1.

5 Ekonomske primjene diferencijalnog računa

U točki 1.2.5 uveli smo pojmove troška, prihoda i dobiti. Sada se okrećemo važnim problemima
marginalnog troška i elastičnosti potražnje.

1.5.1 Marginalni troškovi

Neka je T(Q) opet funkcija ukupnih troškova proizvodnje, pri čemu je Q količina proizvoda ili usluga, npr.
noćenja. Funkcija ukupnih troškova proizvodnje se najčešće ponaša kao polinom. Fiksni trošak je
pribrojnik u funkciji ukupnih troškova koji ne ovisi o količini proizvoda, npr. fiksni trošak funkcije ukupnih
3 2
troškova proizvodnje dane formulom T (Q )=4 Q −120Q +6 Q+124 je 124.

Funkciju marginalnih troškova dobivamo iz relacije:

M (Q)=T '(Q) (1.5.1)

Ova je definicija motivirana pitanjem koje se prirodno postavlja u praksi: Ako trenutno proizvodim Q
proizvoda, da li mi se isplati proizvoditi više? Prirodno je pitati se kako se ukupni trošak mijenja
dodavanjem još jednog proizvoda, tj. kako se ponaša razlika T(Q+1) – T(Q)?

Krećemo od zapažanja da je, uz „veliku“ količinu proizvoda Q kakvu nalazimo u industrijskoj proizvodnji
ali i u noćenjima većih hotela, jedan proizvod razmjerno malen prema Q. Konkretnije, ako današnju,
poznatu količinu proizvoda označimo sa Q0 , 1 dodatni proizvod odgovara „maloj“ promjeni varijable Q
oko Q0 , pa je

1=( Q 0+ 1 )−Q 0 ≈ Q−Q0 .

U biti, aproksimiramo prirodne brojeve realnima. Kod prirodnih brojeva 1 je, naravno, najmanja moguća
razlika dvaju brojeva, a „veliki“ Q čini razliku Q−Q 0 proizvoljno malom. Na taj način, uz poznatu funkciju
troškova T(Q), imamo aproksimaciju

T ( Q0+ 1 )−T (Q0 )

T ( Q )−T (Q0 )
(Q¿¿ 0+1)−Q0 ≈ ¿
Q−Q0

pri čemu je posljednji izraz kvocijent diferencija za funkciju T u točki Q0 pa ima smisla gornja analitička
definicija marginalnog troška (1.5.1).

U praksi nas zanima da li funkcija marginalnog troška raste ili pada. Pošto je marginalni trošak derivacija
funkcije troška, a analiza rasta i pada funkcije zahtijeva analizu prve derivacije, promatrat ćemo drugu
derivaciju funkcije ukupnog troška.
3 2
Primjer 1.9. Zadana je funkcija ukupnih troškova proizvodnje T (Q )=Q −12 Q +60 Q+400 gdje je Q
količina proizvoda. Odredimo intervale strogog rasta i pada funkcije marginalnih troškova:
2
M (Q)=T '(Q)=3 Q −24 Q+60 .

Funkcija M(Q) je strogo rastuća za M ' (Q)>0 , pa računamo:

M ' (Q)=6Q−24 , dakle M je strogo rastuća za Q>4 .

Funkcija M(Q) je strogo padajuća za M ' (Q)<0 , tj. za Q<4 .

Iako trošak uvijek raste sa dodanim proizvodom, pa je i marginalni trošak uvijek pozitivan – uočimo da
nema realnih nultočaka za M(Q) ! – postoje područja pada i rasta funkcije marginalnog troška. Ova se
promjena događa oko kritične točke Q0 = 4, odnosno stacionarne točke funkcije M.

Pokazali smo da je četvorka točka lokalnog minimuma funkcije marginalnog troška, što nas motivira da
povećamo proizvodnju na 4, a ne i više. Naravno, o tome koja se količina proizvoda zaista isplati odlučuje
tržište, odnosno funkcija dobiti, preko funkcije prihoda. Ipak, informacija o kritičnoj točki marginalnog
troška predstavlja dragocjen uvid u prirodu proizvodnje, a time i cjelokupnog poslovanja.
2
Primjer 1.10. Zadana je funkcija troškova proizvodnje T (Q )=2 Q +24 Q+32 . Odredimo funkciju
prosječnih troškova i funkciju marginalnih troškova.

Rješenje

T (Q ) 32
T (Q )= =2Q+24 +
Funkciju prosječnih troškova T(Q) računamo iz: Q Q .
Deriviranjem funkcije ukupnih troškova proizvodnje dobivamo funkciju marginalnih troškova
2
M (Q)=T '(Q)=(2 Q +24 Q+32 )'=4 Q+24 . Iz ovoga se lako odredi ponašanje funkcije
marginalnog troška.
1.5.2 Primitivna funkcija i neodređeni integral
U situacijama kad je poznat marginalni trošak, zanima nas kako glasi funkcija ukupnog troška. Za to je
potrebno naći takvu funkciju koja derivirana daje funkciju marginalnog troška.
n n n−1
Promatrajmo potenciju f (x )=x . Znajući da vrijedi ( x )'=nx ,∀ n∈ N pitamo se možemo li
odrediti funkciju F( x) takvu da je F '( x )=f (x ) . Ako takva funkcija postoji, ponekad je nazivamo
„antiderivacijom“ funkcije f. Korektan izraz je primitivna funkcija. Precizirajmo ove pojmove u terminima
neodređenog integrala. Očigledno, za
1 n+1
F( x)= x
n+1 (1.8)

vrijedi

1
F '( x )= (n+1)x n =x n
n+1 (1.9)
n
Vrijedi dakle F '( x)=f (x )=x .

Ispitajmo je li F( x) jedina funkcija koja zadovoljava tu relaciju? Dodavanjem bilo koje konstante C funkciji
F( x) relacija F '( x)=f (x ) opet vrijedi jer je ( F( x)+C )'=f ( x) jer je C' = 0.

Ako vrijedi F '( x)=f (x ) za neku funkciju f : ℜ→ℜ , onda F( x) zovemo primitivna funkcija od f (x ) .
Skup { F+C :C ∈ ℜ } nazivamo neodređenim integralom od f (x ) i pišemo:

∫ f ( x)dx=F( x )+C ,C ∈ ℜ .
Zaključno,

1
n ∫ x n dx= n+1 xn+1+C ,
za f (x )=x imamo za svaki prirodni (i cijeli) n osim n = -1 . (1.10)

Da gornji izraz ne možemo primjenjivati na potenciju -1 jasno je odmah jer bi se javilo dijeljenje s nulom.

No, kako smo vidjeli, za x > 0 vrijedi (ln x)'=1/x pa je F(x) = ln x primitivna funkcija od x-1 . (1.10.1)

Vrijedi:

∫ (f ( x)+g( x))dx=∫ f ( x)dx+∫ g( x)dx i (1.11)

∫ af (x )dx=a∫ f ( x)dx (1.12)

Primjer 1.11 Izračunajmo neodređeni integral funkcije f(x)=x 5+10x4+3x2+x+10.

Traži se ∫ f ( x)dx=∫ ( x 5+10 x 4 +3 x 2+x+10)dx . Po formuli (1.11) integral sume je suma integrala,
dakle smijemo izračunati pojedinačne integrale te ih sumirati, tj.

∫ f ( x)dx=∫ x5 dx+∫ 10x 4 dx+∫ 3 x2 dx+∫ xdx+∫ 10dx .

Sada po pravilu (1.12) možemo izvući konstante ispred znaka integrala:

∫ f ( x)dx=∫ x5 dx+10∫ x4 dx+3∫ x2 dx+∫ xdx+10 ∫ dx .

Ostali su nam dakle integrali čistih potencija tipa (1.10), pa ih tako računamo. Za prvi pribrojnik vrijedi

1 1 1
∫ x5 dx= 6 x6 +C 1 , C ( x 6 +C 1 )' = 6 x 5 +0=x 5
1 je proizvoljna konstanta. Derivirajmo za provjeru: 6 6 pa
smo zaista dobili antiderivaciju podintegralne funkcije x 5, odnosno riješili prvi integral u sumi. Ostalo
slijedi analogno:

1
10∫ x 4 dx=10⋅ x5 +C 2=2 x 5 +C 2
5 uz proizvoljnu konstantu C2. Sad se za vježbu ovo provjeri i
1 2
3 x +C 4
integrira treći pribrojnik. Dobije se x +C 3 . Kako je x=x1 po istoj se logici dobije 2 za četvrti
1
∫ dx=∫ 1⋅dx=∫ x 0⋅dx= 1 x1 +C5=x +C 5
pribrojnik. Kako je , riješili smo sve pojedinačne integrale.
Sumiranjem svih pet izraza dobivamo

1 1
∫ f ( x )dx= 6 x 6+C 1+2 x 5 +C 2+x 3+C 3+ 2 x 2+C 4 +10 x+C5
.

Pošto su sve konstante proizvoljne, njihov je zbroj također jedna proizvoljna realna konstanta pa taj
zbroj možemo nazvati C i pisati

1 1
∫ f ( x )dx= 6 x 6+2 x 5+x 3+ 2 x 2+10 x +C
.

Kontekst u kojem se neodređeni integral primjenjuje može jednoznačno odrediti konstantu C. Istražit
ćemo sada kontekst ukupnih i marginalnih troškova pa vidjeti kako taj kontekst određuje konstantu C.
1.5.3 Marginalni i ukupni troškovi
S obzirom na dosad izneseno, jedan će primjer sve objasniti.

Primjer 1.12 Neka je marginalni trošak zadan funkcijom M (Q)=3 Q+100 . Koliki je ukupni trošak?

Znamo da je T ' (Q )=M (Q) . To po prethodnoj točki znači da je funkcija ukupnih troškova T(Q)
neodređeni integral funkcije M(Q) s tim da je varijabla označena s Q a ne x, M igra ulogu funkcije f a T
ulogu njene primitivne funkcije („antiderivacije“) F. Stoga, pošto je T(Q) primitivna funkcija od M(Q),
dobit ćemo je integriranjem funkcije marginalnih troškova:

Q2 3
T (Q )=∫ M (Q)dQ=∫ (3 Q+100)dQ=∫ 3 QdQ +∫ 100 dQ=3 +C1 +100 Q+C 2 = Q 2 +100 Q+C , C ∈ ℜ
2 2 .

Primijetimo da zbog proizvoljnosti konstante C ne možemo jednoznačno odrediti funkciju ukupnih

troškova. Marginalni trošak sadrži informaciju o promjeni troška u ovisnosti o promjeni količine
proizvodnje Q, ne vodeći računa o konstantnom fiksnom trošku.

Međutim, ako je fiksni trošak poznat, konstanta C je jednoznačno određena; ona je upravo taj fiksni
trošak. Ako je u gornjem primjeru poznato da je fiksni trošak 200, imamo jedinstveni C = 200 odnosno
jednoznačnu funkciju ukupnih troškova određenu izrazom:

3
T (Q )= Q2 +100Q+200
2 .