Muhammed b.

Abdullah El-Hani

ADAB
Tarikati Nakšibendijje
 KNJIGA ADABA1

Prvo poglavlje

Edeb etimološki znači nešto milo, voljeno, prijatno; mio, voljen, drag, prijatan posao. Znači,
također, odgoj duše onako kako je potrebno i njeno ukrašavanje sa lijepim ahlakom.
Edeb, terminološki u tesavvufu, znači: ne zavidjeti onome ko je u boljem, i ne prezirati
(ponižavati) onoga ko je u lošijem stanju.
Znaj da postoji adab na kojeg murid mora paziti. On se odnosi na njega samog, njegovog
šejha, njegovu braću (ihvan) i na ostale ljude. Kada je riječ o adabu koji se odnosi na njega
samog postoji toliko stvari na koje murid mora paziti tako da nije moguće da sve njih u
potpunosti izvršava. Međutim, govoreći: Ne mogu sve to da čininim!, ne smije da ih odbaci.
Zbog toga, mi ćemo ovdje spomenuti najneophodnije adabe.

Adab murida sa samim sobom

1. Iskrenost (sadakat)

Murid svaki svoj posao treba da čini na „temelju iskrenosti“ prema Uzvišenom Allahu.
Da bi zgrada stabilno stajala na svom temelju, opet je iskrenost osnova. Naši veliki muršidi
su rekli:
„Ljudi zbog toga što nisu pazili na usul, učinili su sebi nemogućim stizanje do vusula (visal).“
Veki' Ibnul-Džerrah kaže:
„Allahov put je uputa (hidajet), a nju mogu postići samo iskreni.“
Na ovom putu prvo što rob mora da učini jeste da ispravi svoje vjerovanje (itikad) u Allaha,
džellešanuhu, tj. da Ga prizna kao Gospodara svijetova (Rabbul-alemin) sa svim Njegovim
lijepim Imenima (esmaul-husna) i osobinama (sifat), te da prizna i zna da je on Njegov
bespomoćni rob. Rob mora ispraviti svoje vjerovanje (itikad) u Allaha, džellešanuhu, na
temelju Kur'ana i Sunneta, mora se očistiti od svih ružnih predstava (zann) i sumnji (šubhe)
i mora se udaljiti od svake zablude (dalalet) i novotarije (bid'at).
Da bi se rob mogao skloniti u zaštitu hadisa Allahovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve
alihi ve sellem: „Innemel-e'amalu bin-nijjati“ 2– Djela se cijene prema namjerama (nijjetima),

1 Knjiga ADAB tarikata Nakšibendije je djelo koje je Nakšibendijska tekija Pehare iz Zenice izdala 2000. godine
za internu upotrebu. Prijevod s turskog je uradio Abdulaziz Rizvić, a redakciju su činili: hadži Šefik ef. Alić,
rahmetullahi alejhi, prof. Mensur ef. Valjevac i Džemal ef. Salkić.
2 Muteffekun alejhi.
prvo mora da ispravi svoje vjerovanje prema Kur'anu i Sunnetu i mora posjedovati „čisto
srce“ (kalbi selim).3
Vjerovanje roba (itikad), u onoj mjeri koliko je u saglasnosti sa vjerodostojnim (sahih)
delilima Kur'ana i Sunneta, toliko je i čvrsto. Rob nakon što se veže ispravnim itikadom i
bez ikakve sumnje za Allaha, džellešanuhu, treba da nauči šerijatske propise (ahkam), bilo
da lično stekne to znanje proučavajući ili pitajući imame. Najmanje što treba da nauči jeste
onoliko koliko je potrebno da bi mogao izvršavati strogo naređene dužnosti (farz). Jer znak
pravog murida je buđenje njegovog srca iz dubokog sna, tražeći svog Gospodara Uzvišenog.
A to buđenje je ustvari da počne učiti šerijatske obaveze i počne živjeti Sunnet Allahovog
Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, ispunjavajući naredbe (emr) Gospodara
svjetova na način kako će On Uzvišeni biti zadovoljan, zatim da se čuva onog što je
zabranjeno (nehj) i slijedeći Allahovog Miljenika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, nastojat
će da stekne Allahovu, džellešanuhu, ljubav (mehabbetullah). A da bi stekao Njegovu ljubav
treba da posveti posebnu preciznost i pažnju pri vršenju farzova, koliko je u mogućnosti da
čini dobrovoljne ibadete (nafile) da prisustvuje sohbetima i da se druži sa ulemom koja radi
po stečenom znanju, te da se trudi okoristiti od njih onim što mu je neophodno da nauči
pitajući ovu vrstu uleme, a da se čuva uleme koja ne radi po stečenom znanju jer „oni su
poput drumskih razbojnika, svojim govorom čovjeka mogu odvesti krivim putem.“
Ukoliko na neku temu postoji razilaženje (ihtilaf) među ulemom, među njihovim fetvama,
trebaju se prihvatiti one u kojima postoji najveća doza predostrožnosti. Npr., ako po pitanju
jedne vrste hrane, jedni kažu da je halal, a drugi da je mekruh, treba prihvatiti mišljenje
onih u čijem pravnom rješenju (fetva) ima više obazrivosti, u ovom slučaju, drugo mišljenje.
Na ovaj način će se sačuvati sumnjivih stvari i sumnjivog zalogaja (lokma). O ovom se
uvijek mora voditi računa, tako da se ostavi svaka riječ i svako djelo koje je u suprotnosti
Kur'anu i Sunnetu. Svi plemeniti prvaci ovog puta, Allah njima bio zadovoljan, složili su se
(ittikaf) po pitanju sljedećeg:
„Ko želi tarikat, a blagonaklono se odnosi prema drugim načinima življenja, i ne krene
Allahovim putem sa srcem, on se ismijava sa tarikatom.“
Onaj ko nastoji da ispunjava sve propise vjere, on može da ustraje samo na jednom dijelu
propisa, pa kako će se okoristiti od ovog puta ona ko svu svoju snagu troši na one stvari
koje nisu od vjere? Imam Rabbani, kuddise sirruhu, kaže:
„O braćo moja po vjeri!
Prvo: Svakom od nas je dužnost (vadžib) da ispravi svoje vjerovanje (i'tikad) po Kur'anu i
Sunnetu. Temelje našeg vjerovanja (i'tikad) određuju ajeti kerimi i hadisi šerifi koji se trebaju
razumjevati na način kako su to objasnili naši alimi (ehlus-sunneta vel-džemata), koji su
sljedbenici Istine (ehli Hakk) i stvarnog značenja (ehli Hakikat). Mi moramo njih slijediti.
Neka ih Allah nagradi za njihov trud i rad. Oni su temelje vjerovanja (i'tikad) postavili na taj
način da se u njima Kur'an vidi kao jedna cjelina, a zatim su ih, u skladu Kur'ana i Sunneta,
objasnili i obejanili. Naše i vaše mišljenje, ukoliko se ne podudara sa mišljenjem i objašnjenjem
ovih velikana, zasigurno i žestoko se odbacuje. Bid'atdžije (ehli bid'at) i oni koji su u zabludi

3 Allah, džellešanuhu, kaže: Samo će onaj koji Allahu srca čista (bi kalbin selim) dođe spašen biti. (Eš-Šu'ara, 89).
(ehli dalalet) smatraju da su njihovi batil propisi (ahkam) i vjerovanje (i'tikad) u skladu sa
Kur'anom i Sunnetom, a ne znaju da je njihovo vjerovanje daleko od istine.
Drugo: Šerijatske propise (ahkam), između ostalog, svari koje su halal, haram, farz i vadžib
treba znati, što je, također, dužnost.
Treće: Nakon što se nauče sve ove stvari, raditi i vladati se prema stečenom znanju.
Četvrto: Krenuti ovim putem tj. putem čišćenja srca (tasfije). Ukoliko se vjerovanje (i'tikad)
ehlus-sunneta vel-džemata dobro ne poznaje, od poznavanja šerijatksih propisa (ahkam)
nema nikakve koristi.
Znači, dok se ne upotpune tri temeljna načela: znanje o vjerovanju (i'tikad – akaid), znanje
šerijatskih propisa (ahkami šer'ijje) i rad po njima, nije moguće odgajanje duše (tezkijei
nefs) i čišćenje srca (tasfijei kalb). Osoba dok ne upotpuni gore navedene uvjete i dok ne
bude ispravljala nedostatke dobrovoljnim ibadetima (nafile), što god da čini, neće biti ništa
drugo do zauzetost bespotrebnim stvarima, pa radilo se o ma kojem poslu.
U jednom hadisi šerifu Pejgamber, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, kaže:
„Od ljepote Islama jednog čovjeka je i njegovo ostavljanje onog što ga se ne tiče.“
Čovjek, nakon što nauči i sazna najneophodnije stvari, on mora raditi po tome.

2. Pokajanje (Tevba)

Tevba je od najvažnijih poslova koje murid mora da učini, jer ovaj tarik je do krajnje
granice čist, ne prihvata one koji su uprljani svakojakim prljavštinama. Murid mora da učini
tevbu Allahu, džellešanuhu, od svih grijeha i sa tom tevbom mora da ostavi sve tajne i javne,
male i velike grijehe. U prvom redu, ukoliko je bezpravno uzeo pravo (hakk) nekog od
robova, mora da mu ga plati i da mu se oduži. A ako je vlasnik tog prava (hakk) umro, onda
će se odužiti njegovom nasljedniku. Onaj ko se nije očistio od nečijeg hakka, ko se nije
halalio s kime se svađao ili prepirao, ne može se okoristiti od ovoga tarikata. Razlog tome je
bespravno posjedovanje tuđeg hakka. Svi Plemeniti Prvaci ovoga puta čineći iršad sa
velikom obazrivošću su pazili na ovu Islamom naređenu dužnost.
Šejhul-Islam Abdullah El-Ensari, rahmetullahi alejhi, kaže:
„U ajetu, u kojem Allah, džellešanuhu, kaže: A oni koji se ne pokaju, sami sebi čine nepravdu
(zulum)4, On Uzvišeni je nepravdu (zulum) pripisao onome ko se ne pokaje.
Onaj ko zna šta znači pokajanje (tevba) pa se pokaje, njegova će tevba biti ispravna.

On treba znati tri stvari:

- da sve dok ne učini tevbu, on je bez odjeće, čistoće i čednosti (ismet),
- kada učini tevbu da osjeti bezbrižnost i duševnu širinu,
- da zna da ga Allah, džellešanuhu, vidi svakog časa i da gleda u njegovo srce.

4 Hudžurat, 11
Tevba ima tri uvjeta (šarta):
- da osjeća žaljenje i kajanje zbog počinjenog grijeha (nedamet),
- prisjećajući se počinjenog grijeha kajući se, tiho i u sebi treba tražiti oprost (itidar) i
- treba da se udalji od počinjenog grijeha, ulažući trud i požrtvovanje da ga ponovo ne
počini (azimet).

Tevba ima tri hakikata (realnosti i vjerodostojnost):

- da se počinjeni grijeh smatra velikim krivičnim djelom,
- da se učinjena tevba vidi krnjavom i nepotpunom i
-da se moli za oprost Uzvišenom Hakku za nedostatke i mahane, zbog toga što je insan
stvoren slabim.

Tevba ima tri tajne (sirr) svoje ispravnosti i vjerodostojnosti:

- brisanje takvaluka od svake prljavštine,
- ne zaboraviti počinjeni grijeh i
- stalno se kajati od tevbe, jer Allah, džellešanuhu, kaže: „I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da
bi ste postigli ono što želite.“5

Tajne tevbe imaju i tri svoje prefinjenosti (letaif):

- da se počinjeni grijeh vidi kao strašno krivično djelo,
- da se razmišlja o kazni Allaha, džellešanuhu, koju je pripremio za počinjeni grijeh i
- ovo dvoje upoređujući, nastojati proniknuti u cilj (murad), i razlog (sebeb) Allahovog,
džellešanuhu, kažnjavanja počinjenog grijeha.

Sa ovim, Allah, džellešanuhu, za cilj ima dvije stvari:

Prvo: On, džellešanuhu, želi da pokaže da je On neograničeno Moćan u donošenju presude i
da je neograničeno Milostiv u pokrivanju grijeha i sramota (ajb) Svoga roba, isto tako On
želi da pokaže Svoju blagost (hilm) dajući mogućnost pokajanja Svome robu, nakon što ga je
mogao uništiti zbog prijestupa, kojeg je počinio. On želi da ukaže na Svoju Dobrotu (lutf)
prihvatajući izvinjenje Svoga roba opraštajući mu.
Drugo: On, džellešanuhu, želi da ukaže na dokaz Svoje pravednosti u odnosu na Svoga roba,
i da ga kažnjava za grijeh koji je počinio, shodno dokazu Njegove pravde (adl).

5 Nur, 31.
3. Nakon gore navedenog murid treba da odstrani iz svog srca ljubav prema ovom svijetu
(dunja) i da ostavi svaku ovosvjetsku (dunjalučku) zauzetost koja mu nije neophodna. Jer,
osnova ovog puta jeste oslobađanje srca od beskorisnih stvari, ljubavi prema stvarima i
zauzetostima koje mu nisu neophodne. To je, ustvari, čišćenje od svih stvari koje ga
sprečavaju da bude zauzet i zaokupljen Allahom, džellešanuhu. Prva etapa ovog čišćenja je
čišćenje srca od ljubavi prema imetku (mal), jer robu je ova vrsta ljubavi dovoljna da
skrene sa istine. Nema ni jednog murida u čijem srcu postoji ljubav prema imetku, a da ga
ona za kratko vrijeme ne vrati u njegovo prvobitno stanje.

4. Ukoliko se murid oslobodio od ljubavi prema imetku, mora se osloboditi od ljubavi i želje
za položajem, jer ova ljubav presjeca put ka Allahu, džellešanuhu. Muridu dok ne bude
svejedno da li ga narod (halk) prihvata ili odbacuje, od ovog puta se ne može nimalo
okoristiti. Najštetnija stvar za murida, onoga koji je još na putu, koji nema još stabilnog
hoda, jeste da se zavara time što ga narod prihvata i poštuje. Ovo se mora napustiti!

5. Nakon što se oslobodi ljubavi prema imetku (mal) i položajem (džah) murid se mora
osloboditi od ljubavi i želje da vlada i upravlja ljudima (rijaset) – vlast. Ukoliko je zahid,
jedan od uvjeta zuhda je ovo. Ako ne napusti i ne oslobodi se ove vrste ljubavi, njegova
vjera će se svakog momenta suočavati sa ovom, veoma pogubnom opasnošću.
Čast i ugled zahida je daleko iznad časti i ugleda ovosvjetskih vladara i dunjalučara. Ako
pitaš za razlog, razmisli koliko je samo vladara ukazivalo poštovanje i poniznost prema
zahidima, pa ćeš shvatiti. Ako neko popije vina ljubavi i želje za vlašću, postoji strah od
nemogućnosti njegovog popravka, jer u ovim poslovima nisu za potcijeniti takav rad i
djelovanje koji čovjeka slijepo odvode stvarima, koje će ga na koncu pogoditi u
najosjetljivije mjesto. Bišr el-Hafi, kuddise sirruhu, kaže:
„U ovom vremenu, najveće blago jednog derviša je u tome da ga ljudi ne poznaju i da ne znaju
gdje je njegov dom, jer njegovo gledanje lica većine ljudi je dovoljno da bude na gubitku. Za
murida u čijem srcu se nalazi ljubav prema dunjalučkim nasladama i uživanjima nije
dozvoljeno (džaiz) reći da je murid.“
Ako u srcu murida ostane trag od ljubavi prema dunjaluku, njemu (tj. dunjaluku) će
pripisati hairli poslove i vratit će mu se velikom brzinom. Onaj u čijem srcu se nalazi ljubav
prema dunjaluku, tražit će načina da mu se okrene. Neka njegova dobra djela skrivaju ovu
njegovu ljubav, međutim, on ustvari teži dunjaluku.
Razlog zbog čega se traži od murida da se oslobodi ljubavi prema nepotrebnim stvarima
dunjaluka jeste u tome da mu nakon što očisti svoje srce (tasfijei kalb) postigne svijest
stalne prisutnosti (hudur) sa Uzvišenim Hakkom. Ako se oslobodio ljubavi prema ovom
svijetu, sa najvećom ozbiljnošću mora raditi na tome da postigne ovo, dok se u njegovom
srcu ne smije naći ni koliko jedna zerra ljubavi i želje za ovim svijetom. Naime, murid ne
smije pogrešno shvatiti ovaj svijet, te napustiti ovosvjetske poslove koji su mu za život
neophodni, ne smije zatvoriti svoj dućan i tezgu. Njemu ne pristoji da napusti rad koji će mu
omogućiti sredstva za život. Ovo je prije svega u suprotnosti sa časnim šerijatom. Ovdje
navedeni savjeti ne nalažu da se napusti dunjaluk i da se neko povuče u kraj, naprotiv, ovi
savjeti upućuju na to da se prilikom zauzetosti dunjalučkim poslovima ne zaboravi na
Allaha, džellešanuhu, i da se izbriše ljubav prema ovom svijetu. Jer, ako ne napusti i ne
oslobodi se ljubavi prema ovo svijetu, postaće rob dunjalučkih poslova i oni će odvesti u
propast. Ne treba miješati zauzetost „neophodnim“ ovosvjetskim poslovima sa čišćenjem
srca od ljubavi prema ovom svijetu. Ako će jedan murid, zbog toga što je napustio rad koji
će mu omogućiti sredstva za život zapasti u nevolje, osiromašiti ili postati teret drugima, to
njegovo napuštanje rada se ne može prihvatiti i jednom muridu ne pristoji tako nešto.
Sejjid Abdul-Vehab Eš-Ša'rani je rekao:
„Ako murid želi da se uputi ovim putem Uzvišenom Hakku prvo mora napustiti i osloboditi se
ljubavi prema dunjaluku. Nakon što uspije da to uradi, njegova ponovna okrenutost i
blagonaklonost dunajluku će biti sa izričitom (hususi) naredbom Allaha, džellešanuhu, i
nikako drugačije.“
Učenik Ebul-Abbasa El-Mursija, šejh Muhammed El-Magribi, kuddise sirruhu, je rekao:
„U ovom tarikatu dvije stvari su od velike važnosti i one su njegova osnova: Prvo, žuriti sa
poslovima kojima je Allah, džellašunu, zadovoljan; i drugo, ne povjeravati tajne i suptilnosti
ovog tarikata onima koji ne putuju njime, a sa ihvanima razgovarati odmjereno, sukladno
mjestu i vremenu, i sa velikom pažnjom treba čuvati jezik.“
On, kuddise sirruhu, je, također, rekao:
„Jedan rob ne može početi sa sejri sulukom sve dok ne napusti želju i za dunjalukom i za
Ahiretom, a zatim dok ne bude zadovoljan sa Allahom, džellešanuhu, u situacijama kada ga
pogode velika iskušenja i nevolje (belaji) koje bi mu lomile njegove kosti svojom žestinom, i
nakon što postigne ove tri stvari, može se uputiti ovim tarikatom, ali samo kao njegov
početnik (mubtedi).“
Ma koliko se salici (putnici) bojali težine ovog puta, ovo se mora spomenuti na samom
početku da bi bili još više oprezni i da bi najbolji način pazili na njegove adabe.

6. Murid mora znati i smatrati svoj tarik časnijim od svih drugih. Ukoliko tako ne postupi,
njegov nefs će mu stalno davati vesvese da traži neki drugi. Međutim, uistinu ima li
vrijednijeg i časnijeg puta od ovog? Ovo je put meleka, Vjerovjesnika (enbija), hulefair-
rašidina (ispravnih halifa) i Allahovih, džellešanuhu, dobrih (salih) robova. Ovo je ukras
(hilye) Allahu bliskih meleka (melaikei mukarrebin). Svi ovi koje smo spomnuli su najveći
poznavaoci Božanskih iluma (ulumi ilahi), a ovi ilumi su najčasniji (ešref) i najuzvišeniji
(e'ala).
Imami Gazali, rahimehullah, u svom djelu El-Munkizu mined-dalal kaže:
„Nakon što sam upotpunio sve znanosti, sa svim svojim naporom i snagom učinio sam suluk
prema sufijama. Trebam reći samo ovo: Uvjerio sam se da jedino sufije čine suluk (putuju)
putem Istinitog (Hakk). Njihova duhovna zbilja, njihov put i njihov ahlak su najljepši. Razum
najoštroumnijih, filozofija ma kojeg filozofa i znanje o svim pojedinostima časnog šerijata
zahir uleme, ne može sufije zamijeniti, i ne može iznaći ljepša duhovna stanja i ljepši ahlak od
onog kojeg oni posjeduju. To je zbog toga što sva njihova kretanja i mirovanja, kako u njihovoj
vanjštini (zahir) tako i u njihovoj nutrini (batin) kompilira (pozajmljuje) iz nura svjetiljke
Nubuvveta (Vjerovjesništva), a na ovom svijetu osim svjetlosti (nura) Nubuvveta ne postoji
nikakav vodič upute (rehberi hidajet) i nema drugog izvora svjetla (nur).“
Šejh Ebul-Mevahib Muhammed Eš-Šazili, kuddise sirruhu, kaže:
„Onaj koga ne odgoje sufije, ne može shvatiti hakikat edeba.“
Da bi se moglo okorostiti od ovog tarikata postoje neki uvjeti:
Prvo: - očistiti srce od svega drugog osim Allaha. Jedini način da bi se ovo postiglo jeste da
u namazu srce bude u potpunom utonuću u zikrullah, i da od početnog tekbira bude
zauzeto i ispunjeno spominjanjem Allaha, džellešanuhu. Drugi, koji je u isto vrijeme i
posljednji, da se u potpunosti nestane (fani) u ljubavi prema Hakku Uzvišenom. Ovo u
cjelosti nije stvar izbora i volje čovjeka, međutim, rob traži i želi, a Allah daruje.

7. Šutiti i od šutnje se okoristiti. Bez stvarne potrebe murid ne smije govoriti. Kada ga upita
nešto prijatelj ili neko koga ne poznaje odgovorit će onoliko koliko je potrebno.
Poroka jezika ima mnogo:
- Gibet, govoriti o svome bratu u njegovoj odsutnosti ono što mu se ne bi svidjelo kad bi
čuo;6
- Nemimet – prenošenje tuđih riječi;7
- Lemz,8 huliti i grditi nekoga, kao i pokazivati na nekog išaretom očiju i šapatom govoriti
iza njegovih leđa (podrugivati se);
- Hemz, govoriti riječi ili ono što će stvoriti smutnju;9
- Kizb, laž
- Istihaza, ismijavati sa ljudima.

Osim gore navedenih poroka jezika, treba spomenuti da se među njih ubrajaju i poricanje
(negiranje) „pojedinih“ islamskih propisa, zatim pretjerano hvaljenje pojedinih ljudi,
lijepim govorom prebacivati svojim prijateljima i time stvarati među njima razjedinjenost i
njima slični poroci.
Vehb ibn Munebbih, radijallahu anhu, kaže:
„Mudraci su se složili u tome da je šutnja temelj mudrosti (hikmet).“
Fudajl ibn Ijad, radijallahu anhu, je rekao:
„Obaviti hadž i voditi džihad nije teže od čuvanja jezika.“

6 Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, rekao:
„Znate li šta je to gibet?“ Rekli su: „Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.“ Rekao je: „Da govoriš o svome bratu
ono što bi mu bilo mrsko.“ Pa je rečeno: „A šta ako je istina ono što govorim o svom bratu?“ Rekao je,
sallallahu alejhi ve alihi ve sellem: „Ako je istina ono što govoriš o svom bratu onda si ga ogibetio, a ako nije
istina ono što govoriš o svom bratu, onda si ga potvorio (buhtan).“ Muslim, Ebu Davud i Tirmizi.
7 Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je rekao: „Neće ući u džennet prenosilac tuđih riječi

(nemmam). Muttefekun alejhi.

8 Allah, džellešanuhu, kaže: „Teško svakom klevetniku (humeze) – podrugljivcu (lumeze). El-Humeze, 1.
9 Imam Bejheki prenosi od Lejsa, radijallahu anhu, koji je rekao: „Lumeze je onaj ko te grdi u lice, a u humeze je

onaj ko te grdi u tvojoj odsutnosti.“ El-ezkar, Imam Nevevi, str. 408.

Lukman, alejhisselam, je svome sinu rekao:
„Ako je riječ srebro, šutnja je zlato.“
Ove riječi Abdullah ibn Mubarek, radijallahu anhu, je protumačio na sljedeći način:
„Ako je govor, na putu pokornosti Allahu, džellešanuhu, srebro, onda je šutnja, da bi se
sačuvalo od nepokornosti Njemu, zlato.“
Činjenica je i sasvim je jasno da je čuvanje od nepokornosti Allahu, džellešanuhu, vrijednije
od svih djela (amel). U ovom smislu velikani su rekli:
„O čovječe, čuvaj jezik, neka te ne ujeda! Ako ne budeš vladao svojim jezikom, on je jedna
zmija. U kaburima mnogo ljudi leži koji su umrli od svog jezika, dok se mnogi junaci plaše
borbe sa njim.“
Šutnja je spas, ona je i temelj jer ukoliko čovjek ne pazi na svoj jezik, uvijek će se kajati zbog
izgovorenih riječi. Međutim, ako bude primoran da govori na neku temu, on treba da govori
sa naredbama (emr) i zabranama (nehj) časnog šerijata, dok je osobina ridžalullaha šutjeti
na pravom mjestu.
Kako god je vrlina govoriti na pravom mjestu, isto tako je šutnja da se ne bi upalo u grešku
je, također, vrlina (fadilet).
Jedna od najčasnijih osobina čovjeku jeste da kaže istinu na pravom mjestu. Da bi se
spriječilo jedno ružno djelo, bilo da se radi o nekome koga se svijet ustručava i boji, ili da se
radi o nekome za koga se smatra da je dobar, reći će istinu i u tom momentu govoriti je
pohvalna osobina.
Ibn Abbas, radijallahu anhu, držeći se za svoj jezik je rekao:
„Nađi spas, bilo govoreći ono što je dobro ili čuvajući se da ne govoriš ono što je zlo.“
Čuvati jezik na svakom mjestu i svakom trenutku je jedan od najvažnijih poslova. Jer jezik
manifestuje ono što je u srcu. Zato je jedino moguće da se jezik sačuva čistim tako što će biti
stalno vezan za srce. Neki velikani su rekli:
„Onaj ko šutnju ne smatra blagom i koji nije shvatio vrline šutnje, kad govori, govori
besmislene i isprazne riječi. Zato se jezik obavezno mora čuvati.“
Onaj ko čuva svoj jezik on isto tako mora biti pažljiv sa išaretima koje čini, zatim sa onim
što piše kao što je članak, knjiga i sl., jer sve ove stvari su u osnovi njegov govor.
Ebu Bekr Farisi mi je rekao:
„Ako osoba govori na temu koja se njega lično tiče ili na temu gdje mora govoriti, njegov
govor se neće smatrati bespotrebnim. Međutim, ukoliko govori na temu koja se njega ne tiče,
njegov govor će biti besmislen, jer u ovom slučaju nije pazio na šutnju.“
Pitali su Zununa el-Misrija, kuddise sirruhu: „Ko u najvećoj mjeri vlada sobom?“
Odgovorio je: „Onaj ko je najviše ovladao svojim jezikom.“
Ibn Mesud, radijallahu anhu, je rekao: „Onaj čije je hapšenje najneophodnije je jezik.“
Velikani su rekli: „Jezik je poput divlje životinje. Ako ne ovladaš njime on će biti tvoj vječni
neprijatelj.“
Murid svaki svoj dah (nefes) treba da smatra velikim bogatstvom, jer za svaki svoj nefes, bit
će pitan kako ga je iskoristio.

8. Ne vidjeti sramote i nedostatke drugih ljudi. Murid treba da umjesto nedostataka drugih
ljudi vidi svoje nedostatke i da se trudi na njihovom ispravljanju. Allah, džellešanuhu, kaže:
„O vjernici, klonite se sumnjičenja, neka sumnjičenja su zaista grijeh. I ne uhodite jedni druge i
ne ogovarajte jedni druge. Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrlog brata svog, a
vama je to odvratno, zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.“10
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:
„Kada Allah zavoli Svoga roba, On mu pokaže njegove nedostatke.“

9. Murid ma koliko uznapredovao u tarikatu, ma koji mekam i deredžu postigne, mora sebe
vidjeti na samom početku puta i to tako prihvatiti.
Ovo je i jedan od dva vasijeta koji je oporučio naš Sejjid Hadže Muhammed Behauddin
Nakšibend, kuddise sirruhu. U drugom vasijetu on kaže:
“Ako murid postigne najviše mekame i mertebe u sejri suluku, on svoj nefs mora vidjeti sto
puta gorim od nefsa firavna (faraon). Ako ovo ne prihvati i svom nefsu pripiše vrijednost, on
nema nikakve koristi od svog sejri suluka.“
Moraš paziti na ova dva vasijeta, kako god su muridu potrebni vid i sluh isto tako potrebno
je da vodi računa i da pazi na gore navedene vasijete. Njegova potreba za čuvanjem ovih
vasijeta je veća od njegove potrebe za vidom i sluhom. Razlog tome je što kada mu se da
vrijednost (tj. nefsu) zapadne u samoljublje (udžub).
Udžub znači samodopadanje i divljenje samom sebi. Utječemo se Allahu od ovoga. Plemeniti
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:
„Tri stvari omogućuju čovjeku spas: strah od Allaha javno i tajno, reći istinu u ime Allaha bilo
da mu odgovara ili ne, i umjereno trošiti u izobilju kao i u neimaštini. Čovjeka tri stvari vode u
propast: slijeđenje strasti, kao što to čini većina svijeta, zatim da savjetuje i preporučuju sam
sebi škrtost te da u istu upadne sa strahom od siromaštva i da padne u samodopadljivost, što
je svakako najopasnije.“
Allah, džellešanuhu, sve nas neka učini uspješnim u slijeđenju onoga što će nam obezbjediti
spas i da nas sačuva od gore navedenih opasnosti. I molim Ga da nam podari slast imana
(amin).
Znaj da je uzdati se u djela za muride u početku njihovog puta jedna od najvećih opasnosti.
Razlog tome je što oni, nakon što postignu određene stvari, s njima budu zauzeti, s čime se
neminovno pojavljuje zastoj i malaksalost, a, također, i hrđanje i prljanje ogledala razuma
(akl). Oni se iz ovoga mogu spasiti samo sa otkrovenjem (kešf) sa kojim bi Allah,
džellešanuhu, otklonio ovu njihovu uobrazilju kao i njihov zastoj i to na sljedeći način:
Allah, džellešanuhu, je Stvoritelj djela Svog roba, ako On hoće da otvori kapije spoznaje
jednom muridu, On će to učiniti odmah, bilo da rob ima malo ili mnogo dobrih djela.

10 El-Hudžurat, 12
Dovoljno je da rob zatraži utočište i zaštitu od Allaha, džellešanuhu, da prizna svoju nemoć i
da Ga iskreno zamoli.

10. Ostaviti loše društvo. Murid prije nego što napusti ružno društvo, on prvo treba da
napusti svoje ružno vladanje (ahlak). To je zato što mu je njegov nefs bliži od njegovog
lošeg društva, i on mora prvo da uredi svoj nefs. Velikani su rekli: „Kula se osvaja iznutra.“
Pjesnik Lebid vezano za ovo kaže: „Dobar čovjek nema većeg dušmana od svog nefsa, a
poslije toga ono što mu je potrebno jeste dobar drug.“ Iskustvo je pokazalo da gledanje u
lica nepokornih (asija) biva uzrokom srčane sljepoće i tvrdoće kod mu'mina. Dok gledanje
u lica dobrih ljudi čovjeku daje i omogućuje širokogrudost.
Čuvaj se brate moj, čuvaj! Ne gledaj u lica nevjernika! Ne zastaj na mjestima gdje se čini ono
s čime Allah, džellešanuhu, nije zadovoljan i na mjestima gdje ćeš navući na sebe Allahovu
srdžbu. Ne zadržavaj se u blizini mjesta gdje se sviraju muzički instrumenti i ne zadržavaj
se pored kaburova zalima. Makar i nakratko, ne čekaj na mjestima gdje vlada nepokornost
Allahu, džellešanuhu. A ako moraš proći kroz takva mjesta, prođi velikom brzinom.

11. Kada mu se pripiše neka greška ili nedostatak, murid se mora čuvati od toga da brani
svoj nefs i da se ne obračunava s njime. On ne smije da velikane vremena u kome žive
potcjenjuje pripisivajući im nedostatke, i ne smije biti zauzet sa njihovim prirodnim
nedostacima, i kada se spomenu njihova imena o njima mora govoriti samo ono što je
dobro (hair).
Šejh Ebul-Mevahib Šazeli kaže:
„Fakiri (derviši) se prepoznaju po svojim halovima, a fakihi po svome govoru.“
Šejh Alijul-Havvas je rekao:
„Onaj ko se ne zadovolji sa time što Allah, džellešanuhu, zna njegov hal, upusti se u raspravu
da bi opravdao svoj nefs, neka nikako ne misli da će ga Allah, džellešanuhu, sačuvati od
opasnosti. Kamo sreće da on slijedi alime koji rade po svom znanju i muršide koji su Allahovi
prijatelji i da ih voli, pa kada se govori nešto ružno o ovim Allahovim dobrim robovima, da u
njihovu odbranu kaže makar nešto. Ako jedan alim-muršid sa svojim položajem i mertebom
bude poštovan i voljen od strane ljudi, i ako ga oni brane od napada drugih, to je u njihovu
korist. Ako je potrebno da se ljudi okoriste od ovakvog jednog zata, on će iznijeti na vidjelo
svoju ličnu situaciju, pa ako ljudi povjeruju da je čist od nedostataka, svi oni su zapali u
grešku, međutim, ako on ne govori da je čist i oslobođen od nedostataka (davajući povoda
ljudima da ga smatraju potupuno čistim), i on sam je zapao u grešku.“
Djela se vrednuju prema namjerama (nijjet), zato je najveće bogatstvo murida u njegovom
dobrom nijetu prema svakome, i da nikome ne govori ružne riječi pa makar se radilo o ma
kome. Isto tako, svaku provokaciju i napad treba da prihvati sa strpljivošću i
zadovoljstvom. On treba da ostavi sva pitanja vezana za osobe koje voli, a i za one koje ne
voli, i treba se utjecati Allahu, džellešanuhu, od svake svađe i rasprave s ljudima vezano za
njih. Ako murid ne prihvata i ne sviđaju mu se ovi savjeti, neka izađe na Pazar sa onima koje
ne voli i neka kao i oni slijedi svoje strasti, i ako ne može da izbaci iz srca što žele ljudi, neka
ide i bez straha i stida činiti grijeh koji hoće. Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve alihi
ve sellem, je rekao: „Ako se ne stidiš, radi šta hoćeš.“ Međutim, murid treba da zna i ne smije
nikada zaboraviti da, ukoliko počne činiti gore navedeno, zasigurno neće stići do željenog
cilja i na taj način će skrenuti s puta. Utječemo se Allahu, džellešanuhu, od ovakvih stvari.
Šejh Ebul-Mevahib Šazeli kaže:
„Kako god je nemoguća spoznaja Allaha, džellešanuhu, putem mušahede onome ko poprijeko i
mrsko gleda zata, kome je dato znanje mulka i melekuta, isto tako je nemoguće da se otvore
vrata melekuta i marifeta onome u čijem srcu se nalazi strast (šehvet).“
Neki mešaihi su rekli:
„Ako jedan murid ispunjava želje svom nefsu, a u isto vrijeme zagovara dervišluk, znajte da je
on lažac. Ako vidite nekoga da ne čuva svoje srce, ko ne pazi na svoje halove i vladanje i živi
nehajno, a skupa s time želi da postigne spoznaju (ma'rifet), znajte da je i on lažac. Isto tako,
onaj kome nije isto da ga ljudi hvale i prekoravaju, i da ga ljudi prihvataju ili odbacuju, a u
isto vrijeme želi da postigne ma'rifet, znaj da je i on lažac.“
Džunejd Bagdadi, kuddise sirruhu, je rekao:
„Da ne postoji nekoliko znakova (alameta) svako bi htio činiti suluk tarikatom ili bi tvrdio da
je sufija. Međutim, Allah, džellešanuhu, kaže: 'A da hoćemo, Mi bismo tih (Muhammede)
uistinu, pokazali i ti bi ih sigurno, po biljezima, poznavao. Ali, ti ćeš ih poznati po načinu
govora njihova'.“11

12. Murid ne smije biti naklonjen mubah stvarima. Jer, to je gubljenje vremena i ništa
drugo.

13. Murid koji uđe u tarikat kao oženjen (ili udata), vodeći računa o adabu, put treba da
nastavi. Ako je neoženjen, nakon što nauči adab i u tarikatu malo uznapreduje treba da se
oženi. Ako će i postići potpunost (kemal), jedino na ovaj način to može postići.
Hudždžetul-Islam, Imam Gazali, kuddise sirruhu, u svom Ihja-u kaže:
„Znaj, murid na početku puta ne smije biti zauzet sa brakom (izdivadž), zato što bi ga brak
odvratio od puta, i primorao da bude zauzet sa suprugom u pretjeranoj mjeri. Ako bi se
oženio prije nego što njegovo srce dođe do stepena stalne zauzetosti sa Hakkom i dok se ne bi
oslobodio uticaja braka, njegov nastavak puta bi bio težak. Neka mladići ne shvataju
pogrešno to što se Resulullah, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, ženio u tolikom broju, jer
ništa na dunjaluku nije moglo spriječiti njegovu zauzetost sa Allahom, džellešanuhu, i njega
nikad ništa nije odvratilo od zauzetosti sa Njim Uzvišenim.“
Znaj da se izrađivači mjehova ne mogu porediti sa melecima.
Ebu Sulejman Ed-Darani, kuddise sirruhu, je rekao:
„Oženjen biva naklonjen ovom svijetu. Ja nisam vidio nijednog murida da je nakon što se
oženio sačuvao duhovno stanje (hal) koje je ima prije braka.“

11 Muhammed, 30
Kada su ga upitali: „Zar nemaš potrebe za bliskošću s nekom od žena?“, odgovorio je:
„Molim Allaha, džellešanuhu, da me ne zbliži sa ženom, jer pretjerana bliskost sa ženom je
propast. Ako strast (šehvet) ne vlada muridom ne treba se ženiti dok ne stekne snagu u
ma'rifetu, a nakon što uznapreduje na putu (tarik) treba da se oženi. Međutim, ako njegova
strast vlada njime mora se truditi da je ugasi dugim gladovanjem i stalnim postom (savmi
daim). A ako šehveti ni na ovaj način ne budu zaustavljeni, i murid sačuva svoju čednost, a
čednost očiju počne gubiti, za umirivanje njegovog šehveta preči je brak.“
Sklapanje braka (nikah), kako je to po adabu plemenitih prvaka (sadati kiram), neće biti
zbog dunjaluka i da bi se steklo više imetka, nego zbog slijeđenja Sunneta Allahovog
Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, te da bi se očuvala čestitost i čednost
(iffet), i da bi se živjelo u vjeri. Nakon toga, svadba i brak će se napraviti i sklopiti na
najlakši način i prema mogućnostima murida. Ako žena u braku zatraži od njega nešto što
nije u njegovoj mogućnosti, on će je opomenuti sa onim kako je postupio Resulullah,
sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i dat će joj izbor na dvije mogućnosti: ili da bude
zadovoljna sa svojim stanjem ili da se razvedu. Resulullah, sallallahu alejhi ve alihi ve
sellem, je svojim ženama nakon što su zatražile dunjaluk od njega, prema objavljenom ajetu
ponudio, ili da budu zadovoljne sa svojim stanjem ili da izaberu razvod. Počeo je od hazreti
Aiše, radijallahu anha, rekavši joj: „Reći ću ti nešto, o tome se posavjetuj sa svojom majkom i
ocem, a zatim me obavijesti o svojoj odluci.“ Poslije toga joj je proučio već objavljeni ajeti
kerim:
„O Vjerovjesniče, reci ženama svojim: ako želite život na ovom svijetu i njegov sjaj, onda se
odlučite daću vam pristojnu opremu i lijepo ću vas otpustiti. A ako želite Allaha i Poslanika
Njegova, i onaj svijet, pa, Allah je, doista, onima među vama koji čine dobra djela pripremio
nagradu veliku.“
Hazreti Aiša, radijallahu anha, mu je odgovorila: „Allahov Poslaniče, zar po pitanju tebe da
se savjetujem sa majkom i ocem? Ja odabirem Allaha, Njegovog Poslanika i Ahiret, ali nemoj
ovo reći drugim ženama!“ Na to je on, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, rekao: „Tako mi
Allaha, ako budu ustrajne u svojim željama, i njima ću proučiti ovaj ajet“, što je i učinio. One
su, također, odabrale Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem. 12
Resulullah, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, nakon što je na svemu zahvalio Allahu,
džellešanuhu, objavljen je sljedeći ajet:
„Od sada ti nisu dopuštene druge žene, ni da umjesto njih neku drugu uzmeš, makar te i
zadivila ljepota njihova, osim onih koje postanu robinje tvoje. – A Allah na sve motri.“13

14. Kada se kod murida pojavi velika želja za zikrom i od momenta kada se otvore vrata
duhovne širine i prostranosti (inširah), presjeći će vezu sa svim stvorenjima pa makar se
nalazio i u mnoštvu svijeta sve dok ne dođe u stanje saznanja sa Allahom, džellešanuhu, i
sve dok ne nastupi stanje gajbeta neće prestajati sa činjenjem zikra. To je tako, jer onome
ko ne presječe svaku vezu sem veze sa Allahom, džellešanuhu, (ma sivah), ova vrata se neće
otvoriti. Kada ovo postigne, stiče pravo izlaska u Božansku prisutnost (hudur Ilahi).

12 Ahzab, 27-28
13 Ahzab, 52
Onaj kod koga uslijed zikra ne nastupi stanje gajbeta, zikr je jedno dobro djelo (hasene), a
nije prelazak deredža. Svijet je zastrt od njega, a on jedva da vidi samog sebe. On bez toga
da uradi ono što „treba da se uradi“ od Allaha, džellešanuhu, očekuje otkrovenja (futuhat),
dok Allah, džellešanuhu, da bi dao Svome robu futuhate, očekuje od njega da Mu se okrene
u potpunosti. Zbog ovoga, svakome od nas teško pada što nije postigao vanjsku i nutarnju
čistoću, neophodnu da bi se osjetila bliskost sa Uzvišenihm Hakkom i da bi se stiglo u
Božansku prisutnost.
Šejh Alijjul-Murasfi, rahimehullah, je rekao:
„Postići svijest o Allahovoj, džellešanuhu, prisutnosti i dospjeti do mekama bliskosti s Njim je
svojstveno onima koji znaju sve prošle i buduće tedželijjate Uzvišenog Hakka i koji razumiju
njihove tajne. Za one koji su poput nas, dolazak do ovih merteba je veoma daleko.“
Šejh Efdaluddin, rahimehullah, je rekao:
„Postići bliskost sa Allahom, džellešanuhu, u stanju gajbeta je veoma visoki hal. Kako čovjek
može u poplavi nepoznanosti (medžhul) postići spoznaju Uzvišenog Hakka? Šta god da dođe u
srce roba ili u njegov razum, Allah, džellešanuhu, je uistinu nešto drugo. Budući da je okolnost
ovakva, kako rob može dospjeti u bliskost sa Uzvišenim Hakkom? Ovo je posao Allahovih
Vjerovjesnika (Enbija), alejhimusselam, i njihovih savršenih (kamil) nasljednika. Ono što nam
pristoji jeste da ne zagovaramo svoju bliskost sa Allahom, džellešanuhu, niti u namazu, a niti
u ibadetima van namaza.“

15. Murid treba da odredi sebi vrijeme u kojem će se obračunavati sa svojim nefsom, i to u
najmanju ruku, tri puta dnevno. Kada osvane treba sebe upitati šta je propustio i šta je
protekle noći Allaha radi mogao da učini. Poslije podne namaza, treba da odredi vrijeme u
kome će pitati samog sebe: „Od sabaha do podneva šta sam uradio?“ I isto tako, poslije
akšam namaza pitajući se: „Šta si danas radi Allaha učinio?“ Na taj način će se razračunati
sa samim sobom.
Čim nađe priliku, slomljenog srca i prolaznog vudžuda, a sa jezikom koji će izraziti njegovu
nemoć i siromaštvo, treba tražiti pomoć od Allaha, džellešanuhu, i utočište u Njegovoj
zaštiti.

16. Murid treba napustiti svaku vrstu uzdizanja nad drugima i naređivanja bilo kome. Ebu
Ali Er-Ruzberi, kuddise sirruhu, kaže:
„Uzdizati se nad nekim ko je veći je nepoznavanje granice, uzdizati se nad nekim ko je na
istom stepenu je nevaspitanost i ružan odgoj (sui edeb), dok uzdizati se nad nekim ko je niži je
znak slabosti.“
Neki od velikana, za one koji su se uzdizali iznad njih, su rekli, da su na nižem stupnju od
njih, dok za one koji su im bili ponizni rekli su da su oni na višem stepenu od njih.
Naši prvaci su rekli:
„Samoljublje jedne osobe je osnovni razlog poremećaja (fesad) njenog razuma (akla).“
Moj Sejjid Alijjul-Havvas je rekao:
„Postoji jedna osobina koju, ako posjeduje jedan rob, njegov položaj kod Allaha, džellešanuhu,
i ljudi bude veoma nizak. Ta osobina je vidjeti sebe iznad svojih prijatelja (akram) po pitanju
znanja (ilm), dobročinstva (fadilet) i uspostavljanja mira i spokojstva među braćom. Ovo je
dovoljno da ga odvede u propast.“
Onome ko posjeduje edeb potrebno je da ne potcjenjuje nikoda od muslimana, i da ne
ponižava nikod od griješnika i nepokornih, jer treba da malo razmisli: Da ga Allah,
džellešanuhu, nije odlikovao vrijednostima u odnosu na njih, njegovo stanje bi bilo mnogo
lošije! Poslije ovoga, sebe ne smije vidjeti vrijednijim od dobročinitelja i onih koji
uspostavljaju mir među ljudima pa čak ni od pokvarenjaka. Na kraju, ljude smatrati nižim
od sebe, Allahovim, džellešanuhu, prijateljima (evlijaullah) predstavlja jedan bol. Neka nas
Allah, džellešanuhu, spasi od toga!

17. Murid kad god hoće da klanja namaz treba da prekontroliše svoju spoljašnost (zahir) i
svoju nutrinu (batin), zatim treba da čisti svoju nutrinu od nedostataka kao što su: oholost,
zavist, ljubav prema dunjaluku i drugi. Nakon što uvidi da li se nalaze kod njega ovakve
mahane, natojat će se spasiti svih onih poslova koje pospješuju njihovu pojavu.
Murid treba da klanja namaz potpuno čist, ili u najmanju ruku kao rob koji se trudi očistiti,
treba da se obraća svome Gospodaru sa čistim srcem (kalbi selim) i sa čistim tijelom, i na taj
način da stoji u Njegovom, džellešanuhu, prisustvu. Na kapiji Njegovog, džellešanuhu,
prisustva stoje meleki koji ne puštaju nikog kod koga nađu zavist, mržnju, oholost, prevaru,
spletkarenje, ljubav prema dunjaluku i druge njima slične stvari.
Šejh Ebu Bekr El-Kettani kaže:
„Allah, džellešanuhu, je rekao sljedeće: 'Koji god Moj rob u srcu posjeduje dvije želje, Ja ga se
odričem, to su želja za griješenjem i želja za imetkom'.“
Murid neka sa čistim srcem pristupi Allahovoj, džellešanuhu, prisutnosti i neka zajedno sa
njegovim tijelom i srce njegovo klanja namaz. Onaj u čijem srcu se nalazi jedna osobina
koju ne voli Allah, džellešanuhu, pa pristupi u Allahovu, džellešanuhu, prisutnost, nije to
učinio sa čistim srcem (kalbi selim).
Onaj ko je zauzet svojom vanjštinom i ne obraća pažnju na svoju nutrinu (batin) liči na
nekoga ko je šugav. Njemu doktor daje lijek koji kada se pije odstrani bolest iz njegovog
korijena i lijek koji se stavlja po koži. Međutim, on ostavi lijek koji se pije i koji bolest
otklanja iz njenog korijena i pozabavi se stavljanjem lijeka koji se stavlja po koži, stavljajući
ga na šugom oboljele dijelove tijela. Ali, na taj način, stavljanjem lijeka po spoljašnjoj strani
tijela, neće spriječiti bolest, već će iz unutrašnjosti tijela izlaziti nova šugavost i tako se
nastaviti oboljenje.
Ako se u unutrašnjosti nalaze korijeni i izvori ružnih grijeha, kao što su samopokazivanje
(rijaluk) i licemjerstvo (nifak), rob htio ne htio, njihovo djelovanje i uticaj će se vidjeti.
Osjećat će njihove bolove, kako izvana tako i iznutra. Ovo je stanje (hal) većine onih koji su
zahvaćeni iskušenjem vesvese. Pametan je onaj ko utvrdi korijen i izvor bolesti, te dođe do
pouzdanog načina otklanjanja njenog korijena.
18. Kako se povisuje njegova deredža i kako se približava svijesti o Allahovoj, džellešanuhu,
prisutnosti (hudur), murid mora uveličavati u svojim očima lične nedostatke i grijehe.
Poznato je da većina svijeta, kada počini neko dobro djelo smatra da je postigla savršenost i
potpunost (kemal) i da je dospjela u Allahovu, džellešanuhu, prisutnost.
Znanje Allahu bliskih robova (ehlullah) su smještena u njihova srca (kalb) i u njihove
ruhove. Ovi ilumi omogućuju im skromnost i vladanje svojim nefsom. Kod drugih ljudi,
njihova znanja su smještena u njihovim nefsovima, pa kad im se uveća znanje, njihova srca
prekrije dim i tama. Ulema Selefa nije bila ovakva, neka je Allah zadovoljan s njima. Svaki
od njih se bojao Allaha, džellešanuhu, prema stepenu znanja kojeg je imao. Među njima je
bilo takvih koji su vjerovali da su zaslužili da budu uništeni i da ih je Allah, džellešanuhu,
previše ostavio na životu zbog grijeha koji se nalazi u njihovim nutrinama.
Svi oni su bili poput onih koji su u potpunom mraku ne znajući obukli poderano i
zakrpljeno odijelo, pa kako bi se približavali svjetlosti i nuru, vidjeli bi sve one zakrpe i
poderana mjesta, što bi povećavalo njihov stid. Ovdje se sa nurom asocira na približavanje
Allahu, džellešanuhu, a sa tminom (zulmet), na udaljavanje od Njega Uzvišenog.
Sa povećanjem neznanja (džehl) jedne osobe, povećava se i njena oholost. Primjer toga je i
stablo voćke čije se grane sa plodovoima povijaju prema zemlji, dok grane bez plodova
stoje nadmeno i potpuno uspravno.
Gavsul-A'zam, Abdul-Kadir Gejlani, kuddise sirruhu, bi svojim ihvanima govorio:
„Ja nisam stigao do visala Allahu, džellešanuhu, sa noćnim namazima, dnevnim postom i sa
sticanjem znanja (ilm), stigao sam sa plemenitošću (kerem), skromnošću (tevadu) i sa čistim
srcem (kalbi selim) u mojim prsima.“
Gavsi-A'zam, kuddise sirruhu, sa ovim ukazuje na to da je plemenitost (kerem) jedan od
temelja ovog puta, dok sa skromnošću (tevadu) murid postavlja temelj stizanju do kemala.
Kada murid ovo dvoje upotpuni, oslobodi se ovosvjetskih veza i sve prepreke na putu se
uklone. Na ovu temu je i hadisi šerif u kojem Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve alihi
ve sellem, kaže:
„U džennetu postoje takve odaje iz čijih se unutrašnjosti vidi ono što je vani, a spolja se vidi
njihova unutrašnjost. Uzvišeni Allah je pripremio ove odaje za one koji su govorili lijepe i
slatke riječi, koji su hranili (davali hranu) druge, koji su stalno postili i koji su noću, dok ostali
svijet spava, provodili u namazu.“
Skupa razmotrimo i razmislimo o ovom hadisu. Ovdje Resulullah, sallallahu alejhi ve alihi
ve sellem, prvo naređuje lijep govor, što je svakako plod skromnosti, na koju se aludira.
Zatim naređuje da se nahrane drugi, što je svakako plod plemenitosti, na koju se aludira.
Dok je na kraju spomenuo namaz i post. Gore navedene riječi Abdul-Kadira Gejlanije,
kuddise sirruhu, će nam pomoći da shvatimo ovaj hadisi šerif.

19. Murid mora tokom cijelog sejri suluka da se suprostavlja nefsu. Kada stigne do mekama
kemala, njegov nefs će mu naređivati samo ono što je dobro (hajr), voljet će ono što voli
Allah, džellešanuhu, a mrziti ono što Allah, džellešanuhu, mrzi. Nakon što dođe do ovog
mekama, usaglašavanje sa nefsom je dozvoljeno (džaiz), a možda na nekim mjestima
dužnost (vadžib). Šejh Abdul-Kadir El-Džejli i šejh Ahmed Er-Rifai, kuddise sirruhuma, i
njegovi ashabi su odbacili ovo i objasnili da murid čak i da dospije do mekama
„ridžalullaha“14, dužnost mu je da se suprostavlja svome nefsu, zbog svoje bešerijetske
(ljudske) prirode i zbog toga što svakog časa može zapasti u opasnost.
Jedan kamil rob, ako o ovome temeljito razmisli, zar može jelo da ga spriječi od zauzetosti
sa svojim Gospodarom?
Znači, murid ma koji mekam da postigne dužan je suprostavljati se svome nefsu, oni koji su
oslobođeni ove dužnosti su rijetki izuzeci koje je Allah, džellešanuhu, darovao posebnom
čistoćom (ismet). Ovo nastoj shvatiti. Kitab i Sunnet potvrđuju ovaj hakikat, i Allah,
džellešanuhu, kaže:
„A onome koji je pred dostojanstvom Gospodara svoga strepio i dušu (nefs) od prohtjeva
uzdržao, džennet će biti boravište sigurno.“
S ovim ajetom Allah, džellešanuhu, nije nikoga učinio izuzetkom od ljudi. Šejhul-islam
Zekerijja El-Ensari u svom djelu „Šerhul-Munferidže“ kaže:
„Ulema je rekla da je suprostavljanje nefsu glava svakog ibadeta.“
Šejh Abdul-Kadir Gejlani, kuddise sirruhu, je rekao:
„Najvrijedniji (efdalu) ibadet je suprostavljanje nefsu i strastima, a zatim okrenuti leđa
griješenju, a okrenuti se u potpunosti Allahu, džellešanuhu.“

20. Murid treba da nastavi sa sulukom sve dok se ne ukaže „Dvorac Voljenog“, bilo da zna
na kojem je mekamu ili ne. Dok se ne ukažu stubovi „Dvorca Voljenog“ sejr čini svojim
tijelom (džism), ovdje je ruh pokoran tijelu (džism). Nakon što se ukaže „Dvorac Mašuka“
tijelo postaje pokorno ruhu, i put se tako nastavlja.
Mnogo svijeta ne zna za ovu prefinjenost, ne zna za mekam arifa i ovo im djeluje čudno. Oni
se često varaju po pitanju nekoga ko u osnovi ne može biti ni učenik jednom arifu, i zbog
njegovih ibadeta i truda, vide ga iznad arifa. Međutim, ako se pogleda u srž stvari, niko od
takvih ne može činiti ibadet kojeg čini jedan arif, isto tako, ibadet svih ostalih ne može biti
kao ibadet arifa. Razlog tome je što arif posjeduje jedno djelo (amel) koje ne pokazuje
svijetu i kojeg oni ne mogu vidjeti, a to je djelo srca. Njega niko ne zna osim Allaha,
džellešanuhu. Jedna zerra njegovog ovakvog amela je vrijednija i teža od mnoštva amela
drugih ljudi.
Šejh Alijjul-Havvas, kuddise sirruhu, kaže:
„Svi ljudi čine sejri suluk sa svojim nefsovima. Međutim, među njima ima onih koji su svjesni
tog suluka i onih koji nisu.“
Šejh Ibrahim Ed-Desuki, rahimehullah, kaže:

14Etimološki redžul (pl. ridžal) znači čovjek. Terminološki u tesavvufu označava Allahovog, džellešanuhu,
prijatelja, bilo da se radi o muškarcu ili ženi. Ridžalullah znači evlijaullah u dvije vrste: a) Ridžal aded, čiji je
broj precizno određen: Kutb (jedan), evtad (četvorica), ebdal (sedmorica), nukaba (dvanaestorica),
redžebijjun (četrdesetorica), mudžteba-mustafa (tri stotine). Ili na turskom: kutub, dortler, jediler, onikiler,
krkler, itd. Osim ove postoji još jedna podjela: b) ridžalul-meratib, čiji broj nije tačno i precizno određen.
(Vidi: Tesavvuf Terimleri Sozlugu, prof. dr. Sulejman Uludag, str. 430-31)
„Od svoje djece (evlad) volim samo one koji znaju vrijednost vremena, koji se trude da ne budu
u glafletu prema Allahu, džellešanuhu, koji bez stajanja i odmaranja idu i stižu do željenog
cilja (menzilei maksud). Kad stignu do Mašuka, On, džellešanuhu, svakom od njih kaže: Allah
neka bude blagodaran i prim tvoj trud, sa krvlju i znojem što su žurio do Moje menzile, bez
razgledanja desno i lijevo, i ne obazirući se ni na što mimo Mene. Bio si žedan i gladan ali nisi
skrenuo sa svog puta, a mnogi su zbog malog iskušenja skrenuli nakon što su došli do polovice
puta. Zbog toga što si bio čvrst, stigao si 'čist' u Naš Dvor. Ovdje češ biti zaštićen i siguran od
svih opasnosti, i počasti koje ću ti dati su beskrajne.“
Šejh Ibrahim Ed-Desuki kaže:
„Ako murid uzme dva daha (nefes) i u njima ne bude zauzet sa zikrullahom, smatra se
nemarnim (gafil). Ovakav murid nije moj evlad.“
Moj Sejjid šejh Mubarek bin Seleme El-Kajs kaže:
„Neka nam Allah, džellešanuhu, omogući fejz i bereket. Zaista je velika sramota za murida koji
se zaputio putem koji vodi Allahu, džellešanuhu, da ne zabilježi napredak i da bude na istom
mjestu nakon što klanja podne ili ikindiju namaz. Budući da je krenuo na ovaj put, treba obući
odjeću himmeta, popeti se na konja požrtvovanosti (azimet) i prelazeći prostranstva da
nastavi put ka svom prvobitnom aslu (vatani asli).“
Naši velikani su rekli:
„Onaj ko je na početku puta, a nema požrtvovanosti i truda, nema mjesta gdje bi se moga
skrasiti i odmoriti. Jer onaj ko u mladost prema svojoj snazi, zdravlju i kreposti ne bude
pokazao odgovarajući trud i zalaganje, ništa od toga neće moći uraditi kada ga ophrve
starost.“