Lav Nikolajevič

Tolstoj
Jasnaja Poljana, pokrajina Tula,
9. rujna 1828.
– Astapovo, 20. studenog 1910.
Lav Nikolajevič Tolstoj, ruski književnik i mislilac,
po mnogima je najveći pisac razdoblja realizma, te
jedan od najvećih pisaca svih vremena.
Rođen je na imanju Jasna Poljana, u Tulskoj oblasti u
središnjoj Rusiji, u plemenitaškoj obitelji kao četvrto
od petero djece oca grofa Nikolaja Iljiča, veterana napoleonskih ratova i francuske
invazije na Rusiju 1812. godine, i grofice Marije Volkonskaje. Roditelji su mu rano umrli,
pa su Tolstoja i njegovu braću i sestre odgajali razni rođaci. Vjerojatno baš zbog toga, već
kao dječak Tolstoj je počeo razmišljati o životu i smrti, i od svojih strahova bježati u
bezglavu zaljubljenost. Navodno je već od osme godine počeo »tražiti djevojke«, a jednu
od njih, Ljubov Isljenjoevu, čak je i ozlijedio u napadu ljubomore – no upravo će se
njenom kćeri oženiti mnogo godina kasnije.
Tijekom studija prava i orijentalistike na Kazanskom sveučilištu nije se baš iskazao:
profesori su ga opisivali kao »istovremeno nesposobnog i nezainteresiranog za učenje«.
Prekinuo je studije i vratio se na imanje, da bi sljedećih desetak godina uglavnom pio,
kockao i zavodio. Godine 1851., kad mu se nad glavnom našla prijetnja velikog
kockarskog
duga, zajedno sa starijim bratom prijavio se u vojsku.
Upravo je u vojsci i počeo pisati, prvo tri autobiografska romana nastala u razdoblju od
1852. do 1856. godine: Djetinjstvo, Dječaštvo i Mladost, koji pripovijedaju priču o
bogatom velikaškom sinu koji postupno shvaća istinu o sustavu u kojem živi. No, pisanje
nije bilo jedino čime se u to vrijeme bavi: sudjelovao je tako u Krimskom ratu, a 1854. i
1855. izdržao je i jedanaest mjeseci opsade Sevastopolja, gdje će napisati Sevastopoljske
pripovijetke, opisujući svoja iskustva naizgled jednostavnim, izravnim jezikom. Stigao je i
do čina poručnika, zbog »iznimne hrabrosti« koju je iskazao u vojsci.
No, iskustva koja je doživio kao vojnik počet će nagrizati već poljuljana uvjerenja
izdanka plemenitaško-vojne obitelji. Ta će promjena stavova postati još izrazitija nakon
putovanja po Europi 1857. godine. U Francuskoj, Tolstoj je prisustvovao javnom
6
Lav Nikolajevič Tolstoj | O autoru
pogubljenju i poslije toga posve izgubio vjeru u bilo kakav oblik države, te je u pismu
svome prijatelju, esejistu Vasiliju Botkinu, napisao: »Istina je da je država zavjera
osmišljena ne samo kako bi iskorištavala, već prije svega iskvarila svoje građane. [...] Od
sada nadalje, neću više služiti ni jednoj vladi, nigdje na svijetu.«
Istovremeno, došao je u dodir s istočnjačkom filozofijom, iz koje je preuzeo koncept
ahimse, nenasilja, koji je zatim i sam razvio i uklopio u svoje nazore. Znatno kasnije,
1908. godine, u doba kad se Indija već bude počela boriti za oslobođenje od kolonijalne
vlasti, nekoliko Indijaca obratit će mu se tražeći savjet, a Tolstoj će im u odgovor napisati
Pismo mladom Hindusu, u kojem će podrobno razložiti svoj pogled na nenasilni otpor,
čime će izravno utjecati na stavove i postupke mladog Mahatme Gandhija, s kojim se
Tolstoj tada počeo i dopisivati.
Pri sljedećem putovanju po Europi, 1860.-1861. godine, Tolstoj je upoznao slavnog
francuskog pisca Victora Hugoa, i to neposredno nakon što je on napisao Jadnike.
Usporedba scena borbi u ova dva romana jasno govori o dojmu koji su Jadnici ostavili na
Tolstoja, no može se reći da je još važniji bio susret s Pierre-Josephom Proudhonom, koji
je u to doba pod lažnim imenom živio u Belgiji. Proudhon je bio jedan od osnivača
anarhističke misli, slavan po izreci »Anarhija je red bez moći« i zamisli o anarhičnom
uređenju zasnovanom na uzajamnoj pomoći i vlasništvu koje je određeno uporabom. Na
Tolstoja su najjači dojam ostavili Proudhonovi stavovi o obrazovanju, te, naravno, djelo
La Guerre et la paix – Rat i mir – koje mu je Proudhon dao na čitanje. Iako je od njega
preuzeo samo naslov za svoj najpoznatiji roman, Tolstoj je bio uvjeren da je Proudhon
»jedini čovjek koji razumije važnost obrazovanja i tiska u našem vremenu«, te je po
povratku u Rusiju osnovao čak trinaest škola za djecu oslobođenih kmetova. Škole je
carska policija prvo podrivala, a zatim jednostavno ukinula, no može ih se promatrati
kao jedan od prvih primjera demokratskog obrazovanja.
Godine 1862., Tolstoj se oženio Sofijom Andrejevnom Bers, kćeri liječnika šesnaest
godina mlađom od sebe. Neposredno prije vjenčanja, dao joj je na čitanje svoje dnevnike
kako bi je podrobno upoznao sa svojom burnom prošlošću, koja je uključivala i jednog
već rođenog vanbračnog sina. U početku, brak je navodno bio sretan: Sofija je upravljala
imanjem i istovremeno služila Tolstoju kao tajnica, rukom prepisujući brojne
prepravljene
verzije teksta kako bi se nakladniku moglo poslati »čisti« rukopis. Imali su i
trinaestero djece, od kojih je osmero doživjelo odraslu dob, a Tolstoj je u prvih petnaest
godina braka napisao i svoja dva najslavnija djela, Rat i mir (1869.), te Anu Karenjinu
(1873.-1877.)
Rat i mir općenito se smatra jednim od najvećih romana ikad napisanih: priča o četiri
velikaške obitelji na epskoj pozadini ratnih i političkih previranja u Rusiji početkom 19.
stoljeća uključuje gotovo 600 likova, no istovremeno zadržava dramsku strukturu i
stvara podrobnu sliku svoga doba, zbog čega je mnogi smatraju najboljim primjerom
klasičnog realizma. Sam Tolstoj, međutim, definirao je roman kao okvir za proučavanje
sociopolitičkih tema suvremenog života, te stoga Rat i mir nije zvao romanom nego
»epom u prozi«, a tek je Anu Karenjinu smatrao svojim prvim »pravim« romanom.
7
Lav Nikolajevič Tolstoj | O autoru
U to je doba doživio i vjersko preobraćenje, te je krenuo u potragu za »jednostavnim
životom« kakvim, smatrao je, mogu živjeti samo seljaci, ne i oni koji žive u
privilegiranim,
velikaškim i bogataškim uvjetima. Stavovi su mu postupno postajali sve radikalniji,
što je stvorilo probleme i u njegovoj obitelji: kritičar i biograf A. N. Wilson opisao je tako
kasnije godine Tolstojeva braka kao »neke od najnesretnijih u povijesti književnosti«.
Uvjeren da je svako vlasništvo zlo, Tolstoj se pokušavao odreći ne samo naslijeđenih
posjeda, već i autorskih prava za objavljena djela. Istovremeno, u pisanju se sve više
okreće izrazito političkim temama, pa razvija ideju kršćanskog anarho-pacifizma i izlaže
je u proznim djelima, bilo beletrističkim, kao što je Smrt Ivana Iljiča (1886.), bilo
esejističkim, kao u slavnim tekstovima Što da se radi? (1886.) te Kraljevstvo nebesko je u
tebi (1894.).
Posljednji svoj roman Tolstoj je napisao 1899. godine: Uskrsnuće je kritika nepravednih i
licemjernih ljudskih i crkvenih zakona, djelo u kojemu je Tolstoj daljnje uobličio svoje
anarho-pacifističke stavove i u kojemu je podjednako pripovjedač i propovjednik. Dugo
očekivani roman po popularnosti ipak nije nadmašilo slavu prethodna dva velika
Tolstojeva romana. Upravo je zbog Uskrsnuća, kao i zbog nekoliko eseja u kojima
osuđuje svaki oblik organizirane religije, 1901. godine ekskomuniciran iz ruske
pravoslavne
crkve, a 1904. završava svoju posljednju pripovijest (kratki roman) Hadji Murat.
Godine 1910., u dobi od 82 godine i već temeljito narušenog zdravlja, Tolstoj je doslovno
pobjegao od kuće, usred noći, konačno skupivši hrabrosti da se odrekne svog zemaljskog
bogatstva. Bijeg nije potrajao dugo: umro je od upale pluća na samo dan puta od Jasne
Poljane, na željezničkoj postaji Astapovo, 20. studenog 1910. godine.
Tolstojev je utjecaj gotovo nemjerljiv: divljenje su mu izražavali suvremenici poput
Čehova, Gorkog i Dostojevskog, ali i kasniji autori, te ga je na primjer Virginia Woolf
opisala kao »najvećeg od svih romanopisaca«, dok je James Joyce za njega rekao: »nikad
nije dosadan, nikad glup, nikad zamoran, nikad sitničav, nikad teatralan!« Ipak, neki su
bili i umjereniji u svojim reakcijama: Vladimir Nabokov tako je silno hvalio Smrt Ivana
Iljiča i Anu Karenjinu, dok je reputaciju i popularnost Rata i mira smatrao »sumnjivima«.
Tolstojev utjecaj na hrvatsku književnost je izuzetan; njime se za svoje pacifističke i
političke ideje inspirirao i Stjepan Radić.
***
Jedan od najslavnijih ruskih romana (a konkurencija tu nije mala!), Ana Karenjina
opsežna je priča koja postavlja brojna filozofska, politička i emotivna pitanja, pružajući
nam istovremeno detaljnu sliku svoga svijeta – Rusije 19. stoljeća – kao i intimne ljudske
portrete svojih likova.
Roman je isprva objavljen u dijelovima u časopisu Ruski glasnik (1873.-1877.), no
ne u cijelosti jer se Tolstoj zavadio s urednikom tog časopisa oko političkih pitanja o
8
Lav Nikolajevič Tolstoj | O autoru
kojima se pripovijeda u zadnjem dijelu – oko Tolstojevih negativnih stavova o
dragovoljcima
koji idu ratovati u Srbiju. Ana Karenjina je zato prvi put u cijelosti objavljena 1878.
godine kao samostalna knjiga.
Roman započinje jednom od najslavnijih početnih rečenica svjetske književnosti:
»Sve sretne obitelji nalikuju jedna drugoj, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoju.« U
početnom poglavlju upoznajemo obitelj Oblonskih, koja nastoji izaći na kraj s vlastitom
nesrećom: Stiva Oblonski prevario je svoju suprugu Dolly, i ona je zaprijetila da će ga
ostaviti. U nadi da će pomiriti zavađene supružnike, u Moskvu iz Petersburga dolazi Ana
Karenjina, supruga Alekseja Karenjina i Stivina sestra. No, u vlaku susreće groficu
Vronski, koju njezin sin, Aleksej Vronski, dočekuje na kolodvoru i na prvi se pogled
zaljubljuje u Anu. U Moskvu dolazi i Stivin prijatelj Konstantin Levin, koji namjerava
zaprositi Dollynu sestru Kitty, no ona ga odbija jer je zaljubljena u Vronskoga.
Sve ove priče o ljubavi provode nas kroz vjernu i podrobnu sliku Tolstojeva vremena,
istovremeno preispitujući odnos društva prema ženama, te postavljajući pitanje
kada je i kako ljubav uopće u stanju preživjeti okolne pritiske. Tragična sudbina žene
koja zbog ljubavi napušta svoj građanski položaj, da bi na kraju ustanovila da je ni taj
novi život ne ispunjava, kontrastira se sa sudbinom Dolly i Stive Oblonskoga, koji u
potpunosti prihvaćaju svoje društvene uloge, no i tako se osjećaju isprazno, te s pričom o
Levinu i Kitty, čiji jednostavan život na selu i Levinovo konačno prihvaćanje zamisli da
»ne valja živjeti za svoje potrebe, već za Boga«, kako Levinu kaže jedan seljak, Tolstoj
predstavlja kao jednu od rijetkih mogućnosti da se pronađe mir u životu. Ta idealizirana
zamisao o mudrom seljaku koji svoju sreću duguje upravo asketskom načinu života
progonila je Tolstoja cijelog života, i pojavljuje se u mnogim njegovim djelima, kao što se
i sam lik Levina smatra bar donekle autobiografskim (Tolstojevo ime na ruskom je Lev).
Istovremeno, većina aristokracije opisana je kao inertna, nesposobna i lišena pravih
emocija, pa čak i pravog dodira sa stvarnošću koja ih okružuje.
Ovaj roman doživio je velik broj adaptacija, kako na filmu tako i na sceni. Zanimljivo je,
na primjer, da je velika zvijezda klasičnog Hollywooda, Greta Garbo, ulogu Ane Karenjine
odigrala dvaput: prvi puta, u nijemom filmu iz 1923. godine, koji je snimljen pod
naslovom Vrelina (Heat), što je u posljednji trenutak promijenjeno u Ljubav (Love). Taj je
film, usredotočen isključivo na priču o Ani i Vronskom, imao čak i dva različita
završetka:
jedan, »europski«, u kojem se Karenjina na kraju baci pod vlak, kao što je i u romanu,
i drugi, »američki«, u kojem se ljubavnici doduše rastaju, ali samo na tri godine, nakon
čega Karenjin umire a Vronski pronalazi Anu i sve se završava sretno. Američki su
distributeri zapravo imali mogućnost izbora kojim će se krajem poslužiti, i ta je sretna
varijanta igrala uglavnom u državama Srednjeg zapada (tzv. biblijski pojas,
najkonzervativniji
dio SAD-a). U drugom navratu, Garbo je imala više sreće: Ana Karenjina snimljena
1935. godine bila je znatno vjernija književnom predlošku i dobila je više značajnih
nagrada i još se uvijek smatra najboljom ekranizacijom ovog romana, a i sama Garbo
nagrađena je za svoju ulogu nagradom Njujorške udruge filmskih kritičara.
9
Lav Nikolajevič Tolstoj | O autoru
Među drugim adaptacijama, ističe se ona snimljena 1997. godine, sa Sophie Marceau
i Seanom Beanom u glavnim ulogama, jer je bila prva zapadna (tj. američka) verzija
snimljena na izvornim ruskim lokacijama, a velike je kritičarske pohvale doživio i
britanski film iz 2012. godine s Keirom Knightley u naslovnoj ulozi, koji je romanu
pristupio nešto slobodnije, ali je gledatelje i kritičare osvojio upravo smjelom
stilizacijom
i zanimljivim korištenjem filmskih izražajnih sredstava kao što su montaža i glazba.
Milena Benini