Professional Documents
Culture Documents
Šejtanska Posla
Šejtanska Posla
Šejtanska Posla
Protutnjaše Omeru neugodne misli i tek za par trenutaka oduži ─ niiismo. Nastade
tajac narednih pet-šest koraka i Arifu bi neugodno što i upita, pa će da razmetne
ono što bi trebalo da uslijedi ─ šta bi, da nije vrućina poremetila?
─ Znači, drugi put ne dogovarajte sa Salkom, inače nećete nikud stići ─ nastavi
Arif tek da se zbori zarad neugodnosti jednog slučajno upućenog pitanja.
─ Bio jedan Uzejr kod kadije sa drugovima, nešto skrivili pa kadiji na mejdan. I svi
njegovi hababi vele Uzejr nas nagovorio, sve do jednog. A, onda ti Uzejra to naljuti
pa kaže:
─ Mogu li ja kadija nešto reći? Pa, pošto mu ovaj dade znak da kaže, okrenuvši se
drugovima veli: ─Skočite kroz prozor, hajde, skočite kroz prozor, šta čekate!
Poštovani kadija, eto, vidite što oni mene slušaju.
Slušao je Arif kazivanje ali i brojao korake do džamije, bez ikakva smijeha na
anegdotu. Da ga upitaš šta se još pričalo, hud ne bi znao, samo nek se odmaklo da
ne ispliva nelagoda, a cijelim putem samo što ne klizne s jezika ─ pa što bolan,
Omere, ne dođe kod džamije?
U srijedu iza jacije, baš tu pred džamijom Arif se selamio sa ljudima, stali i da
zapale po jednu, pa kad ugleda Omera, znajući za njega da je ponajvrjedniji u selu,
a i dobričina, mimo svih Omeru veli:
─ Sutra dođi kod džamije, ako nemaš kakva priča posla, u podne da malo opkosimo
oko džamije i da kahvu pijemo u divanhani.
─ Pa, ne znam, planirao sam sutra ići na vašar sa Salkom i Nećkom ─ uzvrati Omer
─ ali nije sigurno baš sto posto da ćemo ići, pa ako ne odem mogao bih doći.
Bili su tu kod džamije i Salko i Esko, a njih trojica se druže i skupa i do džamiji i
kući, i komšiluk su pa još i rod.
Nije zgodno ogrišit se, al' prođe hudom glavom Arifovom, da nije Salko
razbaglamo Omera od koševine kod džamije, ili Esko. Nezgodan je šejtan, kašnje
nekad u misli dođe to Arifu, pa tabirit stade.
─ Vidiš ─ sam sa sobom zbori ─ nekad ti šejtan dođe direktno, a nekad indirektno.
Naumiš hajr da činiš, a on te počne slamati:
─ Pa, bolan, vidi koje je doba, znaš li da su danas javili najvreliji dan, kud ćeš po
džehennemu kosit, nek on kosi kad je blentav.
─A, čini mi se, i to tek sada tabirim, da insana prije i zgodnije smunta kad mu
preko prijatelja slično rekne. Nikad mi do sad nije naumpalo da bi šejtan prvo priđi
drugu da ovaj tebi prenese što je šejtan nalet ga bilo i sam mogao ti došapnuti, pa
eto vidiš, s čime se sve služi.
─ I onaj je Hamza pripleten, sve vamo fino i drugarski, a sve me nutka da tužim
Adema, pa nek ga on tuži, zna sve isto ko i ja, ali on bi da ja, a on onda da trlja brke
i podsmjehuje se Ademu, a mene bi na belaj.
─ Eto, što su ti šejtanska posla. Vazda mi vako naumpadne priča kako je šejtan
strpljiv i lukav, i kako istjera svoje, pa zar je moguće odolijevati mu? ─ nastavi
Arif mislima tumarati, i snu odolijevati iako pospan i smoren cijepanjem i vrelinom
dana.
─ Živiše nekad par dobrih i učenih. Svi ih štovaše i slušaše u selu, sve dok ne
pomrije i posljednji. Odani im bili i vjerno vjeru, kako ih ovi učiše, ispovijedaše.
Kada umrije zadnji, na njegovu pokopu, zajeca neko kao nikad do tada. Svi se prvo
zgledaše međusobno pa onda u ovoga što plače i kuka kazujući i prepričavajući sve
najbolje o rahmetliji i onim njegovim hababima što prije njeg pomriješe. Kako ovaj
uplakani pokaza vrline dostojanstva, brige i znanja, već ga tad ljudi zagledaše kao
učena i on bi prihvaćen kod njih. Bio je to šejtan Iblis, sačekao je čitavu generaciju
da pomre nakon što su ga samo prihvatili i zagledali kao učena i skrušena insana.
Kad umriješe zadnji, na sahrani on kao starac sijed, lomi se od plača i hvale za
preminulog, pa otpoče, kako je ta generacija imala divne učitelje, onih par dobrih i
učenih, i kako su njihovi roditelji bili jako obzirni i ponizni spram njih, pa predloži
da im se spomenik napravi, imena da im se ispišu, da ih nebi zaboravili, jer su
plaho značili očevima ovih sadašnjih.
Pa tako i bi, napraviše spomen-ploču. Sačeka Iblis ─ nalet ga bilo ─ i tu generaciju
da pomre, pa na sahrani zadnjemu opet zajeca i zakuka, kazujući opet o onih par
dobrih i učenih, i kako su oni mnogo značili očevima i djedovima ovih sadašnjih pa
predloži da ovi svakom po naosob lik isklešu kako bi i oni nešto dobro u znak
zahvalnosti i sjete učinili za te dobre, za hatar svojih očeva i djedova. Tako i bi,
isklesaše im likove. Sačeka Iblis i narednu generaciju, i ko zna koliko još
generacija, sve dok ih ne nagovori da kipovima sedždu učine.
─ Nalet ga bilo! ─ sad već s pola glasa Arif reče i opet se preda mislima, koje već
svrću i bore se sa snom, kano da je rat.
─ Nalet ga bilo! ─ ovo su nekad majke djeci kazivale, dobro se ja toga sjećam, pa i
danas ih možda ima da tako zgrme na dijete kad šta pozijani, a tobe ja rabbi, da
znaju šta znači ─ nikad ne bi! Nalet je izokrenuto od la'net što znači ─ proklet, pa
koja bi mati proklela svoje čedo, da zna?
Gorak vakat za činiti hajrat! Ne bi čudo bilo da šejtan i svo selo obiđe i svakom što
jezika ima dobaci za onog što kamen s ceste skloni, da je on to učinio samo da ga,
eto, vide kako je valjan, al' ne bude ni samo na tome već prokletnik to ukiti k'o
svatove:
─ Taj hoće i ukrast. On je u tom odboru, vidi šta su para skljokali u kućetinu.
Koliko li su samo pohapali? Nemoj ti šnjime na akciju! On će svoje naplatiti, a tebi
samo more sunčanica zapast. Eto, što bi ti iš'o tamo, a u odboru ima Ibro, a znaš šta
je on rek'o za tvog rahmetli oca. Bolje ti je idi nakosi kravi trave nego da ideš
tamo...