TEHNIČKO VELEUČILIŠTE U ZAGREBU

POLITEHNIČKI SPECIJALISTIČKI DIPLOMSKI STUDIJ

Specijalizacija informatika

Nikola Ožanić

SNIMANJE MANJEG GLAZBENOG

SASTAVA U TONSKOM STUDIJU

SEMINARSKI RAD

Zagreb, Kolovoz, 2022

Sadržaj
1. Uvod 2

2. Tonski studio 2

3.1. Kontrolna soba 3

3.2. Soba za snimanje 3

3. Proces snimanja i obrade zvuka 4

4.1. Priprema 4

4.2. Snimanje 4

4.3. Nadosnimavanje 5

4.4. Editiranje zvuka 5

4.5. Masteriranje 6

4. Praktični dio 6

5. Popis literature 7
 1. Uvod

Prvi uređaj koji je mogao zabilježiti zvučne valove bio je phonoautograph francuskog
izumitelja Leona Scotta iz 1856g., a nastavio se na rad mnogih znanstvenika koji su proučavali
zvuk i njegova svojstva još od grčkog filozofa Pitagore. Uređaj koji je mogao zapisati i
reproducirati zvuk po prvi puta bio je phonograph Thomasa Edisona iz 1876. godine s kojim
započinje industrija proizvodnje gramofonskih ploča. [1] Te prvobitne ploče su snimane na
način da je tehničar metalnim lijevkom usmjeravao zvuk na dijafragmu koja je mehanički bila
spojena direktno na iglu za urezivanje signala na sloj voska, koji se vrtio na disku. Tehničar je
morao znati odabrati pravu veličinu lijevka i dijafragmu odgovarajuće tvrdoće s obzirom na to
koji instrument je snimao, također je trebao odabrati i pravu iglu te znati napraviti kvalitetnu
smjesu voska. Nakon snimanja je vizualno pregledavao urezane brazde jer ne postoji način da
se presluša snimka direktno s voska. Izumom mikrofona, uvođenjem konzola za miksanje te
izumom uređaja za višekanalno snimanje na magnetnu traku polako se približavamo načinu
snimanja glazbe kakav se danas koristi u tonskom studiju. [2]

Dok se u početku glazba izvodila uživo a cijeli orkestar je bio pokriven sa svega nekoliko
mikrofona, glavni izazov je bio naći prostor adekvatnih akustičnih svojstava te postaviti prave
mikrofone na idealnu poziciju kako bi dobili što kvalitetniju snimku. Osim samih instrumenata
snimao se i odziv prostorije koji je snimkama davao poseban ugođaj. [2] [3] U današnjim
tonskim studijima tehnologija nam daje gotovo neograničene mogućnosti pa možemo snimati
na način da snimamo instrument po instrument, digitalno kreiramo nove instrumente,
dodajemo razne efekte i od svega toga napravimo finalnu snimku. [2] [4] [5]

2. Tonski studio
Tonski studio posebno je dizajnirani prostor s akustičnim svojstvima takvim da nam
omogućava hvatanje i snimanje najbolje moguće zvučne slike. Dvije glavne prostorije koje
mora imati svaki studio su kontrolna soba i glavni studio za snimanje. Osim glavnog studija
postoje i manje, zvučno izolirane prostorije, koje nam služe za snimanje instrumenata ili vokala
koji svojom glasnoćom previše odskaču od većine pa ih se mora snimati u zasebnoj prostoriji.
Poželjno je da studio ima i sanitarne prostorije, kuhinju, dnevni boravak te ovisno o afinitetu
vlasnika i dodatne prostorije koje pridonose kvaliteti boravka u studiju. [5] [6] Tonski studio
mora biti dobro zvučno izoliran od okoline kako bi u njemu mogli raditi u bilo koje doba dana
i noći a da ne smetamo nikome te isto tako da vanjska buka ne bi ometala rad u studiju. [5]

Veličina tonskog studija ovisi o samoj namjeni. Studio koji je namijenjen za snimanje cijelih
orkestara biti će veći površinom i volumenom prostorije, dok studio koji je namijenjen za
snimanje manjih sastava može biti manji. Tonski studio koji je pak namijenjen za snimanje
filmske sinkronizacije, vokala, ili nadosnimavanje pojedinih instrumenata može se sastojati
samo od kontrolne sobe i jedne manje prostorije za snimanje. [6]

Razvojem tehnologije oprema za tonski studio postaje dostupna širem krugu ljudi pa se u novije
vrijeme glazba sve više snima u takozvanim kućnim studijima. Taj trend započeo je 70-ih
godina prošlog stoljeća kada firme Tescam i Teac proizvode prve dostupne magnetofone za
višekanalno snimanje, a svoju ekspanziju je doživio 90-ih godina razvojem digitalnih

2
tehnologija. Kombinacijom kvalitetne opreme i vještinom tehničara, u kućnom studiju moguće
je ostvariti snimke koje svojom kvalitetom puno ne zaostaju od snimaka dobivenih u
profesionalnom studiju. [7] [8] [9]

Zbog popularnosti sastava koji su u njima snimali, mnogi studiji stekli su kultni status te osim
što se u njima snima glazba postali su kulturni spomenici koji privlače veliki broj turista.
Najpoznatiji takvi studiji su Abbey Road u Londonu Chess Records u Chicagu i Sun Record
Company u Memphisu. [10]

3.1. Kontrolna soba

Kontrolna soba ima nekoliko osnovnih funkcija: u njoj se tijekom snimanja radi usmjeravanje
zvuka na pojedine monitore, slušalice te opremu za snimanje, editiraju se snimljeni kanali i
radi postprodukcija te u njoj preslušavamo radne materijale. Mora biti dobro izolirana od
vanjske buke i za razliku od sobe za snimanje mora davati što manji akustički odjek, mora biti
„gluha“. Smanjeni akustički odjek se traži jer u njoj preslušavamo snimljeni materijal i ne
želimo da nam soba svojom akustikom utječe na doživljaj slušanja.

Snimljene materijale slušamo preko zvučnika koji se zovu monitori, oni se razlikuju od
zvučnika za kućnu upotrebu po svojim zvučnim karakteristikama, frekvencijski odziv im mora
biti podjednak u cijelom spektru frekvencija kako bi što vjernije reproducirali snimljeni
materijal. Uglavnom imaju u sebi ugrađeno pojačalo tzv. „aktivni monitori“ te moraju biti veće
snage jer se koriste u prostoriji koja apsorbira većinu zvuka.

U kontrolnoj sobi je osim opreme za editiranje smještena i oprema za snimanje, to mogu biti
analogni uređaji za snimanje na magnetsku traku ili digitalni DAW (digital audio workstation).
Praksa je da se uređaji koji stvaraju dodatnu buku i toplinu, pojačala, kompjuteri, napajanja i
sl. smještaju u zasebne prostorije dok su kontrolna sučelja za takvu opremu smještena unutar
kontrolne sobe. [5] [6] [11]

3.2. Soba za snimanje

Soba za snimanje za razliku od kontrolne sobe zahtjeva malo drugačija akustička svojstva. I
ona mora biti izolirana od vanjske buke, ali dozvoljava se određen stupanj refleksije zvuka
kako bi se na snimci dobio prirodni ambijent. Koliko zvuka će se reflektirati, a koliko
apsorbirati, reguliramo pomoću zidnih obloga, apsorbera, koji apsorbiraju zvuk i difuzora koji
ga odbijaju, ali isto tako i raspršuju u više smjerova.

Kako bi se smanjila jačina rezonancije na pojedinim frekvencijama sobe se projektiraju na

način da se izbjegavaju paralelni zidovi i zidovi pod pravim kutom. Također se i strop izvodi
na način da je jedna strana prostorije viša a druga niža. Pod u prostoriji mora biti čvrst, ali isto
tako ne smije prenositi vibracije. Neželjene vibracije mogu pokupiti osjetljivi mikrofoni te one
ostaju zabilježene na snimci. [5] [6] [11]

3
 3. Proces snimanja i obrade zvuka
Sam proces nastanka snimke glazbenog djela možemo podijeliti u pet osnovnih koraka:
priprema, snimanje, nadosnimavanje, editiranje i mastering. [6]

4.1. Priprema

U procesu pripreme moramo točno definirati koji nam je cilj, na koji način ga želimo postići te
dobro pripremiti glazbenike da se u studiju ne gubi vrijeme na suvišna ponavljanja radi grešaka
u sviranju. Također je važno procijeniti financijske mogućnosti, troškove studija te hoće li naš
budžet biti dostatan za dovršenje projekta. [6]

4.2. Snimanje

Kod snimanja manjeg glazbenog sastava možemo odabrati između dva načina na koji želimo
snimati ili napraviti kombinaciju ta dva načina. Prvi način je snimanje cijelog sastava uživo a
drugi način je snimanje svakog instrumenta posebno te naknadno kreiranje pjesme koristeći
dostupnu tehniku. Kod snimanja uživo moramo imati prostoriju dosta veliku da u nju stane
cijeli sastav, također instrumenti moraju biti dovoljno odmaknuti jedan od drugoga kako bi se
spriječilo da se u pojedinom kanalu čuju i ostali instrumenti. Ukoliko je potrebno koristimo i
zvučne pregrade kako bi što više izolirali pojedini instrument. Tu problem stvaraju najviše
instrumenti koji su glasniji, naprimjer bubnjevi. Cilj nam je da u svakom snimljenom kanalu
imamo što manje „curenja“ ostalih instrumenata kako bi nam naknadna obrada snimke bila što
jednostavnija. Primjer „curenja“ je kada naprimjer snimamo sastav uživo i dobijemo odličnu
snimku na kojoj su svi sudionici odsvirali najbolje šta su mogli ali je bubnjar dva puta zakasnio
sa udarcem po čineli, taj zvuk činele je zabilježen i u drugim mikrofonima u prostoriji i gotovo
nemoguće ga je naknadno izvaditi iz snimke. Tada možemo reći da je imamo „curenje“ činele
u ostale kanale.

Prednosti snimanja uživo su to što kada glazbenici sviraju zajedno imamo prirodnu interakciju
između instrumenata, oni sami tokom svirke kompenziraju promjene u tempu, a cijela snimka
zvuči kompaktnije i prirodnije. Ukoliko se snima u akustički kvalitetno napravljenoj prostoriji,
uhvati se i odziv same prostorije, snimka dobije prirodnu prostornost pa ne moramo kasnije
dodavati puno efekata kako bi dobili zadovoljavajuću snimku. [4]

Drugi način snimanja je da se snima svaki instrument posebno pa se dobivene snimke naknadno
montiraju i obrađuju kako bi se od njih dobila konačna verzija snimke. Mane ovakvog načina
snimanja su što je teže dobiti da snimljene dionice zvuče kompaktno i prirodno nakon što se
uklope zajedno. Tu tehničari imaju puno više posla u naknadnoj obradi materijala nego kod
snimanja uživo. Ukoliko se obrada snimljenog materijala ne odradi kako treba, dobije se loš
konačni snimak koji zvuči umjetno i neprirodno.

Prednosti snimanja jednog po jednog instrumenta su te što nam za takav način snimanja nije
potreban veliki studio već se svo snimanje može odraditi u jednoj manjoj prostoriji. Svaki
instrument se snima zasebno pa nemamo „curenja“ neželjenih zvukova u snimljeni kanal što
nam daje veće mogućnosti kod kasnije manipulacije. Pošto se snima u gluhoj komori snimci
dobivenoj na ovaj način fali prostornosti te ona zvuči pomalo neprirodno, tehničar je onda taj
koji snimci daje život. On odlučuje koji instrument će biti ispred a koji iza u miksu, smješta
instrumente lijevo i desno u stereo zvučnoj slici i naposlijetku sve smješta u neki prostor

4
dodavajući efekt koji želi. Kod snimanja jednog po jednog instrumenta možemo raditi i nove
aranžmane, neki snimljeni dio možemo kopirati i iskoristiti na drugom mjestu u pjesmi. [4]

Bez obzira na koji način snimamo važno je pri snimanju odabrati odgovarajuće mikrofone i
znati ih postaviti na pravo mjesto u odnosu na instrument koji se snima. [2] [12] Postoje razne
vrste mikrofona no za snimanje glazbe u studiju najčešće se koriste kondenzatorski mikrofoni
i elektrodinamički mikrofoni sa vrpcom ili zavojnicom. [13] [14]

4.3. Nadosnimavanje

Ukoliko je potrebno, nakon obavljenog snimanja svih kanala, možemo raditi nadosnimavanje,
to je proces u kojem ponovo snimamo neke dionice kojih u izvornoj snimci nema, naprimjer
ako želimo dodati energije u live snimku koju smo snimili, možemo ponovo snimiti neke
instrumente i vokale i dodati ih na postojeću snimku, na taj način snimka dobije na punini i
kvaliteti. Vrlo često se nadosnimavaju i duplaju prateći vokali, tu se pazi da ista osoba ne
ponavlja svoju dionicu već dionicu nekog drugog vokala kako bi se izbjeglo da snimka zvuči
umjetno. Ako producent recimo primijeti da ritam sekcija zvuči neadekvatno mogu se
nadosnimiti dodatni instrumenti, konge ili perkusije kako bi se snimka popunila.
Nadosnimavanje se može raditi i kasnije u bilo kojoj fazi produkcije. [11]

4.4. Editiranje zvuka

Editiranje snimljenih materijala možemo podijeliti u dvije osnovne cjeline, editiranje u svrhu
korigiranja i editiranje koje ima za cilj kreiranje novih zvukova i cjelina. Osnovna razlika
između ta dva načina editiranja je u namjeri. Kod korigiranja namjera nam je popraviti greške
nastale u procesu snimanja i dobiti najbolju moguću verziju dok kod kreativnog editiranja
uzimamo snimljeni dio i od njega kreiramo nešto novo. Postoji još i editiranje s ciljem
restauracije starijih snimaka, no ono nije u fokusu ovog seminarskog rada. Neki od softwarea
koji se koriste za editiranje i miksanje su Pro Tools, Logic Pro, Cubase, i Studio One. [15]

Osnovne operacije kod korektivnog editiranja su rezanje, kopiranje, lijepljenje. Ovim

operacijama izrezujemo pojedine dijelove snimljenog materijala i pomičemo ih u vremenu
kako bi uklonili greške u kašnjenju ili ako je nešto pre rano odsvirano. Ako naprimjer
primijetimo da je pjevač u prvom refrenu dobro otpjevao prvi dio, a u drugom refrenu je taj dio
otpjevan loše možemo dobro otpjevani dio ubaciti na bilo koji dio snimke i na taj način
popraviti samu snimku. U ovoj fazi radi se i poravnavanje glasnoće. Ako su neki dijelovi
pretiho ili preglasno odsvirani to se poravnava koristeći funkciju „gain“. U osnovne korekcije
spada i ugađanje tonova po visini. Vokal može otpjevati pojedine tonove van tonaliteta ili neki
od instrumenata može biti krivo naštiman u odnosu na ostale te se takve pogreške ispravljaju
funkcijom Pitch Correct. [15] [16]

Nakon šta se naprave osnovne korekcije prelazimo na fazu miješanja kanala, tzv. miksanje, u
ovoj fazi podešavamo glasnoću instrumenata i pozicioniramo ih panoramski lijevo ili desno.
Prvo se radi grubi miks i panoramsko pozicioniranje. Cilj ove faze je da se ugrubo podese
glasnoće pojedinih instrumenata te da se instrumenti pozicioniraju lijevo i desno u prostoru.
To nam daje podlogu za narednu fazu u kojoj dodajemo efekte i radimo završni mix. [16]

5
 4.5. Masteriranje

Masteriranje, eng. mastering, je faza u kojoj se konačni miks završno obrađuje i prilagođava
kako bi snimka što bolje zvučala na različitim sistemima za slušanje, stereo linija, autoradio,
slušalice i sl.. U ovoj fazi nastaje završna „master“ snimka koja se prosljeđuje dalje,
proizvođačima CD-a ili LP-a, stavlja na online servise za skidanje glazbe ili šalje na neku drugu
lokaciju ovisno o tome čemu je snimka namijenjena. Masteriranje se izvodi na način da se
snimka kritički preslušava na nekoliko različitih audio sustava te iskusni mastering inženjeri
odlučuju koja završna podešenja je potrebno napraviti. U ovoj posljednjoj fazi svi snimljeni
kanali se stapaju u dva kanala za stereo reprodukciju ili u više kanala za surround zvuk. [11]
[16] [17]

4. Praktični dio
U ovom dijelu rada opisati ćemo postupak snimanja dvije pjesme „Sat“ i „Prazni restoran“
glazbenog sastava „Doktor Brod“ koje su snimljene u tonskom studiju „Sunday Studios“ u
Sv. Nedjelji pod vodstvom audio inženjera S____ P_____.

Skladbe su snimljene u sastavu:

– Vokal
– klavijature, Nord 2
– klasična gitara
– električna gitara, Squier Stratocaster

Snimanje je proteklo na način da je sastav skladbe snimio uživo u studiju te su na postojeću

snimku naknadno nadosnimljeni vokali. Za snimanje vokala je korišten mikrofon Neumann
CMV563, klavijature su bile spojene direktno u mix pult dok je klasična gitara bila ozvučena
mikrofonom Neumann KM84. Električna gitara bila je spojena u pojačalo Vox AC30, bez
ikakvih efekata i ozvučena mikrofonom Beyerdynamic m160.

Svi mikrofoni i klavijature bili su spojeni u mix pult Studer 963. Od analogne opreme su
korišteni još i efekti reverb EMT 140 te kompresori UREI 1176 i Teletronix LA2A. Signal iz
miksete je za vrijeme snimanja bio distribuiran na slušalice svakom glazbeniku, koje su
služile kao monitori i u zvučnu karticu Antelope Audio. Zvučna kartica nam omogućava da
više kanala snimimo na računalo a ujedno služi i kao konverter iz analognog u digitalni
format. Svi kanali su se snimali sa „sample rate“ 88.2 khz, 32 bita.

Nakon snimanja svih kanala u softveru Cubase 9.5 rađeni su osnovni oblici editiranja. Neki
dijelovi snimke su se rezali i umjesto njih se lijepili drugi, pojedini dijelovi su se ubrzavali ili
usporavali, popravljala se intonacija, poravnavale su se greške u tempu i ispravljale na
vremenskoj crti. Tako editirana snimka se opet puštala u pult na kojem se radio miks i
dodavali su se efekti te su se ponovo editirani kanali snimali na hard disk.

Gotovi miks je poslan na mastering u studijo Mercury Mastering, master inženjer bio je
Blake Lively. U fazi masteringa je „sampe rate“ spušten na CD format 44,1 khz, 16 bita.

Završni proizvod može se poslušati na https://doktorbrod.bandcamp.com/

6
 5. Popis literature

[1] D. Morton, Sound Recording: The Life Story of a Technology, Greenwood Publishing Group, 2004.

[2] S. S. Horning, »Engineering the Performance: Recording Engineers, Tacit Knowledge and the Art of
Controlling Sound,« Social Studies of Science, svez. 34, br. 5, pp. 703-731, 2004.

[3] M. T. Putnam, »A Thirty-Five Year History and Evolution of the Recording Studio,« Audio Engineering
Society, Los Angeles, 1980.

[4] F. Barracco, » Recording "Live in the Studio",« SAE Institute, London, 2012.

[5] P. Newell, Recording Studio Design, Oxford: Elsevier, 2003.

[6] D. M. Huber i R. E. Runstein, Modern Recording Techniques, Burlington: Elsevier, 2005.

[7] A. Pras i C. Guastavino, »The impact of technological advances on recording studio practices,« ournal of
the American Society for Information Science and Technology, svez. 64, br. 3, pp. 612-626, 2013.

[8] A. K. Groenningsaeter, Musical bedroom: Models of creative collaboration in the bedroom recording
studio, Queensland: Queensland University of Technology, 2017.

[9] R. Gervais, Home Recording Studio: Build It Like the Pros, Boston: Course Technology, 2011.

[10] E. Bates, »What Studios Do,« CUNY Graduate Center, New York, 2012.

[11] M. Zager, Music Production A Manual for Producers, Composers, Arrangers, and Students, London:
Rowman & Littlefield, 2021.

[12] A. Case, »Recording Electric Guitar— The Science and The Myth,« Journal of Audio Engineering
Society, svez. 58, br. 1/2, 2010.

7
[13] M. Kovačević, »Mikrofoni,« Sveučilište u Splitu, Prirodoslovno-matematički fakultet, Split, 2021.

[14] F. Rumsey i T. Mc Cormick, Sound and Recording Applications and Theory, New York: Routledge,
2021.

[15] S. Langford, Digital Audio Editing, New York: Focal Press, 2014.

[16] K. Perhoč, »Aranžiranje i glazbena produkcija starogradske pjesme "Ne vrijedi plakati",« University
North / Sveučilište Sjever, Varaždin, 2016.

[17] S. Savage, The Art of Digital Audio Recording, New York: Oxford University Press, 2011.