Miroslav Krleža, književnik i enciklopedist, po mnogima je najveći hrvatski pisac 20. stoljeća.

Rođen u obitelji gradskoga redarstvenog nadstražara Miroslava i domaćice Ivke rođ. Drožar u
građanskoj obitelji niže-srednjega socijalnoga statusa. U Zagrebu polazi osnovnu školu i četiri razreda
gimnazije. Školovanje nastavlja 1908. u kadetskoj školi u Pečuhu, gdje kao jedan od najboljih
pitomaca zaslužuje carsku stipendiju za budimpeštansku vojnu akademiju Ludoviceum. Godine 1913.
napušta Ludoviceum i preko Pariza i Soluna bježi u Srbiju, želeći se kao dragovoljac pridružiti srpskoj
vojsci u Balkanskim ratovima. Međutim, srpske ga vlasti sumnjiče da je špijun i protjeruju, pa se vraća
u Zemun, gdje je uhićen kao dezerter, te nakon istrage otpušten iz vojske i isključen je iz svih
časničkih škola u Monarhiji. Godine 1913. vraća se u Zagreb. Intenzivnu književnu djelatnost
započinje 1914., kada mu u Književnim novostima Milana Marjanovića izlaze drame Legenda i
Maskerata. Istodobno, do 1915., radi kao novinar. Nakon vojnog iskustva 1916. godine, nastavlja
književnu i novinarsku karijeru, angažira se na strani socijaldemokratskoga i komunističkog pokreta,
napada velikosrpsku ideologiju i karađorđevićevsku monarhiju, polemizira o hrvatskoj kulturi i
književnosti. Godine 1919. ženi se glumicom Leposavom (Belom) Kangrga. U međuratnom razdoblju
pokreće nekoliko časopisa: 1919. s Augustom Cesarcem polumjesečnik Plamen, 1923. Književnu
republiku, 1934. s Milanom Bogdanovićem Danas i 1939. Pečat. Nakon uspostave NDH njegove su
knjige zabranjene, ime mu se javno ne spominje, a na životu ostaje zahvaljujući utjecajnim
prijateljima. Kapitulacija Italije označava promjenu u odnosu ustaškoga režima prema Krleži. Pavelić
mu nudi aktiviranje u javnom životu, ali Krleža to odbija, kao što otklanja pozive za pristupanje
partizanskome pokretu. Nakon svršetka Drugoga svjetskog rata uređuje časopis Republika, postaje
članom, a zatim i potpredsjednikom JAZU (HAZU), prijateljuje s liderima komunističkoga pokreta,
posebice s Josipom Brozom Titom, ravna novoutemeljenim Leksikografskim zavodom i u njemu,
pripremajući enciklopedijska izdanja, okuplja nekolicinu hrvatskih intelektualaca kojima komunistička
vlast nije sklona. Šezdesetih godina postaje središnjom institucijom kulturnoga i književnog života,
pokreće časopis Forum i, osjećajući velikosrpski pritisak, okuplja oko sebe niz nacionalno orijentiranih
intelektualaca, pripadnika vojne i političke elite. Nakon potpisa na Deklaraciju o nazivu i položaju
hrvatskog jezika podnosi ostavku na članstvo u CK SKH i uglavnom se povlači iz javnoga života. Za
vrijeme hrvatskoga proljeća drži se rezervirano, iako se nakon njegova sloma zalaže za progonjene
intelektualce. Nemože učiniti mnogo ali usojeva smanjiti zatvorsku kaznu Tuđmanu Napisao je i
nekoliko knjiga eseja, polemika (Moj obračun s njima), putopisa (Izlet u Rusiju), dnevnika i
autobiografske proze (Djetinjstvo 1902-03). Uza svu složenost i raznovrsnost, obilježeno je
neprekinutim autorovim intervencijama u tekst, odnosno različitim varijantama pojedinih tekstova –
od njihova prvog objavljivanja preko različitih izdanja do zaključne verzije.

Do 1930-ih objavio je nekoliko zbirki pjesama (Pan, Tri simfonije, Pjesme I, Pjesme II, Pjesme III,
Lirika), a vrhuncem njegova opusa i modernoga hrvatskog dijalektalnog izraza smatraju se Balade
Petrice Kerempuha (1936.).Krležin dramski opus premašuje petnaest jednočinki i drama, napisanih i
dorađenih između 1913/14. i 1970. Najčešće se dijeli u četiri razdoblja:

mladenačko (Legenda, Michelangelo Buonarroti, Kristofor Kolumbo, Maskerata, Kraljevo, Adam i Eva,
Saloma), s jakim utjecajima secesije, simbolizma i ekspresionizma, obuhvaćeno je u knjizi Legende
(1933.);

prijelazno, od ekspresionizma prema realizmu, odnosno s mita na društveni i politički život (U logoru,
Vučjak, Golgota);

glembajevski (Gospoda Glembajevi, U agoniji, Leda), koji predstavlja inačicu psihološkoga i

društvenokritičkogrealizma;

razdoblje sinteze ili povratka na mladenačku dramaturgiju (Aretej, Put u raj).

Napisao je i pet romana. Započeo je mladenačkim tekstom Tri kavaljera frajle Melanije (1922.),
nastavio najznačajnijim hrvatskim modernim romanom Povratak Filipa Latinovicza (1932.), slijede
Banket u Blitvi I (1938.) i II (1939.), te Na rubu pameti (1938.), a u poratnom razdoblju piše treći dio
Banketa u Blitvi (1962.) i pet knjiga povijesno-obiteljskoga romana Zastave (1962-68.).

Uz niz zbornika, književnopovijesnih rasprava i knjiga, Krleži je posvećena i prva personalna

enciklopedija u hrvatskoj kulturi. Leksikografski je zavod 1993. objavio prvu knjigu, a 1999. drugu i
treću.

Krležina djela prevedena su na brojne strane jezike: češki, poljski, mađarski, francuski, engleski, ruski,
ukrajinski, bugarski, talijanski, portugalski, esperanto, švedski, danski, norveški jezik i druge, te
uvrštena u brojne strane antologije. Osobitim se poduhvatom smatra prijevod »neprevodivog«,
kajkavske pjesničke zbirke – Balade Petrice Kerempuha – na njemački jezik Borisa Perića iz 2016.
godine.

drama Miroslava Krleže iz 1929. godine, najbolje je opisana njegovim vlastitim riječima: “Glembajevi
su neka vrsta dekorativnog panoa naslikanog po motivu jedne građanske civilizacije na odlasku u
agoniju, i imaju karakter poetskog lirskog poniranja u sve elemente takozvane psihološke drame.”

Krleža je, postavljanjem živopisnih likova na jednu scenu, uspio okarakterizirati psihologiju likova u
borbi s vlastitim mislima, a sve u okviru tadašnjeg vremena. Također je uspio istodobno opisati i
građansku sliku koja je zahvatila glavne likove s, već unaprijed, podijeljenim ulogama koje možda i
nisu htjeli, ali se moraju uskladiti s njima i upotpuniti svoju datu poziciju u obitelji i društvu.

Glavna emocija Krležinih likova je svakako napetost .Temelj Krležine drame je psihološki dijalog, jer,
bez obzira na čovjekov društveni i financijski status, on se uvijek na kraju pokori onome što je veće od
njega, svojim mislima i emocijama. ovost koju je Krleža donio svojim dramama je izuzimanje
centralne misli da je čovjek samo društveno biće. Ono je, također, i biće podsvijesti, nagona,
unutarnjih sila u kojima se zauvijek isprepliću, bez nekog smislenog kraja.

Barunica Castelli – glavni ženski lik drame. Iako je svrstavamo u tragični lik, ona je na neki način i jako
nesretna. Iako je bila lijepa i privlačna te ju je krasila osobnost s mnogo talenta, jako se teško
probijala kroz život. Dok nije postala barunica živjela je u bijedi, a nakon što se udala za Ignjata živjela
je nesretnim životom bez ljubavi. Godinama joj je plaćala tjelesne usluge, a iz svih tih razloga ona je
bila jako hladna žena. Na kraju shvaćamo da je jadna i nesretna, uzaludno je potratila svoju mladost i
ljepotu jer joj barun nije ništa ostavio.

Tajna barunice Castelli bila je ustvari vrlo jednostavna: ona se rodila sa nevjerojatno mnogo životnog
talenta, i što je mnogo zanimljivije od toga: ona je taj svoj životni talenat i u ovim našim teškim i
tmurnim prilikama odnjegovala, kao što se njeguju skupocjeni cvjetovi u

staklenicima“ (Krleža, 1 Leone Glembay – glavni lik drame koji je predstavljen u njezinom prvom
djelu. Intelektualac, visoko obrazovan, pravi poznavatelj umjetnosti i doktor filozofije. Po tome se u
potpunosti razlikovao od svojih predaka smatrajući ih neobrazovanim, a njihove portrete kičem.
Prosijedi s rijetkom bijelom bradom bez brkova. Nosio je frak, a lula mu je konstantno bila u ustima.
Njome se često poigravao što je odavalo njegovo psihičko stanje. A ono je bilo da je bio labilan,
rastrojen, neurotičan i uznemiren. Često je sarkastičan i izgleda kao da je fizički nemiran. Sve su to
razlozi radi kojih se nije osjećao dobro su domu svoga oca. Psihički je uzdrman činjenicom da njegova
oca vara žena sumnjiva morala s kojom je i sam bio u vezi i od koje je bio zaveden. Nije mogao
pobjeći od toga da je pravi Glembaj iako su mu se njegovi preci gadili. Na kraju je i on sam bio kriv za
smrt svoga oca, a maćehu je krvavo ubio.