FONETIKA I FONOLOGIJA

1. Fonetika

Jezikoslovna znanost koja se bavi glasovima – načinom izgovora (artikulacijom), opažanjem

(percepcijom) i fizičkim svojstvima glasova – dakle deskriptivno (opisno).

a. Artikulacijska f. – bavi se izgovorom glasova (govorni organi, njihova funkcija itd.)

b. Auditorna – bavi se opažanjem (percepcijom) glasova (organi sluha, kognitivni procesi pri
prepoznavanju glasova itd.)
c. Akustička – bavi se akustikom govora (zvučni valovi pri izgovoru glasova, amplitude,
frekvencija, duljina vala itd., tj. glasnoća, visina, trajanje glasa i drugo)

U sklopu primijenjene lingvistike postoje i specijalizirane grane fonetike, npr. forenzička

fonetika i sl.

Uključuje mjerenja instrumentima, eksperimente itd.

Proučavanje artikulacije (izgovora) glasova omogućuje njihovu klasifikaciju prema raznim

kriterijima, npr.

o S obzirom na aktivnost glasnica, šumnici/obstruenti u mnogim se jezicima dijele na

zvučne i bezvučne, pa su p, t, k, s, š, h itd. bezvučni, a b, d, g, z, ž itd. zvučni jer pri
izgovoru potonjih glasnice titraju, a kod prvih ne.
o S obzirom na mjesto u govornom traktu na kojem nastaju glasovi dijelimo ih na usnene,
zubne itd., pa su p, b i m usneni (labijalni), t, d, n, l, r ili z su zubni (dentalni), k, g, h
mekonepčani (velarni) itd.
o S obzirom na položaj jezika neke glasove možemo opisati kao visoke (u, i), niske (a), itd.

Takve su klasifikacije bitne za fonološka proučavanja i teorije.

2. Fonologija

Jezikoslovna disciplina koja se bavi sustavima glasova u jezicima i načinima na koje glasovi
funkcioniraju u pojedinim jezicima – dakle teoretski.

Smatra se da svaki jezik ima određen broj fonema (razlikovnih glasova), koji se u govoru ne
ostvaruju uvijek na isti način, već ovise o fonološkoj okolini (okolnim glasovima, naglasku i
sl.). Glasovi koji se doista izgovaraju zapravo su razni alofoni pojedinih fonema.

Npr. glas /c/ obično se izgovara kao [c], ali pred zvučnim šumnicima izgovara se kao [dz]. I
[c] i [dz] alofoni su fonema /c/. Promjena fonema dovodi do promjene riječi, npr. oci, ali oni,
ori... ili se dobije besmislena riječ, npr. opi, oži... Fonemi, dakle, imaju razlikovnu ulogu u
jeziku.

Promjene alofona ne dovode do promjene riječi, već do njih dolazi pod utjecajem okoline:
otac jede [otac jede] : otac bi jeo [otadz bi jeo], gdje se c jednači prema b po zvučnosti.
Dakle, pred zvučnim šumnicima može biti samo dz, a drugdje je c – takva se distribucija
naziva komplementarnom distribucijom.

Isti glas može biti fonem u jednom jeziku, a tek alofon u drugom, npr. dz je bio fonem u
staroslavenskom, a i danas je u nekim hrv. govorima, te u talijanskom itd.

Isti glas može u istom jeziku biti i fonem i alofon, ovisno o uvjetima. Npr. u hrvatskom k i g
su različiti fonemi (mogu razlikovati riječi): kad : gad; ali g može biti i alofon fonema k i
obratno, zbog jednačenje po zvučnosti: Bog te pita [bokte pita], kuk ga boli [kugga boli]. To
se naziva fonetskom neutralizacijom (dva različita fonema zvuče isto u odr. uvjetima, iako
govornici znaju da su dva razl. fonema u pitanju).

Fonologija proučava i opisuje:

a. sustave glasova u pojedinom jeziku/dijalektu (koji glasovi postoje, kakvi su i u kojem su

međusobnom odnosu)

- npr. u hrv. postoje dva zubna frikativa: s i z; u nekim varijantama španjolskog samo jedan: s;
a u engleskom četiri: s, z, θ i ð (potonja dva se pišu th) itd. Također, s i z čine par s obzirom
na zvučnost (tj. izmjenjuju se u jednačenju po zvučnosti), a tako i θ i ð u engleskom.

b. automatska pravila koja upravljaju izgovorom glasova (npr. jednačenja po mj. tvorbe i sl.)

- npr. u hrv. se s i z mijenjaju u š i ž ispred č, ć, dž i sl.: bez džepa [beždžepa], uvoz čaja
[uvoščaja]; a u engleskom i ispred j: miss you [mɪšjə]; a tako i d i t tu prelaze u palatale: meet
you [mičjə] itd.

c. fonološke alternacije (mijenjanje nekih glasova u druge u odr. uvjetima)

- npr. palatalizacija u hrv.: vuk, vuče, vučić; ili talijanskom: amico [amiko], amici [amiči].

d. fonotaktiku (kako se sve glasovi mogu kombinirati u pojedinom jeziku)

- npr. u hrvatskom riječ može početi nizovima str i zdr (strah, zdrav), ali ne sa lž ili vš. U
talijanskom i engleskom riječi ne mogu početi nizom zdr, ali mogu na str. U španjolskom ne
mogu ni na str. U češkom pak ima riječi što počinju i na lž, vš (lžíce 'žlica', všude 'svuda').
e. razlikovna obilježja fonema (značajke koje se temelje na izgovoru glasova, a po kojima se
neki glas ili skupina glasova razlikuje od ostalih)

- npr. zvučnost (proizlazi iz titranja glasnica) razlikuje npr. t od d; nosnost (proizlazi iz

otvorenosti prolaza prema nosnoj šupljini) razlikuje npr. m od b, u st. slav., poljskom, franc. i
o od ǫ, npr. francuski beau [bo] 'lijep' : bon [bǫ] 'dobar'...

f. slogove (kakvi su slogovi u pojedinom jeziku i pojave povezane s njima)

g. naglasne pojave i intonaciju

h. povijesni razvoj i promjene svega dosad navedenog, itd.

GRAMATIKA

Gramatika – sustav pravila koja upravljaju strukturom riječî, sintagmi, rečenica itd. u jeziku.
Svaki idiom (jezik, mj. govor) ima specifična pravila, iako se neka opća pravila podudaraju.

Npr. u hrvatskom:

1. imenice tipa voda:

o N jd. -a, A jd. -u: voda – vodu, ruka – ruku itd.

o umanjenice se tvore umetanjem morfema -ic- između korijena i nastavka: vodica,
ručica itd.

2. atributi se s imenicom na koju se odnose slaže u rodu, broju i padežu:

o obje moje ruke (N mn. ž.)

o jednu mineralnu vodu (A jd. ž.)
o u svom novom autu (L jd. m/sr.) itd.

3. izravni objekt prijelaznoga glagola izriče se akuzativom i normalno dolazi nakon glagola:

o pijem vod-u i sl.

U užem smislu – morfologija i sintaksa, no u opise se obično uključuje i fonologija itd.

MORFOLOGIJA – bavi se sustavom gramatičkih oblikâ u nekom jeziku.

SINTAKSA – bavi se tvorbom sintagmi i rečenica, tj. kombiniranjem riječî u veće cjeline.

Univerzalna gramatika

Noam Chomsky (druga pol. 20. st.) – ljudi imaju urođenu sposobnost da nauče govoriti, u
ljudski um ugrađena su temeljna jezična pravila (uz dopuštene varijacije).

Jezične univerzalije – svojstva koja dijele svi jezici, npr.

1. postojanje imenica i glagola – svi jezici ih imaju, dok pridjevi, npr., ne postoje svugdje

2. neka pravila reda riječi u sintaktičkim skupinama – npr. jezici u kojima atribut prethodi
imenici, i genitivni izrazi i odnosne rečenice prethode imenici, i obratno (u hrv. su izuzetak
pridjevski/zamjenički atributi: ova velika čaša, ali čaša vode, čaša koja se razbila i sl.)

3. mogućnost umetanja manjih cjelina u veće, tzv. rekurzivnost (onaj čovjek je otišao – onaj
čovjek o kojem sam vam pričao ubrzo je otišao), itd.
Jezična tipologija

Jezici se klasificiraju prema strukturnim obilježjima, npr.

o u nekim jezicima postoji gramatički rod (većina indoeropskih i semitskih jezika, itd.),
a u nekima ne (npr. kineski, mađarski, turski);
o neki jezici imaju morfološki izražene padeže (slavenski, neki germanski; mađarski,
finski, turski), drugi nemaju (većina romanskih jezika, kineski); itd.

Jezični savezi – jezici što nisu (blisko) srodni, ali dijele neka obilježja zbog kontakta, npr.
balkanski jezični savez (grčki, albanski, rumunjski, bugarski, mak., neki srpski dijalekti):

o imaju član (ugl. postpozitivni: rum. lupul 'vuk', mak. ženata, alb. mali 'planina')
o nemaju infinitiv
o na isti način izražavaju dativ i genitiv
o 'pojačavaju' objekt glagola zamjenicom (mak. go gledam sin mi = **gledam ga sina
mi, tj. 'gledam svoga sina'), itd.

1. Tipološka klasifikacija s obzirom na morfologiju

a. Analitički (i izolativni) jezici – nemaju razvijen morfološki sustav ili ga uopće nemaju

o analitički jezici – jezici u kojima se gramatika temelji uglavnom na sintaksi te nema

morfologije ili je ona veoma siromašna (npr. mandarinski kineski i drugi slični jezici,
mnogi jezici zapadne Afrike, Srednje Amerike itd.)
o izolativni jezici – ekstremni primjeri analitičkih jezika, u kojima se gotovo svaka riječ
sastoji od po samo jednoga morfema (npr. vijetnamski)

b. Sintetički jezici – veći broj morfema u riječima (složeni, kompleksni morfološki sustavi)

o fuzijski (fleksijski) jezici (npr. indoeuropski jezici) – teško definirati granice među
morfemima (npr. hrv. društvo < drug+stv+o; gušći < gust+j+i), morfemi često imaju
po nekoliko značenja (hrv. žen-a N jd. ž.; žen-i I jd. ž.; žen-ama D mn. ž.; gled-aš 2.
jd. prez.; gled-ate 2. mn. prez.; gled-aj 2. jd. imptv.)
o aglutinativni jezici (npr. mađarski, turski, finski) – morfemi su jasnije razdvojeni i
obično imaju samo po jedno značenje; niže se više gram. morfema u jednoj riječi (npr.
mađarski ember 'čovjek', D jd. ember-nek, mn. ember-ek, D mn. ember-ek-nek)
o polisintetički (mnogi izvorni jezici Amerike, Australije, Kavkaza, Sibira itd.) – riječi
se sastoje od velikoga broja morfema koji ne mogu stajati samostalno; katkad se čitave
rečenice izražavaju jednom riječju (npr. grenlandski angerlar-niar-aluar-punga 'Ipak
sam namjeravao otići kući').

Inkorporacija – poseban oblik slaganja riječî, pri čemu npr. glagol čini složenicu sa svojim
izravnim objektom ili priložnim oznakama, i sl. (npr. grenlandski puisi-nniar-poq 'Ona lovi
tuljane'; onondaški (irokeski) de-ha-ahah-íyaʔk-s 'on prelazi cestu').
U Europi stari poznati jezici bili su veoma sintetički, pa i u suvremenim europskim jezicima
postoji određen stupanj sintetičnosti. Najviši stupanj analitičnosti – engleski i skandinavski
jezici, te u manjoj mjeri keltski jezici. Najviši stupanj sintetičnosti – baltoslavenski, romanski,
islandski jezik, te neindoeuropski finski, mađarski, turski i baskijski. Svi ne-ie. jezici Europe
su aglutinativni.

2. Tipološka klasifikacija s obzirom na sintaksu (poredak gramatičkih konstituenata)

Jezici se klasificiraju i s obzirom na normalni (neobilježeni) poredak subjekta (S), objekta (O)
i glagola (V) u rečenici.

Najčešći tipovi poretka:

o SOV – latinski, starogrčki, baskijski, niz neeuropskih jezika (npr. japanski)

o SVO – većina suvremenih europskih jezika (a i mnogi drugi)
o VSO – klasični arapski, keltski jezici (npr. irski, velški) itd.

Ima i drugih poredaka, no oni su rjeđi. Uglavnom, dakle, subjekt prethodi objektu, i obratni su
slučajevi dosta rijetki.

Implikacijske univerzalije – u SOV jezicima obično postoje poslijelozi, a atributi dolaze

prije imenice; u SVO jezicima je ugl. obratno. Ipak, uvijek postoje izuzeci.

3. tipološka klasifikacija s obzirom na morfosintaksu

Jezici se mogu klasificirati s obzirom na način izražavanja subjekta, objekta i sl.

o Nominativno-akuzativni jezici – subjekt svih glagola izražava se na isti način (npr.

nominativom, položajem u rečenici ispred glagola i sl.), a objekt je drugačiji (npr. u
akuzativu ili dolazi nakon glagola) – tako je npr. u indoeuropskim jezicima itd.
o Ergativni jezici – subjekt neprijelaznih glagola i objekt prijelaznih su isti (u padežu
zvanom apsolutiv ili nešto sl.), dok se subjekt prijelaznih glagola označava posebnim
padežom (ergativ) – tako je u baskijskom, nekim jezicima na Kavkazu, u Australiji
itd.
Baskijski
Emakumea-kERG txakurra-øAPS ikusi du. Emakumea-øAPS etorri da.
„Žena je vidjela psa.“ „Žena je došla.“

o Aktivno-stativni jezici – subjekt se uvijek izražava na isti način ako je aktivan (npr.
čovjek trči, kuha, radi), no ako je neaktivan (npr. čovjek spava), izražava se kao objekt
prijelaznih glagola – tako je u raznim američkim jezicima, kavkaskim itd.
Lakotski (lakhota)
Wa-hí – došao sam Wa-khíze – napao sam ga Ma-khíze – napao me je a-h ske – visok sam
Ya-hí – došao si Ya-khíze – napao si ga Ni-čhíze – napao te je Ni-h ske – visok si
Hí – došao je Khíze – napao ga je Khíze – napao ga je H ske – visok je
Ma-y -khize – napao si me
MORFOLOGIJA

1. Dio jezikoslovlja koji se bavi proučavanjem i opisivanjem gramatičkih oblika riječî u

nekom jeziku, ili uspoređivanjem takvih sustava u raznim jezicima, te utvrđivanjem pravilâ
što upravljaju tim sustavima (gramatička pravila).

2. Sâm sustav gramatičkih oblika i pravilâ nekoga jezika.

Proučavanje gramatike počelo davno – indijski gramatičari: Pāṇini, opis sanskrtske gramatike
u ~6. st. pr. n. e. Kasnije grčki i rimski gramatičari (Dionizije Tračanin, Varon) itd.

MORFEMI su najmanje jezične jedinice koje sadrže nekakvo značenje:

o leksički morfemi – sadrže leksičko značenje (kuć- „kuća“; -erin- „glomazna/odbojna“)

o gramatički morfemi – sadrže gramatičko značenje (-a „N jd. ž.“; -ōm „I jd. ž.“)

Dijele se i na:

o korijenske morfeme – sadrže temeljno značenje riječi (npr. kuć-, glav- itd.)
o afiksalne morfeme – modificiraju ili dopunjuju značenje korijena (npr. -ic-, -etin-, -n-)

Podjela afikasâ:

o Sufiksi – nakon korijena: hrv. gled+a+telj+sk+i (korijen je gled- ostalo su sufiksi)

o Prefiksi – ispred korijena: hrv. is+pre+sijec+a+ti (korijen je sijek-, tj. alomorf sijec-,
a iz- i pre- su prefiksi)
o Infiksi – unutar korijena: lat. vinc+ō 'pobjeđujem' (korijen je vic-; usporedi vīc+ī
'pobijedio sam', vic+tu+s 'pobijeđen')
o Cirkumfiksi – s obje strane korijena: njem. ge+kauf+t 'kupio' (ge- -t označuje particip
perfekta)

1. Leksički morfemi – mogu se podijeliti na korijenske i afiksalne morfeme.

Npr. hrvatski: ribarski – rib+ar+sk+i

o Korijen rib- označava temeljni pojam 'riba' (kao i u riba, riblji, ribar, ribariti itd.)
o Sufiks -ar označava osobu (ovdje 'osoba koja lovi ribu'; u pekar 'osoba koja peče' itd.)
o Sufiks -sk- označava odnos ('koji ima veze s X, odnosi se na X', ovdje na ribare i sl.)

Kombinacije leksičkih morfema predstavljaju zasebne riječi, zapravo osnovu riječi, na što se
dodaju gramatički morfemi (npr. ribarsk-i, ribarsk-oga, ribarsk-ih itd.).

U sintetičkim jezicima morfemi rijetko sami tvore riječ, već se riječi najčešće sastoje od više
morfema.
Kombinacije više korijena – složenice: ribolovni (rib- i lov- su korijeni, sadrže temeljno
značenje riječi). U polisintetičkim jezicima česta je inkorporacija korijena ili čitavih osnova u
veće riječi (obično s glagolom) – to je vid gramatičkoga slaganja.

2. Gramatički morfemi – afiksi

U suvremenim europskim jezicima uglavnom sufiksi (hrv. ruk-a, ruk-e, ruk-om; nos-im, nos-
iš, nos+i-l-i itd.); no u mnogim jezicima i prefiksi (Zulu ngi-ya-ku-bon-a 'vidim te'; ngi- 1. jd.,
-ya- prezent, -ku- 2. jd.) itd. U svakom slučaju, najčešće se nalaze na rubovima riječi.

Osnovni pojmovi u morfologiji

Morfem – najmanja jezična jedinica koja ima značenje (korijenski i afiksalni)

Alomorf – inačica morfema, nastaju uslijed glasovnih promjena: hrv. ruk-a, ruc-i, ruč-ni;
stol-om, ključ-em, iz-letjeti, is-pasti

Inačica morfema – međusobno zamjenjive (neuvjetovane) inačice: hrv. D. jd. ov-om, ov-
omu, ov-ome; G jd. velik-og, velik-oga

Riječ – najmanja samostalna jezična jedinica (uglavnom može stajati sama ili se doživljava
kao zasebna)

a. morfološka riječ – ono što „osjećamo“ kao zasebnu riječ (kući, grad, znam, doći, rekli...)

b. prozodijska/fonetska riječ – skup riječi koje se izgovaraju zajedno, kao jedna riječ (u kući,
u grad, ne znam, doći ću, pa rekli smo ti, predstavili su nam se)

Klitike – riječi bez vlastitoga naglaska, izgovaraju se skupa s nekom drugom riječju (bio je,
kupit ću vam ih, ne vidim te); mogu biti udaljene od onoga na što se odnose u rečenici (hrv.
Što ste god jučer radili, nema veze; engl. Bob's car; Bob and Ann's car; the king of Sweden's
car)... Tijekom povijesti mogu postati gramatičkim morfemima, ili obratno.

Vrste riječi – skupine riječi definirane različitim morfološkim i sintaktičkim obilježjima i

ponašanjem: imenice, pridjevi, zamjenice, glagoli itd. Ne postoje sve u svim jezicima (npr. u
hrv. ne postoji član, numerički klasifikatori i sl., dok u nekim jezicima nema pridjeva, imaju
ograničen skup brojeva itd.)

Gramatičke kategorije – rod, broj, padež, lice, vrijeme, način itd. (nemaju svi jezici iste
kategorije izražene u svom gram. sustavu); povezane su sa semantikom (značenjem) ili sa
(morfo)sintaksom (gram. oblicima i odnosima u rečenici), npr.

Rod – semantički: sestra – ženski rod, jer riječ je o ženskom biću (tako i mama, baba, žena,
kći, mačka itd.)

Rod – sintaktički: stolica – ženski rod, jer se sintaktički ponaša kao sestra itd. (tako i riba,
buha, bilježnica, stvar, čaša, munja, dosada, pobjeda, ljubav, noć), npr. pri slaganju moja
starija sestra je bila... kao i naša velika ljubav je bila... (za razliku od moj tata/brat/stol je
bio...)

Značenje kategorijâ često je gramatičko – npr. kod padeža, lica, padeža, načina...

Kategorije se razlikuju po jezicima – npr. imenice se u raznim jezicima dijele na, npr., muške
i ženske (talijanski); na muške, ženske i srednje (hrvatski); na opće i srednje (švedski); na žive
i nežive (razni američki jezici); na tanke i dugačke, okrugle, mekane i sl. (neki amer. jezici)
itd. Nekad je podjela kompleksna te sadrži velik broj klasa (npr. u raznim afričkim jezicima).

Morfološka paradigma – skup gramatičkih oblika neke riječi, npr.

Hrvatski: prezentska paradigma gl. ići (uređena prema licu i broju):

1. idem idemo
2. ideš idete
3. ide idu

Latinski: množinska paradigma im. taurus „bik“ (uređena prema padežima):

N, V taurī
G taurōrum
D, Ab taurīs
Ak taurōs

Irski: 'konjugacijska' paradigma prijedloga ar „na“ (uređena prema licu, broju i rodu):

1. orm „na mene“ orainn „na nas“

2. ort „na tebe“ oraibh „na vas“
3. air/uirthi „na njega/nju“ orthu „na njih“

Promjena riječi u morfološkim paradigmama – konjugacija (po licima) i deklinacija (po

padežima)...

Fleksija i aglutinacija – tipovi morfološke promjene

a. Fleksija – morfemi imaju po više gramatičkih značenja; stapanje (fuzija) morfemâ

o afiksacija – afiksi nose gramatičko značenje, često više njih: ruk-ama (I mn. ž.)
o reduplikacija – lat. mordētis 'grizete', momordistis 'ugrizli ste'
o razne alternacije – npr. prijevoj, hrv. tebe, tobom; eng. speak, spoke
o tonske promjene – npr. hrv. G jd. rúkē (iz rúkē), NA mn. rȗke (ȕ rūke); prez. brȃnīte,
imptv. bránite
b. Aglutinacija – riječi obično imaju više gramatičkih morfema, svaki sa svojim značenjem

Turski: kardeş „brat“ kardeş-ler „braća“

kardeş-in „brata“ (gen.) kardeş-ler-in „braće“ (gen.)
kardeş-im „moj brat“ kardeş-ler-im „moja braća“
kardeş-im-in „moga brata“ kardeş-ler-im-in „moje braće“ (gen.)

Morfološki razredi – u jezicima s kompliciranijom morfologijom (osobito kod fleksijskih

jezika) iste se gramatičke pojave mogu izražavati na različite načine kod različitih skupina
riječi, iako tu ne postoji nikakva razlika u značenju, npr. hrv. e-vrsta i i-vrsta u imenica:

N čaš-a / kost-ø čaš-e / kost-i

G čaš-ē / kost-i čaš-ā / kost-ijū
I čaš-ōm / košć-ū čaš-ama / kost-ima

Kod tih dviju imenica isti se oblici (a isti je i rod) izražavaju različitim nastavcima, stoga se
one svrstavaju u različite morfološke razrede.

Prema omjeru morfemâ i riječi u govoru jezici se mogu klasificirati u analitičke (izolativne),
sintetičke i polisintetičke.

Morfonologija – bavi se glasovnim alternacijama u morfološkim paradigmama, ali i u tvorbi

riječi, npr. hrvatski:

N jd. ruka – L jd. ruci – pridj. ručni, gl. uručiti

N jd. kost – I jd. košću – pridj. koštani, gl. okoštati
N jd. Nijemac – G jd. Nijemca – V jd. Nijemče – pridj. njemački (prema hrvat-ski)

Alomorfi: ruk- / ruc- / ruč-; kost- / košć- / košt-; -(a)c-/-(a)č-; -sk-/-k-...

Moguće su i naglasne alternacije – hrv. grȃd, grȃda, u grádu; engl. record – gl. [rɪ'kɔrd], im.
['rekərd]; npr. u afričkim jezicima veoma uobičajene i složene tonske alternacije (npr. zulu:
ùyàbónà 'vidiš' – úyàbónà 'vidi'; lingala: nàkòmà 'pišem' – nákòmà 'pisao bih' i sl.).

Odnos morfologije i tvorbe riječi

U oba sustava slični su postupci/pojave – afiksacija, reduplikacija, razne alternacije, slaganje

(ili inkorporacija)...

Razlika – gramatički morfemi (morfologija) bliži su rubovima riječi od tvorbenih (u hrv. su

uvijek na kraju riječi); također, tvorbom riječi (tj. dodavanjem leksičkih morfema) nastaje
nova riječ, koja može pripadati drugoj vrsti i imati drugačije kategorije (riba ž. – ribar m. –
riblji prid. – ribarski prid. – ribariti gl. itd.), dok gramatičkim promjenama (npr. fleksijom)
nastaju oblici uvijek iste riječi (koja ne mijenja vrstu: riba, ribe, ribi, ribom itd.).

Odnos morfologije i sintakse

Morfologija i sintaksa usko su povezani sustavi – upotreba morfoloških oblika uvjetovana je

sintaktičkim pravilima, npr.

o slaganje među riječima prema raznim kategorijama, npr. u rodu, broju i padežu: hrv. u
onoj staroj kući (sve L jd. ž.); svahili (bantu) watoto wadogo wawili 'dvoje male
djece', mtoto mmoja 'jedno dijete', kiazi kikubwa 'veliki krumpir' (slaganje u 'klasi')
o rekcija – određeni glagoli, prijedlozi i sl. 'zahtijevaju' određen padež, npr. hrv. sjećati
se + Gen. (nečega), igrati se + Inst. (nečim), ispod + Gen. (nečega) itd.
o sintaktičke sastavnice (subjekt, objekt itd.) u raznim se jezicima izriču odr. padežima i
sl., npr. u hrv. subjekt je uglavnom u nominativu, izravni objekt u akuzativu i sl.

Morfološki oblici uglavnom služe izražavanju odnosâ među riječima u rečenici, odatle veza sa
sintaksom. To se očituje i u činjenici da jezici s jednostavnijim morfološkim sustavima, takve
odnose i dr. izriču sintaktički.

PRIMJER – odnos morfologije i sintakse: usporedba hrvatskog i engleskog

Voditelj Odsjeka vidio je Ivana u Zagrebu // putuje u Zagreb.

The Head of Department saw Ivan in Zagreb // is travelling to Zagreb.

U hrv. subjekt voditelj (odsjeka) izražen je nominativom, a objekt Ivana akuzativom, koji se
odlikuju različitim nastavcima. Ako se promijeni red riječi, zbog isticanja nekoga dijela
rečenice i sl., značenje rečenice stoga ostaje isto: Ivana je vidio voditelj Odsjeka u Zagrebu ili
Ivana je u Zagrebu vidio voditelj Odsjeka, ili U Zagrebu, Ivana je vidio voditelj Odsjeka...

U engleskom se subjekt i objekt glagola izražavaju redom riječi, i promjenom reda riječi tu se
dobiva drugačija rečenica: Ivan saw the Head of Department in Zagreb, tj. ispada da je Ivan
vidio voditelja Odsjeka, a ne ovaj njega. Želi li se istaknuti neki dio rečenice na engleskom, to
se često radi intonacijom, ili pak sintaktički, promjenom rečenice u pasivnu rečenicu: Ivan
was seen by the Head of Department in Zagreb; ili topikalizacijom: It was Ivan who the Head
of Department saw in Zagreb, ili pak nešto tomu slično.

Posvojnost i slični odnosi u hrvatskom se mogu izraziti morfološki, posebnim padežom (Gen)
(voditelj) Odsjeka, a u engleskom prijedložnim izrazom, of Department, jukstapozicijom (npr.
team leader 'voditelj tima') ili klitikom 's (Bob and Jane's house), što sve pripada sintaksi.

Položaj i cilj kretanja u hrvatskom se razlikuju pomoću padežâ (morfološki): u Zagrebu (Lok)
: u Zagreb (Ak); a u engleskom upotrebom različitih prijedloga in Zagreb : to Zagreb, i sl.

Vid glagola (svršenost, nesvršenost, ponavljanje i sl.) u hrvatskom je izražen nastavcima ili sl.
putuje/otputuje/doputuje (isto: nađe – nalazi; skoči – skače; padne – pada itd.), a u engleskom
raznim glagolskim oblicima koji su ugl. analitički, što je bliže sintaksi (travels – is travelling).
SINTAKSA

1. Disciplina koja se bavi načelima i pravilima koja upravljaju slaganjem rečenica u jezicima;
također općim pravilima koja se odnose na sve jezike.

2. Sâm sustav načela/pravila tvorbe rečenicâ.

Proučavanje je počelo u antičko doba (Pāṇini itd.) i mnogi izrazi, kategorizacije itd. koje su
smislili rimski itd. gramatičari ostali su u upotrebi do danas.

U drugoj pol. 20. st. nastao je niz gramatičkih teorija koje se bave sintaksom (mnoge u sklopu
generativne gramatike i sl.). Riječ je o logičkim i visoko formaliziranim pristupima, npr.:

Generativna gramatika (npr. teorija načela i parametara, minimalistički pristup itd.) – ljudi
imaju urođenu sposobnost učenja jezika te se rađaju s temeljnim sintaktičkim obrascima
„ugrađenima“ u um. Slušajući odrasle djeca usvajaju jezik tako što iz niza mogućih obrazaca
frazne i rečenične strukture odabiru one koje su svojstvene njihovu jeziku.

Kategorijalna gramatika – sintaktičke konstrukcije ovise o tipu riječî od kojih se sastoje, tj.
npr. neprijelazni glagol (npr. stajati) traži samo jedan argument (subjekt), dok prijelazni (npr.
jesti) traži dva (subjekt i objekt) i sl.

Teorija optimalnosti – postoji skup univerzalnih ograničenja, među kojima vlada hijerarhija,
a težnja je prekršiti što manje tih ograničenja. Ako postoji dilema, zanemaruje se ograničenje
nižega statusa. Razlike među jezicima proizlaze iz različitoga statusa pojedinih ograničenja u
pojedinim jezicima.

Cilj je tih teorija utvrditi na koji način funkcionira ljudski jezik, tj. kako ljudi uče govoriti i
kako se te informacije čuvaju i obrađuju u umu, te kako to da među svim jezicima postoje
sličnosti (tako da svako dijete može naučiti bilo koji jezik).

Rečenica – iako svaki govornik može izmisliti beskonačan broj valjanih rečenica na svom
jeziku i prepoznati ispravnu rečenicu od „pogrešne“, rečenicu je gotovo nemoguće definirati.
Zbog jezične ekonomičnosti i predvidljivosti raznih informacija na temelju samoga konteksta,
u govoru se pojavljuju rečenice tipa „I...?“ i sl., koje se doživljavaju kao valjane premda su
nepotpune, ali jasne iz konteksta...

Zavisna rečenica – rečenica koja dopunjuje neku drugu rečenicu. Obično funkcionira kao
neka od sintaktičkih sastavnica (subjekt, objekt, atribut, razne dopune itd.). Iako ne mogu
stajati same izvan konteksta, zbog jezične ekonomičnosti često se pojavljuju kao samostalne:
„Kad ćeš doći?“ „Kad stignem.“ – umjesto „Doći ću kad stignem.“, gdje je kad stignem
vremenska zavisna rečenica, tj. zamjenjiva je vremenskim izrazima tipa sutra, odmah, u 3
sata i sl.

Sintagma (sintaktička skupina) – sintaktička jedinica koja je manja od rečenice, a sastoji se

od nekoliko gramatički povezanih riječi i funkcionira kao sintaktička sastavnica (te može
zamjenjivati jednu riječ), npr. [Njezin muž]SUBJ [već tri godine]PO piše [knjigu o biljkama u
afričkoj prašumi] OBJ.

Neke se sintagme sastoje od manjih sintagmi, npr. knjigu [o biljkama u afričkoj prašumi]ATR te
o biljkama [u afričkoj prašumi]ATR. Slično se može analizirati i pril. oznaka već [tri godine],
gdje je izraz već intenzifikator, koji 'pojačava' smisao vremenskoga izraza tri godine.

Ako se pak izraz u afričkoj prašumi shvati kao zasebna pril. oznaka mjesta, a ne (kao gore)
kao atribut riječi biljkama, dakle: Njezin muž već tri godine piše [knjigu o biljkama]OBJ [u
afričkoj prašumi]PO, ispada da se muž nalazi u prašumi, te da tamo piše knjigu o biljkama, a ne
da piše knjigu o biljkama koje rastu u prašumi. U tom slučaju ta se sintagma može premjestiti
i na neko drugo mjesto u rečenici bez promjene njezina značenja, npr. [U afričkoj prašumi]
njezin muž već tri godine piše knjigu o biljkama.

Rekurzivnost – važno obilježje ljudskog jezika, mogućnost umetanja manjih sintaktičkih

cjelina u veće (usp. sintagme gore). Prisutna je i u tvorbi riječi (drug, društvo, društven,
društvenost itd.) i u morfološkoj inkorporaciji.

Sastavnice (konstituenti) – opći izraz za riječi ili sintagme koje čine neku veću sintaktičku
jedinicu, imaju neku sintaktičku funkciju. Da je nešto zasebna sastavnica, dokazuje se npr.
inverzijom, zamjenjivanjem i sl., npr. [Knjigu o biljkama u afričkoj prašumi] piše njezin muž,
ali ne i **[Afričkoj prašumi] njezin muž piše knjigu o biljkama u.

Ipak, u nekim jezicima sastavnice mogu biti diskontinuirane zbog posebnih sintaktičkih
pravila, npr. u hrv. pravilo o položaju klitikâ: [U našem su kraju] ljeta duga i sušna, gdje se
klitika su pojavljuje iza prve naglašene riječi u rečenici (našem) te 1. razdvaja priložnu
sintagmu u našem kraju na dva dijela, 2. nalazi se daleko od ostatka svoje sintagme (predikat:
su duga i sušna). Slično, u njemačkom: Ich habe dieses Buch zweimal gelesen „Dvaput sam
pročitao ovu knjigu“ – glagolski izraz habe gelesen (pročitao sam) razdvojen je objektom
dieses Buch (ovu knjigu) i priložnom oznakom zweimal (dvaput) jer participi poput gelesen
(pročitao) u njemačkom obavezno stoje na kraju rečenice.

Glava sintagme – glavna sastavnica u sintagmi; o njezinim gramatičkim kategorijama ovisi

sintaktička uloga čitave sintagme, npr. u sintagmi [knjigu [o biljkama u afričkoj prašumi]]
glava je riječ knjigu. To je imenica u akuzativu, koja i sama može funkcionirati kao objekt
glagola piše, pa je tako i čitava sintagma zapravo objekt toga glagola.

Predikat – središnji dio rečenice, obično glagol (u gornjem primjeru piše). U rečenicama tipa
On je gladan, On je ribar, On je ovdje i sl. predikat je sintagma koja se sastoji od kopule (ugl.
glagol biti) i predikatnog imena ili izraza (imenica, pridjev, prilog itd.). U nekim jezicima
(katkad) nema kopule (npr. ruski on goloden = on je gladan), dok se u drugima, bar u nekim
slučajevima, ona izriče morfološki (turski Evinizdeyim = Ja sam u Vašoj kući, tj. kod Vas;
zulu Ngingumsebenzi = Ja sam radnik).

Argumenti – dopune predikata, tj. sastavnice (riječi/sintagme) koje dopunjuju predikat (npr.
subjekt ili objekt). Njihov morfološki oblik ovisi o tipu argumenta (npr. je li subjekt ili što
drugo) te o nekim svojstvima predikata i specifičnim pravilima u odr. jeziku, npr. glagol trčati
u hrv. otvara mjesto jednom argumentu (subjektu: Ivan trči), dok dati otvara mjesto trima
(subjektu te izravnom i neizravnom objektu: IvanSUBJ daje mačkamaIZR.OBJ mlijekoNEIZR.OBJ).

Subjekt – teško definirati; glavni argument predikata, u nominativno-akuzativnim jezicima

(npr. ie. jezici) svaki se subjekt izriče jednako (nominativom, odr. položajem u rečenici i sl.),
a u drugim tipovima jezika subjekt se izriče na različite načine, ovisno o tipu predikata.

Objekt – teško definirati; u mnogim se teorijama smatra dijelom predikata, npr. IvanSUBJ [čita
knjiguOBJ]PRED. U jezicima s kompleksnom morfologijom objekti se izriču raznim padežima, a
u analitičkim jezicima pomoću prijedlogâ, redom riječî ili slično. Izravni objekt – obično
pacijens (tj. trpitelj radnje); neizravni objekt – na neki drugi način zahvaćen radnjom. Neki i
dopunu superlativa pridjevâ (npr. viši od mene) ili riječ što ide uz prijedloge (u kući) smatraju
objektom (superlativa odn. prijedloga), jer im je sintaktičko ponašanje često analogno onomu
objekta glagola.

Atribut – dopuna imenicama (ili imeničkim sintagmama), može biti pridjev, zamjenica,
prijedložni ili padežni izraz, zavisna rečenica itd., npr.

o [onaj njegov] prijatelj – zamjenice

o [dobar] prijatelj – pridjev
o prijatelj [moje sestre] – padežni izraz
o prijatelj [iz Pule] // prijatelj [bez posla] – prijedložni izrazi
o prijatelj [što živi na trećem katu] – zavisna (atributna) rečenica
o [onaj dobri] prijatelj [moje sestre][bez posla][što živi na trećem katu]

Atributi i imenica tvore sintagmu čija je glava imenica (pridjevski i zamjenički atributi slažu
se s njom u rodu, broju i padežu).

Slaganje – podudaranje riječî u nekoj gramatičkoj kategoriji, npr. u hrv. atributa s imenicom
u rodu, broju i padežu: pred onom novom kućom, ili glagola sa subjektom u licu i broju: Kad
ćete doći ti i tvoj brat? U nekim jezicima postoje i drugačija slaganja, npr. prema imenskim
klasama u bantu jezicima, svahili: Watoto wote wapenda matunda „Sva djeca vole voće“, gdje
atribut „sva“ (-ote) i glagol „vole“ (-a-penda) dobivaju prefiks množinske imenske klase koja
sadrži imenice što se odnose na osobe, poput riječi wa-toto (djeca).

Inverzija – nekanonski (obilježeni) redoslijed sastavnica (konstituenata) u rečenici. Obično

služi isticanju, topikalizaciji i sl.

Složena rečenica – rečenica s više predikatâ, tj. ugl. glagolâ. Često se u obzir uzimaju samo
glagoli u nekom ličnom obliku, pa se rečenice kao npr. „Tko zna, neka digne ruku“ smatraju
složenima, a one kao npr. „Došli su trčeći“ jednostavnima jer tu je glagol trčati u neličnom
obliku. Ipak, u mnogim jezicima hrvatskim zavisnim rečenicama odgovaraju participske i sl.
konstrukcije, pa se stoga i rečenice s takvim konstrukcijama trebaju smatrati složenima, npr.
engl. I heard him opening the door (čuo sam ga kako otvara vrata), I heard him open the door
(čuo sam kako je otvorio vrata), gdje se u hrvatskom koriste oblici u prezentu ili perfektu, a u
engleskom particip ili infinitiv; također latinski Scio eum venisse (znam da je došao), gdje su
akuzativ eum i prošli infinitiv venisse umj. hrv. objektne zavisne rečenice itd.
SEMANTIKA

Proučava značenje; bavi se odnosom između označitelja (morfemi, riječi, fraze, sintaktičke
skupine, rečenice itd.) i označenoga (denotata), tj. pojave iz stvarnosti na koju se odnose.

Semantika se dijelom preklapa sa svim granama lingvistike koje se bave jezičnim znakovima,
dakle jedinicama što imaju značenje (morfem, riječ itd. – morfologija, sintaksa, etimologija
itd.).

Neki osnovni izrazi u semantici:

Polisemija – pojava da riječ ima više značenja (uobičajena pojava); npr. iglica = mala alatka
za šivanje / list bora, jele i sl. / vrsta ribe...

Homonimija – pojava da se više značenja izražava „istom“ riječju, npr. hrv. kòsa = dlaka na
glavi / alat za košenje. Nekad se dvije riječi isto pišu, ali se razlikuju u izgovoru, npr. kúpiti =
dobiti nešto za novac : kȕpiti = pobirati (tzv. homografi); ili obratno, npr. engl. right 'desni' i
'točan' : write 'pisati' : rite 'ritual' : Wright (prezime), sve [raɪt] (tzv. homofoni). Može biti i
djelomična, npr. inf. dovesti, ali prez. dovedem : dovezem; ili brat će (on će brati) : brat će
(brat će nešto učiniti)...

Razlika između polisemije i homonimije – prvo je pojava kad jedna riječ ima više značenja,
a drugo pojava kada su dvije riječi (s različitim značenjima) slučajno jednake.

Sinonimija – pojava kada više riječî ima isto značenje, npr. uplašiti i prestrašiti. Ipak, pravi,
idealni sinonimi ustvari ne postoje jer svaka riječ ima različite konotacije ili dodatna značenja,
i one se ne mogu međusobno zamijeniti u svim uvjetima, npr. supruga i žena (tzv. nepravi
sinonimi).

Antonimija – pojava da dvije riječi imaju suprotno značenje. Nekad su apsolutni, npr. mrtav
– živ (nema realnih međustupnjeva), neki relativni, npr. visok – nizak (postoje razni stupnjevi
visine, i usto, dijete od 1,2 m se može smatrati visokim, dok se odrasla osoba od 1,5 m smatra
niskom).

Hiperonimija – semantička nadređenost pojma, npr. govedo obuhvaća značenja poput bik,
krava, tele, junac itd.; životinja obuhvaća značenja riječî govedo (i bik, krava itd.), vuk, pas (i
štene), mačka, majmun, riba, skakavac itd., katkad i čovjek.

Hiponimija – semantička podređenost pojma, npr. bik i krava su hiponimi pojmu govedo, a
trčati, ići i puzati su hiponimi pojmu kretati se i sl.

Metafora – širenje nekoga pojma na drugi denotat na temelju semantičke i sl. povezanosti,
npr. upotreba riječi noga za nogu od stola i sl.

Metonimija – širenje nekoga pojma na drugi denotat na temelju asocijacijâ, npr. zemlje
austrijske krune (=zemlje pod austrijskom vlašću) i sl.

Razlika između metafore i metonimije – kod metafore se prenose i karakteristike prvoga

denotata (tj. noga od stola ima sličnosti sa životinjskom/ljudskom nogom, pa se onda i ona
zove noga), kod metonimije ne (tj. kruna asocira na vlast, ali uobičajeni denotati tih riječi
nemaju ništa zajedničko).

Semantička promjena (promjena značenja) – povezano s etimologijom i povijesnom

lingvistikom – riječ ima konotacije, neke tijekom vremena prevladaju, izgube se ili nastanu
nove

Sužavanje značenja – muž „muška osoba“ > „suprug“

Proširenje značenja – Kalodont „naziv odr. zubne paste“ > „zubna pasta“

Metafora – izvor „izvor vode“ > „mjesto porijekla, porijeklo“

Itd.

Temeljno značenje i konotacija – riječ obično ima jedno 'glavno' značenje (npr. koljeno
'srednji zglob noge') te nekoliko sporednih značenja koja proizlaze iz metafore i sl. (npr.
koljeno =savijeni dio/spoj cijevi, vrsta potpornja, generacija, jedan od stupnjeva klasifikacije
živih bića u biologiji itd.), odnos glavnoga značenja i raznih konotata može se s vremenom
promijeniti (npr. nizati = probadati > pomoću igle navlačiti na konac, npr. perle i sl. > slagati
u red/niz)

Neke riječi imaju isto temeljno značenje, ali su im pridružene drugačije konotacije (nepravi
sinonimi).

Semantička obilježja – prema nekim teorijama, značenje riječi se može raščlaniti na skup
obilježja, npr. obilježja riječi „dječak“ su [+ljudsko], [+muško], [–odraslo] i sl.

Semantičko polje – dio stvarnosti koji je izražen skupom međusobno (značenjski) povezanih
riječi. Npr. kretanje – ići, micati se, kretati se, letjeti, puzati, gmizati, plivati, bježati, trčati...
svima je zajedničko semantičko obilježje kretanja. Povezanost takvih riječi može se očitovati i
u gramatici, tvorbi riječi i sl.

Semantika se, osim zasebnim riječima, bavi i frazemima, morfemima, rečenicama itd., dakle
svim jezičnim jedinicama što imaju značenje.
LEKSIKOLOGIJA

Proučava riječi (lekseme) – njihove odnose, podrijetlo, status u jeziku itd.

Slična je grana jezikoslovlja i frazeologija, što na sličan nači proučava frazeme (ustaljene
izraze u jeziku).

Povezana je sa:

1. semantikom – jer riječi i frazemi imaju značenje;

2. etimologijom – koja proučava podrijetlo riječî, frazemâ itd.

3. leksikografijom – disciplinom pisanja i uređivanja rječnikâ, itd.

Leksik – skup svih leksema (tj. riječi) nekoga jezika

Riječi u nekom jeziku mogu se klasificirati na razne načine (raslojenost leksika), npr.

1. prema značenju: sinonimi, homonimi, antonimi itd.

2. prema podrijetlu (a): „domaće“ riječi, posuđenice i tuđice itd.

3. prema podrijetlu (b): dijalektizmi, žargonizmi itd.

4. prema uporabi: aktivni i pasivni leksik; arhaizmi, neologizmi itd.

5. prema stilističkom kriteriju: neutralni i stilski obilježeni leksik.

POSEBNOST LJUDSKOG JEZIKA

Životinjski sustavi komunikacije – uglavnom se nasljeđuju genetski, zatvoreni su (tj. mogu

izraziti samo neke „ideje“), uglavnom se očituju u ponavljanju nekoga glasovnog i sl. uzorka
(čak i kod neljudskih primata)

Ljudski jezik – genetski uvjetovan samo u osnovi, većinom se uči/usvaja društvenom

interakcijom; odlikuje se sljedećim značajkama:

1. znakovi i pravila

- postoji niz znakova (morfemi, riječi itd.) te pravila (gramatika) prema kojima se ti znakovi
ponašaju

2. kombinatornost

- kombiniranjem glasova i sl. na razne načine nastaju veće smislene jedinice (morfemi itd.)

- smislene jedinice (morfemi, riječi itd.) kombiniraju se u veće cjeline prema gramatičkim
pravilima

3. rekurzivnost

- mogućnost umetanja manjih cjelina u veće, npr. sintagma hladna voda može se umetnuti u
veću sintagmu čaša [hladne vode] (uz gramatičke prilagodbe), a to u još veću, npr. prijedložni
izraz uz [čašu [hladne vode]], a u to se može ubaciti druga sintagma ili cijela zavisna rečenica,
npr. uz [čašu [hladne vode [što se svjetlucala na suncu]]] itd.

4. jezična ekonomičnost

- mogućnost izostavljanja dijelova rečenica i sl. ako su razumljivi iz konteksta, npr. A: Jesi li
kupio kruh? B: Jesam. (umj. 'kupio sam kruh'), ili Joj, zaboravio sam (umj. joj, zaboravio sam
kupiti kruh); ili A: I, što si kupio? (umj. npr. 'Kad si bio u gradu, što si kupio?') B: Ništa, samo
kruh i sl.

- zamjenice i sl. riječi: A: Što si radio tamo? (npr. u gradu) i sl. – povezano sa sposobnošću
apstraktnoga mišljenja, usp. i zamjenice tipa ja i ti, čije konkretno značenje ovisi o osobi koja
ih izgovori...

Te značajke omogućuju produktivnost svojstvenu ljudskom jeziku – tj. da se od ograničenih

sustava glasova, znakova i pravila može proizvesti neograničen broj izraza, rečenica itd.

5. sposobnost apstraktne misli, razmišljanja o prošlim, budućim i hipotetskim događajima,

razumijevanje brojeva i sl., odnosa ja – ti itd.
POSTANAK JEZIKA

1. Teorija kontinuiteta – jezik se postupno razvio od životinjskog glasanja i sl. (većina)

2. Teorija diskontinuiteta – jezik se razvio iznenada, uslijed nekakve mutacije i sl. (Noam
Chomsky)

Za govor su potrebne kognitivne i fizičke pretpostavke – razvijeni dijelovi velikog mozga

povezani s apstraktnim razmišljanjem i sl., oblik govornoga trakta, razvijeni dijelovi živčanog
sustava koji kontroliraju govorni aparat itd.

Prema nekim teorijama – „prajezik“ (prvobitni jezik nalik suvremenomu) nije imao razvijena
sintaktička pravila i morfološke kategorije, a ni gramatičkih riječi.

Nije jasno je li se odmah otpočetka razvilo više različitih jezika ili je najprije bio samo jedan
te kada je točno nastao ljudski jezik modernoga tipa. Danas ne postoje „primitivni jezici“, svi
su pojednako složeni...

Postoji niz teorija o tome kako je i zašto nastao jezik, koje su pretpostavke morale ispuniti da
bi se to dogodilo, i u koje je doba ljudske evolucije to bilo.

o Rod Homo – prije 2,5 milijuna godina

o H. erectus – prije 1,8 milijuna godina
o H. heidelbergensis – 600.000-400.000 godina
o H. sapiens sapiens – prije oko 200.000 godina

H. heidelbergensis je, čini se, imao nekakav jezik, pa tako i H. neanderthalensis i H. sapiens
sapiens – kod njih su otkriveni i drugi oblici 'suvremenog ljudskog' ponašanja, npr. pokapanje
mrtvih, tragovi nekakvih obreda, možda i termička obrada hrane itd.

Sve suvremene ljudske skupine, pa i najizoliranije (kao što su bili stanovnici Tasmanije i sl.)
imaju jezik, što znači da je on morao već postojati prije 60.000 godina, kada se smatra da je
počelo širenje anatomski modernih ljudi (Homo sapiens sapiens) iz Afrike u ostatak svijeta.

Bitna je pojava u razvoju jezika gramatikalizacija – što se u jezicima stalno događa i dovodi
do nastanka novih gramatičkih struktura i pravila. Npr. hrvatski futur I (kojim se izražavaju
buduće radnje, događaji, stanja i sl.), npr. doći ću, nastao je od izraza želje, tipa hoću doći,
gramatikalizacijom i kraćenjem glagola hoću > ću itd. U makedonskom pomoćni gl. ću, ćeš
itd. sveo se na česticu ťe (ќе), koja se pojavljuje u svim licima uz oblike prezenta (ťe dojdam,
ťe dojdeš itd.). Slično se događa s glagolom bih, bi, bismo... u hrv. kondicionalu (razgovorno
u svim licima samo bi). Takve čestice u konačnici mogu postati i dijelom „glavne“ riječi, tj.
pretvoriti se u afiks (svahili nitakuja 'doći ću', gdje je futurski prefiks -ta- < taka „htjeti“).
JEZIČNA PROMJENA

Tijekom vremena jezik neprestano evoluira. Promjene se zbivaju iz raznih razloga i očituju se
na svim jezičnim razinama (glasovi, naglasak, gramatički oblici, sintaksa, semantika itd.).
Ipak, ne mijenjaju se svi jezici/govori istom brzinom niti se svaki segment (razina itd.) govora
ne mijenja jednako.

Uzroci mogu biti unutarjezični (npr. promjena radi „lakšeg izgovora“, razne analogije) ili
izvanjezični (npr. utjecaj nekog stranog jezika, promjene u načinu života i sl.).

Jezične se promjene mogu pratiti i tijekom jednoga ljudskog vijeka, te često u govoru starijih i
mlađih govornika istoga idioma postoje primjetne razlike.

Zbog jezičnih promjena tekstovi iz starijih razdoblja (npr. hrvatski iz 14. st. ili staroslavenski i
sl.) mogu biti teško razumljivi ili potpuno nerazumljivi suvremenim govornicima.

Jezične promjene također dovode do raslojavanja jezika. Postoji npr. prostorna i društvena
raslojenost.

Prostorna raslojenost – nešto što se smatra jednim jezikom (obično zato što se njime služi
jedan narod) najčešće nije homogeno, već je riječ o nizu mjesnih govora, dijalekata itd. Takvo
stanje nastaje zato što se prvotni jezik nekoga područja (koji je isprva možda svugdje isti)
zbog slabijih međusobnih kontakata mijenja na razne načine u raznim krajevima te se raspada
na niz dijalekata. Među tim dijalektima zbog daljnjih promjena s vremenom može nestati
međusobne razumljivosti te se onda oni smatraju posebnim jezicima. Tom vrstom raslojenosti
i pojavama koje su u vezi s njom bavi se dijalektologija, a promjenama i odnosima među
pojedinim dijalektima bavi se i poredbeno-povijesna lingvistika.

Društvena raslojenost – na isti način kao kod dijalekata nastaju razlike i u govoru raznih
društvenih slojeva/skupina. U novije vrijeme tu važnu ulogu igraju i standardni jezici (koji u
prošlosti ugl. nisu postojali) te činjenica da postoje veliki gradovi s raznim društv. skupinama.
Tom vrstom raslojenosti bavi se sociolingvistika.
JEZIČNA RAZNOLIKOST SVIJETA I KLASIFIKACIJA JEZIKA

Nije jasno je li u početku nastao samo jedan jezik ili ih je odmah otpočetka bilo više, no otad
pa do danas razvile su se tisuće „jezika“ (te neizmjeran broj mjesnih govora).

1. slabi kontakti među skupinama ljudi – povećanje broja dijalekata/jezika

2. seobe – smanjenje kontakta među govornicima istog govora, dodiri među govornicima
različitih govora

3. dodiri među govorima/jezicima – jedan jezik može utjecati na drugi (posuđivanje itd.) ili
ga pak istisnuti (te drugi jezik/govor izumre), itd.

Dijalekatski kontinuum – niz govora među kojima nema oštrih granica, ali se kao i među
bojama u spektru, među njima vidi postupna prostorna varijacija – dakle, što su dva govora
prostorno bliža, to su i sličnija, i obratno. Većim seobama govornikâ unutar takvoga područja
mogu nastati oštre granice tamo gdje su nekoć udaljeniji govore došli u dodir. Primjeri takvih
kontinuuma postoje posvuda u svijetu – npr. slavenski govori koje svrstavamo u slovenski,
hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski, pa i makedonski i bugarski jezik.

Proučavanjem i uspoređivanjem raznih govora/jezika vide se razne (veće ili manje) sličnosti
među nekima od njih. Za skupine sličnih jezika može se pretpostaviti da su se razvili iz istoga
jezika koji se govorio u prošlosti (prajezika). Ako na tim jezicima postoje i stari spisi, tipično
su jezici tih spisa međusobno sličniji nego njihove današnje inačice (potomci) jer tada još nije
bilo nekih promjena koje postoje danas...

Uspoređivanjem različitih skupina, može se i među njima utvrditi srodnost (tj. zajedničko
podrijetlo), itd.

Jezike svijeta svrstavamo u niz jezičnih porodica, koje se dijele na razne grane, ogranke itd.
Ako neki jezik ne pripada nijednoj od porodica, već se između njega i nijednog drugog jezika
ne može utvrditi sličnost, smatramo ga jezičnim izolatom (ili izoliranim jezikom, npr. u
Europi je takav baskijski jezik, a čini se da je u antičko vrijeme takav bio i etruščanski). Za
neke se izolirane jezike zna da su nekad pripadali većoj porodici, ali da su ostali srodni jezici
izumrli (npr. ketski jezik u Sibiru, što pripada jenisejskoj porodici, ali su svi ostali jenisejski
jezici nedavno izumrli, zamijenio ih je ruski).

Neke jezične porodice:

1. indoeuropska (većina jezika Europe, Irana, Afganistana, Indije...)

2. uralska (npr. mađarski, finski, estonski, razni jezici Skandinavije i sjev. Rusije)

3. turkijska (npr. turski, kazački, uzbečki, tatarski, azerski itd.)

4. dravidska (južna Indija, npr. malajalamski, teluški, tamilski itd.)

5. SZ kavkaska (npr. abhaski, čerkeski)

6. SI kavkaska (npr. čečenski, inguški)

7. J kavkaska (npr. gruzijski)

8. mongolska (npr. halha mongolski itd.)

9. tunguska (razni manjinski jezici sj. Kine i ist. Rusije, npr. evenski, mandžurski itd.)

10. sinotibetska (mandarinski kineski te razni drugi jezici Kine i zemalja južno od nje)

11. austrazijska (npr. vijetnamski, kmerski)

12. austronezijska (brojni jezici od Madagaskara, preko Indonezije, Filipina, Tajvana, do

Novog Zelanda, svih pacifičkih otoka: Fidži, Samoa, Havaji, Uskršnji otoci itd.)

13. afrazijska (obuhvaća staroegipatski, berberske jezike i semitske jezike: npr. arapski,
hebrejski; te još neke skupine)

14. nigersko-kongoanska (većina jezika subekvatorijalne Afrike, npr. igbo, yoruba, peul i
mende u Nigeriji i okolnim zemljama; obuhvaća i bantuske jezike, npr. svahili, zulu,
kikongo, lingala itd.)

15. nilo-saharska (unutrašnjost Afrike, npr. maasajski)

16. kojsanska (jug Afrike, npr. khoekhoe, !kóõ ili ǂkx'auǁ'ein)

17. eskimsko-aleutska (npr. grenlandski itd.)

18. na-denska (niz jezika na Aljaski i u zap. Kanadi, ali i u zapadnim dijelovima SAD-a, npr.
tlingitski, kojukonski, apački, navaški)

19. algička (JI Kanada i SZ SAD, obuhvaća algonkinske jezike, npr. čejenski, odžibve, kri,
mikmak itd.)

20. irokeska (izvorno SZ SAD, npr. mohočki, onondaški, oneidski, čerokijski itd.)

21. sjuanska (prerija u SAD, npr. lakotski/lakhota, mandanski, omaški itd.)

22. muskogejska (izvorno JZ SAD, npr. seminolski itd.)

23. uto-astečka (Z SAD i Meksiko, npr. šošonski, komančki, pimski, nahuatlski itd.)

24. majanska (J Meksiko i obližnje države, npr. cocilski, jukatečki, k'iche' itd.)

25. aravačka (niz jezika u sjev. dijelu J. Amerike, nekoć i na Karibima)

26. karipska (niz jezika u Venezueli i obližnjim zemljama, nekoć i na Malim Antilima)

27. ajmaranska (u Peruu i Boliviji, ajmaranski)

28. kečuanska (ugl. Peru i Bolivija, kečuanski, jezik države Inka)

29. žejska (Gê, niz jezika u I i J Brazilu)

30. tupijska (Brazil i okolne zemlje, osobito Paragvaj, npr. gvaranski/guaraní)

Postoji još jezičnih porodica te niz izoliranih jezika, ponajviše u Sibiru, JI Aziji, Australiji i
po indonezijskim i drugim obližnjim otocima te u Amerikama. Mnoge od tih porodica (a i
neke od gore navedenih, osobito ove u Africi i J Americi) još uvijek su upitne jer su jezici koji
se u njih svrstavaju slabo proučeni (obično su to manjinski ili neslužbeni, katkad i ugroženi,
jezici).

U današnje vrijeme izumire ili je ugrožen velik broj jezika u svijetu, jer ih istiskuju službeni
jezici (npr. jezici prastanovnika u Australiji, Rusiji, Kini, SAD-u, Kanadi, manje i u ostatku
Amerikâ, itd., a i u Europi, npr. irski, koji čak ima službeni status i jedan je od službenih
jezika EU-a). U Istri su veoma ugroženi istrorumunjski (~200 starijih govornika) i istriotski
(oko 100 starijih g.).

Uz neke izuzetke, gotovo su svi jezici obiju Amerika i Australije te Kine i Rusije, ali i mnogi
manjinski jezici drugih zemalja svijeta, danas ugroženi te im prijeti izumiranje. Mnogi jezici
(osobito u SAD-u i Australiji) danas imaju i manje od 100 (mnogi i manje od deset) izvornih
govornika (obično je riječ o starim osobama). Niz je takvih jezika izumro nedavno, osobito u
Australiji i S. Americi, ali i Rusiji, pa i u Europi (npr. 1974. jezik otoka Mana u UK).

Indoeuropski jezici razvili su se iz tzv. indoeuropskoga prajezika, za koji se pretpostavlja da

se je govorio negdje u pricrnomorskoj stepi (danas ugl. Ukrajina) prije oko 6000-7000 godina.
Do 2000. godine pr. n. e. zbog seoba njegovih govornika i asimilacije okolnih skupinâ taj se
jezik proširio na istočnu i srednju Europu i prednju Aziju te prema Iranu i Indiji te se raspao
na niz dijalekata, od kojih su se potom razvili razni jezici.

Najstariji su indoeuropski pisani spomenici na hetitskom jeziku (u današnjoj Turskoj, izumro

krajem II. tisućljeća pr. n. e.) te potom na mikenskom grčkom (12. st. pr. n. e.), na indijskom
(vedski, sanskrt), iranskom (staroperzijski, avestički), a kasnije i na klasičnom starogrčkom,
latinskom i raznim drugim ie. jezicima od kojih su mnogi odavna izumrli.

Ie. jezici se svrstavaju u niz grana (izumrli jezici označeni su plusom):

1. keltska (irski, velški, bretonski, +galski itd.)

2. italska (oskički, umbrijski, latinski itd.); od latinskoga >> romanski jezici (španjolski,
portugalski, katalonski, francuski, provansalski, talijanski, retoromanski, rumunjski itd.)

3. germanska (skandinavski jezici, engleski, nizozemski, njemački, +gotski itd.)

4. grčki jezik

5. albanski jezik
6. baltoslavenska (baltički: litavski, letonski, +staropruski itd.; slavenski: ruski, poljski,
češki, slovački itd. te razni južnoslavenski jezici, uklj. hrvatski)

7. indoiranska (iranski: perzijski, pašto, osetski, +avestički, +staroperzijski itd.; indijski:

hindi/urdu, gudžaratski, pandžapski, singaleški, romski, +sanskrt itd.)

8. armenski jezik

Postoje i neke izumrle grane ili pojedini jezici (nejasna je klasifikacija jer su slabo poznati):

9. anatolijska (II. tisućljeće pr. n. e. hetitski, luvijski, palajski; te u I. tis. pr. n. e. lidijski,
likijski, karijski itd., slični luvijskomu)

10. toharska (I. tis. n. e. toharski A i toharski B, u kineskom Turkestanu)

11. frigijski jezik (srednja današnja Turska, u I. tis. pr. n. e., možda sličan tračkom i grčkom)

12. trački jezici (današnja Bugarska)

13. dački jezik/jezici (današnja Rumunjska, možda ista skupina kao trački)

14. antički makedonski jezik (možda slično grčkom i tračkom)

15. ilirski jezici (možda nekoliko skupina, zap. Balkan, možda Istra, možda juž. Italija)

16. venetski jezik (SI Italija)

17. sikulski jezik (I Sicilija)

18. luzitanski jezik (Portugal)

Samo na anatolijskim i toharskim jezicima postoje brojni natpisi, dok se na ostalima sačuvalo
ili nešto kratkih natpisa (često nejasna značenja) ili ništa. Stoga nije jasan odnos među tzv.
paleobalkanskim jezicima (11 – 14) ni odnos između njih te frigijskog i grčkog s jedne strane
i venetskoga s druge. Suvremeni albanski jezik potječe od nekog ilirskog ili možda tračkog
jezika te je, uz grčki, jedini do danas očuvani predrimski balkanski jezik.

Većina je tih jezika, kao i niz keltskih jezika Z Europe, izumrla u antičko doba pod pritiskom
latinskoga. O jezicima koji su se govorili u istočnoj Europi (izvan R. Carstva) prije slavenske
ekspanzije u 6. i 7. stoljeću ne zna se ništa, kao ni o jezicima krajnjega SZ Europe.

U Europi su u predrimsko doba postojali i drugi, neindoeuropski jezici, npr. etruščanski

(Toskana), retski (Julijske Alpe), elimijski, sikanski (Sicilija), sjevernopicenski (Italija sjev. od
Ancone), ligurski (Italija, Ligurija), paleosardski (Korzika i Sardinija), iberski (Španjolska)
itd., a na nekima postoje i natpisi (samo na etruščanskom brojni, inače ugl. kratki i često
nedešifrirani). Od predindoeuropskih jezika Europe do danas se očuvao samo baskijski u
španjolskim i francuskim Pirinejima, no i ostali su ostavili traga u razvoju romanskih govora
koji su ih zamijenili.
JEZIČNI DODIRI

Interakcija među različitim jezicima ili mjesnim govorima, dijalektima i sl. – posljedica je
kontakta među govornicima (iako ima i drugačijih primjera).

Jezičnim dodirima bavi se kontaktna lingvistika.

Do jezičnih dodira dolazi uz granice među jezicima ili u slučaju „nametanja“ jednoga idioma
skupinama koje govore drugačijim idiomom, ili ako u nekoj zemlji ima više službenih jezika.
U takvim situacijama jezici mogu utjecati jedni na druge, a često je prisutna i višejezičnost.

o adstrat – susjedni jezik iz kojega mogu doći utjecaji

o superstrat – jezik nametnut nekoj populaciji nakon seobe/osvajanja ili u višejezičnim
državama gdje je jedan jezik (ili par njih) službeni (npr. talijanski u Istri u prošlosti, turski
na Balkanu nekoć, engleski npr. u Walesu itd., španjolski u Baskiji itd.)
o supstrat – prvotni jezik nekoga kraja u koji se proširio novi jezik (npr. irski u Irskoj prije
širenja engleskog; etruščanski u Toskani i paleohispanski jezici u današnjoj Španjolskoj
prije rimskih osvajanja i širenja latinskog; kasni praslavenski u Panoniji prije doseljenja
Mađara itd.)

Ima i drugačijih odnosâ, npr. prestižnost nekog jezika zbog kulturnih i sl. utjecaja (latinskog u
Europi u prošlosti, danas engleskog u čitavom svijetu, kineskoga u I Aziji), utjecaj putem
religije (npr. latinski u sr. vijeku, klasični arapski u islamskim zemljama, staroslavenski ugl. u
pravoslavnim zemljama, pa i u Rumunjskoj itd.).

Odnos standardnoga jezika prema mjesnim govorima usporediv je s odnosom superstrat →

„podčinjeni“ jezici, a odnos između gradskih i seoskih idioma nalikuje adstratnom odnosu,
pri čemu se gradski govori u pravilu smatraju prestižnijima.

Posljedice jezičnih dodira su raznolike:

Utjecaji među jezicima – mogu biti obostrani, ali češće su jednosmjerni te „prestižniji“ idiom
na razne načine utječe na manje prestižni.

Jezično posuđivanje – preuzimanje riječî itd. iz drugih jezika. Uglavnom se posuđuju riječi
(leksičko posuđivanje), ali i sintaktička pravila (npr. poredak klitika u istarskim govorima tipa
ne se vidi pod utj. talijanskoga non si vede; u hrv. jukstapozicija po uzoru na engleski, tipa
internet stranica, umj. internetska stranica, prema [internet provajder] < engl. internet
provider). Fonemi te gramatički morfemi i gramatičke riječi (npr. zamjenice) veoma se rijetko
posuđuju, i tek u slučajevima dvojezičnosti (npr. u hrv. stranoga su podrijetla fonemi f i dž; u
engleskom zamjenica they/them i gl. oblik are dolaze iz staronordijskog, itd.).

S vremenom se posuđeni elementi prilagode jeziku primatelju toliko da se više ne osjeća da

su izvorno iz drugog jezika.
Posuđivanje i drugi utjecaji većih razmjera mogu dovesti do znatnih preustroja u jeziku, npr.
utjecaji keltskog supstrata Engleske na gramatičku strukturu engleskog jezika, a potom i
utjecaj (normanskog) francuskog na njegov leksik.

Višejezičnost – znanje nekoliko jezika (često dva: dvojezičnost); postoje razna shvaćanja i
tumačenja: prava višejezičnost podrazumijeva znanje nekoliko jezika na razini izvornoga
govornika. Česta je u zemljama s više službenih jezika ili gdje se jezik (dijela) stanovništva
razlikuje od službenoga (Finska, dijelovi Irske i Walesa, Istra, Katalonija, Baskija, izvan
Europe gdje prastanovnici zemalja s europskim jezikom koriste i svoj i „novi“ jezik), ili u
krajevima s velikom jezičnom raznolikošću (gdje su uobičajeni međuetnički brakovi i sl.)
poput dijelova Afrike itd.

Prebacivanje kodova – pojava kada se višejezični ljudi u govoru prebacuju s jednoga jezika
na drugi: mogu se ubacivati riječi jednog jezika u rečenice na drugom, ili čitave sintagme, ili
se pak dva jezika na razne načine prožimaju, ovisno o govornoj situaciji.

Konvergentan razvoj jezika – pojava kada jezike u kontaktu (gdje su govornici dvojezični)
počinju zahvaćati slične promjene ili se jedan počne mijenjati po uzoru na drugi pa postanu
međusobno slični u raznim pojedinostima. To se može dogoditi i ako je nekoliko jezika pod
utjecajem istoga supstrata ili superstrata.

Zanimljivo stanje može nastati u krajevima s više jezika koji su međusobno slični – npr. u
Norveškoj postoje dva službena jezika (nynorsk i bokmål), no većina stanovništva, ako ne
govori svojim mjesnim govorom, služi se nekom od inačicâ između dva službena jezika (tj.
između ta dva jezika postoji svojevrstan kontinuum, tj. niz prijelaznih „nijansi“).

Difuzija jezičnih promjena/obilježja – širenje nekih promjena ili obilježja, katkada i preko
jezičnih granica (posredstvom dvojezičnih govornika), npr. jednačenje š, ž sa s i z u nekim
čakavskim govorima (cakavizam), što se smatra da se na hrv. govore proširilo iz mletačkoga.

Konvergencijom i difuzijom različiti jezici (ili dijalekti, govori) s vremenom mogu poprimiti
neke zajedničke značajke. Takve se značajke zovu arealna obilježja, npr. promjena m u n na
kraju riječi i lj u j u primorskim govorima u Hrv. (sedam > sedan, ljudi > judi itd.); rjeđa
uporaba ili nepostojanje infinitiva u balkanskim jezicima; velarni izgovor r u Z Europi (franc.,
nizoz., njem., danski pa i slovenski govori u Austriji); tonski naglasak u jezicima JI Azije itd.

Jezike koji uslijed takvoga razvoja dijele niz zajedničkih arealnih obilježja svrstavamo u tzv.
jezične saveze. Primjer je balkanski jezični savez (grčki, albanski, bugarski, makedonski,
rumunjski, JI srpski i neki crnogorski govori) – nemaju infinitiv (ili je rijedak), jednače dativ i
genitiv (ne svi), futur izražavaju česticom što potječe od gl. htjeti, imaju član (postpozitivni
uglavnom; ali ne svi) itd.

Rasporedom arealnih obilježja među jezicima svijeta, ali i drugim tipološkim podudarnostima
i pojavama, bavi se lingvistička tipologija.
Uslijed seoba ili osvajanja jedan se jezik može proširiti na neko područje te dolazi do jezičnih
kontakta i možda to dvojezičnosti stanovništva.

1. Ako stanovništvo jezik došljaka smatra manje prestižnim, on s vremenom može nestati,
npr. germanski jezici Gota i dr. koji su naselili zapadne dijelove Rimskoga Carstva, iako može
ostaviti tragove (npr. germanske posuđenice u talijanskom, francuskom itd., npr. tal. banco
„klupa“, usp. njem. Bank, engl. bench).

2. Ako je jezik došljaka prestižan, on se može znatno utjecati na autohtoni jezik (npr. u hrv.
govorima Istre vidljiv je znatan romanski utjecaj: riječi čak i za „obične“ pojmove tipa pensati
'misliti', šegav 'lukav', korta 'dvorište' itd.; utjecaj na fonologiju – npr. cakavizam; sintaksu –
npr. poredak klitika, itd.).

3. Ako je jezik došljaka prestižan i to stanje potraje, raniji se jezik može prestati upotrebljavati
u većini društvenih situacija, pa i nestati. To je izumiranje jezika.

Jezik koji je nestao obično ostavi trag u novom jeziku zbog toga što njegovi govornici taj novi
jezik ne „nauče dobro“, tj. prenesu u njega neke značajke ranijega jezika, što se onda prenosi i
na kasnije generacije. Primjer su utjecaji predrimskih jezika na razvoj romanskih jezika,
utjecaji keltskih jezika Britanskoga otočja na tamošnje engleske govore (npr. irske posuđenice
u irskom engleskom, te izgovor, neki sintaktički obrasci itd.), utjecaj afričkih jezika na govore
američkih crnaca (tzv. Black African English); ukratko, gdje god postoji supstrat, postoje i
njegovi utjecaji (a to je gotovo svugdje).

Sve što je rečeno o jezicima, može se odnositi i na dijalekte, mjesne govore i sl.

Uslijed jezičnih dodira mogu nastati i razni kontaktni jezici.

o miješani jezici – nastaju miješanjem dvaju jezika čiji su govornici dvojezični, uslijed
prebacivanja kodova, posuđivanja, konvergencije i sl. Takvi se jezici ne mogu svrstati ni
u jednu jezičnu porodicu jer dijele značajke dviju porodica, npr. mičifski (Michif) koji je
nastao stapanjem kanadskog francuskog i indijanskog jezika kri (Cree), a govore ga ugl.
potomci indijanskih žena te škotskih i francuskih trgovaca krznom. Zanimljivo je da se u
tom jeziku čuvaju kompleksne značajke gramatike i francuskog i krija, što upućuje da su
u doba nastanka mičifskoga njegovi govornici tečno govorili i kri i francuski.
o pidžini – jednostavni jezici nastali za potrebe trgovine i sl. među skupinama koje nemaju
zajednički jezik te se upotrebljavaju samo u te svrhe. Nikome nisu materinji jezik. Sastoje
se od elemenata iz nekoliko jezika i pojednostavljeni su na svim jezičnim razinama. Npr.
lingua franca (temeljen na SI talijanskim i J francuskim govorima uz utjecaje ostalih
mediteranskih jezika, koristio se u prošlosti za potrebe trgovine u Sredozemlju), kinesko-
engleski pidžin, nigerijski pidžin (oba se temelje na engleskom), havajski pidžin (razvio
se u kreolski jezik), baskijsko-islandski (izumro), fanagalo (temelji se na jeziku zulu, u J
Africi) itd. Temelji su im ugl. kolonijalni jezici, ali ima i drugačijih primjera.
o kreolski jezici – smatra se da nastaju od pidžina kad djeca nauče pidžin kao materinji
jezik ili nesavršenim učenjem nekog superstratnog jezika. Razvijeni su kao i prirodni
ljudski jezici iako obično nisu jako kompleksni (na svim jezičnim razinama). Većina
riječi obično potječe iz prestižnijeg (ugl. kolonijalnog jezika), ali gramatika zna biti pod
znatnim utjecajem lokalnih jezika ili jezika predakâ govornikâ. Npr. jamajkanski patois
(temelj engleski) ili haićanski (temelj francuski). U zemljama u kojima je jezik bivših
kolonizatora zadržan kao službeni obično postoji tzv. kreolski kontinuum, gdje postoji
niz međustupnjeva između službenog jezika i kreolskog jezika (npr. tako je na Jamajki,
gdje postoji niz prijelaznih međuinačica između standardnog engleskog i jamajkanskog
patoisa).