Sveučilište u Zadru

Odjel za povijest
Student: Ivan Kačmarčik
Kolegij: Hrvatska povijest nakon 1945.
Mentor/Nositelj Kolegija: Dr. Sc. Zlatko Begonja

Seminarski rad
Hrvatsko proljeće – značaj i odjeci

Zadar, Travanj 2021.

1
Sadržaj
Uvod............................................................................................................................................................3
1.Političke odluke i neprilike 1945.- 1965....................................................................................................4
1.1 Poslijeratne godine i sukob sa SSSR-om.............................................................................................4
1.2 Pogledi prema zapadu i reformiranje socijalizma..............................................................................5
1.3 Ekonomska liberalizacija i buđenje nacionalnog pitanja....................................................................6
3. Brijunski plenum i Hrvatsko proljeće.......................................................................................................7
4. Slom Hrvatskog proljeća.........................................................................................................................8
Zaključak......................................................................................................................................................9
Literatura...................................................................................................................................................10

2
Uvod

Hrvatsko proljeće je nacionalni pokret koji nastaje u razdoblju od 1966. i traje do 1971. godine.
Pokret je igrao važnu ulogu u razvijanju Hrvatske države i njezinog naroda pa kao takav
potrebno je navesti njegova obilježja i posljedice kao što će biti u slučaju ovoga rada. Cilj rada je
predočiti ne samo pokret kao takav, nego je potrebno objasniti kondekst vremena u kojem je
nastao jer da razumijemo cilj pokreta trebamo znati i razlog njegovog nastajanja. Uz pomoć
prikupljene literature i izvora sagradit ću sliku liberalnog i nacionalnog pokreta koji je zadobilo
ime „Hrvatsko proljeće“ te kako je on pridonijeo hrvatskoj politici i povijesti. Također ću se
osvrnuti kakav značaj je on imao na Hrvatski narod pa tako i na međunarodnu scenu. Knjiga dr.
Sc. Ante Batovića „Hrvatsko proljeće i svijet, Hrvatska u vrtlogu svjetskih zbivanja 1966.-1972.
“ (tiskano u Zadru 2019.) uvelike mi je pomogla sa pisanjem ovog rada. Djelo je pojašnjenje
bitnih događaja Hrvatske i Jugoslavenske političko-nacionalne scene kasne polovice 1960-ih i
rane polovice 1970-ih. Razlog zašto je baš ovo djelo na prvom mijestu kada dolazi do učenja
Hrvatskog položaja druge polovice 20-og stoljeća je taj da se ne bavi isključivo samo unutarnjim
hrvatskim pitanjima i problemima, nego kako su događaji iz okoline formirali jugoslavensku
državnu strukturu pa tako i Hrvatsku. Drugo djelo s kojim sam se služio kao pomoć u pisanju je
knjiga Wollfy-a Krašića „Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija“ tiskana u Zagrebu
2018. godine. Kao i u slučaju sa prethodnim djelom, Krašić piše o hrvatskoj politici 1960-ih i
1970-ih. Tema koja je po njemu veoma zapuštena i o kojoj se veoma malo zna. Knjiga je
analitička i utemeljena. Pošto se radi o politici države koja je bila pod pritiskom komunističkog
režima nije lagan zadatak bio autorima iznijeti znanstvene činjenice bez kojih radovi ne bi bili

3
valjani. Kao treće i posljednje djelo koje sam koristio kao pripomoć u pisanju je knjiga/interviju
Josipa Šentije sa Mikom Tripalom. Djelo pod nazivom „Razgovor s Mikom Tripalom o
Hrvatskom proljeću“ izdalo je Profil International d.o.o Zagreb. Ante „Miko“ Tripalo je bio
Hrvatski političar i pripadnik Hrvatskog proljeća. Djelo se sastoji od mnoštva razgovora
snimljenih u njegovom domu. Središnje pitanje je bilo: nacionalna ili složena država? Djelo je
kronološki objasnilo tijek događaja hrvatske politike od 1960-ih do sredine 1970-ih godina.

1.Političke odluke i neprilike 1945.- 1965.

1.1 Poslijeratne godine i sukob sa SSSR-om

Komunistička Jugoslavija nastaje 1945. godine i već kao takva dobiva na svojoj posebnosti kada
dolazi do državnog uređenja. Vladao je strogi antifašistički režim koji je u potpunosti preuzeo
vlast nad svim teritorijalnim jedinicama. Iako zapadne savezničke snage nisu bile sklone
komunističkim ideologijama, pružali su potporu Josipu Brozu Titu i njegovim snagama zbog
njihove aktivnosti protiv Sila Osovine. 1944. sovjetske snage dolaze pred granicu istočne
Jugoslavije i traže od AVNOJ-a dopuštenje za vršenje operacija na području države s ciljem
oslobađanja istočnog dijela skupa s Beogradom. Moskovski ugovor sklopljen 1944. između
britanskom premijera Winstona Churchilla i vođe Sovijetske Rusije Staljina, dogovorio je
podjelu utjecaja njihovih zemalja na Jugoslaviju 50:50 što je odgovaralo Staljinu jer je priznato
da su njihovi interesi uočeni na Balkanskom poluotoku. No za razliku od Poljske, Bugarske,
Mađarske i ostalih europskih zemalja sa uspostavom komunizma, Jugoslaviji nije bilo potrebno
više godina za uspostavom, nego je već tijekom samog rata komunistički pokret zauzeo svoj
vodeći položaj pa stoga Tito nije morao biti ovisan o vanjskim utjecajima. Nakon sporazuma
Tito-Šubašić, Beogradskim sporazumom sukladno sa odlukom AVNOJ-a 1. Studenog 1944.
odlučeno je da kralj Petar se ne vraća u Jugoslaviju te da preda ovlasti Kraljevskom namjesništvu
koja 3 člana on imenuje. Također je donesena odluka radi osnivanja jedinstvene vlade, pa tako
dolazi do osnivanja Privremene narodne vlade Demokratske federativne Jugoslavije koja se
formirala iz redova Narodnog komiteta oslobođenja Jugoslavije i kraljevske izbjegličke vlade.
Kada je došlo do izbora i smijenjivanja monarhije Jugoslavija je bila ispred ostalih

4
komunističkih zemalja. Nakon rata dolazi do formiranja strogog komunističkog režima na kojeg
su se ugledali prema Sovjetskom programu. Centralizirana ekonomija i jaka industrijalizacija
prednjačili su u gospodarskom planu. Odlučeno je da se udio poljoprivrede smanjuje, a industrija
poveća koja bi naravno bila pod direktnim upravljanjem i nadzorom partije. Po ugledu na SSSR,
Jugoslavia donosi ustav 1946. ili tzv. Staljinovim ustavom donosi se odluka o formiranju nove
države kao federacija šest republika i 2 autonomne pokrajine koje su se nalazile u području
Srbije, Vojvodina i Kosovo. Dolazi do prvih problema unutar države zbog proglašenja
Vojvodine autonomnom pokrajinom jer se Srbija pozvala na srpsko stanovništvo koje se nalazi
na tom području, što Hrvatskoj ne znači ništa pošto ima etničko i povijesno pravo na Srijem koji
se na tom području nalazi.

Nedugo nakon formiranja Jugoslavije dolazi do prvih sukoba između Sovjetskog saveza i
Jugoslavije. U suradnji dviju komunističkih zemalja nastala je izgradnja Informacijskog biroa
komunističkih partija ( Informbiro), osnovan u Poljskoj 1947. godine. Informbiro je trebao
predstaviti kontru na američki Marshallov plan, financijski plan pomaganja i jačanja ratom
pogođenih zapadnih europskih zemalja. Plan je također zalagao uvođenje demokratske politike te
tako zadati udarac komunisičkim težnjama u Europi. Sukob Staljina i Tita dolazi na vidjelo u
veljači 1948. godine kada Staljin saziva sastanak u Moskvi na kojeg su pozvani jugoslavenski i
bugarski državnici zbog ne dogovaranja s Staljinom vezano za vanjsku politiku. Na sastanku
Staljin neočekivano zalaže ujedinjenje Bugarske sa Jugoslavijom te zamjera Titu što pomaže
Albaniji tj. grčke komuniste. Jugoslavija smatra da pošto je Bugarska pod strogim obzorom
Sovjetskog saveza potezom ujedinjenja Staljin pokušava nametnuti svoj autoritet u Jugoslaviji.
Stoga oni odbijaju njegov prijedlog te zanemarivaju njegovo nezadovoljstvo sa odlukama u
Albaniji. U ožujku KPJ optužuje sovjetsko vodstvo radi nastojanja pritiska na Jugoslaviju koji ne
uvažava njihove interese. Kao odgovor Centralni komitet sovjetske Komunističke partije
proglašava jugoslavensko vodstvo za anti-sovjetsko ponašanje. Brojne posljedice nastaju no
najizraženija je zaustavljanje pregovora trgovačkog sporazuma između Sovjetskog saveza i
Jugoslavije.

1.2 Pogledi prema zapadu i reformiranje socijalizma

5
Nakon sukoba sa Sovjetskim savezom bilo je za očekivati da Tito i ostatak jugoslavenskog
vodstva se adaptira i zatraži nove ekonomske sile radi postizanja boljih društvenih rezultata. No
prelazak Jugoslavije sa jedne strane na drugu nije bio lagan zadatak. Velik broj prethodnih
događaja imao je posljedice na njihove odnose i nije obećavao dobre rezultate. Jugoslavija još od
vremena Nacističke Njemačke vuće strah od zapadnog utjecaja. Potom je Tito odbacio
Marshalov plan, pomagao je Grčkim komunistima, Pariška mirovna konferencija bila je izvor
sukoba zapada sa Jugoslavijom po pitanju Trsta i Jugoslavensko-Talijanske granice. Međutim
kada je počelo biti jasno da Titov i Staljinov odnos slabi, administracija predsjednika SAD-a
Harry S. Trumana smatra da ako stvore sporazum sa novom državom to bi bio snažan udarac za
komunistički blok i u ekonomskom i vojnom smislu. Jedan od prvih pokazatelja Jugoslavenske
spremnosti na suradnju sa zapadom je pristanak na kandidaturu Vijeća sigurnosti UN-a 1949.
godine. Zapadne sile su tako htijele izvući Jugoslaviju iz izoliranosti pa tako sprijećiti moguću
invaziju sovjetskih snaga u toj zemlji. Taj čin je predstavljao početak popuštavanja agresivnog
komunističkog režima u Europi. Na globalnoj razini sukob Sjeverne i Južne Koreje predstavljao
je Jugoslaviji jasan znak sovjetskih planova. Jugoslavenske vlasti su se mogle postaviti u slučnu
situaciju jer kao i u Koreji, bojali su se da sovjetske težnje mogu izazvati rat na balkanskom
području koji bi mogao biti koban za samo održavanje države u cijelosti. Ekonomski prekid veza
s Komunističkim blokom zadao je financijski udarac Jugoslaviji, stoga SAD 1949. šalje svoj prvi
kredit u iznosu od 20 milijuna dolara te je sklopljen jednogodišnji trgovački plan sa Velikom
Britanijom. Kako je suradnja sa Zapadom jačala vanjsku politiku, tako je imalo i utjecaj i na
unutarnju. Strogi birokratski program je popuštao, život je bio slobodniji i decentralizacija je bila
u efektu. Nakon Staljinove smrti odnosi sa Sovjetskim savezom postali su znatno bolji jer je
odnos i sa zapadom išao u boljem smjeru. Staljinova smrt donijela je utrku među njegovim
bliskim suradnicima tko će ga zamijeniti. Na kraju kao pobjednik izlazi Hruščov koji posjećuje
Beograd 1955. Hruščov jača odnose sa Jugoslavijom i Saveznom republikom Njemačkom pa
tako okreće novu stranicu sovjetske i komunističke povijesti. Beogradska dekleracija potpisana
od strane Tita i predsjednika ruske vlade Nikolaja Aleksandroviča Bulganjina, je dokument koji
je otvorio novi smjer ekonomskog tj socijalističkog upravljanja gospodarstva u Jugoslaviji.
Dogovoreno je nemiješanje Sovjetske vlade u poslove Jugoslavije pa tako daje svoj otpor koji će
imati posljedice ne samo na Jugoslaviju nego na sve zemlje Istočne Europe.

6
1.3 Ekonomska liberalizacija i buđenje nacionalnog pitanja

U razdoblju od 1954. do 1961. slabljenjem centralizacije i zbog otvorenijeg tržišta. gospodarstvo

je raslo u prosjeku 12% a osobna potrošnja imala je stopu od 10% na godišnjoj razini. Međutim
1962. rast gospodarstva se smanjuje te se počinje razgovarati o budućnosti jugoslavenske
ekonomije. Ekonomskom reformom dano je poduzećima pravo na izdavanje neto prihoda iako je
država i dalje imala autoritet na cijene i tečaj. Dolazi do prvih sporova unutar zemlje jer je
trebalo raspodjeliti fondove zemljama po točnom načelu, no nastaje problem razvijenih i
nerazvijenih djelova države. Ustav 1963. donio je nekolicinu novih i bitnih odluka koje će imati
snažan utjecaj na daljne događaje. Osnivaju se savezne skupštine koje su predstavljale manje
teritorijalne jedinice republike. Također vraćeno je pravo na samoodređenje i odcjepljenje. Ustav
donosi promjenu u dotadašnjoj monotonoj komunističkoj vlasti. Stvara se mijesto
podprijedsjednika i predsjednika Vlade. Kao podpredsjednik imenovan je Aleksandar Ranković,
tada smatran kao Titov sljedbenik. Dolaskom novih generacija u politiku počinje se snažnije
zalagati u krugovima vlasti za veće i liberalnije promjene. Međutim tadašnja još snažno
partizanska struja nije dopuštala novim idejama da se previše spominju i razgovaraju otvoreno.
Znajuči kako je nacionalno pitanje dovelo do raspada prve Jugoslavije, vlast je ipak moralo
riješiti nacionalna pitanja veoma brzo, za razliku od njihovih predhodnika u Kraljevini
Jugoslaviji. No kako je postojao strah od strane novih generacija koje se bile dobro upoznate sa
režimom, vlast je dala onoliko slobode koliko ne bi njima naškodilo, tj. koje bi išle na štetu
komunističke partije. Ironično je to da strana koja je zagovarala snažni antifašizam da kontrolira
medije u svoju korist. Veliki problemi nailazili su na državnoj sceni. Mnogo uloženog novca u
siromašniji dio zemlje nije doprinijelo razvitku kojem su se vlasti nadale. Slabi tržišni
mehanizmi u kojima su se sudarili slobodno tržište i državna kontrola činilo je devastirajuće
posljedice za razvoj društva. Nacionalno nezadovoljstvo koje je bilo ignorirano i maskirano je
samo raslo.

3. Brijunski plenum i Hrvatsko proljeće

Nakon 8. kongresa SKJ 1964., kada je Josip Broz Tito nagovjesto nove pravce u ekonimiji po
kojima bi miješanje političara i ostalih državnih osoba u proizvodnji bile svedene na minimum,

7
general sekretar SKJ-a saziva četvrti plenarni sastanak Centralnog komiteta pod nazivom
Brijunski plenum. Na sastanku donesene su odluke o suprostavljanju državnocentralističkom i
birokratskom načinu vođenja. Također je na sastanku raspušten od njegove službe
potpredsjednik SFRJ i član izvršnog kimiteta SKJ Aleksandar Ranković. Optužen kao
promicatelj unitarizma i kao urotnik protiv socijalističkog samoupravljanja. Brijunski plenum je
započeo nove može se reći demokratske težnje. Nakon sporazuma Katoličke crkve i SFRJ, Miko
Tripalo zajedno sa Dabčević-Kučarom počinju preuzimati dužnosti rukovođenja. Oni zagovaraju
pitanje međunacionalnih odnosa unutar zemlje a pitannje koje su se oni posebno pripremali jest
Dekleracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. godine. Zamah kojeg su dobili
predstavnici Hrvatskog proljeća pa tako i Hrvatski narod na snazi je bio od polovice 1960-ih pa
do početka 1970-ih godina. Tada nastaju brojna znanstvena postignuća, književnost i ostale
grane umjetnosti se razvijaju. Listovi i časopisi izlaze u velikim brojkama kao što su : HGG,
Kritika, Omladinski tjednik, Studenski list i mnogi drugi. Na čelu hrvatskih listova bio je
Hrvatski tjednik, a i katolička stajališta izašla su na vidjelo u Glasu Koncila. Hrvatsko proljeće
borilo se za slobodu tržišta koje je bilo pitanje već dugo vremena u SFRJ. U tri segmenta pokret
se može podjeliti. Nošen političkom elitom, prvi onaj koji zagovara nacionalna i gospodarska,
pitanja, drugi segment koji je bio vezan Maticu i kulturne krugove i treći studentska organizacija.

4. Slom Hrvatskog proljeća

Tito saziva sastanak u Karađorđevu 31. studenog i 1. prosinca sa hrvatskim rukovodstvom. U

svom govoru jasno se vidi da Tito ne podržava hrvatske reforme tako da kritizira Maticu, smatra
da studentski radovi i štrajk su nepotrebni pa čak i štetni, te krivi medije za širenje hrvatskog
nacionalizma i šovinizma. Nakon sjednice SKH dobiva potporu većina hrvatskog naroda što
pokazuje kako se on osjećao uz Tita i partiju, osim radnika Željezarije Sisak koju su 3. prosinca
odbili hrvatsko vodstvo ako ne počne primjenjivati Titovu liniju. Rečeno je da su mnogi radnici
željezarije Srbi.1 Biro SKJ u Karađorđevu donosi odluku da Savka Dubčević-Kučar i Pero Pirker

1
Ante Batović, Hrvatsko proljeće i svijet: Hrvatska u vrtlogu svjetskih zbivanja 1966.-1972. , 2019. str. 278.-279.

8
daju svoje ostavke sa dužnosti. Iako Miko Tripalo nije bio pozvan, on sam daje ostavku na 23.
sjednici CK SKH, 12. prosinca 1971.

Zaključak

Hrvatsko proljeće je pokret u Jugoslaviji koji je trajao od 1966. do 1972. godine. U razdoblju
burnih promjena u ekonomskom vođenju države, hrvatski političari stvraju liberalno-nacionalni
pokret po kojem su obogatili hrvatski narod prije svega kulturno i znanstveno, pa i ekonomski.
Međunarodni faktori stvorili su niz situacija koje su hrvati htijeli iskoristiti radi postizanja boljeg
načina života unutar nove države. Kao što su vanjski uvjeti pridonijeli stvaranju pokreta, tako su
unutarnji otežali. Konzervativna partija zagovarala je radikalni tradicionalizam što je koštalo
stanovnike zemlje i materijalno i kulturno. Zahvaljujući hrvatskim aktivistima i političarima kao
Miko Tripalo i Savka Dubčević-Kučar, hrvatski narod očuvao je svoj jezik, nacionalno ime je
jačalo, te su sagradili temelje hrvatske neovisnosti što je uvelike pomoglo za vrijeme
domovinskog rata 90-ih godina 20. stoljeća. No, prije što su mogli potpuno izliječiti hrvatsku
zemlju od radikalnih želja komunizma, optuženi su za nacionalističke težnje i pokret je ugušen.
Hrvatsko proljeće zabilježeno je u hrvatskoj povijeti kao jedan od najvažnijih političkih pokreta
te države. Iako prozivani i napadnuti, naš narod nikada neće zaboraviti svoje ime i jezik što smo
zahvaljujući Hrvatskom proljeću samo ojačali.

9
Literatura

Ante Batović: „Hrvatsko proljeće i svijet, Hrvatska u vrtlogu svjetskih zbivanja 1966.-1972. “
Zadar 2019.
Wollfy Krašić: „Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija“ Zagreb 2018.
Josip Šentija: Razgovor s Mikom Tripalom o Hrvatskom proljeću“ Profil International d.o.o
Zagreb.

10