DJEČAK KOJI JE HTIO DA LETI

Sjedjeili smo zgučeni na trosjedu pokriveni toplim ćebetom, osluškujući kad će

kiša prestati. Zagrmjelo je i nestade struja. Da bismo prekratili vrijeme, svako je imao
zadatak da ispriča priču. Evo šta sam ja ispričao:

Nekada davno, bio jednom jedan mali dječak. Želio je da može da leti. Sa šest
godina je pokušao da skoči sa tobogana, ali ga je otac uhvatio. Roditelji su mu kasnije
kaišem izbili tu ideju iz glave.

Kasnije, sa deset godina kada je prvi put gledao „Marvel“ filmove, razne misli
su mu se rojile u glavi. „Šta ako bih skočio sa najvišeg tobogana na igralištu“, mislio
je, „Da li bih poletio“? Kad je otišao na igralište, popeo se na veliki tobogan, i duboko
udahnuo. Skupio je hrabrost i skočio. Na svu sreću, pao je na staru, mekanu sofu koju
su prosjaci tu donijeli da bi se odmarali na njoj. Kada je njegov otac to vidio, odveo ga
je kući. On i njegova žena su metalnom stranom kaiša istjerali tu ludu ideju iz još luđe
glave njihovog sina.

Kada je navršio dvanaest godina, na rođendanu njegovog druga, u bioskopu,

gledali su „Marvel“ filmove. Vidio je kako „Doktor Strejndž“ leti, pa mu je pozavidio.
Nešto je malo razmišljao, ali mu „Torov“ uzvik privuče pažnju.

Sanjao je da leti. Tog sna se i ne bi sjećao da ga majka nije probudila

usisavanjem. Ovako, opet je mislio o letjenju. Zbog njegove gluposti, opet je htio da leti.
Ovog puta sa balkona.

Njegovi roditelji su kupili taj stan na dvadesetom spratu kada je njegova majka
bila trudna. Ona je htjela da naprave ogradu na nedovršenom balkonu, ali je njen muž
bio protiv. On kaže: „Nemamo novca za majstore, oni su skupi, a ušteđevinu smo dali
za ovaj stan. Možda ćemo je napraviti kad prodamo stari...“ On je znao da može sam to
da uradi, ali je prosto lijen.

Kada je dječak stao na ivicu balkona i skočio, roditelji nijesu vjerovali svojim očima.
Letio je kao ptica. Ali on je bio mala ptica, a njemu se primicala velika, gvozdena ptica.
Kad ju je vidio, već je bilo kasno. Stradao je od aviona