Ernest Hemingway – STARAC I MORE

Vrsta djela: roman-pripovijetka

Vrijeme radnje: 1950.-ih godina, radnja traje dva dana i dvije noći u rujnu

Mjesto radnje: Okolica grada Havane (na Kubi), zaljev u Atlantskom

oceanu kroz koji prolazi Golfska struja

Tema djela: borba jednog ribara  s velikom ribom

Ideja djela: teške životne borbe ponekad ne donesu novac i slavu, ali

uvijek donesu mudrost

Kratak sadržaj (kraća verzija)

Uvod
Upoznajemo starca Santiaga, njegove prijatelje, a također i malog dječaka
kojeg Santiago osobito voli. Upoznajemo način starčevog života, njegove
probleme i u tom dijelu najviše saznajemo o sociološkim i psihološkim
osobinama glavnog lika. Otkrivamo i druge pojedinosti vezane uz odnose
među ljudima, tj. starca i ostalih mještana.
Zaplet
U zapletu se radnja počinje razvijati i atmosfera postaje sve napetija. Starac
i dječak se pripremaju za isplovljavanje. Namjeravaju i nadaju se nešto
uhvatiti. Starac dugo, dugo plovi dok napokon ne naiđe na ribu, mnogo
veću nego što je i pomislio. Već na početku je svjestan da će imati puno
muke i posla da je savlada.
Vrhunac
Starac, čamac i riba dugo plove prostranstvom oceana, no ni starac ni riba
se ne predaju. U dugotrajnoj borbi s ribom Santiago zadobije teške rane.
No, on se ne predaje i ne gubi nadu, jer se osjeća dovoljno jak i mudar da
pobijedi. Nakon što savlada ribu, vraća se polako ploveći ka obali i
razmišljajući kako borba nije završila i kako će ga sada početi napadati
more. I doista, tek tada počinje prava borba za opstanak: borba za ribu, ali i
za vlastiti život. Starac se bori svom svojom snagom protiv riba koje ih
napadaju, otkidaju komade s njegovog ulova i na kraju se vraća kući
dotučen, a na neki način i poražen.
Rasplet
Suprotno njegovom osjećaju velikog gubitka, po povratku svi ga poštuju i
hvale. No, to Santiagu nije dovoljno, njegova pobjeda nije potpuna, on se
ipak osjeća poraženim.
Kratak sadržaj (duža verzija)

Starac Santiago bio je siromašni ribar koji je sam ribario u malom čamcu u
Golfskoj struji, već osamdeset i četiri dana. Prvih četrdeset dana društvo
mu je pravio dječak Manolino, ali su nakon toga dječakovi roditelji rekli da
starca prati zla sreća, pa se dječak morao prebaciti na drugi ribarski brod.
Dječak je starca jako volio i divio se njegovim umijećima i znanjima, pa mu
je pomagao kad god je stigao. Starac se sjećao kako je dječak imao samo
pet godina kad ga je prvi put poveo sa sobom u čamcu. Dječak je pomogao
starcu nositi opremu do njegove skromne kolibe, gdje mu je starac pričao o
bejzbolu.

Santigao se spremao otisnuti na svoj osamdeset i peti dan ribarenja. Bio je

rujan, pravo vrijeme za ribe. Večer prije starčeve avanture, dječak mu je
donio večeru i zamolio starca da ga ujutro probudi prije nego krene. U zoru,
starac se probudio bez budilice, otišao do dječakove kolibe i probudio ga.
Popili su kavu, a Manolino je starcu dao mamce koje je uhvatio dan prije.
Pozdravili su se i krenuli svaki svojim putem.

Starac je bio sam u čamcu, pa je imao vremena razmišljati dok riba ne

zagrize. Palo mu je na pamet kako on o moru misli kao o ženi, “kao o
nečemu što dijeli ili uskraćuje velike milosti, a ako je gdjekad divlje ili zlo, to
je samo zato što ne može biti drukčije”. Prije nego se razdanilo, starac je
bacio srdele koje su mu bile mamci. Učvrstio je štapove i povraze, pa se
lagano čamcem otiskivao sve dalje na more. Sunce je već bilo upeklo, ali
starac je navikao na sunce. Spazio je i ptice koje prelijeću more u potrazi za
hranom. Promatrao je i kornjače, pa se sjetio nekoliko legendi vezanih uz
njih. Dok je on tako kratio vrijeme sjećajući se nekih svojih mladih dana ili
razmišljao o koječemu, ponad njega je ptica kružila nad morem. Znao je da
je našla neku veliku ribu. Ubrzo zatim, ulovi je ribu albacoru, zalutalu iz
svog jata, koju je izvukao da mu posluži kao mamac. Uživao je u miru mora
i pratio svoje štapove, kad je jedan od njih zadrhtao.

Povrazi su mu počeli zatezati ruke i osjetio je jačinu ribe, a on ju je s čamca

bodrio da zagrize. Riba je zagrizla, ali je bila toliko snažna da ju nije mogao
povući ni pedalj gore, nego je ona počela vući dolje i njega i čamac. Bilo je
podne kad je zagrizla i od tada je već mnogo vremena prošlo, a starac se
bojao ispustiti povraze iz ruku, iako je bio žedan. Najednom više nije vidio ni
kopno, ali nije ga to brinulo jer je znao da se može i po noći vratiti, ravnajući
se po svjetlima Havane. Pala je već i noć, a riba je i dalje neumorno vukla
čamac, a da nije promijenila ni smjer. Starac se već umarao, pa je povraze
prebacio preko leđa, a ispod povraza namjestio vreću da ga ne žulja. Cijelo
to vrijeme starac je želio da je dječak tu da mu pomogne. Ali bio je sam, s
ribom. Sjetio se kako je jednom upecao par riba, mužjaka i ženku i kako
mužjak nije napuštao ženku sve dok je starac nije usmrtio i izvukao.

Malo prije nego je svanuo drugi starčev dan na moru, riba je počela skretati
na sjever. Starac se nadao da će se riba umoriti i vratiti u Golfsku struju ili
da će izroniti. Bio je već novi dan, a starac je i dalje imao snage, ali je
njegovo nestrpljenje raslo: “Ribo, zbilja te volim i štujem, ali ću te svakako
dokrajčiti prije nego što sunce zađe”. Riba je naglo potegla povraz i zadala
starcu ozljedu usijecanjem užeta u dlan. Starac je odlučio pojesti tunu kako
bi povratio snagu u ruku. Osim ozljede, sada ga je mučio i grč u lijevoj ruci.
Njegova borba s ribom postajala je sve teža. Nakon što ga je grč počeo
popuštati, osjetio je da se povraz polako diže i da se riba penje prema
površini.

Starac je bio oduševljen njenim izgledom kad se konačno pojavila: “Blistala

je na suncu, glava i leđa bijahu joj tamno- grimizni, a pruge na bokovima
sve su se više širile i otkrivale na suncu svijetloljubičastu boju. Kljun joj je
bio dug kao palica za bejzbol i šiljat kao rapir”. Izronila je dovoljno dugo da
se pokaže Santiagu, a onda opet gipko zaronila. Bila je to riba iz porodice
sabljarki, pola metra duža od starčevog čamca. Starac se počeo i moliti
Bogu kako bi uhvatio ribu. U međuvremenu je drugim udicama i mamcima
lovio manje ribe koje su mu služile za jelo.

Kako je zalazio drugi dan i padala druga Santiagova noć na moru, starac se
prisjećao kako su ga zvali “El Campeon” (Šampion), jer je bio najjači u
obaranju ruku. Riba je u međuvremenu počela usporavati, što je starac
shvatio po brzini protjecanja vode kroz koju je čamac plovio. No starca je
sada hvatala potpuno nova muka – bio je već pola dana, cijelu noć i još
jedan dan bez sna. Umor mu je sklapao oči, a bojao se zaspati da mu riba
ne bi umakla. On je samo htio da se riba što prije umori i ugine, pa da je on
priveže za čamac i krene kući. Starac je zaspao tako da je povraze
pritisnuo cijelim tijelom i prebacio svu težinu na njih. Dok je on spavao, riba
je i dalje vukla čamac. Probudilo ga je snažno zatezanje povraza, koji su
mu se usjekli u ruku. Starac je znao da je pravi trenutak da dokrajči ribu.

Sunce je počelo izlaziti po treći put otkako se otisnuo na more, a riba je

počela kružiti. Takvo stanje trajalo je dva sata. Starac je bio umoran i
mokar, ali krugovi koje je riba pravila bili su sve manji i ona se polako
penjala gore. Čekao ju je da se još približi i da ju harpunom pogodi u srce.
Cijelo vrijeme starac je sam sebe bodrio da ostane miran i jak, jer ga je već
hvatala vrtoglavica od umora i napora. Skupio je svu snagu i podigao
harpun te ga zario u bok ribi ispod same prsne peraje. Riba je živnula, a
more je pocrvenjelo od krvi. Starac je sad morao pripremiti petlje i uže da
sveže ribu za čamac. Santiago je bio ponosan na svoj ulov, ali mu je ostalo
još dosta posla. Sad mu je u glavi bilo samo koliko će puno novaca dobiti
za meso ribe. Izgledala je tako velika, kao da je uz svoj čamac privezao još
jedan veći.

Lijepo su plovili, a starac je kvasio ruke u slanoj vodi kako bi mu se

zacijelile. Ali idilu je narušila pojava prvog morskog psa. Starac je pripremio
harpun kako bi ubio morskog psa, a kad je pas navalio na ribu, starac ga je
pogodio u mozak. Morski pas se prevrnuo i potonuo mrtav. Starac je ostao
bez harpuna, a i bez velikog dijela ribe kojeg je pas odgrizao. Na trenutak je
pomislio da nije trebao ubiti ribu, ali “svi se među sobom ubijaju, na ovaj ili
onaj način. Ribarenje me ubija koliko me i održava na životu”. Svako malo
starac se nagnuo i otkinuo komad ribe sabljarke kako bi se okrijepio.

Nije prošlo dugo, kada su naišla dva druga morska psa, vrste galanos. Oba
psa ubio je nožem, gađajući ih posred glave. Sunce je već bilo zašlo dok se
on borio s morskim psima. Ribu se starac bojao i pogledati, jer je znao da je
od nje ostalo skroz malo, ali sada mu je utjehu pružala blizina doma. Oko
deset sati navečer, spazio je odsjaj gradskih svjetala. No borbi s morskim
psima još nije bio kraj. Dolazili su u čoporima, a starac ih je mlatio po glavi
veslima. Još je cijelu noć starac plovio kući, a morski psi su navaljivali na
kostur ribe, “kao da kupe mrvice sa stola”. Zapazio je kako čamac lako i
dobro plovi, otkako ne vuče veliki teret ribe sa sobom. Kada je uplovio u
lučicu u Havani, svi su još spavali. Starac se sam iskrcao i privezao čamac
za stijenu. Osjetio je neizmjeran umor i razmišljao o krevetu. Pogledao je
ribu: “Vidio je bijelu golu crtu njene hrptenjače i tamnu masu glave s
izbočenim kljunom i svu onu golotinju između glave i repa”.

Starac je nosio je jarbol do svoje kolibe, a kad je konačno došao, izvalio se

na krevete i zaspao. Nije čuo ni dječaka kad je došao do starčeve kolibe,
kao i svako jutro. Kad je dječak ugledao starčeve šake, tiho je zaplakao i
izašao da donese starcu kave. U luci su se ribari sjatili oko starčevog
čamca i mjerili dužinu ribljeg kostura. Bio je dugačak oko šest metara.
Dječak je nastavio do restorana po kavu i vratio se kod starca. Santiago se
probudio i počeo razgovarati s dječakom. Glavu je starac odlučio dati ribaru
Pedericu da je izreže za mamce, a dječaku će pokloniti kljun ribe.

Dok ga nije bilo, starca su tražili obalna straža i avioni. Santiago je

nedostajao dječaku koji je jedva čekao da opet zaplovi sa starcem, kako bi
ga ovaj naučio mnogim novim trikovima. Nakon toga, dječak mu je otišao
po hranu i čistu košulju, a starac je zaspao i sanjao lavove.
Likovi: 
Starac Santiago, dječak Manolino, riba sabljarka, ribari i mještani Havane

Analiza likova

Starac Santiago je hrabar i ustrajan čovjek koji se bori za sebe, za svoj

opstanak, žestoko se boreći protiv svog neprijatelja, ali istovremeno ga
poštujući kao protivnika. Riba je za njega neprijatelj, ali ipak joj se divi,
zadivljen je njenom jačinom i veličinom, uzbuđen je i doživljava to kao
izazov prirode. Ima veliku vjeru u sebe i hrabro ide u borbu s jačim. Starac
je primjer čovjekove snage, vjere, upornosti i samopouzdanja.
On je miran, povučen i usamljen čovjek, koji ima zanimljivu prošlost s puno
zanimljivih detalja. U razgovoru s dječakom čitatelj stječe dojam da je
starac čovjek koji ne voli puno govoriti o svojim osjećajima. Opisan je kao
izdržljiva i tolerantna osoba.

Santiago je bio siromašan, imao je samo mali sanduk s ribarskim priborom i

čamcem. Nije imao mrežu, a u kući je imao jednu čistu košulju, dok je druga
bila toliko puta krpana da je nalikovala na jedro. Na pecanje je uvijek išao
bos.

Obožavao je sport, a najviše bejzbol, pa je često razmišljao o slavnim

američkim igračima koji su igrali bejzbol, jedan od najpopularnijih sportova
u Americi. Sportske vijesti je dobivao iz starih novina koje mu je donosio
dječak.

Dječak Manolin voli Santiaga jer ga je naučio sve o pecanju. Volio ga je

zbog puno drugih razloga, pa tako i jer je s njim razgovarao kao s odraslim
čovjekom, a osim toga uvažavao je njegove tvrdnje.

Cijelo vrijeme druženja Mandolin je pazio da ne povrijedi starčeve osjećaje,

pa mu je oprezno donosio hranu iz obližnjeg hotela. Bilo je važno da
sačuva ponos Santiaga koji unatoč tome što nije imao ništa, i dalje je bio
čovjek koji je držao do pecanja i svega što nosi takav način života. Starac
mu je bio zahvalan i uzvraćao je tako što ga je cijenio kao bilo kojeg kolegu.

Na kraju romana dječak odlučuje i dalje pecati sa Santiagom uprkos tome

što su mu roditelji zabranili.
Manolin u romanu predstavlja Santiagovu mladost i čvrstu vjeru u svoje
spsosobnosti. Santiago i dječak tako predstavljaju dvije različite
osobine čovjeka, s jedne strane je to krug koji označava mladost i
energiju, a s druge strane je krug u kojem se nešto neprekidno
događa.

Kratak kritički osvrt na roman:

“Starac i more” je Hemingwayev kratki roman, za koji je dobio i Nobelovu

nagradu 1954. godine. Pisac je ovaj roman smatrao svojim najboljim
djelom, a i čitatelji su prepoznali njegovu vrijednost. Zbog svog kratkog
opsega, roman se češće svrstava u red dužih pripovijedaka nego romana.

Budući da je Hemingway dugo radio kao novinar, to se odrazilo i na njegov

stil pisanja, koji često nazivaju “tvrdo kuhanom prozom”, i to zbog
novinarski kratkih, jednostavnih i sažetih rečenica. Osim toga, ovaj roman
karakteriziraju jednostavna kompozicija i radnja te usporeni tok događaja.
Modernim romanom čini ga tehnika “unutarnjeg monologa”, kojom pisac
iznosi misli glavnog junaka.

Veliku popularnost roman duguje jednostavnosti radnje, koja je u vrijeme

kad je roman objavljen, ljudima predstavljala simbol svakodnevne borbe za
puko preživljavanje, zbog čega ga ljudi s jednakim zanimanjem čitaju i
danas.
Hemingway doživljava ponos dvosmisleno. Heroj poput Santiaga trebao
bi biti ponosan na svoje radnje, jer skromnost ne nosi gubitak pravoga ponosa. U
isto vrijeme, Santiagov ponos je ono što ga odvodi u bespuća mora,
daleko od svih ljudi na svijetu, kako bi uhvatio sabljarku. Iako ju je volio i
nazivao sestrom, on priznaje da ju je ubiozbog ponosa, i da mu je krv uzavrela u
borbi s tako plemenitim i vrijednim protivnikom. Gubitak sabljarke može se s
matrati cijenom koju je Santiago platio zbog odlaska u  bespovrat zbog
običnoga ulova.
S druge strane, ponos koji ga je ondje odveo je, doista,vrijedan svega,
jer mu je pružio priliku boriti se s nekime/nečime vrijednim herojstva.
Naposljetku, Hemingway sugerira da je ponos zbog dobro obavljenoga
posla, čak i ako vodi u teške situacije, pozitivna stvar ovoga svijeta.

Citati
“Ali čovek nije stvoren za poraze – reče on. – Čovek može da bude uništen,
ali nikada poražen.”

“Ipak ću je ubiti, reče on. U svoj njenoj veličini i slavi. Mada to nije pošteno,
mislio je, pokazaću joj šta sve jedan čovek može učiniti i izdržati.”
“Riba je takođe moj prijatelj, reče glasno. Takvu ribu nisam nikada video niti
cuo o njoj. Ali, moram je ubiti. Drago mi je što nas niko ne prisiljava da
ubijamo zvezde.”

“Ubićeš me ribo, ribo, pomislio je starac. Ali imaš i prava na to, nikada
nisam video veće, lepše, mirnije i plemenitije stvorenje od tebe, brate. Dođi
i ubij me. Svejedno mi je ko će koga ubiti.”

“Tada mu bi žao velike ribe koja nema šta da jede, odlučnost da je ubije, ni
za časak ne popusti uprkos tome što ju je žalio. Koliko će ona ljudi
nahraniti. Pa, ipak, jesu li svi oni dostojni da je pojedu. Ne, svakako nisu.
Nema nijednog dostojnog da je pojede, kada čovek pomisli na njen podvig i
njeno dostojanstvo.”

Hemingvej nam je ostavio u amanet mnogo poučnih misli o

životu, ljubavi, uspjesima… Podsjećamo vas na najvažnije.

 1. Čovjeku treba otprilike dvije godine da nauči da govori i

otprilike 50 godina da nauči da ćuti.
 
2. Ružne žene ostare prije nego lijepe – one prelaze iz sjenke u
tamu.
 
3. Što su pisci bolji, to manje govore o onome što su napisali.
 
4. Čovjek nije stvoren da bude pobjeđen. Čovjeka mogu uništiti,
ali ga ne mogu poraziti.
 
5. Možeš uvijek pisati, ako te ljudi ostave nasamo i ne smetaju
ti. Ali najbolje se ipak piše kad si zaljubljen.
 
6. Za mnoge muškarce je rat najveći trenutak njihovog života.
On zamjenjuje njihovu kreativnost.
 
7. Idealista je čovjek koji zna da ruža ljepše miriše od
šargarepe, pa po tome zaključuje da će i čorba od ruža biti
ukusnija nego od šargarepe.
 
8. Ima ljudi koji čuju eho, pa pomisle da su sami proizveli
originalni zvuk. Ima ljudi koji govore, govore i govore – sve dok
najzad ne uspiju da nešto kažu.
 
9. Ljudi koji nemaju čime da se hvale, hvale se svojom
nesrećom.
 
10. Sve naše riječi su od nehajne upotrebe izgubile oštrinu.
 
11. Kad se ljudi slažu sa mnom, uvijek imam osjećaj da sam
negdje pogriješio.
 
12. Čovjek mora biti zaljubljen u jednu ženu da bi stvorio
osnovu zaprijateljstvo.
 
13. Mladost imamo da bismo činili gluposti, a starost da bismo
žalili za tim glupostima.
 
14. O moralu znam samo toliko da je moralno ono poslije čega
se dobro osjećate, a nemoralno ono poslije čega se osjećate
loše.
 
15. Sve dobre knjige imaju jednu stvar zajedničku – istinitije su
nego što bi to bilo da se stvarno dogode.
 
16. Mogu nas ponižavati, ali nas ne mogu poniziti.
 
17. Sreća kod inteligentnih ljudi je najrjeđa stvar viđena.
 
18. Jedri svojim smjerom i budi spreman kad kucne čas.
 
19. Čuvaj bistrinu u glavi i podnosi patnju na način dostojan
čovjeka.
 
20. Moramo se navići da na najvažnijim raskrsnicama ne
nalazimo uvijek znakove.