Emocije

Šta su emocije?
Zamislite na trenutak da nemate emocija. Kad ne bismo imali emocija bili bismo pošteđeni
ljubomore, ljutnje, tuge ili srama, no isto tako bili bismo pošteđeni lijepih i vrhunskih
doživljaja, jer ne bismo bili sretni, dobro raspoloženi, ponosni. Ne bismo se smijali,
iščekivali s uzbuđenjem, osjećali zadovoljstvo, užitak ili opuštenost.

Emocije prožimaju svaki aspekt našeg života, i onoga unutar nas i onoga izvan nas.
Isprepliću se s našim kognitivnim procesima. Odražavaju se u našoj fiziologiji, izražavanju
i ponašanju. Ponajviše nam emocije pružaju informaciju o tome šta je najvažnije za našu
dobrobit, ili, u ekstermnim slučajevima, za naš opstanak.

Emocije su psihički procesi koji odražavaju naš odnos prema nama samima, prema
drugim ljidima, te prema stvarima i događajima koji nas okružuju. Zahvaljujući emocijama
znamo šta nam se sviđa (zagrljaj, čokolada i sl.), šta nam se ne sviđa (svađa, loše
napisan test i sl.), šta želimo izbjeći (mračne ulice, nezadovoljnog roditelja i sl.), šta nam
izaziva nelagodu (vožnja u autobusu bez karte, odgovaranje pred cijelim razredom…) i
što mislimo o nekoj situaciji (npr. migrantska kriza, eutanazija i sl).

Dimenzije emocija

Emocje se mogu razlikovati s obzirom na položaj unutar dviju dimenzija: hedonističkog

tona i pobuđenosti.

Hedonistički ton označava ugodnost ili neugodnost emocije i to je kontinuum unutar

kojeg se emocije mogu razvrstati. Težimo što više doživljavati ugodne emocije (radost,
ponos, zaljubjenost…) i često je naše ponašanje usmjereno prema ostvarenju situacija
koje nam pružaju ugodu. S druge strane, izbjegavamo neugodne emocije (tuga,
razočarenje, sram, tjeskoba…) i činimo sve kako bismo izbjegli njihovo doživljavanje.

Pobuđenost je stepen u kojem neka emocija mobilizira tjelesne promjene i stvara

energiju koja nas aktivira.
Emocije poput radosti, uzbuđenja ili ljutnje potiču nas na akciju, dok nas emocije poput
tuge, dosade ili zadovoljstva umiruju i čine pasivnima. Neugodni osjećaji doživljavaju se
intenzivnije nego ugodni, vjerovatno kako bi nas motivisali da poduzmemo neku
adaptivnu akciju, zaštitimo se i preživimo. Emocionalna bol i tuga (npr. zbog nesretne
ljubavi) ima svoju korisnu svrhu – potiče nas da potražimo utjehu, okružimo se ljudima
koji su nam važni i koji nas mogu oraspoložiti, te da se emocionalno oprostimo od voljene
osobe, kako bismo bili spremni za nova vezivanja.

AKTIVIRAJU

napetost uzbuđenost
nervoza oduševljenost
uznemirenost veselje

NEUGODNE UGODNE

tuga zadovoljstvo
dosada smirenost
sjeta opuštenost

UMIRUJU

Dvodimenzionalnost emocija: emocije mogu biti ugodne ili neugodne, aktivirati nas ili umirivati.

Uz pojam emocije, često se čuje i pojam raspoloženja. I emocije i raspoloženja unutarnja

su emocionalna stanja, no razlikuju se po intenzitetu i trajanju. Raspoloženja su slabijeg
intenziteta, ali dužeg trajanja od emocija. Mogu trajati satima, pa čak i danima, dok su
emocije relativno kratkotrajne.
Vrste emocija

Emocije dijelimo na osnovne (primarne) i složene (sekundarne).

Osnovne ili primarne emocije

Četiri su osnovne emocije: strah, ljutnja, tuga i radost, a prema međukulturalnim

sitraživanjima koje je provodio psiholog Paul Ekman, pridodaju im se još i gađenje i
iznenađenje, iako se svi stručnajci ne slažu s tim.

Smatra ih se osnovnim iz više razloga:

- javljaju se rano, ubrzo nakon rođenja;

- situacije koje ih izazivaju su jednostavne (npr. čujemo snažan zvuk);
- zajedničke su ljudima i nekim životinjskim vrstama (npr. psi i mačke se boje, ljute,
osjećaju radost);
- univerzalne su (javljaju se u svim kulturama), iskazuju se na isti način, izazivaju ih
isti događaji (npr. gubitak bliske osobe izaziva tugu).

Osnovne emocje su prvi odgovor našeg tijela na neki podražaj i obično ih je lako
prepoznati, jer su intenzivne.

Radost

Radost nastaje zbog postizanja nekog cilja ili dobitka. Od svih emocija radost je možda
najpozitivnija i povezujemo je sa užitkom i srećom. Ona je svojevrsna nagrada za neko
ponašanje koje nam donosi zadovoljtvo i zbog toga smo ga skloni ponoviti.

Tuga

Tuga je emocija povezana sa gubitkom (nekoga ili nečega) ili neuspjehom. Od svih
emocija, vjerovatno je najbolnija. Snižava nam ton raspoloženja i znatno usporava naše
kognitivne aktivnosti (opažanje, mišljenje, pamćenje…) i umiruje ponašanje. Unatoč
tome, njena uloga je iznimno važna. Tuga nastupa u situacijama kad se osoba osjeća
bespomoćno ili kad ne može poduzeti nikakvu direktnu aktivnost. Smanjen nivo aktivnosti
(povlačenje) omogućava nam da se usredotočimo na sebe: promišljamo kako riješiti
problem koji je prouzrokovao tugu (npr. šta učiniti da nas prijatelji koji su nas odbacili
ponovo prihvate) ili kako se nositi sa gubitkom (na primjer, kako možemo ublažiti bol za
umrlom osobom). Tuga ima zaštitnu ulogu jer nas potiče da društvenu podršku i utjehu
kako bismo prebrodili gubitak.

Strah

Strah je emocija izbjegavanja opasnosti i ima zaštitnu funkciju. Pretodi mu percepcija

opasnosti i procjena naše moći da se borimo s njom. Intenzitet straha zavisi od te
procjene. U takvim situacijama tijelo se trenutno pripremi za reakciju koju nazivamo borba
ili bijeg (“fight or flight”). Pojačanom aktivacijom autonomnog nervnog sistema događa se
niz promjena (npr. povećava se krvni pritisak, ubrzava se disanje i otkucaji srca), koje s
pojačanim radom endokrinog sistema stvaraju dodatnu energiju. Ta energija nam
omogućava da se bolje nosimo sa zahtjevnom situacijom. Zbog toga se smatra da je
strah imao veoma važnu evolucijsku ulogu u opstanku ljudske vrste.

Ljutnja

Ljutnja je prouzrokovana postojanjem prepreke u ostvarenju nekog cilja, ugrožavanjem

naših prava, vrijednosti i pravila. Na primjer, ako imamo pravilo da je kulturno javiti se ako
kasnimo, onda će nas naljutiti ako neko kasni, a nije nam se javio. Intenzitet ljutnje
povećava se trajanjem prepreke, odnosno gomilanjem napetosti. Raste od blage ljutnje i
uznemirenosti do bijesa. Potiče na akciju jer ubrzava rad organizma i stvara dodatnu
energiju. Njena evolicijska uloga ogleda se u tome što nam omogućuje resurse za
nošenje sa frustrirajućim situacijama.

Gađenje

Ova emocja također ima zaštitnu ulogu, jer nam se uglavnom gade stvari koje ugrožavaju
naše zdravlje ili sugerišu narušen tjelesni integritet (npr. gnoj, krv, fekalije, rane,
sakaćenje, smrad zbog nehigijene ili hrana koja trune). Fizioliški učinak gađenja su
gastrointestinalni problemi (stezanje i grč u želudcu), mučnina i nelagoda, koje pomažu
da osoba izbjegava štetne podražaje. Ta emocja može da se javi i na socijalnom planu,
npr. gađenje prema incestu, moralno gađenje prema silovanju, ubistvu i sl.
Iznenađenje

Iznenađenje je emocija koja priprema organizam na reakciju. Traje veoma kratko, ali
sama tjelesna reakcija (širom otovrene oči, tijelo se naginje prema natrag) priprema nas
za ono što slijedi, bilo da je negativno ili pozitivno. Inzenađenje definišemo kao reakciju
na neočekivani, novi i neobični podražaj o kojem osoba nije prije razmišljala. Praćeno je
nesigurnošću i osjećajem da nam je um potpuno prazan, no zapravo nam se isprazni
radno pamćenje, kako bismo se suočili s nepoznatim podražajem. Aktivira nam pažnju i
ponašanja vezana za istraživanje i znatiželju. Ovisno o kvaliteti neočekivanog podražaja,
nakon iznenađenja slijede druge emocije, npr. radost, ljutnja, ponos i sl.

Složene ili sekundarne emocije

Za razliku od osnovnih, složene emocije imaju sljedeće karakteristike:

- javljaju se kasnije tokom razvoja, jer je potrebna određena intelektualna zrelost;

primjerice, da bi se javio sram, dijete mora razumjeti da je učinilo nešto loše;
- sastoje se od više emocija, npr. ljubomora je kombinacija ljubavi, straha, ljutnje,
nesigirnosti;
- u različitim kulturama izazivaju ih različiti događaji, npr. u nekim kulturama rođenje
djeteta sa poteškoćama izaziva sram i krivnju roditelja;
- u različitim kulturama se različito izražavaju, npr. u Japanu se pljeskanjem izražava
zabrinutost i neodobravanje.

Sekuntarde kao i primarne emocije mogu biti usmjerene:

- prema nama samima - osjećamo ponos, krivnju, kajanje, sram, usamljenost;

- prema drugim ljudima - osjećamo zaljubljenost, ljubav, sviđanje, zavist,
ljubomoru, mržnju, prezir, nježnost, suosjećanje, suzdržansot, nelagodu;
- prema stvarima i događajima - osjećamo čuđenje, divnjenje, humor, ljepotu,
nadu, čežnju, ushićenje, uzbuđenost, dosadu.
Proces nastanka emocija

Emocije su najčešće potaknute nikim događajima ili situacijom u kojoj se nalazimo, te

mogu aktivirati naše ponašaje. Na primjer, ako tokom noći začujemo snažan zvuk,
pomislimo li da je riječ o provalniku (kognitivna interpretacija), osjetit ćemo strah
(subjektivni doživljaj) praćen preznojavanjem, ubrzanim radom srca, ubrzanim
disanjem i sl. (fiziološke reakcije), te raširenim očima, otvorenim ustima (izraz lica), a
sve to nas može motivisati da uzmemo mobitel i nazovemo policiju (ponašanje).

emocija
Kognitivna (subjektivni doživljaj,
Situacija → interpretacija → tjelesne reakcije,
→ ponašanje
(misli) izraz lica)

Prikaz procesa nastanka emocija

Kognitivna interpretacija naše je tumačenje i procjena situacje u kojoj se nalazimo.

Sutuaciju procjenjujemo sa stanovišta naše dobrobiti, te o tome ovisu emocionalni
doživljaj i njegov intenzitet.

Isti događaj različite osobe mogu različito procijeniti, jer to ovisi o njihovim interesima,
iskustvu, ciljevima, osobinama. Na primjer, pronalazak egzotičnog insekta kod
strastvenog entomologa izazvat će oduševljenje, dok će neko drugi istog kukca s
gađenjem zgaziti, a neko će u strahu pobjeći.

Ista osoba može u različitim okolnostima različito protumačiti istu situaciju. Na primjer,
ako ste marljivo učili i dobili dvojku, bit ćete razočarani i ljuti. Ali, ako niste učili, dvojka
vam se može činiti kao dobitak na lotu.

Emocije nisu nužno izazvane neposrednim događajima. Naša sjećanja i predviđanja su

također snažni pokretači emocionalnih reakcija. Npr. sjećanje na utakmicu koja je
izgubljena u posljednjem trenutku može nam ponovo izazvati ljutnju, a zamišljanje
putovanja koje će se desiti u skorijoj budućnosti može nas razveseliti. Neke jednostavne
emocionalne reakcije mogu se javiti i bez svjesne kognitivne interpretacije (zamislite da
npr. da vam miš padne na glavu).

Svaka emocija sadrži tri komponente: emocionalni (subjektivni) doživljaj, tjelesnu

reakciju i izraz lica.

Emocionalni doživljaj je ona komponenta emocija na koju najčešće mislimo kad

govorimo o emocijama. To je subjektivni osjećaj emocije, koji se očituje kao osjećaj
ljutnje, tuge, straha, veselja, uzbuđenja itd. Subjektivan je jer ne doživljavamo svi iste
emocije jednako intenzivno. Kao što znate iz iskustva neku ljudi sve emocije, i ugodne i
neugodne doživljavaju intenzivnije i burnije od drugih. Intenzitet doživljavanja zavisi od
osobnih predisposzicija, ali i situacijskih fakora.

Svaku emociju prate tjelesne reakcije različitog intenziteta. U emocionalno zasićenim

situacijama hipotalamus potiče na rad vegetativni nervni sistem i “uspostavlja kontakt“
sa glavnom žlijezdom sa unutrašnjim lučenjem – hipofizom. Simpatički dio vegetativnog
nervnog sistema aktivira naše tijelo i priprema ga za akciju, tako što ubrzava disanje, rad
srca, povećava krvni pritisak, usporava probavni trakt, preusmjerava energiju na mozak i
mišiće, širi zjenice itd. Sve te promjene podržava hipofiza, koja potiče ostale žlijezde na
rad, prvensveno nadbubrežne žlijezde, pa se pojačano izlučuju adrenalin i noradrenalin.
Jetra pojačava lučenje šećera u krv, a kako bi se dodatni šećer sagorio, naše disanje se
ubrzava i tijelo se opskrbljuje potrebnim kisikom. Osnovna funkcija tih promjena je
mobilizacija dodatne energije kako bismo se mogli nositi sa novonastalim situacijama i
pripremiti se za reakciju. Čine nas jačim i sposobnijim za bijeg, borbu ili napore koji nas
iščekuju, npr. sportsko takmičenje, važan test i sl.

Izražavanje ili ekspresija emocija vanjski je odraz emocija i važan je element

emocionalnog procesa. Emocije izražavamo zbog prenošenja poruka ili komunikacije i to:

- neverbalnom komunikacijom: mimkom, izrazom lica, pokretima tijela i gestama;

- paraverbalnom komunikacijom: visinom glasa, tonom, brzinom govora, pauzama
u govoru, naglašavanjem pojedinih riječi.
U neverbalnoj komunikaciji osmijeh znači radost, spuštena usta i oči označavaju tugu,
stusnuta ramena mogu upućivati na strah, a podignuta ramena i stisnute šake na ljutnju.

Upotrebom tona glasa i različitih zvukova također šaljemo emocionalnu poruku. Čujemo
li hihotanje, znamo da je neko dobro raspoložen. Samo različitim intoniranjem glasa “m”
možemo pokazati da u nečemu uživamo, da zbog nečega negodujemo ili da nas nešto
boli.

Neki su elementi izražavanja emocija urođeni i unverzalni, kao što je izraz lica pri
osnovnim emocijama, dok se neki, npr. geste, uče. Geste su kulturološki određene i
učimo ih od malih nogu. Npr. mahanje dlanom okrenutim prema osobi u različitim
kuturama ima različito značenje (u Sjedinjenim Američkim Državama ima značenje
pozdrava, a u Latinskoj Americi može se interpretirati kao odbijanje).