POVIJESNI UZROCI SUKOBA

Da bi se bolje razumjelo što se točno i zašto događa u Tigraju nužan je elementarni povijesni pregled.
U toj najsjevernijoj od 10 etničkih regija Etiopije živi šest milijuna stanovnika, oko pet posto od 110
milijuna koliko ih ukupno ima Etiopija.

Nakon dolaska novog premijera Abija Ahmeda na vlast 2018., Tigrinje gube prevladavajući utjecaj u
državnoj politici koji su dotad imali. Abi Ahmed je liberalizirao zemlju, osnovao novu Partiju
prosperiteta i smijenio čelnike prethodne vlade iz Tigraja koji su bili optuženi za korupciju i represiju.

Razmirice oko političkih reformi prerasle su u studenome 2020. u krvavi građanski rat, kada je
premijer naredio ofenzivu protiv regionalnih snaga Tigraja. Rekao je da je to odgovor na napad na
bazu vladinih trupa u toj regiji.

Korijeni političke krize koja je prethodila ratu mogu se naći u etiopskoj organizaciji vlasti. Naime, od
1994. Etiopija ima federalni sustav u kojem različite etničke grupe drže kontrolu svaka u svojoj regiji.
Do eskalacije je došlo nakon višemjesečnih razmirica između nove vlade i lidera dominantne političke
stranke u Tigraju, Tigrajskog narodno-oslobodilačkog fronta. Ona je bila na čelu koalicije četiriju
stranaka koja je vladala Etiopijom još od 1991. godine, kad je s vlasti svrgnut vojni režim. Pod tom
koalicijom, Etiopija je postala naprednija i stabilnija, ali uz stalnu zabrinutost zbog kršenja ljudskih
prava i niskog stupnja demokracije. Na kraju se nezadovoljstvo prelilo u proteste, što je dovelo do
rekonstrukcije vlade, nakon čega je Abij postavljen za premijera.

Prije nego će izbiti rat, Abij je u međuvremenu okončao dugogodišnji teritorijalni spor sa susjednom
Eritrejom, za što je čak nagrađen Nobelovom nagradom za mir 2019. godine. Ove su mu promjene
donijele popularnost, ali su izazvale veliki nemir među njegovim kritičarima u Tigraju. Tigrajski lideri
doživljavaju reforme kao pokušaj centralizacije i uništavanja etiopskog federalnog sustava.

Etiopska unutrašnjopolitička natezanja bila bi nam posve nezanimljiva da zbog njih nije došlo do rata 
u kojem su neprijeporno počinjeni ratni zločina, a Tigrinje se sustavno etnički čisti. U izbjegličkom
logoru na istoku Sudana stotine nevinih civila - ne političkih ili vojnih vođa - svjedočile su pred
kamerama o strahotama koje su preživjele nakon što su se našle na udaru kako središnje vlasti, koja
je iz druge etničke skupine, Amhara, tako i vojske iz susjedne Eritreje.

Ujedinjeni narodi tvrde da imaju dokaze o više od petsto slučajeva seksualnog nasilja. Mržnja i
brutalnost koje su vladini vojnici pokazivali prema Tigrinjama nisu stale na silovanjima. Svjedoci
jezivog iživljavanja govore o silovanju djevojaka pred njihovim majkama, tjeranju oca da siluje vlastitu
kćerku ili će ih oboje ubiti... Odbio je, ubili su ga, a nju su onda vojnici silovali. Takva mučenja i
iživljavanja često završavaju likvidacijom žrtava.

*Tigraje su preuzele dio teritorija pokrajine Afar i Amhara (držali su Lalibelu) – ofenzivni rat su vodili,
nisu se branili unutar granica svojeg federalnog teritorija