Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, netko mi je zakucao, Na vrata mi zakucao - zakucao tiho - tiše - "To je putnik" ja promrmljah, "koji bježi ispred kiše" , Samo to i ništa više.
Ah, da, još se sjećam jasno, u decembru beše kasno
Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše. Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše. Od djevojke anđeoske, od Lenore rastaviše, Ah, nje sada nema više.
Proučio sam mudroslovlje
I liječništvo, pa još i pravo, K tom na žalost i bogoslovlje, I sve sam s marom proučavo. A jadna ostadoh budala Što zna koliko je i znala. Magistar, pa i doktor čak sam ja, I već dobrih deset godina Što dolje-gore, amo-tamo Sve đake za nos vuečm samo — I vidim, ništa ne možemo znati!
Sluge zove Smail-aga, Još Duraka starca k tome,
Usred Stolca kule svoje, Što me hrđa svjetovaše A u zemlji hercegovoj: Da ih pustim domu svome, „Ajte amo, sluge moje, Jer su, reče, vlašad ljuta; Brđane mi izvedite, Oni će mi odmazditi Štono sam ih zarobio robljem Mojom glavom vlaške glave: Na Morači vodi hladnoj. Ko da strepi mrki vuče S planinskoga gladna miša.“ Bože mili, kud sam zašo! Noć me je stigla u tuđini, Ne znam puta, ne znam staze, Svuda goli kamen gaze, Trudne noge po pustini
Ljudskom srcu uviek nešto treba,
Zadovoljno nikad posve nije: Čim željenog cilja se dovreba, Opet iz njeg sto mu želja klije.
Gdje ću tebe, o ljubavi moja,
Sad zakopat, kad si izdahnula? U mom srcu nije ti pokoja, Jer si pokoj sav mu razmetnula.
Da te legnem u zemljicu crnu
U zemljici ti ne bi sagnjila, Zemska vila dragocjenost tvoju U kamenje predrago bi zbila.
Da te spustim u duboko more,
U moru se ne bi rastopila, Morska vila dragocjenost tvoju U biser bi predragi salila.
Pak bi došli ljudi blagohlepni,
Iz zemlje bi tebe iskopali, Iz mora bi tebe izvadili I po svijetu svuda rasprodali.
A ti idi, nek te uzdisaji
K nebu dignu, tamo zvijezdom budi, Tamo meni žalosnome sjaji, Tamo ne će dostignut te ljudi!