Faze kognitivnog razvoja

Jean Piaget je svoje primarno obrazovanje dobio u zoologiji te njegova teorija ima jasno
biološko značenje. Prema Piagetu, ljudska bića ne započinju život kao kognitivna bića.
Umjesto toga ona grade sve finije psihološke strukture – organizirane na načine na koje
njihovo iskustvo dobiva smisao što im omogućuje da se učinkovito prilagode okolini.
Piaget je vjerovao da djeca prolaze kroz četiri stadij, a to su: senzomotorički stadij,
predoperacijski stadij, stadij konkretnih operacija i stadij formalnih operacija. Slijed
Piagetovih stadija ima tri važna obilježja: stadiji nude opću teoriju razvoja (svi aspekti
kognitivnog razvoja mijenjaju se na zajednički način te slijede sličan put), stadiji su
nepromjenjivi (uvijek se pojavljuju istim redom te niti jedan ne može biti preskočen), stadiji
su univerzalni. Opisuju razvoj djece (Piaget, Inhelder i Szeminska, 1948/1960).
Senzomotorički stadij: prve dvije godine života
Senzomotorički stadij proteže se kroz prve dvije godine života. U njegovu nazivu odražava se
Piagetovo vjerovanje da dojenčad i mala djeca „misle“ svojim očima, ušima, rukama te
ostalim senzornim aparatima. U ovom razdoblju djeca još ne mogu izvoditi velik broj
mentalnih operacija, no napredak u senzomotoričkom stadiju toliko je velik da ga je Piaget
podijelio u šest podstadija.
Za prvi podstadij karakteristične su refleksne sheme te isti traje od rođenja do prvog mjeseca
djetetova života. U tom stadiju djeca sišu, hvataju i gledaju na gotovo isti način, neovisno o
tome s kojim iskustvima se susreću.
Oko prvog mjeseca, kada djeca uđu u drugi podstadij, počinju stjecati voljnu kontrolu nad
svojim akcijama kroz primarne cirkularne reakcije, tako što ponavljaju slučajna ponašanja
uglavnom motivirana primarnim potrebama.
Tijekom trećeg podstadija, od četvrtog do osmog mjeseca, djeca dojenačke dobi počinju
sjediti i postaju vješta u posezanju za predmetima i manipuliranju njima. Djeca također
pokušavaju ponoviti zanimljive događaje iz svoje okoline, no ne mogu se prilagoditi dovoljno
fleksibilno i brzo da bi mogla imitirati ponašanje koje vide prvi put (Kaye i Marcus, 1981).
U dobi od 8 do 12 mjeseci nastupa 4. podstadij u kojem se djeca upuštaju u namjerna ili cilju
usmjerena ponašanja. Nadalje, djeca savladavaju stalnost predmeta, razumijevanje da objekti
nastavljaju postojati i kada su izvan vidokruga. U ovom podstadiju bebe još uvijek rade A-ne-
B pogrešku: ako posegnu za nekim predmetom koji je skriven na mjestu „A“, a zatim vide da
je predmet premješten na mjesto „B“ i dalje će ga tražiti na pvrom mjestu, mjestu „A“, gdje je
prvi put skriveno.
U 5. podstadiju, od 12. do 18. mjeseca, pojavljuju se tercijarne cirkularne reakcije, u kojima
mala djeca ponavljaju ponašanja uz varijacije. Traže skrivene objekte na više različitih
lokacija, pokazujući ispravno A-B traženje.
U posljednjem, 6. podstadiju, senzomotorički razvoj kulminira u stvaranju mentalnih
predodžbi. U ovom razdoblju djeca pokazuju sposobnost upamćivanja i kopiranja ponašanja
modela koji više nije prisutan – odgođeno ponašanje. Djeca također igraju igre pretvaranja
/zamišljanja i „kao-da“ igre.
U nizu istraživanja utvrdila se pretpostavka da dijete već u prvih nekoliko mjeseci života
usvaja ideju o stalnost predmeta. Djeca od četiri mjeseca mogu pratiti pogledom putanju
kretanja predmeta koji nestaje i ponovno se pojavljuje iza prepreke. Mogu čak i unaprijed
gledati u mjesto na kojem očekuju pojavljivanje predmeta. Shvaćanje stalnosti predmeta
postignuće je koje se postupno usvaja.
Prema Piagetovoj teoriji, djeca vode isključivo senzomotorički život, nesposoban za mentalno
predočavanje, no nekim istraživanjima zaključeno je da se dijete sjeća položaja skrivenog
predmeta nakon odgode od 1 minute već u 8. mjesecu života. To upućuje na zaključak da
mala djeca stvaraju mentalne predodžbe predmeta i njihovih lokacija. Također, u
istraživanjima odgođene imitacije, kategorizacije i rješavanja problema, prisutnost
predočavanja je vidljiva i ranije.
Odgođena imitacija prisutna je kod meke djece već u 6. mjesecu života, a neka djeca u
imitacije čak uključuju i rasuđivanje.
Čak i jako mala djeca mogu kategorizirati, grupirati slične objekte i događaje u jedinstvenu
predodžbu. Kategorizacija maloj djeci omogućuje da si iskustvo učine smislenim
reduciranjem goleme količine novih informacija te ih tako uspijevaju naučiti i upamtiti.
Predoperacijski stadij: od 2. do 7. godine života
Najočitija promjena s prijelaza iz senzomotoričkog u predoperacijski stadij je iznimno
povećanje sposobnosti mentalnog predočavanja.
Igra pretvaranja izvrstan je primjer razvoja predočavanja u ranom djetinjstvu. S vremenom
djeca sve više razvijaju igru pretvaranja, sve bolje svladavaju simbole, dodaju neke nove
elemente u igru i slično. Piaget je prikazao važan aspekt igre pretvaranja kad je naglašavao
njeziu ulogu u vježbanju predodžbenih shema.
Čak i vrlo mala djeca, kada dobiju papi i olovku, imitirajući druge ljude u svojoj okolini
šaraju po papiru. Kako se povećavaju sposobnosti mentalnog predočavanja djece, tako i
nacrtano dobiva značenje. Razvoj dječjeg crtanja odvija se sljedećim slijedom: prva faza je
šaranje, zatim šaranje poprima oblik slike te na kraju crteži postaju sve realniji.
Kako bi se igrala pretvaranja i crtala, djeca predškolske dobi moraju shvatiti da svaki simbol
odgovara određenom stanju stvari u stvarnome svijetu. Piaget razlikuje tri temeljna oblika
reprezentacija: slike ili simboli kod kojih postoji sličnost između onoga što se označava i
onoga što je označeno, između reprezentacije i realnog objekta odnosno događaja, zatim
znakovi kod kojih je odnos između onoga što se označava i onoga što je označeno određen
arbitrarno-konvencionalno i socijalno te pojmovi ili duhovno apstraktne sheme.
Osim poboljšanja u predodžbama, Piaget je predoperacijsku djecu opisivao i u terminima
onoga što ne mogu razumjeti. Prema Piagetu, mala djeca nisu sposobna za operacije –
mentalno predočavanje akcija koje poštuju logička pravila. Njihovo je mišljenje ograničeno
na jedan aspekt situacije u jednom trenutku.
Za Piageta je osnovni nedostatak predoperacijskog mišljenja egocentrizam – nemogućnost
razlikovanja simboličkog stajališta drugih ljudi od svog vlastitog. On je istaknuo da je
egocentrizam odgovoran za predoperacijsko animistično mišljenje – vjerovanje da neživi
objekti mogu imati svojstva živih, kao što su misli, želje, osjećaji.
Još jedan nedostatak predoperacijskog mišljenja je i nesposobnost konzervacije. Konzervacija
se odnosi na shvaćanje da određena fizička svojstva predmeta ostaju nepromijenjena, čak i
kada im se promijeni vanjski izgled. Nemogućnost konzervacije naglašava nekoliko
povezanih aspekata mišljenja predoperacijske djece. Njihovo mišljenje ima svojstvo
centriranja. Djeca su usmjerena na jedan aspekt situacije, zanemarujući druga važna svojstva.
Najvažnije nelogično svojstvo predoperacijskog mišljenja je ireverzibilnost. Reverzibilnost je
sposobnost kretanja kroz korake problema i potom mentalno mijenjanje smjera i vraćanje na
početnu točku – dio je svake logičke operacije.
Predoperacijska djeca imaju poteškoće s hijerarhijskom klasifikacijom, tj. organizacijom
predmeta u klase i potklasee, na temelju sličnosti i razlika.
Stadij konkretnih operacija: od kraja 7. do 11. godine
Stadij konkretnih operacija, prema Piagetu, glavna je prekretnica u kognitivnom razvoju.
Mišljenje postaje znatno logičnije, fleksibilnije i organiziranije, nalikujući više na mišljenje
odraslih.
Sposobnost rješavanja zadataka konzervacije jasan je nalaz o pojavljivanju operacija. Dijete
sada može koordinirati više aspekata zadatka odjednom, umjesto da se centrira na samo jedan.
U dobi između 7 i 10 godina djeca postaju svjesnija hijerarhije u klasifikaciji te se mogu
istovremeno usmjeriti na odnos između jedne opće i dvije specifične kategorije.
Sposobnost redanja elemenata prema kvantitativnoj dimenziji, kao što su na primjer duljina ili
težina, naziva se serijacija. Dijete u stadiju konkretnih operacija može napraviti serijaciju i
mentalno. Ta se sposobnost naziva tranzitivno zaključivanje.
Piaget je utvrdio da je razumijevanje prostornih odnosa školske djece točnije nego kod
predškolske djece.
Kao što samo ime ovog stadija govori, konkretno-operacijsko mišljenje ima jedno važno
ograničenje: djeca misle na logičan, organiziran način samo kada operiraju konkretnim
operacijama informacijama, koje mogu izravno opažati. Njihove mentalne operacije su
neuspješne s apstraktnim idejama, kojih nema u stvarnom svijetu.
Stadij formalnih operacija: od 11. godine nadalje
Djeca u dobi od 11 godina ulaze u stadij formalnih operacija, tijekom kojeg razvijaju
sposobnost apstraktnog, sustavnog i znanstvenog mišljenja. Više im nisu potrebni konkretni
predmeti ili događaji kao objekti mišljenja.
Piaget je vjerovao da u adolescenciji mladi ljudi postaju sposobni za hipotetičko-deduktivno
rasuđivanje. Kada se suoče sa problemom, započinju hipotezom, ili pretpostavkom o
varijablama koje bi mogle utjecati na ishod, iz koje izvode logičan i provjerljiv zaključak.
Drugo važno obilježje stadija formalnih operacija je prepozicijsko mišljenje – sposobnost
adolescenata da procjene logiku premisa (verbalnih iskaza) bez oslanjanja na okolnosti
realnog svijeta.
Sposobnost adolescenata da razmišljaju o svojim vlastitim mislima rezultira time da više
razmišljaju o sebi. Iako zaokupljenost sobom, idealizam, kriticizam i neodlučnost kod
adolescenata često zbunjuje i zabrinjava odrasle, oni su obično dugoročno korisni. Piaget
smatra da se pojavljuje novi oblik egocentrizma, u kojem adolescenti ponovno imaju
poteškoće u razlučivanju vlastite perspektive i perspektive drugih ljudi. Piagetovi sljedbenici
smatraju da adolescenti imaju dvije vrste iskrivljenje slike odnosa između sebe i drugih ljudi.
Prva je zamišljena publika – vjerovanje adolscenata da se nalaze u središtu pažnje, a druga je
osobna bajka – razvijanje viđenja vlastite važnosti, osjećaj da su posebni i jedinstveni.
Budući da apstraktno mišljenje omogućuje adolescentima pomak sa stvarnoga na moguće,
ono stvara prostor za svijet idealnog i pojam savršenog. Adolescenti postaju kritičari koji
svemu pronalaze prigovor.
Iako adolescenti mnoge kognitivne zadatke rješavaju uspješnije nego kada su bili mlađi, kada
se radi o donošenju odluka, oni često ne razmišljaju racionalno. Budući da s mnogim
iskustvima imaju „prvi susret“ , nemaju dovoljno znanja da bi razmotrili prednosti i
nedostatke svake opcije te im zbog toga donošenje odluka predstavlja veliki izazov u
svakodnevnom životu.