Staroegipatska umjetnost se razvijala od 3100. Pr. Kr. Do 31.

Godine

U egiptu su smatrali da je ljudski život prolazan, ali da spomenici traju vječno. Ovu filozofiju su pratili
građenjem kipova i velikih objekata koji su bili otporni na efekte vremena. Egipatska je umjetnost bila
samosvojna i nije uzimala značajne uticaje od drugih kultura, štaviše potencijalni osvajači su često
preuzimali egipatske običaje. Iz ovih razloga, za svojih 3000 godina postojanja egipatska umjetnost
nije doživjela znatne promjene u stilu. Glavne karakteristike egipatske umjetnosti bili su:
monumentalna arhtiektura (izgradnja velikih struktura od kamena koje služe kao javne zgrade ili
grobnice npr. piramide), vrlo stroge simetrije, stroga skulptura velikih proporcija (npr. velika sfinga u
gizi) i dekorativno, plošno slikarstvo.

Piramide

Egipatska umjetnost je oduvijek bila obilježena smrću, ili obredima koji prate odlazak faraona na
drugi svijet. Tako je i egipatska arhitektura služila uglavnom veličanju bogova i pokojnog faraona
kojima su podizani hramovi i grobnice. Najveće i najpoznatije od ovih grobnica su piramide.
Najpoznatiji kompleks piramida je pored Gize, faraona Kufua, Kafre i Menkaure. Faraonovi ostatci su
mumificirani, stavljeni u sarkofag sa njegovim najbitnijim predmetima, i onda stavljeni u ove masivne
grobnice. Piramida je jako zatvoreno geometrijsko tijelo ravnih strana. Na površini bilo je oklopljeno
najglatkijim pločama koje su reflektirale svjetlo i u golemom prostranstvu pustinje odavale istinski
zapanjujući dojam na promatrača. U unutrašnjosti, piramida se sastoji od uskih mračnih hodnika koji
vode do glavne faraonove grobne komore koja je, u odnosu na monumentalni volumen zida
piramide, jako mala. Od glavne sobe nalazi se niz prostorija različitih vjerskih namjena, a zanimljiv je i
maleni tunel za zrak koji gleda na zviježđe Orion, jedinu nepokretnu točku na noćnom nebu koje se
ne miče i koje je vjerojatno služilo kao orijentacija pri gradnji. Plan svake piramide je drugačiji, samo
je ulaz uvijek na sjevernoj strani.

Prve piramide su bile takozvane stepenaste piramide. Za njihov nastanak je odgovoran Imhotep, koji
je bio prvi poznati arhitekt. On je promijenio grobnice od kvadratnih osnova u pravokutnike i na nju
dodao 4 terase, kasnije još dvije dodatne. Pretpostavlja se da je ovakva simbolika koja vodi
stepenasto prema nebu trebala olakšati uzlet duše pokojnika prema vrhovnom bogu sunca – Amon
Ra.

Faraon Džozer je naredio izgradnju prve stepeničaste piramide, a Kasnije je faraon Snofru zapovijedio
izgradnju prve kose piramide nakon što su mu radnici sagradili raniju, Savijenu piramidu, koja je bila
velika pogreška jer nije ispala savršena.

Hramovi

Ispred svake od navedenih piramida nalazi se kompleks hramova. Hram u dolini i hram mrtvih obično
se sastojao od ulaza s pilonima (zidovi u obliku krnjih piramida), hodnika, jedne ili dvije hipostilne
dvorane dvorišta sa statuama i jednom ili više kapela. Na ovaj način su se gradili skoro svi egipatski
hramovi. Zanimljivi su egipatski kapiteli (glave) stubova koje su imale izgled ljudske figure i oblikovani
prema biljnom svijetu.
Takav je i Amonov hram u Karnaku koji je građenoko tisuću pet stotina godina. Sam hram dug je 355
m, a do njega vodi aleja sfingi dugačka 400 i široka 20 m. Započinje pilonima, nastavlja se hipostilnom
dvoranom i središnjom dvoranom sa svetištem. Pravocrtni hod od ulaza, kroz sve geometrijske
prostorije, do svetišta određuje prostor hrama. Ovo je arhitektura straha, jer piloni daju lažni dojam
da se na njih možemo uspeti, hipostilne dvorane s preglomaznim stupovima su zastrašujuće i tamne,
a pogled sprijeda nam stvara lažni dojam prohodnosti do svetišta kojem su mogli pristupiti samo
odabrani. Pristup prvoj prostoriji bio je dozvoljen svima, hipostilnoj dvorani samo plemićima i
svećenicima, svetištu samo svećenicima i faraonu, a u svečanu salu je ulazio samo faraon.

Najljepši hram je svakako onaj faraonke Hatšepsut. To je djelo arhitekta, svećenika i ljubavnika

faraonke, Senmuta. Pored stroge osi simetrije, jedinstva korpusa s ravnotežom nizova arkada s
rampama, važniji je snažan kontrast perforacija tkiva arhitekture (kolonade) i ogromne, monolitne
mase gorja.

Skulptura

Egipatska skulptura spada u najveća ostvarenja ove civilizacije, ne samo zbog velikog broja, nego i
zbog stalnog odražavanja vrijednosti kroz 3000 g. U Starom carstvu skulptura je tijesno vezana uz
nadgrobnu arhitekturu, a kako su same grobnice bile hiper-dimenzionirane, tako će i skulpture biti
monumentalne. Egipćani uglavnom rade u kamenu premda je eksploatacija diorita,
crnog granita, bazalta i ostalog kvalitetnog kamena bila vrlo teška jer se kamen vadio duboko u
pustinji, daleko od obala plodnog Nila. Kipovi faraona stavljaju se ispred i unutar grobnih hramova.
Kipovi idealizirano predstavljaju pokojnika, a svrha kipa je da pokojnik kroz svog dvojnika uspostavi
vezu s nebom.

Egipatska skulptura je komponirana strogo simetrično, bez naznake pokreta tijela ili izraza lica. Bila je
zatvorenih oblika, glatkih površina, monumentalna usred pojednostavljivanja, bez suvišnih
pojedinosti. Svim sredstvima izražavala se vjera u trajnost i neuništivost egipatske države.

U doba XVIII. dinastije težnja k realizmu je najizraženija pa prikazi faraona nisu božanski mitovi nego
su puni detalja i individualiziranih karakteristika. Memnonovi kolosi su dvije masivne
skulpture faraona Amenofisa III. iz oko 1370. pr. Kr. koje stoje ispred Doline kraljeva, obje više od 17
m i teže od 1300 tona.

Sfinga je simbol božanskog ujedinjenja ljudske mudrosti i životinjske snage. Nalazi se ispred
kompleksa piramida u Gizi i najpoznatija je skulptura iz starog egipta.

Pismo

Egipatsko pismo predstavlja poseban umjetnički izraz, cilj pisma je narativni, ali i
dekorativni hijeroglifi. Natpisi uvijek prate reljefe, objašnjavaju njihov sadržaj, a čitali su se i odozgo
prema dolje ili tečno s lijeva na desno i natrag s desna na lijevo. Pismo je zanimljivo jer pokazuje kako
se na slikovit način mogu pojednostavljenim znakovima označiti pojedina bića, predmeti, pa i
nezbiljski pojmovi, a ponekad sklopom znakova možemo čitanjem dobiti zvukove koji označavaju
nešto potpuno drugo od onoga što je naslikano. Zato je egipatsko pismo stolječima predstavljalo
zagonetku europskim istraživačima koji nisu navikli da jedna slika predstavlja i pojam i slog, te da se
neki pojmovi mogu pisati na više načina.