Osim romana 

Thérèse Raquin, gotovo svi važniji Zolini romani su iz

ciklusa Rougon-Macquartovi, koji prati dvije grane jedne francuske
obitelji, od kojih je jedna ugledna, a druga “nezakonita” i s društvenog
dna. Ciklus sadrži preko 300 važnijih likova od kojih se mnogi
pojavljuju u više romana. Epoha je to dekadencije, od državnog udara
1851. godine kojim na vlast dolazi car Napoleon III, nećak Napoleona
Bonaparte,do njegovog neslavnog kraja nakon poraza u Francusko-
pruskom ratu i nemira koji su uslijedili 1871. godine; također i
vrijeme razvoja tehnologije, modernizacije, industrijalizacije i uspona
radničke klase, lišenog i ugnjetavanog proletarijata, te eksplozije
društvene nejednakosti i siromaštva običnog puka. Zola pokriva sve
klase društva, od elite do najsiromašnijih slojeva, a radnju romana
smješta u Pariz, koji je kao i kod Balzaca najprisutniji, ali i u
francusku provinciju. Poznatiji romani iz ciklusa su Trbuh Pariza (Le
Ventre de Paris, 1873.), zatim Jazbina  (l’Assommoir, 1877), prvi roman o
proletarijatu kojim Zola postaje vodeći francuski pisac svoga doba;
roman Nana (1880.) s temom varijetea i visoke prostitucije, koji je
skandalizirao javnost ali i bio izuzetno čitan pa je cijela njegova prva
naklada rasprodana u jednom danu, te zbog kojega ga je Flaubert
proglasio genijem; po mnogima najuspjeliji roman
ciklusa Germinal (1885.) u kojemu piše o rudarima sjeverne
Francuske i socijalističkim idejama; roman Zemlja (1887) smješten u
ruralni ambijent; Čovjek-zvijer (La Bête humaine 1890), psihološki
roman s temom ludila i poremećenosti koji se zbiva na željezničkoj
pruzi između Pariza i Le Havrea.
Nakon što je 1993. završio objavljivanje romana iz ciklusa Rougon-
Macquartovi, Zola piše ciklus Tri grada: Lourdes (1894), Rim (1896)
i Pariz (1897).
Premda je u mladosti bio poklonik romantizma, Zola u romanima
zazire od svakog sentimentalizma i melodramatike. Suprotno
realistima nije želio isticati i graditi jake karaktere; kao pisac
najuspješniji je u opisima mase, amorfne gomile (osobito opisima
rudara u Germinalu), u središtu njegovog interesa uvijek je kolektivno,
društveno, te nagonsko i animalno. Odigravši kroz svoje književno
stvaralaštvo i društveni angažman ulogu “savjesti društva”, Zola ipak
zastupa optimizam, vjeru u društvenu pravdu i progres, odnosno
vjeru da napredak znanja i znanosti neizbježno vodi u moralni
napredak ljudske vrste i u pravednije društvo.