UPRAVNO

PRAVO
Nastavnik: Prof. dr. Albina Fazlović
Literatura
Autori:
• Dr. Sead Dedić
• Dr. Mustafa Kamarić, dr. Ibrahim Festić
• Dr. Petar Kunić
• Dr. Mirko Kulić
• Dr. Zoran Tomić
Aktivnosti: prezentacija seminarskih radova.
Kolokvijumi:
Brčko
Tuzla
E-mail adresa: albina_abidovic@hotmail.com
Teme seminarskih radova
• Organi uprave u Bosni i Hercegovini
• Institucije koje vrše javna ovlaštenja
• Upravnopravni odnosi
• Upravni akti
• Načela upravnog postupka Prvostepeni upravni
postupak
• Pravna sredstva u upravnom postupku
• Postupak u upravnom sporu
 Uputstvo za izradu seminarskog rada

• Samostalni istraživački rad obima najmanje 15 stranica

• Jezik i pismo - rad po izboru studenta može da bude pisan latiničnim
ili ćiriličnim pismom, na jednom od jezika koji su u službenoj
upotrebi u Bosni i Hercegovini.
• Izgled prve stranice rada - Pri vrhu prve stranice rada treba da stoji:
- u prvom redu po sredini – velikim slovima napisan naziv
Univerziteta; - u drugom redu po sredini – velikim slovima napisan
naziv fakulteta, i - u trećem redu po sredini – naziv studijskog
programa.
• Ispod navedenog teksta treba da stoji logo Univerziteta.
 Uputstvo za izradu seminarskog rada

• Na sredini prve stranice treba da piše naziv teme rada, a ispod toga
velikim slovima ispisane riječi: “SEMINARSKI RAD”.
• U donjem desnom uglu navodi se: “Kandidat”, uz naznaku imena,
prezimena i broja indeksa studenta.
• Ispod imena i prezimena studenta, po sredini se upisuje: “Brčko”, uz
naznaku mjeseca i godine izrade rada.
Sadržaj i stranice teksta

• Druga stranica namijenjena je za sadržaj, a potom slijede stranice sa

tekstom.
• Rad treba da bude štampan samo sa jedne strane listova formata A4,
uz korištenje margina veličine 2,5 cm sa svih strana.
• Rad se štampa proredom od 1,5.
• Stranice treba da budu numerisane.
Sadržaj i stranice teksta

• U radu treba da se koristi Times New Roman u sljedećim

veličinama, i to:
• naziv Univerziteta – 20 pt bold, centralno poravnanje;
• naziv fakulteta – 18 pt bold, centralno poravnanje;
• naziv studijskog programa – 12 pt bold centralno poravnanje;
• naslov rada – 18 pt bold, centralno poravnanje;
• tip rada (SEMINARSKI RAD) – 16 pt bold, centralno poravnanje;
• numerisani podnaslovi – 14 pt bold;
• ostatak teksta – 12 pt normal;
• fusnote – 10 pt normal, koje se navode ispod teksta na odgovarajućoj
strani, a označavaju se od broja 1 do n.
Sadržaj i stranice teksta

• Početak pasusa treba štampati sa uvlačenjem prvog reda pasusa.

• Rad treba da ima minimalno 15 stranica, ne računajući priloge
(poslovni dokumenti, statistički pregledi, tabele i dr.).
• Na kraju rada treba da bude navedena literatura po abecednom redu
autora ili izvora, ukoliko je rad pisan latinicom, odnosno po
azbučnom redu, ukoliko je rad pisan ćirilicom.
• Spisak korištene literature i drugih izvora treba numerisati
brojevima.
• Koristiti najmanje tri različite bibliografske jedinice, najmanje dva
internet izvora, najmanje jedan propis (ustav, zakon, međunarodni
pravni akti i sl.).
Način navođenja knjiga, časopisa i
internet izvora u fusnoti
• Navođenje knjige u fusnoti vrši se tako što se piše: ime i prezime autora,
naziv knjige, naziv izdavača, mjesto izdavanja, godina izdavanja i broj
stranice (primjer: Alija Begović, Uvod u pravo, Evropski univerzitet,
Brčko, 2014, str. 60).
• Navođenje časopisa u fusnoti vrši se tako što se piše: ime i prezime
autora, naziv rada, naziv i broj časopisa, naziv izdavača, mjesto
izdavanja, godina izdavanja i broj stranice (primjer: Dušan Jovanović,
Uticaj inflacije na finansijski sistem, Ekonomska misao br. 2, Evropski
univerzitet, Brčko, 2014, str. 100).
• Navođenje izvora sa interneta u fusnoti vrši se tako što se piše: ime i
prezime autora, naslov članka, veb-adresa sajta, oznaka teksta i datum
preuzimanja (primjer: Ante Horvat, Suvremene metode liječenja bolesti
srca, http:// www.evropskiuniverzitet.2478.html, 20.05.2014.).
• Pravne propise navoditi sa brojem službenog glasila u kojem su
objavljeni (npr. Zakon o visokom obrazovanju u Brčko distriktu
(„Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, broj 30/09)
OPŠTA PITANJA I
PREDMET
PROUČAVANJA
UPRAVNOG PRAVA
Predmet proučavanja upravnog
prava
• Nauka – skup metodički stečenih i sistematski sređenih saznanja o
određenom području ili aspektu stvarnosti.
• Naučna razmatranja karakterišu: 1) objektivnost i provjerljivost; 2)
preciznost, i 3) sistematičnost.
• Upravno pravo se posmatra dvojako – kao grana prava, i kao grana
pravne nauke upravnog prava.
Aspketi razmatranja predmeta
upravnog prava
• U širem smislu – upravno pravo je grana prava koju čine svi propisi
koji se odnose na javnu upravu (upravu shvaćenu u širem smislu). To
su norme koje uprava primjenjuje bez obzira na prirodu odnosa koju
regulišu i metodu regulisanja.
• U užem smislu – upravno pravo čine samo norme koje se odnose na
organizaciju i funkcionisanje uprave shvaćene u užem smislu, a to je
državna uprava koja stupa u upravnopravne odnose sa jačom voljom.
Predmet i metod proučavanja
upravnog prava
• Upravno pravo, kao grana prava i kao nauka upravnog prava,
izučava upravu, kako s aspekta njenog organizovanja i
funkcionisanja, tako i sa aspekta novih tendencija u ovoj oblasti
(regulacija društvenih tokova s prvenstveno neautoritativnim i
stručnim metodama).
• Nauka upravnog prava je jedna od pravnih nauka čiji je predmet
izučavanja uprava na jedan sistematičan način počev od procesa
organizacije uprave, pa do ostvarivanja osnovnih upravnih
aktivnosti.
• Dominantan je normativistički pristup.
Pojam uprave
• Uprava – centralni pojam na kome se temelje sve nauke koje se bave
izučavanjem uprave (Nauka o upravi, Nauka o upravljanju, Upravno
pravo).
• Dva pristupa definisanja pojma uprave (Ko? Šta?):
- organizaciono/formalno shvatanje, i
- funkcionalno/materijalno shvatanje.
• Noviji, treći pristup – uprava je složeni upravni sistem ljudske
saradnje za socijalnu regulaciju.
Uprava u organizacionom/formalnom
smislu
• Podjela vlasti na zakonodavnu, sudsku i upravnu (izvršnu).
• Ko vrši pravne funkcije države, i na koji način (u kojoj formi)?
• Varijante određivanja uprave u organizacionom smislu:
1) Subjektivno-organizaciona varijanta, i
2) Pravno-tehnička varijanta
Subjektivno-organska varijanta
određivanja pojma uprave
1) Normativistički aspekt(navođenje spiska organa i organizacija);
2) Javno-interesni aspekt (zadovoljavanje javnog interesa – javna
uprava), i
3) Strukturalni aspekt (specifične konstruktivne karakteristike
upravnog aparata u odnosu na ostale države i vandržavne
oblike).
Pravno-tehnička varijanta
određivanja pojma uprave
• Analizom pozitivnog prava jedne zemlje, utvrđuje se postojanje
specifičnog pravnog režima upravne funkcije.
• Nedostaci ovakvog pristupa: ograničen vidokrug uprave i pretjerano
se oslanja na pravne propise.
Uprava u materijalnom smislu
• Primaran je unutrašnji sadržaj akata koje državni organi donose u
odnosu na organe koji obavljaju tu funkciju, kao i formu kroz koju
djeluju.
• Pristalice ovakvog pristupa polaze od toga šta se radi, a ne od toga
ko vrši upravne poslove.
Uprava u materijalnom smislu
- pristupi
• Sve ono što ne spada u zaknodavnu i sudsku djelatnost – negativno
definisanje uprave (Jelinek). Nedostatak – ne vide se bitni elementi
državne uprave.
• Psihološko gledište – zakonodavstvo i sudstvo „rezonuju“, a uprava
„djeluje“ (Laband). Nedostatak: privid da uprava ne rezonuje.
• Analiza statike i dinamike pravnog poretka – polazi se od elemenata
pravnog poretka, njegove strukture i načina kojima utiče na njegove
izmjene i dopune (Digi).
• Šta onda kada državni organi uprave donose akte koji nemaju
karakter upravnih akata? Ili šta onda kada poslove uprave vrše
subjekti koji ne spadaju u „upravu“?
Kako se može pojam uprave
odrediti u materijalnom smislu?
• Pozitivno definisanje uprave – navođenjem bitnih elemenata uprave:
1) Određivanje uprave putem pravnih akata i pravnih situacija
2) Opisivanjem djelatnosti uprave
3) Uprava kao izvršna djelatnost
4) Cilj radi kojeg se stvaraju pojedine upravne organizacije.
 Pojam uprave

Uprava u Uprava u
organizacionom funkcionalnom
(formalnom) smislu (materijalnom) smislu

Subjektivno-organska Negativno određivanje Pozitivno određivanje

Pravno-tehnička varijanta
varijanta uprave uprave
Uprava kao javna služba
• Leon Digi (1859.-1928.)
• Koncepcija socijalne države
• Uprava kao javna služba – svođenje upravne aktivnosti na
organizaciju i funkcionisanje javnih službi (objedinjavanje
autoritativnih i neautoritativnih elemenata).
• Ideja da je državna vlast dužna obezbijediti uslove koji su neophodni
za razvoj i ukupni društveni napredak u oblastima obrazovanja,
socijalne politike, zdravstvene zaštite, naučnih istraživanja ...
Uprava kao složen sistem ljudske
saradnje za socijalnu regulaciju
• Država dobija novu funkciju – regulator društvenih odnosa (socijalna
regulacija)
• Uloga socijalne regulacije obrnuto je proporcionalna ulozi vršioca
prinude i vlasti države.
• Teorija sistema – koja upravu posmatra kao jedan složen i dinamičan
upravni sistem.
• U okviru sistema ljudske saradnje odvijaju se razni oblici ponašanja
u cilju uspostavljanja raznovrsnih međusobnih odnosa u procesu
rada radi ostvarivanja nekog efekta.
 OSVRT NA
TEORIJSKA
SHVATANJA
UPRAVE
• Uprava kao organizacija koja vrši isključivo vlast
• Uprava kao organizacija kojoj je pretežan zadatak da vrši vlast, a
vrši i druge opštekorisne poslove
• Uprava kao organizacija kojoj je pretežan zadatak vršenje raznih
poslova u javnom interesu, a efektivno vršenje vlasti samo je u vezi
sa osnovnim zadatkom.
Prof. dr. Sead Dedić
• „Osnovna su stanovišta koja u prvom redu ističu da i državna
uprava treba da se shvati u našem društvu kao svojevrsna javna
služba čiji pripadnici vrše društvenokorisne poslove, koje još uvijek u
jednom dijelu karakteriše autoritativnost, odnosno mogućnost
primjene prinude, ali i tendencija smanjivanja takvih poslova preko
povećanja obima poslova stručno-saradničke i preventivne prirode.“
POZITIVNOPRAVNI
POJAM UPRAVE
• Državno uređenje BiH
• Princip podjele vlasti (izvršna vlast)
• Mirovni sporazum za BiH
• Organizacija i funkcionisanje državne uprave na nivou države, na
nivou entiteta.
• Uprava se javlja u strukturi vlasti na svim nivoima.
 POJAM
ADMINISTRACIJE
• Administracije u užem smislu – službenički aparat, stručna odnosno
tehnička služba.
• Administracija u širem smislu – skup organa vlasti izvan
parlamenta i suda.
• Sinonimna upotreba pojmova „administracija“ i „uprava“ je kod nas
vremenom napuštena.
JAVNA SLUŽBA
Razvoj javnih službi
• Krajem XIX stoljeća – prelazak iz liberalističko kapitalizma u doba
buržoaske države.
• Znatniji razvoj primijetan je poslije I svjetskog rata, kada se vrši
pretvaranje privatne u državnu svojinu.
Javne službe u buržoaskoj
teoriji
• Pojam javne službe stvorila je praksa francuskog Državnog savjeta.
• Digi: predmet proučavanja javnog prava je proučavanje javnih službi
pod kojima podrazumijevamo djelatnosti čije je vršenje nužno
obezbijediti, regulisati i kontrolisati s obzirom na neophodnost
njihovog obavljanja.
Da bi služba bila javna, potrebno je da njena djelatnost bude:
• Usmjerena prema opštem interesu;
• Kontinuirana;
• Prilagodljiva potrebama građana, i
• Dostupna svim građanima pod istim uslovima.
Vrste javnih službi
• Javnu službu vrše javne zajednice i privatna lica (koncesionarna
javna služba).
• Polazeći od predmeta javne službe, dijelimo ih na:
1) Upravne javne službe;
2) Industrijske javne službe, i
3) Komercijalne javne službe.
Javne službe u BiH
• Aneks 9 Dejtonskog mirovnog sporazuma – Sporazum o osnivanju
javnih korporacija BiH:
• Osnivanje Komisije o javnim korporacijama (komunalni, energetski,
poštanski, saobraćajni kapaciteti entiteta).
• Osnovana je posebna Saobraćajna korporacija.
• Entiteti mogu, po preporuci Komisije, osnovati i druge zajedničke
korporacije.
• Zakon o ustanovama iz bivše Republike BiH – ustavnopravna
pretpostavka za organizovanje i funkcionisanje raznovrsnih
institucija na području javnih službi (obrazovanje, nauka, kultura,
dječija zaštita, socijalna zaštita...)
• Zakon je preuzet jer nije u suprotnosti sa pozitivnim propisima BiH.
Javne službe na nivou entiteta
• Distribucija nadležnosti između F BiH i njenih kantona po sistemu
enumeracije (isključiva, zajednička i konkuretna nadležnost).
• U FBiH ne postoji isključiva nadležnost za pitanje javnih službi.
• U RS pod javnom službom podrazumijevaju se ustanove, preduzeća i
dr. oblici organizacije utvrđenih zakonom pod uslovom da obavljaju
djelatnost kojima se obezbjeđuje ostvarivanje prava građana, odn.
zadovoljavanje potreba građana i organizacija.
 IZVORI
UPRAVNOG
PRAVA
Pojam i značaj izvora prava
• Materijalnopravni izvori prava (plod društvenih faktora koji stvaraju
pravo) i formalnopravni izvori prava (oblici u kojima se javlja norma,
kao i način na koji se donosi).
• Izvori prava u BiH: ustavni propisi, zakoni, državni opšti akti, opšti
akti autonomnog prava, međunarodni ugovori, običajno pravo,
upravnosudska praksa, nauka upravnog prava.
Ustavni propisi
• Dejtonski mirovni sporazum – Aneks 4 Sporazuma, ostali aneksi.
• Ustavi entiteta
• Ustavi kantona
• U odnosu na upravu, ustavni propisi sadrže:
1) Osnovne postavke o subjektima izvršne vlasti na svim nivoima;
2) Ustavnopravna rješenja o upravi, i
3) Posvećuje se velika pažnja ljudskim pravima.
Zakonski propisi
• Najvažniji izvor upravnog prava
• Originernošću svoje sadržine, prvenstvenom primjenom, zajedno sa
većinom međunarodnih ugovora, svojom brojnošću, zakon
predstavlja uporište postojanosti i valjanosti drugih izvora
upravnopravne snage.
• Zakon BiH, entitetski zakoni, kantonalni zakoni i zakoni Brčko
distrikta.
Međunarodni ugovori
• Spoljni izvori upravnog prava
• pravna snaga međunarodnog ugovora jednaka je pravnoj snazi
zakona nakon što se izvrši njegova ratifikacija.
• Ugovore u ime BiH ratifikuje Predsjedništvo uz saglasnost
Parlamentarne skupštine BiH.
Podzakonski propisi, opšti akti
parlamenata/skupština
• Propisi slabije pravne snage od zakona, koji se najčešće donose radi
sprovođenja zakona.
• 1) Propisi parlamenata: odluke, poslovnici, naredbe... (zakoni u
materijalnom smislu)
• 2) Političko-orijentacioni opšti akti predstavničkih tijela: deklaracije,
rezolucije, preporuke.
Podzakonski propisi političko-
izvršnih organa
• Uredbe – podzakonski propis regulatorno-izvršnog karaktera:
1) Prema pravnoj snazi: Prave (samostalne-uređuju pitanje u cjelini
i nesamostalne-predmet im je izvršenje zakona) i neprave (služe
konkretizaciji zakona sa alcentom na konkretizaciju principa i
odredbi iz zakona).
2) Prema lokaciji ovlaštenja: Ustavne (uredbe iz nužde, uredbe sa
zakonskom snagom) i zakonske.
Podzakonski propisi organa
uprave
• Odluke političko-izvršne vlasti – podzakonski propisi izvršno-
regulatornog karaktera.
• Pravilnici, naredbe i uputstva, koji se donose u cilju izvršavanja
zakona.
• Instrukcije – oblik hijerarhijskog ovlaštenja koji djeluje strogo
interno u odnosu višeg oragan prema nižem.
Pravni izvori autonomnog
prava
• Normativna djelatnost nedržavnih subjekata – autonomno pravo.
• Autonomija volje u okviru dispozitivnih pravnih normi.
• Pravna lica u privredi i drugim područjima (udruženja, sindikati,
stranke...)
Opšti i dr. pravni akti organa
lokalne samouprave
• Evropska povelja o lokalnoj samoupravi
• Zakoni o lokalnoj samoupravi
• Najznačajniji opšti pravni akt je statut jedinice lokalne samouprave
(opštine ili grada).
• Opštinsko vijeće/skupština grada donosi i dr. akte (odluke, budžet,
planove, programe...)
Ostali izvori upravnog prava
• Običajno pravo (društvene norme nedržavnog karaktera koje nastaju
spontano) – supsidijarni izvor prava.
• Sudska i upravna praksa (precedentno pravo)
• Upravnopravna nauka – kao normativnopravna disciplina proučava
pravnu uređenost cjelokupnog upravnog rada i upravnih odnosa.
UPRAVNOPRAVNI
ODNOS
Upravnopravni odnos kao vrsta
pravnog odnosa
• Karakteristike pravnog odnosa: a) normiran, i b) zaštićen prinudom.
• Jednostrani (ravnopravni) i uzajamni (imperativni) pravni odnosi.
• Obilježja upravnopravnog odnosa:
a) subjekti – jedna strana je uvijek subjekat javne uprave;
b) subjekti javne uprave istupaju sa javnim ovlaštenjima;
c) neravnopravan odnos subjekata, i
d) uspostavljaju se dvije grupe odnosa – opšti interes ili interesi
lične prirode
Subjekti upravnopravnih
odnosa
• Subjekti javne uprave:
a) političko-izvršni organi;
b) organi uprave i službe za upravu političkih zajednica;
c) dr. organi vlasti kad je zakonom određeno, i
d) organizacije i zajednice kad im je zakonom povjereno vršenje
javnog ovlaštenja.
Subjekti upravnopravnih
odnosa
• Subjekti koji se u upravnopravnim odnosima javljaju sa svojim užim
interesima:
a) građani (fizička lica);
b) pravna lica – organizacije i zajednice;
c) državni organi;
d) naselja, grupe građana, ulica, i sl, i
e) dr. subjekti koji mogu biti nosioci prava i obaveza.
Nastanak upravnopravnog
odnosa
• Pravne činjenice – pravno relevantne činjenice su sve one okolnosti
koje prema pravnim normama dovode do pravnih posljedica –
nastanka, mijenjanja, ukidanja pravnih odnosa (stanja, događaji,
radnje, pravni akti).
• Načini nastanka upravnopravnih odnosa: a) po sili zakona – ipso
lege, i b) na osnovu upravnog akta.
Prestanak upravnopravnih
odnosa
• Donošenjem novog upravnog akta kojim se raskida upravnopravni
odnos (konstitutivni upravni akt), kada može doći do transformacije
u drugi upravnopravni odnos ili do prestanka upravnopravnog
odnosa, i
• Upravnopravni odnos prestaje po sili zakona, kada se ispune
zakonski uslovi (u ovom slučaju se takođe donosi upravni akt, koji
ima samo deklaratoran značaj).
Razlike između upravnopravnog i
građanskopravnog odnosa
• Razlike postoje u odnosu na:
a) Predmet (gp-odnosi nastaju povodom raznih dobara, najčešće
svojine);
b) Učesnike (u gp-odnosu ne mora biti subjekt javne uprave);
c) način zasnivanja, mijenjanja i prestanka (gp-odnos nastaje
sporazumom subjekata);
d) strogo lična i neimovinska prava proističu iz upravnopravnog
odnosa, pa je njihov prenos ograničen (prava iz gp-odnosa su
prenosiva);
e) rješavanje sporova (različita nadležnost sudova), i
f) sankcije (lične kod up, a imovinske prirode gp-odnosa).
 NASTANAK I
RAZVOJ
UPRAVNOG PRAVA
KAO GRANE
PRAVA
Karakteristike upravne
djelatnosti
• Upravna djelatnost – najopsežnija državna djelatnost.
1. Upravna djelatnost je izvršna djelatnost (izvršna i kontrolna uloga).
2. Donošenje podzakonskih akata, donošenje individualnih pravnih
normi, i vršenje odgovarajućih materijalnih radnji.
3. Profesionalizam službenih lica.
4. Specijalizacija poslova upravne djelatnosti (na upravne grane i upravne
resore).
• Autokratska i birokratska zastranjivanja (povjeravanje odgovarajućih
poslova nedržavnim subjektima, decentralizacija, jačanje lokalne
samouprave, kontrola rada itd).
- Upravno pravo – skup normi kojima se uređuju organizacija, djelovanje,
funkcionisanje, postupak rada i način nadzora i odgovornost subjekata
koji obavljaju upravne poslove.
Pojam upravnog prava
• Pojavom ustavnih buržoaskih država.
• Izdvajanje upravnopravnih normi iz korpusa normi o državi krajem
XVIII vijeka.
• Da bi se moglo govoriti o samostalnoj upravnopravnoj grani, bilo je
potrebno da prethodno dođe do transformacije internih pravila o
radu uprave u opšte propise kojima će se osigurati organizovanje
uprave, ali i njeno djelovanje, kako u interesu države, tako i u
odnosu na građane.
Razvojne etape u stavljanju
uprave pod vladavinu prava
• I etapa – postojanje opštih pravila.
• II etapa – izuzetna pravila kao začetak pravnog puta, i gdje uprava
ne smije djelovati contra legem.
• III etapa – posmatranje uprave kao jednog od izvršioca pravnih
normi, uprava crpi sva ovlaštenja iz pravne norme.
Unutrašnje strukture
upravnopravne grane
• Norme upravnopravne grane odnose se na upravni rad.
• Upravni rad je određen statikom i dinamikom tog rada.
• Statiku upravnog rada čine subjekti tog rada i njegova sadržina
(upravni poslovi).
• Dinamika upravnog djelovanja ima dvije dimenzije: tok upravnog
rada, i kontrola upravnog rada.
• Razvrstavanje upravnog prava na: opšti dio (zajedničke
upravnopravne norme), posebni dio (specijalne upravnopravne
norme), i upravno procesno pravo.
 ODNOS
UPRAVNOG PRAVA
PREMA DRUGIM
GRANAMA PRAVA
Odnos upravnog prava i uvoda
u pravo
• Teorija države i prava javlja se kao nezaobilazno vrelo za utvrđivanje
osnovnih pojmova i institucija upravnog prava.
• Zbog toga se upravno pravo javlja u odnosu na uvod u pravo kao
specijalna disciplina.
Odnos upravnog i ustavnog
prava
• Kao osnovna grana prava, ustavno pravo stoji iznad svih ostalih, u
horizontalnom nizu razvrstanih pravnih grana, pa tako i upravnog.
• Iz ustavnih tekstova neposredno proizlaze osnovni elementi za:
1) organizaciono ustrojstvo organa uprave (organizaciono upravno
pravo);
2) postupanje organa uprave kada rješavaju o pravima ili
obavezama raznih subjekata (upravno procesno pravo), i
3) brojne institute upravnog materijalnog prava.
Odnos upravnog i građanskog
prava
• Građanskopravni odnos može biti osnov nastanka upravnopravnog
odnosa (npr. kupovina nekretnine iziskuje plaćanje poreza.
• Naknada štete koju službenik uprave pričini drugom.
• Obaveze iz upravnopravnog odnosa koje su novčanog karaktera,
mogu se izmirivati putem pravnog posla (npr. plaćanje obaveza
putem čeka).
Odnos upravnog i radnog prava
• Službeničko pravo
• Specifičan radni odnos službenika i namještenika.
• Supsidijarna primjena normi radnog prava.
Odnos upravnog prema
krivičnom pravu
• Krivičnopravni normi su odnosi koji se uspostavljaju između
društvene zajednice i građana koji svojim nedopuštenim ponašanjem
ugrožavaju društvo.
• Norme o prekršajima – prekršajno pravo.
• Postupak utvrđivanja odgovornosti ranije se vodio se pred organima
uprave.
• Specijalizovani sudovi.
Odnos upravnog prava i
finansijskog prava
• Predmet finansijskog prava su i norme kojima se regulišu pitanja u
vezi budžeta političko-teritorijalnih zajednica, odnosno utvrđivanje i
naplata raznih poreza i doprinosa, kao i njihov raspored.
• Norme koje se odnose na organizaciju i funkcionisanje službi
prihoda, kao i organa za finansije spadaju u upravno pravo.
Odnos upravnog prava i nauke
o upravi
• Razlika je u aspektima proučavanja javne uprave:
• U upravnom pravu se proučavaju problemi organizovanja i
funkcionisanja javne uprave koji proizlaze iz interpretacije,
sistematizacije i primjene pravnih pravila o javnoj upravi, u
predmetu nauke o upravi obuhvaćeni su, pored ostalog, i pitanja u
vezi s organiziranošću javne uprave u širem smislu riječi.
• Upravno pravo spada u normativne naučne discipline, dok nauka o
upravi u empirijske nauke.
 NAUKA
UPRAVNOG
PRAVA
Pojava i razvoj nauke upravnog
prava
• Pretpostavka za pojavu nauke upravnog prava je pojava upravnog
prava kao posebne grane prava – dakle, polovina XIX vijeka.
• Nauka upravnog prava povezana je s padom apsolutizma i pojavom
pravne države buržoaskog tipa, gdje se u prvom planu ističe načelo
zakonitosti.
• Upravno pravo se, najprije, počelo javljati u Francuskoj.
• Do kraja I svjetskog rata, kao i između dva rata, objavljena su
značajna djela iz oblasti upravnog prava.
Svrha i metode proučavanja nauke
upravnog prava
• Zadatak nauke upravnog prava: vršenje sistematizacije pravnih
normi, koje obuhvata upravno pravo, tumačenje sistematizovanih
pravnih normi, iznalaženje njihovog pravog značaja, određivanje
značenja pojmova i kategorija upravnog prava, iznalaženje opštih
načela, formiranje sistema nauke upravnog prava.
• Metodi: metafizički i dijalektički.
ORGANIZACIJA
DRŽAVNE
UPRAVE
Uloga i značaj organizacije
• Čovjek je društveno biće koje je upućeno na drugog čovjeka.
• Podređujući svijet oko sebe, čovjek istovremeno biva i sam podređen.
• Mnogi poslovi se lakše i ekonomičnije obavljaju.
• Organizacija – conditio sine qua non.
Pojam organizacije
1) Klasična teorija organizacije (birokratsko-hijerarhijska
struktura, depersonalizovani tehnički aparat, a ne kao socijalni
sistem);
2) Psihološko-sociološka teorija (obilježja: motivacija, neformalna
organizacija, komunikacija i participacija);
3) Savremena teorija ili teorija organizacije (cjelina koja predstavlja
više nego zbir dijelova).
Pojam upravne organizacije
• Upravna organizacija – takav oblik organizacije u kojoj ljudi,
međusobno povezani i opremljeni materijalnim sredstvima, na
profesionalnoj osnovi, trajno i kontinuirano obavljaju upravnu
djelatnost, na osnovu propisane nadležnosti, koju ostvaruju
upotrebom autoriteta vlasti, odnosno korištenjem javnih ovlaštenja.
Razvojne tendencije upravnih
organizacija
• Tendencija porasta i raznovrsnosti oblika upravnih organizacija;
• Tendencija diferencijacije;
• Tendencija smanjivanja uloge prinude u djelovanju upravnih
organizacija, i
• Tendencija profesionalizma, kao posljedica karaktera stalnosti.
Pojam „organ državne uprave“
• Državni organ je svojevrsna normativna pojava, skup srodnih
poslova koji je formiran pravnim normama (nevezano za prosto i
ličnost).
• Pravnim normamam je određen djelokrug, odnosno nadležnost
svakog državnog organa.
• Institucije kojima su povjerena javna ovlaštenja nisu državni organi.
• U funkcionalnom smislu, državni organ je aparat za obavljanje
državnih poslova.
• Nema svojstvo pravnog lica.
• Finansira se iz budžeta političko-teritorijalnih jedinica.
Osnovni organizacijski oblici
državne uprave
• Centralni i lokalni organi uprave
• Viši i niži organi uprave
• Centralni i područni organi uprave
• Inokosni i kolegijalni organi uprave
• Samostalni organi uprave i organi u sastavu samostalnih organa
uprave
Centralni i lokalni organi
uprave
• Centralni organi uprave, u pravilu, imaju sjedište u političkom
sjedištu države, odnosno federalne jedinice. U federalnim državama
mogu postojati dvije vrste – savezni i federalni organi uprave.
• Lokalni organi uprave vrše poslove iz svoje nadležnosti u određenom
odnosu prema organima centralne uprave.
Viši i niži organi uprave
• Odnose državnih organa obilježavaju: a) nadređenost i podređenost,
b) koordinacija, i c) međusobna prava i obaveze.
• U pravnoj državi je bitno da sva ovlaštenja koja imaju organi, viši i
niži, budu unaprijed regulisani zakonom.
Centralni i područni organi
uprave
• Centralni organi uprave svojim radom „pokrivaju“ cijelu teritoriju
države, odnosno federalne jedinice.
• Nadležnost područnih organa ograničena je na određeni, veći ili
manji dio državne teritorije, i nalaze se pod rukovodstvom viših
organa, koji mogu biti viši područni ili centralni organi.
• Primjer: carine.
Inokosni i kolegijalni organi
uprave
• Kriterijumi podjele: način odlučivanja i način donošenja odluka.
• Inokosni organi su tako uređeni da funkcioner koji rukovodi
organom uprave taj organ personificira.
• U kolegijalnim organima uprave u donošenju akata učestvuju svi
članovi tog organa.
Samostalni organi uprave i organi u
sastavu samostalnih organa uprave
• Kriterijum podjele: obim i stepen samostalnosti u regulisanju
unutrašnjih odnosa i obavljanja poslova iz svoje nadležnosti.
• Samostalni organi nisu pod direktnim nadzorom dr organa.
Odgovorni su političko-izvršnom organu.
• Organi uprave u sastavu samostalnih organa uprave formiraju se za
vršenje određenog obima međusobno povezanih poslova iz
nadležnosti samostalnog organa uprave. Nadzor nad radom ovog
organa vrši rukovodilac samostalnog organa uprave.
Obrazovanje organa državne
uprave
• Predlagač – izvršni organ političko-teritorijalne zajednice.
• U aktu o osnivanju predlagač je dužan voditi računa o načelima
utvrđenim u zakonu.
• Organi uprave osnivaju se zakonom, odnosno odlukom.
• Subjekt osnivanja je odgovarajuće predstavničko tijelo političko-
teritorijalne zajednice.
Principi organizovanja organa
uprave
1) Realni princip;
- Resorni princip;
- Funkcionalni princip;
2) Teritorijalni princip, i
3) Personalni princip.
Realni princip
• Organi uprave se obrazuju radi obavljanja velikog broja zadataka i
raznovrsnih poslova na nivou svake političko-teritorijalne zajednice.
• Ako se kao kriterijum za razvrstavanje uzme razgraničavanje tih
poslova, govorimo o realnom principu.
• Uži principi: prvi se temelji na sveukupnoj upravnoj materiji, a drugi
se odnosi na bliže razvrstavanje te materije.
Resorni princip
• Osnivanje posebnih organa za pojedinu granu ili oblast društvenog
života.
• Prednosti: olakšano jedinstvo uprave, lakše koordiniranje i
jednostavnije određivanje djelokruga.
• Nedostaci: težnja za što većim brojem organa uprave, otežana
specijalizacija kadrova, slabi proces profesionalizacije.
Funkcionalni princip
• Poslovi se grupišu po kriterijumu sličnosti radnih operacija, i to:

- upravno rješavanje;
- upravno-nadzorni poslovi;
- normativno-pravni poslovi;
- studijsko-analitički poslovi;
- stručno-operativni poslovi;
- informativno-dokumentacioni poslovi;
- računovodstveno-materijalni poslovi, i
- administrativno-tehnički poslovi.
Teritorijalni princip
• Kriterijum obrazovanja organa uprave počiva na području na kome
će organ obavljati svoju djelatnost.
• Prednosti: visok stepen jedinstva uprave na jednom nivou vlasti,
lakša izmjenjivost kadrova (opšte stručnosti).
• Nedostatak: kvalitet obavljenog posla je upitan ako se kadrovi bave
u svim oblastima svih vrsta radnih operacija, sporo obavljanje
poslova i sl.
Personalni princip
• Polazi se od stanovišta povezivanja kadrova za pojedine vrste
poslova (organ uprave za starateljstvo, za boračko-invalidsku zaštitu
i sl.).
• Rjeđe se koristi, jer je njegova primjena komplikovana i
neekonomična.
• Češće se koristi kao princip za uspostavljanje unutrašnje strukture
organa uprave (organizacione jedinice organa uprave).
 POZITIVNOPRAVNA
KLASIFIKACIJA
POLITIČKO-
IZVRŠNIH I ORGANA
UPRAVE U BIH
Nivo vlasti: BiH
Predsjedništvo BiH

• Izvršna funkcija P BiH obuhvata:

izvršavanje odluka PS BiH;
predlaganje budžeta institucija BiH, na prijedlog VM
BIH;
podnošenje izvještaja o svom radu PS BIH;
koordinacija prema potrebi sa međunarodnim i NVO, i
vršenje i drugih nadležnosti.
Nivo vlasti: BiH
Vijeće ministara BiH (Zakon o Vijeću ministara) i organi uprave na niovu BiH
• Ministarstvo vanjskih poslova
• Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa
• Ministarstvo sigurnosti
• Ministarstvo odbrane
• Ministarstvo civilnih poslova
• Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica
• Ministarstvo pravde
• Ministarstvo komunikacija i saobraćaja
• Ministarstvo finansija i trezora
Službe: pravna služba, administrativna služba i materijalno-finansijska služba.
Brojni samostalni organi uprave ili organi u sastavu ministarstva BiH (Granična
služba, UIO, RAK, Agencija za statistiku, ...
Nivo vlasti: BiH
• Zakon o upravi BiH („Službeni glasnik BiH“, broj 32/02, 02/09 i 72/17)
• Ovim zakonom uređuje se organizacija uprave institucija Bosne i
Hercegovine u pogledu položaja, uloge, ustrojstva, ovlaštenja i obaveza
organa uprave i druga pitanja od značaja za organizaciju i rad tih organa
u vršenju poslova uprave.
• Poslove uprave iz nadležnosti Bosne i Hercegovine obavljaju
ministarstva i upravne organizacije kao samostalne upravne
organizacije, upravne organizacije u sastavu ministarstava (organi
uprave), kao i druge institucije Bosne i Hercegovine osnovane posebnim
zakonom ili kojima je posebnim zakonom povjereno obavljanje poslova
uprave.
• Određene poslove uprave mogu obavljati preduzeća, ustanove i druga
pravna lica, kad im je zakonom povjereno vršenje javnih ovlaštenja
(institucije s javnim ovlaštenjima). Organi uprave obavljaju poslove iz
svoje nadležnosti samostalno, u skladu sa zakonom i drugim propisima.
• Organi uprave su ministarstva i upravne organizacije.
Nivo vlasti: FBiH
• Predsjednik i potpredsjednik FBiH – šef izvršne vlasti.
• Vlada FBiH, koju imenuje predsjednik uz saglasnost
potpredsjednika uz konsultacije sa premijerom.
• Zakon o organizaciji organa uprave u FBiH stavio je van snage
Zakon o upravi FBiH.
• Ovim Zakonom se uređuje organizacija i način funkcionisanja organa
državne uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine koja obuhvata
položaj, ulogu, ustrojstvo, ovlaštenja i obaveze u vršenju upravnih,
stručnih i drugih poslova, međusobne odnose organa uprave i odnos
organa uprave prema građanima, organima izvršne i zakonodavne
vlasti, ombudsmanima, privrednim društvima i drugim pravnim
licima, kao i druga pitanja od značaja za organizaciju i rad organa
državne uprave na svim nivoima vlasti u Federaciji (član 1 ZOU
FBiH).
Organi uprave i upravne
organizacije
• Organi uprave, iz okvira svoje nadležnosti, vrše sljedeće upravne i stručne poslove:
1) izvršavaju zakone i druge propise;
2) vrše upravni nadzor nad sprovođenjem zakona i drugih propisa;
3) donose podzakonske propise za provedbu zakona i drugih propisa;
4) pripremaju propise i daju preporuke iz oblasti zakonodavstva;
5) daju odgovore na pitanja organa zakonodavne i izvršne vlasti i pravnih i
fizičkih osoba koja se odnose na njihovu nadležnost;
6) prate stanje u oblastima za koje su osnovani i odgovaraju za stanje u tim
oblastima, i
7) obavljaju i druge upravne i stručne poslove određene zakonom i drugim
propisima.
• Za vršenje ovih poslova, osnivaju se organi uprave i upravne organizacije.
• Organi uprave osnivaju se za vršenje upravnih, stručnih i drugih poslova, a
upravne organizacije osnivaju se za vršenje stručnih i drugih poslova.
Nivo vlasti: FBiH
• Organi uprave FBiH (1. organi uprave FBiH, 2. organi uprave kantona, 3. gradonačelnik, odn
opštinski načelnik, i 4. dr. zakonom propisani organi)
• Organi uprave osnivaju se na svim nivoima vlasti u Federaciji, i to:
• 1) federalni organi uprave za vršenje upravnih i stručnih poslova iz nadležnosti Federacije,
• 2) kantonalni organi uprave za vršenje upravnih i stručnih poslova iz nadležnosti kantona,
• 3) opštinski i gradski organi uprave za vršenje upravnih i stručnih poslova iz samoupravnog
djelokruga općine, odnosno grada (član 32 ZOU FBIH).
• Upravne organizacije osnivaju se za vršenje stručnih poslova koji pretežno zahtijevaju
primjenu stručnih i znanstvenih metoda rada i sa njima povezanih upravnih poslova (član 34
ZOU FBiH) (po pravilu na nivou FBiH i kantona, a izuzetno na nivou grada, odnosno opštine –
s najmanje 50.000 stanovnika).
• Zakon o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave (2002.) stavio je van
snage istoimeni zakon iz 1995. godine.
• Poslove uprave iz okvira nadležnosti Federacije vrše federalna ministarstva, federalne uprave i
federalne ustanove predvidene ovim zakonom.
• 16 ministarstava.
Nivo vlasti: kantoni FBiH
• Predsjednik i vlada kantona
• Organi uprave kantona
• Vlada kantona predlaže skupštini kantona osnivanje organa uprave.
• Kantonalna ministarstva.
• Osnivanje posebnih upravnih organizacija: direkcije, zavodi, biroi,
razne stručne, tehničke i druge službe.
Nivo vlasti: RS
• Predsjednik RS – ima isti legitimitet kao i Narodna skupština, koju može
raspustiti i raspisati prijevremene izbore, predlaže mandatara za sastavljanje
Vlade RS, u vanrednim okolnostima donosi uredbe sa zakonskom snagom.
• Vlada RS – odgovorna je NS, predsjednika Vlade može razriješiti predsjednik RS.
• Vlada RS predlaže zakone i dr. propise, obezbjeđuje sprovođenje i izvršavanje
zakona, dr. propisa, donosi uredbe, odluke i druge akte za izvršavanje zakona, daje
mišljenje o prijedlozima zakona i dr propisa, itd.
• Zakon o Vladi RS („Službeni glansik RS“, broj 118/08) stavio je van snage istoimeni
zakon iz 1997. godine.
• 16 ministarstava
• Vlada zastupa Republiku kao pravno lice, stara se o zaštiti javnog interesa i u tom
smislu vrši prava i dužnosti koje Republika ima kao osnivač javnih službi, drugih
organa i organizacija, ako drugim zakonom nije drugačije određeno.
• Imovinu Republike koristi, njome upravlja i raspolaže Vlada, ako drugim zakonom
nije drugačije određeno.
Nivo vlasti: RS
• Poslove uprave obavljaju ministarstva, republičke uprave i republičke upravne organizacije.
• Ministarstva se osnivaju za jednu ili više povezanih upravnih oblasti, zavisno od vrste, značaja i obima tih
poslova i potrebe obezbjeđenja strategije razvoja Republike.
• Za obavljanje određenih poslova uprave iz djelokruga ministarstava, koji zbog svoje prirode, cjelovitosti i načina
obavljanja zahtijevaju određenu samostalnost i posebno organizovanje, formiraju se organi uprave u sastavu
ministarstava (sekretarijati, zavodi, direkcije, fondovi, agencije i centri).
• Za stručne i sa njima povezane upravne poslove, čija priroda zahtijeva veću samostalnost od one koju ima organ
uprave u sastavu ministarstva formiraju se upravne organizacije.
• Uprave su organi koji neposredno izvršavaju zakone i druge propise i odlučuju o pravima i obavezama fizičkih i
pravnih lica.
• Sekretarijati su organi uprave koji vrše pretežno stručne poslove, uz mogućnost vršenja određenih upravnih i
drugih poslova.
• Zavodi su organi uprave koji vrše stručne i sa njima povezane upravne poslove uz primjenu naučnih metoda i
saznanja.
• Direkcije su organi uprave koji vrše pretežno stručne i sa njima povezane upravne poslove.
• Agencije su organi uprave koji vrše stručne i sa njima povezane upravne poslove, koji se vrše uz primjenu
tržišnih principa, odnosno prižanje usluga i obezbjeđuju unapređivanje i razvoj.
• Centri su organi uprave koji obavljaju pretežno stručne poslove.
• Uprave i upravne organizacije mogu, u skladu sa zakonom, imati svojstvo pravnog lica.
Nivo vlasti: RS
• Organi uprave RS
• Zakon o republičkoj upravi RS („Službeni glasnik RS“, broj 118/08,
11/2009, 74/10, 86/10, 24/12, 121/12, 15/16 i 57/16)
• Ovim zakonom osnivaju se ministarstva, republičke uprave i republičke
upravne organizacije i drugi republički organi uprave (organi uprave),
uređuju načela njihovog djelovanja, poslovi uprave, unutrašnja
organizacija organa uprave, uređenje organa uprave, unutrašnji nadzor,
sukob nadležnosti, rješavanje o žalbi, izuzeće, odnos organa uprave sa
drugim organima i organizacijama, prenošenje i povjeravanje poslova
uprave, javnost rada i odnosi sa građanima, sredstva za rad organa
uprave, državni službenici i namještenici, kancelarijsko poslovanje i
druga pitanja od značaja za osnivanje, organizaciju i rad republičke
uprave.
• Poslove uprave obavljaju ministarstva i drugi republički organi uprave.
Formiraju se zakonom, a djelokrug rada organa uprave se određuje
takođe zakonom.
OPŠTINSKE
SLUŽBE /
OPŠTINSKA
UPRAVA
• Zakon o principima lokalne samouprave u FBiH („Službene novine FBiH“, broj 49/06).
• Ovim zakonom uređuju se: definicija lokalne samouprave, samoupravni djelokrug,
organi jedinica lokalne samouprave, međusobni odnosi vijeća i načelnika jedinica lokalne
samouprave, mjesna samouprava, finansiranje i imovina, javnost rada, neposredno
učestvovanje građana u odlučivanju, upravni nadzor, saradnja jedinica lokalne
samouprave i viših organa vlasti, odnos i saradnja federalnih i kantonalnih vlasti i
jedinica lokalne samouprave, nadzor nad primjenom zakona, kao i druga pitanja.
• Zakon o lokalnoj samoupravi RS („Službeni glasnik RS“, broj 97/16).
• Ovim zakonom uređuju se jedinice lokalne samouprave, kriterijumi za njihovo osnivanje,
nadležnosti, organi, nadzor nad njihovim aktima i radom, zaštita lokalne samouprave i
druga pitanja od značaja za ostvarivanje prava i dužnosti jedinica lokalne samouprave.
• Lokalna samouprava je pravo građana da upravljaju javnim poslovima od neposrednog,
zajedničkog i opšteg interesa za lokalno stanovništvo, neposredno i preko slobodno
izabranih predstavnika u jedinicama lokalne samouprave, kao i pravo i sposobnost
organa lokalne samouprave da, u granicama zakona, uređuju poslove i upravljaju javnim
poslovima koji su u njihovoj nadležnosti i od interesa za lokalno stanovništvo.
Lokalna samouprava
• Lokalna samouprava podrazumijeva pravo i osposobljenost jedinica lokalne samouprave da, u
granicama zakona, regulišu i upravljaju određenim javnim poslovima na osnovu vlastite
odgovornosti i u interesu lokalnog stanovništva.
• Lokalna samouprava se organizuje i ostvaruje u opštinama i gradovima kao jedinicama lokalne
samouprave, a izvršavaju je organi jedinice lokalne samouprave i građani, u skladu sa
Ustavom i zakonom i statutom jedinice lokalne samouprave.
• Opština je jedinica lokalne samouprave koja je na osnovu ispunjavanja propisanih kriterijuma
uspostavljena zakonom.
• Grad je jedinica lokalne samouprave koja predstavlja urbanu, infrastrukturnu cjelinu
povezanu svakodnevnim potrebama stanovništva.
• Jedinica lokalne samouprave ima svojstvo pravnog lica.
• Organi jedinice lokalne samouprave su vijeće i načelnik.
• Organ odlučivanja jedinice lokalne samouprave je opštinsko vijeće u opštini, a gradsko vijeće u
gradu.
• Izvršni organ jedinice lokalne samouprave je opštinski načelnik u opštini, a gradonačelnik u
gradu.
• U sistemu lokalne samouprave: uprava načelnika opštine (institucija jakog načelnika) kao
nosioca cjelokupne izvršne vlasti lokalne zajednice.
 SUBKJETI
KOJIMA SU
POVJERENA
JAVNA
OVLAŠTENJA
• U organizacijskom smislu ne čine državnu upravu, već samo u
funkcionalnom.
• Vršenje uprave nije prevashodan zadatak.
• Povjeravanje javnih / upravnih ovlaštenja preduzećima, ustanovama
i drugim pravnim licima.
Privredna društva (u oblasti
privrede)
• Vrste društava (zakoni o privrednim društvima):
- Društvo s neograničenom solidarnom odgovornošću;
- Komanditno društvo;
- Dioničko društvo, i
- Društvo s ograničenom odgovornošću.
• Svakom od ovih oblika društava može se zakonom povjeriti vršenje
određenih upravnih i stručnih poslova iz djelokruga organa uprave i
da u okviru svoje djelatnosti odlučuju o određenim pravima i
obavezama građana, preduzeća, društava i dr pravnih lica.
• Javna preduzeća, savezi poslodavaca, privredne komore, ...
Ustanove (javne službe)
• Obavljaju poslove javnih službi, tj. vrše opštekorisne poslove koji se
uvrštavaju u poslove javnih službi, odnosno poslove neprivrednog
karaktera.
• U organizacijskom smislu: za ostvarivanje sadržaja funkcije radi
kojih je osnovana.
• U materijalnom smislu: ukupna djelatnost koju konkretno ostvaruju.
• Obrazovanje, visoko obrazovanje, zdravstvo i sl.
• Zakon o ustanovama.
Osnivanje ustanova
• Zakon o ustanovama BiH (Uredba sa zakonskom snagom o ustanovama) objavljen u
Službenom glasniku R BiH, broj 6/92, 8/93 i 13/94 – lex generalis.
• Legis speciali – kojima se zasebno uređuje funkcionisanje i organizacija ustanova u
pojedinim vrstama javnih službi, odnosno u pojedinim djelatnostima.
• Ustanova ima svojstvo pravnog lica, koje stiče upisom u sudski registar.
• Osnivači mogu biti domaća i strana fizička i pravna lica.
• Zakonom se može ograničiti osnivanje određenih ustanova za strance.
• Javna služba – djelatnost koja se trajno i nesmetano obavlja u javnom interesu političko-
teritorijalne zajednice.
• Osnivački akt može biti zakon, odluka ili drugi akt.
• Ako postoji više osnivača, njihova se međusobna prava i obaveze utvrđuju ugovorom.
• Nema za cilj sticanje dobiti.
• Uslov za početak rada, pored upisa u sudski registar – rješenje nadležnog organa koji
vrši nadzor nad zakonitošću rada u oblasti u kojoj se nalazi i djelatnost ustanove, kojim
se konstatuje da su ispunjeni uslovi predviđeni zakonom.
Naziv i sjedište ustanove, organi
upravljanja i rukovođenja
• Mjesto u kojem ustanova obavlja djelatnost – sjedište.
• Ako obavlja djelatnost u više mjesta, sjedište je ono koje je određeno pravilima
ustanove.
• Promjena sjedišta uz saglasnost osnivača.
• Naziv ustanove upućuje na djelatnost i sjedište (moguće uz dizvolu organa uprave
unijeti i lično ime neke znamenite osobe).
• Organi upravljanja: upravni odbor, direktor i nadzorni odbor.
• Upravni odbor imenuje direktora, donosi opšte akte, drugostepeni je organ u
pitanjima radnopravnih odnosa ... Broji od 3-9 članova.
• Direktor se imenuje na osnovu javnog konkursa uz saglasnost osnivača. Rukovodi
radom ustanove, zastupa i predstavlja ustanovu, odgovoran je za zakonitost rada
ustanove, odlučuje o pravima i obavezama zaposlenih.
• Nadzorni odbor je organ kontrole ustanove i broji 3-5 članova. Izvještava osnivača i
upravni odbor o rezultatima rada, analizira izvještaje o poslovanju i godišnje
obračune.
 UNUTRAŠNJA
ORGANIZACIJA
ORGANA UPRAVE
Opšti osvrt
• Radni kolektiv – skup ljudi međusobno povezanih zajedničkim interesima koji
rade na ostvarivanju zajedničkog cilja organizacije.
• Unutrašnja organizacija (kostur) organizacije sadrži:
1. Opis poslova i zadataka – djelokrug organizacionih jedinica organizacije;
2. Opis svih radnih mjesta iz kojeg je vidljivo koliko je radnika potrebno za
obavljanje navedenih poslova i zadataka.
• Homogenizacija (sloga i jednakost) radnog kolektiva je trajan zadatak!
• Faktori za integraciju radnog kolektiva:
- pravilna podjela rada;
- stvaranje radnog morala;
- zadovoljavanje osnovnih motiva za rad;
- informisanje radnika, i
- uslovi rada.
• Primjenom pravila grupisanja poslova želimo postići:
 jasnoću razgraničenja između djelokruga radnih jedinica i radnih mjesta, a u
okviru radnih mjesta između pojedinih radnika (zbog prevencije „dupliranja“
poslova;
 jasnoću linija veza između opštih i specijalizovanih centara u organizaciji (zbog
uspješnog hijerarhijskog povezivanja);
 razmjernost zadataka po radnim mjestima, odnosno pojedinim radnicima (prenos
poslova sa centra na uže jedinice).
• Klasični principi za uspostavljanje organizacijske strukture:
o podjela rada;
o jedinstvo odluka;
o vlast i odgovornost;
o raspon kontrole, i
o podjela na odjeljenja.
Unutrašnja organizacija i sistematizacija
radnih mjesta u organima uprave

• Prinicipi na kojima se zasniva unutrašnja organizacija:

- efikasnost u ostvarivanju zadataka;
- racionalnost u organizaciji rada;
- omogućavanje uspješnog rukovođenja organom i ostvarivanje
odgovornosti;
- saradnja sa drugim organima;
- grupisanje zadataka i poslova u skladu sa prirodom zadataka i
poslova i načinom njihovog vršenja, i
- objedinjavanje zajedničkih opštih poslova radi njihovog racionalnog
vršenja i korištenja usluga zajedničkih službi za potrebe svih ili
pojedinih organa uprave.
Unutrašnja organizacija i sistematizacija
radnih mjesta u organima uprave
• U FBiH u donošenju pravilnika učestvuju dva, odnosno tri subjekta (donosilac i vlada, sindikat).
• U RS nije predviđeno davanje saglasnosti na ovaj akt.
• U pravilu se ne objavljuje, smatra se provedbenim propisom rukovodioca organa uprave internog karaktera, jer
ne djeluje erga omnes.
• Pravilnikom o unutrašnoj organizaciji organa uprave, odnosno službe za upravu uređuju se sljedeća pitanja:
- broj i vrsta organizacionih jedinica;
- djelokrug rada i organizacionih jedinica;
- broj službenika i namještenika sa rasporedom poslova, uslovi u pogledu stručne spreme;
- broj rukovodećih službenika, njihovi poslovi i zadaci i dr. pitanja;
- broj službenika sa posebnim ovlaštenjima, poslovi i zadaci;
- ovlaštenja rukovodećih službenika sa posebnim ovlaštenjima;
- pravila o organizaciji unutrašnjeg rada u organu uprave;
- način ostvarivanja javnosti rada organa uprave, i
- broj pripravnika i uslovi za prijem.
OSNOVNI ODNOSI
U KOJE STUPAJU
ORGANI UPRAVE
Odnosi organa uprave prema...
• predstavničkim tijelima;
• političko-izvršnim organima;
• drugim organima uprave;
• sudovima;
• javnom tužilaštvu;
• ombudsmenima;
• preduzećima, odn. privrednim društvima i drugim pravnim licima;
• političkim strankama, i
• građanima.
FUNKCIONISAN
JE ORGANA
UPRAVE
Uvod
• Organi uprave vrše sljedeće poslove:
- sprovode utvrđenu politiku i izvršavaju zakone i dr propise;
- obavljaju upravni nadzor nad sprovođenjem zakona i dr propisa;
- donose propise za sprovođenje zakona i dr propisa,;
- predlažu i daju preporuke iz oblasti zakonodavstva;
- odgovaraju na pitanja organa zakonodavne vlasti, i
- obavljaju i druge upravne i stručne poslove određene zakonom i dr propisom.
• Rad organa uprave zasniva se na: načelu zakonitosti, transparentnosti, javnosti,
odgovornosti, efikasnosti, ekonomičnosti, profesionalnoj nepristrasnosti i političkoj
nezavisnosti, ukoliko za određene izuzetne situacije za neke od ovih načela
zakonom nije drugačije određeno. (FBiH)
• Djelatnost organa uprave zasniva se na načelima: zakonitosti, samostalnosti,
odgovornosti, stručnosti, nepristrasnosti, političke neutralnosti, efikasnosti,
djelotvornosti, blagovremenosti u odlučivanju, poštovanju stranke i javnosti rada.
(RS)
Načelo zakonitosti
• Pravna norma ne veže samo svoje adresate, već i svog donosioca i
čitav sistem organa vlasti kojem on pripada, sve dok važi kao
pozitivno pravo.
• Stroža (uprava svako svoje djelovanje u potpunosti podvrgava
zakonu) i blaža (zakon samo ograničava upravu) varijanta.
• Temeljno načelo pravne države i nužna pretpostavka za vladavinu
prava.
• Objekt načela zakonitosti uprave je njena djelatnost, i javlja se kao:
1) upravni akt; 2) podzakonski opštenormativni akt; 3) materijalne
mjere i radnje, i 4) drugi akti uprave.
Načelo zakonitosti
• Povrede zakonitosti: povrede pravnog osnova za donošenje pravnog
propisa niže pravne snage; prekoračenje nadležnosti u vršenju
upravnog nadzora; povreda materijalnog prava, i povreda procesnog
prava, ...
• Izvori nezakonitosti: nepoznavanje zakon i propisa, pretjerana
revnost, samovolja, rutinerstvo u radu i odbojnost prema novinama,
javljanje pravnih praznina, određene društveno-političke okolnosti,
dinamičnost društvenog razvoja, ...
Načelo samostalnosti
• Zakonima o upravi je predviđeno da organi uprave obavljaju poslove
iz svoje nadležnosti samostalno, u skladu sa ustavom, zakonom i dr
propisima (relativna samostalnost).
• Organi uprave su dužni da se pridržavaju smjernica predstavničkih
organa, kao i načelnih stavova i smjernica političko-izvršnih organa.
• Smjernice i načelni stavovi mogu se dati i povodom razrješavanje
konkretnih pravnih situacija, ili više sličnih ili istovrsnih situacija.
• Smjernice i načelni stavovi moraju biti u skladu sa ustavom i
zakonom.
• Samostalnost uprave određuju sljedeći elementi: postojanje
propisima određene samostalnosti; postojanje funkcionalne
samostalnosti, i postojanje finansijske samostalnosti.
Načelo efikasnosti
• Težnja da se što ekspeditivnije i što brže ostvare prava i interesi,
odnosno izvrše obaveze građana, kao i raznih organizacija i
zajednica.
• Organi uprave su u tom cilju dužni da pružaju pomoć u ostvarivanju
i zaštiti prava i interesa građana, kao i organizacija i zajednica.
Načelo javnosti
• Dostupnost kontroli široke javnosti rada organa uprave, što je jedna
od osnovnih pretpostavki za borbu protiv različitih devijacija u radu
organa uprave protiv birokratizma, tehnokratizma, zloupotreba i
prekoračenja javnih funkcija i javnih ovlaštenja i dr. negativnih,
protivustavnih i protivzakonitih pojava.
• Izuzetak: davanje ličnih podataka, podataka povezanih sa državnom
ili vojnom tajnom, kada je suprotno opštem interesu i sl.
• Svaki organ uprave pitanje načina ostvarivanja ovog načela uređuje
pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji.
Načelo saradnje i uzajamnog
obavještavanja
• Cilj saradnje i uzajamnog obavještavanja je: 1) upoznavanje sa
poslovima organa uprave i 2) pribavljanje mišljenja zainteresovanih
organizacija, zajednica i udruženja.
• Širi društveni cilj je blagovremeno uključivanje što više subjekata u
proces ostvarivanja vlasti.
• Obaveza organa uprave da u svom radu sarađuju sa organima
uprave iste i dr. političko-teritorijalnih zajednica i da se uzajamno
informišu.
Pravni akti uprave
• Pravni akti uprave u širem smislu: pravni akti, upravne ili stručne
radnje, odnosno materijalne radnje.
• Pravni akti organa uprave – akti svijesti, volje organa uprave s ciljem da
se određeni društveni odnos reguliše prihvatanjem sadržaja postojećih
pravnih normi ili stvaranjem novih pravnih normi.
• Opšti (normativni) akti organa uprave – akti koje donose organi uprave
u vršenju upravne djelatnosti u cilju regulisanja pravne situacije na
apstraktan, generalan način. (pravilnici, naredbe, uputstva)
• Pojedinačni (konkretni) pravni akti organa uprave – akti koje donose
organi uprave, a koji se odnose na pojedine određene stvari. Dijele se na
upravne akte, akte poslovanje, kao i druge konkretne akte organa
uprave.
• Upravni akt je takav akt kojim organ uprave, organizacija ili zajednica u
vršenju javnih ovlaštenja odlučuje o pravima, obavezama ili pravnim
interesima određenog lica u konkretnom slučaju, odnosno u kakvoj
upravnoj stvari primjenjujući upravni propis.
 OSNOVNA
OBILJEŽJA
UPRAVNOG AKTA
1. Donosilac upravnog akta
1. organi uprave političko-teritorijalnih zajednica,
2. drugi državni organi kad u upravnim stvarima, neposredno
primjenjujući propise, rješavaju o pravima, obavezama ili
pravnim interesima pojedinca, pravnog lica ili dr. stranke,
3. preduzeća, ustanove, i druge organizacije kad u vršenju
povjerenih javnih ovlađtenja rješavaju u upravnim stvarima.
• Stvarni donosilac upravnog akta je službeno lice organa uprave, ali
ga ono ne donosi u svoje ime, nego u ime organa.
2. Konkretnost upravnog akta
• Pravnom normom se reguliše neodređen broj slučajeva čije
nastajanje nije izvjesno, a upravni akt je uvijek konkretan i odnosi
se na određen slučaj ili na određen broj slučajeva.
• Upravni akt može biti i generalan, ali su i u tom slučaju poznata lica
na koja se odnosi po nekom svojstvu.
• Značajna je situacija kad isti organ ima ovlaštenje da o istoj situaciji
donosi i opšte i pojedinačne upravne akte.
3. Autoritativnost upravnog
akta
• Da bi akt bio upravni, mora imati element autoritativnosti.
• Donosilac upravnog akta istupa prema drugom subjektu sa jačom
voljom sa mogućnošću primjene prinude, poštujući načelo
zakonitosti.
• Radi se o jednostranom aktu (kod postupaka koji se vode po zahtjevu
stranke, zahtjev se posmatra samo kao procesna pretpostavka, ne
radi se o dvostranom aktu).
4. Pravno dejstvo upravnog
akta
• Upravni akt izaziva neposredne pravne učinke, njime se rješava o
pravu ili obavezi stranke.
• Postojanje materijalnog propisa ne daje stranci neko pravo ili
obavezu, nego se samo upravnim aktom priznaje neko pravo ili
utvrđuje neka obaveza.
• Izuzetno, pravna norma može izazvati pravne posljedice ex lege.
• Upravni akt djeluje inter partes ili erga omnes. I u drugom slučaju
prvenstveno djeluje među strankama.
• Deklaratorni upravni akti djeluju retroaktivno – ex tunc, a
konstruktivni od momenta donošenja – ex nunc.
5. Jednostranost upravnog akta
• Jednostrana izjava volje organa uprave je jedno od bitnih obilježja
upravnog akta.
• I kad u donošenju upravnog akta učestvuje više organa uprave, on je
i dalje jednostrana izjava volje.
6. Upravna stvar
• Upravna stvar je jedno od obilježja upravnog akta i pretpostavka za
donošenje upravnog akta – ako nema upravne stvari, ne može se
donijeti ni upravni akt.
• Upravna stvar – pojedinačna, konkretna, nesporna situacija koju je
neophodno autoritativno i neposredno urediti, i to upravnim aktom.
• ZUS: Upravni spor može se voditi samo protiv upravnog akta.
Upravni akt, u smislu ZUS-a, jeste akt kojim organ uprave rješava o
izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravnog lica u nekoj
upravnoj stvari.
 VRSTE
UPRAVNIH
AKATA
1. Konstitutivni i deklarativni
upravni akti
• Prema kriterijumu učinka na upravnopravni odnos.
• Konstitutivni upravni akt – ako se upravnim aktom stvara, mijenja
ili ukida upravnopravni odnos (zasniva se određeni pravni odnos,
mijenja se sadržina u postojećem pravnom odnosu ili se njime ukida
ranije uspostavljeni pravni odnos). Djeluje ex nunc.
• Primjer: rješenje o dozvoli građenja, rješenje o dozvoli nošenja
oružja, ...
• Dijele se na: ovlašćujuće (favorabilne), obavezujuće (onerozne),
rekonstruktivne, koji nešto mijenjaju u postojećem pravnom odnosu,
i dekonstitutivne, koji ukidaju pravni odnos.
1. Konstitutivni i deklarativni
upravni akti
• Deklarativni upravni akti – ne stvaraju se nikakvi novi pravni
odnosi, ne utvrđuju se nova ovlaštenja ili obaveze, već se samo
izjavljuje da su takvi odnosi ili obaveze postojale i prije i nezavisno
od egzistiranja takvih akata. Njima se izjavljuje da su u konkretnom
slučaju ispunjeni zakonski uslovi i da s obzirom na utvrđeno
činjenično stanje nastupa određena pravna situacija.
• Primjer: rješenje o prestanku vojne službe, rješenje o valorizaciji
odgovarajućih primanja – penzija, dječije dodatka i sl.
• Djeluju ex tunc – od momenta kad su se stekli uslovi koji su
pretpostavka za stvaranje novog pravnog odnosa.
2. Pravno vezani i diskrecioni
upravni akti
• Prema kriterijumu pravne vezanosti pri donošenju pravnog akta.
• Pravno vezani upravni akti donose se uvijek ako su prethodno
ispunjeni uslovi previđeni materijalnopravnim porpisima. Organ ne
može da bira između više alternativa.
• Najveći broj upravnih akata su pravno vezani upravni akti.
• Upravni akti koji se donose na osnovu slobodne – diskrecione ocjene
– izbor između više alternativa.
• Arbitražna odluka – ovlaštenje da se donese odluka, ali bez
prethodno utvrđenog sadržaja.
• Diskreciono odlučivanje ne obuhvata formalna (proceduralna)
pitanja.
3. Pozitivni i negativni upravni
akti
• Prema tome da li se upravnim aktom proizvodi kakva promjena u
pravnim odnosima ili ne.
• Pozitivni upravni akti – proizvode neku promjenu u postojećim
pravnim odnosima.
• Negativni pravni akti – akti kojima se odbija stvaranje bilo kakve
promjene u postojećim pravnim odnosima. Najčešće se donose po
zahtjevu stranke.
• Posebna vrsta negativnog upravnog akta – kada organ po zahtjevu
stranke nije donio rješenje u propisanom roku (šutnja uprave).
4. Generalni i individualni
upravni akti
• Po kriterijumu lica o čijim se pravima, obavezama ili pravnim
interesima odlučuje.
• Generalni upravni akti odnose se na konkretan slučaj, ali lica na
koja se odnosi nisu poimenično u njemu navedena.
• Individualni upravni akti sadrže pojedinačno i poimenično sva lica
na koja se odnosi bez obzira koliko ih ima.
5. Upravni akti koji se donose po službenoj dužnosti i
upravni akti koji se donose po zahtjevu stranke

• Po kriterijumu inicijative za donošenje upravnog akta.

• Upravni akti koji se donose po službenoj dužnosti su akti koji
nadležni organ donosi po svojoj inicijativi.
• Upravni akti koji se donose po zahtjevu stranke su akti koji se ne
mogu donijeti bez zahtjeva stranke.
 POGREŠNI
UPRAVNI AKTI
Pogrešni upravni akti
• Tehnički (privremeni) i pravni nedostaci.
• Pogrešni upravni akti: neispravni upravni akti, protivpravni upravni
akti i necjelishodni upravni akti.
• Protivpravni upravni akti, koji vrše direktnu povredu zakonskog ili
dr propisa, dijele se na oborive (rušljive) i ništave upravne akte.
Rušljivi upravni akti
• Oborivi (rušljive) upravni akti sadrže u sebi jednu ili više takvih
pravnih povreda koje mogu, a ne moraju da budu stavljeni van snage
od strane nadležnog organa. Zadržavaju svoju pravnu snagu i po
proteku određenog vremena stiču svojstvo pravosnažnosti.
• U propisanom roku, stranka ili nadležni organ po službenoj dužnosti,
mogu koristeći redovna ili vanredna pravna sredstva, doprinijeti da
se ukloni takav pravni akt iz pravnog poretka.
• Razlozi rušljivosti: formalnopravni i materijalnopravni.
• Rušljivi upravni akti mogu se napadati u instancionom i
upravnosudskom postupku.
Ništavi upravni
• Ništavi upravni akti sadrže akti
u sebi najteže povrede pravnih pravila
odnosno takvu povredu načela zakonitosti usljed čega dovode do
nemogućnosti osnaženja, odnosno konvalidacije bez obzira na
protek vremena.
• Na ništavost se može pozivati u svako doba. Oglašavanje ništavim
se sprovodi po zahtjevu stranke ili po službenoj dužnosti i djeluje
ex tunc – retroaktivno.
• Oglašavanje ništavim vrši se deklarativnim upravnim aktom.
• Ništavim se oglašava rješenje (po ZUP-u):
• 1) koje je u upravnom postupku donijeto u stvari iz sudske
nadležnosti ili u stvari o kojoj se uopšte ne može rješavati u
upravnom postupku; 2) koje bi svojim izvršenjem moglo
prouzrokovati neko djelo kažnjivo po krivičnom zakonu; 3) čije
izvršenje uopšte nije moguće; 4) koje je donio organ bez prethodnog
zahtjeva stranke, a na koje rješenje stranka nije naknadno izričito
ili prešutno pristala, i 5) koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj
izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti.
AKTI UPRAVE
KOJI NISU
UPRAVNI AKTI
Akti uprave koji nisu upravni
akti
• Konkretni akti uprave – vanupravni akti, proste radnje, radnje
izvršavanja, materijalni akti, materijalne operacije.
• Zajednička karakteristika ovih kata i radnji – zadovoljavanje opšteg
interesa, kao i individualnih i zajedničkih potreba građana od strane
organa državne uprave, i dr.
• Materijalne radnje takođe predstavljaju izvršavanja zakona i dr
propisa.
Oblici upravnih radnji
• Materijalne radnje u užem smislu: evidentiranje određenih činjenica,
koje se smatraju istinitim – formalizovana upravna radnja, odn
realni akti.
• Primanje izjava – u vezi sa izvršavanjem nekih obaveza (poziv na
zdravstvenu kontrolu jednog lica, poziv na podnošenje poreskih
prijava, i sl).
• Akti obavještavanja, poučavanja, savjetovanja, i dr. kao oblici
stručne pomoći koji su upućeni samoinicijativno ili na traženje
organa uprave nižih političko-teritorijalne zajednica...
• Dr oblici: upravne radnje koje se primjenjuju prema dobrima,
upravne radnje prema ličnostima, upravne radnje koje se
primjenjuju u redovnim situacijama, radi osiguranja reda i mira,
sigurnosti, upravne radnje koje se primjenjuju u vanrednim
prilikama.
UPRAVNI
NADZOR
• Jedna od najznačajnijih komponenti upravne djelatnosti.
• Nadzor – skup aktivnosti kojim se rad nad kojim se vrši nadzor,
preobražava u rad koji je trebalo vršiti.
• Upravni nadzor je nadzor koji vrše organi uprave i sa njima
izjednačene institucije, koji se, na osnovu povjerenih javnih
ovlaštenja, vrše nad radom različitih subjekata.
• Upravni nadzor čini nadzor nad autoritativnim pojedinačnim
pravnim aktima, odnosno nad donošenjem pojedinačnih upravnih
akata i nad obavljanjem upravnih radnji, kad se upravni nadzor
transformiše u kontrolu uprave, odnosno upravnu kontrolu uprave.
Oblici upravnog nadzora
1) Nadzor nad zakonitošću akata kojima se rješava u upravnim
stvarima,
2) Nadzor nad zakonitošću rada preduzeća, ustanova i dr
organizacija, kada je to zakonom utvrđeno, i
3) Inspekcijski nadzor.
Nadzor nad zakonitošću akata kojim se
rješava u upravnim stvarima
• ...vrše organi uprave prilikom odlučivanja o žalbi, odnosno drugom
pravnom sredstvu (instancioni nadzor).
• Kontrolu zakonitosti ovih upravnih akata, kada su na to zakonom
ovlašteni, organi uprave ne vrše samo prilikom odlučivanja o žalbi,
već mogu imati i druga ovlaštenja – poništavanje po pravu nadzora,
ukidanje konačnih rješenja i sl.
Nadzor nad zakonitošću rada
preduzeća, ustanova i dr pravnih lica
• (FBiH) Nadzor nad zakonitošću upravnih i drugih akata koja donose pravna lica sa javnim ovlaštenjima organi uprave vrše
u odnosu na rješavanje o pravima i obavezama građana i pravnih lica koja su zakonom ili odlukom gradskog, odnosno
opštinskog vijeća, u skladu sa zakonom, prenijeta da o njima odlučuju pravna lica sa javnim ovlaštenjima.
• (RS) Nadzor nad zakonitošću i cjelishodnošću rada obuhvata:
a) kontrolu zakonitosti rada i postupanja,
b) kontrolu i ocjenu efikasnosti, ekonomičnosti i efektivnosti,
v) kontrolu cjelishodnosti organizacije obavljanja poslova i osposobljenosti državnih službenika i namještenika za obavljanje
tih poslova i
g) odnose državnih službenika prema strankama.
(2) U vršenju nadzora se:
a) pokreće postupak za ocjenu ustavnosti i zakonitosti opštih akata,
b) nalaže izvršavanje utvrđenih obaveza,
v) predlaže prestanak, odnosno zabrana rada ustanove ili drugog pravnog lica, i
g) preduzimaju druge mjere utvrđene posebnim propisom.
• Zaključak: U FBiH se ovakav oblik upravnog nadzora odnosi samo na institucije s javnim ovlaštenjima.
• Brčko distrikt: Organi javne uprave vrše upravni nadzor nad zakonitošću akata kojima se rješava u: upravnim stvarima o
pravima i dužnostima subjekata prava, nadzor nad zakonitošcu rada pravnih subjekata i inspekcijski nadzor, kada su za to
ovlašteni zakonom i drugim propisima.
Inspekcijski nadzor
• Vrši se nad uže određenim oblastima društvenog života, odnosno nad
određenim djelatnostima u društvu;
• Vršioci nadzora su specijalizovani i posebno kvalifikovani za
obavljanje bitnih aktivnosti u okviru ostvarivanja ovog nadzora,
• Nadzor se sprovodi posebnim metodama – inspekcijskim metodama,
• Vršioci nadzora raspolažu specifičnim ovlaštenjima i mogu
primjenjivati posebna sredstva.
Inspekcijski nadzor
• U okviru nadležnosti organa uprave, inspekcije vrše inspekcijski nadzor.
• Rijetko su koncentrisane u jendom organu po funkcionalnom principu.
• Inspektore postavlja i smjenjuje rukovodilac organa uprave.
• Ovlašteni inspektori – ad hoc inspektori.
• Organizacija inspekcijskih službi je predmet razrade pravilnika o
unutrašnjoj organizaciji organa uprave, osim ako su inspekcijske službe
uređene po funkcionalnom principu.
• Pravilnikom se utvrđuje koja će vrsta organizacione jedinice imati usvom
djelokrugu inspekcijske poslove.
• Inspektorat, kao osnovna organizaciona jedinica za vršenje inspekcijskih
poslova, može imati odsjeke kao unutrašnje organizacione jedinice po
određenim oblastima.
Inspekcijski nadzor
• Entitetski i kantonalni organi uprave, koji su nadležni za obavljanje
poslova inspekcijskog nadzora, mogu imati i detaširane, odnosno
područne jedinice organizovane izvan sjedišta organa uprave.
• Opštinski organi uprave više nemaju pretpostavku prvostepene
nadležnosti u oblasti upravnog nadzora, a poslove inspekcijskog
nadzora mogu obavljati samo ako im je to zakonom povjereno.
• Ovlaštenja inspektora, način organizovanja, postupak i druga
pitanja uređuju se zakonom.
Inspekcijska ovlaštenja
• Ostvarivanje neposrednog uvida u poslovanje i postupanje
raznovrsnih organizacija i zajednica, građana i građanskopravnih
lica u pogledu pridržavanja propisa i opštih akata;
• Pregledanje poslovnih prostorija i drugih objekata rada, proizvoda i
druge robe, isprava i drugih dokumenata, kao i procesa rada;
• Utvrđivanje identiteta lica kada je to potrebno,
• Vršenje ličnog pretresa kada je to zakonom određeno.
Inspekcijska ovlaštenja
• Zapisnik se sačinjava o svakom inspekcijskom pregledu u skladu sa odredbama ZUP-a.
• Aktivnost inspektora zavisi od nađenog stanja, i može biti: preventivna, korektivna i
represivna.
• Inspekcija treba da pruži pomoć u sprovođenju propisa i mjera i da ukazuje na potrebu
njihovog sprovođenja.
• Pravo i dužnost inspektora je da naredi otklanjanje utvrđenih nepravilnosti i
nedostataka u određenom roku, o čemu donosi pismeno rješenje.
• Kada se ne otklone nepravilnosti i nedostaci u određenom roku ili se radi o povredi
propisa ili opšteg akta koje predstavlja povredu radne dužnosti, prekršaj, privredni
prestup ili krivično djelo, inspektor je dužan da:
 bez odlaganja podnese zahtjev za utvrđivanje odgovornosti zbog povrede radne dužnosti,
 izrekne i odmah naplati novčannu kaznu, na licu mjesta ili podnosi zahthev za
pokretanje prekršajnog postupka,
 podnese nadležnom javnom tužiocu prijavu zbog učinjenog privrednog prestupa ili
krivičnog djela.
 OBAVLJANJE
POSLOVA ORGANA
UPRAVE U VEZI
SA LIČNIM
STATUSOM
GRAĐANA
Lično ime
• Lično prava građana sui generis (lično ime je pravo građanina, a
dužnost mu je da se njime služi).
• Lično ime sastoji se od imena i prezimena.
• Lično ime djeteta određuju roditelji sporazumno, odnosno organ
starateljstva.
• Promjena ličnog imena neće se odobriti licu protiv kojeg se vodi
krivični postupak, odnosno već osuđenom licu.
• Rješenje o promjeni ličnog imena na zahtjev stranke donosi organ
uprave, a dostavlja se matičaru radi upisa u odgovarajuću matičnu
knjigu.
Evidencije o ličnom statusu
građana
• Matične knjige i evidencije o državljanstvu.
- Matične knjige – javne knjige u koje se upisuju lična stanja građana:
rođenje, vjenčanje i smrt. Prema tome, postoje matične knjige
rođenih, vjenčanih i umrlih.
- Matična služba vrši se po matičnim područjima za koja se vode sve
tri vrste matičnih knjiga, a vode se u nadležnoj opštinskoj službi,
odnosno organu uprave i u mjesnim kancelarijama.
- Matične knjige vode matičari.
- Upisi o rođenju, braku i smrti su osnovni upisi, a svi ostali su
naknadni upisi.
Matična knjiga rođenih
• Upisuje se činjenice rođenja i sljedeći podaci: ime i prezime, spol
djeteta, dan, mjesec, godina, čas i mjesto rođenja, državljanstvo,
datum i mjesto rođenja roditelja, državljanstvo, prebivalište i adresa
stana. U RS-u se, pored toga, upisuju i vjeroispovijest i nacionalnost.
• Naknadno se upisuju usvojenje, pozakonjenje, priznavanje i
utvrđivanje očinstva, zaključenje i prestanak braka, poništenje
braka, promjena imena, smrt....
• Rok za prijavu rođenja je 15 dana od rođenja, odnosno 24 sata ako je
dijete mrtvo rođeno.
Matična knjiga vjenčanih
• Upisuje se činjenica zaključenja braka, kao i sljedeći podaci: ime i
prezime, dan, mjesec, godina i mjesto rođenja, državljanstvo,
prebivalište i adresa stana bračnih drugova, dan, mjesec, godina i
mjesto zaključenja braka, izjave bračnih drugova o njihovom
prezimenu, ime i prezime roditelja, ime i prezime, kao i prebivalište
svjedoka, ime i prezime službenog lica pred kojim je brak zaključen i
ime i prezime matičara.
• Naknadno se upisuju oglašavanje braka nepostojećim, poništenje i
prestanak braka, kao i promjene imena i prezimena bračnih
drugova.
• Zaključenje braka upisuje se u matičnu knjigu vjenčanih koja se vodi
za matično područje u kome je brak sklopljen.
Matična knjiga umrlih
• Upisuju se činjenice smrti i sljedeći podaci: ime i prezime umrlog,
njegovo prezime prije zaključenja braka, spol, dan, mjesec, godina,
čas i mjesto smrti, dan, mjesec, godina i mjesto rođenja, bračno
stanje, državljanstvo, prebivalište i adresa stana, ako je umrli bio u
braku, upisuju se i ime i prezime bračnog druga i njegovo prezime
prije zaključenja braka, ime i prezime roditelja umrlog, ime i
prezime i prebivalište lica koje je prijavilo smrt, odnoso naziv
organizacije ako je smrt prijavila organizacija.
• Proglašenje nestalog lica umrlim i podatak o smrti koji je utvrđen u
sudskom postupku.
Vođenje matičnih knjiga
• Matične knjige se vode u dva primjerka – izvorni i ovjereni prepis ili
ovjerena fotokopija izvornika.
• Izvornik matičnih knjiga čuva matičar, a drugi primjerak matičnih
knjiga nadležni organ unutrašnjih poslova.
• Matične knjige o ličnim stanjima državljana BiH u inostranstvu vode
diplomatska i konzularna predstavništva BiH.
Evidencije o državljanstvu
• Zakon o državljanstvu BiH
• Evidencije o državljanstvu upisuju se u matične knjige rođenih bez
posebne odluke (porijeklo, rođenje na teritoriji, usvajanje).
• Evidencije o sticanju državljanstva po osnovu naturalizacije vode
ministarstva unutrašnjih poslova entiteta.
• Državljanstvo se dokazuje uvjerenjem o državljanstvu.
Matični broj građana
• Osnov za registar stanovništva, jedinstvena evidencija o građanima u
BiH
• 13 cifara svrstanih u 6 grupa:
- Dan rođenja (2)
- Mjesec rođenja (2)
- Godina rođenja (3)
- Broj registra (2)
- Kombinacija pola i rednog broja za lica rođena istog dana (3)
- Kontrolni broj (1)
• Matični broj određuje opštinski organ za unutrašnje poslove prema
mjestu prebivališta, a za novorođeno dijete prema mjestu rođenja.
• Matični broj obavezno se upisuje u sve evidencije i isprave koje o
građanima vode organi uprave.
 UPRAVNO
PROCESNO
PRAVO
Upravni postupak
• Procesni propisi – propisi koji sadrže norme o nadležnosti, radu i
obliku radnji koje organi preduzimaju, formi akata koji se donose,
kao i dr procesnim pitanjima.
• Propisi o upravnom postupku služe za ostvarivanje
materijalnopravnih propisa.
• Postupci se dijele na sudske i upravne.
• Upravno procesno pravo predstavlja skup pravnih pravila kojima se
uređuje način postupanja, odn procesuiranje upravnih predmeta,
odn upravnih stvari od strane ovlaštenih organa, organizacija i
zajednica.
Upravni postupak
• Upravni postupak – precizno utvrđena pravna pravila pomoću kojih
se obezbjeđuje i vrši ostvarivanje, odn. realizacija
materijalnopravnih propisa upravnopravne prirode sa ciljem da se
donese zakonito rješenje, kojim se odlučuje o pravima, obavezama i
pravnim interesima raznih subjekata, odnosno stranaka u upravnom
postupku.
Upravna stvar
• Postoje različita stanovišta o tome šta je to „upravna stvar“
1) Obavezna primjena ZUP-a odnosi se samo na određene upravne
stvari, a ne na sve. Opštom generalnom klauzulom navodi se da se
radi samo o upravnim stvarima u kojima se neposrednom primjenom
propisa rješava o pravima, obavezama ili pravnim interesima
građana, pravnih lica, dr stranke, zatim da su elementi koji
obilježavaju upravnu stvar: konkretnost, autoritativnost i pravno
djelovanje.
Upravna stvar
2) Drugo stanovište polazi od prirode propisa – upravnopravni propisi
(pojedinačne konkretne stvari, koje se rješavaju rješenjem u
upravnom postupku).
3) Treće stanovište polazi od predmeta upravnog spora – upravni akt,
a ne akt uprave, kojim se mijenja ili ukida neki pravni odnos.
Upravna stvar
• Zaključak: upravna stvar je pojedinačna, konkretna situacija, koju je
neophodno autoritativno i neposredno urediti, i to upravnim aktom.
• Član 19a. ZUP BiH
Upravna stvar je svaka stvar u kojoj javnopravni organ u
upravnom postupku odlučuje o pravu, obavezi ili
pravnom interesu stranke neposredno primjenjujući
zakone, druge propise i opšte akte kojima se uređuje
odgovarajuća upravna oblast.
Izuzetno od ove odredbe, upravna stvar je ona stvar koja
je nekim zakonom izričito određena kao takva.
• Upravne radnje (akti uprave) razlikuju se od upravne stvari.
Upravna stvar u uporednom
pravu
• Upravna stvar u srpskom zakonodavstvu
Član 2 Zakona o opštem upravnom postupku
1) Upravna stvar, u smislu ovog zakona, jeste pojedinačna situacija u kojoj organ,
neposredno primenjujući zakone, druge propise i opšte akte, pravno ili faktički
utiče na položaj stranke tako što donosi upravne akte, donosi garantne akte,
zaključuje upravne ugovore, preduzima upravne radnje i pruža javne usluge.
(2) Upravna stvar je i svaka druga situacija koja je zakonom određena kao
upravna stvar.
• Upravna stvar u hrvatskom zakonodavstvu:
Članak 2 Zakona o opštem upravnom postupku
1) Upravnom stvari smatra se svaka stvar u kojoj javnopravno tijelo u upravnom
postupku rješava o pravima, obvezama ili pravnim interesima fizičke ili pravne
osobe ili drugih stranaka (u daljnjem tekstu: stranke) neposredno primjenjujući
zakone, druge propise i opće akte kojima se uređuje odgovarajuće upravno
područje.
(2) Upravnom stvari smatra se i svaka stvar koja je zakonom određena kao
upravna stvar
Kodifikacija upravnog
postupka
• Kodifikacija – prikazivanje, sređivanje, sistematizovanje i povezivanje
svih procesnih instituta koji se odnose na upravni postupak u jedan
zakonik ili kodeks.
• Prva kodifikacija upravnog postupka u Austriji 1925. sa sljedećim
zakonima: Zakon o opštem upravnom postupku, Zakon o opštim
odredbama administrativno-kaznenog prava i administrativno-kaznenog
postupka, Zakon o administrativnom izvršenju. Zakoni su rezultat
dugogodišnjeg stvaralačkog rada bečkog Vrhovnog suda (1875.-1925.) i
ponovo su proglašeni 1950. u obnovljenoj Republici.
• Uzor za našu Jugoslaviju u obradi instituta procesnog prava (1930.)
• Postoje zemlje (Engleska) koje nemaju kodifikaciju, ali imaju
fragmentarne i rasute pravne propise kojima se uređuju
upravnoprocesna pitanja.
• Postoje i države koje nemaju uopšte upravnoprocesne propise
(Francuska). Postoje samo procesna pravila koja su iterne prirode. U ovu
grupu spada većina zemalja svijeta.
Razvoj kodifikacije upravnog
postupka u Jugoslaviji
• Zakon o opštem upravnom postupku u Jugoslaviji 1930. koji je
pripremio akademik Ivo Krbek.
• 1945-1956. propisi su prestali da važe, kao i ZUP. Pravne praznine
bivale su popunjavane odredbama Opšteg zakona o narodnim
odborima iz 1945. Značajno je donošenje ZUS-a 1952.
• 1956. ZUP Jugoslavije, kojim se preuzete mnoge odredbe iz starog
ZUP-a. Proklamovano je poštovanje načela zakonitosti i zaštita
prava subjekata u upravnom postupku.
• ZUP je, ustvari, bio kodifikacija upravnog procesnog prava.
Razvoj kodifikacije upravnog
postupka u BiH
• Uredba sa zakonskom snagom o preuzimanju Zakona o opštem
upravnom postupku – prečišćen tekst
• Nakon Dejtonskog sporazuma... važili su propisi, dok drukčije ne
odrede kompetentni organi vlasti u BiH
• ZUP BiH ("Službeni glasnik BiH", br. 29/02, 12/04, 88/07, 93/09, 41/13
i 53/16)
• FBiH – Zakon o upravnom postupku 1998.
• RS – Zakon o opštem upravnom postupku 2002.
• Brčko distrikt – Zakon o upravnom postupku 2000.
Vrste upravnog postupka
• Opšti i posebni upravni postupci.
• Opšti upravni postupak obuhvata skup pravila postupanja za
rješavanje pojedinih upravnih stvari koja se mogu primijeniti za
postupak i rad organa uprave, kao i drugih državnih organa i
organizacija i zajednica, kad u vršenju javnih ovlaštenja rješavaju o
pravima, obavezama ili pravnim interesima pojedinaca, pravnih lica
ili druge stranke.
Vrste upravnog postupka
• Posebni upravni postupci obuhvataju procesnopravna pravila
(nadležnost, forme akata, radnje, izvršavanja, i sl.) koja su obično
sadržana u zakonu kojim se reguliše rad nekog organa ili materija u
određenoj upravnoj oblasti (primjer: carinska služba, unutrašnji
poslovi, doprinosi i porezi, prostorno uređenje i dr.).
• ZUP u odnosu na ovakve propise ima dopunski, rezervni,
supsidijarni karakter.
• Organi javne uprave dužni su primjenjivati ZUP kao potpuni zakon
pravne prirode ili kao dopunska (supsidijarna) procesna pravila.
• Drugačija regulativa postupanja pri rješavanju u upravnim stvarima
počiva na tri zakonske pretpostavke:
1) Posebna pravila uređuju pojedina pitanja postupka koja ne mogu
biti suprotna načelima ZUP-a;
2) Grupe posebnih pravila moraju se odnositi na određenu upravnu
oblast i to samo ukoliko je takva posebna regulativa zbog
specifičnosti određene upravne oblasti neophodna da bi se u njoj
moglo postupati;
3) Odstupanje od određenih normi opšteg upravnog postupka može
se vršiti samo zakonom.
ORGANI I INSTITUCIJE KOJE IMAJU
JAVNA OVLAŠTENJA NADLEŽNE ZA
VOĐENJE UPRAVNOG POSTUPKA I
RJEŠAVANJE UPRAVNIH STVARI
ZUP BiH
• ZUP-om se utvrđuju pravila upravnog postupka po kojima
postupaju organi uprave Bosne i Hercegovine kad u upravnim
stvarima, neposredno primjenjujući propise, rješavaju o
pravima, obavezama ili pravnim interesima fizičkih lica,
pravnih lica ili drugih stranaka u upravnim stvarima koje su u
nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine.
• Po ovom Zakonu dužna su postupati i pravna lica koja imaju
javna ovlaštenja u okviru svog djelokruga, a koja primjenjuju
pravila upravnog postupka.
ZUP FBiH
• Po ovom zakonu dužni su postupati organi uprave Federacije i
organi uprave kantona, kao i gradske i opštinske službe za
upravu i drugi organi kad u upravnim stvarima, neposredno
primjenjujući propise, rješavaju o pravima, obavezama ili
pravnim interesima građana, pravnih lica ili drugih stranaka.
• Nadležna tijela kantona mogu donositi dopunska pravila
upravnog postupka, koja moraju biti u skladu sa ovim zakonu.
• Po ovom zakonu dužna su postupati i preduzeća (društva),
ustanove i druga pravna lica kad u obavljanju javnih ovlaštenja
koja su im povjerena zakonom ili propisom gradskog ili
opštinskog vijeća rješavaju u upravnim stvarima.
ZUP RS
• Po ZUP-u RS dužni su da postupaju republički organi uprave,
kad u upravnim stvarima, neposredno primenjujući propise,
rješavaju o pravima, obavezama ili pravnim interesima
pojedinca, pravnog lica ili druge stranke, kao i kad obavljaju
druge poslove utvrđene ovim zakonom.
• Po ovom zakonu dužni su da postupaju i organi grada i opštine
kad na osnovu zakona obavljaju poslove državne uprave, kao i
privredna društva, ustanove i druge organizacije, kad u
vršenju javnih ovlaštenja, koja su im povjerena zakonom
rješavaju, odnosno kad obavljaju druge poslove iz stava 1.
ovog člana
ZUP Brčko distrikta BiH
• Po ZUP-u Brčko distrikta BiH dužna su postupati odjeljenja Vlade
Brčko distrikta, i drugi organi, kad u upravnim stvarima,
neposredno primjenjujući propise rješavaju o pravima, obavezama ili
pravnim interesima fizičkih ili pravnih lica ili drugih stranaka.
• Po ovom zakonu dužna su postupati i preduzeća, ustanove i druga
pravna lica kad u obavljanju javnih ovlaštenja koja su im povjerene
zakonom ili ugovorom, rješavaju u upravnim stvarima.
NAČELA UPRAVNOG
POSTUPKA
Osnovna načela upravnog
postupka
• Načelo zakonitosti
• Načelo zaštite prava građana i zaštite javnog interesa
• Načelo efikasnosti
• Načelo materijalne istine
• Načelo saslušanja stranke
• Načelo slobodne ocjene dokaza
• Načelo samostalnosti u rješavanju
• Načelo dvostepenosti
• Načelo pravosnažnosti rješenja
• Načelo ekonomičnosti postupka
• Načelo o dužnosti pružanja pomoći neukoj stranci
• Načelo o upotrebi jezika i pisma
Načelo zakonitosti
• Obaveza organa uprave i institucija sa javnim ovlaštenjem kada
postupaju u upravnim stvarima da ih rješavaju na osnovu zakona i
drugih propisa, kao i opštih autonomnih akata institucija sa javnim
ovlaštenjem koje one donose na osnovu javnih ovlaštenja.
• Kako se ostvaruje načelo zakonitosti:
1. Svi akti donijeti u upravnom postupku moraju biti zasnovani na
zakonu ili dr opštem propisu;
2. Sva službena lica kada rješavaju o pravima i obavezama ili o
primjeni mjere prinude ili ograničenja, mogu to činiti samo u
zakonom propisanom postupku u kome su dužni dati mogućnost
stranci da brani svoje interese i prava.
• Zakonito postupanje odnosi se na primjenu materijalnopravnih
propisa, kao i pravila upravnog postupka.
Načelo zakonitosti
• Povrede zakonitosti:
1. nenadležno postupanje
2. povreda propisa o postupku
3. povreda materijalnog propisa
4. pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje
5. nezakonitost u cilju ili svrsi
Načelo zakonitosti u ZUP-u
• Član 4
Organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja kada postupaju u
upravnim stvarima dužni su da te stvari rješavaju na osnovu zakona i
drugih propisa.
U upravnim stvarima u kojima je organ, odnosno institucija koja ima
javna ovlaštenja po zakonu, ili ugovoru, ovlašten da rješava po
slobodnoj ocjeni, rješenje mora biti donijeto u granicama ovlaštenja i
u skladu s ciljem s kojim je ovlaštenje dato.
Načelo zaštite prava građana i zaštite
javnog interesa
• Zaštita prava građana - što lakše stranke da zaštite i ostvare svoja
prava. Svaki građanin se stara sam o ostvarivanju svojih prava.
Međutim, ni organ uprave ne smije biti pasivan u tom pogledu.
• Organ koji vodi postupak dužan je da se stara o zaštiti javnog
interesa. Zakonom nije definisan javni interes, te se o tome vodi
računa u svakoj pojedinačnoj situaciji.
 Načelo zaštite prava građana i zaštite
javnog interesa u ZUP-u

Član 5
• Kad organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja vode postupak i
rješavaju, dužni su da strankama omoguće da što lakše ostvare svoja
prava, vodeći pri tom računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na
štetu prava drugih lica niti u suprotnosti sa zakonom utvrđenim javnim
interesom.
• Kad službeno lice koje postupa u nekoj upravnoj stvari, s obzirom na
postojeće činjenično stanje, ocijeni da određena stranka ima osnova za
ostvarenje nekog prava, dužno je upozoriti je na to.
• Ako se na osnovu zakona strankama nalažu kakve obaveze, prema
njima će se primjenjivati one mjere predviđene propisima koje su za njih
povoljnije, ako se takvim mjerama postiže cilj zakona.
Načelo efikasnosti
• Organ uprave dužan je upravne stvari rješavati uspješno,
djelotvorno i brzo, bez odugovlačenja.
• Primjenjujući ovo načelo, organ uprave ne smije zanemariti i druga
načela (zakonitosti, materijalne istine).
• Naročito dolazi do izražaja kod pribavljanja po službenoj dužnosti
podataka o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija,
poštovanje rokova i sl.)
Načelo efikasnosti u ZUP-u
• Član 6
• Kad organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja rješavaju u
upravnim stvarima dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje
prava i interesa građana, preduzeća, ustanova i drugih pravnih
lica.
Načelo materijalne istine
• Suprotno načelu formalne istine.
• Obaveza utvrđivanja svih činjenica i okolnosti, pitanje dokazivanja
određenih činjenica u zavisnosti od toga koliko utiče na rješavanje
stvari, dokazivanje da su mikrofilmske kopije isprave ili
reprodukcija neistinite, u toku cijelog postupka službeno lice koje
vodi postupak može upotpunjavati činjenično stanje i izvoditi dokaze
o onim činjenicama koje ranije nisu bile iznijete, organ nadležan za
rješavanje donosi rješenje na bazi činjenica utvrđenih u postupku ...
Načelo materijalne istine
• Povreda načela materijalne istine:
u upravnom postupku nisu utvrđene sve odlučne činjenice za pravilno
odlučivanje o konkretnoj upravnoj stvari (nisu izvedeni svi dokazi,
dokazi nisu dobro rangirani, ...)
Načelo materijalne istine
• Odstupanje od načela materijalne istine: kad organ uprave može da riješi konkretnu upravnu
stvar po skraćenom postupku.
- Organ može po skraćenom postupku riješiti stvar neposredno:
• 1) ako je stranka u svom zahtjevu navela činjenice ili podnijela dokaze na osnovu kojih se može
utvrditi stanje stvari, ili ako se to stanje može utvrditi na osnovu opštepoznatih činjenica koje
su organu poznate;
• 2) ako se stanje stvari može utvrditi na osnovu službenih podataka kojima organ raspolaže, a
nije potrebno posebno saslušanje stranke radi zaštite njenih prava, odnosno pravnih interesa;
• 3) u slučaju kad je propisom predviđeno da se stvar može riješiti na osnovu činjenica
ili okolnosti koje nisu potpuno dokazane ili se dokazima samo posredno utvrđuju, ali su
činjenice ili okolnosti učinjene vjerovatnim, a iz svih okolnosti proizilazi da se zahtjevu stranke
ima udovoljiti;
• 4) kad je riječ o preduzimanju u javnom interesu hitnih mjera koje se ne mogu
odgađati, a činjenice na kojima rješenje treba da bude zasnovano su utvrđene ili bar
učinjene vjerovatnim.
Načelo materijalne istine u
ZUP-u
Član 7
• U postupku se mora utvrditi pravo stanje stvari i u tom cilju moraju
se utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i
pravilnog rješenja.
Načelo saslušanja stranke
• Ovo načelo proteže se tokom cijelog postupka.
• Stranku je potrebno blagovremeno pozvati na raspravu.
• Stranci se mora dati dovoljan rok da se pripremi za raspravu.
• Odstupanja: rješavanje u skraćenom postupku.
• Razlog za poništavanje prvostepenih rješenja!
Načelo saslušanja stranke u
ZUP-u
Član 8
• Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se
izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje
rješenja.
• Rješenje se može donijeti bez prethodnog izjašnjenja stranke samo u
slučajevima kad je to zakonom dopušteno.
Načelo slobodne ocjene dokaza
• Ovlaštenje službenog lica da odluči o tome koje će činjenice uzeti kao
dokazane.
• Nema obavezu da prizna kao potpuni dokaz: iskaz svjedoka,
vještaka, privatnu ispravu, ali ima obavezu da prizna javnu ispravu,
dok se u odgovarajućem postupku ne dokaže suprotno.
• Da li je samovoljno službeno lice? Nije. U obrazloženju rješenja
dužno je obrazložiti razloge koji su bili odlučni pri ocjeni dokaza.
Načelo slobodne ocjene dokaza
u ZUP-u
Član 9
• Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlašteno službeno lice
po svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog
dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata
cjelokupnog postupka.
Načelo samostalnosti u
rješavanju
• Organi uprave su samostalni u svom radu i odgovorni su za svoj rad
predstavničkom tijelu, odn političko-izvršnom organu.
• Primjena ovog načela isključuje dobijanje konkretnih uputstava za
rješavanje konkretne stvari, osim u zakonom predviđenim
slučajevima.
Načelo samostalnosti u
rješavanju u ZUP-u
• Član 10
• Organ vodi upravni postupak i donosi rješenje
samostalno, u okviru ovlaštenja datih zakonom
i drugim propisima.
• Ovlaštena službena lica organa nadležnog
za vođenje postupka samostalno utvrđuju
činjenice i okolnosti i na osnovu utvrđenih
činjenica i okolnosti primjenjuju propise na
konkretni slučaj.
Načelo samostalnosti u
rješavanju u ZUP-u BiH
• Član 14a.
• Stranke su dužne u postupku da govore
istinu i da ne zloupotrebljavaju prava koja
su im priznata ovim ili drugim zakonom,
odnosno propisom.
• Organ mora spriječiti svaku zloupotrebu
prava koja stranka ima u postupku.
Načelo dvostepenosti
• Samo se zakonom može isključiti pravo na žalbu!
• Kada je žalba isključena, vodi se računa o tome da je na drugi način
obezbijeđena zaštita prava građana i dr subjekata.
• Za izjavljivanje žalbe potrebno je postojanje prvostepenog rješenja, a
u slučaju „šutnje administracije“ smatra se da je donijet negativan
akt.
• Drugostepena rješenja se ne mogu pobijati u instancionom, nego u
upravnosudskom postupku.
Načelo dvostepenosti u ZUP-u
• Pravo žalbe
Član 11
• Stranka ima pravo žalbe protiv prvostepenog rješenja (Apelacionoj
komisiji). Samo zakonom može se propisati da u pojedinim upravnim
stvarima žalba nije dopuštena, i to ako se na drugi način osigura
zaštita prava i zakonitosti.
• Pod uslovima iz ovog zakona stranka ima pravo žalbe (Apelacionoj
komisiji) i u slučaju kad prvostepeni organ nije u propisanom roku
donio rješenje o njenom zahtjevu.
• Protiv rješenja (Apelacione komisije) žalba nije dopuštena.
Načelo pravosnažnosti rješenja
u ZUP-u
• Formalna prvaosnažnost: nije moguće ulagati žalbu, niti pokrenuti
upravni spor protiv upravnog akta.
• Materijalna pravosnažnost: pored ova dva uslova, potrebno je da je
upravnim aktom uspostavljeno neko pravo, odnosno obaveza za
stranku. Posljedica materijalne pravosnažnosti je nemogućnost
organa uprave koji je donio pravosnažno rješenje da se ponovo upusti
u njegovo rješavanje van slučajeva poništavanja, ukidanja ili izmjene
koji su predviđeni zakonom.
• Formalna pravosnažnost veže stranku, a materijalna sam organ koji
je donio akt.
• Pravna sigurnost
Načelo pravosnažnosti rješenja
u ZUP-u
Konačnost rješenja
Član 12
• Rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti redovno pravno sredstvo (žalba)
u upravnom postupku (konačno rješenje), može se poništiti, ukinuti ili
izmijeniti samo u slučajevima koji su ovim ili drugim zakonom
predviđeni.
Pravosnažnost rješenja
Član 13
• Rješenje protiv koga se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor
(pravosnažno rješenje), a kojim je stranka stekla određena prava,
odnosno kojim su stranci određene neke obaveze, može se
poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima koji su ovim ili
drugim zakonom predviđeni.
Načelo ekonomičnosti postupka
• Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova.
• Sprovođenje ovog načela ne treba biti na štetu drugim načelima
(materijalne istine).
• Usko je povezano sa načelom efikasnosti.
Načelo ekonomičnosti postupka
u ZUP-u
Član 14
• Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka
vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako
da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje
činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog
rješenja.
Načelo o dužnosti pružanja
pomoći neukoj stranci
• Organ uprave je dužan da nastoji obezbijediti da neukost i neznanje
stranke ne bude na štetu ostvarivanja njenih prava.
• Službeno lice dužno je podučiti stranku kako o sadržaju procesnih
normi, tako i o materijalnim propisima.
• Učesnicima u postupku može se pomoći ako se dobro organizuju i
opreme prijemne kancelarije, mjesne kancelarije, službe za pravnu
pomoć i sl.
Načelo o dužnosti pružanja
pomoći neukoj stranci u ZUP-u
Član 15
• Organ koji vodi postupak starat će se da neznanje i neukost stranke
i drugih lica koja učestvuju u postupku ne bude na štetu prava koja
im po zakonu pripadaju.
Načelo o upotrebi jezika i
pisma u ZUPU-u BIH
Član 18.
• Upravni postupak vodi se na bosanskom, hrvatskom ili srpskom jeziku.
• Organ koji vodi upravni postupak osigurava ravnopravnu upotrebu bosanskog,
hrvatskog i srpskog jezika.
• Ako se postupak ne vodi na jeziku stranke, organ koji vodi postupak dužan je da
joj omogući da prati tok postupka na svom jeziku, kao i da joj pozive i druga
pismena dostavlja na njenom jeziku i pismu. Organ će poučiti stranku, odnosno
drugog učesnika o mogućnosti korištenja njenog jezika u postupku, a u zapisnik će
se zabilježiti da je stranka, odnosno drugi učesnik poučen o tom pravu i njegova
izjava, u vezi s datom poukom, unijet će se u zapisnik.
• Stranke i drugi učesnici u postupku koji nisu državljani Bosne i Hercegovine, a ne
znaju jezik na kome se vodi postupak, imaju pravo tok postupka pratiti preko
tumača (prevodioca) i da u tom postupku upotrebljavaju svoj jezik.
• U upravnom postupku službena pisma su latinica i ćirilica.
Načelo o upotrebi jezika i
pisma u ZUP-u FBIH
Član 16.
• Upravni postupak vodi se na bosanskom jeziku i hrvatskom jeziku, a kao sredstva
komuniciranja mogu se koristiti i ostali jezici.
• Organ koji vodi upravni postupak osigurava ravnopravnu upotrebu bosanskog jezika i
hrvatskog jezika.

• Ako je federalnim zakonom kao službeni jezik

određen i dodatni jezik, taj jezik će se koristiti u
skladu sa federalnim zakonom.
• Ako se postupak ne vodi na jeziku stranke, organ koji vodi postupak dužan je da joj
omogući da prati tok postupka na svom jeziku. Organ će poučiti stranku odnosno
drugog učesnika o mogućnosti korištenja njenog jezika u postupku, a u zapisnik će se
zabilježiti da je stranka, odnosno drugi učesnik poučen o tom pravu i njegova izjava u
vezi sa datom poukom unijet će se u zapisnik.
• Stranke i drugi učesnici u postupku koji nisu državljani Federacije Bosne i Hercegovine,
a ne znaju jezik na kome se vodi postupak, imaju pravo da tok postupka prate preko
tumača (prevodioca).
• U upravnom postupku službeno pismo je latinica.
Načelo o upotrebi jezika i
pisma u ZUP-u RS-a
Član 16
• Upravni postupak vodi se na jednom od jezika konstitutivnih naroda
u skladu sa Ustavom i Zakonom.
• Pripadnicima drugih konstitutivnih naroda u BiH kao strankama ili
drugim učesnicima u postupku pripada pravo da se služe svojim
jezikom.
• Ako se postupak ne vodi na jeziku stranke, odnosno drugih učesnika
u postupku, organ je dužan da im omogući da preko prevodioca prate
postupak na svom jeziku, kao i da im pozive i druga pismena
dostavlja na njihovom jeziku i pismu.
• Stranka i drugi učesnici u postupku koji nisu državljani Republike
Srpske, a ne znaju jezik na kome se vodi postupak imaju pravo da
tok postupka prate preko prevodioca.
Načelo o upotrebi jezika i
pisma u ZUP-u BDBiH
Član 16
• Bosanski, hrvatski i srpski jezik, te latinično i ćirilično pismo se
ravnopravno koriste u upravnom postupku.
• Pojedinačna rješenja o pravima i obavezama građana bit će
obezbijeđena na bilo kom od jezika i pisama iz stava 1 ovog člana,
prema zahtjevu stranke.
• Stranke i drugi učesnici u postupku koji nisu državljani BiH, a ne
znaju jezik na kojem se vodi postupak, imaju pravo da tok postupka
prate preko tumača (prevodioca).
Neka načela u ZUP-u BiH
• 6. Načelo pristupa informacijama i zaštite podataka
Član 6.
• Organi uprave i institucije koje imaju javna ovlaštenja dužni su
strankama omogućiti pristup potrebnim podacima, propisanim
obrascima, internetskoj stranici organa uprave i pružiti im druga
obavještenja, savjete i stručnu pomoć.
• U postupku se moraju zaštititi lični i tajni podaci u skladu s
propisima o zaštiti ličnih podataka, odnosno tajnosti podataka.
Neka načela u ZUP-u BiH
• 7. Načelo javnosti
Član 7.
Postupak pred organima uprave i institucijama koje vrše javna
ovlaštenja je javan. Službena osoba, koja vodi postupak, može
isključiti javnost, samo u slučajevima kada je to zakonom
izričito predviđeno.
Ostala načela
• Oficijelno i privatno (dispoziciono) načelo (postupak pokreće uvijek
organ, ali po službenoj dužnosti ili po zahtjevu stranke)
• Inkviziciono i dispoziciono (raspravno) načelo (organ nije vezan za
prijedloge stranke, stranka sama može da prikuplja dokaze?)
• Načelo usmenosti i pismenosti
• Načelo posrednosti i neposrednosti (prema tome na kakvim
dokazima zasniva svoju odluku)
• Načelo koncentracije
NADLEŽNOST U
UPRAVNOM
POSTUPKU
Pojam i značaj nadležnosti
• Svi organi uprave i institucije sa javnim ovlaštenjima ne mogu biti
ovlašteni da rješavaju sve upravne stvari iz različitih upravnih
materija niti mogu rješavati istu upravnu stvar u prvom i drugom
stepenu.
• U pojmu nadležnosti sadržano je pravo i dužnost određenog organa
da na određenoj teritoriji rješava izvjesne upravne stvari u
upravnom postupku.
• Određivanjem nadležnosti uspostavlja se odgovarajući red i skladan
odnos između pojedinih vršilaca u okviru državne strukture.
Pojam i značaj nadležnosti
• Organ se ne može odreći niti s drugim organom sporazumijevati o
svojoj nadležnosti.
• Nadležnost je propisana materijalnim propisima kojima je
regulisana određena upravna oblast, a ZUP sadrži supsidijarne
propise o nadležnosti.
• Propisi o nadležnosti su ius cogens norme i njihovo nepoštovanje
dovodi do oglašavanja rješenja ništavim.
Vrste nadležnosti
1) Stvarna nadležnost;
2) Mjesna nadležnost, i
3) Funkcionalna nadležnost.
Stvarna nadležnost
• Stvarna nadležnost je pravo i dužnost jednog organa da određene
upravne stvari rješava u upravnom postupku.
• Priroda materije upravne stvari je polazni osnov za određivanje
stvarne nadležnosti.
• Vrijedi pretpostavka da su u prvom stepenu nadležni za rješavanje u
upravnim stvarima oni organi uprave, odnosno službe za upravu,
koje je osnovala političko-teritorijalna zajednica, čije materijalne
propise treba primijeniti na rješavanje konkretne upravne stvari.
Stvarna nadležnost u ZUP-u BiH (čl. 21-23)
• Za rješavanje u upravnim stvarima u prvom stepenu stvarno je
nadležan organ uprave Bosne i Hercegovine, ako zakonom nije
određena nadležnost organa uprave u entitetu kod prenesene
nadležnosti.
• Ako propisom, kojim se uređuje određena upravna oblast, nije
određeno koji je organ uprave Bosne i Hercegovine stvarno nadležan za
rješavanje u određenoj upravnoj stvari iz nadležnosti institucija BiH, a
to se ne može utvrditi po prirodi stvari, takva stvar spada u nadležnost
organa uprave Bosne i Hercegovine, koji odredi Vijeće ministara Bosne
i Hercegovine.
• Nijedan organ ne može preuzeti određenu upravnu stvar iz nadležnosti
drugog organa i sam je riješiti, osim ako je to zakonom predviđeno i
pod uslovima propisanim tim zakonom.
• Organ nadležan za rješavanje u određenoj upravnoj stvari može samo,
na osnovu izričitog zakonskog ovlaštenja, prenijeti rješavanje u toj
stvari na drugi organ.
• Stvarna i mjesna nadležnost ne mogu se mijenjati dogovorom
stranaka, dogovorom organa i stranaka, ni dogovorom organa, osim
ako je to zakonom drugačije određeno.
• Svaki organ pazi po službenoj dužnosti u toku cijelog postupka na
svoju nadležnost.
Stvarna nadležnost u ZUP-u FBiH (član 19)
• Za rješavanje u upravnim stvarima u prvom stepenu stvarno je nadležan
federalni i kantonalni organ uprave, odnosno gradska i opštinska služba za
upravu, ako zakonom ili odlukom gradskog, odnosno opštinskog vijeća nije
određena nadležnost drugog organa.
• Federalni organi uprave rješavaju u prvom stepenu u onim upravnim stvarima
iz isključive nadležnosti Federacije i zajedničke nadležnosti Federacije i kantona
koje su federalnim zakonom stavljene u nadležnost tih organa, osim pitanja koja
su federalnim zakonom prenesena na kantonalne organe uprave, odnosno
gradske i opštinske službe za upravu, kao i u upravnim stvarima iz nadležnosti
kantona koje su zakonom kantona prenesene na federalne organe uprave.
• Kantonalni organi uprave rješavaju u prvom stepenu u upravnim stvarima koje
su kantonalnim zakonom stavljene u nadležnost kantonalnih organa uprave i u
upravnim stvarima koje su federalnim zakonom prenesene na kantonalne
organe uprave.
• Gradske, odnosno opštinske službe za upravu rješavaju u prvom stepenu u
upravnim stvarima iz oblasti uprave i samouprave koje su statutom grada
odnosno opštine i propisom gradskog, odnosno opštinskog vijeća stavljene u
nadležnost gradskih odnosno opštinskih službi za upravu, kao i u upravnim
stvarima koje su federalnim i kantonalnim zakonom prenesene u nadležnost tih
službi.
• Ako propisima iz st. 1 do 4 ovog člana nije određeno koji je organ uprave stvarno
nadležan za rješavanje u određenoj upravnoj stvari, a to se ne može utvrditi ni
po prirodi stvari, takva stvar spada u nadležnost organa uprave koji je nadležan
za poslove uprave u Federaciji odnosno kantonu, a u gradu i opštini služba koja
se odredi propisom gradskog, odnosno opštinskog vijeća.
Stvarna nadležnost u ZUP-u
RS (član 18)
• Za rješavanje u upravnim stvarima u prvom stepenu stvarno su
nadležni organi određeni zakonom ili drugim propisom.
Stvarna nadležnost u ZUP-u
Brčko distrikta (čl.18-20)
• Stvarna nadležnost za rješavanje u upravnom postupku određuje se
propisima kojima se uređuje određena upravna oblast ili po
propisima kojima se određuje nadležnost pojedinih organa.
• Ako propisima iz stava 1 ovog člana nije određeno koji je organ
stvarno nadležan za rješavanje u određenoj upravnoj stvari, a to se
ne može utvrditi ni po prirodi stvari, takva stvar spada u nadležnost
Odjeljenja za stručne administrativne poslove.
• Organ nadležan za rješavanje u određenoj upravnoj stvari može
samo na osnovu izričitog zakonskog ovlaštenja prenijeti rješavanje u
toj stvari na drugi organ.
Mjesna nadležnost
• Pomoću mjesne nadležnosti označava se područje na kojem organ
uprave, kao i drugi organi, mogu obavljati poslove koji proističu iz
njihove stvarne nadležnosti.
• Mjesna nadležnost određuje se propisima o političko-teritorijalnoj
podjeli i propisima o organizaciji organa uprave, odnosno opštinskih
službi za upravu.
• ZUP postavlja samo supletorna pravila o mjesnoj nadležnosti.
Mjesna nadležnost u ZUP-u
BiH (član 20 stav 2)
• Mjesna nadležnost određuje se prema sjedištu organa, odnosno
prema sjedištu organizacione jedinice u sastavu organa.
 Mjesna nadležnost u ZUP-u FBiH (član 21)
• U okviru propisa predviđenih u članu 18. stav 2. ovog zakona, mjesna nadležnost
se određuje:
 u stvarima koje se odnose na nepokretnost prema mjestu gdje se nepokretnost
nalazi;
 u stvarima koje se odnose na djelatnost nekog organa, preduzeća (društva),
ustanove ili drugog pravnog lica prema mjestu njihovog sjedišta. U stvarima
koje se odnose na djelatnost poslovnih jedinica pravnih lica, nadležnost se
određuje prema sjedištu poslovne jedinice;
 u stvarima koje se odnose na vođenje radnje ili na profesionalnu djelatnost
pojedinih osoba koja se obavlja ili se ima obavljati u određenom mjestu - prema
sjedištu radnje, odnosno prema mjestu gdje se djelatnost obavlja;
 u ostalim stvarima prema prebivalištu stranke. Kad ima više stranaka,
nadležnost se određuje prema stranci prema kojoj je zahtjev upravljen. Ako
stranka nema prebivalište u Federaciji, nadležnost se određuje prema mjestu
njenog boravišta, a ako nema ni boravišta prema mjestu njenog posljednjeg
prebivališta, odnosno boravišta u Federaciji.
• Ako se mjesna nadležnost ne može odrediti po odredbama stava 1. tač. 1 do 4.
ovog člana, ona se određuje prema mjestu gdje je nastao povod za vođenje
postupka.
• U stvarima koje se odnose na brod ili zrakoplov, ili u kojima je povod za vođenje
postupka nastao na brodu ili u zrakoplovu, mjesna se nadležnost određuje prema
matičnoj luci broda, odnosno matičnom pristaništu zrakoplova.
• Odredbe ovog člana primjenjuju se ako posebnim propisima nije drugačije
određeno.
Mjesna nadležnost u ZUP-u RS (član 20)
• Mjesna nadležnost se određuje:
 u upravnim stvarima koje se odnose na nepokretnost prema mjestu gdje se nalazi;
 u upravnim stvarima koje se odnose na poslove iz nadležnosti republičkog organa
uprave prema sjedištu organa;
 u upravnim stvarima koje se odnose na djelatnost privredna društva ili drugog
pravnog lica prema sjedištu privredna društva ili drugog pravnog lica;
 u upravnim stvarima koje se odnose na djelatnost privrednog društva koje ima
poslovnu jedinicu van svog sjedišta, a koje proizilaze iz pravnog odnosa te jedinice,
pored ograna opšte nadležnosti, nadležan je i organ na čijem području se nalzi ova
poslovna jedinica.
 u upravnim stvarima koje se odnose na djelatnost preduzetnika ili drugog fizičkog lica
koje profesionalno obavlja djelatnost prema mjestu gdje se djelatnost obavlja;
 u ostalim upravnim stvarima prema prebivalištu stranke. Kad ima više stranaka,
nadležnost se određuje prema stranci prema kojoj je zahtjev upravljen. Ako stranka
nema prebivalište u Republici Srpskoj, nadležnost se određuje prema njenom
boravištu, a ako nema ni boravišta prema njenom posljednjem prebivalištu, odnosno
boravištu u Republici Srpskoj;
 ako se mjesna nadležnost ne može odrediti po odredbama tač. 1. do 5. ovog člana,
određuje se prema mjestu gdje je nastao povod za vođenje postupka.
• U stvarima koje se odnose na brod ili vazduhoplov, ili u kojima je povod za vođenje
postupka nastao na brodu ili vazduhoplovu, mjesna nadležnost se određuje prema
matičnoj luci broda, odnosno matičnom pristaništu vazduhoplova.
Mjesna nadležnost u ZUP-u Brčko
distrikta (član 21)
• Organi Distrikta imaju sljedeću mjesnu nadležnost:
u stvarima koje se odnose na nepokretnost - prema nepokretnosti koja
se nalazi na teritoriji Distrikta;
u stvarima koje se odnose na djelatnost nekog organa, preduzeća
(kompanije), ustanove ili drugog pravnog subjekta – za pravne entitete
ili njihove jedinice koje imaju sjedište ili obavljaju djelatnost na
teritoriji Distrikta;
na profesionalnu djelatnost pojedinih lica koja se obavlja ili se ima
obavljati u određenom mjestu – prema sjedištu radnje, odnosno prema
mjestu gdje se djelatnost obavlja na teritoriji Distrikta;
u stvarima koje se odnose na brod, ili u kojima je povod za vođenje
postupka nastao na brodu – za brodove čija je matična luka u
Distriktu;
ako se mjesna nadležnost ne može odrediti na osnovu tačaka 1 - 4 ovog
stava određuje se prema mjestu na kome je nastao povod za vođenje
postupka.
• Odredbe ovog člana primjenjuju se ako posebnim propisima nije
drugačije određeno.
Funkcionalna nadležnost
• Podvrsta stvarne nadležnosti, koja pomaže da se tačno utvrdi
kojem je organu uprave, koji je inače stvarno nadležan za
rješavanje upravnih stvari u jednoj grani uprave ili oblasti,
stavljeno u nadležnost rješavanje konkretne upravne stvari,
posebno kad se propisom ne vrši bliže utvrđivanje organa uprave
koji će biti nadležan za rješavanje (nego se samo navodi npr. da je
to organ uprave entiteta...).
• U ovom slučaju važni su organizacijski propisi koji utvrđuju
djelokrug organa (npr. zakoni o ministarstvima).
• Negativna nadležnost: „...vrši upravne poslove koji ne spadaju u
djelokrug drugog organa uprave...“ (entitetska i kantonalna
ministarstva pravde i uprave) – u slučaju kad se iz propisa ne može
utvrditi nadležnost organa, a ne može se ustanoviti ni iz prirode
stvari.
Propisivanje nadležnosti
• Nadležnost mora biti unaprijed propisima određena.
• Stvarna nadležnost organa određuje se materijalnim propisima koji
regulišu određenu upravnu materiju ili cijelu oblast.
• Npr. Zakon o unutrašnjim poslovima, Zakon o prostornom planiranju
...
• Pored toga, nadležnost se može urediti i propisima o pojedinim
vrstama organa (organizacionim propisima).
• Organi paze po službenoj dužnosti na stvarnu i mjesnu nadležnost.
• Ako ustanovi da nije nadležan, organ je dužan da podnesak stranke
uputi bez odlaganja nadležnom organu i o tome obavijesti stranku.
Prostorno ograničenje nadležnosti
• Stvarno nadležan organ za rješavanje određenih upravnih stvari,
kao i za vršenje drugih službenih radnji, ograničen je granicama
svog područja.
• Izuzetak: zbog opasnosti od odlaganja, u kom slučaju je dužan da
obavijesti organ na čijem području je tu radnju preduzeo.
• Obavljanje službenih radnji na eksteritorijalnom području vrši se
posredovnjem Ministarstva vanjskih poslova.
• Službene radnje u zgradama u posjedu vojnih organa, vrše se po
prethodnoj prijavi zapovjedniku zgrade.
Promjene nadležnosti
• Nadležnost se, u pravilu, ne može mijenjati niti voljom organa, niti
sporazumom stranaka i organa.
• Izuzetna mogućnost promjene nadležnosti:
1. Preuzimanje nadležnosti;
2. Prenošenje nadležnosti, i
3. Sporazumna promjena nadležnosti
Preuzimanje nadležnosti (supstitucija)

• Supstitucija nadležnosti je takav slučaj kada jedan organ preuzima

nadležnost drugog organa i umjesto njega rješava meritorno
određenu upravnu stvar.
• ZUP-om je predviđeno da organ nadležan za rješavanje u određenoj
upravnoj stvari može samo na osnovu izričitog zakonskog ovlaštenja
prenijeti rješavanje u toj stvari na drugi organ.
• Do supstitucije, u praviču, dolazi kada organ višeg stepena na
osnovu zakona sam rješava upravnu stvar iz nadležnosti nižeg
stepena nad kojim obavlja nadzor.
Preuzimanje nadležnosti (supstitucija)

• FBiH: Do supstitucije nadležnosti od strane federalnih organa

uprave dolazi kada je u pitanju izvršavanje federalne politike i
federalnih zakona i drugih propisa iz isključive nadležnosti FBiH, i
kada je izvršavanje te politike i tih propisa povjereno kantonalnoj
upravi, odn gradskim i opštinskim službama za upravu, pa te
povjerene poslove i pored upozorenja nadležnih federalnih organa
uprave, ne izvršavaju niži nivoi upravne vlasti.
• RS: Organi državne uprave, odnosno ministarstva i upravne
organizacije u RS imaju pravo i dužnost da prema organima opštine i
grada, kada im je obavljanje određenih poslova uprav epovjereno
zakonom, pored drugih prava, neposredno preuzimaju izvršavanje
pojedinog upravnog posla ako ga nadležni organ, i pored upozorenja,
ne izvrši.
Prenošenje nadležnosti (delegacija)

• Promjena nadležnosti kod koje jedan organ prenosi svoju nadležnost

na drugi organ.
• Izuzetak u ZUP-u od zabrane prenošenja nadležnosti: Organ koji je
pokrenuo postupak kao mjesno nadležan zadržava nadležnost i kad
u toku postupka nastupe okolnosti prema kojima bi bio mjesno
nadležan drugi organ. Organ koji je pokrenuo postupak može
ustupiti predmet organu koji je prema novim okolnostima postao
mjesno nadležan, ako se time znatno olakšava postupak, naročito za
stranku.
Sporazumna promjena nadležnosti

• Ako bi prema odredbama ZUP-a istovremeno bila mjesno nadležna

dva ili više organa, nadležan je onaj organ koji je prvi pokrenuo
postupak, ali se mjesno nadležni organi mogu sporazumjeti koji će od
njih voditi postupak.
• Svaki mjesno nadležni organ izvršit će na svom području one radnje
postupka koje ne trpe odlaganje.
Sukob nadležnosti
• Upsrkos tome što je nadležnost organa regulisana brojnim
propisima, može doći do slučaja da dva ili više organa smatra da su
nadležni za rješavanje pojedine stvari, ili da nijedan organ ne želi da
rješava određenu stvar (sukob nadležnosti).
• Pozitivni i negativni sukob nadležnosti.
Pokretanje postupka za rješavanje
sukoba nadležnosti
• Na inicijativu organa ili stranke.
• Organ, koji ocijeni da nije nadležan, dužan je da zatraži ocjenu
odgovarajućeg organa za rješavanje sukoba nadležnosti.
• Prijedlog za rješavanje podnosi organ koji je posljednji odlučivao u
toj stvari.
• Kod pozitivnog sukoba, prijedlog podnosi organ koji zadnji sebe
oglasi nadležnim pored organa koji već rješava upravnu stvari, a kod
negativnog sukoba onaj organ kojem je dostavljen predmet od organa
koji se oglasio nenadležnim.
Organi nadležni za rješavanje sukoba
nadležnosti u BiH
• Sukobe nadležnosti u upravnom postupku između organa uprave BiH, između
organa uprave Bosne i Hercegovine i institucija BiH koje imaju javna ovlaštenja, i
između institucija BiH koje imaju javna ovlaštenja, rješava Sud Bosne i
Hercegovine.
• Sukob nadležnosti u upravnom postupku između organa uprave Bosne i
Hercegovine i organa uprave entiteta Bosne i Hercegovine rješava Sud Bosne i
Hercegovine.
• Sukobe nadležnosti u upravnom postupku između organizacionih jedinica organa
uprave Bosne i Hercegovine, koje se nalaze van sjedišta organa uprave Bosne i
Hercegovine, a osnovane su sa zadatkom da obavljaju određene upravne poslove iz
nadležnosti organa uprave Bosne i Hercegovine, rješava organ uprave Bosne i
Hercegovine u čijem su sastavu te organizacione jedinice.
• Organ, koji rješava sukob nadležnosti, istovremeno će poništiti rješenje koje je u
upravnoj stvari donio nenadležni organ, odnosno poništit će zaključak kojim se
nadležni organ izjasnio kao nenadležan i dostavit će spisak predmeta nadležnom
organu.
• Protiv rješenja kojim se odlučuje o sukobu nadležnosti, stranka ne može izjaviti
posebnu žalbu ni voditi upravni spor.
Organi nadležni za rješavanje sukoba
nadležnosti u FBiH
• Sukob nadležnosti u upravnom postupku na nivou Federacije
rješava:
između federalnih organa uprave, između federalnih organa
uprave i federalnih ustanova, kao i između federalnih ustanova
Vlada Federacije;
između organa uprave dva ili više kantona Vrhovni sud Federacije;
između institucija koje imaju javna ovlaštenja s područja dva ili
više kantona, kao i sukobe nadležnosti između tih institucija i
federalnih organa uprave - Vrhovni sud Federacije;
između federalnih organa uprave i federalnih ustanova i
kantonalnih organa uprave i kantonalnih ustanova, kao i
federalnih i kantonalnih institucija koje imaju javna ovlaštenja
Vrhovni sud Federacije.
• Sukobe nadležnosti u upravnom postupku između vlada dva ili više
kantona, odnosno između Vlade Federacije i vlade kantona rješava
Vrhovni sud Federacije.
Organi nadležni za rješavanje sukoba
nadležnosti u RS
• Sukob nadležnosti između republičkih organa uprave, između
republičkih oragana uprave i republičkih upravnih organizacija kao i
između republičkih upravnih organizacija rješava Vlada.
• Sukob nadležnosti između organizacionih jedinica jedinice lokalne
samouprave i sukob nadležnosti između administrativne službe
opštine, odnosno grada i organizacija koje vrše poslove od interesa za
opštinu odnosno grad rješava načelnik, odnosno gradonačelnik
jedinice lokalne samouprave
• Sukob nadležnosti između organizacionih jedinica koje vrše određene
upravne poslove iz nadležnosti republičkog organa uprave, rješava
republički organ uprave iz čije nadležnosti obavljaju poslove
organizacione jedinice u sukobu.
Organi nadležni za rješavanje sukoba
nadležnosti u Brčko distriktu
• Kada se dva organa izjasne kao nadležni ili nenadležni za rješavanje
u istoj upravnoj stvari, prijedlog za rješavanje sukoba nadležnosti
podnosi Apelacionoj komisiji organ koji je posljednji odlučivao o
svojoj nadležnosti, a može ga podnijeti i stranka.
• Kada Apelaciona komisija rješava sukob nadležnosti istovremeno će
poništiti rješenje koje je u upravnoj stvari donio nenadležni organ,
odnosno poništit će zaključak kojim se nadležni organ izjasnio kao
nenadležan i dostavit će spise predmeta nadležnom organu.
• Protiv rješenja kojim se odlučuje o sukobu nadležnosti ne može se
izjaviti posebna žalba ni voditi poseban upravni spor.
Pravna pomoć
• Pravila o pravnoj pomoći se koriste u situaciji kada nisu ispunjeni
uslovi da organ smije obaviti službenu radnju van svog područja.
• Tada se ovaj organ obraća molbom organu uprave na čijem području
se ima preduzeti odgovarajuća radnja.
• Organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja dužni su jedni
drugima ukazivati pravnu pomoć.
• Izuzetno, organi mogu i od sudova tražiti dostavljanje spise potrebne
za vođenje upravnog postupka.
Međunarodnopravna pomoć
• Odredbe međunarodnih ugovora
• Načelo reciprociteta - uzajamnosti
• U slučaju postojanja sumnje u načelo reciprociteta, Ministarstvo
vanjskih poslova daje pojašnjenje.
• Ukazivanje pravne pomoći može se uskaritit, ako je radnja koja se
traži protivna javnom poretku.
• Uspostavljanje kontakta vrši se preko MVP-a.
Pravna pomoć u ZUP-u
• Za izvršenje pojedinih radnji u postupku koje se imaju preduzeti izvan područja
nadležnog organa ovaj će organ zamoliti organ uprave na čijem se području
radnja ima preduzeti da izvrši te radnje.
• Organ nadležan za rješavanje u upravnoj stvari može, radi lakšeg i bržeg
obavljanja radnje ili izbjegavanja nepotrebnih troškova, zamoliti drugi
odgovarajući organ ovlašten za preduzimanje takve radnje da izvrši pojedinu
radnju u postupku.
• Organi, kao i institucije koje imaju javna ovlaštenja za rjesavanje u upravnim
stvarima, dužni su jedni drugima ukazivati pravnu pomoć u upravnom
postupku. Ova se pomoć traži posebnom molbom.
• Zamoljeni organi, odnosno institucije iz stava 1. ovog člana, dužni su postupati
po molbi u granicama svog područja i djelokruga, bez odgađanja, a najkasnije u
roku od 10 dana od dana prijema molbe.
• Pravna pomoć za izvršenje pojedinih radnji u postupku može se tražiti od sudova
samo u okviru posebnih propisa. Izuzetno, organ odnosno institucija koja ima
javne ovlasti za rješavanje u upravnim stvarima mogu tražiti od sudova da im
dostave spise koji su potrebni za vođenje upravnog postupka. Sudovi su dužni
postupiti po takvom traženju ako se time ne ometa sam sudski postupak. Sud
može odrediti rok u kom mu se spisi moraju vratiti.
Službeno lice ovlašteno za vođenje upravnog
postupka i rješavanje upravne stvari

• Organe uprave i upravne organizacije stvaraju i čine ljudi

(rukovodioci organa uprave, zamjenici rukovodilaca, opštinski
načelnici, rukovodeći službenici, službenici sa posebnim
ovlaštenjima, ostali službenici i namještenici).
• Termin „službeno lice“ u ZUP-u se upotrebljava dvojako:
1) rukovodioci organa uprave (ministri, direktori, načelnici,
gradonačelnici) koji po svom položaju donose rješenja u
upravnim stvarima za čije je rješavanje nadležan organ uprave,
odn. služba za upravu na čijem je čelu;
2) službenici organa uprave koje rukovodilac organa ovlasti da
rješavaju u upravnim stvarima iz određene vrste upravnih
poslova.
Službeno lice ovlašteno za vođenje upravnog
postupka i rješavanje upravne stvari
• U upravnoj stvari za čije je rješavanje nadležan organ uprave rješenje u
upravnom postupku donosi rukovodilac tog organa, ako propisima o
organizaciji tog organa ili drugim posebnim propisima nije drukčije
određeno
• Rukovodilac organa uprave može ovlastiti službena lica (pomoćnike
ministara, šefove org. jed, načelnike odjeljenja i sl.) da rješavaju u
upravnim stvarima, ili da preduzimaju procesne radnje prije donošenja
rješenja (stručna lica ili upravni referenti), o čemu donosi posebno
rješenje.
• Ovakva ovlaštenja mogu se dati samo licima koja imaju odgovarajuću
stručnu spremu, položen stručni ispit, kao i radno iskustvo.
• Ako rukovodilac organa uprave ovlasti službeno lice za preduzimanje
radnji u postupku ili za rješavanje u upravnim stvarima, a koje ne
ispunjava propisane uslove, nadležna upravna inspekcija ima pravo da
zahtijeva pokretanje postupka odgovornosti kod nadležnog organa protiv
rukovodioca organa uprave.
 Vođenje upravnog postupka i pripremanje prijedloga za
rješavanje upravne stvari za kolegijalna tijela

• Ako je za rješavanje upravne stvari nadležan kolegijalni organ

(parlament, vlada, savjet, komisija...), taj organ tada može, na
osnovu zakona ili odluke, ovlastiti službeno lice tog organa da
rješava u upravnim stvarima.
• Zakonom/odlukom može se odrediti da umjesto kolegijalnog organa
rješenje u upravnim stvarima donosi predsjednik kolegijalnog
organa.
ZUP BiH (čl. 30-32)

• Ako je za rješavanje u upravnoj stvari nadležno Vijeće ministara Bosne i

Hercegovine, postupak vodi i priprema prijedlog rješenja ovlaštena osoba
ili tijelo koje svojim aktom odredi Vijeće ministara Bosne i Hercegovine,
ako zakonom, odnosno drugim propisom nije drugačije određeno.
• Ako je za rješavanje u upravnoj stvari nadležan Dom Parlamentarne
skupštine Bosne i Hercegovine, postupak vodi i priprema prijedlog
rješenja ovlaštena osoba ili komisija, ili drugo tijelo koje svojim aktom
odrede ti organi, ako zakonom, odnosno drugim propisom nije drugačije
određeno.
• U upravnim stvarima u kojima rješava institucija koja ima javna
ovlaštenja, rješenje donosi rukovodilac institucije, ako zakonom ili
drugim propisom nije drugačije određeno. Rukovodilac može ovlastiti
drugu službenu osobu institucije da preduzima radnje u postupku do
donošenja rješenja, ili da rješava u upravnim stvarima iz nadležnosti te
institucije, o čemu se donosi posebno rješenje koje sadrži lične podatke
službenih osoba i obim ovlaštenja za rješavanje u upravnim stvarima.
ZUP FBiH (čl.37-38)

• Ako je za rješavanje u upravnoj stvari nadležna Vlada Federacije ili

vlada kantona, postupak vodi i priprema prijedlog rješenja ovlaštena
osoba ili tijelo koje svojim aktom odrede te vlade, ako posebnim
propisima nije drugačije određeno.
• Ako je za rješavanje u upravnoj stvari nadležan dom Parlamenta
Federacije ili zakonodavno tijelo kantona odnosno gradsko ili opštinsko
vijeće, postupak vodi i priprema prijedlog rješenja ovlaštena osoba ili
komisija ili drugo tijelo koje svojim aktom odrede ti organi, ako zakonom
odnosno drugim propisom nije drukčije određeno.
• U upravnim stvarima u kojima rješava institucija koja ima javna
ovlaštenja, rješenje donosi rukovodilac institucije, ako zakonom ili
drugim propisom nije drukčije određeno. Rukovodilac može ovlastiti
drugu službenu osobu institucije da poduzima radnje u postupku do
donošenja rješenja ili da rješava u upravnim stvarima iz nadležnosti te
institucije, o čemu se donosi posebno rješenje, koje sadrzi lične podatke
službenih osoba i obime ovlaštenja za rješavanje u upravnim stvarima.
ZUP RS i ZUP Brčko distrikta

• ...ne sadrže posebne odredbe o ovoj materiji.

Izuzeće službenog lica
• Obligatorno izuzimanje službenog lica ako je:
 u predmetu u kome se vodi postupak stranka, saovlašćenik, odnosno saobveznik,
svjedok, vještak, punomoćnik, ili zakonski zastupnik stranke;
 sa strankom, zastupnikom ili punomoćnikom stranke srodnik po krvi u pravoj
liniji, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena zaključno, bračni drug ili srodnik po
tazbini do drugog stepena zaključno, pa i onda kad je brak prestao;
 sa strankom, zastupnikom ili pomoćnikom stranke u odnosu staraoca, usvojioca,
usvojenika ili hranioca;
 u prvostepenom postupku učestvovalo u vođenju postupka ili u donošenju rješenja.
• U ovom slučaju se prekida postupak i o tome obavještava nadležni organ za
rješavanje o izuzeću.
• Fakultativno izuzimanje – kad se pojave druge okolnosti koje dovode u sumnju
nepristrasnost lica.
Izuzeće službenog lica
• O izuzeću službenog lica odlučuje funkcioner koji rukovodi tim organom.
• O izuzeću funkcionera koji rukovodi organom uprave odlučuje vlada.
• O izuzeću gradonačelnika/opštinskog načelnika, odlučuje
gradsko/opštinsko vijeće/skupština opštine.
• O izuzeću službenog lica organa uprave koji se nalazi u sastavu organa
uprave, odlučuje rukovodilac organa uprave koji se nalazi u sastavu
organa uprave. O izuzeću rukovodioca ovih organa, odlučuje rukovodilac
organa u čijem se sastavu nalazi taj organ.
• O izuzeću se odlučuje zaključkom.
• U zaključku o izuzeću odrediće se službeno lice koje će rješavati u
upravnoj stvari, odnosno obavljati pojedine radnje u postupku u
predmetu u kome je izuzeće određeno.
• Protiv zaključka kojim se određuje izuzeće nije dopuštena posebna žalba.
 STRANKE I
NJIHOVO
ZASTUPANJE
Stranka u upravnom postupku
• Učesnici u postupku:
1) organ ili institucija sa javnim ovlaštenjem;
2) stranka;
3) svjedoci, vještaci, tumači...
• U praksi stvarno postupak vodi službeno lice organa, a u ime organa
rješenje donosi rukovodilac organa.
Pojam stranke
• Stranka je ono lice po čijem zahtjevu je postupak pokrenut (aktivna
stranka), ili protiv koga se vodi postupak (pasivna stranka), ili lice
koje radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da
učestvuje u postupku (uzgredna stranka – intervenijent).
• Sa aspekta pozicije – jednostranačke ili višestranačke stvari.
• Svako fizičko i pravno lice, državni organi, poslovna jedinica
preduzeća, naselja, grupa lica, sindikalna organizacija, organizacija i
zajednica, društvena organizacija i udruženje građana, ombudsmen,
javni tužilac, pravobranilac, i dr.
Opšta i posebna svojstva
stranke
• Stranka treba da ima :
1. Stranačku sposobnost;
2. Procesnu sposobnost, i
3. Stranačku legitimacija.
• Stranačka i procesna sposobnost su opšti uslovi.
• Stranačka legitimacija se ima utvrđivati u svakom konkretnom
slučaju.
Stranačka sposobnost
• Sposobnost biti nosilac prava i dužnosti.
• Fizička i pravna lica.
• Opšta i posebna pravna spobobnost.
• Lica koja nemaju svojstvo pravnog lica?
Procesna sposobnost
• Mogućnost stranke da sama obavlja radnje u upravnom postupku.
• Svako procesno sposobno lice mora imati stranačku sposobnost (lica
koja nisu punoljetna, lica kojima je oduzeta poslovna sposobnost).
Obrnuto nije nužna pretpostavka.
Stranačka legitimacija
• Stranačka legitimacija – legitimatio ad causam – odnos jednog
fizičkog ili pravnog lica prema predmetu postupka iz kojeg proizlaze
izvjesna prava ili pravni interesi, odnosno postojanje ili mogućnost
postojanja izvjesnog prava ili obaveze.
• Ako se ne radi o zatsupanju, a ne može se utvrditi postojanje
pravnog interesa, tada lice nema stranačku legitimaciju.
• Postojanje stranačke legitimacije ovisi od pravnog interesa nekog
lica, koji mora biti izvjestan.
• Aktivna i pasivna stranačka legitimacija.
Zastupanje stranke u upravnom
postupku
• Zastupnici i punomoćnici u upravnom postupku su poslovno
sposobna fizička lica koja vrše procesne radnje u postupku, ali ne u
svoje ime i za svoj račun, nego u ime i za račun stranaka koje
zastupaju.
• Vrste zastupanja:
1) zakonsko ili nužno;
2) zastupanje po punomoći;
3) privremeno zastupanje, i
4) zajedničko predstavljanje.
• Pored toga, postoji mogućnost angažovanja stručnog pomagača.
Zakonski zastupnik
• Zastupaju:
• 1) procesno nesposobna lica, kada se određuje na osnovu zakona ili
akta nadležnog državnog organa donijetog na osnovu zakona
(primjer – roditelj, staratelj); i
• 2) pravna lica, koje se određuje zakonom ili aktom nadležnog organa
donijetog na osnovu zakona, a ako nije određeno, onda opštim aktom
pravnog lica.
• Šta je sa licima koji nemaju svojstvo pravnog lica – naselje ili grupa
lica?
Punomoćnik
• Punomoćnik ne može vršiti samo one radnje umjesto stranke u
kojima je potrebno da stranka daje izjave.
• Stranka može davati izjave i pored punomoćnika.
• Stranka koja je prisutna kad njen punomoćnik daje izjave,
neposredno nakon date izjave može je izmijeniti ili opozvati.
• Kod nesaglasnosti izjava, organ će primjenom načela slobodne ocjene
dokaza utvrditi.
• Punomoćnik može biti svako lice sa poslovnom sposobnošću.
• Nije predviđeno obavezno zastupanje od strane advokata.
• Punomoć za zastupanje može se dati pismeno i usmeno na zapisnik,
kako za cijeli postupak, tako i samo za pojedine radnje.
Privremeni zastupnik
1. Ako procesno nesposobna stranka nema zakonskog zastupnika
ili se neka radnja ima preduzeti protiv lica čije je boravište
nepoznato, a koje nema punomoćnika.
2. Ako preduzeće, ustanova ili drugo pravno lice nema zakonskog
zastupnika, predstavnika ni punomoćnika.
3. Kad se mora izvršiti radnja koja se ne može odložiti, a stranku,
odnosno njenog punomoćnika ili zastupnika, nije moguće
blagovremeno pozvati.
Zajednički predstavnik više
stranaka
• Procesna zajednica – kada dvije ili više stranaka u istom predmetu
istupaju zajednički ako to nije suprotno posebnim propisima.
• Stranke su dužne naznačiti ko će od njih istupati kao zajednički
predstavnik.
• Organ može odrediti zaključkom zajedničkog predstavnika ili
punomoćnika.
• I pored toga, svaka stranka zadržava pravo da istupa u postupku, da
daje izjave, izjavljuje žalbe i druga pravna sredstva.
Stručni pomagač
• Nije punomoćnik ni zastupnik stranke, nego stručno lice koje pruža
stručnu pomoć dajući objašnjenja i savjete.
• Uslovi:
1) da je poslovno sposobno lice, i
2) da se ne bavi nadripisarstvom.
KOMUNICIRANJE
ORGANA I
STRANAKA
Ponesci u upravnom postupku
• Komunikacija organa i drugih učesnika se odvija na pet načina, i to:
1. putem podnesaka upućenih organu;
2. pozivanjem;
3. kroz zapisnik;
4. kroz razgledanje spisa i obavještavanje o toku postupka, i
5. dostavljanjem i saopštavanjem.
Ponesci u upravnom postupku
• Zahtjevi, obrasci koji se koriste za automatsku obradu podataka,
prijedlozi, prijave, molbe, žalbe, prigovore i druga saopštenja kojim
se pojedinci ili pravna lica obraćaju organima.
• ZUP-om se ne utvrđuje obavezna forma i sadržaj podnesaka, ali se
utvrđuju minimalni zahtjevi: da mora biti razumljiv, da sadrži sve
što je potrebno da bi se prema njemu moglo postupati – naznačenje
organa kojem se upućuje, predmet na koji se odnosi, zahtjev, odn
prijedlog, ko je zastupnik ili punomoćnik ako ga ima, ime i prezime,
kao i boravište podnosioca, odn njegovog zastupnika ili
punomoćnika.
Predaja i prijem podnesaka
• Podnesci se predaju nesporedno ili šalju poštom ili se, pak,
saopštavaju usmeno na zapisnik, svakog radnog dana u radno
vrijeme ili vrijeme koje se za to odredi.
• Službeno lice koje prima podneske dužno je da po službenoj dužnosti
na usmeno traženje podnosioca potvrdi prijem podneska.
Predaja i prijem podnesaka
• Kada organ nije nadležan za rješavanje:
1. Ako organ neposredno prima podneske – službeno lice je dužno
upozoriti podnosioca da organ nije nadležan za prijem podnesaka
i uputiće ga nadležnom organu.
2. Kad nenadležni organ primi podnesak poštom – ako zna koji je
organ nadležan, poslaće tom organu podnesak, a ako ne zna,
donijeće zaključak kojim će odbaciti podnesak.
Uklanjanje nedostataka u
podnesku
• Nerazumljivi i nepotpuni podnesci ne mogu biti odbačeni. Organ
nalaže podnosiocu da nedostatke otkloni u određenom roku.
• Ako se nedostaci otklone u datom roku, smatra se da je podnesak bio
uredan od vremena podnošenja, a ako se ne otklone, smatra se da
nije ni podnijet.
Postupanje po podnesku sa više
zahtjeva
• Kada podnesak sadrži dva ili više zahtjeva, organ koji primi
podnesak dužan je uzeti u rješavanje zahtjeve za čije je rješavanje
nadležan, a za čije nije nadležan, poslaće nadležnom organu, odn.
sudu i o tome obavijestiti stranku.
• Kada ne može da utvrdi koji je organ nadležan, donijeće zaključak
kojim se odbacuje podnesak u onom dijelu zahtjeva za koji nije
nadležan.
Pozivanje
• Učesnici u postupku treba da daju usmene izjave, a njihovo
učestvovanje u postupku obezbjeđuje se pozivanjem.
• Organ ne može pozvati lice radi dostave pismenih otpravaka rješenja
i zaključka, kao i radi takvih saopštenja koja se mogu izvršiti i preko
pošte i na drugi način pogodniji za lice kojem se saopštenje ima
izvršiti.
• Izuzetno, na usmenu raspravu se može pozvati i lice koje boravi van
područja organa koji vodi postupak pod uslovom da se time postupak
ubrzava ili dovršava, a dolazak ne prouzrokuje veće troškove ili veću
dangubu za pozvanog.
• Pozivi se upućuju određenim licima, a izuzetno se može vršiti i javno
pozivanje određenog kruga lica.
Pozivi i njihov sadržaj
• U pismenom pozivu naznačit će se:
1. naziv organa koji poziva,
2. ime i prezime i adresa lica koje se poziva,
3. mjesto, dan, a kad je to moguće i sat dolaska pozvanog,
4. predmet zbog koga se poziva i u kom svojstvu (kao stranka, svjedok,
vještak itd.),
5. a zatim i koja pomoćna i dokazna sredstva pozvani treba da ponese.
• U pozivu se mora navesti da li je pozvano lice dužno da dođe lično ili može
poslati opunomoćenika koji će ga zastupati, a zatim će se upozoriti da je u
slučaju spriječenosti da se odazove pozivu dužno da izvijesti organ koji je
izdao poziv.
• Pozvani će se isto tako upozoriti da može biti priveden ako se iz
neopravdanih razloga ne odazove, ili ne izvijesti da je spriječen da dođe,
odnosno da može biti novčano kažnjen.
Dužnost odazivanju pozivu
• Pozvano lice dužno je da se odazove pozivu.
• Ako je pozvano lice zbog bolesti ili kog drugog opravdanog razloga spriječeno da dođe,
dužno je odmah po prijemu poziva o tome izvijestiti organ koji je izdao poziv, a ako je
razlog spriječenosti nastao kasnije, onda odmah poslije saznanja tog razloga.
• Ako se lice kome je poziv lično dostavljen ne odazove pozivu, a izostanak ne opravda,
može biti privedeno, ako je njegovo prisustvo potrebno, a pored toga i kažnjeno
novčanom kaznom od 500 KM (BiH, FBiH i RS 50 KM)
• Ove će se mjere primijeniti samo ako je u pozivu bilo naznačeno da će se te mjere
primijeniti.
• Ako su zbog neopravdanog izostanka pozvanog lica nastali troškovi u postupku, može
se odrediti da te troškove snosi lice koje je izostalo.
• Zaključak o privođenju, o izricanju kazne ili o plaćanju troškova donosi službeno lice
koje vodi postupak u saglasnosti sa službenim licem ovlaštenim za rješavanje stvari, a
kod zamoljenog organa - u saglasnosti s rukovodiocem tog organa, odnosno sa
službenim licem ovlaštenim za rješavanje u sličnim stvarima. Protiv ovog zaključka
dopuštena je posebna žalba.
• Ako se pozivu nije odazvao službenik policije, organ će se obratiti nadležnom organu
policije tog lica sa zahtjevom da se ono dovede, a može ga i kazniti novčano, odnosno
odrediti da snosi troškove.
Zapisnik i zabilješka
• O usmenoj raspravi ili drugoj radnji u postupku, kao i o usmenim
izjavama stranaka ili trećih lica u postupku, sastavlja se zapisnik.
• Ne mora se sastavljati zapisnik usmenim zahtjevima stranke o
kojima se odlučuje po skraćenom postupku, a kojima se udovoljava,
već se takvi zahtjevi samo na propisan način evidentiraju.
• Vrste zapisnika: zapisnik o usmenoj raspravi, zaspisnik o pojedinim
važnijim radnjama u postupku koje se obavljaju van usmene
rasprave (saslušanje svjedoka, vještačenja, uviđaj, i sl.), zapisnik o
prijemu usmenih podnesaka, zapisnik o vijećanju ...
• Zapisnik se može voditi u kontinuitetu (hronološki) i po vrstama.
Zapisnik
• U zapisnik se unosi: naziv organa koji obavlja radnju, broj i datum, mjesto
gdje se obavlja radnja, dan i sat kad se obavlja radnja i predmet u kome se
ona obavlja, imena službenih lica, prisutnih stranaka i njihovih zastupnika
ili opunomoćenika i drugih lica koja su prisutna izvođenju radnje.
• Zapisnik treba da sadrži tačno i kratko tok i sadržaj u postupku izvršene
radnje i datih izjava i te radnje i izjave ograničit će se na ono što se tiče
same stvari koja je predmet postupka. U zapisniku se navode sve isprave
koje su u bilo koju svrhu upotrijebljene pri izvođenju radnje, a prema
potrebi, ove se isprave prilažu zapisniku.
• Izjave stranaka, svjedoka, vještaka i drugih lica koja učestvuju u postupku,
a koje su značajne za donošenje rješenja, upisuju se u zapisnik što tačnije,
a prema potrebi i njihovim riječima. U zapisnik se upisuju i svi zaključci koji
se u toku radnje donesu.
• Ako se saslušanje obavlja preko tumača (prevoditelja), označit će se na
kom je jeziku saslušani govorio i ko je bio tumač (prevoditelj).
Zapisnik
• Zapisnik se vodi u toku obavljanja službene radnje. Ako se
radnja ne može istog dana završiti, unijet će se svakog dana
posebno u isti zapisnik ono što je tog dana urađeno i to će se
potpisati.
• Ako se radnja o kojoj se vodi zapisnik nije mogla obaviti bez
prekida, u zapisniku će se naznačiti da je bilo prekida.
• Ako su u toku radnje izrađeni ili pribavljeni planovi, skice,
crteži, fotografije i tome slično, te akte će svojim potpisom
ovjeriti službeno lice i priključiti zapisniku, a u zapisniku
konstatovati akte koji su uzeti.
• Propisima se može odrediti da se zapisnik u određenim
stvarima može voditi u vidu knjige ili drugih sredstava
evidencije.
Zapisnik
• Zapisnik mora biti vođen uredno i u njemu se ne smije ništa brisati. Mjesta
koja su precrtana do zaključenja zapisnika moraju ostati čitljiva i njih
svojim potpisom ovjerava službeno lice koje rukovodi radnjom postupka.
• U već potpisanom zapisniku ne smije se ništa dodavati ni mijenjati. Dopuna
u već zaključenom zapisniku unosi se u dodatak zapisnika.
• Prije zaključenja zapisnik će se pročitati saslušanim licima i ostalim licima
koje učestvuju u radnji postupka. Ova lica imaju pravo da i sami pregledaju
zapisnik i da stavljaju svoje primjedbe, a službeno lice je obavezno to
omogućiti.
• Na kraju zapisnika navest će se da je zapisnik pročitan i da nisu stavljene
nikakve primjedbe, ili ako jesu, ukratko će se upisati sadržaj datih
primjedaba. Te primjedbe će potpisati lice koje ih je dalo. Zatim će se
pristupiti potpisivanju zapisnika na način što će se prvo potpisati lica koja
su saslušana, odnosno davala izjave u postupku, a na kraju zapisnik će
ovjeriti svojim potpisom službeno lice koje je rukovodilo radnjom, kao i
zapisničar, ako ga je bilo.
Zapisnik
• Stranka, svjedoci, vještaci i druga lica koja su saslušana u postupku u
zapisniku će se potpisati ispod onog dijela zapisnika gdje je upisana njihova
izjava.
• Ako su vršena suočenja, dio zapisnika o tome potpisat će lica koja su
suočena.
• Ako se zapisnik sastoji od više listova, oni će se označiti rednim brojevima,
a svaki list će na kraju svojim potpisom ovjeriti službeno lice koje rukovodi
radnjom postupka i lica čija je izjava upisana na kraju lista.
• Dopune već zaključenog zapisnika ponovo će se potpisati i ovjeriti.
• Ako lice koje treba da potpiše zapisnik nije pismeno, ili ne može da piše,
potpisat će je jedno pismeno lice, koje će staviti i svoj potpis. Ovo ne može
biti službeno lice koje rukovodi radnjom postupka, niti zapisničar.
Zapisnik
• Ako neko lice neće da potpiše zapisnik, ili se udalji prije zaključenja
zapisnika, to će se upisati u zapisnik i navesti razlog zbog kog je potpis
uskraćen.
• Zapisnik sastavljen u skladu s odredbama ZUP-a jeste javna isprava.
Zapisnik je dokaz o toku i sadržaju radnje postupka i datih izjava, osim
onih dijelova zapisnika na koje je saslušano lice stavilo primjedbu da nisu
pravilno sastavljeni.
• Dozvoljeno je osporavati i dokazivati netačnost zapisnika.
• Kad rješava kolegijalni organ, sastavlja se poseban zapisnik, osim ako je u
postupku po žalbi jednoglasno odlučeno (službena zabilješka). (ova odredba ne
postoji u ZUP-u Brčko)
• Kad u upravnom postupku rješava organ zakonodavne ili organ izvršne vlasti, neće se
voditi poseban zapisnik o vijećanju i glasanju, već će se zaključak donijet u upravnoj
stvari unijeti u zapisnik, kao i ostali zaključci tih organa.
Zabilješka u spisu
• O manje važnim radnjama i izjavama stranaka i trećih osoba koje
bitno ne utiču na rješenje stvari, o upravljanju toka postupka, o
saopštenjima, službenim opažanjima, usmenim uputstvima i
nalozima, kao i okolnostima koje se tiču samo unutrašnjeg rada
organa kod koga se vodi postupak, neće se, po pravilu, sastavljati
zapisnik već će se u samom spisu sastaviti službena zabilješka, koju
potpisuje službena osoba koja ju je sastavila, uz oznaku datuma.
• Ne mora se sastavljati zapisnik ni o onim usmenim zahtjevima
stranke o kojima se odlučuje po skraćenom postupku, a kojima se
udovoljava.
Razgledanje spisa
• Stranka ima pravo da razgleda spise predmeta i da o svom trošku
vrši potrebne kopije spisa.
• Razgledanje spisa može se vršiti sve do okončanja postupka.
• Razgledanje spisa ima pravo i svako drugo lice koje učini
vjerovatnim svoj pravni interes.
• Razgledanje spisa vrši se pod nadzorom službenog lica.
• Od razgledanja izuzimaju se: zapisnik o vijećanju i glasanju,
službeni referat i nacrti rješenja, kao i dr. povjerljivi spisi.
Obavještavanje o toku
postupka
• Zainteresovana lica imaju pravo da budu obaviještena o toku
postupka.
• Druga lica, osim stranke, su dužna da učine vjerovatnim svoj pravni
interes, dok su državni organi dužni samo dokazati svoju
zainteresovanost.
• Protiv zaključka kojim se odbija zahtjev za razgledanje spisa ili
prepisivanje spisa ili obavještavanje o toku postupka, dopuštena je
žalba.
Dostavljanje i saopštavanje
• Posebna radnja organa u kojoj se vrši predaja pismenog akta –
pismena (poziva, rješenja, zaključaka i dr. službenih spisa) licu kome
je akt namijenjen (adresat) uz ovjeravanje same predaje.
• Dostavljanje se vrši po službenoj dužnosti, preko pošte ili posebne
službe organa.
• Dostavljanje se vrši danju, samo radnim danom, u pravilu.
• Dostavljanje se, u pravilu, vrši lično, a ponekad posredno.
• Dostavljanje se vrši u stan, mjesto zaposlenja, advokatsku
kancelariju (uz punomoć), izvan ovih prostorija – ako pristane
adresat, a ako nema ovih prostorija – gdje god se zatekne...
Posredno dostavljanje
• Kad se lice kojem se dostavljanje ima izvršiti ne zatekne u svom stanu,
dostavljanje se vrši predajom pismena nekom od punoljetnih članova
njegovog domaćinstva, a ako se ni oni ne zateknu u stanu, pismeno se
može predati susjedu, ako on na to pristane.
• Ako se dostavljanje vrši na radnom mjestu lica kojem se pismeno ima
dostaviti, a to lice se tu ne zatekne, dostavljanje se može izvršiti licu koje
je na istom mjestu zaposleno, ako ono pristane da primi pismeno.
Dostavljanje advokatu može se izvršiti i predajom pismena licu
zaposlenom u advokatskoj kancelariji.
• Ako se utvrdi da je lice kojem se dostavljanje ima izvršiti odsutno i da joj
gore navedena lica ne mogu pismeno na vrijeme predati, pismeno će se
vratiti organu koji ga je izdao, uz naznačenje gdje se odsutno lice nalazi.
• Ako je boravište lica kojem se dostavljanje ima izvršiti i pored
istraživanja ostalo nepoznato, organ koji je izdao pismeno postavit će
tom licu privremenog zastupnika i njemu predati pismeno.
Posredno dostavljanje
• Ako se dostavljanje ne može izvršiti ni na ovaj način, a nije utvrđeno da
je lice kojem se dostavljanje ima izvršiti odsutno, dostavljač će vratiti
pismeno organu koji je naredio dostavljanje, ili pošti, ako se dostavljanje
vrši preko pošte. Na vratima stana lica kojem se dostavljanje ima izvršiti
dostavljač će pribiti pismeno saopštenje u kojem je naznačeno gdje se
pismeno nalazi.
• Na saopštenju i na samom pismenu koje se imalo dostaviti, dostavljač će
naznačiti razlog ovakvog dostavljanja, kao i datum kad je saopštenje u
kojem je naznačeno pribio na vrata, i staviti svoj potpis.
• Dostavljanje se smatra izvršenim kad je saopštenje pribijeno na vrata s
tim da oštećenje ili uništenje ovog saopštenja izvršeno nakon pribijanja
na vratima nema uticaja na valjanost dostavljanja.
• O dostavljanju izvršenom na ovakav način, obavijestit će se organ koji je
naredio dostavljanje.
Obavezno lično dostavljanje
• Dostavljanje se mora izvršiti lično licu kojem je pismeno namijenjeno kad je takvo
dostavljanje određeno ZUP-om ili drugim propisom, kad od dana dostavljanja
počinje teći rok koji se po zakonu ne može produžavati, ili kad to odredi organ koji
je naredio dostavljanje. Smatra se da je izvršeno lično dostavljanje advokatu i
predajom pismena licu zaposlenom u advokatskoj kancelariji.
• Kad se lice kojem se dostavljanje ima lično izvršiti ne zatekne u stanu, odnosno na
radnom mjestu, ili se u advokatskoj kancelariji ne zateknu ni lica koja su u njoj
zaposlena, dostavljač će se obavijestiti kad i na kojem mjestu ga može naći, pa će
mu kod nekog od navedenih lica ostaviti pismeno obavještenje da određeni dan i
sat bude u svom stanu, odnosno na radnom mjestu, radi primanja pismena.
• Ako i poslije toga dostavljač ne zatekne lice kojem se dostavljanje ima izvršiti,
dostavljač će pismeno vratiti organu i na vratima pribiti saopštenje..., i tada se
smatra da je dostavljanje izvršeno.
• Dostavljanjem pismena zakonskom zastupniku, punomoćniku ili punomoćniku za
primanje pismena smatra se da je dostavljanje izvršeno samoj stranci.
Posebni slučajevi dostavljanja
• Dostavljanje:
1. zakonskom zastupniku i punomoćniku,
2. punomoćniku za primanje pismena,
3. organima vlasti, preduzećima i drugim pravnim licima,
4. ostalim licima,
5. javnim soapštenjem,
6. u slučaju odbijanja prijema pismena, i
7. dostavljanje u slučaju promjene stana.
Dostavnica
• Dokaz za izvršeno dostavljanje pismena predstavlja potvrda o
dostavljanju (dostavnica).
• Dostavnica sadrži: naziv organa koji dostavlja, broj i datum, naziv
pismena koje se dostavlja, ime stranke odnosno lice kojoj se pismeno
dostavlja i njenu adresu.
• Na dostavnici se upisuje datum dostavljanja i potpisuju je primalac i
dostavljač. Primalac će na dostavnici sam slovima naznačiti datum
prijema.
• Ako je primalac nepismen ili ne može da se potpiše, dostavljač će na
dostavnici naznačiti njegovo ime i datum predaje i stavit će napomenu za
to primalac nije stavio svoj potpis.
• Ako primalac odbije da potpiše dostavnicu, dostavljač će to zabilježiti na
dostavnici i ispisati slovima datum predaje, i time se smatra da je
dostavljanje izvršeno.
Dostavnica i greške u
dostavljanju
• Ako pri dostavljanju pismena bude učinjena greška koja se odnosi na
datum dostavljanja ili licu kojoj je pismeno predato, organ o čijem se
pismenu radi dužan je sprovesti postupak radi utvrđivanja tih
činjenica.
• Smatrat će se da je dostavljanje izvršeno onog datuma za koji se u
postupku utvrdi da je lice kojem je pismeno namijenjeno stvarno
dobilo to pismeno.
• Ako je dostavnica nestala, izvršeno dostavljanje pismena može se
dokazivati i drugim sredstvima što se utvrđuje u postupku.
ROKOVI U UPRAVNOM
POSTUPKU I POVRAT U
PREĐAŠNJE STANJE
Rokovi u upravnom postupku
• Razmak vremena u kojem pravni posao proizvodi dejstvo, odnosno u
kome treba ili ne treba preduzeti određenu procesnu radnju.
• Rokovi treba da obezbijede nesmetano odvijanje upravnog postupka.
• Materijalnopravni rokovi su u neposrednoj vezi sa mogućnošću
ostvarivanja prava ili izvršavanja obaveza.
• Procesnopravni rokovi se odnose na mogućnost preduzimanja
određenih radnji u postupku.
Vrste rokova

1) Prema načinu određivanja: zakonski rokovi i oni koje odredi

službeno lice;
2) S obzirom na mogućnost produženja: produživi i neproduživi;
3) U odnosu na posljedice koje nastaju propuštanjem roka:
peremptorni – prekluzivni, dilatorni i instrukcioni rokovi.
4) Prema kriterijumu određenosti rokova: nezavisni (apsolutni) i
zavisni (relativni) rokovi.
Vrste rokova

1) peremptorni – prekluzivni (subjekt definitivno gubi pravo na

preduzimanje određene procesne radnje njegovim propuštanjem)
2) Dilatorni (vremenski periodu u kojima se ne mogu preduzimati
procesne radnje),
3) Instrukcioni rokovi (rokovi čije propuštanje ne izaziva nikakve
negativne posljedice).
4) Apsolutni (precizno je određen posljednji dan roka do kojeg se
radnja može preduzeti) i relativni (čiji početak se vezuje za
određene subjektivne ili objektivne činjenice).
Računanje rokova
• Computatio civilis – prema kojem dani predstavljaju nedjeljive cjeline.
• Computatio naturalis – po kome rokovi teku od trenutka do trenutka
usljed čega dolazi do diobe na uže cjeline – sate, minute.
• Rokovi se u upravnom postupku računaju na dane, mjesece i godine.
• Ako je rok određen danima, on počinje teći prvog narednog dana.
• Ako je rok određen mjesecima ili godinama, tada se završava istekom
onog dana mjeseca, odnosno godine, koji po broju dogovara danu kada je
izvršeno dostavljanje ili saopštenje.
• Neradni dani, nedjelje i praznici ne utiču na početak i tok roka, ali utiču
na njegov završetak.
• Predaja podneska poštom
• Lica u oružanim snagama i lica lišena slobode.
Povrat u pređašnje stanje
restituio in integrum
• Stranci koja iz opravdanih razloga propusti da u roku izvrši neku
radnju postupka, pa je zbog toga isključena iz obavljanja te radnje,
dopustiće se na njen prijedlog povrat u pređašnje stanje.
• Prijedlog za povrat se može podnijeti u svim fazama postupka i u
svim slučajevima propuštanja roka.
• Prijedlogu se udovoljava ako postoje opravdani razlozi propuštanja.
• Rok za podnošenje prijedloga je osam dana od dana kad je prestao
razlog propuštanja. Objektivni rok je tri mjeseca.
• Organ odlučuje zaključkom o prijedlogu.
ODRŽAVANJE REDA U
OBAVLJANJU RADNJI
U UPRAVNOM
POSTUPKU
Mjere za održavanje reda u
postupku
• Službeno lice je dužno da se stara o održavanju reda pri radu.
1) Opominjanje lica koja ometaju rad;
2) Udaljenje, koje se izriče poslije prethodne mjere;
• Službeno lice poziva udaljeno lice da postavi svog punomoćnika.
• Službeno lice mjeru udaljenja izriče zaključkom protiv kojeg je
dozvoljena posebna žalba.
Kazne zbog narušavanja reda u
postupku
• Teže narušavanje reda povlači za sobom, pored udaljenja, i izricanje
novčane kazne.
• Zaključak o izricanju novačne kazne donosi organ uprave koji vodi
postupak, a protiv koga se može izjaviti posebna žalba.
• Razlika između „obične“ i „krupnije“ nepristojnosti nije definisana
ZUP-om.
• Učesnici u postupku imaju pravo da podnose predstavke i prijedloge
o nepravilnom ponašanju službenih lica koja vode postupak.
TROŠKOVI
UPRAVNOG
POSTUPKA
Pojam i vrste troškova
1) Troškovi organa koji vodi postupak i troškovi stranke i drugih
učesnika u postupku.
2) Opšti (u vezi s postojanjem i funkcionisanjem organa uprave) i
posebni (izdaci u gotovom novcu koji nastanu povodom vođenja
upravnog postupka u određenoj upravnoj stvari) troškovi.
 Obaveza snošenja, osiguranje naplate i način utvrđivanja
troškova upravnog postupka

• Osnovno pravilo je da posebne troškovi postupka snosi ono lice koje

ih je izazvalo.
• Poseban slučaj: učesnik u postupku, koji svojom krivicom ili obiješću
prouzrokuje određene troškove, dužan je da ih snosi, iako je treće lice
izazvalo postupak.
• Kada u postupku učestvuje više stranaka sa istim interesima, svaka
stranka snosi svoj trošak.
• Ako učestvuje više stranaka sa suprotnim interesima, stranka koja
je izazvala postupak, na čiju štetu je postupak okončan, snosi
protivnoj stranci opravdane troškove. Djelomični uspjeh povlači za
sobom pravo na naknadu srazmjernog dijela troškova.
• Kad stranka nije izazvala postupak, a koji je okončan na njenu štetu,
nije dužna da snosi troškove postupka.
 Obaveza snošenja, osiguranje naplate i način utvrđivanja
troškova upravnog postupka

• Organ uprave može zaključkom odrediti da stranka položi unaprijed

potreban iznos za pokriće troškova u vezi s uviđajem, vještačenjem,
dolaskom svjedoka, ..., pod uslovom da se takvi troškovi mogu predvijeti
sa sigurnošću. Predujam se polaže u blagajnu organa.
• Ako stranka u datom roku ne položi određeni iznos, organ odlučuje o
tome da li će nastaviti postupak, a odustati od tog dokaza, ili će
obustaviti postupak.
• Organ zaključkom određuje ko je dužan platiti i u kojem roku
odgovarajuće naknade. Vještaci i tumači su dužni dostaviti zahtjev za
naknadu.
• U rješenju kojim se postupak završava, organ određuje troškove
postupka – iznos i kome i u kom roku se imaju isplatiti.
• Organ može o troškovima donijeti poseban zaključak, što će navesti u
dispozitivu o glavnoj stvari.
• Troškove izvršenja snosi izvršenik.
Oslobađanje od troškova
postupka
• Organ koji vodi postupak je ovlašten da oslobodi stranku od obaveze
plaćanja troškova u cjelini ili djelomično ako ustanovi da ona ne
može podnijeti te troškove bez štete po nužno izdržavanje svoje
porodice i sebe.
• Zaključak donosi na prijedlog stranke i na osnovu uvjerenja o
imovnom stanju.
• Ovaj zaključak organ može i ukinuti tokom postupka ako ustanovi
da nema razloga da bude na snazi.
• Protiv zaključka kojim se odbija zahtjev za oslobađanje od troškova,
stranka može izjaviti posebnu žalbu.
PRVOSTEPENI I
DRUGOSTEPENI
UPRAVNI
POSTUPAK
Rješenje u upravnom postupku

Organ koji donosi rješenje

• Na osnovu činjenica utvrđenih u postupku organ nadležan za
rješavanje donosi rješenje o stvari koja je predmet postupka.
• Kad je zakonom ili drugim propisom utemeljenim na zakonu
određeno da o jednoj stvari rješavaju dva ili više organa, svaki je
od njih dužan da riješi o istoj stvari. Ovi će se organi sporazumjeti
koji će od njih izdati rješenje i u tom rješenju mora biti navedeno
mišljenje drugog organa.
Donošenje rješenja uz prethodnu saglasnost drugog
organa, uz pribavljeno mišljenje drugog organa

• Kad je u zakonu ili na zakonu utemeljenom propisu određeno da

rješenje donosi jedan organ u saglasnosti s drugim organom, organ
koji donosi rješenje sastavlja rješenje i šalje ga sa spisima predmeta
na saglasnost, koji može dati saglasnost potvrdom na samom
rješenju ili posebnim aktom. U tom slučaju rješenje je doneseno kad
je drugi organ dao saglasnost, a smatra se aktom organa koji je donio
rješenje.
• Ova oredba važi i za slučaj kad je u zakonu propisano da rješenje
donosi jedan organ uz potvrdu ili odobrenje drugog organa.
Donošenje rješenja uz prethodnu saglasnost drugog
organa, uz pribavljeno mišljenje drugog organa

• Kada je zakonom ili drugim postupkom određeno da je nadležni

organ dužan da prije donošenja rješenja pribavi mišljenje drugog
organa, rješenje se može donijeti samo poslije pribavljenog mišljenja.
• Organ čija je saglasnost ili mišljenje, odnosno potvrda ili odobrenje
potrebno za donošenje rješenja dužan je saglasnost ili mišljenje,
odnosno potvrdu ili odobrenje dati u roku od 15 dana od dana kada
mu je zatraženo, ako posebnim propisima nije određen drugi rok.
Ako taj organ u tom roku ne izda svoj akt i ne dostavi ga organu koji
donosi rješenje, kojim daje ili odbija saglasnost, potvrdu ili
odobrenje, odnosno mišljenje, smatra se da je dao saglasnost,
potvrdu ili odobrenje, odnosno mišljenje, a ako ne da nikakvo
izjašnjenje nadležni organ može donijeti rješenje i bez pribavljene
saglasnosti ili mišljenja, odnosno potvrde ili odobrenja, ako posebnim
propisima nije drugačije određeno.
Oblik i sastavni dijelovi rješenja

• Svako rješenje mora se kao takvo označiti. Izuzetno, ako je to

neophodno, posebnim propisima može se predvidjeti da se rješenju
može dati i drugi naziv.
• Rješenje se donosi pismeno. Izuzetno, u slučajevima predviđenim
zakonom, rješenje se može donijeti usmeno.
• Pismeno rješenje sadrži: naziv organa, broj i datum, uvod, dispozitiv
(izreku), obrazloženje, uputstvo o pravnom lijeku, potpis ovlaštenog
službenog lica i pečat organa. U slučajevima predviđenim zakonom ili
propisom donesenim na osnovu zakona, rješenje ne mora sadržavati
pojedine od ovih dijelova. Ako se rješenje obrađuje mehanografski,
umjesto potpisa može da sadrži faksimil ovlaštenog službenog lica.
• Čak i kad se rješenje objavi usmeno, mora se izdati napismeno, u
skladu sa zakonom.
• Rješenje se mora dostaviti stranci u originalu ili u ovjerenom prepisu.
Oblik i sastavni dijelovi rješenja

• Uvod rješenja sadrži:

naziv organa koji donosi rješenje, propis o
nadležnosti tog organa, ime stranke i njenog
zakonskog zastupnika ili opunomoćenika ako ga ima
i kratko označenje predmeta postupka.
• Ako su rješenja donijela dva ili više organa, ili je
doneseno uz saglasnost, potvrdu, odobrenje, ili po
pribavljenom mišljenu drugog organa, to se ima
navesti u uvodu.
• Ako se rješenje donosi po službenoj dužnosti, to se
navodi u uvodu rješenja.
Oblik i sastavni dijelovi rješenja

• Dispozitivom se rješava o predmetu postupka u cjelosti i o svim

zahtjevima stranaka o kojima u toku postupka nije posebno
riješeno.
• Dispozitiv mora biti kratak i određen, a kad je potrebno, može se
podijeliti i na više tačaka.
• Dispozitivom se rješava i o troškovima postupka, ako ih je bilo,
određujući njihov iznos, ko ih je dužan platiti, kome i u kom roku.
Ako se u dispozitivu ne rješava o troškovima, navest će se da će se
o njima donijeti poseban zaključak.
• Ako se rješenjem nalaže izvršenje kakve radnje, u dispozitivu će
se odrediti i rok u kome se ta radnja ima izvršiti.
• Kad je propisano da žalba ne odlaže izvršenje rješenja, to mora
biti navedeno u dispozitivu.
Oblik i sastavni dijelovi rješenja
• U jednostavnim stvarima u kojima učestvuje samo jedna stranka, kao i u
jednostavnim stvarima u kojima u postupku učestvuju dvije ili više stranaka, ali
nijedna ne prigovara postavljenom zahtjevu, obrazloženje rješenja može sadržavati
samo kratko izlaganje zahtjeva stranke i pozivanje na pravne propise na temelju kojih
je stvar riješena. U ovakvim stvarima rješenje se može izdati i na propisanom
formularu.
• U ostalim stvarima obrazloženje rješenja sadrži: kratko izlaganje zahtjeva stranaka,
izvedene dokaze i utvrđeno činjenično stanje, razlozi koji su bili odlučujući pri ocjeni
dokaza, razloge zbog kojih nije uvažen neki od zahtjeva stranaka, razloge koji s
obzirom na utvrđeno činjenično stanje upućuju na onakvo rješenje kako je dato u
dispozitivu i pravne propise na temelju kojih je riješena upravna stvar. Ako žalba ne
odlaže izvršenje rješenja, obrazloženje sadrži i pozivanje na propis koji to predviđa. U
obrazloženju rješenja moraju biti obrazloženi i oni zaključci protiv kojih nije dopuštena
posebna žalba.
• Kad je nadležni organ zakonom ili drugim propisom utemeljenim na zakonu ovlašten
da riješi stvar po slobodnoj ocjeni, dužan je da u obrazloženju, pored ostalog, navede
propis u kojem je predviđeno rješavanje po slobodnoj ocjeni i da izloži razloge kojima se
pri donošenju rješenja rukovodilo. Ovi se razlozi ne moraju navesti kad je to u javnom
interesu zakonom ili drugim propisom izričito predviđeno.
• Ako je zakonom ili drugim propisom posebno predviđeno da se u rješenju donijetom po
slobodnoj ocjeni ne moraju navesti razlozi kojima se organ pri donošenju rješenja
rukovodio, u obrazloženju rješenja navode se gore navedeni podaci, propis kojim je
organ ovlašten da riješi stvar po slobodnoj ocjeni i propis kojim je ovlašten da ne mora
navesti razloge kojima se pri donošenju rješenja rukovodio.
Oblik i sastavni dijelovi rješenja
• Uputstvom o pravnom lijeku stranka se obavještava može li protiv rješenja izjaviti
žalbu ili pokrenuti upravni spor ili drugi postupak pred sudom.
• Kad se protiv rješenja može izjaviti žalba, u uputstvu se navodi naziv tijela kojem se, u
kojem roku i s kolikom taksom žalba predaje, s tim da se navede i da se žalba može
izjaviti i na zapisnik kod tijela koje je donijelo rješenje.
• Kad se protiv rješenja može pokrenuti upravni spor, u uputstvu se navodi i naziv i
sjedište suda kom se tužba podnosi, u kojem roku i s kolikom taksom, a kad se može
pokrenuti drugi postupak pred sudom, navodi se sud kojem se može obratiti i u kojem
roku.
• Kad je u rješenju dato pogrešno uputstvo, stranka može postupiti po važećim
propisima ili po uputstvu. Stranka koja postupi po pogrešnom uputstvu ne može zbog
toga imati štetnih posljedica.
• Kad u rješenju nije dato nikakvo uputstv ili je uputstvo nepotpuno, stranka može
postupiti po važećim propisima, a može u roku od osam dana tražiti od tijela koje je
rješenje donijelo da dopuni rješenje. U takvom slučaju rok za žalbu, odnosno sudsku
tužbu teče od dana dostavljanja dopunjenog rješenja.
• Kad je protiv rješenja moguće izjaviti žalbu, a stranka je pogrešno upućena da protiv
tog rješenja nema mjesta žalbi ili da se protiv njega ne može pokrenuti upravni spor,
rok za žalbu teče od dana dostavljanja rješenja suda kojim je tužba odbačena kao
nedopuštena, ako stranka nije već prije toga podnijela žalbu nadležnom tijelu.
• Kad protiv rješenja nije moguće izjaviti žalbu a stranka je pogrešno upućena da se
protiv tog rješenja može žaliti, pa je izjavila žalbu i zbog toga propustila rok za
pokretanje upravnog spora, ovaj rok joj teče od dana dostavljanja rješenja kojim joj je
žalba odbačena, ako stranka nije već prije toga pokrenula upravni spor.
• Uputstvo o pravnom lijeku, kao poseban sastavni dio rješenja, stavlja se poslije
obrazloženja.
Zaključak
• Zaključkom se odlučuje o pitanjima koja se tiču postupka.
• Zaključkom se odlučuje o onim pitanjima u kojima je zakonom
predviđeno da se donosi zaključak, kao i o drugim pitanjima u vezi sa
sprovođenjem postupka a koja se ne rješavaju rješenjem.
• Zaključak donosi službeno lice koje obavlja onu radnju postupka pri kojoj
se pojavilo pitanje koje je predmet zaključka, ako zakonom ili drugim
propisima nije drugačije određeno.
• Ako se zaključkom nalaže izvršenje neke radnje, odredit će se rok u kome
se ta radnja ima izvršiti.
• Zaključak se sastavlja u vidu službene bilješke u spisu i saopštava
zainteresovanim licima usmeno, a napismeno se izdaje kada se protiv
zaključka može izjaviti posebna žalba, ili kad se može odmah tražiti
izvršenje zaključka.
• Zaključak koji se izdaje pismeno sadrži: uvod, dispozitiv, obrazloženje i
pouku o pravnom lijeku.
Zaključak
• Protiv zaključka može se izjaviti posebna žalba samo kad je to ZUP-
om ili drugim zakonom izričito predviđeno.
• Žalba se izjavljuje u istom roku, na isti način i istom organu kao i
žalba protiv rješenja.
• Zaključke protiv kojih nije dopuštena posebna žalba mogu
zainteresovane osobe pobijati žalbom protiv rješenja, izuzev ako je
žalba protiv zaključka ZUP-om isključena.
• Žalba ne odlaže izvršenje zaključka izuzev ako je to zakonom ili
samim zaključkom drugačije određeno.
Zakonske odredbe u vezi sa oglašavanjem rješenja
ništavim

Oglašavanje rješenja ništavim

Ništavim se oglašava rješenje:
1) koje je u upravnom postupku donijeto u stvari iz sudske nadležnosti
ili u stvari o kojoj se uopšte ne može rješavati u upravnom postupku;
2) koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko djelo kažnjivo
po krivičnom zakonu;
3) čije izvršenje uopšte nije moguće;
4) na koje stranka nije naknadno izričito ili prešutno pristala;
5) koje sadrži nepravilnosti koje je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi
predviđena kao razlog ništavosti.
Zakonske odredbe u vezi sa oglašavanjem
rješenja ništavim

• Rješenje se može u svako doba oglasiti ništavim po službenoj

dužnosti ili po prijedlogu stranke ili ombudsmena Bosne i
Hercegovine.
• Rješenje se može oglasiti ništavim u cjelosti ili djelimično.
• Rješenje oglašava ništavim organ koji ga je donio ili Apelaciona
komisija.
• Protiv rješenja kojim se neko rješenje oglašava ništavim ili se
odbija prijedlog stranke ili ombudsmena za oglašavanje rješenja
ništavim dopuštena je žalba. Ako nema organa koji rješava o žalbi,
protiv takvog rješenja može se neposredno pokrenuti upravni spor
kod suda.
Načelo dvostepenosti upravnog postupka

Pravo žalbe
• Stranka ima pravo žalbe protiv prvostepenog rješenja (Apelacionoj
komisiji). Samo zakonom može se propisati da u pojedinim
upravnim stvarima žalba nije dopuštena, i to ako se na drugi
način osigura zaštita prava i zakonitosti.
• Pod uslovima iz zakona stranka ima pravo žalbe Apelacionoj
komisiji i u slučaju kad prvostepeni organ nije u propisanom roku
donio rješenje o njenom zahtjevu.
• Protiv rješenja Apelacione komisije žalba nije dopuštena.
Zakonske odredbe u vezi sa žalbom kao redovnim
pravnim lijekom

• Protiv rješenja donijetog u prvom stepenu stranka ima pravo

žalbe.
• Drugi organi Distrikta, kada su zakonom na to ovlašteni, mogu
izjaviti žalbu protiv rješenja kojim je povrijeđen zakon u korist
pojedinca ili pravnog lica, a na štetu javnog interesa.
• Ako protiv prvostepenog rješenja nije dozvoljena žalba,
neposredno se može pokrenuti upravni spor.
• Žalba je dozvoljena protiv svake prvostepene odluke kada je
zakonom isključena mogućnost upravnog spora.
• Protiv akata Skupštine Distrikta, Vlade Distrikta i
gradonačelnika donijetih u prvom stepenu ne može se izjaviti
žalba.
Sadržaj žalbe

• U žalbi se mora navesti rješenje koje se pobija, označujući naziv

organa koji ga je donio i broj i datum rješenja. Dovoljno je da
žalilac izloži u žalbi u kom je pogledu nezadovoljan rješenjem, ali
žalbu ne mora posebno obrazložiti.
• U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, a žalilac je
dužan da obrazloži zbog čega ih nije iznio u prvostepenom
postupku.
• Ako su u žalbi iznijete nove činjenice i novi dokazi, a u postupku
učestvuju dvije ili više stranaka sa suprotnim interesima, žalbi se
prilaže još i onoliko prepisa žalbi koliko ima takvih stranaka. U
takvom slučaju organ dostavlja svakoj takvoj stranci prepis žalbe i
ostavlja joj rok da se o novim činjenicama i dokazima izjasni. Ovaj
rok ne može biti kraći od osam, ni duži od petnaest dana.
Rad prvostepenog organa po žalbi

• Organ prvog stepena ispituje da li je žalba dopuštena, blagovremena i

izjavljena od ovlaštenog lica.
• Nedopuštenu, neblagovremenu ili od neovlaštenog lica izjavljenu
žalbu organ prvog stepena odbacit će svojim rješenjem.
• Blagovremenost žalbe koja je predata ili poslata neposredno
Apelacionoj komisiji, organ prvog stepena cijeni prema danu kad je
predata, odnosno poslata Apelacionoj komisiji.
• Protiv rješenja kojim je žalba odbačena na ovakav način, stranka ima
pravo žalbe.
• Ako organ prvog stepena koji je donio rješenje utvrdi da je žalba
opravdana, a nije potrebno provoditi novi ispitni postupak, može stvar
riješiti drugačije i novim rješenjem zamijeniti rješenje koje se žalbom
pobija.
• Protiv novog rješenja stranka ima pravo žalbe.
Rad prvostepenog organa po žalbi

• Ako organ koji je donio rješenje utvrdi povodom žalbe da je

sprovedeni postupak bio nepotpun, a da je to moglo uticati na
rješenje stvari, on je dužan postupak upotpuniti u skladu s
odredbama zakona.
• Organ koji je donio rješenje upotpunit će postupak i onda kad
žalilac iznese u žalbi takve činjenice i dokaze koji bi mogli uticati
na drugačije rješenje stvari, ako je žaliocu morala biti data
mogućnost da učestvuje u postupku koji je prethodio donošenju
rješenja, a ta mu mogućnost nije bila data, a on je propustio da je
iskoristi, ali je u žalbi opravdao to propuštanje.
• Prema rezultatu dopunjenog postupka, organ koji je donio rješenje
može, u granicama zahtjeva stranke, stvar riješiti drugačije i
novim rješenjem zamijeniti rješenje koje se žalbom pobija.
• Protiv novog rješenja stranka ima pravo žalbe.
Rad prvostepenog organa po žalbi

• Kad organ koji je donio rješenje utvrdi da je podnijeta žalba

dopuštena, blagovremena i izjavljena od ovlaštenog lice, a nije u
skladu sa odgovarajućim odredbama ZUP-a novim rješenjem
zamijenio rješenje koje se žalbom pobija, dužan je bez odlaganja, a
najkasnije u roku od osam dana od dana prijema žalbe, poslati
žalbu Apelacionoj komisiji.
• Uz žalbu je dužan priložiti sve spise koji se odnose na predmet.
Rješavanje drugostepenog organa po žalbi

• Ako je žalba nedopuštena, neblagovremena ili izjavljena od

neovlaštenog lica, a prvostepeni organ je propustio da je zbog toga
odbaci, odbaciće je rješenjem Apelaciona komisija.
• Ako žalbu ne odbaci, Apelaciona komisija uzima predmet u
rješavanje.
• Apelaciona komisija može odbiti žalbu, poništiti rješenje u cijelosti
ili djelimično, ili ga izmijeniti.
Rješavanje drugostepenog organa po žalbi

• Apelaciona komisija će odbiti žalbu kad utvrdi da je postupak koji

je rješenju prethodio pravilno sproveden i da je rješenje pravilno i
na zakonu zasnovano, a žalba neosnovana.
• Apelaciona komisija će odbiti žalbu i kad utvrdi da je u
prvostepenom postupku bilo nedostataka, ali da su oni takvi da
nisu mogli uticati na rješenje stvari.
• Kad Apelaciona komisija utvrdi da je prvostepeno rješenje
zasnovano na zakonu, ali zbog drugih razloga, a ne zbog onih koji
su u rješenju navedeni, on će u svom rješenju izložiti te razloge, a
žalbu odbiti.
Rješavanje drugostepenog organa po žalbi

• Ako Apelaciona komisija utvrdi da je u prvostepenom postupku

učinjena nepravilnost koja čini rješenje ništavim (po članu 247
ZUP-a), proglasit će takvo rješenje ništavim, kao i onaj dio
postupka koji je obavljen poslije te nepravilnosti.
• Ako Apelaciona komisija utvrdi da je prvostepeno rješenje donio
nenadležan organ, poništit će to rješenje po službenoj dužnosti i
dostavit će predmet nadležnom organu na rješavanje.
Rješavanje drugostepenog organa po žalbi

• Ako Apelaciona komisija utvrdi da su u prvostepenom postupku

činjenice nepotpuno i pogrešno utvrđene, da se u postupku nije
vodilo računa o pravilima postupka koja bi bila od uticaja na
rješenje stvari, ili da je dispozitiv pobijanog rješenja nejasan ili da
je u protivrječnosti s obrazloženjem, on će upotpuniti postupak i
otkloniti izložene nedostatke, bilo sam preko prvostepenog organa
ili kog drugog zamoljenog organa, a ti organi su dužni postupiti po
traženju Apelacione komisije.
• Ako Apelaciona komisija utvrdi da se na osnovu činjenica
utvrđenih u upotpunjenom postupku, stvar mora riješiti drugačije
nego što je riješena prvostepenim rješenjem, on će svojim
rješenjem poništiti prvostepeno rješenje i sam riješiti stvar.
Rješavanje drugostepenog organa po žalbi

• Ako Apelaciona komisija utvrdi da će nedostatke prvostepenog

postupka brže i ekonomičnije otkloniti prvostepeni organ, on će
svojim rješenjem poništiti prvostepeno rješenje i vratiti predmet
prvostepenom organu na ponovni postupak.
• U tom slučaju Apelaciona komisija je dužna svojim rješenjem
ukazati prvostepenom organu u kom pogledu treba upotpuniti
postupak, a prvostepeni organ je dužan u svemu da postupi po
rješenju Apelacione komisije i bez odgađanja, a najkasnije u roku
od 15 dana od dana prijema predmeta, da donese novo rješenje.
Protiv novog rješenja stranka ima pravo žalbe.
Rješavanje drugostepenog organa po žalbi

• Ako Apelaciona komisija utvrdi da su u prvostepenom rješenju

pogrešno ocijenjeni dokazi, da je iz utvrđenih činjenica izveden
pogrešan zaključak glede činjeničnog stanja, da je pogrešno
primijenjen pravni propis na osnovu koga se rješava stvar, da je u
istoj upravnoj stvari već jednom poništeno prvostepeno rješenje, a
posebno ako prvostepeni organ nije u svemu postupio po rješenju
Apelacione komisije ili ako utvrdi da je na osnovu slobodne ocjene
trebalo donijeti drugačije rješenje, on će svojim rješenjem poništiti
prvostepeno rješenje i sam riješiti stvar.
• Ako Apelaciona komisija utvrdi da je rješenje pravilno glede
utvrđenih činjenica i u pogledu primjene zakona, ali da se cilj zbog
koga je rješenje donijeto može postići i drugim sredstvima
povoljnijim za stranku, izmijenit će prvostepeno rješenje u tom
smislu.
Rješavanje drugostepenog organa po žalbi

• Radi pravilnog rješenja stvari Apelaciona komisija može povodom

žalbe izmijeniti prvostepeno rješenje u korist žalioca i mimo
zahtjeva postavljenog u žalbi, a u okviru zahtjeva postavljenog u
prvostepenom postupku, ako se tim ne vrijeđa pravo drugog lica.
• S istim ciljem Apelaciona komisija može povodom žalbe izmijeniti
prvostepeno rješenje na štetu žalioca, ali samo iz nekog od razloga
predviđenih u članovima 243, 246 i 247 ZUP-a (poništenje i
ukidanje po pravu nadzora, vanredno ukidanje rješenja,
oglašavanje rješenja ništavim).
Rješavanje drugostepenog organa po žalbi

• Odredbe zakona koje se odnose na rješenje u skladu se

primjenjuju i na rješenja koja se donose po žalbi.
• U obrazloženju Apelacione komisije moraju se ocijeniti i svi navodi
žalbe. Ako je već prvostepeni organ u obrazloženju svog rješenja
pravilno ocijenio navode koji se u žalbi iznose, Apelaciona komisija
se može u svom rješenju samo pozvati na razloge iznesene u
prvostepenom rješenju.
Rok za donošenje rješenja po žalbi i
dostavljanje rješenja

• Rješenje o žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a

najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje žalbe,
ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
• Ako stranka odustane od žalbe, postupak u vezi sa žalbom
obustavlja se zaključkom.
• Apelaciona komisija šalje, po pravilu, svoje rješenje sa spisima
predmeta prvostepenom organu, koji je dužan da rješenje dostavi
strankama u roku od pet dana od dana prijema spisa.
UPRAVNI
SPOROVI
 Razvoj upravnosudske kontrole

• Kako javna uprava nikada nije mogla potpuno ostati u domenu

prava, pojavila se potreba za zaštitom zakonitosti akata i radnji
javne uprave na drugom mjestu, nezavisnom od izvršne vlasti.
• Imajući u vidu načelo podjele vlasti, postavilo se pitanje da li
kontrolu javne uprave povjeriti zakonodavnoj ili sudskoj vlasti. S
obzirom na to da zakonodavna vlast ima više politički značaj,
najlogičnije je bilo kontrolu javne uprave povjeriti sudovima, kao
nezavisnim državnim organima koji mogu da ocjenjuju sa pravnog
aspekta da li je javna uprava u konkretnim slučajevima postupala u
skladu sa zakonom ili nije.
 Prednosti i nedostaci

• Teoretičari ovdje ističu odeđene prednosti i nedostatke:

- Prednosti: činjenica da su sudovi u organizacijskom smislu izvan
sistema javne uprave, zatim da formalan sudski postupak dovodi
građane i druge subjekte u ravnopravan položaj sa subjektom javne
uprave, kao i to da je sud u stanju da ocijeni pravnu stranu upravne
djelatnosti i da li je povrijeđena određena pravna norma.
- Prigovori: narušavanje principa podjele vlasti, zatim i to da je javna
uprava, pored zakonodavnoj, sada potčinjena i sudskoj vlasti, čime se
dovodi u pitanje njena samostalnost, sud ne poznaje dobro upravne
propise i okolnosti pod kojima funkcioniše javna uprava. Rezultat
ove posljednje zamjerke bilo je formiranje posebnih upravnih sudova.
Ovakvi sudovi ne bi imali nikakve druge djelatnosti osim
upravnosudske.
 Sistemi upravnosudske kontrole

• Pravni teoretičari u vezi pokretanja upravnog spora razlikuju dva

sistema, i to sistem opšte (generalne) klauzule i sistem nabrajanja
(enumeracije).
• Prema sistemu generalne klauzule upravni spor može se voditi protiv
svih upravnih akata, dok se izuzeci moraju predvidjeti zakonom (npr.
akti vlade).
• Po sistemu enumeracije upravni spor može se pokrenuti samo protiv
onih upravnih akata koji su zakonom izričito određeni.
• U historijskom smislu prvo je nastao sistem enumeracije, dok su sudskoj
kontroli bili povjereni samo određeni upravni akti iz određenih upravnih
materija.
• Jasno je da danas, ipak, preovladava sistem generalne klauzule gdje se
građanima i drugim subjektima pruža zaštita od svih nezakonitih
upravnih akata, naravno uz određene zakonom propisane izuzetke.
 Sud BiH

• Zakonom o sudu Bosne i Hercegovine formiran je Sud Bosne i

Hercegovine, koji, između ostalog, ima upravnu nadležnost.
• Sud je nadležan da odlučuje po tužbama protiv konačnih upravnih
akata, odnosno kada se radi o šutnji administracije, institucija Bosne
i Hercegovine i njenih organa, javnih agencija, javnih korporacija,
institucija Distrikta Brčko i drugih organizacija utvrđenih zakonom
države Bosne i Hercegovine, donijetih u vršenju javnih ovlaštenja.
• Zakon o Sudu BiH objavljen je u Službenom glasniku BiH br. 16/02;
24/02; 3/03; 37/03; 42/03; 4/04; 9/04; 35/04; 61/04; 32/07; 49/09; 74/09 i
97/09.
 Zakonski okvir u BiH

• Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine donijet je 2002. godine

i njime se propisuje da upravne sporove rješava Upravno odjeljenje Suda
Bosne i Hercegovine, kao i da Sud odlučuje po tužbama protiv konačnih
upravnih akata institucija Bosne i Hercegovine.
• Stupanjem na snagu Zakona o upravnim sporovima Federacije BiH
1998. godine, na teritoriji Federacije BiH prestao je da važi Zakon o
upravnim sporovima SFRJ.
• Isti slučaj je bio i u entitetu Republika Srpska, gdje je donijet Zakona o
upravnim sporovima 1994. godine, kojim je stavljen van snage Zakon o
upravnim sporovima SFRJ.
• Uspostavljanjem Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, donijet je i Zakon
o upravnim sporovima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. Na taj način
je upotpunjena sudska kontrola upravnog rada u Bosni i Hercegovini.
 Pravna priroda upravnog spora

• Upravni spor je u određenom smislu produžetak upravnog postupka. Ovo

iz razloga što stranka pokreće upravni spor zbog toga što smatra da joj je
u upravnom postupku povrijeđeno određeno pravo ili određeni na zakonu
zasnovani neposredan lični interes. Tada nastaje spor o zakonitosti
upravnog akta između stranke i organa uprave nakon okončanja
upravnog postupka.
• Upravni spor se određuje kao pravno priznata situacija, koja nastaje
podizanjem tužbe protiv određenog, konkretnog upravnog akta, koji je
stekao svojstvo konačnosti i njegovog donosioca u kojoj legitimisani
tužilac smatra da taj akt treba eliminisati iz pravnog poretka, kao
nezakonit. Radi se o ostvarivanju sudske zaštite prava građana,
preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica i osiguranja
zakonitosti.
• Sudovi u upravnim sporovima, dakle, odlučuju o zakonitosti akata
uprave, odnosno institucija koje imaju javna ovlaštenja, kada rješavaju o
pravima ili obavezama građana i pravnih lica u pojedinačnim upravnim
stvarima.
Upravni spor u materijalnom i formalnom smislu
• Upravni spor u formalnom smislu. Po formalnom shvatanju
upravnog spora rješavanje upravnog spora je povjereno
posebnim upravnim sudovima. Evidentno je da je iz ovakvog
shvatanja upravnog spora isključen svaki spor za čije rješavanje
je nadležan redovni sud. Pored navedenog, postoji i još jedno
određenje upravnog spora po formalnom kriterijumu. Prema tom
gledištu, upravni spor je onaj spor koji se raspravlja u posebnom
upravnosudskom postupku, bez obzira na to koji je sud rješavao
spor. Poimanje upravnog spora u formalnom smislu ne može
primijeniti u bosanskohercegovačkom upravnom pravu.
• Upravni spor u materijalnom smislu. I u okviru ovog poimanja
upravnog spora postoje dva različita gledište. Prvo gledište
polazi od subjekta spora. Upravni spor, prema ovom gledištu,
postoji samo onda kad je druga pasivna strana organ uprave, bez
obzira na to ko pokreće upravni spor, kao i koje su norme
primijenjene. Prema drugom shvatanju, upravni spor postoji
ukoliko su primijenjene pravne norme iz okvira upravnog prava.
Postojanje upravnog spora u ovom slučaju zasniva se na razlici
između javnog i privatnog prava.
 Upravni spor u materijalnom i formalnom smislu

• Da rezimiramo:
- u prvom slučaju upravni spor postoji i onda kada uprava primjenjuje
norme privatnog prava,
- po drugom shvatanju upravni spor postoji i kad akt nije donio organ
javne uprave, već druga organizacija, pod uslovom da se tim aktom
primjenjuju pravila i propisi upravnog prava.
• U BiH: prihvaćeno je drugo gledište upravnog spora u materijalnom
smislu.
Vrste upravnih sporova
• Imajući u vidu različite kriterijume, upravni sporovi se mogu
podijeliti na sljedeće načine:
1) spor ograničene jurisdikcije i spor pune jurisdikcije;
2) subjektivni i objektivni upravni spor;
3) stvarni i personalni upravni spor;
4) spor presuđivanja i spor bez presuđivanja;
5) prvobitni i naknadni upravni spor;
6) redovni i neredovni spor, i
7) jednostepeni i dvostepeni upravni spor.
 Spor ograničene jurisdikcije

• Predmet spora ograničene jurisdikcije ili spora o poništaju

(zakonitosti) upravnog akta je samo ocjena zakonitosti upravnog
akta, a ne i rješavanje upravne stvari. Sud se ne upušta u rješavanje
upravne stvari, već samo rješava sudsku stvar, odnosno u ovom
sporu sud rješava samo da li je ili nije akt zasnovan na zakonu,
odnosno da li je ili nije aktom povrijeđen zakon ili drugi na zakonu
zasnovani propis. Ispituje se samo zakonitost, ali ne i cjelishodnost
upravnih akata.
• U ovom slučaju sud će poništiti upravni akt ukoliko ocijeni da je
nezakonit i vratiti nadležnom organu na ponovno rješavanje u cilju
otklanjanja nezakonitosti, odnosno odbiti tužbu kao neosnovanu.
Presuda kojom se poništava upravni akt tužiocu ne može poslužiti
kao osnov za neposredno ostvarivanje njegovih prava, već se
izvršenje presude prenosi u nadležnost onog organa čiji je akt
poništen.
 Spor pune jurisdikcije

• Spor pune jurisdikcije je onaj upravni spor u kome je sud, pod

odgovarajućim zakonskim uslovima, ovlašten da raspravlja ne samo
sudsku, već i upravnu stvar.
• U ovom slučaju predmet spora je individualna upravna stvar koju
sud treba da zasnuje, izmijeni ili ukine. Sud se, dakle, ne ograničava
samo na zakonitosti upravnog akta, već ulazi i u njegovu
cjelishodnost.
• Pored zaštite načela zakonitosti (objektivni cilj), ovdje sud ima za cilj
istovremeno i zaštitu prava, odnosno pravnih interesa građana
(subjektivni cilj).
 Spor pune jurisdikcije

• Presuda suda donijeta u upravnom sporu pune jurisdikcije

zamjenjuje u svemu upravni akt koji je poništen.
• Sud će rješavati u sporu pune jurisdikcije ukoliko priroda stvari to
dozvoljava i ukoliko podaci postupka pružaju pouzdan osnov za to.
Postoje upravne stvari u kojima presuda suda po prirodi stvari ne
može zamijeniti upravni akt, npr. dozvola za nošenje oružja.
• Pored toga, postoje i upravne stvari u kojim bi presuda suda mogla
zamijeniti upravni akt, ali bi to izazvalo poteškoće za građane, npr.
kod izdavanja građevinskih dozvola. Ovo su samo neki primjeri u
kojima bi „priroda stvari“ bila smetnja za odlučivanje suda u sporu
pune jurisdikcije.
 Predmet upravnog spora

• Predmet upravnog spora je, u smislu zakona, upravni akt, odnosno akt
kojim nadležni organ rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građana ili
pravnih lica u konkretnoj upravnoj stvari.
• Upravni akt karakterišu sljedeći elementi: njegov donosilac,
autoritativnost, pravno dejstvo, jednostranost, konkretnost i upravna
stvar, pri čemu se donosilac i autoritativnost može uzeti i kao jedan
element, jer autoritativnost svakako može postojati samo kod organa
javne uprave, odnosno organa koji vrše javna ovlaštenja.
• Upravna stvar je ona situacija koja je pojedinačna i nesporna i o kojoj
treba autoritativno odlučiti.
• Od sudske stvari razlikuje se po tome što se kod sudske stvari radi o
spornoj pojedinačnoj stvari sa dva međusobno suprotstavljena zahtjeva.
• Pojedini teoretičari ovdje dodaju još i element konačnosti upravnog akta.
Imajući u vodu dvostepenost upravnog postupka, predmet upravnog
spora može biti samo upravni akt koji je donijet u drugom stepenu.
 Predmet upravnog spora

• Izuzetno, to može biti u upravni akt donijet u prvom stepenu,

ukoliko je mogućnost ulaganja žalbe u upravnom postupku zakonom
isključena.
• Interesantno je istaći da u pojedinim državama, npr. u Francuskoj,
stranka može da izabere da li će uložiti žalbu u upravnom postupku
ili će podnijeti tužbu za pokretanje upravnog spora. Ukoliko izabere
prvi način ostvarivanja svog prava, ne gubi pravo podizanja tužbe
protiv istog akta.
• Upravni spor se može pokrenuti i kada nema upravnog akta,
odnosno u slučaju šutnje administracije“, kada su ispunjeni zakonski
uslovi za to.
 Predmet upravnog spora

• U Bosni i Hercegovini upravni spor se može voditi protiv svih

upravnih akata, osim ako je sudska zaštita osigurana van upravnog
spora, ako se po izričitoj zakonskoj odredbi ne može voditi upravni
spor, kao i protiv određenih „političkih akata“, osim ako je organ koji
je donio takav akt prekoračio granice svoje nadležnosti.
• Ovdje se jasno vidi da se u Bosni i Hercegovini primjenjuje sistem
generalne klauzule kombinovano sa sistemom negativne
enumeracije.
• Predmet upravnog spora ne mogu biti ni upravni ugovori.
 Predmet upravnog spora

• Upravni akti mogu biti nezakoniti ili necjelishodni.

• Upravni spor se može pokrenuti samo protiv nezakonitog upravnog akta, i to kako
zbog formalnopravne, tako i zbog materijalnopravne nezakonitosti.
• Formalnopravna nezakonitost postojaće ukoliko je stvar rješavao nenadležan
organ, kao i ukoliko su povrijeđena pravila postupka.
• Materijalnopravna nezakonitost pojavljuje se kada organ nije primijenio
odgovarajući propis na rješavanje upravne stvari, ili je, pak, primijenio
odgovarajući propis, ali nepravilno.
• Imajući u vidu podjelu upravnih akata na vezane upravne akte i upravne akte
donijete po diskrecionoj ocjeni, bitno je naglasiti da prvi podliježu upravnosudskoj
kontroli u cjelini, dok kod drugih podliježu samo pravno vezani dijelovi
diskrecionih upravnih akata. Ovo praktično znači da se kod diskrecionih upravnih
akata može ispitivati formalnopravna zakonitost i materijalnopravna zakonitost,
ali samo u smislu određivanja granice do koje se diskreciona ocjena može vršiti,
kao i to da li se diskreciona ocjena vrši u cilju javnog interesa.
 Pravo pokretanja upravnog spora

1) građanin ili pravno lice, ako je konačnim upravnim aktom povrijeđeno

neko njegovo pravo ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu;
2) ako je konačnim upravnim aktom povrijeđen zakon na štetu Bosne i
Hercegovine ili je povrijeđen zakon u korist pravnog lica ili građanina,
upravni spor može pokrenuti Pravobranilac Bosne i Hercegovine;
3) državni službenici, ako je konačnim upravnim aktom povrijeđeno
njihovo pravo iz radnog odnosa;
4) grupe koje zastupaju kolektivne interese (udruženja i fondacije,
korporacije, sindikati) ako su konačnim upravnim aktom povrijeđena
njihova prava ili kolektivni interesi koje zastupaju, i
5) organ uprave, služba za upravu, poslovna jedinica preduzeća (društva),
naselje ili grupa lica i slično, iako nemaju svojstvo pravnog lica, mogu
pokrenuti upravni spor, ako mogu biti nosioci prava i obaveza o kojima se
rješavalo u upravnom postupku.
 Pravo pokretanja upravnog spora

• U slučaju da je konačnim upravnim aktom povrijeđen zakon na štetu

Bosne i Hercegovine ili je povrijeđen zakon u korist pravnog lica ili
građanina, a spor pokreće Pravobranilac, svi organi uprave, službe
za upravu i pravna lica dužni su o takvim aktima, kad za njih
saznaju, obavijestiti nadležnog pravobranioca ili drugi zakonom
ovlašteni organ.
• Upravni spor može pokrenuti i Ombudsmen za Bosnu i Hercegovinu,
a i intervenisat će u postupku koji je u toku kad u vršenju poslova iz
svoje nadležnosti nađe da je konačnim upravnim aktom povrijeđeno
ljudsko dostojanstvo, prava i slobode građana zagarantovani
Ustavom Bosne i Hercegovine i instrumentima navedenim u Aneksu
I. Ustava Bosne i Hercegovine.
 Kad se ne može voditi upravni spor

• Upravni spor se ne može voditi:

1) protiv konačnih upravnih akata donijetih u stvarima u kojima je
sudska zaštita osigurana van upravnog spora;
2) protiv konačnih upravnih akata donijetih u stvarima o kojima se po
izričitoj odredbi zakona ne može voditi upravni spor, i
3) u stvarima o kojima neposredno na osnovu ustavnih ovlaštenja
odlučuju Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine ili
Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
• Protiv konačnih upravnih akata donijetih u stvarima o kojima se
po izričitoj odredbi zakona ne može voditi upravni spor, može se
voditi upravni spor kad je nadležna institucija pri donošenju
konačnog upravnog akta prekoračila granice svoje nadležnosti.
Iz kojih razloga se može pobijati konačni upravni akt

• Konačni upravni akt može se pobijati:

1) ako u aktu nije primijenjen ili je nepravilno primijenjen zakon Bosne i
Hercegovine, odnosno propis zasnovan na zakonu ili opšti akt, pri vršenju
dužnosti nadležnih institucija;
2) ako je akt donijela nenadležna institucija Bosne i Hercegovine;
3) ako u upravnom postupku koji je prethodio donošenju akata nije
postupljeno po pravilima postupka, a naročito ako činjenično stanje nije
potpuno i pravilno utvrđeno, ili ako je iz utvrđenih činjenica izveden
nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja, i
4) ako je nadležna institucija, rješavajući po slobodnoj ocjeni, prekoračila
granice ovlaštenja koja su joj data pravnim propisima i suprotno cilju u
kojem joj je ovlaštenje dato. Za odlučivanje po slobodnoj ili diskrecionoj
ocjeni je karakteristično da je organu prepušteno da, po svom nahođenju,
bira između više mogućih alternativa.
 Šta se tužbom može tražiti

• U upravnom sporu može se tražiti:

1) da se utvrdi da je pobijani konačni upravni akt u suprotnosti sa
zakonom i da se poništi;
2) da se, po potrebi, tužiocu prizna pravni status i pravo na povrat u
pređašnje stanje prije izvršenja pobijanog konačnog upravnog akta;
3) da se utvrdi odgovornost uprave, uključujući i obavezu plaćanja
naknade za nastalu štetu, i
4) da se odredi ispunjavanje zakonskih obaveza, ako se radi o
nečinjenju od strane uprave ili javnih agencija.
 Zahtjev za odlaganje izvršenja upravnog akta

• Tužba, po pravilu, ne sprečava izvršenje konačnog upravnog akta

protiv koga je podnijeta, ako zakonom nije drukčije određeno.
• Po zahtjevu tužioca, nadležna institucija za sprovođenje izvršenja
pobijanog konačnog upravnog akta, odgodiće izvršenje do konačne
sudske odluke, ako bi izvršenje nanijelo tužiocu štetu koja bi se teško
mogla popraviti, a odgađanje nije protivno javnom interesu, niti bi se
njime nanijela veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranci.
• Uz zahtjev za odlaganje mora se priložiti i dokaz o podnijetoj tužbi.
Po svakom zahtjevu nadležna institucija mora donijeti rješenje
najkasnije u roku od tri dana od prijema zahtjeva za odlaganje
izvršenja.
• Sud, kome je tužba podnijeta, može odlučiti o odlaganju izvršenja
konačnog upravnog akta protiv kojeg je podnijeta tužba, ukoliko to
pismeno zatraži tužilac.
 Postupak pred sudom

• Upravni spor pokreće se tužbom. Tužba se podnosi u roku od 60 dana od

dana kada je podnosilac tužbe obaviješten, odnosno kada je primio
pobijani konačni upravni akt ili rješenje, odnosno od dana objavljivanja
pobijanog propisa. Ovaj rok važi i za Pravobranioca BiH, odnosno
Ombudsmena BiH kada su ovlašteni za podnošenje tužbe.
• Tužba se predaje Sudu neposredno ili mu se šalje poštom preporučeno, ili
se podnosi preko organa uprave Bosne i Hercegovine kada je tako
predviđeno zakonom. Tužba se može izjaviti i na zapisnik kod Suda ili
ma kog drugog suda u Bosni i Hercegovini. Dan predaje tužbe pošti
preporučeno, odnosno dan izjavljivanja tužbe na zapisnik, smatra se kao
dan predaje Sudu. Ako tužba nije predata Sudu nego drugom organu, a
stigne Sudu poslije isteka roka za podnošenje tužbe, smatraće se da je na
vrijeme podnijeta ako se njeno podnošenje toj instituciji može pripisati
neznanju ili očiglednoj omašci podnosioca tužbe.
Sud odbacuje tužbu ako...
• Sud će rješenjem odbaciti tužbu u svakom stadijumu postupka ako
utvrdi:
1) da je tužba podnijeta neblagovremeno ili prijevremeno, odnosno
podnijeta od neovlaštenog lica;
2) da akt koji se tužbom osporava nije konačni upravni akt;
3) da je očigledno da se upravnim aktom koji se tužbom osporava ne dira u
pravo tužioca ili u njegov neposredni lični interes zasnovan na zakonu;
4) da se protiv upravnog akta koji se tužbom osporava mogla izjaviti žalba,
pa ona nije uopšte ili nije blagovremeno izjavljena;
5) da se radi o stvari o kojoj se po izričitoj odredbi ovog zakona ne može
voditi upravni spor, i
6) da već postoji pravosnažna sudska odluka donijeta u upravnom sporu o
istoj stvari.
 Presuda

• Sud donosi presudu, odnosno rješenje većinom glasova sudskog vijeća. O

vijećanju i glasanju vodi se poseban zapisnik, koji potpisuju svi članovi
vijeća i zapisničari. Vijećanje i glasanje vrši se bez prisustva stranaka.
• Sud rješava spor presudom. Presudom se tužba uvažava ili odbija kao
neosnovana.
• Ako se tužba uvažava, Sud poništava pobijani konačni upravni akt.
• Presudom se konačni upravni akt poništava i predmet vraća nadležnoj
instituciji na ponovno rješavanje u slučajevima kad Sud nađe da se spor
ne može raspraviti na osnovu činjenica utvrđenih u upravnom postupku
zbog toga što u pogledu utvrđenih činjenica postoji protivrječnost u
spisima, što su one u bitnim tačkama nepotpuno utvrđene, što je iz
utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog
stanja, ili nađe da se u upravnom postupku nije vodilo računa o
pravilima postupka koja bi bila od uticaja na rješavanje stvari, kao i
drugim slučajevima predviđenim zakonom.
 Presuda

• Presudom se konačni upravni akt poništava i rješava upravna stvar

u slučajevima kad bi poništenje pobijanog upravnog akta i ponovno
vođenje postupka kod nadležne institucije izazvalo za tužioca štetu
koja bi se teško mogla popraviti, ili ako je na osnovu javnih isprava
ili drugih dokaza u spisima predmeta očigledno da je činjenično
stanje drugačije od onog utvrđenog u upravnom postupku, ili ako je
u istom upravnom sporu već jednom poništen upravni akt, a posebno
ako nadležna institucija nije u potpunosti postupila po presudi, kao i
u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
• Takva presuda u svemu zamjenjuje poništeni konačni upravni akt.
 Presuda

• Presudom kojom se pobijani konačni upravni akt poništava, Sud će

odlučiti i o zahtjevu tužioca za povrat stvari, odnosno za naknadu
štete, ako podaci postupka pružaju za to pouzdan osnov. U
protivnom, ako se radi o složenijem postupku (izvođenje dokaza,
vještačenje dokumentacije itd.), Sud će odluku donijeti po odredbama
Zakona o parničnom postupku.
• Kad je tužba podnijeta zbog „šutnje administracije“, a Sud nađe da je
opravdana, presudom će uvažiti tužbu, poništiti osporeni upravni akt
i odrediti u kom će smislu nadležna institucija donijeti rješenje ili će
presudom sam riješiti upravnu stvar. U slučajevima u kojima se ne
odlučuje presudom, Sud donosi rješenje.
 Presuda

• Ako je održana rasprava, Sud će odmah po završenoj raspravi

usmeno objaviti presudu, odnosno rješenje, zajedno s najvažnijim
razlozima za donijetu odluku.
• U složenim slučajevima Sud može odustati od usmenog objavljivanja
presude, odnosno rješenja, i najkasnije u roku od osam dana donijeti
presudu, odnosno rješenje.
• Ako Sud po završenoj raspravi ne može izreći presudu, odnosno
rješenje zbog toga što prethodno treba da utvrdi takvu činjenicu za
čije raspravljanje nije potrebna nova rasprava, Sud će presudu,
odnosno rješenje donijeti bez rasprave i to najkasnije u roku od osam
dana od dana kad tu činjenicu utvrdi.
 Presuda

• Presuda, odnosno rješenje sadrži: označenje Suda, broj i datum, uvod koji
obuhvata ime i prezime predsjednika vijeća, članova vijeća i zapisničara,
označenje stranaka i njihovih zastupnika, kratko označenje predmeta
spora i dan kad je presuda, odnosno rješenje izrečeno i objavljeno,
dispozitiv, obrazloženje i pouku o pravnom lijeku. Dispozitiv mora biti
odvojen od obrazloženja. U presudi se moraju cijeniti svi navodi tužbe.
• Presuda, odnosno rješenje je konačna i može se pobijati samo vanrednim
pravnim lijekovima. Originalnu presudu, odnosno rješenje potpisuju
predsjednik vijeća i zapisničar. Presuda, odnosno rješenje kojim se tužba
oglašava neosnovanom ili se odbija, ima pravno djelovanje samo za
stranke u postupku. Presuda, odnosno rješenje kojom se uvažava tužba
primjenjuje se za sva lica na koja utiče konačni upravni akt koji je
pobijan. Presuda, odnosno rješenje se u ovjerenom prepisu dostavlja
svim strankama i objavljuje u "Službenom glasniku BiH".
Vježbe ... 1
• Lice Petra Petrović okončalo je svoje akademske studije i steklo
akademsko zvanje diplomiranog fizioterapeuta. Da bi se zaposlila u
svojoj struci, imenovana prije toga mora da položi stručni ispit kod
Federalnog ministarstva zdravstva. Stručni ispit se organizuje u skladu
sa Pravilnikom o pripravničkom stažu i stručnom ispitu zdravstvenih
radnika („Službene novine FBiH“, broj 6/11 i 10/11). Imenovana je
obavila pripravnički staž u skladu sa Planom i programom pripravničkog
staža za zdravstvene radnike sa završenim fakultetom zdravstvenog
studija. Plan i program pripravničkog staža, koji je obavila imenovana,
upisan je u pripravničku knjižicu. Imenovana je, imajući u vidu sve što je
navedeno, podnijela prijavu za polaganje stručnog ispita kod nadležnog
Ministarstva zdravstva FBiH, a uz prijavu je dostavila i ovjerenu kopiju
diplome o stečenom akademskom zvanju, kao i popunjenu i ovjerenu
originalnu pripravničku knjižicu. Ko je nadležan da donese odgovarajuće
rješenje i kako će ono glasiti?
Vježbe ... 2
• U istom slučaju kao pod 1, Petra Petrović je predala prijavu na
protokol kantonalnog Ministarstva zdravlja Tuzlanskog kantona. Šta
će se desiti?
Vježbe ... 3
• U istom slučaju kao i pod 1), ministar zdravstva je u rješenju
napravio tehničku grešku, tako što je napisao: „Petri Marković
odobrava se polaganje stručnog ispita“, umjesto da napiše „Petri
Petrović odobrava se polaganje stručnog ispita“. Greška je nastala
pošto je Petri diploma izdata na djevojačko prezime. Šta ministar
može uraditi da ispravi nastalu grešku?