Professional Documents
Culture Documents
Diplomski Rad
Diplomski Rad
PRAVNI FAKULTET
DIPLOMSKI RAD
Mentorica: Studentica:
Sažetak
2
TITLE: PHENOMENOLOGY AND ETIOLOGY OF JUVENILE CRIME
Abstract
Juvenile delinquency is a relatively new term that appeared in criminology and criminal law in
the second half of the 19th century. Until then, there was no systematic scientific approach in the
phenomenology and etiology of juvenile delinquency, nor within the framework of the criminal
law system. Young perpetrators of criminal offenses were considered "petty criminals", a
category from which "real" adult delinquents capable of committing even the most serious
crimes emerge over time. That is why no special laws or special criminal sanctions adapted to
the specifics of their psychosocial development were applied to young perpetrators of criminal
acts, nor to children who were criminally responsible for most of the history of criminal law. As
already mentioned, the understanding of juvenile delinquency as a special criminological and
criminal law category was affirmed in the second half of the 19th century. century, when the
understanding prevailed that the treatment of young persons in criminal law must be based on
other grounds than when dealing with adult delinquents and that the function of criminal law in
treating such persons is primarily their protection. The subject of this work is precisely juvenile
offenders, who represent a special group of perpetrators of criminal acts because they differ from
others in terms of physical, psychological and social characteristics, and are therefore a valuable
and exhaustive subject of analysis and research. The research is primarily directed towards the
phenomenology of juvenile delinquency, the knowledge of which enables gaining insight into
the diversity and frequency of this phenomenon. Juvenile delinquency as a social phenomenon is
the subject of interest of numerous scientific disciplines such as: law, pedagogy, social work,
sociology, psychology, criminology, etc. This interest is primarily conditioned by the complexity
of the phenomenon of juvenile delinquency itself, its causes, manifestations, and social reaction
and preventive measures. In addition to phenomenology, the subject of the work is also the
etiology of juvenile delinquency, the issue of juvenile delinquency in Bosnia and Herzegovina,
as well as prominent international documents in the field of juvenile delinquency.
3
IZJAVA O AUTORSTVU
Izjavljujem
potpis autora
Sadržaj
4
UVOD.........................................................................................................................................................7
1. Predmet i cilj istraživanja....................................................................................................................9
2. Metodologija istraživanja.................................................................................................................10
3. Hipoteze istraživanja.........................................................................................................................10
I MALOLJETNIČKO PRIJESTUPNIŠTVO.......................................................................................11
1. Pojam maloljetničkog prijestupništva............................................................................................11
1.1. Pojmovi vezani uz maloljetničko prijestupništvo............................................................................12
2. Krivično zakonodavstvo BiH u odnosu na maloljetnike................................................................14
2.1. Granice punoljetstva u uporednom pravu..................................................................................16
II FENOMENOLOGIJA MALOLJETNIČKOG PRIJESTUPNIŠTVA............................................18
1. Kriminalitet maloljetnika...................................................................................................................19
1.1. Krivična djela protiv života i tijela..............................................................................................20
1.2. Krivična djela protiv javnog reda i pravnog prometa..................................................................21
1.3. Krivična djela protiv imovine.....................................................................................................22
1.4.Krivična djela protiv spolne slobode i morala..............................................................................23
1.5. Krivična djela protiv zdravlja ljudi.............................................................................................24
2. Internet nasilje (cyberbullying)..........................................................................................................26
3. Ovisnost mladih.................................................................................................................................26
3.1.Kockanje......................................................................................................................................26
3.2. Alkohol...........................................................................................................................................30
3.3. Droga..............................................................................................................................................31
4. Karakteristike maloljetnih prijestupnika........................................................................................32
5. Recidivizam maloljetnika..............................................................................................................33
III ETIOLOGIJA MALOLJETNIČKOG PRIJESTUPNIŠTVA.......................................................35
1. Biološke teorije..................................................................................................................................35
1.1. Antropološka teorija...................................................................................................................36
1.2. Teorija nasljeđa...........................................................................................................................36
1.3. Hromosomska teorija..................................................................................................................38
1.4. Endokrinološka teorija................................................................................................................38
2. Psihološke teorije...............................................................................................................................39
2.1. Teorija frustracije.......................................................................................................................39
2.2. Teorija inteligencije....................................................................................................................40
2.3. Psihoanalitička teorija.................................................................................................................40
5
2.4. Psihopatološke teorije.................................................................................................................41
3. Sociološke teorije..............................................................................................................................42
3.1. Teorija anomije...........................................................................................................................43
3.2. Teorija diferencijalne asocijacije i identifikacije........................................................................44
3.3. Teorija delinkventnih supkultura................................................................................................44
3.4. Socijalno ekološka teorija...........................................................................................................45
IV Etiologija maloljetničkog prijestupništva kroz koncept kriminogenih rizika i zaštitinih faktora
.................................................................................................................................................................. 46
1. Faktori rizika.....................................................................................................................................46
2.Faktori zaštite.....................................................................................................................................47
3. Subjektivni faktori.............................................................................................................................49
3.1. Nasljeđe......................................................................................................................................50
3.2. Emocije.......................................................................................................................................50
3.3. Inteligencija................................................................................................................................51
4.Egzogeni (unutrašnji faktori)..............................................................................................................52
4.1.Porodica.......................................................................................................................................52
4.2. Uticaj škole i obrazovanja...........................................................................................................55
4.3. Slobodno vrijeme........................................................................................................................56
4.4. Uticaj sredstava masovnih komunikacija....................................................................................57
4.5. Ekonomske krize, siromaštvo i nezaposlenost............................................................................58
6
UVOD
Terminološke odrednice neprihvatljivog ponašanja mladih u stručnoj literaturi su veoma
različite: neprilagođeno ponašanje, maloljetnički kriminal, maloljetnička delinkvencija,
maloljetničko prijestupništvo, vaspitna zapuštenost i sl. Ipak, zadnjih godina preovladava
mišljenje da je termin maloljetničko prijestupništvo najprihvatljiviji i politički najkorektniji u
smislu smanjenja stigmatizacije ovih lica i putem jezika koji se koristi. Izrazi “prijestupništvo”,
također, naglašava bitno svojstvo takvog ponašanja - prijestup, prekoračenje određenih standarda
ponašanja dok izrazi “mladi” i “maloljetnici” ukazuju na to da je riječ o ponašanju mladih
članova društva. U literaturi se spominje više definicija pojma maloljetničkog prijestupništva
koje svoje polazište nalaze isključivo u krivičnopravnoj odgovornosti. Zastupljene su uže i šire
definicije, ali u osnovi se pod tim pojmom podrazumijevaju takva ponašanja maloljetnika koja se
očituju u kršenju pravnih normi, odnosno u odstupanju od općeprihvaćenog ponašanja. Upravo,
pri širem definisanju neprihvatljivog ponašanja mladih, najpogodniji naziv jeste prijestupništvo
mladih, iz razloga što se pod prijestupništvom mladih podrazumijeva društveno neprihvatljivo,
odnosno protiv-društveno ponašanje mladih, i to kako oni oblici ponašanja koji su zakonima
određeni kao krivična djela i prekršaji, tako i mnogi drugi postupci i ponašanja koji po svom
karakteru zahtijevaju primijenu vaspitnih i drugih socijalnih mjera, kao što su na primjer,
bježanje od kuće, bježanje iz škole, konzumacija alkohola, opojnih sredstava i sl. U skladu s tim,
nakon što prethodno definišem pojam maloljetničkog prijestupništva, u drugom poglavlju ću
najprije kroz Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine, analizirati krivična djela koja su
karakteristična za maloljetnike, ali ću analizirati i ostala nedozvoljena, zabranjena ponašanja
maloljetnika, a koja nisu inkriminisana. Maloljetničko prijestupništvo sociološko-kriminološki se
izdvaja kao posebna kategorija u okviru opšteg kriminaliteta zbog specifičnosti vezanih za
biološke, psiho-socijalne, kriminalno-političke i posebno mjesto koje maloljetna lica imaju u
pravnom sistemu. Ova negativna društvena pojava karakteriše se nizom posebnih
fenomenoloških i etioloških karakterisika koje je odvajaju od kriminaliteta punoljetnih lica.
7
skupine prema određenim kriterijima. Kada su u pitanju maloljetnici, praćenje i uvid u stanje i
kretanje pojave maloljetničkog kriminaliteta kroz statističke pokazatelje krivičnih djela djece i
maloljetnika, strukturu krivičnih djela maloljetnika kategorije maloljetnih počinitelja izuzetno su
važni radi prevencije i suzbijanja maloljetničke delinkvencije. Radi se o dinamičkoj pojavi, koju
treba istražiti i analizirati prema određenom razdoblju. Više faktora utječe na broj krivičnih djela
i prijavljenih maloljetnih osoba, kao što su primjerice zakonske promjene, različito
pozicioniranje prekršajnih i krivičnih djela, kvaliteta rada policije i drugih mehanizama
otkrivanja kriminaliteta, svjesnost i senzibiliziranost građana za prijavljivanje određenih
krivičnih djela i slično. Teži oblici nasilja, naročito ubojstva, silovanja i razbojništva, kriminalni
su fenomeni snažnog destruktivnog utjecaja na socijalnu sredinu, te izazivaju medijsku pozornost
i zabrinutost. Ta pojava dobiva posebnu težinu i naročito zabrinjava kad su počinitelji teških
krivičnih djela maloljetnici. U današnje vrijeme mladi se sve vise nasilnički ponašaju. Ulična
razbojništva, razbojničke krađe, nanošenje tjelesnih ozljeda i teških tjelesnih ozljeda,
sudjelovanje u tučnjavi, nasilničko ponašanje, oštećenje tuđe stvari, najučestaliji su oblici
nasilnog ponašanja mladih.
8
posredan učinak na razvoj djeteta. Prije svega, ovo se odnosi na porodicu u kojoj socijalna
situacija, ponašanje roditelja i sl. u najvećoj mjeri utječu na razvoj djeteta. Nakon porodice, tu je
škola, gdje odnos sa drugim učenicima, školskim osobljem kao i samim procesom školovanja i
učenja, također mogu uticati na razvoj djeteta. Kombinacija zajedničkog djelovanja više
različitih faktora čine dječiji razvoj rizičan, dakle ni jedna pojedinačna nepovoljna okolnost sama
po sebi ne dovodi do razvoja delinkvetnog ponašanja.
Prvi međunarodnopravni dokument, koji će također biti predmet rada, zajedno sa ostalim
značajnim dokumentima, a koji je predstavljao prvi obavezujući instrument koji je sadržavao
određene odredbe relevantne za prava djece u sukobu sa zakonom (odnosno maloljetna lica
učinioce krivičnih djela), jeste Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. Aktivnosti
u savremenom, međunarodnom zakonodavstvu afirmiraju blaža kažnjavanja mladih u odnosu na
odrasle počinitelje. Navedeni pristup je kombinacija krivičnog i rehabilitacijskog pristupa, koji
se nadopunjuje filozofijom i praksom proizašlom iz novog restorativnog, tj. obnavljajućeg
pristupa. Ovakva praksa pokazala se uspješnom u velikom broju zemalja, dajući konkretne
rezultate u smanjenju recidivizma maloljetnika. Nažalost, restorativni pristup je u BiH jako malo
zastupljen, jako malo se radi na primijeni ovog pristupa. Iz tog razloga pored pomenutog Pakta,
osvrnut ću se na još neke međunarodne dokumente, čije mjere i smjernice treba poštovati i Bosna
i Hercegovina, odnosno uzeti ih kao primjer u procesu unapređenja zakonodavstva, politike i
prakse u oblasti maloljetničkog prijestupništva.
9
analizirati etiologiju maloljetničkog prijestupništva. Prvo ću predstaviti raznovrsne teorije koje
na različite načine pokušavaju spoznati uzroke ove pojave, a zatim se u četvrtom dijelu zadržati
na etiologiji s tim da ću uvesti i objasniti koncept kriminogenih rizika i zaštitnih faktora. Kao što
je već navedeno, u zadnjih dvadeset godina pri tumačenju uzroka maloljetničke delinkvencije
najčešće je korišten razvojni model odnosno koncept kriminogenih rizika i zaštitinih faktora.
Stoga će predmet analize biti svi rizici, od previše slobodog vremena koje na maloljetnika može
uticati na način da „iz dosade“ izvrši prekršaj ili čak i krivično djelo, pa sve do ozbiljnih
poremećaja u porodici i bližoj okolini koji itekako utiču na emotivno stanje i budućnost
maloljetnika. U petom dijelu ću predstaviti pojavu i problematiku maloljetničkog prijestupništva
u BiH. Na samom kraju cilj je istražiti i predstaviti određene međunarodne dokumente i
smjernice čije mjere, kao što sam već istaknula treba poštovati i Bosna i Hercegovina kako bi
unaprijedila oblast maloljetničkog prijestupništva.
2. Metodologija istraživanja
3. Hipoteze istraživanja
Osnovna hipoteza rada je:
Pored faktora rizika za pojavu maloljetničkog prijestupništva vezani su i faktori zaštite koji su
raznovrsni, a obuhvataju kvalitetne odgojne metode, te eventualnu umiješanost centra za
socijalni rad, što može poboljšati socijalizaciju, te korigovati ponašanje maloljetnika ka
poželjnom i očekivanom.
10
I MALOLJETNIČKO PRIJESTUPNIŠTVO
11
pogodni da obuhvate sva devijantna ponašanja maloljetnika, koje ne treba smatrati kriminalcima,
već licima prema kojima, s obzirom na karakteristike razvojnog doba u kome se nalaze, treba
primijenjivati tretmane i mjere prevaspitanja. Uže shvatanje zastupa većina teoretičara evropskih
zemalja. Po ovom shvatanju, pojam maloletničkog prijestupništva obuhvata sva ona ponašanja
maloljetnika koja su, kao i za punoljetna lica, inkriminisana u krivičnim zakonima kao krivična
djela. Prema užem definisanju, vršenje krivičnih djela od strane maloljetnika ili kriminalitet
maloljetnika treba razlikovati od preddelinkventnog ponašanja, koje se ne može tretirati kao
kriminalitet, već samo služi kao alarm za preduzimanje preventivnih mera i akcija. U okviru
užeg određivanja ovog pojma izdvaja se shvatanje po kome maloljetničko prijestupništvo
obuhvata pored kršenja krivičnopravnih normi i ponašanja koja su u suprotnosti sa drugim
zakonskim propisima u društvu. Tu se pre svega misli na povrede administrativnopravnih
propisa ili na prekršaje (skitnja, prosjačenje, izazivanje nereda na javnim mestima, tapkarenje,
upravljanje motornim vozilom bez saobraćajne dozvole, prostitucija, kockanje i sl.), koji su u
nekim zakonodavstvima inkriminisane kao radnje krivičnog karaktera, a u kriminologiji se
definišu kao preddelinkventna stanja.5
5
Cotič, D. (1971) ”Kriminalitet maloletnika sa posebnim osvrtom na recidivizam”, Etiologija maloletničkog
prestupništva, Zbornik članaka, Beograd: Savez društava defektologa Jugoslavije, str. 47.
6
Singer, M. i sur. (2002). Kriminologija, Nakladni zavod Globus, Zagreb.
7
Bašić, J. i sur. (2004). Poremećaji u ponašanju i rizična ponašanja: pristupi i pojmovna određenja, Edukacijsko-
rehabilitacijski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb.
12
provode slobodno vrijeme, problemima u učenju i ponašanju u razredu, izostancima s nastave,
sukobima s vršnjacima. U predadolescentnoj i adolescentnoj dobi manifestiraju se i kao prkosno
ponašanje, koje uključuje i agresivnost prema članovima porodice, vršnjacima i učiteljima te
sklonost skitnji i bježanju od kuće. Jos teži oblici poremećaja u ponašanju sadrže, osim već
nabrojenih, konzumaciju alkohola i ilegalnih supstanci, što je povezano s ozbiljnim problemima
u obrazovanju i nerijetko rezultira prekidom školovanja, a sve više poprima i oblike kažnjivog
ponašanja, što uključuje počinjenje prekršaja ili krivičniih djela. Slijedeći pojam je asocijalno
ponašanje, termin podrazumijeva one oblike ponašanja koji su u suprotnosti s društveno
prihvaćenim normama ponašanja (njime je obuhvaćen jedan uži segment delinkvencije), ali
ovakva ponašanja nisu pravno inkriminirana i sankcionirana. Zatim, antisocijalno ponašanje koje
je u sukobu je s normama društva, vezuje se za djecu starijeg uzrasta i najbliže je pojmovnom
određenju delinkvencije. Razlikuje se i rizično ponašanje tj. ono ponašanje koje ugrožava
zdravlje i ukupno fizičko, psihičko i socijalno blagostanje pojedinca. Zatim, socijalna
neprilagođenost koja se pojavljuje kao reakcija na stresne događaje u životu, na promjene i
traume koje mogu izazvati prolazne poremećaje, najčešće kod adolescenata, tzv. adolescentne
krize. Stručnjaci ponekad imaju problem u tačnoj identifikaciji socijalne neprilagođenosti i
adolescentne krize jer je tesko utvrditi jesu li određene pojave u adolescenciji normativna
razvojna kriza ili je riječ o pojavi koja izlazi iz normativnih okvira.8
Na kraju, ukratko o još jednom bitnom pojmu, to jeste njegovom razgraničenju od pojma
delinkventno ponašanje. Preddelinkventno ponašanje je aktivna pojava koja svoje poremećene
sisteme vrijednosti u negativnom kontekstu iskazuju svakodnevno, kršeći norme i pravila
ponašanja, najčešće prvo u porodici i školi, a kasnije i u široj sredini. Kod djece i mladih koji
pokazuju preddelinkventno ponašanje situacija je takva da oni svoje stavove i mišljenje sprovode
u praksi, tj. bježe sa časova, napuštaju školu, odaju se skitničenju, verbalno i fizički maltretiraju
vršnjake, agresivno se ponašaju, konzumiraju alkohol, uništavaju javne površine (oštećenje
klupa, korpi za smeće, uništavanje drveća, paljenje kontejnera), ispisuju grafite na javnim
mjestima, ne poštuju kućni red u zgradi u kojoj žive i sl. Veoma često su upravo ove radnje
indikatori da su preddelinkventi i potencijalni maloljetni delinkventi. Preddelinkventno
ponašanje, također, ne predstavlja ponašanje suprotno nekoj pravnoj normi, pa prema tome nije
8
Zrilić, S. (2011). Povezanost bježanja s nastave i maloljetničke delinkvencije, Magistra ladertina, vol. 6, no. 1, str.
71-81.
13
delinkventno ponašanje. Preddelinkventi nisu počinili nešto što bi se okarakterisalo kao krivično
djelo, ali svojim ponašanjem ukazuju na mogućnost da postanu maloljetni delinkventi. Na
primjer, veliki broj neopravdanih časova, izjave nastavnika da je u pojedinim razredima
nemoguće održati čas zbog remećenja nastavnog procesa od većeg broja učenika, tuče,
reketiranje, verbalno vrijeđanje nastavnika, drsko ponašanje, prijetnje, samo su neki od
indikatora koju ukazuju na pojavu preddelinkventnog ponašanja, ali i izražene kriminogene
inficiranosti u toj školskoj sredini. Navedene pojave najčešće nisu praćene adekvatnim kaznama
od strane škole, ili nemaju uticaja na učenike, što ih ohrabruje i podstiče da i dalje prave
probleme. Također, zakonske odredbe nisu jasno definisane kada su u pitanju navedeni prestupi,
pa se sve svodi na ukore, opomene, razgovore sa pedagoško- psihološkom službom, ili odlaskom
u centar za socijalni rad. Upravo takav nesklad pogoduje širenju preddelinkventnog ponašanja i
maloljetničke delinkvencije.
14
nacionalno, etničko ili socijalno porijeklo, imovinsko stanje, status stečen rođenjem ili drugi
status maloljetnika, njegovog roditelja, usvojitelja ili staratelja, kao i na druge oblike različitosti.
Maloljetniku pripadaju minimalna prava koja se poštuju u svim fazama krivičnog postupka i ona
se odnose na pravo maloljetnika da mu se jasno kaže zbog čega se optužuje, da se smatra
nevinim dok se ne dokaže suprotno, da se brani šutnjom, da mu se priznanje ne iznuđuje silom,
pravo na pravnu pomoć advokata, pravo na prisustvo roditelja ili staratelja, pravo na provođenje
postupka "bez odgađanja'', pravo da unakrsno ispituje svjedoke suprotne stranke i pozove i
sasluša vlastite svjedoke pod jednakim uvjetima i pravo na djelotvoran pravni lijek. 9 U krivičnim
predmetima protiv učinilaca krivičnih djela na štetu djece i maloljetnika, pri provođenju
procesnih radnji posebno obazrivo se odnosi prema djetetu ili maloljetniku na čiju štetu je
učinjeno krivično djelo, imajući u vidu njegov uzrast, osobine njegove ličnosti, obrazovanje i
prilike u kojima živi kako bi se izbjegle moguće štetne posljedice na budući život, odgoj i razvoj.
Saslušanje djeteta ili maloljetnika se, po pravilu, obavlja uz pomoć pedagoga, psihologa ili druge
stručne osobe. Također, ako se kao svjedok saslušava dijete ili mlađi maloljetnik oštećen
krivičnim djelom, takvo saslušanje se može provesti najviše dva puta. Tužitelj ili ovlaštena
službena osoba ispitivanje obavlja putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka, a bez
prisustva tužitelja ili ovlaštene službene osobe u prostoriji gdje se svjedok nalazi. Saslušanje
djeteta ili maloljetnika se, po pravilu, obavlja uz pomoć pedagoga, psihologa ili druge stručne
osobe. Dijete ili mlađa maloljetna osoba može se saslušati u svom stanu ili drugom prostoru u
kojem boravi ili centru za socijalni rad. Sud može saslušati dijete ili maloljetnika oštećenog
krivičnim djelom, tako da sud, tužitelj, maloljetnik i branitelj mogu postavljati pitanja a da ne
budu prisutni u istoj prostoriji sa oštećenim.
9
Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku, ("Sl. novine FBiH", br. 7/2014 i
74/2020).
15
mogu izreći, koji tip krivičnog postupka će se prema njoj voditi, na koji način će se sprovoditi
krivične sankcije i sl. U skladu s navedenim Zakonom, dijete je svaka osoba koja nije navršila 18
godina života. Prema djetetu koje u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije navršilo 14 godina ne
mogu se izreći krivične sankcije niti primijeniti druge mjere predviđene ovim zakonom.
Maloljetnik je dijete koje je u vrijeme izvršenja krivičnog djela navršilo 16 godina a nije navršilo
18 godina života i prema kome se mogu izreći krivične sankcije i druge mjere predviđene ovim
zakonom. Zakon je propisano i uzrast maloljetnika u svrhu ovog zakona. Tako je mlađi
maloljetnik, maloljetnik koji je u vrijeme izvršenja krivičnog djela navršio 14 a nije navršio 16
godina života. Stariji maloljetnik je maloljetnik koji je u vrijeme izvršenja krivičnog djela
navršio 16 a nije navršio 18 godina života. Mlađa punoljetna osoba je osoba koja je u vrijeme
izvršenja krivičnog djela navršila 18 a nije navršila 21 godinu života.
10
Perić, O. (1971) “Krivičnopravni položaj maloletnika sa posebnim osvrtom na jugoslovensko i francusko pravo”,
IKSI, str. 45.
16
normativnim rešenjima koja polaze od pretpostavke da su maloljetnici apsolutno krivično
neodgovorni, a kada pređu ovu granicu samo relativno krivično odgovorni pod uslovom da su
mogli da shvate značaj svog djela i upravljaju svojim postupcima.11 Između krivičnih zakona
pojedinih zemalja postoje velike razlike u pogledu utvrđivanja visine donje i gornje granice
maloljetstva. Tako, na primjer, zemlje Latinske Amerike (Kuba, Kolumbija, Meksiko, Peru i dr.),
Belgija, Holandija, Španija, Portugal ne utvrđuju donju granicu maloljetstva; Burma, Cejlon,
Egipat, Indija, Irak, Sirija, neke države SAD imaju najnižu granicu maloljetstva - sedam godina;
Izrael, Jordan, Filipini - devet godina; Poljska - trinaest godina; većina evropskih zemalja -
četrnaest godina; Švajcarska, Danska, Švedska - petnaest; Finska i Čile - šesnaest godina,
francusko zakonodavstvo ostavlja sudskoj praksi određivanje donje granice maloletstva. Gornja
starosna granica maloljetstva u većini zemalja kreće se od 16-18 godina, s tim što u nekim
zemljama postoji tendencija da se gornja starosna granica maloljetstva pomjeri iznad 18 godina.
11
Hirjan, F., Singer, M. (1978) Maloljetnici u krivičnom pravu, Zagreb: Informator, str. 19.
17
II FENOMENOLOGIJA MALOLJETNIČKOG
PRIJESTUPNIŠTVA
Fenomenologija, najjednostavnije rečeno, proučava pojavne oblike određene problematike, kao i
sva ostala pitanja vezana za konkretnu problematiku, tako kada je riječ o kriminologiji dolazimo
do kriminalne fenomenologije koja se bavi pojavnim oblicima, strukturom, strukturnim
promjenama i dinamikom kriminaliteta. Proučava pojavne oblike krivičnih djela, značajke načina
ostvarenja krivičnih djela, način života i ponašanje počinitelja, pojavne životne forme počinitelja
i pojavne oblike krivičnih djela u odnosu na način njihova počinjenja. Odgovara na tri pitanja: da
li se kažnjiva ponašanja zbivaju u realnosti, koja se kažnjiva ponašanja zbivaju i kako se ta
kažnjiva ponašanja ostvaruju?12 Od značaja je što proučava i fenomenološke posebnosti
određenih skupina delinkvenata, posebno za praksu, iz nekoliko razloga. S jedne strane jer
posebno proučava ranjive skupine, među kojima su upravo i maloljetnici, koji zbog svojih
specifičnih biopsiholoških osobina zaslužuju prilagođen preventivni i represivni tretman, a i zato
što čine uglavnom specifične oblike kažnjivih ponašanja.
Kao što su različite tipologije dijeljenja teorija o uzrocima kriminaliteta, tako i različiti autori
različito svrstavaju različita krivična djela u fenomenološke kategorije. Autori, Masters i
Roberson predstavljaju tzv. «svakodnevni kriminalitet», nasilnički lični kriminalitet, vožnju pod
uticajem alkohola i posljedice, razbojništvo, provalnu kradu, paljevinu, različite krađe,
organizirani kriminalitet, poslovni kriminalitet i kriminalitet bez žrtava. Beirne i Messerschmidt
dijele pojavne oblike krivičnih djela u sljedeće skupine: međusobno nasilje (ubistvo, zločini iz
mržnje i silovanje): međusobno nasilje u porodici (silovanje u braku, nasilje među
homoseksualnim partnerima, fizičko nasilje i zloupotreba djece, spolno uznemiravanje u službi);
imovinska krivična djela, krivična dijela u vezi sa javnim redom i mirom, kriminalitet bijele
kragne ,poduzetnički kriminalitet, kriminalno udruženje, politički kriminalitet itd. Adler, Mueller
i Laufer dijele pojavne oblike krivičnih dijela na nasilnički kriminalitet, imovinska krivična
djela, organizirani kriminalitet, poduzetnički kriminalitet, krivična djela u vezi sa drogom i
alkoholom. Milutinović dijeli pojavne oblike kriminaliteta na privredni kriminalitet, politički
12
Derenčinović, D, Getoš, A. (2008). Uvod u kriminologiju s osnovama kaznenog prava, Pravni fakultet Sveučilišta u
Zagrebu, Zagreb, str. 31.
18
kriminalitet, prometnu delinkvenciju, kriminalitet povratnika, kriminalitet u vezi sa profesijom i
maloljetničko prijestupništvo. Na kraju, pojavne oblike kriminaliteta je moguće dijeliti u skupine
(glave krivičnih djela), kako je propisano u važećem krivičnom zakonodavstvu pojedine
države.13 U skladu sa predmetom ovog rada u ovom poglavlju prije svega ću reći nešto o
maloljetničkom kriminalitetu uopće, a zatim predstaviti i pojavne oblike maloljetničkog
prijestupništva, karakteristike maloljetnih prijestupnika, njihov način života i ponašanje,
recidivizam maloljetnika, kao i ostale pojave koje su karakteristične za maloljetničko
prijestupništvo.
1. Kriminalitet maloljetnika
Krivična djela koja počine maloljetna lica, u pravilu nisu djela koja su praćena najtežim
posljedicama. Međutim, problem maloljetničkog prijestupništva je za svako društvo od posebnog
značaja. Taj značaj proizlazi, prije svega, usljed konstantnog rasta i sve masovnijeg djelovanja
takvog ponašanja maloljetnika na opšta društvena dobra i vrijednosti. Posebno zabrinjava
činjenica da sve više maloljetnih delinkvenata kasnije postaju i punoljetni izvršioci krivičnih
djela. Sama pojava maloljetničke delinkvencije je izuzetno kompleksna, a u cilju objektivnijeg
sagledavanja problema maloljetničke delinkvencije neophodno je posvetiti određenu pažnju i
njenoj fenomenologiji. Kod maloljetnika je vrlo teško razgraničiti fenomenološke od etioloških
sadržaja, tako da se i glavna obilježja maloljetničkog prijestupništva odnose kako na pojavne
oblike tako i na uzroke kažnjivih ponašanja. Dva osnovna obilježja maloljetničkog
prijestupništva su tzv. grupna (kolektivna) delinkvencija i prevalentnost ezgogenih faktora u
kriminogenezi maloljetničke delinkvencije (osobito socio-ekonomskih faktora). Te karakteristike
donose odgovore na pitanja koja krivična djela maloljetnici najčešće čine, na koji način i iz kojih
razloga. Prema statističkim pokazateljima većeg broja država, maloljetnici krivična djela
uglavnom čine u grupi s drugim osobama. Najčešće su to maloljetničke grupe koje se u literaturi
nazivaju i maloljetničkim bandama premda to nije najbolji naziv jer asocira na sličnost
maloljetničke skupne delinkvencije i organiziranog kriminala, premda između te dvije pojave
ima vrlo malo dodirnih tačaka.14 Činjenicu da maloljetnici krivična djela najčešće čine u skupini
povezana je s etiologijom maloljetničkog prijestupništva. S obzirom na aspiracije i želju za
13
Petrović, B, Meško, G. (2004). Kriminologija (sa kraćim komentarom Zakona o izvršenju krivičnih sankcija), Pravni
fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 167 str.
14
Derenčinović, D, Getoš, A. (2008). Uvod u kriminologiju s osnovama kaznenog prava, Pravni fakultet Sveučilišta u
Zagrebu, Zagreb, str. 147-148.
19
dokazivanjem koju nisu u stanju ostvariti u ‘svijetu odraslih’, maloljetnici nastoje te svoje
potrebe zadovoljiti u društvu sebi jednakih. U tom se smislu motivacija maloljetnika u grupnom
počinjenju krivičnih djela uglavnom razlikuje od motivacije punoljetnih osoba. Većina
maloljetnika koji kradu, to ne čini radi stjecanja materijalne koristi već uglavnom radi
dokazivanja pred sebi jednakima ili radi iskazivanja prijezira prema dominantnoj kulturi u kojoj
im se vlastita uloga čini beznačajnom. O ovome će biti još više riječi u poglavlju u kojem ću
predstaviti etiologiju maloljetničkog prijestupništva.
20
pitanja, došla sam do saznanja da Porodični zakon Republike Hrvatske u članu 93. stav 5. i 6.
propisuje da su roditelji dužni i odgovorni djetetu mlađem od šesnaest godina zabraniti noćne
izlaske bez svoje pratnje ili pratnje druge odrasle osobe u koju imaju povjerenje. Noćnim
izlaskom smatra se vrijeme od dvadeset tri do pet sati. Svrha ove odredbe je zaštititi mlade od
neprihvatljivih i rizičnih čimbenika te pomoći roditeljima u ispunjavanju obveze odgoja djeteta
kako bi se spriječila asocijalna i delinkventna ponašanja maloljetnika. Porodični zakon FBiH, na
drugačiji način propisuje ovo pitanje, u članu 154. stav 3. postoji grubo zanemarivanje ukoliko
roditelj ne sprečava dijete u uživanju alkoholnih pića, droge ili drugih opojnih sredstava, kao i
maloljetnu osobu mlađu od 16 godina u kasnim noćnim izlascima. Dobna granica je ista kao u
zakonodavstvu Republike Hrvatske, te bi se po mom mišljenju mogla pomaknuti do nastupanja
punoljetstva, ali svakako ovi propisi nisu zanemarivi jer u velikoj mjeri mogu pomoći pri
prevenciji maloljetničkog prijestupništva, ukoliko se, naravno, poštuju.
Još jedno krivično djelo iz ove skupine krivičnih djela koje posebno privlači pažnju medija, kada
su u pitanju maloljetnici, jeste krivično djelo Učestvovanje u samoubistvu, koje i ZZPDM u
članu 185. spominje kao djelo koje se vrši na štetu maloljetnika. Ovo krivično djelo čini onaj ko
navede drugoga na samoubistvo, a ono bude učinjeno. Propisana je i kvalifikatorna okolnost koja
postoji onda kada je ovo djelo učinjeno upravo prema maloljetniku ili drugoj osobi čija je
sposobnost upravljanja njegovim postupcima bitno smanjena. Također, propisuje da ukoliko
djelo bude učinjeno prema djetetu, da se učinitelj kažnjava kao da je počinjeno krivično djelo
Ubistva iz člana 170. Krivičnog Zakona FBiH. Problem zbog kojeg se ovo krivično djelo vezuje
za maloljetnike, jeste problem internet nasilja odnosno cyberbullying o kojem će također biti
riječ u ovom poglavlju.
21
skupina međusobno tuku, pri čemu dolaze i u sukob sa policijskim službenicima, također, neredi
često pređu i u nasilje nad samim građanima konkretne sredine.
15
Derenčinović, D, Getoš, A. (2008). Uvod u kriminologiju s osnovama kaznenog prava, Pravni fakultet Sveučilišta u
Zagrebu, Zagreb, str. 109.
22
Poslije krivičnog djela krađe, izdvojila bih krivično djelo Oštećenja tuđe stvari, koje se također
vezuje za problematiku uličnih nereda, prilikom kojih ispaštaju i sami građani jer postoji velika
mogućnost da budu oštećene i njihove pokretne stvari, a i nekretnine.
Razvijeno je više sistema za klasificiranje odraslih zlostavljača, ali se isti obrasci/postupci mogu
ograničeno koristiti za adolescente nasilnike. Stoga je nekoliko terapeuta koji rade s
adolescentima nasilnicima pokušalo razviti opisne tipologije specifične za tu grupu. Slijedi
klasifikacija tipova adolescentnih nasilnika prema Perry i Orchard (1992.):
Tip 1: Naivni eksperimentator. Taj tip je često mlad (11 do 14 godina) i ranije nije
pokazivao neprimjereno ponašanje. On je seksualno naivan, pa se upušta u jedan ili dva
seksualno istraživačka čina s mlađim djetetom (2 do 6 godina) bez korištenja sile ili prijetnji.
Tip 2: Nedovoljno socijaliziran adolescent. Taj tip pokazuje kroničnu društvenu
izolaciju i društvenu nesposobnost. Njegovo nasilno ponašanje vjerojatno je kronično, a
uključuje manipulaciju, nagrađivanje i korištenje okolnosti. Njega na prekršaj motivira želja za
većom vlastitom vrijednošću i bliskošću.
Tip 3: Pseudosocijaliziran adolescent. On ima dobre društvene vještine i uglavnom se
ne ponaša neprimjereno, te se doima samopouzdanim. Može biti žrtva i nekog oblika
zlostavljanja, koje može biti višegodišnje. Motiviran je željom za seksualnim zadovoljstvom
kroz iskorištavanje, sklon je racionalizaciji napada i ne osjeća previše krivnje ili žaljenja.
Tip 4: Seksualno agresivan. Seksualno agresivan adolescent dolazi iz zlostavljačke,
nesređene obitelji. On ima dugu povijest antisocijalnih djela, slabo kontrolira impulzivnost i
koristi opojna sredstva. Njegovi seksualni napadi uključuju prisilu. Na nasilništvo ga navodi
želja za postizanjem moći dominacijom, izražavanjem bijesa i ponižavanjem žrtve.
23
Tip 5: Seksualno kompulzivan. Obitelj seksualno kompulzivnog adolescenta često je
emotivno represivna i kruta. Njegovi su prekršaji opetovani, često kompulzivne naravi te su vrlo
vjerojatno provedeni s udaljenosti (npr. voajerstvo ili eksponiranje). Njegova motivacija za
prekršaje može biti ublažavanje anksioznosti.
Tip 6: Poremećen, impulzivan. Taj tip vjerojatno ima povijest psihološkog poremećaja,
ozbiljnu obiteljsku disfunkciju, korisnik je opojnih sredstava te ima značajne poteškoće u učenju.
Njegovi su prekršaji impulzivni te odražavaju poremećaj doživljaja stvarnosti.
Tip 7: Pod utjecajem grupe. Taj nasilnik može biti mlađi tinejdžer bez prethodne
delinkventne povijesti, a u napad se upušta u društvu grupe vršnjaka. Motivacija je često pritisak
vršnjaka i želja za potvrđivanjem.16
Adolescent seksualni nasilnik češće odabire žrtvu ženskog, a rjeđe muškog spola. Žrtve su
najčešće mlađe od nasilnika i ne pripadaju njihovim vršnjacima, ali su im poznate. Adolescent
seksualni nasilnik manje je fizički nasilan nego odrasli seksualni nasilnik, a osigurava se
žrtvinom popustljivošću koja ide kroz intimizaciju odnosa. Otprilike 40% adolescenata
seksualnih nasilnika pokazuje snažnu agresiju prema žrtvi vršnjaku ili odrasloj osobi. Najčešći
„okidači“ (triggers) koji pokreću nasilnika uključuju ljutnju, dosadu ili porodične probleme.
I krivično djelo Silovanja se vezuje za nedozvoljene noćne izlaske maloljetnika, jer su upravo
klubovi pogodna sredina i za počinjenje ovog krivičnog djela, ali i da maloljenik postane žrtva
silovanja.
16
Jadranka Luca-Mrđen, (2005). Adoloscent seksualni nasilnik, Pregledni rad, Poliklinika za zaštitu djece Grada
Zagreba, str. 6.
24
1.5. Krivična djela protiv zdravlja ljudi
Kada su u pitanju krivična djela protiv zdravlja ljudi, koja su propisana u glavi XXI KZFBiH,
maloljetni prijestupnici se često javljaju kao počinitelji jednog od njih, a to je krivično djelo
Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga. Uloga maloljetnika na tržištu droga
zasigurno je fenomen koji zaslužuje puno veću pozornost naučnika koji se bave istraživanjem
strukture i dinamike tržišta droga, ali i problematikom suzbijanja zlouporabe droga budući da
njihovo sudjelovanje na tržištu droga u znatnome dijelu doprinosi razvoju i dinamici tržišta, ali
predstavlja i značajan sociopatološki problem. Vrijeme adolescencije smatra se razdobljem
intenzivnijeg upuštanja u rizična ponašanja - što u konačnici može rezultirati i dugoročnim
neželjenim posljedicama. Istraživanja koja se bave tržištem droga uglavnom su epidemiološkog
karaktera te je malo studija koje u središte pozornosti stavljaju maloljetnike kao aktivne
sudionike ovakva tržišta. Također, ne razmatra se koliko su postojeće javne politike u odnosu na
suzbijanje zlouporabe sredstava ovisnosti, učinkovite u svojem nastojanju da zaštite djecu i
mlade.
Tržište droga na više načina negativno utječe na djecu i maloljetnike, kako izravno tako i
neizravno, dakle postoji uticaj na zdravlje djece i mladih (kod konzumacije sredstava ovisnosti
kod same djece i maloljetnika, ali i kada se radi o konzumaciji sredstava ovisnosti od strane
njihovih roditelja, posebno majki); pri tome se krše dječija prava posebno u kontekstu prava na
odrastanje usigurnom i zdravom okruženju; narušavanje odnosno uništenje porodičnog života
kada su roditelji ovisnici - te na kraju dolazi i do porasta nasilja povezanih uz tržište droga što
utječe na manju sigurnost građana, pa tako i djece i mladih.
25
koji su otporniji na pritisak vršnjaka te pokazuju veći stupanj autonomije, manje su skloni
uključiti se u aktivnosti vezane uz preprodaju droga. Prvi korak da maloljetnik prvi put koristi
određeno opojno sredstvo, jeste zauzimanje stava tj. pogrešna percepcija da to „svi rade“.
Također, porast zlouporabe sredstava ovisnosti odraslih u nekoj zajednici povećava dostupnost
droga te maloljetnici prihvataju preprodaju droge kao gotovo općeprihvaćene aktivnosti. S druge
strane, posmatrajući sa socijalnog i ekonomskog aspekta, radi se o „lahkoj“ zaradi, što je
posebno važno kada je riječ o mladima iz obitelji nižeg socijalno-ekonomskog statusa i
smanjenih socijalno-ekonomskih mogućnosti. Mladi koji potječu iz ovakvih okruženja ne
osjećaju se kompetentnima za sudjelovanje u konvencionalnim područjima kao što je škola i
sfera rada. Nadalje, njihova uključenost u tržište droga im donosi korist i poticaj da nastave sa
svojim aktivnostima, što na kraju dovodi do toga da postaju dio tog društva , pa se čak i poštoju
zbog kriminalne aktivnosti. To dovodi do problema maloljetničkih bandi koje su povezane sa
preprodajom droga. Mladi uključeni u bande se dalje izlažu krivičnom sankcionisanju, nasilju,
ozljeđivanju, a nije rijetko da dođe i do smrti pripadnika bandi.
3. Ovisnost mladih
3.1.Kockanje
Kockanje kao društvena devijacija postaje sve aktuelniji problem u današnjem svijetu
poremećenih društvenih vrijednosti. Kao društvena devijacija svojom masovnošču prijeti da
preraste u vodeću ovisnost koja vodi u razne oblike kažnjivog ponašanja. Takva prijetnja
posebno je izražena za mladu populaciju koja lako može postata ovisna i usljed toga biti izložena
raznim oblicima prijestupničkog ponašanja. Za kockanje je karakteristično da se radi o igri,
odnosno vrsti aktivnosti u kojoj igrači dobrovoljno učestvuju u međusobnoj razmijeni (gubljenju
i dobijanju) novca ili nekih drugih stvari od vrijednosti, a koja zavisi od aleatornog događaja na
koji igrači ne mogu da utiču. Danas je sve veća dostupnost igara na sreću, pri čemu je masovnost
i prihvatanje kockanja kao legalnog obrta rezultiralo sve češčim patološkim kockanjem, odnosno
ovisnošču o kocki, i od 1980 godine uvršteno je u Međunarodnu klasifikaciju bolesti. 17 Kockanje
prouzrokuje brojne posljedice kod lica ovisnih o kockanju počev od zdravstvenih koje se
odražavaju na psihičko i tjelesno zdravlje kockara, ali i drugih članova porodice, pa preko
17
Klarić, D. (2014). Prepoznaj i djeluj: Savjetnik za prevenciju ovisnosti i nasilja u djece i mladih, Zagreb: Školska
knjiga, str 74.
26
porodičnih koje se odnose na funkcionisanje porodice i uzrokovanje njene disfunkcionalnosti, te
socijalne i profesionalne posljedice u smislu negativnog uticaja patološkog kockanja na radne i
profesionalne sposobnosti kockara. Dakle, posljedice kockanja kao socijalno patološke pojave su
izuzetno opasne ne samo za lice koje neposredno učestvuje u ovim aktivnostima već i za članove
njegove porodice. Usljed kockanja dolazi do degradacije ličnosti, kao i degradacije porodice, jer
se na kockanje troše velika novčana sredstva, usljed čega ono u velikoj mjeri ugrožava i
porodični budžet što posljedično tome dovodi i do osiromašenja porodice. Kockari, čak ne
stvaraju nove materijalne vrijednosti, već se te vrijednosti dalje prenose, to jeste u većini
slučajeva gubi. Zbog toga, igrači kako bi nadoknadili tu izgubljenu vrijednost često pribjegavaju
vršenju određenih krivičnih djela poput, krađa, ucjena i prevara. Maloljetnici će najčešće izvršiti
krađu u gradskom kisoku, prodavnici ili kladionici. Pojava kockanja, naime, predstavlja još veću
opasnost za mlade jer uvijek postoji realna opasnost ili rizik da će mlada osoba bez adekvatnog
nadzora roditelja ili staratelja, najčešće iz radoznalosti, početi se povremeno ili kontinuirano
kockati, te ignorisati i zanemarivati društveno korisne aktivnosti. Kod mladi se stvori ideja kako
je kockanje laka zarada, te da bez rada i truda mogu osvojiti novac. Blagovremeno
prepoznavanje okolnosti koje ukazuju da je mlada osoba počela sa kockanjem i brza reakcija
roditelja, članova porodice, nastavnika kao autoriteta jeste prvi i najbitniji korak na planu
preventivnog djelovanja i sprečavanja negativnih posljedica.
Kada je u pitanju zakonodavstvo BiH, u Krivičnim zakonima entiteta Federacija BiH i Brčko
distriktu BiH kockanje nije propisano kao krivično djelo, dok su u krivičnom zakonodavstvu
entiteta Republika Srpska propisane dvije inkriminacije koje se odnose na ovaj problem. Naime,
propisano je krivično djelo „organizovanje nedozvoljenih igara na sreću“, u okviru grupe
krivičnih djela protiv imovine, iz člana 231. KZ RS, i krivično djelo „kockanje“, u okviru grupe
krivičnih djela protiv javnog reda i mira, iz člana 368. KZ RS. Nedostatak kod krivičnog djela
Kockanje koje je propisano u KZ RS, je u tome što nije propisana odredba o kažnjavanju lica za
radnju navođenja djeteta, odnosno maloljetnika na kockanje koja bi predstavljala kvalifikatornu
okolnost s obzirom na starosnu dob pasivnog. U vezi navedenog potrebne su izmijene koje bi, s
jedne strane, podrazumijevale propisivanje ovog krivičnog djela u KZ FBiH i BD, te, s druge
strane, propisivanje u oba entitetska krivična zakonodavstva odredbe koja se odnosi na
kvalifikatornu okolnost s obzirom na starosnu dob pasivnog subjekta, odnosno inkriminirajuću
radnju navođenja maloljetnika na kockanje. Također, određena krivična djela iz grupe krivičnih
27
djela protiv braka i porodice se odnose na kockanje i maloljetničko prijestupništvo, to su
„Zapuštanje ili zlostavljanje djeteta ili maloljetnika“ iz člana 219 KZ FBiH i člana 216 KZ
BDBiH, odnosno „Zapuštanje i zlostavljanje djeteta“ iz člana 187 KZ RS. Kada je u pitanju KZ
FBiH, propisan je kvalifikovani, teži oblik ovog djela, usljed kojeg je propisana strožija kazna u
odnosu na osnovni oblik djela, i više kvalifikatornih okolnosti koje su alternativno postavljene
tako da je za postojanje ovog težeg oblika, odnosno za primjenu ove kvalifikacije djela dovoljno
da nastupi jedna od njih. Jedna od alternativno propisanih kvalifikatornih okolnosti, pored teškog
tjelesnog povređivanja ili teškog narušenja zdravlja djeteta ili maloljetnika, odnosi se na
odavanje djeteta ili maloljetnika prostituciji, alkoholu i drugim oblicima asocijalnog ponašanja,
uključujući i kockanje. U krivičnim zakonodavstvima u BiH, prisutna je različita kaznena
politika, odnosno propisana je različita visine kazne u odnosu na ovu kvalifikatornu okolnost.
Naime, KZ FBiH i KZ BD BiH propisuju nižu mjeru kazne, odnosno niži posebni minimum i
maksimum kazne za navedenu kvalifikatornu okolnost kod krivičnog djela „Zapuštanje ili
zlostavljanje djeteta ili maloljetnika“ tako da je za kvalifikatorni oblik djela iz čl.219.KZ FBiH i
čl.216. KZ BD BiH koji se odnosi na odavanje djeteta ili maloljetnika asocijalnom ponašanju,
odnosno kockanju, propisana kazna zatvora od tri mjeseca do pet godina, dok je za istu
kvalifikatornu okolnost navedenog krivičnog djela iz člana 187.st.3. KZ RS propisana strožija
kazna, odnosno viši posebni minimum i maksimum kazne unutar opšteg zakonskog kaznenog
okvira, tako da je propisana kazna zatvora od 1 do 8 godina, čime se u “krivičnom
zakonodavstvu entiteta Republika Srpska mladim licima pruža jača krivično-pravna zaštita od
kockanja u odnosu na drugo entitetsko krivično zakonodavstvo i krivično zakonodavstvo BD
BiH”.18
18
Orlić, S, Karović, S. (2021). Kockanje i kazneno-pravna zaštita mladih u Bosni i Hercegovini Zbornik radova
Pravnog fakulteta u Splitu.
28
zakonska formulacija kockanja kao prekršaja prema Zakonu o javnom redu i miru. Naime,
zakonska formulacija kockanja, kao prekršaja prema Zakonu o javnom redu i miru je sljedeća:
„Ko se kocka (igra hazardnu igru) za novac ili drugu korist tako da igra izgubi društveno zabavni
karakter, ili ko za tu svrhu ustupi prostorije, osim u slučaju kocke (igranja hazardne igre) koja se
odvija u za to namjenjenim prostorijama koje su registrovane za tu vrstu djelatnosti, ili ko
omogućava licu mlađem od 18 godina da se kocka (igra hazardnu igru ili se kladi) u objektima
koji su namjenjeni za tu vrstu djelatnosti, kaznice se novčanom kaznom“. U pogledu ove
zakonske formulacije kockanja kao prekršaja prema Zakonu o javnom redu i miru potrebno je
razjasniti šta se podrazumjeva pod kockanjem kao prekršajnim djelom, zatim, kada kockanje ima
društveno zabavni karakter, a kada ne, odnosno kada je kockanje prekršaj, a kada to prestaje da
bude, te kada ustupanje prostorija radi kockanja, predstavlja prekršaj, odnosno jednu od
prekršajnih radnji i obilježja bića prekršajnog djela, a kada to ne predstavlja prekršaj. a.
Imovinska korist kao cilj i bitan elemenat bića ovog prekršaja uslovljena je mišljenjem da
učesnik u ovakvoj igri očekuje da ostvari imovinsku korist koja će uvećati njegovu aktivu ili
smanjiti pasivu, te upravo tada i postoji prekršaj. Drugi elemenat koji uakzuje na to da li postoji
prekršaj ili ne jeste percepcija shvatanja kocke, odnosno da li se ona shvata kao igra ili je postala
svakodnevnica i sastavni dio ponašanja pojedinca. Naime, “onog trenutka kada kocka kao igra
prestane da to bude, odnosno izgubi društveno zabavni karakter i kada ona preraste u obrazac
ponašanja pojedinca, ona postaje devijacija u odnosu na normalno i očekivano, pa izaziva otpor
sredine i mijenja njen odnos prema takvom pojedincu.” 19 Kada je u pitanje ustupanje prostorija
radi kockanja, da bi ustupanje prostorija radi kockanja predstavljalo prekršaj potrebna je svijest i
volja u pogledu toga da se prostorija ustupa radi kocke. Zakonodavac je s druge strane putem
navedene zakonske formulacije legalizovao. kockanje, odnosno klađenje u prostorijama koje su
registrovane za tu vrstu djelatnosti. Takav primjer su kladionice i drugi objekti u kojima se
priređuju igre na sreću, uključujući i kockanje i klađenje, tako da kockanje i klađenje, te druge
igre na sreću u tim i drugim objektima i prostorijama, ukoliko su registrovani za tu vrstu
djelatnosti ne predstavlja prekršaj.
U svim Zakonima o javnom redu i miru na nivou Bosne i Hercegovine, postiže se i zaštita
propisivanjem odredbe o odgovornosti svih lica, uključujući i maloljetnika za prekršajne radnje u
19
Nikolić, Z. i Joksić, I. (2011). Maloletnička delinkvencija – socijalnopsihološki i krivičnopravni aspekti. Beograd:
Institut za kriminološka i sociološka istraživanja, str 83.
29
kojima učestvuju, kao što je propisivanje odgovornosti za prekršajnu radnju kockanja kao jedne
vrste ovisnosti. Radi se o neposrednoj odgovornosti maloljetnika za prekršajne radnje u kojima
se oni pojavljuju kao učinioci, odnosno aktivni subjekti krivičnog, odnosno prekršajnog djela.
Također, krivično-pravna zaštita mladih (i krivičnopravna i prekršajno-pravna) se ostvaruje i
propisivanjem odredbe o odgovornosti drugih lica za preduzimanje radnji na štetu maloljetnika
u kojima se oni pojavljuju kao pasivni subjekti. Radi se o odgovornosti drugih lica za radnju
navođenja ili omogućavanja maloljetnicima da se izlože kockanju. Pored toga, zaštita mladih od
ovisnosti se ostvaruje i propisivanjem odredbe o odgovornosti roditelja za počinjene prekršaje
maloljetnika ukoliko su počinjeni prekršaji uzrokovani roditeljskim nečinjenjem, odnosno
propuštanjem njihovog dužnog nadzora nad odgojem maloljetnika a takav nadzor su bili u
mogućnosti da vrše.
I odredbe Zakona o igrama na sreću pružaju zaštitu maloljetnika tako što propisuju zabrane i
sankcije, odnosno novčane kazne za pravna i fizička lica po osnovu kršenja propisa po kojima
maloljetnici, odnosno lica mlađa od 18 godina nemaju pravo na igru na sreću, tako da se
maloljetnicima ne dozvoljava učestvovanje u igrama na sreću i zabranjuje pristup objektima u
kojima se priređuju takve igre. U cilju ostvarenja zabrane učešća maloljetnicima u igrama na
sreću, u koje ubrajamo i kockanje i klađenje, u okviru istog člana propisana je i odredba o
obavezi dokazivanja identiteta učesnika igara na sreću putem identifikacione isprave radi provere
starosne dobi učesnika igara na sreću. Međutim, i pored propisanosti ove odredbe, u praksi je
evidentan problem provodivosti ove zakonske odredbe iz razloga što se ove provjere starosne
dobi učesnika igara na sreću uopšte ne vrše ili ako se vrše ne postoji dosljednost i kontinuiranost
u ovoj provjeri tako da danas imamo veliki broj mladih, uključujući i maloljetnike koji bez
kontrole ulaze u objekte u kojima se priređuju igre na sreću i u istim učestvuju, što konsekventno
tome dovodi do porasta učešča mladih u kockanju i klađenju. Zanimljiva je i odredba Zakona o
igrama na sreću FBiH koji je propisao odredbu kojom je regulisana prostorna udaljenost
kladionica i drugih objekata i prostora u kojima se priređuju igre na sreću na razmak od najmanje
100 metara od škola i drugih odgojno obrazovnih ustanova. Smatram da bi ta udaljenost trebala
biti veća u cilju prevencije maloljetničke ovisnosti o kockanju, primjer je zakonodavtsvo
Republike Srbije gdje je prema Zakonu o igrama na sreću Republike Srbije propisana udaljenost
između kladionica i škola od najmanje 200 metara.
30
3.2. Alkohol
Zabrinjavajuća je činjenica da sve veći broj maloljetnika počinje konzumirati alkohol od
najranije doba. Za maloljetnike, za mozak u razvoju, alkohol je opasna droga i ukoliko se uzima
u ranoj dobi može izazvati trajne posljedice. Alkohol utječe sa sposobnost opažanja realnosti i
sposobnost donošenja odluka kod odraslih. Za mlađe maloljetnike je to još i opasnije jer još nisu
niti razvila sve svoje spoznajne vještine i sposobnosti (npr. sposobnost rješavanja problema i
donošenja ispravnih odluka i sl.), pa konzumiranje alkohola u toj dobi zaustavlja kognitivni i
psihoemocionalni razvoj, što se u kasnijoj dobi uglavnom teško ili nikako da nadoknaditi.
Ovisnost o alkoholu kod mladih se drugačije manifestira. Karakteristika ovisnosti o alkoholu kod
mladih je visoka razina tolerancije na alkohol i nedostatak simptoma apstinencije, čest je gubitak
pamćenja, nesjećanje događaja u opitom stanju, rizična seksualna ponašanja ili vožnja pod
djelovanjem alkohola, često opijanje, popuštanje u školi, konflikti s vršnjacima u opitom stanju
ili problemi sa zakonom, žudnja za alkoholom, vjerovanje da je alkohol neophodan da bi se
zabavio, laganje o količini popijenog alkohola, neuspjeli pokušaj uprkos ponavljanoj želji da se
prestane piti ili da se smanji količina popijenog alkohola, opijanje iako to nije bila namjera,
mnogo vremena provodi u pijenju alkohola, česti mamurluci, osjećaj depresije, neraspoloženja ili
razmišljanja o samoubojstvu.
3.3. Droga
Adolescencija je praćena brojnim promjenama na emocionalnom planu, pa se tokom tog perioda
može uočiti emocionalna nestabilnost, depresivnost, anksioznost, agresivnost, potreba za
odrastanjem, razvojem vlastite individualnosti, identiteta. Započinje proces separacije od
roditelja, te se javlja potreba za prihvaćanjem od strane vršnjaka, a obzirom na složenost ovih
procesa, može se javiti i tzv. adolescentna kriza. Upravo zbog ovog navedenog, mladi su pod
velikim iskušenjem da svoje probleme rješe konzumacijom opojnih sredstava, a još
zabrinjavajuća činjenica jeste da će veći broj maloljetnika pokleknuti konzumaciji iz radoznalosti
i želje za dokazivanjem u društvu, posebno starijem. Mladi najviše informacija o drogama
dobivaju putem medija i televizije, gdje najčešće razvijaju intolerantan stav, posebno prema
alkoholu i marihuani. U literaturi se spominje i pojam “maloljetni eksperimentator” koji
podrazumijeva osobu koja prije nego što pođe konzumirati određeno sredstvo ovisnosti već dugo
nije zadovoljna svojim životom. U slučaju maloljetnika uzroci mogu biti raznovrsni:
usamljenost, nepostignuti cilj, dosada, frustracija, neuklapanje u društvo,.. Znakovi zloupotrebe
31
sredstava ovisnosti adoloscenata su također raznovrsni: zanemarivanje obaveza u školi,
promijene fizičkog izgleda, problemi u socijalnim odnosima, trošenje novca, izlaganje rizcima
itd. Rano prepoznavanje znakova zloupotrebe opojnih sredstava je ključno i povećava
vjerovatnost za prijevremenu intervenciju, te brže i lakše rješenje problema.
32
smislu cjelokupne reorganizacije njihovog dotadašnjeg života putem programa koji su adekvatni
njihovom uzrastu, osobnosti, afinitetima te stepenu prisutnih poremećaja i poteškoća.
Kao jedna od bitnih razlika kriminaliteta maloljetnika od kriminaliteta odraslih jeste i podatak da
maloljetnici znatno češće vrše krivična djela u manjim ili većim grupama. U preko 50%
slučajeva maloljetnici vrše krivična djela u grupi. Najčešće su to provaljivanja u automobile,
stanove, prodavnice, kioske i sl. jer je njihovo izvršenje znatno olakšano uz učešće više lica i uz
podjelu uloga. Kao uzrok za grupno vršenje krivičnih djela potrebno je naglasiti njihovu
naglašenu potrebu za druženjem i socijalnu komunikaciju koju iz različitih razloga ne mogu
realizovati u nedelinkventnom okruženju. Takvo vršenje krivičnih djela tijesno je povezano i
može se dobrim dijelom razumjeti na osnovu biopsihičkih i socijalnih osobenosti mladih.
Poznato je naime, da je kod mladih veoma naglašena potreba za udruživanjem i intezivnom
socijalnom komunikacijom. Ove težnje predstavljaju, na određeni način, podlogu za grupne
asocijalne i druge društveno neprihvatljive postupke.20 Za razliku od ovog vida udruživanja gdje
se maloljetnici ne udružuju da bi vršili krivična djela, već se prvo udružuju pa tek onda vrše
krivična djela, postoje grupe koje nastaju pod uticajem zajedničkog afiniteta za vršenje krivičnih
djela. Takve grupe vremenom prerastaju u “maloljetničke bande ili gangove”, koje su po svojoj
prirodi dobro organizovane, homogene i solidarne. Osnovni motiv ovog udruživanja je vršenje
krivičnih djela ili konkretnog krivičnog djela. Ovako formirane grupe mogu biti stalnog ili
povremenog karaktera, zavisno od cilja udruživanja. Kao bitna osobina maloljetničkog
kriminaliteta jeste i da maloljetnici često vrše krivična djela u saučesništvu sa svojim vršnjacima
kao i sa odraslim osobama.
20
Žarko Jašović: Kriminologija maloljetničke delinkvencije, Naučna knjiga, Beograd, 1983. str.132.
33
5. Recidivizam maloljetnika
Među različitim definicijama pojma recidivizma moguće je izdvojiti tri definicije:
krivičnopravnu, kriminološku i penološku definiciju Prema krivičnopravnom shvatanju povrat je
ponovno vršenje krivičnih djela od strane maloljetnika koji je već bio osuđen za neko krivično
djelo. Ova definicija polazi od postojanja jedne ili više pravosnažnih sudskih odluka prije
izvršenja krivičnog djela, koje je predmet sudske rasprave, zatim od prirode krivičnog djela,
vremenskog intervala između izvršenih krivičnih djela i broja izvršenih krivičnih djela. U okviru
krivično-pravne definicije razlikuje se opšti i specijalni povrat. Opšti povrat je ponovno izvršenje
bilo kog krivičnog djela poslije izricanja sankcije za ranije izvršeno krivično djelo, a specijalni
povrat je ponovno vršenje istog krivičnog djela poslije ranije osude za to krivično delo. Teorija
krivičnog prava i krivični zakoni pojedinih zemalja razlikuju od običnog povrata tzv. višestruki
povrat, koji postoji kada lice više puta vrši krivična djela pokazujući sklonosti i navike za vršenje
istih ili različitih krivičnih djela. Za razliku od krivičnopravnog shvatanja recidiva, kriminološko
shvatanje polazi od izvršenja novog krivičnog djela bez obzira na osuđivanost za ranije izvršeno
krivično djelo. Bitno je da je jedno lice izvršilo više od jednog krivičnog djela iste vrste ili bilo
koje drugo krivično djelo. Prema kriminološkoj definiciji materijalno postoji više krivičnih djela
i sva su ona povezana izvjesnim svojstvima ličnosti njihovog učinioca. Kriminološka defnicija
ukazuje na opasnost ličnosti povratnika, koja se djelimično podudara sa društvenom opasnošću,
jer se sastoji u mogućnosti izvršenja novog krivičnog djela. Stoga se u kriminologiji upotrebljava
pojam recidivizma za označavanje posebne društvene pojave u okviru kriminaliteta. Penološka
definicija povrata polazi od ponovnog dolaženja učinioca krivičnog djela u krivičnu ili drugu
ustanovu radi izvršenja krivične sankcije institucionalnog karaktera za djelo koje je učinio poslije
izdržane sankcije za prethodno krivično djelo. Prema ovoj definiciji, povratnik je lice koje je već
boravilo u ustanovi za izvršenje krivične sankcije zbog ranije izvršenog krivičnog djela i koje
zbog novog izvršenog krivičnog djela ponovo dolazi u istu ili drugu ustanovu. Povrat u
penološkom smislu pokazuje da izrečena sankcija i primjenjeni tretman za ranije izvršeno
krivično djelo nisu dali pozitivne rezultate u smislu resocijalizacije. Kod razmatranja
maloljetničkog povrata treba razlikovati dva delinkventna tipa. Prvi tip su maloljetni počinitelji
kaznenih djela koji pod utjecajem situacijskih faktora iskazuju antisocijalno ponašanje u dobi od
15 i 16 godina no kod kojih takvo ekscesno ponašanje prestaje najkasnije u doba mlađe
punoljetnosti. Drugi tip maloljetnih delinkvenata ranije započinje s delinkventnim ponašanjem i
34
njihova je kriminalna karijera progresivna što znači da prvobitna lakša kaznena djela vremenom
prerastaju u sve teža kaznena djela. Premda je udio drugog tipa u ukupnosti maloljetničke
delinkvencije tek oko 5%, on je za razumijevanje povrata iznimno značajan jer većina odraslih
(punoljetnih) počinitelja kaznenih djela koja je kriminalnu karijeru započela u doba odrastanja
pripada upravo toj skupini.21
1. Biološke teorije
Biološke teorije polaze od pretpostavke da biološki faktori uzrokuju u potpunosti ili barem
dijelom kriminalno ponašanje. Teorijska objašnjenja uzročnosti kriminaliteta predstavnici
bioloških teorija pronalaze u biološkim karakteristikama čovjeka. Smatraju da su neki ljudi
„rođeni zločinci“ zbog njihovih tjelesnih karakteristika. Pri tome su se u početcima koristili
morfološkim/antropometrijskim metodama. Novijeg datuma su genetska ili biohemiiska
istraživanja opcćenito istraživanja molekularne prirode. Kako su ova istraživanja prvenstveno
empirijske prirode, zapravo ne predstavljaju teoriju u klasičnom smislu te riječi. Teorijske
prirode je samo prvotna ideja o tome da delinkventno ponašanje može biti potaknuto biologijom
čovjeka, ali istraživanja su većinom empirijske, eksperimentalne prirode s provjerom primarne
teze. U početku ovih istraživania u obzir su se uzimale iskljucivo biološke (mortometrijske.
anatomske) karakteristike. Međutim, s javljanjem kritika ovih teorija i potaknuto s razvojem,
prvenstveno psihologiie i sociologije u vremenu oko II. svjetskog rata, prvotna teorija se
revidirala Prvenstveno je revidiranje bioloških teorija okrenuto u smjeru istraživanja koja će
objasniti da je biološka predispozicija ta koja u etiološkom smislu čini nekog predodređenog
delinkventno ponašanje, ali biologija nije jedina koja ga i uzrokuje. Drugim riječima, tek
međudjelovanjem bioloških faktora i vanjskih, okolinskih čimbenika u čovjeka s određenim
21
Derenčinović, D, Getoš, A. (2008). Uvod u kriminologiju s osnovama kaznenog prava, Pravni fakultet Sveučilišta u
Zagrebu, Zagreb, str. 177.
35
psihološkim karakteristikama dolazi do pojave delinkventnog, kriminalnog ponašanja. Biološke
teorije dijele se s obzirom na fokusiranost na neku od bioloških karakteristika čovjeka, primjerice
teorija nasljeđa, antropološka teorija, endokrinološka teorija, frenološka teorija.
36
usvoiena i odgajana u nedelinkventnom okruženju, ali su im biološki roditelji imali sklonosti
kriminalnom ponašanju.
37
dokažu da se kriminalitet nasljeđuje, već su samo potvrdila da nasljeđe vrši određen uticaj na
čovjekovo ponašanje uz sadejstvo sredine.22
22
Konstantinović-Vilić, S., Nikolić-Ristanović, V. (2018). Kriminologija- četvrto izmenjeno i dopunjeno izdanje,
Izdavačko-grafičko preduzeće „Prometej“, Beograd, str 274.
38
2. Psihološke teorije
Krajem 19. i u 20. vijeku pojavljuje se veliki broj autora koji kriminalno ponašanje objašnjavaju
psihološkim faktorima. Različite psihološke teorije povezuju kriminalno ponašanje sa
intrapsihičkim sukobima, nedostacima u psihološkoj sferi ličnosti, smanjenim psihičkim
kvalitetima i sposobnostima ili nedostacima i neuspjehom u procesu socijalizacije. Među
psihološkim teorijama uočavaju se dvije tendencije:23
1. Prva se sastoji u otkrivanju veze između određenih psihičkih svojstava i pojedinih oblika
delinkventnog ponašanja;
23
Konstantinović-Vilić, S., Nikolić-Ristanović, V. (2018). Kriminologija- četvrto izmenjeno i dopunjeno izdanje,
Izdavačko-grafičko preduzeće „Prometej“, Beograd, str 276.
39
lošim porodičnim odnosima, lišena su roditeljske brige, nježnosti i ljubavi, pa nemaju prilike da
se pozitivno identifikuju sa roditeljima i razviju odbrambeni mehanizam prihvatajući pozitivne
sisteme vrijednosti. Takva djeca su veoma osjetljiva i sklona raznim oblicima devijantnog
ponašanja i agresivnog reagovanja. Također, teži oblici prijestupništva, prema teoriji frustracije,
nastaju u onim slučajevima kada, pored frustracija iz djetinjstva i mladosti, nastupe druge
frustracije, i dođe do njihovog kumuliranja i fiksiranja devijantnog ponašanja.
40
da je ono zločesto u njemu smješteno u podsvijesti kao nagonska struktura. Prema Freudu,
ličnost čine tri osnovne strukture koje imaju snažan utjecaj na naše ponašanje:
id predstavlja nagon, sebično zadovoljavanje vlastitih želja i potreba. Ponašanje ljudi kod
kojih je dominantna ova komponenta najbolje se može opisati na primjeru novorođenčeta
koje u toj životnoj fazi bezuvjetno traži da se njegove potrebe ispune;
ego predstavlja, razum, svijest, mišljenje. Kako dijete sazrijeva, razvija se u interakciji
osobina ličnosti i socijalne okoline, postupno ego zamjenjuje id i kanalizira ponašanja
tako da se sebicnost potiskuje i izgrađuje se osjećaj brige za tuđe potrebe;
superego predstavlja moralnu savjest koja se odnosi na stalno preispitivanje izbora
dobrog i lošeg u ponašanju.
Ego je u stalnoj borbi izmedu zahtjeva ida za zadovoljenjem nagonskih instinkata i zahtjeva
superega koji mu stalno govore što smije, a što ne smije i koji mu ne dopušta da se povede za
zahtjevima ida ako to nije društveno privatijivo. Ego nastoji postići kompromis, a ukoliko to ne
postigne, tada se zahtjevi ida potiskuju, što u određenom razdoblju može izazvati komplikacije i
odraziti se na ponašanje. Zdrav razvoj i sazrijevanje u ranoj životnoj dobi presudno je za buduće
društveno privatijivo ponašanje. Traumatizirajući događaji u djetinjstvu, zbog kojih se ne
razvijaju ego i superego, uzrok su dominaciji ida kod delinkentnih osoba koje svoje ponašanje
usmjeravaju na zadovoljenje sebičnih potreba, ne uvažavajući društvene ni morale norme sredina
u kojima žive.
41
ovisnost o drugima, bezobzirnost u zadovoljavanju svojih želja, nesposobnost promjena svog
ponašanja unatoč lošim iskustvima, primjerice kaznama, a tolerancija na frustracije im je niska.
Navedene karakteristike ličnosti mnogi psihijatri svrstavaju u grupu „kriminalnih ličnosti", koje
još nazivaju i sociopatskim ličnostima. Važan zaključak je da je duševna patologija na svoj način
i socijalna patologija, koja se manifestuje kao bolest pojedinaca. Patologija nema samo biološku
i sociološku osnovu, prisutan je uticaj društvenih faktora na čovjeka. Alkoholizam, narkomanija,
polne i druge bolesti koje prouzrokuju duševne poremećaje kod čovjeka imaju svoje društvene
korjene. Prema Klinebergu, oni se pojavljuju kao "čovjekov odziv na kulturnu dezintegraciju". 24
Psihijatri naglašavaju važnost zadovoljavanja osnovnih potreba u ranom djetinjstvu. Kao važni
faktori za prestupničko ponašanje u budućnosti pominju se nedostatak topline u kontaktu sa
roditeljima, zanemarivanje i razdvajanje od roditelja. Naglašava se i važnost nedostatka
disciplinePotrebno je naglasiti da poremećaja ličnosti ima vrlo raznolikih, od shizotipnog,
opsesivnog, paranoidnog, ovisnog, graničnog, narcisoidnog do antisocijalnog i da je antisocijalni
taj koji je sklon kriminalnom ponašanju.
3. Sociološke teorije
Sociološke teorije nastale su kao reakcija na biološke i psihološke teorije, a koristile su u svojim
polaznim premisama eksterne pristupe objašjenju uzroka delinkvencije, odnosno prikazivale su
ulogu društvenih faktora u objašjenju ljudskog ponašanja. Savremeni stav teorija delinkventnih
supkultura socioloških teorija, ali i interdisciplinarnog pristupa izučavanja etiologije kažnjivog
ponašanja naglašava da je čovjek društveno, biološko, psihološko i duhovno biće i niti jedna od
navedenih dimenzija se ne može izučavati odvojeno. Klasična kriminologija izučava kažnjiva
ponašanja kroz većinom zakonske definicije, dok sociologija kriminala, kriminal analitički
odvaja od formiranja kriminalne ličnosti. Ove teorije temelje se na prihvatanju bioloških i
psiholoških osobina ličnosti, ali pritom uvažavaju različite društvene uzroke koji mogu utjecati
na razoj delinkvencije. lako brojne sociološke teorije daju različit pristup tumačenju uzročnosti
kriminaliteta, postoji nekoliko zajedničkih elemenata značajnih za sve sociološke teorije:
24
Stanković, N. (2017). Kriminologija, Evropski Univerzitet Brčko Distrikta, str 55.
42
što stvara pritisak koji može dovesti do konflikta izmedu supkulture i šire društvene
zajednice.
Delinkvencija i kriminalitet povezani su s lošim uvjetima života određene skupine ljudi u
društvu, kao što su siromaštvo, loši uvjeti stanovanja, nisko obrazovanje i
disfunkcionalne porodice.
Kritika ovih teorija naglašava da se naglasak previše stavlja na odgovornost društva, a pritom se
minimaliziraju drugi faktori, primjerice ličnost i karakteristike pojedinca. Često prenaglašavaju
siromaštvo kao uzrok delinkvencije iako brojna istraživanja pokazuju da postoje sredine u
kojima, bez obzira na visok stupani siromaštva, nema teških oblika kriminaliteta. Neke od ovih
teorija također reflektiraju trenutnu političku ideologiu, što umanjuje njihovu objektivnost.
43
agresivnost stvorena masovnom frustracijom može ispoljiti u povećanom broju samoubistava i
ubistava. Nažalost, Dirkem se nije bavio uticajem stanja anomije na vršenje krađa i drugih
imovinskih delikata iako iz njegove teorije logično prozilazi da će frustrirani pojedinci pribeći
nelegitimnim sredstvima da bi podmirili potrebe čije im je zadovoljavanje iznenada uskraćeno.25
44
prisutna ekonomska i kulturna deprivacija. Name, osoba koja odrasta u uvjetima u kojima nema
zadovoljene osnovne materijalne i kulturne zahtjeve tijekom sazrijevanja shvata da nema jednake
mogućnosti u postizanju kulturnih ili društvenih ciljeva kao što imaju pripadnici viših slojeva
društva, pa se udružuje sa sličnima sebi. Take društvene skupine imaju posebnosti organizacije,
pravila ponašanja, odijevanja te zajedničke interese i ciljeve. U grupama se odbacuju dominantne
vrijednosti i norme društva u kojem grupa postoji te se stvaraju u prihvataju vrijednosti grupe.
Pojedinac kroz grupu ostvaruje svoje ciljeve, ali prvenstveno u njoj dobiva status i poštovanje
koje zasigurno ne bi imao u redovnom društvenom okruženju. Kritika ove teorije naglašava da je
pripadnost supkulturi presudna za manji dio mladih pripadnika u njhovom kasnijem
delinkventnom ponašanju.
45
IV Etiologija maloljetničkog prijestupništva kroz koncept
kriminogenih rizika i zaštitinih faktora
U pokušaju objašjenja uzroka maloljetničke delinkvencije ne postoji isključivi pristup ili teorija
kojom bi se sveobuhvatno opisali faktori koji utječu na ovu pojavu. Zbog toga su u prethodnom
poglavlju prikazane neke od najznačajnijih kriminoloških teorija čija se teoretska objašnjenja
mogu primijeniti i na delinkvenciju mladih. Međutim, u zadnjih dvadeset godina vrlo je
prihvaćen model tumačenja uzroka maloljetničke delinkvencije kroz razvojni model, odnosno
koncept kriminogenih rizika i zaštitnih faktora, prvenstveno zbog toga što se “detektiranjem
rizičnih i zaštitnih faktora lakše usmjerava prevencija ili tretman.”26
1. Faktori rizika
Rizični faktori ili faktori rizika obično se izražavaju kao vjerojatnoća, odnosno izvjesnost
budućih problema. To su svi utjecaji koji povećavaju izvjesnost ozbiljnijih poteškoća u procesu
26
Bašić, J. (2009). Teorija prevencije - prevencija poremećaja u ponašanju i rizičnih ponašanja djece i mladih,
Školska knjiga, Zagreb, str. 26.
46
socijalizacije djeteta, a variraju od bioloških, porodičnih, do uslova šire okoline, uključujući
školu. Razlikuju se dvije veće skupine:
1. Rizične osobine, odnosno predispozicije - kao sto je već navedeno, spol je jedan od
značajnih faktora rizika razvoja maloljetničke delinkvencije, no u sklopu rizičnih
predispozicija javljaju se, primjerice, temperament, hiperaktivnost, kao i neke kognitivne
poteškoce djeteta
2. obilježja okruženja - uslovi okoline koji imaju neposredan i posredan učinak na ukupnu
količinu rizika. Primjerice, siromašni roditelj koji je ostao bez posla s većom ce
vjerojatnošću, pod utjecajem socijalnih stresora, postati depresivan ili/i agresivan i kao
takav slabije tolerantan na frustraciju te skloniji zlostavljanju.
Definiciju rizičnih faktora dali su i Wilson i Rolleston, koji ih dijele na statične i dinamičn.
Statički faktori rizika su prediktivni, ali nisu podložni promjenama (odnose se na prethodna
delinkventna ponašanja, dob u vrijeme počinjenja prvog krivičnog djela), dok su dinamički
faktori rizika oni aspekti života počinitelja krivičnih djela koji su vezani uz sadašnju situaciju,
koji su podložni promjenama. Jednu od priznatijih podjela rizičnih faktora dali su Andrews,
Bonta i Wormith.27 Oni razlikuju „veliku četvorku rizičnih faktora i „osam centralnih rizičnih
faktora". Naime, unutar identificiranih rizičnih faktora opisuju koja su to rizična ponašanja, ali i
preporučeni oblici intervencije za svaki pojedini rizični faktor. Williams, Ayers i Artur, navode
najčešće spominjane i u istraživanjima potvrđene rizične faktore koje su podijelili u pet
kategorija: biološke, individualne, rizike vezane uz školu, porodicu i zajednicu. Potrebno je
naglasiti važnost komorbiditeta, odnosno zajedničko djelovanje nekoliko rizičnih faktora i
njihovu interakciju. Mnogi autori smatraju da tek prisutnost triju ili vise rizičnih faktora čine
dječji razvoj rizičan, odosno da ni jedna pojedinačna nepovoljna okolnost sama po sebi ne
dovodi do razvoja delinkventnog ponašanja.
2.Faktori zaštite
Brojne su definicije kojima naučnici opisuju obilježja zaštitnih faktora. Za razliku od rizičnih
faktora, zaštitni su faktori oni koji utječu na razvoj djece i mladih tako da povećavaju
vjerojatnost pozitivnih razvojnih ishoda. Faktori zaštite također se mogu definirati kao unutrašnje
i vanjske snage koje pomažu djetetu da bolje podnosi ili koje ublažuju rizike. Nadalje, Shader
27
Andrews, D. A., Bonta, J., Wormith, J. S. (2006). The Recent Past and Near Future of Risk and/or Need
Assessment, Crime and Delinquency, 52, 1, 7-27.
47
navodi dva shvatanja zaštitnih faktora. Prema jednom shvatanju rizični i zaštitni faktori
promatraju se kao suprotni polovi jednog kontinuuma (dobar uspjeh u školi s jedne strane, a s
druge strane školski neuspjeh; name, poznato je da je loš uspjeh u školi često povezan s
delinkventnim ponašanjem). Drugo shvatanje promatra zaštitne faktore kao obilježja koja u
interakciji s rizičnim djeluju tako da umanjuju njegov loš utjecaj (značenje siromaštva kao
rizičnog faktora bit će umanjeno istovremenom prisutnošću toplih, odgovornih i podržavajucih
roditelja). Neki od značajnih zaštitnih faktora s čijom se zastupljenošću smanjuje rizik za pojavu
delinkvencije mladih i drugih oblika poremećaja u ponašanju jesu:
ženski spol
jaka povezanost s roditeljima
dogovori s porodicom
otpornost i pozitivan temperament
sposobnost i prilagođavanje za oporavak
podržavajuća porodična klima
jaki vanjski sistem podrške koji jača dječje napore za sučeljavanje s rizicima i stresorima
zdrava vjerovanja
prosocijalna orijentacija (dispozicija i uživanje u socijalnoj interakciji)
vještine rješavanja socijalnih problema.
Rezultati istraživanja zaštitnih faktora doveli su do spoznaja da neka djeca razvijaju otpornost na
rizične faktore i bez obzira na njihov jak utjecaj uspijevaju razviti pozitivan i socijalno
prihvatljiv odnos prema sredini u kojoj žive. Otpornost se može odrediti kao učinak interakcije
faktora rizika u kombinaciji s pozitivnim snagama (faktorima zaštite) koji pridonose ishodu koji
predstavlja zdravu prilagodbu. Sukladno postojećim rezultatima istraživanja može se zaključiti
da su rizični i zaštitni faktori u međusobnoj interakciji te da se otpornost na negative utjecaje
razvija u situacijama kada je postignuta ravnoteža rizičnih i zaštitnih faktora.
Najdetaljniji pregled faktora razvoja otpornosti dala je grupa psihologa iz Nuerenberga*7 koji su
metaanalizom relevantnih istraživanja u ovom području utvrdili da su značajni faktora razvoja
otpornosti:
1. stabilan emocionalan odnos s barem jednim roditeljem ili drugom značajnom osobom
2. socijalna podrška unutar porodice i izvan nje
48
3. emocionalno pozitivna, otvorena i podržavajuća klima u školi
4. dostupnost socijalnih modela koji potiču konstruktivno suočavanje
5. ravnoteža između zahtjeva za postignućem i socijalne odgovornosti
6. kognitivna kompetentnost
7. obilježja temperamenta koja pridonose djelotvornom suočavanju
8. aktivno suočavanie sa stresorima
9. osjecaj smisla, strukture i značenja tokom ličnog razvoja.
Odnos rizičnih i zaštitnih faktora u stalnoj je interakciji, a te dinamičke relacije prikazane su u tri
konceptualna modela: model kompenzacije, model izazova I zaštitini model. Model
komepnzacije ističe da zaštitni faktori svojim djelovanjem jednostavno neutraliziraju utjecaje
rizičnih faktora. Primjerice, zaštitni faktori koji se ogledaju u pozitivnom porodičnom ozračju i
kvalitetnoj komunikaciji izmedu članova porodice mogu neutralizirati negativne utjecaje rizičnih
faktora vezanih uz dostupnosti psihoaktivnih supstanci. Model izazova upućuje na to da rizični
faktori predstavljaju neku vrstu izazova za razvijanje i jačanje zaštitnih faktora. Primjerice,
školski neuspjeh djeteta može biti izazov roditeljima da poduzmu aktivnosti kojima će pomoći
djetetu da uspješno svlada probleme u školi, kako se ne bi javili i drugi problemi. Zaštini model
predstavlja sintezu, modifikaciju i proširivanje postavki kompenzatorskog modela i modela
izazova te ističe da zaštitni faktori djeluju na dva načina:
ako zaštitni faktori ne mogu u potpunosti umanjiti efekte rizičnih faktora, onda ih mogu
modificirati ili smanjiti
zaštitni faktori djeluju kao neka vrsta katalizatora ili barijere koja svojim postojanjem
između mladih ljudi i rizičnih faktora doprinosi razvijanju i jačanju individualne
otpornosti mladih..
3. Subjektivni faktori
Među subjektivnim odnosno endogenim,unutrašnjim faktorima posebno su značajni oni koji se
odnose na ličnost maloljetnika, a to su: inteligencija, naslijeđe, motivi, netrpeljivost, nesigurnost,
sklonost, navike, nivo odgovornosti i tolerancije, razni psihički poremećaji i slično. Također,
prisutna su i shvatanja da određeni doprinos maloljetničkoj delinkvenciji daje i neusklađenost
biološkog i psihološkog razvoja mladih, kao i stvaranje lične nesigurnosti mladih u ostvarenju
ciljeva, što kod njih stvara kompleks niže vrijednosti i vodi ih ka agresivnom ponašanju, ne samo
49
prema drugom, nego i prema sebi, čime se stvaraju povoljni uslovi da takav maloljetnik počne sa
kriminalnim radnjama. U nastavku rada predstaviti ću najznačajnije endogene faktore koji utiču
na pojavu maloljetničke delinkvencije.
3.1. Nasljeđe
Nasljeđe, po svom opštem značenju, predstavlja prenošenje osobina živih bića sa predaka na
potomstvo, i sa etiološkog aspekta bitno je genetsko nasljeđe koje se ispoljava u biološkim
karakteristikama, definisanim u hromozomima, genima i dezoksiribonukleinskoj kiselini- DNK.
Teorija nasljeđa je posebno bila priznata u XIX vijeku kao naučno validna, dok je u novije
vrijeme osporavana, i uglavnom se odnosi na sagledavanje uzroka u kriminalnoj porodici, tj. na
istraživanje svojstava predaka i potomaka u sklopu takve porodice. Istraživanja koja su u
kriminologiji vršena na proučavanju hereditarnih faktora ukazala su da su kod velikog broja
delinkvenata i njihovi preci bili delinkventi. Međutim, ova tvrdnja dosta je osporavana zbog
brojnih metodoloških propusta, ali i činjenice da u obzir nisu uzeti uticaji spoljnih faktora. 87 S
ciljem istraživanja uticaja genetske konstitucije na delinkvenciju, vršena su proučavanja tzv.
kriminalnih porodica, blizanaca, krvnih grupa i hromozoma čovjeka. Pojedina proučavanja
kriminalnih porodica kroz više generacija, ukazuju da potomci iz tzv. kriminalnih porodica češće
postaju prestupnici, skitnice, prostitutke, alkoholičari itd. Međutim, tumačenju ovih nalaza bi se
moglo prigovoriti da nisu uzeti u obzir socijalni uslovi u kojima su živjeli potomci tzv.
kriminalnih porodica. U traganju za odgovorom da li genetska konstitucija utiče na
delinkventsko ponašanje, naučnici su izvršili niz proučavanja blizanaca. Pojedini autori su na
osnovu svojih studija zaključili da je kriminalno ponašanje genetski određeno. Međutim, ni u
tumačenju ovih rezultata nije uzet u obzir socijalni kontekst u kojem su blizanci odrastali.
3.2. Emocije
Emocije se također dovode u vezu sa poremećajima u ponašanju mladih, naročito negativne
emocije, kao što su mržnja, ljubomora, strah i sl., pa se stanje emotivne nestabilnosti povezuje sa
kriminalnom aktivnošću i maloljetničkom delinkvencijom. Emocija označava uzbuđeno stanje
organizma i ličnu reakciju na spoljni nadražaj, i javlja se u onim slučajevima kada je za neko lice
nešto posebno bitno, i ustvari su jedan specifičan odnos lica prema sebi, pojedinim predmetima,
pojavama i drugim licima. Smatra se, naime, da lica nestabilne psiho- fizičke strukture teško
mogu da se kontrolišu, i da su sklonija od ostalih da se u afektivnim stanjima delinkventno
ponašaju. Poznati istraživač u kriminalnoj psihologiji, Bart, smatra da je oko 60% delinkvenata
50
pretjerano emotivno, a da su emocije čak u 12% slučajeva jedini uzrok delinkventnosti
(Milutinović, 1985). Kada se razmatra odnos emocija i delinkventnog ponašanja maloljetnika,
mora se istaći da su emocije posebno izražene u doba adolescencije, i da značajno utiču na samu
ličnost, njene stavove i ponašanje. Za taj period je karakteristično da kod adolescenata dolazi do
promjena u ponašanju i raspoloženju, što se negativno odražava na ostvarivanje komunikacije sa
takvim maloljetnikom, naročito kada je riječ o roditeljima. Emocionalno nestabilna lica, naročito
maloljetna, često nisu u stanju da se odupru delinkventnim izazovima. Poznato je da su afekti
emocionalna stanja koja, prvenstveno zbog toga što su vrlo visokog intenziteta i što dovode do
suženja svijesti, i samim tim do umanjenja racionalnog ponašanja, mogu uticati na pojedinca da
izvrši kriminalnu radnju. Uprkos činjenici da su pojedina emocionalna svojstva karakteristična
crta ličnosti pojedinih izvršilaca krivičnih dela (emocionalna labilnost, nezrelost, napetost,
afektivne smetnje i sl.), izvršioci krivičnih dela se u većini slučajeva ne razlikuju mnogo od
nedelinkvenata u pogledu emocija. Zbog toga se zaključuje da emotivni poremećaji ne mogu da
imaju značaj uzroka kriminalnog ponašanja, već samo doprinose javljanju kriminalnog
ponašanja.28
3.3. Inteligencija
Jedan od endogenih faktora koji se veoma često dovodi u vezu sa kriminalnim aktivnostima i
maloljetničkim prijestupništvom, jeste i nivo inteligencije prijestupnika. U prethodnom periodu
bilo je čak zastupljeno i mišljenje da je nizak koeficijent inteligencije osnovni izvor
kriminaliteta, jer lice sa takvim koeficijentom inteligencije nije sposobno da zauzme pravilan
odnos prema pravnim i društvenim normama, da shvati zabranu određenog ponašanja, pa su lako
povodljiva na delinkventno ponašanje i kada počnu sa takvom djelatnošću, nastavljaju sa istom,
jer ih je teško odviknuti i usmjeriti na pravilno ponašanje. Međutim, u novije vrijeme prisutna su
shvatanja koja inteligenciji ne pridaju više takvu važnost, mada je ona i dalje prisutna kao faktor
kriminalnog ponašanja i to posebno značajnog za maloljetničku delinkvenciju“.29 Također,
razlika između inteligencije i nedelinkventne i delinkventne populacije pokušava se objasniti
uticajem socio- ekonomskih faktora. Naime, moguće je da određene društvene skupine pate od
strukturalnih društvenih nedostataka, kao što su mogućnost obrazovanja i siromaštvo, te se stoga
smatra da među delinkventskom populacijom ima najviše takvih pripadnika društvenih skupina.
28
Konstantinović-Vilić, S., Nikolić-Ristanović, V. (2018). Kriminologija- četvrto izmenjeno i dopunjeno izdanje,
Izdavačko-grafičko preduzeće „Prometej“, Beograd, str 401.
29
Bošković, M. (2007). Kriminologija, Univerzitet u Novom Sadu Pravni fakultet, Novi Sad, 168 str.
51
Zasigurno, niža razina intelektualnog funkcioniranja, pogotovo verbalnih sposobnosti, povezana
je s nižim akademskim postignućem te maloljetnik vođen osjećajem frustracije zbog
nepostizanja adekvatnih ili očekivanih ciljeva može razviti određene poremećaje u ponašanju, što
na kraju dovede i do društveno neprihvaljivog ponašanja.
4.1.Porodica
Porodica, kao jedna od primarnih društvenih grupa, ima izuzetno važnu ulogu u životu svake
osobe. Osim obezbjeđenja materijalnih i drugih uslova neophodnih za život, porodica ima
vaspitnu, obrazovnu i socijalizatorsku ulogu. Sigurno da porodica ostvaruje pozitivan uticaj na
mladog čovjeka, ali isto tako može da dođe do poremećaja i dezorganizacije u porodici, pa ona
može da ostvari i negativan uticaj na razvoj i ponašanje djeteta. Suština je u tome da dijete u
takvoj dezorganizovanoj porodici ne stiče odgovarajuće vaspitanje i navike, jer se najčešće radi o
porodicama u kojima su prisutna neslaganja, svađe i tuče, nasilje, a posebno prema djeci, gdje je
prisutan veoma nizak životni standard i gdje nedostaju materijalna sredstva za normalan život.
Također, u takvim porodicama prisutni su i slučajevi alkoholizma, skitničarenja, pa čak i
nemoralnog ponašanja roditelja. Takva porodica ne može da služi za primjer i uzor djetetu, pa se
pod takvim uticajem kod njega razvijaju negativne navike, počinje da se druži sa vršnjacima iz
sličnih porodica, ili sa onima koji su već počeli sa nekom kriminalnom aktivnošću. Stalne
konfliktne situacije, alkoholizam i nasilje u porodici, mogu ostaviti trajne posljedice na psihu
djeteta. U ovim porodicama često dolazi do odbacivanja djece, koje, bez obzira na motive,
udaljava djecu od porodice, tako da se ona često odaju bježanju, skitnji, agresivnom ponašanju,
krađama i drugim oblicima devijantnog ponašanja.
Nepotpunost porodice može biti izazvana brojnim faktorima i može imati više oblika. U
zavisnosti od toga kojim faktorima je uslovljena, ostavlja različite posljedice. Tako razorenost
porodice, koja je rezultat uticaja koji su van moći porodice, kao što je smrt nekog od roditelja,
imaju slabije nepovoljno dejstvo. Sa druge strane, porodica čija je struktura poremećena pretežno
52
subjektivnim slabostima roditelja, kao što su razvod, vanbračnost i drugi razlozi odvojenog
života roditelja, imaju neuporedivo teže posljedice po djecu i njihov razvoj. Teoretičari
upozoravaju da su porodice sa formalnom očuvanom strukturom, ali sa poremećenim porodičnim
odnosima, daleko rizičnije za pojavu kriminogene inficiranosti i delinkvencije kod djece. 30 Bez
obzira da li se radi o potpunim ili nepotpunim porodicama, u nepovoljnim društvenim
okolnostima, opterećeni borbom za preživljavanje, roditelji često nisu u stanju da svoju
roditeljsku ulogu izvrše na najbolji mogući način, što može dovesti do vaspitne zapuštenosti i
zanemarenosti i ispoljavanja različitih poremećaja u ponašanju djece i mladih. Da li će, i u kojoj
mjeri neki od navedenih vanjskih faktora uticati na pojavu delinkventnog ponašanja djece u
jednoj porodici, zavisi, u prvom redu, od unutrašnjih faktora, tačnije od psihičkog i
emocionalnog stanja maloljetnika. Nažalost, i u perfektnim uslovima života, opterećenost
roditelja poslom, može dovesti do nastanka ovog problema, gdje o djeci zbog odsutnosti roditelja
brinu bake, djedove ili treća lica koja ne mogu kontrolisati ponašanje maloljetnika.
Prezaposlenost, umor i stres roditelja se odražavaju i na porodične odnose. U ovakvim
porodicama sve je manje topline, razumijevanja, iskrenosti, poštovanja, sigurnosti i zaštite, što
predstavlja pogodno tlo za razvoj kriminogene inficiranosti i delinkventnog ponašanja.
Poremećaji u bračnim odnosima smatraju se takođe jednim od kriminogenih faktora. Na ove
poremećaje podjednako utiču emocionalni i socijalno- ekonomski faktori. Obično su praćeni i
poremećajem cjelokupnih porodičnih odnosa, uslovljenih stalnim sukobima među supružnicima,
alkoholizmom i kriminalnim ponašanjem. Na porodičnu situaciju se to odražava u vidu
porodičnog nasilja i raznih oblika asocijalnog ponašanja djece. Delinkventno ponašanje mladih
se često dovodi u vezu sa asocijalnim ponašanjem odraslih članova porodice. Zapravo, u
ovakvim porodicama postoji opravdana opasnost da će se prisustvo socijalno- patoloških oblika
ponašanja negativno odraziti na ukupan razvoj djeteta. Prisustvo asocijalnih ponašanja u
porodici, kao što su alkoholizam, skitnja, nerad, prosjačenja i prostitucija, dovode do narušavanja
međuljudskih odnosa i lošeg vaspitanja i razvoja djece. Zapravo, u takvim porodicama često
dolazi i do „vaspitnog kvarenja”, kao jednog od najtežih oblika ugrožavanja socijalne adaptacije,
koja se ispoljava u obliku navođenja djece na vršenje različitih krivičnih djela i uvlačenje u svoje
30
Macanović, N. (2014). Kriminogena inficiranost učenika, Udruženje nastavnika i saradnika Univerziteta u Banjoj
Luci, Banja Luka, str. 62.
53
nezakonite i nemoralne postupke. Zato se s pravom za ovakve porodice kaže da su „kriminogeno
porodično ognjište”.31
S obzirom na odnose članova porodice koji karakteriziraju neku porodicu, a koji svojim
negativnostima mogu predstavljati rizik za nepravilan razvoj mlade osobe, Loeber i Stouthamer-
Loeber (1986) izradili su model kojim su prikazana četiri rizična oblika porodice: zanemarujuće,
konfliktne, devijantne i kaotične porodice. Zanemarujuće porodice u kojima roditelji posvećuju
malo vremena djeci i rijetko ih nadziru. Ne provjeravaju gdje i s kime djeca provode vrijeme.
Konfliktne porodice u kojima postoje stalne svađe i sukobi između roditelja i djece, a često te
svađe prate i nasilna ponašanja. Metode discipliniranja djece su nedjelotvorne, a djeca se uče da
se sukobi jedino mogu riješiti nasiljem te se često osjećaju odbačenim od roditelja i povlače se
od njih. Devijantne porodice u kojima toleriraju ili prešutno podupiru delinkventno ponašanje. U
takvim porodicama i sami roditelji najčešće su agresivni i skloni devijantnom ponašanju, a dijete
je pod visokim rizikom da razvije teže delinkventno ponašanje, uključujući i nasilne delikte. I na
kraju, kaotične porodice, u tim porodicama ne znaju se granice, niti ko je za što odgovoran.
Osjećaj pripadnosti manje je razvijen, a bliskost medu članovima je mala. Čak i vrlo značajne i
teške odluke donose se brzopleto i u kratko vrijeme. Roditelji često ne vode dovoljno brigu o
potrebama djece. Takve porodice često imaju niski sociockonomski status, a članovi imaju
višestruke poteškoce u socijalnom i emocionalnom funkcioniranju. Kod zanemarujućih i
kaotičnih porodica vidljivo je da dolazi do zanemarivanja djece, dok konfliktne i devijantne
porodice uključuju i karakteristike nasilja u porodici.
Zaključno, porodica je izvor mnogih kriminogenih faktora koji utiču na kriminogeni razvoj
djeteta i delinkventno ponašanje, ali isto tako, u okviru porodice djeluju i faktori zaštite koji
omogućavaju normalno vaspitanje i razvoj maloljetnika da ne dođu u nepovoljnu situaciju, i da
se smanji rizik da počnu da se bave raznim vidovima delinkvencije. Važne faktore predstavljaju
skladna i harmonična porodica, stalna komunikacija članova porodice, normalan i zdrav odnos
između roditelja i djece, potpuno međusobno razumijevanje i saradnja, uzajamno povjerenje,
ljubav, međusobno poštovanje i podrška.
31
Buljubašić, S. (2008). Maloljetnička delinkvencija, DES doo Sarajevo, Sarajevo, str 75-76.
54
4.2. Uticaj škole i obrazovanja
Poslije porodice, škola je najvažnija društvena grupa sa kojom se dijete susreće i postaje njen
član. Škola je veoma važna obrazovna institucija koja ima veliki značaj za pravilno vaspitanje i
razvoj mladih, ali i formiranje svih onih svojstava koja su nužna za pravilan razvoj i normalno
uključivanje u društveni život. Međutim, bilo zbog objektivnih ili subjektivnih razloga, škole
uvijek ne ispunjavaju u potpunosti svoju funkciju, pa se nedovoljno i neadekvatno obrazovanje
može negativno odraziti na ponašanje mladih. Reforma obrazovnog sistema u Bosni i
Hercegovini, brojne promjene i usklađivanje propisa sa evropskim standardima, doprinijeli su
entropiji obrazovnog sistema i činjenici da se određene novine ne mogu sprovesti u praksi, zbog
brojnih materijalno- tehničkih problema sa kojima se škole susreću. Jedna od tih neusklađenosti
je i preopterećen nastavni plan i program, koji nije u skladu sa potrebama i interesovanjima
učenika, kod njih izaziva nemotivisanost, nezainteresovanost, odbojnost prema školi, frustracije.
Također, poseban problem na koji se ukazuje u pedagoškoj literaturi, jeste neusklađenost
nastavnih programa sa psihičkim i fizičkim mogućnostima učenika. Jedan broj učenika zbog
preobimnog gradiva nije u stanju da ga savlada što dovodi do različitih emocionalnih i psihičkih
poremećaja, osjećaja manje vrijednosti, ponavljanja razreda, pa čak napuštanje škole. Zatim
javljaju se i problemi zbog lošeg odnosa nastavnika prema učenicima ili između učenika. Sve
ovo u većoj ili manjoj mjeri odražava se na stav učenika prema školi. Ukoliko su u jednom
razredu prisutna djeca sa određenim poremećajima u ponašanju, ovakvi učenici često djeluju
destruktivno na drugu djecu i stvaraju vrlo lošu klimu u razredu. Često na odbojan stav učenika
prema školi i na njegovo ponašanje utiču i neprofesionalan i nekorektan odnos nastavnika prema
učenicima, nepoštovanje ličnosti učenika, omalovažavanje, neodmjerene i prestroge kazne,
naklonost prema djeci iz uglednijih i bogatijih porodica, verbalna poniženja, loši interpersonalni
odnosi nastavnika i učenika. I pohađanje neadekvatne škole (škole koja nije izbor djeteta) izaziva
kod djeteta negativnu reakciju i demotivisanost. Na kraju, pored neprilagođenih programa, u
Bosni i Hercegovini velik broj škola radi u nepovoljnim uslovima koji se u prvom redu ogledaju
u lošim građevinskim, higijenskim, materijalnim i kadrovskim uslovima, koji su dobrim dijelom
posljedica rata.
Najčešća posljedica svi ovih predstavljenih faktora jeste izbjegavanje nastave, tj. bježanje sa
časova, što se može smatrati bitnim predznakom prestupničkog ponašanja mladih. Izbjegavanje i
bježanje od disfunkcionalne škole je pojava koja je veoma usko povezana i sa razvojem
55
delinkvencije kod djece i maloljetnika. Posljedica svega ovoga je i frustriranost djeteta i
ispoljavanje agresivnosti prema vršnjacima, nastavnicima i školskom inventaru. Neuspjeh u školi
može voditi do niskog, ili čak nepotpunog obrazovanja, bez određene kvalifikacije i zanimanja.
Zbog toga mladi koji se nađu u toj situaciji teško dolaze do zaposlenja i teško se uključuju u
društveno koristan rad, što dovodi do besposličarenja i nerada, te se time stvaraju pogodnosti za
javljanje delinkventnog ponašanja.
Također, zbog ekonomske situacije u društvu i velikog broja nezaposlenih, pogotovo onih sa
fakultetskim diplomama, kao i sve češćih slučajeva i afera oko kupovanja i sticanja „sumnjivih
diploma“, mladi sve više gube vjeru da im upravo obrazovanje nudi bolju budućnost i kvalitetniji
život. U prilog tome idu i česti naslovi u medijima o zapošljavanju djece uticajnih i bogatih ljudi
„preko veze“ i mimo javnih konkursa. Sve to utiče na stavove mladih prema obrazovanju i
njegovom značaju, a rezultat svega je kriza vrijednosti obrazovanja.32
Problem povezan sa ponašanjima u školi, o kome se sve više govori u stručnoj javnosti, jeste
problem nasilja u školi. Nasilje u školi odnosi se, kako na vršnjačko zastrašivanje, tako i na
različite oblike nasilnog ponašanja prema vršnjacima i nastavnicima u školi, ali i prema imovini.
Agresivno i nasilno ponašanje učenika dovodi do socijalne izolacije od vršnjaka, ali i nastavnika.
Nastavnici će rjeđe agresivnoj djeci pružati potporu, što se vrlo vjerovatno povezuje sa lošim
akademskim uspjehom i lošim socijalnim vezama sa vršnjacima.
56
najčešće je popunjeno druženjem sa vršnjacima i grupama djece iz naselja, čitanjem knjiga,
gledanjem televizije, zabavama na video igrama, sportom, šetnjama i sl. Pojedina istraživanja su
pokazala da mladi najveći broj krivičnih djela, kao i drugih društveno negativnih oblika
ponašanja, izvrše upravo u slobodnom vremenu. Potreba za zabavom, muzikom, boravkom
mladih u različitim kafićima, disko klubovima i mjestima za razonodu, također predstavlja način
provođenja slobodnog vremena djece i adolescenata. Međutim izlazak na takva mjesta zahtijeva i
trošenje novca, kojim većina djece, naročito one iz porodica sa lošim socio-ekonomskim
prilikama ne raspolaže. U želji da dio slobodnog vremena provedu na takvim mjestima, mladi
veoma lahko mogu pribjeći krađi, prevari i drugim kriminalnim radnjama, kako bi ostvarili svoj
cilj i zadovoljili mladalačke želje i potrebe. U posljednje vrijeme pažnju istraživača sve više
privlače različite vrste zabava koje mladi organizuju u svojim stanovima, ili na drugim mjestima
van kuće. Ove zabave posebno su karakteristične za djecu iz finansijski dobro situiranih porodica
i porodica koje pripadaju „višem” društvenom sloju. Po pravilu, ove zabave nisu nadgledane i
usmjeravane od odraslih, što daje prostora mladima da uživaju alkohol, kao i opojna sredstva.
57
agresivnost kod djece, u njihovim mislima i osjećanjima, te povećavaju neosjetljivost za
probleme drugih. Kod djece koja većinu vremena provode gledajući televiziju i igrajući igrice
koje impliciraju nasilne slike i scene vjerovatnije je agresivno ponašanje prema vršnjacima.
Gledanje agresivnog ponašanja na ekranu ne implicirajući posljedice takvog ponašanja ocrtava
se opravdanost istog te će imati i uticaj na dijete u tom smislu. Kada nasilje vrši atraktivni,
karzmatični junak kojim se dijete poistovjećuje uticaj tog nasilja će biti još veći. 33 I literatura,
najčešće jeftini romani, koji mogu podstaći na nasilje, ali i na maloljetničku delinkvenciju. U
takvim romanima potenciraju se nasilje, seks, droga, kocka, kriminal i sl. Dnevna, nedjeljna i
druga periodična štampa, također utiče na ponašanje mladih u svakodnevnom životu. Poseban
problem predstavlja „žuta štampa“, čiji tiraž zavisi od zastupljenosti društveno negativnog
asortimana informacija u njoj. Na medijima se često prikazuju emisije o ljudima sa one strane
zakona, koji postaju medijske zvijezde, a veoma često i uzori djeci koja polako prihvataju
kriminalni milje, želeći da budu poznati i da imaju lagodan život.
33
Ljubica, Đ. (2011). Humanost i znanje, Dobra knjiga ,Sarajevo, str.196.
34
Mikić, O. (2010). Uzroci i karakteristike krvnih delikata, specijalistički rad. Univerzitet Apeiron Banja Luka, str. 39.
58
porastao. Siromaštvo može biti važan kriminogeni faktor koji može uticati na devijantno
ponašanje mladih, ali i na maloljetničku delinkvenciju uopšte. U visoko razvijenim zemljama,
postoji najveći kontrast između bogatih i siromašnih. Najbolji primjer ovog kontrasta su
siromašne četvrti svjetskih metropola u kojima žive socijalno problematične grupe. U ovim
četvrtima stanovnici najčešće žive bez osnovnih egzistencijalnih potreba, u bijedi i siromaštvu.
Takvi uslovi pogoduju razvoju maloljetničke delinkvencije. Siromaštvo kod mladih može
izazvati osjećaj marginalnosti, bespomoćnosti, inferiornosti i frustracije, zbog nemogućnosti
dostizanja kulturno definisanih vrijednosti, i zato delinkventi posežu za nelegitimnim sredstvima
i načinima kako bi dostigli željene ciljeve. „Nedostatak hrane, radnih mjesta, nizak životni
standard i svakodnevna besparica, pothranjuju mogućnost pojave agresije i nasilja”. 35 Upravo
problem sa kojim se suočava bosansko- hercegovačko društvo, a koji se odražava na
funkcionisanje porodice, i koji je u neposrednoj vezi sa delinkventnim ponašanjem mladih, jeste
siromaštvo. “U sagledavanju siromaštva u poslijeratnom periodu u Bosni i Hercegovini,
nezaobilazna je Anketa mjerenja životnog standarda (Living Standards Measurement Survey –
LSMS, 2001). Prikupljeni podaci pokazuju da 19,5% stanovništva BiH živi ispod generalne
linije siromaštva, a pored toga više od 30% stanovnika nalazi se neposredno iznad generalne
granice linije siromaštva.”36 Svakako da i ovi podaci ukazuju da siromaštvo može biti jedan od
uzroka delinkventnog ponašanja mladih koji često žele da imaju određene stvari i predmete koje
im porodica ne može priuštiti, te kako bi došli do željenog cilja često postaju maloljetni
prestupnici. Iako možda na prvi pogled ne izgleda tako, i bogatstvo može biti faktor
maloljetničke delinkvencije. Prema Tardeu, kriminalno ponašanje se prvo pojavljuje kao moda
među bogatim društvenim slojevima, a zatim prelazi u naviku, i procesom imitacije „preliva se“
iz bogatijih u siromašnije društvene slojeve. Pojedini autori, navodeći podatke o naglom porastu
maloljetničke delinkvencije u razvijenim zemljama (Švedskoj, Švajcarskoj, Njemačkoj), ukazuju
da bogatstvo može biti faktor maloljetničke delinkvencije.
Siromaštvo, neobrazovanost, nekvalificiranost, nezaposlenost, nedovoljni prihodi za egzistenciju
su posljedice siromaštva koje se negativno odražavaju ne samo na ekonomski status porodice,
već i socijalni i kulturni status, i uslova za dostojanstven život. Manifestuje se na različite načine:
nedostak prihoda i sredstava za održavanje egzistencije, gledam neuhranjenost, slabo
35
Kovačević, B. (1999). Agresija i nasilje. Banja Luka: Pravni fakultet- Centar za publikacije, str. 45.
36
Macanović, N. (2014). Kriminogena inficiranost učenika, Udruženje nastavnika i saradnika Univerziteta u Banjoj
Luci, Banja Luka, str. 81-82.
59
zdravstveno stanje, povećana smrtnost, ograničena ili nikakva dostupnost obrazovanju i
upražnjavanju osnovnih kulturnih navika, nesigurno okruženje, društvena diskriminacija i
izolacija. Kao generator prijestupničkog ponašanja smatra se i nezaposlenost. Mnoga istraživanja
pokazuju da je stopa imovinskih delikata i maloljetničke delinkvencije srazmjerna stopi
nezaposlenosti. Međutim, u proučavanju odnosa nezaposlenosti i kriminaliteta mora se voditi
računa o nizu pitanja kao što su: trajanje nezaposlenosti, mogućnost novog zaposlenja i sl.
Nezaposlene osobe, koje ne posjeduju čvrst karakter, samopouzdanje i druge pozitivne osobine
često su pod udarom apatije i razočarenja iz kojih se kao posljedica mogu razviti različiti oblici
socijalnih devijacija kao što su alkoholizam, skitnja, prosjačenje i sl.
60