik je zujao pored vlaka i u sumraku stapao drveće u veliki crni zastor.
Vani se ništa nije micalo. Niall je počeo zamišljati kako Jimov svijet iz bajke
ipak postoji, tik onkraj obzorja, već previše tamnog da bi iza njega išta vidio.
Zašto ne? Nije li, unatoč tornjevima za mobilnu telefoniju, autocestama i
benzinskim crpkama, nešto iz prošlosti - nešto pametno skriveno - moglo
preživjeti hod napretka? Vučji brlog, recimo. Ili zlatna dvorana dostojna
kraljevne Aisling. Ili, čak, čarobnjakova radionica, iz koje se čarolije i bajanje iz
drevnoga svijeta i dalje prelijevaju u naš.
A čarobnjak?
Nožnom članku i bolnim udovima unatoč, Niall je poskočio, posve budan.
U glavi mu je, tik iza očiju, sijevnuo jedan prizor i pokušao se povezati s
dijelovima mozga koji su odbijali zaspati. Nije li pri kraju dnevnika Roisin
opisala nešto slično? Sjedila je u vlaku, baš poput ovoga (Niall se čak pretvarao
da su se ona i njezine sestre gurale upravo na mjestu na kojemu on sada sjedi),
kada je Aoife priznala da je s Jimova trupla uzela novčanik i pronašla njegov
tajni zemljovid.
Druga misao stresla ga je jače no što bi to učinila palica Donalda Cremina.
Sto ako Jimov zemljovid nije bio posve izmišljen? I što ako one "električne
munje" što su izbijale iz čarobnjakove glave i vrhova prstiju nisu bile čarolija,
nego način da komunicira s nekim koga ne može vidjeti?
Nemoguće. Niall je posegnuo na mjesto gdje je spremio dnevnik i izvukao
ga. Ruke su mu drhtale dok je prevrtao stranice tražeći mjesto na kojemu je
pročitao taj opis. "Muški lik", pisala je Roisin svojim nazubljenim rukopisom,
koji je "baratao nečim nalik radiouredaju." I još nešto, ako se dobro sjećao.
Čarobnjak je, zapravo, bio kraljević, čije su noge smrskane kada je na njih pao
konj. I samo je čekao da njegov bešćutni brat Euan dode i ubije ga.
Roisin se tada nije mogla sjetiti imena, ali Niall ga se sjećao. Jer, Jim ga je
izgovorio svima, ponavljao ga i ponavljao, u svojoj bajci o Euanovu vučjem
prokletstvu.
Beznogi kraljević zvao se Ned.
Baš kada je namjeravao zatvoriti dnevnik, iz džepa na stražnjoj strani
bilježnice, koji do tada nije bio primijetio, ispao je komad papira i odlepršao na
pod.
"Želite li nešto iz naše ponude, gospodine?" rekao je glas iznad njegove
glave kada se sagnuo da dohvati papir.
Podigao je glavu i susreo oči pospane mlade žene što je balansirala
kolicima krcatim vrućom kavom i sendvičima. Odora joj je bila umrljana
grumenima senfa.
"Ovaj, mislio sam da više ne poslužujete", rekao je i dlanovima pokrio
svoje novo blago.
"Ah, nikako da promijene tu traku", rekla je žena i namignula mu. "Malo
čaja?"
"Ne, hvala, dušo", rekao je halapljivo upijajući toplinu prvog osmijeha u
posljednjih nekoliko dana. Mahnula mu je rukom i produžila. Pričekao je da ode,
a onda je razmotao požutjeli komad papira.
Bio je to Jimov necenzurirani um, pretočen u tintu i izliven na papir.
S jedne strane bila je mrtva žena na stazi, s druge masivni ledeni zid koji
nije mogao probiti ni jedan putnik. Ali Niall je prstom tražio točno određenu
stvar. Tinta se razmazala, baš kao što je rekla Roísín, ali još je mogao razaznati
što crtež prikazuje.
Bio je to dvorac. Ned je sjedio u njemu, odašiljući valove u eter, valove
koje je mogao uhvatiti bilo tko. A bio je tu i detalj koji Roísín ili nije vidjela ili
nije stigla zapisati. U Jimovu papirnatu šumu vodila je dvostruka linija. Bila je
grubo nacrtana, no bilo je jasno što je njome htio prikazati.
Željezničke tračnice.
Završavale su blizu planine. Jim ju je cijelu iscrtao cvijećem, kao da ta
krhka ljepota raste iz same granitne stijene. Čarolija iz skrivenog doma
kraljevića-čarobnjaka. Gotovo djevojački impuls da ukrasi inače zastrašujući
krajolik. Niall je sklopio oči, upijao i pokušavao se sjetiti svega što je pročitao u
dnevnicima. Jim je Fioni spomenuo otkuda je, zar ne? Ili je nekome drugome
spomenuo gdje živi? Niall je preturao po rancu tražeći Fioninu priču sve dok se
nije sjetio da je dnevnik zamijenio s lukavom Mary Catherine. Čekaj malo. Nije
li Roísínin nepoznati radijski prijatelj spominjao dvorac u dubini šume? Nije se
mogao sjetiti. Vlak se usporavajući trznuo. Za minutu će stići u Thurles.
Pogledao je Iarnród Eireannovu mapu gradova što mu je visjela iznad
glave. Slijedio je tračnice do Thurlesa, preko Templemora i Ballybrophyja.
Potom je plastičnu mapu usporedio sa zgužvanim zemljovidom u svojoj ruci i
vidio da Jimove nemušte tračnice završavaju točno na mjestu gdje je ljubazni
kartograf željezničke kompanije ucrtao sljedeću postaju.
Čarobnjak, pravi ili izmišljeni, živio je blizu Portlaoisea.
U blizini su ležale planine Slieve Bloom, u proljeće posute grimiznim
divljim zumbulima. Niall se na njezinim padinama igrao kao dječak. On i Danny
tamo su se jednom izgubili kada je pao mrak; put do kuće pronašli su samo
zahvaljujući laticama od kojih se mjesečina odbijala dovoljno dugo da vide trag.
Drhtureći, što od uzbuđenja, što od nestrpljenja, Niall se zavalio u sjedalo i
na sekundu zažmirio. Uzbuđenje potjere što ga je, prije samo dva sata, ugasila
skupina taksista, ponovo je oživjelo.
Postojiš li, rekao je čarobnjaku kojega još uvijek nije vidio u mislima,
pronaći ću te. A na mene je već bačeno više uroka negoli ih ti skrivaš u rukavu.
Stoga, samo navali.

Mjesec je gotovo zašao, no bljedunjava će svjetlost potrajati još najmanje
sat vremena, pomislio je Niall, izabravši stazu koja je vodila u dubinu šume. S
postaje Portlaoise bilo je jednostavno pronaći najjužniji rub planina Slieve
Bloom što su se izdizale iz tla poput usnulog stvorenja koje čeka izlazak sunca.
Otkrio je stare dječačke reflekse i pokušavao se orijentirati, baš kao nekada,
prema moru svjetlucavih zumbula. No čim su se za njim izgubila posljednja
svjetla Portlaoisea, shvatio je svoju prvu pogrešku.
Mjesec svibanj bližio se kraju, i ono malo zumbula što ih je uspio opaziti
pod svojim čizmama sparušilo se i uvenulo. Svuda oko njega stabljike su žutjele
i sušile se. Pred njim je bila bezlična tama kakvu su znala zamisliti samo djeca, u
svojim noćnim morama.
"Pobio si sve cvijeće, čarobnjače stari?" obratio se nevidljivu tragu,
uvjeravajući samoga sebe u to kako u blizini osjeća čarobnjakovu prisutnost.
"Svejedno ću te pronaći."
Niall je, napola trčeći, prešao nekoliko koraka uzbrdo, a onda su se oči
poigrale s njim. Najprije je mislio da je pronašao ono što je u mašti tražio, a onda
je zaključio da je ono što vidi ipak stvarno.
Kleknuo je i dodirnuo nešto malo i krhko, nešto što je otvorilo svih svojih
pet latica da mu poželi dobrodošlicu u svoj tihi svijet.
Sićušna anemona, tek iznikla, stajala je u stavu pozor, upijajući hladne
mjesečeve zrake.
Niall ju je jedva dotaknuo kažiprstom, osjećajući teksturu tanku poput
papira, rascijepljenu poput vretenčevih krila. Potom je podigao glavu i znao da
će imati putokaz i do najtamnijih dijelova šume. Jer, maleni cvijet nije bio sam.
Dokle god mu je dopirao pogled, mjesečina se odbijala od tisuća bijelih
anemona što su osvjetljavale put pred njim, svjetlije nego prije puno godina kada
su on i Danny pokušavali stići kući prije no što ih dograbe vlastiti strahovi.
"Zvjezdani sag, Roisin", rekao je osjećajući kako nešto u njemu sjeda na
svoje mjesto, pruža mu spokoj koji nije osjetio od kada je, prije milijun godina,
podigao onaj čudnovati paket u košu za neuručive pošiljke. Pratio je puteljak
prema jedinom dijelu planina na kojemu nikada nije bio, osjećajući kako
čarobnjakove nevidljive zrake već rešetaju krošnje u potrazi za uljezima.

Niall je dobro znao da čarobnjaci ne sviraju klavir.
A, ipak, čuo ga je: iskusne ruke svirale su nešto što mu je zvučalo kao "Sve
prolazi" Colea Portera. Tko god bio, odlučio ju je svirati brzo, gotovo
vratolomno. I Niallu se učinilo, tek na sekundu, da čuje pjevuckanje.
Od svih mitskih stvorenja za koje je ikada čuo, samo su se sirene služile
pjesmom da namame mornare u svoje smrtonosne zamke. Moćni majstori
mračnih vještina, mislio je, prije bi čarolijom natjerali šumske životinje da
napadaju očite neprijatelje ili paralizirali uljeze poput njega. Ali glazba što ju je
čuo, što se probijala šikarom pred njim, pripadala je unutrašnjosti nekog saluna
iz 1920-ih. I dok se šuljao uz grmove divljih kozlaca - uspravnih poput
gromobrana s crvenim, voću nalik sjemenim vrećicama raspuklim od proljetnih
sokova - mogao je zamisliti vodviljskog umjetnika kako zabavlja zečeve i srne u
mirnoj dubravi. Oslobodio se kupinovih grana što su poderale hlače koje mu je
dala gospoda Crimmins i opsovao.
Neopazice kao što su se i pojavili, metalni su zvukovi klavira utihnuli.
Prokletstvo! Niallu je došlo da pljusne samoga sebe zbog gluposti. Nije mu
bilo baš pametno tumarati ovuda bez zemljovida. Ako uistinu postoje, pomislio
je, čarobnjaci posjeduju tisućgodišnje iskustvo u osluškivanju trapavih
amaterskih detektiva koji im zalaze na teritorij. Odmaknuo je granje brezova
drveća koje je počelo upijati blijedo svjetlucanje zore. Cijela se šuma, osim
tamnog mjesta u prirodnoj udolini tik iza strme, pedeset metara udaljene
nizbrdice, budila. Niall se osvrnuo tražeći sljedeću rutu i shvatio nešto na što se
do tada nije obazirao.
Ni jednom ništa nije čuo, ni miša kako pročišćava grlo. Ni jedna šojka nije
zalepetala krilima, ni jedan jazavac nije pokušao probiti obranu njezina gnijezda.
Kao da sva stvorenja u šumi promatraju i čekaju da pronađe ono što tako
očigledno traži. Ili da to nešto pronađe mene, pomislio je Niall probijajući se
dalje. Anemone, kojih je do tada bilo u izobilju, prorijedile su se na tlu i vrlo
brzo iščezle. Strah je biološka, ne intelektualna stvar, pretpostavljao je.
Anemone, prisjećat će se poslije, kao da su osjećale što leži u dolini pod njima,
tik izvan dosega. Dovele smo te dovde, kao da su govorile, no čak ti se ni mi ne
usuđujemo dalje osvjetljavati pute. Polako je otpuzao do ruba izboja, sve dok mu
natopljene čizme nisu ostale stršiti u zraku. Ispod njega, dva jednaka snopa
plavoga dima natjecala su se koji će prije stići do niskih oblaka. Niall pod sobom
nije vidio dimnjak, čak ni krov, ali previše je kišilo da bi se radilo o slučajnim
kamperima. Tamo negdje bila je kuća; bio je siguran u to. Sklopio je oči i
omirisao zrak da utvrdi što gori: javor, možda, i malo jasena. I treset, svakako,
puno treseta. Netko si je ugađao. Netko tko je tu živio.
Baš kada je namjeravao sići, Niall je postao svjestan nekog zvuka tik iza
svojih leđa. Cvilećeg, mehaničkog zvuka. Podsjetio ga je na automobile na
daljinsko upravljanje koje mu je Danny posuđivao jer ih Niallov otac nije mogao
kupiti.
"Dobro jutro", rekao je netko, zvučeći zadovoljno što se tako neprimjetno
prišuljao.
"Tko je... Oh, sranje!"
Stare čizme koje je dobio od gospode Crimmins skliznule su po glatkome
blatu, i on je propao u bezdan. Jednom rukom, posve nagonski, ščepao je
nekakvu granu. Dok se vukao natrag u sigurnost, obraza rumenih od srdžbe zbog
doživljene sramote, okrenuo se i pogledao čovjeka.
Lik koji je sjedio tik iza njega nosio je staromodni baršunasti smoking
nadopunjen vojničkim čizmama i crnom vojničkom kapom. Brkovi su mu bili
rijetki i uredno podrezani. Oči boje lješnjaka iznad njih blistale su, ni
neprijateljski, ni gostoljubivo. Noge mu je prekrivala zelena vunena deka.
Lovačka dvocijevka ležala mu je u krilu poput fosilizirane zmije ljubimice, i on
ju je milovao, kao da će se uskoro vrlo bučno probuditi.
Zašto bi itko samo sjedio preda mnom, umjesto da ustane i izazove me?
upitao je Niallov mozak prije no što mu je odgovor postao bjelodan.
Tko god bio, mladi muškarac sjedio je u invalidskim kolicima.
Niall je osjetio hladnoću u nožnim zglobovima. Nije se uspijevao dosjetiti
načina da pobjegne, dovoljno brzo da izbjegne volej čelične tanadi. Čarobnjak
ga je pronašao čim je zakoračio u njegov zabran.
"Došao sam razgovarati s tobom", rekao je Niall, visokim kreštavim
glasom.
 Beznogi je kraljević kimnuo i mahnuo rukom. Na stazi iza njih, dvije
siluete, međusobno udaljene stotinjak metara, izronile su iz zelenila poput
vukova u lovu. Na kraljevićev signal "Sve je OK ovdje, dolje", dva su muškarca
mahnula puškama i stopila se s drvećem tako neprimjetno da ne biste ni znali da
su bili tu.
"Jesi li?" upitao je čarobnjak nezainteresirano. "Da vidimo, onda, znaš li
čarobnu riječ." Pokrenuo je kolica niz stazu, pokazujući nezvanu gostu da ga
slijedi u mračni tunel iz kojega se, činilo se, nije probijalo nimalo svjetla.
"Voliš li regtajm?" htio je znati. Niall je vidio kako mu grube ruke plešu po
univerzalnim gumama kao da očekuju da i one proizvedu nekakvu glazbu. "Jer,
ako ne voliš, bit će ovo dug dan za obojicu."

Osjećaj sigurnosti Niall si je dopustio kada je ugledao pse kako trče ususret
čovjeku u kolicima. Dva špringer španijela, s karakterističnim fiksirajućim
pogledom plahe inteligencije koji je i u V
njihovih vlasnika izazivao nelagodu. Žena u uškrobljenoj bijeloj pregači
čekala je pored ulaza u klasičnu georgijansku vilu iz 18. stoljeća, zidova obraslih
neodržavanom mahovinom. Još će me ponuditi čajem i kolačima od limuna,
mislio je Niall, sve dok na ramenu nije osjetio nečiju ruku i zagledao se u
strpljivo lice jednoga od dvojice muškaraca iz šume. Lice mu je bilo nepomično
poput drveća samog.
Beznogi kraljević nestrpljivim je trzajem okrenuo svoju terensku napravu.
Baš kada je nešto zaustio, Niall je još jednom pogledao vrata iza kojih se
služavka mudro povukla sa psima. Bile su to vratnice, zapravo, crne poput
rudarskih pluća. Dakle u zoru slijedi vješanje ispred Vučje utvrde, pomislio je i
spremio se odskočiti unatrag, ulijevo, kako bi laktom tipa udario u jaja.
"Došao si na čist seoski zrak?" upitao je obogaljeni plemić, vještom
kretnjom na krilu rastvorio pušku i, preturajući po džepovima, tražio nove
patrone.
"Ma, čekajte malo, molim vas. Pogrešno ste -"
"Nemoj mi reći da te je, kao čarolijom, ovamo privukla glazba", nastavio je
pogrbljeni lik i - ne pronašavši streljivo koje je tražio - napravio grimasu. "Jer
tada ću se stvarno naljutiti na tebe. Dakle reci tko si. Jesi li se samo izgubio? Ili
si došao s nekom nakanom koju vrijedi čuti?"
"Nisam vam došao učiniti nažao", rekao je Niall osjećajući kako mu ramena
drhture pod velikodušnim stiskom drugog pomagača.
"Iskreno, ne znam kako bi i mogao", rekao je gospodar imanja, odmahujući
gotovo mrtvačkom glavom i pobjedonosno, između palca i kažiprsta, stisnuo
patronu za lovačku pušku. "Prešao si cijeli taj put, preko brda, preko dola, do
moje skromne kolibe, jedini nepozvani gost u devet godina, otkako je neki
francuski turist natrapao ovamo. Pogrešno je skrenuo; tražio je željezničku
postaju dolje, u Portlaoiseu. I nemaš manira ni da se ispričaš?"
"Ne želim vam narušavati privatnost", ustrajao je Niall, zirkajući u usta
dvocijevke. "Ali moram razgovarati s vama. Važno je-"
Ned se više nije pretvarao da uživa u poigravanju s plijenom. Odmahnuo je
glavom, već ugnjavljen cijelim spektaklom. "Važno komu? Taj mali Francuz,
promatrač ptica, od prije dvije godine, zvao se..." Pogledao je u snagatora Niallu
slijeva. "Marcel. Je li tako bilo, Theo?"
"Nisam siguran, gospodine O'Driscolle. Mislim da jest."
"A kada si ga odvukao držeći ga za ovratnik, koju je ono riječ ponavljao,
kao da zaziva svoju maman?"
"Zvučalo je kao 'milost', gospodine, točno se sjećam."
Čarobnjak je Nialla počastio dječačkim osmijehom; oči su mu se raširile
kao leće objektiva u potrazi za fokusom. "Ah, točno. Pitié. To bi bilo milost.
Jesmo li je pokazali, usput rečeno?"
Umjesto odgovora, tjelesni čuvar na tu se uspomenu samo nasmiješio.
"Govoriš li francuski?" upitao je Ned naginjući glavu prema mladom uljezu
čiji je glas zvučao prigušeno zbog ruke što ga je čvrsto stiskala oko vrata.
"Ne", zagraktao je Niall, boreći se da udahne.
"Šteta", rekao je čarobnjak, kimajući svojim krvnicima.
"Hoćete da ga sada odvedemo, gospodine O'Driscolle?" upitao je glupan
koji je Niallu stiskao ključnu kost.
Niallovo je lice poplavjelo. "Reci svom trolu da s mene skine te jebene
ručetine ili ću -"
"Ili nećeš ništa, drkadžijo", rekao je Theo, grabeći drugom rukom Niallovo
zapešće.
Neda je ozario iskren osmijeh. Niall je tek tada vidio koliko Jimov blizanac
nalikuje bratu, po svemu osim po urođenom ubojitom šarmu. U njegovu bratu
nije bilo ni tračka senzualnosti i u osvajanjima vjerojatno nije odmaknuo dalje
od očeva pornografskog časopisa. Ali obojica su, da bi dobili što žele, čovjeku
bili spremni izokrenuti utrobu poput ljetnog kaputa.
Ma, pogledaj ti to, Theo. Započnimo jutro kako treba, isperimo prljava usta
zalutalom putniku." Otkrio je svoje prekrasne zube smiješeći se Niallu i snizio
temperaturu pogleda, baš kao što je to činio Jim, pred očima žena koje samo što
nisu posljednji put udahnule. "Nisi se potrudio ni toliko da smisliš neki
originalni izgovor zašto si tu. Znaš samo psovati. Pa, to je verboten u mojoj
šumi, ne ustežem ti se reći." Okrenuo je kolica i upalio motor čije je zujanje
Niall prije čuo. I mahnuo u neodređenom smjeru, drugom tjelesnom čuvaru.
"Polomi mu noge, Otto. I pobrini se da ga ovaj put ostaviš uz cestu, da ga
pronađu motoristi. Ono prošli put bilo je pravi svinjac."
"Na zapovijed, gospodine O."
"Znam što je ubilo tvog brata", gotovo je vrisnuo Niall. "I imam to ovdje, u
džepu."
Kolica su se zaustavila. Ned se okrenuo, polako, taman dovoljno da Theo
još jednom dobro stisne Nialla. "Iznenadi me. A onda idi i, kao pravi dobri
dečko, progutaj lijek."
"Prvo reci ovoj spodobi da me pusti."
Ned je pogledao čuvara, napravio grimasu dosade, i krupni se muškarac
odmaknuo.
Niall je po rancu prekopao rukom koju fašist nije uspio ozlijediti (Hvala
Bogu, ne ruku kojom je crtao, pomislio je, unatoč svemu) i izvadio ubrus za
piknik koji je Roísín upotrijebila kao primjeren mrtvački pokrov za oružje
ubojstva. Pružio ga je Nedu, koji je kolica potjerao naprijed, prenaprežući maleni
motor.
"Proboden je ovim", rekao je Niall. "A želiš li drugu stvar za koju samo ja
znam, pustit ćeš me."
Ned je već gladio prljavi predmet i odmotavao ga kao pravu relikviju. Kada
je prstima dotaknuo zahrđalu oštricu, oči su mu zablistale kao da drži koplje
sudbine koje je probolo Kristov bok, a ne ikea-in nož za povrće koji je izbušio
jednog silovatelja i ubojicu. "Zapanjujuće", promrmljao si je u bradu, a onda se
nasmiješio kao rođeni cinik. "Kako znam da ga nisi sam napravio, da platno nisi
krivotvorio svojim bijelim ručicama? Iako, krivotvorina ti je dobra, moram ti
reći. Na trenutak sam ti gotovo povjerovao." Bacio ju je na zemlju. "Onda, pa-
pa. Idi, nestani."
Theo i Otto pograbili su svaki po jednu Niallovu nogu i počeli ga odvlačiti
uz stazu, natrag u šumu.
"Ti si Stražar", povikao je Niall brzinom strojnice, grebući po vlažnom du
ne nalazeći uporišta. "Godinama si komunicirao preko amaterskog radija, dok je
tvoj dragi brat silovao i ubijao u pet okruga. Rekao si da su mu žene kobna
slabost. Čak si upozorio Roisin i Fionu, cure koje su ga izbole tim nožem. Jesi li
uopće znao da razgovaraš s njima! S bratovim ubojicama? Kladim se da ne znaš
ni da su i same mrtve. Pročitao sam njihove usrane dnevnike?" Dvojica
muškaraca prestala su ga navlačiti, kao da reagiraju ne nekakav signal koji Niall
nije uočio. "A našao sam te samo zato što je tvoj brat nacrtao mapu. Ako se jako
ne varam, i ti imaš tetovažu, dvojicu dječaka koji se drže za ruke. Jer ti i Jim ste
blizanci, nije li tako? Odgovori mi, jebeni bogalju! Ti si bratov čuvar, zar ne,
kopile seljačko?"
Theo i Otto pomogli su Niallu da se osovi na noge i s njega otresli što su
mogli više blata i lišća. Potom su ga gotovo odnijeli do kuće, gdje je služavka
ponovo otvorila crna vrata. Miris kave probio se čak i do njegovih začepljenih
nosnica.
Ned je podignuo glavu i promatrao Nialla s mješavinom radoznalosti i
poštovanja. Ponovo je podigao oštricu i ovaj put je zadržao, s pobožnošću kakvu
je nemoguće glumiti.
"Ma, vidi ti to, dečko moj", rekao je prebacujući kolica u drugu brzinu.
"Ipak si znao čarobnu riječ."

 Kava je bila jaka i omamila je Nialla. Druga služavka, u bijeloj
laboratorijskoj kuti, stajala je iza njega i na nagnječenu mu kožu, ispod
raskopčane košulje, pritiskala topao oblog.
Njegov domaćin sjeo je za klavir, izgrebeni koncertni Bösendorfer s
podignutim poklopcem veličine blagovaoničkog stola.
Ponovno su odjeknule skladbe Colea Portera; svirao ih je najprije
fortissimo, pa furioso, jednu za drugom, sve dok nisu zvučale isto. Niallu se
činilo da beživotne noge što vise sa stolca svu svoju snagu i bijes prepuštaju
Nedovim rukama. Čarobnjak je završio i zastao, a onda podigao glavu i kimnuo
služavki koja se odmah povukla i za sobom zatvorila francuska vrata.
"Znaš, zapravo je vrlo ugodno imati društvo", rekao je Ned, skliznuvši u
kolica poput plavog raka, i - prije no što mu je Niall uspio odgovoriti - odvezao
se dvije sobe dalje.
Niall je krenuo za njim, opažajući obiteljske fotografije u srebrnim
okvirima, fotografije Neda i Jima kao dječaka: zdravih, živahnih, nadmeno
tromih poput sve djece svjesne roditeljskog bogatstva. Ulubljene palice za kriket
i hurling visjele su iznad kamina. U sljedećoj odaji, kao da se skrivaju od svjetla,
stajali su uljani portreti. I neke renesansne ocakljene vaze.
Niall je međutim zastao tek ispred prašnjave fotografije napola skrivene iza
dvaju golferskih trofeja.
Prikazivala je mladu plavokosu ženu, u sendviču između blizanaca, na
ljuljački. Snimljena je davno; na sva tri lica blistali su znojni ljetni osmijesi. Bilo
je nemoguće reći je li joj oko struka (s uočljivom posesivnošću) svijena Jimova
ili Nedova ruka. Koža joj je bila toliko bijela da su joj se oči, u slabom kontrastu
crno-bijele fotografije, pretvorile u crne očne duplje. Niall se mogao sjetiti samo
jedne osobe toliko bijele i istodobno seksepilne, a i ona je bila izmišljena.
Zvala se Aisling, kraljevna Aisling. I vuk ju je najprije volio, a onda ubio.
"Ovamo", pozvao ga je Ned, i Niall je krenuo za njim. Bila je to najmanja
prostorija i očito ona u kojoj je jedini stanar kuće provodio najviše vremena. Pod
staklenim zvonima stajale su preparirane sove, zauvijek uhvaćene usred treptaja.
Moguće i nekoliko gavrana i sokolova, Niall nije bio siguran. Jer svime su
dominirali vukovi u trku, na fotografijama i u glini. Bila je tu i jedna prava vučja
glava, obješena iznad vrata, čeljusti otvorenih koliko god je to bilo moguće, a da
se donja čeljust pritom ne odvoji od ostatka lubanje. Stvorenje kao da je još
uvijek osjećalo bol, kao da se s urlikom pokušava izvući na sigurno, kako je to
pokušao kraljević Euan. No nešto ga je preteklo. Jedini zvuk u sobi bio je
nekakav elektronički signal koji Niall nije uspijevao locirati. Jedan jedini bip,
svakih desetak sekunda, poput sporog metronoma.
"Kada ti je brat ovo postavio?" upitao je Niall, odabirući fotelju
najudaljeniju od domaćina. Pitao se ima li snage suprotstaviti se neobuzdanu
pijanistu odluči li ga ovaj dokrajčiti prije sljedeće solističke točke.
"To sam bio ja", rekao je Ned, naginjući se unatrag i zureći u glavu sivoga
vuka kao da je prvi put vidi. Pripalio je cigaretu i odmahnuo rukom. "Ja sam
poučavao Jima o životinjama. Konjima, sokolima, zečevima i jelenima. O tome
kako ih jahati ili ih ubijati. Da, i o vukovima. Morali smo otići sve do Kirgistana
da pronađemo ovog našeg prijatelja. Zovemo ga Freddie." Mahnuo je
prepariranoj glavi. "Reci 'zdravo' ovome dobrom čovjeku, Freddie!"
Niallu je došlo da povrati. Opet se oglasio onaj bip, ovaj put bliže.
"Dok nam je otac bio živ, roditelji uopće nisu boravili u ovoj kući", rekao je
Ned namještajući zlatom uramljeni uljani portret starijeg muškarca i jelena
kojega je - očito - upravo bio ulovio. "Ali kada je otac umro, majci se dublinski
zrak učinio previše zagušljiv, pa smo se svi preselili ovamo." Beznogi kraljević
zvučao je gotovo čeznutljivo, zaboravljajući načas svoje ograde. "Pokušala nam
je stvoriti pravi dom - poduka iz jahanja i večernja molitva uz stol za blagovanje.
Dakako, svi smo se užasno dosađivali. A na svijetu nema novca neobuzdanijeg
od naslijeđenog."
"Imaš prekrasan dom", rekao je Niall neobavezno, ponovno osjećajući
tjeskobu. Jelen na slici ležao je s krvavom njuškom okrenutom prema slikaru;
iskrivljeni rogovi stršili su u tamno nebo poput antena.
"Rekao si da mi imaš još nešto pokazati", rekao je njegov domaćin, s
nestrpljenjem čovjeka rođenog da mrtvim trofejima daje imena koja bi bolje
pristajala djeci.
"Evo", rekao je Niall vadeći Jimovu mapu kao da bi se - prije nego što je
preda - mogla zdrobiti i pretvoriti u prašinu. "Tvoj je brat vodio slikovni dnevnik
priče koju je pripovijedao po okrugu, onako kako mu se odmotavala u glavi.
Pogledaj, vidiš li ovo ovdje? To si ti, mislim. Zrake ti -"
"Izlaze iz prstiju, da", rekao je nestrpljivi čarobnjak, odjednom sjedeći nogu
uz nogu sa svojim gostom. Proučavali su taj jadni prikaz poput dvojice dječaka
što proučavaju rijetku poštansku marku koja im ne pripada. Polako je smotao
mapu i stisnuo gumb na rukohvatu kolica. Začulo se lupkanje peta i sluga,
kojega Niall do tada nije vidio, diskretno je provirio u sobu.
"Gospodine O.?"
"Same, možemo li ovo staviti u neki lijep okvir i objesiti? Ništa previše
upadljivo, važna je slika. Budi dobar."
"Odmah, gospodine." Sluga je preuzeo sveti predmet i učas nestao. Biip!
Niall je pogledao iza Nedovih uvenulih nogu i ugledao obrise nečega
masivnog, prekrivenog zelenim filcom. Najprije je pomislio na ormar, pa na
bočno okrenut pijanino. Sada je znao otkuda zvuk dopire. I nije morao zavirivati
ispod platna da se u to uvjeri.
"Pametan momak", rekao je preživjeli blizanac slijedeći Niallov pogled.
"Želiš li vidjeti staru Sparky? Bojim se da je u posljednje vrijeme nisam često
palio. Ne otkako..." Pustio je da neizrečene riječi skliznu na pod i uvenu.
"Ali nekada si putem radija ljudima slao upozorenja", rekao je Niall
osjetivši se malo odvažnije. Tko je taj umišljeni seronja koji priča kao da mu je
glava u kraljičinoj guzici? "Dok je Jim još ubijao. Zašto, umjesto toga,
jednostavno nisi pozvao Gardu, dok je još bilo vremena? Da ga zaustaviš? Ili ti
je i to nakon nekog vremena dosadilo?"
 "Zašto si uopće dolazio ovamo?" ispljunuo je Ned grabeći palicu na
rukohvatu kolica. "Da zajedno uživamo u očitom?"
"Došao sam dovršiti posao koji sam obećao obaviti", rekao je Niall, i
svidjelo mu se kako to zvuči. Prvi put je to izgovorio naglas i poželio da su
Fiona, Roísín i Aoife tu da ga čuju. "Da sklopim posljednje djeliće, u ime
prijateljica koje su bile spriječene same doći."
Nedov pogled postao je rastresen i dalek. Bio je u prošlosti, sa svojim
bratom i s još nekim. Lice mu nije pokazivalo s kime. "A one me ionako nisu
slušale, zar ne? Sve te žene? Htjele su voljeti opasnog tipa, to je sve. Ja volim
Jima. Opazit ćeš da ne rabim prošlo vrijeme, jer klipan mi je i dalje brat. Čim je
otišao odavde - prije... oh, trinaest, možda i petnaest godina - znao sam što
namjerava učiniti. Ali nisam ga, valjda, trebao cinkati Gardi? To ne bi bilo
pošteno od mene."
"A onda si", rekao je Niall slijedeći logiku nekoga tko je dane mogao
ispunjavati još jedino predmetima, "shvatio da se nešto promijenilo, zar ne?
Nešto se dogodilo. Dospjelo u novine. Vuk je prvi put napao. I naviknuo se na
onu prokletu glazbu u ušima."
Ned je izgledao kao da će, hendikepu unatoč, skočiti i zadaviti ga. Potom se
skutrio i, prisjećajući se, kimnuo. "Najprije mi je poslao jedan poklon.
Uspomenu. A onda su nastavili stizati. Želiš li ih vidjeti?" Ne čekajući odgovor,
beznogi kraljević odvezao se do ormara i iz njega izvadio kožnu vrećicu veličine
male ispuhane nogometne lopte. Otvorio ju je i pod je začas bio prekriven
svjetlucavim ženskim naušnicama svih oblika i veličina. Ned je podignuo jednu i
nasmiješio se.
"Prva je, ona doista prva, bila izrađena od jeftinoga lažnog srebra i mjedi",
rekao je. "Čovjek odmah pomisli na konobaricu ili nekoga na socijalnoj pomoći.
Kada je stigla, na četvrtoj je još uvijek bilo malo sasušene krvi. Tada sam i
zakurblao staru Sparkey, da minimiziram štetu, recimo to tako. Radio je pripadao
Jimu, znaš. Prekrasna ironija, zar ne? Dakako, mama i tata otišli su u grob
misleći da smo obojica fantastični džentlmeni."
Neko vrijeme Niall nije govorio, već je samo slušao biip! znajući koliko je
glupo bilo zaglaviti ovdje, s ovom mustrom.
"Dakle i ti si pripovjedač", rekao je Ned zabavljeno.."Kao moj Jimmy?
Čarobnjaci, zmajevi i djeve bajne, ha?"
"Nisam seanchai!" priznao je Niall. "Priču svojih triju prijateljica
pokušavam nacrtati. U formi stripa. Bojim se da baš i nisam daleko odmakao."
Čarobnjak je pljesnuo svojim čarobnim rukama i nasmijao se. " Stripa ? Za
djecu? Oh, kako savršeno fantastično! Ali zašto umjesto njihove ne ispričaš
Jimovu priču? Puno je dramatičnija."
Niall se zagledao u pozadinu jantarnog zlata što je okruživalo Nedove
šarenice i u njoj opazio Jimovu nepredvidljivu narav. No nije uzmaknuo. "Zato
što on i nije radio drugo nego pričao svoju priču, uvijek iznova. A žene koje je
ubio dobile su člančić na trideset petoj stranici lokalnih novina i sprovod sa
zatvorenim lijesom."
 Ned je ponovno stisnuo crveni gumb na rukohvatu kolica. Pogledao je gosta
s nečim nalik žaljenju, dovoljno da prođe kao iskreno. "A znam i koju je priču
pričao", rekao je. "Onu o kraljeviću koji ubija obogaljenog brata i pretvara se u
vuka, zar ne? Čuo sam je na radiju. Samo, ti si je iščitao unatrag. Svi je čitaju
unatrag." Koraci vani, u hodniku. Možda Theovi. A možda i Ottovi. Ili i jednoga
i drugoga. "Ja sam Jima poslao od kuće, shvaćaš li?" Stisnutim šakama udarao je
po svojim mrtvim nogama. "Roden sam s ovim štrucama kruha, nije me ostavio
ispod konja. To je samo ljutita projekcija. Ja sam mu rekao kako će razgovarati
sa ženama, što će im raditi u krevetu, takve stvari. On je otišao malo pre-"
Začulo se kucanje na vratima.
"Samo malo", doviknuo je i ponovo pogledao Nialla. Ned je, Širom
otvorenih očiju, bacao čini. S mlohavim nogama ili bez njih, bio je to glavom i
bradom Jim. Mogao je pričati bilo što, do kraja vremena, Niall bi povjerovao
svaku riječ. "Zatekao sam ga u krevetu s našom starijom sestrom, Aisling.
Koliko se sjećam, bio je kraj ljeta. I mogu ti reći da nisu kartali. Otac ju je poslao
u švicarsku školu. Stara cura više nikada nije bila kako treba. Pobjegla je prije
mature i uselila se nekom francuskom pankeru koji ju je poučio čemu služe igle.
Zakopana je ovdje, otraga. Želiš li vidjeti nadgrobni spomenik? Stvarno je lijep.
Baš kao onaj koji sam pomogao podići Jimu u onom nesretnom gradiću, kako se
ono zvaše? Castledown... Castle-nešto."
"Ne, hvala. I, ako nemaš ništa protiv, sada bih morao poći."
"Morao bi?" upitao je Ned hineći nevjericu. "Ali ti o mom bratu znaš više
od bilo kojeg drugog namjernika. Toliko mi toga još moraš reći. Zašto bih te
pustio da odeš? Reci mi jedan dobar razlog."
Niallova šaka posegnula je za oštricom, a onda se sjetio da je više nema.
Vučja glava mu se cerila, sigurna u još jedan, posljednji ulov nakon prepariranja.
"Zato što noću ležiš budan i pitaš se jesi li i gori od svog brata", rekao je ustajući
i otvarajući vrata. Zurio je ravno u Ottove riblje oči. "I ako odavde odem
neozlijeđen, vaga će prevagnuti u tvoju korist. Barem na jednu noć."
Kao po dogovoru, iz radija se začuo još jedan tihi cvrkut umiruće baterije.
Ned je kimnuo Ottu i nasmiješio se. Činilo se da mu je laknulo. "Otto, budi tako
dobar pa odvezi našeg novog prijatelja kamo želi." Okrenuo se Niallu i spustio
glavu, kao da se klanja dostojnom protivniku. Prije no što je ponovo zakopčao
rukav košulje, Niall je na Nedovoj lijevoj nadlaktici ugledao tetovažu - dvojicu
dječaka što se drže za ruke. "Dobro bi se uklopio u moj zaštitarski tim", rekao je.
"Kakve si škole završio?"
"Bio sam poštar", rekao je Niall sliježući ramenima. "Ali sam dobio otkaz."
"Savršeno. Umjetnik u tijelu državnog službenika. Ušao si na blef, a izići
ćeš zbog osjećaja krivnje. Bio bi dobar varalica. Siguran sam u to da bi se moj
brat složio sa mnom." Nagnuo se u stolcu, svom vječnom pokretnom zatvoru, i
uputio Niallu pogled po kojemu će ga pamtiti.
"Nismo mi loši ljudi, stoga taj snishodljivi osmijeh parkiraj negdje gdje ga
ne mogu vidjeti. I budi toliko priseban da mi više ne dolaziš u posjet."

Kada je pogledao kroz stražnje staklo nečujnog rolls-roycea što ga je vozio
u njegov stan veličine kutije za cipele u Ballymunu, Niall je vidio kako se
čarobnjakova crna vrata zatvaraju za njim.
Kakve god druge obiteljske tajne bile zakopane u njemu, ostat će zauvijek
skrivene.
Šumske anemone okrenule su latice od ceste i nisu se u nju usudile
pogledati sve dok se nisu uvjerile u to da je automobil otišao.
 Post scriptum
VITEZOVA NAGRADA

10.

Istina je što kažu o mačkama, pomislio je Niall preuzimajući Oscara od
studentica biologije iz susjednog stana. Bili vi odsutni na trenutak ili na deset
godina, zurit će u vas kao da ste ih osobno uvrijedili.
Njegov stan izgledao je onako kako ga je i ostavio, osim što je sve bilo
pokriveno slojem prašine. Oscar ju je oduševljeno počeo podizati znajući da
smeta Niallovim sinusima. Pošta se nagomilala u sandučiću u prizemlju,
uglavnom opomene njegove rezignirane banke, fitnes-kluba i umjetničke škole
kojoj je i dalje dugovao pravo bogatstvo za poduku iz nečega na čemu još nije
zaradio ni novčića. Vrhunac je bila svijetlo narančasta naljepnica obavijest o
iseljenju - 30 dana koju je pronašao na ulaznim vratima. Jennifer s drugog kraja
hodnika zaobišla ga je dok ju je pokušavao ostrugati s vrata, praveći se da je ne
vidi.
Niall si je skuhao čaj, ostavljajući nekoliko vrećica Oscaru da ih trga do
mile volje. Seronja mu je nedostajao. Kada se osvrnuo po skromnim ostacima
svog života, ništa nije ukazivalo na to da se poput srednjovjekovnog viteza borio
za djeve bajne, od kojih su dvije bile mrtve i prije no što se u pothvat uputio. Na
telefonskoj sekretarici treptalo je svjetlo puna, a mobitel mu je odavno riknuo jer
nije imao novca da plati račun.
Jedini dokaz da se bilo što od svega dogodilo bio je iskrivljen, znojem
umazan dnevnik koji je uspio spasiti. Njegov trud neće biti nagrađen nikakvom
dragocjenošću. Nije bilo trijumfalnog povratka u dvorište dvorca, ni poljupca
zahvalne kraljevne. Dakle natrag u monotoniju i zaborav.
Trebala si dnevnik poslati pravome vitezu, Roisin, pomislio je prelistavajući
ga, prisjećajući se trenutka kada je prvi put zakoračio u Castletownbere. Vas tri
zaslužile ste boljeg zaštitnika uspomene na vas. Pretpostavljao je da je Bronagh,
otjeravši iz grada "opasnog pervertita", vjerojatno izišla na večeru i upitao se
koliko je Donald Cremin vješt u traženju imena u telefonskom imeniku. Utješio
se činjenicom da će u svom betonskom tornju, koji je zavolio kao kakvu
dobroćudnu bolest, uskoro postati povijest. Čarobnjak će i dalje proganjati
uljeze, pretpostavljao je Niall, i zauvijek negirati da je Jim bio tek prijemčivi
učenik svog starijeg brata.
O'Driscoll. Nije li ga tim prezimenom - ondje, u šumi - oslovio onaj
bezvrati tjelohranitelj? Niallu je prezime zvučalo poznato; pokušavao se sjetiti
nečega što je Jim rekao o svojim mitološkim prinčevima-blizancima. Nije li
O'Driscoll tek suvremena inačica imena Ua Eitirsceoil? Čarobnjaštvo. Dim i
zrcala. Zatvorio je bilježnicu koja se počela raspadati po šavovima, znajući da je
više neće otvoriti.
Namjeravao se dobro naspavati. A sutra će otići u Malahide i zamoliti
gospodina Raichoudhuryja da ga vrati na posao. Dobro, preklinjat će ga. Niall je
iz ranca izvadio običnu olovku i na trenutak zaustavio ruku. Ništa se nije
dogodilo; nije bilo ni naznake trnaca koji bi slike iz njegova uma potjerale do
olovnog vrška. Priča o čovjeku-vuku koji mahnita i ubija žene po cijeloj
pokrajini izblijedjela je u njemu poput starih novina. Prelomio je olovku i bacio
je u smeće.
Osjećao se umorno i oči su ga boljele. Ponovo se zagledao u crnu
bilježnicu. Roísínin dnevnik nikako nije želio zadržati, više ne. Vukao ga je na
dno, kao da mu - poput mlinskog kamena - visi oko vrata. Murjaci? Posljednji
put razmislio je i o tome, i shvatio kako je cijeli prošli tjedan pred njima bježao
po cijelom Zapadnom Corku. Bili bi naprosto oduševljeni njegovim posjetom,
čim se čuju s Bronagh. Ne, morat će ga baciti nekamo gdje ga nikada nitko neće
pronaći. No najprije je u pluća morao udahnuti malo dublinskog zraka i otići po
bicikl. Kakve sam sreće, vjerojatno su ga ukrali, mozgao je, i posljednji put
pospremio dnevnik u ranac. Nagonski je pokupio i nekoliko olovaka, jer nikad se
ne zna. Otvorio je ulazna vrata i osvrnuo se da pogleda narančastog mačka koji
je upravo skočio na kuhinjski pult kako bi mu pokazao lakoću s kojom se
gumica za brisanje dade potrgati u tisuću komada.
"Slobodno uništi što god želiš, beštijo stara", rekao je Niall i zatvorio vrata
za sobom. Iza njegovih leda, Oscar je samo trepnuo u njegovu smjeru, kao da
kaže: "Kao da mi za to treba tvoje dopuštenje, skitnico."

Iako je kalendar govorio da je ljeto, dok je Niall pristaništem gurao bicikl, s
druge strane rijeke Liffey puhao je sibirski vjetar.
Nitko nije ni taknuo bicikl koji je, naravno, opet zaboravio zaključati. Sitna
nagrada za odanost trima iščezlim kraljevnama. Prepustio se arktičkom
povjetarcu koji gaje nosio nizbrdo, prema središtu grada. U zraku je bilo više
espressa nego piva; tako je bilo već neko vrijeme u blistavom gradu koji je
prihvatio Novu Europu i zaboravio da je još uvijek u Irskoj. Niall je prošao
pokraj jednog kafića, začuo srktavi zvuk kuhanja capuccina i produžio niz stazu.
Napokon je pronašao pravi pub, bez mudrijaškog imena i pletenih vrtnih stolaca.
Savršeno, pomislio je prebirući po svežnju novčanica koje je dobio unovčivši
ček od otpremnine. "Dobri ste, gospodine Raichoudhury", promrmljao je i ušao.
"Kako ste?" upitao je barmen, namještajući glasnoću televizora na čijem je
ekranu žena strogog izgleda pričala o tome kako su dva dječaka, gore na
Sjeveru, poginula kada se na njih srušio helikopter. "Pintu?"
"Guinnessa, molim", rekao je Niall, ponovo se osjećajući kao kod kuće.
Platio je pivo i izabrao stol najudaljeniji od vrata. Pjena je bila toliko gusta da se
od nje dao napraviti mekan led. Čavrljanje studenata što su se hvalili sinoćnjim
postignućima miješalo se s televizijskim komentarom Britanske vojske o tome
kako je njihov helikopter oborila "u ovom trenutku nepoznata strana". Iz džu-
boksa su se, odnekud, čula "Braća po oružju", i Niall je zajedno s njim
pjevuckao svaki čovjek mora umrijeti, držeći u rukama Roísínin dnevnik kao
nadgrobni spomenik koji jedva čeka posaditi, negdje daleko.
Opazio ju je tek kada je progovorila. "Piti sam donosi nesreću", rekla je.
Niall je podigao glavu i odmah prepoznao Aoife. Način na koji je zurila u
njega, izravno i neustrašivo, nije ostavljao dvojbe.
"Ti si... Što...?" rekao je, prolio pivo kao idiot, ali se uspio pri brati.
"Pusti da ja malo govorim, dobro?" rekla je sjedajući. "Mogu li?" Plava joj
je kosa bila odrezana toliko kratko da je gotovo i nije bilo. Uz crni ogrtač nosila
je posve nove ružičaste vojničke čizme i skrivala nešto u krilu.
Niall je samo kimnuo i tek tada se sjetio zatvoriti usta.
"Mogao si otići gardistima kad god si htio i ispričati im sve što znaš o
nama", rekla je Aoife ispijajući Niallovo pivo. "Ali nisi, čak ni kada ti je život
bio na kocki. Došla sam ti zahvaliti na tome. Ali držala sam te na oku otkako si
ušetao u Castletownbere. I sada te moram nešto pitati."
"Naravno", rekao je Niall. Srce mu je tuklo u vršcima prstiju. "Što god
želiš."
Aoife se kroz prozor zagledala u nešto što, s mjesta na kojemu je sjedio,
Niall nije mogao vidjeti. "Zašto smo ti moje sestre i ja bile toliko važne", upitala
je nervozno čačkajući po noktima, "da si za nas bio spreman sve riskirati?"
"Zato što su ih sahranili, a da nitko nije znao što im se dogodilo", rekao je
Niall. "I zato što sam Fionin dnevnik pronašao ja, a ne murjaci. Sama si poslala
oba dnevnika, trebala bi to znati. Bili su mi..." - tražio je pravu riječ - "povjereni.
Zar sam imao izbora?"
"Sve izbore ovoga svijeta", protestirala je, ali se, unatoč sebi, nasmiješila.
"Nitko nije tražio da bježiš pred Donaldom Creminom i njegovom bandom
seljačina. Ili da te Bronagh svakih pet minuta izriba."
"Dobro joj ide, zar ne?" upitao je Niall. "Prikrivanje tvojih tragova?
Držanje ljudi podalje od tebe?"
"Nedovoljno dobro. Ti si me pronašao."
"Ne, nisam. Pronašao sam samo tvoje tragove."
"Svejedno, bio si preblizu", uzdahnula je Aoife i pogledala prema baru.
"Stekla sam i nešto novih prijatelja pokušavajući ostati skrivena. Jedna djevojka,
koju sam upoznala u jednom dućanu na sjeveru, imala je motocikl. Postala je
kao četvrta sestra, doista. Ponudila se da mi pomogne kad god to Bronagh nije
mogla." Odmahnula je glavom. "Prava desperadosica, ta mala. Dečka koji ju je
varao prebila je da je jedva ostao živ, negdje u Tyroneu. Podsjeća me na Rosie."
Zašutjela je i pogledala bilježnicu u Niallovim rukama. "Je li to...?"
"To je za tebe", rekao je i gurnuo bilježnicu preko mramorne površine stola.
"Više ga ne želim." Čim su ga dotaknuli Aoifeini prsti, crno platno kao da je
zastenjalo. Ponovo je pogledala kroz prozor, smiješeći se nečemu. "Morala sam
ih ostaviti u kući tetke Moire, kada sam shvatila da su mrtve", rekla je i jače
stegnula dnevnik. "Shvaćaš li?"
"Sve što bih ti o tome mogao reći bila bi laž", rekao je Niall, "jer, prije nego
što ti odgovorim, i ja za tebe imam jedno pitanje."
"Govorimo o istoj stvari, dakle", rekla je, hvatajući se za zapešća i smiješeći
se onako kako to čine ljudi koji traže oprost.
"Razlog zbog kojega si i napustila Castletownbere i svoje sestre, kada te je
Jim -" započeo je Niall.
"Čekaj", rekla je mršteći se. "Nisam sigurna da shva-"
"I to što se nisi vraćala gotovo tri godine", ustrajao je, ne dopuštajući da ta
posljednja tajna ostane skrivena. Za nju je krvario, dobio batine, prijetnje, otkaz i
što već sve ne. Crna vrata otvorila su se po posljednji put i propustila kraljevne
na polja ispred dvorca, žive i zdrave, prije nego ih se dokopaju vuk ili njegov
čarobnjak. "Za to postoji samo jedno objašnjenje. Kao i za činjenicu da si tako
brzo pobjegla nakon što si odjurila na kat i tamo zatekla mrtve sestre, zar ne?
Morala si nešto zaštititi, za-pisale su. Od radoznalih očiju. Od osude."
Aoife je isprva šutjela. Potom je pokazala Niallu da ustane i pridruži joj se
pokraj prozora.
"Kamo...?" rekao je, ali je ipak poslušao.
Ljudi su s posla polako odlazili kućama, a taksisti prije polaska gasili
cigarete. Baš kada je namjeravao upitati Aoife što to gledaju - iako je već
pogađao - ugledao ga je: s druge strane ceste parkiran je stajao smeđi vauxhall
royale s klimavim kotačima.
Sa stražnjeg sjedala automobila Aoife je mahala jedna dječja ruka.
Niall se bolje zagledao i ugledao malu djevojčicu, lica zakrivenog slapom
najcrnjih kovrča. Pretpostavljao je da joj ne može biti više od tri godine. Odrasla
osoba u crnoj kožnoj jakni držala ju je uza se i cerila se Niallu, koji je samo
stajao, zaprepašten. Prepoznao ju je, čak i bez vizira na kacigi. Bila je to ona
demonica brzine na crnom motociklu. Prava desperadosica.
"Moja kći nikada neće doznati da ju je začeo vuk", rekla je Aoife. "I, kada
odavde odem, više me nećeš vidjeti. Puf. Nema me. Baš kao u bajci. Shvaćaš li
sada?"
"Da", rekao je Niall, uzdahnuo i nasmiješio se. "Da, shvaćam."
Aoife je bilježnicu strpala u džep i okrenula se da izađe. Pokraj ulaznih
vrata, dvojica garáaíja, nagnuta iznad šanka, kod barmena su se o nečemu
raspitivali. Niall nije mogao čuti o čemu. Plavokosa vila pogledala je u njega.
Hajde, dečko, eto ti prilike, isijavalo joj je iz pogleda. Postani junak. Neka ti ime
osvane u novinama. Vidjevši da nije zagrizao, okrenula se i vratila.
"Odakle si došao?" upitala ga je i ovaj se put još jače nasmiješila.
"Iz dvorca u dubini šume", odgovorio je. "Gdje su svi vukovi odavno
mrtvi."
"Zvuči kao sjajno mjesto", rekla je Aoife, kao da oklijeva. "Ne govori
nikome kako će ga pronaći." Iza njezinih leđa, Zakon i Red istabanjali su iz
puba. Izvadila je nešto iz džepa i predala to Niallu. Bilo je umotano u ubrus u
kakav je bio umotan i nož koji je pronašao. Vidjevši da ga namjerava odmotati,
zaustavila ga je...
"Čekaj da odem." Glavom je pokazala na paket u svojim rukama.
"Nekoliko puta skoro sam ga bacila u rijeku. Ali uvijek bih pomislila, ako to
učinim, sestre i ja zauvijek ćemo pasti u zaborav. Ti si jedini kome ga mogu
povjeriti. Znam da ćeš razumjeti. I, kada budeš dovoljno vidio, ispričaj našu
priču. Čujem da si crtač stripova. Nacrtaj nešto lijepo."
"Mi to zovemo 'grafički umjetnik'", rekao je Niall osjećajući kako mu se
grlo steže.
"Sretno, Nialle Cleary", rekla je, poljubila ga u obraz i izišla. Kada je
podigla ruku da mahne jedinoj obitelji koja joj je preostala, Niall je opazio da na
ruci, na zapešću, još uvijek nosi okvir lisičine. Sigurno joj je trebala cijela
vječnost da prepili lanac, pogađao je. Trenutak potom, vauxhall je klepećući
izišao s mjesta na kojemu je stajao i krenuo niz pristanište.
Niallovi prsti znali su Što je u paketu koji mu je Aoife ostavila. Odmotao je
bijelo platno i otkrio posljednju stvar, jedinu stvar koju je sanjao kao nagradu za
svoju vjeru i odanost. Bila je to obična crna bilježnica.
Slušao je skrivenu glazbu koja je pratila slike u njegovoj glavi sve dok se u
njoj nije pojavio određeni prizor. Izranjao je polako, miješajući se s glasom
spikera i tutnjavom stroja za videopoker. Otvorio je bilježnicu i okrenuo prvi list.
Aoife je napisala: Dnevnik Aoife Jeanine Walsh, s puno ljubavi, Niallu, pravom
vitezu u blistavom oklopu. Nikada te nećemo zaboraviti.

Ne, neće biti klečanja pred gospodinom Raichoudhuryjem, hvala lijepa,
pomislio je Niall zatvarajući bilježnicu i pospremajući je u ranac. Prsti su mu
ponovo bridjeli, nestrpljivi da stegnu olovku koja će, do detalja, prikazati što se
dogodilo kada su tri žene porazile vuka maskiranog u čovjeka. Umjetnička
akademija jed nostavno će mu morati i dalje slati podsjetnike na to koliko joj
duguje. Sav novac kojim je raspolagao dat će stanodavcu, u nadi da će odgoditi
iseljenje. Jer njegova potraga još nije okončana. Najvažniji dio - pričanje priče -
tek je slijedio.
Imat će jako puno vremena da sve stavi na storyboard (Storyboard - crtež ili
serija crteža, grubih skica koje prikazuju slijed prizora i glavnih promjena u
zapletu. Izrađuje se i upotrebljava pri izradi stripova ili filma (op. prev.).
Najhitniji posao bila je raskošna naslovnica. Namjeravao je najprije izraditi
nekoliko posebnih skica, portreta žena koje je Jim ubio, a onda se predomislio.
Previše morbidno. I nedostojno sestara Walsh. Odustao je i od crtanja panorame
koja bi ih prikazivala kako ubijaju Jima, dolje na plaži, dok im galebovi vrište
nad glavama.
Nadošla mu je slika jača od ostalih.
Ista ona koju je neuspješno pokušavao nacrtati u poštanskom uredu, one
noći kada je pronašao prvi dnevnik.
 Bio je to vuk, nakon potpune preobrazbe iz krhkoga ljudskog bića u divljeg
grabežljivca. Uhvatit će mu izraz usred skoka, točno u trenutku kada je umalo
dograbio ženu koja očajnički pokušava pobjeći u šumu. Jer, cijela se priča i
svodila upravo na to, zar ne?
Hoće li je voljeti ili ubiti?
Niall još nije znao. No bio je previše nestrpljiv da to učini tek po povratku
kući. Pokraj prazne čaše na stolu ležao je papirnati ubrus. Vuk mu je gonio prste
i tjerao ih da nestrpljivo zabubnjaju po drvu.
Pronašao je olovku i počeo skicirati.
Na papiru se pojavila žena. Pomalo je nalikovala Roisin i bila je odjevena
baš onako kako je zamišljao kraljevnu Aisling kada ju je Euan prvi put ugledao.
Nije se mogla sakriti u gustišu koji je rastao iza nje jer je vuk u pozadini
već dobivao oblik. Prvi ga je put Niall nacrtao baš kako treba. Krzno je bilo
gusto i grubo. Oko mu je izgledalo poput prozirnog stakla. Za koji trenutak,
prevagnut će ili smrt, ili ljubav.
Vuk se zauvijek ostao predomišljati.
 Pogovor i zahvale

Kao i Niallu, i meni je trebala tek jedna iskra da počnem zamišljati ovu
priču. Frcnula je kada sam, u ljeto 2000., pročitao članak u jednim irskim
novinama. Osamdesettrogodišnja žena i njezine tri sredovječne nećake
pronađene su mrtve u jednoj kući u okrugu Kildare. Prema lokalnim medijima,
istragom je utvrđeno da su sve četiri počinile samoubojstvo samonametnutim
gladovanjem.
Pokušavao sam zaboraviti taj člančić i otkrio da ne mogu. Izvadio sam ga i
ponovo pročitao. I počeo razmišljati: što ako to nije bilo samoubojstvo? Što ako
se u kući dogodio obračun i bilo je tek toliko vremena da se iz nje prokrijumčare
dva dnevnika? Da li bi takvo, jezivo otkriće - ispričano s gledišta svake od triju
sestara - otvorilo vrata ka široj izmišljenoj drami o smrtonosnom šarmeru koji je
- u doslovnom smislu te riječi - usmrtio sve četiri žene u toj kući? Prosudite
sami, budući da ste upravo pročitali knjigu. Nadam se da ste uživali.
Istražujući za potrebe Dragog Jima, u posljednjih nekoliko godina prehodao
sam cijeli Dublin, Malahide i okruge Offaly i Laois, kao i vjetrovita brda
Zapadnog Corka. I kamo god išao, nailazio sam na dobrodušnu gostoljubivost
irskih ljudi. Zato su pojedini toponimi izmijenjeni, iz poštovanja prema
institucijama i pojedincima koje bi inače odmah prepoznali, čak i u fikciji - a za
priču to nije važno. Uz to, kako bih se inače mogao ponovo pojaviti u
Castletownbereu ili u Eyeriesu, na čaši piva? Pravi Jonnoi ovoga svijeta nikada
mi ne bi oprostili. Ako i nisam bio dovoljno diskretan, budite sigurni da to nije
bilo s lošom namjerom. Svaka sličnost sa stvarnim ljudima posve je slučajna.
Premda je normanska invazija na Irsku itekako stvarna, tragična priča o
kralju Stiofánu i njegovim sinovima blizancima isključivo je moja umotvorina,
baš kao i zlokobna Vučja utvrda.
Seanehaije se još uvijek dade pronaći po cijeloj Irskoj, doduše teško budući
da je pripovijedanje nomadsko zanimanje koje zahtijeva iznimnu vještinu. I ni
jedan od njih, koliko znam, nikome i nikada nije skinuo ni dlaku s glave. Budete
li te sreće da naiđete na kojega, zauzmite mjesto i poslušajte ga. I dajte mu dobru
napojnicu. Isplati se.
Slijedi niz zahvala: Maire Moriarty, Kieranu Finnertyju, Eileen Moriarty,
Miriam McDonnell, Louise Cody, Elmi Cremin, Sue Booth-Forbes i Kathryn
Brolly, za njihovu pomoć i njihove savjete. Sve pogreške u tekstu isključivo su
moje, ne njihove. Moram zahvaliti i Neilu Jordanu, koji se pobrinuo da uopće
pronađem put do otoka Beara.
Na kraju, dužnik sam Howardu Chaykinu, koji je svoj talent i svoj tobolac
za olovke ljubazno pristao posuditi Niallu. Siroti mali to inače nikada ne bi
obavio kako treba. Hvala, kompa.

Mork
 Inches
Eyeries, okrug Cork
Rujan 2007.

Christian Mork roden je i odrastao u Danskoj te se preselio u Vermont u
svojim ranim dvadesetima. Nakon diplome iz sociologije i povijesti na
Sveučilištu Marlboro te magisterija iz novinarstva na Sveučilištu Columbia,
pisao je za Variety, radio za tvrtku Warner Bros. Pictures i poslije pisao o filmu
za The New York Times. Dragi Jim njegov je prvi roman objavljen u Americi.

Živi u Brooklynu.