Sakramentalno iskustvo Milosrdnog Boga

Bog nam svoju ljubav i svoje milosrđe pokazuje na puno načina, od toga da smo stvoreni na
Njegovu sliku, preko toga da nas je Krist otkupio svojim vazmenim otajstvom, do toga da se
njegovom milošću možemo s punim pravom nazivati djeca Božja i s nepokolebljivom nadom
očekivati radost vječnoga života No, sve se to ponekad može činiti odveć teškim razumjeti i
iskreno prihvatiti, a onda se ni Božja ljubav ni Njegovo milosrđe vjerojatno neće doživjeti ni
približno u onom svjetlu kakvom nas Bog obasiplje. No, zato će se mnogi složiti s tim da se
iskustvo milosrdnoga Boga može snažno iskusiti u sakramentu ispovijedi.  U njemu, naime,
nevidljivi Bog postaje itekako nazočan u srcu skrušena grešnika, jer može osjetiti silinu
Božjeg milosrđa u oproštenju grijeha. Čovjek istina ima slobodu činiti dobro ili zlo, ali
njegova je narav opterećena istočnim grijehom te je kao takav sklon grijehu. U tom se svjetlu
može reći da je grijeh sve ono što je slobodno odabrao, a što ga kao takvo udaljuje od Boga.
Takvo iskustvo grijeha vidljivo je kroz cijelu starozavjetnu povijest, ali i kroz cijelu ljudsku
povijest. Stoga nam je Bog darovao svoga Sina Jedinorođenca koji je na se uzeo grešnu
ljudsku narav i otkupio nas svojim križem. Krist je pak ustanovio sakrament pomirenja i dao
vlast apostolima da vezuju i odrješuju grijehe. Smisao i dubinu oproštenja grijeha možemo
bolje razumjeti ako imamo na pameti značenje grijeha u Starom i Novom zavjetu, kao i
razvitak samog sakramenta kroz povijest. Stari nam zavjet tako stavlja pred oči činjenicu da je
Bog izabrao Židove kao svoju predragu svojinu i sklopio s njima Savez, a po kojem su se oni
obvezali da će samo Njemu služiti i vjerno obdržavati Zakon, a ako tako budu činili, On će
uvijek biti s njima. Kao izabrani Božji narod, bili su pozvani na svetost, odnosno bilo je važno
da svojim životom svjedoče vjeru u jednoga Boga. Međutim, povijest Židova pokazuje da su
se češće znali udaljiti od Saveza i okrenuti Bogu leđa, odnosno da su se klanjali drugim
bogovima. Koliko su bili nepostojani, svjedoči činjenica da su zaboravili na Boga već ubrzo
nakon što su sklopili s Njim Savez. Nakon raspada kraljevstva poslije smrti kralja Salomona
otpad od vjere je bio vrlo čest. Da bi ih vratio na pravi put, Bog ih je opominjao preko
proroka, a kako ni njih uglavnom nisu htjeli poslušati, kažnjavao ih je raznim nedaćama. Sam
je sakrament, kako je već navedeno, ustanovio Isus Krist, dajući svojim učenicima
opunomoćenost da otpuštaju i zadržavaju grijehe. Tako čitamo u evanđelju ovako: “Kao što
mene posla Otac i ja šaljem vas… Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju
im se; kojima zadržite, zadržani su im” . Tu opunomoćenost nastavljaju nasljednici apostola –
biskupi, i njihovi ovlašteni suradnici – prezbiteri, a čine to snagom svetog reda. Zato se
sakrament ispovijedi nužno obavlja pred svećenikom ili biskupom, a ne “pred samim sobom”,
pred đakonom ili pred nekim laikom. Kroz povijest je taj sakrament prošao više faza, od toga
da se u početcima samo za velike grijehe vršila pokora, preko kanonske, pa tarifne pokore, do
današnjih oblika slavljenja sakramenta pomirenja.

Petar Puljić
Ana-Marija Karačić