SREDNJA MEDICINSKA ŠKOLA TUZLA

predmet: ZDRAVSTVENA NJEGA

KARDIO PULMONALNA REANIMACIJA

Učenik: Mentor:
Dženana Ramić Nisada Sušić

Tuzla, februar, 2021. godine

SADRŽAJ

1. UVOD.....................................................................................................................................1
Lanac preživljavanja...................................................................................................................1
Postupak izvođenja.....................................................................................................................2
Masaža srca.................................................................................................................................4
Umjetno disanje..........................................................................................................................6
Nazofaringealni i orofaringealni tubusi..................................................................................7
Ventilacija s maskom i samoširećim balonom........................................................................7
Preporuke za uspješniji KPR......................................................................................................8
Lijekovi.......................................................................................................................................8
Defibrilator..................................................................................................................................9
1. UVOD

Kardiopulmonalna reanimacija (skaćeno: KPR) kombinacija je mjera oživljavanja koje se

poduzimaju da bi se bolesniku, koji je doživio zastoj disanja  i/ili rada srca,
tj. kardiorespiratorni arest, ponovno uspostavila funkcija srca i disanja. Glavni cilj izvođenja
mjera reanimacije je osigurati dostatnu količinu kisika mozgu, srcu i drugim vitalnim
organima, sve dok se složenijim postupcima KPR-a ne uspostavi adekvatna srčana akcija i
spontano disanje. Ključevi uspjeha leže u što ranijem započinjanju prsnih kompresija i ranoj
defibrilaciji (ako je indicirana).

Lanac preživljavanja

Stanice mozga vrlo su osjetljive na hipoksiju, pa svaki prekid cirkulacije (odnosno

opskrbe kisikom) duži od 3 do 5 minuta dovodi do nepovratnog oštećenja mozga. Stoga je
vrlo bitno na vrijeme prepoznati kardiorespiratorni zastoj i primijeniti mjere oživljavanja, jer
je brzina pružanja odgovarajuće pomoći za preživljavanje i oporavak pacijenta najznačajniji
faktor i ključ uspjeha kardiopulmonalne reanimacije.

Europsko vijeće za reanimatologiju načinilo je tzv. lanac preživljavanja koji se sastoji od

četiri međusobno povezana prstena, koji obuhvaćaju postupke koji doprinose preživljavanju
pacijenta sa zastojem rada srca i disanja:

1. rano prepoznavanje aresta (zastoj) ili sprječavanje prijetećeg srčanog aresta

2. rano započetu KPR (masažu srca i umjetno disanje), kako bi dobili na vremenu do
dolaska stručne medicinske ekipe.
3. rana defibrilacija
4. kvalitetna postreanimacijska skrb

1
Postupak izvođenja

Kardiopulmonalna reanimacija (KPR) podrazumijeva postupke masaže srca i umjetnog

disanja te ranu defibrilaciju automatskim vanjskim defibrilatorom (AVD) a za vanbolničku
Hitnu medicinsku službu (HMS).

Uzroci kardiorespiratornom zastoju su mnogobrojni, a najčešće do zastoja dovode:

a) kardiovaskularne bolesti (poput akutnog infarkta miokarda/srčani udar, ventrikularne
fibrilacije, plućne embolije i druge),
b) zatim respiratorne bolesti (kao što je gušenje stranim tijelom ili astmatski napad),
c)  bolesti CNS-a (cerebrovaskularni inzult/moždani udar),
d) mogu dovesti i krvarenja, ozljede, anafilaksija/alergija, sepsa, utapanje, udar
električne struje i drugi.

KPR je najuspješniji kada je uzrok srčanog zastoja neregularni srčani ritam, koji se vrlo često
može vratiti u normalno stanje, a rijetko je uspješan kada je uzrok višestruka bolest drugih
organa.

Prema smjernicama Europskog vijeća za reanimatologiju iz 2005. godine, mjere

kardiopulmonalne reanimacije se dijele na BLS (basic life suport) i ALS (advanced life
suport), tj. na mjere osnovnog oživljavanja (masaža srca i umjetno disanje) i mjere naprednog
oživljavanja koje obuhvaćaju primjenu opreme i lijekova.

Prije samog pristupanja osobi provjerimo svoju bezbjedmost i njegovu, uvijek je bolje imat
jednog nego više povijeđnih lica. Prilikom pristupanja osobi za koju sumnjamo da je doživjela
zastoj disanja i/ili rad srca kao prvo moramo provjeriti stanje svijesti (upućivanjem nekog
pitanja ili laganim potresanjem pacijentaa) i dali bolesnik diše (BLS) te dali ima pulsa (ALS).
Prema novim smjernicama KPR-a iz 2005.godine, KPR se započinje kada je bolesnik bez
svijesti, nema pulsa i ne diše normalno (tj. ako diše agonalno tj. manje od 10/min.). Važno je
napomenuti, da je određivanje pulsa ponekad vrlo teško, pogotovo kod osoba u hipotermiji, a
neiskusne osobe vrlo često umjesto pulsa unesrečenog osijećaju vlastiti puls. Radi tih
otežavajućih okolnosti, preporuka je da se s KPR-om započinje kada je bolesnik bez svijestii
ne diše, ili diše agonalno.

Po utvrđivanju kardiorespiratornog zastoja treba što brže započeti s mjerama BLS-a, tj.

osnovnog održavanja života, pozvati stručnu pomoć čiji će tim nastaviti s mjerama naprednog

2
održavanja života i zbrinuti bolesnika. BLS obuhvaća osiguravanje prohodnog dišnog puta,
umjetno disanje i masažu srca.

Onesviještenoj osobi prohodnost dišnog puta osiguravamo zabacivanjem glave i podizanjem

donje čeljusti, čime podižemo bazu jezika koja najčešće opstruira dišni put u ovih osoba.

Isto tako vrlo je važno odstraniti strana tijela, zubne proteze (samo ako je dislocirana), krv i
povraćani sadržaj, koji također mogu dovesti do opstrukcije dišnog puta. No, prilikom
čišćenja dišnih puteva moramo biti pažljivi kako ne bismo uzrok opstrukcije (npr.strano tijelo)
ugurali još dublje. Strana tijela iz dišnih puteva možemo odstraniti kažiprstom, ako je vidljivo
u ustima i zatim ga pokušati pažljivo ukloniti izvođenjem 5 britkih udaraca u leđa bolesnika
ili izvođenjem Heimlichova hvata (tj. snažnim pritiskom u područje trbuha), čime se
povećava tlak u dišnim putevima i dovodi do izbacivanja stranog tijela.

Opremljene medicinske ekipe vađenje stranog tijela izvode pomoću Magillovih hvataljki, uz

pomoć laringoskopa. Ako bolesnik diše spontano nakon osiguravanja prohodnog dišnog puta,
dišni put mu treba održavati prohodnim, staviti ga u bočni položaj i kontrolirati disanje do
dolaska ekipe HMS koja će bolesnika zbrinuti.

Nakon što smo osigurali dišni put prohodnim, a bolesnik i dalje ne diše, moramo primijeniti
30 kompresija na prsni koš, nakon toga 2 udaha i to ponavljati do pojavljivanja znakova
života ili do dolaska opremljene ekipe HMP koja će primijeniti ALS postupke reanimacije.
Dakle, prema novim smjernicama KPR-a omjer izvođenja masaže srca i umjetnog disanja je
30:2.

3
Masaža srca
Masažu srca izvodimo tako da meki dio (korijen) dlana jedne ruke smještamo na sredinu prsa
između bradavica te postavljamo drugi dlan ruke na nadlanicu prve ruke tako da prste
prekrižimo što nam omogućuje da se ne naslanjamo na rebra na suprotnoj strani prsnoga koša,
te prsnu kost nastojimo utisnuti za 5-6 cm u dubinu. Frekvencija kojom moramo izvoditi
masažu srca je 100 do 120/min. U pronalaženju ritma od pomoći je popularna pjesma 'Staying
Alive' grupe Bee Gees jer ima ritam koji odgovara brzini pritisaka potrebnih da bi se
zadovoljila adekvatna frekvencija masaže.

Zbog higijenskih razloga, pa i straha od prijenosa bolesti, mnogi izbjegavaju umjetno disanje
metodama direktnog kontakta. Prema trenutno važećim smjernicama Europskog
Reanimacijskog Vijeća, u laičkom postupku reanimacije nije obavezno davanje umjetnog
disanja u prvim minutama srčanog zastoja. Naime, u prvih 5 minuta samo masaže srca bez
umjetnog disanja djelomično dolazi do izmjene plinova u organizmu pacijenta zbog rezervi
koje se tamo nalaze. Umjetno disanje je ipak poželjno dati. Izvođenje samo masaže srca je
bolje nego nepoduzimanje reanimacijskog postupka uopće. Svaka protekla minuta bez masaže
srca znači 10% šanse manje za preživljanje pri čemu kvalitetna masaža srca 'kupuje' vrijeme
do dolaska ekipe Hitne medicinske službe.

KPR se nastavlja do stabiliziranja kardiopulmonalnog sustava, do proglašavanja bolesnika

mrtvim ili dok se pojedinačni spasilac ne iscrpi. Ako se srčani arest javi u hipotermiji, KPR
treba nastaviti duže, sve dok se tijelo žrtve ne ugrije do 34°C.

Odluka o proglašenju smrti je donekle subjektivna, a uzima u obzir trajanje aresta prije
započinjanja KPR, dob, osnovnu bolest i druge čimbenike. Ipak, smrt se obično ustanovi
nakon 30–45 min bezuspješnih KPR i ACLS pokušaja.

Nakon 4 ciklusa reanimacije potrebna je kontrola pulsa i disanja

4
Osnovne mere održavanja života kod novorođenčeta, odojčeta i malog deteta
Novorođenče  KPR 3:1, kompresiju vršiti na sredini grudne kosti sa dva prsta jedne ruke ili
palčevima obe ruke.
Odojče i dete KPR 30:2- jedan spasilac 15:2- dva spasioca, kompresiju vršiti na sredini
grudne dlanom jedne ruke.

5
Umjetno disanje

Umjetno disanje izvodi se metodama usta na usta, usta na nos ili usta na nos i usta kod djece.
Metodu usta na usta izvodimo tako da prvo zabacimo glavu i podignemo bradu pacijenta kako
bi oslobodili dišni put, potom kažiprstom i palcem ruke koja se nalazi na čelu stisnemo
nosnice bolesnika, nakon dubokog udaha priljubimo svoje usnice oko usta bolesnika i
upušemo mu zrak tijekom 1 sekunde, te potom moramo dopustiti pasivan izdisaj iz pluća
bolesnika. Dostatnost ventilacije procjenjujemo promatranjem podizanja prsnog koša prilikom
upuhivanja zraka i osjetom strujanja zraka prilikom izdisaja. Ako umjetna ventilacija nije
dobra, treba korigirati položaj glave bolesnika - jače ju zabaciti unazad i jače podići bradu, a
ako se ni tada ne postigne zadovoljavajuća ventilacija, treba pomisliti na strano tijelo u dišnim
putevima i na njegovo uklanjanje ranije navedenim postupcima.

Opremljene ekipe hitne službe prohodnost dišnog puta i umjetno disanje izvode pomoću
odgovarajuće opreme. Tako u ALS postupcima za održavanje prohodnosti dišnog puta
koriste orofaringealni i nazofaringealni tubus, masku sa samoširećim balonom i spremnikom
kisika, endotrahealni tubus, laringealnu masku ili I-gel, ezofagotrahealni combitube ili
laringealni intubacijski tubus.

U iznimno hitnim stanjima kada ovim pomagalima nije moguće osigurati dišni put prohodnim
izvodi se  konikotomija i hitna traheotomija. Ipak zlatni standard za održavanje
prohodnosti dišnog puta i umjetno disanje je direktno uvođenje tubusa u traheju,
tj. endotrahealna intubacija (Aktualne reanimacijske smjernice obeshrabruju uporabu nekada
rutinskog Sellickovog manevra). Umjetno disanje se izvodi ili pomoću samoširećeg balona ili
korištenjem ventilatora. Prednost samoširećeg balona i ventilatora u odnosu na usta spasioca
je što bolesniku možemo dostaviti povećanu koncentraciju kisika, u odnosu na 16 % kisika
koliko ga ima u izdahnutom zraku spasioca.

6
Nazofaringealni i orofaringealni tubusi

Nazofaringealni tubus je meka gumena ili plastična cijev koja se provlači kroz nos i u stražnji
dio ždrijela. Nazofaringealni tubusi se proizvode u različitim duljinama i promjerima kako bi
se prilagodili spolnim i anatomskim varijacijama. Preferira se pred orofaringealnim tubusom
u slučaju kada je pacijentova čeljust stisnuta ili ako je pacijent polusvjestan i ne može
tolerirati
orofaringealni tubus. Ne preporučuje se postavljanje nazofaringealnog tubusa kada postoji
sumnja na prijelom baze lubanje, budući se mogu prouzročiti neurološka oštećenja tijekom
postavljanja.

Orofaringealni tubusi su zakrivljeni, kruti plastični uređaji, umetnuti u usta pacijenta.

Proizvode se u različitim duljinama i promjerima kako bi se prilagodili spolnim i anatomskim
varijacijama. Sprječavaju opstrukciju dišnih putova osiguravajući da pacijentov jezik ne
zatvori epiglotis. Treba ga koristiti samo kod pacijenata koji ne reagiraju ili su duboko
sedirani jer inače izaziva nagon na povraćanje i može uzrokovati povraćanje i aspiraciju
želučanog sadržaja.

Ventilacija s maskom i samoširećim balonom

Ventilacija s maskom i samoširećim balonom može osigurati otvoreni dišni put i omogućiti
adekvatnu oksigenaciju i ventilaciju dok se ne uspostavi konačni dišni put, a vrlo je
jednostavna tehnika. Najvažnije je da maska dobro prijanja uz lice pacijenta i da dišni put
nije opstruiran. Faktori koji otežavaju ventilaciju s maskom i samoširećim balonom su
prisutnost dlaka na licu, pretilost, anatomske nepravilnosti i traume lica. Maske se mogu naći
u mnogim veličinama, primjerene za novorođenčad, dojenčad, djecu i odraslu osobu.
Postavljaju se jednostrukim C hvatom, a moguće varijante su i dvostruki C hvat ili “jaw trust
manevar”. Samošireći baloni se također proizvode u različitim veličinama i različitim
volumenima spremnika, a poneki imaju i rezervoar za kisik.

7
Preporuke za uspješniji KPR

Dva temeljna principa za poboljšanje izvedbe u kriznim situacijama su vodstvo i

komunikacija. Oživljavanje obično uključuje ljude koji su iz različitih zdravstvenih djelatnosti
i možda nikad prije nisu skupa radili, te je tada nejasno tko ima kakvu ulogu u timu. Stoga je
nužno da jedna osoba preuzme ulogu vođe tima. Ta je osoba zadužena za upravljanje
cjelokupnom reanimacijom. Obično vođa tima ne bi trebao izvoditi tehničke postupke, no u
manjem kolektivu može preuzeti obje uloge no tada se smanjuje mogućnost stručnog vođenja.
Osim adekvatnih kompresija, za bolje ishode oživljavanja je potrebno i što prije učiniti
defribrilaciju u šokabilnim ritmovima.

Lijekovi

Tijekom izvođenja kardiopulmonalne reanimacije važna je i upotreba lijekova. Preporučeni

put davanja lijekova jest putem periferne vene (intravenski IV), ili putem centralnog venskog
katetera (CVK), kvalitetna i brza alternativa jest i vaskularni pristup u kost, intraosealno (IO). 

Adrenalin je i dalje lijek izbora u KPR-u, a primjenjuje se u intervalima od 3 do 5 minuta u

ponavljanim dozama od 1 mg. Daje se kod asistolije, bez pulsa i električne aktivnosti bez
pulsa.

Iz trenutno važećih smjernica izbačen je atropin koji se u reanimacijskom protokolu više ne

rabi rutinski. Uporaba atropina indicirana je kod simptomatske bradikardije.

U liječenju ventrikularne fibrilacije ili tahikardije bez pulsa refrakterne na defibrilaciju

primjenjuje se amiodaron i slijedi nakon petog isporučenog elektrošoka.

Kao drugi lijek za liječenje ventrikularnih poremećaja ritma koristi se lidokain u dozi
1mg/kg, ne primjenjuje se ako je apliciran amiodaron.

Nakon aplikacije svakog lijeka nužno je odmah vaskularni pristup proprati s 20 ml fiziološke
otopine te odignuti ekstremitet u koji je postavljen IV/IO put.

8
Defibrilator

Stopu preživaljvanja povećava postupak brze defibrilacije (unutar 3 minute od srčanog

zastoja), zbog čega je kvalitetna laička reanimacija izuzetno važna uz uporabu AVD uređaja
dostupnih na javnim mjestima. Defibrilacija označava primjenu struje kroz prsa i srce
pacijenta, a s ciljem prekidanja letalnih aritmija i uspostavljanja normalnog srčanog ritma.
Postoje dva tipa defibrilatora: AVD ili automatski vanjski defibrilator (sam procjenjuje ritam)
i manualni (ručni) vanjski defibrilator (koriste ga ekipe HMS).

AVD uređaji su jednostavni za uporabu i trebali bi biti u blizini mjesta gdje se arest dogodi
češće nego jedanput u 2 god, odsnosno tamo gdje se redovito okuplja veći broj ljudi
(Autobusne stanice, Zrakoplovne luke, stadioni, kazališta, gradski trgovi...). Ako pacijent
doživi arest pred timom HMS (a ritam je VF/VT bez pulsa) indicirana je neodgodiva
defibrilacija s tri uzastopna elektrošoka koji se broje kao jedan isporučeni šok. Ako arest nije
osvjedočen, tada se defibrilira jednim šokom, nakon čega slijedi 2 minute postupaka
reanimacije, a potom se provjerava EKG ritam i puls.  Gel se uvijek najprije stavlja na kožu
pacijenta te je zabranjeno trljanje elektroda jedne o drugu jer ta radnja može rezultirati
opasnim neželjenim posljedicma. Zlatni standard postala je uporaba samoljepivih elektroda
koje se zalijepe na kožu pacijenta u sterno-aksilarnom ili antero-posteriornom položaju. Na
uređaju odaberemo željenu energiju i kada se uređaj napuni energijom pritiskom na tipke
ručnih elektroda ili tipke na samom defibrilatoru isporuči se šok pacijentu, uz to da nitko u
trenutku defibrilacije ne smije dirati pacijenta ili ležaj gdje se pacijent nalazi. Pacijent se
tijekom reanimacije ne smije nalaziti u vodi/na kiši te prsište mora biti posušeno. AVD uređaj
samostalno analizira ritam te automatski postavlja energiju u eskalirajućem redoslijedu,
najčešće 200 zatim 360 J.

Kardiopulmonalnu reanimaciju započinjemo kada nema razvijenih sigurnih znakova smrti

(mrtvačka ukočenost, mrtvačke pjege, 'mačje oko', raspadanje leša), kada nije riječ o teškim
ozljedama nespojivim sa životom ( dekapitacija, hemikorporektomija, iskrvarenje,
karbonizacija tijela zbog izgaranja), kada nisu dostupni podaci o završnom stadiju neizlječive
bolesti, te kada pacijent nije za života pismeno izrazio želju da se oživljavanje ne provodi
(ovjeren važeći DNAR ili DNR dokument). Kardiopulmonalnu reanimaciju ćemo
prekinuti ako se primjenom ALS mjera KPR-a ne uspije uspostaviti spontana cirkulacija u
roku od 20 minuta kontinuirane asistolije kada su svi reverzibilni uzroci aresta otklonjeni
(osim u male djece, nakon električnog udara, nakon utapanja, nakon pothlađivanja). KPR se
9
može prekinuti i prije isteka 20 minuta, ako tijekom reanimacije dobijemo podatke o
neizlječivoj bolesti (ako se radi o normalnom slijedu te bolesti) npr. karcinom ili ako
naknadno saznamo da je arest trajao više od 10 minuta prije početka reanimacije.

10