Ilija i Baalovi proroci

Kralj Ahab pozva sve sinove Izraelove i sakupi proroke na gori Karmelu. Ilija pristupi
svemu narodu i reče: »Dokle ćete naginjati na obje strane? Ako je Jahve Bog, slijedite
ga; ako je Baal, slijedite njega.« A narod mu nije ništa odgovorio. Ilija nastavi: »Ja sam
još jedini ostao kao prorok Jahvin, a Baalovih je proroka četiri stotine i pedeset. Dajte
nam dva junca. Neka oni izaberu sebi jednoga, neka ga sasijeku i stave na drva, ali neka
ne podmeću ognja. Ja ću spremiti drugoga junca i neću podmetati ognja. Vi zazovite ime
svoga boga, a ja ću zazvati ime Jahvino: bog koji odgovori ognjem pravi je Bog.« Sav
narod odgovori: »Dobro!«

Baalovi proroci uzeše junca koji je njima pripao i pripremiše ga. Zazivali su ime Baalovo
od jutra do podne govoreći: »O Baale, usliši nas!« Ali nije bilo ni glasa ni odgovora. I
skakahu i prigibahu koljena pred žrtvenikom koji su načinili.

U podne im se Ilija naruga i reče:

»Glasnije vičite, jer on je bog; zauzet
je, ili ima posla, ili je na putu; možda
spava pa ga treba probuditi!« A oni
krenuše vikati još glasnije i parati se
noževima, kako je u njih običaj, sve
dok ih nije oblila krv. Kad je prošlo
podne, pali su u bunilo i bjesnjeli sve
dok nije bilo vrijeme da se prinese
žrtva; ali nije bilo nikakva glasa ni
odgovora niti znaka da ih tkogod sluša.

Tada Ilija reče svemu narodu: »Priđite k meni!« I sav mu narod pristupi. On popravi
žrtvenik Jahvin koji bijaše srušen. Ilija uze dvanaest kamenova prema broju plemena
sinova Jakova i sagradi od toga kamenja žrtvenik imenu Jahvinu i iskopa jarak oko
žrtvenika. Složi drva, rasiječe junca i stavi ga na drva. Tada reče: »Napunite vodom
četiri vrča i izlijte na paljenicu i na drva!« Učiniše tako. Zapovjedi im: »Ponovite«, i oni
ponoviše. Tada reče: »Učinite i treći put.« Oni tako i treći put. Voda je tekla oko
žrtvenika i jarak se ispunio vodom.

Kad bijaše vrijeme da se prinese žrtva, pristupi prorok Ilija i reče: »Bože Abrahamov,
Izakov i Izraelov, objavi danas da si ti Bog u Izraelu, da sam ja sluga tvoj i da sam po
zapovijedi tvojoj učinio sve ovo. Usliši me, Gospodine; usliši me, da bi sav ovaj narod
znao da si ti Bog i da ćeš ti obratiti njihova srca.«

I oganj Božji pade i proguta paljenicu i drva, kamenje i prašinu, čak i vodu u jarku isuši.
Sav narod se uplaši, ljudi padoše ničice i rekoše: »Jahve je Bog! Jahve je Bog!«
 Daniel u lavljoj jami

Svidjelo se kralju Dariju da postavi nad svojim kraljevstvom stotinu i dvadeset satrapa
da upravljaju kraljevstvom. Njima na čelo stavi tri pročelnika – Daniel bijaše jedan od
njih – kojima će satrapi polagati račun da se ne bi dosađivalo kralju. Daniel se toliko
isticao među svima njima pa je kralj razmišljao o tome da ga postavi nad čitavim
kraljevstvom.

Tada ostali pročelnici i satrapi stadoše tražiti razlog, štogod oko posla, zbog čega bi
mogli optužiti Daniela; ali ne mogoše na njemu naći ništa takvo, ništa zbog čega bi ga
prekorili, jer bijaše odgovoran. Ti ljudi rekoše tada: »Nećemo naći nikakva povoda protiv
Daniela, osim da nađemo nešto protiv njega u zakonu njegova Boga.«

Tada pročelnici i satrapi navališe na kralja te mu rekoše: »O kralju Darije, svi mi tvoji
sluge složili smo se da bi kralj trebao izdati naredbu i zabranu: svaki onaj koji bi u roku
upravio molbu bilo na kojega boga ili čovjeka, osim na tebe, da bude bačen u lavlju jamu.
O kralju, potvrdi tu zabranu i potpiši naredbu da bude neopoziva prema nepromjenljivom
perzijskom zakonu!« Nato kralj Darije potpisa pismo i zabranu.

Daniel je u tišini svoga doma tri puta na dan padao na koljena blagoslivljajući, moleći i
hvaleći Boga, kako je uvijek činio. Oni pak ljudi nađoše Daniela gdje moli i zaziva svoga
Boga. Tada odoše i pred kraljem se pozvaše na kraljevsku zabranu: »Zar ti nisi potpisao
zabranu prema kojoj će svaki onaj koji bi upravio molbu na nekoga boga ili čovjeka, osim
na tebe, o kralju, biti bačen u lavlju jamu?
Daniel, onaj od izgnanika judejskih, ne mari
za tebe ni za tvoju zabranu koju si potpisao.«

Čuvši te riječi, kralj se vrlo ražalosti i odluči

spasiti Daniela, ali kako nije mogao pogaziti
svoje riječi, naredi da dovedu Daniela i da ga
bace u lavlju jamu. Kralj reče Danielu: »Bog
tvoj, kome tako postojano služiš, neka te
izbavi.«

Kralj se vrati u svoj dvor i provede noć ne

okusivši jela, a nije mogao ni usnuti. U ranu
zoru, pođe brzo k lavljoj jami. Kad se primače
blizu, opazi da je Daniel još uvijek živ. Lavovi
su kružili oko njega, ali nijedan mu nije naudio. »Moj je Bog poslao svog anđela; zatvorio
je ralje lavovima te mi ne naudiše, jer sam nedužan pred njim«, reče Daniel, »Pa i pred
tobom, o kralju, ja sam bez krivice.« Kralj se vrlo obradova i naredi da Daniela izvade iz
jame.
 Priča o Joni

Jednoga dana reče Bog Joni: »Ustani, idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj u njemu,
jer se zloća njihova popela do mene.«

A Jona pak ustade, ali ne da ode u Ninivu, već da pobjegne daleko od Boga. Ukrca se
Jona u lađu što je plovila u Taršiš. Ali Bog podiže na moru silan vjetar i nastade
nevrijeme veliko na moru te su mislili da će se lađa razbiti. Uplašiše se mornari pa su se
počeli moliti Bogu. Jona je pak spavao tvrdim snom. Zapovjednik lađe ga probudi pa mu
reče: »Ustani i moli se zajedno s nama. Potom rekoše jedni drugima: »Hajde da bacimo
kocku da vidimo od koga nam dođe ovo zlo.«

Baciše kocku i ona padne na Jonu. Oni mu onda rekoše: »Kaži nam: zbog koga nas ovo zlo
snađe?«

Jona im tada ispriča kako je pokušao pobjeći od Boga te im zapovijedi da ga bace u more
kako bi se more smirilo. I doista, kad su bacili Jonu u more, oluja se smirila.

Bog zapovijedi velikoj ribi da proguta Jonu. Tri dana i tri noći ostade Jona u ribljoj
utrobi. Tada Bog zapovijedi ribi i ona izbaci Jonu na obalu.

I reče Bog Joni drugi put: »Ustani,

idi u Ninivu, grad veliki,
propovijedaj u njemu što ću ti
reći.« Jona ustade i ode u Ninivu,
kako mu Bog zapovjedi. Niniva
bijaše grad velik. Jona prođe
gradom propovijedajući: »Još
četrdeset dana i Niniva će biti
uništena.« Ninivljani povjerovaše
Bogu; narediše post i obukoše se u
kostrijet, svi od najvećega do
najmanjega.

Glas doprije do kralja ninivskoga: on ustade s prijestolja, skide plašt sa sebe, odjenu se
u kostrijet i sjede u pepeo. Tada se po naredbi kralja objavi u Ninivi: »Ljudi i stoka,
goveda i ovce neka ne okuse ništa, ni da jedu, ni da vodu piju. Nego i ljudi i stoka da se
obuku u kostrijet, da glasno Boga zazovu i da se obrati svatko sa svojega zlog puta i
nepravde koju je činio. Tko zna, možda će se predomisliti Bog, smilovati se i odustati od
ljutoga svog gnjeva da ne izginemo.«

Bog vidje što su činili: da se obratiše od svojega zlog puta. I sažali se Bog zbog nesreće
kojom im bijaše zaprijetio i ne učini.