Stvaranje Fleksibilnih Obrazaca Ponašanja Kroz Vrijednosno Vođeno Izlaganje - DJELUJ Liječenje Anksioznosti - Terapija Prihvaćanja I Predanosti Za Anksiozne Poremećaje

25. 12. 2022.
02:37 Stvaranje fleksibilnih obrazaca ponašanja kroz vrijednosno vođeno izlaganje - DJELUJ Liječenje anksioznosti - Terapija pri…
Terapija prihvaćanja i predanosti za anksiozne

poremećaje
Poglavlje 10. Stvaranje fleksibilnih obrazaca ponašanja
putem izloženosti vođene vrijednostima
SESIJA 6
Samo vježbanjem kroz kontinuirani niz ugodnih i neugodnih situacija stječemo pravu snagu.
Prihvatiti da je bol inherentna i živjeti naše živote s tim razumijevanjem znači stvoriti uzroke i
uvjete za sreću.
— Suzuki Roshi
Ciljevi i tema
Glavni cilj Sesije 6 je stvaranje širih i fleksibilnijih obrazaca ponašanja putem izlaganja, pažljivog
promatranja i defuzije. Podsjetimo se da glavni problem s anksioznim poremećajima nije to što
klijenti doživljavaju ekstremne ili intenzivne razine anksioznosti. Problem je u tome što klijenti
pristupaju upravljanju anksioznošću kao da rade s punim radnim vremenom. Ova menadžerska
pozicija je zahtjevna i zahtijeva da klijenti stave svoje živote u potpunosti ili djelomično na
čekanje kako bi posao obavili kako treba. U tom procesu, život se ne završava. Kad bi postojala
tvrtka koja se zove Life, mnogi bi anksiozni klijenti na kraju dobili otkaz jer su previše vremena
provodili s odlukama o upravljanju tjeskobom.Ovo oštro sužavanje obrazaca ponašanja
usmjerenih na suočavanje s tjeskobom izvor je velike količine patnje i glavna prepreka životu
(Wilson & Murrell, 2004.).
https://doctorlib.info/psychiatry/acceptance-commitment-therapy-anxiety-disorders/10.html 1/19
25. 12. 2022. 02:37 Stvaranje fleksibilnih obrazaca ponašanja kroz vrijednosno vođeno izlaganje - DJELUJ Liječenje anksioznosti - Terapija pri…
Tijekom vježbi OSJEĆAJA nalik izlaganju tijekom sesije, klijenti uče otpustiti borbu za bijeg ili
kontrolu misli, briga i tjelesnih osjeta povezanih s tjeskobom priznavanjem njihove prisutnosti,
pa čak i prihvaćanjem i naginjanjem u njih. Opći cilj ovih vježbi nije smanjiti ili ukloniti tjeskobu.
Umjesto toga, cilj je pružiti klijentima fleksibilnije obrasce ponašanja kada doživljavaju tjeskobu.
Povećanjem svoje psihološke i iskustvene fleksibilnosti, klijenti dobivaju prostor za kretanje u
cijenjenim smjerovima i slobodu da postanu opći izvođači života. U tom procesu, klijenti mogu
iskusiti smanjenje straha kao nusprodukt trčanja prema stvarnosti umjesto odmicanja od nje. To
je djelomično tako jer procesi izumiranja (tj. slabljenja anksioznosti) djeluju kada smo voljni biti
izloženi stvarnosti kakva jest,bez obzira na razloge korištene za opravdanje izloženosti.
PREGLED SJEDNICE
1. _Vježba centriranja (5 min.)
2. _Pregled dnevne prakse (5 min.)

3. _Emocionalna spremnost (5–10 min.)
o Pokušavati naspram činiti: Vježba olovke
o Voljnost Metafora termostata
4. _Suočavanje s intenzivnim osjećajima i mislima (15 min.)
o Vježba za vozača autobusa

5. _Izlaganje unutar ACT: Vježbe OSJEĆA (25 min.)
o Kako radi tradicionalna izloženost?
o Kontekst i svrha izlaganja u ACT-u
o Obrazloženje za vježbe OSJEĆAJA: Olakšati život vrijednosti
o Određivanje prikladnih vježbi OSJEĆAJA
o Vrste interoceptivnih vježbi OSJETA

o Provedba vježbi OSJEĆAJA
o Suočavanje s nagonima za bijegom tijekom napadaja panike i OKP-a
6. Vježbe _FEEL (Dom)
o Svakodnevno vježbanje vježbe prihvaćanja tjeskobe najmanje 20 minuta
o Vježbanje barem jedne interocepcijske vježbe i/ili slikovne vježbe po izboru klijenta najmanje
30 minuta dnevno
o Nastavite pratiti iskustva povezana sa tjeskobom i strahom koristeći obrazac LIFE
o Ispunite obrazac za dnevne ocjene ACT-a
7. _Materijali za sesiju i brošure
o Prihvaćanje obrasca za vježbu anksioznosti
o Život u obliku punog iskustva (LIFE).

o Obrazac za dnevne ocjene ACT
o Obrasci za evidenciju osjeta (prema potrebi; jedan za svaki dan vježbanja)
o Obrasci FEEL Imagery Record (prema potrebi; jedan za svaki dan vježbanja)
o Obrazac za tjedne vrednovane životne ciljeve
o 4 indeksne kartice za vježbu vozača autobusa
DNEVNI RED
1._VJEŽBA CENTRIRANJA (5 MIN.)
Započnite sesiju vježbom centriranja opisanom u 1. sesiji.

2._PONAVLJANJE SVAKODNEVNE PRAKSE (5 MIN.)
Pregledajte klijentovu dnevnu praksu vježbe prihvaćanja tjeskobe i razgovarajte o svim
problemima s kojima se susreo tijekom vježbe. Zatim pregledajte obrazac Dnevnih ACT ocjena
nakon kojeg slijedi obrazac LIFE, usredotočujući se na sve slučajeve ponašanja klijenata kako bi
upravljali mislima, senzacijama i osjećajima. Pomozite klijentu da vidi vezu između takvih radnji i
kratkoročnih i dugoročnih troškova u smislu načina na koji želi živjeti svoje živote. Na primjer, je
li ponašanje u službi upravljanja tjeskobom stalo na put nečemu što klijenti cijene ili do čega im
je stalo, kao što je navedeno u njihovom životnom kompasu?
3._EMOCIONALNA VOLJNOST (5–10 MIN.)

Sada je dobro vrijeme za kratku raspravu o emocionalnoj spremnosti, jer je ona izravno
povezana s unutarnjim preprekama ("previše tjeskobe" ili "ne mogu to podnijeti") koje su klijenti
spomenuli. Rasprava o spremnosti također je važna jer predstavlja bitan aspekt nadolazećih
vježbi sličnih izlaganju.
Prisjetite se da je volja koncept koji se lako može pogrešno shvatiti. Mnogi klijenti misle da je
volja nešto što ne osjećaju kada je u pitanju tjeskoba. Odnosno, skloni su vidjeti spremnost kao
osjećaj koji nema previše smisla s obzirom na to da im se očito ne sviđa način na koji osjećaju
tjeskobu. Kada vi, kao terapeut, koristite izraz "spremnost", klijenti bi mogli pomisliti da tražite
od njih da promijene svoje mišljenje o tjeskobi. Ovo nije slučaj. Prema Websterovom rječniku,
volja je "spremnost uma da učini". Za pojedinca s anksioznim poremećajem, anksioznost je
ionako već prisutna. Spremnost znači jednostavno odlučiti iskusiti tu tjeskobu. U tom smislu,
volja je suprotna kontroli. To znači napraviti izbor da doživite ono što se ima za doživjeti,a zatim
ga doživjeti bez pokušaja promjene iskustva. Na taj način, volja je slična sabranosti. To znači biti
otvoren i prihvatiti svoje iskustvo, kakvo god ono bilo.
Prisjetite se naše rasprave u 5. poglavlju gdje smo ukazali na blisku vezu između prihvaćanja,
volje i svrhovitog djelovanja. Sa svojim klijentima ćete htjeti naglasiti da prihvaćanje i volja nisu
osjećaji. Umjesto toga, oni su stav prema životu i ponašanju i djelovanju. Odnosno, volja je o
činjenju, a ne o pokušaju činjenja. Otkrili smo da vježba olovke pomaže klijentima da iskuse tu
razliku na praktičan i jednostavan način.
Pokušati naspram učiniti: Vježba olovke
“Pokušat ću” jedan je od najčešćih odgovora koje klijenti daju kada ih ACT terapeut pita jesu li
voljni raditi vježbu ili se posvetiti određenoj aktivnosti. U ovoj fazi terapije vjerojatno ste već čuli
ovakav odgovor od svog klijenta. U drugim slučajevima, klijenti se vraćaju na sesiju govoreći
nešto poput: “Pokušao sam otići na posao i suočiti se sa svojim strahom od
neuspjeha. Stvarno sam pokušao teško, ali jednostavno nisam mogao. Moja je tjeskoba
jednostavno bila prevelika. Pa sam ostao kod kuće.” Slično tome, neposredno prije nego što učini
nešto što bi moglo izazvati tjeskobu, klijent bi mogao reći: "Mogu to pokušati učiniti - iskreno,
sigurno ću pokušati - ali ne znam mogu li to izdržati." Umjesto objašnjavanja razlike između
pokušaja i rada, preporučujemo izvođenje vježbe olovke (Hayes et al., 1990.). Ova kratka vježba
moćna je demonstracija da je volja radnja sve ili ništa: to je nešto što radite, a ne nešto što
pokušavate učiniti.
Terapeut: Ono što bih želio da učinite je da pokušate uzeti ovu olovku. Trudi se koliko god
možeš. Samo naprijed i pokušajte . [Terapeut stavlja olovku na stol ili stol ispred klijenta i
zatim čeka. Baš kad se klijent sprema dotaknuti olovku, terapeut ga prekida.] Čekaj — ti
zapravo uzimaš olovku. Samo sam htio da ga pokušaš pokupiti.
Klijent: [vjerojatno pomalo zbunjeno] Pa, ne mogu to učiniti. Ili ću ga podići ili neću.
Terapeut: Dakle, što se točno događa kada to samo pokušate pokupiti?
Klijent: Ruka mi lebdi iznad olovke, ali je zapravo ne podižem.
Terapeut: Dakle, pokušavati je zapravo "ne raditi", i zato nikada ne želim da nešto pokušate.
Prvo morate odlučiti jeste li voljni imati ono što se ima. A ako ste voljni, ako ste potpuno voljni,
a ne samo malo voljni, onda samo naprijed i učinite to. Ako nisi voljan, poštovat ću tvoj izbor.
Jednostavno mi reci: "Neću to učiniti." Ovdje nema sive zone. Ili da ili ne.
Provedite malo vremena razgovarajući o problemu pokušaja i da zapravo ne postoji nešto poput
pokušavanja, postoji samo činjenje ili nečinjenje. Vaši klijenti mogu poistovjetiti pokušaje s
neuspjehom rada. Na primjer, podignu olovku i ona im isklizne iz prstiju i padne na pod. Kažu:
"Vidiš, pokušao sam... ali nije išlo." Imajte na umu, međutim, da ništa ne bi spriječilo klijenta da
se sagne i ponovi čin podizanja olovke ako je to ono što je voljan učiniti. Neke aktivnosti u životu
jednostavno zahtijevaju upornost i ponavljanje nečega. Neuspjeh je procjena koju um može
iznijeti, ali koja ne mora smetati voljnom činjenju onoga što je važno, čak i ako je za to potrebno
vrijeme. Ako smatrate korisnim,možete ponoviti vježbu olovke kako biste naglasili važnu stvar
koju ne možemo pokušati učiniti - možemo samo učiniti ili ne učiniti.
Metafora termostata volje
Hayes i sur. (1990.) izvorno su razvili metaforu termostata spremnosti za klijente s anksioznim
poremećajima, a kasnije su je proširili za upotrebu s osobama koje pate od drugih poremećaja
(Hayes, Strosahl i Wilson, 1999.). Za potrebe ovog programa skratili smo i pojednostavili ovu
metaforu. Jedna od implikacija ove metafore je da može voditi u korisnu raspravu o pitanju
sposobnosti reagiranja nasuprot tome što ste žrtva tjeskobe.
Pogledajte ova dva termostata. Oni su poput onih koje koristite za kontrolu temperature u svojoj
kući. Jedan termostat se zove "tjeskoba", a drugi se zove "spremnost". Oba termostata mogu se
kretati od 0 do 10. [Terapeut crta dvije okomite crte na komadu papira i označava ih u skladu s
tim.] Kada ste došli u ovu kliniku, vjerojatno ste mislili: "Moja tjeskoba je prevelika - ovdje je [
terapeut pokazuje na vrh termostata za tjeskobu]. Umjesto toga želim da bude ovdje dolje.”
Nasuprot tome, vaš termostat spremnosti postavljen je upravo suprotno jer doista niste željeli
iskusiti nikakvu tjeskobu. Dakle, postavite ga skroz dolje [terapeut pokazuje na dno termostata
spremnosti]. Sada,proteklih nekoliko tjedana igrali smo se s mijenjanjem postavki na termostatu
spremnosti da vidimo što se događa kada ga postavite više, kao u vježbama svjesnosti.
Razumijem da ste više zabrinuti zbog anksioznog termostata. Stoga bih želio s vama podijeliti
malu tajnu. Termostat spremnosti zaista je važniji od ta dva, jer je on taj koji će napraviti razliku
u vašem životu. Kada doživite mnogo tjeskobe i jako se trudite da je smanjite, postavite svoj
termostat spremnosti ovdje dolje na 0. Ipak, kada niste voljni imati i osjećati ovu tjeskobu, onda
je vaša tjeskoba nešto što treba biti tjeskoban oko, i sjedne na svoje mjesto: Kad nisi voljan to
imati, imaš to.Razumijem da ste više zabrinuti zbog anksioznog termostata. Stoga bih želio s
vama podijeliti malu tajnu. Termostat spremnosti zaista je važniji od ta dva, jer je on taj koji će
napraviti razliku u vašem životu. Kada doživite mnogo tjeskobe i jako se trudite da je smanjite,
postavite svoj termostat spremnosti ovdje dolje na 0. Ipak, kada niste voljni imati i osjećati ovu
tjeskobu, onda je vaša tjeskoba nešto što treba biti tjeskoban oko, i sjedne na svoje mjesto: Kad
nisi voljan to imati, imaš to.Razumijem da ste više zabrinuti zbog anksioznog termostata. Stoga
bih želio s vama podijeliti malu tajnu. Termostat spremnosti zaista je važniji od ta dva, jer je on
taj koji će napraviti razliku u vašem životu. Kada doživite mnogo tjeskobe i jako se trudite da je
smanjite, postavite svoj termostat spremnosti ovdje dolje na 0. Ipak, kada niste voljni imati i
osjećati ovu tjeskobu, onda je vaša tjeskoba nešto što treba biti tjeskoban oko, i sjedne na svoje
mjesto: Kad nisi voljan to imati, imaš to.postavite svoj termostat spremnosti ovdje dolje na 0.
Ipak, kada niste voljni imati i osjećati ovu tjeskobu, onda je vaša tjeskoba nešto zbog čega biste
trebali biti tjeskobni, i ona ostaje na mjestu: kada je niste voljni imati , imaš ga.postavite svoj
termostat spremnosti ovdje dolje na 0. Ipak, kada niste voljni imati i osjećati ovu tjeskobu, onda
je vaša tjeskoba nešto zbog čega biste trebali biti tjeskobni, i ona ostaje na mjestu: kada je niste
voljni imati , imaš ga.
Zbog toga se čak možete osjećati kao da ste žrtva tjeskobe, da ste bespomoćni, jer
da imate kontrolu nad njom, već biste je sveli na 0. Nije da niste dovoljno naporno radili ili nisu
bili dovoljno pametni; jednostavno ne radi. Sada, što ako prestanete pokušavati namjestiti
anksiozni termostat, jer iz iskustva znate da to ne možete kontrolirati, i umjesto toga svoju
pozornost usmjerite na volju? Za razliku od anksioznog termostata, vi zapravo kontrolirate gdje
se nalazite na termostatu spremnosti. Ovo je mjesto gdje ste sposobni odgovoriti. Vaš je izbor
hoćete li ga držati ovdje dolje ili ćete termostat spremnosti okrenuti do kraja. Nisam siguran što
bi se dogodilo s tvojom tjeskobom da to učiniš. Znam samo jednu stvar: stvarno možete
postaviti razinu na tom termostatu spremnosti točno tamo gdje želite. A ako odlučite postaviti taj
termostat spremnosti na visoko, stvari bi se mogle početi događati u vašem životu. Na primjer,
možete početi raditi ono što želite i [ovdje unesite smjernice koje cijeni klijent].
Na kraju ove metafore, važno je naglasiti da ovdje nije riječ o ignoriranju tjeskobe. Klijenti
vjerojatno ne znaju kako će anksioznost djelovati bez pokušaja njezine kontrole. Možda imaju
predviđanje. Ipak, na temelju iskustva, jednostavno možda ne znaju jer možda nikada nisu
pristupili tjeskobi s voljom da je imaju. Klijenti se mogu pitati kako točno mogu postaviti svoj
termostat spremnosti na visoko. Recite im da to nije ni osjećaj ni misao. To je izbor koji oni mogu
napraviti i koji treba popratiti predanim djelovanjem. Ključno pitanje glasi: “Jeste li voljni izaći sa
svojim rukama i nogama i ponijeti svoju tjeskobu sa sobom? Zapamtite, volja je jednostavno
izbor i obveza da imate ono što već imate. Kao u vježbi s olovkom, ili to učiniš ili ne.”
4. SUOČAVANJE S INTENZIVNIM OSJEĆAJIMA I MISLIMA (15 MIN.)
Iako klijenti mogu biti voljni imati svoje misli i osjećaje povezane s tjeskobom, izbjegavanje i
bijeg su stare navike koje su naučene i ojačane u mnogim situacijama obično tijekom dugih
vremenskih razdoblja. Kao rezultat toga, te su stare navike moćne i teško ih se riješiti. Vježbe
slične izlaganju koje će se predstaviti u ovoj i sljedećim sesijama imaju za cilj izazvati osjećaje
straha, slike i misli koje su prethodno potaknule klijente da se uključe u ponašanje bijega i
izbjegavanja. Prije nego što počnemo s ovim vježbama, stoga je pravo vrijeme da predstavimo
metaforu vozača autobusa kao smjernice o tome što učiniti, a što ne učiniti, kada intenzivne i
vrlo averzivne misli i osjećaji naizgled prijete da će preuzeti klijente i "natjerati" ih raditi stvari,
kao što je napuštanje sobe.
Vježba za vozača autobusa

Metaforu vozača autobusa izvorno su opisali Hayes, Strosahl i Wilson (1999). Ova metafora je
korisna jer može naučiti klijente što da rade s mislima i osjećajima koji ih maltretiraju. Također
ilustrira cijenu dopuštanja mislima i osjećajima da budu nasilnici. Klijent je prikazan kao vozač
autobusa pod nazivom "Moj život". Uz cestu, klijent pokupi nekoliko neposlušnih putnika
nasilnika (misli i osjećaja povezanih s tjeskobom) koji viču na klijenta da promijeni kurs i ide
kamo želi ići umjesto kamo želi ići. Joanne Dahl (u tisku) pretvorila je metaforu u moćnu
iskustvenu vježbu koju smo usvojili za potrebe ovog programa liječenja.Osnovna ideja je da
klijenti mogu voziti i djelovati u vrijednom smjeru bez obzira što im zabrinuti putnici dobacuju i
govore da učine. Potiče klijente da dopuste da ih kroz život vode vrijednosti, a ne njihove
tjeskobne misli i osjećaji.
Terapeut: Zamislite sebe kao vozača autobusa koji se zove “Moj život”. Duž svoje rute pokupite
neke neposlušne putnike, a to su neželjene misli povezane s tjeskobom koje vam um servira. Ovi
vas putnici zastrašuju dok se vozite odabranom rutom. Možda se možete sjetiti nedavnog
iskustva u kojem ste iskusili tjeskobu. Koje su neke od tih izjava koje se čine vrlo intenzivne i
skreću vas s kursa? Je li u redu da ih zapišem na ove indeksne kartice?
[Terapeut vadi četiri indeksne kartice i zapisuje četiri izjave putnika, kao što su: "Ova tjeskoba
(ili panika) je prevelika za nositi se", "Ovo je stvarno opasno i uništit će me", "Svi će misliti da
sam glup" i "Ne mogu podnijeti sve te klice na meni.” Nakon što svaku tvrdnju napiše na
zasebnu indeksnu karticu, terapeut stavlja indeksne kartice na pod u polukrugu nalik na sat,
jednu karticu stavlja na 12 sati, drugu na 2 sata, treću na 4 sata. , a posljednja karta na 6 sati
(vidi sliku ispod). Tada i terapeut i klijent ustaju i suočavaju se jedno s drugim. Terapeut čita
izjavu na kartici u 12 sati i traži od klijenta da na nju odgovori osporavanjem ili smisli neku
drugu izjavu ili strategiju kako bi ušutkala putnika. Zatim terapeut zamoli klijenta da prijeđe na
sljedeću izjavu putnika. Dok je okrenut prema terapeutu na drugoj kartici,klijent se pokušava
nositi s tom izjavom. Ovaj potez zahtijevat će od klijenta da "promijeni kurs" i pomakne se bočno
prema položaju na 2 sata. Slijedeći istu proceduru i pokrete, klijent će ostati okrenut prema
terapeutu, ali će na kraju završiti okrenut u suprotnom smjeru od onog u kojem je išao na
početku. Postupak je ilustriran gore.]
Terapeut: Što se dogodilo? Kamo ste krenuli?
Klijent: Ne kamo sam išao! Ne vidim više ni cestu ispred sebe.

Terapeut: Nije li to visoka cijena za pokušaj ušutkavanja putnika? Svaki put kad ste odgovorili na
svoje misli i osjećaje i kada ste se spetljali s njima, završili ste tako da se više niste kretali u
smjeru u kojem ste željeli ići i više ste skrenuli s kursa.
Klijent: Osjećam da jednostavno moram odgovoriti. Čini se da su te misli tako snažne i imaju
takvu moć nada mnom.
Terapeut: Pa, postoji drugi način reagiranja. Ne morate se boriti s tim mislima i dopustiti tim
putnicima da vas usmjere u smjeru koji nije vaš nego njihov.
Klijent: Kako da to učinim?
Terapeut: Još jednom ću vam pročitati iste izjave putnika. Međutim, ovaj put, zašto jednostavno
ne poslušate izjave – one su ionako samo misli. Nećete ih moći izbjeći čuti jer ću biti jako glasan.
Možete se odlučiti usredotočiti na napredovanje i ne raditi ono što misao govori. Možete odlučiti
nastaviti voziti autobus u svom smjeru, a ne tamo gdje vas misli pokušavaju odvesti. Upamtite
da je ovo autobus vašeg života i vi su vozač. Tvoje ruke, a ne riječi putnika, upravljaju tim
autobusom. Same riječi i misli ne mogu vas skrenuti s kursa, bez obzira što one govore.
Vjerojatno će vam se pravo u lice i čak postati glasniji kada ne učinite kako kažu. Možete odlučiti
da budete voljni imati mišljenja i ostati na vrijednoj ruti bez obzira što vam putnici kažu.
Možete ih jednostavno pustiti da viču dok vi ostajete predani. Jeste li voljni to učiniti?
Klijent: U redu. Bit će teško i neću pokušati [smijeh] — učinit ću to.
[ Nakon što se klijent posveti, terapeut pomiče klijenta u početni položaj i ponavlja vježbu. Ovaj
put terapeut se kreće od kartice do kartice čitajući izjave putnika kao i prije, dok klijent ostaje
okrenut prema naprijed, ne osporavajući niti na neki drugi način reagirajući na izjave. Nakon
toga, terapeut i klijent trebali bi kratko razgovarati o iskustvu, usredotočujući se na drugačiji
ishod ovog puta. ]
Terapeut: Može biti trenutaka i ovdje na sesiji i kod kuće kada vozite putnike u autobusu koji vas
pokušavaju uvjeriti da vam se to više ne da činiti ili da je sve to previše i preteško. Čak i ako
počnete razmišljati o odustajanju od vrijednog smjera, nastavite se kretati. U vježbama
svjesnosti već ste iskusili da misli i osjećaji dolaze i odlaze, ali napredak koji ostvarite prema
svojim ciljevima bit će stvaran i neće samo tako nestati. To je ono što je stvarno važno. U
konačnici, vi kontrolirate smjer svog životnog autobusa - kontrolirate ga svojim rukama i
nogama. Iako ne možete kontrolirati kakvi će se osjećaji, misli ili brige putnika povezani s
tjeskobom voziti s vama, vi upravljate upravljačem svog životnog autobusa rukama, a gasom
nogama.Ići ćeš kamo dopustiš da te ruke i noge odvedu. To je ono što uistinu možete
kontrolirati.
5. EXPOSE WITHIN ACT: OSJEĆAJ (OSJET ISKUSTVA OBOGAĆUJE ŽIVOT) VJEŽBE (25
MIN.)
Kako funkcionira tradicionalno izlaganje?
Istaknuli smo u 3. poglavlju da se terapija izlaganjem temelji na dva međusobno povezana
procesa učenja. Prvi od njih temelji se na opsežnim laboratorijskim istraživanjima koja pokazuju
da podražaji mogu steći funkcije izazivanja straha putem Pavlovljevih procesa učenja ili procesa
učenja ispitanika. Kontrolirana i sustavna prezentacija takvih znakova koji izazivaju strah bez
očekivanih averzivnih posljedica može oslabiti sposobnost takvih podražaja da izazovu reakciju
straha. Ovo smanjenje strahujuće reakcije tijekom ponovljenih nepojačanih ispitivanja izloženosti
temelji se na principu izumiranja. Sukladno tome, vježbe slične izlaganju u ovoj i sljedećim
seansama vjerojatno će rezultirati određenim izumiranjem uvjetovanih emocionalnih odgovora na
tjelesne senzacije (najrelevantnije za panični poremećaj i specifične fobije) i na misli ili slike
(najrelevantnije za PTSP,socijalna fobija, OKP i GAD). Ako klijenti pokažu samo minimalne
odgovore na bilo koji od unutarnjih znakova straha - misli, osjete, slike - terapeuti bi normalno
prešli na izlaganje vanjskim znakovima.
ACT terapeuti također koriste ove principe i tehnike, ali kao što ćete vidjeti, vježbe izlaganja su
sasvim drugačije uokvirene unutar ACT-a u usporedbi s tradicionalnom KBT. Izloženost unutar
ACT-a cilja uvjetovane emocionalne reakcije koje se mogu pojaviti u situacijama i kontekstima
koji imaju posebno značenje i osobnu vrijednost za klijente. Početno testiranje ponašanja,
opisano u nastavku, trebalo bi omogućiti terapeutima da donesu informirani izbor o tome koja je
vrsta vježbi nalik izlaganju najprikladnija (npr. unutarnji tjelesni osjećaji ili slike).
Drugi proces učenja nije tako dobro shvaćen. Odnosi se na čimbenike koji objašnjavaju
tendenciju klijenata da sa strahom reagiraju na uvjetovane procese povezane s inače normalnim
tjelesnim znakovima, a posebno koja vrsta izloženosti može promijeniti tu tendenciju. Ovo
pitanje je kritično kada se uzme u obzir da nema ničeg inherentno nenormalnog u vezi s
uvjetovanim reakcijama straha. Kao što smo raspravljali u poglavljima 3 i 4, sami odgovori su
prilično prilagodljivi i postaju problematični samo kada klijenti (a) na njih odgovaraju na uske,
nefleksibilne načine u nastojanju da smanje njihovu učestalost, intenzitet, trajanje i (b) kada
takvi ponašanja ometaju i ograničavaju sposobnost klijenta da živi punim i cijenjenim životom.
Drugim riječima, i (a) i (b) su probleme i prepreke životu. Ovo je gledište gdje se ACT pristup
udaljava od tradicionalnih terapija koje se temelje na izloženosti.
Kontekst i svrha izlaganja u ACT-u
Izlaganje unutar ACT-a uvijek se radi u službi cijenjenih životnih ciljeva klijenta. Izlaganje
smatramo logičnim nastavkom vježbi svjesnosti koje smo započeli ranije. Prisjetite se da su ove
vježbe osmišljene za promicanje perspektive promatrača, pri čemu se misli, osjećaji i fizički
osjećaji primjećuju i doživljavaju onakvima kakvi jesu, s držanjem bez osuđivanja i suosjećanja.
Ovo držanje djeluje tako da podriva kognitivnu fuziju, što dopušta evaluativnim oblicima
verbalno-kognitivne aktivnosti da stanu na put akciji. Pomnost također čini iskustveno
izbjegavanje i bijeg besmislenim, jer su takvi postupci u suprotnosti s onim što je potrebno za
prihvaćanje iskustva u svim njegovim oblicima.
Ono što radimo u ovom odjeljku je poticanje klijenata da postave termostat spremnosti malo više
korištenjem iskustvenih vježbi za poboljšanje života osmišljenih da pomognu klijentima da
ostvare potpuni kontakt s mislima, osjećajima i senzacijama koje obično prate tjeskobu. Također
ćemo pomoći klijentima da stupe u kontakt s razornim posljedicama izbjegavanja iskustva u
njihovim životima. Ove vježbe nazivamo FEEL (Feeling Experiences Enriches Living) kako bismo
izbjegli pomalo perjorativne konotacije pojma "izloženost". Potičemo klijente da koriste vještine
svjesnosti koje su vježbali kod kuće kako bi prigrlili stvarnost kakva jest. Zapravo, kod FEEL
vježbi, ciljani procesi su isti kao u tim vježbama. Glavna promjena je da su terapijski fokus i
kontekst sada mnogo širi.
Kontekst za FEEL vježbe mora biti uokviren u službi klijentovih vrijednosti i ciljeva. Ovo je samo
po sebi prilično različito od tradicionalnih terapija izloženosti, gdje je cilj obično svladati tjeskobu
i testirati točnost katastrofičnih predviđanja. Ovo je, vjerujemo, jedan od razloga zašto mnoge
tjeskobne osobe sa strahom gledaju na tradicionalno izlaganje. Smanjenje simptoma samo po
sebi čini se prilično ograničavajućim, osobito kada se uzme u obzir količina boli koju klijenti
moraju iskusiti u nadi da će se osjećati bolje. Podsjetimo da bolji život ne mora nužno slijediti
boljitak. Stoga se unutar ACT-a vježbe OSJEĆAJA predstavljaju i provode imajući u vidu pravu
nagradu - živjeti potpuno, bogato i smisleno. Potiču rast i kretanje u vrijednim smjerovima
potičući klijente da budu uz, a ne da djeluju prema,poriv da izbjegnu i pobjegnu od tjeskobe, dok
rade ono što im je važno.
Uključili smo priličan broj vježbi nalik izlaganju u odjeljke koji slijede. Vježbe svjesnosti i druge
vježbe provedene u prethodnim sesijama, zajedno s dolje navedenim obrazloženjem, trebale bi
pružiti motivaciju, volju i predanost da se osjećaju iskustva povezana s tjeskobom onakvima
kakva jesu i onakva kakva jesu, umjesto da dopuste da ta iskustva odvrate klijente od njihov put
prema životu koji su odabrali.
Obrazloženje za vježbe OSJEĆAJA: Olakšati život vrijednosti
Pružanje klijentima temeljitog obrazloženja za vježbe OSJEĆAJA predstavlja priliku za terapeuta i

klijenta da razviju zajednički napor, postave očekivanja i pripreme klijenta za vježbe koje će
vjerojatno biti teško izvesti u početku. Osnovni cilj je pružiti klijentima lako razumljivo
objašnjenje postupka, obrazloženje na kojem se temelji, te očekivane troškove i koristi. Terapeuti
bi se trebali pozivati na ranije iskustvene vježbe i metafore kada objašnjavaju obrazloženje.
Naglasite klijentima da je krajnja svrha ovih vježbi tijekom sesije pomoći im da se nose s
preprekama povezanim s anksioznošću navedenim na radnim listovima Valued Directions i Life
Compass u stvarnim situacijama. Koristeći primjere iz ovih radnih listova, pregledajte s klijentima
kako su suptilni i otvoreni oblici izbjegavanja i ponašanja u bijegu poslužili za održavanje njihovih
poteškoća i kako pokušaji da pobjegnu ili izbjegnu tjeskobu nisu upalili te su na kraju ograničili i
oslabili njihove živote. Opišite vježbe OSJEĆAJA kao fokusirane prilike za klijente da vježbaju
naletjeti na svoju tjeskobu, umjesto da se udalje od nje. Radi se o stvaranju prostora za sva ona
neželjena iskustva koja su klijenti tako dugo izbjegavali.
Možete jamčiti klijentima da će sve dok odgovaraju na način na koji su reagirali (tj. pokušavajući
izbjeći ili pobjeći od vlastitih psiholoških i emocionalnih iskustava), nastaviti imati probleme koje
imaju. Na određenoj razini, većina klijenata koji pate od tjeskobe to već znaju. Dakle, svrha je
naučiti raditi nešto drugačije od onoga što su radili, proces koji bi trebao već biti u tijeku do ove
točke terapije. Umjesto da se bore s onim što njihov um i tijelo rade tijekom straha i tjeskobe,
mogu odbaciti uže i suočiti se s tim iskustvima. Ovo je novi način reagiranja na vlastite odgovore
kako bi se vratili na svoj odabrani put i radili sve ono do čega im je stalo i koje žele.
Da bi se ovaj proces dogodio, klijenti moraju biti spremni iskusiti svoj strah, brige i tjeskobu, jer
se promjena i novo učenje događaju kroz iskustvo i djelovanje, a ne kroz razgovor ili razmišljanje
o djelovanju. Senzacije koje će biti inducirane tijekom FEEL vježbi (npr. tjelesne senzacije
tijekom interoceptivnih FEEL vježbi) su upravo one koje klijent ne želi doživjeti. Kao i kod
tradicionalnog izlaganja, postoji nešto istine u otrcanoj frazi "bez boli, nema dobitka". Ipak,
izloženost je više od ovoga. Po našem mišljenju, izloženost transformira patnju zbog boli (tj.
neprihvaćanje plus bol) u vrlo stvarno ljudsko iskustvo boli i samo u bol. Terapeuti se mogu
ponovno osvrnuti na primjer koji smo ranije naveli o procesu učenja vožnje bicikla. Vježbe
OSJEĆAJA, poput prve vožnje bicikla, teške su.To je i očekivano, posebno s obzirom na to da
klijenti nisu upoznati s time kako upravljati osjećajima na putu do života. Dobra vijest je da će
ove vježbe s vremenom i vježbom postati lakše. Osmišljeni su kako bi pomogli klijentima da se
kreću u vrijednim smjerovima. Pitajte klijente: "Jeste li voljni imati ono što imate u službi
približavanja svojim iskazanim namjerama (vrijednostima)?"
Terapeuti mogu opisati vježbe OSJEĆAJA kao iskustvene strategije koje su osmišljene da
pomognu klijentima u ovladavanju njihovom sposobnošću da iskuse čitav niz emocionalnih
odgovora, potpuno i bez obrane, za ono što jesu, a ne za ono što im njihov um govori da jesu (tj.
nešto opasno i štetno). Podsjetite klijente na vježbu povlačenja konopa koja pokazuje da kada
jedna strana povuče, druga se strana jednostavno povuče jače. Isto tako, kada se tjeskoba i
strah suoče s otporom, postoji samo jedan prirodni ishod: više otpora i patnje. Ratovi se rijetko
pojavljuju u kontekstu prihvaćanja, radosti, suosjećanja i iskrenosti prema sebi i drugima.
Isto je i s anksioznošću. Obrana od vlastitih iskustava ima tendenciju poticanja negativnih

iskustava i produžuje borbu. Ovaj kontekst rađa patnju. Recite klijentima da ne mogu biti mirni
sami sa sobom ako se bore s vlastitim iskustvom. Vježbe OSJEĆAJA osmišljene su kako bi im
pomogle u pristupu svojoj tjeskobi i strahu iz perspektive bez osuđivanja, ljubavi i suosjećanja –
da budu šahovska ploča umjesto jednog od timova koji se bore. Ispuštanje užeta oslobađa ih
izgubljene bitke s vlastitim mislima, sjećanjima, fizičkim osjećajima i poviješću. Baš kao u vježbi
zamke za prste, klijenti se mogu odlučiti osloniti se na svoja iskustva i odnositi se prema sebi s
istim suosjećanjem, otvorenošću, ljubavlju i brigom koju bi iskazali prema drugim ljudskim
bićima. Tijekom vremena,rezultat je da nauče reagirati na svoje odgovore drugačije i bez obrane.
Ovo držanje bez izbjegavanja, zauzvrat, oslobađa ih da žive drugačije. Terapeuti mogu ubrzati
ovaj proces u početku ponavljanjem vježbi izlaganja na kontroliran, sustavan način s
minimalnom varijabilnošću.
Određivanje prikladnih vježbi OSJEĆAJA
Prije početka prve vježbe, korisno je ponoviti klijentima da su procesi i principi koji su pridonijeli
njihovoj anksioznosti sasvim normalni i prilagodljivi. Možda možete podsjetiti klijente na primjer
iz njihovih života gdje su strah ili tjeskoba izvorno bili prilagodljivi. Negdje na putu života, vaši su
klijenti počeli tretirati anksioznost kao da je neprijatelj i počeli su ulagati snažne napore da
smanje, eliminiraju i izbjegnu doživljavanje bilo kakvih osjeta, slika i misli povezanih sa strahom.
Tada situacija postaje škakljiva – sjećate li se slavne izjave predsjednika Franklina Roosevelta:
“Jedino čega se moramo bojati je sam strah”? Strah uzima danak u životu anksioznih osoba kada
ga ne žele doživjeti i počnu bježati od njega. Kad se to dogodi,njihovi životi postaju sputani i
ograničeni jer će klijenti djelovati kako bi izbjegli bilo kakvu aktivnost ili iskustvo gdje je
vjerojatnost doživljavanja neželjenih osjeta, slika i misli velika.
Za nekoga s paničnim poremećajem takva iskustva uključuju, ali nisu ograničena na, ljutnju,
iznenađenje, uzbuđenje, stres, lijekove, pijenje napitaka s kofeinom, tjelovježbu, vožnju i
međuljudske situacije u kojima su vjerojatni tjeskoba i drugi neugodni osjećaji. Pokušaji da se
izbjegnu promjene u fizičkom stanju ili aktivnosti koje izazivaju promjene u tjelesnom stanju
sprječavaju korektivno učenje da fizički osjećaji nisu štetni, da se ne moraju izbjegavati i da se
mogu tolerirati. Ovo postavlja zamku da anksioznost postane poremećena. Neka klijenti znaju da
je cilj ovih vježbi pomoći im da izađu iz te zamke. Objašnjavanje ovog slijeda kao dijela
obrazloženja za provođenje FEEL vježbi prikladno je za većinu osoba koje pate od problema s
anksioznošću, a posebno za klijente koji pate od paničnog poremećaja, PTSP-a, specifičnih
fobija,i socijalna fobija.
Slični principi i procesi vrijede za slike i misli. Primjeri takvih slika za svaki anksiozni poremećaj
su sljedeći:
§ Panični poremećaj—gušenje i izvijanje na podu
§ Socijalna fobija—biti izrugovan ili kritiziran od strane grupe ljudi
§ PTSP—zlostavljanje ili ponovno proživljavanje traume
§ GAD—biti otkriven kao lažan ili nesposoban

§ OKP—činiti nešto nasilno, opsceno ili bogohulno
U prethodnim seansama cilj je bio svjesno promatrati neželjene misli i osjećaje kada se prirodno
pojave. Sada, cilj je namjerno izazvati fizičke osjete i slike koje bi inače izazvale uznemirenost
kako bi se takve senzacije smjestile u kontekst u kojem je težnja da ih se izbjegne ili pobjegne
od njih neizvodljiva i nepotrebna. To jest, ne može se voditi računa o tjeskobi dok se tjeskoba
izbjegava. Cilj je povećati sposobnost klijenta za odgovor pomažući im da prihvate svoje iskustvo
povezano s anksioznošću onakvim kakvo jest.
Vrste interoceptivnih vježbi OSJETA
U ovom odjeljku opisujemo niz često korištenih aktivnosti interoceptivnog izlaganja. U ACT-u,
izbor interoceptivnih i slikovnih vježbi OSJEĆAJA trebao bi biti uvelike određen time jesu li
klijentove reakcije na slike ili osjete izazvane ovim vježbama funkcionirale kao prepreka na putu
do neke vrijedne životne domene.
Sljedeći korak je uspostavljanje relevantnih tjelesnih znakova i slika za svakog klijenta. Ovdje je
svemir mogućih FEEL vježbi ograničen samo terapeutovom kreativnošću i raspoloživim
resursima. Slijedi djelomičan popis često korištenih vježbi izlaganja tijekom sesije, uključujući
informacije o njihovoj provedbi i tipičnim učincima. Sve se može završiti u sesiji i vježbati izvan
sesije.
Terapeuti trebaju imati na umu da kontekstualni učinci mogu modulirati reaktivnost na

interoceptivne znakove. Kontekst čak može pomaknuti tendenciju prema iskustvenom
izbjegavanju gore ili dolje. Stoga će neki pojedinci pokazati generaliziranu tendenciju da na
tjelesne osjete reagiraju strahom u svim kontekstima. To jest, bez obzira gdje se nalaze, te
osobe su zabrinute zbog fizičkih osjeta i djeluju kako bi ih izbjegle. Kod drugih klijenata
tendencija izbjegavanja doživljavanja tjelesnih osjeta postaje akutna samo u nekim kontekstima,
a ne u drugim (npr. samo kada su klijenti sami ili na nepoznatim mjestima, ili samo kada nemaju
dobro objašnjenje za fizičke simptome).
Predenje
Ova vježba OSJEĆAJA može imati nekoliko oblika, a osmišljena je za ublažavanje reakcija straha
izazvanih osjećajima vrtoglavice i vrtoglavice. Takve vježbe mogu uključivati okretanje u
uredskom stolcu, okretanje dok stojite ili da klijent stavi glavu između koljena, a zatim se
iznenada pomakne u uspravan sjedeći položaj.
Hiperventilirajući
Ovaj postupak uključuje voljno ubrzano disanje i može izazvati napadaje panike, uključujući
disocijativne simptome, kod osjetljivih pojedinaca. To se događa djelomično zato što se kisik
udiše brzinom većom od metaboličkih potreba, ostavljajući previše kisika i premalo ugljičnog
dioksida u krvi. Nakon što prvo demonstrira nekoliko punih izdisaja i udisaja kroz usta tempom
od otprilike jednog udaha svake 2 sekunde, terapeut traži od klijenta da mu se pridruži i nastavi
s ovim postupkom do 3 minute.
Disanje kroz malu slamku
Nekoliko jeftinih slamki malog i velikog promjera može se koristiti za ovu vježbu OSJET. Nos
treba biti začepljen dok klijent diše kroz slamku 30 sekundi ili više. Ova vježba izaziva
nedostatak daha i osjećaj gušenja, a može se kombinirati s drugim FEEL vježbama, primjerice
disanjem na slamku pri penjanju stepenicama.
Zadržavanje daha
Zadržavanje daha uključuje traženje od klijenta da zadrži dah neko vrijeme. Trajanje zadržavanja
daha može se povećavati na postupan način tijekom ponavljanja vježbi OSJEĆAJA. Ovaj postupak
obično izaziva širokopojasne kardiorespiratorne senzacije, a posebno osjećaj gušenja ili gladi za
zrakom.
Stepenice ili stepenice za penjanje
Ove vježbe i njihove varijante (npr. brzo hodanje, trčanje u mjestu) izazivaju kardiorespiratorne
senzacije i raširenije senzacije autonomnog uzbuđenja povezane s fizičkim naporom. Izmjene
ovog postupka mogu se kretati od penjanja uz i niz jednu ili dvije stepenice do penjanja uz
nekoliko stepenica. Prema potrebi, tempo penjanja ili koraka može se stupnjevati unutar različitih
razina (npr. dva koraka, pet koraka, deset koraka i različita trajanja unutar svake razine).
Zureći u sebe u zrcalu
Ova vježba uključuje jednostavno gledanje u sebe 2 minute. Postupak obično izaziva osjećaj
derealizacije i posebno je prikladan za klijente koji prijavljuju takve osjećaje kao dio svog
iskustva tjeskobe.
Ostale interoceptivne vježbe OSJETA
Ostale vježbe mogu se osmisliti tako da odgovaraju određenim strahovima klijenta. Na primjer,
ako je vaš klijent uplašen vizualnim simptomima, možete ga zamoliti da bulji u svjetlo 30
sekundi, a zatim pogleda u prazan zid kako bi vidio naknadnu sliku. Alternativno, možete ih
natjerati da bulje u dezorijentirajući vizualni podražaj. Za osobe koje se boje osjećaja u grlu ili
gušenja, predlažemo da pritisnu stražnji dio jezika s depresorom za jezik ili četkicom za zube.
Alternativno, provedite 1 minutu samo fokusirajući se na gutanje. Drugi načini za stvaranje
interocepcijskih iskustava OSJETA uključuju nošenje čepića za nos (koji se koriste za plivanje) za
stvaranje osjećaja gušenja; jaki mirisi (npr. Worcestershire umak) za izazivanje mučnine; uske
ovratnike, kravate ili šalove za izazivanje osjećaja stezanja oko grla;gledanje u venecijanere dok
sunce sija iza zavjesa kako bi se izazvali vizualni simptomi; i salto kako bi izazvali osjećaj gubitka
ravnoteže ili pada.
Provedba FEEL vježbi
Opći format i postupak za FEEL vježbe sažeti su u nastavku. Važno je klijentima dati do znanja
što trebaju raditi tijekom ovih vježbi. Podsjetite ih da primjenjuju ista ponašanja prihvaćanja i
svjesnosti tijekom vježbi OSJEĆAJA kao što su to činili u prethodnim vježbama na sesiji i kod
kuće. Njihov opći zadatak je vježbati svjesno promatranje u prisutnosti strahovitih tjelesnih
osjeta, misli ili slika. Ovo držanje stvara dijalektiku između tendencija približavanja i
izbjegavanja, dok potkopava različite oblike kognitivne fuzije. Osnovna ideja je promatrati,
prihvatiti i napraviti prostor za iskustva povezana s tjeskobom, umjesto da ih potiskuju ili se s
njima bore.
Opći format i postupak FEEL vježbi
1. Navedite obrazloženje za vježbu i zamolite klijente da tijekom vježbe primjenjuju položaj
svjesnosti.
2. Provedite vježbe OSJETA, nastavljajući 30 do 60 sekundi nakon točke u kojoj su osjeti prvi put
primijećeni i 5 minuta nakon točke u kojoj je slika živa.
3. Dobijte ocjene FEEL Record.
4. Zamolite klijente da se vrate praksi svjesnosti na otprilike 1 do 2 minute i dajte povremene
upute klijentima da promatraju i naprave prostor za ono što doživljavaju.
5. Pitajte što su klijenti radili tijekom vježbe OSJEĆAJ i ukratko raspravite o njihovom iskustvu;
također dati povratne informacije i, ako je potrebno, dati prijedloge za svjesno prihvaćanje.
6. Ako klijenti prijave ili pokažu visoku razinu nevoljkosti, borbe ili izbjegavanja, terapeuti bi
trebali provesti detaljnije vođenu vježbu OSJEĆAJA (vidi odjeljak u nastavku). Terapeuti također
mogu koristiti ove vježbe kako bi ublažili sve evaluativne misli koje klijenti navode ("Ovo ne
funkcionira", "Ne mogu više podnijeti ovu tjeskobu"). Zamolite klijente da sljedeći put pristupe
vježbi iz perspektive promatrača (“ Imam pomisao da ovo ne funkcionira”, “ Imam pomisao da
više ne mogu podnijeti ovu tjeskobu”).
7. Ponovite vježbe OSJEĆAJA u ovoj sesiji i, ako je potrebno, u narednim sesijama sve dok razine
spremnosti klijenta ne budu 7 ili više, a razine borbe i izbjegavanja 3 ili niže.
8. Uključite barem jedno puno ponavljanje određene vježbe OSJEĆAJA u sljedećim sesijama.
Provedba interoceptivnih FEEL vježbi
Prije nego što klijenta uključite u vježbu, trebali biste to objasniti i modelirati iz istog položaja
koji želite da klijenti zauzmu: svjestan, bez osuđivanja i otvoren. Nakon što modelirate vježbu
OSJEĆAJ, trebali biste pažljivo promatrati klijenta kako je izvodi kako biste bili sigurni da je
ispravno dovršena. Tijekom vježbi terapeuti trebaju posebno paziti na suptilne i otvorene oblike
bijega ili izbjegavanja (npr. distrakcija, manje i više plitkih udisaja tijekom hiperventilacije), jer
takvo izbjegavanje ukazuje na niske razine prihvaćanja klijentova iskustva, što može usporiti
proces defuzije misli-emocija-akcija. Terapeuti bi trebali uvoditi i prakticirati vježbe na postupan
način. Prije svake vježbe, pitajte klijente za dopuštenje da nastavite i da li su voljni nastaviti s
vježbom.Ako kažu da su voljni, zamolite klijente da ovim vježbama pristupe vrlo slično kao što
su vježbali doživljavanje tjelesnih osjeta, misli i slika u vježbama svjesnosti i prihvaćanja kod
kuće.
Zamolite klijente da se usredotoče na iskustvo bez pokušaja promjene onoga što doživljavaju.
Kada primijete tjelesne osjete ili neželjene misli ili slike, potaknite ih da priznaju njihovu
prisutnost, ostanu s njima i vide mogu li napraviti malo mjesta da ih imaju umjesto da ih
pokušavaju natjerati da nestanu. Zamolite klijente da im jednostavno dopuste da budu i da si
daju prostora da imaju sve što imaju, dok u to iskustvo unose kvalitetu ljubaznosti i suosjećanja.
Možete koristiti sličan jezik kao u vježbi prihvaćanja tjeskobe.
Zatim terapeut izaziva tjelesne osjete, nastavljajući 30 sekundi do 1 minute nakon točke u kojoj
su osjeti prvi put primijećeni. Nakon indukcije, upotrijebite FEEL Sensation Record i zamolite
klijente da ocijene intenzitet osjeta, razinu tjeskobe, koliko su bili voljni doživjeti ono što su
doživjeli, koliko su se borili sa svojim iskustvom i koliko su to pokušavali izbjeći . Sve ocjene se
daju na ljestvici od 0 do 10, pri čemu je 10 najveća ocjena. Nakon dobivanja ocjena, terapeut
preusmjerava klijenta da se vrati praksi svjesnosti na otprilike 1 do 2 minute, povremeno ga
potičući da promatra i napravi prostor za ono što doživljava. Zatim, terapeut pita klijente što su
radili tijekom vježbe OSJEĆAJ i ukratko raspravlja o iskustvu klijenta, dajući povratnu informaciju
i,ako je potrebno, dajući prijedloge za svjesno prihvaćanje koristeći se sličnim jezikom kao u
vježbi Prihvaćanje tjeskobe. Na primjer, terapeuti mogu potaknuti klijente da primijete sve misli i
osjećaje, priznaju njihovu prisutnost i ostanu s njima umjesto da ih pokušavaju odgurnuti.
Zamolite klijente da vide trebaju li im tjelesni osjećaji biti neprijatelji ili im se mogu otvoriti i
napraviti mjesta za njih, prihvaćajući ih i dopuštajući im da budu, uvijek ih primjećujući
onakvima kakvi jesu (samo normalni tjelesni osjećaji), a ne kakvima njihov um im govori da
jesu.Zamolite klijente da vide trebaju li im tjelesni osjećaji biti neprijatelji ili im se mogu otvoriti i
jesu.Zamolite klijente da vide trebaju li im tjelesni osjećaji biti neprijatelji ili im se mogu otvoriti i
jesu.
Ako klijenti prijavljuju samo nizak do umjeren intenzitet osjeta (manje od 4), ponovno procijenite
prikladnost vježbe, način na koji bi je klijent mogao izvoditi i/ili suptilne oblike ponašanja
izbjegavanja. Na primjer, klijent može samo vrlo blago hiperventilirati. Ako vježba OSJEĆAJA ne
uspije izazvati nikakvu tjeskobu, tada pitajte klijente bi li ih uznemirila vježba da se radi sama ili
bez prisutnosti terapeuta. Ako je tako, još uvijek se može prakticirati kao iskustvena vježba kod
kuće.
Provedba vođene vježbe OSJEĆAJA

Ako klijenti prijave ili pokazuju visoku razinu nevoljkosti, borbe ili izbjegavanja, terapeuti bi
trebali provesti vođenu vježbu OSJEĆAJA. Tijekom vođene vježbe OSJEĆAJA, terapeut ponovno
izaziva tjelesne senzacije i usmjerava klijentovu pažnju na dva do tri tjelesna senzacije, jednu po
jednu. Terapeuti traže od klijenata da priznaju prisutnost ove nelagode, ostanu s njom, dišu s
njom, prihvate nelagodu i otvore joj se. Baš kao u kineskoj vježbi zamke za prste, ovo je
savršeno vrijeme da se oslonite na tjeskobu i pozovete je u sebe umjesto da se borite s njom.
Ako klijenti prijavljuju evaluativne misli i etikete ("opasno", "postaje sve gore", "izvan kontrole"),
zamolite klijente da zahvale svom umu na takvim etiketama i nastave promatrati ono što
doživljavaju s nježnom znatiželjom, otvorenošću i suosjećanjem. U Dodatku,terapeuti mogu
pomoći klijentima da preoblikuju takve izjave pomoću tehnika defuzije. Na primjer, klijentova
izjava kao što je "Gubim kontrolu" može se ublažiti i rekontekstualizirati kao "Imam
misao/osjećaj da gubim kontrolu.” Slično tome, izjava poput "Preslab sam za ovo" može postati
" Imam pomisao da sam preslab za ovo", dok misao "Želim to učiniti, ali je tako teško" postaje
“Želim ozdraviti, a to je preteško.” Uzorak dijaloga u nastavku ilustrira vođeni postupak FEEL.
Terapeut: [nakon što okrene klijenta u stolcu] Kakve osjećaje doživljavate?
Klijent: Osjećam vrtoglavicu i srce mi lupa. Pokušavao sam se smiriti.
Terapeut: [traži svih pet ocjena OSJEĆAJA]

Klijent: Osjećaji su 7, anksioznost je 8, volja je 4, borba je 7, a izbjegavanje je 6.
Terapeut: U redu, želim da zatvorite oči na trenutak. Vidi možeš li dopustiti ovoj vrtoglavici da
bude ono što jest, osjećaj u tvojoj glavi, ništa više i ništa manje. Je li to nešto od čega se trebate
odgurnuti ili možete priznati njegovu prisutnost i napraviti mjesta za to? [stanka 5
sekundi] Možete li napraviti mjesta za to? [stanka 5 sekundi] Kakav je zapravo osjećaj ove
vrtoglavice? Gdje počinje, a gdje završava? [stanka 5 sekundi] Mora li vam ovaj određeni
osjećaj biti neprijatelj? [pauza 5 sekundi] Je li ova vrtoglavica i tjeskoba nešto što ne smijete
imati, nešto što ne možete imati? [stanka 5 sekundi] Čak i ako vam um govori da to ne možete
imati, jeste li spremni otvoriti prostor za to u svom srcu? [stanka 5 sekundi] Je li to nešto s
čime se apsolutno trebate boriti ili postoji prostor u vama da osjetite sve to i ostanete pri
tome? [stanka 5 sekundi]
Klijent: Ne sviđa mi se, i bez obzira što radim, svejedno ga imam.
Terapeut: Razumijem da ti se to ne sviđa. I možete li biti voljni to imati? Kao što ste rekli,
svejedno ga imate. Može li vam se ne sviđati i biti voljan i imati ga? Je li to moguće? [stanka
5 sekundi] Dakle, hoćeš li to učiniti opet? [Ako je klijent voljan, ponovite vježbu, dobijete
ocjene i usmjerite pažnju na drugi ključni osjećaj kao što je lupanje srca.]
Terapeut može koristiti isti postupak sa svim glavnim tjelesnim senzacijama i s evaluativnim
mislima. Kako bi maksimalno povećali proces korektivnog emocionalnog učenja i podučavanja
klijenta novim načinima reagiranja na vlastite odgovore, klijenti bi trebali vježbati svaku vježbu
nekoliko minuta i ponoviti je dva ili tri puta tijekom terapijske sesije. Klijent bi trebao dati ocjenu
spremnosti 7 ili više i ocjene borbe i izbjegavanja 3 ili niže unutar iste vježbe prije prelaska na
sljedeću vježbu.
Vježbe OSJEĆAJA mogu zahtijevati nekoliko vježbi tijekom sesije prije nego što se uoče klinički
značajna povećanja volje i smanjenja borbe i izbjegavanja. To je u redu i za očekivati je. Nakon
što klijenti uspješno završe vježbe tijekom sesije, pitajte ih jesu li voljni dovršiti vježbe kod kuće
tijekom sljedećeg tjedna i pratite svoju dnevnu praksu pomoću obrasca FEEL Sensations Record.
Vježba Ogledalo
Mnoge od vježbi OSJEĆAJA ne odnose se samo na izazivanje neželjenih tjelesnih osjeta i bivanje
s njima. Također se odnose na razvijanje prihvaćanja sebe kada smo zabrinuti i u očima drugih.
Stoga predlažemo da se osobama sa socijalnom fobijom i ostalima koji su zabrinuti zbog
doživljaja anksioznosti u javnosti, interoceptivne vježbe OSJEĆAJA rade, koliko god je to moguće,
ispred ogledala. Svrha uvijek prisutnog zrcala je pomoći klijentu da razvije prihvaćanje i
suosjećanje za to kako izgleda pred sobom i drugima kada je tjeskoban. Mnogi klijenti imaju
tendenciju da se osjećaju nesvjesno kada su tjeskobni. Korištenje zrcala pruža klijentima priliku
da prakticiraju prihvaćanje i odbacivanje toga kako izgledaju kada su tjeskobni.Ovdje je cilj
pomoći klijentima da razviju suosjećanje prema sebi i prema tome kako izgledaju kada su
zabrinuti ili uplašeni. U tom procesu, mogli bi postati zadovoljniji s načinom na koji se pojavljuju
u očima javnosti, a također manje brinuti o tome kako izgledaju drugima - dobrodošao
nusproizvod, iako nije eksplicitna meta. Pitajte klijente jesu li voljni vježbati interoceptivne
vježbe OSJETA kod kuće ispred zrcala u punoj veličini. Ako je tako, trebaju slijediti dolje
navedene korake.moraju slijediti dolje navedene korake.moraju slijediti dolje navedene korake.
1. _Vježbajte interoceptivne vježbe OSJETA ispred zrcala u punoj veličini.

2. _Nakon završetka vježbe ispred ogledala, klijenti bi trebali napraviti svoje ocjene koristeći
FEEL Sensation Record.
3. _Nakon što naprave svoje ocjene, trebaju se dobro pogledati u ogledalu. Ovdje klijenti trebaju
promatrati i opisati svoje tijelo od glave do pete. Što oni vide? Kako izgledaju?
4. Zamolite klijente da daju opise, a ne prosudbe, o tome kako izgledaju u ogledalu. Kada
doživljavaju osuđujuće misli, kao što su one dolje navedene, klijenti bi jednostavno trebali
primijetiti misli i osjećaje koji se javljaju onakvima kakvi jesu. Samo ih slušajte, budite s njima,
primijetite ih iz perspektive suosjećajnog promatrača.
Presude: “Izgledam užasno, s mrljama, sav crven u licu. Ljudi će primijetiti koliko sam zabrinut.”
“Način na koji izgledam je neugodan.”
Opisi: „Vidim da mi je lice rumeno.“, „Primjećujem da sam znojan i bez daha.“, „Osjećam
drhtanje u rukama i nogama.“
5. Zamolite klijente da si dopuste da dožive te misli i osjećaje onakvima kakvi jesu. Mogu li
stvoriti prostor da budu sa svojim tjeskobnim ja u ogledalu? Mogu li unijeti suosjećanje i
prihvaćanje ovog iskustva? Važno je da klijenti ostanu predani vježbi. Zamolite ih da se
promatraju u zrcalu nakon svake interoceptivne vježbe OSJEĆAJA barem 1 do 2 minute. Za
klijente je važno da ostanu pri tom, što znači da ne želimo da se prepuste svojoj nelagodi
preranim prekidom vježbe.
Slike OSJEĆAJ Vježbe 3
Za klijente s ponavljajućim slikama koje izazivaju strah (osobito relevantno za klijente s PTSP-
om, OKP-om ili GAD-om), generirajte popis slika koje izazivaju strah na temelju njihovog
"najgoreg scenarija". Zamolite klijente da generiraju nekoliko rečenica za opis svake slike,
posebno u smislu njihovih odgovora, podražaja povezanih s njom i njihovog značenja. Evo
nekoliko primjera: “Moja su se djeca utopila u kadi, i to je bila moja krivnja; Muka mi je u želucu
i srce mi lupa”; “Živim na ulici, bez hrane i pomoći, jer sam nesposoban, slab i nesposoban
razmišljati”; “Na psihijatrijskom sam odjelu jer sam lud; ruke mi se tresu, dezorijentiran sam i
nitko me ne razumije”; “Napadnut sam i zaleđen sam od straha; Ne mogu dići ruke da se
zaštitim, bespomoćan sam”; “Ako se zdravlje mog muža pogorša,mogao bi umrijeti, a mi ćemo
izgubiti svoj dom.”
Generirajte niz slika i zamolite klijente da ocijene svoju spremnost da imaju tu sliku. Zatim
uspostavite stupnjevanu hijerarhiju slika na temelju ocjena spremnosti vaših klijenata. Gradacija
je osobito važna za PTSP, gdje su slike prošlih trauma vrlo provokativne. Tijekom konstrukcije
slikovne scene i kasnije tijekom FEEL slikovnih vježbi, može doći do utrnuća, disocijacije ili
potpunog povratka u prošlost u slučajevima teškog PTSP-a. Ako sumnjate da će se to dogoditi,
unaprijed razgovarajte s klijentom o načinima suočavanja s takvim iskustvima, kao što su
metode provjere stvarnosti, dodir i pristup iskustvu iz perspektive promatrača, a ne iz
perspektive sudionika ili igrača. Imajte na umu da su takva iskustva posljedica stapanja
verbalnih procjena sa stvarnošću. Oni su unutar raspona ljudskog iskustva.Ako se dogode
tijekom sesije, onda su vjerojatno dio klijentova iskustva izvan sesije. Kada klijent reagira na
flashback na način da ga nema ili da nestane, ti su odgovori vjerojatno prepreka životu. U takvim
slučajevima možete usmjeriti pozornost na psihološke i iskustvene posljedice slika za klijenta, a
ne na same slike. Zadatak je razviti svjestan i prihvaćajući stav prema tim posljedicama.
Uostalom, problem su reakcije klijenta na posljedice FEEL vježbi, a ne same posljedice.možete
usmjeriti pozornost na psihološke i iskustvene posljedice slika za klijenta, a ne na same slike.
Zadatak je razviti svjestan i prihvaćajući stav prema tim posljedicama. Uostalom, problem su
reakcije klijenta na posljedice FEEL vježbi, a ne same posljedice.možete usmjeriti pozornost na
psihološke i iskustvene posljedice slika za klijenta, a ne na same slike. Zadatak je razviti svjestan
i prihvaćajući stav prema tim posljedicama. Uostalom, problem su reakcije klijenta na posljedice
FEEL vježbi, a ne same posljedice.
U slučaju generaliziranog anksioznog poremećaja, katastrofalne slike koje obično leže u pozadini
pretjerane brige ne moraju biti odmah vidljive klijentima. Takve se slike mogu identificirati
traženjem od klijenta da pronađe "sliku" najgoreg mogućeg scenarija na kraju lanca zabrinutosti.
Na primjer, ako se klijent pretjerano brine o sigurnosti svoje djece u javnom prijevozu od škole
do kuće, temeljna katastrofalna slika može biti djeca koja leže na cesti u prometnoj nesreći.
Značenje katastrofične slike obično se odnosi na klijentov osjećaj samosposobnosti. U upravo

navedenom primjeru, slika nije ograničena na dječju ozljedu. Proširuje se i na značenje da je
klijent bio loš roditelj jer je dopustio da se to dogodi djeci.Potonja slika u ovom lancu vjerojatno
zadire u srž klijentovog osjećaja sebe i vrijednosti. Od klijenta se zatim traži da zamisli ovu scenu
koristeći isti opći postupak opisan na sljedećoj stranici.
Klijenti s opsesivno-kompulzivnim poremećajem uglavnom smatraju da su njihove slike gnusne i
neprihvatljive, a njihov osjećaj srama i krivnje može dovesti do otpora u verbalizaciji sadržaja
slika. Slično tome, strah da bi se sadržaj slika u riječi mogao "ostvariti" također može pridonijeti
otporu. Ova vrsta unutarnje barijere (otpora) samo je još jedan oblik iskustvenog izbjegavanja.
U terapiji to znači da se klijent ne pojavljuje s voljom. Terapeuti se moraju pozabaviti takvim
preprekama kad god se pojave. Na primjer, terapeut bi mogao reći,
Čini se da mi sada ne želiš reći o čemu razmišljaš, a razumijem da misliš da bi se ta misao mogla
ostvariti. Želio bih da na trenutak razmislite o tome kako ovo "nepričavanje" funkcionira za vas,
upravo ovdje, upravo sada. Oboje smo ovdje zajedno u ovoj sobi kako bismo vam pomogli živjeti
život potpunije, bogatije i dublje. Koči li vas neiznošenje svojih misli u predanosti liječenju i
poboljšanju života? Približava li vas ili udaljava od vaših cijenjenih uputa? Vozi li tvoj autobus
života na sjever ili jug? Što vam vaše iskustvo govori? Gdje želiš ići? Možete li biti spremni
postaviti svoj termostat spremnosti na visoku razinu?
Osim toga, terapeuti mogu učiniti više defuzijskog rada tražeći od klijenata da nježno drže misli
ili slike u svijesti i prepoznaju i označe slike kao slike, a ne kao činjenice ili stvarne događaje.
Takvo pažljivo, suosjećajno i ljubazno promatranje novi je način suočavanja s neželjenim
kognitivnim materijalom i razlikuje se od prošlih pokušaja da ih se riješimo ili nekako riješimo.
Osvrćući se na vježbu vozača autobusa, terapeuti mogu pomoći klijentima da te misli
identificiraju kao nasilnike koji ih neće skrenuti s kursa sve dok klijenti odluče ostati na vozačkom
sjedalu svog autobusa života i nastaviti svojim odabranim putem. U slučaju ove vježbe, to znači
nastavak vježbe, promatranje iskustva i uočavanje nasilničkih misli i osjećaja onakvima kakvi
jesu (samo misli i osjećaji). U sljedećem poglavlju,dajemo dodatne prijedloge kako bismo
pomogli klijentima da se povežu s neželjenim kognitivnim i emocionalnim materijalom kako
tijekom sesije tako iu situacijama svakodnevnog života.
Prije svake vježbe, pitajte klijenta za dopuštenje za nastavak i zamolite klijenta da li je voljan
nastaviti s vježbom ("Jeste li postavili svoj termostat spremnosti na visoko?"). Opći format za
vježbe FEEL slike sličan je interoceptivnim vježbama. Slikovne vježbe, međutim, obično su dulje i
treba ih nastaviti 5 minuta nakon točke u kojoj je slika živa. Ako slike nisu dovoljno žive,
razmislite o uključivanju novinskih priča o tragedijama, bolestima ili nesrećama kako biste
privukli slike. Također, filmovi ili fotografije mjesta ili ljudi mogu biti od pomoći. Nakon što
dobijete ocjene koristeći FEEL Imagery Record u nastavku, pitajte što klijenti doživljavaju.
Potaknite ih da primijete sve misli i osjećaje, priznaju njihovu prisutnost i ostanu s njima umjesto
da ih se pokušavaju riješiti ili odgurnuti.Zamolite ih da vide trebaju li misli, osjećaje i brige
promatrati kao neprijatelje ili im se mogu otvoriti i napraviti mjesta za njih, prihvaćajući ih i
dopuštajući im da budu, uvijek ih primjećujući onakvima kakvi jesu (samo misli i osjećaji), a ne
ono što im njihov um govori da jesu.
Opet, ako klijenti prijave ili pokazuju visoku razinu nevoljkosti, borbe ili izbjegavanja, tada bi
terapeuti trebali provoditi vođene vježbe OSJEĆAJA. Ove vježbe pomažu klijentima da stvore
prostor za svoju nelagodu, potiču ih da prihvate umjesto da se bore, i umanjuju sve evaluativne
misli koje klijenti prijavljuju, kao što je opisano u odjeljku interoceptivnih vježbi.
Neki klijenti mogu nastaviti prijavljivati nisku volju i visoke razine borbe i izbjegavanja bilo zbog
indukcije fizičkih simptoma ili indukcije slika. U tim slučajevima nastavite s ponovljenim
vježbama OSJEĆAJA u ovoj i narednim sesijama sve dok razina spremnosti klijenta ne bude 7 ili
viša, a razine borbe i izbjegavanja ne budu 3 ili niže prije prelaska na sljedeću vježbu. Također
budite sigurni da ove vježbe uokvirite u kontekstu prepreka vrijednom životu. Upamtite da se sve
ove vježbe odnose na kretanje prema sjeveru. Ne radi se o biti s tjeskobom i strahom radi
bivanja s tjeskobom i strahom. Vrijednosti pomažu kontekstualizirati vježbe OSJEĆAJA i dati im
značenje i pravu svrhu.
Suočavanje s nagonima za bijegom tijekom napadaja panike i OKP-a
Gotovo svi kognitivni bihevioralni programi za anksiozne poremećaje naglašavaju da je važno

spriječiti ponašanje bijega u prisutnosti visoke anksioznosti, kao što je tijekom napadaja panike.
Na primjer, kognitivni bihevioralni programi za OCD naglašavaju koliko je bitno da klijenti ne
poništavaju vježbe slikanja izloženosti provođenjem rituala ili drugih oblika neutralizacije. Te su
kompulzije funkcionalno oblici iskustvenog izbjegavanja i upravo su te vježbe osmišljene da
potkopaju. Tipična strategija koja se koristi unutar standardnog CBT-a je prvo saznati što klijent
obično radi kao odgovor na svoje nametljive slike (npr. kompulzije, neutralizirajuće ponašanje,
provjeravanje sigurnosti drugih, traženje uvjeravanja), a drugo uputiti klijenta da ne za
izvođenje tih reakcija tijekom ili nakon izlaganja slike. Razlog je taj što takve radnje potkopavaju
svako korektivno učenje koje bi moglo nastati izlaganjem slikama i služe za jačanje starih,
problematičnih obrazaca ponašanja.
Sprječavanje ponašanja pri bijegu
Iz ACT pristupa također je poželjno spriječiti ponašanje bijega kod klijenata s OCD-om ili tijekom
napadaja panike. Međutim, jednostavno upućivanje klijenta da ne sudjeluje u ritualu ili drugom
ponašanju bijega nije u skladu s ACT pristupom. Razlog je taj što je prisila već u tijesnoj
funkcionalnoj vezi s raznim opsesijama i s njima povezanim negativnim posljedicama.
Potiskivanje ili izbjegavanje elemenata može stoga dovesti do drugih nepoželjnih elemenata koji
su dio mreže odnosa. Zamolite klijente da se prisjete što se događa kada pokušaju ne misliti na
ružičaste slonove. Zapravo više razmišljaju o ružičastim slonovima. Najvažniji aspekt vježbi
OSJEĆAJA kod klijenata s OKP-om je sljedeći: dopustiti im da dožive nametljive ponavljajuće
misli, zajedno s porivom da djeluju na njih,zbog onoga što jesu — misli i osjećaja. Napori da se
potisnu ili neutraliziraju misli i porivi trebaju se ispitati radi njihove provedivosti i ublažiti.
Zamolite klijenta da se prisjeti što se događa kada se uključi u rituale u smislu svojih opsesivnih
misli i poriva (anksioznost se smanjuje na neko vrijeme, ali se napetost i poriv uvijek vraćaju).
Dakle, kompulzije ne funkcioniraju jer se opsesivne misli uvijek vraćaju i, što je još važnije, jer
te radnje ometaju živjeti cijenjen život.Dakle, kompulzije ne funkcioniraju jer se opsesivne misli
uvijek vraćaju i, što je još važnije, jer te radnje ometaju živjeti cijenjen život.Dakle, kompulzije
ne funkcioniraju jer se opsesivne misli uvijek vraćaju i, što je još važnije, jer te radnje ometaju
živjeti cijenjen život.
Zatim prijeđite na pomaganje klijentima da se odnose prema porivima iz svjesnog stava
prihvaćanja. Umjesto da klijentima daju upute da se ne upuštaju u kompulzivni ritual, terapeuti
mogu istražiti takve porive i koristiti metode defuzije tijekom FEEL slika. Ova je strategija
također relevantna za klijente s drugim anksioznim poremećajima, osobito kada prijavljuju
snažan nagon za bijegom iz situacije (npr. dok doživljavaju napadaj panike). Ako klijenti prijave
potrebu da operu ruke (OKP) ili napuste situaciju u kojoj doživljavaju tjeskobu, Hayes i suradnici
(1990.) preporučuju da klijente uvedete u te misli i pomognete im da se oslobode svojih misli.
Ovo je također dobra prilika za ponovno predstavljanje metafore Radio vijesti o tjeskobi iz Sesije
5 (vidi 9. poglavlje).Terapeuti mogu zamoliti klijente da čitaju tekst glasom voditelja vijesti kako
bi im pomogli ublažiti odnos misao-djelo, a pritom ne vjerovati sadržaju njihovih misli. Ako je
osoba zapravo namjeravaju pobjeći ili oprati ruke, nemojte to fizički sprječavati. Umjesto toga,
terapeuti bi mogli odgoditi takav bijeg govoreći nešto poput ovoga:
To je u redu. Mogla bi to učiniti. Želio bih da ostanete samo nekoliko minuta. I upravo ovdje i
sada, imamo priliku raditi na ovome — mislima i osjećajima povezanim sa željom da istrčimo iz
sobe [ili operemo ruke]. Ako odlučite ići, možete ići, iako upravo sada imate priliku, a ne
problem, da iskusite kako je to imati te misli i osjećaje u kontekstu volje da ih imate. Kako je
imati ih kad postavite termostat spremnosti na visoku razinu?
Vježba "Stavljanje misli i poriva na karte".

Hayes, Strosahl i Wilson (1999.) osmislili su još jednu jednostavnu vježbu defuzije koja pomaže
klijentima da stupe u kontakt s naporom koji je uključen u borbu protiv poriva i neželjenih misli,
umjesto da ih promatraju sa svjesnim prihvaćanjem. U ovoj vježbi terapeut zapisuje klijentov
poriv, brigu ili drugu neželjenu misao na indeksnu karticu. Zatim terapeut stavlja karticu na dlan
i traži od klijenta da pritisne karticu. Dok klijenti guraju, terapeut može prilagoditi snagu
njihovog guranja kako bi klijenti iskusili da se, kada guraju jače kako bi poriv ili misao nestali,
poriv ili misao također guraju jače. Nakon što skine karticu, terapeut zamoli klijenta da
jednostavno sjedi i ne radi ništa. Zatim terapeut stavlja karticu u krilo klijenta i traži od njih da
pogledaju karticu i tekst na njoj,i primijetite razliku u naporu između potiskivanja poriva i
jednostavnog prepuštanja i gledanja u njega.
Ove strategije mogu biti dovoljne da klijenti ostanu i ne počnu bježati. Cilj je držati ih što je dulje
moguće, a da ne izgleda kao da ih drži terapeut, te pomoći klijentu da se potpuno i bez obrane
uključi u iskustvo. Terapeuti bi trebali dobiti ocjene OSJEĆAJA i nastaviti uključivati klijenta u ovu
vježbu i dijalog sve dok ocjene spremnosti ne budu visoke, a ocjene borbe i izbjegavanja ne
padnu. Glavna svrha ovog dijaloga je podsjetiti klijente na vještine koje su naučili i pomoći im na
bilo koji način koji je prikladan da te vještine primijene u ovoj teškoj situaciji.
6. VJEŽBA ZA OSJEĆAJ (DOM)
§ Vježbajte vježbe prihvaćanja anksioznosti najmanje 20 minuta dnevno i nakon svake vježbe
ispunite vježbeni list.
§ Prakticirajte barem jednu interoceptivnu vježbu i/ili slikovnu vježbu po izboru klijenta 30
minuta dnevno. Osjećaji i/ili predodžbe izazvane vježbom trebale bi biti prepreka vrijednim
aktivnostima u životu klijenta.
§ Nastavite pratiti iskustva povezana sa tjeskobom i strahom koristeći obrazac LIFE.
§ Ispunite obrazac za dnevne ocjene ACT.
Odvojite trenutak da objasnite klijentima da je njihova praksa FEEL vježbi izvan terapije sastavna
komponenta tretmana i u konačnici važnija od rada tijekom sesije. Naglasite da je prava svrha
ovih vježbi tijekom sesije pomoći klijentima da se pomaknu i na kraju otpuste svoje prepreke
povezane s tjeskobom u situacijama stvarnog života. Vježbe se bave stvaranjem prostora za sva
neželjena iskustva koja su klijenti tako dugo izbjegavali. Ovaj prostor će im onda omogućiti da ih
anksiozni nasilnici u autobusu ne skrenu s kursa i da nastave sa zadatkom kreiranja svog života i
življenja. Svrha je naučiti raditi nešto drugačije od onoga što su radili. Umjesto da se bore sa
svojim umom i tijelom tijekom straha i tjeskobe, mogu se suočiti s tim iskustvima onakvima
kakvi jesu i onakvima kakvi jesu,dok ostaju na svom odabranom putu i rade sve stvari do kojih
im je stalo i koje žele.
Sličan proces je na djelu s FEEL praksom izvan terapije. U početku, takve vježbe mogu
jednostavno uključivati vježbanje s vježbama OSJEĆAJA koje se obrađuju u sesiji (npr. vježbanje
zadržavanja daha kod kuće). Izvođenje vježbi OSJEĆAJA u strukturiranom formatu u redovitim,
grupiranim intervalima (tj. nekoliko puta dnevno) i u ugodnom okruženju (npr. kod kuće) pomoći
će klijentima da nauče vještinu doživljavanja tjeskobe kakva ona jest. Zamolite klijente da slijede
isti opći postupak koji je korišten u sesiji. Podsjetite ih da je njihov zadatak vježbati svjesno
promatranje u prisutnosti strahovitih tjelesnih osjeta, misli ili slika tijekom vježbi OSJEĆAJA. U
nadolazećim tjednima na vježbama će koristiti iste vještine koje su vježbali kod kuće tijekom
vježbi svjesnosti. Osnovna ideja je promatrati, prihvatiti,i napravite mjesta za iskustva povezana
s tjeskobom, umjesto da ih potiskujete ili se s njima borite.
Povratak na jednostavnu metaforu učenja vožnje bicikla po prvi put može biti od pomoći da se
klijentima prenese važnost vježbe. Nitko ne nauči voziti bicikl prvi put kad pokuša i često taj
proces može biti bolan. Kako bismo malo olakšali učenje, dodali smo kotače za vježbanje. Praksa
kod kuće je analogna korištenju kotača za vježbanje pri učenju vožnje bicikla. Cilj je prvo naučiti
osnovne vještine prije nego što ih primijene u drugim situacijama i okruženjima koja su im
izazovnija i važnija. Ponovljenim vježbanjem klijenti mogu očekivati da će moći ukloniti kotače za
vježbanje i voziti se bez njih. U tom trenutku može biti još nekoliko neravnina i modrica na putu.
Podsjetimo se da čak i iskusni biciklisti ponekad padnu,ali više vremena provode na biciklu vozeći
se nego padajući na tlo.
Pitajte klijente jesu li voljni vježbati FEEL vježbe kod kuće bez obzira na to osjećaju li tjeskobu ili
uznemirenost zbog vježbi ili drugih stvari. Ako klijenti pokažu da su voljni to učiniti, pitajte ih
jesu li voljni voditi dnevnu evidenciju svoje prakse i aktivnosti pomoću obrasca vrijednih životnih
ciljeva koji se nalazi na kraju ovog poglavlja i na CD-u s knjigom. Ako se slažu, dajte im kopiju
obrasca i zamolite ih da na obrascu zapišu svoju obvezu vježbanja za svaki dan koji namjeravaju
vježbati. Klijent nosi ovaj obrazac kući i bilježi je li sudjelovao u aktivnosti i koliko je vremena
potrošio na svaku aktivnost. Također ocjenjuju koliko su tjeskobe doživjeli, koliko su bili voljni
doživjeti ono što su doživjeli,i koliko su se borili sa svojim iskustvom na početku i na kraju svake
aktivnosti koristeći istu ljestvicu od 0 (nisko) do 10 (visoko) kao na obrascima OSJEĆAJ. Tijekom
tjedna mogu bilježiti jesu li i koliko dugo vježbali svaki dan. Dajte klijentima sedam primjeraka
FEEL obrasca (jedan primjerak za svaki dan u tjednu). Ovaj obrazac pruža detaljnije informacije
o njihovim iskustvima tijekom tih vježbi.
Oba su obrasca osmišljena kako bi pomogla klijentima da prate svoju dnevnu praksu. Neophodno
je da terapeuti prenesu klijentima važnost pridržavanja obveza i svakodnevnog prakticiranja
vježbi OSJEĆAJA kao dijela te obveze. Terapeuti bi trebali rutinski prikupljati i pregledavati
evidenciju prakse na početku svake sesije. Pregledi prakse, zajedno s verbalnim izjavama kojima
se priznaje rad klijenta, služe za jačanje predanosti klijenta liječenju i nastojanja da se uvedu
značajne životne promjene. Terapeuti koji ne pregledavaju ili ne raspravljaju o aktivnostima
kućne prakse šalju svojim klijentima poruku da takav rad između seansi nije važan—pa se klijenti
mogu pitati, zašto se truditi raditi to?
Na kraju, i možda najvažnije, moramo naglasiti važnost održavanja konteksta usmjerenog na
vrijednosti za vježbe OSJEĆAJA. Ove i mnoge vježbe koje dolaze osmišljene su kako bi pomogle
klijentima da koriste svoje ruke i stopala da se kreću u smjeru vrijednih životnih potraga,
umjesto da troše svoje vrijeme pokušavajući se riješiti tjeskobnih misli i osjećaja. Ako terapeuti
ne povežu takve vježbe s klijentovim vrijednostima i ciljevima (kratkoročnim i dugoročnim), tada
će vježbe OSJEĆAJA izgledati, osjećati se i zvučati kao maskirano izlaganje. Klijenti se, zauzvrat,
mogu s pravom pitati: “Zašto bih prolazio kroz više boli i patnje? Već imam dosta toga u životu.”
Stoga predlažemo da terapeuti jasno povežu vježbe OSJEĆAJA s vrijednostima i ciljevima klijenta
i potiču klijenta da učini isto s kućnom praksom.Zadržavanje fokusa na vrijednostima služi
dostojanstvu tretmana. Na primjer, klijent može primijetiti kako njezine reakcije na vrtoglavicu i
otežano disanje smetaju da napusti kuću i radi ono do čega joj je stalo. Tijekom vježbi
OSJEĆAJA, ova se klijentica može usredotočiti iz suosjećajne perspektive na misli i osjete
izazvane voljnom hiperventilacijom, dok pomno pazi na ono što bi željela učiniti sa svojim
rukama i nogama kada se takvi osjećaji ponovno jave. Prava nagrada ovdje je kretati se
otvoreno, dragovoljno, s osjećajem i svrhom u smjeru onoga što je najvažnije u životu klijenta.
Upravo o tome govore vježbe FEEL i ovaj program liječenja.Tijekom vježbi OSJEĆAJA, ova se
klijentica može usredotočiti iz suosjećajne perspektive na misli i osjete izazvane voljnom
hiperventilacijom, dok pomno pazi na ono što bi željela učiniti sa svojim rukama i nogama kada
se takvi osjećaji ponovno jave. Prava nagrada ovdje je kretati se otvoreno, dragovoljno, s
osjećajem i svrhom u smjeru onoga što je najvažnije u životu klijenta. Upravo o tome govore
vježbe FEEL i ovaj program liječenja.Tijekom vježbi OSJEĆAJA, ova se klijentica može
usredotočiti iz suosjećajne perspektive na misli i osjete izazvane voljnom hiperventilacijom, dok
pomno pazi na ono što bi željela učiniti sa svojim rukama i nogama kada se takvi osjećaji
ponovno jave. Prava nagrada ovdje je kretati se otvoreno, dragovoljno, s osjećajem i svrhom u
smjeru onoga što je najvažnije u životu klijenta. Upravo o tome govore vježbe FEEL i ovaj
program liječenja.i s osjećajem i svrhom u smjeru onoga što je najvažnije u životu klijenta.
Upravo o tome govore vježbe FEEL i ovaj program liječenja.i s osjećajem i svrhom u smjeru
onoga što je najvažnije u životu klijenta. Upravo o tome govore vježbe FEEL i ovaj program
liječenja.

Stvaranje Fleksibilnih Obrazaca Ponašanja Kroz Vrijednosno Vođeno Izlaganje - DJELUJ Liječenje Anksioznosti - Terapija Prihvaćanja I Predanosti Za Anksiozne Poremećaje

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Stvaranje Fleksibilnih Obrazaca Ponašanja Kroz Vrijednosno Vođeno Izlaganje - DJELUJ Liječenje Anksioznosti - Terapija Prihvaćanja I Predanosti Za Anksiozne Poremećaje

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

25. 12. 2022.

Terapija prihvaćanja i predanosti za anksiozne

2. _Pregled dnevne prakse (5 min.)

o Vježba za vozača autobusa

o Vrste interoceptivnih vježbi OSJETA

o Život u obliku punog iskustva (LIFE).

Započnite sesiju vježbom centriranja opisanom u 1. sesiji.

3._EMOCIONALNA VOLJNOST (5–10 MIN.)

Vježba za vozača autobusa

Klijent: Ne kamo sam išao! Ne vidim više ni cestu ispred sebe.

Pružanje klijentima temeljitog obrazloženja za vježbe OSJEĆAJA predstavlja priliku za terapeuta i

Isto je i s anksioznošću. Obrana od vlastitih iskustava ima tendenciju poticanja negativnih

§ GAD—biti otkriven kao lažan ili nesposoban

Terapeuti trebaju imati na umu da kontekstualni učinci mogu modulirati reaktivnost na

Provedba vođene vježbe OSJEĆAJA

Terapeut: [traži svih pet ocjena OSJEĆAJA]

1. _Vježbajte interoceptivne vježbe OSJETA ispred zrcala u punoj veličini.

Značenje katastrofične slike obično se odnosi na klijentov osjećaj samosposobnosti. U upravo

Gotovo svi kognitivni bihevioralni programi za anksiozne poremećaje naglašavaju da je važno

Vježba "Stavljanje misli i poriva na karte".

You might also like