T. Oršolić-Uloga Franje Tuđmana U Ratu U BP 1992.

Zbornik radova FRANJO TUĐMAN
I STVARANJE
SUVREMENE
HRVATSKE DRŽAVE
(1990. – 1999.)
Zbornik Tudjman SC.indd 1 3/18/16 9:22 AM

nakladnik
Sveučilište u Zadru
M. Pavlinovića 1
23000 Zadar
www.unizd.hr
za nakladnika
Dijana Vican, rektorica
povjerenstvo za izdavačku djelatnost

Josip Faričić, predsjednik
urednik
Ante Bralić
recenzenti
Nikica Barić
Mario Jareb
Ozren Žunec
prijevod sažetaka na engleski jezik

Marko Lukić
lektorica
Ivana Petešić
grafičko oblikovanje
Ljubica Marčetić Marinović
računalna obrada i prijelom

Grafikart d.o.o., Zadar
tisak
Zrinski d.d., Čakovec
naklada
500
isbn
978-953-331-091-6
_______________________________________________
Objavljivanje knjige financijski su potpomogli
CIP-Katalogizacija u publikaciji Zadarska županija i Grad Zadar
Znanstvena knjižnica Zadar
UDK 32-05 Tuđman, F.
94(497.5)"1990/1999"(063)
ZNANSTVENI skup Franjo Tuđman i stvaranje
suvremene hrvatske države : (1990.-1999.) (2012 ; Zadar)
Franjo Tuđman i stvaranje suvremene hrvatske
države : (1990.-1999.) : zbornik radova / Znanstveni
skup, Zadar, 10. prosinca 2012. ; <urednik Ante Bralić ;
prijevod sažetaka na engleski jezik Marko Lukić>. - Zadar :
Sveučilište, 2016. - 314 str. ; 24 cm
Bibliografija uz svako poglavlje ; bibliografske bilješke uz
tekst. - Summaries.
ISBN 978-953-331-091-6
1. Tuđman, Franjo
150204009
_______________________________________________

Tado Oršolić Uloga Franje Tuđmana
zavod za povijesne tijekom rata u Bosanskoj
znanosti hazu u zadru
Posavini 1992.
Kada se govori o prvom predsjedniku Republike Hrvatske Franji Tuđmanu i njegovoj ulozi u
ratu u Bosni i Hercegovini (bih), onda ga se uglavnom negativno spominje prvenstveno kao
onoga koji je dijelio bih i onoga koji je prodao/predao ili izdao Bosansku Posavinu (BP) 1992.
za neka druga područja u bih ili Hrvatskoj. U radu će se analizirati uloga Franje Tuđmana tije-
kom rata u BP 1992. i uvidjeti koji su to čimbenici utjecali na razvoj događaja oko pada njezina
većeg dijela. Koliko su određene političke i vojne strukture te javnost utjecale na određenje
stava oko rat u BP koji je u konačnosti doveo do ocjene jednostrane odgovornosti hrvatskog
državnog vrha Hrvatske na čelu s Tuđmanom. Ipak, nakon znanstvene analize jasno se zrcale i
neki drugi aspekti koji su imali veliko značenje tijekom rata i pada većeg dijela BP.
ključne riječi: Franjo Tuđman, Bosna i Hercegovina, Bosanska Posavina 1992., predaja,
prodaja.
Uvodna razmatranja
Na samome početku istaknuo bih dvije uvodne univerzalne misli o ratovanju napi-
sane još u 6. st. pr. Kr. koje glase: „Nepobjedivost je stvar obrane, ranjivost je stvar
napada“ i „Pretvorite pozadinu u frontu, a frontu u pozadinu“ (Sun Tzu, Umijeće ra-
tovanja). Sličan sustav ratovanja primijenjen je na jedinom dijelu Bosanske Posavine
(dalje BP), općina Orašje i dio općine Bosanski Šamac, koje srpske vojne snage nisu
uspjele osvojiti unatoč ofenzivama koje su poduzimale tijekom rata 1992. – 1995.
Ovim se radom vjerojatno neće moći utvrditi cjelokupna „povijesna istina“
(ako se uopće može govoriti o pojmu povijesne istine) vezano uz političku odgo-
vornost i ulogu hrvatskoga državnog vrha, odnosno tadašnjega predsjednika Fra-
nje Tuđmana, ali će se nastojati znanstvenom metodologijom utvrditi i analizirati
barem osnovne povijesne činjenice na temelju kojih možemo onda i iznijeti argu-
mentirane zaključke. Konstatirat će se i uočiti one povijesne činjenice uzimajući
u obzir izvore koji se mogu vezati u rat i pad većeg dijela BP te pokušati temeljem

franjo tuđman i stvaranje suvremene hrvatske države (. – .) 130
izvornih dokumenata, transkripata i raznih iskaza sudionika prikazati i analizira-

ti pojedine segmente ovoga povijesnog događaja. Prije svega valja istaknuti neke
osnove kako bi se donekle jasnije razumjela razmatrana povijesna problematika.
Vezano uz rat na prostorima BP i pad njezina većeg dijela (općine Doboj, Bosanski
Brod, Derventa, Modriča, Odžak i dio Bosanskog Šamca) u srpske ruke početkom
listopada 1992. dan danas traju mnoge znanstvene i stručne polemike u široj bo-
sanskohercegovačkoj i hrvatskoj javnosti te je osobito nekoliko zadnjih godina o
tome pisano, a održavane su i javne tribine na navedenu temu.
Padom većeg dijela BP trajno je izgubljen dio vjekovnoga hrvatskoga teritorija
na kojem je prema zadnjem popisu iz 1991. živjelo, odnosno tijekom 1992. raselje-
no oko 65 738 odnosno 62 013 (prema S. Mrduljaš) Hrvata. U cijeloj BP je živjelo
41,76% ili 133 467 (prema S. Mrduljaš) odnosno 51% ili 131 542 (prema D. Lukač)
Hrvata.1 Temeljem navedenih podataka u općinama koje su trajno ostale u Republi-
ci Srpskoj nekada je živjelo: Doboj (dio koji pripada BP) 5 460 odnosno 4 983, Bos.
Brod 13 993, Bos. Šamac 10 221, Derventa 21 952, Modriča 9 805, dio tuzlanskog
kantona, odnosno dijelovi općine Gradačac i Srebrenik 4 307 Hrvata. Također, u
Distriktu Brčko, tj. općini Brčko 1991. živjelo je 22 252, odnosno u Posavskom dijelu
18 980 Hrvata.2 Dio općine Bos. Šamac tijekom rata ostao je na hrvatskoj strani te
također veći dijelovi općine Brčko i dijelovi općine Gradačac ostali su branjeni pod
hrvatsko-muslimanskim snagama. Naknadno je nakon Daytonskog sporazuma Od-
žak (16 338 Hrvata) izuzet iz Republike Srpske. Danas BP, odnosno Županiju Posav-
sku (koja se proteže na 324,6 km²) čine tri općine: Orašje, Domaljevac – Bos. Šamac
i Odžak. U njima prema statističkim podacima Federalnog Zavoda za statistiku iz
2012. na području Županije Posavske živi ukupno 39 307 stanovnika, i to: općina
Orašje (19 392), općina Domaljevac – Bos. Šamac (4 510) i općina Odžak (15 405).3
1 Za razliku o zemljopisnog pojma, etnički pojam Bosanske Posavine u bih nikada nije u potpunosti i kon-
kretno bio administrativno-upravno i politički određen (osim 1939. unutar Banovine Hrvatske, odnosno
Kraljevine Jugoslavije). On se s početkom rata u bih 1992. definirao prema etničkom modalitetu Hrva-
ta na prostoru geografskog određenja Bosne i Posavine gdje su živjeli u većini. Zato se podatci o broju
stanovništva u unutar tako određene Bosanske Posavine i općinama koji su teritorijalno njoj pripadale
prema nekim izvorima neznatno razlikuju. O zemljopisnom i etničkom pojmu te etničkoj strukturi sta-
novništva posebno vidjeti rad: Saša MRDULJAŠ, Prostorno-demografsko određenje etničkog i političkog
pojma Bosanske Posavine, Nova prisutnost, br. 7., sv. 1. 2009., 805.-109.; Također, o tom i u: http://www.
hic.hr/books/lukac/dio101.htm#bp: Dragan LUKAČ, Ratni zločini u Bosanskoj Posavini: (1992. – 1995.),
Zagreb 1997., 1. 1. Bosanska Posavina – prostor i ljudi (Sastav stanovništva u Bosanskoj Posavini).
2 Internet izvori: http://www.fzs.ba/Podaci/nacion%20po%20mjesnim.pdf: Stanovništvo prema opći-
nama po mjesnim zajednicama po nacionalnoj pripadnosti – popis 1991. bih Federacija bih, Federalni
Zavod za statistiku; http://www.hic.hr/books/lukac/dio101.ht#bp: Dragan LUKAČ, Ratni zločini u
Bosanskoj Posavini: (1992. – 1995.), Zagreb 1997. (naslov dijela knjige: „Sastav stanovništva u Bosan-
skoj Posavini“).
3 Internet izvor: http://www.fzs.ba/Podaci/02.pdf; Kanton Posavski u brojkama, bih Federacija bih,
Federalni Zavod za statistiku, Sarajevo 2013., 7.

t. oršolić uloga franje tuđmana tijekom rata u bosanskoj posavini 1992. 131
Rat u Bosni i Hercegovini (dalje bih), odnosno u BP trajao je od proljeća (ožuj-

ka) 1992. do (studenog) 1995. Okončan je Daytonskim sporazumom donesenim
na konferenciji koja je trajala od 1. do 21. studenoga 1995. u Daytonu (SAD) gdje
je dogovoren prekid rata između triju zaraćenih strana i buduće ustrojstvo bih. Su-
dionici tog sporazuma, između ostalih, su bili bosanski predsjednik Alija Izetbe-
gović, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević, hrvatski predsjednik Franjo
Tuđman te glavni američki posrednik Richard Holbrooke i general Wesley Clark.
Daytonski sporazum potpisan je u Parizu 14. prosinca 1995.4 Temeljem Dayton-
skog sporazuma i dan danas djeluje osnovni politički i upravni sustav, odnosno
pravno i ustavno uređenje bih kao federalne države s tri konstitutivna naroda, od-
nosno dva entiteta – Republika Srpska i Federacija bih. Politički stav međunarod-
ne zajednice manifestiran u Daytonu nije imao previše sluha za Bosansku Posavi-
nu, ona je trebala u potpunosti pripasti Republici Srpskoj, očito kao naknada za
„izgubljene“ dijelove u Hrvatskoj i bih nakon akcija Bljesak i Oluja 1995., ali i kao
važna geostrateška kompaktnost teritorija Republike Srpske. Međunarodni (ame-
rički) pregovarački tim planirao je raspodjelu teritorija 51% Federaciji a 49% Re-
publici Srpskoj. Na inzistiranje pregovarača hrvatskih predstavnika iz bih, osobito
tadašnjeg predsjednika Federacije bih Krešimira Zubaka, samo je Odžak pripao
Federaciji bih, a sav ostali teritorij je, čini se, ostao za Hrvate i Bošnjake trajno iz-
gubljen. Dvadeset godina poslije visoki predstavnik međunarodne zajednice u bih
Wolfgang Petritsch (1998. – 2002., kao najneomiljeniji kod Hrvata u bih) izjavit
će kako „Daytonski sporazum nije bio naklonjen hrvatskoj zajednici. U to vrijeme
predsjednik Tuđman je bio više zainteresiran za rješavanje pitanja Slavonije nego
za bih i u Daytonu nije osigurao ravnopravan status za Hrvate“.5 Istina je kako je
Daytonski sporazum išao na štetu Hrvatima, a osobito na korist Srbima. Istina je
i kako je Hrvatska imala neriješen status Istočne Slavonije i Baranje i razumljivo je
kako se predsjednik Tuđman zalagao za rješavanje tog pitanja. Istina je također i
kako je Tuđman zastupao interese Hrvata i u bih, ali istina je također kako su u
Daytonu interese građana bih, tj. Federacije zastupali Izetbegović i drugi predstav-
nici vlade države bih. Zanimljivo je upravo primijetiti kako Wolfgang Petritsch ne
proziva ni jednom riječju međunarodnu zajednicu, pod čijim je okriljem u potpu-
nosti skrojen Daytonski sporazum i njegove posljedice, nego eto opet se krivica za
neravnopravan položaj Hrvata u bih prebacuje konkretno na same predstavnike
hrvatskog naroda, čime se hoće reći kako su Hrvati sami sebi krivi za položaj u
kojemu su se našli.
4 Richard HOLBROOKE, Završiti rat, Sarajevo 1998.

5 Silvana PERICA, „Wolfgang PETRITSCH: Dayton nije osigurao jednak status za Hrvate.“, Večernji list,
19. 6. 2013.

Ostaje ipak gorka povijesna činjenica o vojnom porazu općenito u Domovin-

skom ratu i nepovratnom teritorijalni gubitku BP. I doista, to je jedan od najvećih
teritorijalnih gubitaka koje su Hrvati imali gledajući u povijest vjerojatno još od
vremena turskih prodora na ove prostore. Na žalost, nema povratka u BP koja se
nalazi u okviru Republike Srpske (tome su glavna prepreka isključivo politički ra-
zlozi). U cijeloj Republici Srpskoj, prema riječima banjalučkog biskupa Franje Ko-
marice, „do rata je bilo 220.000 Hrvata, a sada ih je nešto manje od 12.000 ili oko 5
posto od prijeratnog broja“.6
Političko-vojne konstelacije 1992.

O padu većeg dijela BP uglavnom vladaju podijeljena mišljenja, odnosno postoji
više teorija pa se često puta u javnosti općenito naglašavaju pojednostavljeno reče-
no dvije osnovne teorije: prva, kako neki uglavnom suvislo navode da se Hrvatska
vojska (HV) povukla te je BP zapravo „prodana“, „izdana“ i slično, a da je to povla-
čenje naredio Tuđman te kako hrvatsko državno vodstvo na čelu s Tuđmanom
zapravo nije niti imalo jasan strateško-politički cilj za rat u BP; druga teorija nešto
je kompleksnija i govori o tome kako se na BP ratištu zbio vojni poraz HV i HVO-a
uz odgovornost zapovjedništava, pojedinih časnika i vojnika koji nisu pravodobno
postupali u skladu s naredbama, samovoljnom napuštanju crte bojišnice, neutvr-
đenoga odstupnog položaja i nepostojanju jasnog plana obrane posljednje uporiš-
no-obrambene točke Bos. Broda.7
Na jednoj se strani postavlja političko pitanje uloge i „odgovornosti“ hrvatsko-
ga državnog vodstva koje je paralelno je s pitanjem odgovornosti i uloge bosansko-
hercegovačkoga političkog vodstva i naravno odgovornosti tadašnjega političkog
6 Internet izvor: http://radiosarajevo.ba/novost/108994/o-zastupljenosti-bosnjaka-i-hrvata-u-stvar-

nom-zivotu-rs-a-: O zastupljenosti Bošnjaka i Hrvata u stvarnom životu RS. Iskaz biskupa Komarice
datira od 10. travnja 2013. Osim toga, Komarica upozorava i ističe kako i „ono malo stanovnika što
se nalazi u RS je uglavnom starija populacija tako da bi se za 10-20 godina moglo desiti da katolika
na ovim prostorima više ne bude, da više ne bude jednog cijelog naroda – Hrvata“.
7 Internet izvor: http://www.scribd.com/doc/7223100/Rat-Nova-Verzija, Tihomir ČULJAK, Rat, III.
dopunjeno izdanje, 5.3.2. Posavina. Posebno je zanimljivo razmatranje autora o ratu u Bosanskoj
Posavini koji vrlo dobro primjećuje i definira neke obrambene taktičke postavke, tako na primjer
primjećuje tzv. Varšavsku vojnu taktiku koju je provodilo zapovjedništvo OG IP u ratu u BP, a to je za-
mjena cijelih brigada s jednog položaja i slanja na odmor daleko od crte bojišnice (dublje u pozadinu
po 15 dana), dok je u jedinom dijelu BP na području oraško-šamačke općine koje se tijekom rata
obranilo primijenjena tzv. modularna taktika (koja se primjenjuje u NATO-u) gdje su jedne postrojbe
na crti bojišnice, a druge su u pripremi u neposrednoj blizini ili najdalje tri do četiri kilometra od
crte bojišnice. Očito se pokazalo kako je modularna taktika za razliku od tzv. varšavskog sustava bila
itekako učinkovitija u obrambenom ratu.

vodstva BP, ali i drugih aktera ovoga događaja, prvenstveno političkog vodstva
sa slavonsko-brodskog područja. Na drugoj strani postavlja se vojničko pitanje u
kontekstu vojno-strateškog plana vezano uz rat u BP, odnosno odgovornosti voj-
nog zapovjedništva Slavonskog bojišta, odnosno Operativne grupe Istočna Posa-
vina (dalje OG IP), ali i drugih zapovjedništava i zapovjednika čije su postrojbe
sudjelovale na ratištu u BP i koje nisu djelovale u skladu sa zapovijedima.
Nakon srpske agresije početkom ožujka na BP i početnog uspjeha u njezinu
osvajanju, ujedinjene vojne snage Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i HV-a su nakon
dva mjeseca protuofenzivnog djelovanja do kraja svibnja 1992. u potpunosti ovladale
prostorom BP te u širem rajonu (Modriča – Gradačac oko 8 – 10 km) presjekle tzv.
„koridor života“ put prema Banja Luci i dalje prema tzv. Republici Srpskoj Krajini
(dalje RSK) te do kraja lipnja ovladali širim prostor BP. To je bio definitivno ključni
događaj rata u BP i vrlo loša vojno strateška procjena prema kojoj su neki poput gene-
rala Stipetića i Špegelja smatrali da u ovoj fazi rata snage HVO-a i HV-a mogu poraziti
zajedničke snage Jugoslavenske narodne armije (JNA), odnosno Vojske Republike
Srpske (VRS) i RSK. Nakon što je na širem rajonu prekinut tzv. srpski „koridor živo-
ta“, trebala se uspostaviti i učvrstiti strateška obrana područja Dervente, Modriče i
Odžaka. Uslijed prekida tzv. „koridora života“ bilo je za očekivati kako će suprotna
strana Srpska Republika bih (od 12. kolovoza 1992. naziva se Republika Srpska),
kao i RSK u Hrvatskoj koje su bile u vrlo nezavidnom strateškom položaju, svim
raspoloživim snagama organizirati vojni protuudar u vraćanju i osiguranju korido-
ra i ovladavanju šireg područja BP do rijeke Save odnosno uspostavi velikosrpskog
plana osvajanja preostalih prostora bih.8 Nakon preustroja VRS krajem lipnja 1992.
zajedno sa snagama RSK i dobrovoljcima iz Srbije započinju „operaciju Koridor 92“
kojoj je primarni cilj bio ponovna uspostava koridora kojim bi se Banja Luka i ostali
dijelovi RS i RSK ponovno cestovno povezali sa Srbijom. U tri etape ofenzive srpska
je vojska planirala izbiti na rijeku Savu, odnosno osvojiti cijelu BP. O žestini sukoba
govori i podatak kako je u BP poginulo 1261, teško ranjeno 2965, i lakše ranjeno 3285
pripadnika HVO-a i HV-a, što znači da je iz stroja ukupno izbačeno 7511 vojnika.9
Ovaj podatak govori o tome da je bojište u BP, uz ono u bitci za Vukovar, bilo najkr-
vavije bojište u Domovinskom ratu.
8 O strateškim planovima srpske vojske u osvajanju BP vidjeti u: http://www.hic.hr/books/lukac/

dio101.htm#bp: Dragan LUKAČ, Ratni zločini u Bosanskoj Posavini: (1992. – 1995.), 2. 11. Osnovne
odrednice srpske agresije na Bosansku Posavinu; Davor DOMAZET LOŠO, Hrvatski domovinski rat
1991. – 1995.: strateški pogled, Zagreb 2010., 228.-229.; Novica SIMIĆ, Operacija „Koridor – 92“, Banja
Luka 2011., 77.-82.
9 Podatci o poginulima i ranjenima preuzeti od: N. SIMIĆ, Operacija „Koridor – 92“, 90.-91.; Jerko
ZOVAK, Rat u Bosanskoj Posavini 1992., Slavonski Brod 2009., 515.-516. Prema drugim podatcima
1.684 borca.

Dio srpskih vojnih snaga, osobito Prvi Krajiški Korpus (iz Banjalučkog kor-
pusa) koji je bio angažiran u zapadnoj Slavoniji, nakon dolaska mirovnih snaga
(UNPROFR-a) na to područje sada je ljudstvo i tehniku usmjerio najvećim dijelom
u BP.10 Zajedničke vojne srpske snage u bih skupa s Vojskom RSK i dobrovoljcima
iz Srbije u vrijeme priprema akcije ovladavanja širim prostorom „koridora“ u od-
nosu na snage HV-HVO-a bile su brojčano i tehnički znatno nadmoćnije. Tijekom
„operacije Koridor 92.“ (počela 24. lipnja 1992.) VRS je (u drugoj etapi) brojala 54
660 dok su HVO-HV snage brojale 24 500 odnosno oko 20 000 ljudi što je bio vrlo
nepovoljan omjer snaga. U prvoj etapi ofenzive to je bio omjer 1 prema 1,7 zatim
u drugoj fazi 1 prema 2,73 i završnoj trećoj fazi 1 prema 7,9 ljudi u korist VRS. U
zadnjoj fazi ratnih operacija tijekom obrane brodsko-derventskog područja VRS je
brojala 19 960 dok su zajedničke snage HVO-HV-a brojale 2498 (od 6. do 8. listo-
pada 1564) ljudi.11 Posebno se on odražavao u nadmoćnosti tehničkih sredstava
na strani VRS, tako je u oklopnim vozilima bio odnos jedan HV-HVO prema četiri
VRS (ili 47 :163), u tenkovima jedan prema 3,3 (ili 35 : 116) u artiljeriji jedan pre-
ma šest.12 Omjer snaga i nadmoćnost tehnike u korist VRS imao je značajnu i vrlo
važnu odlučnu ulogu kod pada Modriče, Odžaka i Dervente te konačnog proboja
brodsko-derventske bojišnice i zauzeću Bos. Broda, ali ipak ljudska i tehnološka
nadmoćnost neprijateljskih snaga nije bila jedini presudni čimbenik. Nekoliko je
drugih činjenica koje su utjecale na pad većeg dijela BP. Prije svega, ukoliko se sa-
žeto može reći, ti čimbenici nalazili su se u defanzivno-ofenzivnoj vojnoj strategiji
i njezinoj provedbi, zapovjednoj i političkoj ulozi čelnih aktera i njihovoj odgovor-
nosti, moralnom aspektu vojske, samovoljnom povlačenju vojske nakon gubitka
branjenog teritorija, samovoljnom napuštanju crta bojišnice, neorganiziranost i
konfuzija u zapovjednom lancu (dvostruka ili trostruka linija zapovijedanja), lošoj
logističkoj opskrbi, lošem radu Informativno-političke djelatnosti (IPD) i Sigur-
nosno informativne službe (SIS) i nizu drugih činjenica koje su nužno dovele do
gubitka branjenog teritorija.13
Kompleksnost pitanja upućuje na širu analizu razmatrane problematike i od-
govor nije jednostavan. Odmah nakon pada većeg dijela BP javnost, mediji, poli-
tičari i razni drugi akteri postavljaju više teza oko odgovornosti za njezin gubitak,
a te teze su i danas, ovisno o političkom tajmingu ili strani koja ga tumači i o ide-
ološko-političkom predznaku, često puta pristrano korištene. Teze su uglavnom
10 To se u više navrata spominje u: N. SIMIĆ, Operacija „Koridor – 92“.

11 N. SIMIĆ, Operacija „Koridor – 92“, 90.-91.; Jerko ZOVAK, Rat u Bosanskoj Posavini 1992., 249.-253.,
675.
12 N. SIMIĆ, Operacija Koridor 92., 91.-93.
13 Sve nabrojano može se jasno uvidjeti i zaključiti iz Izvješća komisije Vijeća narodne obrane RH,
objavljenom u: J. ZOVAK, Rat u Bosanskoj Posavini 1992., 632.-641.

temeljene na prebacivanju odgovornosti na nekoga drugoga, nitko od zapovjed-

nika brigada ili zapovjedništva OG IP-a, razjedinjenog političkog vodstva BP ili
slavonsko-brodskoga političkog vodstva nije ni u jednom trenutku preuzeo od-
govornost ili dio odgovornosti vezano uz pad većeg dijela BP. Od svih odgovornih
zapovjednika OG IP i ostalih zapovjednika (barem koliko sam pronašao kao pisani
trag), jedino je u Izvješću koje je podnio Glavnom stožeru (GS) HV-a i Ministarstvu
obrane brigadir Vinko Vrbanac napisao na kraju: „Osobno se smatram odgovor-
nim, a kao vojak postiđen i popljuvan, jer nismo izgubili Brod u krvi i znoju već u
bezglavom povlačenju“.14 Kako se nitko nije smatrao odgovornim, onda je ta od-
govornost prebačena na hrvatski državni vrh (ali nijednim dijelom na bosansko-
hercegovačke vlasti). Tako su većina hrvatske i bosanske javnosti i medija, zatim
pojedini zapovjednici HV i HVO postrojbi, generali (poput Petra Stipetića, Martina
Špegelja i dr.), dio političkog vodstva BP, a kasnije i mnogi čelni političari iz Hr-
vatske (Stjepan Mesić, Josip Manolić i drugi) nalazili krivca u hrvatskom držav-
nom vodstvu, osobito u Franji Tuđmanu i Gojku Šušku te isticali teze o nejasnim
vojnim i političkim strateškim ciljevima vezano uz BP, predaji/prodaji BP i slično.
Ove teze iznose oni koji smatraju Tuđmana općenito odgovornim za sve loše što
se dogodilo u Domovinskom ratu jednako u Hrvatskoj i bih, oni imaju tezu da je
Hrvatska izvršila agresiju na bih, da je Tuđman odgovoran za „etničko čišćenje“,
progon Srba iz Hrvatske, prodaju i predaju BP i raznih drugih teza koji su ideološ-
kom metodom, a ne objektivnim činjenicama trebali marginalizirati, relativizirati
i naposljetku osuditi Tuđmanovu ulogu tijekom rata u Hrvatskoj i bih. Ovo se na-
kon njegove smrti pretvorilo u svojevrsni ideološko-politički proces popularno na-
zvan u Hrvatskoj tzv. detuđmanizacija. Očito su postojali, a i danas postoje razli-
čiti političko-ideološki aspekti kojima se nastoje dokazati pojedine navedene teze.
Ovdje će se između ostaloga nastojati i analizirati tzv. teza o prodaji ili predaji BP, i
to u kontekstu temeljne teorije o podjeli bih koju je navodno zagovarao i hrvatski
predsjednik Tuđman. Osnovna postavka od koje polaze svi koji se povode nekom
drugom metodologijom, a ne znanstvenom nastoje prikazati kako je podjela bih,
pa time i prodaja ili predaja BP bila unaprijed dogovorena između Tuđmana i Slo-
bodana Miloševića, a obično se tu prvo spominje susret u Karađorđevu (25. ožujka
1991).15 Zatim, drugi osnovni argument za zagovaratelje ove teorije je sporazum
Karadžić-Boban potpisan u Grazu 6. svibnja 1992. kojim se srpskoj strani ustupa
14 Slobodan PRALJAK, Pad Bosanske Posavine II., red. br. linka 195. 13. listopad 1992. Izvješće brigadira
Vinka Vrbanca Zapovjednika OZ Osijek. http://www.slobodanpraljak.com/pad-bosanske-posavi-
ne.html (pogledano studeni 2013.)
15 O tzv. teoriji podjele bih u Karađorđevu i dogovoru između Tuđmana i Miloševića vidjeti opširnije
u: Ivo LUČIĆ, „Karađorđevo: politički mit ili dogovor?“, Časopis za suvremenu povijest, sv. 35., br. 1.,
Zagreb 2003., 7.-36.; Uzroci rata: Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. godine, Zagreb 2013.

tzv. „koridor“, a za koji se drži da je bio ključnim političkim potezom vezanim uz

prodaju/predaju BP.
Jedan od osnovnih prigovora Tuđmanu vezan je i uz nedefiniran politički stav,
odnosno kako nikada nije konkretno i jasno definiran osnovni strateško-politički
cilj u BP. Ako se uzmu u obzir činjenice, uočava se kako su ipak postojale smjernice
hrvatske politike i one su bile jasno određene glede BP, a koliko su one do kraja
provođene i provedene u praksi, to je sasvim drugo pitanje. Osnovni primjer ne-
utemeljenosti ove teze je angažiranost HV postrojbi i Tuđmanovo inzistiranje na
obrani Bos. Broda, odnosno obrani užeg dijela BP. Kao prvo treba istaknuti neke
osnove vezano uz vojnu strategiju i angažiranju HV bez čije bi pomoći BP pala već
u prvoj fazi rata u ožujku i travnju 1992. HVO je bio pod ingerencijom zapovjed-
ništva HV, hrvatske vojne snage su od samog početka rata u bih, a osobito u BP,
angažirane u obrani hrvatskih krajeva i zaštiti Hrvata u bih gdje su mnogi poginuli
i ranjeni, a o tome svjedoče brojke poginulih i ranjenih. Također, zapovjedništvo
OG IP-a imalo je vrlo jasne smjernice vezano uz obranu BP.
U osnovi cjelokupnog rata u BP treba znati kako se zapravo radilo o dvije te-
meljno različite strategije, odnosno dvije operativno-taktičke primjene vojnog
djelovanja. Sasvim su razvidne, temeljem konzultirane građe, izvora i literature o
ratu u BP, dvije osnovne strateške, odnosno operativno-taktičke smjernice, jedna
koju je zagovarao hrvatski politički vrh na čelu s Tuđmanom i druga koju je zago-
varao dio generala HV-a npr. general Martin Špegelj (glavni inspektor obrane) i
zapovjednik OG IP-a general Petar Stipetić, pa i načelnik GS HV-a Antun Tus. Prva
smjernica koju je Tuđman često puta javno isticao i zagovarao je bila obrana užeg
dijela BP (plitki pojas uz Savu na relaciji Orašje – Odžak – Bos. Brod). Na drugoj
strani su generali Stipetić i Špegelj i još nekolicina drugih smatrali kako bi presije-
canjem tzv. „koridora“ došlo do potpune kontrole glavne prometnice i poveznice
RSK i RS sa Srbijom i time bi se vremenom stekli uvjeti za njihov konačni vojni
poraz.16 Ova posljednja opcija nije bila moguća u danim okolnostima rata u bih
1992. i to su morali znati časnici koji su forsirali presijecanje koridora i bilo ka-
kvo dublje ofenzivno djelovanje. Presjeći koridor bilo je relativno lako prvenstveno
zbog njegove dužine, odnosno širine na prostoru BP (na oraškom bojištu bio je
16 Martin ŠPEGELJ, Sjećanje jednog vojnika, Zagreb 2001.; „Dvaput su me spriječili da presiječem srpski
koridor“, Nacional, br. 595, 4. 10. 2007., http://arhiva.nacional.hr/clanak/33266/dvaput-su-me-
sprijecili-da-presijecem-srpski-koridor (pogledano listopad 2013.). Stipetić prvi put govori o padu
Posavine „dvaput su me spriječili da presiječem koridor“. General Stipetić na neki način protuslovi
sam sebi kad kaže „zanimljivo, nikada nije donesena politička odluka da se koridor presiječe“, to što
je „na svoju ruku“ pokušao presijecanje „koridora“ i zatim bio u tome spriječen nema ničega spor-
nog. Očito nije nikada postojala naredba o presijecanju „koridora“ GS HV-a, odnosno predsjednika
Franje Tuđmana jer to u tom trenutku nije bio glavni strateški cilj rata u BP.

širok tek nekoliko kilometara), ali nakon njegova presijecanja trebalo je braniti
i održati taj prostor, a u tome je bio jedan od osnovnih problema.17 U konačnosti
presijecanje koridora (kako su to zagovarali i smatrali neki hrvatski generali) nije
bio ni politički ni vojni cilj, jer gledajući strateški ono nije (barem ne u prvoj fazi
rata u bih tijekom 1992.) moglo donijeti poraz srpske vojske s obzirom na jačinu
i omjer snaga. Tuđman je više puta isticao kako u takvoj konstelaciji snaga treba
zadržati uži dio BP iz koje bi se u danom trenutku poslije mogla izvršiti protuofen-
ziva djelovanja, nikada u svojim izjavama nije govorio o presijecanju „koridora“ i
ofenzivnom djelovanju dublje prema Doboju.18 Dakle, nije bila u pitanju nejasna
vojna strategija, problem je bio u realizaciji i potpunoj provedbi takvog plana. To
je pokazala i prethodna situacija kada je od 20. svibnja 1992. doista bio i presječen
„koridor“ u širini od 8 – 10 km na području Modriča-Gradačac, ali na tom prosto-
ru nije bila uspostavljena kvalitetna vojna obrana, dapače već pri prvom ozbiljnom
napadu VRS je u vrlo kratkom vremenu ovladava spomenutim prostorom. Nakon
početka „operacije Koridor 92“ koje je provela srpska vojska dolazi do njihova br-
zog napredovanja i prodora, u kratkom roku padaju Modriča (25. – 26. lipnja),
Derventa (4. srpnja), Odžak (14. srpnja) te naposljetku i Bosanski Brod (6. listo-
pada 1992.). U tom trenutku zajedničke snage HVO-a i HV-a nisu bile tehnički,
ustrojbeno i brojčano dorasle neprijatelju i obrani širokog prostora BP i tko god
to stavljao u sumnju nema pravovaljanih racionalnih argumenata za dokazivanje
suprotnog. Dakle, premda se 1992. nije mogla obraniti cijela BP, mogao se i trebao
održati jedan njezin uži dio, a objektivno i detaljno sagledavajući i analizirajući
rat u BP (temeljem uvida u izvore, dokumente i izjave), za to su postojale osnovne
vojno-taktičke pretpostavke.
Na drugoj strani, dok je rat buktao u BP tijekom ožujka – travanja, još uvijek
nije bila potpuno jasna orijentacija bosanskohercegovačkoga političkog vodstva
ili se barem to nije jasno manifestiralo u vođenju državne politike. Ni kasnije ti-
jekom početka „operacije Koridor 92“ nema nikakvog pritiska ili barem pokušaja
taktičkog manevra s druge strane koridora gradačačko-tuzlanskog područja koje
su kontrolirale muslimansko-hrvatske snage kako bi se rasteretila srpska ofenziva
na BP. Istine radi, muslimansko-hrvatske snage s druge strane koridora u tom tre-
17 O tome je autoru u opširnom razgovoru posvjedočio i general bojnik Đuro Matuzović, zapovjednik
Operativne zone Bosanska Posavina i IV. Zbornog područja Orašje, kao i načelnik stožera operativ-
ne grupe/zone Bosanska Posavina pukovnik Ilija Vincetić koji su istaknuli da se koridor na oraškom
bojištu mogao lako presjeći, ali se zbog odnosa snaga i značenja održanja Republike Srpske nije
mogao i održati, osobito ne tijekom 1992.
18 Franjo TUĐMAN, Hrvatska riječ svijetu – Razgovori sa stranim predstavnicima, Zagreb, 1999., 331.
„Ja sam naredio da ne šaljemo hrvatske postrojbe u unutrašnjost Bosne, sve tamo do Dervente, Do-
boja, nego da se ograničimo na obranu hrvatskih područja od Orašja do Bosanskog Broda.“

nutku nisu mogle ozbiljnije ugroziti VRS s obzirom na njihovu tehnološku nadmoć
i vrlo teškom položaju dijela gradačačko-tramošničkog bojišta.19 Ali u kasnijoj fazi
rata u BP (rujan 92.) moglo se ozbiljnije isplaniranim operativno-taktičkim djelo-
vanjima ugroziti tijek predviđene operacije VRS i tako barem poremetiti njihovo
napredovanje te rasteretiti derventsko-brodsko bojište. Na drugoj strani koridora
bio je Tuzlanski korpus Armije bih koji je u obrani protiv zajedničkog neprijatelja
trebao djelovati i ugroziti planiranu operaciju VRS te ukoliko je moguće na bilo
koji način pomoći hrvatsko-muslimanskim snagama u obrani BP. Umjesto toga
u vrijeme najžešćih borbi u BP izvjesni Armin Pohara (kao posebni savjetnik Ali-
je Izetbegovića) unosio je dodatni razdor među Muslimane koji su bili u sastavu
HVO-a. Isti je (u rujnu 1992.) predložio da se u BP ubace postrojbe Oružanih snaga
(OS) bih, odnosno da Muslimani koji su u sastavu HVO-u uđu pod zapovjedništvo
i sastav OS bih.20 Politička nesuglasja između Hrvata i Muslimana BP dogodila su
se i na sastanku Hrvatske zajednice Bosanske Posavine i HVO od 8. 9. 1992. gdje
su Muslimani tražili da Hrvatska istupi s pravom logistikom ili će se u protivnom
okrenuti Tuzli i obranu BP uzeti u svoje ruke.21 Ovakva situacija samo je pogorša-
vala obranu preostalog dijela BP i dodatno ugrožavala povjerenje između Musli-
mana i Hrvata i mogla je samo ići na ruku neprijatelju.
Neodređenost bosanskohercegovačke politike i muslimanskog dijela državnog
vodstva početkom 1992. znatno je doprinijela napredovanju srpske vojske u bih. U
svakom slučaju, u tom su trenutku i Hrvatska i bih imale zajedničkog neprijatelja
koji ih je napadao i sasvim je logično da se u takvoj situaciji obrambenog rata između
dviju zemalja postigne sporazum o vojnoj suradnji. Hrvatska strana nudila je takvu
opciju, ali državno političko vodstvo bih na čelu s Izetbegovićem nije pristalo potpi-
sati vojni sporazum.22 Istovremeno je na neki neodređeni način (naročito prema me-
19 Slobodan PRALJAK, Pad Bosanske Posavine 1992.: Činjenice, Zagreb 2007., R-1714 Izvješće za 13. 07. 92.
od 6-18 sati. U izvješću se navodi kako je stanje u Gradačcu i Tramošnici vrlo teško i traži se pomoć.
20 http://www.slobodanpraljak.com/pad-bosanske-posavine.html: Pad Bosanske Posavine II., redni broj
i link 31, Informacija o stanju na bosansko-posavskom ratištu, 02. 07. 1992., Prema izvješću s početka
srpnja 1992. navodi se kako Pohara nastoji okupiti utjecajnije Muslimane i čeka odluke za daljnje ak-
cije od Alije Izetbegovića, a u međuvremenu jedan manji dio Muslimana koji je bio u sastavu HVO-a
napušta postrojbe i samostalno se organizira; http://www.slobodanpraljak.com/pad-bosanske-posa-
vine.html: Pad Bosanske Posavine II., redni broj i link 90, Informacija o sigurnosnom stanju na području
Bosanske Posavine, 23. 09. 1992. Pohara se u Slavonskom Brodu susreo s čelnicima Bosanskog Broda
i HVO-a te predložio da se u BP ubace postrojbe OS bih. Zahtjev je odbijen, ali je jedan dio Muslimana
(tzv. Sijekovački vod) odbacio oznake HVO-a i prihvatio zapovjedništvo OS bih. Oni su radili na pri-
dobivanju što više Muslimana koji su u sastavu HVO-a da prijeđu pod OS bih.
21 http://www.slobodanpraljak.com/pad-bosanske-posavine.html: Pad Bosanske Posavine II., redni
broj i link 90, Informacija o sigurnosnom stanju na području Bosanske Posavine, 23. 09. 1992.
22 Nenad IVANKOVIĆ, Krvava zemlja o ratu u Bosni i Hercegovini 1992. – 1995., Varaždin 2003., 61.
Admiral Domazet Lošo smatra „čak i da je Hrvatska mogla pružiti svu vojnu i materijalnu pomoć …
od toga ne bi bilo odlučujuće koristi“.

đunarodnoj zajednici) odobravalo prisutnost HV-a, osobito u nekim dijelovima bih

kao na primjer u BP. Za takav potez Hrvatska je imala i podršku Izetbegovića, odno-
sno Vlade bih. U zajedničkoj izjavi koju su predsjednik RH Tuđman i predsjednik
Predsjedništva bih objavili javnosti 15. lipnja 1992. Izetbegović je na sjednici Vlade
bih (22. lipnja) istaknuo kako Hrvatska podržava bih kao samostalnu državu i kako
će joj nastaviti pružati pomoć te u tom pogledu „to daje izvjesno pokriće za eventual-
no prisustvo Hrvatske ovdje da nije ilegalno“.23 Međutim, pritisnuta međunarodnom
zajednicom, Hrvatska je 7. srpnja objavila zapovijed/uputu o zabrani sudjelovanja
redovne vojske HV na prostoru bih, to je bilo dopušteno samo dobrovoljcima i onim
pripadnicima koji su bili podrijetlom iz bih.24 Iako je ova zapovijed/uputa više slu-
žila kao pokriće za Europsku zajednicu (EZ) i međunarodnu zajednicu negoli što je
doista primjenjivana, jer su i dalje snage HV bile prisutne na prostoru BP, ipak je to
dodatno utjecalo na pogoršanje morala vojnika, ali i postupno brojčano smanjenje
angažiranja vojnika HV na bojištu u BP.
Uključivanje HVO-a u OS bih koje je tražio Izetbegović, odnosno Vlada bih,
predstavljao je veliki problem jer one nisu bile ni pravovaljano ustrojene, a ni čelnici
HZ HB nisu htjeli HVO uklopiti u takve oružane snage bih koje još praktički nisu ni
formirane. Izetbegović je o tome otvoreno razgovarao i s Matom Bobanom u Portu-
galu gdje mu je Boban rekao „kako mi TO (Teritorijalnu obranu, op. a.) ne prihvata-
mo, da se uklopimo u TO. To je za nas, kako je on rekao, izmišljotina komunjara. Ali
da se mi u nekakve jedinstvene snage bih uklopimo i mi Predsjedništvo priznajemo,
čim priznajemo bih, priznamo i Predsjedništvo bih. Prema tome, iz praktičkih ra-
zloga mi ne možemo prihvatiti sad komandu koju ste vi sad tamo postavili, ali neka-
kvu zajedničku komandu koja bi bila formirana ubuduće, mi smo spremni prihvatiti
23 Tomo ŠIMIĆ, Dokumenti Predsjedništva bih 1991-1994., National security and the future, vol. 7., br.
4., Zagreb 2006., 189.
24 http://www.slobodanpraljak.com/pad-bosanske-posavine.html: Pad Bosanske Posavine II., redni broj
i link 33. 7. srpnja 1992., Uputa Ministra obrane svim zapovjedništvima Hrvatske vojske, Ministar
obrane Gojko Šušak; Miroslav TUĐMAN, Ivan BILIĆ, Istina o Bosni i Hercegovini: dokumenti 1991.-
1995.; Planovi, sporazumi, izjave o Ustavnom ustrojstvu Bosne i Hercegovine 1991.-1995., Zagreb
2005., 94.-95. U nizu mirovnih konferencija o bih valja se osvrnuti na zaključak dokumenta EZ: De-
klaracija o bih (Bruxelles, 12. 5. 1992.), gdje između ostaloga piše sljedeće: „Oni (Europska zajednica
i njezine državne članice, op. a.) pozivaju Vladu Hrvatske da učini sve stoje u njezinoj moći kako
bi spriječila upadanje u bih vojnih i paravojnih snaga, kao i krijumčarenje oružja“. Dakle, izravno
upozoravaju Hrvatsku da u bih ne šalje oružje i svoje vojne snage, a da se tako doista postupilo, onda
bi apsolutno bilo dovedeno u pitanje opstojnosti Hrvata, ali i Bošnjaka u bih. Kako bi zadovoljila
traženja EZ odnosno međunarodne zajednice, Hrvatska je morala donositi i takve odluke. Po prvi
puta tijekom rata u bih tek je 22. srpnja 1995. tzv. Splitskom deklaracijom između Hrvatske i bih
potpisan sporazum o zajedničkoj obrani od srpske agresije gdje je bio dopušten ulazak hrvatske
vojske na teritorij bih.

itd“.25 Nadalje, u izlaganju na sjednici Vlade bih Izetbegović naglašava sljedeće: „Pre-
ma tome, ne radi se o nekom vojnom savezu trenutno. Ne radi se o konfederaciji, ne
radi se o nekim tijesnim vezama. Radi se o jednoj konfrontaciji da Hrvatska pruža
pomoć bih u obuzdavanju agresije i da će tu pomoć nastaviti davati.“26
Kasnije, 21. srpnja 1992. Hrvatska (Tuđman) i bih (Izetbegović) potpisuju
Sporazum o prijateljstvu i suradnji, ali u njemu nema vojne suradnje između dviju
zemalja.27 Vojna suradnja značila bi slobodno angažiranje svih HV snaga u obrani
hrvatskih prostora osobito u BP koja je s obzirom na tijek rata bila u vrlo teškom
položaju, Izetbegovićevo nepotpisivanje vojnog sporazuma izravno je utjecalo na
daljnji razvoj rata i u kontekstu pritiska međunarodne zajednice da se Hrvatska ne
miješa u rat u bih. Čak do te mjere da je bilo izjava nekih muslimanskih čelnika, od-
nosno pojedinaca iz bosansko-hercegovačke Vlade bih kako je „i Hrvatska agresor
u bih“.28 Nasuprot tome, Tuđman je izričito tražio da se takav sporazum potpiše,
što potvrđuje sljedeći transkript: „Ali imamo li takvu muslimansku politiku, koja
je, kada smo propisivali onaj sporazum (Sporazum o prijateljstvu i suradnji op. a.)
tu, - nije htio Izetbegović vojni sporazum… bili smo za izravni vojni sporazum jer bi
nam odgovarao u odnosu na svijet, - omogućio bi nam neposredno angažiranje u Bo-
sanskoj Posavini. Ovako mi ne samo da nemamo toga, te mogućnosti, nego molim,
kojem se to građaninu Hrvatske ide u rat, ilegalni rat u Bosni i Hercegovini? Kako mi
možemo svoga vojnika, koji odbija da ide u rat – staviti pred sud? Kada govorimo,
da tamo idu samo dobrovoljci. Prema tome mi smo u veoma delikatnoj situaciji, i
zbog svog čovjeka, svoga svijeta, a kamoli zbog međunarodnog. Znači, nije htio pot-
pisati sporazum. Zašto? Pitajte ga.“29 Zašto Izetbegović nije potpisao vojni sporazum
s Hrvatskom kojim se mogao definirati slobodan ulazak HV na područje BP dok je
tamo trajala srpske vojske ofenziva, nikad nije otvoreno kazao. S obzirom na to da su
BP branile zajedničke hrvatsko-muslimanske snage, imao je razloga otvoreno i javno
dopustiti slobodno vojno angažiranje HV, a ne samo u obliku izvjesne vojne pomoći
koje je davalo HV kako navodi Izetbegović „pokriće za eventualno prisustvo Hrvat-
ske“ kako ne bi bila u BP „ilegalno“. Je li se bojao da će takvim sporazumom HVO i
HV biti dominantni na pojedinim područjima i tako ugroziti unitarnu bih za kakvu
se Izetbegović zalagao ili je to bio tek latentni početak sukoba Muslimana i Hrvata u
bih koji je krajem 1992. i početkom 1993. došao do izražaja? Ako je već Sarajevo bilo
nemoćno u pomoći ugroženim područjima kako zbog prekida komunikacije tako i
25 T. ŠIMIĆ, Dokumenti Predsjedništva bih 1991-1994., National security and the future, vol. 7., br. 4., 190.
27 M. TUĐMAN, I. BILIĆ, Istina o Bosni i Hercegovini: dokumenti 1991.-1995., Republika Bosna i Hercego-
vina i Republika Hrvatska: Sporazum o prijateljstvu i suradnji (Zagreb, 21. 7. 1992.), 122.-124.
28 F. TUĐMAN, Hrvatska riječ svijetu – Razgovori sa stranim predstavnicima, 332.; Stenogrami o podjeli
Bosne, knjiga prva, priredio Predrag LUCIĆ, Split-Sarajevo 2005., 237.
29 Stenogrami o podjeli Bosne, knjiga prva, 240.-241.

zbog konstelacije vojnih snaga, onda se po logici teškog stanja na preostalom bra-
njenom prostoru BP morala tražiti pomoć od onoga koji je bio tamo već angažiran, a
to je HV, dakle dopustiti im legalno sudjelovanje u ratnim aktivnostima, a ne da me-
đunarodna zajednica prijeti sankcijama Hrvatskoj zbog angažiranje HV. Tuđman je
otvoreno govorio o angažiranju Hrvatske u obrani hrvatskih interesa i hrvatskog na-
roda u bih ističući kako je Hrvatska povela obrambeni rat u bih i da nije bilo njezina
„angažiranja u Hercegovini, u Bosanskoj Posavini, svi bi već bili građani velike Srbije
ili ove Jugoslavije“.30 Nadalje, navodi da se hrvatski narod u bih morao suprotstaviti
velikosrpskoj agresiji, i to tako da se uz pomoć Hrvatske vojno organizirao u HVO i u
svrhu obrane hrvatskih područja, u tome se u Hercegovini uspjelo „a u Bosanskoj Po-
savini zbog objektivnih razloga i međunarodnih, zbog toga što nam je visio mač nad
glavom to nismo u potpunosti mogli …“31 I unatoč tome, protivno međunarodnom
pritisku, Hrvatska je i dalje angažirala svoje vojne snage u BP. Zbog takvoga vojnog
angažmana Hrvatska se nalazila u vrlo „delikatnoj situaciji“, odnosno situaciji akti-
viranja međunarodnih sankcija kao Srbiji.32 Unatoč prijetnji sankcijama, Hrvatska je
i dalje vojno angažirana u obrani BP.33
Službena Hrvatska politika nikada nije otvoreno podržavala bilo kakve pla-
nove pripojenja dijelova bih (možda u nekakvim fiktivnim opcijama prije anga-
žiranja međunarodne zajednice) kao što su to Srbi zahtijevali planom stvaranja
velike Srbije vojnom agresijom na bih (i Hrvatsku),34 ali je bila protivna unitarnoj
bih koju su zagovarali Muslimani, odnosno Bošnjaci.35 Od samoga početka rata u
30 Stenogrami o podjeli Bosne, knjiga prva, 239.

32 Stenogrami o podjeli Bosne, knjiga prva, 239., 241. i 245. Na sjednici državnog-političkog vodstva Hr-
vatske s predstavnicima HDZ-a i hrvatskim predstavnicima iz bih održanoj u Zagrebu 17. rujna 1992.
obraćajući se nazočnima, Tuđman je tri puta naglasio „delikatnu situaciju“ u kojoj se Hrvatska nalazila
uslijed prijetnje međunarodne zajednice zbog angažiranja hrvatskih oružanih snaga u ratu u BP.
33 Stenogrami o podjeli Bosne, knjiga prva, 244. Jasno se o tome izjasnio sljedećim riječima: „I jasno je
da nismo prodavali niti Vukovar niti Bosansku Posavinu niti stopu hrvatske zemlje, nego smo vodili
politiku maksimalnog angažiranja.“
34 O tome u: Davor DOMAZET LOŠO, Hrvatski Domovinski rat 1991. - 1995.: strateški pogled, Zagreb
2010., 210.-214.
35 Ovdje treba biti sasvim do kraja jasan po pitanju rata u bih osobito tijekom 1992. – 1993. Naime, kada se
govori o ovim opcijama podjele ili održanja jedinstvene bih, treba znati kako ni međunarodnoj zajednici
nije bilo sasvim jasno kakvu bih žele, jedino su znali da žele državu s tri konstitutivna naroda, ali ne i da li
dva ili tri entiteta, kantonalnu podjelu itd. Nisu bili kadri ili nisu htjeli uspostaviti mir i prisilno zaustaviti
rat u bih (dovoljan je primjer za to pred kraj rata u bih Srebrenica 1995.), već su puštali da se to pitanje
za određeno vrijeme između zaraćenih triju strana riješi vojnim putem. Osobno sam bio u ratu u BP na
području oraškog bojišta (Bok-Oštra Luka) i u to vrijeme početka rata 1992. (ali i kasnije 1993.) uslijed
vrlo nejasne politike i prekida svake komunikacije sa Sarajevom i službenom Vladom bih Hrvatima nije
preostajalo ništa drugo nego se okrenuti Hrvatskoj i Zagrebu, to je bio jedini način obrane i opstanka
oraškog područja. Sasvim je jasno da je u takvim situacijama dolazilo do rezignacije pučanstva i zagova-
ranja otvorene politike priključenja Hrvatskoj. Spekulirati o tome petnaestak ili više godina kasnije svodi
se na ideologiziranje i politiziranje stvari onakvima kakve one nisu bile, nego onakvima kakvima nam se

bih hrvatski državni vrh na čelu s Tuđmanom zalagao se za jednakopravni status i

zaštitu Hrvata i političko rješenje ustroja konfederalne ili federalne bih s tri kon-
stitutivna naroda teritorijalno podijeljenih na kantone ili konstitutivne jedinice.36
Dakle, ništa drugo od onoga što se u svim sporazumima vođenih od strane me-
đunarodne zajednice nastojalo postići, a što je naposljetku učinjeno Daytonskim
sporazumom, kada je de facto bih podijeljena, unatoč svemu.
Dok su tijekom „operacije Koridor 92“ srpske vojne snage zauzimale BP, za-
povjedništvo Oružanih snaga bih praktički je bilo još u fazi ustroja. Primjera radi,
12. srpnja na Sjednici Vlade bih raspravlja se o tome kako treba definirati u Ustavu
Vrhovnu komandu i Glavni Štab, tj. glavni stožer Republike bih.37 O neodređeno-
sti bih političkog vodstva predvođenog Izetbegovićem govori i činjenica kako je
vlada bih 8. travnja proglasila neposrednu ratnu opasnost, 27. travnja predsjedniš-
tvo bih donosi odluku o povlačenju JNA s teritorija bih, a 28. travnja da su agresiju
na bih izvršile četničko-terorističke oružane formacije iz Srbije potpomognute re-
zervnim sastavima bivše JNA iz Srbije i Crne Gore te oružane formacije SDS potpo-
mognute snagama bivše JNA iz bih. Tek je 20., odnosno 23. lipnja 1992. vlada bih
i službeno proglasila ratno stanje u zemlji.38 Dakle, ratno stanje u zemlji proglaše-
no je nakon što je rat u BP započeo početkom ožujka 1992. oružanim sukobima u
Bos. Brodu, nakon što su 1. travnja srbo-četničke snage potpomognute JNA napale
Derventu, 10. travnja zauzele policijsku postaju u Modriči, 25./26. travnja srbo-
četničke snage zauzele Bos. Šamac te samo dva dana prije pada Modriče (25./26.
lipnja). Dok je rat buktao na prostoru BP, istovremeno u državi bih gotovo da uop-
će nema ustrojene vojske ni zapovjedništva, vlada bih nije još sasvim definirala
agresora, nije uopće utvrđen cilj ratovanja i slično. O tome je na jednoj sjednici
vlade bih njezin predsjednik Mile Akmadžić rekao: „U sklopu ovog predlažem da
se hitno odredi grupa ili da se utvrdi strategija zbog čega ratujemo, ko nas napada,
ko napada svoju zemlju itd. Mi branimo svoju zemlju drugi napadaju svoju zemlju.
čini da su trebale biti, a obzirom na to da su danas takve. Jednostavno rečeno, političko vrijeme se tijekom
rata u bih mijenjalo i čovjek tijekom takvog vremena htio ili ne htio mijenja svoje mišljenje i politički stav
nakon određenoga vremenskog odmaka. Danas, nakon racionalnog i ideološki neopterećenog uvida u
prošlost, možemo sasvim drugačijim očima sagledati onodobnu stvarnost i ono što je iz nje proizašlo.
36 O tome u: Miroslav TUĐMAN, Bosna i Hercegovina u raljama zapadne demokracije: Korespondencija
predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i dokumenti o Bosni i Hercegovini 1990.-
1995., Zagreb 2013., (Strategija hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini) 32.-39.
37 T. ŠIMIĆ, Dokumenti Predsjedništva bih 1991-1994., National security and the future, vol. 7., br. 4.,
221.-226.
38 T. ŠIMIĆ, Dokumenti Predsjedništva bih 1991-1994., National security and the future, vol. 7., br. 3.,
Zagreb 2006., 177.-181,; National security and the future, vol. 7., br. 4., 175.-177,; M. TUĐMAN, I.
BILIĆ, Istina o Bosni i Hercegovini: dokumenti 1991.-1995., 511. Predsjednik Predsjedništva bih Alija
Izetbegović: Izvještaj o radu Predsjedništva RBiH za period od 20. 12. 1990. do 10. septembra 1996. g.
(Skupština Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 11. 9. 1996.).

Da vidimo sada da se to raščisti, šta to u svemu tome znači, što je rekao g. (Jerko)
Doko hrvatska strana u bih ima utvrđen svoj cilj ratovanja. Hrvatska strana barem
ona u Herceg- Bosni, u Posavini, itd. Oni brane jedan određeni teritorij u sklopu
bih, za njega se bore i za njega daju život.“39 Jasnim uvidom u dio dostupnih tran-
skripata sa sjednica Vlade bih posebno od travnja do lipnja 1992., kada je rat u
BP već odavno počeo, uočava se nedorečenost i neodređenost u kom smjeru treba
voditi zemlju. Muslimansko političko vodstvo uvelike je bilo odgovorno što se nije
definirao neprijatelj u bih i započelo s otporom srpskoj agresiji.40 To je moglo ići na
ruku samo agresoru, a na štetu onih koji su se trebali braniti.
Već je u veljači odnosno 18. ožujka 1992. pod pokroviteljstvom EZ između triju
naroda (Izetbegović – Karadžić – Boban) potpisan dogovor o budućem uređenju bih.
Tim sporazumom konstatirano je kako će nakon priznanja bih kao nezavisne države
ona biti konstituirana kao federalna država sastavljena od tri entiteta. Ovaj sporazum
poznat je kao Cutilliereov plan odnosno kao Izjava o načelima novog ustroja bih (u tom
sporazumu pod točkom 1. pište kako će bih biti država sastavljena od tri konstitutivne
jedinice, temeljene na nacionalnim načelima uz uvažavanje ekonomskih, zemljopisnih
i drugih kriterija).41 Izetbegović je povukao svoj potpis s ovoga sporazuma već desetak
dana nakon njegova potpisivanja, smatrajući da će nakon toga doći do podjele bih, a
nasuprot njegovu zalaganju za unitarnom bih. U principu se ovdje nalazi osnovni te-
melj Izetbegovićeve politike tijekom rata u bih. Unitarna bih bi prema takvoj državnoj
koncepciji nakon međunarodnog priznanja uslijed brojčano većinske muslimansko/
bošnjačke pripadnosti stvorila uvjete apsolutne nadmoći nad ostalim narodima, a to
bi faktički značilo da bi se od bih stvorila muslimansko/bošnjačka nacionala država.42.
Nasuprot tome, političko stajalište navedeno iz Cutilliereova plana o tri konstitutivne
jedinice koju je zagovarala međunarodna zajednica (barem njezin veći dio) zapravo
je bilo i Tuđmanovo stajalište. On je takvo stajalište podržavao i nakon priznanja bih
kao suverene države u travnju 1992., a takovo će stajalište zadržati sve do konačnog
40 Ivo KOMŠIĆ, Preživljena zemlja: tko je, kada i gdje dijelio bih, Zagreb 2006., 83. O tome Komšić na
jednom mjestu kaže: „Veliku odgovornost za položaj Muslimana u cjelini, za njihovu neorganizira-
nost i psihičku nepripremljenost na otpor ovakvoj perfidnoj politici i pripremljenom genocidu, sno-
si njihovo političko vodstvo. Ono je čitavo vrijeme pasivno promatralo ratne pripreme SDS-a i JNA,
uzdajući se u samo proviđenje da će izbjeći rat i stradanja… Čak mi je Izetbegović rekao nedavno u
jednom razgovoru da ne bih trebao javno toliko napadati JNA.“
41 Saša MRDULJAŠ, Oblik državnog uređenja bih po Cutileirevom planu, Suvremene teme, 2009., god.
2. br. 1., 54.
42 O tome vidjeti u: M. TUĐMAN, Bosna i Hercegovina u raljama zapadne demokracije, (Strategija boš-
njačke politike) 40.-54.

završetka rat u bih i potpisivanja Daytonskog sporazuma.43 Na tom tragu Cutilliereova

plana u srpnju (21.) 1992. potpisan je tzv. Sporazum o prijateljstvu i suradnju između
Republike bih i Republike Hrvatske (između Tuđmana i Izetbegovića) u kojemu je
dogovoreno da „će buduće državno u ređenje Bosne i Hercegovine polaziti od načela
pune jednakopravnosti triju konstitutivnih naroda: Muslimana, Hrvata i Srba. Ustav-
no-političko uređenje zemlje temeljit će se na konstitutivnim jedinicama…“.44 Dakle,
ovaj sporazum o prijateljstvu zapravo je svojevrsna potvrda prethodnog sporazuma iz
ožujka 1992. Cutillereova plana i Tuđmanova potvrda o nedjeljivosti bih, ali s jasnom
percepcijom o tri konstitutivna naroda. Takvo je stajalište zapravo bila politika zaštite
hrvatskog naroda u bih i naposljetku potpuna ravnopravnost sa srpskim i musliman-
skim/bošnjačkim narodom. Uostalom, i svi ostali mirovni sporazumi o bih počevši
od 1992. koji su inicirani od strane međunarodne zajednice imali su u osnovi takvu
projekciju podjele bih, tako na primjer prvo Vance-Owenovim mirovnim planom (3.
3. 1993) predviđena je podjela bih na deset provincija i tri konstitutivna naroda.45 I
Owen-Stoltenbergov mirovni plan (30. 7. 1993.) za bih je predviđao „državu od tri
konstitutivne republike koja će imati zajedničku vladu ali sa ograničenim ovlastima“.46
Izetbegović je povukao svoj potpis i s ovoga posljednjeg sporazuma o uniji triju repu-
blika jasno se određujući prema politici unitarne bih.47
Predaja, prodaja, izdaja Bosanske Posavine – „ja sam naredio da se

ostane i da se brani”
Predsjednik Tuđman je na drugom općem saboru HDZ-a, održanom 16. i 17. listo-
pada 1993., gotovo godinu dana nakon pada Bos. Posavine naglasio kako „o padu
Bosanskog Broda još ima otvorenih pitanja te da tek treba vidjeti tko je kumovao
43 Stenogrami o podjeli Bosne, knjiga prva, 245. „Gospodo, neka vam bude jasno i ja sam razgovarao sa
Miloševićem posebno, sa Izetbegovićem posebno, prije rata protiv Hrvatske i u bih, i zajedno u Spli-
tu sa svom trojicom. Ja sam otvoreno rekao, mi jesmo za održanje bih na ovim osnovama kakvim
smo govorili, tri konstitutivne jedinice.“
44 M. TUĐMAN, I. BILIĆ, Istina o Bosni i Hercegovini: dokumenti 1991.-1995., Republika Bosna i Herce-
govina i Republika Hrvatska: Sporazum o prijateljstvu i suradnji (Zagreb, 21. 7. 1992.), 122.
45 M. TUĐMAN, I. BILIĆ, Istina o Bosni i Hercegovini: dokumenti 1991.-1995., Vance-Owenov mirovni
plan: Nacrt dogovora o Bosni i Hercegovini (Ženeva, 2/5. 1. 1993.), 198. U nacrtu mirovnog ugovora
za bih navodi se sljedeće: Ustav će priznavati tri „konstitutivna naroda“ kao i skupinu „ostalih“.
46 M. TUĐMAN, I. BILIĆ, Istina o Bosni i Hercegovini: dokumenti 1991.-1995., 283. Owen-Stoltenbergov
plan: Ustavni sporazum o Uniji Republika Bosne i Hercegovine (Ženeva, 30. 7. 1993.).
47 M. TUĐMAN, I. BILIĆ, Istina o Bosni i Hercegovini: dokumenti 1991.-1995., 274. Predsjednik Pred-
sjedništva bih Alija Izetbegović: Interview za RT BIH (Sarajevo, 8. 7. 1993.), u ovom intervjuu
Izetbegović kaže sljedeće: „Konfederacija je zapravo etnička podjela …, Etnička podjela za nas nije
prihvatljiva ili je, svakako, teško prihvatljiva. Ona može biti prihvaćena jedino u slučaju da bude
nametnuta kao rješenje …“.

povlačenju. Ispalo je da sam ja naredio povlačenje, a ja sam naredio da se ostane i

da se brani“.48 Slično je ponovio i utvrdio u prosincu 1995. na konferenciji za novi-
nare u Predsjedničkim dvorima gdje je između ostaloga rekao: „Treba se podsjetiti
u to vrijeme dok smo mi znači angažirali u Bosanskoj Posavini sve, onoliko ras-
položivih snaga koliko smo mogli da ne ugrozimo opstojnost Hrvatske u drugim
područjima. U to vrijeme ja sam izričito dao nalog ako ne možemo obraniti čitavu
Bosansku Posavinu od Dervente do Brčkog, moramo svakako obraniti jedan dio
prostora, osobito Bosanski Brod, doslovce sam kazao - Bosanski Brod ne smije se
ni pod koju cijenu napustiti, treba ga braniti kuću po kuću.“49
Jedan od ključnih problema kod rata u BP prema tvrdnjama tadašnjega glavnog
zapovjednika Slavonskog bojišta u Đakovu general bojnika Petra Stipetića (koji je
bio nadležan u zapovjedništvu OG IP) bile su dvije linije zapovijedanja –politička
i vojna. Naime, on smatra kako su „razlozi pada Bosanske Posavine bili politički,
vojskom su paralelno zapovijedale političke strukture Slavonskog Broda i Krizni
stožeri na terenu što je bilo posve neprihvatljivo s vojničkog gledišta“.50 Ovu Stipe-
tićevu tvrdnju demantirao je tadašnji zapovjednik OG IP pukovnik Vinko Štefanek
koji je Komisiji vijeća narodne obrane RH (dalje Komisija VNO RH) na pitanje jesu
li se strukture Slavonskog Broda miješale u rad operativne grupe i u rat na prostoru
BP odgovorio:„Direktno ne. Niti su oni pitali za određene zapovjedi, aktivnosti
bilo što.“51 Ali je Štefanek također izjavio istoj Komisiji kako je zapovijedanje bilo
dosta dobro, ali ne i njegova realizacija. U sistemu zapovijedanja javljalo se dvojno,
a ponekada čak i trojno zapovijedanje zato jer je dio zapovjedi davala OZ Osijek, a
često puta i zapovjedništvo Slavonskog Broda, navodi Štefanek.52
Na upit Komisije VNR RH, koje je bilo sastavljeno da ispita uzroke pada BP, po-
moćnik zapovjednika 108. br. HV za logistiku pukovnik Pavao Sočković je na pitanje
generala Čermaka može li imenovati prije spomenutu trojicu krivaca za pad BP (Bos.
Broda), kratko je odgovorio „Stipetić, Vrbanac, Štefanek. To je sve.“53 No, o Sočke-
viću se u Izvješću o stanju u BP (od 28. kolovoza 92.) danom glavnom inspektoru HV
48 „Šušak je predao Posavinu“, Nacional, br. 585, 30. 1. 2007., http://arhiva.nacional.hr/clanak/31061/

susak-je-predao-posavinu (pogledano 23. listopada 2013.).
49 http://www.predsjednik.hr/Zagreb1.Prosinca1995. Konferencija za novinstvo Predsjednika Repu-
blike Hrvatske dr. Franje Tuđmana održana u Predsjedničkim dvorima, 1. prosinca 1995. (pogleda-
no 14. studeni 2013).
50 „Dvaput su me spriječili da presiječem srpski koridor“, Nacional, br. 595., 10. 4. 2007., br. 595, 4. 10.
2007., http://arhiva.nacional.hr/clanak/33266/dvaput-su-me-sprijecili-da-presijecem-srpski-kori-
dor (pogledano listopad 2013.).
51 J. ZOVAK, Rat u Bosanskoj Posavini 1992., 609.

ne piše pozitivno.54 U istome izvješću također se navodi kako lokalne vlasti imaju
velik negativan utjecaj na postrojbe HV s njihovih područja. Kao primjer navodi se
dominacija općinske vlasti Slavonski Brod nad zapovjedništvom 108. brigade HV i
njihov negativni utjecaj na zapovijedanje tim postrojbama („Postoji neka čudna želja
da se brigada zaštiti od borbi“).55 Osim toga, neki časnici HV kao brigadir Ivan Ba-
sarac (Operativna zona Osijek) često su puta samostalno donosili odluke o svojemu
bojevom djelovanju. Naravno da su takvi postupci uslijed ratnih djelovanja znatno
remetili jedinstven sustav zapovijedanja. Sasvim je evidentno kako je koordinacija
zapovjedništava na svim razinama HV-a i HVO-a bila vrlo loša, tako da je u sustavu
zapovijedanja na prostoru BP vladalo jedno vrlo konfuzno stanje. Ovu tezu nedvoj-
beno potkrepljuje niz izvješća u kojima se govori o postojanju dvostruke ili trostru-
ke linije zapovijedanja (u jednom trenutku i peterostruke), što je stvorilo „kaos u
zapovijedanju“.56 Jedan od najvažnijih i presudnih vojničkih sustava u svakom ratu i
kod svake vojske je sustav zapovjedi i zapovijedanja, a u ovom slučaju on nije djelo-
vao i to je nužno moralo dovesti do samovolje i rasula vojske.
Činjenica jest da je ključnoga 5./6. listopada 1992. došlo do povlačenja, odnosno
napuštanja položaja od strane 108. i 3. A brigade HV s pojedinih kota na koje su bili
raspoređeni. Također je činjenica da je nakon njihova povlačenja ubrzo došlo do pro-
boja crte obrane i pada posljednje branjene i najvažnije strateške točke Bosanskog
Broda, a time i tog dijela BP. Tadašnji načelnik 108. brigade HV pukovnik Stjepan
Orešković je u izjavi Komisiji VNO RH rekao kako uopće nije bila organizirana obra-
na po dubini, dakle nije bila postavljena i razrađena odstupna obrana niti su imali po-
sebne zapovijedi za obranu Bos. Broda kao posljednje crte obrane.57 Međutim, ovdje
54 S. PRALJAK, Pad Bosanske Posavine 1992. godine, 71.; J. ZOVAK, Rat u Bosanskoj Posavini 1992., 179.
Navodno postoji dokument koji potvrđuje da je taj isti P. Sočković prodao oružje u vrijednosti od
30.900 DM za potrebe TO Gradačac. Istovremeno njegov brat Zdravko je načelnik SIS-a 108. brig.
ZNG Slavonski Brod, dopredsjednik Skupštine općine Slavonski Brod, tajnik predsjedništva HVO BP
i direktor Đure Đakovića; S. PRALJAK, Pad Bosanske Posavine I, (CD), redni broj i link 9., 29. listopad
1992. Ovdje se nalazi anonimno protestno pismo grupe gardista Bosanskih Hrvata koje su poslali
između ostalih predsjedniku Tuđmanu i ministru obrane Šušku u kojem se navode teške optužbe
na račun Sočkovića gdje se kaže kako je: „Sočković bio glavni u svemu kada je riječ o novcu, pljački,
švercu oružjem, i drugim stvarima kao i preprodaji humanitarne pomoći …“
55 S. PRALJAK, Pad Bosanske Posavine 1992. godine, 71.
56 J. ZOVAK, Rat u Bosanskoj Posavini 1992., Izvješće komisije vijeća narodne obrane RH, 633. „U praksi
se dešavalo da su zapovjednici na nižim razinama, satnije, bojne i brigade, dobivali direktno instruk-
cije, pa i zapovijedi sa strane, za koja nisu znala više zapovjedništava što je u sistem zapovijedanja
unosilo razdor i rušilo ga stvarajući dojam da se radi o neposluhu ili samovolji. Zapovijedanje po
više linija (u nekim periodima i 5) stvorilo je kaos u zapovijedanju: Međusobno nepouzdanje, što
je bilo vrlo pogodno za neprijateljsko – psihološko djelovanje“. S. PRALJAK, Pad Bosanske Posavine
1992., 68.-69., Izvješće br. 117 Glavne inspekcije obrane RH (od 21.-26. 8. 1992.). „Zapovijedanja se
ne provode isključivo linijom nadležnosti u zapovijedanju, već mimo određene linije …“.

se mora i treba naglasiti kako je prema izvješću generala Stipetića on osobno izdao
zapovijed „da se po svaku cijenu sačuva most i plići mostobran na desnoj obali r.
Save, kako bi se tijekom noći ipak prebacile neke snage u Bosanski Brod“, no unatoč
opetovanoj zapovijedi most je srušen.58 Nakon toga su srpske vojne snage 7. listopa-
da ušle u prazan i napušten Bos. Brod koji je pao bez odsudne obrane.59
Već je ranije u radu spomenuta teza o izdaji i prodaji BP za koju se najodgo-
vornijim smatra predsjednik Tuđman (i ministar obrane RH G. Šušak). Jedna od
osnovnih postavki tome su navodni dogovori Tuđman-Milošević u Karađorđevu
1991. oko podjele bih te primirje između Hrvata i Srba na teritoriju bih poznatom
kao sporazum Boban-Karadžić potpisanom pod pokroviteljstvom EZ u Grazu 6.
svibnja 1992. Ovaj sporazum neki smatraju podjelom bih, odnosno legaliziranjem
Republike Srpske i Hrvatske zajednice Herceg-Bosne između kojih je prema tome
trebalo izvršiti razgraničenje nacionalnih područja uz arbitražu EZ. Međutim, ar-
gumenti iz sporazuma ničemu ne daju naslutiti o podjeli, nego o prekidu ratnih
sukoba između vojno sukobljenih strana. Zasigurno se ovdje ipak nije radilo o po-
djeli bih jer je ovaj sporazum iniciran prema uputama EZ, a ista je već i prije potpi-
sivanja sporazuma bila priznala bih kao jedinstvenu nedjeljivu državu. Osim toga,
takvim razgraničenjem trebao se osigurati tzv. koridor prema Banja Luki i dalje
prema RSK, ali nikako ne predaju cijele BP. Upitnim u ovome sporazumu mnogi
smatraju točku tri u kojoj se navodi: Obje strane su suglasne da se u razgraničenju
dvije konstitutivne jedinice na području Kupresa, kao i u Bosanskoj Posavini (Der-
venta, Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Odžak, Orašje, Modriča i Brčko) vodi ra-
čuna o kompaktnosti prostora i komunikacija.60 Republika Hrvatska je već 7. trav-
nja (EZ 6., a SAD 7. travnja) priznala Bosnu i Hercegovinu kao jedinstvenu suverenu
državu, što je Tuđman kao činjenicu ponovio odmah nakon sporazuma Boban-
Karadžić, isključujući time nagađanja o insinuacijama oko priključenja bilo kakvih
dijelova bih Hrvatskoj. Tzv. kontroverzni sporazum Boban-Karadžić potpisan je u
Grazu za koji oni koji zagovaraju političku i moralnu odgovornost hrvatskog čel-
ništva odnosno Tuđmana drže kao „izdaju“ „prodaju“ ili „predaju“. Nakon njegova
potpisivanja BP više nije bila presudna u daljnjem tijeku rata. Ovaj sporazum bio
je jedan od niza mirovnih sporazuma, a trebao je voditi svojevrsnom razgraničenju
Hrvata i Srba u bih, kako bi prestali razlozi za oružane sukobe Hrvata i Srba na
58 J. ZOVAK, Rat u Bosanskoj Posavini 1992., Izvješće o padu Bosanskog Broda, Stipetić – Tuđmanu
1994., 564.-567.
59 Odsudna obrana je čvrsto i uporno držanje određenih položaja, područja i objekata ili kombinacija
uporne obrane položaja i aktivnih djelovanja u dubini, pozadini borbenog poretka napadača i dr.
Načelno se vodi na relativno manjem prostoru, a vode je taktičke jedinice (namijenjene za taktičke
zadaće, a stalnog su ili promjenjivog sastava).
60 Zdravko TOMAC, Tko je ubio Bosnu, Zagreb 1994., 36.-37., Sporazum Boban-Karadžić Graz, 6. 5. 1992.

cijelom teritoriju bih. Nažalost, ovaj mirovni sporazum (kao i mnogi kasnije koji
su potpisani) nije zaustavio srpsku agresiju u bih, nastavljene su borbe na svim bo-
jišnicama Posavine i Srednje Bosne i u dolini Neretve od Mostara do Stoca. Osim
toga, potpuno je nelogična tvrdnja da je ovim sporazumom prodana BP jer samo
dva dana nakon potpisivanja ovog sporazuma, dakle 8. svibnja 1992., započela je
ofenziva HV i HVO snaga u potiskivanju srpskih snaga i zaposjedanju BP te presi-
jecanju tzv. „koridora.“ Koridor je tako stvarno bio prekinut od 20. svibnja do 8.
lipnja 1992. Svoje sumnje o zamjeni i prodaji BP početkom srpnja 1992. izrazio je
bez zadrške i predsjednik predsjedništva bih Alija Izetbegović nakon proglašenja
HZ HB. Naime, on navodi kako postoje „osnovne indicije da je izvršena trampa u
kojoj je, za neke koncesije u Hercegovini i centralnoj Bosni, četnicima prepuštena
Posavina. Vi znate da su prije dva dana četnici ušli u Modriču i Derventu i da su
opkolili Odžak.“61 Dokazi za te osnovne indicije o prepuštanju teritorija BP nikada
nisu objavljene u javnosti i nisu nigdje dostupne, tako da su one obrazložene i ute-
meljene samo na pretpostavkama koje je utvrdio Izetbegović. Prema tome, ove in-
dicije se mogu razmatrati samo hipotetički, sve dotle dok se ne pronađu konkretni
izvori za takvu tezu naravno ukoliko uopće postoje.
Na drugoj strani je u političkom pogledu bilo vrlo velikog nesuglasja Hrvata
u bih oko Hrvatske zajednice Herceg-Bosna. Naime, tada su gledajući s političkog
gledišta pomalo nelogično, ali iz praktičnih razloga sasvim razumno, proglašene
tri hrvatske zajednice u bih, i to: Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna (HZ HB), HZ
Srednja Bosna i HZ Bosanska Posavina. To je ponajprije učinjeno zbog geografske
odvojenosti prostora koje su Hrvati naseljavali. Na toj relaciji oko političkog je-
dinstvena i stapanju ostalih dviju Hrvatskih zajednica u jednu HZ HB došlo je do
razjedinjavanja u političkom vodstvu BP te su se stvorile dvije političke struje. One
su se tijekom najžešće srpske ofenzive natjecale za političku premoć u BP, jedna
koja je navodno bila privržena Bobanu, tzv. „hercegovačka struja“ (Iko/Ivan Sta-
nić, Ivan Brizić, Ivan Čuljak, Pohara(?) i dr. koji su prema nekim navodima širili
vijesti o prodaji Posavine) i druga tzv. „domaća struja“ (Vinko Begić, Ilija Kljajić,
Josip Bilić, Andija Lepan i dr. koji su zagovarali poziciju opće suradnje i jednakosti
s političkim strukturama Herceg-Bosne). U jeku ratnih zbivanja u BP znatno se
zaoštravaju borbe za političku vlast i sukobi na relaciji HZ BP i HZ HB. Sasvim se
opravdano smatra i kako su na vojni poraz u BP utjecali i odnosi među političkim
čelnicima i političkim strukturama koji su u konačnici djelomično krojili i vojnu
politiku. Od završetka višestranačkih izbora u bih ovdje je stalno dolazilo do suko-
ba između ovih dviju politički struja na kojoj je tzv. hercegovačka struja zagovarala
potpuno stapanje s HZ HB dok je domaća struja zagovarala jednakost HZ BP s HZ
61 M. TUĐMAN, Bosna i Hercegovina u raljama zapadne demokracije, 150.

HB. U izvješću Komisije VNO RH navodi se: „Za sve vrijeme borbenih djelovanja
na to područje nije nikada nitko došao da čelništvo upozna sa službenom politi-
kom, a istodobno je raznim linijama vršen utjecaj na rad pojedinih lokalnih organa
zapovjednika i dr.“62 Tuđman je u svakom slučaju podržavao HZ BP, ali je učinio
propust što nije agilnije utjecao na političare koji su rukovodili Bos. Posavinom i u
potpunosti suzbio sukob na relaciji HZ BP (Begić, Kljajić, Bilić i dr.) – Herceg-Bo-
sna (Stanić, Brizić i Čuljak koje je podržavao Boban, odnosno Šušak). U tom sluča-
ju ili je Tuđman podržavao politiku tzv. hercegovačke struje u BP te nije posebno
urgirao ili ako nije podržavao takvu politiku, onda je morao jasno dati do znanja
o jedinstvenosti politike u BP, ali i slavonsko-brodskom i osječkom području te po
potrebi osobno posredovati kod političkih nesuglasja i izvršiti smjene političkog
rukovodstva. Premda je u rujnu na sjednici s hrvatskim predstavnicima iz bih jasno
naglasio da se moraju dogovoriti kako će se organizirati „ne razjedinjavanje, nego
jedinstvo vojne organizacije i političke i vlasti“.63 Međutim, do političkog suglasja
u BP očito nije nikada došlo te se nameće zaključak kako je i sȃm Tuđman ili po-
dupirao politiku koju je provodio Mate Boban odnosno Gojko Šušak ili nije bio
dovoljno upućen u istinsko i pravo političko stanje u BP te zbog toga nije ni pravo-
dobno reagirao.
O tome kako Tuđman koji puta, čini se, i nije imao prave informacije o ratu u
BP govori jedan detalj kada ga je Vinko Begić (tadašnji predsjednik HVO BP) upo-
zorio na vrlo teško stanje, i to samo pet dana prije pada Bosanskog Broda, na što
mu je on odgovorio „imam druge informacije, stanje na terenu je dobro“. Begić
mu je zatim odgovorio kako „to nije istina jer mu informacije dolaze frizirane ili
neistinite“.64 Bilo bi pretenciozno tvrditi kako Tuđman nije bio upućen u stanje na
62 J. ZOVAK, Rat u Bosanskoj Posavini 1992., Izvješće Komisije vijeća narodne obrane RH, 635. U Iz-
vješću se među onima koji pripadaju tzv. hercegovačkoj struji navodi Pohara, i to onaj isti Armin
Pohara koji je zagovarao stavljanje Muslimana u BP pod zapovjedništvo OS bih. Nije jasno kako je
on mogao pripadati tzv. hercegovačkoj struji te je ovdje zasigurno Komisija VNO RH dotičnog A.
Poharu previdom svrstala na pogrešnu stranu.
64 „Ispovijest ratnog vođe Posavljaka: Dok je padao Brod, Tuđman i Šušak gledali su operu u HNK“,
Nacional, br. 597., 24. 4. 2007., http://arhiva.nacional.hr/clanak/33753/dok-je-padao-brod-tud-
man-i-susak-gledali-su-operu-u-hnk (pogledano listopad 2013). Ovdje se mora reći kako je V. Begić
u navedenom intervjuu rekao „Politički predstavnici Hrvatske zajednice Herceg Bosne … inzistirali
su na politici podjele bih. Nasuprot njihovu stajalištu ja sam smatrao da se bih mora sačuvati kao
jedinstvena država s tri konstitutivna naroda …“. Zapravo se radi o tome, a prema uvidu u transkripte
sa sjednice od 17. rujna 1992. na kojoj je bio nazočan i Begić, kako su na tom sastanku predstavnici
HZ HB tražili model po kojemu treba biti ustrojena bih kao država s tri konstitutivna naroda, da li
kao federacija, konfederacija, kantonizacija, zasebne konstitutivne jedinice i slično. Prema tome, tu
nema ništa spornoga, a u kontekstu podjele govorilo se koja su područja trebala pripasti hrvatskom
dijelu bih u smislu podjele na tri konstitutivne jedinice unutar bih. Tuđman je predstavnicima HZ

ratištu u BP, znao je da situacija nije dobra, iako je prema riječima Begića tvrdio
suprotno, međutim očito nije znao da je u tom trenutku stanje doista bilo kritično,
iako se ono nije činilo takvim. Činjenica je kako je opetovano ponavljao u svim
prigodama kako Bosanski Brod nije smio pasti i kako je naredio njegovu obranu,
ali je unatoč tome pao. Prilikom sastanka predsjednika Tuđmana s predstavnicima
Herceg-Bosne održanog u vili Dalmacija u Splitu (5. 11. 1993.) po prvi se puta vrlo
otvoreno i jasno izrazio vezano uz pad Bos. Broda. Tom prigodom rekao je kako
je to bila „jedna od pet diverzija, koje su nam u tijeku domovinskog rata uspjeli
učiniti, da se naša brigada s tenkovskom jedinicom povukla iz Bos. Broda, napu-
stila Bos. Brod, iako nije bilo uopće srpskog napadaja… I to se desilo onoga istoga
dana, kada se jugo armija povlačila sa Prevlake. Tako da je ispalo, politički, da
sam ja napustio, dao čak, ili naređenje, ili dopustio da se napusti Bos. Brod, zato
da dobijemo Prevlaku. Prema tome, to je bila jedna diverzija u našim redovima,
i sa političkim posljedicama… Poslije toga sam dobio pismo od jednog čovjeka,
koji tvrdi da su milijun maraka dali da se podijeli onima koji su trebali provesti to
povlačenje, Hrvatske. Tako da što se tiče Bosanske Posavine, mi smo vodili računa,
da do krajnosti očuvamo i ta područja, koliko god možemo“.65
Prema transkriptu od 28. studenoga 1993., koji se često citira kao dokaz o pre-
daji/prodaji BP, Tuđman je u razgovoru s G. Šuškom i M. Bobanom, prije odlaska
na mirovne pregovore u Ženevi u siječnju 1994., govoreći o tome da se u čelništvo
Herceg-Bosne postavi jedan čovjek iz Posavine, rekao: „Samo među nama rečeno,
taj bi morao biti toliko razborit čovjek da će u krajnjem možda shvatiti da, ma ko-
liko god nam ta Bosanska Posavina politički-ekonomski značila, ali radi rješenja,
ako mi dobijemo granice Novi Travnik, Busovača, Bihać, ovo, i ako dobijemo za to
očišćenu Baranju itd., da mi možemo odustati od većeg dijela Posavine.“66 U ovoj
situaciji kada Tuđman kaže kako se može „odustati od većeg dijela Posavine“ on
prije svega misli na prepuštanje onoga dijela BP oko Doboja, Modriče i Dervente.
Ova izjava izrečena je u kontekstu prethodnih pregovora oko Owen-Stoltenbergo-
va mirovnog plana (30. 7. 1993.), a njime bi se ipak bio dobio znatan dio BP. U pro-
sincu 1993. Tuđman je to vrlo jasno naglasio rekavši kako granice još nisu utvrđene
i kako „moramo imati kontinuirani pojas Posavine od Broda do Orašja“.67 Zauze-
tost nekih političara iz BP za povratom izgubljenih krajeva intenzivirao se tijekom
HB prije odlaska na pregovore u Ženevu rekao da zastupaju tezu o bih kao zajednici tri konstitu-
tivna naroda. Dakle, nije samo Begić govorio o takvoj bih s tri konstitutivna naroda nego i ostali
predstavnici HZ HB i posebno predsjednik Tuđman. O tom opširnije u: Stenogrami o podjeli Bosne,
knjiga prva, 209.-254.
65 Stenogrami o podjeli Bosne, knjiga prva, 387.-388.

1993. i 1994. uspostavom tzv. Pokrajine Bosanske Posavine (općine Bos. Brod, Bos.
Šamac, Derventa, Odžak, Modriča i Orašje te dijelovi brčanske, dobojske i grada-
čačke općine).68 Ovo tijelo imalo je i dvojicu predstavnika koji su u okviru službene
bih delegacije sudjelovali na mirovnim pregovorima u Ženevi u siječnju 1994. gdje
su se svesrdno zalagali za povrat BP.69
Treba naglasiti kako hrvatsko političko vodstvo nije odustajalo od BP jer je i
sam Tuđman bio dobro upoznat s njezinom izuzetnom ekonomskom i geostrateš-
kom važnošću te općem značenju za Hrvate. To njegovo stajalište jasno se zrcali
u intervjuu za BBC u listopadu 1994. gdje opet otvoreno progovorio o ratu u BP i o
raznim insinuacijama o tome kako je ona predana/prodana kaže sljedeće:
„Kada ste već spomenuli Bosanski Brod onda je tu veoma zanimljiva s
povijesnog i političkog gledišta ova činjenica: kao što sam malo prije spo-
menuo, hrvatsko angažiranje u Bosni na strani Hrvata i Muslimana bilo
je prisutno, ali trpjeli smo gubitke. Mi nismo mogli spriječiti taj srpski
koridor, a Srbi su nam nanosili gubitke i imali smo takvu situaciju u Hr-
vatskoj da smo mi iz Hrvatske morali tamo upućivati pomoć u obrani hr-
vatskog stanovništva u Bosanskoj Posavini, a Muslimani i Hrvati iz Bosne
su bježali u Hrvatsku.70 Vojnog sporazuma nismo imali, ratno stanje nije
bilo objavljeno. Prema tome, hrvatski vojnici su se počeli pitati: zašto nas
šaljete u Bosnu, počeli su čak i dezertirati. U toj i takvoj situaciji, ja sam
naredio da ne šaljemo hrvatske postrojbe u unutrašnjost Bosne, sve tamo
do Dervente, Doboja, nego da se ograničimo na obranu hrvatskih pod-
ručja od Orašja do Bosanskog Broda, da ne napustimo Bos. Brod, da ima-
mo mogućnost da Bos. Brod branimo. Međutim, tu je nasuprot mojemu
naređenju, stjecajem okolnosti do danas još sasvim nerazjašnjenih, došlo
dao toga da su hrvatske postrojbe, u onoj situaciji kakva je bila, napustile
Bosanski Brod, porušen je most na Savi, i to u dane kada smo bili uspjeli
diplomatskom akcijom postići sporazum da se srpske snage, jugoslaven-
ska armija, povuku s Konovala i Prevlake. Prema tome, zaključujemo:
prije sam rekao da je jugoslavenska vojska imala svoju mrežu na tlu čita-
ve Hrvatske, i tog momenta je izgledalo kao da je Tuđman napustio Bos.
Brod i da je to bila nekakva trgovina za Konavle, za Prevlaku, što, jasno,
68 Anto KOVAČEVIĆ, Posavski koridor smrti, Zagreb 1995., 240.

69 A. KOVAČEVIĆ, 239.-245.
70 Stenogrami o podjeli Bosne, knjiga prva, 227.-228. Vingo Begić, predsjednik HVO, navodi (17. 9.
1992.) kako „negdje 4 000 do 5 000 ljudi planduje po debelim zagrebačkim hladovinama, po mori-
ma, i trebamo naći shemu kako te ljude vratiti u Bosansku Posavinu. Svi su oni pod mobilizacijskom
obvezom … Ovi svi mladići su negdje sakriveni.“

nije bila istina. Ono smo postigli zato što smo obranili Dubrovnik, čak i
Stolac, istočnu obalu Neretve, znači jednom ratnom akcijom i diplomat-
sko-političkim pregovorima. A ovdje se trebalo održati i o tome nikakvih
razgovora nije bilo sa Srbima, nego je to bila naša prosudba da se možemo
angažirati u unutrašnjost Bosne, ali da zadržimo obranu Bos. Broda. Me-
đutim, o stjecaju okolnosti, za koje još nemam punu sliku tko je i kako je
došlo do toga da bude napušten Bos. Brod, a da tada, kada je jedna od hr-
vatskih postrojbi Brod napustila, srpskih postrojbi nije ni bilo u blizini.“71
Vezano uz pitanje novinara kako je ga je Izetbegović zvao telefonom iz Slavon-
skog Broda i tražio s njime razgovor, Tuđman je rekao kao se ne sjeća detalja tog
razgovora, ali da je za njega „bitan bio taj političko-strateški problem, da s jedne
strane on (Izetbegović, op. a.) nije želio otvoren vojni savez, a s druge strane je želio
angažiranje hrvatskih snaga na način da je bio i kompromitiran, jer je tada i u okvi-
ru ne samo srpskih, nego i nekih muslimanskih izjava bilo rečeno da je i Hrvatska
agresor u Bosni i Hercegovini“.72 Opet ovdje spominje otežanu okolnost sudjelova-
nja HV u ratu u BP, tražio se otvoreni vojni savez s bih jer bi u tom slučaju slobodno
bez pritiska međunarodne zajednice Hrvatska mogla slati svoje vojne snage.
Tuđman je često kada je govorio o BP redovito isticao kako Bos. Brod nije smio
pasti ni pod koju cijenu. Jednom prigodom, nakon Daytona 24. 11. 1995., kada se
u predsjedničkim dvorima susreo s predstavnicima HZ HB rekao kako je Bos. Brod
pao, a da nije morao pasti i kako je naredio ako se ne može „braniti Derventu i do-
lje koridor, u unutrašnjosti Bosanski Brod morate braniti, makar borbom – redom
svaku kuću“.73 Njegovo stajalište općenito o BP i ratu na tom području može se
ponajbolje iščitati iz izjava izrečenih nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma.
Na dvjema konferencijama za novinare sazvanima u Predsjedničkim dvorima 1. i
15. prosinca 1995. na pitanje novinara iz Večernjeg lista o tome kako komentira ne-
zadovoljstvo Posavljaka Daytonskim sporazumom iskazano i tijekom zasjedanja
Zastupničkog doma Hrvatskog Sabora, odgovorio je sljedeće:
„No, kad je riječ o problemu Bosanske Posavine, nezadovoljstvu tih ljudi,
onda treba pogledati neke činjenice. Hrvatska je sa svoje strane činila sve
da obranimo Bosansku Posavinu, da obranimo sva ona područja Bosanske
Posavine koja su bila predviđena … Dame i gospodo, u jesen 1992. sa izrav-
nim postrojbama Hrvatske vojske pomagali smo borbu za održanje te Bo-
sanske Posavine, za onemogućavanje koridora koji je u okviru agresije i
jugokomunističke armije iz Srbije bio od životne važnosti za njih. Treba
71 F. TUĐMAN, Hrvatska riječ svijetu – Razgovori sa stranim predstavnicima, 331.

72 F. TUĐMAN, Hrvatska riječ svijetu, 332.
73 Stenogrami o podjeli Bosne, knjiga druga, 503.

se podsjetiti u to vrijeme dok smo mi znači angažirali u Bosanskoj Posavi-

ni sve, onoliko raspoloživih snaga koliko smo mogli da ne ugrozimo op-
stojnost Hrvatske u drugim područjima. U to vrijeme ja sam izričito dao
nalog ako ne možemo obraniti čitavu Bosansku Posavinu od Dervente do
Brčkog, moramo svakako obraniti jedan dio prostora, osobito Bosanski
Brod, doslovce sam kazao - Bosanski Brod ne smije se ni pod koju cijenu
napustiti, treba ga braniti kuću po kuću. Imali smo tada na tom području
od Dervente do Bosanskog Broda i u samom Bosanskom Brodu 108. bri-
gadu Hrvatske vojske, sastave Treće gardijske brigade Hrvatske vojske,
zajedno s njima na tom području borila se i 101. brigada HVO-a.
Što se dogodilo? Nasuprot mojim izričitim naređenjima, znači da treba braniti
to područje Bosanske Posavine, došlo je do povlačenja, prije svega, čitavog pučan-
stva sa tog područja i oni koji danas demonstriraju najvećim dijelom su bili ti koji
su se prvi povukli i ja sam imao takvu političku situaciju da su mi se majke iz Slavo-
nije postavljale pred postrojbe Hrvatske vojske koje smo slali u Bosansku Posavinu
tražeći da ih vise ne šaljemo jer iz Bosanske Posavine se povlače ne samo žene, dje-
ca i starci nego i ljudi koji su po godinama sposobni za obranu… Znači, imali smo
jedno takvo raspoloženje u hrvatskom narodu da mi angažiramo Hrvatsku vojsku,
mobiliziramo ljude za obranu Bosanske Posavine a da se od tamo izvlače oni koji bi
je trebali braniti. Tako da je problem Bosanske Posavine veoma aktualan, prizna-
jem bolan za te ljude koji nisu ušli u sastav Federacije bošnjačko-hrvatske, ali smo i
u okviru Daytonskih sporazuma spasili gotovo polovinu Bosanske Posavine da uđe
u sastav Federacije, osim Orašja koje je poslušalo i sačuvalo sve do dana današnjega
svoju slobodu, obranilo područje Orašja, dobili smo i Odžak.“74
U jednoj novinskoj izjavi Jozo Meter, tadašnji predsjednik Skupštine Općine
Slavonski Brod i vrlo važni kreator slavonsko-brodske politike, istaknuo je slje-
deće: „predsjednik Tuđman sigurno nije bio čovjek koji je sudjelovao u uzrocima
pada Posavine, jer je taj čovjek do svoje smrti želio saznati zašto se to dogodilo.
Sjećam se našeg zadnjeg razgovora, u siječnju 1999. godine, kad sam se vratio iz
Australije: nakon svih pitanja, na kraju mi je ponovno postavio pitanje: “Meter,
molim te reci mi, znaš li ti još nešto o padu Posavine?” Jednako tako kao što je
naredio da se ispitaju uzroci pada BP kojom prilikom je formirana Komisija vijeća
narodne obrane „Rekao sam mu da ne znam, kao što sam to rekao i pred povjeren-
stvom koje je bilo formirano u Zagrebu. Po onome kako se to dogodilo, vjerujem
74 http://www.predsjednik.hr/Zagreb1.Prosinca1995. Konferencija za novinstvo Predsjednika Repu-

blike Hrvatske dr. Franje Tuđmana održana u Predsjedničkim dvorima 1. prosinca 1995. (pogleda-
no 14. studenoga 2013).

da su u to bile upletene tajne službe“.75 U rujnu 2000. za jedan hrvatski tisak ge-
neral Bobetko, koji je u to vrijeme bio načelnik GS HV-a, dakle svjedok i sudionik
svih tih zbivanja, izjavio je kako nikako ne stoje tvrdnje o tome da je predsjednik
Tuđman svjesno žrtvovao Posavinu kako bi mogao trgovati teritorijem.76 Važno je
napomenuti kako ni sami zapovjednici OG IP i drugih zapovjedništava nisu izraža-
vali sumnjali u predaju/prodaju BP. Naime, nakon podrobnog ispitivanja komisije
u sastavu od trojice časnika HV-a u Izvješću od 20. listopada 1992. napisali su pod
točkom devet kako „Nitko niti u jednom trenutku nije spomenuo bilo kakvu ‘trgo-
vinu’ s Posavinom“.77 Također, ima svjedočanstva i osobnih iskustva boraca koji su
bili na ratištu u Bosanskoj Posavini i koji tvrde da „prodaje” nije bilo, ali potvrđuju
teze o neorganiziranosti, slaboj opskrbljenosti, nekoordinaciji zapovjedništava i
slično.78 Iako je postojalo dosta slučajeva samovolje zapovjednika i samovoljnog
povlačenja i napuštanja borbenih položaja postrojbi,79 to nikako ne dokazuje teori-
ju o izdaji ili prodaji Bosanske Posavine. Na jednoj strani ovakve teorije, kao i ostali
tzv. dokazi bez činjenica, često su produkt nedovoljnog znanja o svih aspektima
rata u BP, a na drugoj strani one su produkt ideološkog razračunavanja s onodob-
nom hrvatskom politikom, odnosno Tuđmanom kojega se želi okriviti općenito
za rat u bih, pa time i gubitak većeg dijela BP.
Mogućnost povratka izgubljenih dijelova Bosanske Posavine postojala je kao
nada sve do studenoga 1995. u Daytonu. Naime, u svim projekcijama podjele bih
od Cutillereova plana (18. 3. 1992.), Vance-Owenova (2. 1. 1993.), Owen-Stolte-
nbergova plana ili Prijedloga međunarodne zajednice u ustroju bih kao tri Repu-
blike (u Ženevi 20. 8. 1993.) i na kraju Prijedloga kontaktne skupine o unutarnjem
ustrojstvu bih na dva entiteta i grad Sarajevo (Ženeva 4. 7. 1994.), uži dio Bosanske
Posavine trebao je pripasti Hrvatima, odnosno Federaciji bih.80 Na pregovorima u
Daytonu jasno se očitovao stav međunarodne zajednice da se Bosanska Posavina
prepusti Republici Srpskoj, a tadašnji predsjednik Federacije Krešimir Zubak na
inzistiranje povratka Bosanske Posavine Federaciji bih gotovo da nije bio udaljen
iz Daytona od strane posrednika u pregovorima Richarda Hoolbroka. Temelj pre-
75 „Šušak je predao Posavinu“, Nacional, br. 585, 30. 1. 2007., http://arhiva.nacional.hr/clanak/31061/

susak-je-predao-posavinu (pogledano 23. listopada 2013.).
76 „Je li Tuđman izgubio Bosansku Posavinu na bojišnici ili ju je predao Miloševiću?“, Vjesnik, 9. kolo-
voza 2000.
77 S. PRALJAK, Pad Bosanke Posavine I., red. br. i link 8., Izvješće Komisije upućene u OG „Istočna Posa-
vina“, http://www.slobodanpraljak.com/pad-bosanske-posavine.html.
78 Ovo mi je u razgovoru potvrdio jedan od sudionika i zapovjednika na ratištu u BP bojnik (pukovnik)
Ivica Arbanas iz 204. br. HV.
79 J. ZOVAK, Rat u Bosanskoj Posavini 1992., 375.-380.
80 O mirovnim inicijativama više u: David OWEN, Balkanska odiseja, Zagreb 1998; M. TUĐMAN, I.
BILIĆ, Istina o Bosni i Hercegovini: dokumenti 1991.-1995.

govaračke koncepcije u Daytonu bio je zapravo teritorijalna podjela bih na Fede-

raciju bih (51% teritorija) i Republiku Srpsku (49% teritorija bih) i tu su se trebale
dogovoriti sukobljene strane. U takvoj situaciji politički stav međunarodne zajed-
nice oblikovan i manifestiran u Daytonu nije imao previše sluha za BP koja je tre-
bala u potpunosti pripasti Republici Srpskoj, očito kao naknada za izgubljene di-
jelove u Hrvatskoj i bih nakon akcija Bljesak i Oluja 1995. Rezultat Daytona je bio
taj da je Odžak, u zamjenu za Mrkonjić Grad i Šipovo, izuzet iz Republike Srpske,
a sav ostali teritorij je, čini se, trajno za Hrvate i Bošnjake izgubljen. Bosanska Po-
savina i Dayton bili su veliki predmet zanimanja medija i javnosti te je predsjednik
Tuđman opet nakon dva tjedna u intervjuu otvoreno progovorio o pregovorima u
Daytonu i BP i rekao sljedeće:
„Hrvatski narod, hrvatski ljudi moraju znati da mi nismo ništa prepustili
što smo imali u rukama. Bosansku Posavinu smo izgubili u ratu, izgubili
smo je u ratu i to nije bio teritorij Hrvatske republike, nego li Republike
Bosne i Hercegovine i Hrvatska se tamo angažirala čak i protiv, ne samo
međunarodnih nekakvih pogleda, nego li i protiv u početku dok nismo
potpisali sporazum i pogleda sarajevske vlade. I činili smo sve - iznio sam
podatke o tome - da tu Bosansku Posavinu sačuvamo, jer smo znali da
jeste to, da je više od trećine hrvatskog pučanstva tamo, jer nije istina da je
Posavina čisto hrvatska, kada se pogleda po prilici, onda je tamo trećina
hrvatskog pučanstva, ali je to pučanstvo tamo stoljećima, prema tome i na
plodnom tlu i bili smo zainteresirani. I kao što sam jednom rekao kazao
sam, ako ne možemo čitav teritorij, jer nismo mogli sve do Dervente za-
držati, ali sam rekao pod svaku cijenu branite Bosanski Brod. Pa da smo
zadržali Bosanski Brod, da smo zadržali Šamac, onda bismo ga i imali.
Budući da iz onih okolnosti o kojima sam govorio, nasuprot našim mo-
gućnostima i našoj volji smo tu Bosansku Posavinu u ratu izgubili, a sada
smo zapravo u Daytonu vratili područje Odžaka, s tim da smo radi toga
jer je Međunarodna zajednica stala na stanovište da se mora održati odnos
51:49, da smo onda vratili srpsko područje Mrkonjić grad, Šipovo, ali smo
tražili čitavu Bosansku Posavinu. Nismo je mogli dobiti, nego smo dobili
samo Odžak. Prema tome, hrvatska politika je učinila sve što je mogla,
i učinit će i dalje razumije se da zaštititi sva hrvatska područja, posebno
hrvatske ljude …“81
81 http://www.predsjednik.hr/Zagreb15.Prosinca1995, Konferencija za novinstvo Predsjednika Re-

publike Hrvatske dr. Franje Tuđmana održana 15. prosinca 1995. u Predsjedničkim dvorima.

Kao jedan od osnovnih argumenata, osim onog prema kojem je kod „podjele“
bih u Daytonu 49% teritorija trebalo pripasti Srbima, Tuđman spominje nemoć-
nost Hrvatske prema međunarodnoj zajednici u traženju povrata BP. Naime, kao
osnovni argument zašto Republici Srpskoj treba pripasti cijela BP, navedeno je to
kako se tamo nakon akcije Oluja 1995. naselilo 100 000 Srba (protjeranih iz RSK)
i da se nema kuda s njima. Prema riječima Tuđmana, kao drugi glavni argument
srpska strana navela je kako se sporazum u Daytonu temelji na rezultatima rata,
odnosno osvojenog teritorija. A to bi u slučaju povratka BP Hrvatima značilo i
da Hrvatska mora vratiti Zapadnu Slavoniju, tj. cijelu RSK i sve ono što su zauzeli
1994. – 1995.82 To se naravno u konstelaciji pregovora prema zadanim uvjetima u
Daytonu nije moglo napraviti. Takav stav međunarodne zajednice u Daytonu oko
„podjele“ bih polazio je očito od stajališta osvojenog teritorija. Svojedobno je nakon
povratka s pregovora u Ženevi u siječnju 1994. Iko (Ivan) Stanić kao jedan od dvojice
predstavnika Hrvata iz BP gotovo proročki izjavio: „Ako se prihvati opcija podjele
Bosne, onda se polazi s pozicija osvojenog, a tada Hrvati nemaju šansi. Naša šansa
je jedino u političkim pregovorima.“83 Sva nastojanja da se političkim pregovorima
povrati BP nisu uspjela u Daytonu jer se očito ovdje „polazilo s pozicije osvojenog“,
barem što se tiče srpske strane i BP. Ostaje žal što se nije tijekom vojne akcije Oluja
ili nakon nje, kada su srpske vojne snage bile znatno oslabljene, organizirala i ozbilj-
na zajednička vojna ofenziva HVO, HV i OS bih prema zaposjednutom hrvatskom
prostoru u bih, odnosno BP. Premda je prema riječima tadašnjeg ministra vanjskih
poslova Hrvatske Mate Granića postojala inicijativa za vojno oslobođenje Posavine
jer međunarodna zajednica (SAD) nije vršila pritisak na Hrvatsku.84
Zaključak
Sasvim se jednostavno može konstatirati i zaključiti kako su vojne snage HVO i HV
u BP, uslijed snažne neprijateljske ofenzive srpske vojske koja je imala ogromnu
premoć u ljudstvu i tehnici, doživjele vojni poraz kako to navode i neki generali
srpske vojske (general N. Simić). Ova je teza sasvim istinita, sve dvojbe oko pada
većeg dijela BP u konačnosti bile bi razriješene, ali samo kada bi to bila jedina isti-
na, a ipak čini se kako u ovom slučaju postoje barem dvije, tri ili više istina. Teze
82 Stenogrami o podjeli Bosne, knjiga druga, 503.-504.

83 A. KOVAČEVIĆ, 244.
84 „Tuđman prije Daytona Srbima ponudio Posavinu“, Jutarnji list, 9. 9. 2006., internet izvor: http://
www.jutarnji.hr/template/article/article-print.jsp?id=153943. Granić o tome kaže: „U rujnu 1995.
imali smo snažnu vojnu nadmoć. Hrvatske i bošnjačke postrojbe izvanredno su surađivale na tere-
nu. Amerikanci još nisu nas vršili pritisak , tako da je službena politika državnog vrha, jedina za koju
znam, bila da se ide na vojno oslobađanje Posavine.“

koje su usmjerene na dokazivanje kako je Bosanska Posavina izdana ili prodana

imaju dva osnovna temelja: kao prvo, nastoji se potvrditi i dokazati pretpostavke
o prodaji i izdaji, a pri tom se ne uzimaju sve činjenice u obzir, nego se parcijalno
razmatraju aspekti rata u BP, i drugo, teze koje se nastoje dokazati kao predznak
imaju produkt ideološkog razračunavanja s onodobnom hrvatskom politikom, od-
nosno Tuđmanom kojega se želi okriviti općenito za rat u bih i gubitak, odnosno
prodaju većeg dijela BP. U ovom se slučaju na primjer ne dovodi u pitanje odgo-
vornost glavnog zapovjednika Slavonskog bojišta i OG Istočna Posavina i ostalih
zapovjednika i zapovjedništava, ali i političkih struktura zato jer su oni bili podre-
đeni ministru obrane Šušku i predsjedniku Tuđmanu pa prema tome ovi potonji
su i najodgovorniji. One pak teorije o padu većeg dijela Bosanske Posavine teme-
ljene na vojnom porazu, nekoordiniranosti zapovjedništava i zapovijedanja voj-
skom, odnosno odgovornosti zapovjednika i zapovjedništava, polarizaciji, a time
i djelomičnoj odgovornosti političkog vodstva BP, umiješanosti i djelomičnoj od-
govornosti političkog vodstva sa slavonsko-brodskog područja, djelomičnoj odgo-
vornosti bih političkog vodstva, djelomičnoj odgovornosti hrvatskoga političkog
vodstva i slično mogu se razmatrati kao sasvim argumentirane i ispravne teze oko
rata u BP, kao i padu njezina većeg dijela.
Nakon sveobuhvatne analize izvornih dokumenata (izvješća, zapovijedi i slič-
no), izjava vojnih aktera i političara te raznih stručnih analiza postavlja se pitanje
može li se uopće odgovornost za gubitak većeg dijela BP svesti na jednog čovjeka,
predsjednika Tuđmana ili više njih? Je li se na ovom ratištu doista zbio vojni poraz
HV-HVO snaga i pa to treba naprosto priznati i prihvatiti kao činjenicu, objektivnu
istinu i stvarnost ili doista postoji sasvim konkretan krivac ili krivci za pad većeg
dijela BP? Je li BP predana ili prodana i zašto je došlo do povlačenja snaga unatoč
suprotnoj zapovjedi? Je li Tuđman doista dobivao „frizirane“ informacije o stanju
u BP, a ako jest, tko mu ih je kao takve dostavljao? Kakvo i koliko je bilo izraženo
djelovanje „pete kolone“, KOS-a i ostalih neprijateljskih agenata u domaćim redo-
vima koji su znali točne podatke i kretanjima HV i HVO snaga? Zašto je od sa-
mog početka rata u BP vladala tolika podjela među političarima koji su pripadali
jednoj političkoj stranci? Naposljetku, zašto ako je tko snosio odgovornost zbog
pada većeg dijela BP, nikada nitko nije za to stvarno ni odgovarao? Pitanja je puno.
Nakon pada Bosanskog Broda naređena je istraga od strane Ministarstva obrane,
GS HV i predsjednika Tuđmana o uzrocima pada većeg dijela Bosanske Posavine.
Pri tom su nastala mnoga izvješća, a osnovana je i Komisija Vijeća narodne obrane
RH koja je bila zadužena za istraživanje oko dokazivanja činjenica vezano uz pad
BP (Izvješće se nalazi u prilogu). Među ostalim zaključcima u izvješćima se navodi
nedjelotvornost i nekoordinacija sustava zapovijedanja po svim zapovjednim lini-
jama. U osnovi, jednolinijski sustavi zapovijedanja u korelaciji zapovjedništvom

Slavonskog bojišta, zapovjedništvom OG Istočna Posavina, zapovjedništvima tak-

tičkih i borbenih skupina koji su dolazili u BP zapravo u praksi nisu provođeni na
onakav način kako su trebali biti provođeni upravo zbog međusobnog miješanja i
raznih veza od i prema Ministarstvu obrane te miješanjem raznih zapovjedništava,
ali i političkih struja. Temeljem uvida u izvješća Slavonskog zapovjedništva, OG
IP, OZ Osijek, Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP), SIS, IPD i Glavne inspek-
cije obrane RH opetovano se u većini izvješća kao ključni i prvi problem navode
nekoordiniranost zapovjedi i zapovjedništava postrojbi od nižih prema višim.85
Također, sasvim opravdano može se govoriti o nejasno definiranim ciljevima za
odlučnije pružanje otpora i o nedorečenosti, odnosno nedostatku racionalne vojne
djelatnosti i politike na prostoru Bosanske Posavine.86
Nema nikakvih pouzdanih dokaza, nego tek postoje hipotetičke teze o tome
da je Tuđman prodao/predao ili trgovao teritorijem BP 1992. On sam je više puta
rezignirano odbacivao takve tvrdnje i slične spekulacije te se puno puta otvoreno
izjasnio nedvojbeno dajući do znanja kako mu je bilo stalo do svake stope hrvatske
zemlje („Nismo prodavali niti Vukovar niti Bosansku Posavinu niti stopu hrvatske
zemlje, nego smo vodili politiku maksimalnog angažiranja“).87 U svim ostalim go-
vorima bilo javnim ili tajnim (transkripti) nikada nigdje ili u bilo kakvom kontekstu
nije govorio o prodaji/predaji ili trgovanju BP. Dapače, sve do smrti mučilo ga je pi-
tanje pada Bosanskog Broda koji prema njegovim riječima nikako nije smio pasti.
Sasvim je opravdan strateški zaključak da se nije mogla održati cijela BP do Doboja
i neka područja oko Dervente i Modriče jer na tako velikoj fronti HV i HVO snage
nisu bile kadre držati crtu obrane i ne bi mogle odoljeti nadmoćnijem neprijatelju u
85 S. PRALJAK, Pad Bosanske Posavine 1992. godine, 68.-69., Izvješća br. 117 Glavne inspekcije obrane
Republike Hrvatske (od 28. 8. 1992.). U ovome izvješću se navodi između ostaloga sljedeće: „U
sustavu vođenja i zapovijedanja oružanom borbom ne postoji subordinacija i oštro razgraničenje u
nadležnosti i odgovornosti… Zapovijedanja se ne provode isključivo linijom nadležnosti u zapovije-
danju, već mimo određene linije i to: preko pojedinih organa Ministarstva obrane, a da o tome nisu
obaviješteni nadležni zapovjednici. Grubo je kršena subordinacija što je imalo za posljedicu gubitak
velikog teritorija i ljudskih žrtava.“ Slično se navodi i u izvješću SZUP (S. PRALJAK, Pad Bosanske
Posavine II., red. br. i link 90., 23. 9. 1992. Informacija o sigurnosnom stanju na području Bosan-
ske Posavine, http://www.slobodanpraljak.com/pad-bosanske-posavine.html) gdje se opet navodi
kako “još uvijek nema stvarne discipline i zapovjedništva od strane Operativne grupe“. Slično se
navodi i u Izvješće komisije upućene u OG Istočna Posavina (S. PRALJAK, Pad Bosanske Posavine
I., red. br. i link 8., 20. 10. 1992. http://www.slobodanpraljak.com/pad-bosanske-posavine.html),
gdje se odmah u prvoj točki navodi „Koordinacija zapovjedništva svih razina je bila vrlo loša, često
postrojbe nisu izvršavale zapovjedi i djelovale su autonomno.“ O istom problemu i u: J. ZOVAK, Rat
u Bosanskoj Posavini 1992., 632.-633., Izvješće komisije Vijeća narodne obrane RH.
86 S. PRALJAK, Pad Bosanske Posavine 1992. godine, 68.-69., Izvješća br. 117 Glavne inspekcije obrane
Republike Hrvatske (od 28. 8. 1992.); S. PRALJAK, Pad Bosanske Posavine 1992. godine, 20, Analiza i
zaključci o bojnom djelovanju n brodsko-derventskom bojištu u periodu od 28. 9. do 7. 10. 1992. god.

razdoblju od lipnja 1992. On je uvijek naglašavao BP kao hrvatski teritorij, premda ga

je često definirao kao neprekinuto područje od Orašja do Bos. Broda.
Međutim, ako kritički govorimo o odgovornosti Tuđmana oko politike i rata
u BP, onda bi se to moglo odraziti na njegov stav o tome što nije javno i rezolutno
obznanio hrvatske vojne i političke ciljeve u BP i što se nije doista i primijenila
politika „maksimalnog angažiranja“ u striktnom provođenju zadanih vojnih zapo-
vijedi i vojnog djelovanja, odnosno „maksimalnom angažiranju“ hrvatskih vojnih
snaga, unatoč „južnom bojištu“ gdje je hrvatska vojska također bila „maksimalno
angažirana“. Činjenica o nešto manje od 2500 pripadnika HVO-HV snaga angaži-
ranih u BP tijekom zadnje faze rata ne ide u prilog tezi maksimalnog angažiranja.
Ostaje također nedorečena i moguća opcija zašto BP nije vraćena vojnim putem, i
to ofenzivom zajedničkih HV-HVO snaga i OS bih, osobito zato što je srpska vojska
tijekom vojne akcije Oluja 1995. bila potpuno razbijena te su se tako stekli uvjeti
i za oslobađanje BP. Trebala se planirati i realizirati takva vojna akcija koja bi bila
usmjerena na povratak izgubljenog teritorija, premda su u kolovozu/rujnu 1995.
postojale ozbiljne namjere i službena politika državnog vrha Hrvatske zagovarala
je vojno oslobađanje Bosanske Posavine, ipak to nije provedeno, a snage HVO-a
koje su bile smještene u predjelu tzv. „oraškog džepa“ nisu imale dovoljno snaga
kako bi same povratile BP, osobito ne nakon odbijanja jake jednomjesečne srpske
vojne ofenzive u svibnju 1995.
Teorije o izdaji, prodaji, predaji ili trgovanju prostorom BP 1992. za neke dru-
ge krajeve u bih i Hrvatskoj ili su produkt nedovoljnog znanja o svih aspektima
rata u BP ili su produkt ideološkog razračunavanja s onodobnom hrvatskom drža-
votvornom politikom, odnosno Tuđmanom. S obzirom na to da se nije utvrdilo i
javno imenovalo krivca ili krivce za pad većeg dijela BP, onda se uključila javnost
(mediji, političari i svi ostali „znanstvenici“ i „stručnjaci“) koji su s raznim teori-
jama i tezama pokušavali dokazati kako je za to krivac najodgovorniji čovjek u
državi, a to je bio predsjednik Franjo Tuđman.88 To je u potpunosti odgovaralo i
88 Takav primjer medijskog djelovanja je i 451. emisija „Latinica“ pod nazivom „Zašto je pala Posavi-
na“ prikazana petnaest godina nakon pada Bosanke Posavine (listopad 2007.), dostupno na: http://
www.youtube.com/watch?v=bjW4g7JCRWM&feature=related;. U emisiji ima činjenica i svjedoka
koji govore iz svoga osobnog iskustva i o događajima u ratu u BP koji su doista vjerodostojni i mogu
se uzeti u obzir kod istraživanja vezano uz rat u BP. Međutim, koncepcija emisije i njezina svrha nije
bila objektivno istražiti rat u BP, nego se željelo prikazati i „dokazati“ kako je za pad većeg dijela BP
1992. odgovoran hrvatski državni vrh na čelu s Franjom Tuđmanom koji je inače htio podjelu bih.
Sličan dokumentarni film napravljen je i u režiji Federalne televizije bih koja je u emisiji „Posavina“
također prikazala kako je hrvatsko političko vodstvo bilo odgovorno za pad većeg dijela Bosan-
ske Posavine. Dokumentarni film „Posavina 1. epizoda“, dostupan je na: http://www.youtube.com/
watch?v=mGozde9Rv1c; „Posavina 2. epizoda“, na: http://www.youtube.com/watch?v=9KIoA-
Lh7uc. Evo kako na primjer to izgleda u emisijama takvog karaktera, bivši član Predsjedništva bih

odgovara, u kontekstu ideološkog razračunavanja i dokazivanja, samo onima koji

Tuđmana optužuju za rat u bih, podjelu bih, prodaju Posavine, raseljavanje Hrva-
ta iz bih itd., pri tome (licemjerno) skidajući sa sebe svaku moguću odgovornost.
Tako prema nekima jedan od najvažnijih izvora i „dokaza“ o podjeli bih i ratu u
bih, koji je htio najblaže rečeno kompromitirati predsjednika Tuđmana, a koji je
objavio Feral Tribune (Stenogrami o podjeli Bosne i Hercegovine), zapravo je do-
kaz o suprotnome. Ako se pažljivo i cjelovito čita cijeli tekst stenograma, a ne samo
rečenice izvučene iz konteksta, onda se može uočiti sasvim drugačija istina od one
„istine“ temeljene na ideološkim tezama kojim su se htjele dokazati ovim djelom.
Kod pada većeg dijela BP nedvojbeno su postojale određene političke od-
govornosti hrvatskoga državnog vrha (pa time i predsjednika Tuđmana), ali ne
može se govoriti o njihovoj potpunoj i jedinoj odgovornosti. Također, postojala
je i jednako tako ako ne i još veća odgovornost zapovjednika Slavonskog bojišta i
zapovjedništva OG IP i svih onih zapovjednika i drugih koji nisu poštivali nared-
be, zatim odgovornost ondašnjih vlasti bih (1992.) na čelu s Izetbegovićem što
nisu definirali vojni sporazum s Hrvatskom, političkih struktura HZ BP i HZ HB,
kao i političke strukture slavonsko-brodskog područja, logističke i SIS službe HV
i HVO-a, ali i odgovornost svih onih sposobnih vojnih branitelja iz BP (prije pada
većeg dijela BP, odnosno Bosanskog Broda) koji su netom prije i nakon pada svo-
jih mjesta nepovratno izbjegli. Naposljetku, velika je odgovornost i međunarodne
zajednice, kao prvo što je vršila pritisak na Hrvatsku tijekom rata u BP i prijetila
sankcijama, drugo što nije agilnije utjecala na zaustavljanje rata općenito u bih
tako i u BP i treće što je u studenom 1995. u Daytonu pogodovala bosanskim Srbi-
ma kod raspodjele teritorija bih čime su izgubljeni dijelovi BP gdje je nekoć živje-
la većina Hrvata. Možda je pregovarački stav osobito predsjednika Tuđmana, ali
hrvatskih predstavnika morao i trebao ustrajati oko povrata Bosanske Posavine,
makar i po cijenu prekida pregovora u Daytonu. Na posljetku ostaje jedna gorka
konstatacija koja se otprilike može zažeti u nekoliko riječi – jedino što su Hrvati
izgubili u Domovinskom ratu 1992. – 1995. jest veći dio Bosanske Posavine. Uz
čast i dužno poštovanje svim sudionicima i ranjenima koji su bili na tom krvavom
bojištu te posebna čast i poštovanje svim poginulim hrabrim braniteljima u obrani
hrvatskog teritorija BP.
Stjepan Kljuić kaže: „Dok hrvatska javnost ona u Hrvatskoj i u bih ne bude shvatila istinu da je
prodo Franjo Tuđman Posavinu nikad neće doć do historijskih zaključaka“. (Posavina 1. epizoda,
20. – 21. minuta emisije).

Prilog 1.
(preuzeto od J. zovak, Pad Bosanske Posavine 1992., 632-641)
Izvješće komisije Vijeća narodne obrane rh
1. Uvjeti u kojima su izvođena borbena djelovanja u Bosanskoj Posavini tije-

kom rujna i listopada
a) Na brodsko-derventskom dijelu angažirane su snage Banjalučkog korpusa sa-

stava: 327 mot. br., Osinjska brigada, Srpska brigada “Vučjak”, Krnjinska bri-
gada, 11. Dubička brigada, Krajiški odred i Banijski odred, ukupne jačine oko
5000 ljudi, tenkova 50, OT 30, MB 120mm oko 40, a topničku potporu navede-
nim snagama davale su topničke postrojbe brigada i Korpusno topništvo jačine
jednog mješovitog haubičko topničkog puka sa 1 - 2 baterije VBR (oko 60 raznih
oruđa). Koncem rujna mjeseca ove snage intenzivnije su ofanzivno djelovale u
zahvatu pravca: Derventa - Koraće, ka Novom Selu, da bi početkom listopada
zbog neuspjeha na ovom pravcu prenijele težište djelovanja na pravac: Žeravac
- Unka - Kolibe - Kričanovo – Bosanski Brod, gdje je izvršen prodor u Bosanski
Brod. Karakteristika neprijateljevog djelovanja ogleda se u stalnim tenkovsko-
pješačkim napadima manjih snaga na više pravaca i vatrenu potporu minoba-
cača, topništva, a tijekom rujna i listopada intenzivnije djelovanje avijacije. Na-
padne grupe obično su bile sastavljene od 3 - 5 tenkova, nekoliko OT, PRAGA i
vod do oslabljena četa pješaštva. Sve do rujna 1992. godine neprijatelj nije imao
većih rezultata u napadnim djelovanjima, a crta fronte uglavnom je uspješno
branjena. Bosanska Posavina bila je izuzetno teško ratište. Stalna izloženost bo-
raca djelovanju minobacača, topništva, raketa, avijacije i kontinuiranim napa-
dima i ubacivanju manjih borbenih grupa, a na prvim linijama i snajperima.
Samo tijekom rujna poginulo je 96 boraca, od čega 63 iz jedinice HV i 33 iz HVO,
a ranjeno 650 boraca od čega 370 teže.
b) Stanje u jedinicama HV Na Bosansko-Posavskom bojištu naizmjenično je anga-
žiran veliki broj raznovrsnih sastava HV sa cijelog područja Republike Hrvatske
- od Sinja, preko Rijeke i Zagreba do Osijeka i to: 6 TG (taktičkih grupa sa po
400 - 800 ljudi), 11 BG (borbenih grupa 80 - 200 ljudi), veći broj manjih dobro-
voljačkih i drugih sastava (40 - 60 ljudi) namijenjenih za protuoklopnu borbu,
izviđačko diverzantska djelovanja, pješačku borbu i sl. Od brigada HV samo je
108. brigada u cijelosti bila angažirana koncem mjeseca rujna i 157. brigada ve-
ćim dijelom. Od jedinica HVO na tom području stalno su djelovale 101. brigada
HVO (Bos. Brod) i 103. brigada HVO (Derventa). Ustrojeni sistemi zapovije-
danja po crti Zapovjedništvo Slavonskog bojišta, Zapovjedništvo OG “Istočna

Posavina”, IZM (istureno zapovjedno mjesto u s. Koraće, Bos. Posavina), Za-

povjedništva TG i BG u praksi nije funkcioniralo uslijed međusobnog miješa-
nja, Zapovjedništva Slavonskog bojišta, OZ Osijek, OG “Istočna Posavina”, te
raznih veza prema MO - GSHV i izvan njih, tako da Zapovjedništvo OG “Istočna
Posavina” nije u cijelosti vladalo situacijom i jedino neovisno rukovodilo svim
snagama i usmjeravalo borbena djelovanja. Sistem zapovijedanja ozbiljnije je
narušavala i samovolja pojedinih zapovjednika jedinica koje su bez znanja i su-
glasnosti Zapovjedništva OG uvođene u borbu ili samovoljno napuštale bojište
pri čemu je sistem zapovijedanja pokazivao svu nemoć u poduzimanju sankci-
ja. U praksi se dešavalo da su zapovjednici na nižim razinama, satnije, bojne i
brigade, dobivali direktno instrukcije, pa i zapovijedi sa strane (Ministarstvo
obrane general Praljak 124.br., 123. TG i 127.BG), za koja nisu znala viša zapo-
vjedništva što je u sistem zapovijedanja unosilo razdor i rušilo ga stvarajući do-
jam da se radi o neposluhu ili samovolji. Zapovijedanje po više linija ( u nekim
periodima i 5) stvorilo je kaos u zapovijedanju: Međusobno nepouzdanje, što je
bilo vrlo pogodno za neprijateljsko - psihološko djelovanje. Sistem zapovijeda-
nja ozbiljnije je otežavalo lažno izvješćivanje od pojedinih nižih zapovjednika,
osobito po pitanjima broja ljudi na prvim linijama, prikrivanju napuštanja po-
ložaja i odlaska na odmor i dr., a na temelju tih lažnih izvješća vršene su isplate
i izdavane zapovijedi za borbeno djelovanje. Suradnja i koordinacija sa kriznim
štabovima Bosanske Posavine i savjetom HVO Hrvatske zajednice Bos. Posa-
vina, u praksi, za sve vrijeme, uspješno nije provođena. U Zapovjedništvu OG
nije bilo predstavnika HVO niti je u HVO formiran vojni stožer. To je uvjetovalo
nedovoljnu organiziranost sistema zapovijedanja i njegovu neučinkovitost u iz-
vršavanju zapovijedi na pripremi za obranu i njeno provođenje u Bos. Posavi-
ni. Kontraobavještajni rad u zapovjedništvima i jedinicama HV nije se pokazao
učinkovitim. I pored informacija da je neprijatelj još tijekom srpnja pripremio
20 - 40 specijalaca i njihovo ubacivanje u jedinice HV i HVO na područje Bosan-
ske Posavine, u uniformama pripadnika HV, a kasnije još oko 200 (prema izvje-
šćima SZUP-a), zatim pouzdanih dokaza da se otkrivaju planovi i zapovijedi o
uporabi i dovođenju snaga, planovi veza, kodirane karte i dr., nije zabilježen
nijedan slučaj otkrivanja ubačenih ili ugrađenih ljudi. Još indikativnija je činje-
nica da je među zapovjednicima i vojnicima stalno bila prisutna spoznaja da ih
netko izdaje i otkriva položaje. U pravilu to je bilo kod jedinica i na položajima
sa 101. ili 103. brigadom HVO gdje je dio vojnika bio srpske i muslimanske na-
cionalnosti. To se u više slučajeva potvrdilo u vrijeme nenajavljenog i samovolj-
nog napuštanja položaja od jedinica 101. br. HVO, gdje su četnici vršili prodore i
ubacivali se sa ciljem zarobljavanja i okruženja jedinica HV ili po njima otvarali
iznenadnu vatru prilikom posjedanja položaja. Na izgradnju i održavanje bor-

benog morala negativno je utjecalo nepostojanje jedinstvenog motiva i poziva

da se hrvatski interesi brane i u Bosanskoj Posavini. Na toj zadaći, služba IPD na
cijelom Slavonskom bojištu je zakazala. Jedinstveni politički i vojni cilj nikada
nije jasno postavljen ni ostvaren, jer su stalno na terenu u Bosanskoj Posavini
bile prisutne dvije linije početka ofenzive banjalučkog i Tuzlanskog korpusa
svim zapovjedništvima OZ i brigada HV upućena je od ministra obrane zabrana
da vojnici iz HV idu na područje bih i da se zabranjuje svim zapovjednicima
da izdaju takove zapovijedi, što se negativno odrazilo na sustav zapovijedanja i
borbeni moral u cijelosti. Dugotrajno angažiranje jedinica na području Bosan-
skog Broda (108.br. HV koja je sa manjim prekidima bila 45 dana) i brzo prono-
šenje vijesti o gubitcima u jedinicama (u 108. br. ukupno poginulo 111 boraca,
557 ranjenih, a osobito među zapovjednicima iz 3.br. ZNG, 03.10. 1992. god.
poginuli zapovjednik satnije Đuro Ivić i zapovjednik voda Željko Dikanović, a
ranjeno 5 boraca, iz 2.br. ZNG teško ranjen zapovjednik BG bojnik Franc, iz 153.
br. HV ranjen zapovjednik brigade, zapovjednik TG i više časnika i dr.), negativ-
no je utjecalo i proširilo se na ostale jedinice, a služba IPD i SIS nije poduzimala
djelotvorne mjere da se to spriječi i borbeni moral održi. Struje u političkim
strukturama Bos. Broda, međusobni sukobi i optuživanja rezultiraju nepovjere-
njem u rukovodstva, pojava glasina među borcima 101.br. HVO da su čelnici Sla-
vonskog Broda “prodali” Bosanski Brod unosi sumnju među borce i zapovjed-
nike da su prevareni i izdani. Takovu vijest prenosi na 101. brigadu Ivan Brizić,
pripadnik 101.br. HVO, desetak dana prije pada Bosanskog Broda, a kasnije i na
sam dan pada Bos. Broda 07.10. i u zapovjedništvu 101.br. što je moglo izazvati
teške sukobe i krvoproliće. Pokušaj saslušavanja imenovanog i otkrivanja pra-
vih razloga takovog njegovog djelovanja sprječava Ministar obrane osobnom
intervencijom oko 40’ poslije njegovog hapšenja. Odbijanja odlaska na bojište
jednog broja jedinica iz OZ Osijek (iz 139., 132., 121. i 123. br. HV), kašnjenje
pri smjeni jedinica, napuštanje položaja bez dozvole i najave (od 15.07. do 06.
10. napustilo položaje u sektoru “zapad” 6 jedinica HV i 8 jedinica HVO), te ne-
poduzimanje djelotvornih stegovnih mjera i krivične odgovornosti negativno
je djelovalo na ostale borce i zapovjednike, ozbiljnije narušavalo borbeni moral
i dovodilo susjedne jedinice u opasnost odsijecanja, okruženja i zarobljavanja
(primjer 30.09. nenajavljeno izvlačenje 101. br. HVO i zarobljavanje 19 vojnika
2. bataljuna 108. br. u rajonu Zborište). Psihofizička iscrpljenost boraca posljed-
njih dana dovedena je na kritičnu točku. Veći dio boraca 108. br., dijelovi 2.br.
ZNG, 109., 106., i dr. neprekidno je bez odmora i zamjene bilo 4-5 dana u prvim
linijama žestokih borbi. Istodobno, na području slavonske Posavine zadržavali
su se vojni obveznici iz BIH koji su odbili da idu na ratište ili su isto izbjegava-
li. Borci jedinica HV postavljali su pitanje gdje je oko 30.000 vojnih obveznika

Bos. Posavine, a oni se bore i pri svakom uvođenju u borbu ima po 10 mrtvih i
najmanje 25 - 30 ranjenih.
c) Opća politička klima u Republici Hrvatskoj i poduzimanje mjera da se mirnim,
političkim putem okonča ratno djelovanje neprijatelja iz bih na teritorij Republi-
ke Hrvatske, nisu dozvoljavali da se angažiranje jedinica HV u Bosanskoj Posavi-
ni javno prizna, što je omogućavalo razne provokacije, neposluh i nagovaranje na
neposluh, te angažiranje lokalnih organa vlasti u sprječavanju odlaska jedinica na
bojište (Zagreb, Valpovo, Zabok, Virovitica “Bedem ljubavi” i dr.). Istodobno na de-
zinformacije i glasine kojima se direktno ruši ugled legalnih organa vlasti i hrvatske
države, nadležne službe (SIS) ne poduzimaju adekvatne mjere, ne otkrivaju izvore.
d) Stanje na području Bosanske Posavine, osobito Derventa, Bosanski Brod, Mo-
driča i Odžak i odnosi HVO i muslimanskog stanovništva nisu bili na razini koja
je omogućavala međusobno povjerenje, suradnju i zajednička djelovanja. Iko
Stanić, koji je trebao da objedini i poveže općine u Bos. Posavini, odlaskom
u inozemstvo i Zagreb, odakle negativno radi prema Bos. Posavini, ali se na
tom području ne pojavljuje5 mjeseci, već kao Čuljak, Brizić i dr. širi vijesti o
dogovorima između Karadžića, Bobana, Praljka i Mladića. Iseljavanje stanov-
ništva po odlukama lokalnih organa vlasti (Krizni štab Odžak) i odlazak radno
i borbeno sposobnog dijela onemogućilo je poduzimanje planskih mjera na ja-
čanju obrane. To je u posljednje vrijeme tijekom rujna mjeseca dovelo do brzog
gubljenja osvojenog područja. Na vojni poraz u Bosanskoj Posavini značajnije
su utjecali odnosi među političkim čelnicima i političkim strukturama koji su
u praksi krojili i vojnu politiku. Od provedenih prvih višestranačkih izbora u
bih pa do danas, stalno je dolazilo do raznih smjenjivanja, sukoba i konfronta-
cija između pojedinaca, grupa/klanova (Kljaić, Bilić, Lepan i dr. na jednoj i Iko
Stanić, Brizić, Čuljak i Pohara na drugoj strani). Jedni druge stalno su optuži-
vali za pljačku, šverc i bogaćenje, a u stvari se radilo o borbi za vlast domaće i
hercegovačke struje. HVO Bosanske Posavine u kome je dolazilo do nesloge, te
pojava likvidacije pojedinaca, širenje glasina i destruktivno djelovanje. Sve to
onemogućilo je organizirano poduzimanje zajedničkih mjera u smislu pripre-
ma za obranu, organiziranje i izvođenje iste. Na ubrzani pad Bosanskog Broda
veoma se negativno odrazio sastanak čelnika Bosanskog i Slavonskog Broda
05.10.1992. godine, na kome je definitivno došlo do raskola poslije smjene Ilije
Kljaića i Vinka Begića, i pojava Ike Stanića, koji se poslije više mjeseci vraća
na to područje. Za sve vrijeme borbenih djelovanja na to područje nije nikada
nitko došao da čelništvo upozna sa službenom politikom, a istodobno je raznim
linijama vršen utjecaj na rad pojedinih lokalnih organa, zapovjednika i dr.
e) Logističko osiguranje od srpnja zatim tijekom rujna, a osobito početkom li-
stopada, nije omogućilo snažniju vatrenu potporu jedinica na prvim linijama

osobito minobacačima, topništvom i raketama. Dnevnu potrošnju koja je u pe-

riodima bila i nedovoljno kontrolirana, logistika nije mogla pratiti po vrstama
i količinama sa kojima je raspolagala i u izuzetno složenim uvjetima blokade
uvoza osigurala. Zabrana borbenog djelovanja topništva raspoređenog sjeverno
od rijeke Save nije bitnije mogla utjecati na tok borbenih djelovanja. Premješta-
nje teže tehnike na područje Bosanske Posavine osiguralo je učinkovitiju vatre-
nu potporu, ali je uslijed nedostatka streljiva, osobito većih kalibara početkom
listopada i ona reducirana.
2. Tijek događaja
Početkom mjeseca travnja (svibnja, op. J.Z.) snage HVO 101.br., 102.br., 103., i 105.
br. u sastavu sa snagama HV 108.br., dijelom snaga 157.br. i 3.A.br. HV krenule su u
napadne aktivnosti u sektoru “Zapad” (Bos. Brod - Derventa - Odžak - Modriča).
Operacija je bila detaljno isplanirana i dobro koordinirana tako da su već nakon
nekoliko dana združene snage imale velike uspjehe na ratištu i oslobodile kom-
pletne teritorije općine Bos. Brod, većeg dijela općine Derventa, općine Odžak i
oslobađanje Modriče kao i probijanje i spajanje koridora sa Gradačcem. Jedino je
na području Podnovlja ostalo jako četničko uporište u poluokruženju. Na dosti-
gnutim linijama prešlo se na utvrđivanje, zaprečavanje i poboljšanje ustrojstva
obrane. Dostignute su se linije održale sve do početka mjeseca srpnja. U tom vre-
menu mi nismo imali veće snage HV na tom dijelu bojišnice. Dok je obrana na po-
dručju Dervente i prema Kotorskom bila dosta solidno organizirana, na području
općina Odžak i Modriča, uslijed pasivnosti Kriznih štabova i međusobnih nesugla-
sica, obrana je bila slabo organizirana, a stanovništvo u cijelosti nepripremljeno.
Istodobno, neprijatelj dovodi pojačanje i otpočinje sa općom ofanzivom na tom
području, postavljajući rok do 15.07. da izbije na rijeku Savu kod Bos. Broda i glav-
ni udar usmjerava preko Modriče i Odžaka. Početkom srpnja zauzima Modriču
skoro bez borbe, zatim Odžak i dio Dervente, a kasnije i sam grad Derventu. U
toku idućih mjeseci do sredine rujna dolazi do pada i druge crte obrane s.Begluci
- Babinog Brda – Bijelog Brda - Kostreša - Čelaruše - Markovca, vrlo bitnih strateš-
kih točaka na tom području. U vremenu od 25. do 30.09. 1992. god. izvršena je
smjena dijela jedinica na prvoj liniji tako da je umjesto TG - 106.br. HV (Osijek), TG
- 150.br. HV (Zagreb) i BG - 127.br.HV (Virovitica), uvedena je na crtu fronte: 108.
br. HV (Sl. Brod), 109.br. HV (Vinkovci) i i BG - 2.br. ZNG (Dugo Selo), dok je na
jugozapadnom dijelu uvedena TG - 111.br. HV (Rijeka). Ovime je crta fronte znat-
nije ojačana i stabilizirana. U rezervi Slavonskog bojišta u punu borbenu spre-

mnost 25.09.1992. god. stavljena je BG - 3.A. br. - jačine jednog bataljuna u gotovo-
sti za djelovanje prema razvoju situacije. Pored ovog 02.10.1992. god. naređeno je
OZ Osijek da iz sastava 12., 123., 135. i 109. br. HV izdvoji dio snaga jačine BG - do
200 ljudi za ojačavanje crte fronte, što nije provedeno. Tijekom 30.09. 1992. god.
dolazi do napada neprijatelja na sektoru Zborište u zoni odgovornosti 4/108.br.
HV i dijelova BG 109.br. HV pri čemu se 4/108.br. HV izvlači sa crte fronta kao i BG
109. br. HV koja 01.10.1992. god. napušta crtu fronte i odlazi samovoljno bez odo-
brenja u matični garnizon. OG “Istočna Posavina” zatvara narušenu crtu fronte di-
jelovima 101. br. HVO i uvođenjem BG -2.A. br. ali uz gubitak prostora u rajonu
Zborišta, čime je crta fronte ponovno stabilizirana. Bez znanja i odobrenja zapo-
vjedništvo OG “Istočna Posavina” 02.10. 1992. godine iz 101. br. HVO odlazi na
odmor u Sl. Brod četvrti bataljun. I tijekom idućih dana neprijatelj je na cijeloj li-
niji bojišnice pokušavao probiti našu obranu podržan avijacijom. U noći 28./29.
09. jedan vod 101. HVO se povukao sa linije obrane, bez borbe, pošto nije bilo pje-
šačkog napada osim tenkovske i topničke vatre. Uvođenjem jednog voda TG- 121 i
interventnog voda is s.Koraće, linija je tijekom noći ponovno posjednuta. U toku
dana (29.09.) neprijatelj je na cijeloj liniji bojišnice djelovao tenkovskom i topnič-
kom vatrom, a oko 15.45 sati u rajonu 101.br. HVO i 103.br. HVO, te 121. br, HV i
102. br.HV izvršen je jači pješački napad kojeg su naše postrojbe odbile. U zoni
odgovornosti 106. br. HV, 105.br. HV i 127 br. HV djelovali su neprijateljski zrako-
plovi, a pješačkih napada nije bilo, te je linija bojišnice zadržana. Dana 30.09. ne-
prijatelj je pojačao pješačko tenkovski napad iz pravca s. Lužani, te je došlo do po-
vlačenja satnije 101. br. HVO i otkrivanja desnog boka 108. br. HV. Neprijatelj je to
osjetio i pojačao pritisak te su se naše snage morale povući na rajon s. Čardak - s.
Zborište - kt 94 (Obodni kanal). Tijekom dana napad je izvođen na više pravaca.
Na pravcu s. Potočani - s. G. Kolibe i na pravcu Struga, snage obrane su odbile na-
pad. U toku dana došlo je do napuštanja linije 36. motoriziranog bataljuna ( iz 139.
br. HV kao 4. bojna 108. brigade), pa su ostale postrojbe 108. br. (HV) morale pro-
širiti crtu i razvukle snage da bi zatvorile taj dio linije. 01.10. u 03.05 sati došlo je do
samovoljnog napuštanja linije 109. br. HV koja se vratila u Vinkovce, tako da je
prazan prostor morala ponovno popuniti 108. br. (HV) dio 101. br., (HVO) a kasni-
je i 2.br. ZNG. 02.10. 1992. godine neprijatelj je nastavio sa napadnim aktivnostima
iz pravca s. Zborište. U toku dana naše snage potpomognute tenkovima uspjele su
zaustaviti daljnje napredovanje neprijatelja, a 2.br. ZNG se spojila sa desnim krilom
108.br. HV. tako da je linija obrane zadržana kod škole u s. Zborište. U rajonu 108.
br. (2. bojna) neprijatelj je izvršio jači pješačko topnički napad, ali tada nije uspio
probiti liniju obrane. U tim borbama neprijatelju su uništena dva tenka i samohot-
ka, ali je uspio ovladati rajonom s. Čardak - kt 96 - šuma Gaj -kt 96. Tijekom 03.10.
agresor je jakom topničkom vatrom tukao duž cijele linije te tenkovima napao iz

pravca Unke, a na pravcu 2.A. br. HV u rajonu s. Zborište napad je vršen slabijim
snagama. Napadi su uspješno odbijeni što je omogućilo da se radi na poboljšanju
uvezanosti linija koje su bile uspostavljene. Na prijem zadataka javila se TG-123., a
TG-132 se nije odazvala. Tijekom dana 04.10. 1992. godine od ranih jutarnjih sati
neprijatelj je počeo sa jakim tenkovsko pješačkim napadima na pravcima s.Lipica
- G. i D. Barica -s. Zborište - Bjelaš, a nakon toga je svom žestinom izvršio napad iz
s. Zborište -Bjelaš, upotrijebivši 200 - 300 pješaka i 5 - 6 tenkova. BG - 2.A. br., di-
jelovi 101.br. HVO i 3/108. br. HV pokušavaju ofanzivnim djelovanjem povratiti
izgubljeni dio položaja kod Zborišta i utvrditi crtu fronte na ranijim položajima. U
toku ovih borbenih djelovanja snage HV dočekuje žestoka vatra, a zbog pretrplje-
nih gubitaka ( 2 poginula ) i ranjavanja zapovjednika, dozapovjednikai 7 vojnika,
BG-2.A. br. protunapad ne uspijeva, a snage se izvlače prema Gornjim Kolibama i
Parašliki. Zapovjedništvo Slavonskog bojišta odobrava OG “Istočna Posavina” uvo-
đenje rezerve (bataljun 3.A. brigade) na pravcu: Kričanovo – Kolibe za zaposjeda-
nje crte fronte kod Kričanova do 09.00 sati 05.10.1992. godine, a pravac Novo Selo
- Parašlika ojačava sa BG-135.br. HV (Osijek) s ciljem spriječavanja i ugrožavanja
desnog krila 108.br. HV. Tijekom noći 4./5. 10. 1992. godine727 poslije gubitaka i
ranjavanja zapovjednika i dozapovjednika2. A. br. se izvukla, a neprijatelj je ušao u
naše položaje. Time je jugoistočna linija bojišnice probijena, a neprijatelj je zauzeo
liniju TT 90 - Kolibe Gornje (90) - Ekonomija - Čađavica. U tome je 108.br. HV
imala 9 ranjenih (6 teško) i zaposjeda liniju od Struge duž kanala Čađavica - Kolibe
Donje sa isturenim borbenim osiguranjem oko Džamije. Tijekom noći 108. br. HV
se pregrupirala i desnim krilom savila duž Koliba Donjih. Situacija u zoni odgovor-
nosti 108.br. HV je bila jako teška. Što zbog jakih neprijateljskih djelovanja tokom
04.10., gubitaka i potpune dezorganiziranosti, što zbog izuzetno mračne i maglovi-
te noći, snage iz sastava 108.br. HV su se neplanski počele izvlačiti. Ova situacija na
istočnom dijelu prouzrokovala je stanovit nemir i nesigurnost na južnom - jugoza-
padnom dijelu ratišta u rajonu Koraće, gdje je postojala opasnost da budu potpuno
odsječene od Bosanskog Broda. U jutarnjim satima 05.10. situacija je krajnje kri-
tična. Neprijatelj je pojačao svoje aktivnosti. Tada dolazi do samoinicijativnog iz-
vlačenja 2. i 4. bojne 108. br., a prva bojna 108. br. je nadljudskim naporima odoli-
jevala napadima neprijatelja. U pitanju su tada bili sati kada će četnici probiti i ovu
liniju obrane. Do 12,00 sati 3.A.br. nije uvela svoje snage, a po zapovijedi su to
trebali napraviti do 9.00 sati. U toku dana 05.10. situacija se sve više pogoršavala.
Oko 14.00 sati 1. bojna 108.br. je napustila liniju bojišnice i prešla na lijevu obalu
rijeke Save. U popodnevnim satima, sa zakašnjenjem od 6 sati došlo je do prebaci-
vanja dijela postrojbi 3. bojne 3.A. brigade, te je ista upućena na liniju u s. Kričano-
vo do mosta. Tokom cijelog dana vođene su žestoke topničko-pješačke borbe uz
podršku tenkova i neprijateljskog zrakoplova na istočnom dijelu Bosansko Brodske

bojišnice, dok su borbe oko s.Koraće - s. Potočani, bili slabijeg intenziteta. Tokom
noći 05.10. oko 23.00 sati dio postrojbe iz sastava 3. bojne 3.A. brigade se povukao u
rajon Brodskog polja, a dio je ostao u s. Kričanovo. Zapovjedništvo OG “Istočna Po-
savina” u večernjim satima 05.10. prikuplja dijelove 101. br. (HVO) i zatvara crtu
fronte u rajonu Brodsko Polje na pravcu: Struga - Bos. Brod, čime zajedno BG-3.A.
brigadom pokušava konsolidirati crtu obrane. Tijekom noći 5./6. 10.1992. godine
BG-3.A.br. samovoljno se izvlači sa crte fronte i odlazi u Sl. Brod čime je pravac s.
Kričanovo - rafinerija bio otvoren za prolaz neprijateljevih snaga. U jutarnjim satima
06.10.1992. godine kada je primjećen prodor neprijateljevih snaga na pravcu: s. Kri-
čanovo - rafinerija, dijelovi 101.br. HVO iz Brodskog polja u paničnom bijegu napu-
štaju crtu fronte, spašavaju svoje porodice iz Bos. Broda i neorganizirano se izvlače u
SI. Brod. U 13.00 sati linija fronte Istočnog ratišta više ne postoji, snage bih-a su se
povukle u SI. Brod, a manje grupe branilaca pružaju otpor na pojedinim točkama
prilaza u grad. Od 9.00 sati do 17.00 sati zapovjedništvo Slavonskog bojišta, OZ Osi-
jek i OG “Ist. Posavina” pokušavaju na sve moguće načine povratiti dio snaga u Bos.
Brod u kome u to vrijeme nije bilo neprijateljevih snaga, ali bez rezultata. Zapovjed-
ništvo 108.br. HV i 3.A.br. daju obećanje da će u Bos. Brod povratiti: 108.br. HV = 250
ljudi, a 3.A.br. - 1. satniju, što ne čine. Pokušaj da se iz drugih jedinica OZ Osijek do-
bije dio snaga ne uspijeva čime je ulaskom četnika oko 17.00 sati u Bos. Brod isti de-
finitivno izgubljen. Pokušaj organizacije neposredno obrane mosta na r.Sava na de-
snoj obali također ne uspijeva, jer niti jedna jedinica ne želi da prijeđe na drugu oba-
lu. U popodnevnim satima 06.10.1992. god. zapovjednik Slavonskog bojišta osobno
je zapovjedniku OZ Osijek i OG “Ist. Posavina” izdao naređenje da se osigura obrana
mosta i spriječi njegovo rušenje. Zahtijevao je da se most pripremi za obranu, dobro
zapriječi fortifikacijskim preprekama a kolovozna traka manjim brojem protuoklo-
pnih mina. S obzirom da ni jedna mosta, na most je upućena specijalna jedinica MUP-
a SI. Broda, a za neposrednu zaštitu određena su 4 tenka M-84 koji i u noćnim uslo-
vima mogu štititi most, te dva topa T-12. Inženjerijskoj postrojbi 37. Inž.pont.bat.
naređeno je da izvrši fortifikacijsko zaprečavanje na mostu te da pregleda kompletan
most i skine eventualna zaostala eksplozivna punjenja sa istog. Odobrenje za eventu-
alno rušenje mosta može izdati samo zapovjednik Slavonskog bojišta uz prethodnu
konzultaciju sa GSHV i vrhovnim zapovjednikom. Cjelokupnim aktivnostima u toku
06.10. 1992. god. neposredno se rukovodilo sa zapovjednog mjesta OG “Ist. Posavi-
na” u Sl. Brodu, gdje su osobito bili prisutni zapovjednik SI. bojišta, zapovjednik OZ
Osijek i zapovjednik OG “Ist. Posavina”, a časnici ovog zapovjedništva angažirani su
u potčinjenim postrojbama i direktno na crti fronte. U večernjim satima stigao je i
načelnik GSHV i izdao zapovijed za obranu na r.Savi te da se cijela situacija oko pada
Bos. Broda odmah ispita. Na južnom dijelu ratišta ( s.Koraće - s. Potočani) snage
obrane 157.br. HV, 111. TG i samos. bojne Koraće organizirale su polukružnu obranu

radi stvaranja uvjeta za organizirano povlačenje preko r.Save. U 12.30 sati uz sugla-
snost zapovjedništva bojišta brig. Kolak je izdao zapovijed za izvlačenje ljudstva, teh-
nike i MTS 157.br. HV, TG-111, i sam. bojne Koraće. Cjelokupna organizacija izvlače-
nja snaga i MTS preko r.Save vršena je sa dva splava (kompe) i 2 čamca, izvlačenje je
trajalo od 16.00 sati do 23.00 sati 06.10.1992. godine. Izvlačenje ovih snaga izvršeno
je bez gubitaka u ljudstvu, iako pod snažnom vatrom neprijatelja. Manji dio nei-
spravne i oštećene tehnike ostao je na bojištu. U 03.10 sati 07. 10. 1992. god. srušen
je jedan raspon Savskog mosta od nepoznatog izvršioca.
3. Zaključak i prijedlozi
Tijekom petomjesečnih borbi bojište u Bosanskoj Posavini odigralo je značajnu stra-

tešku ulogu u vezivanju jačih snaga neprijatelja, glavninu Banjalučkog i Tuzlanskog
korpusa i ojačanja koja su stizala iz Novosadskog korpusa, mobiliziranih jedinica iz
Srbije, Knina, te snaga Bijelih orlova, Arkanovih i Šešeljevih i dr. četnika, ukupno
15 - 20.000, sa brojnom oklopno-mehaniziranom i drugom tehnikom uz potporu
glavnine snaga sa aerodroma u Banjaluci. Vezivanje tako jakih snaga za dulji period,
bojište u Bos. Posavini odigralo je stratešku ulogu stalnom prijetnjom presijecanja
Koridora i onemogućilo da se odvoji dio snaga neprijatelja za pojačavanje borbenih
djelovanja u centralnom dijelu Bosne, te Zapadnoj i Istočnoj Hercegovini. Politička
situacija na području Bosanske Posavine za sve vrijeme bez jedinstvenog političkog
i vojnog cilja opterećena međusobnim sukobima, optuživanjem i borbom za vlast,
što pripreme za obranu stavlja u drugi plan. Pripreme koje su vršene u jesen i zimu
1991. godine i proljeće 1992. godine nisu jedinstveno usmjeravane, nema mobiliza-
cije svih snaga i jačanja obrambenih priprema. Početkom srpnja Stanić Perija izdaje
zapovijed da se Modriča napusti, oko 2000 pripadnika 102.br. HVO (iz Odžaka) bez
ispaljenog metka napušta obranu Modriče što dovodi do raspada brigade te iselja-
vanja stanovništva i pravog socijalnog i moralnog udara na području SI. Broda. Uz
nedovoljnu odlučnost zapovjedništva OG “Istočna Posavina” u razbijanju četničkog
uporišta u Podnovlju, napuštanje Modriče predstavlja početak gubitka oslobođenog
područja u Bosanskoj Posavini. Sukobi u kriznim štabovima Dervente i Bosanskog
Broda, smjena Ilije Kljaića, produbljivanje sukoba između Hrvata i Muslimana, in-
tenzivnije djelovanje “pete kolone” i glasine o prodaji Bos. Posavine od rukovodstva
Sl. Broda, te stvaranju “Handžar divizije” od 102., 104., i 106.br HVO, i zaoštravanju
odnosa između Hrvatske zajednice Bosanska Posavina i Herceg Bosna (Vinko Begić
- Mate Boban) negativno se reflektira i na opću vojnu situaciju i obranu, a kasnije i na
opće raspoloženje stanovništva. Pored izbjeglica, povećavaju se psihološki pritisci na
pučanstvo Slavonskog Broda intenziviranjem topničkog i avio djelovanja po gradu i

širem području što slabi i borbeni moral jedinica. Istodobno zvanična politika, a oso-
bito javne izjave da pripadnika HV nema na području Bosanske Posavine, te zabrana
MO da zapovjednici HV upućuju jedinice i pojedince na ratišta izvan RH i izdavanje
zapovijedi da se pripadnici 127. i 123.br. HV vrate sa bojišta u garnizon, prenošenje
informacije o sporazumu sa Srbima da se prekinu borbena djelovanja na niže zapo-
vjednike bez znanja zapovjedništava OZ bojišta i dr. unosi u zapovijedanje i među
pripadnike HV neposluh, osjećaj krivnje i zabunu, koji narastaju i kulminiraju u sa-
movoljnom napuštanju položaja, odbijanju odlaska na to bojište kompletnih jedini-
ca i direktno miješanje lokalnih i općinskih organa vlasti u zapovijedanje i odnose u
HV (Zagreb, Valpovo, Slatina, Virovitica i dr.). Sva događanja na području hrvatske i
bos. Posavine (dezinformacije i izdaja) pokazuju da nisu funkcionirala dva osnovna
mehanizma, od čije uspješnosti zavisi uporaba bilo koje vojne formacije - ideološko
usmjerenje HV ka cilju i pobijedi i kontraobavještajni rad. Za borbena djelovanja na
pograničnom području Republike Hrvatske u Bos. Posavini, a temeljem sporazuma o
prijateljstvu i suradnji između Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske,
točka 6. i 8. od 21. srpnja 1992. godine, GSHV izdao je zapovijed 29. srpnja 1992. go-
dine o poduzimanju djelotvornijih mjera za tješnju suradnju, koordinaciju i podršku
snagama HVO i jedinica HV. Međutim, prethodno stvorena politička klima i narušen
borbeni moral i sistem zapovijedanja nisu se mogli takovim dopisom ni naputcima
popraviti. Tim više što su drugim linijama dobivana druga usmjerenja i nalozi nižim
zapovjednicima. Od sporazuma sa bih GSHV ni zapovjednik Slavonskog bojišta nisu
dobili nikakav zvaničan stav ili naputak o suradnji i koordinaciji borbenih djelovanja
od izabranog odbora na sjednici Vijeća NO ili njegovih članova.
Istodobno neprijatelj pojačava snage, borben a djelovanja i intenzivira psihološko
propagandne pritiske, a putem pregovora sa HVO, iz Gruda traži rješenje da pod svaku
cijenu osigura Koridor u Bosanskoj Posavini i vezu istoka sa zapadom južno od r. Save.
Slijed događaja u rujnu i početkom listopada pokazao je da je u tome i uspio
na području Bosanskog Broda, ali i istodobno i u produbljivanju sukobu između
bih Muslimana i Hrvata, brzom prebacivanju sada slobodnih snaga za zauzimanja
Jajca i pojačavanje napada na Gradačac i Brčko s ciljem i njihovog zauzimanja.
1. U Sl. Brodu i na širem području što prije uspostaviti punu kontrolu vojne policije
nad svim pripadnicima vojske, a osobito HVO s ciljem sprječavanja izbijanja me-
đusobnih sukoba, a organima vlasti u Sl. Brod pružiti potporu u saniranju stanja.
2. Cjelokupnu službu IPD i kontraobavještajni rad u HV u cijelosti hitno reorgani-
zirati i osposobiti za učinkovito djelovanje na svim razinama od MO do bojne
i satnije HV, s ciljem podizanja borbenog morala i uspostavljanja jedinstvenog
sustava zapovijedanja. Dosje Bosanske Posavine zaključiti. Pripadnicima HV
koji su se istaknuli u borbenom djelovanju odati priznanje za borbena djelova-
nja u izuzetno kompliciranim vojnim i političkim uvjetima.

U potpisu: general-pukovnik Ivan Čermak; general-bojnik Josip Lucić; zamje-

nik ministra MUP-a mr. Željko Tomljenović; general-bojnik Franjo Feldi.


Prilog 2.
S. praljak, Pad Bosanske Posavine I., red. br. i link 8., 20. 10. 1992. Izvješće Komi-
sije upućene u OG „Istočna Posavina“
http://www.slobodanpraljak.com/pad-bosanske-posavine.html
Objavljeni izvori: jutarnji.hr/template/article/article-print.

jsp?id=153943 (pogledano listopad 2013.).
Stanovništvo prema općinama po mjesnim zajedni- ČULJAK, Tihomir, Rat, III. dopunjeno izdanje,
cama po nacionalnoj pripadnosti – popis 1991. Internet izvor: http://www.scribd.com/
bih Federacija bih, Federalni Zavod za stati- doc/7223100/Rat-Nova-Verzija
stiku http://www.fzs.ba/Podaci/nacion%20 DOMAZET LOŠO, Davor, Hrvatski domovinski rat
po%20mjesnim.pdf (pogledano 13. listopad 1991. – 1995.: strateški pogled, Zagreb 2010.
2013.) HOLBROOKE, Richard, Završiti rat, Sarajevo 1998.
Kanton Posavski u brojkama, bih Federacija bih, IVANKOVIĆ, Nenad, Krvava zemlja o ratu u Bosni i
Federalni Zavod za statistiku, Sarajevo 2013., 7. Hercegovini 1992. – 1995., Varaždin 2003.
http://www.fzs.ba/Podaci/02.pdf (pogledano KOMŠIĆ, Ivo, Preživljena zemlja: tko je, kada i gdje
13. listopad 2013.) dijelio bih, Zagreb 2006.
PRALJAK, Slobodan, Pad Bosanske Posavine II., KOVAČEVIĆ, Anto, Posavski koridor smrti, Zagreb
http://www.slobodanpraljak.com/pad-bo- 1995.
sanske-posavine.html (pogledano 12. studeni LUČIĆ, Ivo, „Karađorđevo: politički mit ili dogo-
2013.). vor?“, Časopis za suvremenu povijest, sv. 35., br.
PRALJAK, Slobodan, Pad Bosanske Posavine 1992.: 1., Zagreb 2003., 7.-36.
Činjenice, Zagreb 2007. LUČIĆ, Ivo, Uzroci rata: Bosna i Hercegovina od
„Konferencija za novinstvo Predsjednika Repu- 1980. do 1992. godine, Zagreb 2013.
blike Hrvatske dr. Franje Tuđmana održana LUKAČ, Dragan, Ratni zločini u Bosanskoj Posavi-
15. prosinca 1995. u Predsjedničkim dvorima.“, ni: (1992. – 1995.), Zagreb 1997., 1. 1. Bosanska
http://www.predsjednik.hr/Zagreb15.Prosin- Posavina – prostor i ljudi (Sastav stanovništva
ca1995. (pogledano 14. studenoga 2013.). u Bosanskoj Posavini). Internet izvor: http://
Stenogrami o podjeli Bosne, knjiga prva i druga, www.hic.hr/books/lukac/dio101.htm#bp
priredio Predrag LUCIĆ, Split-Sarajevo 2005. MRDULJAŠ, Saša, „Oblik državnog uređenja bih
po Cutileirevom planu“, Suvremene teme, 2009.,
god. 2. br. 1., 54.
Literatura: MRDULJAŠ, Saša, „Prostorno-demografsko
određenje etničkog i političkog pojma Bosanske
„Dvaput su me spriječili da presiječem srpski ko- Posavine“, Nova prisutnost, br. 7., sv. 1. 2009.
ridor“, Nacional br. 595, 4. 10. 2007., http:// OWEN, David, Balkanska odiseja, Zagreb 1998.
arhiva.nacional.hr/clanak/33266/dva- PERICA, Silvana „Wolfgang PETRITSCH: Dayton
put-su-me-sprijecili-da-presijecem-srpski-kori- nije osigurao jednak status za Hrvate.“, Večernji
dor (pogledano listopad 2013.). list, 19. 6. 2013.
„Ispovijest ratnog vođe Posavljaka: Dok je padao SIMIĆ, Novica, Operacija „Koridor – 92“, Banja
Brod, Tuđman i Šušak gledali su operu u HNK“, Luka 2011.
Nacional, br. 597., 24. 4. 2007. http://arhiva. ŠIMIĆ, Tomo, „Dokumenti Predsjedništva bih
nacional.hr/clanak/33753/dok-je-padao-brod- 1991-1994.“, National security and the future,
tudman-i-susak-gledali-su-operu-u-hnk (po- vol. 7., br. 4., Zagreb 2006.
gledano listopad 2013.) ŠPEGELJ, Martin, Sjećanje jednog vojnika, Zagreb
„Tuđman prije Daytona Srbima ponudio Posa- 2001.
vinu“, Jutarnji list, 9. 9. 2006., http://www. TOMAC, Zdravko, Tko je ubio Bosnu, Zagreb 1994.

TUĐMAN, Franjo, Hrvatska riječ svijetu – Razgovo- TUĐMAN, Miroslav, Bosna i Hercegovina u raljama
ri sa stranim predstavnicima, Zagreb, 1999. zapadne demokracije: Korespondencija predsje-
TUĐMAN, Miroslav, BILIĆ, Ivan, Istina o Bosni i dnika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana
Hercegovini: dokumenti 1991.-1995.; Planovi, i dokumenti o Bosni i Hercegovini 1990.-1995.,
sporazumi, izjave o Ustavnom ustrojstvu Bosne i Zagreb 2013.
Hercegovine 1991.-1995., Zagreb 2005. ZOVAK, Jerko, Rat u Bosanskoj Posavini 1992., Sla-
vonski Brod 2009.
The Involvement of Franjo Tuđman during the War in Bosanska Posavina

in 1992
When discussing the first Croatian President Franjo Tuđman and his involvement in the war in
Bosnia and Herzegovina, a mostly negative image appears, portraying him as the one who di-
vided the country, and the one that sold, gave away or betrayed Bosanska Posavina in 1992 for
some other regions in Bosnia and Herzegovina or in Croatia. The paper will analyze the role of
Franjo Tuđman during in the war in Bosanska Posavina in 1992, and determine which factors
influenced the later fall of the large part of the region. Additionally the paper will analyze the
influence of political and military structures, as well as the public influence on the creation of
an attitude towards the war in Bosanska Posavina, which in turn led to a conclusion of a uni-
lateral responsibility of the Croatian Heads of State together with Franjo Tuđman. However,
after a scientific analysis other relevant aspects for the development of the war and the fall of
Bosanska Posavina are slowly emerging.

T. Oršolić-Uloga Franje Tuđmana U Ratu U BP 1992.

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

T. Oršolić-Uloga Franje Tuđmana U Ratu U BP 1992.

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Zbornik radova FRANJO TUĐMAN

Zbornik Tudjman SC.indd 1 3/18/16 9:22 AM

povjerenstvo za izdavačku djelatnost

prijevod sažetaka na engleski jezik

računalna obrada i prijelom

Zbornik Tudjman SC.indd 2 3/18/16 9:22 AM

Zbornik Tudjman SC.indd 129 3/18/16 9:22 AM

izvornih dokumenata, transkripata i raznih iskaza sudionika prikazati i analizira-

Zbornik Tudjman SC.indd 130 3/18/16 9:22 AM

Rat u Bosni i Hercegovini (dalje bih), odnosno u BP trajao je od proljeća (ožuj-

4 Richard HOLBROOKE, Završiti rat, Sarajevo 1998.

Zbornik Tudjman SC.indd 131 3/18/16 9:22 AM

Ostaje ipak gorka povijesna činjenica o vojnom porazu općenito u Domovin-

Političko-vojne konstelacije 1992.

6 Internet izvor: http://radiosarajevo.ba/novost/108994/o-zastupljenosti-bosnjaka-i-hrvata-u-stvar-

Zbornik Tudjman SC.indd 132 3/18/16 9:22 AM

8 O strateškim planovima srpske vojske u osvajanju BP vidjeti u: http://www.hic.hr/books/lukac/

Zbornik Tudjman SC.indd 133 3/18/16 9:22 AM

10 To se u više navrata spominje u: N. SIMIĆ, Operacija „Koridor – 92“.

Zbornik Tudjman SC.indd 134 3/18/16 9:22 AM

temeljene na prebacivanju odgovornosti na nekoga drugoga, nitko od zapovjed-

Zbornik Tudjman SC.indd 135 3/18/16 9:22 AM

tzv. „koridor“, a za koji se drži da je bio ključnim političkim potezom vezanim uz

Zbornik Tudjman SC.indd 136 3/18/16 9:22 AM

Zbornik Tudjman SC.indd 137 3/18/16 9:22 AM

Zbornik Tudjman SC.indd 138 3/18/16 9:22 AM

đunarodnoj zajednici) odobravalo prisutnost HV-a, osobito u nekim dijelovima bih

Zbornik Tudjman SC.indd 139 3/18/16 9:22 AM

Zbornik Tudjman SC.indd 140 3/18/16 9:22 AM

30 Stenogrami o podjeli Bosne, knjiga prva, 239.

Zbornik Tudjman SC.indd 141 3/18/16 9:22 AM

bih hrvatski državni vrh na čelu s Tuđmanom zalagao se za jednakopravni status i

Zbornik Tudjman SC.indd 142 3/18/16 9:22 AM

Zbornik Tudjman SC.indd 143 3/18/16 9:22 AM

završetka rat u bih i potpisivanja Daytonskog sporazuma.43 Na tom tragu Cutilliereova

Predaja, prodaja, izdaja Bosanske Posavine – „ja sam naredio da se

Zbornik Tudjman SC.indd 144 3/18/16 9:22 AM

povlačenju. Ispalo je da sam ja naredio povlačenje, a ja sam naredio da se ostane i

48 „Šušak je predao Posavinu“, Nacional, br. 585, 30. 1. 2007., http://arhiva.nacional.hr/clanak/31061/

Zbornik Tudjman SC.indd 145 3/18/16 9:22 AM

Zbornik Tudjman SC.indd 146 3/18/16 9:22 AM

Zbornik Tudjman SC.indd 147 3/18/16 9:22 AM

61 M. TUĐMAN, Bosna i Hercegovina u raljama zapadne demokracije, 150.

Zbornik Tudjman SC.indd 148 3/18/16 9:22 AM

Zbornik Tudjman SC.indd 149 3/18/16 9:22 AM

Zbornik Tudjman SC.indd 150 3/18/16 9:22 AM

68 Anto KOVAČEVIĆ, Posavski koridor smrti, Zagreb 1995., 240.

Zbornik Tudjman SC.indd 151 3/18/16 9:22 AM

71 F. TUĐMAN, Hrvatska riječ svijetu – Razgovori sa stranim predstavnicima, 331.

Zbornik Tudjman SC.indd 152 3/18/16 9:22 AM

se podsjetiti u to vrijeme dok smo mi znači angažirali u Bosanskoj Posavi-

74 http://www.predsjednik.hr/Zagreb1.Prosinca1995. Konferencija za novinstvo Predsjednika Repu-

Zbornik Tudjman SC.indd 153 3/18/16 9:22 AM

75 „Šušak je predao Posavinu“, Nacional, br. 585, 30. 1. 2007., http://arhiva.nacional.hr/clanak/31061/

Zbornik Tudjman SC.indd 154 3/18/16 9:22 AM

govaračke koncepcije u Daytonu bio je zapravo teritorijalna podjela bih na Fede-

81 http://www.predsjednik.hr/Zagreb15.Prosinca1995, Konferencija za novinstvo Predsjednika Re-

Zbornik Tudjman SC.indd 155 3/18/16 9:22 AM

82 Stenogrami o podjeli Bosne, knjiga druga, 503.-504.

Zbornik Tudjman SC.indd 156 3/18/16 9:22 AM

koje su usmjerene na dokazivanje kako je Bosanska Posavina izdana ili prodana

Zbornik Tudjman SC.indd 157 3/18/16 9:22 AM

Slavonskog bojišta, zapovjedništvom OG Istočna Posavina, zapovjedništvima tak-