Suvremeni pristupi i izazovi odgojno-obrazovnog rada u različitim odgojnim

sredinama

Online kultura obrazovanja

U normalnim a posebno kriznim situacijama mnoga sveučilišta prelaze na online nastavu.
Kako se sve više obrazovanja usmjerava na mrežu, tako se vrši i veći pritisak na profesore da
se okreću, hibridiziraju, automatiziraju i / ili MOOC1 - potvrde svoje predavanja čime se
otvara pitanje čemu služe sveučilišta? Je li sveučilište zapravo institucija visokog
obrazovanja, je li joj najveći prioritet opće dobro izgrađeno na potrazi za istinom i njezinim
slobodnim izražavanjem? Je li online nastava sljubljena sa GOOGLE-om i drugim mrežama
kojima je važan profit? Najveći prioritet profitne korporacije je akumulacija dobiti i to daje
prednost dobru svojih dioničara nad općim dobrom.
Govoreći na Sveučilištu Oxford 2000. godine, bivši predsjednik Sveučilišta Princeton William
Bowen bio je skeptičan prema prednostima internetskog obrazovanja, ističući da su ti napori
"obećavajući i rizični". S obzirom na budućnost, izjavio je da će postojat potražnja za
obrazovanjem na dodiplomskim i na postdiplomskim razinama koja i dalje naglašava
neformalni i formalni oblik učenja (nastave) te da ih je potrebno što više koristiti..Govoreći
na Stanfordu 2012. godine, Bowenov skepticizam prema internetskom obrazovanju nestao
je. "Danas sam obraćenik", rekao je mnoštvu u kampusu kojeg je stvorila Silicijska Dolina-
daleko veći pristup Internetu, poboljšanja brzine interneta, smanjenja u troškovima
skladištenja, širenje sve sofisticiranijih mobilnih uređaja, i drugi pomaci kombinirani s
promjenom načina razmišljanja što sugerira to da učenje (obrazovanje) preko digitalnih
medija može dovesti do barem usporedivih ishoda učenja u odnosu na nastavu licem u lice
ali uz što nižu cijenu. Primjećuje se njegov istodobni naglasak i na troškovima i na kvaliteti
nastave.
Međutim, nesporno je i da su barem neki od internetskih tečajeva koji se danas nude na
američkim sveučilištima prilično loši-mnoge škole - posebno one koje su orijentirane na
profit , isključivo internetske škole - kreiraju kolačiće kako bi privukle što je moguće više
studenata što je njihov poslovni model. Internetsko obrazovanje oslobodilo je kreatore
obrazovne politike i čelnike (privatnih) institucija ograničenja ( broj profesora, prostorni
kapaciteti, ostali resursi) a temelji se isključivo na zakonu ponude i potražnje- sloboda od
ograničenog broja profesora omogućava sveučilištima s internetskim programima da
iskoriste praktički beskonačnu ponudu ( broj zainteresiranih) studenata- iako školarine mogu
biti manje online oblik obrazovanja donosi veliki novac jer se može upisati ( i pratiti) nastavu
znatno veći broj studenata nego što dozvoljavaju prostorni kapaciteti kada je nastava licem u
lice.
Otvorena pitanja su- kvaliteta nastave ( ističu se prednosti ove nastave jer svi mogu
komentirati i diskutirati ) ???
prednost - prostor koji se koristi za online nastavu dostupan je kontinuirano (24 sata dnevno), što
omogućava najefikasnije iskorištavanje vremena. Učenici sami biraju kada će pristupiti i koliko
vremena će provesti učeći. Pored toga, materijali za učenje su stalno dostupni učenicima;

online nastava omogućava interakciju između nastavnika i učenika, a to se odvija putem različitih
vidova internet komunikacije (komunikacija jedan na jedan, forumi, grupe, zajednice). To je asinkrona
komunikacija ( jasne i precizne povratne informacije, razmjena iskustava kako sa nastavnikom, tako i
sa vršnjacima, pruža više vremena za osmišljavanje i koncipiranje odgovora, kao i dodatno
istraživanje tematike prije davanja odgovora.

pristupanje različitim izvorima na internetu-koji su bitni za gradivo koje se proučava i integracija tih
sadržaja u jedinstven sustav znanja i vještina (kompetencija)-. Internet u nastavi predstavlja bazu
znanja koji mogu koristiti i nastavnik i učenik. Mediji (online nastava ) pridonosi razvoju digitalnih
vještina;

Nedostaci koji se odnose na realizaciju online nastave- može izostati pojašnjenje; nemogućnost
kontrole u postupku ocjenjivanja-nastavnik ne može sa 100% sigurnosti znati da učenik nije koristio
pomoć prilikom izrade domaćih zadataka ili rješavanja testa. Pojedini sustavi i platforme za učenje
nude mogućnost da tijekom rješavanja zadataka e može biti otvoren nijedan drugi prozor u
pretraživaču što može utjecati na objektivnu procjenu učeničkih znanja.

Tehnički problemi- električna energija, gubljenje internetske veze i slično.

Postoje i drugačiji pristupi uporabi digitalnih medija u nastavi -online nastava- ona nastava u kojoj
je više od 80% nastavnog procesa realizirano primjenom suvremene informatičke tehnologije na
način da su polaznici i nastavnici fizički odvojeni jedni od drugih :

osim prostorne udaljenosti sudionika nastavnog procesa sve češće raspravlja i o vremenskoj
udaljenosti, odnosno vremenskoj komponenti online nastavnog procesa i učinkovitosti nastavnog
procesa ovisno o tome odvija li se online nastava sinkrono ili asinkrono. Sinkrona online nastava je
ona nastava koja se posredstvom informatičke tehnologije i interneta odvija u realnom vremenu, ali
su sudionici nastavnog procesa prostorno udaljeni, dok asinkronu online nastavu karakterizira uz
prostornu i vremenska udaljenost sudionika nastavnog procesa.

Asinkrona nastava je do pojave suvremenih informatičkih medija i interneta zapravo bila jedini
mogući način obrazovanja na daljinu stoga što su polaznici trebali čekati da im se dostave zadatci, a
nastavnici su s druge strane trebali čekati odgovore polaznika. Sinkrona nastava je, pak, aktualizirana
dostupnošću interneta i informatičke tehnologije i kao takva pružila je brojne nove mogućnosti online
nastave. U tom smislu, suvremena asinkrona nastava je ona koja se realizira putem elektroničke
pošte, blogova i rasprava putem različitih internetskih alata, dok se sinkrona realizira putem
videokonferencija i neposrednog dopisivanja sudionika nastavnog procesa. Analiza učinkovitosti
asinkrone i sinkrone nastave potaknula je istraživače na proučavanje oblika komunikacije sudionika
nastavnog procesa, odnosno osim učenja i podučavanja sadržaja, aktualizirala je važnost nastavnog
ozračja i kvalitete komunikacije i suradnje u nastavnom procesu.

u online nastavi, neovisno o tome je li sinkrona ili asinkrona, postoje tri vrste komuniciranja

sudionika nastavnog procesa-prva vrsta se odnosi na sadržaj predmeta, odnosno na postavljanje

pitanja i odgovora vezanih za nastavnu problematiku, razmjenu mišljenja i dijeljenje informacija.

Druga vrsta komuniciranja u online nastavi odnosi se na planiranje zadataka (odnosi se na
planiranje rada, podjelu zadataka, uključivanje polaznika i suočavanje s konfliktima) a treća se
vrsta komuniciranja odnosi na socijalnu podršku u online nastavi (uključuje suradnju, emocionalnu
podršku, savjetovanje, razgovor o neakademskoj problematici i slično).

u sinkronoj i u asinkronoj online nastavi ostvarivo poticanje pozitivnih socijalnih odnosa te razmjena
iskustava i mišljenja korištenjem blogova, poruka, videokonferencija i slično. Također, za obje ističu
da pravilnim komuniciranjem mogu podržavati nastavu usmjerenu na polaznika, odnosno
konstruktivistički pristup organiziranju i realiziranju nastavnog procesa. -razlika između sinkrone i
asinkrone online nastave u tome što asinkrona više usmjerava sudionike na sadržaj predmeta
podučavanja, povećava povratne informacije o nastavnoj problematici i procesiranju informacija, dok
sinkrona online nastava utječe na povećano sudjelovanje, motivaciju i razmjenu mišljenja sudionika
nastavnog procesa. Dobrobiti asinkrone nastave ogledaju se u većim mogućnostima za
individualizaciju nastavnog procesa, mogućnostima za dublje proučavanje nastavne problematike jer
ne zahtijeva neposrednu povratnu informaciju, osiguravanje dovoljno vremena za učenje i obavljanje
zadataka. Prednosti sinkrone nastave su mogućnosti aktivnog sudjelovanja u nastavnom procesu i
neposrednije povezivanje sudionika nastavnog procesa što može biti i prednost i mana sinkrone
nastave. Naime, moguće je da puno vremena odlazi na šale, pitanja, digresije i slično, dok s druge
strane omogućava nastavnicima da uoče moguće probleme i prepoznaju individualne stilove učenja
polaznika koji nisu primjetni asinkronom nastavom te potiče grupnu koheziju. Asinkrona nastava
negativno može utjecati na nemotivirane polaznike stoga što oni neće učiti ako nisu potaknuti od
nastavnika te negativno može utjecati na one polaznike koji loše planiraju vrijeme potrebno za
učenje, dok sinkrona negativno može utjecati na introvertirane pojedince, odnosno one koji se ne
mogu odvažiti na iskazivanje vlastitog mišljenja ili znanja. Također, dok se kod asinkrone nastave
polaznici i po nekoliko puta mogu vraćati na zadatak ako ga nisu dobro shvatili, kod sinkrone nastave
je moguće da neke sadržaje nisu čuli ili razumjeli te nisu pitali nastavnike za dodatna objašnjenja i na
takav način su ostali uskraćeni za potrebna znanja. O učinkovitosti asinkrone i sinkrone online
nastave u obrazovanju odraslih gotovo da i nema istraživanja. Međutim, upravo je u obrazovanju
odraslih važno proučavati i pravilno dozirati sinkrone i asinkrone oblike online nastave. Naime, kao i u
neposrednom nastavnom procesu, moguće je da je odraslima zbog radnih obveza teško sudjelovati u
sinkronom nastavnom procesu. Nadalje, u obrazovanju odraslih treba paziti na informatičku
pismenost polaznika, jer ukoliko se polaznici slabo snalaze pri primjeni informatičke tehnologije,
primjereno je očekivati da će se doživljavati neuspješnima, gubiti motivaciju za učenje i u konačnici
odustajati od obrazovanja. Za uspješnost online nastave i učenja optimalnim se čini sukladno
predznanjima, interesima, potrebama i motivima polaznika s jedne strane te ishodima učenja i
sadržaju obrazovanja s druge, organizirati takav nastavni proces u kojem će se kombinirati asinkrona i
sinkrona online nastava. U konačnici, iako se radi o još uvijek nedovoljno istraženom aspektu online
nastave, čini se da i s obzirom na ovu problematiku ključnu ulogu ima nastavnik, odnosno njegova
motiviranost, didaktičko – metodička kompetentnost, komunikacijske vještine te druge stručne i
generičke kompetencije s posebnim naglaskom na kompetentnost u strukturiranju nastavnih
sadržaja. Drugim riječima, ukoliko nastavnik umije pravilno didaktički oblikovati nastavne materijale i
motivirati polaznike te im pomoći kada naiđu na poteškoće, čini se da će nastava biti uspješna,
polaznici zadovoljni, a ishodi učenja ostvareni.

Konrad Paul Liessmann – Teorija neobrazovanosti – zablude društva znanja, Naklada Jesenski i Turk,
Zagreb, 2008.

ideja obrazovanost- kod Wilhema von Humboldta koji je 1793.g. objavio djelo Teorija čovjekova
obrazovanja. Humboldt je čovjeka shvaćao kao aktivno biće -Humboldtove ideje je spoznavanje
svijeta i dobro raspolaganje prirodom, a svemu tome je uvjet samospoznaja i sloboda. Znanost i
tehnologija bi čovjeka trebale učiniti slobodnijim u djelovanju. Rezultat Humboldtovih ideja su
humanistička gimnazija i humboltovsko sveučilište. Pravo humanističko obrazovanje najveći uzor bi
imalo u grčkom idealu, pa su tada gimnazije posebno bile usmjerene na antičke jezike i antičku
kulturu. Za Liessmanna je očigledno takvo obrazovanje ideal i podrazumijeva obrazovanost.
Općenito, antički ideal je uvijek polazio od razvijene individualnosti i bavljenja onim sadržajima koji
nisu se pokoravali diktatu aktualne iskoristivosti. Poslije tog razdoblja uslijedit će samo degradiranje
te ideje obrazovanosti, a Humboldtovske ideje biti će omalovažavane kao previše kompleksne i
zahtjevne, koje samo favoriziraju faktičko znanje. Ostatak svog razdoblja u 19.st. biti će djelomično
sačuvano u okviru tzv. obrazovanog građanstva (Liessmann, 2008: 56) danog u njemačkoj naciji. To
je vrijeme razvoja građanskoga društva i nastanka modernog obrazovnog sustava. Radi se o društvu
koje je svoju manjkavost ekonomsku imućnost kompenziralo posjedovanjem obrazovanja jer je ono
značilo višu vrijednost po sebi (honorirano društvenim i novčanim priznanjima- tendencija da
postane ekskluzivnim slojem. Građansko-humanistički pojam obrazovanja izražen je u posebnoj
skrbi za književnost, likovnu i glazbenu umjetnost, te filozofiju te djela antike. Obrazovanje je
shvaćeno kao nada radničke klase (Liessmann, 2008: 43) koje bi trebalo spriječiti nezaposlenost i
omogućiti savladavanje izazova budućnosti. No Liessmann tvrdi da se stvari tako ne odvijaju te da se
nikad nije toliko lagalo kao što se to čini unutar prosvjetne politike. Tako obrazovanje postaje
stimulans te sredstvo za umirenje te trajno obećanje za bolja vremena. Ipak, obrazovanje danas nije
nikakav jamac za funkcioniranje ekonomija usmjerenih na efikasnost. Pojavom reformske pedagogije
težiti će se ukidanju nadmetanja i konkurencije pa će naglasak biti na ukidanju školskih ocjena.
Liessmann- reformatori uvijek teže ukidanju tradicionalne ideje obrazovanja, a zapravo žele
sposobne klonove koji će besprijekorno funkcionirati na tržištu rada. Nadalje, Liessmann tvrdi da
prave slabosti obrazovnog sustava su počele 60-ih godina. Ovdje stupa ono stanje koje on nazvao
poluobrazovanost, a povezuje ga s djelom Theodora W. Adorna pod nazivom Teorija
poluobrazovanosti (Theorie der Halbbildung), izdanom 1959.g. Stav iznesen u tom djelu jest da je za
humanističko obrazovanje potrebna dokolica te ukoliko se u takvu vrstu obrazovanja uvrste ljudi koji
nemaju za njega nužne preduvjete – ono će spasti na poluobrazovanost- brazovanje je postalo
„socijalizirano poluobrazovanje“.koje se preobrazilo u mješavinu kulturnih ustanova te je počela
institucionalizacija obrazovanja. Sve će biti u svrhu prilagodbe mladeži, pa će doći do kvarenja
obrazovanja medijalizacijom (primjerice, nastava s prikazivanjem filmova), a sadržaji klasičnog
obrazovanja će propadati.

stanje neobrazovanosti-posve intenzivno postupanje sa znanjem onkraj svake ideje o obrazovanju-

neobrazovanost nije ni individualni propust, ni promašena prosvjetna politika, već ono što je
neizbježno jer će se raditi o nužnoj posljedici kapitalizacije duha. Zapravo, ideja obrazovanja će
jednostavno nestati. Dok su se prije vodile borbe protiv neprosvijećenosti, danas će se sam proces
neobrazovanosti odvijati u samim središtima obrazovanja.

- visoko školstvo- neizostavan trend će biti u vidu tzv. skills, tj. preusmjeravanje obrazovnih ciljeva
na sposobnosti i kompetencije. Obzirom da će fokus biti na timski rad i fleksibilnost, doći će do
suspendiranja individualnosti.. Znanje je prestalo biti razumijevanjem! - današnje obrazovanje je
usmjereno prema vanjskim čimbenicima kao što su tržište i tehnološki razvitak. U svijetu koji će se
stalno mijenjati i kvalifikacije će se stalno mijenjati.

tzv. društva znanja u kojemu se za Liessmanna realizira samosvjesna odsutnost obrazovanja. Sve
sljedeće pojave označavat će simptome spomenutog stanja neobrazovanosti-Pojam društva znanja za
Liessmanna znači zapravo epohu industrijalizacije znanja gdje će znanje biti podložno parametrima
kapitalističke ekonomije. Dakle, s 'obrazovanjem' društvo znanja nema veze. Treba se uopće pojasniti
što to društvo znanja podrazumijeva pod 'znanjem'- znanje je „informacija opskrbljena značenjem“
a društvo znanja sebe smatra informacijskim društvom. Puko mnoštvo brojki i slika dovodit će do
konfuzije i zaboravljanja, posebice jer još dodatno čovjek dnevno konzumira bezbroj informacija.
Znanje bi trebalo biti više od informacija. Ono bi trebalo interpretirati podatke s obzirom na njihov
kauzalni odnos. Primjerice, internet omogućuje kvantitativno stjecanje znanja, ali opet se radi o
'iskrcanom znanju' koje je možda previše dostupno pa gubi na svojoj vrijednosti. Danas se obrazovna
mjesta pretvaraju u uslužna poduzeća, no znanje se ne može konzumirati

- društva znanja i fenomen tzv. „radnika znanja“ koji je opsjednut dobivanjem znanja sa svrhom
nadmetanja i rušenja klasnih ograničenja. Stoga, onaj koji završi na dnu društvene ljestvice, sam je
kriv jer je presporo i loše učio. -krilatica dostupnosti znanja je puka utopija.

Obrazovno-političke odluke motivirane su željom za postizanjem što boljeg mjesta na ranglisti. Stoga,
aktivnost neke obrazovne institucije ovisit će o položaju na listi. Ideja ranglista počiva na PISI-i
(Programme for International Student Assessment). Zadatak jest taj da se svake tri godine u
međunarodnom uspoređivanju preispitaju osnovne učeničke kompetencije 15-godišnjaka. Ukoliko
neka nacija prođe loše, odmah se javljaju nove orijentacije u prosvjetnoj politici i naravno zahtjev da
se na idućem testiranju prođe što bolje. Svako povijesno razdoblje imalo je neke svoje obrazovne
ciljeve, a ovo današnjice jest položiti PISA test- Problem jest taj da dolazi do kolektivne histerije prije
pisanja tog testa jer se javlja strah od lošeg rangiranja. Upravo zato što PISA testira klasične te
pomalo zaboravljene učeničke kompetencije, u škole se uvodi posebna pažnja na čitanje, računanje i
pisanje. Dakle, ponovno se vraćaju stari obrasci učenja. Strah od testiranja je razumljiv jer se PISA
odnosi na statistiku OECD-a (Organization for Economic Co-operation and Development) koja se
predstavlja kao redoslijed na međunarodnoj ranglisti. Radi se dakle o vrednovanju nacija, tj. o njihovu
natjecanju. Društvo znanja polazi od toga da je rangiranje 15 objektivno i demokratsko: „svi su pred
ranglistom jednaki-U ludilu rangliste glavno načelo je da ne postoji ništa što se ne bi moglo rangirati.
Tako se danas rangiraju škole, ali i hoteli, instituti, banke itd. Očitovanje momenta neobrazovanosti
jest u fetišizaciji akcidentalnog- Ranglista ne može održavati realnost jer mjesto na ranglisti može
ovisiti o manjoj sitnici, a ipak će određivati mjesto. Obzirom na težnju za što boljim pozicioniranjem,
nastajat će razne agencije za rating i vrednovanje, tj. rangiranje će se profesionalizirati. U mehanizmu
rangiranja očituje se i karakter prisile – sve se mora svrstati u niz. Fetišizacija rangliste jest manjak
moći rasuđivanja.

Nizanje nadomješta sud, PISA će postati normom iako joj to nije bila namjera. Danas u školama se
učenici pripremaju za te testove, bez obzira je li to moguće ili nemoguće uskladiti s nastavnim
planovima. „Škole tako postaju poligon za treniranje prema nastavnim planovima OECDovih
ideologa“- Rangiranje će se odraziti i na prestruktuiranje obrazovnog sektora. Nažalost, sve što će biti
'ispod crte' zadobit će obilježje manje vrijednosti. U visokom obrazovanju to rezultira gašenjem
instituta, studijskih ustanova te znanstvenih centara.

Konkretno, sveučilišta su podvrgnuta kontinuiranom vrednovanju, a priznanje među strukom i

publikacijska djelatnost biti će indikatori kvalitete. Ono što se upotrebljava su kvalifikacijski postupci
preuzeti iz poslovne ekonomije. Na primjer: brojke, bodovanja, stope rasta, bilance znanja i
anketiranje suradnika. Danas se nastava i istraživanje na sveučilištima sve više ravna prema
potrebama studenata. Student je taj konzument, a profesor davatelj usluge. Uvode se obavezni
upitnici u kojima student izražava zadovoljstvo ili nezadovoljstvo ponuđenim. To stvara psihološki
pritisak na profesore te može dovesti do promijenjenog ponašanja profesora. Trend naime pokazuje
da se primjerice manje supstancijalna predavanja vrednuju bolje od onih s većom zahtjevnošću i
strožim ispitima. Evaluacije uvode i nove sveučilišne didaktike, tj. uporabe novih medija kao što su e-
learning i blended learning. To se smatra 'inovativnim', no radi se o forsiranju. Općenito se može
pitati prema kojim kriterijima treba vrednovati znanstvene istraživačke rezultate? Trend na
sveučilištima jest da se trebaju imati publikacije u međunarodnim časopisima. Dakle, trebaju
postojati vanjski naručitelji da evaluacija bude pozitivna i da se dobiju novci. Svjetsko tržište je to koje
je potražitelj. Takve procjene su nejasnih granica i zapravo se ništa ne može uistinu znati o kakvoći
istraživačkog rezultata. Čini se kao da su evaluacijski kriteriji proizvoljni te da se financiraju samo oni
koji su prema slobodnoj procjeni 'perspektivni'. Ignorira se ono neuobičajeno, kreativno i uistinu
inovativno, a kao da se favorizira „intelektualna osrednjost“.

Nastava-Nastava inherentno uključuje nadzor, gdje se nadzor definira kao "nadgledanje, pomno
promatranje, promatranje, prijetnja gledanjem ili očekivanje da će biti promatrani- Različite vrste
nadzora, od vođenja učeničkog spiska (evidencije), hodanja po učionici promatranja učenika ili
prikupljanja učeničkog rada za ocjenjivanje, su nadzor. Hunter (1994.) tvrdi da ova praksa moderne
učionice duguje "galerijskoj učionici" koja je tako učinkovito koristila tehniku nadzora za obuku djece.
Galerija - podignuta stepenasta platforma na kojoj su studenti sjedili u redovima stolova - jedna je od
onih neupadljivih improvizacija koje ostaju nezapažene u povijesti obrazovnih ideja ... Ipak,
dopuštajući po prvi put stalan kontakt očima između čitavog razreda i učitelj koji je stajao ispred
njega, galerija je bila prototip najvažnijeg mehanizma suvremenog školskog sustava: učionica
usmjerena na učitelja. Učitelj nadzire i donosi prosudbe o djeci i učenicima: o njihovoj razini
pohađanja, njihovom ponašanju i onome što bi mogli ili ne mogu znati. Nadzor potiče djecu i učenike
da reguliraju vlastito ponašanje, ponekad u očekivanju odgajatelja. U tim se situacijama učenik može
zateći kako aktivno konstruira „sebe i jedni druge kao„ savjesne “ili„ opuštene “ili bilo koje druge
vrste učenika.” Ispit (kolokvij) je oblik nadzora koji odgajatelji, školski sustavi i vlade vrše nad djecom
i učenicima- Za razliku od sustavnih liječničkih pregleda koji su ušli u Europu kroz ustanovu bolnice u
sedamnaestom stoljeću, prakse nadzora razvijale su se zajedno sa školom i predškolom- Ključni dio
rada odgojitelja (učitelja) je promatranje, testiranje, procjena, dokumentiranje i izvještavanje.
Akademski, zdravstveni i psihološki pregledi nastoje izvući informacije iz djece i njihovih tijela,
izmjeriti i utvrditi što djeca znaju, a što im nedostaje, a što mogu, a što ne smiju učiniti. Odgajatelji
procjenjuju i donose prosudbe o sitnim detaljima djece i učenika, primjerice o tome kako drže olovku
za pisanje.Odgajatelji zatim bilježe križeve, označavaju i broje učeničke radove, unose ih u knjige -
baze podataka. Ovaj rutinski nadzor, ispitivanje i dokumentiranje uključuju odgojitelja u prakse
uspoređivanja, rangiranja i prosuđivanja, ne samo onoga što djeca i učenici znaju i mogu učiniti, već i
toga kakve su osobe i koje bi trebale postati. Velik dio onoga što odgajatelj omogućuje im
normaliziranje prosudbe ili prosuđivanje djece i učenika prema standardu, 'normi'. Bilo da se radi o
sudionicima u tim pedagoškim okruženjima, ili u odnosu na druge ljude ili stajališta, pozivanje na
standarde čini se zajedničkom značajkom pedagogije- Foucault iznosi sljedeće zapažanje o ulozi
odgajatelja - kao suca standarda ili „normalnosti“: Suci normalnosti prisutni su posvuda. Mi smo u
društvu učitelj-sudac, liječnik-sudac, odgajatelj-sudac, 'socijalni radnik'-sudac; na njima se temelji
univerzalna vladavina normativa; i svaki pojedinac, gdje god se zatekao, podvrgava mu svoje tijelo,
geste, ponašanje, sklonosti, postignuća- U tom se procesu skupina djece, ili nediferencirana masa
mladih tijela i umova, uspoređuje, rangira i poznaje po svojoj individualnosti. Ova se individualnost
ocjenjuje prema tome ispunjava li ili ne ispunjava standard, kao što su norme ponašanja i
sposobnosti, mjerila testa ili očekivana razvojna dostignuća. Često ovaj proces djeci pripisuje etikete.
Mogu se klasificirati ili kategorizirati kao dobri učenici, siromašni učenici, nadareni i talentirani,
rastreseni, lijeni, nemotivirani, pismeni, nepismeni, učenici A, nedovoljno uspješni, neuspješni i
problematični. S vremenom se mlada osoba može opisati koristeći slične izraze ili im se oduprijeti. U
isto vrijeme osoba kupuje mogućnost da su te kategorije relevantne ili smislene kako bi imale smisla
među svim ostalim mogućnostima koje bi mogle opisati tko su.

Opisivanje učenika, nadziranje, ispitivanje, prosuđivanje i kategoriziranje svakodnevni su procesi

školovanja u kojima i mi, kao učenici i učitelji, imamo ulogu. Često se smatra da nisu problematični,
ali ti procesi imaju moć i reguliraju ne samo djecu i mlade već i učitelje.. Neki se propisi događaju s
prisilom, ali mnogi se drugi oblici regulacije događaju bez izričitog vršenja moći. Pojedinci
dobrovoljno preuzimaju kategorije i radnje kako bi drugima dali smisla. Učitelj anketira i ocjenjuje
učenike kako bi bio učitelj, a učenik ide u školu i ponaša se u skladu sa ili protiv pravila koja ga čine
učenikom. Istodobno, učitelji i učenici sudjeluju u procesima koji imaju moć podijeliti djecu, razvrstati
ih u grupe i podvrgnuti ispravljanju, ispravljanju i posebnim tretmanima, a sve s ciljem da ih učine
boljim, pametnijim, zdravijim - kako bi ih učinili normalnim (normalnijim).