Polarnost veze

Kad god je razlika između elektronegativnosti atoma velika, zajednički elektronski par je jače privučen
elektronegativnijem atomu - ovo uzrokuje polarnost kemijske veze. Što je veća razlika u elektronegativnosti veće
su razlike u polarnosti veze.

Metalna veza

Metali se mogu međusobno spajati tvoreći metalnu vezu. Za metalnu vezu vrijedi model mora elektrona, valentni
elektroni su delokalizirani I plutaju kroz cijeli komad metala I svi atomi unutar komada metala ih dijele. Metali
međusobno tvore legure, krute smjese različitog sastava.

Skoro svi metali su krutine visokih tališta I vrelišta. Temperatura tališta I vrelišta se smanjuje kroz skupinu I raste
kroz periodu. Metali su dobri vodiči elektriciteta I u krutom I u tekućem stanju zbog njihovih mobilnih,
delokaliziranih elektrona, također dobro provode I toplinu.

Rezonantne strukture

Često molekule koje u svom sastavu imaju dvostruku ili trostruku vezu imaju više struktura kojima ih možemo
prikazati. Ovakve strukture nazivamo rezonantnim - imaju isti razmještaj atoma, ali različit raspored veza I
nepodijeljenih elektronskih parova. Razlog zašto postoje rezonantne strukture je delokalizacija elektrona.

Delokalizacija elektrona

U dvostrukoj ili trostrukoj vezi svaki elektronski par je lokaliziran izmeođu vezanih atoma, ali u rezonantnim
hibridima imamo delokalizirane elektrone, njihova gustoće je raspršena između susjednih atoma. U rezonantnim
strukturama imamo pravu vezu I parcijalnu vezu koja se sastoji od delokaliziranih elektrona te je predstavljamo
isprekidanim crticama između atoma između kojih se može ostvariti.

Formalni naboj
Kako bismo otkrili koja rezonantna struktura najbolje predstavlja određenu molekulu koristimo se formalnim
nabojima atoma. Formalni naboj je naboj koji bi atom imao kad bi elektroni bili jednako podijeljeni.
Formalni naboj=[broj valentnih elektrona – (broj nepodijeljenih elektrona + ½ podijeljenih elektrona)]
Ukupni formalni naboj mora biti jednak nuli za neutralne molekule ili naboju iona ako se radi o ionu.
Formalni naboj nije jednak oksidacijskom broju. Kod formalnog naboja, elektroni su podijeljeni jednako, dok su
kod oksidacijskih brojeva elektroni prebačeni u potpunosti na elektronegativniji atom. Oksidacijski brojevi su isti
u svim rezonantnim strukturama. Ni formalni naboj ni oksidacijski brojevi ne prikazuju stvaran naboj elektrona,
nego samo pomažu pratiti elektrone.

Iznimke od pravila okteta

Elektron deficijentni spojevi

U plinovitim molekulama koje imaju berilij ili bor kao centralni atom, taj atom je najčešće elektron deficijentan.
On ima manje od 8 elektrona. Iako se oko njega nalaze atomi koji bi mogli tvoriti dvostruku ili trostruku vezu
kako bi centralni atom postigao oktet, okolni atomi ne predaju elektrone jer su elektronegativniji. U ovim
spojevima se oktet postiže spajanjem s drugim molekulama.
Spojevi s neparnim brojem elektrona

Neke molekule grade atomi čiji centralni atomi imaju neparan broj valentnih elektrona te elektroni u tim atomima
ne mogu tvoriti parove - slobodni radikali; imaju nesparene elektrone te su paramagnetični I izuzetno reaktivni.

Proširene valentne ljuske

Neke molekule I ioni imaju više od 8 valentnih elektrona oko centralnog atoma. Ti atomi proširuju valentne
ljuske, čime se oslobađa energija. Proširene valentne ljuske pojavljuju se kod nemetala treće periode I više jer
imaju d orbitalu. Takvi centralni atomi tvore vezu s četiri ili više atoma.
Valentni elektroi koji ostaju nakon što svi atomi ostvare oktet smještaju se na centralni atom.

Polarnost

Kovalentna veza može biti polarna ukoliko je razlika u elektronegativnosti atoma velika jer će se elektroni
nejednako rasporediti. Ukoliko imamo polarnu vezu tada je I sama molekula u većini slučajeva polarna, a to utječe
na topljivost tvari, točke tališta I vrelišta, reaktivnost I sl. Polarne molekule će se svojim parcijalnim nabojima u
električnom polju orijentirati prema suprotnim nabojima. Dipolni moment je mjera polarnosti molekule.

Molekule s polarnom vezom ne moraju uvijek biti polarne. Polarnost molekule pored polarnosti veze određuju I
oblik molekule, te atome koji okružuju centralni atom. Primjer su linearne molekule s polarnim vezama jer su
polarne veze svaka na svojoj strani pa se poništavaju. Primjer polarne molekule je voda.

Izomeri su molekule istog sastava, ali različitog oblika I rasporeda atoma. Razlikujem cis I trans izomere. Kod
trans izomera isti atomi se nalaze na različitim stranama te im je dipolni moment jednak 0 tj molekula je
nepolarna. Kod cis izomera isti atomi su na istoj strani molekule te je molekula polarna.

1. Teorija kovalentne veze

Teorija valentne veze I hibridizacija

Osnovni princip teorije valentne veze je da se kovalentna veza stvara kada se orbitale dva atoma preklope te
elektronski parovi popune prostor na kojem je došlo do preklapanja.

 Prema načelu isključenja, prostor preklapanja ima mjesta za dva elektrona čiji su spinovi različiti.
 Jakost veze ovisi o privlačnim silama između jezgre I podijeljenih elektrona, te samim tim što je veće
preklapanje, jezgra je bliže elektronima što čini vezu jačom. Opseg preklapanja ovisi o vrsti orbitale I
smjeru. S orbitala je sferna, ali p I d orbitale imaju određen smjer.
 Istraživanja su pokazala da ako pomiješamo dvije orbitale, dobijamo nove orbitale čije orijentacije
odgovaraju onima u promatranim oblicima molekula. Proces miješanja orbitala naziva se hibridizacija, a
nastale orbitale hibridnim orbitalama.
 Broj hibridnih orbitala odgovara broju orbitala koje smo pomiješali, oblik I orijentacija hibridnih orbitala
maksimiziraju preklapanje s orbitalama drugog atoma.

Tipovi hibridnih orbitala

Sp hibridizacija
Kada oko centralnog atoma imamo dvije elektronske grupe molekula koja nastaje ima linearni oblik. Nastaje
prebacivanjem s orbitale u p orbitalu - nastaju dvije hibridne sp orbitale koje su jednake. Hibridne orbitale
imaju različit oblik od orbitala od kojih su nastale. Orijentacija hibridnih orbitala povećava gustoću elektrona
u smjeru veze I minimiziraju odbijanje između elektrona.

Sp2 hibridizacija

Sp2 hibridne orbitale nastaju miješanjem jedne s I dvije p orbitale - trigonsko planarni oblik. Kao I kod
običnih orbitala.

Sp3 hibridizacija

Miješanjem jedne s orbitale I 3 p orbitala dobijamo 4 sp3 orbitale - imaju tetraedarski oblik molekule.

Sp3d hibridizacija

Ovaj tip hibridizacije imaju samo atomi iz 3 ili veće periode jer I d orbitala ulazi u stvaranje ovih hibridnih
orbitala - trigonsko bipiramidalnog oblika. Za stvaranje sp3d orbitala miješaju se jedna s, tri p I jedna d
orbitala.

Sp3d2 hibridizacija

Za njihovo nastajanje potrebne su jedna s, tri p I dvije d orbitale - imaju oblika oktaedra. Hibridizacija d
orbitala nije toliko važna koliko hibridizacija s I p orbitala. D orbitale imaju veću energiju te se ne
hibridiziraju jednako dobro sa stabilnim s I p orbitalama. U nekim molekulama hibridne sp orbitale će se
kombinirati s p orbitalama umjesto da stvore sp3d2 hibridne orbitale.

Vrste kovalentnih veza

Orbitale se mogu preklapati na dva načina. Mogu se preklopiti dva kraja orbitala ili se orbitale mogu
preklopiti sa strane. Zbog više načina preklapanja razlikujemo sigma I pi veze.

Sigma veze nastaju kada se orbitale preklope svojim krajevima. One imaju najveću gustoću elektrona
dužinom osi oko koje se mogu rotirati. Sve jednostruke veze su sigma veze.

Preklapanjem p orbitala sa strane nastaju pi veze. Pi veze imaju dva područja elektronske gustoće. Dvostruka
veza sastoji se od jedne sigma veze I jedna pi veze što povećava gustoću elektrona između jezgri.

Trostruka veza sastoji se od jedne sigma I dvije pi veze.

Budući da se orbitale bolje preklapaju kada se preklope krajevima nego sa strane, sigma veza je jača od pi
veze. Odbijanje nevezanih elektrona, polarnost I sl utječu na preklapanje. Red veze za jednostruku vezu je 1,
za dvostruku 2, za trostruku 3.

Preklapanje orbitala utječe I na rotaciju molekula. Sigma veze dopuštaju slobodnu rotaciju. Pi veze ne
dopuštaju rotaciju jer p orbitale moraju biti paralelne kako bi preklapavanje bilo najveće.

Teorija molekulskih orbitala

 Teorija molekulskih orbitala je kvantno mehaničko objašnjenje za molekulske orbitale koje kao I atomi imaju
svoje orbitale određene energije I oblika u kojima se nalaze elektroni molekule. Glavna razlika između teorije
valentne veze I teorije molekulskih orbitala je to što u molekulskim orbitalama delokalizirane elektrone.

2. Međumolekulske interakcije

Unutar molekula u različitim stanjima imamo dvije vrste elektrostatskih sila. Prve su međumolekulske vežuće sile
koje se nalaze u svakoj molekuli. One su u svakom stanju iste jer se ne mijenjaju mijenjanjem stanja. Postoje I
međumolekulske ne vežuće sile koje se nalaze između molekula. Fizičko ponašanje ovih sila ovisi od agregatnog
stanja jer se mijenjaju kako se mijanja stanje.

U plinovitom stanju potencijalna energija je mala, a kinetička velika, zbog stalnog gibanja čestica te su čestice
jako udaljene. Zbog tog su plinovi lako stlačivi, popunjavaju sav dostupan volumen I lako prolaze jedni kroz
druge.
U tekćinama privlačne sile su jače jer se molekule dodiruju, ali I dalje postoji kinetička energija jer se čestice
gibaju nasumično jedne oko drugih.
U krutinama privlačne sile su toliko jake da se čestice nalaza na jednom mjestu I titraju u mjestu.

Fazni prijelazi ovise o temperaturi. Povećanjem temperature, čestice će imati veću kinetičku energiju, te će se
njihova brzina također povećati te će čestice moći nadjačati privlačne sile. Smanjenjem temperature dogodit će se
suprotno. Pored temperature, tlak također utječe na fazne prijelaze, ponajviše na prijalaze kod plinova.

Kondenzacija, smrzavanje I taloženje su eegzotermne promjene jer sustav gubi energiju, dok su taljenje,
sublimacija I isparavanje endotermne promjene, jer se energija mora dovesti sustavu. Svaka tvar ima svoju
entalpiju za svaku fazu.

Promjene topline u faznim promjenama

Izmjene topline u faznim promjenama opisujemo krivuljama hlađenja I zagrijavanja. Prijelaze iz jednog stanja u
drugo možemo podijeliti na pet dijelova s obzirom na temperaturu sustava I oslobođenu energiju.

 Ukoliko imamo tvar u plinovitom stanju, njene čestice će se gibati velikim brzinama, te će sam sustav
imate veliku kinetičku energiju, smanjenjem temperature, smanjiit će se I brzina čestice, te I njihova
kinetička energija, dok će privlačne sile jačati. Toplina će se oslobađati te kažemo da je promjena
egzotermna.
 Kada temperaturu dovoljno snizimo nastat će tekućina, ali pri toj temperaturi još uvijek će postojati I dio
tvari koji je u plinovitom stanju. Najsporije čestice će prijeći u tekućinu dok će one brže ostati u
plinovitom stanju. Temperatura, a samim tim I kinetička energija uzorka je stalna. Pri određenoj
temperaturi uzorak će postojati u dvije faze.
 Dodatnim oslobađanjem topline, tekućina će imati sve manju kinetičku energiju I približavat će se krutoj
fazi.
  Pri određenoj temperaturi tekućina će početi prelaziti u krutinu te će jednak broj čestica pri isotj
temperaturi postojati I kao krutina I kao tekućina, oslobađanjem temperature sve će ćestice iz tekućeg
prijeću u kruto stanje.
 Dodatnim hlađenjem krutine ne dolazi do velikih promjena u kinetičkoj energiji.

Van der Waalsov radijus

Pri mjerenju dužine između dvije jezgre promatramo dvije vrijednosti:

 Duljina veze I kovalentni radijus – Kraća udaljenost nazivamo duljinom veze I to je udaljenost
između dva atoma u istoj molekuli. Ukoliko imamo molekulu građenu od istovrsnih atoma, polovica
udaljenosti između atoma je kovalentni radijus.
 Van der Waalsova udaljenost I radijus – Veća udaljenost između dva nevezana atoma u različitim
molekulama se naziva van der Waalsova udaljenost. Van der Waalsov radijus je polovina njamanje
udaljenosti između dva istovrsna nevezana atoma.

Van der Waalsove sile

U van der Waalsovih sila razlikujemo dvije vrste interakcija:

 Ion – dipol interakcije – nastaju kada ion I polarna molekula dođu u interakciju. Primjer su ionski
spojevi koji disociraju u vodi. Razlog disocijacije su privlačne sile između iona I dipolnih
molekula vode koje su jače od sila između iona.
 Dipol – dipol interakcije – Polarne molekule u krutinama I tekućinama leže jedne blizu drugih I
njihovi parcijalni naboji odnose se kao električna polja te nastaju dipol – dipol interakcije.
Pozitivni pol jedne molekule povezuje se s negativnim polom druge molekule. Ove interakcije
postoje samo za polarne molekule. Dipolni moment utječe na točku vrelišta. Što je veći dipolni
moment to je točka vrelišta viša.

Vodikove veze

Vodikove veze ostvaruju se između molekula koje imaju H atom vezan na mali, jako elektronegativan atom sa
slobodnim elektronskim parom, npr O, N, F. U interakciji parijalno pozitivnog vodika I parcijalno negativnog para
dušika, kisika ili fluora druge molekule nastaje vodikova veza. Mala veličina N, O, F je je jako bitna za vodikovu vezu
jer su oni jako negativni te će uzrokovati visoku pozitivnost na vodiku. Također, zbog svoje veličine slobodni
elektronski parovi mogu doći jako blizu vodika.

Vodikove veze utječu na svojstva tvari u kojima postoje. Npr, zbog vodikovih sila voda ima visoko vrelište jer
su vodikove veze toliko jake da je potrebna velika količina energije da bi ih se pocijepalo.

Polarizabilnost nam govori koliko je lako uzrokovati iskrivljenost u elektronskom oblaku. Manje atome je teže
poremetiti jer su njihovi atomi blizu jezgre. Polarizabilnost stoga raste kroz skupinu, I smanjuje se kroz periodu.
Kationi su manje polarizabilni od njihovih neutralnih atoma, dok su anioni veći.

Londonove sile
 Međumolekulske sile odgovorne za kondenzirano stanje nepolarnih molekula nazivaju se disperzne ili
Londonove sile. One su prisutne između svih čestica jer su uzrokovane gibanjem elektrona.

U neutralnim atomima, elektroni su raspoređeni podjednako te je atom nepolaran, ali povremeno na jednom
dijelu atoma može biti više elektrona nego na drugom te atom postaje povremeni dipol. Kada su atomi jako blizu
povremeni dipoli mogu doći u interakciju te će se atomi spojiti. Ovaj proces će se nastaviti I na ostalim atomima.
Londonove sile nastaju između povremenih dipola I induciranih dipola. Iako Londonove sile postoje između
nepolarnih molekula, one doprinose privlačnim silama svih tvari jer postoje između svih čestica. Jakost Londonovih
sila ovisi o polarizabilnosti čestice, slabije su za male čestice.

Svojstva tekućina

Tekućine nemaju stalan sastav kao plinove I krutine, one mogu imati različite regije koje se mogu razlikovati
jedne od druge I isto tako se mijenjati.

 Površinska napetost – Molekule tekućine drugačije reagiraju s molekulama na površini u odnosu na

molekule u unutrašnjosti. Molekule na površini dolaze u interakciju samo s molekulama oko I ispod sebe
te osjećaju privlačenje prema dolje. Kako bi postale stabilnije molekule na površini se kreću prema
unutrašnjosti te zato površina tekućine ima manje molekula I zauzima manju površinu. Kako bi se
povećala površina, molekule se moraju gibati prema gore, čime bi došlo do cijepanja veza u unutrašnjosti.
Površinska napetost je energija potrebna da se poveća površina. Što su jače međumolekulske sile, to je
veća površinska napetost, jer je potrebna veća količina energije kako bi se pokidale veze u unutrašnjosti.
Porastom temperature, površinska napetost se smanjuje.
 Kapilarnost – svojstvo tekućina da se kreću u smjeru suprotnom od sile teže kroz uske cijevi. Kapilarnost
nastaje zbog međumolekulskih sila unutar tekućine (kohezivne sile) I sila između tekućine I stijenki cijevi
(adhezivne sile). Kada stavimo usku staklenu cijev u vodu, voda se podiže u cijevi. Razlog tomu je što
adhezivne vodikove sile djeluju s kisikom iz stakla SiO2. U isto vrijeme kohezivne sile povećavaju
ppovršinsku napetost. Ako postavimo staklenu cijev u živu, živa će se spustiti u cijevi.
 Viskoznost – otpornost tekućine prema istjecanju I uzrokovana je međumolekulskim silama koje ometaju
kretanje molekula. Što su jače međumolekulske sile, to je visokoznost jača, jer sile ometaju kretanje
molekula. Porastom temperature smanjuje se viskoznost, jer se čestice gibaju brže pri visokim
temperaturama. Oblik molekule također utječe na viskoznost. Male, sferne molekule lako teku.

Svojstva vode

Voda je odlično otapalo, uzrok tomu su polarnost I vodikove veze. Voda otapa: ionske spojeve zbog svoje
polarnosti, polarne neionske tvari pomoću vodikovih veza I djelomično nepolarne atomske plinove kroz dipol
inducirani dipol interakcije I Londonove interakcije. Voda ima visoku kapilarnost I površinsku napetost. U krutom
stanju tetraedarski oblik vode poprima heksagonski oblik te je zbog tog gustoća tekuće vode veća od gustoće leda. Ima
visok spec. topliski kapacitet i temperaturu vrelišta

Krutine
 Krutine možemo podijeliti u dvije kategorije: kristalne I amorfne krutine. Kristalne krutine imaju određen
oblik jer su njihove čestice pojavljuju u točno određenom rasporedu. Amorfne krutine nemaju određen oblik ni
raspored čestica.

Čestice su u kristalu smještene u određenom trodimenzionalnom nizu. Ako čestice zamislimo kao male
kružne atome koji su smješteni u određenom, pravilnom uzorku koji nazivamo kristalna rešetka. Rešetka se sastoji od
atoma s identičnim okruženjem. Jedinična ćelija je najmanji dio koji čini kristal I ponavlja se u svim smjerovima.
Postoji 7 tipova kristalnih sustava I 14 tipova jediničnih ćelija, ali najpoznatiji su kubični sustavi. Većina metala, neki
kovalentni I većina ionskih spojeva pojavljuju se u obliku kubičnih rešetki. Za svaku rešetku najvažiniji je
koordinacijski broj, tj broj najbližih susjeda čestice u kristalu.

 Primitivna kubična ćelija – čestice su smještene u vrhovima kocke. Koordinacijski broj svake
čestice je 6.
 Volumno centrirana kubična ćelija – čestice su smještene u svakom vrhu I središtu kocke.
Koordinacijski broj je 8.
 Plošno centrirana kubična ćelija – čestice su smještene u vrhovima I središtu svake stranice
kocke. KOordinacijski broj je 12.

Učinkovitost slaganja je postotak ukupnog volumena jedinične ćelije koji je zauzet.

 Primitiva kubična ćelija – kada složimo čestice u sloj vertikalno I horizontalno dobijemo
slagalinu dijamantnog oblika. Ako na prvi sloj dodamo još jedan dobijemo oblik
primitivne kubične ćelije. Čestice zauzimaju 52% volumena jedinične ćelije, što znači da
ovakav način slaganja nije dovoljno učinkovit.
 Volumno centrirana kubična ćelija – ukoliko čestice stavimo direktno na prvi sloj dobit
ćemo veću učinkovitost te možemo smjestiti I treći sloj tako da su prvi I treći sloj
paralelni. Učinkovitost ovakve ćelije je 68%. Ovakav tip ćelije imaju neki metali I svi
elementi prve skupine.
 Heksagonska jedinična ćelija – Ako treći sloj postavimo tako da bude u liniji s prvim
slojem dobit ćemo heksagonsko slaganje čija je jedinična ćelija heksagonska.
 Plošno centrirana kubična ćelija nastaje kada treći sloj postavimo na praznine iznad prvog
I drugog sloja.
 Učinkovitost heksagonske I plošno centrirane kubične ćelije je 74%.

Tipovi I svojstva kristalnih krutina

Atomske krutine – atomi koji su povezani samo Londonovim silama čine atomske krutine I plemenite plinove.
Jako slabe sile između atoma znače da su točke tališta I vrelišta jako niske.

Molekulske krutine – u molekulsim krutinama molekule čine rešetku. Različiti tipovi veza koje čine
kovalentne spojeve daje širok spektar svojstava koja ove krutine mogu imati.

Ionske krutine – Kako bi se maksimizirale privlačne sile u ionskim krutinama kationi su okruženi s velikim
brojem aniona I obrnuto. Jedinična ćelija ima isti omjer kationa I aniona kao I formulska jedinka. Svojstva ionskih
krutina proizlaze iz točno određenog razmještaja iona I jakih privlačnih sila te se stvara jaka energija rešetke.
 Metalne krutine – su izrazito stabilne zbog jakih metalnih sila koje djeluju na atome. Svojstva metala
proizlaze iz uređene rešetke iz koje je teško odvojiti pojedini atom te iz delokaliziranih elektrona koji se kreću kroz
cijelu rešetku.

Kovalentne krutine – nastaju zbog kovalentne veze. Kristalne strukture koje nastaju ovise o načinu vezanja
između atoma. Kao posljedicu jakih veza, kovalentne krutine imaju visoke točke tališta I vrelišta, dok njihova
provodljivost varira.

Vezanje krutina

MO manje orbitale čine valentnu vrpcu, dok prazne MO s većom energijom čine vodljivu vrpcu. Valentne vrpce su
kod litija načinjene od 2s atomske orbitale, a vodljive vrpce od 2ss I 2p orbitala. Valentne I vodljive vrpce utječu na
sva svojstva metala.
Električna vodljivost – metali provode struju jer električno polje oko njih pobuđuje elektrone iz valentne u praznu
vodljivu vrpcu te se oni gibaju kroz uzorak.
Metalni sjaj – elektroni lako apsorbiraju I otpuštaju fotone različitih frekvencija kako se kreću kroz vodljive I
valentne vrpce.
Toplinska vodljivost – zagrijavanjem metala, elektroni imaju veću kinetičku energiju te se ta energija prenosi u
obliku topline.
Vodiči – kod metala valentne I vodljive vrpce su blizu I nema praznine između njih te elektroni lako mogu prelaziti iz
jedne vrpce u drugu.
Poluvodiči – imaju malu prazninu između vodljive I valentne vrpce te imaju manju vodljivost od vodiča jer elektroni
u poluvodičima moraju prijeći prazninu.
Izolatori – imaju veliku prazninu između valentne I vodljive vrpce te elektroni ne mogu prelaziti iz jedne u drugu.

3. Otopine

Otopine se sastoje od otopljene tvari I otapala. Otopine mogu biti: plinovite, krute I tekuće.

Topljivost je je najveća količina otopljene tvari koja se može otopiti u određenoj količini otapala pri određenoj
temperaturi. Tvari koje imaju slične međumolekulske sile se otapaju jedne u drugim.

Međumolekulske interakcije u otopinama

Ion – dipol interakcije pojavljuju se kada se ionski spojevi otapaju u vodi. Kada ionski spoj dodamo u vodu, svaki tip
iona u jedinki privlači suprotno nabijen pol vode. Ove privlačne sile su jače od ionskih sila te kristalna rešetka puca.
Kako se ioni razdvajaju, tako molekule vode okružuju ione I tvore hidratacijsku ljusku.

Vodikove interakcije utječu na otapanje polarnih bioloških I organskih spojeva.

Dipol – dipol interakcije su interakcije između polarnih molekula u odsutnosti vodikovih veza.

Ion – induciran dipol interakcije ovise o polarizabilnosti molekula. Ovakav tip možemo vidjeti kada se kisik u
eritrocitima vezuje na FE2+ u hemoglobinu.

Dipol – inducirani dipol interakcije također ovise o polarizabilnosti. Ovaj tip prisutan je pri otapanju plinova poput
kisika, dušika I plemenitih plinova u vodi.
Londonove interakcije pojavljuju se u svim vrstama otopina, ali su najprisutnije u nepolarnim molekulama.

Uloga polarnosti u topljivosti

Soli su topljive u vodi jer su ion – dipol interakcije dovoljno jake da zamijene ionske I vodikove veze. Soli nisu
topljive u heksanu jer ion – inducirani dipol interakcije nisu dovoljno jake da zamjene jake veze između iona. Ulje je
netopljivo u vodi jer dipol – inducirani dipol interakcije između njih nisu dovoljno jake da zamijene jake vodikove
veze u vodi I Londonive sile između ulja. Ulje je topljivo u heksanu jer su Londonove sile slične onima u ulju te ih
mogu zamijeniti.

Mali alkoholi se jako dobro otapaju u vodi jer hidroksilna skupina reagira s vodom putem vodikovih veza. Veliki
alkoholi su dobro topljivi u heksanu jer su Londonove sile između ugljikovodika I heksana slične onima unutar samih
molekula te se te veze lako mogu zamijeniti.

Otapanje

Pri stvaranju otopine, čestice otopljene tvari se privlače međusobno, kao I čestice otapalo. Kako bi nastala otopina ove
veze moraju pući te se moraju stvoriti nove veze. Svaki ovaj proces popraćen je promjenom entalpije te je entalpija
solvatacije zbroj entalpija odvojenih procesa.

Entalpija solvatacije za vodu se naziva se entalpija hidracije I ovisi o gustoći naboja.

Entropija

Što je veća sloboda u sustavu to je entropija veća, zato plinovi imaju najveću entropiju, a krutine najmanju. Otopine
obično imaju veću entropiju od od čistogg otapala ili otopljene tvari. Pri stvaranju otopina vrijednosti entropije I
entalpije se izmjenjuju. Npr. Za otapanje NACl u heksanu vrijednost entalpije je veća od vrijednosti entropije jer se
NaCl ne otapa dobro u heksanu. Otapanjem oktana u heksanu vrijednost entropije je veća jer će doći do pucanja
postojećih veza I formiranja novih te će nastati otopina.

Topljivost kao ravnotežni proces

Zasićena otopina je u ravnoteži I sadrži najveću moguću količinu otopljene tvari pri određenoj temperaturi.
Nezaićena otopina sadrži manju koncentraciju otopljene tvari nego ravnotežna otpina. Ako dodamo još tvari, ta tvar će
se otapati dok ne dođe u rvnotežu.
Prezasićena otopina sadrži veću koncentraciju otopljene tvari u odnosu na ravnotežnu otopinu.
Krutine se bolje otapaju pri višim temperaturama, dok se plinovi bolje otapaju pri nižim temperaturama.
Tlak ne utječa znantno na topljivost krutina I tekućina, ali utječe na topljivost plinova. Henryev zakon opisuje odnos
između tlaka I topljivosti plina. Prema njemu topljivost plina je proporcionalna parcijalnom tlaku plina iznad otopine.

Koncentracija

Molarnost je broj mola otopljene tvari u litri otopine. Molarnost je u hladnim I toplim otopinama različita, jer toplija
otopina ima veći volumen te će molarnost biti manja.
Molalnost je broj mola otopljene tvari u killogramu otapala. Molalnost ne ovisi o temperaturi.

Koligativna svojstva otopina

Elektroliti su vodene otopine koje provode struju. Provodjivost se javlja zbog razdvajanja otopljene tvari na ione.
Razlikujemo jake I slabe elektrolite. Jaki elektroliti su tvari koje disociraju u potpunosti u otapalu. Slabi elektroliti su
tvari koje djelomično disociraju. Neelektrolliti su tvari koje su uopće ne rastavljaju na ione te ne mogu provoditi
električnnu struju.

Koligativna svojstva neelektrolita

Tlak para neelektrolita je niži od tlaka čistog otapala. Budući da je entropija otopine veća od entropije čistog otapala,
manje čestica treba preći u paru kako bi se ostvarila jednaka entropija, te je samim tim I tlak manji. Ovo svojstvo
opisuje Raoultov zakon prema kojem je umnožak množinskog udjela otopljene tvari I tlaka para otapala jednak
promjeni tlaka para.

Temperatura vrelišta otopine više je od temperature vrelišta otapala. Do ovog dolazi zbog sniženja tlaka para. Zbog
sniženja tlaka para više čestica mora prijeći u plinoovitu fazu kako bi se tlak para izjednačio s vanjskim tlakom te
zbog tog dolazi do povišenja temperature vrelišta. Temperatura ledišta otopine je niža od temperature ledišta čistog
otapala. Uzrok je također sniženje tlaka para.

Osmotski tlak nastaje na polupropusnoj membrani koja dopušta prolazak otapala, ali ne I otopljene tvari. Ovaj
fenomen naziva se osmoza.

Otopine jakih elektrolita

Kod otopina jakih elektrolita koji u potpunosti disociraju u obzir moramo uzeti broj na koje je tvar disocirala, npr za
NaCl taj broj je 2. Kako bismo odredili koligativna svojstva jakih elektrolita u formulu za njih dodajemo i (van`t
Hoffov faktor), tj na koliko je čestica disocirala tvar.

Koloidi

Koloidi - disperzni sustavi koji se sastoje od najmanje dviju faza, od kojih je jedna homogeni medij (disperzno
sredstvo) u kojem je druga faza dispergirana (raspodijeljena) u obliku koloidnih čestica (dispergirana faza). Svojstva
koloida su: Tyndallov efekt, Brownovo gibanje I koagulacija.

4. Kemijska kinetika

Kemijska kinetika proučava brzinu kemijskih reakcija, njihov mehani- zam te ovisnost brzine reakcije o različitim
čimbenicima. Brzina reakci- je u nekom trenutku ovisi prvenstveno o koncentraciji reaktanata u tom trenutku i o
temperaturi pri kojoj se reakcija odvija, ali također i o agre- gatnom stanju i ukupnoj površini reaktanata,
katalizatorima te o vrstama čestica. Brzina reakcije definira se kao brzina nastajanja određenog produkta ili
nestajanja određenog reaktanta (negativni predznak u izrazu za brzinu), tj. promjena njihove koncentracije u
vremenu.

Veličina k naziva se konstantom brzine reakcije, daje odnos brzine reakcije i koncentracije reaktanata te je
karakteristična za neku reakciju pri određenoj temperaturi i ovisna je o prisustvu katalizatora. Veća vrijed- nost k znači
bržu reakciju. Eksponent m i n se mora odrediti eksperimen- talno, to je uvijek mali broj koji može biti decimalan,
negativan ili jednak 0, može biti, ali često nije, vezan za stehiometrijske koeficijente a i b u nekoj općenitoj jednadžbi:

Ako je m = 1, kaže se da je reakcija prvog reda s obzirom na A, a ako je n = 2, reakcija je drugog reda s obzirom na B.
Ukupan red reakcije je suma svih eksponenata: m + n + ···, a pokazuje broj reaktanata čije koncentracije utječu na
brzinu reakcije. Red reakcije je eksperimentalno utvrđena činjenica, može se odrediti na osnovi početnih brzina za
različi- te početne koncentracije ili grafičkom metodom.
Reakcije nultog reda

U reakcijama nultog reda suma eksponenata m + n + ···= 0. 81

Reakcije prvog reda

U reakcijama prvog reda suma eksponenata m + n + ···= 1. Kod tih reak- cija brzina nestajanja mjerodavnog reaktanta
(odnosno brzina nastajanja produkta) kod stalne temperature proporcionalna je njegovoj koncentra- ciji u reakcijskoj
smjesi:

Reakcije drugog reda

U reakcijama drugog reda suma eksponenata m + n + ···= 2.

Na brzinu kemijske reakcije utječu svi čimbenici kojima se povećava uspješnost sudara, odnosno povećava broj
sudara čestica, povećava kinetička energija čestica ili smanjuje energija aktivacije reakcije. Ti čim- benici su:
koncentracija, temperatura, agregacijsko stanje, građa čestica i katalizatori.

Utjecaj temperature na brzinu kemijske reakcije

Iz praktičnog iskustva očekuje se veća brzina kemijskih reakcija na višim temperaturama jer će više čestica imati
energiju jednaku ili veću od ener- gije aktivacije, Ea. Tako se za ubrzavanje biokemijskih reakcija povisuje
temperatura, a da bi se usporile pak neke druge reakcije, ona se snizuje (primjerice držanje mlijeka u hladnjaku s
ciljem sprečavanja kiseljenja). Vrijednost konstante brzine kemijske reakcije mijenja se s promjenom temperature, a
taj odnos prikazan je Arrheniusovom jednadžbom:

Utjecaj građe molekule i agregacijskog stanja

Za reakciju su najpogodniji mali, kugličasti ioni kod kojih je zbog jakog elektrostatskog privlačenja reakcija brza.
Brže će reagirati dvije polar- ne molekule (privlačenje dipola) nego polarna i nepolarna (privlačenje dipola i
induciranog dipola), a najsporije će se odvijati reakcije većih molekula kod kojih reagiraju samo određeni dijelovi
molekula. Smanji- vanjem slobode gibanja od plinovitog prema krutom agregatnom stanju smanjuje se i brzina
reakcije. Međutim, brzina reakcije u čvrstom agre- gatnom stanju može se povećati ako se reaktantima poveća
površina. Primjerice, posebno su opasne prašine u rudnicima koje se mogu upaliti iskrom iz električnog prekidača ili
statičkog elektriciteta.

Utjecaj katalizatora

Katalizatori omogućuju alternativni reakcijski put niže energije aktivacije. Katalizatori sudjeluju u kemijskoj reakciji,
ali se tijekom reakcije ne mijenjaju. Kod homogene katalize reakcija se provodi u jednoj fazi, a kod heterogene se
provodi na dodirnoj površini dvije faze.

5. Kemijska ravnoteža

Eksperimentalni rezultati kemijskih reakcija pokazali su da u određenom vremenu, koncentracija reaktanata I

produkata dostiže određenu vrijednost koja se nakon toga ne mijenja. Ovo zaustavljanje kemijske reakcije nastupa jer
su reakcije reverzibilne I mogu dostići ravnotežno stanje. Ukoliko imamo neki obojeni plin, on može stupiti u reakciju
I dati produkt, čije ćemo nastajanje vidjeti kao promjenu boje. U jednom trenutku reakcija će prestati I nećemo vidjeti
nikakve dalje promjene, što znači da je reakcijska smjesa dostigla ravnotežu. Ukoliko ovu reakciju opišemo na
molekulskom nivou primjetit ćemo da je plin reagirao. Vremenom će se reakcija usporiti I na kraju zaustaviti, dok će
se nastali produkt sudarati I ponovno davati reaktant. Nakon nekog vremena jednak broj čestica produkta će davati
produkte, a isti broj čestica produkta će davati reaktante. U ravnoteži, koncentracije reaktanata I produkata su
konstantne. Prema tome u ravnoteži su brzine reakcija u oba smjera jednake. Omjer konstanti brzine daje nam
konstantu ravnoteže K.
Konstanta ravnoteže K pokazuje nam kako se ravnoteža mijenja pri određenoj temperaturi. Ukoliko imamo izrazito
mal K to znači da se reakcija uopće nije dogodila ili da je jako mal dio reaktanata izreagirao. Ukoliko imamo izuzetno
velik K, svi reaktanti su u potpunosti izreagirali.

Reakcijski kvocijent

Određeni omjer koncentracija koji koristimo za danu reakciju naziva se reakcijskim kvocijentom (Q). Tijekom
reakcije dolazi do promjena u koncentracijama produkata I reaktanata te se samim tim I vrijednost reakcijskog
koeficijenta mijenja. Do ovih promjena dolazit će sve dok sustav ne dosegne ravnotežu. U ravnoteži su Q I K jednaki.
Vrijednost Q govori nam je li sustav dosegao ravnotežu, te ako nije, na koju je stranu ravnoteža pomaknuta.
Reakcijski kvocijent izračunavamo kao omjer koncentracija produkata I reaktanata. Ukoliko imamo sve reaktante I
produkte u istom agregatnom stanju govorimo o homogenom ravnotežnom sustavu. Ukoliko su produkti I reaktanti u
različitim stanjima radi se o heterogenom ravnotežnom sustavu. Vrijednost Q za obrnutu reakciju jednaka je
recipročnoj vrijednosti početne reakcije. Ukoliko imamo više reakcija, koje čine jednu ukupnu reakciju, onda je
vrijednost reakcijskog kvocijenta jednaka umnošku kvocijenata svake pojedine reakcije. Isto vrijedi I za konstantu
ravnoteže.

Izražavanje ravnoteže s uvjetima tlaka

Budući da je plinovima lakše izmjeriti tlak, nego koncentraciju, kada u reakciji imamo plinove koristimo plinsku
konstantu ravnoteže, a za njeno izračunavanje koristimo parcijalne tlakove plinova. Sve dok se plinovi ponašaju
približno idealno tijekom eksperimenta, zakon idealnog plina dopušta korištenje parcijalnih tlakova kao koncentracije.
Pri stalnoj temperaturi, tlak je direktno proporcionalan koncentraciji.

Reakcijski koeficijent I ravnoteža

Ukoliko su nam poznati I konstanta ravnoteže I reakcijski koeficijent, možemo odrediti prema kojoj je strani
ravnoteža pomaknuta ili je sustav dosegnuo ravnotežu. Ukoliko je Q manji od K, koncentracija reaktanata je veća od
koncentracije produkata te kako bi sustav dosegnuo ravnotežu, reakcija će napredovati prema produktima. U slučaju
kada je Q veći od K, koncentracija produkata je veća od koncentracije reaktanata te će reakcija napredovati prema
reaktantima, kako bi sustav postigao ravnotežu. Kada je Q jednak K sustav je u ravnoteži.

Le Châtelierovo načelo

Ako se na ravnotežni sustav djeluje vanjskim čimbenicima, promjenom temperature, tlaka ili koncentracije sudionika
reakcije, sustav će reagirati na način koji vraća ponovo u stanje ravnoteže.

6. Kiselo – bazne ravnoteže

Kiseline I baze u vodi

Voda je produkt svih reakcija između jakih kiselina I baza. Disocijacijom jake kiseline u vodi nastaje negativni kiseli
ion A- I H+ ion koji se veže kovalentno na vodu te nastaje hidronijev ion H3O +. Disocijacijom jake baze u vodi nastaje
pozitivni bazični ion I negativna OH skupina.
Prema Arrheniusu kiseline imaju H u vodi I u vodi disociraju na H3O +, a baze u formuli imaju OH I disociraju na OH -.
Arrheniusove kiseline nikad ne sadrže H+ ione, one sadrže H atome koji se ioniziraju kada kiselina disorcira u vodi.

Reakcija kiseline I baze naziva se neutralizacija. Prema Arrheniusu neutralizacija se događa kada H+ ioni I OH- tvore
vodu. Ključna stavka je bila da svaka reakcija neutralizacije uvijek ima jednaku entalpiju jer po njemu otopljeni ioni
soli nisu imali nikakav utjecaj na entalpiju.

Kiseline I baze možemo podijeliti prema njihovoj jakosti, tj količini H3O+ ili OH- proizvedenih po molu disocirane
tvari. Jake kiseline disociraju u potpunosti u vodi. U otopini stroge kiseline, molekule kiseline nisu prisutne, tj K ima
izrazito veliku vrijednost. Slabe kiseline u vodi disociraju djelomično, tj više molekula je nedisocirano te je K izrazito
mali. U izrazu za konstantu ravnoteže kiseline I baze ne moramo uvrštavati vodu jer voda ima otprilike jednaku
koncentraciju u svim uvjetima te je možemo promatrati kao čisto otapalo. Što je kiselina jača, to je veći stupanj
disocijacije, a samim tim I K.

Prema vrijednosti K možemo izraziti jakosti različitih kiselina, ali to možemo napraviti I preko njihovih formula.

Jake kiseline – jednoprotonske kiseline 17 skupine su jake, kiseline s kisikom u kojima broj atoma kisika premašuje
broj ioniziranih protona za dva ili više su također jake.
Slabe kiseline – HF je slaba kiselina, kiseline u kojima vodik nije vezan na kisik ili halogen (H2S, HCN), kiseline s
kisikom u kojima je broj atoma ksika jednak ili premašuje broj ioniziranih protona, karboksilne kiseline.
Jake baze – vodene koje sadrže O2- ili OH- su jake baze. Oksidi I hidroksidi elementata druge skupine su jake baze.
Slabe baze – većina molekula s atomom nitrogena u svom sastavu su slabe baze. Npr, amonijak I amini.

Samoionizacija vode

Voda se disocira u maloj količini na ione u ravnotežnom procesu poznatom kao samoionizacija ili autoionizacija vode.
Kao I svi ravnotežni procesi, tako I samoionizacija vode ima svoju konstantu. Budući da vodu posmatramo kao čistu
tekućinu, onda ju možemo eliminirati iz izraza I dobiti da je Kw=[H3O+]*[OH-]=10^14. Disocijacijom svake
molekule vode nastaju po jedan H3O+ I OH- ion. Promjenom jedne od ovih varijabli, promijenit će se I druga, ali sve
dok je T konst. Neće doći do promjene u K.

Higher [H3O+] ⟹ lower [OH−] and Higher [OH−] ⟹ lower [H3O+]

U vodenim sustavima oba iona su jednako prisutna. Prema koncentracijama ovih iona možemo odrediti radi li se o
kiseloj ili bazičnoj otopini.

pH I pOH

pH = −log [H3O+] [H3O+] = 10−pH

pOH = −log [OH−]

pK = –log K

Reakcija koja ima više produkata ima nizak pK I visok K, dok reakcija s više reaktanata ima visok pK I nizak K.

pKw = pH + pOH = 14.00

Za mjerenje pH u laboratoraiju koriste se dvije metode. Prva metoda je pomoću kiselo – baznih indikatora, tj
organskih spojeva koji promjenom boje ukazuju na promjenu u pH. Druga metoda je pomoću pH – metra.

Brønsted–Lowryjeva teorija

Prema ovoj teoriji kiseline su proton donori, tj svaka tvar koja donira H+ ione.Svaka kiselina mora imati H u svojoj
formuli. Sve Arrheniusove kiseline se ubrajaju I ovu skupinu. Baze su proton akceptori, tj svaka tvar koja prima H+
ione. Baza mora imati nevezane elektrone kako bi mogle vezati H+ kao I OH-. Prema ovoj teoriji, kiselo – bazne
reakcije javljaju se između vrsta koje doniraju protone I druge vrste koja prima protone. Prema tome ove reakcije su
reakcije prijenosa protona.

Prema ovoj teoriji kiselo – bazne reakcije javljaju se I kada kiselina ili baza disociraju u vodi jer se voda ponaša kao
proton donor ili akceptor. Kiseline doniraju proton vodi te nastaje hidronijev ion, a baza prima proton od vode te
nastaje hidroksidna skupina. Voda je amfiprotična molekula jer ima svojstva I kiselina I baza.

Konjugirani parovi kiselina I baza

Prema Brønsted-Lowryjevoj teoriji svaka kiselina ima konjugiranu bazu I svaka baza ima konjugiranu kiselinu.
Općenito za ove parove vrijedi: konjugirana baza ima jedan vodik manje I negativniji naboja za 1 od svoje kiseline,
dok konjugirana kiselina ima jedan vodik I naboj manji za jedan od svoje baze. Svaka reakcija ima kiselinu I bazu I
kao produkte I kao reaktante. Kiseline I baze mogu biti neutralne molekule, kationi ili anioni. Neke tvari mogu biti
amfiprotici odnosno I kiseline I baze u ovisnosti s čim reagiraju.

Jake kiseline disociraju u potpunosti te u kiselo baznim reakcijama između jake kiseline I slabe baze ravnoteža je
pomjerena u dessno jer je reakcija skoro do kraja dovršena. Što je kiselina jača to je njena konjugirana baza slabija
baza. Smanjenjem početne koncentracije kiseline, postotak disocijacije kiseline će rasti.

Poliprotonske kiseline

Kiseline koje imaju više od jednog protona koji se može ionizirati nazivaju se poliprotonske kiseline. Ove kiseline za
svaki stupanj disocijacije imaju različit K. Dodatnom ionizacijom vrijednost K se smanjuje čime se vrijednost pH
povećava.

Molekulska svojstva kiselina

Jakost kiseline ovisi o njenoj sposobnosti da donira proton, što ovisi o jakosti veze između kiseline I protona. Jakost
kiseline raste kroz skupinu I periodu. U oksokiselinama atom vodika je vezan na kisik te duljina veze ne utječe na
jakost. Za oksokiseline koje imaju isti broj atoma kisika jakost kiseline raste s elektronegativnošću. Za oksokiseline s
različitim brojem atoma kisika, jakost kiseline raste s brojem atoma kisika.