Treći Slučaj Doktorice Kay Scarpetta: Patricia D. Cornvell Sa Sirotinjskoga Groblja

PATRICIA D.
CORNvELL
Sa sirotinjskoga groblja
Treći slučaj doktorice Kay Scarpetta
Ova knjiga posvećena je doktorici Eriki Blanton

(Scarpetta bi te nazvala prijateljicom)
A Bog reče: "Što si učinio? Krv brata tvoga iz zemlje k
meni viče."
Knjiga postanka 4:10
Bila je večer prije Božića
Sigurnim korakom hodao je kroz dubok snijeg u Central
Parku, znajući da je kasno, ali ne i koliko kasno. U blizini
Ramblea kamenje se crnjelo pod zvijezdama, a on je
mogao čuti i vidjeti svoj dah. Jer on nije bio nalik nikom
drugom. Temple Gault oduvijek je bio magičan, bog u
ljudskom obličju. Nije se, na primjer, spoticao u hodu kad
je bio siguran da bi to učinila većina drugih ljudi, i nije
poznavao strah. Ispod oboda kape za bejzbol njegove su
oči kružile okolinom.
Na onom mjestu - a znao je točno gdje je to - čučnuo je
odmaknuvši skut dugačkog crnog kaputa kako mu ne bi
smetao. Odložio je stari vojnički ruksak u snijeg i ispružio
ispred sebe svoje gole krvave ruke koje, premda su bile
hladne, nisu bile sasvim ledene. Gault nije volio rukavice
osim kad su bile gumene, a ni guma nije topla. Oprao je
ruke i umio se u mekom svježem snijegu, da bi potom
upotrijebljeni snijeg oblikovao u krvavu grudu. Grudu je
položio pokraj ruksaka jer nijedno ni drugo nije mogao
ostaviti.
Rastegnuo je usne u svoj poznat tanki osmijeh. Bio je nalik
veselom psu koji prekapa po pješčanoj plaži kad je stao
razgrtati snijeg u parku, uništavajući otiske stopala, tražeći
izlaz za slučaj nužde. Da, nalazio se baš tamo gdje je i
mislio da će ga pronaći, pa je razmaknuo još malo snijega
sve dok nije ugledao presavijen komad tankog aluminij-
skog Uma kojeg je bio umetnuo između okvira i poklopca.
Čvrsto je uhvatio prsten koji je služio za otvaranje i
podigao poklopac. Ispod njega protezala su se mračna
crijeva podzemne željeznice i odnekud je dopi-ralo
vrištanje vlaka. Ubacio je unutra ruksak i snježnu grudu.
Čizme na njegovim nogama zvečale su dok se spuštao
metalnim Ijestvama.
SA SIROTINJSKOGA GROBLJA 11
POGLAVLJE 1
BADNJA VEČER BILA JE HLADNA I OPASNA S NEVIDLJIVIM
tankim ledom na cestama i pucketavim dojavama o
zločinima na skenerima. Rijetke su bile prilike u kojima
me netko nakon mraka vozio kroz sirotinjska stambena
naselja Richmonda. Obično sam vozila sama. Obično
sam ja bila onaj usamljeni pilot za volanom plavog
kombija, vlasništva mrtvačnice, kojim sam kretala do
mjesta nasilnih i neobjašnjivih smrti. No večeras sam
sjedila na suvozačevu sjedištu Crown Victorije, u kojoj
se božična glazba na radiju izmjenjivala s glasovima
dispečera i policajaca koji su razgovarali u šiframa.
"Šerif Božićnjak upravo je skrenuo desno tamo naprijed."
Pokazala sam prstom. "Mislim da se izgubio."
"Aha, a ja mislim da se nafiksao", rekao je kapetan Pete
Marino, zapovjednik policijske postaje koja je bila
nadležna u ovom nasilnom kvartu kroz koji smo se vozili.
"Kad drugi put stanemo zagledaj mu se malo u oči."
Nije me začudilo to što mije rekao. Šerif Lamont Brown
vozio je Cadillac, nosio je težak zlatni nakit i bio je
omiljen u zajednici zbog uloge koju je upravo igrao. Mi
koji smo znali istinu nismo se usuđivali ni pisnuti.
Napokon, bogohuljenje je reći da Djed Božićnjak ne
postoji, a u ovom slučaju to je zaista bila istina. Šerif
Brovra šmrkao je kokain i vjerojatno je krao polovicu
darovanih stvari koje je svake godine prikupljao za
siromašne. Bio je gad koji se nedavno pobrinuo da
dobijem poziv za jednu porotu, jer je naša antipatija bila
obostrana.
Brisači su se vukli po vjetrobranskom staklu. Pahuljice
snijega vrtjele su se i hujale oko Marinova auta poput
djevojaka u plesu, sramežljivih i odjevenih u bijelo.
Rojile su se u narančastim svjetlima ulične rasvjete, a
padajući na zemlju postajale su crne poput leda
12___________Patricia D. Cornivell_____________
koji je prekrivao ulice. Bilo je vrlo hladno. Većina
stanovnika grada bila je kod kuće sa svojim obiteljima, u
prozorima su svjetlucala bo-žićna drvca, a u kaminima
gorjele vatre. Karen Carpenter sanjala je o bijelom
Božiću sve dok Marino nije bezobrazno promijenio
postaju na radiju.
"Uopće ne poštujem žensku koja svira bubnjeve."
Pritisnuo je upaljač za cigarete.
"Karen Carpenter je mrtva", rekla sam, kao daje to čini
imunom na daljnje iskaze nepoštovanja. "A sada nije
svirala bubnjeve."
"Ma nego." Izvadio je cigaretu. "Pa, da. Imala je jednu
od onih boleština s jelom. Uvijek zaboravim kako se to
zove."
Mormonski otajstveni zbor svom je silinom zapjevao
"Aleluja". Ujutro sam trebala otputovati u Miami posjetiti
majku, sestru i Lucy, svoju nećakinju. Majka je već
tjednima bila u bolnici. Nekada je pu-šila jednako koliko
i Marino. Malo sam spustila svoj prozor.
On je govorio: "A onda joj je otkazalo srce - zapravo, to
je ono šta ju je u stvari na kraju i sredilo."
"To je ono što nas u stvari sve na kraju sredi", rekla sam.
"Ne u ovim krajevima. U ovom prokletom kvartu umire
se od trovanja olovom."
Vozili smo između dva označena automobila
richmondske policije na kojima su bljeskala plava i
crvena svjetla, u motoriziranoj povorci u kojoj su se
nalazili policajci, novinari i televizijske ekipe. Pri
svakom zaustavljanju ljudi s medija pokazivali su svoje
božično raspoloženje tako što su jurcali uokolo s
blokovima, mikrofonima i kamerama. Kao mahniti borili
su se za sentimentalne snimke Šerifa Božićnjaka koji se
osmjehivao kamerama dok je dijelio poklone i hranu
zaboravljenoj djeci siromašnih stambenih naselja i
njihovim zbunjenim majkama. Marino i ja bili smo
zaduženi za pokrivače, budući da su ove godine oni bili
moja donacija.
Kad smo zašli za ugao, vrata automobila stala su se
otvarati duž ulice Magnolia u Whitcomb Courtu. Ispred
sebe na trenutak sam ugledala žarko crvenilo odijela
Šerifa Božićnjaka kad je prošao kroz snopove
automobilskih farova, nedaleko od šefa richmondske
policije i ostalih važnih faca. Svjetla na televizijskim
kamerama upalila su se i stala treperiti u zraku poput
NLO-a. Bljesnuli su reflektori.
________SA SIROTINJSKOGA GROBLJA_________13
Marino se požalio ispod svoje gomile pokrivača: "Ovo
smrdi na jeftinu robu. Gdje si ih kupila, u dućanu za
kućne ljubimce?"
"Topli su, mogu se prati i u slučaju požara neće
proizvesti otrovne plinove poput cijanida", rekla sam.
"Isuse. To te mora bacit' u blagdansko raspoloženje."
Bacila sam pogled kroz prozor pitajući se gdje se
nalazimo.
"Ja ovakvu deku ne bi prostro ni u pseću kućicu",
nastavio je Marino.
"Ti nemaš ni psa ni pseću kućicu, a ja ti ionako nisam
ponudila da si uzmeš pokrivač za bilo što. Zašto idemo u
ovaj stan? On nije na popisu."
"Prokleto dobro pitanje."
Novinari, ljudi iz redarstvenih ustanova i socijalni radnici
stajali su ispred ulaznih vrata stana koji je izgledao
poput svih drugih u tom stambenom kompleksu što je
podsjećao na cementnu vojarnu. Marino i ja progurali
smo se pokraj svjetala kamera što su lebdjela u mraku.
Svjetla automobila bila su upaljena, a iz grla Šerifa
Božićnja-ka orilo se: "HO!HO!HO!"
Ugurali smo se u stan u trenutku kad je šerif posjeo na
krilo malog crnog dječačića i pružio mu nekoliko
umotanih igračaka. Dječa-kovo ime, načula sam, bilo je
Trevi, a na sebi je imao plavu kapu sa slikom lista
marihuane iznad oboda nad očima. Oči su mu bile og-
romne i doimao se zbunjenim ovako posjednut na
baršunasto crveno krilo ovoga čovjeka, pokraj srebrnog
drvca obavijenog lampicama. Pretjerano zagrijana mala
prostorija u kojoj smo stajali bila je zagušljiva i
zaudarala je na staru mast.
"Dajte prolaz, gospođo." Jedan od kamermana laktovima
me gurnuo u stranu.
"Samo je stavite ovamo." "Kod koga je ostatak igračaka?"
"Gledajte, gospođo, morat ćete se pomaknuti." Onaj me
kamer-
gotovo srušio. Osjetila sam kako mi tlak raste. "Treba
nam još jedna kutija..." "Ne, ne treba nam. Evo, ovamo."
"...hrane? U redu. Kužim."
14 Patricia D. Cornivell
"Hej, vi! Ako ste iz socijalne službe," obratio mi se
kamerman, "kako bi bilo da stanete tamo prijeko?"
"A vi bi, da imate samo pola mozga, znali da nije iz
socijalne službe." Marino se gadno namrštio na njega.
Neka starica na kauču u vrećastoj haljini počela je
plakati, pa je bojnik odjeven u bijelu košulju i svečanu
uniformu sjeo do nje i pokušao je utješiti. Marino mi je
prišao bliže kako bi mi mogao šapnu-ti: "Njenu su kćer
koknuli prošli mjesec, prezime King. Sjećaš se toga?"
rekao mije na uho.
Odmahnula sam glavom. Nisam se sjećala. Bilo je toliko
slučajeva.
"Dripac za kojeg mislimo da ju je kokn'o je neki mrga -
diler drogom. Zove se Jones", nastavio je kako bi mi
osvježio sjećanje.
Ponovno sam odmahnula glavom. Bilo je previše mrga
što dilaju drogu, a Jones nije bilo neuobičajeno ime.
Kamerman je počeo snimati, a ja sam okrenula glavu kad
mi je Šerif Božićnjak uputio prezriv, stakleni pogled.
Kamerman se ponovno snažno zabio u mene.
"Da sam na vašem mjestu, ne bih to ponovila", upozorila
sam ga tonom koji mu je jasno stavio do znanja da to i
mislim.
Novinari su usmjerili pažnju prema baki jer je to bila
udarna priča ove večeri. Netko je ubijen, majka žrtve
plače pred kamerama, a Trevi je siroče. Šerif Božićnjak,
sada kad više nije bio u središtu pozornosti, spustio je
dječaka s krila.
"Kapetane Marino, uzet ću jedan od onih pokrivača",
rekla je jedna od socijalnih radnica.
"Ne znam zašto smo uopće došli u ovu gajbu", rekao je
on pružajući joj čitavu gomilu. "Volio bi da mi nek'o
kaže."
"Ovdje je samo jedno dijete", nastavila je socijalna
radnica. "Tako da nam ne treba sve ovo." Uzevši jedan
prekrivač i vrativši mu ostatak, ponašala se kao da se
Marino bio nekako oglušio na upute.
"Ovdje bi trebalo bit' četvero klinaca. Kažem vam, ova
gajba nije na popisu", gunđao je Marino.
Prišao mi je jedan novinar. "Oprostite, doktorica
Scarpetta? Onda, što je vas natjeralo da izađete večeras?
Čekate da netko umre?"
SA SIROTINJSKOGA GROBLJA
15
Radio je za gradske novine koje se nikada sa mnom nisu
ophodile osobito pristojno. Pretvarala sam se da ga ne
čujem. Šerif Božić-njak nestao je u kuhinji, što mi se
učinilo čudnim, budući da nije stanovao ovdje, a nije bio
zatražio dopuštenje. No baka na kauču nije bila u stanju
vidjeti niti mariti za to kamo je otišao.
Kleknula sam pokraj malog Trevija, koji je bio ostavljen
sam na podu, izgubljen u čudu novih igračaka. "Super ti
je ovaj vatrogasni kamion", rekla sam.
"Može se i upaliti." Pokazao mije crveno svjetlo na krovu
autića koje je stalo bljeskati kad je okrenuo sklopku.
I Marino se spustio pored njega. "Jesu ti dali rezervne
baterije za to čudo tehnike?" Pokušao je zvučati grubo,
ali nije mogao sakriti osmijeh u glasu. "Moraš pazit' na to
da kupiš pravu veličinu. Vidiš ovaj mali pretinac ovdje?
Idu tu unutra, kužiš? I moraju bit' veličine C..."
Prvi je hitac zvučao poput eksplozije u ispušnoj cijevi
automobila, a dolazio je iz kuhinje. Marinov se pogled
ukočio kad je trznuo pištolj iz futrole, a Trevi se sklupčao
na podu poput stonoge. Nagnula sam se preko dječaka
dok su pucnji odjekivali u brzom nizu kako se šaržer
poluautomatskog pištolja praznio negdje u blizini
stražnjih vrata.
"Na pod! NA POD!"
"O,bože!"
"O, Isuse!"
Kamere i mikrofoni padali su i razbijali se dok su ljudi
vrištali, probijali se do vrata ili lijegali na pod.
"SVI NA POD!"
Marino se zaputio u pravcu kuhinje u borbenoj pozi, s
izvučenim devetmilimetarskim pištoljem. Paljba je
utihnula i prostorijom je zavladala apsolutna tišina.
Podigla sam Trevija, a srce mi je luđački udaralo. Počela
sam se tresti. Baka je ostala na kauču, presavijena tijela,
s rukama oko glave kao da se nalazi u avionu koji će se
svakog časa srušiti. Sjela sam do nje čvrsto držeći
dječaka. Bio je sav ukočen, a njegova je baka jecala u
paničnom strahu.
"O, Isuse. Molim te, Isuse, ne." Stenjala je njišući se
naprijed-nazad.
I
"U redu je", rekla sam joj čvrsto.
"Dosta je bilo! Ne mogu ovo više podnijeti! Isuse dragi!"
Uhvatila sam je za ruku. "Sve će biti u redu. Slušajte me.
Sada je sve mirno. Gotovo je."
Njihala se i plakala, a Trevi ju je grlio oko vrata.
Marino se pojavio na vratima između dnevne sobe i
kuhinje, napeta izraza lica. Pogled mu je lutao
prostorijom. "Doktorice." Pozvao me pokretom ruke.
Pošla sam za njim van u otužno stražnje dvorište
ispresijecano opuštenim konopcima za sušenje rublja,
gdje je snijeg lepršao oko tamnog obrisa na smrznutoj
travi. Žrtva je bio mlad muškarac, crnac; ležao je na
leđima poluotvorenih očiju koje su slijepo zurile u
mliječno nebo. Na njegovoj plavoj jakni ispunjenoj
perjem vidjelo se nekoliko sićušnih rezova. Jedan je
metak ušao kroz desni obraz, pa mi je, kad sam mu
pritisnula prsa i upuhnula zrak na usta, krv prekrila ruke
i lice, ohladivši se istoga trena na mojoj koži. Nisam ga
mogla spasiti. Sirene su zavijale i zapomagale u noći
poput skupa podivljalih duhova koji se bune protiv još
jedne smrti.
Uspravila sam se na koljena teško dišući. Marino mi je
pomogao ustati, a krajem oka vidjela sam da se nešto
kreće u dnu dvorišta. Okrenula sam se i ugledala trojicu
policajaca kako u lisicama odvode Šerifa Božićnjaka.
Dugačka crvena kapa bila mu je pala s glave, a ja sam je
ugledala nedaleko od mene, na tlu među čahurama
metaka koje su svjetlucale pod snopom svjetlosti
Marinove džepne lampe.
"Što je to, zaboga, bilo?" rekla sam, šokirana.
"Izgleda ko daje stari Sveti Lopina razljutio starog Sveca
Cracka, pa su se malo porječkali tu u dvorištu", rekao je
Marino, vrlo uzbuđen i zadihan. "Zato je cijela povorka i
skrenula u ovu gajbu. Jedini raspored na kojem se ona
nalazila bio je šerifov."
Bila sam potpuno otupjela. Okusila sam krv i sjetila se
AIDS-a. Onda se pojavio šef policije i stao postavljati
pitanja.
Marino je stao objašnjavati: "Čini se daje šerif odlučio
isporučit' u ovo naselje više od božičnih darova."
"Droga?" "Pretpostavljamo."
__________SA SIROTINJSKOGA GROBLJA_________17
"Pitam se zašto smo se zaustavili ovdje", rekao je šef
policije. "Ova adresa nije na popisu."
"E pa, evo zašto." Ravnodušno se zagledao u leš. "Znamo
li tko je to?"
"Anthonv Jones, od čuvene Braće Jones. Star sedamnaj'st
godina, bio u zatvoru više puta nego staje naša doktorica
posjetila kazalište. Stariji brat koknut mu je prošle
godine, i to pištoljem Tec-9. To se dogodilo u Fairfield
Courtu, u ulici Phaup. A mislimo da je prošlog mjeseca
Anthony ubio Trevijevu majku, al' znaš kako to ide u
ovim krajevima. Ni'ko nije ništa vidio. Nismo imali
osnove za optužnicu. Sad ćemo možda rješit' i taj slučaj."
"Trevijevu majku? Mislite na onog dečkića unutra?" Izraz
lica šefa policije ostao je nepromijenjen.
"Aha. Anthonv je vjerojatno dječakov otac. Barem je
bio."
"Oružje?"
"U kojem slučaju?"
"U ovom slučaju."
"Smith and Wesson, tridesetosmica, ispaljenih svih pet
metaka. Jones još nije bio bacio svoje čahure, a u travi
smo pronašli mehanizam za rafalnu paljbu."
"Pucao je pet puta i promašio", rekao je šef policije, sav
blistav u svojoj svečanoj odori na čiju se kapu uhvatilo
nekoliko pahulja snijega.
"Teško je reći. Šerif Brown ima pancirku."
"Ima pancirni prsluk ispod odijela Djeda Božićnjaka." Šef
policije nastavio je ponavljati činjenice kao da pravi
bilješke.
"Aha." Marino se nagnuo prema naherenom kolcu oko
kojeg je bio vezan konop za sušenje rublja. Zraka
svjetlosti obasjavala je metal na koji se hvatala hrđa.
Palcem u rukavici prešao je preko udubine koju je
ostavio metak. "Vidi, vidi," rekao je, "čini se da su
večeras koknuti jedan crni i jedan riđi."
Sef policije šutio je trenutak, a onda je rekao: "Moja žena
je crvenokosa, kapetane. Irkinja."
Marino se doimao zbunjen, a ja sam zadrhtala u sebi.
"Vaše prevrne ne zvuči irski", rekao je.
18 Patricia D. Cornioell
"To je zato stoje ona uzela moje prezime, a ja nisam
Irac", rekao je šef policije koji je bio crnac. "Preporučam
vam da se suzdržite od etničkih i rasnih šala, kapetane",
upozorio ga je stežući čeljusne mišiće.
Stigla je prva pomoć. Počela sam se tresti. "Gledajte,
nisam mislio..." zaustio je Marino.
Sef policije ga prekine: "Vi mi izgledate kao savršen
kandidat za tečaj kulturne različitosti."
"Već sam bio."
"Već ste bili, gospodine, i ići ćete ponovno, kapetane."
"Bio sam već tri puta. Nema potrebe slat' me ponovno",
rekao je Marino koji bi radije otišao proktologu nego na
još jedan tečaj kulturne različitosti.
Vrata su se uz tresak zatvorila, a metalna su nosila
zazveckala.
"Marino, ovdje više ne mogu ništa učiniti." Željela sam
ga ušutkati prije no što ga ta njegova jezičina uvali u još
veću nevolju. "I moram do ureda."
"Šta? Obradit ćeš ga večeras?" Marino je izgledao poput
ispuhanog balona.
"Mislim da bi to bilo pametno, s obzirom na okolnosti",
rekla sam ozbiljno. "A ujutro putujem."
"Božić s obitelji?" upitao je šef Tucker, koji je bio jako
mlad za nekoga na tako visoku položaju.
"Da."
"Lijepo", rekao je ne nasmiješivši se. "Dođite sa mnom,
doktorice Scarpetta, ja ću vas prebaciti do mrtvačnice."
Marino me promatrao paleći cigaretu. "Ja ću svratit' čim
raščistim ovo ovdje", rekao je.
POGLAVLJE 2
PAULU TUCKERU BILO JE DODIJELJENO MJESTO ŠEFA
richmondske policije prije nekoliko mjeseci, no nas
dvoje bili smo se samo nakratko susreli na jednom
društvenom skupu. Večeras smo se prvi put susreli na
mjestu zločina, a sve što sam znala o njemu stalo bi na
malo veću posjetnicu.
Nekada je bio košarkaška zvijezda na Sveučilištu
Marvlanda, a ušao je i u uži izbor za Rhodes stipendiju1.
Bio je u izvanrednoj formi, imao je fantastičan um i
završio je Nacionalnu akademiju FBI-a. Imala sam osjećaj
da mi se sviđa, ali nisam bila sigurna.
"Marino ne misli ništa loše", rekla sam dok smo prolazili
kroz žuto svjetlo Istočnog Broad Streeta.
Osjećala sam Tuckerove tamne oči na svom licu i
nazirala njegovu radoznalost. "Svijet je pun ljudi koji ne
misle ništa loše, a uzrokuju mnogo zla." Imao je pun,
dubok glas koji me podsjećao na broncu i ulašteno drvo.
"To ne mogu poreći, pukovniče Tucker." "Zovite me
Paul."
Ja njemu nisam rekla da me može zvati Kay, jer sam
nakon tolikih godina koje sam provela kao žena u
ovakvom svijetu dobro naučila lekciju.
"Nećete ništa postići time što ćete ga poslati na još jedan
tečaj kulturne različitosti", nastavila sam.
"Marino se mora naučiti disciplini i poštovanju." Ponovno
je gledao ravno pred sebe.
"Na neki svoj način on posjeduje oboje." "Mora imati
oboje na općeprihvaćen način."
Stipendija namijenjena studentima iz Amerike,
Britanskog Commonwealtha i Njemačke »oja im
omogućava studij na oksfordskom sveučilištu.
"Nećete ga promijeniti, pukovniče", rekla sam. "On je
težak, iritantan i loše odgojen, ali je najbolji detektiv za
ubojstva s kojim sam ikada radila."
Tucker je šutio sve dok nismo stigli do ruba
Medicinskog koledža Virginije, gdje smo skrenuli na
Četrnaestu ulicu.
"Recite mi, doktorice Scarpetta," rekao je tada, "mislite li
da je vaš prijatelj Marino dobar zapovjednik postaje?"
To me pitanje uzdrmalo. Bila sam se začudila kad je
Marino uznapredovao do poručnika, a ostala sam
zaprepaštena kad je postao kapetan. Oduvijek je mrzio
glavešine, a onda je postao upravo ono što je mrzio, no i
dalje ih je mrzio kao da nije jedan od njih.
"Mislim daje Marino izvrstan policajac. Besprijekorno je
pošten i ima dobro srce", rekla sam.
"Namjeravate li odgovoriti na moje pitanje ili ne?"
Tuckerov je ton skrivao primjesu zabave.
"Marino nije političar." "Očito."
Sat na tornju postaje u Main Streetu pokazivao je vrijeme
sa svog dičnog položaja visoko iznad stare željezničke
postaje nadsvođene kupolom, natkrivene krovom od
pečene gline iznad mreže željezničkih tračnica. Iza
zgrade kompanije Consolidated Laboratory parkirali smo
na mjestu označenom natpisom Glavni sudski patolog,
najobičnijem komadiću asfalta gdje je moj auto provodio
većinu svog života.
"Previše vremena posvećuje FBI-u", rekao je Tucker.
"Njegov je rad od neprocjenjive vrijednosti", odgovorila
sam.
"Da, da, znam. Kao i vaš. No u ovom slučaju, to
predstavlja ozbiljan problem. Njegov je posao upravljati
Prvom postajom, a ne rješavati zločine u drugim
gradovima. Ja samo nastojim obavljati svoj posao šefa
policije."
"Bilo gdje da se nasilje pojavi, to je svačiji problem",
rekla sam. "Bez obzira na to gdje se nalazi vaša postaja
ili jedinica."
Tucker je zamišljeno zurio ispred sebe u zatvorena
čelična vrata nadsvođenog prilaza. Rekao je: "Prokleto je
sigurno da ne bih volio biti na vašem mjestu, ovako,
kasno noću kad u blizini nema nikoga osim ljudi u
hladnjaku."
"Nisu oni ti kojih se bojim", izjavila sam bez mnogo
razmišljanja.
_______SA SIROTINJSKOGA GROBLJA_______ 21
"Koliko god se to činilo nerazumnim, ja bih ih se i te
kako bojao."
Farovi automobila bliještali su u pohabanu žbuku i čelik,
obojene u istu, beživotnu nijansu žutosive boje. Crveni
znak na pokrajnjim vratima upozoravao je posjetioce da
se ono što se skriva iza njih smatra biološki opasnim, te
ih upućivao na način na koji treba baratati s mrtvim
tijelima.
"Moram vas nešto upitati", rekao je pukovnik Tucker.
Vunena tkanina njegove odore zašuštala je otrvši se o
presvlake u automobilu kad se pomaknuo i nagnuo bliže
meni. Osjetila sam miris kolonjske vode Hermes.
Pukovnik je bio zgodan čovjek, istaknu-. tih jagodičnih
kostiju i snažnih bijelih zuba, tijela punog energije ispod
kože kao da tamna put skriva leoparda ili tigra.
"Zašto to činite?" upitao je. "Što to, pukovniče?"
Naslonio se na naslon sjedišta. "Gledajte", rekao je dok
su na ske-neru poigravala svjetalca. "Odvjetnica ste. I
liječnica. Vi ste na rukovodećem položaju i ja sam. Zato i
pitam. Ne želim vas uvrijediti."
I sama sam vidjela da nema tu namjeru. "Ne znam zašto",
priznala sam.
Trenutak je šutio. Zatim je ponovno progovorio: "Moj je
otac radio na izradi željezničkih vagona, a majka čistila
kuće bogatunima u Baltimoreu." Zastao je. "Danas, kad
odlazim u Baltimore, odsjedam u finim hotelima i jedem
u restoranima blizu luke. Ljudi me pozdravljaju. U nekim
pismima koje dobivam obraćaju mi se s 'uvaženi'. Imam
kuću u Windsor Farmsu.
Imam pod sobom više od šest stotina ljudi koji nose
oružje u ovom našem gradu punom nasilja. Ja znam zašto
radim ovo što radim, doktorice Scarpetta. Radim to zato
što kao dječak nisam imao nikakvu moć. Živio sam s
ljudima koji nisu imali moć i učio kako sve zlo o kojem
sam slušao propovijedati u crkvi potječe iz zlouporabe
te jedne stvari koju ja nisam imao."
Brzina i koreografija snježnih pahuljica nisu se
promijenile. Promatrala sam ih kako polako prekrivaju
prednji dio automobila.
"Pukovniče Tucker," rekla sam, "Badnja je večer, a Šerif
Božić-nJak navodno je upravo nasmrt ustrijelio nekoga u
Whitcomb Cour-tu- Mediji zacijelo luduju. Što
predlažete?"
22
Patricia D. Cornivell
"Ja ću biti u središnjoj postaji čitavu noć. Pobrinut ću se
za to da ophodnje redovito obilaze ovu zgradu. Želite li
da vas netko otprati kući?"
"Pretpostavljam da će me Marino odvesti, ali svakako ću
vam se javiti ako budem smatrala da nam je potrebna i
dodatna pratnja. Morate biti svjesni da će se čitava ova
nevolja još više zakomplicira-ti činjenicom da me Brown
mrzi, a sada ću biti stručni svjedok u njegovu slučaju."
"Kad bismo barem svi imali takvu sreću." "Ja ne mislim
da sam imala naročitu sreću."
"U pravu ste." Uzdahnuo je. "I ne trebate, jer sreća s time
nema nikakve veze."
"Stigao mije pacijent", rekla sam kad su na parkiralište
skrenula kola hitne pomoći, ugašenih rotirajućih svjetala
i utihle sirene, jer nema potrebe za žurbom kad se
prevoze mrtvaci.
"Sretan Božić, doktorice Scarpetta", rekao je Tucker dok
sam izlazila iz auta.
Ušla sam kroz pokrajnja vrata i pritisnula gumb na zidu.
Velika vrata prilaza polako su se uz škripu otvorila, pa su
kola hitne pomoći zabrundavši ušla unutra. Bolničari su
otvorili stražnja vrata. Uspravili su nosila na kotačiće i
odgurali tijelo na njima duž prilaza dok sam ja
otključavala vrata koja su vodila u mrtvačnicu.
Fluorescentno osvjetljenje, blijedi zidovi od troske i u
bijelo op-ločeni podovi davali su hodniku izgled
dezinficiranog prostora, što je bila varka. Ništa ovdje
nije bilo sterilno. Prema nekim normalnim medicinskim
standardima, ovdje ništa nije bilo čak ni čisto.
"Da ga stavimo u hladnjak?" upitao me jedan od
bolničara.
"Ne. Možete ga odgurati u sobu za rendgen." Otključala
sam još nekoliko vrata, a za mnom su klopotala nosila na
kotačićima, ostavljajući iza sebe kapljice krvi na
pločicama.
"Večeras solirate?" upitao me jedan od bolničara
latinoameričkog lica.
"Bojim se da je tako."
Otvorila sam novu plastičnu pregaču i objesila je oko
vrata nadajući se da će se Marino uskoro pojaviti. U
garderobi sam skinula s police zelenu kiruršku odoru.
Navukla sam navlake za cipele i dva para rukavica.
SA SIROTINJSKOGA GROBLJA_________23
"Da vam pomognem prebaciti ga na stol?" upitao je
bolničar.
"To bi bilo sjajno."
"Hajde, dečki, prebacimo ga na stol za doktoricu."
"Nema problema."
"K vragu, i ova vreća pušta. Moramo nabaviti nekoliko
novih."
"Na koju stranu da okrenemo glavu?"
"Na ovaj kraj stola."
"Na leđa?"
"Da", rekla sam. "Hvala."
"U redu. Jedan-dva-tri: diži!"
Podigli smo Anthonvja Jonesa s nosila i položili ga na
stol, pa je jedan od bolničara stao otkopčavati vreću.
"Ne, ostavite ga unutra", rekla sam. "Snimit ću ga kroz
to."
"Koliko će to trajati?"
"Kratko."
"Trebat će vam pomoć kad ga budete ponovno morali
micati."
"Prihvaćam svu pomoć koja se nudi", rekla sam im.
"Možemo ostati još nekoliko minuta. I zaista ste
namjeravali sve ovo učiniti sami?"
"Očekujem još nekoga."
Malo kasnije prebacili smo tijelo u odjel za obdukcije,
pa sam ga razodjenula na prvom čeličnom stolu.
Bolničari su otišli, te je mrtvačnica ponovno odjekivala
starim poznatim zvucima vode koja teče u umivaonik i
zveketom čeličnih instrumenata. Pričvrstila sam
rendgenske snimke žrtve na osvijetljene kutije gdje su
mi sjene i ob-nsi njegovih kostiju i organa jasno otkrivali
svoje duše. Meci i mnoštvo njihovih nazubljenih
komadića tvorili su smrtonosnu mećavu u Jetri, plućima,
srcu i mozgu. Imao je stari metak u bedru i zarastao
Prijelom desne nadlaktice. Gospodin Jones, kao i mnogi
moji paci-jenti, umro je onako kako je živio.
Baš sam radila rez u obliku ipsilona kad je zazujalo
zvonce u natkrivenom prilazu. Nisam zastala. Tko god da
to jest, čuvar će se pobrinuti za njega. Samo nekoliko
trenutaka kasnije začula sam teške korake u hodniku i
ušao je Marino.
"Bio bi doš'o i ranije al' svi su susjedi odlučili doć' van i
gledat' cijeli cirkus."
"Koji susjedi?" Upitno sam ga pogledala, držeći skalpel
podignut u ruci.
"Susjedi od ovog tipa u Whitcomb Courtu. Prestrašili
smo se da će izbit' nekakva šugava pobuna. Prvo se
pročulo da ga je kokn'o drot, pa se onda pričalo da gaje
Djed Božićnjak, i dok si rek'o keks ljudi su izlazili i iz
fuga na rubu pločnika."
Marino, još uvijek u svečanoj uniformi, skine kaput i
prebaci ga preko stolice. "Svi su se skupili s dvolitrenim
bocama Pepsija i cerili se u televizijske kamere. Pa
stvarno za ne vjerovat'!" Iz prsnog džepa na košulji
izvukao je kutiju Maribora.
"Mislila sam da ti ide to s pušenjem", rekla sam. "I ide
mi. Svakim danom sve više napredujem."
"Marino, s time se ne valja šaliti", sjetila sam se svoje
majke i njene traheotomije2. Emfizem3 nije izliječio njenu
lošu naviku, sve dok pluća jednom nisu otkazala.
"Dobro." Prišao je bliže stolu. "Reć' ću ti nešto smrtno
ozbiljno. Smanjio sam za pola kutije dnevno, doktorice."
Zarežala sam u rebra i odstranila prsnu kost. "Molly mi
ne da pušit' kod nje ili u njenom autu."
"Pametno", rekla sam za ženu s kojom se Marino počeo
viđati za Dan zahvalnosti. "Kako vas dvoje?"
"Jako dobro."
"Provest ćete Božić zajedno?"
"Nego šta. Idemo k njenima u Urbanu. Ispeć' će ogromnu
puri-cu, sve u šesnaj'st." Otresao je pepeo na pod i
utihnuo.
"Ovo će potrajati", rekla sam. "Meci su se raspršili na
komadiće, kao što vidiš na snimkama."
Marino pogledom prijeđe preko morbidnih sjena
izloženih na osvijetljenim kutijama duž zidova prostorije.
"Stoje koristio? Hydra-Shok?" upitala sam.
2
Operacijski zahvat kojim se otvara prednja stijenka
dušnika.
3
Bolesno stanje proširenja plućnih alveola i gubitak
epitela preko kojeg se krv oslobađa ugljičnog dioksida i
obogaćuje kisikom.
_________SA SIROTINJSKOGA GROBLJA_________25
"Svi lokalni drotovi danas koriste Hydra-Shok.
Pretpostavljam da vidiš i zašto. Obavlja posao."
"Površina bubrega blago je granularna. Vrlo je mlad za
takvo što."
"Šta to znači?" Marino je sa zanimanjem promatrao što
radim.
"To je naznaka povišenog krvnog tlaka."
Zašutio je vjerojatno se pitajući ne izgledaju li i njegovi
bubrezi jednako tako, a ja sam sumnjala da je baš to
slučaj.
"Stvarno bi mi pomogao kad bi pisao bilješke", rekla
sam.
"Nema problema, samo mi moraš sve diktirati, slovo po
slovo."
Otišao je do pulta i uzeo kemijsku i tvrdu podlogu sa
štipaljkom. Navukao je rukavice. Tek što sam počela
diktirati težine i dimenzije oglasio se njegov dojavljivač.
Otkvačivši ga s pojasa podigao gaje kako bi pročitao
broj na malom zaslonu. Izraz lica mu se smračio.
Zaputio se do telefona na drugom kraju odjela za
obdukcije i okrenuo neki broj. Razgovarao je leđima
okrenut meni, tako da sam tek s vremena na vrijeme
uhvatila pokoju riječ. Probijale su se kroz buku koju sam
stvarala radeći na stolu i znala sam da se radi o lošoj
vijesti, što god da mu je sugovornik pričao.
U trenutku kad je spustio slušalicu ja sam uklanjala
komadiće olova iz mozga i švrljala bilješke običnom
olovkom na praznom, krvlju umrljanom omotu gumenih
rukavica. Zastala sam i pogledala ga.
"Sto se događa?" upitala sam, pretpostavivši da je poziv
u vezi sa slučajem, jer ovo što se večeras dogodilo
zacijelo je već samo po sebi bilo dovoljno loše.
Marino se znojio, a lice mu je bilo grimizno. "Benton mi
je posl'o 911 na dojavljivač."
"Poslao ti je što?" upitala sam.
'To je šifra za koju smo se dogovorili ako Gault ponovno
na-Padne."
"O, bože", jedva sam izgovorila.
'Rek'o sam Bentonu da se ne trudi zvat' i tebe, jer sam ja
već tu Pa ti mogu priopćit' vijest licem u lice."
Položila sam ruke na rub stola. "Gdje?" rekla sam
napeto. Pronašli su tijelo u Central Parku. Žena,
bjelkinja, kojih tridesetak §°dina. Izgleda daje Gault
odlučio Božić proslavit' u New Yorku."
26 Patricia D. Cornvoell
—
Pribojavala sam se ovog dana. Nadala sam se i molila da
će Gaul-tova šutnja trajati zauvijek, da možda leži
bolestan, ili čak da je umro u nekom osamljenom
seocetu gdje mu nitko ne zna ime.
"FBI šalje helikopter po nas", nastavio je Marino. "Čim
završiš s ovim slučajem, doktorice. Moramo krenut'.
Prokleti kurvin sin!" Stao je razjareno šetati amo-tamo. "I
baš je mor'o napast na sam Badnjak!" Iz očiju su mu
sijevale munje. "To on namjerno. Namjerno ovako
tempira zločine."
"Idi, nazovi Molly", rekla sam nastojeći ostati sabrana i
požuriti s poslom.
"Evo, a mog'o sam se kladit' da ću bit' obučen baš
ovako." Mislio je na svoju svečanu odoru.
"Imaš se u što presvući?"
"Moram na brzinu skoknut' do kuće. Moram ostavit'
pištolj. Šta ćeš ti?"
"Uvijek ovdje imam neke stvari. Dok si vani, hoćeš
molim te nazvati moju sestru u Miami? Lucy bi trebala
biti tamo, jučer je doputovala. Reci joj što se dogodilo,
da neću moći doći, barem ne sad odmah." Dala sam mu
broj, pa je otišao.
Bila je gotovo ponoć kad je snijeg prestao padati i
Marino se vratio. Anthony Jones već je bio zaključan u
hladnjaku, a sve njegove povrede, stare i nove, bile su
uredno zabilježene za dan kada ću se morati pojaviti na
sudu.
Odvezli smo se do terminala Aero Services
Internationala, gdje smo stajali iza plastičnog stakla i
promatrali kako se Benton Wesley turbulentno spušta
Bell Jet Rangerom. Helikopter je besprijekorno
prizemljio na malu drvenu platformu, a iz mraka je
izronio kamion s gorivom. Oblaci su poput koprene
klizili pred punim licem mjeseca.
Promatrala sam Wesleya kako izlazi iz helikoptera i
žurnim se korakom udaljava od krila elise. Prepoznala
sam bijes u njegovu držanju i nestrpljenje u koraku. Bio
je visok i uspravan i odnosio se prema ljudima s nekom
tihom snagom koja je ulijevala strah.
"Dodavanje goriva potrajat će desetak minuta", rekao je
kad je stigao do nas. "Može li se tu negdje popiti kava?"
"To mi zvuči kao dobra ideja", rekla sam. "Marino, da i
tebi donesemo?"
"A-a."
Ostavili smo ga i ušli u malu čekaonicu zguranu između
toaleta.
"Žao mi je zbog ovoga", rekao mi je Wesley tiho.
"Nemamo izbora."
"I on to zna. Vrijeme zločina nije nasumce odabrano."
Napunio je dvije plastične šalice. "Dosta je jaka."
"Što jača to bolja. Izgledaš iscrpljeno."
"Uvijek izgledam tako."
"Jesu li ti djeca kod kuće za Božić?"
"Da. Svi su tamo - osim, naravno, mene." Na trenutak se
zagledao u prazno. "Njegove igre su sve intenzivnije."
"Ako se radi o Gaultu, slažem se."
"Ja znam da se radi o njemu", rekao je s nekom
željeznom mirnoćom koja je skrivala njegov gnjev.
Wesley je mrzio Temple Brooks Gaulta. Wesleya je u
isto vrijeme razjarivao i zbunjivao Gaultov zloćudni
genij.
Kava nije bila jako vruća pa smo je brzo popili. Wesley
ni na koji način nije pokazao našu bliskost, osim
pogledom kojeg sam bila naučila sasvim dobro čitati.
Nije se oslanjao na riječi, pa sam se iz-vještila u
osluškivanju njegove šutnje.
"Hajde", rekao je dotičući moj lakat, pa smo se pridružili
Marinu koji se zaputio prema vratima s našim torbama u
rukama.
Pilot nam je bio član FBI-eve Ekipe za spašavanje talaca,
odnosno EST-a. Odjeven u crno letačko odijelo i oprezan
na sve što se događa oko njega, pogledao nas je kako bi
nam dao do znanja da je svjestan našeg postojanja. Ali
nije nam mahnuo, nasmiješio se, niti je izgovorio jednu
jedinu riječ kad nam je otvorio vrata helikoptera,
"rignuti smo prošli ispod oštrica elise, a njihov me zvuk i
vjetar koji proizvode nikada neće prestati podsjećati na
ubojstvo: Činilo se da kad god Gault napadne, FBI stiže u
vrtlogu uzvitlanog zraka i sjaj-n°g metala i odnosi me u
visine.
Gonili smo ga već nekoliko godina, a bilo je nemoguće
nabrojiti
SVu
*êtu koju je do sada nanio čovječanstvu. Nismo znali
na koliko
Je točno ljudi divljački nasrnuo, ali bilo ih je barem
petoro, uključu-
Cl
jednu trudnicu koja je nekada radila za mene, i
trinaestogodiš-
Jeg dječaka po imenu Eddie Heath. Nismo znali koliko je
života ot-
Ov
ao svojini makinacijama, ali moj je bez sumnje bio
jedan od tih.
28_____________Patricia D. Cornivell_____________
Wesley je sjedio iza mene sa slušalicama na glavi i
mikrofonom pred ustima, a naslon moje stolice bio je
previsok da bih ga vidjela kad se obazrem. Svjetla su se
u kabini ugasila te smo se polako stali dizati, najprije na
bok da bismo se zatim uspravili i krenuli prema
sjeveroistoku. Nebo je bilo prekriveno oblacima, a
vodene su površine pod nama svjetlucale poput
ogledala u toj zimskoj noći.
"Na šta liči ta cura?" Marinov je glas iznenada odjeknuo
u mojim slušalicama.
Wesley odgovori: "Smrznuta je."
"Šta znači, mogla bi vani bit' danima a da se ne počne
raspadat'. Jel' točno, doktorice?"
"Da je vani već danima," rekla sam, "čovjek bi pomislio
da bi je do sada netko već bio pronašao."
Wesley reče: "Uvjereni smo da je ubijena sinoć.
Ostavljena je kao na izložbi, naslonjena na..."
"Nego šta, zvjerki se to sviđa. To ga pali."
"Podiže ih u sjedeći položaj ili ih ubija dok sjede",
nastavio je Wesley. "Sa svima do sada bilo je tako."
"Sa svima do sada za koje znamo", podsjetila sam ih. "Sa
svim žrtvama kojih smo svjesni."
"Tako je. Ili su sjedili u autu, na stolici ili ih je naslonio na
kontejner za smeće."
"A onaj klinac u Londonu?"
"Da, on nije sjedio."
"Izgleda da je on bio samo bačen u blizini željezničke
pruge."
"Ne znamo tko je kriv za tog malog." Wesley se doimao
uvjerenim. "Ja ne mislim da je to bio Gault."
"Što mislite, zašto mu je važno da tijela budu u sjedećem
položaju?" upitala sam.
"To je njegov način da nam pokaže srednji prst", rekao
je Marino-
"Zbog prezira, izrugivanja", rekao je Wesley. "To je
njegov potpis. Imam dojam da je posrijedi neko dublje
značenje."
I ja sam imala taj dojam. Sve su Gaultove žrtve sjedile,
pognutih glava, s rukama u krilu ili opuštenih uz bokove,
kao da su lutke. Je' dina iznimka bila je žena po imenu
Helen koja je radila kao čuvar v
29
zatvoru. Iako je i njeno tijelo, odjeveno u uniformu, bilo
posjednuto u stolicu, nedostajala joj je glava.
"Zacijelo postavljanje tijela u položaj..." počela sam
govoriti, no mikrofoni koji se uključuju pri govoru
nikada nisu posve u skladu s ternpom razgovora. Bilo je
naporno govoriti.
"Gad nam s tim samo hoće natrljat' nosove."
"Mislim da to nije njegov jedini..."
"Evo, sad... sad on baš hoće da mi znamo kako je on u
New Yor-ku..."
"Marino, dozvoli mi da dovršim misao. Bentone? Ima li tu
kakve simbolike?"
"Mogao bi namjestiti tijela u bezbroj položaja. No, za
sada je uvijek odabirao istu poziciju. Diže ih u sjedeći
položaj. To je dio njegovih maštarija."
"Kakvih maštarija?"
"Da to znam, Pete, možda ne bismo ni kretali na ovaj
izlet." Nešto kasnije pilot je zauzeo linije: "FAA4 je
objavila SIGMET." "Staje to, do vraga?" upitao je Marino.
"Upozorenje na turbulencije. U New Yorku je vjetrovito,
puše brzinom od dvadeset i pet čvorova, a u naletima i
do trideset i sedam."
'Znači, ne možemo sletjet'?" Marino, koji je mrzio letjeti,
zvučao je pomalo panično.
"Letjet ćemo nisko, pa će vjetrovi biti daleko iznad nas."
"Sta to znači, nisko? Ste ikad vidjeli kol'ko su visoke
zgrade u NewYorku?"
Provukla sam ruku iza sebe između sjedišta i vrata i
potapšala Marina po koljenu. Bili smo četrdeset
nautičkih milja udaljeni od Manhattana i počela sam
nazirati svjetlo koje je žmirkalo na vrhu
rnpire State Buildinga. Mjesec je bio zaobljen, avioni
koji su slije-al1 na La Guardiju5 i polijetali s nje doimali su
se poput lebdećih
êzd a iz tvorničkih dimnjaka sukljale su ogromne
perjanice pa-
"tier Cdcral Aviation Administration - američka vladina
organizacija koja se bavi sigurnošću J uca i aerodroma.
Ae
rodrom u New Yorku.
re. Kroz prednje zaštitno staklo koje mi je sezalo do
ispod nogu promatrala sam dvanaest prometnih trakova
na autocesti za New Jer-sey, a svjetla su posvuda
svjetlucala poput dragulja, kao da je sam Faberge
izradio grad i njegove mostove.
Proletjeli smo iza leđa Kipa slobode, nadletjeli Ellis
Island gdje su moji djed i baka doživjeli prvi susret s
Amerikom, jednog hladnog zimskog dana u krcatoj
imigracijskoj postaji. Bili su otišli iz Verone, gdje nije
bilo budućnosti za mog djeda, koji je bio rođen kao
četvrti sin radnika na željeznici.
Moji su preci bili snažni, marljivi ljudi koji su početkom
devetnaestoga stoljeća emigrirali iz Austrije i Švicarske,
što objašnjava moju svijetlu kosu i plave oči. Usprkos
tvrdnjama moje majke da su,
1
nakon što je Napoleon I ustupio Veronu
Austriji, uspjeli sačuvati ta-
lijansku lozu čistom, ja sam vjerovala u suprotno. Bila
sam uvjerena
1
da postoji genetski uzrok nekim mojim
germanskim osobinama.
Ogromni reklamni natpisi trgovina Macy's i zlatni lukovi
McDo-nald'sa pojavili su se pred nama kako se New
York sve više pretvarao u betonske blokove, parkirališta
i ulice duž čijih su se rubova protezali nanosi snijega koji
je čak i iz zraka izgledao prljav. Zaokružili smo nad
heliodromom rezerviranom za važne osobe na Zapad-i
noj Tridesetoj ulici, osvijetlivši i namreškavši pritom
tamnu vodu ri-
jeke Hudson, promatrajući fluorescentnu čarapu za
mjerenje brzine vjetra koja je stajala posve vodoravno.
Nagnuvši se, prizemljili smo na mjesto pokraj blistavog
Sikorski S-76 helikoptera pored kojeg su se sve ostale
letjelice doimale posve običnima.
"Pazite na repnu elisu", rekao nam je pilot.
U maloj zgradi koja je bila tek blago zagrijana dočekala
nas je žena pedesetih godina, tamne kose, mudra lica i
umornih očiju. Odjevena u debeo vuneni kaput i hlače, s
čizmama na vezanje i u rukavicama, predstavila se kao
zapovjednica Frances Penn iz njujorške metro-policije6.
"Puno vam hvala što ste došli", rekla je pruživši ruku
svakom od nas. "Ako smo spremni, auti nas čekaju."
"Spremni smo", rekao je Wesley.
6
Tiansit Police - posebne policijske postrojbe zadužene
za osiguranje podzemne željeznice i za rješavanje
zločina počinjenih u njoj.
Ponovno nas je izvela na ciču zimu gdje su nas čekala
dva policijska auta upaljenih motora i grijanja
podešenog na maksimum. U svakom su sjedila dva
policajca. Situacija je bila prilično neugodna dok smo
stajali, otvorenih vrata automobila, i odlučivali tko će se
voziti s kime. Kao što to obično biva, podijelili smo se
prema spolu, pa smo zapovjednica Penn i ja ušle u isti
automobil. Započela sam razgovor pitanjem o pravnoj
nadležnosti, jer u razvikanom slučaju kao što je ovaj
zacijelo će se naći mnogi koji će misliti da trebaju biti
glavni.
"Metro-policija je zainteresirana za slučaj jer vjerujemo
da je žrtva srela svog napadača u podzemnoj željeznici",
objasnila mije zapovjednica, koja je bila jedna od tri
glavna zapovjednika u šestom po veličini policijskom
odjelu Amerike. "I to najvjerojatnije jučer kasno poslije
podne."
"Kako to znate?"
"Zapravo smo to saznali na prilično neobičan način.
Jedan od naših policajaca u civilu bio je u ophodnji
postaje podzemne željeznice na uglu Osamdeset prve
ulice i Avenije Central Park West, i negdje oko pet i
trideset popodne - bilo je to jučer - primijetio je
neobičan par kako izlazi iz Prirodoslovnog muzeja na
izlaz koji vodi ravno u podzemnu."
Naletjeli smo na led i rupe na cesti od kojih su mi se
stresle sve kosti u nogama.
"Muškarac je istog trena zapalio cigaretu, a žena je u
ruci imala lulu."
"Zanimljivo", primijetila sam.
"Pušenje u podzemnoj željeznici nije dozvoljeno, što je
još jedan
razlog zašto ih se policajac sjeća."
"Je li ih kaznio?"
"Muškarca jest. Ženu ne, jer njena lula nije bila upaljena.
Muška-rac je policajcu pokazao svoju vozačku dozvolu,
za koju sada vjerujemo da je bila lažna."
"Rekli ste da je par bio neobična izgleda", rekla sam.
"Kako to mislite?"
'Ona je bila odjevena u muški kaput i imala je na glavi
kapu za ejzbol Atlanta Bravesa. Glava joj je bila obrijana.
Zapravo, polica-
32
jac nije bio siguran je li ona uopće žensko. Isprva je
zaključio da se radi o paru homoseksualaca."
"Opišite mi muškarca s kojim je bila", rekla sam.
"Srednje visine, mršav, vrlo čudnih, oštrih crta lica, i
jako neobičnih plavih očiju. Kosa mu je bila žarkocrvena,
poput mrkve."
"Prvi put kada sam vidjela Gaulta kosa mu je bila
platinastopla-va. Kad sam ga vidjela u listopadu prošle
godine, bila je crna kao ugljen."
"Jučer je definitivno bila žarkocrvena."
"A danas je vjerojatno već neke druge boje. A oči mu
jesu neobične. Vrlo prodorne."
"Jako je inteligentan."
"Ne postoje riječi da se opiše ono što on jest."
"Zao je riječ koja se nekako nameće sama od sebe,
doktorice Scarpetta", rekla je.
"Molim vas, zovite me Kay."
"Samo ako vi mene budete zvali Frances."
"Znači, izgleda da je jučer poslije podne posjetio
Prirodoslovni muzej", rekla sam. "Koja je izložba
postavljena?"
"Morski psi."
Pogledala sam je, a lice joj je bilo sasvim ozbiljno dok se
mladi policajac vješto snalazio u njujorškom prometu.
"Izložba koja je sada postavljena jest izložba morskih
pasa. Pretpostavljam da se tamo mogu naći sve vrste od
postanka svijeta pa do danas", rekla je.
Šutjela sam.
"Ovako mi rekonstruiramo što se dogodilo toj ženi",
nastavila je zapovjednica Penn. "Gault - možemo ga baš i
tako zvati, budući da pretpostavljamo kako imamo posla
upravo s njim - dakle, Gault ju je odveo u Central Park
nakon što su napustili podzemnu željeznicu-Odveo ju je
do dijela parka koji se zove Cherrv Hill, ustrijelio je i os-
tavio njeno nago tijelo naslonjeno na vodoskok."
"A zašto bi ona otišla s njim u Central Park nakon što je
pa° mrak? Pogotovo po ovakvom vremenu?"
"Mi mislimo da ju je možda namamio da pođe s njim u
Ramble-
_______SA SIROTINJSKOGA GROBLJA_________33
"Kojeg obično posjećuju homoseksualci."
"Da. To je njihovo sastajalište - radi se o jako zaraslom,
stjenovitom mjestu s vijugavim stazicama koje, čini se,
ne vode nikuda. Čak ni policajci postaje Central Park ne
vole onamo odlaziti. Bez obzira na to koliko si puta već
bio, uvijek se uspiješ izgubiti. Vrlo je često poprište
zločina. Tamo se dogodi nekih dvadeset i pet posto svih
zločina koji se počine na području parka. Uglavnom se
radi o pljačkama."
"Znači daje Gault zacijelo dobro upoznat s Central
Parkom, ako ju je po mraku odveo u Ramble."
"Zacijelo."
Ovo je ukazivalo na to da se Gault već neko vrijeme bio
skrivao u New Yorku, i ta me pomisao grozno frustrirala.
Bio nam je doslovno pred nosom, a mi to nismo znali.
Zapovjednica Penn mi se obratila: "Mjesto zločina ostat
će osigurano preko noći. Pretpostavila sam da ćete htjeti
baciti pogled prije no što vas otpratimo u hotel."
"Bez daljnjega", rekla sam. "Što je s dokaznim
materijalom?"
"Pronašli smo u vodoskoku čahuru od metka na kojoj su
jasno vidljivi tragovi udarne igle koji se podudaraju s
devetmilimetarskim Glockom. I pronašli smo kosu."
"Gdje ste pronašli vlasi?"
"Blizu tijela, u spiralnoj rezbariji na ukrasnoj ploči od
kovana željeza koja prekriva odvod unutar fontane.
Moguće da mu se, dok je postavljao tijelo u sjedeći
položaj, pramen kose uhvatio u utore."
"Koje je boje?"
"Žarkocrvene."
"Gault je previše oprezan da bi ostavio čahuru ili kosu",
rekla sam.
Vjerojatno nije vidio kamo je čahura odletjela", rekla je
zapovjednica Penn. "Bilo je mračno. A čahura je bila jako
vruća kad je pa-« u snijeg. Dakle, vidite što bi se
dogodilo." "Da," rekla sam, "vidim."
34
POGLAVLJE 3
U RAZMAKU OD NEKOLIKO MINUTA, MARINO, WESLEY
I JA stigli smo na Cherry Hill, gdje su bila postavljena
dodatna svjetla kako bi potpomogla starim uličnim
svjetiljkama na rubovima kružne čistine. Mjesto koje je
nekada služilo kao okretište za kočije i pojilo za konje,
sada je bilo prekriveno snijegom i okruženo žutom
vrpcom koja je označavala mjesto zločina.
U središtu ovog jezovitog prizora nalazila se ledom
presvučena fontana od kovana željeza koja, kako su nam
rekli, nije radila ni u jedno godišnje doba. Na njenu je
stijenku Gault bio naslonio golo tijelo mlade žene. Tijelo
je, rekli su mi, bilo izmasakrirano, a ja sara vjerovala
kako Gault to ovoga puta nije učinio kako bi odstranio
tragove ugriza, već da bi ostavio svoj potpis kako bismo
istoga trena mogli identificirati umjetnika.
Koliko smo mogli zaključiti, Gault je svoju posljednju
žrtvu natjerao da se svuče i bosa ode do vodoskoka gdje
je jutros pronađeno njeno smrznuto tijelo. Ustrijelio ju je
iz blizine u desnu sljepoočnicu, a zatim joj je izrezao
komade kože s unutarnje strane bedara i s lijevog
ramena. Do fontane su vodili tragovi dva para cipela, a
samo je jedan od njih vodio i dalje. Krv žene čije ime
nismo znali ostavila je žarke mrlje na snijegu, a iza
poprišta njene stravične smrti Central Park gubio se u
mračnim, zloslutnim sjenama.
Stajala sam blizu Wesleya, a ruke su nam se dodirivale,
kao da trebamo jedno drugo kako bismo se zagrijali.
Šutio je, u potpunosti se usredotočivši na otiske stopala,
vodoskok i udaljenu tamu Rarn-blea. Osjetila sam kako
mu se rame podiglo kad je duboko uzdahnuo, a zatim se
spustilo još bliže mome.
"Isuse", promrmljao je Marino.
"Jeste li pronašli njenu odjeću?" upitala sam
zapovjednicu Penn, premda sam znala odgovor.
«jsTi jedan komadić." Ogledavala se oko sebe. "Otisci
njenih stola ukazuju na to da je skinula cipele tek na
rubu ove čistine, eno ? mo." Uprla je prstom na mjesto
koja četiri i pol metra zapadno od f ntane. "Točno se vidi
gdje počinju otisci njenih bosih stopala. Pri-. toga na
nogama je imala nekakve čizme, pretpostavljam. Nešto s
petom i bez uzorka na đonu; možda dingosice7 ili
kaubojske čizme."
"Aon?"
"Može biti da smo pronašli njegove otiske čak sasvim
zapadno, u Rambleu, ali teško je reći. Tamo ima jako
mnogo otisaka i puno is-prevrtanog snijega."
"Dakle, njih dvoje sišli su iz Prirodoslovnog muzeja u
postaju podzemne željeznice, zatim su ušli u park sa
zapadne strane, moguće da su otišli do Ramblea, da bi
se na kraju zaputili ovamo." Pokušala sam spojiti
dijelove u cjelinu. "Kad su jednom došli do čistine,
natjerao ju je da se svuče i izuje cipele. Bosonoga je
došla do vodoskoka gdje ju je ustrijelio u glavu."
"Sada se čini da je bilo upravo tako", rekao je zdepasti
detektiv njujorške policije koji nam se predstavio kao T.
L. O'Donnell.
"Kolika je temperatura?" upitao je Wesley. "Odnosno,
bolje rečeno, kolika je bila kasno sinoć?"
"Sinoć se spustila na minus jedanaest i pol", rekao je
O'Donnell, koji je bio mlad i ljut, s gustom crnom kosom.
"Faktor hladnoće vjetra iznosio je oko dvadeset tri
stupnja ispod nule."
"A ona je svukla odjeću i obuću", Wesley kao da je
razgovarao sam sa sobom. "Neobično."
"Ne ako vam netko prisloni pištolj uz glavu." O'Donnell
lagano zatopta nogama o tlo. Ruke su mu bile zavučene
duboko u džepove tamnoplave policijske jakne, koja
nije bila dovoljno topla za ovako niske temperature, čak
ni kad se ispod nje nosila pancirka.
Ako vas netko natjera da se svučete na ovakvoj zimi,"
rekao je Wesley razumno, "onda znate da ćete umrijeti."
Nitko nije progovorio.
Inače vas ne bi tjerao svući odjeću i obuću. Čin svlačenja
sam po e i znači postupiti suprotno nagonu za
opstankom, jer je očito da vdje nećete moći preživjeti
zadugo."
Marka kaubojskih čizama.
Još uvijek smo svi šutjeli zagledani u jezovit prizor kraj
fontane. Bila je ispunjena snijegom i umrljana crvenim
mrljama, a u snijegu su se vidjela udubljenja koja je
ostavila stražnjica žrtve dok ju je ubojica namještao u
sjedeći položaj. Krv joj je bila jednako žarke boje kao i
kad je ubijena, budući daje bila smrznuta.
A onda je Marino progovorio: "Zašto, do vraga, nije
probala pobjeć'?"
Wesley se naglo odmaknuo od mene i čučnuo kako bi
bolje promotrio otiske za koje smo smatrali da pripadaju
Gaultu. "To je pitanje za jackpot", rekao je. "Zašto nije
bježala?"
Spustila sam se pored njega kako bih i ja pogledala te
otiske stopala. Raspored jasno vidljivih otisaka bio je
neobičan. Gault je na nogama imao nekakve cipele sa
zamršenim izdignutim valovitim šarama koje su se
isprepletale s izbočenjima u obliku romba, na sredini
đona nalazio se znak proizvođača, a na peti se vidio i
logotip obrubljen kružnicom. Procijenila sam da nosi
cipele broj četrdeset, četrdeset ijedan.
"Kako ćete ovo sačuvati?" upitala sam zapovjednicu
Penn.
Odgovorio mi je detektiv O'Donnell: "Fotografirali smo
otiske cipela, eno tamo", pokazao nam je prstom na
grupu policajaca koji su stajali ponešto udaljeni, s druge
strane vodoskoka. "Tamo ima još i boljih. Pokušavamo
napraviti odljevak."
Izrada odljevaka prema otiscima cipela skrivala je
nebrojene opasnosti. Ako tekući akrilat nije dovoljno
hladan, a snijeg nije dovoljno smrznut, čovjek je na kraju
mogao otopiti dokazni materijal. Wesley i ja smo se
uspravili. U tišini smo se zaputili do mjesta koje nam je
detektiv pokazao. Ogledavši se oko sebe primijetila sam
Gaultove otiske stopala.
Nije mario za to što je ostavio vrlo jasne otiske u snijegu.
Nije mario za to što je u parku ostavio trag kojeg ćemo
mi pažljivo slijediti sve dok ne dođemo do njegova
kraja. Bili smo odlučni u tome da saznamo za svako
mjesto na kojem je bio, a opet, njemu to nije bilo bitno.
Nije vjerovao da ćemo ga uhvatiti.
Policajci s druge strane fontane prskali su dva otiska
voskom za otiske u snijegu, držeći bombole s aerosolom
na sigurnoj udaljenosti i pod takvim kutom da mlaz
stlačenog crvenog voska ne uništi fin1 uzorak kojeg je
ostavio đon. Jedan je policajac miješao tekući akrilat u
plastičnom vjedru.
Kad otisci cipela budu prekriveni dovoljnim brojem
slojeva voska akrilat će već biti dovoljno hladan da ga se
izlije u njih kako bi se dobio odljevak. Uvjeti su zapravo
bili dobri za taj postupak koji je inače tako riskantan.
Nije bilo sunca ni vjetra, a tehničari za obradu miesta
zločina njujorške policije očito su bili pravilno pohranili
vosak na sobnu temperaturu, budući da nije izgubio
pritisak. Rupice kroz koje su sprejali nisu bile
začepljene, niti pretjerano otvorene, kao što sam to već
toliko puta bila vidjela u prošlosti.
"Možda ćemo ovoga puta imati sreće", rekla sam
Wesleyu dok nam se približavao Marino.
"Trebat će nam sva sreća na svijetu", rekao je on,
zagledan u mračnu šumu.
Istočno od nas nalazila se granica tih petnaestak hektara
znanih pod imenom Ramble. Radilo se o izdvojenom
dijelu Central Parka poznatom po promatranju ptica i
vijugavim stazicama koje su vodile kroz obraslo,
stjenovito zemljište. Svaki vodič kojeg sam ikada vidjela
upozoravao je turiste da se Ramble ne preporuča
usamljenim šetačima ni u koje doba godine ili dana.
Pitala sam se kako je Gault namamio svoju žrtvu u park.
Pitala sam se gdje ju je sreo i što li ga je nagnalo na
akciju. Možda se radilo samo o tome da je ona bila dob-
ra prilika, a on je baš bio raspoložen.
"Kako se od Ramblea dolazi ovamo?" Pitanje sam uputila
svima koji su htjeli slušati.
Policajac koji je miješao akrilat pogledao me u oči. Bio je
Mari-novih godina, a obrazi su mu bili zaobljeni i crveni
od zime.
"Postoji puteljak duž jezera", rekao je, ispustivši oblačić
pare iz usta.
"Kakvog jezera?"
"Sada se baš ne vidi dobro. Zaleđeno je i prekriveno
snijegom."
"Znate li je li krenuo tim putem?"
'Velik je ovo park, gospođo. Snijeg je jako isprevrtan na
većini mJesta, kao na primjer u Rambleu. Tamo ništa, čak
ni tri metra sni-Jfga, neće zadržati ljude kojima treba
droga ili koji idu na sastanak. ad> ovdje, na Cherry Hillu
je druga priča. Nije dozvoljen pristup autima, a po
ovakvu vremenu sigurno nema ni konja. Znači da ima-m°
sreće. Mjesto zločina nije dirano."
Zašto mislite da su napadač i žrtva došli iz Ramblea?"
upitao je esley, koji je u svojim pitanjima uvijek bio
izravan, a često i vrlo
jezgrovit, dok je mislima, istreniranima tijekom godina
provedenih u izrađivanju profila zločinaca, prelazio
vitičastim prolazima zastrašujuće baze podataka koju je
sadržavao njegov um.
"Jedan od momaka misli daje tamo primijetio njene
otiske cipela", rekao je isti policajac koji je volio
razgovarati. "Problem je, kao što vidite, u tome što se
njeni otisci ni po čemu ne ističu."
Zaokružili smo pogledom po snijegu koji je bivao sve
više i više ugažen koracima policajaca. Cipele koje je
žrva imala na nogama nisu imale nikakav izdignuti
uzorak na donovima.
"Osim toga," nastavio je, "budući da zločin u sebi možda
sadrži i homoseksualnu komponentu, razmišljamo o
mogućnosti da je Ramble bio primarna destinacija."
"Kakvu homoseksualnu komponentu?" upitao je Wesley
blago.
"S obzirom na primarni opis kako žrtve tako i napadača,
izgledalo je da se radi o homoseksualnom paru."
"Ali ovdje ne govorimo o dvojici muškaraca", izjavio je
Wesley odlučno.
"Pa, na prvi pogled žrtva nije izgledala kao žensko."
"Na čiji prvi pogled?"
"Metro-policije. Morali biste zapravo porazgovarati s
njima."
"Hej, Mossberg, 'si spreman s tim akrilatom?"
"Ja bih da se izlije još jedan sloj voska."
"Već smo ih izlili četiri. Imamo jako dobar kalup, mislim,
ako je tvoja smjesa dovoljno hladna."
Policajac čije je prezime bilo Mossberg čučnuo je i
počeo oprezno lijevati viskozni akrilat u crvenu udubinu
presvučenu voskom. Otisci žrtve nalazili su se u blizini
onih koje smo pokušavali sačuvati, a njena je noga bila
gotovo jednako velika kao i Gaultova. Pitala sam se bi li
bilo moguće pronaći njene čizme dok sam pogledom
pratila trag do mjesta kojih pet metara udaljenog od
vodoskoka, gdje su se otisci čizama pretvarali u otiske
bosih stopala. U petnaest koraka tragovi su vodili ravno
do vodoskoka gdje ju je Gault ustrijelio u glavu.
Promatrajući sjene koje su vrebale osvijetljenu čistinu i
osjećajući ugriz žestoke hladnoće, nisam mogla
razumjeti način razmišljanja te žene. Nisam mogla
shvatiti njeno sinoćnje povinovanje Gaultu.
"Zašto se nije opirala?" rekla sam.
1
39
"Jer ju je Gault prestrašio nasmrt", rekao je Marino koji
je sada stajao pored mene.
"Bi li se ti svukao na ovoj zimi, ma kakav razlog imao?"
upitala sam ga.
"Ja nisam ona." Ispod njegovih riječi provlačio se bijes.
"A mi ne znamo ništa o njoj", dodao je Wesley logično.
"Osim da je zbog nekog uvrnutog razloga obrijala
glavu", rekao je Marino.
"Ne znamo dovoljno da zaključujemo na temelju njena
ponašanja", rekao je Wesley. "Ne znamo čak ni tko je
ona."
"Šta mislite, šta je napravio s njenom odjećom?" upitao je
Marino, ogledavajući se oko sebe, s rukama u
džepovima svog dugačkog kaputa od devine dlake
kojeg je počeo nositi nakon nekoliko sastanaka s Molly.
"Vjerojatno isto ono što je učinio s odjećom Eddieja
Heatha", rekao je Wesley, nakon čega se više nije
mogao suzdržati od toga da krene u šumu, pa makar
samo blizu ruba.
Marino me pogledao. "Ne znamo šta je Gault napravio s
odjećom Eddieja Heatha. A ovo ovdje nije ista stvar."
"Mislim da je baš u tome stvar." Teška srca promatrala
sam Wes-leya. "Gault radi što god mu padne na pamet."
"Evo, ja -ja osobno ne mislim da naša zvjerka čuva takva
sranja kao suvenire. Mislim da mu ne treba puno dreka
kojeg treba vuć' sa sobom kad je u pokretu."
"Ponekad se rješava takvih stvari", rekla sam.
Bicov upaljač nekoliko je puta kresnuo prije no što je
nevoljko pružio Marinu slabašan plamičak.
"Bila je potpuno pod njegovom kontrolom", još sam malo
razmiš-'jala na glas. "Doveo ju je ovamo i rekao joj da se
svuče, i ona je to ucmila. Točno se vidi gdje prestaju
otisci čizama i počinju otisci bosih stopala. Nije bilo
borbe, čak ni pomisli na bijeg. Nikakva otpora."
. Zapalio je cigaretu. Wesley se povukao iz šume,
pazeći kamo sta-Je- Osjetila sam njegov pogled.
"Njih dvoje bili su u nekoj vezi", rekla sam. Gault nema
nikakvih veza", rekao je Marino.
"Ima na neki svoj poseban način. Koliko god da su
izopačene i uvijene. Imao je vezu s nadzornikom zatvora
u Richmondu i s čuvaricom Helen."
"Da, i koknuo ih je i jedno i drugo. Odsjek'o je Heleninu
glavu i ostavio je na nekom polju u šugavoj vreći za
kuglanje. Zemljoradnik koji je pronaš'o taj darak još nije
skroz zdrav. Čuo sam da pije k'o smuk i da neće ništa
zasadit' u tom polju. Čak ni kravama ne da da tamo
pasu."
"Nisam rekla da ne ubija one s kojima ima nekakvu
vezu", odgovorila sam. "Rekla sam samo da ponekad
ipak ima veze."
Zagledala sam se u obližnje otiske bosih stopala. Ona je
nosila cipele broj četrdeset, četrdeset i pol.
"Nadam se da će izliti i odljevak njenih cipela", rekla
sam.
Policajac po imenu Mossberg koristio se štapom za
miješanje boje kako bi vješto razmazao akrilat u svaki
djelić otiska cipele čiji je odljevak pokušavao izraditi.
Ponovno je počelo sniježiti; padale su sitne tvrde
pahuljice koje su štipale obraze.
"Neće izlit' njene", rekao je Marino. "Slikat' će ih i to je to,
budući da ona neće svjedočit' ni na kakvom suđenju ovog
svijeta."
Ja sam bila naviknuta na svjedoke koji ne pričaju nikome
osim meni. "Ipak bih voljela imati odljevak njenih
cipela", rekla sam. "Još je moramo identificirati. A cipele
bi mogle biti od pomoći."
Marino se zaputio do Mossberga i njegovih kolega i
zapodjenuo s njima razgovor. S vremena na vrijeme
pogledavali su u mom smjeru. Wesley je podigao
pogled prema oblacima zastrtom nebu, a snijeg je
padao sve jače i jače.
"Bože," rekao je, "nadam se da će prestati."
Snijeg je padao još žešće dok nas je Frances Penn vozila
prema New York Athletic Clubu na Central Park Southu.
Ništa se više nije dalo učiniti prije izlaska sunca, a ja sam
se pribojavala da će do tada Gaultov ubilački trag biti
prekriven snijegom.
Zapovjednica Penn, zadubljena u misli, vozila nas je
ulicama koje su bile neobično puste za New York. Bilo je
gotovo dva i trideset ujutro. Nitko od uniformiranih
policajaca nije bio s nama. Ja sam sjedila naprijed,
Marino i Wesley otraga.
"Odmah ću vam iskreno reći da ne volim istrage u
kojima postoji više od jedne pravno nadležne
institucije", rekla sam joj.
"To znači da imate puno iskustva s njima, doktorice
Scarpetta. ê voli ih nitko tko je radio na njima."
"To je prava gnjavaža", dobrovoljno se javio Marino, dok
je Wes-lev, tipično za njega, samo slušao.
' "Što možemo očekivati?" upitala sam i premda sam se
trudila nastupiti diplomatski, shvatila je stoje pitam.
"Njujorška će policija službeno raditi na ovom slučaju, ali
zapravo će moji policajci biti oni koji će prekapati, raditi
najduže i obavljati pasji posao. Tako je uvijek kad
dijelimo slučaj koji dobiva mnogo medijske pozornosti."
"Ja sam prvi pos'o dobio u njujorškoj policiji", rekao je
Marino.
Zapovjednica Penn pogledala gaje u retrovizoru.
"Otiš'o sam iz ove septičke jame jer sam sam tako htio",
dodao je s uobičajenom dozom takta.
"Poznajete li još uvijek neke ljude?" upitala je ona.
"Većina momaka s kojima sam ja počeo je sad vjerojatno
il' u invalidskoj, il' su unaprijeđeni, pa su se uprasili jer
vječito sjede za nekakvim stolom."
Pitala sam se razmišlja li Marino o tome da bi njegovi
vršnjaci možda ovo posljednje mogli reći za njega.
Onda se javio Wesley: "Možda bi bilo dobro raspitati se
tko je još tu, Pete. Mislim, od prijatelja."
"Aha. Al' nemoj se previše nadat'." "Ne trebaju nam još i
tu problemi."
"Nema načina da ih skroz izbjegnemo", rekao je Marino.
"Drotovi će se klat' za ovaj slučaj i škrtarit će na onom šta
budu otkrili. Svi žele bit'junaci."
'To si ne možemo priuštiti", nastavio je Wesley bez i
najmanje Promjene u tonu ili visini glasa.
"Ne, ne možemo", složila sam se.
Meni se možete obratiti kad god želite", rekla je
zapovjednica enn- "Učinit ću sve što budem mogla." 'Ako
vam dozvole", rekao je Marino.
1/ metr°-policiji postoje tri različita odjela, a njen je bio
onaj što
e av
i° tehničkom potporom i razvojem. Bila je zadužena
za obra-
Van e
d° i i obučavanje policajaca, te analizu zločina.
Decentralizirani
e
tektivi spadali su pod Terenski odjel, te stoga nisu
odgovarali njoj.
"Ja sam zadužena za kompjutere a, kao što znate, naš
odjel ima jedan od najsofisticiranijih računarskih sustava
u Sjedinjenim Državama. Upravo zbog naše veze s
CAIN-om uspjela sam tako brzo obavijestiti Quantico.
Tako da sam uključena u ovu istragu. Nemojte brinuti",
rekla je zapovjednica Penn smireno.
"Recite mi nešto više o tome kako se CAIN može
iskoristiti u ovom slučaju", ponovno se javio Wesley.
"Onog trenutka kad sam dobila pojedinosti o prirodi
ovog ubojstva, pomislila sam kako tu ima nešto što mi je
poznato. Ubacila sam ono što smo znali u PRANK-ov
terminal i dobili povratnu informaciju. Tako da sam vas
nazvala doslovno u trenutku kad je CAIN zvao mene."
"Vi ste, dakle, čuli za Gaulta?" rekao je Wesley.
"Ne mogu reći da sam blisko upoznata s njegovim
modusom ope-randi."
"Sada jeste", rekao je Wesley.
Zapovjednica Penn zaustavila je auto ispred Athletic
Cluba i otključala vrata.
"Da", rekla je zlovoljno. "Sada jesam."
Prijavili smo se na pustoj recepciji u ljupkom predvorju
prepunom antikviteta i starog drva, pa se Marino zaputio
prema dizalu. Nije nas pričekao, a ja sam znala i zašto.
Želio je nazvati Molly, kojom je još uvijek bio opčinjen
više no što je to nalagao zdrav razum, a što god da smo
Wesley i ja kanili učiniti kasnije bilo je nešto o čemu nije
htio ništa znati.
"Sumnjam da je bar otvoren ovako kasno", rekao mi je
Wesley kad su se zatvorila mjedena vrata iza kojih se,
skriven od naših pogleda, Marino popeo na svoj kat.
"Sigurno nije."
Neko vrijeme smo se ogledavali oko sebe, kao da smo
očekivali da će se, budemo li dovoljno dugo tamo stajali,
netko magično poja' viti s čašama i bocom.
"Hajdemo." Blago je dotaknuo moj lakat, pa smo krenuli
gore.
Na dvanaestom katu otpratio me do moje sobe, što me
činilo ta; ko nervoznom dok sam pokušavala plastičnom
karticom otključati vrata da sam je isprva držala
naopačke. Nakon toga nisam uspje'3 provući
magnetiziranu vrpcu kako treba, pa je sićušno svjetlo fla
mjedenom dršku ostalo crveno.
ij, ja ću", rekao je Wesley.
"Mislim da sam sad uspjela."
"Bismo li mogli popiti čašicu pred spavanje?" upitao je
kad sam otvorila vrata i upalila svjetlo.
"U ovo doba, vjerojatno bi nam više koristila tableta za
spavanje."
"Pa čašica žestokog zapravo i jest tako nešto."
Moja je soba bila nevelika, ali lijepo opremljena.
Spustila sam torbu na krevet dovoljno velik za osobu i
pol.
"Ovdje si član zbog svog oca?" upitala sam.
Wesley i ja nikada ranije nismo bili zajedno u New
Yorku, a mene je smetalo što postoji, eto, još jedna
sitnica o njemu koju nisam znala.
"On je radio u New Yorku. Dakle, da - zato sam član. Dak
sam bio mali često sam dolazio ovamo."
"Mini-bar je ispod televizije", rekla sam. "Treba mi
ključ." "Naravno da ti treba ključ."
Oči su mu zasvijetlile kao da se dobro zabavlja dok je
uzimao mali željezni ključ iz moje ispružene ruke s
nježnošću koja me podsjetila na prošle susrete. Wesley
je imao poseban dodir, i on nije bio nalik nijednom
drugom.
"Da pokušam pronaći i leda?" Skinuo je čep s bočice
Dewar'sa.
"Bez leda i čist bit će sasvim u redu."
"Piješ poput muškarca." Pružio mije moju čašu.
Promatrala sam ga dok je skidao svoj tamni vuneni kaput
i bes-Pnjekorno skrojen sako. Uštirkana bijela košulja
bila mu je izgužvana od aktivnosti ovog dugog dana, a
skinuo je i ramenu futrolu i piš-tolJ, te ih položio na
komodu.
Neobično je biti bez pištolja", rekla sam jer sam i sama
često no-
ii nSVOJUtridesetosmicu in' u situacijama kad su mi živci bili
napeti-
ri' f°Wnm§ High Power. No zakon o nošenju oružja u New
Yorku
jetko je dopuštao iznimke za policajce iz drugih gradova
ili za ljude
Poput mene.
esley sjedne na krevet preko puta onoga na kojem sam
sjedila 'pa srno pijuckali piće i promatrali jedno drugo.
44
"Nismo puno bili zajedno posljednjih nekoliko mjeseci",
rekla sam Klimnuo je glavom.
"Mislim da bismo trebali pokušati razgovarati o tome",
nastavila sam.
"Može." Nije maknuo pogleda s mojih očiju. "Razumijem;
ja moram početi."
"Mogao bih ja, ali možda ti se ne bi dopalo ono što bih
rekao." "Voljela bih čuti što god mi imaš reći."
Rekao je: "Upravo sada razmišljam o tome da je božično
jutro, a ja sam u tvojoj hotelskoj sobi. Connie je kod
kuće i spava sama u našem krevetu i nesretna je jer
nisam tamo. Djeca su nesretna jer nisam tamo."
"A ja bih trebala biti u Miamiju. Majka mi je jako
bolesna", rekla sam.
U tišini se zagledao u daljinu. Voljela sam oštre kutove i
sjene na njegovu licu.
"Lucy je dolje, a ja, kao i obično, nisam. Možeš li si ti
uopće zamisliti koliko sam praznika s obitelji
propustila?"
"Da, mogu si to jako dobro zamisliti", rekao je.
"Zapravo, nisam sigurna da je uopće bilo praznika kada
mi misli nisu bile pomračene nekim užasnim slučajem.
Tako da zapravo i nema veze jesam li s obitelji ili sam
sama."
"Moraš naučiti isključiti takve stvari, Kay." "Naučila sam
to koliko god se najbolje može naučiti."
"Moraš to ostaviti ispred vrata, kao da se radi o
smrdljivoj odjeci s mjesta zločina."
To nisam mogla. Nijedan dan još nije prošao a da me
nešto mje podsjetilo na zločin, a da mi u mislima nije
bljesnula kakva ružna slika. Znala sam vidjeti lice
podbuhlo od ozljeda i smrti, svezano tijelo-Znala sam
vidjeti patnju i uništavanje do nepodnošljivih detalja, J^
od mene ništa nije ostajalo skriveno. Previše sam dobro
poznavao žrtve. Zatvorila bih oči i ugledala otiske bosih
nogu u snijegu. Ug'e dala bih krv žarkocrvenu poput
božičnih ukrasa.
"Bentone, ne želim provesti Božić ovdje", rekla sam uz
notu ou boke depresije.
Osjetila sam kako je sjeo pokraj mene. Privukao me k
sebi, pa
0 neico vrijeme bili tako zagrljeni. Nismo mogli blizu a da
se ne dodirujemo.
"Ovo ne bismo smjeli raditi", rekla sam dok smo to
nastavljali raditi.
"Znam."
"I stvarno je teško razgovarati o tome."
"Znam." Ispružio je ruku prema lampi i ugasio svjetlo.
"Smatram to ironijom", rekla sam. "Kad pomisliš na sve
ono što dijelimo, na sve ono što smo vidjeli. Razgovor
nam ne bi smio biti težak."
"Ti mračniji krajobrazi nemaju nikakve veze s bliskošću",
rekao je.
"Imaju."
"Zašto onda nisi ovako bliska s Marinom? Ili sa svojim
zamjenikom, Fieldingom?"
"Ako dvoje ljudi radi s istim užasima, ne znači da je
sljedeći logičan korak zajednički odlazak u krevet. Ali
mislim da ne bih mogla biti bliska s nekim tko ne
razumije kako sve to utječe na mene."
"Ne znam." Ruke su mu se umirile.
"Pričaš li ti s Connie o tome?" Connie je bila njegova
žena koja nije znala da smo nas dvoje postali ljubavnici
prošle jeseni.
"Ne pričam joj sve." "Koliko zna?"
"O nekim stvarima ne zna ništa." Zastao je. "Zna zapravo
jako malo o mom poslu. Ne želim da zna više." Nisam
odgovorila.
"Ne želim da zna, zato što to loše utječe na nas. Od toga
promijenimo boju, baš kao što, kad su gradovi puni
smoga, moljci promijene boju."
Ja ne želim poprimiti prljavu nijansu našeg staništa.
Odbijam to." "Možeš ti odbijati koliko god hoćeš."
.^liš li da je pošteno to što toliko toga ne govoriš vlastitoj
že-• rekla sam tiho, a bilo mi je vrlo teško razmišljati, jer
mije tijelo rjel na mjestima gdje je rukama prelazio
preko njegova obrisa. ^ Nije pošteno prema njoj i nije
pošteno prema meni." î ti misliš da nemaš izbora."
'-nam da ga nemam. Ona zna da u meni postoje mjesta
do kojih cmože doprijeti."
"I ona to tako želi?"
"Da." Osjetila sam kako je posegnuo za svojim viskijem.
"Jesi li spremna za još jednu turu?"
"Da", rekla sam.
Ustao je, pa sam začula kako je metal kvrcnuo u mraku
kad je slomio pečate na čepovima. Ulio nam je čisti viski
u čaše i ponovno sjeo na krevet.
"Ovo je sve što ima, ukoliko se ne želiš prebaciti na
nešto drugo", rekao je.
"I to mi je previše."
"Ako hoćeš da ti kažem kako je ovo što radimo u redu, to
ne mogu", rekao je. "To ti neću reći."
"Znam da ovo što radimo nije u redu."
Otpila sam gutljaj pića, a kad sam ispružila ruku kako
bih odložila čašu na noćni ormarić ruke su mu se
pomakle. Ponovno smo se poljubili, ovoga puta
strasnije, a zatim nije gubio vrijeme otkopčavajući
gumbe, već je gurnuo ruke ispod i oko svega što im se
našlo na putu. Bili smo kao pomahnitali, kao da nam je
odjeća gorjela pa smo je se morali riješiti.
Kasnije, zavjese su počele svijetliti od jutarnjeg sunca, a
mi smo lebdjeli između strasti i sna, dok nam se u ustima
zadržao okus ustajalog viskija. Sjela sam u krevetu
omotavši se pokrivačem.
"Bentone, pola sedam je."
Zastenjavši, pokrio je oči rukom kao da želi reći kako je
bilo jako bezobrazno od sunca što ga je probudilo.
Legao je na leđa, omotan u plahte, a ja sam se otuširala i
počela se oblačiti. Topla voda mi je razbistrila glavu, a
ovo je bilo prvo božično jutro da je još netko osim mene
ležao u mom krevetu. Osjećala sam se kao da sam nešto
ukrala.
"Ne možeš ti nikuda", rekao je Welsey u polusnu.
Zakopčala sam kaput. "Moram", rekla sam, tužno ga
promatrajući-
"Ali Božić je."
"Čekaju me u mrtvačnici."
"Žao mije što to čujem", promrmljao je u jastuk. "Nisam
znao da se osjećaš tako loše."
47
POGLAVLJE 4
NJUJORŠKI URED GLAVNOG SUDSKOG PATOLOGA NALAZIO se na
Prvoj aveniji, preko puta bolnice po imenu Bellevue,
izrađene u gotičkom stilu od crvene opeke, gdje su se
ranije obavljale obdukcije preminulih u New Yorku. Od
zime potamnjela loza i grafiti na-ruživali su zidove i
ograde od kovana željeza, a na prljavom snijegu ležalo
je nekoliko debelih crnih vreća za smeće čekajući odvoz.
Bo-žićna glazba neprestano je svirala u otrcanom žutom
taksiju koji se uz škripu guma zaustavio u ulici u kojoj
gotovo nikada nije bilo ovako mirno.
"Treba mi račun", rekla sam svom ruskom vozaču koji mi
je u proteklih desetak minuta objašnjavao zašto ovaj
svijet ne valja.
"Na koliko?"
"Osam." Bila sam velikodušna. Ipak je bilo božično jutro.
Klimnuo je glavom i stao črčkati račun, a ja sam
promatrala muškarca na pločniku, u blizini ograde
Bellevuea, kako me gleda. Neob-njan, duge, raščupane
kose, bio je odjeven u tamnoplavu traper jaknu s
podstavom od umjetnog krzna i umrljane vojničke hlače
čiji su rubovi nogavica bili zataknuti u sare pohabanih
kaubojskih čizama. K-ad sam izašla iz taksija stao je
pjevati i svirati nevidljivu gitaru.
Zvončići, zvončići, zvone din-don; iiiiii ostaju u sjećanju
kad odešuGalveston.Heeej!"
Imate obožavatelja", rekao mi je vozač kojeg je sve to
zabavlja-' Pružajući mi račun kroz otvoren prozor.
Odvezao se u oblaku ispušnog dima. Nigdje u blizini
nije bilo ni-
n
°g drugog prolaznika ni automobila, a ona grozna
serenada
stajala je sve glasnijom. A onda se moj pameti lišen
obožavatelj
Jurio prema meni. Bila sam zaprepaštena kad je počeo
urlati:
48_____________Patricia D. Cornivell____________
"Galveston!" kao da mi je to ime ili kao da me za nešto
optužuje Sklonila sam se u predvorje ureda glavnog
sudskog patologa.
"Netko me prati", rekla sam čuvarici koja, sjedeći za
svojim sto. lom apsolutno nije pokazivala nikakvo
božično raspoloženje.
Glazbenik poremećena uma pritisnuo je lice na ulazna
vrata i buljio unutra spljoštena nosa i izblijedjelih
obraza. Razjapio je usta op. sceno prevlačeći jezik preko
stakla i pomičući zdjelicu naprijed-na-zad kao da je u
seksualnom odnosu sa zgradom. Čuvarica, krupna žena
s kosom ispletenom u sitne pletenice, odlučnim se
korakom zaputi prema vratima i udari šakom po njima.
"Benny, dosta je bilo", glasno ga prekori. "Da si ovog
časa prestao, Benny." Još jače udari o staklo. "Nemoj da ti
dođem van."
Benny se odmakne od stakla. Odjednom se pretvorio u
Nureveva i stao izvoditi piruete na pustoj ulici.
"Ja sam doktorica Kay Scarpetta", rekla sam čuvarici.
"Doktor Horowitz me očekuje."
"Nema šanse da vas šef očekuje. Pa Božić je." Odmjerila
me svojim tamnim očima koje su vidjele svakakve užase.
"Doktor Pinto je dežuran. Sad, mogu nazvati njega, ako
želite." Zaputila se nazad na svoje mjesto.
"I te kako sam svjesna toga daje Božić," krenula sam za
njom, "ali doktor Horowitz bi me svejedno trebao čekati
ovdje." Izvadila sam novčanik i pokazala joj svoju
zlatnožutu značku glavnog sudskog patologa.
Nije ju se dojmila. "Već ste bili ovdje?" "Mnogo puta."
"Hmm. No, ja danas šefa nisam vidjela. Ali to ne mora
značiti da nije ušao kroz kolni ulaz a da mi se nije javio.
Ponekad su tu pola dana, a da ja ne znam. Hmm. Tako je
to, nitko se ne udostoji javiti mi se-
Posegnula je za telefonom. "Hmm. Ne, ne. Ja, kao, ne
moram znati te stvari." Okrenula je broj. "Ja ne moram
znati ništa. Ne Ja' Doktore Horowitz? Bonita ovdje, iz
osiguranja. Tu mi je doktor^3 Scarlett." Zastala je. "Ne
znam."
Pogledala me. "Kako se to piše?" "S-c-a-r-p-e-t-t-a",
rekla sam strpljivo.
Svejedno to nije uspjela prenijeti kako treba, ali bila je
dovoljno hl>u "Da, gospodine, naravno da hoću."
Spustila je slušalicu i objavila: "Izvolite sjesti tamo
prijeko."
Sag i većina namještaja u čekaonici bili su sive boje, na
crnim stolovima bili su posloženi časopisi, a na sredini
prostorije stajalo je skromno umjetno božično drvce. U
mramornom zidu bilo je uklesano- Taceant Colloquia
Effugiat Risus Hic Locus Est Ubi Mors Gaudet Succurrere
Vitae, što je značilo da čovjek neće naći razgovor i smijeh
ovdje gdje smrt uživa pomagati živima. Preko puta
mene, na kauču, sjedio je neki par azijskog podrijetla,
čvrsto se držeći za ruke. Nisu razgovarali, niti su dizali
glave. Božić će za njih zauvijek ostati uvijen u bol.
Pitala sam se zašto su ovdje i koga li su izgubili, sjetivši
se svega onoga što sam već znala. Željela sam im nekako
ponuditi utjehu, ali taj dar mi izgleda nije bio suđen.
Nakon svih ovih godina, najbolje od svega što sam
mogla reći ožalošćenima bilo je da je smrt nastupila brzo
i da njihovo voljeno biće nije patilo. U većini slučajeva,
kad sam izgovarala te riječi one nisu bile u potpunosti
istinite, jer - čime čovjek može izmjeriti mentalnu grozu
žene koja je natjerana svući se u napuštenom parku,
noću, na onakvoj cičoj zimi? Kako itko od nas može
zamisliti stoje osjećala kad ju je Gault otjerao prema
onoj ledom okovanoj fontani i otkočio pištolj?
To što ju je natjerao da se skine bio je detalj koji nas je
podsjetio na bezgranične dubine njegove okrutnosti i na
njegov nezasitni apetit za igricama. Njezina nagost nije
bila neophodna. Nije joj morao jasno dati do znanja da
će umrijeti, sama, na Božić, a da nitko ne sazna njeno
ime. Mogao ju je jednostavno ustrijeliti i svršiti s time.
Mogao je izvući svoj Glock i uhvatiti je nespremnu.
Prokletnik.
. Gospodin i gospođa Li?" Sjedokosa žena zastala je
ispred azi-jatskogpara.
"Da."
Sada ću vas primiti ako ste spremni." Da> da", rekao je
muškarac, a žena je počela plakati.
uvela ih je u smjeru prostorije za identifikaciju gdje će
tijelo ne-
^ g od njihovih bližnjih biti dopremljeno iz mrtvačnice
posebnim
Or
n. Mnogo ljudi ne može prihvatiti smrt ako je najprije
ne vide
1
ili ne dodirnu, no usprkos mnogim identifikacijama koje
sam ugovorila i vidjela svih ovih godina, zaista nisam
mogla zamisliti da bih ja sama mogla proći kroz takav
jedan ritual. Mislila sam da ne bih mogla podnijeti taj
posljednji pogled kroz staklo. Osjećajući prve naznake
glavobolje zatvorila sam oči i stala masirati sljepoočnice.
Dugo sam tako sjedila, sve dok nisam osjetila prisutnost
neke druge osobe.
"Doktorica Scarpetta?" Tajnica doktora Horovvitza
stajala je nada mnom zabrinuta izraza lica. "Je li sve u
redu?"
"Emily", rekla sam iznenađeno. "Da, sve je u redu, osim
što nisam očekivala da ću vas danas ovdje sresti." Ustala
sam.
"Da vam donesem malo Tvlenola8?"
"Jako ste ljubazni, ali hvala, dobro sam", rekla sam.
"Ni ja nisam očekivala da ću sresti vas, znate. Ali situacija
u ovom trenutku nije baš sasvim normalna. Čudim se da
ste uspjeli doći ovamo a da vas ne salijeću novinari."
"Nisam vidjela nijednog novinara", rekla sam.
"Sinoć ih je bilo posvuda. Pretpostavljam da ste vidjeli
jutarnji Ti-mesV
"Bojim se da nisam imala prilike", rekla sam s
nelagodom. Pitala sam se je li Wesley još u krevetu.
"Vlada potpun kaos", rekla je Emily, mlada žena duge
tamne kose koja je uvijek bila tako skromno i
jednostavno odjevena da je izgledala kao daje došla iz
nekog drugog doba. "Čak je i gradonačelnik nazvao.
Ovo nije vrsta reklame kakvu grad želi ili treba. Još uvi-
jek ne mogu vjerovati daje taj novinar samo nabasao na
tijelo."
Oštro sam je pogledala u hodu. "Novinar?"
"Pa, zapravo se radi o korektoru ili nečem sličnom koji
radi za Times -jedan od onih manijaka koji trče svako
jutro bez obzira na vrijeme. I tako se jučer ujutro našao u
parku, pa je skrenuo na Cherry Hill. Bilo je jako hladno,
sve puno snijega i pusto. Približio se vodoskoku i
nabasao na tu jadnu ženu. Ne treba ni reći da je opis u
jutarnjim novinama vrlo detaljan i da su ljudi nasmrt
prestrašeni."
8
Analgetik i antipiretik.
Prošli smo kroz nekoliko vrata, a zatim je Emily gurnula
glavu u ured svog šefa kako bi nas oprezno najavila, da
ga ne bismo iznenadili. Doktor Horowitz nije baš bio u
cvijetu mladosti i sve je teže čuo. Ured mu je bio
ispunjen laganim mirisima mnogih biljaka u cvatu, jer je
čovjek obožavao orhideje, afričke ljubičice i gardenije, i
one su više nego uspijevale zahvaljujući njegovoj njezi.
"Dobro jutro, Kay." Ustao je od svog radnog stola. "Jeste
li poveli nekog sa sobom?"
"Naći ćemo se s kapetanom Marinom."
"Emily će se pobrinuti da ga netko uvede. Osim ako ne
biste radije pričekali."
Znala sam da Horowitz ne želi čekati. Nije bilo vremena.
Bio je nadležan za najveći ured sudske patologije u
zemlji na čijim se čeličnim stolovima obavljalo osam
tisuća obdukcija godišnje. Osam tisuća - stanovništvo
omanjeg gradića. Četvrtina njih bili su žrtvama
ubojstava, a mnogi nikada neće dobiti ime. New York je
imao takav problem s identifikacijama mrtvih da je
detektivski odjel njujorške policije imao Ured za nestale
osobe u Horowitzovoj zgradi.
Doktor podigne slušalicu i stane razgovarati s nekim
koga nije oslovio imenom.
"Ovdje je doktorica Scarpetta. Silazimo", rekao je.
"Ja ću pronaći kapetana Marina", rekla je Emily.
"Njegovo mi se ime čini poznatim."
"Mi već godinama radimo zajedno", rekla sam joj. "A
osim toga °n pomaže FBI-evoj Jedinici za podršku u
istrazi u Ouanticu od kad je osnovana."
Mislila sam da se to zove Jedinica za biheviorističke
znanosti, kao u filmovima."
FBI joj je promijenio ime, ali namjena je ostala ista",
rekla sam
isleći na malu grupu agenata koji su postali poznati po
svojoj izra-
1
profila zločinaca i po svom lovu na ubojice i počinitelje
nasilnih
ualnih zl°čina. Kad sam nedavno postala savjetodavni
forenzič-
Patolog te jedinice, nisam vjerovala da ima mnogo toga
što još ni-
sai
* vidjela. Bila sam u krivu.
unčana je svjetlost ispunjavala prozore Horowitzova
ureda i od-avala se na staklenim policama ispunjenima
cvijećem i minijatur-
nim drvcima. Znala sam da u kupaonici, u vlažnoj tami,
na policama oko umivaonika i kade rastu orhideje i da
kod kuće doktor Horowit2 ima staklenik. Prvi put kad
sam ga srela podsjetio me na Lincolna Obojica su imala
suhonjava, dobroćudna lica pomračena ratom koji je
razdirao društvo. Nosili su na svojim leđima tragediju
kao da su za to odabrani i imali velike, strpljive ruke.
Spustili smo se u prostoriju koju su zaposleni u
njujorškom uredu nazivali svojom pogrebnom sobom, a
radilo se o neobično otmjenom nazivu za mrtvačnicu
smještenu u jednom od američkih gradova najviše
zahvaćenom nasilnim kriminalom. Zrak koji je pritjecao
iz natkrivenog kolnog prilaza bio je vrlo hladan i
zaudarao je na us-tajao dim cigareta i na smrt. Natpisi
obješeni na tirkiznim zidovima molili su ljude da ne
bacaju krvave plahte, mrtvačke pokrove, krpe i posude
u kontejnere za smeće.
U mrtvačnici su bile obavezne navlake za cipele, bilo je
zabranjeno jesti, a na mnogim vratima nalazili su se
crveni znakovi upozorenja na biološku opasnost.
Horowitz mi je objasnio da će jedan od njegovih trideset
zamjenika obaviti obdukciju nad nepoznatom ženom za
koju smo vjerovali da je Gaultova posljednja žrtva.
Skrenuli smo u garderobu gdje nas je čekao doktor
Lewis Rader, odjeven u zeleno kirurško odijelo. Upravo
si je pričvršćivao torbicu s baterijama na pojas.
"Doktorice Scarpetta," rekao je Horowitz, "poznajete li
doktora Radera?"
"Znamo se čitavu vječnost", rekao je Rader uz osmijeh.
"Da, poznajemo se", rekla sam toplo. "Ali posljednji smo
se put vidjeli, vjerujem, u San Antoniju."
"Isuse. Zar je već toliko prošlo?"
Bilo je to na skupu Američke akademije forenzičnih
znanosti, večeri koja se održavala jednom godišnje i
gdje su se ljudi poput nas skupljali noseći svoje vlastite
slajdove, pokazivali ih jedni drugima' pričali o njima.
Rader je bio prikazao slučaj neobične smrti od udarca
groma koja je zadesila jednu mladu ženu. Budući da joj
je odjecd bila strgnuta, a glava ozlijeđena pri udarcu o
beton, u ured sudskog patologa zaprimljena je kao žrtva
seksualnog napada. Policija je b1' la uvjerena da se radi
o tome, sve dok im Rader nije pokazao da }L
nča na ženinu remenu namagnetizirana i da postoji mala
opeklina na jednom tabanu.
Sjetila sam se da mi je nakon svoje prezentacije Rader
natočio "•sti Jack Daniel's u papirnatu čašu, pa smo se nas
dvoje prisjećali starih dana kad je forenzičnih patologa
bilo tek nekolicina, a ja sam bila jedina žena. Rader se
približavao šezdesetoj i bio je vrlo cijenjen u stručnim
krugovima. No, nije bio rođen za šefa. Nije volio ratovati
s administracijom i političarima.
Iz°ledali smo kao da se spremamo zakoračiti u svemir
dok smo stavljali spremnike zraka, zaštitne maske i
kukuljice. AIDS je bio nešto o čemu je trebalo brinuti
ukoliko se čovjek ubode iglom ili se poreze dok radi na
zaraženom tijelu, no veću su prijetnju predstavljale
zaraze koje se prenose zrakom, poput tuberkuloze,
hepatitisa ili meningitisa. Čovjek je danas morao nositi
dva para rukavica, disati pročišćeni zrak i prekriti se
kirurškim odijelima i ogrtačima za jednokratnu
upotrebu. Neki sudski patolozi, poput Radera, nosili su
rukavice pletene od tankih niti nehrđajućeg čelika, koje
su podsjećale na stare viteške oklope.
Baš sam navlačila kapuljaču na glavu kad je O'Donnell,
detektiv kojeg sam bila upoznala večer ranije, ušao u
prostoriju s Marinom, koji se doimao razdražljivim i
mamurnim. Navukli su kirurške maske i rukavice, a da
se nismo gledali u oči ili razgovarali. Naša se bezimena
žrtva nalazila u ladici broj 121, pa su, kad smo svi mi
izašli iz garderobe, asistenti podigli tijelo i položili ga na
kolica. Mrtva je žena bila naga i izgledala je jadno na
tom hladnom, čeličnom pladnju.
Predjeli na kojima je koža bila izrezana, rame i
unutrašnji dio bedara, zjapili su potamnjelom krvlju.
Koža joj je bila žarkoružičasta od mrtvačkih mrlja
karakterističnih za smrznuta tijela ili za ljude ko-J1 su
umrli od izloženosti hladnoći. Rana od metka na desnoj
sljepoočnici ukazivala je na veliki kalibar, a već sam na
prvi pogled uo-Cl a jasno vidljiv otisak cijevi, utisnut u
njenu kožu na mjestu gdje joj Je Gault pritisnuo pištolj uz
glavu i potegnuo okidač.
Muškarci u kirurškim odijelima odgurali su je u
prostoriju za rend-
& n> gdje je svatko od nas svom oklopu pridodao još i
par plastičnih
c
ala s narančastim staklima. Rader je pripremio izvor
svjetlosne
r
gije zvan Luma-Lite, koji je zapravo predstavljao samo
običnu
kutiju s poboljšanim plavim optičkim kabelom. Bio je to
još je-
dan par očiju koje su mogle vidjeti ono što naše nisu bile
u stanju slaba bijela svjetlost koja je pretvarala otiske
prstiju u fluorescentne mrlje i od koje su vlasi, vlakna i
mrlje od narkotika i sperme svijetlile poput plamena.
"Neka netko ugasi svjetla", rekao je Rader.
U mraku, stao je prelaziti Luma-Liteom preko tijela, a
mnogobrojna vlakna zasvijetlila su poput užarene žice
minijaturna promjera. Pincetom, Rader sakupi dokazni
materijal sa stidnih dlaka, stopala, ruku i kratko
podšišana vlasišta. Male žute mrlje zazarile su se poput
sunčanih zraka kad je snopom svjetlosti prešao preko
jagodica na njenoj desnoj ruci.
"Ovdje ima nekakvu kemikaliju", reče Rader. "Ponekad
tako zna zasvijetliti sjemena tekućina." "Mislim da to nije
to."
"Moglo bi se raditi o nekoj od droga što cirkuliraju na
ulici", ponudila sam svoje mišljenje.
"Hajdemo uzeti bris", rekao je Rader. "Gdje je
hidrokloridna kiselina?"
"Stiže."
Sakupili smo dokazni materijal, pa je Rader krenuo
dalje. Malo bijelo svjetlo prelazilo je preko oblina
ženskoga tijela, sve do tamnih udubljenih dijelova gdje
je koža bila odstranjena, preko zaravni njena trbuha i
blagih brežuljaka grudi. Doslovno nikakav dokazni ma-
terijal nije se zadržao na njenim ozljedama. To je
potvrdilo našu teoriju da ju je Gault ubio i izmasakrirao
na mjestu na kojem je pronađena, jer da je nakon
napada premještena, na svježu bi se krv zacijelo uhvatila
razna vlakna i mrvice. Naprotiv, rane su bili najčišći
dijelovi njena tijela.
Radili smo u mraku više od sat vremena, tako da sam je
upoznavala centimetar po centimetar. Koža joj je bila
svijetla i činilo se kao da nije vidjela sunca. Imala je
slabe mišiće, bila je mršava i visoka metar sedamdeset
tri. Lijevo joj je uho bilo probušeno tri puta, desno dva, a
nosila je naušnice nalik medicinkama i alkice, sve u
zlatu-Imala je svijetlosmeđu kosu i plave oči, te crte lica
koje ne bi bile tako bezizražajne da joj glava nije bila
obrijana i da nije bila mrtva. Nokti joj nisu bili nalakirani
i bili su izgrizeni do mesa.
________SA SIROTINJSKOGA GROBLJA_________55
Jedine naznake starih ozljeda bili su joj ožiljci na čelu i
glavi, na liievoj tjemenoj kosti. Ožiljci su bili pravocrtni,
dužine četiri do pet centimetara. Jedini vidljivi ostatak
pucnja na rukama bio je trag iz-bacivača čahure na njenu
desnom dlanu, između palca i kažiprsta, što me navelo
da vjerujem kako se ta ruka nalazila u obrambenom
položaju u trenutku kad je pištolj opalio. Taj bi trag
posve isključio mogućnost samoubojstva, čak i da je
ostatak dokaznog materijala ukazivao na to, što,
naravno, nije bio slučaj.
"Pretpostavljam da ne znamo koja joj je bila dominantna
ruka", začula sam Horowitzov glas iz mraka, odnekud iza
mene.
"Desna joj je nadlaktica malo razvijenija od lijeve",
primijetila sam.
"Dakle, dešnjakinja, prema mom mišljenju. Nije se
hranila bogzna kako, niti je pazila na higijenu", rekao je
Horowitz.
"Poput beskućnika, prostitutke. To bih ja rekao", javio se
O'Donnell.
"E, ja ne znam nijednu kurvu koja bi si obrijala glavu", iz
mraka s druge strane stola došao je opori Marinov glas.
"Ovisi o tome koga je pokušavala privući", rekao je
O'Donnell. "Policajac u civilu koji ju je primijetio u
podzemnoj željeznici isprva je mislio da se radi o
muškarcu."
"To je bilo dok je bila s Gaultom", rekao je Marino. "Dok
je bila s tipom za kojeg mislite da je Gault."
"Ništa ja ne mislim", rekao je Marino. "S njim je bila.
Skoro da mogu namirisat' kurvina sina, k'o da ostavlja
smrad gdje god se kreće."
"Ja mislim da vi to mirišete nju", rekao je O'Donnell.
"Pomaknite malo dolje, evo tu. Izvrsno, hvala." Rader je
sakupio J°s pokoje vlakno dok su bestjelesni glasovi
nastavljali razgovarati u mraku gustom poput baršuna.
Napokon sam priznala: "Sve mi je ovo vrlo neobično.
Ovoliku i
°»činu mikroskopskog dokaznog materijala uglavnom
povezujem j
/jelima koja su bila umotana u prljavu deku ili su
prevožena u pr- j "jažniku automobila."
■ Očito je da se u posljednje vrijeme nije prala, a i
zima je", rekao *\ader pomičući optički kabel,
osvjetljavajući izblijedjeli ožiljak iz
56
Patricia D. Cornuoell
djetinjstva nastao cijepljenjem protiv velikih boginja.
"Možda je već danima nosila istu odjeću, a ako je
putovala podzemnom željeznicom ili autobusom mogla
je sakupiti puno mrvica i vlakana."
Sve ovo u cjelini je davalo sliku uboge žene koju, koliko
smo znali, nitko nije prijavio kao nestalu budući da nije
imala doma; nije imala nikoga tko bi znao daje nema niti
mario za to. Bila je to tragično tipična slika skitnice,
pretpostavili smo, sve dok je nismo polegli na stol broj
šest u odjelu za obdukcije, gdje je forenzični zubar, dok-
tor Graham, čekao da joj uzme otisak zuba.
Bio je to mlad čovjek širokih ramena uvijek ponešto
rastresen, što sam povezivala sa svim profesorima na
medicinskom fakultetu. Kad je radio sa živim
pacijentima, bilo je to kao oralni kirurg na Sta-ten
Islandu. No danas je bio njegov red da se pozabavi
onima koji su se žalili u mrtvoj tišini, a radio je to za
naknadu koja vjerojatno ne bi dostajala ni za taksi i topli
obrok. Mrtvačka je ukočenost već bila nastupila, pa
mrtva žena, poput tvrdoglava djeteta koje mrzi zubare,
nije htjela surađivati. Napokon joj je uz pomoć tanke
turpije uspio rastaviti vilice.
"Dakle, sretan Božić", rekao je primičući jarko svjetlo
njenim ustima. "Usta su joj prepuna zlata."
"Jako neobično", rekao je Horowitz, poput matematičara
koji promišlja kakav problem.
"Ovo su zlatni ispuni." Graham stane pokazivati zlatna
punjenja uz crtu desni na oba prednja zuba. "Ima ih tu i
tu i tu." Svaki put iznova pokaže prstom. "Sve skupa -
šest. Ovo je baš jako rijetko. Zapravo, to još nikada
nisam vidio. Barem ne u mrtvačnici."
"Kakvi su to, k vragu, ispuni?" upita Marino.
"Muka Isusova, eto takvi", reče Graham. "Jedno jako
teško, neprivlačno punjenje zuba."
"Mislim da se nekada davno to trebalo znati za prolaz na
zubarskom ispitu", rekla sam.
"Tako je." Graham je nastavio s radom. "Studenti su ga
mrzili-"
Nastavio nam je objašnjavati kako za takvo punjenje
zubar mora nagurati u zub kuglice zlata, a i najmanja
kapljica vlage uzrokuje ispadanje ispuna. Iako su takva
punjenja jako kvalitetna, za njih treba mnogo rada,
bolna su i skupa.
"Usto," dodao je, "malo ljudi želi da im se zlato vidi,
pogotovo ne na prednjoj strani sjekutića."
Nastavio je unositi u karton i razne druge popravke i
vađenja zuba pravilne i nepravilne oblike koji su ovoj
ženi davali identitet. Imala je blago nepravilan zagriz, a
rubovi prednjih zuba bili su joj u obliku lukova, što je
moglo značiti da su istrošeni od grizenja lule, budući
daje bio obaviješten kako je žena viđena s lulom.
"Ako je bila kronični pušač, ne biste li očekivali da će na
zubima imati mrlje od duhana?" rekla sam, s obzirom na
to da nisam vidjela takvih tragova.
"Moguće. Ali pogledajte kako joj je propala caklina - a i
ovi izdubljeni dijelovi pri desnima koje je trebalo
ispuniti zlatom." Pokazao nam je. "Najveći dio štete
nanesene njenim zubima slaže se s op-sesivnim
pretjeranim ribanjem četkicom."
"Šta znači ako je ribala zube do pakla i natrag deset puta
dnevno, naravno da neće imat' mrlje od duhana", rekao
je Marino.
"Pretjerano ribanje zuba nekako se ne slaže s niskom
razinom njene higijene", primijetila sam. "Zapravo,
njena su usta u proturječnosti sa svim ostalim što znamo
o njoj."
"Možete li odrediti kad su ti zubi popravljani?" upitao je
Rader.
"Baš i ne", reče Graham i dalje kuckajući po zubima. "Ali
svi su napravljeni kvalitetno. Rekao bih da je vjerojatno
sve radio jedan te isti zubar, a gotovo jedino područje
gdje se zlatni ispuni još uvijek rade jest zapadna obala."
f
"Pitam se kako to možete znati?" obratio mu se detektiv
O'Don-nell.
Ovakve popravke zuba možete dobiti tamo gdje još
uvijek ima 2ubara koji ih rade. Ja ih ne radim. Osobno ne
poznajem nikoga tko . rac'1- Ali postoji organizacija pod
nazivom Američka akademija ouaca zlatnih ispuna koja
broji nekoliko stotina članova - zubara v J1 Se Ponose time
što još uvijek izvode baš takve popravke. A naj-lse ih ima
u državi Washington."
âšto bi netko uopće želio takav popravak?" upitao je
O'Don-
< dugo traje." Graham podigne pogled prema njemu.
"Ima ; brine što im se stavlja u usta. Kemikalije u
dvokompo-
58_____________Patricia D. Cornivell___________
nentnim bijelim ispunima navodno mogu oštetiti živce.
Nadalje, na njima ostaju mrlje i brže se troše. Neki ljudi
vjeruju da srebro uzro kuje sve: od poremećaja rada
endokrinih žlijezda, do gubitka kose"
Zatim je progovorio Marino: "Osim toga - nekim se
facama jednostavno sviđa kako zlato izgleda."
"Točno", složio se Graham. "Možda naša žrtva spada u tu
kategoriju."
Ja, međutim, nisam bila tog mišljenja. Ova me se žena
nije dojmila kao netko kome je stalo do vlastitog izgleda.
Sumnjala sam daje obrijala glavu kako bi objavila neku
svoju poruku društvu, ili zato što je mislila da će tako
izgledati moderno. Kad smo je počeli pregledavati
iznutra razumjela sam više, premda je veo tajne koji ju je
obavijao postao još neprozirniji.
Bila je podvrgnuta histerektomiji kojom joj je vaginalno
izvađena maternica ostavljajući jajnike nedirnutima i
imala je ravna stopala. Također je imala stari
intracerebralni hematom u čeonom režnju mozga
nanesen udarcem od kojeg joj je lubanja bila pukla
ispod ožiljaka koje smo otkrili na koži.
"Bila je žrtvom nekakvog napada, možda i prije mnogo
godina", rekla sam. "A ova je ozljeda one vrste koju
povezujemo s promjenom osobnosti." Pomislila sam
kako je lutala svijetom i kako nikome nije nedostajala.
"Vjerojatno se udaljila od obitelji i bolovala od
padavice."
Horowitz se okrene Raderu. "Pokušaj pogurati
toksikološke nalaze. Hajdemo vidjeti je li pozitivna na
difenil hidantoin9."
9
Antikonvulsant, poznat i kao phenytoin, medikament
kojim se kontroliraju epilepti* ^ padi i grčevi; kod
mlađih pacijenata, po početku terapije dolazi do
osjetljivosti, otjecanja i k^ nja desni. Prcporuča se
pažljivo pranje zuba.
POGLAVLJE 5
TOG SE DANA VIŠE NIŠTA NIJE MOGLO UČINITI, MISLI ČITAVOGA
grada bile su usredotočene na Božić, pa su laboratoriji
kao i većina ureda bili zatvoreni. Marino i ja prošli smo
nekoliko ulica hodajući prema Central Parku prije no što
smo se zaustavili u jednom grčkom restorančiću gdje
sam samo popila kavu jer nisam mogla jesti. Zatim smo
pronašli taksi.
Wesley nije bio u svojoj sobi. Ja sam se vratila u svoju i
dugo stajala pred prozorom promatrajući mračne,
isprepletene grane drveća i crne stijene što su
provirivale iz snježnog prekrivača parka. Nebo je bilo
sivo i teško. Nisam mogla vidjeti klizalište, ni vodoskok
pokraj kojeg je pronađena ubijena žena. Iako nisam bila
na mjestu zločina dok se tamo još nalazilo njeno tijelo,
dobro sam proučila fotografije. Ono što je Gault učinio
bilo je užasno i pitala sam se gdje je sada.
Nisam mogla ni nabrojiti sve nasilno ubijene žrtve koje
sam obradila od kada sam se počela baviti ovim poslom,
a mnoge sam od tih zločina razumjela bolje nego što sam
to davala naslutiti na klupi za svjedoke. Nije bilo teško
shvatiti da ljudi mogu biti tako gnjevni, drogirani,
uplašeni ili ludi da ubiju. Čak i psihopati imaju neku svo-
ju vlastitu iskrivljenu logiku. Ali činilo se da Temple
Brooks Gaulta Jednostavno nije moguće niti opisati, a
kamoli shvatiti.
"rvi se put sukobio sa sustavom krivičnog prava prije
manje od "et godina dok je ispijao votku u jednom baru u
Abingdonu, u drža-lrginiji. Neki pijani vozač kamiona,
koji nije volio feminizirane uskarce, stao je maltretirati
Gaulta, koji je nosilac crnog pojasa u teu. Bez riječi,
Gault se nasmiješio svojim neobičnim smiješ-• Ustao je,
zavrtio se i udario čovjeka nogom u glavu. Za obližnja
s
^°ni slučajno je sjedilo šest virginijskih čuvara zakona
na
koji Ga i dužnosti, pa je to vjerojatno jedinim
razlogom što je t uhvaćen i optužen za ubojstvo iz nehaja.
Njegov je boravak u državnoj kaznionici Virginije bio
kratak i bizaran. Postao je mezimac korumpiranog
nadzornika zatvora koji je falsificirao Gaultov identitet
pomogavši mu tako pri bijegu. Gault je bio na slobodi
vrlo kratko vrijeme prije no što se namjerio na dječaka
po imenu Eddie Heath i ubio ga na način vrlo sličan
onome na koji je izmasakrirao ženu u Central Parku.
Zatim je nastavio sa serijom ubojstava: ubio je moju
nadglednicu mrtvačnice, nadzornika zatvora i zatvorsku
čuvaricu po imenu Helen. U to je doba Gault imao
trideset i jednu godinu.
Pahuljice snijega počele su lepršati pred mojim
prozorom, a u daljini su se doimale poput magle koja
obavija drveće. Zrakom su odjekivali odjeci kopita koji
su udarali o asfalt dok je ispod mog prozora prolazila
kočija s dvoje putnika umotanih u karirane pokrivače.
Bijela je kobila bila stara i ne baš posve sigurna na
nogama, a kad bi se poskliznula kočijaš bi je divljački
udario. Ostali konji promatrali su to s tugaljivim
olakšanjem, pognutih glava, dlake na kojoj se odražavao
nemar vlasnika. Osjetila sam kako mi se bijes penje u
grlo poput žuči. Srce mi je snažno lupalo. Iznenada sam
se okrenula kad je netko zakucao na vrata.
"Tko je?" upitala sam gnjevno.
Nakon stanke oglasio se Wesley: "Kay?"
Pustila sam ga unutra. Njegova kapica za bejzbol i
ramena na jakni bili su mokri od snijega. Skinuo je
kožne rukavice i gurnuo ih u džepove, a zatim je svukao
i jaknu ne skidajući pogleda s mene.
"Što je?" upitao je.
"Sad ću ti točno reći što je." Glas mi je podrhtavao. "Dođi
ovamo i pogledaj." Zgrabila sam ga za ruku i povukla
prema prozoru. "Samo pogledaj! Misliš da ovi jadni,
siroti konji ikada dobiju slobodan dan? Misliš da se za
njih netko brine kako treba? Misliš da ih itk° četka ili
pravilno potkiva? Znaš li što im se događa ako se
spotaknu - kad je sklisko i kad su stari k'o vrag i kad
skoro padnu?"
"Kay..."
"Samo ih još jače tuku." "Kay..."
"I zašto onda ne poduzmeš nešto u vezi s tim?" nastavila
sal bjesnjeti.
"Što bi htjela da učinim?"
"Samo učini nešto. Svijet je pun ljudi koji ne čine ništa, a
meni je
toga već dosta i previše."
"Bi li voljela da pošaljem žalbu Društvu za zaštitu
životinja?" upitao je.
"Da, bih", rekla sam. "I ja ću to učiniti."
"Misliš da bi bilo u redu ako to učinimo sutra, budući da
ne vjerujem kako je danas išta otvoreno?"
I dalje sam gledala kroz prozor, kad je kočijaš ponovno
udario konja. "E, sad je dosta", prasnula sam.
"Kamo ideš?" Slijedio me kad sam izašla iz sobe. Požurio
je za mnom dok sam se približavala dizalu. Projurila sam
predvorjem i izašla kroz glavni ulaz hotela bez kaputa.
Sada je snijeg već jako padao i na zaleđenoj se ulici
napravio gladak bijeli prekrivač. Predmet mog gnjeva
bio je starac sa šeširom na glavi koji je sjedio pogrbljen
na kočijaškom sjedalu. Malo se uspravio kad je ugledao
kako mu se približava ova sredovječna žena, a za njom i
visoki muškarac.
'"Oćete finu vožnju u kočija?" upitao je s teškim
naglaskom.
Kobila je istegla vrat prema meni i povila uši kao da zna
što slijedi. Bila je sama kost i koža, kopita su joj bila
obrasla, a oči mutne i obrubljene ružičastim.
"Kako se zove vaš konj?" upitala sam.
"Snjeguljica." Izgledao je jednako jadno kao i njegova
bijedna kobila kad je počeo recitirati cijene vožnji.
Ne zanimaju me vaše vožnje", rekla sam dok me on
umorno Promatrao sa svog mjesta.
Slegnuo je ramenima. "Dobro, koliko dugo želite
vožnja?"
Ne znam", rekla sam kratko. "Koliko se dugo moram
voziti pri-•e no št0 ponovno počnete tući Snjeguljicu? I
recite mi, prebijete li Jeza Božić jače ili slabije?"
as
am dobar prema moj konj", rekao je glupo.
m lste nego ste okrutni prema njemu, kao vjerojatno i
prema sve-drugom što ima dušu", rekla sam.
Im
am posla", rekao je suzivši <
IOC1.
62
Patricia D. Corntvell
"Ja sam liječnica i da znate da ću vas prijaviti", rekla sam
dok n\i je grlo bivalo sve uže i uže.
"Molim?" nasmijao se. "Vi doktor za konj?"
Približila sam se vozačevu odjeljku sve dok nisam bila
samo nekoliko centimetara udaljena od njegovih dekom
pokrivenih nogu "Ošinete li samo još jednom ovu kobilu,
vidjet ću vas", rekla sam s onom željeznom mirnoćom
koju čuvam za ljude koje mrzim. "A vidjet će vas i ovaj
čovjek iza mene. Ravno s onog prozora tamo gore..."
pokazala sam mu prstom. "I jednog dana ćete se
probuditi; ustanoviti da sam kupila vašu tvrtku i otpustila
vas."
"Vi ne kupiti tvrtka." Znatiželjno je bacio pogled prema
njujor-škom Athletic Clubu.
"Vi ne razumijete stvarnost", rekla sam.
Na to je zabio bradu u ovratnik i ignorirao me.
Šutjela sam dok sam se vraćala u svoju sobu, pa ni
Wesley nije govorio. Duboko sam udahnula, no ruke mi
se nisu prestajale tresti. Otišao je do mini-bara i natočio
nam svakom po viski, a zatim me posjeo na krevet,
gurnuo mi nekoliko jastuka pod leđa, skinuo jaknu i
prebacio je preko mojih nogu.
Ugasio je svjetlo i sjeo pored mene. Neko mi je vrijeme
masirao vrat dok sam ja zurila kroz prozor. Snježno se
nebo doimalo sivim i mokrim, ali ne onako otužnim kao
kad je kišilo. Pitala sam se odakle ta razlika, zašto se
snijeg čini mekim, a kiša pada oštro i nekako hladnije.
U Richmondu je bilo užasno hladno i kišilo je onog
Božića kad )£ policija pronašla krhko, nago tijelo Eddieja
Heatha. Bio je naslonjen na kontejner za smeće iza jedne
napuštene zgrade na čije su prozore bile zabijene
daske, i premda više nikada nije došao k svip' ti, još nije
bio mrtav. Gault ga je oteo iz dućana kamo je Eddiej3
majka poslala po limenku juhe.
Nikada neću zaboraviti osamljenost tog prljavog mjesta
na koje je dječak pronađen, ni Gaultovu ničim
uzrokovanu okrutnost koj se očitovala u tome što je
pokraj tijela smjestio vrećicu u kojoj se fl lazila limenka
juhe i čokoladica što ih je Eddie bio kupio neposre no
prije smrti. Takve pojedinosti činile su dječaka tako
stvarnim je čak i policajac iz okruga Henrico plakao.
Pred očima mije zaig
slika Eddiejevih rana kad sam se prisjetila toplog stiska
njegove njce dok sam ga pregledavala na intenzivnoj
njezi pedijatrijskog od-ela prije no što su isključeni
aparati što su ga održavali na životu.
"O, bože", promrmljala sam u polumračnoj sobi. "O,
bože, tako sam umorna od svega ovoga."
Wesley nije odgovorio. Bio je ustao i sada je stajao pred
prozorom s čašom u ruci.
"Tako sam već umorna od okrutnosti. Umorna sam od
ljudi koji tuku konje i ubijaju dječake i žene s ozbiljnim
povredama glave."
Wesley se nije okrenuo. Rekao je: "Božić je. Trebala bi
nazvati obitelj."
"U pravu si. Baš mi to treba da me razveseli." Ispuhala
sam nos i posegnula za telefonom.
U kući moje sestre u Miamiju nitko se nije javljao.
Iskopala sam iz torbe adresar i okrenula broj bolnice u
kojoj je moja majka ležala već tjednima. Sestra na
intenzivnoj njezi rekla mi je da je Dorothy s majkom i da
će je odmah pozvati.
"Halo?"
"Sretan Božić", rekla sam svojoj jedinoj sestri.
"To je valjda bilo ironično rečeno, s obzirom na to gdje
se nalazim. Nema ovdje ničeg sretnog, što ti naravno ne
možeš znati budući da nisi tu."
"Prilično mi je poznata intenzivna njega", rekla sam.
"Gdje je Lucyikakoje?"
"Vani je, obavlja neke stvari s prijateljicom. Dovezle su
me ovamo 1 vratit će se za nekih sat vremena. Onda
idemo na misu. Zapravo, ne Znam hoće li s nama ići i
prijateljica, budući da nije katolikinja." Lucyna
prijateljica ima svoje ime. Zove se Janet i jako je draga."
"Ne želim sada ulaziti u to."
"Kako je mama?"
"Isto."
kao što Dorotn ? rek
rat ' y " la sam, a sada me već počinjala
živci-
% nas su morah puno toga ispumpati iz nje. Ne znam u
čemu je r> ali ne možeš si ni zamisliti kako je to gledati
je kad pokušava
64
Patricia D. Cornvoell
zakašljati, a ne uspijeva proizvesti ni glasa zbog te

odvratne cijevi u grlu. A danas je uspjela biti samo pet
minuta bez respiratora."
"Zna li koji je danas dan?"
"O, da", rekla je Dorothv zloslutno. "Nego što da zna.
Stavila sam joj mali bor na stol. Puno je plakala."
Tupa bol stala mi je navirati u prsa. "Kad stižeš?"
nastavila je Dorothv. "Ne znam. Za sada još ne možemo
otići iz New Yorka."
"Je li ti ikada palo na pamet, Katie, da si veći dio života
provela brinući se za mrtvace?" Glas joj je postajao sve
oštriji. "Ja mislim da su tvoje veze s mrtvim..."
"Dorothv, reci majci da je volim i da sam zvala. I molim
te, reci Lucy i Janet da ću pokušati ponovno kasnije
navečer ili sutra."
Spustila sam slušalicu.
Wesley je još uvijek stajao pokraj prozora, leđima
okrenut meni. Bio je dobro upoznat s mojim obiteljskim
problemima.
"Žao mi je", rekao je blago. "Bila bi takva baš da sam i
tamo."
"Znam. Ali, stvar je u tome da bi ti trebala biti tamo, a ja
bih trebao biti kod kuće."
Kad god bi spomenuo domove osjećala bih se
nelagodno, jer njegov je dom bio puno drukčiji od
moga. Ponovno sam se sjetila ovog našeg slučaja i kad
sam zatvorila oči vidjela sam ženu koja je izgledala
poput lutke iz izloga, bez odjeće i perike. Vidjela sam
njene užasne rane.
Rekla sam: "Bentone, koga on to zapravo ubija kad ubija
te ljude?"
"Sebe", odgovorio je. "Gault ubija samoga sebe."
"Ali to ne može biti sve."
"Ne, ali je barem dio."
"Njemu je to sport", rekla sam.
"I to je isto istina."
"Što je s njegovom obitelji? Znamo li išta više o njima?"
"Ne." Nije se okrenuo. "Majka i otac su još zdravi i žive u
Beau-fortu u Južnoj Karolini."
"Preselili su se iz AJbanvja?"
"Sjeti se poplave."
"O, da. Nevrijeme."
"Voda je gotovo odnijela Južnu Georgiju. Izgleda da su
Gaultovi otišli i sada su u Beaufortu. Mislim da i oni traže
malo privatnosti."
"Mogu si misliti."
"Da. Pokraj njihove kuće u Georgiji prolazili su turistički
autobusi. Novinari su im kucali na vrata. A oni ne žele
surađivati s vlastima. Kao što znaš, već sam nekoliko puta
zatražio razgovor s njima i svaki put sam bio odbijen."
"Da barem znamo više o njegovu djetinjstvu", rekla sam.
"Odrastao je na obiteljskoj plantaži, koja zapravo
uključuje veliku bijelu farmersku kuću izgrađenu na
stotinama jutara zemlje zasađene orahovim stablima. U
blizini se nalazila tvornica koja je proizvodila štapiće
presvučene čokoladom i komadićima oraha i druge
slatkiše koji se mogu naći u jeftinim restorančićima uz
cestu, uglavnom na jugu. A što se tiče onoga što se
događalo u kući dok je Gault tamo živio, to ne znamo."
"A njegova sestra?"
"Još uvijek je negdje na zapadnoj obali, pretpostavljam.
Ne možemo je pronaći, pa da porazgovaramo s njom. Što
bi ona, vjerojatno, ionako odbila."
"Kakvi su izgledi da će joj se Gault javiti?"
'Teško je reći. No, nismo saznali ništa što bi dalo naslutiti
da su njih dvoje ikada bili bliski. Čini se da Gault nikada
u životu nije ni s k'm bio blizak - u normalnom smislu."
Gdje si sve danas bio?" Glas mi je bio nježniji i bila sam
opušte-
Razgovarao sam s nekolicinom detektiva i puno sam
hodao." Hodao radi rekreacije ili zbog posla?"
Uglavnom zbog ovog drugog, ali zapravo oboje. Usput
rečeno, jeguljice više nema. Kočijaš je upravo otišao
prazne kočije. I nije JU udario."
66
Vi
I.' I
II," i i
i. n
Otvorila sam oči. "Molim te, pričaj mi o tvojoj šetnji."
"Prošao sam dijelom grada gdje je Gault viđen sa žrtvom
na pOs taji podzemne željeznice, na križanju Avenije
Central Park West' Osamdeset prve ulice. Ovisno o
vremenskim uvjetima i putu kojim kreneš, od ulaza u tu
postaju do Ramblea treba ti oko pet do deset minuta
hoda."
"Ali ne znamo da je ušao unutra."
"Ne znamo mi ništa", rekao je ispustivši dug, iscrpljen
uzdah "Naravno, uspjeli smo napraviti odljevke otisaka
stopala. Ali tamo ima toliko drugih otisaka stopala,
kopita, psećih šapa i bogzna čega sve ne. Barem je bilo."
Zastao je, a snijeg je i dalje padao s druge strane stakla.
"Misliš da on ovdje negdje živi."
"Na toj postaji podzemne željeznice ljudi ne mijenjaju
vlakove. Ako siđu, znači da su stigli na odredište. Znači
da ili žive na Upper West Sideu ili idu u muzej, jedan od
restorana ili na neko događanje u parku."
"I upravo zbog toga ja ne mislim da Gault živi u tom
dijelu grada", rekla sam. "Na postajama kao što su ta na
Osamdeset prvoj i one u blizini vjerojatno viđaš jedne te
iste ljude svaki dan. Čini mi se da bi ga metro-policajac
koji je kaznio Gaulta zacijelo prepoznao da ovaj živi u
susjedstvu i da se često koristi podzemnom
željeznicom."
"To si dobro primijetila", rekao je Wesley. "Izgleda da je
Gault dobro upoznat s područjem gdje je odlučio počiniti
zločin. No, nema naznaka da je ikada tamo proveo duže
vrijeme. Kako ga onda može tako dobro poznavati?"
Okrenuo se i pogledao me.
Svjetla su u sobi bila ugašena, tako da je stajao u sjeni i
samo sa njegov obris ocrtavao na mramornoj pozadini
sivog neba i snjeznij| pahulja. Doimao se mršavim,
tamne su mu hlače visjele na bokovima, a na remenu je
morao napraviti novu rupicu.
"Omršavio si", rekla sam. "Laska mi što si primijetila",
rekao je suho. "Tvoje tijelo poznajem dobro samo kad na
njemu nema odje°e " rekla sam ozbiljno. "A onda mi je
prekrasno."
"To je jedino što je zapravo važno, pretpostavljam."
"Ne, mJe- Koliko si izgubio i zašto?"
"Ne znam koliko. Nikada se ne važem. Ponekad
zaboravljam jesti."
"Jesi li jeo danas?" upitala sam kao da sam njegov
liječnik opće
prakse.
"Ne." ......
"Obuci jaknu", rekla sam.
S rukom u ruci hodali smo duž zida koji okružuje park, a
nisam se mogla prisjetiti da smo ikada ranije jedno
prema drugome pokazivali naklonost u javnosti. No
danas ono malo ljudi stoje bilo na ulici nije moglo jasno
vidjeti naša lica, da su ih baš i zanimala, što nije bio
slučaj. Na trenutak srce mi je bilo bezbrižno, a snijeg što
je padao na snijeg zvučao je kao da pada na staklo.
Mnoge smo ulice prošli ne progovorivši ni riječi, a ja
sam razmišljala o svojoj obitelji u Miamiju. Vjerojatno ću
ih nazvati još jednom prije kraja dana, a jedina nagrada
koju ću dobiti bit će još žalopojki. Bile su nezadovoljne
mnome zato što nisam učinila ono što su željele, a kad
god je to bio slučaj bijesno bih poželjela jednostavno ih
ostaviti, kao da se radi o lošem poslu ili o kakvu poroku.
Istini za volju, bila sam zabrinuta za Lucy, koju sam
oduvijek voljela kao da mi je kći. Majku nisam mogla
zadovoljiti, a Dorothv mi se nije sviđala.
Približila sam se Bentonu i uhvatila ga pod ruku. On je
položio drugu ruku na moju dok sam se ja tijelom
stisnula uz njega. Oboje smo imali kape, zbog čega nam
je bilo teško poljubiti se. Zato smo zastali na pločniku
dok je oko nas padao mrak, okrenuli kape nao-Pako,
poput kakvih huligana i tako riješili problem. Zatim smo
se nasmijali jedno drugom zbog toga kako smo
izgledali.
K vragu, volio bih da imam fotoaparat", još se smijao
Wesley. "Ne, ne bi."
I rat'la sam kapu opet na pravo mjesto pomislivši na to
što bi bi-t .nas *k° snimi zajedno. To me podsjetilo da
smo zapravo prijes-Pmci i sretni je trenutak nestao.
Nastavili smo sa šetnjom.
e
ntone, ovo ne može trajati vječno", rekla sam. NlJe
odgovorio.
Nastavila sam: "U svom stvarnom svijetu ti si odan muž i
otac, a onda se nešto dogodi i moramo otići na put."
"Kako se ti osjećaš zbog toga?" rekao je, a u glasu mu se
ponovno osjećala ona stara napetost.
"Mislim da osjećam što i većina ljudi kad imaju
nezakonitu ljubavnu vezu. Krivnju, stid, strah, tugu. Ja
dobivam glavobolje, a ti gubiš na težini." Zastala sam. "A
onda se nađemo u blizini jedno drugoga."
"A što je s ljubomorom?" upitao je.
Oklijevala sam: "Primoravam samu sebe da to ne
osjećam."
"Ne možeš se primorati da nešto ne osjećaš."
"Naravno da možeš. Oboje to činimo cijelo vrijeme dok
radimo na ovakvim slučajevima."
"Jesi li ljubomorna na Connie?" bio je uporan dok smo
nastavljali hodati.
"Tvoja mije žena oduvijek bila draga i mislim daje divna
osoba."
"Ali jesi li ljubomorna zbog njena odnosa sa mnom? Bilo
bi sasvim razumljivo..."
Prekinula sam ga: "Zašto inzistiraš na tome, Bentone?"
"Zato što hoću da se suočimo s činjenicama i nekako ih
pokušamo srediti."
"Dobro, onda ti meni nešto reci", rekla sam. "Kad sam
bila s Markom, u vrijeme dok ti je bio partner i najbolji
prijatelj, jesi h ti ikada bio ljubomoran?"
"Na koga?" pokušao je biti duhovit.
"Jesi li ikada bio ljubomoran na moju vezu s Markom?"
rekla sam.
Nije odmah odgovorio.
"Lagao bih da ne priznam kako si me oduvijek privlačila.
I to jako", rekao je napokon.
Prisjetila sam se vremena kad smo Mark, Wesley i ja bili
zajedno-Pokušavala sam otkriti i najmanji nagovještaj
ovoga što je uPra^ rekao. Nisam se mogla sjetiti ničega.
No, dok sam bila s Mark la sam potpuno usredotočena
na njega.
"ja sam bio iskren", nastavio je Wesley. "Idemo sada
opet razgovarati o tebi i Connie. Moram to znati."
"Zašto?"
"Moram znati možemo li nas troje ikada ponovno biti
zajedno", rekao je. "Kao u stara vremena kad si znala
doći na večeru, u posjet. Moja se žena počela pitati zašto
to više ne činiš."
"Želiš reći da se bojiš kako postaje sumnjičava." Počela
sam osjećati paranoju.
"Želim reći da se to pitanje poteglo. Sviđaš joj se. Sad
kad nas dvoje radimo zajedno pita se što to znači da te
viđa sve manje, umjesto sve više."
"Jasno mi je zašto se to pita", rekla sam.
"Što ćemo učiniti?"
Bila sam nekoliko puta u Bentonovu domu i vidjela ga s
djecom i ženom. Sjećala sam se dodira, osmijeha i
aluzija na stvari izvan mog života u trenucima kad su
nakratko dijelili svoj svijet s prijateljima. No, u to je
doba bilo drugačije, jer sam bila zaljubljena u Marka
koji je sada mrtav.
Pustila sam Wesleyevu ruku. Žuti taksiji jurili su pokraj
nas prskajući snijegom, a svjetla u prozorima stambene
zgrade imala su topao sjaj. Park je svijetlio bjelinom
utvara pod visokim željeznim lampama.
"Ne mogu ja to", rekla sam mu.
Skrenuli smo na Aveniju Central Park West.
'Zao mi je, ali jednostavno mislim da ne mogu biti u
društvu s tobom i Connie", dodala sam.
Učinilo mi se da si rekla kako možeš kontrolirati svoje
osjećaje."
Tebi je to lako reći, jer ti ne moraš brinuti o nekom
drugom u mom životu."
^ Jednom ćeš to morati učiniti. Čak i da prekinemo sve
ovo, morat s se suočiti s mojom obitelji. Ako mislimo
nastaviti raditi zajedno, moramo biti prijatelji."
Znači, sada mi postavljaš ultimatume." "Znaš da to ne
činim."
70 Patricia D. Cornioell
Ubrzala sam korak. Prvi put kada smo vodili ljubav
učinila sam si život stotinu puta kompliciranijim. Ne da
nisam znala što to znači. Na svojim stolovima za
obdukcije vidjela sam ne jednu jadnu budalu koja se
odlučila upustiti u vezu s nekim tko je u braku. Ljudi tako
uništavaju sebe i druge. Postaju mentalno bolesni i
završavaju na sudu.
Prošla sam pokraj restorana Tavern on the Green.
Zagledala sam se u Dakotu10 s moje lijeve strane gdje je
na uglu prije mnogo godina ubijen John Lennon. Postaja
podzemne željeznice bila je vrlo blizu Cherry Hilla, pa
sam se zapitala nije li Gault mogao otići iz parka i doći
ovamo. Zastala sam i buljila pred sebe. Te noći, 8.
prosinca, vozila sam se kući s jednog suđenja kad sam
čula na radiju da je Len-nona ustrijelio nekakav
nikogović koji je u ruci imao primjerak Lovca u žitu.
"Bentone," rekla sam, "Lennon je nekada živio ovdje."
"Da", rekao je on. "Ubijen je baš tamo, na onom ulazu."
"Ima li izgleda da je to Gaultu važno?" Zastao j e. "Nisam
razmišlj ao o tome." "Bismo li morali razmisliti o tome?"
Šutio je zagledan u Dakotu izgrađenu od oštro rezane
opeke i kovana željeza, s bakrenim ukrasima.
"Vjerojatno bismo trebali razmisliti o svemu", rekao je.
"Gault je bio tinejdžer kad je Lennon ubijen. Koliko se
sjećam iz Gaultova stana u Richmondu, čini se da voli
klasičnu glazbu i jazz. Ne sjećam se daje imao ploča od
Lennona ili Beatlesa."
"Ako je opsjednut Lennonom", rekao je Wesley, "to
svakako nije zbog njegove glazbe. Ono što bi Gaulta
zadivilo jest takav senzacionalan zločin."
Nastavili smo hodati. "Jednostavno nema dovoljno ljudi
kojim8 bismo mogli postaviti sva pitanja na koja trebamo
odgovore", sam.
"Za to bi nam trebala cijela policija. Možda čak i cijeli
FBI."
1
Luksuzna stambena zgrada u New Yorku.
"Možemo li provjeriti je li itko tko odgovara njegovu
opisu viđen blizini Dakote?" upitala sam.
"K vragu, možda tamo živi", rekao je Wesley gorko. "Za
sada se ini da mu novac nije predstavljao problem."
Kad smo zašli za ugao Prirodoslovnog muzeja ugledali
smo ruži-"astu, snijegom prekrivenu tendu restorana
pod nazivom Scaletta koii ie>na moie čuđenje, bio
osvijetljen i bučan. Jedan par u krznenim kaputima ušao
je unutra spustivši se stubama, pa sam se zapitala ne
bismo li i mi trebali učiniti isto. Pomalo me hvatala glad,
a Wesleyu nije trebalo da izgubi još koji kilogram.
"Jesi li raspoložen za ovo?" upitala sam ga.
"Apsolutno. Je li ti Scaletta nešto u rodu?" zadirkivao me.
"Mislim da nije."
Tek što smo stigli do vrata šef sale nas je izvijestio da je
restoran zatvoren.
"Ne doimate se baš zatvorenim", rekla sam, odjednom
iscrpljena i bez volje za daljnju šetnju.
"Ali jesmo, signora." Bio je nizak, proćelav i nosio je
smoking sa žarkocrvenim pojasom. "Ovo je privatna
zabava."
"Tko je Scaletta?" upitao ga je Wesley.
"Zašto vas zanima?"
"Jer je ime neobično, vrlo nalik mom", rekla sam.
"A kako je vaše?"
"Scarpetta."
Pažljivo je promotrio Wesleya zbunjena izraza lica. "Da,
narav-no-Ali on večeras nije s vama?"
Tupo sam se zagledala u njega. "Tko nije sa mnom?"
gnor Scarpetta. On je pozvan. Jako mi je žao, ja nisam
shvatio Qa ste vi sa njim..."
Pozvan na što?" Nisam imala pojma o čemu priča. Moje je
pre-čak-6 Vrl° riJetko- Nikada nisam susrela nijednog drugog
Scarpettu,
kn- v saê Je oklijevao. "Vi dakle niste u rodu s onim
Scarpettom °Jlcesto zalazi ovamo?"
i
_i
72_____________Patricia D. Cornivell_________
"Kojim Scarpettom?" rekla sam osjećajući se sve
nelagodnije
"Gospodinom. Bio je ovdje mnogo puta u zadnje
vrijeme. Vr] dobra mušterija. Pozvan je na našu božičnu
zabavu. Vi znači nist njegovi gosti?"
"Recite mi više o njemu", rekla sam.
"Mlad čovjek. Puno troši." Šef sale se nasmiješi.
Osjećala sam kako Wesleyevo zanimanje raste. Rekao
je: "Možete li ga opisati?"
"Unutra je mnogo ljudi. Sutra smo ponovno otvoreni..."
Wesley diskretno pokaže svoju značku. Čovjek je mirno
prouči. "Naravno." Bio je uljudan, ali ne i zastrašen.
"Nađem vam stol."
"Ne, ne", rekao je Wesley. "Ne morate se truditi. Ali
moramo vam postaviti još neka pitanja u vezi s tim
Čovjekom koji je rekao da se preziva Scarpetta."
"Uđite." Pozvao nas je i pokretom ruke. "Kad pričamo,
možemo baš i sjesti. Kad sjedite, možete baš i jesti. Ja se
zovem Eugenio."
Odveo nas je do ružičastim stolnjakom prekrivenog stola
u kutu, daleko od gostiju u večernjoj odjeći koji su
ispunjavali većinu sale.
Nazdravljali su, jeli, pričali i smijali se uz geste i
intonacije Talijana.
"Večeras nemamo čitav meni", ispričao se Eugenio.
"Mogu vam donijeti costoletta di vitello alla griglia
ilipollo al limone s možda malo capelliniprimavera ili
rigatoni con broccollo."
Složili smo se sa svime i dodali tome bocu vina Dolcetto
D'Alba, što je moje omiljeno vino, a teško ga je naći.
Eugenio je otišao po vino, a moje su se misli polako
pokrenule i bolestan strah ispunio mi je srce.
"Nemoj to ni izgovoriti na glas", rekla sam Wesleyu. "Još
neću izgovoriti ništa."
Nije ni morao. Restoran je tako blizu postaje podzemne
željeznice gdje je Gault viđen. Zacijelo ga je primijetio
zbog imena: Scale ta. Ono ga je vjerojatno podsjetilo na
mene, a ja sam bila netko o k° me je ionako mnogo
razmišljao.
Cotovo istoga trena vratio se Eugenio s našom bocom
vina. Ogu- foliju i okrećući vadičep rekao: "Vidite, 1979,
vrlo je blago. Vi-^lao beaujolais." Izvukao je čep i natočio
mi malo da kušam.
Klimnula sam glavom, pa nam je napunio čaše.
"Sjednite, Eugenio", rekao je Wesley. "Popijte malo
vina. Pričajte nam o Scarpetti."
Slegnuo je ramenima. "Sve što vam mogu reći jest da je
prvi put došao prije nekoliko tjedana. Znam da ga prije
toga nisam vidio. Da vam iskreno kažem, bio je malo
neobičan."
"Kako to mislite?" upitao je Wesley.
"Izgledao je neobično. Vrlo žarka crvena kosa, mršav,
odjeven neobično. Znate, dugačak crni kožni kaput i
talijanske hlače i možda kakva majica kratkih rukava."
Podigao je pogled prema stropu i ponovno slegnuo
ramenima. "Ako uopće možete zamisliti da netko može
obući lijepe hlače i cipele, na primjer, Armanijeve, i
onda na to majicu kratkih rukava. Koja nije bila ni
ispeglana."
"Je li bio Talijan?" upitala sam.
"O, ne. Možda je neke ljude i uspio prevariti, ali mene
ne." Eugenio odmahne glavom i natoči si čašu vina. "Bio
je Amerikanac. Ali možda je govorio talijanski jer je
uvijek koristio talijanski dio jelovnika. Tako je i
naručivao, znate? Ne bi naručio na engleskom. Zapravo,
jako mu je dobro išlo."
"Kako je plaćao?" upitao je Wesley. "Uvijek kreditnom
karticom."
I prezime na kartici je bilo Scarpetta?" upitala sam.
Da, u to sam siguran. Nije bilo imena, samo inicijal K.
Rekao je a Se zove Kirk. Što baš i nije talijansko."
Nasmiješio se i slegnuo ra-
Znači, bio je ugodan", rekao je Wesley dok se moj um
zabloki-0 u srazu s ovom informacijom.
im £ ê ki° ia^° ugodan, a nekada manje. Uvijek je sa
sobom lao nešto za čitanje. Novine."
Bl
( ° je sam?" upitao je Wesley. "Uvijek."
Kakvu j
je kreditnu karticu imao?" upitala sam.
74
Patricia D. Cornwell
Razmislio je. "American Express. Mislim da je bila
zlatna."
Pogledala sam Wesleya.
"Imaš li ti svoju karticu ovdje?" upitao me.
"Mislim da imam."
Izvadila sam novčanik. Kartice nije bilo unutra.
"Ne razumijem." Osjetila sam kako mi se krv penje do
samih korijena kose.
"Kad si je posljednji put imala?" upitao me Wesley.
"Ne znam." Bila sam zaprepaštena. "Ne koristim je često.
Na tako puno mjesta je ne primaju."
Sjedili smo u tišini. Wesley je pijuckao vino i ogledavao
se po prostoriji. Ja sam bila preplašena i zbunjena.
Nisam shvaćala što sve ovo znači. Zašto bi Gault došao
ovamo i svojatao moj identitet? Ako je imao moju zlatnu
karticu, kako je došao do nje? Još dok sam u mislima
postavljala ovo posljednje pitanje, obuzela me mračna
sumnja. Quantico.
Eugenio je bio ustao kako bi se pobrinuo za našu večeru.
"Bentone", rekla sam dok mi je krv šumila u ušima.
"Prošlo ljeto dala sam karticu Lucy na korištenje."
"Onda kad je počela stažirati kod nas?" Namrštio se.
"Da. Dala sam joj je nakon što je otišla s faksa i spremala
se doći na Akademiju. Znala sam da će me svako toliko
doći posjetiti. Da će letjeti za Miami za praznike i tako to.
Dala sam joj svoju American Express karticu da njome
plaća karte za avion i vlak."
"I od tada je nisi vidjela?" Doimao se sumnjičavo.
"Da ti pravo kažem, nisam je se ni sjetila. Ja uglavnom
koristiffl MasterCard ili Visu, a čini mi se da mi American
istječe u veljači' Zacijelo sam mislila kako je Lucy može
koristiti do tada."
"Bolje je nazovi."
"Hoću."
"Jer ako je ona nema, Kay, onda ću povjerovati da ju je
Ga rao kad je netko u listopadu provalio u Jedinicu za
tehnička i vanja."
Toga sam se i sama bojala.
"Što je s tvojim računima?" upitao je. "Jesi li primijetila
neke
obične troškove posljednjih mjeseci?"
"Ne". reâ sam- "^ sjećam se da je uopće bilo ikakvih
troškova •ekom listopada i studenog." Zastala sam.
"Bismo li trebali poništiti karticu ili ga pokušati pronaći
preko nje?"
"Pronaći ga preko kartice mogao bi biti problem."
"Zbog novca."
"Vidjet ću što mogu učiniti."
Eugenio se vratio s tjesteninom. Rekao je kako se
pokušava sjetiti može li nam reći još štogod.
"Mislim daje posljednji put bio ovdje u četvrtak
navečer." Izbrojio je prste. "Prije četiri dana. Voli
bisteccu i carpaccio. Ovaaaj, da vidim. Naručio )Q,funghi
e carciofi, jednu porciju i čiste capelline. Bez umaka.
Samo s malo putra. Pozvali smo ga na zabavu.
Priređujemo je svake godine da pokažemo zahvalnost
prijateljima i posebnim mušterijama."
"Je li pušio?" upitao je Wesley.
"Da, pušioje."
"Sjećate li se što?"
"Da, smeđe cigarete. Nat Shermans."
"A piće?"
"Voli skupi viski i dobro vino. Samo što je bio," podigao
je nos, ^snob. Misli da samo Francuzi proizvode vino."
Eugenio se nasmije. Tako je uglavnom naručivao
Chateau Carbonnieux ili Chateau 01ivier, a berba nije
smjela biti ranija od 1989." 'Pio je uvijek bijelo vino?"
rekla sam.
Nikada nije pio crno. Nije ga htio ni pomirisati. Jednom
sam mu P°slao čašu na račun kuće, pa ju je poslao
nazad."
u e
§ nio i Wesley razmijenili su posjetnice i ostale
informacije, a m se naš šef sale ponovno posvetio zabavi,
koja je sada već bila u PUn°mjeku.
°biav a^' .reâo Je Wesley, "možeš li se ti sjetiti bilo kakvog
drugog J snjenja za ovo što smo upravo saznali?"
da ie p ' reâ sam- "Prema opisu, čini se da je Gault. Sve
zvuči kao âult. Zašto mi to radi?" Moj se strah pretvarao
u bijes.
76
Wesleyev je pogled bio miran. "Razmisli. Ima li bilo što
drugo da ti se dogodilo u posljednje vrijeme što bih
trebao znati? Čudni tele. fonski pozivi, neobične
pošiljke, netko tko spušta slušalicu čim se ja viš?"
"Nitko me nije zvao niti mi spuštao slušalicu. Nešto
čudnih pošj. ljaka sam dobila, ali to je prilično normalno
u mom poslu."
"Ništa drugo? Što je s protuprovalnim alarmom? Je li se
taj oglašavao više nego obično?"
Polako sam odmahnula glavom. "Oglasio se nekoliko
puta ovaj mjesec, ali nije bilo tragova da nešto nije kako
valja. I zaista ne mislim daje Gault provodio vrijeme u
Richmondu."
"Moraš biti vrlo oprezna", rekao je gotovo razdražljivo,
kao da do sada nisam bila oprezna.
"Ja sam uvijek vrlo oprezna", rekla sam.
POGLAVLJE 6
SLJEDEĆI DAN SVE JE U GRADU PONOVNO RADILO, PA SAM
povela Marina na ručak u Tatou jer sam mislila kako nam
oboma treba malo uveseljavajuće atmosfere prije nego
što krenemo u Brooklyn Heights na sastanak sa
zapovjednicom Penn.
Jedan je mladić svirao harfu, a za većinom stolova sjedili
su zgodni, dobro odjeveni muškarci i žene, koji su
vjerojatno malo znali o životu izvan nakladničkih kuća i
visokih poslovnih zgrada u kojima su provodili dane.
Zapanjila me vlastita otuđenost koju sam osjetila. Osjetila
sam se posve usamljenom dok sam s druge strane stola
promatrala Marino-vu jeftinu kravatu i zeleni samtasti
sako, te mrlje od nikotina na njegovim širokim,
izbrazdanim noktima. Iako sam bila sretna zbog njegova
društva, nisam s njim mogla podijeliti svoje najdublje
misli. Ne bi razumio.
"Meni se čini k'o da bi mogla popit' čašu vina uz ručak,
doktorice", rekao je Marino pomno me promatrajući.
"Samo daj, ja ću vozit'."
"Ne, nećeš. Uzet ćemo taksi."
Stvar je u tome da ti ne voziš, pa se baš možeš i opustit'."
Ono što zapravo želiš reći jest da bi ti volio popiti čašu
vina." *a, ne bj mj smetalo", rekao je u trenutku kad se
pojavila kono-
â služite na čaše, a da se može pit'?" upitao ju je.
an
r . J°J se gotovo uopće nije primjećivalo daje
uvrijeđena dok je pr lraJa impresivan popis u kojem se
Marino potpuno izgubio, nal °Z1â Sam mu Beringer
Reserve Cabernet, vino za koje sam a ^ d
/0 aa Je dobro, pa smo uz to naručili juhu od leće i
spaghette bo-
78_____________Patricia D. Cornivell
"Ova mrtva cura me izluđuje", rekao je Marino kad je
konobari ca otišla.
Nagnula sam se prema njemu i rekla mu da spusti glas.
I on se nagnuo bliže dodavši: "Postoji razlog zašto je
izabr'o baš nju."
"Vjerojatno ju je izabrao zato što se zatekla tamo", rekla
sam, osjetivši tračak bijesa. "Žrtve njemu ne
predstavljaju ništa."
"Da, al' ja mislim da tu ima nešto više. A osim toga, volio
bi znat' šta ga je dovelo u New York. Misliš da se naš'o s
njom u muzeju?"
"Možda", rekla sam. "Možda ćemo saznati nešto više kad
stignemo onamo."
"Šta ne moraš platit' za uć' unutra?" "Ako razgledavaš
eksponate, moraš."
"Cura je možda imala puna usta zlata, al' meni ne izgleda
k'o da je bila puna para kad je umrla."
"Začudilo bi me da je imala novaca. Ali ona i Gault su
nekako ušli u muzej. Vidjeli su ih kad su odlazili."
"Pa, dobro, možda su se našli ranije, Gault ju je odveo u
muzej i platio joj ulaznicu."
"Nadam se da će nam stvari biti jasnije kad pogledamo
ono stoje on razgledavao", rekla sam.
"Znam ja staje on razgledav'o. Morske pse."
Hrana je bila izvrsna i bilo bi lako prosjediti sate u
restoranu. Bila sam tako umorna da to nisam mogla
nikome objasniti, što mise ponekad događalo. Moje je
raspoloženje bilo nadgradnja mnogi" slojeva boli i tuge
koji su se počeli slagati još dok sam bila mlada,
godinama, samo sam dodavala nove. Svako toliko
zapadala sam mračna raspoloženja, kao što je bilo ovo u
kojem sam bila sada.
Platila sam račun jer sam, kad god bih se našla s
Marinom, in^ običaj platiti račun ako sam ja bila ta koja
je odabrala restoran. N1 rino si zaista nije mogao priuštiti
Tatou. Zapravo si nije moga priuštiti New York. Pogled
na MasterCard podsjetio me na can Express karticu, pa
mi se raspoloženje samo pogoršalo.
7a izložbu morskih pasa u Prirodoslovnom muzeju
morali smo titi po pet dolara svaki i popeti se na treći
kat. Marino se stubama ninjao sporije od mene
pokušavajući prikriti ubrzano disanje.
"Prokletstvo, čovjek bi rek'o da će ovdje postojat' lift",
požalio se.
"I postoji", rekla sam. "Ali stube će ti dobro doći. Danas
je to možda jedina fizička aktivnost koju ćemo uspjeti
ugrabiti."
Ušli smo u dio muzeja gdje su bili izloženi gmazovi i
vodozemci, nrošavši pored četiri metra dugačkog
američkog krokodila ubijenog prije stotinu godina u
Biscavne Bayu. Marino se nije mogao suzdržati da se ne
zaustavi kod svakog izloška, pa sam se i ja nagledala,
zmija, iguana i gila-guštera11.
"Hajde", prošaptala sam.
"Vidi ti kol'ko je ovo", čudio se Marino ispred ostataka
sedam metara dugačkog mrežastog pitona. "Možeš
zamislit' da staneš na to u džungli?"
U muzejima mi je uvijek bilo hladno, bez obzira na to
koliko sam ih voljela. Krivila sam za to debele mramorne
podove i visoke stropove. No mrzila sam zmije i njihove
palucave jezike. Prezirala sam kobre koje pljuju otrov,
guštere s volanima oko vrata i aligatore razotkrivenih
zuba. Grupa mladih ljudi s vodičem stajala je očarana
pred vitrinom prepunom indonezijskih komodo gmazova
i sedme-roprugih kornjača usminjača koje više nikada
neće prolaziti pijeskom ni vodom.
"I molim vas, kad ste na plaži i imate neku plastičnu
ambalažu, bacite je u smeće, jer ovi momci nemaju
doktorate", govorio je vodič
strastveno poput kakva evangelista. "Oni misle da se
radi o meduzama..."
Marino, hajdemo dalje." Povukla sam ga za rukav.
Znaš, nisam bio u muzeju otkad sam bio klinac. Čekaj
malo."
oimao se iznenađenim. "Lažem. E, nek'sam proklet. Doris
me
nom bila dovela ovamo. Pa, da, znao sam da mi sve ovo
izgleda
Poznato."
tr Vni §ušter velieine
° trideset do četrdeset i pet centimetara
koji živi u jugozapadnom di-
Doris je bila njegova bivša žena.
"Tek sam bio primljen u policiju, a ona je bila trudna s
Rockvjem Sjećam se da sam gled'o punjene majmune i
govorio joj da to nosi nesreću. Rek'o sam joj da će nam
klinac na kraju skakat' s drveta na drvo i jest'banane."
"Preklinjem vas. Njihov je broj sve manji i manji i manji!"
Vodič je i dalje naklapao o istrebljenju morskih
kornjača.
"Možda je mali zato takav kakav je", nastavio je Marino.
"Zato šta smo došli ovamo."
Rijetko sam ga čula uopće spomenuti svog sina jedinca.
Zapravo, koliko god da sam dobro poznavala Marina, o
njegovu sinu nisam znala gotovo ništa.
"Nisam znala da ti se sin zove Rocky", rekla sam tiho kad
smo nastavili hodati.
"Zapravo se zove Richard. Kad je bio mali zvali smo ga
Ricky, a onda se to nekako pretvorilo u Rocky. Neki ljudi
ga zovu Rocco. Ma, svakako ga zovu."
"Jesi li u kontaktu s njim?"
"Eno dućana sa suvenirima. Možda bi treb'o kupit'
privjesak za ključeve s morskim psom za Molly."
"Nema problema."
Predomislio se. "A opet, možda samo da joj odnesem
nekoliko peciva."
Nisam htjela inzistirati da priča o sinu, ali tema je već
bila načeta, a ja sam vjerovala da je udaljenost oca i sina
uzrokom mnogih Mari-novih problema.
"Gdje je Rocky?" upitala sam oprezno.
"U nekom gradu bogu iza leđa po imenu Darien."
"U Connecticutu? Pa, nije to baš bogu iza leđa."
"Ovaj Darien je u Georgiji."
"Čudi me da to sada prvi put čujem."
"To je zato šta on ne radi ništa što bi ti trebala znat'."
Marin
â nagne prema naprijed, prislonivši lice uz staklo i
zagleda se u ^ mala morska psa što su plivali uz dno
akvarija ispred izložben c prostora.
"Izdedaju k'o velike morske mačke", rekao je dok su
morski psi rtva pogleda buljili pred sebe, tiho mašući
repovima kroz vodu.
Odlutali smo u prostor gdje je bila postavljena izložba a
da nismo orali dugo čekati, jer je posjetilaca bilo malo u
ovo rano popodne radnoga dana. Prošli smo pokraj
ratnika s Kiribatija odjevenih u odijela od upletenih
kokosovih ljuski i pored slike Winslowa Homera koja je
predstavljala Golfsku struju. Morski psi bili su naslikani
na avionima i pisalo je da mogu osjetiti miris s
udaljenosti dužine nogometnog igrališta, i električnu
struju snage manje od milijuntog dijela volta. Osim toga,
imaju petnaest redova rezervnih zuba i specifičan oblik
kako bi što brže jurili kroz vodu.
Kratki film koji smo pogledali pokazao nam je veliku
bijelu psinu kako udara o kavez, te kako se zalijeće na
tunu obješenu o konopac. Pripovjedač nam je objasnio
kako je morski pas legendarni lovac dubina, kako je
savršen stroj za ubijanje, gospodar mora. Može na-
mirisati kap krvi u sto litara vode i osjetiti valove koje
proizvodi neka druga životinja u prolazu. Brži je od svog
plijena, a nitko nije posve siguran zašto neki morski psi
napadaju ljude.
"Hajdemo odavde", rekla sam Marinu kad je film završio.
Zakopčala sam kaput i navukla rukavice zamišljajući
Gaulta kako promatra ove nemani što deru meso dok se
krv zlokobno širi kroz vodu. Vidjela sam njegov hladan
pogled i izopačen duh što se skriva iza tankog osmijeha.
U onim najstrašnijim dosezima mojih misli, znala sam da
se smiješi dok ubija. Otkrivao je svoju okrutnost u tom
neobičnom smiješku kojeg sam vidjela u onih nekoliko
prilika što sam mu bila u blizini.
Vjerovala sam da je sjedio u ovom mračnom kinu sa
ženom čije
1Ir|
e nismo znali, a ona je, ne znajući to, na zaslonu
promatrala vlas-
1
u smrt. Gledala je svoju vlastitu prolivenu krv, svoje
vlastito meso
jeceno. Gault joj je dao naznaku onoga što joj je bio
spremio. Iz-
oz
ba mu je poslužila kao predigra.
k ratili smo se u okruglo predvorje, gdje su fosilni
ostaci ženke
ntOsaur
a bili okruženi grupom školske djece. Kosti njena
isteg-
t0- a Vrata uzdizale su se do visokoga stropa u njenom
vječnom nas-
j. °Ju da zaštiti mlado od napada alosaurusa. Glasovi su
odzvanja-
seh °raC' na mramornom podu odjekivali kad sam se
obazrela oko
■ HUdi u odorama bili su tihi iza svojih pultova za
prodaju kara-
82_____________Patricia D. Corntuell__________
ta pazeći da kroz ulaze u izložbene prostore ne prođe
nitko tko nije platio. Kroz staklena ulazna vrata bacila
sam pogled na prljavi sniiecr nagomilan uz rub hladne,
krcate ulice.
"Ušla se ovamo zgrijati", rekla sam Marinu. "Sta?" Bio je
zaokupljen kostima dinosaura.
"Možda je ušla ovamo kako bi se sklonila od hladnoće",
rekla sam. "Ovdje možeš stajati čitav dan i promatrati
ove fosile. Ako ne uđeš u jedan od izložbenih prostora,
to te ne košta ništa."
"Znači, ti misliš da ju je Gault ovdje sreo prvi put?"
Doimao se sumnjičavim.
"Ne znam je li to bilo prvi put", rekla sam.
Dimnjaci tvornica od opeke nisu stvarali buku, a iza
zaštitne ograde tvrtke BQE12 nizale su se turobne zgrade
od betona i čelika.
Naš je taksi prolazio pored deprimirajućih stanova i
trgovina s mramornim stolovima i pločicama na podu u
kojima se prodavala sušena i dimljena riba. Na vrhovima
ograda bili su razvučeni kolutovi bodljikave žice, a
smeća je bilo uz rub ceste i na drveću kako smo zalazili
sve dublje u Brooklvn Heights, prema metro-policiji u
ulici Jay.
Policajac u hlačama mornarskoplave uniforme i
džemperu komandosa otpratio nas je na drugi kat gdje
nas je uveo u ured izvršne zapovjednice s tri zvjezdice,
Frances Penn. Ona se bila pobrinula za to da nas kava i
božični kolačići čekaju na malom stolu u njenu uredu
gdje smo se trebali posavjetovati o jednom o
najgnusnijih ubojstava u povijesti Central Parka.
"Dobar dan", rekla je čvrsto nam stisnuvši ruke. "Molim
vas, sjednite. I da znate, kolačići su sa smanjenim
kalorijama. Uvijek nabavljamo takve. Kapetane, pijete li
kavu sa šećerom ili mlijekom?
"Aha."
Malo se nasmiješila. "To valjda znači oboje. Doktorice
Scarpetta, nešto mi govori da ćete vi popiti crnu."
"Tako je", rekla sam promatrajući je s rastućom
znatiželjom-
Breiholz Qazi Engineering - tvrtka koja se bavi
proizvodnjom kompjuterskog softwar
"I vjerojatno ne jedete kolačiće."
"Vjerojatno sada neću." Skinula sam kaput i privukla
stolicu.
Zapovjednica Penn bila je odjevena u tamnoplavi kostim
s kosit-enim gumbima i bijelu svilenu bluzu visoka
ovratnika. Nije joj trebala uniforma da ostavi dojam
autoriteta, a opet nije izgledala ni strogo ni hladno.
Njeno držanje ne bih nazvala vojničkim, već dosto-
ianstvenim, a učinilo mi se da sam u njenim očima boje
lješnjaka zamijetila i dozu uznemirenosti.
"Čini se daje gospodin Gault svoju žrtvu sreo u muzeju,
nasuprot mogućnosti da su se sreli prije toga", započela
je.
"Zanimljivo da to kažete", rekla sam. "Mi upravo
dolazimo iz muzeja."
"Prema iskazu jednog od čuvara, žena koja odgovara
opisu žrtve viđena je kako se mota po okruglom
predvorju. U jednom času primijećena je kako razgovara
s muškarcem koji je kupio dvije ulaznice za izložbeni
prostor. Primijetilo ih je, zapravo, nekoliko zaposlenika
muzeja zbog njihova neobičnog izgleda."
"Sto vi mislite, zašto je djevojka bila u muzeju?" upitala
sam.
"Dojam onih koji su se sjetili da su je tamo vidjeli bio je
da se radi o beskućnici. Pretpostavljam da je ušla zgrijati
se."
"Sta beskućnike ne tjeraju van?" rekao je Marino.
"Ako mogu, da." Zastala je. "Ako stvaraju neprilike,
svakako."
'Sto s njom nije bio slučaj, pretpostavljam", rekla sam.
Zapovjednica Penn posegnula je za svojom šalicom.
"Čini se da Je bila tiha i nenametljiva. Izgledalo je daju
zanimaju kosti dinosau-ra» jer je stalno kružila oko njih."
Je li razgovarala s kime?" upitala sam. "Pitala je gdje se
nalazi WC."
, ° bi značilo da nikada prije nije bila tamo", rekla sam.
"Je li Ja kakav naglasak?"
Ako i jest, toga se nitko ne sjeća." Dakle, nije vjerojatno
da se radi o strankinji." e'' joj 'ko opis'o odjeću?" upitao je
Marino.
84
"Nosila je kaput - crni ili smeđi, kratki. Kapicu za bejzbol
sa zna kom Atlanta Bravesa, tamnoplavu ili crnu. I možda
je imala na sek traperice i čizme. Čini se daje to sve čega
se ljudi sjećaju."
Šutjeli smo, zadubljeni u misli. Pročistila sam grlo: "I
onda?" rekla sam.
"Onda su je vidjeli kako razgovara s nekim muškarcem,
a opis njegove odjeće je zanimljiv. Ljudi se sjećaju daje
imao na sebi prilično teatralan kaput. Crn, krojen poput
dugačka balonera - nešto po. put onoga što obično
povezujemo s pripadnicima Gestapoa tijekom Drugoga
svjetskog rata. Osoblje muzeja uvjereno je daje i on
nosio čizme."
Prisjetila sam se neobičnih otisaka stopala na mjestu
zločina i crnog kožnog kaputa kojeg je spomenuo
Eugenio u Scaletti.
"Njih dvoje primijećeni su još na nekoliko mjesta u
muzeju, a onda su ušli u izložbeni prostor s morskim
psima", nastavila je zapovjednica Penn. "Zapravo,
muškarac je kupio nekoliko knjiga u suve-nirnici."
"Znate kakve knjige?" upitao je Marino.
"O morskim psima, uključujući i jednu koja sadrži
živopisne fotografije ljudi koje su napali morski psi."
"Je li knjige platio gotovinom?" upitala sam. "Bojim se da
jest."
"Onda je otiš'o iz muzeja i dobio kaznu u podzemnoj",
rekao je Marino.
Klimnula je glavom. "Sigurno vas zanima dokument koji
je poka' zao."
"Aha, dajte recite."
"Ime na vozačkoj dozvoli bilo je Frank Benelli, Talijan,
star tri deset i tri godine, iz Verone."
"Iz Verone?" upitala sam. "Zanimljivo, odande potječu
preci."
Marino i zapovjednica uputili su mi kratke poglede.
"Hoćete reć' daje prič'o s talijanskim naglaskom?" upitao
je rino.
policajac se sjeća da mu je engleski bio nesiguran. Imao
je izra- i talijanski naglasak, a pretpostavljam da ga
Gault inače nema?"
j zapovjednica Penn. ■'Gault je rođen u Albanvju, u
Georgiji", rekla sam. "Dakle, ne -
talijanski naglasak, ali to ne znači da ga nije oponašao."
Objasnila sam joj što smo Wesley i ja večer ranije otkrili
u Scaletti.
"Je li vaša nećakinja potvrdila da je kartica ukradena?"
upitala je.
"Još nisam uspjela doći do Lucy."
Otkinula je komadić kolačića i gurnula ga u usta, a zatim
je rekla: "Policajac koji je kaznio Gaulta odrastao je u
talijanskoj obitelji, ovdje u New Yorku, doktorice
Scarpetta. On misli da se radi o izvornom naglasku.
Gault mora da je vrlo vješt."
"Sigurna sam da jest."
"Je li ikada učio talijanski u srednjoj školi ili na
fakultetu?"
"Ne znam", rekla sam. "Ali nije završio fakultet."
"Gdje je bio upisan?"
"Privatni fakultet u Sjevernoj Karolini po imenu
Davidson."
"To je skup fakultet i teško se upisati", rekla je.
"Da. Njegova obitelj ima novaca, a Gault je iznimno
inteligentan. Koliko znam, bio je tamo oko godinu dana."
"Izbačen?" Vidjela sam da je fascinirana Gaultovom
osobom.
"Koliko čujem."
"Zašto?"
"Vjerujem da je prekršio kod časti."
"Znam daje teško vjerovat', ali..." rekao je Marino
sarkastično.
"I onda što? Novi fakultet?" raspitivala se zapovjednica
Penn.
"Sumnjam", rekla sam.
Je li itko otišao u Davidson raspitati se o njemu?"
Doimala se Urtlnjičavom, kao da se oni koji su do sada
radili na ovom slučaju ni-su dovoljno trudili.
Ne znam, ali iskreno rečeno, sumnjam."
On je mlad - u ranim tridesetima. Nije išao na fakultet
tako dav-°- Ljudi bi ga se tamo trebali sjećati."
Marino je stao trgati svoju plastičnu šalicu. Podigao je
pogled eiria zapovjednici. '"Ste provjerili je 1' taj Benelli
stvarno postoji?"
86_____________Patricia D. Cornivell___________
"Još radimo na tome. Za sada nismo dobili potvrdu o
tome", OH govorila je. "Te se stvari otegnu, napose u ovo
doba godine."
"FBI ima pravnog atašea u američkoj ambasadi u Rimu",
rekla sam. "To bi moglo požuriti stvar."
Još smo neko vrijeme razgovarali, a onda nas je
zapovjednica Penn otpratila do vrata.
"Doktorice Scarpetta," rekla je, "imate li vremena za
riječ-dvije prije nego što odete?"
Marino nas je pogledao, jednu pa drugu i rekao, kao
daje pitanje bilo postavljeno njemu: "Naravno. Samo
dajte, ja ću bit' vani."
Zapovjednica Penn zatvorila je vrata.
"Pitam se bismo li se mogle naći kasnije", rekla mije.
Oklijevala sam. "Pretpostavljam daje to moguće. Na što
ste mislili?"
"Jeste li možda slobodni večeras za večeru, recimo oko
sedam? Mislila sam da bismo mogle još malo
porazgovarati i opustiti se." Nasmiješila se.
Ja sam se nadala da ćemo Wesley i ja večerati zajedno.
Rekla sam joj: "Baš ljubazno od vas. Naravno da ću doći."
Izvukla je posjetnicu iz džepa i pružila mije. "Moja
adresa", rekla je. "Vidimo se onda."
Marino nije pitao što mije zapovjednica Penn imala reći,
ali mije bilo jasno daje povrijeđen što gaje isključila iz
komunikacije.
"Sve u redu?" upitao je kad su nas uveli u dizalo.
"Ne", rekla sam. "Nije sve u redu. Da jest, sad ne bismo
bili u New Yorku."
"K vragu," rekao je kiselo, "odust'o sam od blagdana kad
sam post'o drot. Blagdani nisu za ljude k'o šta smo mi."
"E, pa trebali bi biti", rekla sam ja mašući prema taksiju
koji je već bio zauzet.
"To je sranje. Kol'ko su te puta pozvali na Badnjak, Božić,
E>al1 zahvalnosti, vikend Labour Daya13?"
Još je jedan taksi prohujao pored nas.
13
Praznik rada, slavi se prvog vikenda u rujnu.
"Blagdani su vrijeme kad zvjerke k'o šta je Gault nemaju
kud ić\ • ^ga vidjet', pa se zabavljaju k'o šta se on
zabavio neku večer. A oja ostatka svijeta uhvati
depresija, pa ostavljaju muževe i žene i rospu si mozak,
il' se napiju i poginu u prometnoj nesreći."
"Prokletstvo", promrmljala sam prelazeći pogledom
gore-dolje retrpanom ulicom. "Cijenila bih kad bi mi
pomogao u ovim nasto-janjima. Osim ako ne želiš
prošetati bruklinskim mostom."
Zakoračio je na ulicu i mahnuo rukama. Istoga trena
jedan je taksi krenuo prema nama i zaustavio se. Ušli
smo. Vozač je bio Iranac, pa Marino prema njemu nije
bio pristojan. Kad sam se vratila u sobu priuštila sam si
dugu vruću kupku, nakon čega sam ponovno pokušala
nazvati Lucy. Na žalost, slušalicu je podigla Dorothv.
"Kako je majka?" rekla sam odmah.
"Lucy i ja provele smo čitavo jutro s njom u bolnici. Jako
je deprimirana i izgleda očajno. Svaki put pomislim na
sve one godine kad sam joj govorila da prestane pušiti,
a vidi je sad. Aparat diše umjesto nje. Probušili su joj
rupu na vratu. A jučer sam ulovila Lucy kako puši u
stražnjem dvorištu."
"Kad je počela pušiti?" rekla sam, snuždena. "Nemam
pojma. Ti je viđaš više od mene." "Je li kod kuće?" "Čekaj
malo."
Slušalica je glasno udarila o površinu na koju ju je
Dorohry odložila.
'Sretan Božić, teta Kay", začula sam Lucyn glas i nije mi se
učinio sretnim.
'Ni meni nije bio naš jako sretan", rekla sam. "Kako je
prošao Posjet baki?"
Počela je plakati, a mi nismo uspijevale shvatiti što
nampokuša-
a re
ći. A onda se majka požurila otići jer je imala zakazan
teniski meč."
"Teniski meč?" rekla sam. "Otkad to?" upet je fura
napadaj fitnessa." 'Dorothy kaže da pušiš." Ne puno."
Lucy je moju primjedbu otpisala kao nevažnu.
"Lucy, moramo razgovarati o tome. Zadnje što ti treba je
još j na ovisnost."
"Neću postati ovisna."
"To sam i ja mislila kad sam počela, u tvojoj dobi.
Prestati pušif bila je najteža stvar koju sam ikada učinila.
Bilo je stvarno grozno"
"Znam ja dobro kako je to prestati s nekim stvarima.
Nemam namjeru dovesti se u situaciju koju ne mogu
kontrolirati."
"Dobro."
Dodala je: "Sutra letim natrag za Washington."
"Mislila sam da ćeš ostati u Miamiju barem tjedan dana."
"Moram se vratiti u Quantico. Nešto nije u redu s CAIN-
om. Zvali su me iz JETI-ja ranije popodne."
Jedinica za tehnička istraživanja bio je odjel u kojem je
FBI radio na istraživanju i dizajniranju iznimno tajnih
tehnoloških dostignuća koja su varirala od opreme za
promatranje do robota. Tamo je Lucy radila na
uspostavljanju kompjuterske mreže za kriminal
zasnovane na umjetnoj inteligenciji pod nazivom CAIN.
CAIN je centralizirani kompjuterski sustav koji povezuje
policijske postaje u raznim gradovima i druge
organizacije za istragu zločina u jednu ogromnu bazu
podataka koju održava FBI-ev Program za rješavanje
nasilnog kriminala, odnosno PRANK. Smisao svega jest
upozoriti policiju da imaju posla s nasilnim
prijestupnikom koji je već ranije negdje silovao ili ubio.
Nakon toga bi, ako je potrebno, dotična policijska
postaja pozvala Wesleyevu jedinicu, kao što je to sada
učinio grad New York.
"Zar postoji neki problem?" upitala sam s nelagodom,
jer se ne tako davno već bio javio jedan ozbiljan
problem.
"Ne ako je vjerovati kontrolnom ispisu. Nema znakova
da je u sustavu bio itko tko tamo ne bi smio biti. Ali čini
se da CAIN šalje poruke za koje mu nitko nije dao
naredbu. Već se neko vrijeme događaju čudne stvari,
samo što ne mogu otkriti što im je uzrok. iU da razmišlja
sam za sebe."
"Mislila sam da to i jest svrha umjetne inteligencije",
rekla sam-"Ne baš", rekla mi je nećakinja čiji je kvocijent
inteligencije bio rangu genija. "Ovo nisu normalne
poruke."
"Možeš li mi dati primjer?"
"Ti redu. Jučer je britanska metro-policija unijela jedan
slučaj u
■ pRANK terminal. Radilo se o silovanju koje se dogodilo
u sre-SV°t Londona u jednoj od podzemnih željeznica.
CAIN je obradio
datak, usporedio pojedinosti zločina s onima u svojoj
bazi poda-P , j stupio u vezu s terminalom na kojem je
slučaj utipkan. Polica-• c koii je radio na istrazi u
Londonu dobio je poruku da su potreb-e dodatne
informacije u vezi s opisom napadača. Točnije rečeno,
CAIN je želio znati boju napadačeve stidne dlačice i
podatak je li žrtva doživjela orgazam."
"Šališ se", rekla sam.
"CAIN nije nikada bio programiran da pita bilo što iole
slično tome. Očito se ne radi o dijelu PRANK-ova
protokola. To je uznemirilo policajca u Londonu, pa je
izvijestio pomoćnika nadzornika postaje, koji je nazvao
direktora u Quantico, a on je nazvao Bentona Wesleya."
"Benton te nazvao?" upitala sam.
"Pa, zapravo je rekao nekome u JETI-ju da me nazove. I
on se sutra vraća u Quantico."
"Razumijem." Glas mi je bio miran i nisam pokazala da
mi je važno to što Wesley odlazi sutra ili u bilo koje
drugo vrijeme a da mi prije toga ne kaže. "Jesmo li
sigurni da je policajac u Londonu govorio istinu - da
možda nije izmislio takvo što kao šalu?"
Faksali su nam ispis, a prema JETI-ju, poruka se doima
autentičnom. Samo programer koju je neposredno
upoznat s CAIN-om mogao bi ući u sistem i lažirati takvu
poruku. A ponavljam, iz onoga Sto su mi rekli, nema
znakova da je netko prtljao po bilo čemu."
Luc
f y mi je nastavila objašnjavati kako CAIN radi na UNIX
plat-
Oriru d e
8 J su LAN-ovi spojeni na WAN-ove14. Pričala je o
vratima i
ovima i lozinkama koje se automatski mijenjaju svakih
šezdeset
no" h am°tri natkorismka, od kojih je ona bila jedan, mogu
ozbilj-
a
otirati mozak sustava. Korisnici na udaljenim
terminalima,
!
°kalnom! ~/~°~a' Area Network ~ komunikacijska mreža
koja povezuje više čvorova u istom '°metra ili ?° ručJu> koje
može biti definirano kao jedna zgrada, područje radijusa
od jednog ki-)ednu ili više! ° postr°JenJe- WAN ~ Wide Area
Netvvork - komunikacijska mreža koja sadrži LAN-ova,
kojom se podaci prenose na veće udaljenosti.
poput policajca u Londonu, ne mogu učiniti ništa do
unijeti svoi podatke preko mrtvog terminala ili PC-ja
spojenog na poslužitelj od dvadeset gigabytea koji je
smješten u Ouanticu.
"CAIN je vjerojatno najosiguraniji sustav za kojeg sam
čula", d0 dala je Lucy. "Naša je prva preokupacija očuvati
ga hermetički zatvorenim prema van."
No nije uvijek bio hermetički zatvoren. Prošle jeseni
netko je provalio u JETI, a imali smo razloga vjerovati
daje Gault umiješan Nisam morala na to podsjećati Lucy.
U to je doba ona stažirala u JETI-ju i sada je bila
odgovorna za to da ispravi štetu.
"Gledaj, teta Kay", rekla je kao da mi čita misli.
"Pretražila sam CAIN iznutra i izvana. Pregledala sam
sve programe i ponovno ispisala velike dijelove nekih
od njih kako bih bila apsolutno sigurna da ne postoji
nikakva prijetnja."
"Prijetnja od koga?" upitala sam. "CAIN-a ili Gaulta?"
"Nitko neće ući unutra", rekla je glatko. "Nitko. Nitko ne
može ući unutra."
Onda sam joj rekla za svoju American Express karticu, a
od njene šutnje mi se naježila koža.
"O, ne", rekla je. "Nisam je se ni sjetila."
"Sjećaš se da sam ti je dala prošle jeseni kad si počela
stažirati u JETI-ju", podsjetila sam je. "Rekla sam ti da je
možeš koristiti za avionske i željezničke karte."
"Ali nikada mi nije trebala jer si mi na kraju posudila
svoj auto. Onda se dogodila nesreća, pa neko vrijeme
nisam nikud išla."
"Gdje si držala karticu? U novčaniku?"
"Ne." Potvrdila je moje strahove. "U JETI-ju, u ladici
moga radnog stola, u jednom tvom pismu. Mislila sam
daje tamo sigurna.
"I tamo je bila u doba kad se dogodila provala?"
"Da. Nema je, teta Kay. Što više razmišljam o tome, sve
sam ^ gurnija. Vidjela bih je od onda", mucala je.
"Nabasala bih na ^ dok prekapam ladicu. Provjerit ću
kad se vratim, ali znam daje ne pronaći."
"To sam i mislila", rekla sam.
"Stvarno mi je žao. Je li netko nabio velik račun?"
"Mislim da nije." Nisam joj rekla tko je taj netko. "Sad si
je već otkazala, je li?"
"Pobrinula sam se za to", rekla sam. "Reci mami da ću
doći dolje posjetiti baku čim stignem."
"Čim stigneš nikada nije dovoljno brzo", rekla je moja
nećakinja. "Znam. Ja sam užasna kći i trula teta." "Nisi
uvijek trula teta." "Baš ti hvala."
92
POGLAVLJE 7
STAN ZAPOVJEDNICE FRANCES PENN NALAZIO SE NA ZA-padnoj
strani Manhattana odakle su se vidjela svjetla New
Jerseya na drugoj obali rijeke Hudson. Stanovala je na
petnaestom katu otrcane stambene zgrade u prljavom
dijelu grada, što se zaboravljalo onoga trena kad je
otvorila svoja bijela ulazna vrata.
Stan joj je bio ispunjen svjetlom i umjetničkim djelima i
mirisima finog drveta. Zidovi su bili izbijeljeni i na njima
su bili raspoređeni crteži olovkom i tušem te apstraktni
pasteli i akvareli. Brz pogled na knjige posložene na
policama i stolovima rekao mi je da vlasnica stana voli
Ayn Rand15 i Annie Leibovitz16, kao i da čita brojne bio-
grafije uključujući fantastične tomove Shelbvja Footea17 o
onom užasnom, tragičnom ratu.
"Dajte da vam uzmem kaput", rekla je.
Prepustila sam joj ga zajedno s rukavicama i crnim
kašmirskim šalom kojeg sam voljela jer sam ga bila
dobila od Lucy.
"Znate, nisam se sjetila pitati postoji li nešto što ne
jedete", obratila mi se iz garderobe u hodniku, blizu
ulaznih vrata. "Možete li jesti račiće? Jer ako ne možete,
imam piletinu."
"Škampi će savršeno odgovarati", rekla sam.
"Sjajno." Uvela me u dnevnu sobu iz koje se pružao
fantastičan pogled na most Georgea Washingtona koji se
nadvijao nad rijek°
15
Američka spisateljica ruskog podrijetla koja u svojim
djelima kombinira znanstve tastiku s filozofijom laissez-
faire kapitalizma, socijalnim darvinizmom i
individualizmom-^
16
Jedna od najpoznatijih fotografkinja svijeta, poznata po
portretima; njena djela poja\ -u vodećim američkim
časopisima, kao što su Life, Time, Newsweek, New York
Times i drugi-
^
gj j p p p j j p
, kao što su Life, Time, Newsweek, New York Times i
drugi- letristike i publicistike, poznat po svom djelu u tri
toma pod r , ali cijenjen i zbog romana i kratkih priča o
naslijeđu američkog
u vodećim američkim časopisima, kao što su Life, Time,
Newsweek, New i dg
17
Američki pisac beletristike i publicistike, poznat po
svom djelu u tri toma pod rw ^ Građanski rat: jedna priča,
ali cijenjen i zbog romana i kratki lijđ
ut ogrlice načinjene od svjetlucavih dragulja što lebde na
noć-P zraku. "Koliko čujem, pijete viski."
"Nešto slabije bi mi više odgovaralo", rekla sam
spustivši se na mekan kožni kauč boje meda.
"Vino?"
Rekla sam da će to biti sasvim u redu, pa se moja
domaćica izgubila u kuhinji dovoljno dugo da nam natoči
dvije čaše reskog chardo-naya. Bila je odjevena u crne
traperice i sivi vuneni džemper sa zavrnutim rukavima.
Sada sam prvi put vidjela da su joj podlaktice prepune
ožiljaka.
"To je iz mojih mlađih, raspuštenijih dana." Ulovila je moj
pogled na svojim rukama. "Vozila sam se kao suvozač na
motociklu i na kraju ostavila dobar dio kože na cesti."
"Donatorcikli, kako ih mi zovemo", rekla sam.
"Pripadao je mom dečku. Meni je bilo sedamnaest, a
njemu dvadeset."
"Što je bilo s njim?"
"Skliznuo je pod kotače auta koji nam je išao u susret i
ostao na mjestu mrtav", rekla je s mirnoćom nekoga tko
već dugo slobodno' govori o tom svom gubitku. "Tada
sam se zainteresirala za policijski posao." Otpila je
gutljaj vina. "Nemojte me pitati kakve to veze ima jedno
s drugim, jer ni sama nisam sigurna da znam."
"Ponekad, kad čovjek dođe u dodir s tragedijom, počne
je proučavati."
Tako vi objašnjavate svoj poziv?" Pomno me promatrala
pogle-°ni kojemu malo što promiče, a koji otkriva još
manje.
Meni je otac umro kad sam imala dvanaest godina",
rekla sam jednostavno.
"GdJe se to dogodilo?"
u
Miamiju. Bio je vlasnik male trgovine koju je na kraju
vodila Ja majka, jer je on bolovao godinama prije no što
je umro."
kuo ^ maJka vodila trgovinu, da tako kažem, tko je onda
vodio tanstv0 dok je vaš otac još bio živ?"
Mili
da sam to bila ja."
ttia s ° Sam * mûa- To sam vam vjerojatno i ja mogla
ispričati o va-nirrna a da mi ne kažete nijednu riječ. Isto
tako pretpostavljam
da ste najstarije dijete, da nemate braće, da ste oduvijek
željeli n tići uspjeh veći od neophodnog i da ne možete
prihvatiti poraz'' Slušala sam.
"Stoga su osobne veze vaša zla kob jer se dobra veza ne
ostvaru' kroz neprestano traženje većeg uspjeha. Sretna
se veza ne može z raditi, niti čovjek može biti promaknut
u dobar brak. A ako netk vama drag ima kakav problem,
vi mislite da ste ga nekako trebal spriječiti, a da ne
govorim o tome kako ste uvjereni da ga morate ri ješiti."
"Zašto me analizirate?" upitala sam izravno, ali bez
obrambenog stava. Uglavnom me zadivila.
"Zato što je vaša priča i moja priča. Postoje žene poput
nas. A ipak, nekako se nikada ne uspijevamo spojiti,
jeste li to ikada primijetili?"
"Primjećujem to svaki dan", rekla sam.
"No," odložila je vino, "stvarno vas nisam pozvala ovamo
kako bih vas ispitivala. Ali ne bih bila posve iskrena kad
bih vam rekla kako nisam tražila priliku da se nas dvije
bolje upoznamo."
"Hvala vam, Frances", rekla sam. "Drago mije da tako
mislite." "Ispričajte me na trenutak."
Ustala je i vratila se u kuhinju. Čula sam zvuk zatvaranja
vrata hladnjaka, šum vode i tih zveket posuđa. Istoga
trena vratila se s bocom chardonaya u posudi s ledom,
koju je položila na stakleni stolić.
"Kruh je u pećnici, šparoge na pari i sve što još treba
učiniti jest spirjati škampe", objavila je ponovno se
spustivši na kauč.
"Frances," rekla sam, "vaša policijska postaja spojena je
na j i« CAIN sada već koliko dugo?"
1
! li' ; "Tek nekoliko mjeseci", odgovorila je.
"Mi smo jedna od prvih
postaja koje su se spojile na njega."
"Stoje s njujorškom gradskom policijom?"
"Sad će, svaki čas. Metro-policija ima sofisticiraniji
kompjuters
sustav i veliku ekipu programera i analitičara. Tako da
smo vrlo r.
no bili spojeni."
"Zahvaljujući vama."
J
Nasmiješila se. •••
?
stavila sam: "Znam daje richmondska policija spojena.
Spoje-a policija u Chicagu, Dallasu, Charlotti, te državna
policija Vir-
^ i britanska metro-policija. A priličan broj u zemlji i
inozemnu postupku su priključivanja."
"Što vas brine?" upitala me.
"Recite mi što se dogodilo kada je na Badnjak pronađeno
tijelo
dentificirane žene za koju mislimo da ju je ubio Gault.
Kako se CAIN uklopio u čitavu priču?"
"Tijelo je pronađeno u Central Parku rano ujutro, a ja
sam, naravno, odmah obaviještena o tome. Kao što sam
već spomenula, modus operandi učinio mi se poznat, pa
sam unijela pojedinosti u CAIN da vidim što će mi se
vratiti. To je valjda bilo kasno poslije podne."
"I što se vratilo?"
"Vrlo brzo CAIN je stupio u vezu s našim PRANK
terminalom i zatražio još podataka."
"Možete li se točno sjetiti kakvu vrstu podataka?"
Razmišljala je trenutak. "Hm, da vidimo. Zanimalo gaje
sakaće-nje, htio je znati s kojih je dijelova tijela koža
izrezana i kakvim je predmetom to učinjeno. Zanimalo
ga je je li bilo seksualnog napada, a ako jest je li
penetracija bila oralna, vaginalna, analna ili kakva
druga. Neke od tih stvari nismo mogli znati budući da još
nije bila provedena obdukcija. No ove druge podatke
smo dobili nazvavši mrtvačnicu."
"Je li bilo još kakvih pitanja?" upitala sam. "Je li CAIN
pitao nešto što vam se učinilo neobičnim ili
neumjesnim?" "Koliko se sjećam, nije." Ispitivački me
promotrila.
Je li CAIN ikada poslao kakvu poruku terminalu metro-
policije k°javam se učinila neobična ili zbunjujuća?"
J
°š je malo razmišljala. "Pa, unijeli smo najviše
dvadesetak slučaje-a od kada smo u studenom spojeni
na CAIN. Silovanja, ubojstva, fi-fcki napadi za koje sam
mislila da bi mogli biti od koristi PRANK-u, r su okolnosti
bile neobične, ili su žrtve bile neidentificirane.
tje dine Poruke od CAIN-a za koje znam bili su uobičajeni
zah-ča Vl 2a dodatnim podacima. Hitnih poruka nije bilo
sve do ovog slu-isâ u Central Parku. Tada nam je CAIN
poslao titrajuću obavijest Su Sanu debelim slovima da nam
je prispjela hitna poruka, jer je lav pronašao ono što je
tražio."
96 Patricia D. Cornmell
"Ako slučajno dobijete kakvu čudnu poruku, Frances,
molim v da odmah stupite u vezu s Bentonom
J
Wesleyem."
"Možete li mi reći što je to što tražite?"
"U listopadu je netko povrijedio sigurnosni sustav u JETl-
i, Netko je provalio unutra u tri izjutra, a okolnosti
ukazuju na to dab: iza svega mogao stajati Gault."
"Gault?" Zapovjednica Penn bila je zaprepaštena. "Kako
se t0 moglo dogoditi?"
"Ispostavilo se da je jedna od analitičarki u JETI-ju bila
povezana sa špijunskim dućanom u sjevernoj Virginiji u
kojeg je Gault zalazio. Znamo daje ta žena bila upletena
u provalu, a bojimo se daju je Gault nagovorio na to."
"Zašto?"
"Što bi ga veselilo više od mogućnosti ulaska u CAIN i
prilike da ima na raspolaganju bazu podataka koja
sadrži pojedinosti najogav-nijih zločina počinjenih u
čitavom svijetu?"
"Zar ne postoji način da mu se onemogući pristup?"
upitala je. "Pojačati osiguranje tako da se isključi
mogućnost da on ili bilo tko drugi uđe u sustav?"
"Mislili smo da je to sređeno", odgovorila sam. "Zapravo,
moja nećakinja, koja je njihov najbolji programer, bila je
sigurna daje sustav posve zaštićen."
"O, da. Mislim da sam čula za vašu nećakinju. Ona je
zapravo stvorila CAIN."
"Oduvijek je imala dara za kompjutere i radije je bila u
njihovu društvu nego u društvu većine ljudi."
"Nisam sigurna da je krivim zbog toga. Kako se zove?"
"Lucy."
"I ima koliko godina?"
"Dvadeset jednu."
Ustala je s kauča. "Možda se radi samo o nekakvom
kvan1" uzrokuje ove čudnovate poruke. Virus. A Lucy će
to već riješiti-
"Uvijek se možemo nadati."
"Uzmite čašu, pa mi dođite praviti društvo u kuhinji",
rekla J •
Aji nismo uspjele ni doći do tamo kad je zazvonio
telefon. Zapov-■ dnica Penn se javila, a ja sam
promatrala kako ugodna večer hlapi fnjenalica.
"Gdje?" rekla je tiho. Dobro sam poznavala taj ton.
Prepoznala sam i sledeni pogled.
Već sam otvarala vrata garderobe u hodniku kako bih
uzela kaput kad je rekla: "Stižem."
Snijeg se počeo prosipati s neba poput pepela kad smo
stigle na postaju podzemne željeznice na Drugoj aveniji,
u otrcanom dijelu Manhattana poznatog po imenu
Bowery.
Vjetar je zavijao, a plava i crvena svjetla pulsirala su kao
daje noć ta koja je ranjena, a stube koje su vodile u taj
pakao bile su odsječene živim zidom policajaca.
Beskućnici su već bili otjerani, ljudi što su se vraćali s
posla skrenuti na druge ceste, a automobili i kombiji
medija stizali su u čoporima jer je bio ubijen policajac
metro-policije, pripadnik jedinice za beskućnike.
Zvao se Jimmy Davila. Imao je dvadeset sedam godina.
U policiji je proveo godinu dana.
"Bolje će biti da stavite ovo na sebe." Policajac ljutita,
blijeda lica pružio mije fluorescentni prsluk, kiruršku
masku i rukavice.
Policajci su iz jednog kombija vadili još džepnih lampi i
prsluka, a nekoliko njih nemirnih očiju s kratkim
puškama u rukama projurilo je pokraj mene niza stube.
Napetost se mogla opipati. Pulsirala je u zraku poput
mračnog srca, a glasovi postrojbi koje su došle pomoći
svom ustrijeljenom kolegi miješali su se s užurbanim
koracima i neobičnjrn jezikom kojim govore policijski
radio-aparati. Negdje u aaljmi vrištala je sirena.
za faP°vJe(^n^ca Penn pružila mi je snažnu svjetiljku dok su
nas ni-nia" fl Pratâ četvorica policajaca oklopljeni
pancirkama, jakna-jeke lir°r^scentmm prslucima. Pokraj nas
je projurio vlak, poput ri-djg elcućeg čelika, a mi smo se
malo-pomalo kretali po uskom iz-°dbav °m P^°^mû koji
nas je vodio u mračne katakombe prepune sVjetjCeni^
b
°čica cracka, igala i ostalog smeća i prljavštine. Snopovi
iizbo°Stlâra^ SU nastamâma skitnica smještenima na
uzdignutim bio jsCeni.m diJelovima, tek nekoliko
centimetara od pruge, a zrak je Punjen zadahom
ljudskog izmeta.
98_____________Patricia D. Cornivell______
Ispod ulica Manhattana prostiralo se gotovo dvadeset
hekt tunela gdje je u kasnim osamdesetima živjelo čak
pet tisuća besk ^ nika. Te su brojke sada bile znatno
manje, ali njihova se negda« •"" prisutnost još uvijek
osjećala u gomilama prljavih deka, cipela, 0^ će i tko zna
čega sve ne.
Prljave plišane životinje i lažni umrljani kukci bili su
obješeni n-zidovima poput fetiša. Ti nezakoniti stanari,
od kojih su mnoge pol cajci iz jedinice za beskućnike
poznavali po imenu, sada su ponUf sjena nestali iz tog
podzemnog svijeta; svi osim Freddieja, kojeg sm0
probudili iz drogiranog sna. Pokriven vojničkom dekom
podigao se u sjedeći položaj, omamljeno gledajući oko
sebe.
"Hej, Freddie, ustaj." Netko mu je uperio svjetiljku u lice.
Freddie podigne zamotanu ruku do očiju, škiljeći dok su
sićušna sunašca probijala tamu njegova tunela.
"Hajde, ustaj. Što si učinio s rukom?" "Ozebline",
promrmljao je s mukom ustajući.
"Moraš paziti na sebe. Znaš da ne možeš ostati ovdje.
Moramo te izvesti van. Ideš u prihvatilište?"
"Ne, čovječe."
"Freddie," nastavio je policajac glasno, "znaš što se
dogodilo tu dolje? 'Si kad čuo za policajca Davilu?"
"Ne znam ja ništa." Freddie se zaljuljao, ali se uspio
održati na nogama, škiljeći prema svjetlima.
"Znam ja da ti poznaješ Davilu. Zoveš ga Jimbo."
"A, Jimbo. On je u redu."
"Ne, bojim se da nije u redu, Freddie. Netko gaje
večeras ustrijelio, tu dolje. Netko je ustrijelio Jimba i sad
je mrtav."
Freddie razrogači svoje žute oči. "O, ne, čovječe."
Ogledao s oko sebe kao da je ubojica možda još uvijek
ovdje - kao da bi net mogao krivnju svaliti na njega.
"Freddie, 'si večeras vidio ovdje nekoga koga ne
poznaš? 'Sivl nekog tu dolje tko bi bio u stanju učiniti
takvo što?"
"Ne, ništa ja nisam vidio." Freddie je umalo izgubio
ravnotežu, P se uhvatio za betonski potporni stup. "Ni
nikoga ni ništa, kunem s^
Još je jedan vlak izronio iz mraka i projurio tračnicama
prema J^ gu. Freddieja su odveli, a mi smo nastavili
hodati izbjegavajući tr
• alodavce što su rovarili ispod smeća. Hvala bogu da
sam obula Hodali smo barem još deset minuta, lice mi
se znojilo ispod ke a sve sam više i više gubila
orijentaciju. Nisam znala jesu li L wietla daleko dolje niz
prugu bile policijske lampe ili farovi nadolazećih
vlakova.
"Dobro, sad moramo preskočiti treću tračnicu18", rekla
mije zapovjednica Penn koja me nije napuštala. "Koliko
još?" upitala sam.
"Eno, tamo dolje kod onih svjetala. Sad ćemo prijeći ovu
tračnicu Učinite to sa strane, prvo jednom nogom, pa
drugom i pazite da jenedodirnete."
"Osim ako ne želite doživjeti šok života", rekao je jedan
policajac.
"Da, šesto volti koji vas ne puštaju tako lako", rekao je
drugi istim grubim tonom.
Slijedili smo tračnice još dublje u tunel, a strop je
postajao sve niži. Neki su se muškarci morali sagnuti dok
smo prolazili ispod jednog luka. S druge strane,
tehničari za obradu mjesta zločina krstarili su čitavim
područjem dok je sudski patolog s kapuljačom na glavi i
rukavicama na rukama pregledavao tijelo. Svjetla su bila
postavljena i uglavljena, pa su igle, bočice i krv bolno
blistali pod njima.
Policajac Davila ležao je na leđima, raskopčane zimske
jakne koja je otkrivala krut oblik pancirke ispod
tamnoplavog komando--džempera. Bio je ustrijeljen
među oči tridesetosmicom koja mu je kžala na prsima.
"Točno je ovako pronađen?" upitala sam približivši se.
Točno ovako", rekao je detektiv njujorške policije. Jakna
mu je bila raskopčana i revolver je ležao baš ovako?"
oaš ovako." Lice detektiva bilo je crveno i znojno i nije
me gle-Qa° u oči.
loginja podigne pogled. Nisam mogla razabrati lice
ispod s Jcne kukuljice. "Ne možemo otpisati
samoubojstvo", rekla je.
jek ^!uâ sam se bliže i usmjerila svjetiljku prema licu
mrtvog čov-• oči su mu bile otvorene, glava malčice
okrenuta udesno. Krv
i« j.
°aatna tračnica koja se kod nekih električnih željeznica
koristi za napajanje.
'I
li 100 Patricia D. Cornvuell
koja se nakupila pod njim bila je žarkocrvena i počela se
zgušnjav ti. Bio je nizak, imao je mišićav vrat i mršavo
lice čovjeka u izvrsn ' fizičkoj formi. Snop moje svjetiljke
premjestio se na ruke na kojirj 1 nije bilo
rukavica, pa sam čučnula kako bih ih bolje promotrila.
"Ne vidim ostatke baruta", rekla sam. "Ne vide se
uvijek", rekla je patologinja.
"Rana na čelu nije zadana tako da je cijev bila
prislonjena uz kožu, a čini mi se i daje pod malim
kutom."
"Očekivala bih da je pod kutom ako se sam ustrijelio",
odgovorila je ona.
"Ali cijev je bila nagnuta prema dolje. To ne bih
očekivala", rekla sam. "I kako mu je pištolj završio tako
uredno na prsima?"
"Možda gaje pomaknuo neki od beskućnika." Počela mi
je ići na živce. "Zašto?"
"Možda gaje netko podigao, a onda se predomislio i nije
ga želio zadržati. Pa gaje ostavio tu gdje je sada."
"Mislim da bismo mu stvarno trebali oviti ruke u
vrećice", rekla sam.
"Samo polako."
"Nije imao rukavice?" Zaškiljila sam u krug jake
svjetlosti. "Ovdje dolje je jako hladno."
"Još mu nismo pregledali džepove, gospođo", rekla je
patologinja koja je bila mlada, ukočena i koja mi je
nalikovala na one tipove koji izvode obdukcije za
pamćenje što traju pola dana.
"Kako se zovete?" upitala sam je.
"Ja sam doktorica Jonas. I morat ću vas zamoliti da se
odmaknite, gospođo. Mi ovdje pokušavamo očuvati
mjesto zločina i najbolje bi bilo da ništa ne dirate niti da
išta pomičete." Podigla je toplomjer-
"Doktorice Jonas," javila se zapovjednica Penn, "ovo je
dokton ca Kay Scarpetta, glavni sudski patolog Virginije
i savjetodavni renzični patolog FBI-a. Dobro je upoznata
s očuvanjem mjesta z čina."
Doktorica Jonas podigla je pogled, a ja sam uhvatila
bljesak ^ nađenja iza zaštitnog stakla. Zamijetila sam i
nelagodu po tome liko joj je trebalo za očitanje
kemijskog toplomjera.
SA SIROTINJSKOGA GROBLJA________101
Nagnula sam se bliže tijelu, obrativši pažnju na lijevu
stranu mr-tvaceve glave.
"Lijevo uho mu je razrezano", rekla sam.
"To se vjerojatno dogodilo kad je pao", rekla je
doktorica Jonas.
promotrila sam okolinu. Nalazili smo se na glatkoj
betonskoj olatformi. U blizini nije bilo tračnica o koje je
mogao udariti. Osvi-etlila sam betonske potpornje i
zidove tražeći krv na bilo kojoj konstrukciji o koju je
Davila mogao udariti.
Čučnuvši pokraj tijela pomnije sam pregledala njegovo
povrijeđeno uho i crvenkastu površinu ispod njega.
Počela sam nazirati osobitosti potplata na kojem su sitne
rupice tvorile valovit uzorak. Ispod uha nalazila se
zaobljena crta - rub pete. Sve su oči bile uprte u mene
dok sam zurila niz mračni hodnik u svjetlo koje se
približavalo.
"Netko ga je postrance udario nogom u glavu", rekla
sam.
"Ne možete znati da nije glavom udario o nešto", rekla je
doktorica Jonas braneći se.
Zagledala sam se u nju. "Znam da nije", izjavila sam.
"Kako znamo da nije udaren nakon što je pao?" upitao je
jedan policajac.
"Ozljede nisu u skladu s time", odgovorila sam. "Ljudi
obično udaraju ispruženo tijelo više puta i to na drugim
dijelovima. Također bih očekivala ozljedu na drugoj
strani lica, zbog grebenja o beton u trenutku udarca."
Projurio je vlak u naletu toplog, vrištavog zraka. Svjetla
su lebdje-a u udaljenom mraku, a obrisi koji su ih se
držali bili su tek sjene obdarene glasom što je tiho
odzvanjao tunelom.
Omamljen je udarcem, a onda ustrijeljen vlastitim
pištoljem", rekla sam.
Moramo ga prenijeti u mrtvačnicu", rekla je patologinja.
zapovjednice Penn bile su razrogačene, a lice uzrujano i
ljuto, e njegovo djelo, zar ne?" rekla mi je kad smo
krenule van. je znao nogom udariti žrtvu", rekla sam. i
to]'?" 2ašto? Pa ima pištolj, Glock. Zašto nije upotrijebio
svoj piš-
"Najgora stvar koja se može dogoditi policajcu jest da
bude ufr jen vlastitim pištoljem", rekla sam.
'"
"Dakle, Gault bi to učinio namjerno, radi osjećaja koji bi
to iza valo u policiji... u nama?"
"On bi mislio daje to zabavno", rekla sam.
Hodale smo nazad preko tračnica i kroz smeće koje je
vrvjelo šta korima. Osjetila sam da zapovjednica Penn
plače. Minute su prola žile.
Rekla je: "Davila je bio dobar policajac. Bio je uvijek
spreman pomoći, nikada se nije žalio, a tek onaj njegov
osmijeh... Razveselio bi prostoriju u koju bi ušao." Sada
joj je glas bio okovan gnjevom "Bio je tek dijete, do
vraga."
Njeni su policajci bili pored nas, ali ne preblizu, a ja
sam, gledajući niz tunel i duž tračnica razmišljala o
podzemnim kilometrima zavoja i okuka sustava
podzemne željeznice. Beskućnici nemaju džepne
svjetiljke i nisam razumjela kako uspijevaju išta vidjeti.
Prošli smo pokraj još jedne otrcane nastambe gdje je
neki bijelac čije mi se lice učinilo blago poznatim sjedio
i pušio crack iz komada antene za auto, kao da na svijetu
ne postoji nešto poput zakona. Kad sam primijetila
njegovu kapicu za bejzbol, isprva nisam shvatila
značenje tog detalja. Zatim sam se zagledala u njega.
"Benny, Benny, Benny. Sram te bilo", rekao je jedan od
policajaca nestrpljivo. "Hajde. Čovječe, znaš da to ne
smiješ. Koliko puta ćemo to ponoviti, čovječe?"
Benny je bio onaj stvor koji me jučer ujutro gonio do
ureda sudskog patologa. Prepoznala sam njegove
prljave vojničke hlače, kau-bojske čizme i plavu traper
jaknu.
"Pa onda me zatvorite", rekao je, ponovno paleći svoj
crack.
"O, da, zatvorit ću ja to tvoje dupe, ne boj se. Sad mi te je
dosta.
Tiho sam rekla zapovjednici Penn: "Pogledajte kapu."
Bila je to tamnoplava ili crna kapa Atlanta Bravesa.
"Čekajte malo", obratila se svojim podređenima. Upitala
je Ben nyja: "Gdje si nabavio kapu?"
"Ništa ja ne znam", rekao je on, naglo je strgnuvši s
pramena p ljave sijede kose. Nos mu je izgledao kao da
gaje nešto izjelo.
"Naravno da znaš", rekla je zapovjednica.
On ju je i dalJe luđački promatrao.
"Renny, gdje si nabavio kapu?" ponovila je pitanje.
nva policajca podigla su ga i stavila mu lisice. Ispod
deke bilo je ■ ft'nih knjiga, časopisa, upaljača, malih
torbi s patent-zarvaračima. \i vli su i nekoliko čokoladica,
paketiće žvakaćih guma bez šećera,
talnu zviždaljku i kutiju pisaka za saksofon. Pogledala
sam zapovjednicu Penn, a ona mi je uzvratila pogled.
"Pokupite sve to", rekla je policajcima.
"Ne možete mi uzeti stan." Benny se borio protiv svojih
uznika. "Ne možete mi uzeti jebeni stan." Udarao je
nogama o pod. "Ti, prokleti kurvin sine..."
"Samo otežavaš cijelu stvar, Benny." Stegli su mu lisice i
uhvatili ga svaki za jednu ruku.
"Ne dirajte ništa bez rukavica", naredila je zapovjednica
Penn.
"Bez brige."
Spremili su svu Bennvjevu ovozemaljsku imovinu u
vreće za smeće, koje smo iznijeli zajedno s vlasnikom.
Slijedila sam svoju svjetiljku, a dubok mrak oko nas
doimao se kao utihlo prostranstvo koje kao da je imalo
oči. Često sam se osvrtala preko ne vidjevši ništa osim
svjetla za koje sam mislila da je vlak sve dok se iznenada
nije pomaklo u stranu. Zatim se pretvorilo u džepnu
svjetiljku čiji je snop osvijetlio luk kojim je prolazio
Temple Gault. Nazirala sam samo oštar obris u dugom
tamnom kaputu, s licem koje mi je izgledalo tek poput
svijetle mrlje. Zgrabila sam rukav zapovjednice Penn i
vrisnula.
104
POGLAVLJE 8
VIŠE OD TRIDESET POLICAJACA PRETRAŽIVALO JE BOWERY I
pripadajući prostor podzemne željeznice čitave te
oblačne noći. Nitko nije znao kako je Gault dospio u
tunele, osim ako nije tamo bio sve vrijeme nakon što je
ubio policajca Davilu. Nismo imali pojma kako je izašao
nakon što sam ga ugledala, ali izašao je.
Sljedećeg jutra Wesley se zaputio prema aerodromu La
Guardia, a Marino i ja vratili smo se u mrtvačnicu. Nisam
srela doktoricu Jonas koju sam upoznala večer ranije,
niti je tamo bio doktor Horowitz, ali rekli su mi daje
stigla zapovjednica Penn s jednim od svojih detektiva i
da ih možemo naći u prostoriji za rendgen.
Marino i ja ušuljali smo se u tišini koja obično prati
parove što zakasne na početak filma, a zatim smo
izgubili jedno drugo u mraku. Pretpostavljala sam da se
on oslonio na zid, jer je imao problema s ravnotežom u
ovakvim situacijama. Bilo je lako postati gotovo ska-
menjen i početi se njihati. Ja sam se primakla čeličnom
stolu gdje su tijelo policajca Davile okruživale tamne
sjenke, a tek je tračak svjetlosti prelazio njegovom
ozlijeđenom glavom.
"Volio bih dobiti jedan od odljevaka radi usporedbe",
oglasio se netko.
"Imamo fotografije otisaka cipela. Imam ih ovdje."
Prepoznala sam glas zapovjednice Penn.
"To će poslužiti."
"Odljevci su u laboratoriju."
"Vašem?"
"Ne, ne u našem", rekla je zapovjednica Penn.
"Njujorške policije-
"Ovo područje abrazije i kontuzije na kojoj se vidi
uzorak, evc ovdje, potječe od pete." Svjetlo se zaustavilo
ispod lijevog uha. "â" lovite crte vide se prilično jasno, a
ne vidim nikakvih čestica u abra
- A ima neki uzorak evo i ovdje. Ne mogu ga razabrati.
Ova kon-Zijl'"a ima oblik, ovaj... kao neka mrljica s
repićem. Ne znam što bi [o moglo biti." "Možemo
pokušati s poboljšanjem slike."
"Da, točno."
"Stoje sa samim uhom? Ima li na njemu kakav uzorak?"
"Teško je reći, ali izgleda daje prsio, a ne daje
razrezano. Nazub-l'ene ivice nisu oštećene i povezane su
tkivnim mostovima. A s obzirom na ovu zaobljenu
razderotinu ovdje dolje", prst zaštićen gumenom
rukavicom pokazao je to mjesto, "peta je rasparala uho."
"Zato je prsio."
"Radi se o jednom udarcu zadanom velikom snagom."
"Dovoljno jakom da ga ubije?"
"Možda. Vidjet ćemo. Pretpostavljam da će imati
napuknuća lijevog sljepoočnog tjemenog dijela lubanje i
jako epiduralno krvarenje."
"Kladim se u to."
Ruke u rukavicama upravljale su svjetlom i baratale
pincetom. Za krvav ovratnik Davilina džempera držala
se crna, oko petnaest centimetara dugačka vlas. Ruke su
je pokupile i spremile u omotnicu dok sam se ja
probijala kroz mrkli mrak pokušavajući pronaći vrata.
Odloživši zatamnjene naočale na kolica, iskrala sam se iz
prostorije. Marino me slijedio u stopu.
"Ako je to njegova vlas," rekao mi je u hodniku, "onda ju
je ponovno pofarb'o."
Ne bi me čudilo da je to učinio", rekla sam, prisjećajući
se obrisa koji sam vidjela večer ranije. Gaultovo je lice
bilo vrlo bijelo, no msam se sjećala boje kose.
Znači da više nije crvenokos."
koliko znamo, sad bi mu kosa već mogla biti i ljubičasta."
Pad '> ° nastav* ta^° mijenjat' boju kose, možda mu na
kraju pois-
e
a J es^0"' rekla sam- "Ali ona vlas ne mora biti njegova.
Doktori-je nas ima tamnu kosu otprilike te dužine, a ona
je sinoć neko vri-ne bila nagnuta nad tijelom."
Bili smo odjeveni u ogrtače, imali smo rukavice i maske i
\za\t li smo poput ekipe kirurga koji se spremaju obaviti
neku fantastio ^' operaciju kao stoje, na primjer,
presađivanje srca. Muškarci su un U sili pošiljku jadnih
ljesova od borovine predviđenih za groblje be • menih,
a iza staklene stijene započele su jutarnje obdukcije. Za
san je bilo samo pet slučajeva, od kojih je jedan bilo
neko dijete čija ^ smrt očito bila nasilna. Marino skrene
pogled.
"Sranje", promrmlja tamnocrvena lica. "Koji način za
započet1 dan."
Nisam odgovorila.
"Davila je bio u braku dva mjeseca."
Nisam imala što reći.
"Prič'o sam s nekim dečkima šta su ga znali."
Osobne stvari ovisnika o cracku po imenu Benny bez
neke ceremonije odložene su na stol broj četiri, a ja sam
ih odlučila odmaknuti što je moguće dalje od mrtvog
djeteta.
"Oduvijek je želio biti murjak. Vječno to čujem."
Vreće za smeće bile su teške, a s vrhova gdje su bile
svezane širio se odvratan vonj. Stala sam ih nositi prema
stolu broj osam.
"Reci ti meni, zašto to ljudi rade? Zašto bi to bilo 'ko htio
radit'?" Marino je postajao sve ljući zgrabivši vreću i
krenuvši za mnom.
"Pokušavamo nešto promijeniti", rekla sam.
"Pokušavamo nekako popraviti stvari."
"Nego šta", rekao je sarkastično. "Davila je sto posto
nešto promijenio. Sto posto je popravio stvari."
"Nemoj mu to oduzeti", rekla sam. "Ono dobra stoje
učinio i što je još mogao učiniti je sve što mu je sada
ostalo."
Oglasila se Strvkerova pila, zabubnjala je voda u
umivaoniku, a rendgenske su snimke otkrile metke i
kosti u ovom kinu s nama -utihlom publikom i mrtvim
glumcima. Ubrzo je ušla zapovjednica Penn, a iznad
maske koju je nosila oči su joj se doimale iscrpljenima-
Slijedio ju je tamnokos mladić kojeg je predstavila kao
detektiva Maiera. On nam je pokazao fotografije uzorka
na potplatima koji su ostavili tragove u Central Parku.
"Više ili manje odgovaraju", objasnio je. "Priznajem da
bi bol] bilo imati odljevke, ako bismo mogli doći do
njih."
oni su bili kod njujorške policije i bila sam se voljna
okladiti rfletro-policija nikada neće vidjeti. Frances Penn
gotovo nije da„! genj kojoj sam sinoć bila otišla u posjet,
a pitala sam i se što je sllC'razlog tom njenu pozivu na
večeru. Sto bi mi to bila povjerila da nas nisu pozvali u
Bowery?
Počeli smo odvezivati vreće i vaditi stvari na stol, osim
smrdljivih nenih deka koje su bile Bennvjev dom. Njih
smo složili i odložili pod. Bilo je tu vrlo čudnih stvari, što
se moglo objasniti samo na dva načina. Ili je Benny živio
s nekim tko je posjedovao par muških čizama broj
četrdeset i pol, ili je nekako došao do imovine nekoga
tko je posjedovao takav par čizama. Benny je, kako su
nam rekli, nosio cipele broj četrdeset i pet.
"Šta nam Benny jutros ima reć'?" upitao je Marino.
Odgovorio je detektiv Maier: "Kaže da su stvari u onoj
gomili samo odjednom iskrsle na njegovim dekama. On
je bio otišao gore na ulicu, a kad se vratio sve je već bilo
tamo, u ruksaku." Pokazao je rukom na zemljom zaprljan
platneni ruksak koji nam je trebao ispričati mnoge priče.
"Kad se to dogodilo?" upitala sam.
"Pa, sad, Benny tu baš nije bio jasan. Zapravo, ni u čemu
on baš nije posve jasan. Ali misli da se radi o posljednjih
nekoliko dana."
"Je 1' vidio 'ko je ostavio ruksak?" upitao je Marino.
"Kaže da nije."
Držala sam fotografiju sasvim blizu jedne čizme kako bih
usporena potplate i uvjerila se kako i veličina i način
prošivanja odgovara-Ju- Benny se nekako dokopao stvari
koje su pripadale ženi za koju smo vJerovali da ju je Gault
izmasakrirao u Central Parku. Nas čet-oro bili smo neko
vrijeme posve tihi kako smo stali pregledavati 1 Oc*
predmeta. Osjetila sam laganu vrtoglavicu i umor kad
smo V ceh rekonstruirati čitav jedan život na osnovi
metalne zviždaljke i S°milekrpa.
â JOJ ne možemo dat' neko ime?" rekao je Marino.
"Živcira me to šta nema ime."
biste je voljeli nazvati?" upitala je zapovjednica Penn.
"Jane."
108____________Patricia D. Cornmell
Detektiv Maier uputio je Marinu kratak pogled. "Vrlo
origi no. A kako joj je prezime, Doe19?"
nal
"Ima li izgleda da su pisci za saksofon Bennyjevi?"

upitala sam "Sumnjam", rekao je Maier. "Rekao je da su
sve ove stvari bil ruksaku. A nisam upoznat s time daje
Benny glazbeno nadaren" U "Ponekad svira nevidljivu
gitaru", rekla sam. "I vi biste da pušite crack. A to je sve
što on radi. Prosi i puši crack"
"Prije no što je prešao samo na to radio je nešto drugo",
rekla Sam.
"Bio je električar i žena gaje ostavila."
"To nije razlog da se čovjek preseli u kanalizaciju",
rekao je Marino, kojeg je isto tako žena napustila. "Mora
da ima još nešto."
"Droga. Obično bi završio preko puta, u bolnici
Bellevue. Onda bi se otrijeznio pa bi ga pustili. Uvijek
ista stvar, i uvijek iznova."
"Je li možda postojao i saksofon koji bi išao s kutijom
pisaka, pa ga je Benny možda založio?" upitala sam.
"Ne mogu to saznati", odgovorio je Maier. "Benny kaže
daje ovo sve."
Prisjetila sam se usta te žene koju smo sada zvali Jane,
zaoblje-nosti rubova prednjih zuba koje je forenzični
zubar pripisao pušenju lule.
"Ako je dugo svirala klarinet ili saksofon", rekla sam, "to
bi moglo objasniti oštećenja na prednjim zubima."
"A što je s ovom metalnom zviždaljkom?" upitala je
zapovjednica Penn.
Nagnula se bliže nad zlatnožutu metalnu zviždaljku s
crvenim piskom. Marka je bila Generation, što je značilo
da je pištaljka britanske izrade i nije se doimala novom.
"Ako je puno zviždala, to je samo doprinijelo šteti na
njen1 prednjim zubima", rekla sam. "Zanimljivo je i to da
se radi o a^'zVI daljci, a piskovi su za alt-saksofon. Dakle,
možda je nekada u živo svirala alt-saksofon."
-------------------------------------
.. . žen*'
19
John Doe uobičajeno je ime kojim se nazivaju
neidentificirana tijela muškaraca.
inačica je Jane Doe.
109
one povrede", rekao je Marino.
-Možda", rekla sam.
M stavili smo prebirati po njenim stvarima i čitati ih
poput listića
• Voljela je žvakaće gume bez šećera i zubnu pastu
Sensodvne, ^ • jmaio smisla s obzirom na probleme koje
je imala sa zubima, psjedovala je jedan par crnih muških
traperica obujma struka
mdeset jedan centimetar, te duljine nogavice osamdeset
šest
° ntimetara. Bile su stare i podvrnute na rubovima, što je
ukazivalo
a to da ih je ili naslijedila od nekoga, ili kupila u trgovini
rabljene
robe. Bez daljnjega su joj bile prevelike s obzirom na
figuru koju je
imala kad je umrla.
"Jesmo li sigurni da traperice nisu Bennvjeve?" upitala
sam.
"On kaže da nisu", odgovorio je Maier. "Ono za što tvrdi
da je njegovo je u onoj torbi." Pokazao je prstom na
nabreklu torbu na podu.
Kad sam gurnula rukavicom zaštićenu ruku u stražnji
džep hlača našla sam crveno-bijeli papirić jednak onima
koje smo Marino i ja dobili kad smo posjetili Američki
prirodoslovni muzej. Papirić je bio okrugao, veličine
kovanice od jednog dolara i obješen na malu omču od
vrpce. Najednoj strani pisalo je Doprinosioc, a na drugoj
je bio otisnut logotip muzeja.
"Ovo treba obraditi radi otisaka prstiju", rekla sam
spuštajući papirić u vrećicu za dokazni materijal. "Morala
ga je dodirnuti. Ili gaje
možda dotakao Gault ako je on platio za ulazak u
izložbeni prostor."
"Zašto bi sačuvala takvo šta?" rekao je Marino. "Obično
ga ski-neš s gumba košulje i baciš ga u smeće kad
izlaziš."
Možda ga je stavila u džep i zaboravila na njega", rekla
je zapovjednica Penn.
Možda se radi o suveniru", primijetio je Maier.
vo - £ iz§5eda mi kao da 3e skupljala suvenire", rekla sam.
"Zapra-. cmi mi se da je dobro znala što će sačuvati, a što
neće."
telite li reći da je sačuvala ulaznicu kako bi je netko na
kraju
pr
°našao?"
"Ne
znam", rekla sam. o zapali cigaretu.
"To me navodi da se upitam je li poznavala Gaulta",
rekao ■ Maier.
Je
Odgovorila sam: "Ako jest, i ako je znala daje u

opasnosti, je onda otišla s njim noću u park?"
"Vidiš, to je ono šta ne štima." Marino je ispuhnuo velik
oblak dj ma, a maska mu je sada visjela oko vrata.
"Ne, ako mu je bila potpuni stranac", rekla sam. "Onda
ga je možda poznavala", rekao je Maier. "Možda jest",
složila sam se.
Zavukla sam ruku u druge džepove istih hlača i pronašla
osamdeset i dva centa, saksofonski pisak kojeg je netko
izgrizao, i nekoliko uredno složenih papirnatih rupčića.
Naopako okrenuta plava maja bila je srednje veličine, a
što god da je jednom bilo ispisano sprijeda bilo je
isuviše izblijedjelo da bi se moglo pročitati.
Također je posjedovala dva para sivih hlača od trenirke i
tri para sportskih čarapa s crtama u boji oko gležnja. U
odjeljku unutar ruksaka nalazila se uokvirena fotografija
hrta točkaste dlake kako sjedi u sjeni drveća čije su
krošnje ostavljale šare svjetlosti i sjene na tlu. Činilo se
da se pas smiješi osobi koja ga je slikala, dok se daleko
u pozadini vidio obris nekoga tko je sve to promatrao.
"Ovo treba obraditi radi otisaka prstiju", rekla sam.
"Zapravo, ako se malo nagne otisci se i ovako vide na
staklu."
"Kladim se daje to njen pas", rekao je Maier.
Progovorila je zapovjednica Penn: "Možemo li zaključiti
u kojem je dijelu svijeta fotografija snimljena?"
Pažljivije sam promotrila sliku. "Čini se da je u pitanju
ravnica. Sunčano je vrijeme. Ne vidim nikakvo tropsko
raslinje. Ne izgleda kao pustinja."
"Drugim riječima, moglo bi bit' skoro bilo gdje", rekao
je Marino-
"Skoro", rekla sam. "Ne mogu reći ništa više ni o obrisu u
pozadini."
Zapovjednica Penn je pomno promatrala fotografiju. "
rac, možda?"
"Mogla bi biti i žena", rekla sam.
"Da ja mislim daje žena", rekao je Maier. "Neka jako
mršava žena-' "pa možda je Jane", rekao je Marino.
"Voljela je kapice za bej-
I a'0Va osoba na slici ima neku vrstu kape na glavi."
poaledala sam zapovjednicu Penn. "Voljela bih dobiti
kopije svih fotografija, uključujući ovu ovdje."
"Pribavit ću vam ih što je prije moguće."
Nastavili smo s iskopavanjem ove žene koja kao da je
bila s nama u sobi. Osjećala sam njen karakter u njenoj
bijednoj imovini i vjerovala da nam je ostavila tragove
koje trebamo slijediti. Očito je nosila muške potkošulje
umjesto grudnjaka, a pronašli smo tri para ženskih
gaćica i nekoliko šarenih rubaca.
Sve što je posjedovala bilo je iznošeno i prljavo, ali
naziralo se nešto poput reda i brige u uredno pokrpanim
rupama, te u činjenici daje u plastičnoj kutiji nosila igle,
konac i rezervne gumbe. Samo su crne traperice i
izblijedjela majica bile neuredno okrenute na pogrešnu
stranu, a sumnjali smo daje to stoga što ih je imala na
sebi kad ju je Gault natjerao da se svuče u mraku.
Do kasnog prijepodneva već smo bili pregledali svaku
njenu stvar, da se nismo uopće približili našem cilju -
identificirati žrtvu koju smo počeli nazivati Jane. Mogli
smo samo pretpostaviti da se Gault riješio svakog
dokumenta kojeg je možda imala uza se, ili da je Benny
uzeo ono malo novca što je možda posjedovala i bacio
ono u čemu ga je držala. Nisam razumjela slijed
događanja što se tiče toga kada je Gault mogao ostaviti
ruksak na Bennvjevoj deki, ako je to bilo ono što je
učinio.
Kol'ko od svega ovoga moramo provjerit' radi otisaka?"
rekao Je Marino.
Osim onoga što već imamo," predložila sam, "metalna
zviždalj-ttna dobru površinu za očuvanje otisaka. Mogalo
bi se pokušati s Uma-Liteom na ruksaku. Pogotovo na
unutrašnjoj strani preklopa, Dudući daje to koža."
"roblem je još uvijek ona", rekao je Marino. "Ništa nam
ovdje necereć"kojeona."
id ' }a lmarn novost za vas", rekao je Maier. "Sumnjam da
će nam "nciranje naše. Jane pomoći uloviti tipa koju ju je
ubio."
Pogledala sam ga i vidjela kako njegovo zanimanje za
nju ijed Nestao mu je onaj sjaj u očima, što sam i ranije
viđala u slučajevjJ' kada žrtva nema identiteta. Jane je
dobila sve vrijeme koje je on hr^ dati. Ironija je bila u
tome što bi bila dobila još i manje da njen uh jica nije
ovako poznat.
"Mislite li da ju je Gault ubio u parku, a zatim se uputio u
tun i gdje je ruksak pronađen?" upitala sam.
"Možda", rekao je Maier. "Trebao je samo otići s Cherry
Hilla i ukrcati se na podzemnu, recimo u Osamdeset
šestoj ulici ili u Sedamdeset sedmoj. Tako bi došao
ravno do Boweryja."
"Ilije mogao poći taksijem, što se toga tiče", rekla je
zapovjednica Penn. "Ono što nije mogao učiniti jest
krenuti pješke. To je prilično daleko."
"A šta ako je ruksak ostavljen na mjestu zločina, tamo
kraj vodoskoka?" upitao je tada Marino. "Je 1' moguće da
gaje Benny naš'o?"
"Što bi Benny tražio na Cherrv Hillu u to doba? Sjetite se
kakvo je bilo vrijeme", rekla je zapovjednica Penn.
Otvorila su se vrata i nekoliko je pomoćnika uguralo
kolica na kojima je bilo Davilino tijelo.
"Ne znam što bi tamo tražio", rekao je Maier. "Je li imala
ruksak sa sobom u muzeju?" upitao je zapovjednicu
Penn.
"Mislim daje netko spomenuo daje imala nekakvu torbu
prebačenu preko ramena."
"To je mogao biti ruksak."
"Mogao je."
"Prodaje li Benny drogu?" upitala sam.
"Nakon nekog vremena, ako misliš kupovati moraš i
prodavati, rekao je Maier.
"Mogla bi postojati veza između Davile i ubijene žene",
re* sam.
Zapovjednica Penn promatrala me sa zanimanjem.
"Ne bismo trebali otpisati tu mogućnost", nastavila sam.
"Na P vi pogled, čini se malo vjerojatnom. Ali Gault i
Davila bili su u tu lu u isto vrijeme. Zašto?"
"Igra slučaja." Maier se zagledao u daljinu.
Marino nije komentirao. Njegova je pažnja odlutala do
stola za
dukcije broj pet, gdje su dva patologa slikali tijelo
ubijenog poli-0 ■ a iz različitih kutova. Jedan je pomoćnik
mokrim ručnikom bri-°^ krv s njegova lica na način koji
bi bio grub da ga je Davila mogao ^-etiti- Marino nije
bio svjestan da ga netko promatra, pa je na tre-
tak pokazao svoju ranjivost. Vidjela sam na njegovu licu
pustoše-ja dugogodišnjih oluja i teret koji mu počiva na
ramenima.
"Benny je bio u tom istom tunelu", rekla sam. On je
ruksak ili od nekoga dobio, ili ga je uzeo s mjesta
ubojstva, ili ga je netko ostavio na njegovim dekama kao
što tvrdi."
"Iskreno, sumnjam da se tek tako pojavio na njegovim
dekama", rekao je Maier.
"Zašto?" upitala gaje zapovjednica Penn.
"Zašto bi ga Gault nosio sa sobom skroz od Cherrv Hilla?
Zašto ga nije samo ostavio i pošao svojim putem?" rekao
je.
"Možda je nešto bilo unutra", rekla sam. "K'o šta, na
primjer?" upitao je Marino.
"Kao nešto što bi je moglo identificirati", rekla sam.
"Možda nije želio da se zna tko je ona, pa mu je trebala
prilika da pregleda njene
stvari."
"To je moguće", rekla je zapovjednica Penn. "Među svim
ovim stvarima mi zaista nismo uspjeli pronaći ništa što bi
nam pomoglo identificirati je."
Samo što u prošlosti Gault nije mario za to hoćemo li ili
nećemo identificirati njegove žrtve", rekla sam. "Zašto bi
mu sada to bilo vazno? Zašto bi uopće mario za tu
beskućnicu s povredom glave?" Činilo se da me
zapovjednica Penn nije čula, a nitko drugi nije govorio.
Patolozi su počeli razodijevati Davilu, koji je odbijao su-a
ivati. Držao je ruke ukočeno prekrižene na prsima, kao
da se arii od udaraca u američkom nogometu. Liječnici
su imali i te kak-problema pokušavajući osloboditi
džemper s ruku i skinuti mu šjr ■ âve' kad se oglasio
dojavljivač. Svi smo se nesvjesno malj P°J
^ NiJe moj", rekao je jedan od liječnika. Prokletstvo", javio
se drugi. "Njegov je.
■ g jj j
P°Jasova, a zatim se zapiljili u Davilin stol, jer se
bipkanje nastav-
114
Osjetila sam kako me prolaze žmarci dok je skidao
dojavlHVa* Davilina remena. Svi smo šutjeli. Nismo
mogli skrenuti pogleda S stola broj pet, niti sa
zapovjednice Penn koja mu se približila, jer \ je bio njen
ubijeni policajac, a sada ga je netko pokušavao nazvat°
Patolog joj je pružio spravicu, a ona ju je podigla kako bi
očitala ma' leni zaslon. Lice joj je pocrvenjelo. Vidjela
sam kako je progutal slinu.
"Šifra", rekla je.
Ni ona ni liječnik nisu se sjetili da ne bi bilo pametno
dirati dojavljivač. Nisu znali da to može biti važno.
"Šifra?" Maier se doimao izgubljenim.
"Policijski kod." Grlo joj je bilo stegnuto od bijesa.
"Deset, crtica, sedam."
Deset-sedam značilo je Kraj ophodnje. "Jebem ti", rekao
je Maier.
Marino je nesvjesno zakoračio prema naprijed, kao da
se sprema krenuti za krivcem. Ali nije vidio nikoga koga
bi mogao juriti.
"Gault", rekao je u nevjerici. Zatim je podigao glas.
"Kurvin sin mora da je uzeo broj njeg'vog dojavljivača
nakon šta mu je prosuo mozak po cijeloj podzemnoj.
Znate šta to znači?" Zurio je u nas. "Znači da nas
promatra! Zna da smo sad ovdje i da radimo to šta ra-
dimo."
Maier se obazre po prostoriji.
"Ne znamo tko je poslao poruku", rekao je liječnik koji je
bio posve zbunjen.
Ali ja sam znala. Uopće nisam sumnjala.
"Čak daje Gault i poslao poruku, nije morao vidjeti što se
jutros događalo da bi znao što se događa", rekao je
Maier. "Vjerojatno zfl da je tijelo ovdje, pa zna da ćemo i
mi biti ovdje."
Gault vjerojatno zna da ću ja biti ovdje, pomislila sam.
Ne m° nužno znati i za ostale.
"A on je negdje odakle je upravo telefonir'o." Marino se
divi] ki ogledavao oko sebe. Nije mogao stajati na
mjestu.
Zapovjednica Penn izdala je naredbu: "Detektive Maier,
oglasl" to na radiju, uputite svim jedinicama. Pošaljite i
teleprinterom.
SA SIROTINJSKOGA GROBLJA115
ljutito svukao rukavice i zabio ih u kantu za smeće kad je
Spremite dojavljivač u vrećicu za dokazni materijal.
Treba pot-
iti otiske prstiju na njemu", rekla sam. "Znam da smo ga
dirali,
možemo pokušati. Zato mu je jakna bila otkopčana."
"Ha?" Marino je bio smeten.
"Davilina je jakna bila raskopčana, a nije bilo razloga za
to."
"Postoj'o je razlog. Gault je htio njegov pištolj."
"Za to nije bilo potrebno raskopčati mu jaknu", rekla
sam. "Tamo gdje je futrola s pištoljem jakna je otvorena.
Mislim da mu je Gault raskopčao jaknu kako bi došao do
dojavljivača. I s njega je skinuo broj."
Liječnici su se ponovno okrenuli tijelu. Skinuli su čizme i
čarape i otkopčali futrolu oko gležnja u kojoj se nalazio
Walther kalibra .38020 kojeg Davila zapravo nije smio
nositi, a koji nije imao prilike upotrijebiti. Skinuli su mu
pancirku, tamnoplavu policijsku majicu kratkih rukava i
srebrno raspelo na dugačkom lančiću. Na desnom
ramenu policajac je imao malu tetovažu ruže penjačice
omotane oko križa. U novčaniku je imao novčanicu od
jednog dolara.
Paktan j!lther PPK (kalibra 9 mm) .380 ACP (ime pod kojim
je poznat u SAD-u) - malen, kom-ialso skri t°1''IC0J' korist'metke
promjera 9 mm ali kraće dužine, dizajniran je kao oružje
koje se Va za policajce koji rade prikrivenog identiteta
(undercover).
POGLAVLJE 9
OTIŠLA SAM IZ NEW YORKA TOG POPODNEVA ČARTER. -letom
kompanije USAir i sletjela na državni aerodrom u
Washing-tonu u tri sata. Lucy me nije mogla dočekati jer
od svoje nesreće još nije bila sjela za volan, a nisam
imala valjana razloga da na bilo kojem izlazu ugledam
Wesleya.
Kad sam izašla iz aerodromske zgrade odjednom sam
osjetila sa-mosažaljenje dok sam se sama borila s
torbom i kovčegom. Bila sam umorna i imala sam osjećaj
da mi je odjeća prljava. Osjećala sam se beznadno
poraženom, a bilo me suviše sram to uopće priznati
samoj sebi. Nisam čak uspijevala ni dozvati taksi.
Napokon sam stigla u Quantico u izubijanom taksiju
obojenomu nijansu plave boje kakvu imaju jaja
crvendaća, zatamnjenih ljubičastih prozora. Moj se
stražnji prozor nije dao otvoriti, a moj vijetnamski vozač
nije mogao objasniti čuvaru na ulazu u FBI-evu
akademiju koga ima u autu.
"Žena doktor", ponovio je vozač, a po glasu sam shvatila
daje uznemiren zbog silnog osiguranja, zbog zabrana sa
šiljcima i mnogih antena na krovovima zgrada. "Ona
okej."
"Ne", obratila sam se njegovu potiljku. "Zovem se Kay.
Kay Scar-petta."
Pokušala sam izaći, ali vrata su bila zaključana, a
polugice nije w lo. Čuvar je posegnuo za svojim radijem.
"Molim vas, pustite me van", rekla sam vozaču koji je
buljio u o vetmilimetarski revolver na čuvarevu pojasu.
"Morate me puS van."
Okrenuo se prema meni, prestrašen. "Van, ovdje?" "Ne",
rekla sam kad je čuvar izašao iz kućice.
Vozačeve su se oči raširile.
"Mislim, da - hoću da me pustite ovdje van, ali samo
nakratko. Da mogu objasniti čuvaru." Pokazala sam mu
prstom i govorila vrlo
lako. "On ne zna tko sam ja jer ne mogu otvoriti prozor, a
on ne vidi kroz staklo."
Vozač je još nekoliko puta klimnuo glavom.
"Moram izaći van", rekla sam odlučno i nepokolebljivo.
"Morate otvoriti vrata." Brave su se podigle.
Izašla sam iz auta i zaškiljila na suncu. Pokazala sam
svoju propusnicu čuvaru koji je bio mlad i militaristički
nastrojen.
"Staklo je zatamnjeno, pa vas nisam mogao vidjeti",
rekao je. "Drugi put samo spustite prozor."
Vozač je počeo vaditi moju prtljagu iz prtljažnika i slagati
je na cestu. Panično se obazreo oko sebe kad je iz
streljana FBI-a i američkih marinaca doprla rafalna i
pojedinačna paljba.
"Ne, ne, ne." Pokazala sam mu da stavi kovčege natrag u
prtljažnik. "Odvezite me tamo, molim vas." Uprla sam
prstom prema Jeffer-sonu, visokoj zgradi od smeđe
opeke koja se nalazila na drugoj strani ogromnog
parkirališta.
Bilo je jasno da me nije želio voziti nikamo, no ušla sam u
auto Pnje no stoje uspio pobjeći. Zalupio je poklopcem
prtljažnika, a čuvar nam je mahnuo da možemo proći.
Zrak je bio hladan, a nebo bistro i plavo.
Kad sam ušla u zgradu Jefferson u predvorju me dočekao
vi-eozaslon koji mije zaželio dobrodošlicu u Quantico i
lijep i siguran Ozic- Mlada žena s pjegicama upisala me u
knjigu i dala mi magnet-u karticu kako bih njome mogla
otvarati vrata u akademiji.
Je li Sveti Nikola bio dobar prema vama, doktorice
Scarpetta?" Pitala me veselo, prebirući po ključevima od
soba.
-zacijelo sam bila zločesta ove godine", rekla sam.
"Uglavnom » dobila šibe."
"T 10 si ne mogu ni zamisliti. Uvijek ste tako dragi", rekla
je.
m e
J stila sam vas na osigurani kat, kao i obično."
118___________Patricia D. Cornvoell______
"Hvala." Nisam se mogla sjetiti njena imena, a činilo mi
se da0 to naslućuje.
na
"Koliko ćete nam noći biti ovdje?"

"Samo jednu." Pomislila sam kako bi se mogla zvati
Šarah a • nekog razloga bilo mi je odjednom vrlo važno
sjetiti se njena inien Z Pružila mi je dva ključa, jedan
plastični, jedan metalni. "Vi ste Šarah, zar ne?" riskirala
sam pitanje. "Ne, ja sam Sally." Izgledala je povrijeđeno.
"To sam i htjela reći - Sally", rekla sam, očajna. "Naravno.
On. rostite. Uvijek se tako dobro pobrinete za mene i
hvala vam na tome."
Uputila mije nesiguran pogled. "Usput rečeno, vaša
nećakinja je prošla ovuda nema ni pola sata."
"Kamo je išla?"
Pokazala mi je na staklena vrata koja su iz predvorja
vodila u samo srce zgrade, a zatim mi je s pulta
otključala bravu prije no što sam stigla izvaditi karticu.
Prošavši kroz ova vrata Lucy je mogla ići prema PX-u21,
poštanskom uredu, kantini ili JETI-ju. Isto tako moguće je
bilo i da se zaputila prema svojoj sobi koja se nalazila u
istoj ovoj zgradi, samo u drugom krilu.
Pokušala sam zamisliti gdje bi se u ovo poslijepodnevno
doba mogla nalaziti moja nećakinja, ali mjesto na kojem
sam je pronašla bilo je posljednje na kojem bih je bila
tražila. Bila je u mom apartmanu.
"Lucy!" uzviknula sam kad sam otvorila vrata i našla je s
druge strane. "Kako si ušla?"
"Isto kao i ti", rekla je, ne pretjerano toplo. "Imam ključ."
Odnijela sam torbe u dnevni boravak i odložila ih na
pod. "Zas-to?" Proučavala sam izraz na njena licu.
"Ovo je moja soba, a ono tamo tvoja."
Osigurani kat bio je predviđen za zaštićene svjedoke,
špijune j bilo koju drugu osobu za koju je Ministarstvo
pravosuđa smatraL
21
Trgovina mješovitom robom u bilo kojoj američkoj
vojnoj bazi, bilo u Sjedinjenim Am kim Državama, ili
izvan njih.
• j treba posebna zaštita. Da bi se došlo do soba trebalo
je proći dvoja vrata; na prvima je bilo potrebno utipkati
šifru na digital-
tastaturu koja se ponovno aktivirala svaki put nakon što
bi bila °U ištena. Za druga vrata trebalo je imati
magnetnu karticu koja se to tako često mijenjala. A
oduvijek sam imala dojam da su telefoni pod nadzorom.
Meni su ove prostorije dodijeljene prije godinu dana jer
Gault ni-. kjo jedina briga u mom životu. Bila sam
zaprepaštena da je sada ovdje smještena i Lucy.
"Mislila sam da si ti u domu Washington", rekla sam.
Otišla je u dnevnu sobu i sjela. "Bila sam", rekla je. "Ali
od danas popodne sam ovdje."
Sjela sam na kauč preko puta nje. Na stolu je bilo
aranžirano svileno umjetno cvijeće, a zavjese su bile
povučene u stranu, tako da se vidio prozor ispunjen
plavetnilom neba. Moja je nećakinja bila u te-nisicama i
tamnoplavoj trenirci na čijem je gornjem dijelu s
kapuljačom pisalo FBI. Kestenjasta kosa bila joj je kratko
podšišana, a njene oštre crte lica bile su savršene, osim
što je na čelu imala crveni ožiljak. Lucvje bila apsolvent
na virginijskom sveučilištu. Bila je lijepa i strašno
pametna, a naša je veza oduvijek balansirala između
krajnosti.
"Jesu li te stavili ovamo zato što sam ja ovdje?" Još uvijek
sam nastojala shvatiti.
"Ne."
"Nisi me ni zagrlila kad sam ušla." To mi je palo na
pamet kad sam ustala. Poljubila sam je u obraz, a ona se
ukočila izvlačeći se iz m°g zagrljaja. "Pušila si." Ponovno
sam sjela.
"Tko ti je to rekao?"
Ne treba mi nitko reći. Namirisala sam ti kosu." Zagrlila
si me samo zato da vidiš smrdim li po cigaretama."
A ti mene nisi zagrlila zato što si znala da smrdiš po
cigaretama."
'Gnjaviš me."
"Uopće ne", rekla sam.
"Gnjaviš me. Gora si od bake", rekla je.
120____________Patricia D. Cornivell________
"Koja je u bolnici zato što je pušila", rekla sam
izdržavajući uporan zeleni pogled.
"Budući da znaš moju tajnu mogu baš i sad zapaliti."
"U ovoj sobi se ne puši. Zapravo, u ovoj sobi ništa nije
dozvolje no", rekla sam.
"Ništa?" Nije ni trepnula. "Apsolutno ništa."
"Ti ovdje piješ kavu. Znam. Čula sam te kako si je griješ
u mikrovalnoj dok smo razgovarale na telefon."
"Kavajeuredu."
"Rekla si ništa. Velikom broju ljudi na ovom planetu,
kava je porok. Kladim se da ti piješ i alkohol."
"Lucy, molim te, nemoj pušiti."
Izvadila je iz džepa kutiju mentolki Virginia Slim. "Izaći
ću van", rekla je.
Otvorila sam prozore kako bi mogla zapaliti, ne
uspijevajući povjerovati daje razvila naviku za koju sam
prolila toliko krvi pokušavajući je se odviknuti. Lucy je
bila atletski tip i bila je u savršenoj formi. Rekla sam joj
da je ne razumijem.
"Samo flertujem s pušenjem. Ne pušim previše."
"Tko te premjestio u moj apartman? Vratimo se na to",
upitala sam je kad je otpuhnula dim.
"Oni su me premjestili."
"Tko je to O/M?"
"Po svemu sudeći, naredba je stigla odozgo."
"Od Burgessa?" Mislila sam na pomoćnika direktora
Akademije'
Klimnula je glavom. "Da."
"Tko zna zašto je to učinio." Namrštila sam se.
Otresla je pepeo na dlan. "Meni nitko nije rekao razlog.
samo pretpostaviti da to ima neke veze s JETI-jem, s
CAlN-o Zastala je. "Znaš, one čudne poruke i tako dalje, i
tako dalje.'
"Lucy," rekla sam, "što se točno događa?"
"Ne znamo." Govorila je ravnodušno. "Ali nešto se
događa.
"Gault?"
"Nema dokaza da je u sustav ušao bilo tko - bilo tko, a da
tamo nije smio biti."
■'Ali ti vjeruješ daje nekome to pošlo za rukom." Duboko
je uvukla dim, kako to rade iskusni pušači. "CAIN ne radi
ono što mu mi govorimo da radi. Radi nešto drugo,
dobiva upute negdje drugdje."
"Mora postojati način da se tome uđe u trag", rekla sam.
Oči su joj bljesnule. "Vjeruj mi, trudim se."
"Ne dovodim u pitanje tvoje napore i sposobnosti."
"Nema traga", nastavila je. "Ako netko i je tamo unutra,
ne ostavlja tragove. A to nije moguće. Ne možeš tek tako
ući u sistem i reći mu da šalje nekakve poruke ili da radi
bilo što drugo a da se to ne vidi na kontrolnom ispisu. A
nama pisač radi cijelo jutro, popodne, večer i noć i
ispisuje svako slovo koje bilo tko utipka iz bilo kojeg
razloga."
"Zašto se ljutiš?" rekla sam.
"Zato što mi je već dosta toga da me se okrivljuje za
probleme u JETI-ju. Za provalu nisam bila ja kriva.
Nisam imala pojma da bi netko tko je radio kraj mene..."
Povukla je još jedan dim. "No, u svakom slučaju, rekla
sam da ću to popraviti zato što su me zamolili. Zato što
me senator zamolio. Odnosno, zato što je zamolio
tebe..."
"Lucy, prvi put čujem da te bilo tko okrivljuje za
probleme s CAIN-om", rekla sam nježno.
Bijes je još jače zasjao u njenim očima. "Da me ne
okrivljuju ne bi e poslali u sobu na ovom katu. Ono o
čemu se ovdje zapravo radi Jest kućni pritvor."
Gluposti. Ja odsjedam ovdje svaki put kad dođem u
Ouantico, a vJeravam te da nisam u kućnom pritvoru."
/ebe smještaju ovamo radi sigurnosti i privatnosti", rekla
je. 1 to mJe tako sa mnom. Ja sam ponovno nešto kriva.
Motre na rne ■',, nam P° načinu na koji se neke osobe
tamo ponašaju prema ^mnula je glavom u smjeru JETI-ja,
koji se nalazio preko akademije.
oco
se danas dogodilo?" upitala sam.
122 Patricia D. Cornmell
Otišla je u kuhinju, pustila vodu na opušak i bacila ga u
kantu smeće. Zatim je ponovno sjela i šutjela. Promatrala
sam je i po$ta-a la sve uznemirenijom. Nisam znala zašto
je ovako ljuta, a kad gOd K" njeno ponašanje izašlo iz
okvira objašnjivog, ponovno me hvata' strah.
Lucvna je prometna nesreća mogla biti pogubna.
Ozljeda koju; zadobila na glavi mogla je uništiti njen
najizraženiji dar, pa su me opsjele slike hematoma i
lubanje puknute poput tvrdo kuhana jajeta. Sjetila sam
se žene koju smo zvali Jane, njene obrijane glave i oži-
ljaka. Zamišljala sam Lucy na mjestima gdje nitko ne zna
njeno ime
"U zadnje vrijeme se osjećaš dobro?" upitala sam svoju
nećakinju.
Slegnula je ramenima.
"Što je s glavoboljama?"
"Još uvijek me hvataju." Oči joj je zasjenila sumnja.
"Ponekad Midrin pomogne. Ponekad samo povraćam od
njega. Jedino što stvarno pali je Fiorinal. Ali toga
nemam."
"To ti i ne treba."
"Ne boli tebe glava."
"I ja često imam glavobolje. Ne moraš zato uzimati
barbiturate", odgovorila sam. "Ali spavaš i jedeš
normalno, i vježbaš?"
"Gdje sam to ja? Kod liječnika?"
"Zapravo jesi, budući da sam ja slučajno liječnica. Samo
što se nisi naručila, ali ja sam dobra pa sam te svejedno
pregledala."
Osmijeh joj je zatitrao na rubu usana. "Dobro mi je",
rekla je nešto manje obrambenim tonom.
"Danas se nešto dogodilo", ponovila sam.
"Izgleda da nisi razgovarala sa zapovjednicom Penn."
"Nisam od jutros. Nisam znala da je poznaješ."
"Njena je postaja spojena na nas, na CAIN. Točno u p°
CAIN je pozvao PRANK terminal metro-policije. Ti si
valjda vec la krenula na aerodrom."
Klimnula sam glavom, a u želucu mi se stvorio čvor kad
sa sjetila Davilina dojavljivača koji se oglasio u
mrtvačnici. "Ka ovoga puta glasila poruka?" upitala sam.
"Imam je sa sobom, ako je želiš vidjeti."
"Da", rekla sam.
r uCy je otišla u svoju sobu i vratila se s aktovkom u ruci.
Otvorila ■ je i izvukla iz nje gomilu papira, pružajući mi
jedan od njih - ispis PRANK terminala smještenog u
jedinici za komunikaciju koja je bila pod
zapovjedništvom Frances Penn. Glasila je:
. - - PORUKA PQ21 96701 001145 POČINJE - - -
OD: CAIN
ZA: SVE POSTROJBE I POSTAJE
PREDMET: MRTVI DROTOVI
SVIM ZAINTERESIRANIMA:
ČLANOVI ĆE, RADI SIGURNOSTI KADA INTERVENIRAJU
ILI SE NALAZE U OPHODNJI U TUNELIMA PODZEMNE
ŽELJEZNICE, NOSITI KACIGE.
- - - PORUKA PQ21 96701 001145 GOTOVA - - -
Neko sam vrijeme zurila u ispis, uzbuđena i razljućena.
Zatim sam upitala: "Postoji li neko korisničko ime koje je
taj netko morao unijeti da bi se prikvačio na sustav i
utipkao ovo?"
"Ne."
"I ne postoji nikakav način da se ovome uđe u trag?"
"Uobičajenim postupcima, ne."
"Što ti misliš?"
Ja mislim daje onaj tko je provalio u JETI tom prilikom
ugradio Program u CAIN."
"poput virusa?"
* o a jest virus, a drži se nekog filea kojeg se još
jednostavno nis-sjetili. I omogućava nekome da se šeće
našim sustavom a da ne Ostavj trag."
ris et a
SVj J ^ sam se Gaulta kojeg je jučer u tunelu osvijetlila
džepna bol l* X ês^raJnih tračnica koje vode samo sve
dublje u mrak i ž mU' âu'1 se slobodno kreće prostorima
koje većina ljudi ne V^ji. Spretno preskače mastan čelik,
igle i usmrđena gnijez-
124
da ljudi i štakora. On sam je virus. Nekako nam se
zavukao u tije] građevine i tehnologiju.
'
"CAIN je, dakle, zaražen virusom", rekla sam. "Kad se
sve zbroji"
"Neobičnim virusom. Ovaj virus nema namjeru srušiti
tvrdi disk ili uništiti podatke. To nije generički virus.
Napravljen je posebno za CAIN, jer mu je svrha
omogućiti nekome pristup kompjuterskom sustavu i
PRANK-ovoj bazi podataka. Ovaj virus ti je nešto poput
glavnoga ključa. Otvara sva vrata u kući."
"I drži se nekog postojećeg programa."
"Može se reći da ima domaćina", rekla je. "Da. Neki od
programa koji se rutinski koristi. Virus ne može
napraviti štetu za koju je načinjen ako kompjuter ne
prođe kroz neki rutinski ili podrutinski postupak zbog
kojeg program-domaćin - kao što je autoexec.bat u DOS-
u - mora biti pročitan."
"Razumijem. A ovaj se virus nije 'udomaćio' u nekom od
fileova koji se čitaju pri paljenju kompjutera, na
primjer?"
Lucy odmahne glavom.
"Koliko u CAIN-u postoji programskih fileova'?"
"O, bože", rekla je. "Tisuće. A neki su tako dugački da bi
se mogli omotati oko ove zgrade. Virus bi se mogao
nalaziti bilo gdje, a situacija je dodatno zakomplicirana
jer nisam ja sama pisala sve te programe. Nisam
upoznata sfileovima koje je pisao netko drugi, kao s
onima koje sam pisala ja."
Netko drugi značilo je Carrie Grethen, koja je nekada
bila Lucyna programska partnerica i intimna prijateljica.
Carrie je isto tako po navala Gaulta i bila odgovorna za
provalu u JETI. Lucy nije želje razgovarati o njoj i
izbjegavala je uopće izgovoriti njeno ime.
"Kakvi su izgledi da se ovaj virus drži samo nekog od
progra koje je napisala Carrie?" upitala sam.
Izraz Lucvna lica nije se promijenio. "Mogao bi se držati
je " od programa koje ja nisam napisala. Ali mogao bi
se držati i oni je jesam. Ne znam. Tražim. Možda će mi
trebati jako dugo.
Zazvonio je telefon.
"To je vjerojatno Jan." Ustala je i otišla u kuhinju.
w
Bacila sam pogled na sat. Očekivali su me dolje u
jedinici za pola ata. Lucy prekrije rukom slušalicu. "Hoće
li ti smetati ako Jan nav-atj? Idemo na trčanje."
"Uopće mi neće smetati", rekla sam.
"Zanima je ideš li s nama na trčanje."
Nasmiješila sam se i odmahnula glavom. Nisam mogla
držati korak s Lucy baš da je pušila i dvije kutije cigareta
dnevno, a Janet je mogla proći za profesionalnu
atletičarku. Pored njih dvije dobivala sam blag osjećaj
da sam stara i ostavljena u pogrešnoj ladici.
"Nešto ćeš popiti?" Lucy je bila spustila slušalicu i sada
je gledala u hladnjak.
"Što nudiš?" Promatrala sam njenu vitku figuru kako se
saginje, jednom rukom držeći vrata, a drugom
prekapajući po limenkama na policama.
"Dijetnu Pepsi, Zimu, Gatorade i Perrier."
"Zimu?"
"Nisi to nikada pila?"
"Nikada ne pijem pivo."
"To ti nije ni slično pivu. Svidjet će ti se."
"Nisam znala da ovdje imaju i poslugu u sobu", rekla
sam sa smiješkom.
"Donijela sam nešto iz PX-a." "Daj mi Perrier." Vratila se
s pićem.
Zar ne postoje antivirus-programi?" rekla sam. ^ntivirus-
programi pronalaze samo poznate viruse kao što su čim
• nnaesti' malteška ameba, nadopani virus, michelangelo.
Ono s uči e lmaino posla u CAIN-u stvoreno je baš za CAIN.
I to je morao
Sa n ] netk° iznutra. Za to ne postoji antivirus-program,
osim ako ne napišem."
0
ne možeš učiniti dok ne pronađeš virus." „tpila Je velik
gutljaj Gatoradea. Ucy> bi li trebalo ugasiti CAIN?"
126____________Patricia D. Cornmell_________
Ustala je. "Moram vidjeti što je s Jan. Ona ne može proći
kro vanjska vrata, a sumnjam da ćemo je čuti kucati."
Z
I sama sam ustala i odnijela torbe u svoju spavaću sobu u

koioi' sve bilo jednostavno, pa i običan ormar od
borovine. Za razliku ori drugih soba, osigurani apartman
imao je posebne kupaonice. Krn prozore mi se pružao
neometan pogled na polja prekrivena krpiCa. ma snijega
što su se gubila u beskrajnoj šumi. Sunce je bilo tako žar
ko da je vrijeme nalikovalo proljeću, pa sam poželjela
da imam dovoljno vremena za kupku. Željela sam oribati
sa sebe ostatke New Yorka.
"Teta Kay? Idemo mi", viknula mi je Lucy dok sam prala
zube.
Na brzinu sam isprala usta i vratila se u dnevni boravak.
Lucy je imala na sebi sunčane naočale i sada se rastezala
pokraj vrata. Njena je prijateljica podigla jednu nogu na
stolicu stežući vezicu na cipeli.
"Dobar dan, doktorice Scarpetta", rekla mi je Janet, na
brzinu se uspravljajući. "Nadam se da vam ne smeta što
sam navratila. Nisam vam željela smetati."
Usprkos svim mojim nastojanjima da je opustim, uvijek
se ponašala poput vojnika kojeg je iznenadio general
Patton. Bila je nova agentica, a prvi put sam je primijetila
kad sam prošli mjesec bila pozvana ovamo održati
predavanje. Sjećala sam se da sam pokazivala slajdove o
nasilnoj smrti i očuvanju mjesta zločina, a njen me
pogled iz posljednjih redova nije ni na trenutak
napuštao. U mraku sam osjećala kako me proučava sa
svoje stolice, a bilo mi je čudno da na stankama nije ni s
kim razgovarala. Samo bi nestala na kat ispod.
Kasnije sam saznala da su ona i Lucy prijateljice, a i to da
se Jane-tino ponašanje prema meni može objasniti
sramežljivošću. ^° , građena od sati i sati
provedenih u teretani, imala je svijetlu kosu
ramena i oči tako plave da su graničile s ljubičastim. Ako
sve bude ^ lo po planu, trebala bi diplomirati na
Akademiji za manje od mjeseca.
"Ako ikada poželite trčati s nama, doktorice Scarpetta,
znajte ste dobrodošli", ponovila je Janet uljudno svoj
poziv.
"Vrlo si ljubazna." Nasmiješila sam se. "I laska mi što
rmsllS bih to mogla."
"Naravno da biste mogli."
"Ne, ne bi mogla." Lucy je ispila svoj Gatorade i ostavila
praznu cU na radnoj plohi. "Ona mrzi trčanje. Ima
negativne misli čitavo
vrijeme dok trči."
Vratila sam se u kupaonicu dok su one izlazile, pa sam se
umila i aeledala se u zrcalo. Moja se svijetla kosa
doimala više sijedom ne-o jutros, a i frizura mi se nekako
pokvarila. Nisam bila našminkana, a lice mi je izgledalo
kao da je upravo bilo u centrifugi i treba ga opeglati.
Lucy i Janet bile su savršene: čvrste i pametne, kao da je
priroda uživala kipariti i laštiti samo mlade. Ponovno
sam oprala zube i to me podsjetilo na Jane.
Jedinica Bentona Wesleya već je mnogo puta
promijenila ime, a sada je bila dijelom EST-a. Uvijek je
ostajala na istome mjestu, dvadeset metara ispod
akademije, u prostoru bez prozora koji je nekada bio
Hooverovo sklonište za slučaj bombardiranja. Zatekla
sam Wesleya u njegovu uredu kako priča na telefon.
Dobacio mi je brz pogled listajući papire u nekom
debelom fasciklu.
Ispred njega bile su raspoređene fotografije s mjesta
zločina u jednom slučaju o kojem je bio zamoljen dati
mišljenje, a koji nije imao nikakve veze s Gaultom. Ova
je žrtva bio muškarac kojeg je fletko izbo nožem stotinu
dvadeset dva puta. Bio je prvo zadavljen nekakvim
povezom, a tijelo mu je pronađeno licem prema dolje u
s
°bi jednog motela na Floridi.
i o je zločin na kojem je počinitelj želio ostaviti potpis.
Mislim, cigledno pretjerivanje i neobično vezivanje
poveza", govorio je ey. "Točno. Omča oko svakog
zapešća, poput lisica."
sa a sani' Wesley je imao na nosu naočale za čitanje, a
vidjela led a ^ k*° Proiazio rukama kroz kosu. Izgledao je
umorno. Pog-Vj l Se zadržao na krasnim uljenim slikama
što su visjele na zido-Pišu 't£ na PotPisamm knjigama u
vitrini. Često su ga zvali ljudi što svOjj mane ili scenarije za
filmove, no on se nikada nije razmetao sram POznansrvima
sa slavnima. Mislim da je to smatrao nečim da je lrn l êz
ukusa. Vjerovala sam da ne bi razgovarao ni s kime, 10
ovisilo samo o njemu.
128 Patricia D. Cornwell
"Da, to je u najmanju ruku vrlo krvava metoda napada. I
drug' bili isti. Tu se radi o temi dominacije, o ritualu
vođenom bijesom ^
Primijetila sam da na stolu ima nekoliko svijetloplavih
FBl-e priručnika koje je uzeo u JETI-ju. Jedan je bio
priručnik s uputan!. za baratanje CAIN-om kojeg je i
Lucy pomogla napisati, a na brr/ nim su mjestima
stranice bile označene spajalicama. Pitala sam se li ih
označila ona ili on, a kad mi je intuicija ponudila odgovor
na t pitanje, osjetila sam kako mi se nešto steže u prsima.
Srce me bolje lo, kao i uvijek kad bi Lucy bila u nevolji.
"To je prijetilo njegovu osjećaju dominacije." Wesley me
pogledao u oči. "Da, reakcija će najvjerojatnije biti bijes.
Kad je riječ o nekome ovakvom - uvijek."
Kravata mu je bila crna sa svijetložutim crtama, a
košulja, kao i uvijek, bijela i uštirkana. Nosio je gumbe
za manšete Ministarstva pravosuđa, vjenčani prsten i
nenametljiv zlatni sat na crnom kožnom remenu koji mu
je Connie bila poklonila za dvadeset petu godišnjicu
braka. I on i njegova žena dolazili su iz imućnih obitelji,
tako da su živjeli sasvim lijepo.
Spustio je slušalicu i skinuo naočale.
"U čemu je problem?" upitala sam, mrzeći činjenicu što
mi je od samog pogleda na njega srce stalo brže udarati.
Skupio je fotografije i spremio ih u debelu omotnicu od
smeđeg papira. "Još jedna žrtva na Floridi."
"Opet oko Orlanda?"
"Da. Dat ću ti izvještaje čim ih dobijem."
Klimnula sam glavom i skrenula razgovor na Gaulta.
"Preposta ljam da znaš što se dogodilo u New Yorku",
rekla sam.
"Dojavljivač."
Ponovno sam klimnula glavom.
"Bojim se da znam." Trgnuo se. "Ruga nam se, pokazuje s
: prezir. Igra svoje uobičajene igrice, samo što one
postaju sve g°
"Postaju mnogo gore. Ali ne bismo se trebali
usredotočiti sa na njega", rekla sam.
129
Slušao je pogleda zakovana za moje oči, ruku
prekriženih na dos-u ubijenog muškarca o kojem je
upravo bio raspravljao preko tele-
"Bilo bi previše lako postati opsjednut samo Gaultom, do
te mje-da prestanemo zapravo raditi na slučajevima. Na
primjer, vrlo je identificirati ovu ženu koju vjerujemo da
je ubio u Central
parku." "Pretpostavljam da svi misle kako je to važno,
Kay."
"Svi će reći kako misle da je to važno", odgovorila sam
dok me nolako obuzimao bijes. "Ali zapravo policija,
FBI, svi samo žele uhvatiti Gaulta, a otkriti identitet ove
beskućnice nekako nije prioritet. Ona je samo još jedna
bezimena jadnica koju će zatvorenici zakopati na
sirotinjskom groblju."
"Ti je očito smatraš prioritetom."
"Apsolutno."
"Zašto?"
"Mislim da nam ona tek ima što reći."
"OGaultu?"
"Da."
"Na čemu zasnivaš takvo mišljenje?"
"Na instinktu", rekla sam. "A prioritet je zato što smo
obavezni, moralno i profesionalno, učiniti za nju sve što
možemo. Ima pravo Wti pokopana s imenom."
'Naravno da ima. Njujorška policija, metro-policija, FBI -
svi je i identificirati."
Nisam mu vjerovala. "Zapravo nam je svejedno", rekla
sam iz-avno. "Svejedno je muriji, svejedno je patolozima,
svejedno je ovoj ^m ^^ znamo tko ju je ubio, pa to tko je
ona više nije važno.
mc
T^
! j j p j j
° ti to izgleda kad se radi o području tako preplavljenom
nasi-JemkaoŠtojeNewYork."
^ esley se zagledao u daljinu, prevlačeći svoje tanke
prste preko isti ,, anc nalivpera. "Bojim se da u tome što
govoriš ima trunka ôž u• ovno me pogledao. "Svejedno
nam je zato što nam to ne ulovv U* va^no- Ne zato što ne
želimo da nam bude važno. Ja želim 1 Gaulta prije nego
što ponovno ubije. To je moj krajnji cilj."
"Tako i treba biti. Ali ne znamo da nam ova mrtva žena u
tome može pomoći. Možda na kraju i hoće."
e
Vidjela sam kako ga obuzima depresija i začula je u

umoru k -mu se osjećao u glasu. "Čini se da je njena
jedina veza s Gaultom t što su se sreli u muzeju", rekao
je. "Pregledali smo njene osobn stvari, i ništa od toga ne
može nas odvesti do njega. Dakle, moje nj tanje jest: što
još možemo saznati od nje što bi nam moglo pomoć' da
ga ulovimo?"
"Ne znam", rekla sam. "Ali kad radim na slučajevima
neidentifj. ciranih žrtava u Virginiji, nemam mira dok ne
učinim sve što mogu kako bih ih riješila. Ovaj se slučaj
dogodio u New Yorku, ali sam svejedno uključena, jer
radim za tvoju jedinicu, a vas su pozvali da pri-
pomognete istrazi."
Govorila sam odlučno, kao da se slučaj Janeina okrutnog
umorstva sudi upravo sada u ovoj prostoriji. "Ako mi se
ne dozvoljava da se držim svojih standarda," nastavila
sam, "onda više ne mogu raditi kao savjetnik za FBI."
Wesley je sve to slušao s nekom vrstom uznemirenog
strpljenja. Znala sam da osjeća velik dio iste ove
frustracije koja je mučila mene, ali postojala je jedna
razlika. On nije odrastao u siromaštvu, i u našim
najgorim svađama, to bih mu uvijek zamjerala.
"Daje ona netko poznat," rekla sam, "svima bi bilo
važno."
I dalje je šutio.
"Nema pravde za siromašne", rekla sam. "Osim ako
netko ne pogura to pitanje."
Zurio je u mene.
"Bentone, ja guram to pitanje."
"Objasni mi što želiš učiniti", rekao je.
"Želim učiniti što god bude trebalo kako bih otkrila tko
je ona. I želim da me podržiš u tome."
Na trenutak je proučavao moje lice. Analizirao me.
"Zašto ova žrtva?" upitao je.
"Mislim da sam ti to upravo objasnila."
TJ
"Pazi", rekao je. "Pazi da ti motivacija nije subjektivne
prirode-
"Na što misliš?"
"Lucy-"
Osjetila sam nalet bijesa.
"Lucy je mogla zadobiti jednako ozbiljnu povredu glave
kakvu je dobila ova žena", rekao je. "Lucy je oduvijek
bila neka vrsta siro-
- ta a ne tako davno bila je nestala, lutala po Novoj
Engleskoj, a ti
sije morala pronaći."
"Optužuješ me da projiciram vlastite probleme na
posao." "Ne optužujem te. Samo istražujem mogućnosti."
"Ja jednostavno pokušavam raditi svoj posao", rekla
sam. "I najmanje što želim jest da me netko
psihoanalizira."
"Razumijem." Zastao je. "Učini što moraš. Pomoći ću ti
kako najbolje mogu. A siguran sam da će isto učiniti i
Pete."
Zatim smo se prebacili na onaj varljiviji problem Lucy i
CAIN-a, ali o tome Wesley nije želio razgovarati. Ustao
je i otišao po kavu kad je zazvonio telefon u prostoriji
ispred, a njegova je tajnica preuzela još jednu poruku.
Telefon nije prestajao zvoniti otkako sam stigla ovamo i
znala sam daje uvijek tako. Njegov je ured bio poput
mog. Svijet je bio pun očajnih ljudi koji su imali naše
brojeve i nikog drugog koga bi mogli nazvati.
"Samo mi reci što misliš daje učinila", rekla sam kad se
vratio.
Spustio je moju šalicu preda me. "Sad pričaš kao njena
teta", rekao je.
"Ne. Sad pričam kao njena majka."
Radije bih da nas dvoje popričamo o ovome kao dva
profesio-nalca", rekao je.
U redu. Možeš početi s time da me upoznaš s
činjenicama."
. Špijunaža je započela prošlog listopada kad su
provalili u JETI i J°s uvijek traje", rekao je. "Netko je ušao
u CAIN." "To znam."
Ne
znamo tko to radi", rekao je. valjda pretpostavljamo
da je Gault", rekla sam.
gUr es\ey Je posegnuo za svojom kavom. Pogledao me u
oči. "Ja si-0 nisam neki stručnjak za računala, ali nešto
moraš vidjeti."
Otvorio je tanak fascikl i izvukao iz njega list papira. Dok
mi ga ■ pružao shvatila sam da se radi o kompjuterskom
ispisu.
"To je stranica kontrolnoga ispisa točno za ono vrijeme
kad ' ova najnovija poruka poslana PRANK terminalu u
komunikacijsk jedinicu metro-policije", rekao je.
"Primjećuješ li išta neobično?"
Prisjetila sam se ispisa koji mi je Lucy pokazala i one
užasne nn ruke o mrtvim drotovima. Morala sam neko
vrijeme buljiti u log-inn ve i log-outove, u korisnička
imena, datume i vremena prije no što sam uočila u čemu
je problem. Uhvatio me strah.
Lucvno korisničko ime nije bilo uobičajena oblika, to
znači da nije bilo sastavljeno od prvog slova njena imena
i prvih sedam slova prezimena. Umjesto toga bila si je
nadjenula ime LUCYTALK, a prema ovom kontrolnom
ispisu ona je bila istaknuta kao natkorisnik u trenutku
kad je CAIN poslao poruku u New York.
"Jesi li je ispitao u vezi s ovim?" upitala sam Wesleya.
"Ispitali su je, ali ona nije pokazala zabrinutost, jer kao
što vidiš iz ispisa, ona se čitav dan, a ponekad i nakon
radnog vremena uključuje u sustav i isključuje iz njega."
"Zabrinuta je. Bez obzira na to što je rekla tebi, Bentone.
Misli da ste je prebacili na osigurani kat kako biste je
mogli nadzirati."
"I nadziremo je."
"Samo zato što je bila spojena u isto vrijeme kad je
poslana poruka u New York ne znači da ju je ona
poslala", bila sam uporna.
"To mi je jasno. U kontrolnom ispisu nema ničeg drugog
što bi ukazivalo na to da ju je ona poslala. Zapravo, nema
ničeg što bi ukazivalo na to da ju je bilo tko poslao, kad
smo već kod toga."
"Tko ti je skrenuo pažnju na ovo?" upitala sam zatim, jer
san1
znala da Wesley nema običaj pregledavati kontrolne
ispise.
"Burgess."
"Znači da je prvo netko iz JETI-ja njemu skrenuo pažnju
na to-
"Očito."
"Tamo još uvijek ima ljudi koji nemaju povjerenja u
Lucy, onoga što se dogodilo prošle jeseni."
pogled mu je bio postojan. "Ne mogu učiniti ništa u vezi
s tim, Pvtora se sama dokazati. Ne možemo to učiniti mi
umjesto nje. ê možeš to učiniti ti umjesto nje."
"Ne pokušavam ja učiniti ništa umjesto nje", rekla sam
uzrujano. •'Sve što tražim jest pravda. Lucy nije kriva za
virus u CAIN-u. Nije
ona stavila tamo. Ona samo pokušava riješiti problem, a
iskreno da ti kažem, ako ona to nije u stanju, onda
mislim da nitko neće moći pomoći. Čitav će sustav postati
zaražen."
Podigao je svoju šalicu, a onda se predomislio i ponovno
je spustio.
"I ne vjerujem da ste je smjestili na osigurani kat zato što
neki ljudi misle da ona sabotira CAIN. Da to zaista misliš,
ona bi se već pakirala. Posljednje što bi učinio jest
zadržati je ovdje."
"Ne nužno", rekao je, ali me nije mogao prevariti.
"Reci mi istinu."
Razmišljao je, tražio neki izlaz.
"Ti si poslao Lucy na osigurani kat, zar ne?" nastavila
sam. "Ne Burgess. I ne zbog ovog vremena
priključivanja koje si mi upravo pokazao. To je
slabašno."
"Nekim ljudima nije", rekao je. "Netko je tamo podigao
crvenu zastavicu i zamolio me daje se riješim. Rekao
sam: ne sada. Prvo derao je nadzirati."
Želiš mi reći da misliš kako Lucy jest virus?" Nisam
mogla vjerovati.
Ne." Nagnuo se naprijed na stolici. "Mislim da je Gault
virus. I Ocu da nam Lucy pomogne ući mu u trag."
ogledala sam ga kao da je upravo izvukao pištolj i opalio
u zrak. 1Ne . rekla sam odlučno.
"KaY, slušaj me..."
Pm e âziu obzir. Ne miješaj je u ovo. Nije ona nikakav
prokleti m-ev agent."
Pre
tjeruješ..."
Hjje nisam mu dala doći do riječi. "Ona je studentica, za
ime boga. 0 nje..." Glas mi je zastao u grlu. "Poznajem je.
Pokušat će
134
stupiti u kontakt s njim. Zar ne razumiješ?" Prodorno sam
se za dala u njega. "Ti je ne poznaješ, Bentone."
e
~
"Mislim da je poznajem." "Neću ti dozvoliti daje ovako
iskoristiš." "Dozvoli mi da ti objasnim." "Trebao bi
ugasiti CAIN", rekla sam.
"Ne mogu. To bi mogao biti jedini trag kojeg Gault
ostavlja" Zastao je, a ja sam i dalje buljila u njega. "U
pitanju su životi. Gault još nije gotov s ubijanjem."
Ispalila sam: "Upravo zato ne želim da Lucy uopće
razmišlja o njemu!"
Wesley je šutio. Usmjerio je pogled prema zatvorenim
vratima, a zatim prema meni. "On već zna tko je ona",
rekao je.
"Da, ali ne zna mnogo o njoj."
"Ne znamo koliko zna o njoj. Ali ako ništa drugo,
vjerojatno zna kako izgleda."
Nisam mogla razmišljati. "Kako?"
"Otkako ti je ukradena zlatna American Express kartica",
rekao je. "Zar ti Lucy nije rekla?"
"Što to?"
"Stvari koje Lucy drži u ladici." Kad je vidio da ne znam o
čemu priča, iznenada je zašutio. Osjetila sam da bira
detalje koje mi neće reći.
"Koje stvari?" upitala sam.
"Pa," nastavio je, "u svom radnom stolu u JETI-ju Lucy je
držala pismo - tvoje pismo. Ono u kojem je bila i
kartica."
"To znam."
"E, vidiš. U tom je pismu bila i fotografija na kojoj ste ti i
Lucy ^ jedno u Miamiju. Izgleda da ste slikane u
stražnjem dvorištu K tvoje majke."
Na trenutak sam zatvorila oči i duboko udahnula, a on je
nas a svoju jezivu priču.
"Gault isto tako zna da je Lucy tvoja najranjivija točka. Ni
]' ^ želim da se usredotoči na nju. Ali ono što ti želim reći
jest da s
■erojatno već dogodilo. Provalio je u svijet u kojem je
ona bog. pJreuzeojeCAIN."
"Znači, zato sije prebacio", rekla sam.
\Vesley me promatrao pokušavajući pronaći način da mi
pomog-e Vidjela sam užas koji se skriva iza njegove
hladne suzdržanosti i osjetila njegovu strašnu bol. I on
ima djecu.
"Prebacio si je k meni na kat", rekla sam. "Bojiš se da bi
Gault m0gaodoćiponju."
Još uvijek je šutio.
"Hoću da se vrati na fakultet, u Charlottesville. Hoću da
već sutra bude tamo." Rekla sam to sa žestinom koju
zapravo nisam osjećala. Ono što sam zaista željela bilo je
da Lucy uopće ne poznaje moj svijet, ali to više nikada
neće biti moguće.
"Ne može se vratiti tamo", rekao je jednostavno. "I ne
može biti s tobom u Richmondu. Da ti iskreno kažem,
sada ne može biti nigdje drugdje osim ovdje. Tu je
najsigurnija."
"Ne može provesti ovdje ostatak života", rekla sam.
"Dok ga ne ulovimo..."
"Možda ga nikada nećemo uloviti, Bentone!"
Iscrpljeno me pogledao. "Onda ćete možda obje završiti
u našem programu za zaštitu svjedoka."
"Ne dolazi u obzir da se odreknem svog identiteta. Svog
života. fc li to bolje od toga da me ubiju?"
^ "Bolje je", rekao je tiho, a znala sam da je u tom
trenutku pred očima vidio izudarana tijela, tijela
probušena ranama od metaka, ^rezanih glava.
Ustala sam. "Što da učinim glede svoje ukradene
kreditne c- upitala sam tupo.
Otkazi je", rekao je. "Nadao sam se da ćemo moći
iskoristiti no-
1
t c od zaplijenjene imovine, zaplijenjeni novac od

prodaje droge.
e možemo." Zastao je, a ja sam u nevjerici zavrtjela
glavom.
0
nije bio moj izbor. Znaš kako ie to - problemi s
budžetom. I ti ih
itiaš."
Gospode", rekla sam. "Mislila sam da mu želiš ući u
trag."
136
bio.'
Tvoja kreditna kartica teško da će nam reći gdje je, samo
gdje je
"Ne mogu vjerovati." "Okrivi političare."
"Ne želim čuti ni za kakve probleme s budžetom i ni za
kakve nor tičcire", uzviknula sam.
"Kay, FBI si danas jedva može priuštiti municiju za
streljane A znaš i kakvi su problemi s kadrom. Ja osobno
u ovom trenutku radim na stotinu trideset devet
slučajeva. Prošli mjesec dvojica mojih najboljih ljudi
otišli su u mirovinu. K vragu, jedini razlog što još imamo
tebe jest taj što te ne plaćamo."
"Ja ovo ne radim zbog novca."
"Možeš otkazati svoju kreditnu karticu", rekao je
umorno. "Da sam na tvom mjestu, učinio bih to odmah."
Uputila sam mu dug pogled, a zatim sam otišla.
POGLAVLJE 10
KAD SAM SE VRATILA U SOBU LUCY JE VEĆ BILA DOŠLA S trčanja,
otuširala se i ponovno otišla. U kantini su služili večeru,
ali ona je bila u JETI-ju i radila.
"Večeras se vraćam u Richmond", rekla sam joj preko
telefona.
"Mislila sam da ćeš ostati preko noći", rekla je, a u glasu
sam joj osjetila razočaranje.
"Marino će doći po mene", rekla sam.
"Kada?"
"Već je krenuo. Mogle bismo otići na večeru prije nego
odem."
"U redu. Voljela bih da ide i Jan."
"Može", rekla sam. "Ali trebale bismo računati i na
Marina. Već je krenuo."
Lucy je šutjela.
"Zašto nas dvije ne bismo prije toga provele neko
vrijeme sa-me?" predložila sam. "Ovdje?"
Da. Imam dozvolu za prolaz, samo me moraš provesti
kroz sva Ona zaključana vrata, sve one skenere,
rendgene i navođene rakete."
Dobro, samo ću morati provjeriti s javnom tužiteljicom.
Mrzi KadJe zovem kući." "Stižem."
Za tenm a
li ^ istraživanja bile su zapravo tri građevine u
U manuna
izgrađene od betona i stakla i okružene
drvećem. kori ° n'vC moSao ući na parkiralište a da se prije
toga ne zaustavi [;e lražarske kućice koja je bila ne više
od tridesetak metara uda-°d one na ulazu u akademiju.
JETI je bio najtajniji FBI-ev od-
138____________Patricia D. Cornivell
jel, tako da su zaposlenici morali skenirati otiske prstiju
na bio ričkim bravama prije no što bi se vrata od
pleksiglasa otvorila i 6t tila ih unutra. Lucy me čekala na
ulazu. Bilo je gotovo osam sati S večer.
"Bok", rekla je.
"Na parkiralištu je barem deset automobila", rekla sam.
"Zar li di i inače rade ovako kasno?"
"Ulaze i izlaze u svako doba dana i noći. Uglavnom ih i ne
vidim"
Hodale smo širokim hodnikom čiji su zidovi i sag bili bež
boje prolazeći pokraj zatvorenih vrata koja su vodila u
laboratorije gdje su znanstvenici i inženjeri radili na
projektima o kojima nisu smjeli pričati. Imala sam tek
blag pojam o tome što se sve ovdje zbiva osim Lucvna
rada na CAIN-u. No znala sam da je cilj svega bilo
tehnički podržati izvršavanje svakog zadatka kojeg
specijalni agent može imati, bilo da se radi o
promatranju, pucnjavi, spuštanju uzetom iz helikoptera
ili korištenju robota u racijama. To što je Gault uspio ući
ovamo bilo je ravno tome da se slobodno šeće po NASA-
i ili po nekom nuklearnom postrojenju. To je bilo
nezamislivo.
"Benton mi je rekao za fotografiju koja je bila u tvom
radnom stolu", rekla sam Lucy kad smo ulazile u dizalo.
Utipkala je nešto kako bismo došle na drugi kat. "Gault
već zna kako izgledaš, ako te to brine. Vidio te i prije -
barem dva puta."
"Ono što mi se ne sviđa jest to što sada možda zna i kako
ti izgledaš", rekla sam oštro.
"Uzimaš zdravo za gotovo daje fotografija kod njega."
Ušle smo u sivi labirint odjeljaka s uredskim stolovima,
pisaćim i gomilama papira. Sam CAIN nalazio se iza
stakla u klimatizira' nom prostoru s monitorima,
modemima i kilometrima kabela sK venih ispod
uzdignutog poda.
Slijedila sam je u taj prohladni zrak ispunjen krckanjem
nevi J vih komunikacija koje su se kretale nevjerojatnim
brzinama. ^ ^ demske su crvene i zelene lampice
žmirkale, a na videozaslonu četrdeset i šest centimetara
pisalo je CAIN sjajnim debelim slovi s uzorkom vijuga i
omči poput skeniranog otiska prsta.
•'Fotografija je bila u omotnici zajedno s American
Express karti-koja je sada, čini se, kod njega", rekla
sam. "Logika ti govori da najvjerojatnije ima obje."
"Možda je fotografija kod nekog drugog." Napeto je
promatrala odeme, da bi zatim, bacivši pogled na
vrijeme u kutu svog ekrana, bilježila nešto u blok. "Ovisi
o tome tko je zapravo pretražio moj
stol."
Oduvijek smo pretpostavljali da je Carrie, sama, bila ta
koja je orovalila unutra i odnijela što god je htjela. Sada
više nisam bila tako uvjerena u to.
"Carrie možda nije bila sama", rekla sam.
Lucy nije odgovorila.
"Zapravo, ne vjerujem da je Gault uspio odoljeti
mogućnosti ulaska ovamo. Mislim daje bio s njom."
"To je jako opasno kad te traže zbog ubojstva." "Lucy,
jako je opasno uopće provaliti ovamo."
Nastavila je praviti bilješke dok su se CAIN-ove boje
uvijale na zaslonu, a svjetla se palila i gasila. CAIN je u
stvari bio lignja iz svemirskog doba čiji su pipci spajali
službe za obranu zakona u zemlji i inozemstvu, a glavu
mu je činila uspravna kutija bež boje s različitim
gumbima i otvorima. Uz zujanje klimatiziranog zraka,
pitala sam se ne razumije li što govorimo.
"Sto bi još moglo nedostajati iz tvog ureda?" rekla sam
zatim. "Je 11 još što ukradeno?"
Promatrala je žmirkavo svjetlo jednog modema, a na licu
joj se odražavala zbunjenost. Podigla je pogled prema
meni. "Mora dolaziti preko jednog od ovih modema."
"Stoto?"
je za tipkovnicu, pritisnula razmaknicu i CAIN-ov je
zaštitni »J;an nestao. Priključila se na mrežu i stala
utipkavati naredbe u ^ koje meni nisu imale smisla.
Nakon toga pozvala je izborni zorčić
Svstem/Administratora i ušla u prozorčić za kontrolni
ispis. Ubčj mi je doći ovamo i provjeriti svako toliko što
se događa rekla je prelazeći pogledom preko njih. "Ako
ta
jat nê ^^ki prisutna u zgradi i žicom spojena na sustav,
vjero-n° zove preko modema."
140____________Patricia D. Cornivell_______
"Nema drugog načina", rekla sam.
"Pa, zapravo," duboko je udahnula, "teoretski možeš
putem n ■ jamnika otkriti što je utipkano na tipkovnici
preko Van Eck rad ' čije22. Neki ruski agenti radili su to
ne tako davno."
"Ali to te ne bi ubacilo u sustav", rekla sam.
"Ali bi ti moglo pribaviti lozinke i sve druge podatke koji
bi t mogli ubaciti ako imaš broj koji treba nazvati."
"Je li se sve to mijenjalo nakon provale?"
"Naravno. Promijenila sam sve čega sam se mogla sjetiti,
a telefonski brojevi su se odonda još jednom mijenjali.
Osim toga, imamo modeme koji uzvraćaju poziv. Ti
nazoveš CAIN, pa onda on nazove tebe da se uvjeri kako
si onaj za koga se izdaješ." Izgledala je obeshrabrena i
ljuta.
"Ako dodaš nekom programu virus," rekla sam
pokušavajući pomoći, "ne bi li to promijenilo
veličinu/ž/ea? Ne bi li se tako moglo utvrditi gdje se
virus nalazi?"
"Da, to bi promijenilo veličinu filea", rekla je. "Ali
problem je u tome da se UNIX-ov program kojim se
skeniraju^ž/eovj kako bi se otkrilo takvo što zove
checksum, i nije kriptografski siguran. A sigurna sam
daje krivac za ovo izbalansirao i checksum kako bi se
byteovi nastali dodavanjem programa virusa izgubili."
"Virus je, dakle, nevidljiv."
Rastreseno je klimnula glavom, a ja sam znala da
razmišlja o Car-rie. Zatim je utipkala naredbu TKO kako
bi vidjela koje su policijske postaje u tom trenutku
spojene na sustav, ako takvih ima. Spojeni su bili New
York, Charlotte i Richmond, pa mi je Lucy pokazala
njihove modeme. Svjetla su plesala njihovim maskama
dok su telefonskim linijama putovali podaci.
"Trebale bismo krenuti na večeru", rekla sam nježno
svojoj nećakinji.
Utipkala je još neke naredbe. "Sad nisam gladna."
"Lucy, ne možeš dozvoliti da ti ovo zamijeni život."
"Ti mi se javljaš."
22
Elektronska isijavanja koja okružuju kompjuter,
posebice monitor.
Bila je u pravu.
"Objavljen je rat", dodala je. "Ovo je rat."
"To nije Carrie", rekla sam, spominjući ženu koja je
nekad, sum-•ala sam, Lucy predstavljala više od
prijateljice.
"Nema veze tko je." Nastavila je tipkati.
Ali imalo je veze. Carrie Grethen nije ubijala ljude i
sakatila njihova tijela. To je činio Temple Gault.
"Je li ti bilo što drugo ukradeno u provali?" pokušala sam
ponovno.
Prestala je s onim što je radila i pogledala me, sjajnih
očiju. "Da, ako te baš zanima", rekla je. "Imala sam jednu
veliku smeđu omotnicu koju nisam htjela ostaviti u
domskoj sobi ni na fakultetu ni ovdje, zbog toga što tuda
stalno defiliraju cimerice i drugi ljudi. Bila je osobne
prirode. Mislila sam da će biti sigurnija u mom stolu
ovdje gore."
"Što je bilo u omotnici?"
"Pisma, poruke, razne stvari. Nešto je bilo od tebe,
uključujući i pismo s fotografijom i kreditnom karticom.
Većina je bila od nje." Lice joj je porumenjelo. "I bilo je
nekoliko poruka od bake."
"Pisma od Carrie?" Nisam shvaćala. "Zašto bi ti ona
pisala pisma? Obje ste bile tu u Cjuanticu, a niste se
poznavale prije prošle jeseni."
"Nešto se i jesmo poznavale", rekla je, a boja u njenim
obrazima postala je tamnije crvena.
"Kako?" upitala sam, zbunjena.
"Upoznale smo se preko kompjuterskog oglasnika,
preko Prodika, tijekom ljeta. Sačuvala sam sve ispise
poruka koje smo si slale."
Jesi li namjerno pokušala srediti da radite zajedno u
JETI-ju?" reWa sam dok je moja nevjerica rasla.
Nju su već zapošljavali u FBI-u", odgovorila je Lucy. "Ona
je ene nagovarala da se pokušam ubaciti ovamo na
stažiranje."
Mo
ja je šutnja bila rječita.
"Gledaj", rekla je. "Kako sam mogla znati?"
la ■ âlJda nisi mogla", rekla sam. "Ali namagarčila te,
Lucy. Želje-J da dođeš ovamo. Ovo je isplanirano davno
prije nego što ste se
z
nal
Ovo je isplanirano davno prije neg e preko Prodigvja.
Tada je ona vjerojatno već bila srela
Gaulta u onom špijunskom dućanu u sjevernoj Virginiji,
pa su Odi čili kako bi bilo dobro da se vas dvije
upoznate." ^~
Ljutito se zagledala u daljinu.
"Bože", rekla sam uz dubok uzdah. "Namamili su te ravno
u za ku." I ja sam se zagledala u prazno, osjećajući
mučninu. "Nije to s mo zato što si tako dobra u tome što
radiš. To je i zbog mene."
"Nemoj sad ovo pokušati pretvoriti u svoju grešku.
Mrzim kadt radiš."
"Ti si mi nećakinja. Gault to vjerojatno zna već neko
vrijeme." "Ja sam isto tako dobro poznata u svijetu
kompjutera." Pobunjenički me pogledala. "I drugi ljudi u
svijetu kompjutera čuli su za mene. Ne mora se sve na
svijetu događati zbog tebe."
"Zna li Benton kako si upoznala Carrie?" "Rekla sam mu
to već odavno." "Zašto nisi rekla i meni?"
"Nisam željela. I ovako se osjećam loše. To je osobno."
Nije me htjela pogledati. "Bilo je to nešto između
gospodina Wesleya i mene. A što je još važnije, nisam
učinila ništa loše."
"Znači, ova velika smeđa omotnica nestala je nakon
provale?"
"Da."
"Zašto bi je netko želio imati?"
"Ona bije željela imati", rekla je gorko. "Unutra su bile
stvari koje mije pisala."
"Je li pokušala stupiti u dodir s tobom od onda?"
"Ne", rekla je kao da mrzi Carrie Grethen.
"Dođi", rekla sam odlučnim majčinskim tonom. "Hajdemo
pronaći Marina."
Marino je bio u kantini gdje sam ja odlučila isprobati
Zimu, ^. je naručio još jedno pivo. Lucy je otišla pronaći
Janet, pa smo no i ja imali nekoliko minuta za razgovor.
. (_
"Ne znam kako podnosiš tu cugu", rekao je prezirno
prorna ći moje piće.
•■Išle znam kako ću je podnijeti, budući daje nikada
ranije nisam pi-„ Qtpila sam gutljaj. Okus je bio prilično
dobar, pa sam to i rekla.
»Možda bi trebao najprije probati stvar prije nego što je
prosudiš", dodala sam.
"Ne pijem pedersko pivo. I ne moram probat' baš puno
stvari da bi znao kako nisu za mene."
"Mislim, Marino, da je jedna od najvećih razlika između
nas dvo-• ta što ja nisam čitavo vrijeme zabrinuta oko
toga hoće li ljudi po-misliti da sam homoseksualka."
"Neki ljudi misle da jesi", rekao je.
Ovo me zabavljalo. "No, ništa ti ne brini, za tebe to
sigurno nitko ne misli", rekla sam. "Jedino što većina
ljudi pretpostavlja za tebe jest da si zadrt."
Marino zijevne a da nije stavio ruku na usta. Pušio je i
pio Bud-weiser iz boce. Ispod očiju je imao tamne
kolutove, a premda mi je tek imao razotkriti neke
intimne pojedinosti o svojoj vezi s Molly, prepoznala
sam simptome nekoga tko ne daje zaljubljen, već je 'zas-
trašćen'. Bilo je dana kad je izgledao kao da je već
tjednima budan i u akciji.
"Je li sve u redu?" raspitivala sam se.
Spustio je bocu i obazro se oko sebe. Kantina je vrvjela
novim agentima i policajcima koji su pili pivo i jeli
kokice dok je televizor
treštao.
Prebijen sam", rekao je doimajući se vrlo rastreseno.
Cijenim to što si došao po mene."
Samo me ubodi ako počnem zaspivat' za volanom",
rekao je. "II' , z^s ti vozit'. To šta piješ vjerojatno ionako
nema ništa alkohola u
ma ov n
m ^ °y o- Ja neću voziti, a ako si ti tako umoran,
možda bis-
trebali ostati ovdie "
Ti Ve£ ao je i otišao po još jedno pivo. Slijedila sam ga
pogledom.
oluja KS '^C ^ te^° s n^m- Mogla sam osjetiti dolazak
njegovih i( °lje od bilo kojeg meteorologa.
Ijiv" ^ ° narn je izvještaj iz New Yorka koji bi ti mog'o bit'
zanimao Je vrativši se za stol. "Ima veze s Gaultovom
kosom."
144____________Patricia D. Cornvoell
"Misliš s onom vlasi koju smo našli u vodoskoku?"
upitala sam zanimanjem.
Sa
"Aha. Al' ne znam sve one znanstvene detalje koji će te

sigu^ zanimat', dobro? Tako da ćeš za to morat' sama
nazvat'. Al' na šta ° sve svodi jest da su našli neku drogu
u kosi. Rekli su daje mor'o n'f i trošit' koku da bi mu se to
nešto pojavilo u kosi."
"Znači da su našli kokaetilen", rekla sam.
"Mislim da je to to. I bilo gaje u cijeloj vlasi, od korijena
pa dovr ha šta znači da već neko vrijeme pije i drogira
se."
"Zapravo, ne možemo biti sigurni koliko dugo to radi",
rekla sam.
"Tip s kojim sam razgovar'o kaže da se radi o pet
mjeseci pušta-noj kosi", rekao je Marino.
"Testirati kosu na drogu je malo sporno", objasnila sam.
"Nije sigurno da neki pozitivni rezultati testova na kokain
nisu posljedica vanjskog izlaganja. Recimo, dim u
kućama gdje se puši crack zavlači se u kosu baš kao i
dim cigareta. Nije uvijek lako napraviti razliku između
onoga što je konzumirano i onoga što se upilo u kosu."
"Hoćeš reć' da je možda bio izložen dimu." Marino se
zamislio nad ovim.
"Da, možda je bio. Ali to ne znači da sam ne pije i ne
drogira se. Zapravo, sigurno je da to radi. Kokaetilen se
proizvodi u jetri."
Marino zamišljeno zapali još jednu cigaretu. "Ima veze to
sta stalno farba kosu?"
"I to može utjecati na rezultate", rekla sam. "Neki
oksidanti mogu uništiti ostatke droge."
"Oksidanti?"
"Kao peroksid, na primjer."
"Onda je moguće da je nešto od tog kokaetilena
uništeno ,z ljučio je Marino. "Šta znači da je isto tako
moguće da mu jera droge bila zapravo viša nego šta se
čini."
"Moguće."
"Odnekud sigurno nabavlja drogu." Marino se zagleda u
pra
"To u New Yorku zacijelo nije teško", rekla sam.
■% vragu, nigdje nije teško." Izraz na njegovu licu
postajao je sve
napetiji-
"O čemu razmišljaš?" upitala sam.
"Reć' ću ti o čemu razmišljam", započeo je. "Ova veza s
drogom
tjera baš vodu na mlin Jimmyja Davile."
"Zašto? Znamo li rezultate njegovih toksikoloških
pretraga?" upitala sam.
"Negativni su." Zastao je. "AP Benny je propjev'o. Kaže
da je Davila bio diler."
"Rekla bih da bi ljudi morali uzeti u obzir izvor te
informacije", rekla sam. "Benny mi nekako ne ostavlja
dojam pripovjedača kojem se može vjerovati."
"Slažem se", rekao je Marino. "AF neki ljudi sad
pokušavaju ocr-nit' Davilu. Priča se da mu hoće prišit'
Janeino ubojstvo."
"To je ludost", rekla sam, iznenađena. "To nema ama baš
nikakva smisla."
"Sjećaš se onog šta je zasvijetlilo na Janeinoj ruci pod
Luma-Li-
teom?"
"Da."
"Kokain", rekao je.
"A njeni toksikološki nalazi?"
"Negativni. I to je čudno." Marino je izgledao frustrirano.
"Al' Benny sad još tvrdi da mu je Davila dao ruksak."
"Ma, daj", rekla sam razdraženo. "Samo ti kažem." Pa
nije Davilina kosa pronađena u fontani."
Ne možemo dokazat' kol'ko je dugo ta vlas bila tamo. I
ne značaje Gaultova", rekao je.
DNA će potvrditi da je Gaultova", rekla sam, uvjerena u
to. . avila je nosio kalibre .380 i .38, a pištolj kojim je Jane
ustrijeljena jest Glock."
s
am '" ârmo se nagne naprijed, položivši laktove na stol,
"ni-
se Se Ja ovdJe doš'o svađat' s tobom, doktorice. Samo ti
kažem da
ari ne vrte kako treba. Njujorški političari hoće da se
slučaj ri-
146____________Patricia D. Cornivell_____
jesi, a najbolji način za to jest prišit' zločin mrtvacu. I šta
radiš? p voriš Davilu u smeće i ni'ko ga ne žali. Svima je
svejedno."
"A ono što se dogodilo Davili?"
"Ona kokoš od patologinje koja je bila na mjestu zločina
još w jek misli kako je moguće daje počinio
samoubojstvo."
Gledala sam Marina kao da je poludio. "Sam je sebe
udario no gom u glavu?" rekla sam. "Onda se upucao
među oči?"
"Staj'o je kad se upuc'o vlastitim pištoljem, a kad je pao
udario je glavom u beton, il' nešto takvo."
"Vitalne reakcije na ozljede koje je zadobio pokazuju
daje udarac u glavu došao prvi", rekla sam dok me bijes
sve više obuzimao "I, molim te, objasni mi kako mu je
revolver završio onako uredno odložen na prsima."
"To nije tvoj slučaj, doktorice." Marino me gledao u oči.
"I to je to. I ti i ja smo tamo gosti. Pozvali su nas."
"Davila nije počinio samoubojstvo", rekla sam. "A doktor
Ho-rowitz neće dopustiti da takvo što izađe iz njegova
ureda."
"Možda neće. Možda će jednostavno reć' daje Davila bio
smeće kojeg je ubio neki drugi raspačivač droge. Jane
će završit' na sirotinjskom groblju u sanduku od
borovine. Kraj priče. Central Park i podzemna ponovno
su sigurni za javnost."
Sjetila sam se zapovjednice Penn i obuzeo me osjećaj
nelagode. Upitala sam Marina za nju.
"Ne znam šta će ona napravit' s bilo čim od ovog", rekao
je. "Ja sam samo razgovar'o s nekim momcima. AF da su
je pritisli, jesu. ^ jedne strane, neće htjet' da ljudi misle
kako je imala pokvarenog drota. A s druge, ne želi da
ljudi misle kako poludjeli serijski ubojica šara
podzemnom željeznicom."
"Razumijem", rekla sam pomislivši na užasan pritisak
pod koji mora da se nalazi, jer oduzeti podzemnu
željeznicu zločincima t»i je nešto za stoje bio zadužen
njen odjel. Grad New York dodije'lOJ metro-policiji
desetke milijuna dolara za to.
"Osim toga", dodao je, "Janeino je tijelo u Central Parku
nas ° šugavi novinar. A kol'ko čujem, uporan je k'o
bušilica. Hoće do Nobelovu nagradu."
SA SIROTINJSKOGA GROBLJA _______147
ja™ da hoće", rekla sam razdraženo. »Nikad ne znaš",
rekao je Marino koji je često predviđao tko će jiti
Nobelovu nagradu. Do sada sam, prema njegovim
sudovi-°SS ja osvojila već nekoliko njih.
"Da barem znamo je li Gault još uvijek u New Yorku",
rekla sam. Marino je iskapio drugo pivo i bacio pogled
na sat. "Gdje je Lucy?" upitao je.
"Traži Janet, tako sam zadnje čula." "Kakva je ona?"
Znala sam što mu je na umu. "Krasna mlada žena", rekla
sam.
"Pametna, ali jako povučena."
Šutio je.
"Marino, stavili su mi nećakinju na osigurani kat."
Okrenuo se prema šanku, kao da razmišlja o još jednom
pivu. '"Ko? Benton?"
"Da."
"Zbog onog njenog sranja s kompjuterom?"
"Da."
"Hoćeš još jednu Zimu?"
"Ne, hvala. A ni ti ne bi smio popiti još jedno pivo,
budući da voziš. Zapravo, vjerojatno voziš službeni auto i
nisi smio popiti ni ono
prvo."
"Večeras imam svoj kamionet."
Uopće nisam bila sretna što to čujem i on je to vidio.
"Vidi, nemam prokleti zračni jastuk, dobro? Žao mi je,
dobro? ^ ni taksi, ni iznajmljena limuzina ne bi ti imali
zračni jastuk." "Marino..."
Znaš šta? Ja ću ti kupit' jedan ogroman zračni jastuk. Pa si
ga °zeš lijepo vuć' okolo sa sobom k'o svoj vlastiti
privatni leteći ba-
Jz Lucvna stola ukradena je jedna omotnica kad su
prošle jeseni pr°valiliuJETI",reklasam. 'Kakva omotnica?"
upitao je.
"Debela smeđa omotnica u kojoj se nalazila njena
osobna ko pondencija." Rekla sam mu za Prodigv i za to
kako su se Lucv i r %~ rie upoznale.
r
"
"Misliš, znale su se prije Quantica?" rekao je.
"Da. I mislim da je Lucy uvjerena kako je Carrie bila ta
koja " pretražila njen stol."
Marino se ogledao oko sebe nervozno pomičući pivsku
bocu na stolu u malim krugovima.
"Čini se daje opsjednuta s Carrie i ne vidi ništa drugo",
nastavila sam. "Zabrinuta sam."
"Gdje je Carrie ovih dana?" upitao je. "Nemam blage
veze", rekla sam.
Budući da joj se nije moglo dokazati da je provalila u
JETI, niti da je ukrala imovinu FBI-a, Carrie je otpuštena,
ali ne i krivično gonjena. Nikada nije bila zatvorena, ni
jedan jedini dan.
Marino je razmišljao jedan trenutak. "E, pa, Lucy se ne bi
trebala zamarat' s tom kučkom. On je kriv."
"Naravno da me on više brine."
"Misliš da je ta njena kuverta kod njega?"
"Toga se bojim." Osjetila sam ruku na ramenu i okrenula
se.
"Da sjednemo tu ili idemo dalje?" upitala je Lucy koja se
bila presvukla u žutosive hlače i traper košulju s
izvezenim slovima "FBI". Imala je na sebi čizme i kruti
kožni remen. Sve što je nedostajalo bili su kapa i pištolj.
Marina je više zanimala Janet, čije je poprsje ispunjavalo
malKU okrugla ovratnika na način koji je plijenio. "Dobro,
hajdemo pnca šta je bilo u toj omotnici", obratio mi se ne
mogavši skrenuti pog'e da s Janetinih grudi.
"Ne ovdje", rekla sam.
Marinov je kamionet bio veliki plavi Ford kojeg je držao
mn°^ čišćim od svog službenog auta. Imao je
radiostanicu i postolje pušku, a osim opušaka u pepeljari
nije se vidjelo nikakvo drugo s će. Ja sam sjedila na
prednjem sjedištu gdje su osvježivaci pros obješeni na
retrovizor davali tami snažan miris borovine.
•'Reci mi staje točno bilo u toj kuverti", obratio se Marino
Lucy,
■a je sjedila otraga s prijateljicom.
-jê mogu ti točno reći", rekla je Lucy, nagnuvši se
naprijed i po-lozivši ruku na moje sjedalo.
Marino je polako prošao pored stražareve kućice, da bi
zatim
o miienJat' brzine, a njegov kamion počeo pokazivati
bučne zna-jcove interesa za život.
"Razmisli." Podigao je glas.
Janet se potiho obratila Lucy, pa su neko vrijeme njih
dvije mrmljajući razgovarale. Uska je cesta bila crna, a
streljane neuobičajeno tihe. Nikad se ranije nisam bila
vozila u Marinovu kamionetu, a sad mi se učinio
otvorenim simbolom njegova muškog ponosa.
Lucy je progovorila. "Imala sam unutra neka pisma od
bake i tete Kay, i e-mailove iz Prodigyja."
"Misliš, od Carrie", rekao je Marino.
Oklijevala je. "Da."
"Išta još?"
"Čestitke za rođendan."
"Od koga?"
"Od istih tih ljudi."
"A od majke?"
"Ne."
"Od tate?"
"Nemam ništa od njega."
Otac joj je umro dok je još bila jako mala", podsjetila
sam ga.
Kad si pisala Lucy, jesi napisala i adresu pošiljaoca?"
upitao me.
D
a- Mislim da je to otisnuto na papiru koji koristim."
Poštanski pretinac?"
e
1
ia ^°Ja os°bna pošta stiže mi na kućnu adresu. Sve
drugo ide
St0
t Pokušavaš otkriti?" rekla je Lucy s dozom zlovolje.
van] vobro," rekao je Marino vozeći kroz mračni krajobraz,
"reć' ću a vaš lopov za sada zna. Zna gdje ideš u školu,
gdje u Rich-
150
mondu ti živi teta, gdje ti živi baka na Floridi. Zna kako
izglecj -kad si rođena.
s
'
"Osim toga, zna za tvoje prijateljstvo s Carrie, zbog e-
maila " g cio je pogled u retrovizor. "A to je samo
minimum onoga šta tai zna o tebi. Nisam pročit'o pisma i
poruke da mogu znat' šta je još Ot krio."
"Većinu toga je ionako znala", rekla je Lucy ljutito.
"Ona?" upitao je Marino oštro. Lucy je šutjela.
Janet je bila ta koja se oglasila nježnim riječima: "Lucy,
moraš to preboljeti. Moraš odustati."
"Šta još?" upitao je Marino moju nećakinju. "Probaj se
sjetit' i najsitnijeg detalja.
Staje još bilo u toj kuverti?"
"Neke fotografije i nekoliko starih novčića. Neke stvari iz
djetinjstva. Stvari koje nemaju vrijednost ni za koga osim
za mene. Kao, na primjer, školjka koju sam pobrala na
plaži kad sam jednom bila s tetom Kay dok sam bila
mala."
Razmišljala je trenutak. "Moja putovnica. I nekoliko
referatako-je sam napisala dok sam bila u srednjoj
školi."
Bol u njenu glasu parala mi je srce, pa sam je poželjela
zagrliti. Ali kad je Lucy bila tužna sve je gurala od sebe.
Borila se.
"Zašto si ih držala u omotnici?" upitao je Marino.
"Pa morala sam ih negdje držati", graknula je. "To su
bile moje stvari. Moje, jebi ga. Dobro? A da sam ih
ostavila u Miamiju moja bi ih majka vjerojatno bacila u
smeće."
"Oni referati koje si napisala u srednjoj školi", rekla sam.
"0 čemu su bili, Lucy?"
U kamionetu je zavladala tišina. Kabina je bila ispunjena
brundanjem motora koje je raslo i stišavalo se s
dodavanjem ga ' promjenama brzina dok nas je Marino
vozio u gradić po u*1 Triangle. Gostionice uz cestu bile
su osvijetljene, a pretpostav] sam da mnoge aute
parkirane ispred njih voze marinci.
Lucy je rekla: "E, tu skoro da ima i ironije. Jedan od tih
rev ^ koje sam onda pisala je praktični priručnik o
osiguranju U^ Ono na čemu sam se zadržala bile su u
osnovi lozinke, znaš on >
može dogoditi ako korisnik odabere lošu lozinku. Tako
da sam ^sala o podrutini kodiranja u C knjižnicama
koje..."
"O čemu je bio drugi referat?" prekine je Marino. "O
neurokirurgiji7"
"Kako si pogodio?" rekla je jednako napuhano.
«O čemu se radilo?" upitala sam.
"O Wordsworthu", rekla je.
Jeli smo u restoranu Globe and Laurel23, a ogledavši se
oko sebe na karirane uzorke brdovite Škotske, na
tkanine izvezene policijskim sloganima i pivske vrčeve
što su visjeli iznad šanka, stala sam razmišljati o svom
životu. Mark i ja običavali smo jesti u ovom restoranu, a
onda je u Londonu eksplodirala bomba baš u trenutku
kad je on prolazio u blizini. Wesley i ja često smo dolazili
ovamo. A onda smo se predobro upoznali, pa smo
prestali izlaziti u javnost.
Svi smo naručili francusku juhu od luka i pisanu
pečenicu. Janet je bila tiha kao i obično, a Marino nije
prestajao buljiti u nju nabacujući svako toliko
provokativne komentare. Lucy je bila sve ljuća i ljuća na
njega, a i mene je začudilo takvo njegovo ponašanje.
Marino nije budala. Znao je što radi.
"Teta Kay," rekla je Lucy, "željela bih provesti vikend s
tobom."
"U Richmondu?" upitala sam.
"Pa, još uvijek tamo živiš, zar ne?" Nije se nasmiješila.
Oklijevala sam. "Mislim da bi u ovom trenutku trebala
ostati tu
gdje jesi."
"Nisam u zatvoru. Mogu raditi što me volja."
Naravno da nisi u zatvoru", rekla sam tiho. "Razgovarat
ću s Antonom, može?"
Šutjela je.
Onda, reci mi, šta misliš o devetmilimetarskom Sigu",
obratio se Maiino Janetinim grudima.
Ona ga smjelo pogleda u oči i reče: "Prije bih se odlučila
za Colt y n°na s petnaestcentimetarskom cijevi. Vi ne?"
23 i.
(j
lobe& Laure!"-amblem britanske kraljevske
mornarnice (globusi lovorov vijenac).
152____________Patricia D. Cornivell______
Večera je i dalje postajala sve većim neuspjehom, a
vožnja nat do akademije protekla je u napetoj tišini, ako
zanemarimo Marino ^ uporne pokušaje da zapodjene
razgovor s Janet. Kad smo nju i Lu £ iskrcali iz kamioneta
okrenula sam se prema njemu i prekipjela ^
"Za Isusa Krista Boga", eksplodirala sam. "Stoje tebe
spopalo')" "Nemam pojma o čemu govoriš."
"Bio si ogavan. Apsolutno ogavan, i dobro znaš o čemu
govo rim."
Jurio je kroz mrak duž ceste J. Edgara Hoovera koja je
vodila do međudržavne autoceste, i petljao po
džepovima tražeći cigaretu.
"Janet ti vjerojatno više nikada neće htjeti doći blizu",
nastavila sam. "A ne bih krivila ni Lucy da te počne
izbjegavati. A to bi bila šteta. Vas dvoje ste bili postali
prijatelji."
"Samo zato šta sam joj dav'o satove pucanja ne znači da
smo bili prijatelji", rekao je. "Šta se mene tiče, Lucy je
razmaženo derište, k'o šta je uvijek i bila, a osim toga je i
uobražena kokoš. A da ne spominjem kako uopće nije
moj tip i da apsolutno ne kužim zašto joj dozvoljavaš da
se ponaša k'o šta se ponaša."
"A kako se to onaponašaT rekla sam, osjećajući sve veću
odbojnost prema njemu.
"Je 1' ikad bila na spoju s dečkom?" Uputio mi je
letimičan pogled. "Mislim, bilo kad, bar jednom?"
"Njen privatni život nije tvoja stvar", odgovorila sam. "To
nema veze s tvojim večerašnjim ponašanjem."
"Vraga nema. Da Carrie nije bila Lucvna cura, vjerojatno
ni k° ne bi ni provalio u JETI, a Gault nam vjerojatno ne
bi jurc'o po kompjuteru."
"To je smiješna izjava koja ne počiva ni na jednoj jedinoj
cinj ci", rekla sam. "Ja mislim da bi Carrie učinila što je
naumila bila U'. dijelom priče ili ne."
"Ja ti kažem" - ispuhnuo je dim prema malčice
spuštenom P zoru - "da pederi uništavaju ovaj planet."
"Bože, pomozi", rekla sam s gađenjem. "Zvučiš poput
moje tre."
T
•'Mislim da moraš Lucy nekud poslat'. Potražit' joj
profesionalnu
pomoć-"
•'Marino, ti jednostavno moraš prestati s ovim. Tvoja su
mišljenja novana na neznanju. I odvratna su. Ako moja
nećakinja više voli
? ne od muškaraca, molim te, objasni mi kako to
predstavlja takvu
ogromnu prijetnju za tebe."
•'To uopće ne predstavlja prijetnju za mene. Samo je
neprirodno " Bacio je kroz prozor opušak koji je na
trenutak nalikovao sićušnoj raketi koju je progutala
tama. "Ali, hej - nije da ja to ne kužim. Opće je poznata
činjenica da puno žena idu jedne drugima, jer je to
najbolje šta mogu dobit'."
"Shvaćam", rekla sam. "To je općepoznata činjenica."
Zastala sam. "Reci mi onda, stoje, prema tvom mišljenju,
slučaj s Lucy i Ja-net?"
"Zato sam ti i rek'o da joj potražiš pomoć. Zato šta za njih
ima nade. One bi lako mogle nać' dečke. Pogotovo Janet,
kad je tako dobro građena. Da nisam zauzet, uopće mi
ne bi bilo krivo pozvat' je
van."
"Marino," rekla sam, sve umornija od njegove priče,
"samo ih pusti na miru. Jedino što postižeš jest da te
mrze i preziru. Radiš od sebe prokletu budalu. Nijedna
Janet na ovom svijetu neće izaći s tobom."
"Ko joj je kriv. Da dobije malo pravog iskustva, možda bi
došla na pravi put. Ono šta žene rade jedna s drugom,
nije što bi ja nazv'o Ono Pravo. Nemaju pojma šta
propuštaju."
Orr)
v " isao na to da Marino sebe smatra stručnjakom za
stvari koje nama trebaju u krevetu bila je tako apsurdna
da sam se zaboravi-la ljutiti. Nasmijala sam se.
^ Samo imam potrebu zaštitit' Lucy, dobro?" nastavio je.
"Osje-
^ se nešto k'o ujak, a vidiš, problem je u tome šta ona
nikad nije
5r u društvu s muškarcima. Tata joj je umro. Ti si
razvedena. Nema
'a âjka joj skače iz kreveta jednog kretena u krevet
drugog."
muo.-° sf°Ji"' rekla sam. "Voljela bih da je Lucy imala
pozitivan
"Ja t" "
11
jamčim: da ga je imala ne bi na kraju ispala lezba."
154
Ile
"To baš nije lijep naziv", rekla sam. "A istina je da zapra
znamo zašto ljudi ispadnu ovakvi ili onakvi."
"Onda ti meni reci." Dobacio mije brz pogled. "Ti mi
objas " * je pošlo po zlu."
sta
"Prije svega, neću ti reći da je bilo što pošlo po zlu.

Možda no ji genetska komponenta u nečijoj seksualnoj
orijentaciji. Možda postoji. Ali ono što je važno jest da to
e
nema veze."
"Znači, tebi je svejedno."
Jedan sam trenutak razmišljala o tome. "Nije mi svejedno
zato stoje tako teže živjeti", rekla sam.
"I to je sve?" rekao je sumnjičavo. "Misliš, ne bi više
voljela da je s muškarcem?"
Ponovno sam oklijevala. "Ovoga časa, pretpostavljam
kako bih samo voljela da bude s dobrim ljudima."
Zašutio je i nastavio voziti. Zatim je rekao: "Oprosti za
večeras. Znam da sam bio idiot."
"Hvala ti što si se ispričao", rekla sam.
"Pa, da ti iskreno kažem, stvari ne idu baš najbolje u
mom privatnom životu. Baš mi je išlo dobro s Molly, sve
do prije tjedan dana kad je nazvala Doris."
Nisam bila baš jako iznenađena. Bivši supružnici i
ljubavnici nekako imaju tendenciju ponovnog izbijanja
na površinu.
"Izgleda daje skužila za Mollyjer je Rocky nešto lanuo.
Sad se iznenada hoće vratit' kući. Hoće mi se vratit'."
Kad je Doris otišla Marino je bio skrhan. No u ovom
razdobju mog života bila sam nekako cinično uvjerena
da se slomljene v ne mogu namjestiti i zacijeljeti poput
kostiju. Zapalio je novuc1^. retu, a odozada nam se posve
približio neki kamion i stao pretjec ^ Iza njega je naišlo
neko drugo vozilo čija su nam se svjetla od J od
retrovizora ravno u oči.
"Molly se to nije dopalo", nastavio je s nelagodom. "Da ti
P kažem, od onda se baš i ne slažemo najbolje, pa je i
svejedno s ^ žić nismo proveli zajedno. Osim toga
mislim da se osim sa mno laži i s drugim muškarcima. S
nekim narednikom kojeg je upo
pamet stane, al' ja sam ih upozn'o jedan dan na večeri
brat-
-jako mi je žao." Pogledala sam ga u lice i pomislila kako
bi se 0 rasplakati. "Voliš li još uvijek Doris?" upitala sam
nježno.
■% vragu, ne znam. Ništa ne znam. Žene bi, šta se mene
tiče, lije- bit' s nekog drugog planeta. Znaš? Evo, k'o
večeras. Sve
jg šta napravim je krivo.
"To nije istina. Ti i ja smo prijatelji već nekoliko godina.
Nešto zacijelo radiš i dobro."
"Ti si jedina prijateljica koju imam", rekao je. "Al' ti si
više k'o muškarac."
"Baš ti hvala."
"S tobom mogu razgovarat' k'o s muškarcem. I uvijek
znaš šta radiš. Nisi dogurala dokle si dogurala zato šta si
žena. Prokletstvo", zaškiljio je u retrovizor i pomaknuo
ga kako bi smanjio odbljesak, "dogurala si dovde
usprkos tome šta si žena."
Ponovno je pogledao u retrovizore. Okrenula sam se.
Automobil iza nas gotovo nam je dodirivao branik, a
njegova duga svjetla zasljepljivala su nas.
"Kako čudno", rekla sam. "Ima više nego dovoljno
prostora da nas zaobiđe."
Na cesti 1-95 nije bilo puno prometa. Nije bilo razloga
da nam se •tko zalijepi za stražnji kraj, pa sam se
prisjetila nesreće koja se dogodila prošle jeseni kad se
Lucy prevrnula u mom Mercedesu. I njoj e netko bio
zalijepio za stražnji branik. Strah mi je prostrujao živci-
v
idiš li kakav je to auto?" upitala sam. "bgleda k'o Z.
Možda stari 280 Z, tako nešto."
kao je ruku pod kaput i izvukao pištolj iz futrole. Položio
ga Krilo i dalje promatrajući ogledala na retrovizorima.
Ja sam se jjj °Vno okrenula i ugledala taman obris glave
koja se doimala Oln- Vozač je buljio ravno u nas.
luč °^ro"' zarežao je Marino. "Ovo me stvarno
raspižđuje." Od-n° je nagazio na kočnicu.
Auto je projurio pored nas uz dugačak, bijesan urlik
trube B' to Porsche, a vozač je bio crnac.
ê
Rekla sam Marinu: "Nemaš valjda još uvijek onu
naljepnicu i -njačke zastave na kamionetu? Onu koja se
sjaji pod svjetlima?" Z
"Aha, imam." Vratio je pištolj u futrolu.
"Možda bi trebao razmisliti o tome daje makneš."
Porsche se pretvorio u dva sićušna svjetla daleko ispred
nas. p0 mislila sam kako je šef Tucker zaprijetio Marinu
da će ga poslati na još jedan tečaj kulturne različitosti.
Marino bi mogao ići na takve tečajeve čitav život, ne
vjerujem da bi mu pomogli.
"Sutra je četvrtak", rekao je. "Moram otić' u Prvu postaju i
vidjet' je P se 'ko još sjeća da tamo radim."
"Što se događa sa Šerifom Božićnjakom?"
"Ide na preliminarno saslušanje drugi tjedan."
"U pritvoru je, pretpostavljam", rekla sam.
"A-a. Vani uz kauciju. Kad počinješ s porotom?"
"U ponedjeljak."
"Možda te ipak oslobode te dužnosti."
"Ne mogu to zatražiti", rekla sam. "Netko bi od toga
sigurno napravio čitav skandal, a čak da se to i ne
dogodi, bilo bi licemjerno s moje strane. Barem bih ja
trebala mariti za pravdu."
"Misliš da bi se treb'o nać' s Doris?" Sada smo već bili u
Rich-mondu, pa smo vidjeli obrise zgrada u centru
grada.
Postrance sam ga pogledala; njegovu sve rjeđu kosu,
velike usi i lice. Bacila sam pogled na ogromne ruke u
kojima se volan kamioneta gotovo izgubio. Marino se
nije sjećao daje uopće živio bez Doris. Njihova je veza
već odavno bila izgubila žar i prpošnost seksa prešla u
orbitu sigurne, ali dosadne stabilnosti. Vjerovala sam da
s se razišli zbog straha od starenja.
"Mislim da bi se trebao naći s njom", rekla sam mu.
"Znači, treb'o bi otić' u New Jersev."
"Ne", rekla sam. "Doris je ta koja je otišla. Ona bi trebala
doći ovamo."
POGLAVLJE 11
NASELJE WINDSOR FARMS BILO JE MRAČNO KAD SMO skrenuli
prema njemu s ulice Cary, a Marino me nije želio pustiti
da sama uđem u kuću. Skrenuo je na moj kolni prilaz od
opeke i zabu-Ijio se ispred sebe u garažna vrata
osvijetljena farovima kamioneta.
"Imaš daljinski?" upitao je.
"U autu mi je."
"To mi baš koristi kad ti je auto u garaži, a vrata su
zatvorena."
"Da si me ostavio s prednje strane kao što sam te i
zamolila mogla sam jednostavno otključati ulazna vrata",
rekla sam.
"A-a. Nema šanse da ponovno pješice prolaziš tom
dugačkom stazom, doktorice." Bio je vrlo autoritativan, a
kad je postajao takav znala sam da nema smisla svađati
se.
Pružila sam mu ključeve. "Onda ti uđi sprijeda i otvori
garažna vrata. Ja ću te ovdje čekati."
Otvorio je vrata. "Između sjedišta ti je puška."
Posegnuo je rukom kako bi mi pokazao crnu Benelli
skraćenu
Pušku, s municijom promjera dvanaest milimetara i
dodatkom za
ar
zer od osam metaka. Palo mi je na pamet da je Benelli,
što je ina-
10
naziv proizvođača talijanskih sačmarica, također bilo i
ime na
Titovoj lažnoj vozačkoj dozvoli.
na U-t! ê kočnica." Marino mi je pokazao prstom. "Sve
šta moraš Pravit'je pritisnut'je, repetirat' i opalit'."
ar
se spremaju neki nemiri za koje mi nisu rekli?" asao je
iz kamioneta i zaključao vrata.
Ce sam s u
šifrn P stila prozor. "Možda bi ti bilo lakše kad
m
bi znao °g protuprovalnog alarma", rekla sam.
"Već je znam." Zaputio se preko travnjaka prekrivenog
rnra? "Tvoj datum rođenja."
Orn
-
"Kako si znao?" upitala sam.
"Predvidljiva si", čula sam ga kako kaže prije no što je
nestao' živice.
a
Nekoliko minuta kasnije garažna su se vrata stala

podizati i unm ra se upalilo svjetlo koje je osvijetlilo
alatke za rad u vrtu uredn poslagane na zidovima, bicikl
kojeg sam rijetko vozila i moj auto i Nisam
mogla pogledati svoj Mercedes, a da se ne sjetim onoga
koje?
i, i1 je Lucy razbila u prometnoj nesreći.
' Moj bivši Mercedes 500E bio je sportski
nizak i brz, a motor mu
i je djelomično dizajnirao Porsche. Sada sam
samo željela nešto veli-
ko. Imala sam crni S500 koji bi se vjerojatno uspio
održati u sudaru s kamionom za cement ili traktorom s
prikolicom. Marino je stajao pored auta, gledajući me
kao da me moli da požurim. Trubnula sam 1
mu kako bih ga podsjetila da sam zaključana u kabini.
"Zašto me ljudi uporno pokušavaju zaključati u svoja
vozila?" rekla sam kad me pustio van. "Jutros taksi, sada
ti."
"Zato šta nije sigurno kad si na slobodi. Pogledat ću
uokolo prije nego šta odem", rekao je.
"Ne trebaš."
"Nisam te ništa pit'o. Rek'o sam ti da ću pogledat'", rekao
je.
"Dobro. Samo daj."
Pošao je za mnom unutra, a ja sam se zaputila ravno u
dnevnu sobu i uključila plinski kamin. Zatim sam otvorila
ulazna vrata i unijela poštu i nekoliko novina koje je
jedan od susjeda zaboravio pokupiti. Tko god da je
pogledao moju raskošnu kuću od opeke, mog mu je biti
sasvim jasno da me nema za Božić.
Vrativši se u dnevni boravak, osvrnula sam se oko sebe
tražeći i lo što što nije na svom mjestu. Pitala sam se je li
itko uopće razni ljao o tome da provali unutra. Pitala sam
se kakve su se oči uslTê,-e le u ovom pravcu, kakve li su
mračne misli obavijale ovo mjesto g sam živjela.
Moje je susjedstvo bilo jedno od najbogatijih u
Richmondu, ^ da je, naravno, i ranije bilo problema,
uglavnom s Romima ^^j imali običaj ulaziti u kuće
tijekom dana, kad su ljudi bili doma-
se
^s=—
noće nisu brinuli, jer nikada nisam ostavljala vrata
nezaključa-a alarmni je sustav neprestano bio aktiviran.
Onaj kojeg sam ' '■ ja spadao je u posve drugu sortu
zločinaca, a ono što sam pos-sc yaja nije ga ni približno
zanimalo kao ono tko sam bila i što sam Je Ostavljala. U
kući sam držala više pištolja, na mjestima gdje sam jh
mogla s lakoćom dohvatiti. /
Sjela sam na kauč dok su se sjenke plamena poigravale!
na površi-ama uljenih slika na zidovima. Namještaj koji
sam imala u kući bio ■e suvremen, europskih linija, a
danju je kuća bila ispunjena svjetlom. Razvrstavajući
poštu naišla sam na ružičastu omotnicu sličnu nekima
koje sam već ranije viđala. Bila je veličine pola
razglednice, a papir nije bio kvalitetan; radilo se o
priboru za pisanje kojeg se moglo kupiti na svakom
kiosku. Žig je ovoga puta bio iz Charlottes-villea, datiran
dvadeset i trećeg prosinca. Otvorila sam je skalpelom.
Poruka je, kao i ostale, bila ispisana rukom, crnom
tintom za nalivpero.
Draga doktorice Scarpetta,
Nadam se da će vam Božić biti posebno ugodan!
CAIN
Oprezno sam položila pisamce na stolić.
"Marino?" pozvala sam.
p j napisao ovu poruku prije no što je ubio Jane.
Samo stoje P°sta bila spora, tako da sam je dobila tek
sada.
"Marino!" Ustala sam.
acula sam njegove glasne i ubrzane korake na stubama.
Uletio
u dne
vnu sobu s pištoljem u ruci.
doh taje?'' rekao Je teško dišući i ogledavajući se oko sebe.
"Jesi
om JStom sam mu pokazala poruku. Pogled mu je pao na
ružičastu ^ tnjcu i odgovarajući papir.
°d koga je?" <P°gledaj", rekla sam.
Sjeo je pored mene, a onda odmah ustao. "Prvo idem
poriov namjestit' alarm."
^
"Dobra zamisao."
Vratio se i ponovno sjeo. "Daj mi par kemijskih olovaka.
Hval
Olovkama je držao papir da se ne presavija, kako bi
mogao čit-a da ne ugrozi moguće ostatke otisaka prstiju
koje ja već nisam un'' tila. Kad je završio, proučio je
rukopis i poštanski žig na omotnici
"To je prvi put da si dobila nešto ovakvo?" upitao je.
"Ne."
Optužujući me pogledao. "I ništa nisi rekla?"
"Ovo nije prva poruka, ali je prva koja je potpisana s
CAIN", rekla sam.
"Kako su bile potpisane ove ostale?"
"Bile su samo dvije na ovakvom ružičastom papiru, i te
nisu bile potpisane."
"Imaš ih?"
"Ne. Nisam mislila da su važne. Žigovi su bili iz
Richmonda, poruke uvrnute, ali ne alarmantne. Ja često
dobivam neobičnu poštu."
"Koju ti šalju doma?"
"Obično u ured. Moje kućne adrese nema u imeniku."
"Jebi ga, doktorice!" Marino je ustao i počeo hodati
gore-dolje. "Šta te nije uznemirilo kad su ti poruke stigle
na kućnu adresu koje nema u imeniku?"
"Gdje se nalazi moja kuća nije tajna. Znaš i sam koliko
sam puta molila medije da je ne snimaju i ne
fotografiraju, ali oni to uporno ■ dalje rade."
"Reci mi šta je pisalo u ostalim porukama."
"Poput ove, bile su kratke. U jednoj je pošiljalac želio
znati ka ^ sam i da li još uvijek previše radim. Čini mi se
da je u drugoj plS nešto kao da mu nedostajem."
"Nedostaješ?"
Trudila sam se dosjetiti. "Nešto kao, 'Prošlo je previše
vreme * Zaista se moramo vidjeti'."
"Sigurna si da je ista osoba." Bacio je pogled na ružičastu
por na stolu.
"Mislim da je. Očito je da Gault ima moju adresu, kao što
si i predvidio."
-Vjerojatno ti je i proš'o kraj gajbe." Prestao je šetati
amo-tamo i pogledao me. "To ti je jasno?"
Nisam odgovorila. /
"Kažem ti da Gault zna gdje živiš." Marino prođe prstima
kroz kosu. "Razumiješ šta ti govorim?" upitao je.
"Ovo mora u laboratorij, prva stvar ujutro", rekla sam.
Razmišljala sam o prve dvije poruke. Ako su i one bile
od Gaulta, poslao ih je iz Richmonda. Bio je ovdje.
"Ne možeš ostat' ovdje, doktorice."
"Mogu analizirati poštansku marku. Ako ju je polizao, na
njoj je ostalo sline. Možemo se poslužiti PCR-om i dobiti
DNA."
"Ne možeš ostat'ovdje", ponovio je.
"Naravno da mogu."
"Kažem ti da ne možeš."
"Moram, Marino", rekla sam tvrdoglavo. "Ja tu živim."
Odmahivao je glavom. "Ne. Ne dolazi u obzir. U', ako
baš hoćeš, ja ću se uselit'."
Marino mi je bio drag, ali nisam mogla podnijeti
pomisao da ga imam u kući. Već sam ga vidjela kako
briše noge o moje orijentalne sagove i ostavlja mokre
krugove na tisovini i mahagoniju. Kako gleda hrvanje
ispred kamina i pije Budweiser iz limenke.
"A sad ću nazvat' Bentona", nastavio je. "I on će ti reć' istu
stvar." Uputio se prema telefonu.
Marino", rekla sam. "Ne miješaj Bentona u ovo."
"nsao je vatri u kaminu i sjeo na uzdignuto ognjište od
pješčenja-• Opustio je glavu u dlanove, a kad me
pogledao lice mu je bilo cijeno. "Znaš kako će mi bit' ako
ti se nešto dogodi?" Ne baš dobro", rekla sam s
nelagodom. Ubit će me to. Ubit', kunem ti se." Sad postaješ
cendrav."
srecj- f 2nam šta ti znači ta riječ. Al' znam da će Gault prvo
morat' ttioje dupe, čuješ me?" Promatrao me prodornim
pogledom.
162 Patricia D. Cornwell
Odvratila sam pogled. Osjetila sam kako mi se krv penje
u obra?
"Znaš, i tebe može koknut' k'o i sve druge. K'o Eddieja,
Suša k'o Jane, k'o Jimmvja Davilu. Gault se namjerio na
tebe, jebi ga 1 on je vjerojatno najgori ubojica u ovom
šugavom stoljeću." Zasta je, promatrajući me. "Slušaš ti
mene?"
Podigla sam pogled do njegovih očiju. "Da", rekla sam.
"Slušam te. Čujem svaku riječ."
"Moraš otić' i radi Lucy. Ona te ne može doć' posjetit'
ovamo. A ako se tebi nešto dogodi, šta misliš šta će se
dogodit' njoj?"
Zatvorila sam oči. Voljela sam svoj dom. Tako sam
mnogo radila da bih ga imala. Bila sam posve odana
poslu i pokušavala biti dobra poslovna žena. Događalo
se ono što je Wesley bio predvidio. Sigurnost će me
koštati svega onoga što jesam i što imam.
"Znači sad bih se trebala nekamo odseliti i početi trošiti
svoju ušteđevinu?" upitala sam. "Trebala bih se
jednostavno odreći svega ovoga?" Pokretom ruke
zaokružila sam po sobi. "Trebala bih tom čudovištu dati
takvu moć?"
"A ne možeš vozit' ni svoja kolica", nastavio je razmišljati
na glas. "Moraš vozit' nešto šta neće prepoznat'. Možeš
uzet' moj kamionet ako hoćeš."
"Nema šanse", rekla sam.
Marino se doimao povrijeđenim. "Meni to puno znači kad
nekom dam da vozi moj kamionet. Nikad to nikome ne
dozvoljavam.'
"Nije to u pitanju. Ja želim svoj život. Želim znati daje
Lucy na sigurnom. Želim živjeti u svojoj kući i voziti svoj
auto."
Ustao je i donio mi svoj rupčić.
"Ne plačem", rekla sam.
"Al' hoćeš, svaki čas."
"E, neću."
"Hoćeš popit' nešto?" upitao je.
"Viski."
"A ja ću malo burbona."
"Ne možeš. Voziš."
■'Ne vozim", rekao je zakoračivši iza kuhinjskog šanka.
"Kampiranja tvom kauču."
Bilo je blizu ponoći kad sam donijela jastuk i deku i
pomogla mu estiti se. Mogao je spavati u gostinskoj
sobi, ali želio je biti baš tu ^die jest, s kaminom na
minimumu.
Ja sam se povukla na kat i čitala sve dok mi slova nisu
počela tit-
ti pred očima. Bila sam zahvalna Marinu što je ostao u
kući. Nisam nala kad sam uopće bila ovako prestrašena.
Dosada, Gault je svaki
t napravio po svom. Uspio je u svakom zlom zadatku
kojeg je odlučio izvršiti. Ako je želio da umrem, nisam
bila sigurna da mu mogu izbjeći. Ako je želio da Lucy
umre, vjerovala sam da će se i to dogoditi.
Ovog posljednjeg bojala sam se više od svega. Vidjela
sam njegova djela. Znala sam što čini. Mogla sam
nacrtati svaki komadić kosti i svaki rez nazubljenih
rubova koje je ostavljao na koži. Pogledala sam crni
devetmilimetarski pištolj na stoliću pokraj mog kreveta i
iznova se zapitala istu stvar. Bih li posegnula za njim na
vrijeme? Bih li spasila svoj život ili život, nekog drugog?
Prelazeći pogledom preko spavaće sobe i radnog studija
koji se nalazio u susjednoj prostoriji, znala sam daje
Marino u pravu. Nisam mogla ovdje biti sama.
Utonula sam u san razmišljajući o tome i usnila
uznemirujući san. Neka pojava u dugačkom crnom
ogrtaču i s licem poput bijelog ba-'ona bezizražajno mi
se cerila iz velikog starinskog zrcala. Svaki put kad bih
prošla pored ogledala, pojava u njemu promatrala me s
tim hladnim osmijehom na usnama. Bila je u isto vrijeme
i živa i mrtva, a činilo se da nije ni muško ni žensko.
Iznenada sam se probudila u je-"Jan ujutro. Osluškivala
sam zvukove u mraku. Zatim sam sišla u prizemlje i
začula Marinovo hrkanje.
Tiho sam ga pozvala po imenu. Ritam hrkanja nije se
promijenio.
Marino?" prošaptala sam približivši se. Ustao je,
petljajući glasno u potrazi za pištoljem.
â boga miloga, nemoj pucati."
°uv Obazro se oko sebe, a lice mu je bilo blijedo u
odsjaju pri-
1 ene vatre. Shvatio je gdje je i spustio pištolj nazad na
stol. "Ne-°Jîsetakošuljat'."
"Nisam se šuljala."
Sjela sam na kauč pored njega. Palo mi je na pamet da
na imam samo spavaćicu i da me on nikada nije vidio u
takvu iztja . ali nije mi bilo važno.
^
"Nešto nije u redu?" upitao je.
Skrušeno sam se nasmijala. "Mislim da je malo toga u
redu " Pogledom je stao šarati po meni, i osjećala sam
kako se bori u bi. Oduvijek sam znala da se Marino
zanima za mene na način koi' nisam mogla uzvratiti.
Večeras je situacija bila teža, jer se nisam mogla sakriti
iza zidina laboratorijskih ogrtača, kirurških odijela
poslovnih kostima i titula. Imala sam na sebi spavaćicu
duboka izreza, od meka flanela boje pijeska. Bila je
prošla ponoć, a on je spavao u mojoj kući.
"Ne mogu spavati", nastavila sam.
"Ja sam spav'o k'o klada." Ležao je na leđima, a ruke je
stavio pod glavu i promatrao me.
"Sljedeći tjedan moram se odazvati u porotu."
Nije komentirao.
"Stiže mi i nekoliko slučajeva u kojima moram svjedočiti,
a imam i ured koji treba voditi. Ne mogu se tek tako
spakirati i otići iz grada."
"Porota neće bit' problem", rekao je. "Oslobodit ćemo te
toga."
"Ne želim da me oslobodite."
"Ionako te neće izabrat'", rekao je. "Nijedan živući
advokat obrane neće te htjet' u svojoj poroti."
Šutjela sam.
"Mogla bi otić' na godišnji. Ova suđenja se mogu
odgodit'. He> možda bi mogla otić' negdje na skijanje na
nekol'ko tjedana. Neg J na zapad."
Što je on više pričao, to sam ja postajala uznemirenijom.
"Morat ćeš se koristit' lažnim imenom", nastavio je. "I n10^
imat' osiguranje. Ne možeš bit' negdje na nekom
skijalistu skroz ' ma."
"Slušaj," graknula sam, "nitko mi neće dodijeliti
nikakvog ag^ ^ FBI-a ili tajne službe, ako na to misliš.
Prava se poštuju tek a
Šena. Većini ljudi ne dodjeljuju agente ili murjake sve
dok nisu "Jfsilovani ili mrtvi."
■'Možeš unajmit' nekoga. I taj ne'ko može vozit', aP ti ne
bi smje-labit'usvomautu."
»Neću nikoga unajmiti i inzistiram na tome da vozim svoj
vlastiti
auto." Razmišljao je jedan trenutak, zureći u zaobljeni
strop. "KoPko ga
dugo imaš?" "Niti dva mjeseca."
"Uzela si ga kod McGeorgea, je P da?" Mislio je na
Mercedesovo zastupništvo u Richmondu.
"Da."
"Razgovarat ću s njima i vidjet' je P ti mogu posudit' nešto
manje upadljivo od tog tvog ogromnog crnog naci-
mobila." Bijesna, ustala sam i približila se vatri.
"I čega bih se to još morala odreći?" rekla sam s
gorčinom dok sam promatrala kako plamičci ližu
umjetne cjepanice.
Marino nije odgovorio.
"Neću mu dozvoliti da me pretvori u Jane." Upustila sam
se u žučnu raspravu sama sa sobom. "Ovo je kao da me
priprema kako bi mi mogao učiniti isto ono što je učinio
njoj. Pokušava mi oduzeti sve što imam.
Čak i moje ime. Sad bih trebala imati lažno. Trebala bih
biti raa-uje uočljiva. Ili posve općenita. Ne smijem nigdje
živjeti niti smijem ista voziti i ne smijem govoriti ljudima
gdje me mogu pronaći. Hote-11 privatno osiguranje su
jako skupi.
ako ću naposljetku potrošiti svu ušteđevinu. Bit ću glavni
sudski olog Virginije kojeg gotovo nikada neće biti u
uredu. Guverner me mogao otpustiti. Malo-pomalo
izgubit ću sve što imam i sve 0 Jesam. I sve to zbog
njega."
Su ar!no J0^ uvijek nije odgovarao, pa sam shvatila da je
zaspao. (je ■ mi se skotrljala niz obraz kad sam mu
povukla pokrivač do bra-ZaPWila se natrag na kat.
166
Patriota D. Cornvoell
POGLAVLJE 12
PARKIRALA SAM IZA ZGRADE SVOG UREDA U SEDAM I petnaest
ujutro i neko vrijeme ostala sjediti u autu, zagledana u is-
pucani asfalt, otrcanu žbuku i obješene lance na ogradi
oko parkirališta.
Iza mene izdizala se pruga i vijadukt ceste 1-95, a zatim
su slijedili vanjski rubovi užeg središta grada, sa
zgradama zabijenih prozora i visokom stopom kriminala.
Titula glavnoga sudskog patologa Vir-ginije nikada nije
uključivala i lijep pogled, ali u ovom trenutku to mi nije
bilo važno. Nedostajali su mi ured i zaposlenici u njemu i
sve u što sam gledala činilo mi se utješnim.
U malom uredu pokraj mrtvačnice, zadržala sam se neko
vrijeme kako bih vidjela kakvi nas slučajevi danas
čekaju. Trebalo je pregledati slučaj samoubojstva, kao i
osamdeset godina staru ženu koja je umrla kod kuće od
neliječenog raka dojke. Jučer poslije podne stradala je
čitava obitelj kad im je vlak pokupio automobil, a srce
me boljelo dok sam čitala sva ta imena. Odlučivši se
pobrinuti za vanjske preglede dok čekam svoje
pomoćnike, otključala sam veliki hladnjak i vrata koja su
vodila u odjel za obdukcije.
Sva tri stola bila su ispolirana tako da su blistala, a
pločice na podu također su bile vrlo čiste. Promatrala
sam pretince prepune obu žaca, kolica na kojima su
uredno bili poslagani instrumenti i epruv te, čelične
police s fotografskim priborom i filmovima. U garder
sam provjerila pokrove i uštirkane laboratorijske
ogrtače navlac plastičnu halju i pregaču, a zatim sam se
uputila u hodnik gaje . prišla kolicima s kirurškim
maskama, navlakama za cipele i sti ma za lice.
Navukavši rukavice nastavila sam s inspekcijom ušavši u
hla j^ kako bih izvukla prvi slučaj. Tijela su bila u crnim
mrtvačkim v
položena na kolica, a zrak rashlađen na propisani jedan
Celzijev 111 panj, i odgovarajuće dezodoriran s obzirom
na to da smo bili pu- —"" " ■ pregledavala sam ceduljice
na palcima sve dok nisam pronašla nu pravu, pa sam
izgurala kolica van iz hladnjaka, još čitavih sat vremena
neće biti nikoga, a meni je odgovarala ti-*'na Nisam čak
morala ni zaključati vrata odjela za obdukcije, jer je bilo
prerano da bi dizalo na kraju hodnika bilo puno
forenzičnih znanstvenika na putu za laboratorije na katu.
Nisam mogla pronaći nikakvu papirologiju u vezi sa
samoubojstvom, pa sam se ponovno zaputila u ured.
Izvještaj o iznenadnoj smrti bio je ostavljen u pogrešnoj
kutiji. Datum našvrljan na njemu bio je pogrešan za
čitava dva dana, a veći dio obrasca nije uopće bio
ispunjen. Svi drugi podaci koje je sadržavao bili su ime
preminuloga i činjenica da su ga noćas u tri ujutro
dopremili iz mrtvačnice Sauls, što nije imalo smisla.
Moj je ured koristio tri prijevoznika za skupljanje i
dopremu tijela. Ta su tri lokalna pogrebna društva radila
dvadeset i četiri sata dnevno, tako daje svaki slučaj za
sudskog patologa u državi Virgini-ji trebao biti
dopremljen kolima jednog od njih. Nisam razumjela
zašto je tijelo ovog samoubojice bilo dovezeno kolima
pogrebnog društva s kojim nismo imali potpisan ugovor,
i zašto vozač nije napisao svoje ime. Osjetila sam nalet
ljutnje. Nije me bilo samo nekoliko dana, a čitav se
sustav već raspadao. Otišla sam do telefona i nazvala
noćnog čuvara čija smjena nije završavala još sljedećih
pola sata.
"Ovdje doktorica Kay Scarpetta", rekla sam kad se javio.
"Da, gospođo?"
'S kim razgovaram, molim vas?"
"Evans na telefonu."
Gospodine Evans, noćas oko tri sata dopremljeno je
jedno na-
Vod
no samoubojstvo."
Da, gospođo. Ja sam ga pustio unutra." "Tko ga je
dopremio?" Nastao je. "Ovaj, mislim ovi iz Saulsa." 'î ne
radimo sa Saulsom." Ušutio je.
da bi bilo najbolje da dođete ovamo", rekla sam mu.
Oklijevao je. "U mrtvačnicu?" "Tu ćete me naći."
Ponovno je stao odugovlačiti. Osjećala sam njegov jak
otnn Mnogi ljudi zaposleni u ovoj zgradi nisu se mogli
suočiti s mrtvaci/ com. Nisu joj se željeli ni približiti, a
još nisam uspjela zaposliti čuva ra koji bi se usudio, ako
ništa drugo, barem proviriti u hladnjak .Mnogi čuvari i
većina čistača nisu dugo ostajali zaposlenima.
Dok sam čekala tog neustrašivog čuvara po imenu
Evans, raskopčala sam crnu mrtvačku vreću koja je
izgledala kao nova. Glava žrtve bila je prekrivena crnom
vrećom za smeće koja je vezicom bila stisnuta oko vrata.
Bio je odjeven u krvlju natopljenu pidžamu i nosio je
debelu zlatnu narukvicu i Rolex. Iz džepa na prsima
gornjeg dijela pidžame virilo je nešto nalik na ružičastu
omotnicu. Zakoračila sam unazad osjećajući slabost u
koljenima.
Potrčala sam prema vratima, zalupila ih za sobom i
okrenula sigurnosnu bravu dok sam petljala po torbici
tražeći revolver. Ruževi i četka za kosu rasuli su se po
podu. Sjetila sam se garderobe i svih mjesta gdje se
čovjek može sakriti, dok sam birala brojeve na telefonu
drhtavim prstima. Ovisno o tome koliko je debelo
obučen, mogao bi se skrivati u hladnjaku, pomislila sam
panično, zamišljajući mnoga kolica i crne vreće za tijela
na svakima od njih. Požurila sam do ogromnih čeličnih
vrata i zatvorila lokot na kvaki dok sam čekala da Marino
uzvrati poziv koji sam bila uputila na njegov dojavljivač.
Telefon je zazvonio za pet minuta, baš u trenutku kad je
Evans stao oprezno kucati na zaključana vrata odjela za
obdukcije.
"Samo malo", doviknula sam mu. "Ne idite nikuda."
Podigla sam slušalicu.
"Hej", rekao je Marino s druge strane žice.
"Dođi odmah ovamo", rekla sam boreći se da mi glas ne
poene drhtati i čvrsto stežući pištolj.
"Šta je?" I on se uznemirio.
"Požuri!" rekla sam.
Spustila sam slušalicu i okrenula 911. Zatim sam se kroz
zatvor na vrata obratila Evansu.
"Policija dolazi", rekla sam glasno.
"policija?" Podigao je glas.
"Imamo užasan problem tu unutra." Srce mi nikako nije
htjelo
oriti. "Popnite se na kat i čekajte me u dvorani za
sastanke, je li vam to jasno?"
"Da, gospođo. Evo, idem odmah."
Radna ploha prekrivena ultrapasom pružala se duž
polovice zida,
sam se popela na nju, smjestivši se tako da sam sjedila
pokraj telefona i da sam istovremeno mogla vidjeti sva
vrata. Držala sam u ruci Smith & Wessonovu
tridesetosmicu žaleći što nemam svoj Browning ili
Marinovu Benelli sačmaricu. Promatrala sam crnu vreću
na kolicima kao da će se svaki čas pomaknuti.
Telefon je zazvonio, pa sam se trgnula od straha.
Zgrabila sam slušalicu.
"Mrtvačnica." Glas mi je drhtao.
Tišina.
"Halo?" upitala sam s više sigurnosti.
Nitko nije odgovorio.
Spustila sam slušalicu i sišla s radne plohe dok me
postupno ispunjavala ljutnja koja se brzo pretvarala u
gnjev. To je raspršilo moj strah kao što sunčane zrake
rasplinjuju izmaglicu. Otključala sam dvostruka vrata što
su vodila u hodnik i ponovno ušla u mali ured pokraj
mrtvačnice. Iznad telefona na zid su bila nalijepljena
četiri komada ljepljive vrpce i ostaci kutova papira
kojeg je netko otrgnuo sa zida. Bio je to popis
telefonskih brojeva u zgradi. Na njemu se na-'azio broj
mrtvačnice i izravne linije mog ureda na katu.
"Prokletstvo!" uzviknula sam ispod glasa. "Prokletstvo,
proklet-stvo, prokletstvo!"
. u natkrivenom prilazu oglasilo se zvonce dok sam se ja
pitala što
J°s dirano ili ukradeno. Izašavši i pritisnuvši gumb na
zidu sjetila
se svog ureda na katu. Velika su se vrata uz škripu
otvorila. Na
^ u§oj strani stajao je Marino odjeven u policijsku odoru,
s još dva
ormirana policajca i jednim detektivom. Projurili su
pored me-
u
2a °djel za obdukcije, otkopčanih futrola za oružje.
Krenula sam
o,. Jlrna i odložila revolver na radnu plohu, jer nisam
mislila da ću ga debati.
"Šta se, do vraga, događa?" upitao je Marino, tupo
gledajući jelo koje je počivalo u svojoj raskopčanoj
tl-
vreći.
Drugi su policajci promatrali cijelu situaciju, ne videći
ništa su njivo. Zatim su usmjerili poglede prema meni i
revolveru koie& c m upravo bila odložila.
"Doktorice Scarpetta? U čemu je problem?" upitao je
detekt' čije ime nisam znala.
Objasnila sam im sve o pogrebnim društvima, a oni su
me slušal' bezizražajnih lica.
"A zaprimljen je s nečim što izgleda kao poruka u džepu.
Koji bi policijski istražitelj dopustio takvo što? Koji odjel
policije uopće radi na tome? Policija uopće nije
spomenuta", rekla sam, da bih zatim istakla kako je
preko glave preminuloga navučena vreća za smeće,
stisnuta vezicom za cipele.
"Što piše u poruci?" upitao je detektiv, koji je na sebi
imao taman kaput s pojasom, kaubojske čizme i zlatni
Rolex za kojeg sam bila sigurna da je lažan.
"Nisam je dirala", rekla sam. "Mislila sam da će biti
pametnije pričekati vas."
"Najbolje da pogledamo", rekao je.
Rukama zaštićenima rukavicama izvukla sam omotnicu iz
džepa, dodirujući je što sam manje mogla. Zaprepastilo
me kad sam na njoj vidjela svoje ime i kućnu adresu, sve
uredno ispisano crnom tintom. Na omotnici je osim toga
bila nalijepljena i marka. Odnijevši je do radne plohe,
oprezno sam skalpelom razrezala kuvertu i rastvorila
jedan jedini list papira koji je bio u njoj, a koji mi je sada
već bio jezovito poznat. U poruci je pisalo:
HOIHOIHOI CAIN
"Tko je CAIN?" upitao je jedan od policajaca dok sam ja
razvezi-vala vezicu i uklanjala vreću za smeće s glave
mrtvog čovjeka. "Jebem ti", rekao je detektiv zakoračivši
unatrag. "Isuse Kriste", uzviknuo je Marino.
Šerif Božićnjak bio je ustrijeljen među oči, a u lijevo uho
bila mu taknuta čahura devetmilimetarskog metka.
Prema udubini ko-f Z ostavila udarna igla bilo je očito da
se radi o Glocku. Sjela sam iu^ toijcu i ogledala se oko
sebe. Činilo se da nitko nije posve sigu-na što treba
učiniti. Ovo se nikada ranije nije dogodilo. Ljudi koji ra
oOčinili ubojstvo nisu svoje žrtve dopremali u mrtvačnicu.
"Noćni čuvar je na katu", rekla sam, pokušavajući doći do
daha.
"Bio je tu kad su ovo dovezli?" Marino je zapalio
cigaretu, prelazeći pogledom amo-tamo po prostoriji.
"Čini se da jest."
"Idem popričat' s njim", rekao je Marino, koji je bio
nadležan za slučaj, budući da smo se nalazili na teritoriju
njegove postaje. Pogledao je svoje policajce. "Vi, dečki,
pronjuškajte ovuda i vani u prilazu. Vidite je P možete
nešto nać'. I stavite nešto na naš radio, aP da ne saznaju
mediji. Gault je bio ovdje. Možda je još uvijek tu negdje,
u blizini." Bacio je pogled na sat, a zatim gaje usmjerio
prema meni. "Kako se zove taj tip gore?"
"Evans." "Znaš ga?" "Slabo." "Dođi", rekao je.
"Hoće li netko osigurati ovu prostoriju?" upitala sam
gledajući detektiva i dvojicu uniformiranih policajaca.
Ja ću", rekao je jedan od njih. "Ali možda bi bilo dobro
da pone-sete svoj pištolj."
Vratila sam revolver u torbicu, koju sam ponijela sa
sobom. Mamo je ugasio cigaretu u kanti za smeće, pa
smo se ukrcali u dizalo
kraju hodnika. Onog trenutka kad su se vrata zatvorila,
lice mu je ^ crvenjelo od bijesa. Izgubio je staloženost
koju je kao kapetan m°rao pokazivati.
^ a to ne vjerujem!" Pogledao me, očiju ispunjenih
gnjevom. "Ovo ne može dogodit'! To se jednostavno ne
može dogodit'!"
rata su
na, se otvorila i on se ljutitim korakom zaputio niz
hodnik atu na kojem sam provodila toliko vremena.
"T K
r
ebao bi biti u dvorani za sastanke", rekla sam.
Prošli smo pokraj mog ureda, no jedva da sam i
pogledala ur Sada nisam imala vremena provjeravati je
li Gault bio i u njemu"' što je trebao učiniti jest ući u
dizalo ili se popeti stubama i moga •" ušetati ravno
Oje
unutra. U tri ujutro, tko provjerava?
U dvorani za sastanke Evans je ukočeno sjedio na stolici
koi nalazila na otprilike pola puta između jednog i
drugog kraja stol^ Sa zidova uokolo gledali su me mnogi
prijašnji glavni patolozi dok sam sjedala preko puta
ovog čuvara koji je upravo bio dozvolio da moje radno
mjesto pretvori u mjesto zločina. Evans je bio stariji cr
nac kojem je ovaj posao zaista bio potreban. Imao je na
sebi sivožu-tu uniformu sa smeđim preklopima na
džepovima i nosio pištolj za koji sam se pitala zna li ga
upotrijebiti.
"Znate li šta se događa?" Marino je izvukao stolicu i
postavio mu prvo pitanje.
"Ne, gospodine. Pojma nemam." Oči su mu bile
uplašene.
"Ne'ko je donio nešto šta nije smio donijet'." Marino
ponovno izvadi kutiju cigareta. "I to se dogodilo dok ste
vi bili na dužnosti."
Evans se namršti. Izgledao je iskreno zbunjen. "Mislite,
mrtvaca?"
"Slušajte." Ubacila sam se. "Znam kakav je standardni
postupak. Svi znamo. Znate za onaj slučaj samoubojstva.
Nema dugo kako smo razgovarali o tome preko
telefona..."
Evans me prekine: "Kao što sam i rekao, ja sam ga pustio
unutra."
"U kol'ko sati?" upitao je Marino.
Podigao je pogled prema stropu. "Mislim daje to bilo
negdje oko tri ujutro. Ja sam bio u prostoriji pokraj, za
stolom gdje uvijek sjedim kad je stao taj furgon."
"Stao gdje?" upitao je Marino.
"Iza zgrade."
"Ako je stao iza zgrade, kako ste ga vidjeli? Predvorje
gdje vi sjedite je s prednje strane", rekao je Marino
odrješito.
"Nisam ga vidio", nastavio je čuvar. "Alije došao taj neki
čovje njega sam vidio kroz staklo. Izašao sam ga pitati
što želi, a on mi ] rekao daje donio tijelo."
"A papiri?" upitala sam. "Nije vam ništa pokazao?"
"Rekao je da policija nije gotova s izvješćem, a njemu da
su r neka samo ide. Rekao je da će ga donijeti kasnije."
»Razumijem", rekla sam.
"Rekao je da mu je furgon parkiran otraga", nastavio je
Evans. Rekao je da mu se kotač na nosilima zaglavio, pa
me pitao može li poslužiti jednima od naših."
"Jeste li ga prepoznali?" upitala sam, suzdržavajući bijes.
Odmahnuo je glavom. "Možete li ga opisati?" upitala sam
zatim. Evans je trenutak razmišljao. "Da vam pravo
kažem, nisam ga baš dobro pogledao. Ali čini mi se da
je imao svijetlu put i bijelu kosu." "Kosa mu je bila
bijela?" "Da, gospođo. U to sam siguran." "Bio je star?"
Evans se ponovno namršti. "Ne, gospođo." "Kako je bio
odjeven?"
"Čini mi se da je imao tamno odijelo i kravatu. Znate,
onako kako se oblače ovi iz većine pogrebnih društava."
"Debeo, mršav, visok, nizak?"
"Mršav. Srednje visine."
"I šta se onda dogodilo?" rekao je Marino.
"Onda sam mu rekao da dođe do prilaza, pa sam ga
pustio unut-"a. Prošao sam kroz zgradu kao što uvijek
radim i otvorio mu vrata. On je ušao i našao nosila u
hodniku. Uzeo ih je, otišao po tijelo i vratio se. Upisao ga
je i sveto." Pogled mu je odlutao. "Stavio je tijelo u
hladnjak i otišao." Nije nas htio pogledati u oči.
Ja sam duboko uzdahnula, a Marino je ispuhnuo dim.
Gospodine Evans," rekla sam, "ja samo želim istinu."
Ovlaš me pogledao.
Morate nam reći što se dogodilo kad ste ga pustili
unutra", rek-sam- "To je sve što tražim. Zaista."
CVan
ne s me pogledao i oči su mu zasvijetlile. "Doktorice
Scarpetta, ne Znam tocno što se dogodilo, ali vidim da je
nešto loše. Molim vas, °ao ivt£ SC yut^ na mene- Ne sviđa mi
se tamo dolje po mraku. La-& (blh kad bih to rekao.
Trudim se raditi kako valja."
sto v p010 m' rec^te istinu." Odmjeravala sam svaku riječ.
"To je sve
174__________Patricia D. Cornivell
"Ja se brinem za svoju mamu." Bio je na rubu suza. "Ja $a
što ima, a jako je bolesna na srce. Tako da je svaki dan
posjeću1 SVe obavljam joj kupovinu od kada mi je žena
umrla. Imam i kćV^'
j jj p j i kćerV
sama odgaja troje dječice."
°Ja
"Gospodine Evans, nećete izgubiti posao", rekla sam,
premd- • zaslužio da ga se otpusti.
Je
Nakratko me pogledao u oči. "Hvala vam, gospođo.

Vjerujem to što govorite. Ali mene brine ono što će reći
drugi ljudi."
"Gospodine Evans", čekala sam dok me ponovno nije
pogleda u oči. "Ja sam jedini 'drugi ljudi' o kojima
trebate brinuti."
Obrisao je suzu. "Žao mi je zbog toga što sam napravio,
što god to bilo. Ako je radi mene netko nastradao, ne
znam što ću napraviti."
"Niste vi uzrok ničemu", rekao je Marino. "Onaj kurvin
sin s bijelom kosom - on je."
"Pričajte nam o njemu", rekla sam. "Što je točno učinio
kad ste ga pustili unutra?"
"Ugurao je tijelo u zgradu, kao što sam rekao, i ostavio
ga parkiranog u hodniku, ispred hladnjaka. Znate,
morao sam ga otključati, pa sam mu rekao neka ga
ugura unutra. To je i učinio. Onda sam ga odveo u ured
kraj mrtvačnice i pokazao mu što treba ispuniti. Rekao
sam mu da mora napisati kilometražu da mu grad vrati
novac. Ali to ga nije zanimalo."
"Jeste li ga otpratili van?" upitala sam.
Evans uzdahne. "Ne, gospođo. Neću vam lagati."
"Šta ste napravili?" upitao je Marino.
"Ostavio sam ga dolje ispunjavati papire. Zaključao sam
hla ■ njak i nisam se brinuo oko zaključavanja vrata
prilaza iza njega- U ionako nije parkirao u natkrivenom
prilazu jer je tamo jedan od v ših kombija."
Razmišljala sam trenutak. "Kakav kombi?" upitala sam.
"Onaj plavi."
"U prilazu nema nikakvog kombija", rekao je Marino.
Evansovo je lice upalo. "U tri ujutro je sigurno bio tamo.
** ._ sam ga kako tamo stoji kad sam mu otvorio vrata da
može ugura jelo."
"fekajte malo", rekla sam. "Što je vozio taj muškarac s
bijelom
-Furgon."
Vidjela sam da nije siguran u to što govori. "Vidjeli ste
ga", rekla
sam-
S nelagodom je uzdahnuo. "Ne, nisam. Rekao je da je
doveo fur-pa sam pretpostavio da ga je parkirao na
stražnjem parkiralištu blizu vrata prilaza."
"Znači, kad ste pritisnuli gumb kako biste otvorili vrata,
niste čekali da vidite što će ući unutra."
Spustio je pogled na stol.
"Je li taj kombi bio parkiran u prilazu kad ste otišli
pritisnuti taj gumb na zidu? Prije nego što je ovaj uvezao
tijelo?" upitala sam.
Evans je razmišljao nekoliko trenutaka, a izraz na
njegovu licu postajao je sve jadniji i jadniji.
"Prokletstvo", rekao je spuštena pogleda. "Ne sjećam se.
Nisam gledao. Samo sam otvorio vrata u hodniku,
stisnuo gumb na zidu i vratio se unutra. Nisam gledao."
Zastao je. "Moguće je da tada ničeg nije bilo u prilazu."
"Dakle, prilaz je u to doba mogao biti prazan." "Da,
gospođo. Valjda je tako."
"A kad ste nekoliko minuta kasnije otvorili vrata kako bi
čovjek mogao ugurati tijelo, niste primijetili kombi u
prilazu?"
"Tada ga i jesam primijetio", rekao je. "Samo što sam
mislio da Pripada vašem uredu. Izgledao je kao jedan od
vaših. Znate, tam-n°plavi i bez prozora, osim onih
naprijed."
Haj'mo se vratit' na to kad je čovjek ugur'o tijelo u
hladnjak i ad ste vi zaključali za njim", rekao je Marino.
"Staje dalje bilo?"
Mislio sam da će otići kad završi s tim papirima", rekao
je Evans. Ja sam se vratio u drugi dio zgrade."
p
rije nego što je on izašao iz mrtvačnice." ^ vans ponovno
objesi glavu prema naprijed.
ta„ • mate li uopće nekog pojma o tome kad je napokon
otiš'o? °3e zati M
"N
ta„ • mate li uopće nekog pojma o tome kad je napokon
otiš'o?" upi-°3e zatim Marino.
§osP°dme", rekao je čuvar tiho. "Mislim da se ne mogu
zak-Je uopće otišao."
176
Svi smo šutjeli, kao da bi Gault svakog trenutka mogao

prostoriju. Marino odgurne svoju stolicu i pogleda
prema vr^' U na kojima nije bilo nikoga.
tlrr|
a
Evans je bio prvi koji je progovorio. "Ako je to bio
njegov ko onda je valjda sam zatvorio vrata. Znam da su
u pet bila zatvo jer sam obišao zgradu."
ena
"Pa, za to čovjek baš ne mora bit' nuklearni fizičar",

rekao je M rino neljubazno. "Jednostavno se moraš izvuć'
s autom, vratit' unutra i stisnut' jebeni gumb. I onda
izađeš kroz vrata sa strane"
"Jedno je sigurno - kombija više nema tamo", rekla sam.
"Netko gaje odvezao."
"A ona dva kombija vani?" upitao je Marino. "Bili su tu
kad sam stigla", rekla sam.
Marino se obrati Evansu: "Da ga vidite na policijskom
postrojavanju osumnjičenih, bi 1' ga mogli prepoznat'?"
Podigao je pogled, prestravljen. "Što je učinio?" "Bi 1' ga
mogli prepoznat'?" ponovio je Marino. "Mislim da bih.
Da, gospodine. Barem bih se potrudio."
Ustala sam i zaputila se niz hodnik brzim korakom. Kod
mog ureda zaustavila sam se na vratima i prošarala
pogledom po prostoriji kao što sam to sinoć učinila kad
sam stigla kući. Pokušala sam zamijetiti i najmanju
promjenu u okolini - pomaknut sag, neku stvarčicu koja
nije na svome mjestu, upaljeno svjetlo koje ne bi trebalo
gorjeti.
Moj stol bio je prepun uredno poslaganih papira koji su
čekali da ih pregledam, a uvijek upaljen kompjuterski
zaslon javljao mije da me čeka pošta. Pregradak za
slučajeve koji su me čekali bio je pun-onaj za gotove
slučajeve prazan, a mikroskop je bio zamotan u n j Ion,
jer sam nakon što sam posljednji put gledala objektna
štaka namjeravala otputovati u Miami na tjedan dana.
To mi se činilo jako davno, a pomisao na to da je Šerif
Bozicnj ^ uhićen na Božić bila mi je šokantna, jer se od
tada čitav svijet pr° ^ jenio. Gault je izmasakrirao ženu
nazvanu Jane. Ubio je mla"°^ve licajca. Ubio je Šerifa
Božićnjaka i provalio u moju mrtvačnicu, je to učinio u
četiri dana. Primakla sam se bliže radnom stolu, pa vo
promatrajući svaku sitnicu, a kad sam se približila kompj
terminalu gotovo sam mogla omirisati nečiju prisutnost,
osje-
iV P°Put električn°S PolJa-
Nisam morala dodirnuti tipkovnicu da bih znala kako ju
je i on • 0 promatrala sam kako obavijest o pristigloj
pošti bljeska na ek-
u zelemm slovima. Pritisnula sam nekoliko tipki kako bih
otvori-T zborni prozorčić preko kojeg sam mogla doći do
svojih poruka. Mo umjesto prozorčića na zaslonu se
pojavio zaštitni ekran. Radilo
o crnoj podlozi na kojoj je žarkocrvenim slovima s kojih
kao da je kapala krv bilo ispisano CAIN. Vratila sam se
natrag do dvorane za sastanke na kraju hodnika.
"Marino", rekla sam. "Molim te, dođi ovamo."
Ostavio je Evansa i slijedio me do mog ureda. Pokazala
sam prstom prema kompjuteru. Marino ga je promatrao,
skamenjen. Ispod pazuha njegove bijele košulje vidjeli
su se mokri kolutovi, i osjećala sam miris njegova znoja.
Kruta crna koža zaškripala je kad se pomaknuo.
Neprestano je popravljao dobro ispunjen kapetanski re-
men ispod svog zaobljenog trbuha, kao da mu sve do
čega je uspio dogurati u životu trenutno samo smeta.
"Kol'ko bi to bilo teško napravit'?" upitao je, tapšući lice
prljavim rupčićem.
"Ne baš teško, ako imaš gotov program kojeg samo
treba učitati." "A gdje je do vraga nabavio program?"
"To je ono što me brine", rekla sam pomišljajući na
pitanje koje ni ja ni on nismo glasno izgovorili.
Vratili smo se u dvoranu za sastanke. Evans je stajao,
tupo zagledan u fotografije na zidu.
'Gospodine Evans", rekla sam. "Je li taj čovjek iz
pogrebnog društva razgovarao s vama?"
Okrenuo se, preplašeno se trgnuvši. "Ne, gospođo. Ne
baš puno." "Ne baš puno." "Ne, gospođo." Kako vam je
onda objasnio što želi?"
šuti ka°Je °n° Št0ê imao reći'" Zastao Je- "Bio je to neki stvarno
lja ^lv trP- Pričao je jako tiho." Evans protrlja lice. "Što više
razmiš-
to
Va ° me, to mi je sve čudnije. Nosio je zatamnjene
naočale. A da
!skreno kažem," zastao je, "no, ostavio je određeni
dojam."
178____________Patriota D. Cornivell______
"Kakav dojam?" upitala sam.
Nakon pauze, Evans reče: "Pomislio sam da bi mogao
biti hom seksualac."
°"
"Marino", rekla sam. "Hajdemo prošetati."
Ispratili smo Evansa iz zgrade i pričekali dok nije zašao
za uga jer nisam željela da vidi ono što smo zatim učinili.
Oba su kombi] bila parkirana na svojim uobičajenim
mjestima, nedaleko od mcm Mercedesa. Ne dodirujući
vrata ili staklo, pogledala sam kroz voza čev prozor
vozila bližeg prilazu i jasno ugledala da je plastični pok-
rov ispod volana odstranjen, te da se vide žice.
"Upaljen je žicama", rekla sam.
Marino uključi svoj prijenosni radio i približi ga ustima.
"Jedinica osamsto."
"Osamsto", javio mu se dispečer.
"Deset-pet711."
Radio je pozivao detektiva u zgradi mog ureda čiji je
broj jedinice bio 711, a onda sam začula Marina kako
govori: "Deset-dvaj'st-pet me otraga vani."
"Primljeno."
Zatim se Marino poslužio radijem kako bi pozvao
kamion za vuču. Kombi je trebalo pregledati radi otisaka
na kvakama. Trebalo ga je zaplijeniti i pažljivo obraditi
iznutra i izvana. Petnaest minuta kasnije jedinica 711 još
nije bila izašla kroz stražnja vrata.
"Glup je k'o vreća čekića", žalio se Marino kružeći oko
kombija s radijem u ruci. "Prokleta ljenčina. Zato su ga i
nazvali Detektiv 711U. Jer je brz k'o čigra. Sranje."
Razdraženo je bacio pogled na sat. "Šta mu se dogodilo?
Izgubio se u zahodu?"
Čekala sam na asfaltu, a postajalo mije sve hladnije i
hladnije* Jer se nisam bila presvukla iz kirurškog odijela
i nisam imala kaput i J sam nekoliko puta zaokružila oko
kombija, očajnički želeći zavin njegov stražnji dio. Prošlo
je još pet minuta, pa je Marino nazva^ dispečera i rekao
mu da pozove druge policajce koji su se trenu nalazili
unutar zgrade. Došli su istog trena.
"7-11" je poznati lanac samoposluživanja u SAD-u koji se
reklamira brzinom uslug •
■'Gdie je Jakes?" zarežao je Marino na njih onog trenutka
kad su ošli kroz vrata.
•■Rekao je da ide pronjuškati okolo", odgovorio je jedan
od policajaca.
^Pozvao sam ga prije jebenih dvaj'st minuta i rek'o mu
da me afst-petne tu vani. Mislio sam da je s jednim od
vas."
"Ne, gospodine. Nije, već barem pola sata." Marino
ponovno pokuša pozvati 711 preko radija, samo što ovo-
naputa nije dobio odgovor. U očima mu je zasjao strah.
"Možda je u nekom dijelu zgrade gdje nema signala",
natuknuo je jedan od policajaca gledajući u zrak prema
prozorima. Njegov je partner imao ruku na pištolju, te se
i sam ogledavao oko sebe.
Marino je radijem pozvao pojačanje. Ljudi su se počeli
dovoziti na parkiralište i ulaziti u zgradu. Mnogi
znanstvenici u kaputima i s aktovkama hodali su ukočeni
od sirove hladnoće dana ne obraćajući pažnju na nas.
Napokon, policijski automobili i njihovi vozači bili su
svima poznat prizor. Marino je pokušao dobiti detektiva
Jakesa preko radija. Ovaj se još uvijek nije javljao.
"Gdje ste ga zadnji put vidjeli?" upitao je policajce.
"Ušao je u dizalo." . ....
"Gdje?"
"Na drugom katu."
Marino se okrene prema meni. "Nije se mog'o popet'
gore, je 1'
Ne", rekla sam. "Dizalo traži poseban ključ za svaki kat
iznad
drugog."
■"e 1' se ponovno vratio u mrtvačnicu?" Marino je
postajao sve uz«emireniji.
"T
dj „ sam se spustio dolje nekoliko minuta kasnije i nisam
ga vi-' rekao je jedan policajac.
nu., ematorij", predložila sam. "Možda se spustio dolje na
tu razi-
ma ccT ro- Vi provjerite mrtvačnicu", obratio se Marino
policajci-
u a
krpn, ^ ostanete zajedno. Doktorica i ja provjerit
ćemo oko
Storija."
180 Patricia D. Cornuoell
U natkrivenom prilazu, lijevo od mjesta gdje su se
iskrcavali tvaci, nalazilo se staro dizalo kojim se moglo
doći do nižih raz"r gdje su nekada tijela darovana
znanosti bivala balzamirana i spre a ljena, a onda i
kremirana nakon što bi studenti završili s njima M guće
da se Jakes zaputio baciti pogled i na to. Pozvala sam lift.
Do] zio je polako, uz mnogo zveckanja i cviljenja.
Povukla sam kvaku" otvorila teška vrata s kojih se boja
već gulila. Ugurali smo se unutr
"Prokletstvo, ovo mi se već sad ne sviđa", rekao je
Marino otkon čavši gumb na futroli pištolja dok se dizalo
spuštalo sve niže.
Izvadio je pištolj kad se lift zaustavio zatresavši se, i
vrata se otvorila otkrivajući moj najneomiljeniji dio
zgrade. Nije mi se sviđao ovaj polumračni prostor bez
prozora, premda sam bila svjesna njegove važnosti.
Nakon što sam premjestila anatomski odjel u virginij-ski
Medicinski centar, ovu smo peć počeli koristiti za
spaljivanje biološki opasnog otpada. Izvadila sam svoj
revolver.
"Budi iza mene", rekao je Marino, napeto se
ogledavajući oko sebe.
Velika je prostorija bila tiha osim grmljavine što je
dopirala iza zatvorenih vrata peći, koja su se nalazila
negdje na polovici jednog od zidova. Stajali smo i u tišini
promatrali napuštena kolica na kojima su bile
nagomilane prazne mrtvačke vreće i plave metalne
bačve što su nekada bile pune formalina kojim bi se
ispunjavali kontejneri u podu, gdje su tijela odlagana.
Vidjela sam kako se Marinov pogled zaustavlja na
šinama na stropu i teškim lancima i kukama kojima su se
u neka prošla vremena podizali masivni poklopci tih
kontejnera i ljudi pohranjeni ispod njih.
Teško je disao i obilno se znojio primičući se bliže sobi
za balzanii-ranje, da bi zatim jurnuo unutra. Slijedila sam
ga dok je on provjeravao napuštene urede. Pogledao
me i obrisao lice rukavom košulje-
"Tu unutra mora da su barem trij'set dva stupnja",
promrmljao J skidajući radio s remena.
Preneražena, buljila sam u njega. "Staje?"rekao je.
"Peć ne bi smjela gorjeti", rekla sam promatrajući
zatvorena ta krematorija.
Krenula sam prema njima.
■'Nema nikakvog otpada, koliko ja znam, kojeg bi se
trebalo rije-.- ■ a ostaviti peć upaljenu i bez nadzora
oštro se kosi s pravilima",
rekla sam.
Zastavši ispred vrata čuli smo pakao koji je gorio s
druge strane. Položila sam ruku na kvaku. Bila je vrlo
vruća.
Mariri° je zakoračio ispred mene, okrenuo kvaku i
nogom otvo-o vrata. Pištolj je već držao objema rukama,
spreman za borbu, kao da je peć neki nasilnik kojeg bi
trebalo ubiti.
"Isuse", rekao je.
Plamen je provirivao oko čudovišnih starih vrata, a pod
je bio prekriven komadima i komadićima izgorenih
kostiju. U blizini su bila parkirana neka kolica. Podigla
sam dugačku željeznu alatku s kukom na jednom kraju i
zakvačila je za kolut na vratima peći.
"Makni se", rekla sam.
Udario nas je val užasne vrućine, a buka je podsjećala na
zvukove odvratnog vjetra. S druge strane tog
kvadratnog otvora nalazio se pakao, a tijelo koje je
gorjelo unutra na podiju nije tamo bilo dugo. Odjeća je
već bila sagorjela, ali ne i kožne kaubojske čizme. One
su se pušile na stopalima detektiva Jakesa dok su mu
plamenovi prož-dirali kosu i gulili kožu s kostiju.
Zatvorila sam vrata.
Istrčala sam van i u sobi za balzamiranje pronašla neke
ručnike, dok je Marino povraćao pored gomile metalnih
bačvi. Omotavši ruke, zadržala sam dah i prošla pored
peći, da bih zatim udarila prekidač kojim se prekida
dovod plina. Vatra se istog trena ugasila, pa sam istrčala
iz prostorije. Marino je stavio ruku na usta, a ja sam
zgrabila njegov radio.
Uzbuna!" viknula sam dispečeru. "Uzbuna!"
POGLAVLJE 13
OSTATAK JUTRA PROVELA SAM RADEĆI NA DVA SLUČAJA ubojstva
na koja nisam računala, dok je zgrada vrvjela
specijalnom policijom. Čitava policija Richmonda tražila
je plavi kombi pokrenut žicama. On je nestao dok smo
svi tražili detektiva Jakesa.
Rendgen je pokazao da je zadobio stravičan udarac u
prsa prije smrti. Rebra i prsna kost bili su mu
polomljeni, aorta razderana, a test na ugljični monoksid
otkrio nam je da više nije disao u trenutku kad je
zapaljen.
Činilo se da mu je Gault zadao jedan od svojih karate
udaraca, ali nismo znali gdje se napad dogodio. Niti smo
se mogli dosjetiti neke razumne priče koja bi nam
objasnila kako je jedna osoba mogla sama podići tijelo
na kolica. Jakes je težio osamdeset i tri kilograma i bio
visok stotinu sedamdeset osam centimetara, a Temple
Brooks Gault nije baš bio ljudina.
"Ne znam kako mu je to uspjelo", rekao je Marino.
"Ni ja", složila sam se.
"Možda ga je pištoljem prisilio leć' na kolica."
"Daje ležao Gault ga ne bi mogao onako udariti."
"Možda gaje udario odozgo."
"To je bio jako snažan udarac."
Marino zastane. "Ništa, onda je vjerojatnije da nije bio
sam-
"Bojim se daje tako", rekla sam.
Bilo je skoro podne i vozili smo se prema kući Lamonta
E»° poznatog i pod imenom Šerif Božićnjak, koja se
nalazila u val susjedstvu pod nazivom Hampton Hills. Kuća
je stajala na ulic točno preko puta Društvenog kluba
Virginije, koji gosp Browna ne bi volio imati za člana.
"Valjda šerife plaćaju puno bolje od mene", rekao je
Marino iro-jčno, parkiravši svoj policijski auto. "Ovo je
prvi put da vidiš njegovu kuću?" upitala sam.
"Prolazio sam kraj nje još dok sam iš'o u ophodnje. Al'
nikad ni-sam bio unutra."
Hampton Hills bio je mješavina palača i skromnih
domova skrivenih u šumi. Kuća od opeke Šerifa
Božićnjaka bila je katnica s krovom od škriljevca,
garažom i bazenom. Njegovi Cadillac i Porsche 911 bili
su još uvijek parkirani na kolnom prilazu, kao i još
nekoliko policijskih vozila. Zagledala sam se u Porsche.
Bio je tamnozelen, star, ali dobro održavan.
"Misliš li daje to moguće?" zaustila sam reći Marinu.
"Bas čudno", rekao je on.
"Sjećaš li se tablice?"
"Ne. Prokletstvo."
"Možda je to bio on", nastavila sam, razmišljajući o crncu
koji nas je sinoć slijedio.
"K vragu, ne znam." Marino izađe iz auta.
"Bi li on prepoznao tvoj kamionet? "
"Sigurno je mog'o znat' da ga imam ako gaje zanimalo."
"Ako te prepoznao, možda te samo htio prestrašiti",
rekla sam dok smo slijedili puteljak od opeke koji je
vodio do kuće. "Možda je samo to u pitanju."
"Nemam pojma."
"A možda je stvar bila samo u tvojoj rasističkoj
naljepnici. Slučajnost. Što još znamo o njemu?"
'Razveden je, ima odraslu djecu."
Policajac richmondske policije, uredan i sređen u
tamnoplavoj Uniformi otvorio nam je ulazna vrata, pa smo
zakoračili u predvorje Pokriveno podom od tvrda
drveta.
Je li Neils Vander ovdje?" upitala sam.
. Ne još. Identifikacijska je na katu", rekao je policajac,
misleći na entjfikacijsku jedinicu policije koja je bila
zadužena za skupljanje °kaznog materijala.
Treba mi Lama-Lite", objasnila sam.
"Da, gospođo."
Marino je govorio grubo jer je predugo radio u odjelu za
uboi stva, a da bi pokazivao strpljenje za standarde
drugih ljudi. "Treba nam više ljudi. Kad dočuje tisak,
izbit će pravi pakao. Hoću vani još vozila i hoću da se
osigura veći prostor. Vrpcu treba pomaknut' do dna
prilaza. I mora ić' okolo stražnjeg dvorišta. Cijeli šugavi
posjed treba tretirat' k'o mjesto zločina."
"Da, gospodine kapetane." Marino isključi radio.
Policija je već satima radila ovdje. Nije im trebalo dugo
da otkriju kako je Lamont Brown bio ustrijeljen u krevetu
u glavnoj spavaćoj sobi na katu. Slijedila sam Marina
uskim stubištem prekrivenim strojno izrađenim kineskim
sagom, a glasovi su nas odveli do kraja hodnika. Dva
detektiva stajala su u sobi obloženoj tamnom čvorna-tom
borovinom, a prozorske zavjese i posteljina podsjećali
su na bordel. Šerif je volio smeđu i zlatnu boju, svilene
vrpce i baršun, te ogledala na stropu.
Marino nije naglas izrekao svoje mišljenje dok se
obazirao oko sebe. Njegov sud o ovom čovjeku bio je
formiran i ranije. Približila sam se bračnom krevetu.
"Je li ovo tko dirao?" upitala sam jednog od detektiva
dok smo Marino i ja navlačili rukavice.
"Zapravo ne. Fotografirali smo sve i pogledali pod
pokrivače. Ali ovo što vidite je više ili manje ono što smo
zatekli."
"Je 1' su vrata bila zaključana kad ste stigli?" upitao je
Marino.
"Aha. Morali smo razbiti staklo na stražnjim vratima."
"Znači nije bilo nikakvih znakova nasilnog ulaska."
"Ništa. Pronašli smo tragove kokaina u prizemlju, na
ogledalu u dnevnoj sobi. Ali to možda stoji tamo već
neko vrijeme."
"Šta ste još otkrili?"
"Bijeli svileni rupčić malo zamrljan krvlju", rekao je
detektiv, o jeven u tvid sa žvakaćom gumom u ustima.
"Našli smo ga evo tu, podu, koji metar od kreveta. A
izgleda da vezica kojom je stisn vreća za smeće oko
Brownove glave dolazi iz tenisice tamo u ga robi." Zastao
je. "Čuo sam za Jakesa."
"Stvarno grozno." Marino nije bio koncentriran.
"Nije bio živ kad..."
"A-a. Prsa su mu bila skršena."
Detektiv je prestao žvakati.
"Jeste li pronašli oružje?" upitala sam pogledom
prelazeći preko
kreveta.
"Ne. Ovdje se definitivno ne radi o samoubojstvu."
"Da", rekao je drugi detektiv. "Bilo bi malo teško počiniti
samoubojstvo i onda se odvesti u mrtvačnicu."
Jastuk je bio natopljen crvenkastosmeđastom krvlju koja
se gru-šala i na rubovima odvajala od sukrvice. Jedna je
strana madraca bila pokapana krvlju, ali ništa nisam
vidjela na podu. Sjetila sam se prostrijelne rane na
Brovvnovu čelu. Imala je šest milimetara u promjeru, a
rub je bio spaljen, izderan i izguljen. Bila sam pronašla
dim i čađu u rani, te tragove izgorenog i neizgorenog
baruta u okolnom tkivu, kosti i ovojnici dura mater.
Pištolj je, dakle, bio prislonjen na čelo žrtve, a na tijelu
nisu bile vidljive nikakve druge ozljede koje bi
ukazivale na kakvu obrambenu gestu ili borbu.
"Vjerujem da je ležao na leđima kad je ustrijeljen", rekla
sam Marinu. "Zapravo, više kao daje spavao."
On zakorači prema krevetu. "Pa, bilo bi malo teško
gurnut' nekom pištolj među oči, a da taj ne'ko ne
reagira."
"Nema dokaza daje ikako reagirao. Rana je savršeno
centrirana. Pištolj je čvrsto prislonjen uz kožu, a čini se
da se Brown nije micao."
"Možda je bio u nesvijesti", rekao je Marino.
"Količina alkohola u krvi bila mu je 0.16. Mogao je biti u
nesvijesti, ™l ne nužno. Moramo pretražiti sobu Luma-
Liteom da vidimo ima 1 negdje krvi koja nam je možda
promakla", rekla sam.
AH crni se da je iz kreveta premješten ravno u mrtvačku
vreću." Kazala sam Marinu kapljice na strani madraca.
"Daje nošen neg-Je dalje, bilo bi više krvi po čitavoj
kući." "Točno."
rat' f^ Sm° sPavaćom sobom, tražeći bilo što. Marino je stao
otva-p>0 ad|ce koje su već jednom pregledane. Šerif
Brown volio je por-uklj ^ ■ ôser:)no je volio žene u
ponižavajućim situacijama koje stra °UJU vezivanje i
nasilje. U radnoj sobi koja se nalazila s druge rjCa
"odnika pronašli smo dvije police za puške ispunjene
sačma-a> automatskim puškama i s nekoliko vrsta
ručnog oružja.
Ormarić ispod polica bio je nasilno otvoren, a bilo je
teško ust noviti koliko pištolja ili kutija streljiva
nedostaje, budući da nis ^ znali koliko ih je uopće bilo.
Ostali su jedan devetmilimetarski i • ° dan
desetmilimetarski pištolj, te nekoliko Magnuma kalibra
44" .357. Šerif Brown posjedovao je razne futrole,
dodatne šaržere \\J ce i pancirku.
"On se opasno bavio ovim", rekao je Marino. "Mora da je
im'o dobre veze u Washingtonu, New Yorku, možda čak i
u Miamiju"
"Možda je u tom ormariću bila droga", rekla sam.
"Možda Gault j'1 ■» nije tražio oružje."
,':', ,'f. "Ja nekako mislim da su u pitanju
oni", rekao je Marino, a na stu-
11;;,! 'i bistu su se začuli koraci. "Osim ako
misliš da je Gault sam samcat
' [■', ! mog'o izać' na kraj s tom vrećom za
tijelo. Kol'ko je Brown bio teli;-11? žak?"
"Skoro devedeset kilograma", odgovorila sam u
trenutku kad se Neils Vander pokazao iza ugla, držeći
Luma-Lite za ručku. Iza njega pojavio se i pomoćnik s
fotoaparatima i ostalom opremom.
Vander je na sebi imao prevelik laboratorijski ogrtač i
bijele pamučne rukavice koje su se doimale smiješno u
kombinaciji s njegovim vunenim hlačama i čizmama za
snijeg. Kad god bi me susreo, u očima je imao neki
neobičan izraz, kao da me nikada ranije nije vidio.
Vander je bio pravi ludi znanstvenik, ćelav poput
žarulje, uvijek u žurbi i uvijek u pravu. Bio mi je strašno
drag.
"Gdje da postavim ovo ovdje?" Nije to pitanje postavio
nikom posebno.
"U spavaću sobu", rekla sam. "A onda u radnu."
Vratili smo se u šerifovu spavaću sobu promatrati
Vandera ka maše svojim čarobnim štapićem. Kad su
svjetla ugašena i svima p jeljene naočale, krv je
prigušeno zasvijetlila, ali ništa važnoga J nam privuklo
pažnju sve dok nije prošlo nekoliko minuta. Luma-je bio
reguliran na najširi snop svjetlosti, pa je izgledao kao
dzeP svjetiljka koja svijetli kroz vodu dok je kružio
prostorijom. Ne ka mrlja na zidu, visoko iznad komode,
bljesnula je poput malog, ravilnog mjeseca. Vander se
približio i bolje je pogledao.
"Neka netko upali svjetla, molim", rekao je.
______SA SIROTINJSKOGA GROBLJA________187
Svjetla su upaljena, pa smo skinuli zatamnjene naočale.
Vander •e stajao na prstima i zurio u rupicu na drvetu
gdje je nekada bio
čvor.
■'Šta je to, do vraga?" upitao je Marino.
"Ovo je jako zanimljivo", rekao je Vander koji se rijetko
uzbuđivao. "Ima nečeg s druge strane."
"S druge strane čega?" Marino je stao do njega i
zagledao se prema gore mršteći se. "Ja ne vidim ništa."
"O, da. Gore ima nečega", rekao je Vander. "A netko je
dodirnuo ovaj dio drvene oplate dok je na prstima imao
nekakav talog."
"Drogu?" upitala sam.
"Svakako bi se moglo raditi o drogi."
Svi smo buljili u oplatu, koja je izgledala posve
normalno kad je Luma-Lite nije osvjetljavao. No kad sam
približila stolicu, vidjela sam o čemu Vander priča.
Sićušna rupica u sredini otvora na dasci iz kojeg je bio
izvađen čvor bila je savršeno okrugla. S druge strane zi-
da nalazila se šerifova radna soba, koju smo upravo bili
pretražili.
"Baš čudno", rekao je Marino kad smo nas dvoje
ponovno izašli kroz vrata spavaće sobe.
Vander, kojemu je svaki spomen avanture bio posve
nepoznat, nastavio je sa svojim poslom, dok smo Marino
i ja otišli u radnu sobu i zaputili se ravno do zida gdje se
trebao nalaziti otvor. Na tom se mjestu nalazio ormarić s
televizijom, videom i glazbenom linijom kojeg smo već
jednom bili pregledali. Marino ponovno otvori vrata i
izvuče van televizor. Skinuo je knjige s polica iznad
ormarića, ali ništa nije ugledao.
Hmmm", rekao je promatrajući ormarić. Zanimljivo je to
da je odmaknut petnaj'st centimetara od zida." "Da",
rekla sam, "Pomaknimo ga."
izvukli smo ga još malo prema van, a točno poravnana s
otvorom
a az a se
t ^ malena videokamera s lećom širokog kuta. Bila
je smješ-
!?a na uskoj polici, a iz nje je žica vodila do podnožja
ormarića,
, Jeje mogla biti aktivirana daljinskim upravljačem koji je
izgledao
j^° da pripada televiziji. Malo eksperimentirajući otkrili
smo da je
era posve nevidljiva iz Brownove spavaće sobe, osim
ako čovjek
^ ne prisloni oko točno na otvor; tada se, ako je kamera
bila uklju-
na
> vidjelo malo crveno svjetlo.
188____________Patricia D. Cornvoell_____
"Možda je ušmrk'o nekol'ko crta kokaina i odlučio spavat'
s n kim", rekao je Marino. "Pa je u jednom trenutku doš'o
skroz bliZl^ pogled'o kroz rupu da vidi je 1' kamera radi."
x
"Možda", rekla sam. "Koliko brzo možemo pogledati

vrpcu?" "Ne bi to radio ovdje."
"Ne krivim te. Kamera je tako mala da ionako ne bismo
mcm]' vidjeti baš puno."
"Odnijet ću je u odjel za prikupljanje i analizu podataka
čim završimo."
Malo smo toga još mogli učiniti na mjestu ubojstva. Kao
što smo i očekivali, Vander je pronašao podosta
svijetlećeg taloga na ormariću s puškama, ali nigdje
drugdje nije bilo krvi. Susjedi sa svake strane Brownova
posjeda bili su drvećem odijeljeni od ostatka svijeta, pa
nisu ništa ni vidjeli ni čuli kasno sinoć, kao ni rano ujutro.
"Samo me odbaci do mog auta", rekla sam Marinu dok
smo se odvozili s mjesta zločina.
On me sumnjičavo pogleda. "Kamo ideš?"
"U Petersburg."
"A zašto, molim te?" rekao je.
"Moram razgovarati s jednim prijateljem o čizmama."
Na dijelu ceste 1-95 Jug, koji mi se oduvijek činio
bezličnim, bilo je dosta kamiona i puno se gradilo.
Uznemiravala me čak i tvornica Phillip Morris25, sa
svojom kutijom Meritsa visokom poput zgrade, budući
da me miris duhana smetao. Cigarete su mi očajnički
nedostajale, pogotovo kad sam bila sama u autu, a dan
je bio ovako stresan. Misli su mi neprestano bježale, a
pogled lutao na retrovizore u potrazi za tamnoplavim
kombijem.
Vjetar je šibao drveće i močvarne vode, a snježne
pahuljice letje le su zrakom. Kad sam se približila Fort
Leeju ugledala sam vojarn^ i skladišta gdje su nekada na
mrtvim tijelima građeni grudobrani, ^ najmračnijeg
doba ove nacije. Taj mi se rat činio vrlo blizu ka dg bih
se prisjetila virginijskih močvara i šuma i onih čija tijela
m
25
Američka kompanija poznata po preradi duhana.
isu pronađena. Nikada ne bi prošlo godinu dana a da ne
pregledam tare gumbe i kosti, kao i Minićove metke26
koji bi pristizali u labo-atorije. Doticala sam jednako
tako srž i sva lica starog nasilja, i to je ujjo drukčije od
onoga na što sam sada polagala ruke. Zlo je, vjerovala
sam, mutiralo do novih krajnosti.
Američki muzej vojne logistike nalazio se u Fort Leeju,
odmah iza vojne bolnice Kenner. Polako sam se vozila
pokraj ureda i učionica smještenih u redovima bijelih
montažnih kućica, te jedinica mladih muškaraca i žena u
maskimoj ili sportskoj odjeći. Zgrada koju sam tražila
bila je izgrađena od opeke, s plavim krovom i stupo-
vima, a lijevo od vrata nalazio se grb s orlom,
prekriženim mačevima i ključem. Parkirala sam i ušla,
tražeći Johna Grubera.
Muzej je bio na tavanu zgrade Logističkog korpusa, koji
je još od vremena američke revolucije bio vojni
'domaćin'. Odredi su se ovdje odijevali, hranili i
sklanjali, a isti je taj korpus opskrbljivao južnjačke
jedinice mamuzama i sedlima, a generala Pattona ručnim
megafonima za njegov jeep. Poznavala sam muzej, jer je
korpus također bio odgovoran za skupljanje,
identificiranje i pokapanje vojnih žrtava. U Fort Leeju je
bila smještena jedina postrojba za registraciju grobova
u zemlji, a njeni su službenici redovno posjećivali moj
ured.
Prošla sam pored izložaka terenske odjeće, kutija s
priborom za jelo, te pokraj simulirane scene iz Drugoga
svjetskog rata s vrećama pijeska i bombama. Zastala
sam pokraj uniformi iz Građanskog rata za koje sam
znala da su prave, pa sam se zapitala potječu li razre-
zotine na tkanini od šrapnela ili od starosti. Pitala sam se
kakvi su bi-11 muškarci koji su ih nosili.
"Doktorice Scarpetta?" Okrenula sam se.
Doktore Gruber", rekla sam toplo. "Upravo sam vas
tražila. lcajte mi o frulici." Pokazala sam mu prstom na
stakleni ormarić sPunjen glazbenim instrumentima.
iak -£ ^ruâ lz Građanskog rata", rekao je. "Glazba je
tada bila 0 važna. Prema glazbi su znali koliko je sati."
ani metak u obliku stošca s udubljenjem na dnu; korišten
u devetnaestom stoljeću.
190____________Patricia D. Cornivell_________
Doktor Gruber bio je kustos muzeja, stariji čovjek
raščupane • jede kose i lica koje je izgledalo kao daje
isklesano u granitu. Vol' je široke hlače i leptir-kravate.
On je mene nazivao kad god bi izj0-ba bila povezana s
poginulima u ratu, a ja sam njega posjećivala kar) god bi
se kakav neobičan vojni predmet pojavio zajedno s
tijelom Već na prvi pogled mogao je identificirati svaku
kopču, gumb ili Da jonet.
"Pretpostavljam da ste mi donijeli nešto što bih trebao
pogledati?" upitao je, klimnuvši glavom prema mojoj
aktovki.
"Fotografije o kojima sam vam govorila preko telefona."
"Hajdemo u ured. Osim ako ne biste željeli malo
razgledati uokolo." Nasmiješio se poput stidljivog djeda
koji priča o svojoj unučadi. "Imamo krasnu izložbu o
Pustinjskoj oluji. I svečanu odoru generala Eisenhowera.
Ne vjerujem da je to bilo ovdje kad ste nas posljednji
put posjetili."
"Doktore Gruber, molim vas, dozvolite da to učinim neki
drugi put." Nisam se željela pretvarati. Izraz na mome
licu govorio mu je kako se osjećam.
Potapšao me po ramenu i izveo kroz stražnja vrata koja
su vodila iz muzeja u prostor za ukrcavanje gdje je bila
parkirana stara prikolica obojena u maslinastozeleno.
"Pripadala je Eisenhoweru", rekao je doktor Gruber dok
smo prolazili pored nje. "S vremena na vrijeme je živio u
njoj, što i nije bilo tako strašno dok Churchill ne bi bio u
posjetu. A onda su patili od njegovih cigara. Možete
zamisliti."
Prešli smo usku ulicu, a snijeg je sada jače padao. Oči su
mi zasu-zile kad mi je pred njima ponovno zaigrala slika
frulice iz staklenog ormarića koja me odmah podsjetila
na ženu koju smo nazvali Jane. Pitala sam seje li Gault
ikada došao ovamo. Činilo se da voli muzeje, pogotovo
one koji su izlagali eksponate povezane s nasiljem. dali
smo pločnikom prema maloj zgradi bež boje koju sam
već i ra^ je bila posjetila. Za vrijeme Drugoga svjetskog
rata služila je benzinska postaja i garaža za popravak
vozila. Sada je bila spre 'l ■ te za arhivu
logističkog korpusa.
Doktor Gruber otključao je vrata pa smo ušli u prostoriju
krc ^. stolovima i lutkama odjevenima u starinske
uniforme. Stolovi s^ li prekriveni papirima neophodnim
za katalogiziranje novih i .£ ka. U stražnjem dijelu
prostorije nalazilo se veliko skladište g
.. nje bilo na minimumu i gdje su u redovima bili
poredani metal-0 iarići koji su sadržavali odjeću,
padobrane, pribore za jelo, te ^ i obične naočale.
Ono što smo tražili pronašli smo u velikim
ormarima uza zid.
"JVlogu li vidjeti što to imate?" upitao je doktor Gruber,
upalivši još
ka svjetla. "Ispričavam se zbog temperature, ali moramo
je održavati tako niskom."
Otvorila sam aktovku i izvadila iz nje omotnicu iz koje
sam izvukla nekoliko crno-bijelih fotografija veličine
dvadeset puta dvadeset oet centimetara na kojima su se
vidjeli otisci cipela pronađeni u Central Parku.
Uglavnom su me zanimali oni za koje smo vjerovali da ih
je ostavio Gault. Pokazala sam fotografije doktoru
Gruberu, a on ih je primaknuo bliže svjetlu.
"Znam da ih je prilično teško razabrati, budući da su
ostavljeni u snijegu", rekla sam. "Voljela bih da je
dodano malo više sjene radi kontrasta."
"I ovako je u redu. Sve mi je prilično jasno. Ovo su bez
daljnjega vojničke čizme, a logotip je ono što me
fascinira."
Promatrala sam ga, a on mi je prstom pokazao kružni dio
na peti koji kao daje imao repić sjedne strane.
"Osim toga, imate ovdje dolje i predio izdignutih
rombova i dvije rupe, vidite?" Pokazao mi je. "To bi
mogli biti utori za montiranje nastavaka za penjanje po
drveću." Pružio mije fotografije. "Sve mi je to jako
poznato."
Otišao je do ormara i otvorio dvokrilna vrata, otkrivajući
redove
vojničkih čizama na policama. Hvatao je jednu po jednu i
okretao ih
ako bi promotrio donove. Zatim se zaputio do drugog
ormara, ot-
vOri° vrata i počeo ispočetka. Kad je već bio pri kraju uzeo
je u ruke
1Zmu sa
zelenim gornjim dijelom izrađenim od platna,
smeđim kož-
Pojačanjima i dvije smeđe kožne trake s kopčama na
vrhu sare.
°krenuojuje.
ôgu li ponovno vidjeti fotografije, molim vas?" m Za'a
sam m
sasvim blizu čizme. Đon je bio izrađen od crne \S
razn m uz
' orcima. Bilo je tu rupa od čavala, šavova,
valovitog ^* hraPave gume. Veliki ovalni oblik koji bi se
nalazio ispod nast ClCa na stopalu imao je uzorak izdignutih
rombova s utorima tj Se Va*a za penjanje koji su se tako
jasno vidjeli na slikama. Na pe-Jdio vjenčić s vrpcom
koja je nalikovala onom repicu koji se
jedva vidio u snijegu, kao i na koži Daviline
sljepoočnice, na mje gdje smo vjerovali da ga je udarila
u
Gaultova peta.
"Što mi možete reći o ovoj čizmi?" rekla sam.
Doktor Gruber ju je okretao sad na jednu, sad na drugu
stranu pomno je promatrajući. "Potječe iz Drugoga
svjetskog rata i ispro bana je baš ovdje u Fort Leeju. Puno
je uzoraka donova kreirano' testirano ovdje."
"Od Drugoga svjetskog rata prošlo je mnogo vremena",
rekla sam. "Kako bi netko danas mogao doći do ovakve
čizme? Bi li netko uopće mogao nositi takvu čizmu?"
"Oh, naravno. Te stvari traju vječno. Mogli biste pronaći
koji par u kakvoj trgovini vojničke opreme. Ili bi mogle
biti u vlasništvu nečije obitelji."
Vratio je čizmu nazad u pretrpani ormar, gdje će,
zacijelo, opet dugo vremena stajati zanemarena. Kad
smo izašli iz zgrade i kad je doktor Gruber zaključao
vrata za nama, stajala sam na pločniku koji je polako
bivao prekriven snijegom. Podigla sam pogled prema
sivom oblačnom nebu, a zatim sam ga usmjerila na spora
vozila koja su prolazila ulicom. Ljudi su upalili svjetla, a
danje bio miran. Sada sam znala kakve čizme Gault nosi,
ali nisam bila sigurna daje to važno.
"Mogu li vas počastiti kavom, draga moja doktorice?"
rekao je doktor Gruber malo se spotaknuvši. Uhvatila
sam ga za ruku. "0, bože, opet će biti ružno", rekao je.
"Predviđaju trinaest centimetara snijega."
"Moram se vratiti natrag u mrtvačnicu", rekla sam
provlaceci njegovu ruku ispod svoje. "Ne znam kako
vam zahvaliti."
Potapšao me po ruci.
"Željela bih vam opisati jednog čovjeka da mi kažete
jeste li g ikada vidjeli ovdje."
Slušao je dok sam opisivala Gaulta i njegove brojne
nijanse i Opisala sam njegove oštre crte lica i oči
svijetloplave poput" mutovih. Spomenula sam njegovu
neobičnu odjećui t0^°â sve jasnije da uživa u vojničkoj
odjeći ili krojevima koji pc"1 na nju, kao što su čizme i
dugačak crni kožni kaput u kojem je u New Yorku.
«pa, dolaze nam takvi tipovi, znate", rekao je,
posegnuvši za kva-na stražnjim vratima muzeja. "No
bojim se da mi ovaj ne zvuči
poznato.
Snijeg se zaledio na Eisenhowerovu pokretnom domu.
Kosa i ru-
nolako su mi se močile, a osjećala sam i hladoću na
nogama. "Ko-rkobi vam bilo teško pronaći za mene
jedno ime?" rekla sam. "Vo-i'ela bih znati je li Peyton
Gault ikada bio u logističkom korpusu."
Doktor Gruber je oklijevao. "Pretpostavljam da vjerujete
kako je bio u vojsci."
"Ne pretpostavljam baš ništa", rekla sam. "Ali mislim da
je dovoljno star da je služio u Drugome svjetskom ratu.
Jedino što vam još mogu reći jest da je nekada živio u
Albanvju, država Georgia, na plantaži oraha."
"Ne možete dobiti dosjee, ako niste rođak ili ako nemate
punomoć. Trebali biste nazvati St. Louis, a žao mi je što
vam moram reći kako su dosjei od slova A do slova J
izgorjeli u požaru u ranim osamdesetima."
"Sjajno", rekla sam snuždeno.
Ponovno je oklijevao. "Ali mi imamo svoj vlastiti
kompjuterizirani popis veterana, tu u muzeju."
Osjetila sam val nade.
"Bilo koji veteran koji želi izvaditi svoj dosje može to
učiniti uz naplatu od dvadeset dolara", rekao je doktor
Gruber.
"A što ako želite izvući nečiji tuđi dosje?" "To se ne
može."
"Doktore Gruber," smakla sam mokru kosu s lica,
"molim vas. °ydje se radi o čovjeku koji je opako ubio
barem devet ljudi. Ubit će J°š mnoge ako ga ne
zaustavimo."
... podigao je pogled prema pahuljicama koje su padale
prema zem-''nkâ^t0'Za âJû Božju, pričamo o tome ovdje,
srećo?" rekao je.
boje ćemo zaraditi upalu pluća. Pretpostavljam da je
Pevton
ault
°tac te užasne osobe."
^ Poljubila sam ga u obraz. "Imate broj mog
dojavljivača", rekla drn otputivši se u potragu za svojim
autom.
u .. sam se probijala kroz mećavu, na radiju se neprestano
vrtje-JJest o ubojstvima u mrtvačnici. Kad sam napokon
stigla do svog da zatekla sam tamo televizijska kola i
ekipe novinara kako ok-
194 Patricia D. Cornvuell
ružuju zgradu, pa sam pokušala smisliti što učiniti.
Morala sam u -unutra.
Cl
"Ah, k vragu", promrmljala sam ispod glasa skrenuvši na

parkir liste.
a
"
Istoga trena gomila novinara potrčala je prema meni, a
ja sa stala izlaziti iz svog Mercedesa. Blicevi su bljeskali,
noja sam hod la odlučno, pogleda uprta ravno preda se.
Ljudi su izvikivali moi ime dok sam užurbano
otključavala stražnja vrata da bih ih zatim uz tresak
zatvorila iza sebe. Bila sam sama u tihom, mirnom
prilazu i shvatila sam da su svi ostali vjerojatno zbog
vremena otišli kući.
Kao što sam i mislila, odjel za obdukcije bio je zaključan,
a kad sam se dizalom uspela na kat, uredi mojih
zamjenika i pomoćnika bili su prazni, a službenika i
recepcionera nije bilo. Bila sam posve sama na drugom
katu i počeo me hvatati strah. Kad sam ušla u svoj ured i
ugledala kako krv kaplje s crvenih slova kojima je na
mom kompjuterskom ekranu bilo ispisano CAIN,
osjećala sam se još gore.
"Dobro", rekla sam sama sebi. "Sada ovdje nema
nikoga. Nema '■ razloga za strah."
Sjela sam za stol i položila svoju tridesetosmicu na
dohvat ruke.
"Ono što se ranije dogodilo je prošlost", nastavila sam se
ohrabrivati. "Moraš zadržati kontrolu nad sobom.
Raspadaš se." Još sam jednom duboko udahnula.
Nisam mogla vjerovati da razgovaram sama sa sobom.
To uopće nije bilo nalik meni, pa sam zabrinuto počela
diktirati izvješća jutrošnjih slučajeva. Srca, jetre i pluća
mrtvih policajaca bili su normalni. Arterije su bile u
redu. Kosti, mozgovi i građa bili su im isto tako normalni.
"Unutar normalnih granica", rekla sam u diktafon.
"Unutar normalnih granica." Neprestano sam ponavljala
tu jednu te istu frazu-
Samo ono što im je bilo učinjeno nije bilo normalno, zato
Gault nije bio normalan. On nije imao granica.
U četiri i četrdeset pet poslije podne nazvala sam ured
Amefl ' Expressa i imala sreće da tamo još zateknem
Brenta.
"Trebao bi se uskoro zaputiti kući", rekla sam. "Ceste
postaju gore."
"Ja vozim Range Rover."
"Ljudi u Richmondu ne znaju voziti po snijegu", rekla
sam-
_______SA SIROTINJSKOGA GROBLJA________195
"poktorice Scarpetta, kako vam mogu pomoći", upitao je
Brent , :j ;e bio mlad i prilično sposoban i koji mi je već
mnogo puta pomogao riješiti razne probleme.
■'Zamolila bih vas da pratite troškove na mojoj kartici",
rekla san1- "Možete li to učiniti?"
Oklijevao je.
"Želim da me se obavijesti o svakoj promjeni. Mislim,
čim pristigne, a ne kad dobijem izvještaj poštom."
"Zar imamo problem?"
"Da", rekla sam. "Ali ne mogu o njemu raspravljati s
vama. Sve što vas molim u ovom trenutku jest to što sam
vam upravo rekla."
"Pričekajte."
Začula sam klikanje kompjuterskih tipki.
"U redu. Imam broj vašeg računa. Znate da vam kartica
istječe u
veljači."
"Nadajmo se da ovo neću morati raditi do tada."
"Imate jako malo troškova od listopada", rekao je.
"Zapravo, gotovo nijedan."
"Zanimaju me ovi posljednji."
"Imate pet računa od dvanaestog do dvadeset prvog. U
nekom mjestu u New Yorku pod nazivom Scaletta. Želite
li iznose?"
"Koliki je prosjek?"
„ 'Hm, prosjek je ... da vidimo ... negdje oko osamdeset
dolara. St0 je to, restoran?"
"Nastavite."
Posljednji troškovi." Zastao je. "Posljednji su u
Richmondu."
Kada?" Puls mi se ubrzao.
Dva za petak, dvadeset drugog."
*o je bilo prije nego što smo Marino i ja dijelili deke
sirotinji, i ^Je nego što je Šerif Božićnjak ustrijelio
Anthonvja Jonesa. Bila
šokirana pomišlju daje i Gault mogao biti u gradu u to
m vas
vrijeme. til > recite mi više o tim troškovima u
Richmondu", obra-
se zatim Brentu. SjjD J'Je stotine četrdeset tri dolara u
nekoj galeriji u Shockhoe
"U galeriji?" Bila sam zbunjena. "Mislite, umjetničkoj
galeriji^" Shockhoe Slip nalazio se odmah iza ugla mog
ureda. Nisam m
la vjerovati da je Gault bio toliko drzak da se tamo
posluži mojo§
karticom. Većina trgovaca tamo poznavala me.
"Da, radi se o umjetničkoj galeriji." Dao mije ime i
adresu "Možete li mi reći stoje kupljeno?"
Nastala je tišina. "Doktorice Scarpetta, jeste li sigurni da
nemate neki problem koji vam ja mogu pomoći riješiti?"
"Pomažete mi. Puno mi pomažete."
"Da vidimo. Ne, ne piše stoje kupljeno. Žao mije."
Zvučao je ra-zočaranije od mene.
"A onaj drugi trošak?"
"To je uplaćeno USAiru. Nekakva avionska karta za pet
stotina četrnaest dolara. Povratna; od La Guardije do
Richmonda."
"Imamo li datume?"
"Samo datum transakcije. Datume polaska i povratka
trebali biste dobiti od kompanije. Imam broj karte."
Zamolila sam ga da me hitno nazove pojave li se neke
nove promjene na bankovnom računalu. Bacivsi pogled
na sat žurno sam okretala stranice telefonskog imenika.
Kad sam okrenula broj galerije, pustila sam da telefon
dugo zvoni prije no što sam odustala.
Zatim sam nazvala USAir i dala im broj karte koji mi je
Brent bio izdiktirao. Gault je, koristeći se mojom
American Express karticom, poletio s La Guardije u
sedam ujutro, u petak, dvadeset drugog prosinca. Vratio
se letom u šest i pedeset te iste noći. Bila sam osupnu-ta.
Proveo je u Richmondu čitav jedan dan. Što je radio osim
što je posjetio umjetničku galeriju?
"Neka sam prokleta", rekla sam pomislivši na njujorške
zakona
Pitala sam se nije li Gault došao ovamo kupiti pištolj, pa
sam P novno nazvala avionsku kompaniju.
"Oprostite", rekla sam još jednom se predstavivši. "Je li
to Ki - "Da."
"Maloprije smo razgovarale. Ovdje doktorica Scarpetta.
"Da, gospođo. Kako vam mogu pomoći?"
"Ona karta o kojoj smo upravo razgovarale. Možete li mi
reći je-li prijavljene kakve torbe?"
»pričekajte, molim vas." Brzo je tipkala po tastaturi. "Da,
gospo-]\fa povratnom letu za La Guardiju prijavljena je
jedna torba."
"Ali ne i na onom prvom letu iz La Guardije?" "Ne. Ništa
nije prijavljeno na turi La Guardia - Richmond." Gault je
jednom sjedio u zatvoru koji je nekada bio smješten u
ovom gradu. Nismo mogli znati koga je sve poznavao, ali
bila sam sigurna daje, ako je želio kupiti
devetmilimetarski Glock u Richmondu, to ovdje mogao i
učiniti. Zločinci su iz New Yorka nerijetko dolazili ovamo
po oružje. Gault je mogao spremiti pištolj u torbu koju je
prijavio i zatim, sljedeće noći, njime ubiti Jane.
Ovo je ukazivalo na predumišljaj, a on nikada nije bio
dijelom jednadžbe. Svi smo pretpostavili da je Jane bila
netko na koga je Gault nabasao i koga je zatim odlučio
ubiti, kao što je uglavnom bio slučaj i s ostalim njegovim
žrtvama.
Skuhala sam si vrč vrućeg čaja i pokušala se smiriti. U
Seattleu je bilo tek rano poslijepodne, pa sam s police
skinula Nacionalni imenik sudskih patologa. Listala sam
stranice i pronašla ime i broj telefona glavnog sudskog
patologa u Seattleu.
"Doktor Menendez? Ovdje doktorica Kay Scarpetta iz
Rich-monda", rekla sam kad sam ga dobila na telefon.
"Ooo", rekao je, iznenađen. "Kako ste? Sretan Božić."
'Hvala. Žao mije što vas smetam, ali potrebna mije
pomoć." Oklijevao je. "Je li sve u redu? Zvučite jako
uzrujano."
Imam ovdje jednu jako tešku situaciju. Jednog serijskog
ubojicu . °J' je izvan kontrole." Duboko sam udahnula.
"Jedan od slučajeva ' neidentificirana mlada žena s mnogo
zlatnih ispuna."
"T •
je lzninmo neobično", rekao je zamišljeno. "Znate, ovdje
još 'Jek ima zubara koji rade te stvari."
Pr d ° Vas * zovem- Morala bih razgovarati s nekim.
Možda s ^jednikom njihove organizacije." telite li da ja
okrenem nekoliko brojeva?"
hOy elJeâ bih da mi saznate nije li možda nekim malim
čudom nji-
âl ^ruPa sP°jena na računarski sustav. Jer zvuči kao da se
radi o
m
! neobičnom društvu. Možda su povezani e-mailom ili
oglas-
nom pločom na mreži. Nečim poput Prodigvja. Tko zna?
Ali n * je da pronađem način kako da im hitno pošaljem
jedan podatak "^
"Odmah ću zadužiti nekoliko mojih ljudi za to", rekao je.
'% . vas najlakše mogu pronaći?"
°
Dala sam mu svoje brojeve telefona i spustila slušalicu.
Sjeti sam se Gaulta i nestalog tamnoplavog kombija.
Pitala sam se gdie r je nabavio mrtvačku vreću u koju je
zatvorio šerifa Brovvna, a ond' sam se sjetila. Uvijek smo
držali po jednu novu vreću u svakom kom biju za
rezervu. Znači, prvo je morao doći ovamo i ukrasti
kombi Zatim je otišao do Brownove kuće. Ponovno sam
pregledala telefonski imenik da vidim jesu li navedeni
šerifovi adresa i broj telefona. Nije ih bilo.
Podigla sam slušalicu i nazvala informacije. Zatražila sam
broj Lamonta Browna. Službenica mi ga je dala, pa sam
ga okrenula da vidim što će se dogoditi.
"Ne mogu se javiti na telefon u ovom trenutku jer sam
vani i nosim poklone u svojim sanjkama..." Glas mrtvog
šerifa zvučao je snažno i zdravo na telefonskoj
sekretarici. "Ho! Ho! Ho! Sreeetaan Božić!"
Uznemirena, ustala sam i zaputila se u WC s revolverom
u ruci. Sada sam po vlastitom uredu hodala naoružana
jer je Gault oskrv-nuo ovo mjesto na kojem sam se
oduvijek osjećala sigurnom. Zastala sam u hodniku i
pogledala lijevo i desno. Sivi podovi bili su presvučeni
voskom, a zidovi su bili prljavobijeli. Osluškivala sam
tražeći bilo kakav zvuk. Jednom je već ušao ovamo.
Mogao je ući i drugi put.
Strah me svu obuzeo, tako da su mi ruke drhtale kad sam
ih prala u umivaoniku WC-a. Znojila sam se i teško
disala. Brzo sam se zaputila do druge strane hodnika i
pogledala kroz prozor. Vidjela sa svoj auto prekriven
snijegom i samo još jedan kombi. Drugog i ua J nije bilo.
Vratila sam se u svoj ured i nastavila diktirati.
Negdje je zazvonio telefon, pa sam se uplašeno trgla.
Posko sam od škripanja vlastite stolice. Kad sam začula
kako se vrata la na kraju hodnika otvaraju uzela sam
revolver u ruke i sjedila p ve mirno, promatrajući
dovratak dok mi je srce divljački ud^ Začuli su se brzi,
čvrsti koraci, sve glasniji kako su dolazili sve Podigla
sam pištolj, objema rukama držeći gumeni držak.
Ušla je Lucy.
-Isuse", uzviknula sam, s prstom na okidaču. "Lucy, bože
mili." jrožila sam pištolj. "Što radiš ovdje? Zašto nisi prvo
nazvala? Ka-ko si ušla?
Začuđeno je promatrala mene i moju tridesetosmicu. "Jan
me dola i imam ključ. Dala si mi ga još davno. I zvala
sam, ali te nije bilo."
«U koliko sati si zvala?" Vrtjelo mi se u glavi, »prije nekih
dva sata. Umalo si me ustrijelila."
"Nisam." Pokušavala sam napuniti pluća zrakom. "Nisam
te umalo ustrijelila."
"prst ti nije bio na rubu okvira okidača, kao stoje trebao
biti. Bio je na okidaču. Samo mi je drago da nisi imala
svoj Browning. Drago mi je da nisi imala bilo što s
jednostrukim hodom27."
"Molim te, prestani", rekla sam tiho, osjećajući bol u
grudima. "Snijega ima više od pet centimetara, teta
Kay."
Lucvje stajala navratima, kao daje u nešto nesigurna.
Bila je kao i obično odjevena u sportske hlače, čizme i
skijašku jaknu.
Neka željezna ruka stiskala mi je srce i borila sam se za
dah. Sjedila sam nepomično, promatrajući svoju
nećakinju, dok mi je lice oblijevao hladan znoj.
"Jan je na parkiralištu", govorila je ona. "Tamo su
novinari."
"Nisam primijetila nijednog. Bilo kako bilo, parkirale
smo na mjestu gdje se plaća, preko puta ceste."
'Tamo su opljačkali nekoliko ljudi", rekla sam. "Bilo je
čak i pucnjave. Prije otprilike četiri mjeseca."
Lucy mi je promatrala lice. Gledala mi je u ruke kad sam
gurnula revolver u torbicu.
êseš se", rekla je, uznemirena. "Teta Kay, blijeda si kao
kre-Zakoračila je bliže mom stolu. "Vodim te kući."
uja. u . S J' mogu imati: Jednostruki hod - znači da se
udarac mora zapeti prije svakog opalje-c'jev r% norn '° se
ra
î punjenjem pištolja, povlačenjem zatvarača unatrag,
što uvodi metak u oki(ja£ °struki hod - znači da se
zapinjanje udaraca odvija mehanički u prvoj fazi
povlačenja °kidjat' "rugoj fazi puta okidača, udarac se
oslobađa i zrno se ispaljuje. Praktično govoreći reba
stisnuti dva puta da bi se ispalio metak.
Bol u prsima me probadala, pa sam i nesvjesno
pritisnula ruko bolno mjesto.
^
"Ne mogu." Jedva sam govorila.
Bol je bila tako oštra da nisam mogla doći do daha.
Lucy mi je pokušala pomoći da ustanem, ali bila sam
preslab Ruke su mi odrvenjele, u prstima sam osjećala
grčeve, pa sam nagnula naprijed u stolici i zatvorila oči
kad me cijelu oblio hladan znoj. Disala sam
isprekidanim, plitkim udisajima.
Lucy je uhvatila panika.
Bila sam blijedo svjesna njena urlanja u telefonsku
slušalicu. Pokušala sam joj reći da je sve u redu, da mi
samo treba papirnata vrećica, ali nisam mogla govoriti.
Znala sam što se događa, samo što joj to nisam mogla
reći. Zatim mi je obrisala lice vlažnim, hladnim ruč-
nikom. Masirala mi je ramena i tješila me, dok sam ja
mutnim pogledom buljila u svoje ruke, zgrčene u krilu
poput pandži. Znala sam što će se dogoditi, ali sam bila
pretjerano iscrpljena da bih se borila protiv toga.
"Zovi doktoricu Zenner", uspjela sam joj reći kad se bol
u prsima ponovno javila. "Reci joj da ćemo se naći tamo."
"Gdje je to 'tamo'?" Prestravljena, Lucy mije brisala lice.
"MCV28."
"Bit će sve u redu", rekla je.
Nisam odgovorila.
"Ništa se ti ne brini."
Nisam mogla ispraviti ruke, a bilo mi je tako hladno da
sam drhtala.
"Volim te, teta Kay", zaplakala je Lucy.
28
Medical College of Virginia - Medicinski koledž
Virginije.
POGLAVLJE 14
MEDICINSKI KOLEDŽ VIRGINIJE PROŠLE JE GODINE SPASIO život
moje nećakinje, budući da nijedna bolnica u okolini nije
bila spretnija od njih kad je trebalo provesti teško
ozlijeđenu osobu kroz njen zlatni sat. Prenijeli su je
ovamo helikopterom nakon što se prevrnula s mojim
automobilom, a ja sam bila uvjerena da bi oštećenja na
mozgu ostala trajna da ljudi u Traumi nisu bili tako vješti.
Ja sama bila sam mnogo puta u hitnoj službi MCV-a, ali
nikada do sada kao pacijent.
U devet i trideset već sam se na miru odmarala u maloj,
odvojenoj sobi na četvrtom katu bolnice. Marino i Janet
bili su pred vratima, a Lucy je sjedila pokraj kreveta
držeći me za ruku.
"Je li se dogodilo još što s CAIN-om?" upitala sam.
"Nemoj sada razmišljati o tome", naredila mi je. "Sada se
moraš odmarati i biti tiho."
"Već su mi dali nešto da budem tiho. I tiho sam."
"Raspadaš se", rekla je.
"Ne raspadam se."
"Skoro si doživjela srčani udar."
Imala sam grčeve u mišićima i hiperventilirala sam",
rekla sam. . nam točno što mi je bilo. I pregledala sam
kardiogram. Nisam
aia
ništa što se nije moglo izliječiti papirnatom vrećicom
preko &lave i toplom kupkom."
"F êv ' Pa> neće tejmstiti odavde sve dok ne budu
sigurni da više ne-
imati grčeve. Čovjek se ne igra s boli u prsima." Pu
>?ê ê Srce zc*ravo-1 pustit će me odavde kad im kažem da
me
Gr
ozan si pacijent."
202____________Patricia D. Cornivell____
"Kao većina liječnika", rekla sam.
Lucy se hladno zagleda u zid. Uopće nije bila nježna
otkako je uv la u sobu. Nisam bila sigurna zašto se ljuti.
"O čemu razmišljaš?" upitala sam.
"Uspostavljaju radno zapovjedništvo", rekla je.
"Razgovarali s o tome u hodniku."
"Radno zapovjedništvo?"
"U policijskoj postaji", rekla je. "Marino svako toliko ode
na telefon razgovarati s gospodinom Wesleyem."
"Gdje je on?" upitala sam.
"Gospodin Wesley ili Marino?"
"Benton."
"Na putu ovamo."
"Zna da sam ovdje", rekla sam.
Lucy me pogleda. Nije ju bilo lako prevariti. "Na putuje
ovamo", rekla je kad je u sobu ušla visoka žena kratke
sijede kose i prodornih očiju.
"Bože, bože, Kay", rekla je doktorica Anna Zenner
nagnuvši se kako bi me zagrlila. "Sada, dakle, moram i u
kućne posjete."
"Ovo baš nije kućni posjet", rekla sam. "Ovo je bolnica.
Sjećaš se Lucy?"
"Naravno." Doktorica Zenner nasmiješi se mojoj
nećakinji.
"Bit ću pred vratima", rekla je Lucy.
"Zaboravljaš da se ne spuštam u centar osim ako baš ne
moram , nastavila je doktorica Zenner. "Pogotovo kad
pada snijeg."
"Hvala ti, Anna. Znam da ne ideš u kućne posjete,
bolničke pospi | jete ili bilo kakve druge
posjete", rekla sam iskreno kad su se vra a j
zatvorila. "Jako mije drago što si ovdje."
Doktorica Zenner sjedne na krevet. Istoga trena osjetila
sam
^.. ( nu energiju jer je, a da se i nije trudila, dominirala
prostorijom. ^ je u izvanrednoj formi za nekoga u ranim
sedamdesetima, i bi a J jedna od najboljih ljudi koje sam
poznavala.
"Što si si to učinila?" upitala me s njemačkim naglaskom k
vremenom nije postao mnogo blaži.
"Bojim se da sam ih napokon počela osjećati", rekla sam.
"Ove slučajeve."
KJimnula je glavom. "Samo o tome i slušam. Kad god
uzmem no-ine u ruke ili uključim televizor."
"Večeras sam skoro ustrijelila Lucy." Gledala sam je u
oči. "Reci mi kako se to dogodilo." Ispričala sam joj. "Ali
nisi opalila iz pištolja?" "Bila sam blizu."
"Ali nisi ispalila nijedan metak?" "Ne", rekla sam. "Onda
znači da nisi bila tako blizu."
"To bi bio kraj mog života." Zatvorila sam oči kad su mi
se počele puniti suzama.
"Kay, kraj tvog života bio bi i da je netko drugi išao tim
hodnikom. Netko koga se imaš razloga bojati, znaš što
mislim? Reagirala si najbolje što si mogla."
Duboko sam i drhtavo udahnula.
"A rezultat i nije tako strašan. Lucy je dobro. Upravo sam
je vidjela, i zdrava je i lijepa."
Plakala sam kao što već dugo nisam, prekrivši lice
rukama. Doktorica Zenner me je zagrlila oko ramena i
dodavala papirnate mara-mice, ali me nije pokušavala
riječima izvući iz depresije. U tišini me Pustila plakati.
"Tako se sramim same sebe", napokon sam izustila
između jecaja.
Ne smiješ se sramiti", rekla je ona. "Ponekad se čovjek
mora is-
Puhati. Ti to ne radiš dovoljno često, a znam što sve viđaš
u svom
Poslu."
Majka mi je jako bolesna, a ja je nisam otišla ni vidjeti u
Miami.
I\Ji i - > JJ
J
Ne
'jednom." Nisam se dala utješiti. "U vlastitom uredu sam
stranac. * e mogu više biti ni kod kuće - ni bilo gdje
drugdje, kad smo već kod a b
l
~- bez dodatnog osiguranja." Primijetila sam puno
policije ispred tvoje sobe", rekla je. ^tvorila sam oči i
pogledala je. "On eskalira", rekla sam.
204____________Patricia D. Corntuell_______
Njen je pogled bio prikovan za moj.
"I to je dobro. Sve je smjeliji, što znači da više riskira. To
se i dyju dogodilo na kraju."
Doktorica Zenner ponudila mije ono u čemu je najbolja.
Slušala i Nastavila sam: "Što on više eskalira, veći su
izgledi da će negdi pogriješiti i da ćemo ga uhvatiti."
"Pretpostavljam daje sada i najopasniji", rekla je. "Sada
više nema granica. Ubio je čak i Djeda Božićnjaka."
"Ubio je šerifa koji jednom godišnje glumi Božićnjaka. A
taj je šerif isto tako bio debelo povezan s drogom.
Možda je droga i bila veza između njih."
"Pričaj mi o sebi."
Skrenula sam pogled i duboko uzdahnula. Napokon sam
se malo smirila. Anna je bila jedna od rijetkih ljudi
pored kojih nisam imala potrebu držati sve konce u
svojim rukama. Bila je psihijatar. Poznavala sam je od
svog dolaska u Richmond, a ona mije pomogla preb-
roditi raskid s Markom, a zatim i njegovu smrt. Imala je
srce i ruke glazbenika.
"Poput njega, i ja se raspadam", priznala sam
isfrustrirano.
"Moraš mi reći više."
"Zato i jesam ovdje." Pogledala sam je u oči. "Zato sam u
ovoj spavaćici i u ovom krevetu. Zato sam umalo ubila
nećakinju. Zato ljudi stoje pred mojim vratima i brinu za
mene. Ljudi se voze ulicama i motre na moju kuću,
zabrinuti za mene. Posvuda, samo ljudi zabrinuti za
mene."
"Ponekad moramo pozvati policiju."
"Ne želim ja nikakvu policiju", rekla sam nestrpljivo.
"Samo n°~ ću da me svi ostave na miru."
"Ha. Ja mislim da ti treba čitava vojska. Nitko se ne može
sam boriti protiv tog čovjeka."
"Ti si psihijatrica", rekla sam. "Zašto ga ne analiziraš?"
"Ja se ne bavim karakternim poremećajima", rekla je.
"Očito je sociopat."
^ .
Uputila se do prozora, razmaknula zavjese i pogledala
van. ^ uvijek sniježi. Možeš li to vjerovati? Možda ću
noćas morati osta i
, s tobom. Tijekom godina nailazila sam na pacijente koji
kao da isu bili s ovog svijeta, i svaki put sam ih se
pokušala što prije riješiti. U tome je stvar s tim
kriminalcima koji ulaze u legende. Odlaze k zubaru,
psihijatru, frizeru. Ne možemo si pomoći a da ih ne
sretnemo baš kao što srećemo sve druge ljude. Jednom
sam u Njemačkoj 2odinu dana radila s jednim čovjekom
prije no što sam uvidjela daje u kadi utopio tri žene.
Na to se palio. Natočio bi im vina i prao ih u kadi. A
onda, kad bi došao do stopala, iznenada bi ih zgrabio za
gležnjeve i povukao. U tim velikim kadama ne možeš
izroniti ako ti netko drži noge u zra-]cu." Zastala je. "Ja
nisam forenzični psihijatar."
"Znam da nisi."
"Mogla sam biti", nastavila je doktorica Zenner. "Puno
puta bavila sam se tom mišlju. Jesi li to znala?"
"Ne, nisam."
"A sad ću ti reći zašto sam na kraju odlučila izbjeći tu
specijalizaciju. Zato što ne mogu provoditi tako mnogo
vremena s čudovištima. Dovoljno je ružno i ljudima
poput tebe, koji se pobrinu za njihove žrtve. Ali mislim
da bi mi sjedenje u istoj sobi s raznim Gaultima ovog
svijeta otrovalo dušu." Ponovno je zastala. "Vidiš, moram
ti priznati nešto strašno."
Okrenula se i pogledala me.
"Skroz mi je svejedno zašto bilo koji od njih čini to što
čini", rekla je, a oči su joj zasjale. "Mislim da bi ih sve
trebalo povješati."
'Ni ja ne mislim drugačije", rekla sam.
Ali to ne znači da nemam neki instinkt kad je on u
pitanju. Zap-ravo, nazvala bih to ženskim instinktom."
"Kad je Gault u pitanju?" Da. Vidjela si mog mačka,
Chestera?" rekla je. u> da. Najdeblji mačak kojeg sam
ikada vidjela."
N)
je se nasmiješila. "On će otići i uloviti miša. I igrat će se
s njim .. smrti. Zapravo, prilično sadistički. A onda, kad
ga napokon ubi-> sto će učiniti? Donijet će ga u kuću.
Odnijet će ga na krevet i os-Vlti na mom jastuku. To je dar
za mene." ô želiš reći, Anna?" Ponovno sam se naježila.
"Vjerujem da ovaj čovjek ima neku izopačenu, ali njemu
važ vezu s tobom. Kao da si mu ti majka, a on ti nosi ono
što ubije " U
"To je nezamislivo", rekla sam.
"Uzbuđuje ga to da privuče tvoju pažnju, rekla bih. Želi
te imn sionirati. Kad nekoga ubije, to je poklon za tebe.
A zna da ćeš ga f vrlo pažljivo promotriti, da ćeš pokušati
otkriti svaki udarac, gotov kao majka koja studira crteže
koje njen sinčić donosi iz škole. Vidiš njegova zlodjela su
njegova umjetnost."
Sjetila sam se troška na svojoj kartici kojeg je Gault
napravio u galeriji u Shockhoe Slipu. Pitala sam se kakvo
je umjetničko djelo kupio.
"Zna da ćeš ga analizirati i da ćeš neprestano misliti na
njega Kay."
" Anna, to što govoriš znači da bih za sve te smrti ja
mogla biti kriva."
"Glupost. Ako počneš vjerovati u to, onda te moram
ponovno početi viđati u svom uredu. I to redovno."
"U kolikoj sam opasnosti?"
"E, tu moram biti oprezna." Zastala je kako bi razmislila.
"Znam što ti zacijelo govore svi drugi. Zato ovdje ima
toliko policije."
"A što ti kažeš?"
"Ja ne mislim da ti od njega prijeti velika fizička
opasnost. Barem ne u ovom trenutku. Ali mislim da su u
opasnosti svi oko tebe. Jer, vidiš, on svoju stvarnost
pretvara u tvoju."
"Molim te, objasni."
"On nema nikoga. Volio bi da ni ti nemaš nikoga."
"On nema nikoga zbog onoga što radi", rekla sam Ijutito.
"Sve što ti ja mogu reći jest da je svaki put kad ubije sve
izoliran1]1 A ovih dana, to se događa i tebi. Postoji
obrazac. Vidiš li ga?
Primakla se bliže meni. Položila je ruku na moje čelo.
"Nisam sigurna."
"Nemaš vrućicu", rekla je.
"Šerif Brown me mrzio."
"Vidiš, još jedan poklon. Gault je mislio da će ti biti
drago-je miša za tebe i dovukao ga u tvoju mrtvačnicu."
Od te mi je pomisli postalo mučno.
Izvukla je stetoskop iz džepa na ogrtaču i stavila ga oko
vrata. Po-aknuvši spavaćicu, preslušala mije srce i pluća,
ozbiljna izraza na
licu.
"Molim te, diši duboko." Prebacila mi je glavu
stetoskopa na leđa. "Još-"
Izmjerila mi je krvni tlak i opipala vrat. Bila je jedna od
rijetkih, starinskih liječnica. Anna Zenner liječila je čitavu
osobu, ne samo um.
"Tlak ti je nizak", rekla je. "Reci mi što još ima novo."
"Što ti daju ovdje?" "Ativan."
Čičak-vrpca na tlakomjeru glasno je zaparala tišinu kad
mi ju je skinula s ruke. "Ativan je dobar. Nema nekakav
zamjetljiv utjecaj na respiracijski ili kardiovaskularni
sustav. Odgovara ti. Mogu ti napisati recept."
"Ne", rekla sam.
"Mislim da bi ti trenutno dobro došlo nešto za smirenje."
"Anna", rekla sam. "Lijekovi nisu ono što mi u ovom
trenutku
treba."
Potapšala me po ruci. "Nije istina da se raspadaš." Ustala
je i obukla kaput.
Anna," rekla sam, "moram te zamoliti za uslugu. U
kakvom je stanju tvoja kuća na Hilton Headu?"
Nasmiješila se. "Još uvijek je najbolje sredstvo za
smirenje koje nam. A koliko sam ti puta to rekla?"
Možda ću te ovaj put poslušati", rekla sam. "Možda ću
morati no •» tamo u blizini, a voljela bih imati što je
moguće više privat-
jed ° Or^ca Zenner iskopala je svežanj ključeva iz torbice i
skinula n s koluta. Zatim je našvrljala nešto na praznom
obrascu za re-1 °dložila papir i ključ na noćni ormarić.
"Ne moraš ništa napraviti", rekla je jednostavno. "Ali
ostavlj ti ključ i upute. Ako usred noći osjetiš iznenadnu
potrebu da od ^ ne moraš me ni zvati."
'
"Lijepo od tebe", rekla sam. "Sumnjam da ću je dugo
trebati" "Ali bilo bi dobro da ti treba dugo. Nalazi se na
oceanu u Palrnett Dunesu. Mala, skromna kuća pokraj
Hvatta. Meni neće trebati još neko vrijeme, a ne boj se
da će ti tamo netko smetati. Zapravo mo žeš se pretvarati
da si doktorica Zenner." Zahihotala se. "Tamo me ionako
nitko ne poznaje."
"Doktorica Zenner", razmišljala sam suho. "Sada sam,
znači Njemica."
"Oh, ti si uvijek Njemica." Otvorila je vrata. "Bez obzira
na to što su ti rekli."
Otišla je, a ja sam se uspravila u krevetu, puna energije i
poleta. Ustala sam iz kreveta i bila u garderobi kad sam
začula kako se vrata otvaraju. Izašla sam, očekujući Lucy.
Umjesto toga, u sobi je bio Paul Tucker. Bila sam previše
iznenađena, a da bi mi bilo neugodno dok sam bosa
stajala pred njim odjevena samo u spavaćicu koja jedva
da je što i pokrivala.
Skrenuo je pogled, a ja sam se vratila u krevet i navukla
pokrivače.
"Ispričavam se. Kapetan Marino je rekao da mogu ući",
rekao je šef richmondske policije, koji nije izgledao kao
da mu je pretjerano žao, bez obzira na to što je govorio.
"Trebao mi je prvo reći", izjavila sam, gledajući ga ravno
u oči.
"No, svi znamo kakve manire ima kapetan Marino.
Smijeh Klimnuo je glavom prema stolici.
"Molim vas. Izgleda da sam prinuđena slušati."
"Prinuđeni ste slušati, jer u ovom trenutku na vas pazi
pola n snaga." Lice mu je bilo kruto.
Pažljivo sam ga promatrala.
"Dobro sam upoznat s onim što se jutros dogodilo u va
tvačnici." U očima mu je svjetlucao bijes. "U velikoj ste
op doktorice Scarpetta. Ovdje sam da vas nešto
zamolim. Ize ' shvatite ozbiljno."
li?''
"Kako uopće možete pretpostaviti da ovo ne shvaćam
ozbiljno?" rekla sam uvrijeđeno.
"počet ćemo ovako. Niste se smjeli vratiti u ured danas
poslije odne. Dva policajca su upravo ubijena, od toga
jedan dok ste i vi bili u zgradi."
"Nisam imala izbora nego se vratiti u svoj ured,
pukovniče Tuc-ver. Što mislite, tko je obavio obdukcije
na tim policajcima?"
Šutio je. Zatim je upitao: "Mislite li daje Gault otišao iz
grada?"
"Ne."
"Zašto?"
"Ne znam zašto, ali mislim da nije."
"Kako se osjećate?"
Vidjela sam da kopka tražeći nešto određeno, ali nisam
imala
pojma što.
"Osjećam se dobro. Zapravo, čim vi odete, obući ću se i
otići odavde", odgovorila sam.
Zaustio je nešto reći, ali se suzdržao.
Promatrala sam ga neko vrijeme. Bio je odjeven u
tamnoplavu trenirku FBI akademije, a na nogama je
imao visoke kožne tenisice. ' itala sam se nije li bio u
kakvoj teretani kad su ga nazvali kako bi ga izvijestili o
mom stanju. Iznenada mi je sinulo da smo nas dvoje sus-
jedi. On i njegova žena živjeli su u Windsor Farms, samo
nekoliko u]ica dalje od mene.
Marino mi je rekao da evakuiram vlastitu kuću", rekla
sam go-0Vo optužujućim tonom. "Znate li za to?" 'Znam."
Koliki je bio vaš udio u tome što mi je predložio?"
Pređi aSt° m*s^te â Ja imam ikakve veze s onim što vama
Marino ulaze?" upitao je mirno.
iriOj ' ' Ja smo susjedi. Vjerojatno se svaki dan provezete
pokraj J<- Jcuće."
1
e provezem se. Ali znam gdje živite, Kay." ollm vas,
nemojte me zvati Kay."
210____________Patricia D. Cornivell____
"Da sam bijelac, biste li mi dozvolili da vas zovem Kay?"
rekao' opušteno.
Je
"Ne bih."
Nije izgledao uvrijeđen. Znao je da mu ne vjerujem.
Znao je d ga se pomalo bojim, kao i većine drugih ljudi u
ovom času. Hvatal me paranoja.
"Doktorice Scarpetta." Ustao je. "Već tjednima motrimo
na vašu kuću." Zastao je gledajući me odozgo.
"Zašto?" upitala sam.
"Zbog šerifa Browna."
"O čemu vi to pričate?" Usta su mi se osušila.
"Bio je do grla umiješan u zamršenu mrežu droge koja se
protezala od New Yorka do Miamija. Neki od vaših
pacijenata bili su isto tako upleteni. Za sada znamo
barem za osmoricu."
"Ubojstva zbog droge."
Klimnuo je glavom, zagledavši se kroz prozor. "Brown
vas je mrzio."
"To je bilo očigledno. Zašto, to je već druga stvar."
"Recimo samo da ste predobro obavljali svoj posao.
Nekoliko njegovih partnera zatvoreno je na jako dugo
vremena zbog vas." Zastao je. "Imali smo razloga
vjerovati da se namjeravao pobrinuti za vas."
Zurila sam u njega, preneražena. "Što? Kakvog razloga?"
"Doušnici."
"Više njih?"
Tucker reče: "Brown je već bio ponudio novac nekome
koga smo morali shvatiti jako ozbiljno."
Posegnula sam za čašom vode.
"To je bilo na početku mjeseca. Prije, možda, tri
tjedna." P°§ dom je šarao po sobi.
"Koga je unajmio?" upitala sam.
"Anthonva Jonesa." Tucker me pogledao u oči.
Moje je zaprepaštenje raslo, a ono što mi je sljedeće
rekao s ralo me.
SA SIROTINJSKOGA GROBLJA________211_
•;Osoba koja je trebala biti ubijena na Badnjak nije bio
Jones, već
vi" Ostala sam bez riječi.
"Čitava ta predstava odlaska u pogrešan stan u
Whitcomb Cour-
bila je s namjerom da se ubije vas. Ali kad je šerif
prošao kroz kuhinju i zaputio se u stražnje dvorište, on i
Jones su se posvađali. Znate što se dogodilo."
Ustao je. "Sada je i šerif mrtav, a vi ste, iskreno govoreći,
imali sreće."
"Pukovniče Tucker", rekla sam.
Stao je pored mog kreveta.
"Jeste li znali za to prije nego što se dogodilo?"
"Pitate me jesam li vidovit?" Lice mu je bio smrknuto.
"Mislim da znate što vas pitam."
"Imali smo vas na oku. Ali ne, sve dok se nije dogodilo
nismo znali da ste trebali biti ubijeni na Badnjak. Očito,
da smo znali ne biste ševi onako vozili uokolo dijeleći
pokrivače."
Spustio je pogled na pod razmišljajući prije no što je
ponovno progovorio: "Sigurni ste da ste spremni otići
odavde?" "Da."
"Karao planirate ići večeras?"
"Kući."
Odmahnuo je glavom. "Ne dolazi u obzir. A ne
preporučam ni neki lokalni hotel."
"Marino je pristao ostati sa mnom."
Aa, pa onda se kladim da vam se ništa neće dogoditi",
rekao je selo, otvarajući vrata. "Obucite se, doktorice
Scarpetta. Moramo
stlći
na sastanak."
sam nedugo zatim izašla iz bolničke sobe, dočekali su
me izgledi i tek poneka riječ. Lucy i Janet bile su s
Marinom, a Paul Ucker bio je sam, odjeven u Gore-tex
jaknu.
, Doktorice Scarpetta, vi ćete se voziti sa mnom."
Klimnuo je arinu. "Vi me slijedite s mladim damama."
Prošli smo ispoliranim bijelim hodnikom prema dizalima
i snu • li se u prizemlje. Posvuda je bilo policajaca u
uniformama, a kad ' se pred hitnom službom otvorila
staklena vrata, pojavila su se n-j! trojica kako bi nas
otpratili do automobila. Marino i šef policije n kirali su
na mjestima predviđenima za policiju, a kad sam ugleda]
Tuckerov osobni automobil, osjetila sam nov grč u
grudima. Voz1 je crni Porsche 911. Nije bio nov, ali je bio
u izvrsnom stanju.
I Marino je vidio auto. Šutio je dok je otključavao svoju
Crown Victoriju.
"Jeste li se sinoć vozili cestom 95 Jug?" upitala sam
Tuckera čim smo sjeli u auto.
Potegnuo je pojas preko prsiju i upalio motor. "Zašto me
to pitate?" Nije zvučao kao da se brani, samo je bio
znatiželjan.
"Zato što sam se ja vraćala tom cestom kući iz Ouantica i
auto sličan vašem nalijepio nam se na stražnji branik."
"Kome to 'nama'?"
"Bila sam s Marinom."
"Razumijem." Skrenuo je desno odmah iza ulaza u
parkiralište, uputivši se prema policijskoj postaji. "Bili
ste u Grand Dragonu."
"Znači ipak ste to bili vi", rekla sam dok su brisači otirali
snijeg s vjetrobrana.
Ceste su bile skliske i osjetila sam kako se auto zanio
kad je Tuc-ker usporio ispred semafora.
"Istina je da sam sinoć vidio naljepnicu s južnjačkom
zastavom na braniku", rekao je. "I istina je da sam izrazio
svoj manjak poštovanja za nju."
"Kamionet na kojem ste je vidjeli pripada Marinu."
"Nije mi bilo važno kome pripada kamionet."
Pogledala sam ga.
"Kapetan je dobio stoje zaslužio." Nasmijao se.
"Ponašate li se uvijek tako agresivno?" upitala sam.
"Jertoje bar način da vas netko ubije."
"Netko uvijek može pokušati." ..
"Ne preporučam vam da se autom lijepite na seljačine i
ta plašite."
"Barem priznajete daje seljačina."
"Taje primjedba bila općenita", rekla sam.
"Vi ste inteligentna, profinjena žena, doktorice
Scarpettar Ne us-ijevam shvatiti što to vidite u njemu."
"U njemu se može dosta toga vidjeti, samo ako se čovjek
potrudi pogledati."
"Rasist je. Boji se ljudi i šovinist je. Jedan je od
najzadrtijih ljudskih bića koje sam ikada sreo i volio bih
da je nečiji tuđi problem, a nemoj."
"On samo ne vjeruje nikome i ničemu", rekla sam.
"Ciničan je i to ne bez razloga, sigurna sam."
Tucker je šutio.
"Ne poznajete ga", dodala sam.
"Ne želim ga upoznati. Ono što bih želio jest da nestane."
"Molim vas, nemojte učiniti ništa tako pogrešno", rekla
sam osjećajno. "Napravili biste užasnu pogrešku."
"On je politička noćna mora", rekao je šef policije.
"Uopće ga se nije smjelo postaviti na čelo Prve postaje."
"Onda ga premjestite ponovno u detektivski odjel, u A
odred. Tamo mu je i mjesto."
Tucker je u tišini nastavio voziti. Nije više želio
raspravljati o Marinu.
"Zašto mi nitko nije rekao da me netko želi ubiti?" upitala
sam, a njeci koje sam izgovorila zvučale su neobično, i
još uvijek nisam m°gla prihvatiti njihovo značenje. "Želim
znati zašto mi niste htjeli reci da motrite na mene."
Učinio sam što sam mislio daje najbolje." 'Trebali ste mi
reći."
.. ac'° je pogled u retrovizor kako bi se uvjerio da je
Marino još JeK iza nas kad je skrenuo prema stražnjem
dijelu sjedišta rich-^dske policije.
]. Jerovao sam da ću vas, kažem li vam što su nam
otkrili doušni-
C].
u as, kažem li vam što su nam otkrili doušni arn° dovesti
u još veću opasnost. Bojao sam se da ćete postati..." a° je.
"Pa, da kažemo, agresivni, uzrujani. Nisam želio da vam
se ponašanje znatno promijeni. Nisam želio da prijeđete
u nan ^ time samo pogoršate situaciju."
'
"Mislim da niste imali prava biti tako tajnoviti", rekla
sam os' ćajno.
Je
~
"Doktorice Scarpetta." Gledao je ravno ispred sebe.
"Pravo d vam kažem, nije mi onda bilo važno što mislite,
a nije mi ni sad Važno mi je samo spasiti vam život."
Na policijskom ulazu u parkiralište stražu su čuvala
dvojica policajaca sa sačmaricama, a njihove uniforme
doimale su se crnima na snježnoj pozadini. Tucker
zaustavi auto i spusti svoj prozor.
"Kako ide?" upitao je.
Narednik je bio strog, a sačmaricu je uperio prema
nebu. "Mirno je, gospodine."
"Samo vi pripazite." "Da, gospodine. Hoćemo."
Tucker zatvori prozor i nastavi voziti. Parkirao je na
mjestu koje se nalazilo lijevo od dvostrukih staklenih
vrata koja su vodila prema predvorju i pritvoru velikog
betonskog kompleksa kojim je zapovijedao. Primijetila
sam da na parkiralištu nema mnogo automobila.
Pretpostavljala sam da se ove skliske noći događaju
nesreće koje treba obraditi, a svi drugi bili su u potrazi
za Gaultom. Što se policije tiče, Gault je prešao u novu
kategoriju. Sada je bio ubojica policajaca.
"Vi i šerif Brown imate slične aute", rekla sam
otkopčavajući pojas.
"I tu prestaje svaka sličnost", rekao je Tucker izlazeći iz
auta.
Ured mu se nalazio na dnu turobnog hodnika, nekoliko
vrata udaljen od A odreda gdje su živjeli detektivi iz
odjela za umorstva. Šefove prostorije bile su začuđujuće
jednostavne, a namještaj je čvrst, ali i funkcionalan. Nije
imao nikakvih lijepih lampi ili sag°v ' a na zidovima nije
bilo očekivanih fotografija koje bi ga prikazrva
političarima ili poznatim osobama. Nisam vidjela
potvrde ili dip me koje bi mi rekle gdje je pohađao
školu ili kakve je pohvale za jedio.
Tucker pogleda na sat i uvede nas u malu dvoranu za
sastan ^ koja se nalazila pored ureda. Dvorana nije imala
prozora, pod ft
r
relcriven tamnoplavim tepihom, a sav namještaj bili su
okrugli stol os3m stolica, televizor i videorekorder.
"Stoje s Lucy i Janet?" upitala sam, očekujući da će ih šef
policije isključiti iz rasprave.
"Već znam sve o njima", rekao je raskomotivši se u
rotirajućoj stolici, kao da se sprema gledati Super
Bowl29. "One su agentice."
"Ja nisam agentica", ispravila gaje Lucy s dužnim
poštovanjem. Pogledao ju je. "Ti si napisala CAIN." "Ne
u potpunosti."
"No, CAIN igra neku ulogu u svemu ovome, tako da baš
možeš i
ostati."
"Vaš ured je spojen na njega." Izdržala je njegov
pogled. "Zapravo, vi ste se prvi spojili."
Svi smo se okrenuli kad su se vrata otvorila i u prostoriju
ušao Benton Wesley. Na sebi je imao samterice i
džemper. Izgledao je kao netko tko je previše iscrpljen
da bi spavao.
"Bentone, vjerujem da poznaješ sve prisutne", rekao je
Tucker kao da on sam sasvim dobro poznaje Wesleya.
"Tako je." Wesleyevo je ponašanje bilo strogo poslovno
kad je sjeo za stol. "Kasnim jer vi izvrsno obavljate svoj
posao."
Tucker je bio zatečen.
"Zaustavili su me na dvije kontrolne točke."
"Ah, to." Činilo se daje šef policije zadovoljan. "Svi su
nam vani. ^mamo proklete sreće s vremenom."
Nije to rekao kao šalu.
Marino je objasnio Lucy i Janet: "Zbog snijega je većina
ljudi do-ma. Staje vani manje ljudi, to je nama lakše."
'Osim ako Gault nije vani", rekla je Lucy.
Mora negdje bit'", rekao je Marino. "Nije baš da ta
gnjida ima Vlkendicu u blizini."
29 T^-
Finale američkog prvenstva u profesionalnom
nogometu.
"Ne znamo što ima", rekao je Wesley. "Možda poznaje
nekooa okolici." '
bu
"Kamo mislite daje otišao nakon što je jutros napustio

mrtvačn1 cu?" upitao je Tucker Wesleya.
"Sumnjam daje napustio ovo područje." "Zašto?" upitao
je Tucker.
Wesley usmjeri pogled prema meni. "Mislim da želi
biti tamo gdje smo mi."
"Sto je s njegovom obitelji?" upitao je Tucker zatim.
"Oni žive u Beaufortu, u Južnoj Karolini, gdje su nedavno
najednom otočiću kupili poveću plantažu oraha. Ne
mislim da će Gault otići tamo."
"Mislim da ništa ne smijemo uzimati zdravo za gotovo",
rekao je Tucker.
"Udaljio se od svoje obitelji."
"Ne posve. Odnekud dobiva novac."
"Da", rekao je Wesley. "Moguće je da mu daju novac,
kako bi se držao podalje od njih. Oni su u dilemi. Ako
mu ne pomognu, mogao bi doći kući. Ako mu pomognu,
onda je negdje vani i ubija ljude."
"Zvuče baš kao fini, ugledni građani", rekao je Tucker
podrugljivo.
"Oni nam neće pomoći", rekao je Wesley. "Već smo
pokušali. Što još poduzimate tu, u Richmondu?"
Tucker odgovori: "Sve što možemo. Taj peder ubija
policajce.
"Ne mislim da su policajci njegova primarna meta",
izjavio je Wesley odrješito. "Ne mislim da mu je uopće
stalo do policajaca.
"Bilo kako bilo", rekao je Tucker gorljivo, "on je ispalio
prvi metak, a mi ćemo sljedeći."
Wesley ga je samo promatrao.
"Imamo u ophodnjama aute s dva policajca", nastavio je
TucK "Imamo čuvare na parkiralištu, prije svega radi
smjene. Svaki a ima Gaultovu fotografiju, a dijelili smo je
i u mjesnim lokalu11 onima koje smo zatekli otvorenima."
"Što je s motrenjem?"
"pa. Nadziremo mjesta na kojima bi mogao biti. Motrimo
na -jj " Bacio je pogled na mene. "Uključujući vašu i moju
kuću. Kao red sudskog patologa." Ponovno se okrenuo
Wesleyu. "Ako pos-' ij još mjesta na kojima bi mogao
biti, volio bih da mi kažete." \Vesley reče: "Ne može ih
biti puno. Jer ima jednu ružnu naviku ubija prijatelje."
Zagledao se u daljinu. "Što je s policijskim helikopterima
i avionima?"
"Kad prestane sniježiti", rekao je Tucker. "Apsolutno."
"Ne razumijem kako se tako lako može potucati uokolo",
rekla je Janet koja je najvjerojatnije imala provesti
ostatak karijere postavljajući slična pitanja. "Ne izgleda
normalno. Zašto ga ljudi ne primjećuju?"
"Iznimno je lukav", rekla sam joj.
Tucker se okrene Marinu. "Kod vas je vrpca."
"Da, gospodine, al' nisam siguran..." Zastao je.
"U što niste sigurni, kapetane?" Tucker je lagano
podigao bradu.
"Nisam siguran da bi je one trebale vidjet'." Pogledao je
Janet i
Lucy.
"Molim vas, nastavite, kapetane", rekao je šef policije
odrješito. Marino ubaci kasetu u videorekorder i ugasi
svjetla.
"Dugačka je oko pola sata", začuli smo njegov glas dok
su crte i brojke prolazile ekranom. "Je 1' nekom smeta
ako zapalim?"
"Meni bez daljnjega smeta", rekao je Tucker. "Vidite,
ovo smo Pronašli u videokameri u kući šerifa Browna. Ja
je još nisam vidio."
Vrpca je krenula.
Dobro, ovo šta vidimo je spavaća soba Lamonta Browna
na ka-tu njegove kuće", počeo je pričati Marino.
Krevet kojeg sam vidjela nešto ranije toga dana bio je
uredno posPremljen, a u pozadini smo čuli zvukove
nečijeg kretanja.
, Mislim da je ovo bilo dok je provjerav'o da 1' kamera
radi", re-^. ° je Marino. "Možda je tako bijeli talog
dospio na zid. Vidite. Ov-Je vrpca skače naprijed."
'snuo je gumb za pauzu, pa smo svi zurili u zamagljenu
sliku ^ azne spavaće sobe.
"Znamo lije li Brown bio pozitivan na kokain?" upitao je
šef licije u mraku.
"Prerano je da bismo znali je li u sebi imao kokain ili
njegov m tabolit benzoilkonin", rekla sam. "Sve što
znamo u ovom trenutk jest količina alkohola koju je imao
u krvi."
Marino nastavi: "Izgleda k'o daje upalio kameru, onda je
ugasio' onda je opet upalio. To se vidi jer je vrijeme
različito. Ono prvo bilo j u deset, nula šest jučer navečer.
Sad je odjednom deset i dvadeset"
"Očito je nekoga očekivao", javio se Tucker.
"Ili su već bili tamo. Možda su šmrkali malo kokaina u
prizemlju Idemo." Marino pritisne tipku/?/«v. "Ovdje
počinje ono pravo."
Tama u Tuckerovoj dvorani za sastanke bila je posve
nepomućena bilo kakvim zvukom osim škripanja
kreveta i stenjanja koje se doimalo više kao bol nego
kao strast. Šerif Brown bio je gol i ležao na leđima.
Odostraga, promatrali smo Templea Gaulta koji je na
sebi imao samo kirurške rukavice i ništa više. Tamna
odjeća bila je položena na krevet. Marino je zašutio.
Vidjela sam profile lica Lucy i Ja-net. Na njima nije bilo
nikakva izraza, a i Tucker se doimao vrlo mirnim.
Wesley je sjedio pored mene i smireno analizirao to što
vidi.
Gault je bio nezdravo blijed, a na koži mu se jasno
ocrtavao svaki kralježak i svako rebro. Bilo je očito daje
izgubio na težini i da su mu se mišići opustili, pa sam se
sjetila kokaina kojeg je imao u kosi, koja je sada bila
posve bijela, a kad se okrenuo ugledala sam njegove
pune grudi.
Pogled mi je jurnuo preko stola gdje se Lucy ukočila.
Osjetila sam kako me Marino pogledao dok se Carrie
Grethen na ekranu spremala pružiti tjelesno
zadovoljstvo svom klijentu, hinilo se, doduše, daje droga
već bila napravila svoje, pa što god daj Carrie Činila,
šerif Brown nije se mogao dovoljno osvijestiti da pfl^ ono
što će se na kraju ispostaviti užitkom za koji je platio
najvi moguću cijenu. Lucy je hrabro držala pogled na
televizijskom ek nu. Šokirano je promatrala kako njena
bivša ljubavnica izvodi je besraman čin za drugim na
tom opijenom čovjeku glomazna trt>u
Kraj se činio predvidljivim. Carrie će izvući pištolj i
raznijetJ mozak. Ali to se nije dogodilo. Nakon što se
odvrtjelo osam11 minuta vrpce, začuli su se koraci u
Brownovoj spavaćoj sobi,
■en suučesnik ušao u kadar. Temple Gault bio je odjeven
u crno diielo, a i on je na rukama imao rukavice. Činilo
se daje posve nes-/jestan kako svaki njegov treptaj i
udisaj bilježi kamera. Zastao je
kod podnožja kreveta i promatrao. Brownove su oči bile
zatvorene.
pisani bila sigurna da je bio pri svijesti.
"Vrijeme je isteklo", rekao je Gault nestrpljivo.
Njegove prodorne plave oči kao da su prolazile kroz
zaslon. Gledale su ravno u dvoranu za sastanke. I nije
bio obojio kosu. Ona je još uvijek bila žarkocrvena,
duga i zalizana tako da ne bude na čelu, te zavijena iza
ušiju. Raskopčao je jaknu i izvukao devetmilimetar-ski
Glock pištolj. Bezbrižna držanja, uputio se prema
uzglavlju.
Carrie gaje promatrala kad je Gault položio pištolj među
šerifo-ve oči. Rukama je pokrila uši. Želudac mi se
zgrčio, a ruke stisnule u šake kad je Gault pritisnuo
okidač, nakon čega se pištolj trgnuo unazad, kao da je
užasnut onime što je upravo učinio. Sjedili smo šokirani
dok šerifovo tijelo nije prestalo podrhtavati od
samrtničkih trzaja i grčeva. Carrie je napokon sišla s
mrtvog tijela.
"Oh, prokletstvo", rekao je Gault gledajući vlastita prsa.
"Poprskalo me."
Ona je dohvatila rupčić iz prsnog džepa njegova sakoa i
potapšala ga njime po vratu i reverima.
"Neće se vidjeti. Dobro da si se obukao u crno."
"Stavi nešto na sebe", rekao je kao da mu se gadi njena
golotinja. Glas mu je bio neujednačen, kao u
adolescenta, i nije bio glasan.
Prišao je podnožju kreveta i pokupio tamnu odjeću.
"Sto ćemo sa satom?" Carrie je spustila pogled na
krevet. "Ro-le*, i to pravi, dušo, zlatni. A i narukvica je
isto prava." Gault je prasko: "Smjesta se obuci!"
"Ne želim se zaprljati", rekla je.
Ispustila je rupčić na pod gdje će ga kasnije pronaći
policija. Onda donesi torbe unutra", naredio joj je.
Činilo se da nešto petlja s odjećom dok ju je polagao na
komodu, ' kut kamere onemogućavao nam je da ga
dobro vidimo. Carrie se ratila s torbama.
Zajedno su zapakirali Brownovo tijelo na način koji se
činio on rezan i dobro isplaniran. Najprije su ga odjenuli
u pidžamu, iz narn nepoznatih razloga. Krv se razlila po
gornjem dijelu pidžame kad i Gault navukao vreću za
smeće preko šerif ove glave i zavezao je vezi com koju
su uzeli s tenisice u garderobi.
Spustili su tijelo s kreveta u crnu mrtvačku vreću na podu
i to tako daje Gault držao Browna ispod pazuha, a Carrie
mu pridržavala gležnjeve. Ugurali su ga unutra i zatvorili
patent-zatvarač. Zatim smo ih vidjeli kako ga nose van i
čuli njihove korake na stubama. Nekoliko minuta
kasnije, Carrie je ponovno utrčala u sobu, uzela odjeću i
otišla. Spavaća soba ostala je prazna.
Tucker napeto reče: "Svakako ne možemo tražiti bolji
dokazni materijal. Jesu li rukavice iz mrtvačnice?"
"Najvjerojatnije iz kombija kojeg su ukrali", odgovorila
sam. "U svakom kombiju držimo kutiju rukavica."
"Nije još skroz gotovo", rekao je Marino.
Počeo je ubrzano premotavati vrpcu prema naprijed,
jureći preko slika prazne spavaće sobe, dok se
odjednom u njoj nije pojavila neka prilika. Marino
premota unazad, pa smo vidjeli kako taj netko brzo
natraške izlazi iz sobe.
Marino reče: "Gledajte šta se dogodilo točno sat i
jedanaj'st minuta kasnije." Ponovno je stisnuo tipkuplay.
U sobu je ušla Carrie Grethen, odjevena poput Gaulta.
Da nije bilo njene bijele kose, pomislila bih da je on.
"Što? Ima na sebi njegovo odijelo?" upita Tucker,
zapanjen.
"Ne njegovo odijelo", rekla sam. "Odjevena je u odijelo
poput njegova, ali to nije ono koje je Gault imao na
sebi."
"Kako znate?" rekao je Tucker.
"Ima rupčić u džepu. A Gaultov je rupčić bila uzela kako
bi njin^ obrisala krv s njegova sakoa. A ako se vratimo
unazad, vidjet ćete njegov sako nema preklope na
džepovima, a njen ima."
"Aha", rekao je Marino. "Točno."
Carrie se ogledala po sobi, pregledala je pod, krevet,
kao da^ nešto izgubila. Bila je uzrujana i ljuta, a ja sam
bila sigurna da top
ff0Vara kokain, samo ona njegova loša strana. Još se neko
vrijeme oko sebe, a onda je otišla.
"Pitam se što je ovo bilo?" rekao je Tucker. "Pričekajte",
rekao nam je Marino.
Ponovno je ubrzao film i Carrie se još jednom vratila. Još
je malo tražila, mrštila se, povlačila pokrivače s kreveta i
gledala ispod krva-VOCT jastuka. Zatim se spustila na pod
i pogledala pod krevet. Stala je bezočno psovati dok joj
je pogled grozničavo lutao po sobi.
"Požuri", začuo se odnekud Gaultov nestrpljiv glas.
Pogledala se u ogledalo na komodi i poravnala kosu. Na
trenutak je izbliza zurila ravno u kameru, a mene je
zaprepastilo koliko je bila propala. Nekada sam je
držala lijepom, s čistim tenom, savršenim crtama lica i
dugačkom smeđom kosom. Stvorenje koje je stajalo
pred nama bilo je ispijeno, staklenih očiju i oštre bijele
kose. Zakopčala je sako i izašla iz sobe.
"Što mislite o ovome?" upitao je Tucker Marina.
"Ne znam. Gled'o sam je već desetak puta i ne mogu
skužit'."
"Nešto je izgubila", rekao je Wesley. "To se čini očitim."
"Možda se radilo samo o zadnjoj provjeri", rekao je
Marino. "Da se uvjeri kako ništa nisu previdjeli."
"Kao, na primjer, videokameru", rekao je Tucker kiselo.
"Nije joj bilo važno jesu li štogod previdjeli", rekao je
Wesley. Ostavila je Gaultov krvavi rupčić na podu."
'Al' oboje su nosili rukavice", rekao je Marino. "Ja bi
rek'o da su bili dosta oprezni."
'Je li iz kuće ukraden kakav novac?" upitao je Wesley.
r Marino reče: "Ne znamo kol'ko. Ali Brownov je novčanik
očiš-en- Vjerojatno su mu uzeli oružje, drogu i lovu."
Samo malo", rekla sam. "Omotnica." Kakva omotnica?"
upitao je Tucker.
. Nisu mu je stavili u džep. Gledali smo ih kako ga oblače
i zatva-
s J u vreću za tijelo, ali nismo vidjeli omotnicu.
Premotaj", rekla
• Vrati se natrag do tog dijela da se uvjerimo jesam li u
pravu."
222
Marino premota vrpcu i pusti onaj dio gdje Carrie i
Gault izn tijelo iz sobe. Brown je definitivno bio zatvoren
u vreću bez ruživ ^ te poruke koju sam pronašla u
prsnom džepu njegove pidžame p S jetila sam se ostalih
poruka koje sam dobila i svih problema kojeS Lucy imala
s CAIN-om. Omotnica je bila adresirana na mene i jm la
je marku, kao da ju je pošiljalac namjeravao poslati
poštom.
"Možda je to ono što Carrie nije mogla pronaći", rekla
sam "Možda je ona ta koja mi šalje pisma. Namjeravala
mi je poslati' ovo posljednje, što objašnjava zašto je na
kuverti bila moja adresa i marka. A onda ju je, bez
njezina znanja, Gault stavio u džep Brovvnove pidžame."
Wesley upita: "Zašto bi Gault učino takvo što?"
"Možda zato što je znao kakav će biti učinak", odgovorila
sam. "Da ću je vidjeti u mrtvačnici i istoga trena znati
daje Brown ubijen i daje Gault umiješan."
"AT ti hoćeš reć' da Gault nije CAIN. Kažeš daje to Carrie
Gret-hen", rekao je Marino.
Zatim se javila Lucy. "Nijedno od njih nije CAIN. Oni su
špijuni."
Neko vrijeme nitko nije ništa rekao.
"Očito je", rekla sam, "da je Carrie nastavila pomagati
Gaultu s FBI-evim kompjuterom. Oni su ekipa. Alija
mislim da joj je on uzeo poruku koju mi je bila napisala a
da joj nije rekao. Mislim da je to ono što je tražila."
"Zašto bi je tražila u Brov/novoj spavaćoj sobi?"
razmišljao je Tucker na glas. "Postoji li razlog radi kojeg
ju je imala tamo?"
"Naravno", rekla sam. "Tamo se svukla. Možda joj je bila
u džepu. Odvrti taj dio, Marino. Kad Gault miče onu
tamnu odjeću s kreveta."
Marino se vratio do tog dijela, i premda nismo vidjeli
Gaulta ko uzima pismo iz njena džepa, vidjeli smo da
petlja nešto oko nje odjeće. Bez daljnjega je u tom
trenutku mogao doći do om°tn' Mogao ju je kasnije gurnuti
u Brovvnov džep, otraga u kombiju mrtvačnici.
"Ti, znači, stvarno misliš da ti to ona šalje poruke?"
upitao Je rino sumnjičavo.
"Mislim daje to najvjerojatnije."
"Ali zašto?" Tucker je bio zbunjen. "Zašto bi vam ona to
činila,
doktorice Scarpetta? Poznajete lije?"
"Ne poznajem je", rekla sam. "Samo sam je srela, ali
posljednji § susret bio je dosta borben. A osim toga,
poruke mi ne izgledaju
, Q nešto što bi Gault učinio. Nikada mi nisu izgledale
tako."
"Ona bi vas voljela uništiti", rekao je Wesley smireno.
"Voljela bi uništiti i tebe i Lucy." "Zašto?" upitala je Janet.
"Zato što je Carrie Grethen psihopat", rekao je Wesley.
"Ona i Gault su blizanci. Zanimljivo je da se sada slično i
odijevaju. Nalikuju jedno drugome."
"Ne razumijem ono što je učinio s pismom", rekao je
Tucker. "Zašto jednostavno nije pitao Carrie da mu ga
da, umjesto što ga je uzeo bez njezina znanja?"
"Sad me pitate da vam kažem kako funkcionira Gaultov
um", rekao je Wesley.
"Baš vas to pitam."
"Ne znam zašto."
"Ali to zacijelo nešto znači."
"Znači", reče je Wesley.
"Šio?" upita Tucker.
"To znači da ona misli kako je u vezi s njim. Misli da mu
može vjerovati i u krivu je. To znači da če je na kraju
ubiti, samo ako bude roogao", rekao je Wesley kad je
Marino upalio svjetla.
Svi smo zaškiljili. Bacila sam pogled prema Lucy koja
nije imala Nsta reći i osjetila jedan mali dio njene
tjeskobe. Bila je stavila nao-aJe> premda ih nije trebala
osim kad bi sjedila za kompjuterom. Očito je da
funkcioniraju kao plesni par", rekao je Marino.
Ja
net je ponovno progovorila: "Tko vodi?"
Gault", rekao je Marino. "Zato on ima pištolj, a ona puši
mušte-
n
Jama."
^ Jucker odmakne svoju stolicu. "Nekako mora da su
upoznali °Wna- Nisu mu se samo nacrtali pred vratima."
°i li on prepoznao Gaulta?" upitala je Lucy.
224__________Patricia D. Cornmell
"Možda i ne bi", rekao je Wesley.
"Ja mislim da su došli do njega - ili barem ona - radi
droge "
"Njegova telefonskog broja nema u imeniku, ali ga se
može dob' ti na informacijama", rekla sam.
"Nije bilo nikakvih znakovitih poruka na automatskoj
sekretarici" dodao je Marino.
'
"E, mene zanima ta veza", rekao je Tucker. "Kako su ga
njih dvoje upoznali?"
"Ja bih rekao daje u pitanju bila droga", rekao je
Wesley. "Moglo bi isto tako biti da je Gaulta šerif
zainteresirao zbog doktorice Scarpetta. Brown je na
Badnjak nekog ubio, a mediji su o tome izvještavali na
sva zvona. Nije bila nikakva tajna daje doktorica Scar-
petta bila prisutna i da će završiti na klupi za svjedoke.
Zapravo, mogla je završiti i na klupi za porotnike, budući
da ju je, ironično, Brown bio pozvao u porotu."
Sjetila sam se onoga stoje Anna Zenner rekla kako mi
Gault nosi poklone.
"A Gault je znao za sve to", rekao je Tucker.
Wesley reče: "Možda. Ako ikada otkrijemo gdje živi,
možda ćemo ustanoviti i to da svako jutro poštom dobiva
richmondske novine."
Tucker je neko vrijeme razmišljao, a onda me pogledao.
"Tko je onda ubio policajca u New Yorku? Ova žena s
bijelom kosom?"
"Ne", rekla sam. "Ona ga nije mogla onako udariti. Osim
ako nema crni pojas u karateu."
"A jesu li radili zajedno te večeri u tunelu?" upitao je
Tucker.
"Ne znam je li i ona bila tamo", rekla sam.
"Ali vi ste bili tamo."
"Jesam", rekla sam. "I vidjela sam jednu osobu."
"Osobu s crvenom ili bijelom kosom?"
Razmišljala sam o pojavi osvijetljenoj na trenutak u
tunelu. j la sam se dugačkog tamnog kaputa i blijedog
lica. Nisam mogla v
jeti kosu.
t "Mislim da je te noći dolje bio Gault", rekla sam. "Ne
dokazati. Ali ništa ne ukazuje na to daje imao pomagača
ka ne ubijena."
"Jane?" upitao je Tucker.
Marino reče: "Tako zovemo onu curu šta ju je ubio u
Central parku."
"To onda znači da nije oformio ovo nasilničko
partnerstvo s tom Carrie Grethen sve dok se nije iz New
Yorka vratio u Virginiju." Tucker se i dalje trudio složiti
dijelove slagalice.
"To zapravo ne znamo", rekao je Wesley. "Paul, ovo što
radimo nikada neće postati egzaktna znanost. Pogotovo
kad se radi o nasilnim prijestupnicima koji si razaraju
mozgove drogom. Što se više raspadaju, to im je
ponašanje bizarnije."
Šef policije nagnuo se naprijed prodorno ga
promatrajući. "Molim te, reci mi što, do vraga, ti misliš o
svemu ovome."
"Bili su povezani i ranije. Pretpostavljam da su se našli
preko špijunskog dućana u sjevernoj Virginiji", rekao je
Wesley. "Tako je CAIN i bio - odnosno jest -
kompromitiran. A čini se da je ta veza dostigla jednu
novu razinu."
"Aha", rekao je Marino. "Bonnie je pronašla Clvdea."
226
POGLAVLJE 15
VOZILI SMO SE PREMA MOJOJ KUĆI ULICAMA NA KOJIMA jedva
daje i bilo prometa. Kasna noć bila je savršeno mirna, a
snijeg je poput pamuka prekrivao zemlju i prigušivao
zvukove. Ogoljelo drveće ocrtavalo se na bjelini, a
mjesečevo je lice bilo mutno u izmaglici. Željela sam
poći u šetnju, ali mi Wesley nije dozvoljavao.
"Kasno je i imala si stresan dan", rekao je dok smo sjedili
u njegovu BMW-u, kojeg je parkirao iza Marinova auta
pred mojom kućom. "Nema razloga da se još i šetkaš
ovuda."
"Ti bi mogao prošetati sa mnom." Osjećala sam se
ranjivom i nisam željela da ode.
"Nema razloga da itko od nas šeće ovuda", rekao je dok
su Marino, Janet i Lucy ulazili u kuću. "Moraš ući unutra i
naspavati se."
"Što ćeš ti učiniti?"
"Uzeo sam sobu."
"Gdje?" upitala sam, kao da imam pravo znati.
"U Linden Rowu. U centru. Idi u krevet, Kay. Molim te."
Zastao je zagledan kroz vjetrobran. "Volio bih da mogu
učiniti više, ali ne mogu."
"Znam da ne možeš i ne tražim to od tebe. Naravno da ne
mozes, kao što ni ja ne bih mogla da tebi treba utjeha.
Da tebi treba netko. tada mrzim to što te volim. Kako to
onda mrzim. Mrzim kad te trebam. Kao sada." Borila sam
se sa suzama. "Oh, prokletstvo."
Zagrlio me i obrisao mi suze. Dodirnuo mi je kosu i
držao mi ku u svojoj kao da je voli svim srcem. "Mogao
bih te odvesti sa bom u centar, ako je to ono što zaista
želiš."
Znao je da to ne želim, jer je to bilo nemoguće. "Ne",
rekla s duboko uzdahnuvši. "Ne, Bentone."
Izašla sam iz auta i skupila grudu snijega u rukama.
Protrljala sam jome lice hodajući prema ulaznim vratima.
Nisam željela da itko na kako sam plakala u tami s
Bentonom Wesleyem.
jsjjje se odvezao sve dok se nisam zabarikadirala u kuću
s Marinom, Janet i Lucy. Tucker je naredio nadzor
dvadeset i četiri sata, a Marino je bio glavni. Nije želio
povjeriti našu sigurnost policajcima uniformi
parkiranima negdje u policijskom autu ili kombiju. Sku-
pio nas je kao da smo Zelene beretke ili kakva gerilska
skupina.
"U redu", rekao je kad smo ušli u kuhinju. "Znam da Lucy
zna pucat'. Janet, tebi bi bez pogovora isto bilo bolje
znat' ako ikad misliš diplomirat' na Akademiji."
"Znala sam pucati i prije Akademije", rekla je Janet onim
svojim tihim, neuzbuđujućim tonom.
"Doktorice?"
Ja sam gledala u hladnjak.
"Mogu skuhati tjesteninu s malo maslinova ulja,
parmezana i luka. Imam i sira ako netko želi sendviče.
Ili, ako mi date vremena odlediti ih, imam lepiccagge
colpesto di ricotta ili tortellini verdi. Mislim da će
dostajati za četvero ako zgrijem oboje."
Nitko nije mario.
A ja sam toliko željela raditi nešto normalno.
"Žao mi je", rekla sam u očaju. "U zadnje vrijerne. nisam
bila u
nabavci."
"Moraš mi otvorit' svoj sef, doktorice", rekao je Marino.
"Imam peciva."
"Hej, je 1' ne'ko gladan?" upitao je Marino.
Nitko nije bio. Zatvorila sam zamrzivač. Sef u kojem sam
držala Oružje nalazio se u garaži.
"Dođi", rekla sam mu. "ošao je za mnom, pa sam mu ga
otvorila. A da mi kažeš što to radiš?" upitala sam ga.
Naoružavam nas", rekao je hvatajući pištolj za pištoljem i
prodajući moju lih lji "B d iš dii
br
eenTopu.
p pj p
dajući moju zalihu streljiva. "Bog te mazo, mora da imaš
dionice
Green Top je bio lokalna trgovina oružjem koja nije
uslužival prijestupnike, već normalne građane koji su
voljeli sport i vlastitu s" gurnost. Podsjetila sam Marina
na to, premda nisam mogla poreć' da za neke normalne
okvire posjedujem previše pištolja i municije
"Nisam ni znao da imaš sve ovo", nastavio je Marino,
napola zavučen u moj veliki, masivni sef. "Kad si, k
vragu, nabavila sve ovo? Ja nisam bio s tobom."
"Tu i tamo kupujem i sama", rekla sam oštro. "Vjerovao ti
ili ne savršeno sam sposobna kupovati namirnice,
odjeću i oružje posve sama. I jako sam umorna, Marino.
Završimo s tim."
"Gdjesu ti sačmarice?" "Što želiš?" "Šta imaš?"
"Remingtonice. Jednu Marine Magnum. Ijednu 870
Express Se-curitv."
"To će poslužit'."
"Da pogledam imam li negdje možda malo plastičnog
eksploziva?" rekla sam. "A možda nabasam i na kakvu
haubicu."
Izvukao je devetmilimetarski Glock. "A evo i klasičnog
lakog naoružanja za kućanice."
"Pucala sam iz njega u zatvorenoj streljani radi testa",
rekla sam. "Za to mi služi većina ovih pištolja. Moram
izložiti nekoliko predavanja na raznim simpozijima.
Slušaj, ovo me izluđuje. Sto ćeš sada, pretražiti mi ladice
u spavaćoj sobi?"
Marino zatakne Glock u hlače na leđima. "Da vidimo.
Maznut ću ti devetmilimetarskog Smith and Wessona od
nehrđajućeg čelika i Colt. Janet voli Coltove."
Zatvorila sam sef i ljutito zavrtjela sigurnosni brojčanik.
Marino ja vratili smo se u kuću, a ja sam odmah otišla na
kat, jer ga nisam ljela gledati kako dijeli pištolje i
municiju. Nisam mogla izaći na s pomišlju na Lucy u
prizemlju sa sačmaricom u rukama, a P1 j sam se hoće li
išta uznemiriti ili zaplašiti Gaulta. Bila sam na &xa
vjerovanja daje on nekakav zombi kojeg ne može
zaustaviti mj oružje poznato čovjeku.
U spavaćoj sobi ugasila sam svjetla i stala kraj prozora.
Dah mi je maglio staklo dok sam promatrala noć
svjetlucavu od snijega. Sjetila sam se nekoliko prilika,
tek što sam bila stigla u Richmond, kad bjh se probudila
i zatekla svijet miran i bijel kao sada. Nekoliko je puta
čitav grad bio paraliziran, pa nisam mogla otići na
posao. Sjetila sam se kako sam šetala susjedstvom
nogama raspršujući snijeg i grudama gađajući stabla.
Sjetila sam se kako sam promatrala djecu koja su
ulicama vukla saonice.
Obrisala sam paru sa stakla. Bila sam previše tužna da
bih ikome mogla ispričati kako se osjećam. S druge
strane ulice praznične su svijeće gorjele u prozorima
svih kuća osim moje. Ulica je bila osvijetljena, ali pusta.
Nije prošao ni jedan jedini automobil. Znala sam da će
Marino ostati budan pola noći sa svojom ženskom
ekipom specijalnih jedinica. Bit će razočarani. Gault
neće doći ovamo. Počela sam osjećati određeni instinkt
kad je on bio u pitanju. Ono što je Anna rekla za njega
vjerojatno je bilo točno.
U krevetu, čitala sam dok nisam zaspala, da bih se
probudila u pet. Tiho sam se spustila u prizemlje
pomišljajući kako bi baš bila moja sreća poginuti od
sačmarice u vlastitoj kući. No vrata jedne gostinske sobe
bila su zatvorena, a Marino je hrkao na kauču. Iskra-la
sam se u garažu i izvezla van svoj Mercedes. Izvrsno se
snalazio po mekom, suhom snijegu. Osjećala sam se
poput ptice, pa sam poletjela.
Brzo sam vozila ulicom Cary zabavljajući se kad bi mi
zanijelo zadnji kraj. Nikog drugog nije bilo na cesti.
Prebacila sam auto u nizu brzinu i zaorala nanosima
parkirališta robne kuće International ->afeway. Taje
trgovina uvijek bila otvorena, pa sam ušla unutra ku-PJti
svježi narančin sok, sir za mazanje, slaninu i jaja. Na
glavi sam 'mala šešir i nitko nije obraćao pažnju na
mene.
Kad sam se vratila do auta bila sam sretnija nego svih
ovih pos-jednjih tjedana. Pjevala sam uz radio čitavim
putem do kuće, kližu-C] se kad god sam to mogla a da se
ne dovedem u opasnost. Uvezla arn se u garažu, a tamo
me čekao Marino sa svojom Benelli sačma-rico
Sta to, za Majku Božju, radiš?" uzviknuo je kad sam
zatvorila 8aražna vrata.
Išla sam u kupovinu." Moja je euforija splasnula.
230____________Patricia D. Corniuell
"I-isuse Kriste, ne mogu vjerovat' da si to napravila",
urlao je mene.
na
"A što ti misliš da je ovo?" Izgubila sam kontrolu nad

sobo "Patty Hearst30? Sad sam još i oteta? A da me
jednostavno zaklin^ u ormar?"
J as
"Ulazi u kuću." Marino je bio vrlo uzrujan.

Hladno sam zurila u njega. "Ovo je moja kuća. Ne tvoja.
Ni Tuc-kerova. Ni Bentonova. Ovo je, prokletstvo, moja
kuća. I ući ću unutra kad mi se bude htjelo."
"Dobro. Onda možeš lijepo poginut' u njoj k'o šta možeš
poginut' bilo gdje drugdje."
Krenula sam za njim u kuhinju. Vadila sam stvari koje
sam kupila iz papirnate vrećice i uz tresak ih spuštala na
radnu plohu. Razbila sam jaja u zdjelu i bacila ljuske u
smeće. Upalila sam plin i divljački istukla omlete s lukom
i Fontina sirom. Skuhala sam kavu i opso-vala jer sam
zaboravila kupiti vrhnje. Otkinula sam kvadratne ko-
made papirnatih ručnika, jer nisam imala ni salveta.
"Možeš postaviti stol u dnevnoj sobi i upaliti vatru", rekla
sam meljući svježi papar u pjenušava jaja.
"Vatra gori još od sinoć."
"Jesu li Lucy i Janet budne?" počinjala sam se osjećati
malo bolje.
"Nemam pojma."
Namazala sam tavicu maslinovim uljem. "Onda idi i
pokucaj im navrata."
"Spavaju u istoj sobi", rekao je on.
"Oh, za boga miloga, Marino." Okrenula sam se i
iziritirano ga pogledala.
Pojeli smo doručak u sedam i trideset, a zatim smo
pročitali novine, koje su bile mokre.
"Što ćeš danas raditi?" upitala me Lucy kao da smo na
odmori možda u nekom krasnom skijalištu u Alpama.
30
Slavan slučaj kidnapiranja kćeri novinarskog magnata,
Patty Hearst, koja je za vnjeffle točenosti bila podvrgnuta
"pranju mozga" i prisiljena na sudjelovanje u zločinima.
Bila je odjevena u one iste sportske hlače i sjedila na
otomanu is-re(j vatre. NikJom presvučena Remingtonica
ležala je u blizini na oodu. U njoj je bilo sedam metaka.
"Moram obaviti neke stvari u gradu i nazvati neke ljude",
rekla
sam-
Marino je obukao traperice i gornji dio trenirke.
Sumnjičavo me promatrao srčući kavu.
pogledala sam ga u oči. "Idem u grad." Nije odgovorio.
"Benton je već otiš'o." Osjetila sam kako mi obrazi gore.
"Prob'o sam ga nazvat', al' već se bio odjavio iz hotela."
Marino baci pogled na sat. "To je bilo prije otprilike dva
sata, oko šest."
"Kad sam spomenula grad," rekla sam jednoličnim
tonom, "mislila sam na svoj ured."
"Ono šta bi ti trebala napravit', doktorice, jest sjest' u
auto, odvest' se na sjever u Quantico i odsjest' na
njihovom osiguranom katu. Ozbiljno ti kažem. Barem
preko vikenda."
"Slažem se", rekla sam. "Ali ne prije nego se pobrinem
za neke stvari ovdje."
"Onda povedi Lucy i Janet sa sobom."
Lucy je sada gledala van kroz pomična staklena vrata, a
Janet je još uvijek čitala novine.
"Ne", rekla sam. "One mogu ostati ovdje dok ne
krenemo za Ouantico."
"To baš nije dobra zamisao."
"Marino, osim ako nisam uhićena zbog nečeg o čemu
nemam Pojma, odlazim odavde za manje od pola sata i
idem u svoj ured. I j(tern tamo sama."
Janet spusti novine i obrati se Marinu: "Dođe vrijeme kad
čovjek o nastaviti sa svojim životom."
"Ovo je pitanje sigurnosti", zanemario je Marino njenu
primjedbu.
kz na Janetinu licu nije se promijenio. "Ne, nije. Ovo je
pitanje što se vi ponašate tipično muški."
Marino se doimao zbunjenim.
"Postajete pretjerano zaštitnički raspoloženi", dodala je
ona ravnino. "I želite imati kontrolu i biti glavni u
svemu."
232
Činilo se da Marino nije ljut jer je Janet govorila vrlo
blago, "A t-imaš neku bolju ideju?" upitao ju je.
"Doktorica Scarpetta može se sama brinuti za sebe",
rekla je Ja net. "Ali noću ne bi smjela biti sama u ovoj
kući."
"Neće on doći ovamo", rekla sam.
Janet ustane i protegne se. "On vjerojatno neće", rekla
je. "AJJ Carrie bi mogla."
Lucy se okrene od staklenih vrata. Vani je jutro bilo
zasljepljuju-će, a voda je kapala sa strehe.
"Zašto ne smijem ići s tobom u tvoj ured?" željela je znati
moja nećakinja.
"Zato što nemaš tamo što raditi", rekla sam. "Bilo bi ti
dosadno." "Mogu raditi na kompjuteru."
Nešto kasnije odvezla sam Lucy i Janet sa sobom na
posao i ostavila ih u uredu s Fieldingom, mojim
zamjenikom. U jedanaest ujutro ceste u Slipu bile su
bljuzgave, a lokali su se kasno otvarali. Odjevena u
nepropusne čizme i dugačku jaknu, čekala sam na
pločniku kako bih prešla ulicu Franklin. Radnici
zaduženi za održavanje cesta posipali su sol po
kolnicima, a prometa jedva daje i bilo ovog petka prije
Stare godine.
Galerije James zauzimale su gornji kat u bivšem
skladištu duhana, blizu jednog dućana Laure Ashlev i
jedne trgovine pločama. Ušla sam na vrata sa strane
zgrade, prošla polumračnim hodnikom i ušla u dizalo
koje je bilo premaleno da bi u njega stalo troje ljudi
moje građe. Stisnula sam gumb za treći kat i uskoro su se
vrata lifta otvorila kako bi me pustila u još jedan
polumračan hodnik, na kraju kojeg su se nalazila
staklena vrata s imenom galerije ispisanim crnim
krasopisom.
James je otvorio ovu galeriju nakon što se iz New Yorka
preselio u Richmond. Jednom sam od njega bila kupila
jednobojnu grafiku^ izrezbarenu pticu, a staklene
figurice u mojoj blagovaonici takođe su bile kupljene
ovdje. A onda sam, prije nekih godinu dana, pres ^ la
kupovati u toj galeriji, nakon što je neki lokalni umjetnik
kreira^ neumjesne laboratorijske ogrtače ručno obojene
meni u čast. ^ njima je bilo krvi i kostiju, stripova i mjesta
zločina, a kad sam zam lila Jamesa da ih ne naručuje,
udvostručio je narudžbu.
Vidjela sam ga iza jednog staklenog ormarića kako p
nešto što je nalikovalo narukvicama. Podigao je pogled
kad sam p
■pilila zvonce. Odmahnuo je glavom i ustima mi
pokazao daje galeba zatvorena. Skinula sam šešir i
sunčane naočale i pokucala na tildo. Blijedo je zurio u
mene dok nisam izvadila svoje dokumente i pokazala mu
značku.
prvo se prestrašio, a onda je izgledao zbunjen kad je
shvatio da saffl to Ja- James> koji je inzistirao da ga čitav
svijet zove James, jer mu je ime bio Elmer, prišao je
vratima. Još me jednom dobro promotrio, a onda su
zvončići zvecnuli o staklo kad je okrenuo ključ.
"Stoje, zaboga?" rekao je pustivši me unutra.
"Nas dvoje moramo razgovarati", rekla sam raskopčavši
jaknu.
"Nemam više nijedan laboratorijski ogrtač."
"Drago mije to čuti."
"I meni", rekao je na svoj sitničav način. "Prodao sam ih
sve do jednoga za Božić. Tih glupih laboratorijskih
ogrtača prodajem više nego bilo što drugo u galeriji.
Sad razmišljamo i o obojenim kirurškim odijelima,
onakvim kakve vi i vaši ljudi nosite kad obavljate ob-
dukcije."
"Time ne pokazuješ nepoštovanje prema meni", rekla
sam. "Pokazuješ nepoštovanje prema mrtvima. Ti nikada
nećeš biti ja, ali ćeš jednog dana sigurno biti mrtav.
Možda bi trebao razmisliti o tome."
"Tvoj problem je taj što nemaš smisla za humor."
"Nisam ovdje da bismo razgovarali o tome što ti misliš
da je moj problem", rekla sam mirno.
Visok, nemiran muškarac s kratkom sijedom kosom i
brkovima, James je bio stručnjak za minijature, broncu i
namještaj, te neobičan nakit i kaleidoskope. Naravno,
bio je sklon nedoličnom i bizarnom, 1 ništa od onoga što
je prodavao nije bilo jeftino. Ponašao se prema općima
kao da moraju biti sretni što troše novac u njegovoj
galeri-iJ- Nisam bila sigurna da se James prema bilo
kome odnosio s pošto-vanjem.
'Sto radiš ovdje?" upitao me. "Znam što se dogodilo tu iza
ugla, u tvom uredu."
Sigurna sam da znaš", rekla sam. "Ne mogu zamisliti da
postoji netkotkonezna."
Je li istina daje jedan policajac gurnut u..." Uputila sam
mu leden pogled.
234
Vratio se za pult, a sada sam mogla vidjeti kako vezuje
sićušne papiriće s cijenama za zlatne i srebrne narukvice
oblikovane u zmj. je, ringove na poklopcima limenki,
ispletenu kosu, pa čak i lisice.
"Posebne su, zar ne?" nasmiješio se. "Drugačije su."
"Ova mi je najdraža." Izvadio je jednu. Bio je to lančić
ispleten od ruku izrađenih od crvenkastog zlata.
"Prije nekoliko dana netko je ušao u tvoju galeriju i
poslužio se mojom kreditnom karticom", rekla sam.
"Da. Tvoj sin." Vratio je narukvicu u ormarić.
"Moj što?" rekla sam.
Podigao je pogled prema meni. "Tvoj sin. Da vidimo.
Vjerujem da se zove Kirk."
"Ja nemam sina", rekla sam mu. "Uopće nemam djece. A
moja zlatna American Express kartica ukradena je prije
nekoliko mjeseci."
James me prekori: "E, pa stvarno, reci mi zašto je nisi
otkazala?"
"Tek sam nedavno ustanovila da je ukradena. I nisam
ovdje da pričam s tobom o tome", rekla sam. "Moraš mi
reći što se točno dogodilo."
James izvuče tronožni stolčić i sjedne. Meni nije ponudio
stolicu. "Došao je onaj petak prije Božića", rekao je.
"Mislim da je bilo oko četiri sata poslije podne."
"Taj o kome pričaš bio je muškarac?"
James mi uputi pogled pun gađenja. "Znam razliku
između muškarca i žene. Da. Ovo je bio muškarac."
"Molim te, opisi mi ga."
"Visok metar i sedamdeset i osam, oštrih crta lica.
Obrazi su fliu bili malo upali. Ali, zapravo me se prilično
dojmio."
"A kosa?"
"Na glavi je imao bejzbolsku kapicu, tako da je nisam
dobro v dio. Ali stekao sam utisak daje užasno crvena.
Crvena poput Ra§=■ dy Andvja31. Ne mogu ni zamisliti
kome je pao šaka, ali trebao bi -nekog tužiti za
neprofesionalno obavljanje posla."
31
Marka lutaka izrađenih od krpa; obično imaju crvenu
kosu i pjegave obraze. Žensl ca lutke zove se Raggedy
Ann.
235
"A oči?"
"Nosio je zatamnjene naočale. Nekako nalik Armaniju."
Sada se zabavljao. "Bio sam tako iznenađen da imaš
takvog sina. Nekako sam mislio da tvoj mali nosi
pamučne hlače, uske kravate, da ide na MIT32-"
"James, u ovom razgovoru nema ničeg bezbrižnog",
rekla sam iznenada.
Lice mu je zasjalo, a oči je razrogačio kad je shvatio
značenje onoga što sam rekla. "O, bože moj. Onaj čovjek
o kojem sam čitao? On je taj... Blagi bože. On je bio u
mojoj galeriji?"
Nisam komentirala.
James je bio u ekstazi. "Shvaćaš li što će se dogoditi?"
rekao je. "Kad ljudi saznaju daje kupovao kod mene?"
Nisam ništa rekla.
"Pa to će biti fantastično za moj posao! Dolazit će ljudi iz
svih dijelova zemlje. Moju će galeriju uvrstiti u
preporučene obilaske gradskih znamenitosti."
"Samo naprijed. Samo ti objavi takvo što", rekla sam. "I
ljudi s poremećenim karakterima stajat će ti vani u redu.
Dodirivat će tvoje skupe slike, bronce, tapiserije i
postavljati ti bezbroj pitanja. I neće ti kupiti ništa."
Utihnuo je.
"Kad je ušao," rekla sam, "stoje učinio?"
"Razgledavao je. Rekao je da traži poklon u posljednji
čas."
"Kakav mu je bio glas?"
'Tih. Malo visok. Pitao sam za koga je poklon, a on mi je
rekao a je za njegovu majku. Rekao je daje ona liječnica.
Onda sam mu P°kazao broš koji je na kraju i kupio. Radi
se o kaduceju33. Dvije mije od bijelog zlata obavijene
oko krilatog žezla od žutog zlata, tti i
2m
čan."
imaju oči od rubina. Broš je ručni rad i apsolutno je
fantasti-■ to je kupio za dvije stotine i pedeset dolara?"
upitala sam.
2n âssachusctts Institute of Technology; fakultet u
Cambridgcu, država Massachusetts, ^ Po znanstvenom
obrazovanju.
Krilati štap boga Merkura, ovijen dvjema zmijama.
"Da." Procjenjivao me svinuta prsta ispod brade.
"Zapravo jesi ti. Taj broš, to si stvarno ti. Hoćeš da ti
naručim novi kod toe l° tog umjetnika?"
g ls
~
"Što se dogodilo nakon što je kupio broš?" "Upitao sam
ga želi li da mu zamotam poklon, ali rekao je da n želi.
Izvadio je kreditnu karticu. A ja sam rekao: 'Svijet je
zaista m £ li. Tvoja majka radi tu odmah iza ugla.' Nije
ništa rekao. Pa sam e" upitao je li kod kuće za praznike,
a on se samo nasmiješio." "Nije razgovarao", rekla sam.
"Uopće. Izvlačio sam riječi iz njega kao da vadim kokoši
zube. Ne bih ga nazvao prijateljski raspoloženim. Ali bio
je pristojan."
"Sjećaš li se kako je bio odjeven?"
"U dugačak crni kožni kaput. Bio je stisnut pojasom, tako
da ne znam stoje imao ispod njega. Ali menije izgledao
upečatljivo."
"Cipele?"
"Mislim da je imao čizme."
"Jesi li primijetio bilo što drugo?"
Neko je vrijeme razmišljao, gledajući pored mene u
vrata. Rekao je: "Sad kad pitaš, na prstima je imao nešto
što je izgledalo poput opeklina. To mi se učinilo malo
zastrašujuće."
"Je li bio čist?" upitala sam zatim, jer stoje korisnik
cracka ovis-niji o svojoj drogi, to mu je manje stalo do
čistoće ili odijevanja, j, "Meni je izgledao
čist. Ali zapravo mu se nisam približavao."
"I nije kupio ništa drugo dok je bio tu?"
"Na žalost, nije."
Elmer James nalaktio se na jedan od staklenih ormarića i
položio obraz na šaku. Uzdahnuo je: "Pitam se kako me
je pronašao."
Pješice sam se uputila natrag izbjegavajući bljuzgave
lokve na čama i automobile koji su nesmotreno jurili
kroz njih. Samo rneJ . dan poprskao. Vratila sam se u
ured gdje je Janet bila u knjižni gledala obrazovnu
videovrpcu o tome kako obaviti obdukciju, je Lucy
radila u kompjuterskoj sobi. Ostavila sam ih na miru i sp
tila se dolje u mrtvačnicu kako bih provjerila što radi
moje oso J
Za prvim je stolom bio Fielding, obrađivao je mladu
ženu k°J ;_ nađena mrtva u snijegu ispod prozora svoje
spavaće sobe. Pnimj
sam ružičastu boju tijela i osjetila miris alkohola u krvi.
Na desnoj ■ fuci imala gips ispisan porukama i
potpisima.
"Kako nam ide?" upitala sam.
"U krvi je imala 0.23 promila alkohola", odgovorio je,
proučava-•ućj komadić aorte. "To je, znači, nije ubilo.
Mislim da će se ispostaviti daje posrijedi smrzavanje."
"Kakve su okolnosti?" Nisam mogla ne sjetiti se Jane.
"Izgleda da je bila vani i pila s prijateljima, a kad su je
dovezli kući, oko jedanaest navečer, već je prilično
sniježilo. Pustili su je iz auta, ali nisu čekali da uđe u
kuću. Policija misli da su joj ključevi pali u snijeg, a ona
je bila previše pijana da bi ih našla."
Spustio je onaj komadić aorte u staklenku s formalinom.
"Onda je pokušala gipsom razbiti prozor."
Podigao je mozak s vage. "Ali ni to nije išlo. Prozor je bio
previsoko, a samo s jednom rukom ionako se ne bi
mogla popeti. Naposljetku se onesvijestila."
"Krasni prijatelji", rekla sam udaljujući se.
Doktorica Anderson, koja je bila nova, fotografirala je
devedese-togodišnju ženu sa slomljenim kukom. Skupila
sam papire s obližnjeg stola i proučila slučaj.
"Je li ovo obdukcija?" upitala sam. "Da", odgovorila je
doktorica Anderson. "Zašto?"
Prestala je s onim što je radila i pogledala me kroz
zaštitnu masku. Vidjela sam bojazan u njenim očima.
"Lom se dogodio prije dva |jedna. Patologa u
Albemarleu brinula je mogućnost daje smrt pos-Jjedica
komplikacija te nezgode."
"Pod kakvim je okolnostima umrla?" Došlo je do izljeva
krvi u pluća i uslijed toga do zastoja disanja."
Ne vidim nikakve izravne veze između toga i prijeloma
kuka", rekla sam.
Doktorica Anderson položila je rukavicama zaštićene
šake na Ub čeličnog stola.
^ vas može uzeti k sebi u bilo kojem trenutku", rekla
sam. otpustiti. To nije slučaj za sudskog patologa."
238
"Doktorice Scarpetta", javio se Fielding nadglasavajući
zavijan-Strvker pile. "Jeste li znali daje u četvrtak
sastanak Vijeća za presJe đivanje organa?"
a
~
"Moram obavljati porotničku dužnost." Okrenula sam se
dob rici Anderson. "Imate li vi kakvo suđenje u
četvrtak?"
"Pa, odgođeno je. A meni stalno šalju pozive za sud,
premda sam već položila svoje svjedočenje."
"Zamolite Rose da se pobrine za to. Ako ste slobodni i
ako ne budemo imali punu kuću ovdje u četvrtak,
možete s Fieldingom otići na sastanak Vijeća."
Pregledala sam ormariće i kolica s instrumentima
pitajući se nedostaje li još koja kutija rukavica. No činilo
se daje Gault uzeo samo one iz kombija. Pitala sam se
što li je još mogao pronaći u mom uredu, pa su me
obuzele crne misli.
Bez riječi uputila sam se ravno u svoj ured i otvorila vrata
ormarića ispod mikroskopa. Tamo sam bila gurnula
krasan komplet noževa za seciranje koje mi je Lucy bila
poklonila za Božić. Njemačke izrade, bili su od
nehrđajućeg čelika s glatkim, laganim dršcima. Bili su
skupi i nevjerojatno oštri. Pomicala sam kartonske mape
sa stakalcima za objektive, dnevnike rada, žarulje i
baterije za mikroskop, te kutije papira za pisače. Noževa
nije bilo.
Rose je telefonirala u svom uredu koji se nalazio odmah
do moga, pa sam ušla unutra i zastala pokraj njena stola.
"Ali već imate njeno svjedočenje", govorila je. "Ako ste
već pohranili njeno svjedočenje, onda je očito da je ne
morate svaki put iznova zvati kako bi vam dala svoje
svjedočenje..."
Pogledala me i zakolutala očima. Rose je zalazila u
godine, no jos uvijek je bila budna i energična. Po
snijegu ili suncu, uvijek je bila ovdje, glava nas, Les
Miserables.
"Da, da. E, sad je to već nešto." Našvrljala je nešto na
papirić za poruke. "Sigurna sam da će vam doktorica
Anderson biti jako za valna. Naravno. Do viđenja."
Moja je tajnica spustila slušalicu i pogledala me. "Bez
daljnjeg ste premalo u uredu."
"Kao da ne znam", rekla sam.
"Bolje bi vam bilo da pripazite. Jednog od ovih dana
mogli bis me zateći s nekim drugim."
gila sam previše umorna za šalu. "Ne bih vas krivila",
rekla sam.
Odmjerila me poput pronicave majke koja zna da sam
pila ili spa-
ja s nekim ili krala cigarete. "U čemu je problem,
doktorice Scar-petta?" rekla je.
"Jeste li vidjeli moje noževe za seciranje?"
j\jije znala o čemu pričam.
"One koje mi je Lucy dala. Komplet od tri noža u čvrstoj
plastičnoj kutiji. U tri različite veličine."
Na licu joj je zasjao trak prepoznavanja. "O, da. Sad se
sjećam. jVfislila sam da ih držite u svom ormariću."
"Tamo ih nema."
"K vragu. Nadam se da nisu u pitanju čistačice. Kad ste ih
posljednji put vidjeli?"
"Vjerojatno odmah nakon što mi ih je Lucy dala, što je
zapravo bilo prije Božića, jer ih nije željela nositi dolje u
Miami. Pokazala sam vam taj komplet, sjećate se? A
onda sam ih spremila u svoj ormarić jer ih nisam željela
držati u mrtvačnici."
Rose se snuždila. "Znam što sigurno mislite. Uh." Stresla
se. "Kakva užasna pomisao."
Izvukla sam stolicu i sjela. "Pomisao da on čini takvo što s
mojim..."
"Ne smijete razmišljati o tome", prekinula me. "Vi
nemate kontrolu nad onim što on radi."
Zagledala sam se u prazno.
"Zabrinuta sam zbog Jennifer", rekla je zatim moja
tajnica.
Jennifer je bila jedna od službenica u prednjim uredima.
Njena je glavna zadaća bila razvrstati fotografije, javljati
se na telefone i uno-S)ti slučajeve u bazu podataka.
"Doživjela je velik šok."
'Zbog ovoga što se upravo dogodilo", pretpostavila sam.
v Rose klimne glavom. "Danas je dobar dio vremena
provela pla-Uci u WC-u. Ne moram ni reći daje ono što
se dogodilo strašno i da . uže razne priče. Ali ona je
puno uzrujanija od svih ostalih. Pokuca sam razgovarati s
njom. Bojim se da će dati otkaz." Postavila je re]jcu miša
u
na ikonicu Word Perfecta i uključila program. "Ispisat
Protokole obdukcija kako biste ih mogli pregledati."
"Već ste natipkali oba?"
240____________Patricia D. Cornvoell_________
"Došla sam rano jutros. Imam pogon na sva četiri
kotača."
"Razgovarat ću s Jennifer", rekla sam.
Krenula sam niz hodnik i bacila pogled prema prostoriji
s kom pjuterima. Lucy je bila posve koncentrirana na
monitor, pa je niša " željela smetati. Dolje niže, Tamara
se javljala na jedan telefon dok su druga dva zvonila, a
osim toga je svijetlila lampica nekog nesret nika koji je
stavljen na čekanje. Cleta je radila neke fotokopije, a Jo
je upisivala smrtovnice u kompjuter.
Vratila sam se natrag hodnikom i gurnula vrata ženskog
WC-a Jennifer je bila pred jednim od umivaonika,
pljuskajući lice hladnom vodom.
"Oh!" uzviknula je kad me ugledala u zrcalu. "Dobar dan,
doktorice Scarpetta", rekla je uznemireno i s
nelagodom.
Bila je to neugledna mlada žena koja će se uvijek boriti s
kalorijama i odjećom koja bi ih mogla sakriti. Oči su joj
bile otečene, a imala je zube koji su stršili prema van i
neukrotivu kosu. Imala je na licu previše šminke, čak i u
ovakvim trenucima kad joj izgled ne bi trebao biti važan.
"Molim vas, sjednite", rekla sam pokazujući joj crvenu
plastičnu
stolicu pokraj garderobnih ormarića.
"Oprostite", rekla je. "Znam da danas nisam baš svoja."
Privukla sam još jednu stolicu, pa sam i sama sjela kako
je ne bih
nadvisivala.
"Uzrujani ste", rekla sam.
Zagrizla je donju usnicu kako bi joj prestala drhtati dok
su joj se oči punile suzama.
"Kako vam mogu pomoći?" upitala sam.
Odmahnula je glavom i počela jecati.
"Ne mogu prestati", rekla je. "Ne mogu prestati plakati.
A samo ako netko zastruže stolicom po podu, sva se
stresem." Obrisala J suze papirnatim ručnikom, a ruke su
joj drhtale. "Osjećam se kao ludim."
"Kad je sve to počelo?"
Ispuhala je nos. "Jučer. Nakon što su pronašli šerifa i
onog p°llC J ca. Čula sam za ono u podrumu. Kažu da su
mu čak i čizme gorje •
"Jennifer, sjećate li se onih letaka koje sam bila
podijelila o dromu posttraumatskog stresa?"
________SA SIROTINJSKOGA GROBLJA________241
"Da, gospođo."
"To je nešto o čemu svi moraju voditi računa na mjestu
poput ovoga. Svatko od nas. I ja moram voditi računa o
tome."
"I vi?" Usta su joj se otvorila.
"Naravno. Ja moram o tome voditi računa više nego bilo
tko drugi."
"Ja sam mislila da ste vi jednostavno navikli na to."
"Ne daj bože da se itko od nas ikada navikne na to."
"Mislim," snizila je glas kao da razgovaramo o seksu,
"događa li vara se ikada da postanete ovakvi kao što sam
ja sada?" Brzo je dodala: "Mislim, sigurna sam da ne."
"Nego što da postajem", rekla sam. "Ponekad se jako
uzrujam."
Oči su joj se ponovno ispunile suzama, pa je duboko
udahnula. "Sad mi je puno lakše. Znate, kad sam bila
mala tata mi je uvijek govorio kako sam glupa i debela.
Nisam mislila da bi se netko poput vas ikada mogao
osjećati kao ja."
"Nitko vam nikada nije smio govoriti takve stvari",
odgovorila sam osjećajno. "Vi ste krasna osoba, Jennifer,
i mi smo vrlo sretni što vas imamo."
"Hvala vam", rekla je tiho, spuštena pogleda.
Ustala sam. "Mislim da biste sada trebali otići kući i
provesti lijep i dug vikend. Što mislite o tome?"
I dalje je gledala u pod. "Mislim da sam ga vidjela",
rekla je grizući donju usnicu.
"Koga ste vidjeli?"
"Vidjela sam tog čovjeka." Nakratko me pogledala u oči.
"Kad sam vidjela slike na televiziji nisam mogla
vjerovati. Stalno mislim kako sam trebala nekome reći."
"Gdje to mislite da ste ga vidjeli?"
"URumorsu."
"U kafiću?"
Klimnula je glavom.
"Kadjetobilo?"
"U utorak."
Pomno sam je pogledala. "Ovaj prošli utorak? Dan
nakon Božića?"
Te je noći Gault bio u New Yorku. Vidjela sam ga u
tunelu pOcj zemne željeznice, ili sam barem tako mislila.
"Da, gospođo", rekla je Jennifer. "Mislim daje bilo oko
deset J sam plesala s Tommyjem."
Nisam znala tko je Tommy.
"Vidjela sam ga kako se drži podalje od svih. Nisam
mogla ne primijetiti ga zbog njegove bijele kose. Nisam
navikla viđati bilo koga njegovih godina s tako bijelom
kosom. Imao je na sebi neko jako dobro crno odijelo s
crnom majicom ispod sakoa. Toga se sjećam Nekako
sam pretpostavila da nije odavde. Možda iz nekog
velikog grada kao Los Angeles ili nešto tako."
"Je li plesao s nekim?"
"Da, gospođo, plesao je s jednom ili dvije cure. Znate
ono, počastio ih je pićem i to. I onda je iznenada nestao."
"Je li otišao sam?"
"Meni se učinilo kao da je jedna cura otišla s njim."
"Znate li tko je ona?" upitala sam sluteći zlo. Nadala sam
se daje ta žena, tko god ona bila, još živa.
"Nisam je poznavala", rekla je Jennifer. "Samo se sjećam
da je plesao s tom nekom curom. Mislim da je otplesao s
njom tri plesa i onda su zajedno otišli s podija držeći se
za ruke."
"Opišite mije", rekla sam.
"Bila je crnkinja. I jako je lijepo izgledala u toj maloj
crvenoj haljinici. Haljina je imala dubok izrez i bila je
pomalo kratka. Sjećam se da je imala žarkocrveni ruž i
onakve male pletenice koje su se svjetlucale." Zastala je.
"I sigurni ste da su zajedno otišli iz lokala?" upitala sam.
"Koliko sam mogla vidjeti. Ni jedno ni drugo više nisam
vidjela te večeri, a Tommy i ja ostali smo do dva."
Rekla sam joj: "Hoću da nazovete kapetana Marina i
ispričate mu ovo što ste upravo ispričali meni."
Jennifer je ustala sa stolice osjećajući se jako važnom.
"Idem o mah."
Vratila sam se u svoj ured u trenutku kad se na vratima
pojavi Rose.
"Morate nazvati doktora Grubera", rekla je.
Okrenula sam broj Muzeja logistike, ali doktora više nije
bilo. Njazvao me ponovno dva sata kasnije.
"Pada li jako u Petersburgu?" upitala sam ga.
"On, samo je mokro i prljavo."
"Kako ide?"
"Imam nešto za vas", rekao je doktor Gruber. "I osjećam
se baš loše zbog toga."
Čekala sam. Kad nije rekao ništa drugo, rekla sam:
"Zbog čega se točno osjećate loše?"
"Ušao sam u kompjuter i ubacio ono ime koje ste tražili.
Ali nisam trebao." Ponovno je utihnuo.
"Doktore Gruber, imam posla sa serijskim ubojicom."
"Nikada nije bio u vojsci."
"Mislite, otac mu nikada nije bio u vojsci", rekla sam,
razočarana.
"Nijedan od njih nije bio u vojsci", rekao je doktor
Gruber. "Ni Temple, ni Pevton Gault."
"Oh", rekla sam. "Znači, čizme je vjerojatno nabavio u
dućanu s vojničkom robom."
"Možda, ali možda ima strica." "Tko ima strica?"
"Temple Gault. To se pitam. Jer u kompjuteru ima jedan
Gault, samo što se zove Luther. Luther Gault. Služio je u
logističkom korpusu za vrijeme Drugoga svjetskog rata."
Zastao je. "Zapravo, bio je baš ovdje, u Fort Leeju, dugo
vremena."
Nikada nisam čula za nekog Luthera Gaulta.
"Je li još živ?" upitala sam.
"Umro je u Seattleu prije otprilike pet godina."
"Zašto mislite da bi taj čovjek mogao biti stric Templea
Gaulta?" uPitala sam. "Seattle je na drugoj strani zemlje
od Georgije, odakle SuGaultovi."
Jedina prava veza koju mogu pronaći jest prezime i Fort
Lee."
Zatim sam upitala: "Mislite li daje moguće da su te
vojničke čiz-me Pripadale njemu?"
p, ra, one potječu iz Drugoga svjetskog rata, i isprobane
su tu u
. Ort Leeju, gdje je Luther Gault bio stacioniran veći dio
svoje kari-
re
- Redovan postupak bio je da se od vojnika, a katkada i
časnika,
244 Patricia D. Cornuuell
tražilo da isprobaju čizme i drugu opremu prije nego što
je išta o toga poslano dečkima u rovove."
"Stoje Luther Gault radio nakon vojske?"
"Nemam nikakvih podataka o njemu nakon vojske osim
daje um ro u dobi od sedamdeset i osam godina." Zastao
je. "Ali moglo bi vas zanimati daje bio čovjek od
karijere. Povukao se s činom bojnika"
"I vi nikada ranije niste čuli za njega?"
"Nisam rekao da nikada nisam čuo za njega." Zastao je.
"Siguran sam da vojska ima priličan dosje o njemu, kad
biste ga se mogli dočepati."
"Bi li bilo moguće dobiti fotografiju?"
"Imam jednu u računalu - samo onakvu običnu fotografiju
za dosje."
"Možete li mi je poslati faksom?" Ponovno je oklijevao.
"Naravno."
Spustila sam slušalicu kad je Rose ušla s jučerašnjim
protokolima obdukcija. Pregledala sam ih i napravila
ispravke čekajući da zazvoni faks. Vrlo brzo to se i
dogodilo, pa se crno-bijela slika Luthera Gaulta
materijalizirala u mom uredu. Gordo je stajao u tamnom
sakou i hlačama sa zlatnim rubovima i pucetima i s
reverima od satena. Sličnost je postojala. Temple Gault
imao je njegove oči.
Nazvala sam Wesleya.
"Moguće je da je Temple Gault imao strica u Seattleu",
rekla sam. "Bio je bojnik u vojsci."
"Kako si to saznala?" upitao je.
Nije mi se dopala njegova hladnoća. "Nije važno. Važno
je o mislim kako moramo saznati sve što možemo o
njemu."
Wesley je sačuvao svoju suzdržanost. "Kako je to
povezano s slučajem?"
Izgubila sam živce. "Kako je išta povezano s bilo čim
drugih ^ pokušavaš zaustaviti nekoga poput njega? Kad
nemaš ništa, on svezanima."
"Naravno, naravno", rekao je. "Nema problema, ali ne
ô^ to utrpati u raspored u ovom trenutku. I ti isto."
Spustio je sluša
245
Sjedila sam zaprepaštena, dok mi je srce stiskala bol.
Zacijelo mu ;e netko bio u uredu. Wesley mi nikada
ranije nije spustio slušalicu. jvfoja se paranoja pogoršala
kad sam izašla potražiti Lucy.
"Bok", rekla je prije no što sam progovorila s vrata.
Vidjela mi je odraz na zaslonu.
"Moramo ići", rekla sam.
"Zašto? Ponovno pada snijeg?"
"Ne. Pokazalo se sunce."
"Skoro sam gotova ovdje", rekla je tipkajući dok je
govorila.
"Moram vratiti tebe i Janet natrag u Ouantico."
"Moraš nazvati baku", rekla je. "Osjeća se
zapostavljenom."
"Ona jest zapostavljena, a ja imam osjećaj krivnje", rekla
sam.
Lucy se okrenula i pogledala me kad se oglasio moj
dojavljivač.
"Gdje je Janet?" upitala sam.
"Mislim daje sišla."
Stisnula sam gumb kako bih vidjela broj na malom
ekranu i ustanovila da me Marino zove od kuće. "Dobro,
ti je pokupi pa ćemo se naći u prizemlju za nekoliko
minuta."
Vratila sam se u ured i ovoga puta zatvorila vrata. Kad
sam nazvala Marina zvučao je kao daje na amfetaminima.
"Otišle su", rekao je. "Tko je otišao?"
"Otkrili smo gdje su odsjele. U Hacienda Motelu na cesti
US 1, °noj rupi nedaleko od mjesta gdje ti kupuješ sve
oružje i municiju. Tamo je kučka odvela svoju
prijateljicu."
"Kakvu prijateljicu?" Još uvijek nisam znala o čemu priča.
Onda Sam se sjetila Jennifer. "Oh. Onu ženu koju je
Carrie pokupila u Ru-
Ko"
'Aha." Bio je tako uzbuđen da je zvučao kao da je upravo
bio u aicciji spašavanja. "Zove se Apollonia i..."
Živa je?" prekinula sam ga.
0, da. Carrie ju je odvela nazad u motel i onda su se
zabavljale." "Tko je vozio?" "Apollonia." 'Jesi li našao moj
kombi na parkiralištu motela?"
"Ne kad smo ga nedavno pretražili. A i sobe su
počišćene. K'o da nisu ni bile tamo."
"Onda Carrie nije bila u New Yorku ovaj prošli utorak",
rekla sam.
"A-a. Ona se tu zabavljala dok je Gault tamo gore kokn'o
Jimmvja Davilu. A onda mislim daje sve spremila za
njega i otišla se nać' s njim gdje god daje bio."
"Sumnjam da je putovao avionom iz New Yorka u
Richmond" rekla sam. "To bi bilo pretjerano riskantno."
"Ja osobno mislim da je on odletio u Washington u
srijedu. "Marino", rekla sam. "Ja sam letjela u
Washington u srijedu." "Znam da jesi. Možda ste ti i on
bili u istom avionu." "Nisam ga vidjela."
"Ne znaš da ga nisi vidjela. Stvar je u tome da se ja mogu
kladit', ako ste bili u istom avionu, da je on vidio tebe."
Prisjetila sam se kako sam otišla s terminala i ušla u onaj
stari, otrcani taksi s prozorima i bravama koji nisu radili.
Pitala sam seje li me Gault promatrao.
"Ima li Carrie auto?" upitala sam.
"Na nju je registriran Saab kabriolet. Al' ga ovih dana sto
posto ne vozi."
"Nisam sigurna zašto je pokupila tu Apolloniju", rekla
sam. "I kako si je uopće pronašao?"
"Lako. Radi u Rumorsu. Ne znam šta sve prodaje, al' to
sigurno nisu samo cigarete."
"Prokletstvo", promrmljala sam.
"Pretpostavljam daje veza kokain", rekao je Marino. "A
možda bi te moglo zanimat' daje Apollonia poznavala
šerifa Browna. /ap ravo, moglo bi se reć' da su hodali."
"Misliš da je imala neke veze s njegovim umorstvom?'
U ]
P sam.
"Da, mislim. Vjerojatno je pomogla Gaultu i Carrie doć"
do nj. ga. Počinjem mislit' da je to sa šerifom bilo više il'
manje u z? ^ čas. Mislim daje Carrie pitala Apolloniju
gdje se može nabavi ^^ lo koke, pa se spomenulo
Brownovo ime. Onda je Carrie ° $;' Gaultu, ovaj je
uredio još jednu od svojih neobuzdanih nocnin
_________SA SIROTINJSKOGA GROBLJA________247
"To je sasvim moguće", rekla sam. "Je li Apollonia znala
da je Carrie žensko?"
"Da. Nije mijenjalo na stvari."
"Prokletstvo", rekla sam ponovno. "Bili smo tako blizu."
"Znam. Samo ne mogu vjerovat' da su nam tako pobjegli
iz mreže. Svi osim Nacionalne garde ih traže. Vani su
helikopteri, sve u šesnaj'st. Al' u želucu imam osjećaj da
su otišli odavde."
"Upravo sam nazvala Bentona i spustio mi je slušalicu",
rekla sam.
"Šta? Posvađali ste se?"
"Marino, nešto nikako nije u redu. Imala sam osjećaj
daje netko u njegovu uredu i da Benton ne želi da taj
netko shvati kako sam ja na telefonu."
"Možda mu je bila žena." "Sad idem gore s Lucy i Janet."
"Ostat ćeš preko noći?" "Sve ovisi."
"No, ja bi volio da se ne vozikaš okolo. A ako te ne'ko iz
bilo kojeg razloga bude htio zaustavit', nemoj stat'. Ni
radi rotacijskih svjetala, ni radi sirena. Stani samo
označenom policijskom autu." Održao mi je jedno od
svojih predavanja. "I drži remingtonicu između prednjih
sjedala."
"Gault neće prestati ubijati", rekla sam. Marino je zašutio
s druge strane žice.
"Kad je bio u mom uredu ukrao mi je komplet noževa za
seciranje."
"Sigurna si da nije neka od čistačica? Tim bi se noževima
lijepo dala čistit' riba."
"Znam da ih je Gault uzeo", rekla sam.
248
POGLAVLJE 16
VRATILE SMO SE U QUANTICO MALO IZA TRI, A KAD SAM
pokušala dobiti Wesleya, nije bio u uredu. Ostavila sam
mu poruku da se nađemo u JETI-ju gdje sam namjeravala
provesti sljedećih nekoliko sati sa svojom nećakinjom.
Na njenu katu nije bilo ni inženjera ni znanstvenika,
budući daje bio praznični vikend, pa smo mogle raditi
same i u miru.
"Definitivno bih mogla poslati globalnu poruku na
mrežu", rekla je Lucy, sjedeći za svojim stolom. "Gledaj,
zašto ne bismo jednostavno izbacili nešto i vidjeli tko će
zagristi?"
"Daj da pokušam ponovno dobiti šefa policije u
Seattleu."
Imala sam njegov broj zapisan na komadiću papira, pa
sam ga okrenula. Rekli su mi da se danas više neće
vraćati.
"Vrlo je važno da dođem do njega", objasnila sam
službenici koja se javljala na telefonske pozive. "Možda
ga mogu dobiti kod kuće?"
"Nemam ovlasti da vam dam njegov broj telefona. Ali
ako mi ostavite svoj broj telefona, kad nazove provjeriti
poruke ..."
"Ne mogu to učiniti", rekla sam. "Nisam na broju kojeg
može nazvati." Rekla sam joj tko sam i dodala: "Ovako
ćemo; ja ću vam dati broj svog dojavljivača. Molim vas,
recite mu da me nazove, p ću mu se ja javiti."
To nije upalilo. Čitav sat kasnije, moj se dojavljivač još
nije oglasi
"Vjerojatno nije shvatila ono da nakon svega treba staviti
z funte", rekla je Lucy vrteći se po CAIN-u.
"Ima li igdje ikakvih neobičnih poruka?" upitala sam.
"Ne. Petak popodne je, a mnogi ljudi ne rade, praznik je.
Mislim da bismo trebale poslati nešto preko Prodigyja i
vidjeti što će nam se vratiti."
Sjela sam pored nje.
"Kako se zove društvo?"
"Američka akademija izvođača zlatnih ispuna."
"I najviše ih ima u državi Washington?"
"Da. Ali ne može škoditi ako uključiš čitavu zapadnu
obalu."
"E, pa, ovo će uključiti čitave Sjedinjene Države", rekla je
Lucy utipkavši Prodigv, svoje korisničko ime i lozinku.
"Mislim da je ovo najbolje napraviti preko pošte."
Pozvala je prozorčić za upisivanje poruke. "Što želiš da
piše?" Pogledala me.
"Kako ti ovo zvuči? Čitavoj Američkoj akademiji izvođača
zlatnih ispuna. Forenzičnipatolog očajnički treba vašu
pomoć što je brže moguće. I onda im daj podatke kako
mogu doći do nas."
"Može. Dat ču im poštanski sandučić ovdje i poslati
kopiju svakog odgovora u tvoj sandučić u Richmondu."
Nastavila je tipkati. "Odgovori ti mogu stizati neko
vrijeme. Možda ćeš se na kraju dopisivati s mnogim
zubarima."
Stisnula je posljednju tipku kao da je završna nota i
odgurnula svoju stolicu. "Evo. Otišlo je", rekla je. "Već u
ovom trenutku svakog pretplatnika Prodigvja trebala bi
čekati poruka da ima novu Postu. Nadajmo se da se
netko tamo vani igra sa svojim kompjute-r°m i da nam
može pomoći."
Nije još ni dovršila rečenicu kad joj se ekran iznenada
zamračio i su stala ploviti svijetla zelena slova. Pisač se
uključio.
To je bilo brzo", zaustila sam reći.
l ucv
M ^ više nije bila u svojoj stolici. Otrčala je prema
prostoriji
* Je je smješten CAIN i skenirala prst kako bi ušla unutra.
Staklena
e
vrata otvorila uz glasan škljocaj, pa sam krenula za
njom unut-
" sta su slova tekla sistemskim monitorom, a Lucy je
dohvatila je l svijetlosmeđi daljinski upravljač sa stola i
stisnula gumb. Bacila
Po
gled na svoj sat i aktivirala štopericu.
Da
J, daj, daj!" rekla je.
250
Sjedila je pred CAIN-om zureći u ekran kojim je
pristizala pOru ka. Radilo se samo o jednom kratkom
odlomku koji se ponavlja bezbroj puta. Glasio je:
- - - PORUKA PQ43 76301 001732 POČINJE - - -ZA: SVE
DROTOVE
OD: CAIN
AKO JE CAIN UBIO SVOGA BRATA, ŠTO MISLIŠ DA ĆE
UČINITI TEBI?
AKO TI DOJAVLJIVAČ ZAZVONI U MRTVAČNICI, TO
ZOVE ISUS.
- - - PORUKA PQ43 76301 001732 GOTOVA - - -
Promatrala sam police koje su prekrivale čitav jedan zid
ispunjene modemima čija su svjetla bljeskala. Iako
nisam stručnjak za računala, vidjela sam vezu između
njihove živahnosti i onoga što se događalo na ekranu. Još
sam se malo osvrnula oko sebe i primijetila telefonsku
utičnicu ispod stola. Žica uključena u nju nestajala je
ispod izdignutog poda, a to mi se učinilo neobičnim.
Zašto bi aparat uključen u telefonski priključak bio
smješten ispod poda? Telefoni su stajali na stolovima.
Modemi su bili na policama. Spustila sam se na koljena i
podigla drvenu plohu koja je prekrivala trećinu poda u
CAIN-ovoj prostoriji.
"Što to radiš?" uzviknula je Lucy nemoćna odvojiti
pogled sa zaslona.
Modem ispod poda izgledao je poput male Rubikove
kocke sa svjetlima što su se rapidno palila i gasila.
"Sranje!" rekla je Lucy.
Podigla sam pogled. Ona je zurila u svoj sat i nešto
zapisaa n papir. Na ekranu se više ništa nije događalo.
Svjetla na mo prestala su bljeskati.
"Jesam li ja nešto napravila?" upitala sam snuždeno.
"Ti gade jedan!" Udarila je šakom po stolu tako daje
tipk°v^ poskočila. "Skoro sam te imala. Još jednom i
imala bi tvoje šaci!"
_________SA SIROTINJSKOGA GROBLJA_______25_L
Ustala sam. "Ja nisam prekinula nikakvu vezu, nadam
se?" rekla sam.
"Ne. Prokletstvo! Odspojio se. Imala sam ga", rekla je još
uvijek zagledana u monitor kao da bi zelena slova
ponovno mogla poteći.
"Gaulta?"
"Onoga tko se pretvara daje CAIN." Ispuhnula je mnogo
zraka iz pluća i spustila pogled na golu utrobu svoje
tvorevine koju je nazvala po prvom ubojici na svijetu.
"Pronašla si ga", rekla je mirno. "Prilično dobro."
"Tako je ulazio", rekla sam.
"Da. Tako je očito da nitko nije primijetio."
"Ti si primijetila."
"Isprva nisam."
"Carrie ga je stavila ovamo prije no što je otišla, prošle
jeseni", rekla sam.
Lucy klimne glavom. "Kao i svi drugi, i ja sam tražila
nešto tehnološki složenije. Ali ovo je bilo genijalno u
svojoj jednostavnosti. Sakrila je svoj vlastiti privatni
modem, a pozivni broj je broj dijagnostičke linije koja se
gotovo nikada ne koristi."
"Koliko dugo već znaš?"
"Znala sam čim su počele pristizati čudne poruke."
"I jednostavno si morala početi igrati tu njegovu igru",
rekla sam, uzrujana. "Shvaćaš li koliko je ta igra
opasna?" upitala sam.
Počela je nešto utipkavati. "Pokušao je četiri puta. Bože,
kako smo bile blizu."
"Neko si vrijeme mislila kako je Carrie iza svega toga",
rekla sam.
'Ona je sve omogućila, ali mislim da nije ona ta koja se
svako to-liko priključi."
"Zašto ne?"
. 'Zato što slijedim tog uljeza danju i noću. Ovo je netko
tko nije v Ucen za to." Prvi put u nekoliko mjeseci
izgovorila je ime svoje biv-^ Prijateljice. "Znam kako
funkcionira Carrien um. Osim toga,
a
ult je previše narcisoidan a da bi dozvolio da CAIN
bude bilo tko
ru
gi osim njega."
252
"Ja sam dobila poruku, moguće od Carrie, potpisanu s
CAIN" rekla sam.
"I ja se kladim da Gault nije znao da ju je poslala. A isto
se tako kladim da joj je, ako je saznao, oduzeo to malo
zadovoljstvo."
Pomislila sam na ružičastu omotnicu za koju smo
sumnjali da je Gault ukrao Carrie u kući šerifa Browna.
Kad ju je gurnuo u džep krvavog gornjeg dijela
pidžame, taj je čin zacijelo poslužio da bi ponovno
uspostavio njegovu dominaciju. Gault se spremao
iskoristiti Carrie. Na neki način, ona bi uvijek čekala u
autu, osim kad mu je trebalo pomoći pomaknuti tijelo ili
izvesti nešto ponižavajuće.
"Što se ovdje upravo dogodilo?" rekla sam.
Lucy me nije pogledala kad je odgovorila: "Pronašla
sam virus i ubacila svoj vlastiti. Kad god pokuša poslati
poruku bilo kojem terminalu povezanom s CAIN-om,
uredila sam tako da se poruka vraća na njegov ekran -
kao da mu se odbija natrag u lice umjesto da ide bilo
kuda. Osim toga, dobiva i poruku: Molim, pokušajte
ponovno. I onda on pokuša ponovno. Prvi put kad mu se
to dogodilo, sistemska ikonica dala mu je znak da je
uspio nakon dva pokušaja, tako daje mislio kako je
poruka odaslana.
"No, kad je sljedeći put pokušao, dogodila se ista stvar,
samo što je morao pokušati još jedanput više. Zamisao je
zadržati ga na liniji dovoljno dugo da uspijemo ući u trag
pozivu."
"Mi?"
Lucy podigne mali svijetlosmeđi daljinski upravljač
kojeg sam vidjela daje i ranije dohvatila. "Ovo je moj
gumb za uzbunu", rekla je. "Ide radiosignalom ravno u
EST."
"Pretpostavljam da Wesley zna za ovaj skriveni modem
od kada si ga otkrila."
"Točno."
"Objasni mi nešto", rekla sam.
"Naravno." Pogledala me u oči.
"Čak i ako su Gault i Carrie imali ovaj tajni modem i
njegov tajn broj, što je s tvojom lozinkom? Kako se
ijedno od njih dvoje m°^ priključivati kao natkorisnik?
Osim toga, ne postoje li neke LJ naredbe koje možeš
utipkati pa da ti kazuje li priključen još neW risnik ili
aparat?"
"Carrie je programirala virus koji je bilježio moje
korisničko ime i lozinku kad god bih ih promijenila.
Kodirane poruke su onda bivale dešifrirane i poslane
Gaultu e-mailom. Onda se on mogao priključivati kao da
je ja, a virus mu ne bi dozvolio da se spoji osim ako ja
već nisam spojena."
"Tako da se može sakriti iza tebe."
"Poput sjene. Koristi moj naziv sprave. Moje korisničko
ime i lozinku. Shvatila sam što se događa kad sam
jednog dana utipkala naredbu TKO, pa se moje
korisničko ime pojavilo dva puta."
"Ako CAIN uzvraća pozive kako bi se uvjerio u njihovu
vjerodostojnost, zašto se Gaultov telefonski broj nije
pojavio na mjesečnom računu JETI-j a?"
"To je dio virusa. On daje upute sustavu koji uzvraća
pozive da ih stavlja na račun jedne telefonske kreditne
kartice. Tako da se oni nikada nisu pojavili na računima
FBI-a. Pojavljuju se na računima Gaultova oca."
"Fantastično", rekla sam.
"Očito, Gault ima PIN i broj telefonske kartice svog oca."
"Zna li ovaj da mu je sin koristi?"
Zazvonio je telefon. Lucy podigne slušalicu.
"Da, gospodine", rekla je. "Znam. Bili smo blizu.
Naravno, odmah ću vam donijeti ispise." Spustila je
slušalicu.
"Sumnjam da mu je netko rekao", rekla je zatim. "Nitko
odavde nije obavijestio Pevtona Gaulta." "Točno. Ovo je
bio gospodin Wesley."
"Moram razgovarati s njim", rekla sam. "Imaš li
povjerenja u me-ne da mu ja odnesem ispise?"
Lucy je ponovno zurila u monitor. Zaštitni se ekran
ponovno po-javio, a sjajni trokuti provlačili su se jedni
kroz druge i obavijali se ka° geometrijski oblici u
ljubavnoj igri.
. 'Možeš mu ih odnijeti", rekla je utipkavši Prodigy.
"Prije nego es- •. Hej, imaš poruku."
'Koliko?" Primakla sam joj se bliže. Uups. Za sada samo
jednu." Otvorila ju je.
U njoj je pisalo: Što je to zlatni ispun?
Lucy reče: "Vjerojatno će stizati mnogo takvih."
Sally je ponovno radila na recepciji kad sam ušla u
predvorje ak demije i pustila me proći bez zahtjevanja
da se prijavim ili pokaže karticu posjetitelja. Odlučno
sam hodala niz dugačak hodnik bev boje, zaobišavši
poštu i prošavši kroz prostoriju za čišćenje oružja
Zauvijek će mi se sviđati miris Hoppesa broj 934.
Jedan usamljeni čovjek propuhivao je puščanu cijev
mlazom komprimiranog zraka. Redovi dugačkih, crnih
radnih ploha bili su savršeno čisti i na njima nije bilo
ničega, pa sam pomislila na sve one godine predavanja,
na muškarce i žene koje sam vidjela, i na to koliko sam
puta i sama stajala za jednim takvim pultom čisteći
vlastiti pištolj. Promatrala sam kako novi agenti dolaze i
odlaze. Promatrala sam ih kako trče, bore se, znoje se i
pucaju. Podučavala sam ih i bili su mi dragi.
Pozvala sam dizalo, ukrcala se unutra i spustila se, na
nižu razinu. Nekoliko stručnjaka za profile zločinaca bilo
je u svojim uredima, i klimnuli su mi glavom kad sam
prošla. Wesleyeva je tajnica bila na godišnjem, pa sam
prošla pokraj njena stola i pokucala na zatvorena vrata.
Začula sam Wesleyev glas. Stolica se pomakla, a on se
zaputio do vrata i otvorio ih.
"Zdravo", rekao je, iznenađen.
"Ovo su ispisi koje si želio od Lucy", pružila sam mu ih.
"Hvala. Molim te, uđi." Stavio je na nos naočale za čitanje
i stao pregledavati poruku koju je Gault bio odaslao.
Na sebi nije imao sakoa, a bijela košulja bila mu je
izgužvana o o ispletenih kožnih naramenica. Wesley je
bio znojan i trebao se o jati.
"Još si omršavio?" upitala sam.
"Nikad se ne važem." Uputio mi je pogled preko svojih
naoca a dok je sjedao za svoj stol.
34
Sredstvo za čišćenje oružja.
255
"Ne izgledaš zdravo."
"On se i dalje raspada", rekao je. "Vidi se iz ove poruke.
Postaje eOprezniji, drskiji. Rekao bih da ćemo do kraja
vikenda saznati
gdje se krije."
"I onda?" Nisam zvučala baš uvjereno. "Aktiviramo EST."
"Razumijem", rekla sam suho. "A oni će se spustiti iz
helikoptera i dignuti zgradu u zrak."
Wesley mi uputi još jedan pogled. Položio je papire na
stol. "Ljuta si", rekao je.
"Ne, Bentone. Ljuta sam na tebe, nisam onako - općenito
ljuta."
"Zašto?"
"Zamolila sam te da ne miješaš Lucy u sve to."
"Nemamo izbora", rekao je.
"Uvijek postoji izbor. Bez obzira na to što ljudi kažu."
"Kad se radi o lociranju Gaulta, ona nam je u ovom
trenutku zapravo jedina nada." Zastao je pogleda
uperena ravno u mene. "Zna ona i sama razmišljati."
"Da, zna. U tome i je stvar. Lucy se nikada ne isključuje.
Ne razumije uvijek koje su granice."
"Neću joj dozvoliti da učini bilo što što bi je dovelo u
opasnost", rekao je.
"Već je dovedena u opasnost."
"Moraš joj dozvoliti da odraste, Kay."
Zurila sam u njega.
Ovog proljeća će diplomirati. Odrasla je žena." Ne želim
da se ponovno vrati ovamo", rekla sam.
Malko se nasmiješio, ali oči su mu bile iscrpljene i tužne.
"Ja se adarn da će se vratiti. Trebaju nam agenti poput
nje i Janet. Treba "am sve što možemo dobiti."
Lucy skriva od mene mnoge tajne. Čini mi se kao da ste
se vas °je urotili protiv mene i ostavili me u mraku. Već
je dovoljno loše ■••' Zaustavila sam se.
256
s
nas
Wesley mi se zagleda u oči. "Kay, ovo nema nikakve
veze dvoje."
"Nadam se da nema."
"Ti želiš znati sve što Lucy radi", rekao je.
"Naravno."
"Govoriš li ti njoj sve što radiš kad obrađuješ neki
slučaj?"
"Apsolutno ne."
"Razumijem."
"Zašto si mi spustio slušalicu?"
"Uhvatila si me u krivom trenutku", rekao je.
"Nikada mi prije nisi spustio slušalicu, bez obzira na
pogrešan trenutak."
Skinuo je naočale i pažljivo ih složio. Posegnuo je za
šalicom kave, pogledao unutra i ustanovio da je prazna.
Uhvatio ju je objema rukama.
"Netko mi je bio u uredu i nisam želio da taj netko zna
kako si ti na liniji", rekao je.
"Tko je to bio?" rekla sam.
"Netko iz Pentagona. I neću ti reći njegovo ime."
"Iz Pentagona?" rekla sam, preneražena.
Šutio je.
"Zašto bi te brinulo ako netko iz Pentagona sazna da sam
te zvala?" upitala sam zatim.
"Izgleda da si stvorila problem", rekao je Wesley
jednostavno, spustivši šalicu na stol. "Da barem nisi
počela kopati po Fort Leeju.
Bila sam osupnuta.
"Tvoj prijatelj, doktor Gruber, mogao bi dobiti otkaz.
Savjetovao bih ti da ga više ne pokušavaš dobiti."
"Ovo je zbog Luthera Gaulta?" upitala sam.
"Da, zbog bojnika Gaulta."
"Ne mogu oni nikako nauditi doktoru Gruberu",
pobunila sam
"Bojim se da mogu", rekao je Wesley. "Doktor Gruber n
teno je pretražio vojnu bazu podataka. Pribavio ti je tajni
pod
"Tajni?" rekla sam. "Ali to je apsurdno. Radi se o stranici
rutinskih podataka koje možeš dobiti za dvadeset dolara
ako posjetiš Muzej logistike. Pa, nisam tražila nekakav
Pentagonov dosje."
"Ne možeš ih dobiti za dvadeset dolara ako nisi ta osoba
čiji dosje tražiš ili ako nemaš punomoć te osobe."
"Bentone, mi razgovaramo o serijskom ubojici. Zar su svi
poludjeli? Kome je, do vraga, stalo do običnog
kompjuterskog dosjea?"
"Vojsci."
"Zar ovo ima veze s nacionalnom sigurnošću?"
Wesley nije odgovorio.
Kad mi više nije ništa rekao, progovorila sam ja: "Dobro.
Vi, dečki, imate svoju malu tajnu. A menije dosta i preko
glave vaših malih tajni. Moja jedina namjera jest
spriječiti daljnje ubijanje. AJi više nisam sigurna kakve
su tvoje namjere." Moj povrijeđeni pogled nije opraštao.
"Ma daj, molim te", graknuo je Wesley. "Znaš, ponekad
poželim da pušim kao Marino." Ispuhnuo je dah u
očajanju. "Bojnik Gault nije bitan za ovu istragu. I ne
mora ga se uvlačiti u nju."
"Ja mislim da bi bilo što što znamo o obitelji Templea
Gaulta moglo biti važno. I ne mogu vjerovati da i ti ne
misliš isto to. Informacije o podrijetlu su vitalne za izradu
profila i predviđanje ponašanja."
"Kažem ti, bojnik Gault je zabranjeno tlo."
"Zašto?"
"Iz poštovanja."
"O, bože, Bentone." Nagnula sam se naprijed u stolici.
"Gault je fnožda ubio dvoje ljudi noseći na nogama par
prokletih stričevih čizama. A što misliš, kako će se vojsci
dopasti kad to dospije u časopise Time i NewsweekV
"Nemoj prijetiti."
'Dakako da ću prijetiti. Učinit ću i više ako ljudi ne
naprave pra-
^ stvar. Pričaj mi o tom bojniku. Već znam da je nećak
naslijedio
Jegove oči. A bojnik se volio šepuriti, budući da se čini
kako se ra-
'Je slikao u krasnim svečanim odorama kakve je nosio
Eisen-
nower."
258
"Možda je imao velik ego, ali je po svemu bio
izvanredan čovjek" rekao je Wesley.
"Je Ji onda bio Gaultov stric? To priznaješ?"
Wesley je oklijevao. "Luther Gault jest stric Templea
Gaulta."
"Reci mi više o njemu."
"Rođen je u Albanvju i diplomirao je 1942. na Citadeli.
Dvije godine kasnije, s činom kapetana, njegova je
jedinica prebačena u Francusku, gdje je postao heroj u
bici kod Bulgea. Dobio je medalju časti i ponovno je
promaknut. Nakon rata, poslali su ga u Fort Lee kao
časnika zaduženog za istraživački rad na uniformama pri
logističkom korpusu."
"Znači da čizme jesu pripadale njemu", rekla sam. "Bez
daljnjega su mu mogle pripadati." "Je li on bio velik
čovjek?"
"Rekli su mi daje njegov nećak otprilike jednake građe
kao stoje i bojnik Gault bio kad je bio mlađi."
Prisjetila sam se fotografije bojnika u svečanoj odori. Bio
je vitak i ne osobito visok. Lice mu je odavalo snagu,
pogled mu je bio čvrst, ali nije izgledao nesmiljen.
"Luther Gault bio je u vojsci i u Koreji", nastavio je
Wesley. "Neko vrijeme bio je dodijeljen Pentagonu kao
šef kadra, a onda se vratio u Fort Lee kao zamjenik
zapovjednika. Završio je karijeru u VZP-V."
"Ne znam stoje to", rekla sam.
"Vojno zapovjedništvo za podršku - Vijetnam."
"Nakon čega se povukao u Seattle?" upitala sam.
"On i njegova žena preselili su se onamo."
"Djece?"
"Dva sina."
"Kakvi su bili bojnikovi odnosi s bratom?"
"Ne znam. Bojnik je preminuo, a njegov brat ne želi
razgovarati s nama."
"Znači, ne znamo kako se Gault dokopao stričevih
čizama.
"Kay, postoji modus ponašanja kad se radi o dobitnicima
me lje časti. Oni su klasa za sebe. Vojska im daje
poseban status i strog ih čuva."
"I otuda sva ova tajnovitost?" rekla sam.
"Vojska nije baš luda za pomišJju da bi svijet mogao
saznati kako ,'e njihov bojnik s dvije zvjezdice i dobitnik
medalje časti stric jednog ocj najozloglašenijih psihopata
ikada rođenih u ovoj zemlji. Pentagonu se baš ne dopada
pomisao daje ovaj ubojica- kako si i sama istakla -
možda premlatio nasmrt nekoliko ljudi čizmama bojnika
Gaulta."
Ustala sam sa stolice. "Umorna sam od momaka i
njihovih kodova časti. Umorna sam od tih muških veza i
tajnovitosti. Pa, nismo djeca koja se igraju kauboja i
Indijanaca. Nismo djeca iz susjedstva jcoja se igraju
rata." Bila sam posve iscrpljena. "Mislila sam da si ti
evoluirao iznad toga."
I on je ustao, u trenutku kad se oglasio moj dojavljivač.
"Primaš ovo na pogrešan način", rekao je.
Bacila sam pogled na mali ekran. Pozivni je broj
pripadao Seat-tleu, pa sam se poslužila Wesleyevim
telefonom a da nisam ga prije toga zamolila za
dopuštenje.
"Halo?" rekao je glas koji nisam poznavala.
"Upravo sam na dojavljivaču dobila ovaj broj." Bila sam
zbunjena.
"Ja nisam zvao ničiji dojavljivač. Odakle zovete?"
"Iz Virginije." Spremala sam se spustiti slušalicu.
"Ja sam upravo zvao Virginiju. Čekajte malo. Vi zovete u
vezi s Prodigvjem?"
"Oh. Možda ste razgovarali s Lucy?"
"LUCYTALK?"
"Da."
"Upravo smo prije nekoliko trenutaka razmijenili e-mail
poruke. Javljam se radi vašeg upita o zlatnim ispunima.
Ja sam zubar u Seat-Neu i član sam Akademije izvođača
zlatnih ispuna. Jeste li vi onaj fo-renzični patolog?"
Da", rekla sam. "Puno vam hvala što ste se javili.
Pokušavam aentificirati ubijenu mladu ženu s mnogo
zlatnih punjenja."
"Molim vas, opišite mi ih."
v Rekla sam mu što sam znala o Janeinim zubarskim
popravcima i °stećenjima na zubima. "Moguće je da je
bila glazbenica", dodala arn- "Možda je svirala saksofon."
260
"Bila je tu jedna cura koja je jako nalik ovoj koju
opisujete."
"BilajeuSeattleu?"
"Točno. Svi u našoj Akademiji znali su za nju jer je imala
tak fantastična usta. Slajdovi njenih zlatnih ispuna i
zubnih anomalij korišteni su u predavanjima na našim
brojnim simpozijima."
"Sjećate li se njena imena?"
"Žao mije. Nije bila moj pacijent. Ali kao da se sjećam
kako sam načuo da je bila profesionalna glazbenica dok
nije doživjela neku užasnu nesreću. Tada su joj počeli
problema sa zubima."
"Djevojka o kojoj pričam imala je jako oštećenu caklinu",
rekla sam. "Vjerojatno od pretjeranog četkanja."
"Apsolutno. I ova ovdje je imala."
"Ne čini mi se kao da je ta vaša cura bila beskućnica",
rekla sam.
"Nemoguće. Netko je platio za ta usta."
"Moja je djevojka bila beskućnica kad je ubijena u New
Yorku", rekla sam.
"Isuse, kako žalosno. Pretpostavljam da se, tko god daje
bila, nije mogla brinuti za sebe."
"Kako se vi zovete?" upitala sam.
"Ja sam Jay Bennett."
"Doktore Bennett? Sjećate li se bilo čega drugog što je
rečeno na tim predavanjima s njenim slajdovima?"
Uslijedila je duga tišina. "Zapravo, da. Ali vrlo nejasno."
Ponovno je oklijevao. "Oh, znam", rekao je. "Ova naša
djevojka bila je u rodu s nekim važnim. Zapravo, mislim
da je s tim nekim i živjela prije no što je nestala."
Dala sam mu dodatne podatke kako bi me mogao
ponovno nazvati. Spustila sam slušalicu i susrela
Wesleyev pogled.
"Mislim daje Jane Gaultova sestra", rekla sam.
"Što?" Bio je iskreno šokiran.
"Mislim da je Temple Gault ubio vlastitu sestru",
ponovila sam. "Molim te, reci mi da to nisi već znao."
Uzrujao se.
"Moram potvrditi njen identitet", rekla sam, a u sebi u
tom nutku nisam imala više nikakvih emocija.
"Zar neće dostajati zubni karton?"
"Ako ga nađemo. Ako još uvijek čuvaju njene snimke. I
ako se vojska ne bude miješala."
"Vojska ne zna za nju." Zastao je, a na trenutak su mu u
očima zasjale suze. Skrenuo je pogled. "Upravo nam je
rekao stoje učinio kad nam je danas poslao poruku od
CAIN-a."
"Da", rekla sam. "Rekao je da je CAIN ubio svoga brata.
Opis Gaulta i nje u New Yorku zvučao je više kao opis
dvaju muškaraca, nego kao opis muškarca i žene."
Zastala sam. "Jesu li imali još braće ili sestara?"
"Ne, samo ta sestra. Znamo daje živjela na zapadnoj
obali, samo je nikada nismo uspjeli locirati jer izgleda
da nema vozačku. Ured za motorna vozila nema u
kompjuteru nikakvu valjanu dozvolu. Da ti pravo kažem,
nikada nismo bili sigurni da je živa."
Rekla sam mu: "I nije." Lecnuo se i svrnuo pogled.
"Nije nigdje živjela - barem ne ovih posljednjih godina",
rekla sam razmišljajući o njenoj bijednoj imovini i
pothranjenu tijelu. "Nekoje vrijeme bila na ulici.
Zapravo, rekla bih da se prilično dobro snalazila sve dok
njen brat nije došao u grad."
Glas mu je zastao u grlu i izgledao je posve rastrojeno
kad je rekao: "Kako bilo tko može učiniti takvo što?"
Zagrlila sam ga. Nije mi bilo važno hoće li netko ući u
ured. Zagrlila sam ga kao prijatelj.
"Bentone", rekla sam. "Pođi kući."
262
POGLAVLJE 17
PROVELA SAM VIKEND I NOVU GODINU U OUANTICU, A IAKO je na
Prodigyju bilo dosta pošte, ništa nije obećavalo potvrdu
Janei-na identiteta.
Njen je zubar prošle godine otišao u mirovinu, a njene
rendgenske snimke usne šupljine bile su reciklirane
radi srebra. Te snimke koje više nisu postojale bile su,
naravno, najveće razočaranje jer su nam one mogle
pokazati stare prijelome, konfiguraciju sinusa i nep-
ravilnosti kostiju, što bi značilo sigurnu identifikaciju. Što
se tiče njena zubnog kartona, kad sam se dotakla te
teme, njen je zubar, koji je sada bio u mirovini i živio u
Los Angelesu, počeo izbjegavati odgovor.
"Imate ga, zar ne?" upitala sam ga bez okolišanja u
utorak poslije podne.
"Imam milijun kutija u garaži."
"Sumnjam da ih je baš milijun."
"Imam ih mnogo."
"Molim vas. Pričamo o ženi koju ne možemo
identificirati. Sva ljudska bića imaju pravo biti pokopana
sa svojim imenom."
"Pogledat ću, važi?"
Nekoliko minuta kasnije, pričala sam s Marinom preko
telefona-"Morat ćemo pokušati preko DNA ili vizualnom
identifikacijom.
"Aha", otegnuo je. "Samo mi reci šta ćeš točno napravit'?
?°ff' zat' Gaultu fotku i pitat' gaje 1' žena kojoj je to
napravio izgleda njegova sestra?"
"Mislim da ju je njen zubar iskorištavao. To se već
događalo.
"O čemu ti to pričaš?"
__________SA SIROTINJSKOGA GROBLJA________263
"Ponekad, čovjek te iskoristi. Prikaže popravak kojeg
zapravo nije izveo kako bi ga mogao naplatiti od
socijalnog ili od osiguravajućeg društva."
"Al' njoj je napravljeno toga koš i još."
"Mogao je prikazati koš i još toga više. Vjeruj mi. Na
primjer, dvostruko više zlatnih ispuna. To bi značilo
tisuće dolara. Kaže da ih je napravio, a zapravo nije. Ona
je mentalno hendikepirana i živi s postarijim stricem. Što
oni znaju?"
"Mrzim šupkove."
"Da se domognem tog kartona, prijavila bih ga. Ali neće
ga on dati. Zapravo, karton vjerojatno više ne postoji."
"U osam ujutro moraš se javit' u porotu", rekao je
Marino. "Rose je nazvala da mi javi."
"To onda znači da krećem odavde vrlo rano ujutro."
"Odi ravno kući pa ću te ja pobrat'."
"Ići ću ravno u sudnicu."
"Ne, nećeš. Sad nećeš vozit' u centar grada sama."
"Znamo da Gault nije u Richmondu", rekla sam. "Vratio
se nazad u svoje uobičajeno skrovište, u stan ili sobu
gdje ima kompjuter."
"Sef Tucker još uvijek drži da ti se treba pružiti
maksimalno osiguranje."
"Ne može on meni ništa držati. Čak ni kišobran."
"O, nego šta da može. Sve šta treba napravit' je dodijelit'
ti neke policajce. U' možeš prihvatit' situaciju, il' im
možeš probat' pobjeć'. A ako ti bude htio držat' kišobran,
i to će sredit'."
Sljedećeg jutra nazvala sam ured sudskog patologa u
New Yorku ' ostavila poruku za doktora Horowitza u
kojoj predlažem da se učini analiza DNA na Janeinoj krvi.
Zatim je Marino došao po mene dok su susjedi gledali
kroz prozore i otvarali svoja lijepa ulazna vrata kako bi
pokupili novine. Ispred kuće bila su parkirana tri
policijska automobila, a Marinov neobilježeni Ford
stajao je na kolnom prilazu °d opeke. Stanovnici naselja
Windsor Farms probudili su se, otišli na Posao i
promatrali kako me policija prati pri izlasku iz kuće.
Savršeno uređeni travnjaci bili su bijeli od mraza, a nebo
gotovo plavo.
264
Kad sam stigla u zgradu suda John Marshall, ništa nije
bilo drugačije od mojih mnogobrojnih ranijih dolazaka.
Ali službenik suda koji je kontrolirao skener nije
razumio zašto sam došla.
"Dobro jutro, doktorice Scarpetta", rekao je uz širok
osmijeh "Što kažete na ovaj snijeg? Ja se osjećam kao da
živim usred božične čestitke, vi? A i vama, kapetane,
želim dobar dan, gospodine", rekao je Marinu.
Detektor metala se oglasio kad sam prošla kroz njega.
Pojavila se jedna službenica koja me pretražila dok mi je
službenik suda koji je uživao u snijegu pretražio torbu.
Marino i ja spustili smo se u prostoriju s narančastim
sagom i redovima slabo popunjenih narančastih stolica.
Sjeli smo u zadnji red odakle smo slušali kako ljudi što
su zadrijemali dišu, kako šušti papir, kako ljudi kašlju i
ispuhuju nosove. Neki čovjek odjeven u kožnu jaknu
ispod koje mu je na leđima virila košulja pregledavao je
časopise, a jedan drugi, u kašmirskom odijelu, čitao je
knjigu. U susjednoj prostoriji zaorio se zvuk usisava-ča.
Udario je o vrata narančaste sobe i utihnuo.
U ovoj bezličnoj sobi okruživala su me tri uniformirana
policajca, uključujući Marina. Zatim je u osam i pedeset
ujutro sa zakašnjenjem ušla službenica zadužena za
porotu i uputila se prema uzdignutom podiju kako bi nas
uputila.
"Imam dvije promjene", rekla je gledajući ravno u mene.
"Šerif na videovrpci koju ćete vidjeti više nije šerif."
Marino mi prošapće u uho: "To je zato šta više nije živ."
"I drugo," nastavila je službenica, "na vrpci će vam reći
daje nagrada za služenje u poroti trideset dolara, ali još
uvijek je dvadeset dolara."
"K vragu", oglasio mi se Marino ponovno u uho. "Trebaš
pozajmicu?"
Odgledali smo video gdje sam naučila mnogo o mojoj
važnoj gra" danskoj dužnosti i svim privilegijama koje uz
to idu. Promatrala sam šerifa Browna na vrpci kako mi
još jednom zahvaljuje na obavljanju ovako važne
dužnosti. Rekao mi je kako sam pozvana da bih odluci-la
o sudbini druge osobe, da bi mi zatim pokazao
kompjuter koji je upotrijebljen da bi me se izabralo.
"Imena se prozivaju, a zatim se izvlače iz porotničke
glasačke kutije", recitirao je uz smiješak. "Naš sustav
pravde ovisi o pažljivu proučavanju dokaznog
materijala. Naš sustav ovisi o nama."
Dao mi je telefonski broj koji mogu nazvati i podsjetio
nas sve da Icava košta dvadeset pet centi i da se treba
ponijeti sa sobom sitan novac.
Nakon filma službenica suda, zgodna crnkinja, uputila se
prema meni.
"Vi ste iz policije?" prošaptala je.
"Ne", rekla sam, objasnivši joj tko sam dok je ona
promatrala Marina i druga dva policajca.
"Sada vas moramo ispričati", prošaputala je. "Vi ne biste
smjeli biti ovdje. Trebali ste nazvati i reći nam. Ne znam
zašto ste uopće
došli."
Ostali slučajni izabranici za porotu buljili su u mene.
Buljili su otkad smo ušli, a sada sam jasnije vidjela i
razlog za to. Nisu znali kako funkcionira pravni sustav, a
ja sam bila okružena policijom. A sada nam je prišla i
službenica za porotu. Dakle, ja sam optužena. Vjerojatno
nisu znali da optuženici ne čitaju časopise u istoj
prostoriji s potencijalnim porotnicima.
Bilo je vrijeme ručka, a ja sam već bila napustila zgradu
suda pitajući se hoće li mi ikada dozvoliti služiti u poroti,
makar jednom u životu. Marino me ostavio ispred
ulaznih vrata pa sam se popela u svoj ured. Ponovno sam
nazvala New York i javio mi se doktor Ho-
rowitz.
"Jučer je pokopana", rekao je za Jane.
Osjetila sam veliku tugu. "Mislila sam da obično čekate
malo
duže."
"Deset dana. Prošlo je otprilike toliko, Kay. Znate kakav
prob- imamo s prostorom za pohranjivanje."
"Možemo je identificirati preko DNA", rekla sam. "Zašto
ne pomoću zubnog kartona?" Objasnila sam mu
problem.
"Prava šteta." Doktor Horovvitz je zastao, da bi zatim
progovorio s velikim oklijevanjem. "Sa žaljenjem vam
moram reći da smo ovdje
imali užasnu zbrku." Ponovno je zastao. "Iskreno da vam
kažem lio bih daje nismo pokopali. Ali jesmo."
' V°~
"Što se dogodilo?"
"Izgleda da nitko ne zna točno. Sačuvali smo uzorak krvi
na f i ter-papiru baš zbog DNA, kao što to obično radimo.
I naravno d smo zadržali staklenku s dijelovima svih
važnijih organa i tako dali i tako dalje. Ali sad se čini da
je uzorak krvi izgubljen, a staklenka"' zabunom bačena."
"Nemoguće", rekla sam. Doktor Horowitz je šutio.
"Što je s tkivom sačuvanim u blokovima parafina radi
histoloških nalaza?" upitala sam zatim, budući da se DNA
može ustanoviti i iz čvrstog tkiva, ako sve drugo
propadne.
"Ne uzimamo tkivo za mikroskopiju kad je uzrok smrti
očit", rekao je.
Nisam znala što bih mu rekla. Ili je doktor Horovvitz bio
na čelu zastrašujuće nesposobnog osoblja, ili ove
pogreške nisu bile pogreške. Oduvijek sam vjerovala
daje glavni sudski patolog u New Yorku besprijekorno
savjestan čovjek. Možda sam bila u krivu. Znala sam
kako stvari funkcioniraju u New Yorku. Političari se ne
mogu držati podalje od mrtvačnice.
"Treba je ponovno iskopati", rekla sam mu. "Ne vidim
drugog načina. Je li balzamirana?"
"Rijetko balzamiramo tijela određena za otok Hart",
rekao je misleći na otok u East Riveru gdje je smješteno
sirotinjsko groblje. "Treba pronaći njen identifikacijski
broj, pa ćemo je iskopati i dopremiti nazad trajektom. To
je moguće. To je zapravo sve što možemo učiniti. Možda
će potrajati nekoliko dana."
"Doktore Horowitz", rekla sam oprezno. "Što se točno
ovdje događa?"
Glas mu je bio stabilan, ali razočaran kad je rekao:
"Nemam blagog pojma."
.
Neko sam vrijeme sjedila za svojim radnim stolom
pokušavaju smisliti što dalje. Što sam više razmišljala, to
su stvari imale sve ma^ nje smisla. Zašto vojska ne bi
željela da se Jane identificira? A*°L bila nećakinja
bojnika Gaulta i ako vojska zna da je mrtva, čovjek
pomislio da bi je htjeli identificirati i pokopati u dostojan
grob.
"Doktorice Scarpetta." Rose je stajala na vratima koja su
povezivala moj ured s njenim. "Zove Brent iz Amexa."
Spojila gaje.
"Imam još jedan trošak", rekao je Brent.
"Slušam." Obuzela me napetost.
"Jučer. Neko mjesto koje se zove Fino, u New Yorku.
Provjerio sam. Nalazi se na Istočnoj trideset i šestoj ulici.
Iznos je stotinu i četiri dolara i trinaest centi."
U Finu su služili fantastičnu talijansku hranu. Moji preci
potječu iz sjeverne Italije, a Gault se bio predstavio kao
sjeverni Talijan po imenu Benelli. Nazvala sam Wesleya,
ali nije ga bilo u uredu. Zatim sam pokušala dobiti Lucy,
ali ni nje nije bilo ni u JETI-ju, ni u sobi. Marino je bio
jedina osoba kojoj sam mogla reći da je Gault ponovno u
New Yorku.
"Samo igra još koju od svojih igrica", rekao je Marino s
gađenjem. "Zna da pratiš njegove troškove, doktorice.
Ne radi ništa za stane želi da znaš."
"To mi je jasno."
"Nećemo ga ulovit' preko American Expressa. Trebala bi
otkazat'karticu."
No, to nisam mogla učiniti. Moja je kartica bila poput
modema za koji je Lucy znala da je ispod poda. I jedno i
drugo bile su tanke niti koje su vodile do Gaulta. A on je
igrao svoje igrice, to je točno, ali jednog bi se dana
mogao preračunati. Mogao bi uzeti previše kokaina i
postati neoprezan, mogao bi pogriješiti.
"Doktorice," rekao je Marino, "previše si se uvalila u sve
to. Moraš se malo ohladit'."
Gault možda želi da ga pronađem, pomislila sam. Svaki
put kad W se poslužio mojom karticom, zapravo bi mi
poslao poruku. Govorio mi je više o sebi. Znala sam što
voli jesti i da ne pije crno vino. Znala sam koje cigarete
puši, kakvu odjeću nosi i razmišljala sam o njegovim
čizmama.
''Slušaš me?" upitao me Marino. Pretpostavka je uvijek
bila da čizme pripadaju Gaultu. "Čizme su pripadale
njegovoj sestri", razmišljala sam na glas. "O čemu ti
pričaš?" rekao je Marino nestrpljivo.
268
"Zacijelo ih je dobila od strica još davnih dana, a onda
ini ih ■ Gault oduzeo."
Jn e
J
"Kad? Nije to valjda napravio na Cherrv Hillu, u snijegu."
"Ne znam kada. Možda malo prije nego što je umrla.
Možda Prirodoslovnom muzeju. Imali su praktički isti
broj noge. Mogli s zamijeniti čizme. Moglo bi biti bilo
što. Ali sumnjam da ih se Jane dobrovoljno odrekla. Prije
svega, takve terenske čizme su jako dobre za snijeg.
Bolje bi joj bilo s njima nego s onima koje smo pronašli u
Bennvjevu skitničkom taboru."
Marino je šutio još jedan trenutak. Zatim je rekao: "Zašto
bi joj uzeo čizme?"
"To je lako", rekla sam. "Zato što ih je želio."
Tog poslijepodneva odvezla sam se na richmondski
aerodrom s dupkom punom aktovkom i torbom s
osnovnim stvarima kako bih mogla ostati preko noći.
Nisam nazvala svoju putničku agenciju, jer nisam željela
da itko zna kamo idem. Na šalteru USAira kupila sam
kartu za Hilton Head u Južnoj Karolini.
"Čujem da je tamo baš lijepo", rekla je susretljiva
službenica. "Mnogo ljudi dolje igra tenis i golf." Prijavila
je moju jedinu malu torbu.
"Morate je označiti." Spustila sam glas. "Unutra je
vatreno oružje."
Klimnula je glavom i pružila mi žarkonarančastu
naljepnicu koja je označavala da nosim nenapunjeno
oružje.
"Možete je staviti unutra", rekla mije žena. "Može li vam
se torba zaključati?"
Zaključala sam patent-zatvarač i promatrala kako stavlja
torbu na pokretnu vrpcu. Pružila mi je kartu, pa sam se
zaputila na kat, prema svom izlazu prepunom ljudi koji
nisu izgledali baš presretno što se nakon praznika
moraju vratiti kući ili nazad na posao.
Let do Charlotte činio mi se dužim od jednog sata jer
nisam mogla koristiti svoj mobitel, a dojavljivač mi se
oglasio dva puta. Prolis-tala sam Wall Street Journal i
Washington Post dok su mi misli jurile posve drugim,
varljivim putovima. Razmišljala sam o onome što cu reći
roditeljima Templea Gaulta i ove ubijene žene koju smo
zva! Jane.
Nisam mogla biti sigurna da će me Gaultovi uopće
primiti, jer ih pišam ranije nazvala. Njihova telefonskog
broja i adrese nije bilo u imeniku. No, vjerovala sam da
ne može biti baš teško pronaći kuću Icoju su kupili u
blizini Beauforta. Plantaža "Live Oaks" bila je jedna od
najstarijih u Južnoj Karolini, a mještani će znati za ovaj
bračni par čiji je dom u Albanvju odnijela poplava.
Na aerodromu u Charlotti imala sam dovoljno vremena
za uzvratiti telefonske pozive. Oba su bila od Rose, koja
je željela da joj potvrdim dane kada sam slobodna za
suđenja, jer je upravo stiglo nekoliko sudskih poziva.
"I Lucy vas je pokušala dobiti", rekla je.
"Pa, ona ima broj mog dojavljivača." Bila sam zbunjena.
"Pitala sam je da li ga ima", rekla je moja tajnica. "Rekla
je da će vas nazvati drugi put."
"Je li rekla odakle zove?"
"Ne. Pretpostavljam da je zvala iz Quantica."
Nisam imala vremena za daljnja ispitivanja, jer je
terminal D bio dosta daleko, a avion za Hilton Head
polijetao je za petnaest minuta. Trčala sam čitavim putem
i uhvatila još dovoljno vremena za lagani perec bez soli.
Zgrabila sam nekoliko paketića senfa i ponijela u avion
jedini obrok kojeg sam pojela toga dana. Poslovni
čovjek koji je sjedio pored mene zurio je u tu moju užinu
kao da mu ona govori da sam neodgojena domaćica koja
ne zna ništa o putovanjima avionom.
Kad smo poletjeli bacila sam se na senf i naručila viski s
ledom.
"Možete li mi možda razmijeniti dvadeset dolara?"
upitala sam čovjeka do sebe, jer sam bila načula
stjuardesu kako se žali da nema sitnoga.
Izvadio je novčanik, a ja sam otvorila New York Times.
Dao mi je jednu novčanicu od deset dolara i dvije od
pet, pa sam mu platila piće. "Quidpro quo", rekla sam.
"Jako lijepo od vas", rekao je otegnutim južnjačkim
naglaskom. "Pretpostavljam da ste iz New Yorka."
"Da", slagala sam.
"Idete možda u Hilton Head na simpozij za vlasnike
samoposluga Karoline? Održava se u Hvattu."
270
"Ne. Idem na simpozij pogrebnih društava", ponovno
sam slap la. "On je u Holiday Innu."
ga
~
"Oh." Zašutio je.
Aerodrom u Hilton Headu bio je pun parkiranih
privatnih aviona i mlažnjaka koji su pripadali onima jako
bogatima koji su stanovali na otoku. Terminal je bio
smješten u jednoj kolibici, a prtljaga je bila naslagana
na drvenom postolju ispred nje. Zrak je bio svjež a nebo
prekriveno tamnim oblacima, pa sam načula putnike
kako se žale dok su žurili prema autima i kombijima koji
su ih čekali.
"O, sranje", uzviknuo je čovjek koji je sjedio pored
mene. Teglio je sa sobom palice za golf, kad je odjeknuo
grom i munja zaparala nebo osvijetlivši ga kao da je
počeo rat.
Unajmila sam srebrni Lincoln i provela neko vrijeme na
parkiralištu sklonjena u unutrašnjost automobila. Kiša je
bubnjala po krovu, tako da nisam vidjela kroz vjetrobran
dok sam proučavala kartu koju sam dobila od Hertza.
Kuća Anne Zenner nalazila se u Palmetto Dunesu,
nedaleko od Hvatta, kamo se bio zaputio čovjek iz
aviona. Uzaludno sam se osvrtala po parkiralištu
pokušavajući otkriti je li njegov auto još uvijek tu, ali
koliko sam vidjela, on i njegove palice za golf već su bili
otišli.
Kiša je popustila, pa sam slijedila putokaze za izlaz s
aerodroma prema autocesti William Hilton kojom sam
došla do ceste Queens Folly. Nakon toga neko sam
vrijeme jednostavno lutala dok nisam pronašla kuću.
Očekivala sam nešto manje. Annino skrovište nije bio
bungalov. Bila je to krasna rustikalna palača od
izblijedjela drve-ta i stakla. Stražnje dvorište, gdje sam
parkirala, bilo je gusto zasađeno patuljastim palmama i
crnim hrastom obavijenim španjolskom mahovinom.
Vjeverica je sjurila niz stablo dok sam se penjala stuba-
ma što su vodile na trijem. Približila mi se i stala na
stražnje noge, brzo pomičući obraščiće, kao da mi ima
mnogo toga reći.
"Kladim se da te hrani, zar ne?" rekla sam joj vadeći
ključ.
Stajala je podignutih prednjih šapica, kao da se protiv
nečega buni.
"E, ja nemam ništa osim sjećanja na perec", rekla sam.
"Stvarno mi je jako žao." Zastala sam, a vjeverica je
doskakutala još malo bliže. "A ako si bijesna, morat ću te
ubiti."
Ušla sam, razočarana što nema protuprovalnog alarma.
"Šteta", rekla sam, ali se nisam imala namjeru zbog toga
odseliti-
________SA SIROTINJSKOGA GROBLJA________271
Zaključala sam vrata i okrenula sigurnosnu bravu. Nitko
nije znao da sam tu. Trebalo bi sve biti u redu. Ana već
godinama odlazi na Hilton Head i do sada još nije uočila
potrebu za sigurnosnim sustavom. Gault je bio u New
Yorku i nisam vidjela kako me mogao slijediti. Ušla sam
u dnevnu sobu prepunu rustikalne drvenarije i s
prozorima koji su se protezali od poda do neba. Pod od
tvrdog drve-ta bio je prekriven živahnim indijanskim
sagom, a namještaj je bio izrađen od izbijeljenog
mahagonija i tapeciran u praktične tkanine ljupkih,
veselih boja.
Lutala sam od sobe do sobe, postajući sve gladnija kako
je ocean poprimao boju topljena olova, a oblaci odlučno
navirali sa sjevera. Iz kuće je, iznad pješčanih dina,
vodio puteljak izrađen od letvica, pa sam odnijela šalicu
kave do njegova kraja. Promatrala sam ljude kako šeću i
voze bicikle, tu i tamo ponekog džogera. Pijesak je bio
tvrd i siv, a eskadrila smeđih pelikana letjela je u
formaciji kojom kao da su se spremali iz zraka napasti
zemlju neprijateljski raspoloženih riba ili možda, same
oblake.
Iz mora je iskočila pliskavica kad su neki muškarci
uputili lopticu za golf u vodu, a onda je jednom dječaku
iz ruku odletjela stiropor-ska daska za surfanje. Letjela je
postrance duž plaže, a on je mahnito trčao za njom.
Promatrala sam potjeru nekih četiri stotine metara, sve
dok se njegov plijen nije kroz gustu travu divlje zobi
popeo uz moju dinu i preskočio ogradu. Sjurila sam se
niza stube i zgrabila dasku prije no što je vjetar ponovno
otme, a dječak se spotaknuo i stao promatrajući me kako
ga gledam.
Nije mu moglo biti više od osam, devet godina, a bio je
odjeven u traperice i trenirku. Dolje niže niz plažu
njegova se majka trudila dostići ga.
"Hoćete li mi dati moju dasku, molim vas?" rekao je
zureći u pijesak.
"Da ti pomognem odnijeti je tvojoj majci?" upitala sam
ljubazno. Po ovom vjetru bit će ti teško samome nositi."
"Ne, hvala", promrmljao je sramežljivo ispruživši ruke.
Osjetila sam se odbačenom dok sam stajala na Anninu
drvenom Puteljku i promatrala ga kako se bori s
vjetrom. Napokon je uspio Poviti dasku k sebi poput
daske za glačanje, te je teškim korakom Nastavio hodati
po vlažnom pijesku. Promatrala sam ga s majkom Sve
dok nisu postali tek točkice na obzoru koje naposljetku
nisam vi-
272____________Patricia D. Corniuell
še vidjela. Pokušala sam zamisliti kamo su otišli. U hotel
ili ]jU9 Gdje su mali dječaci i njihove majke odsjedali na
ovom otoku ' ovakvih olujnih noći?
a
Dok sam odrastala nisam imala prilike otići ni na jedan

jedini ori mor, jer nismo imali novaca, a sada nisam
imala djece. Sjetila sam Wesleya i poželjela ga nazvati
dok sam slušala glasan šum valova ko ji su jurili prema
obali. Kroz veo oblaka nazirale su se zvijezde, a gla sovi
su odzvanjali na vjetru, premda nisam mogla razaznati
nijednu jedinu riječ. Kao da sam slušala vrištanje žaba ili
plač ptica. Odnijela sam praznu šalicu u kuću, za divno
čudo, ne osjećajući strah.
Palo mi je na pamet da u kući nema ničega za jelo, a sve
što sam danas pojela bio je jedan perec.
"Hvala ti, Anna", rekla sam kad sam pronašla zalihu
zdrave gotove hrane.
Podgrijala sam puretinu i miješano povrće, upalila
plinski kamin i zaspala na bijelom kauču s Browningom
pri ruci. Bila sam preu-morna za snove. Ustala sam sa
suncem, a misija zbog koje sam došla nije mi se činila
stvarnom sve dok nisam krajičkom oka uhvatila svoju
aktovku i prisjetila se što je sve u njoj. Bilo je prerano da
krenem, pa sam odjenula džemper i traperice i krenula
u šetnju.
Pijesak prema Sea Pinesu bio je tvrd i ravan, a sunce je
imalo bi-jelozlatan odsjaj na moru. Glasno šuštanje
valova bilo je protkano pjesmom ptica. Šljuke su lutale
tražeći rakove samotnjake i crve, galebovi su lebdjeli na
vjetru, a vrane su se zadržavale na granama poput
drumskih razbojnika u crnim kukuljicama.
Bilo je vrijeme kada stariji ljudi izlaze van, dok je sunce
još slabo, a ja sam se hodajući usredotočila na morski
vjetar koji me propuhivao. Osjećala sam da mogu disati.
Toplo sam odgovarala na osmijehe neznanaca koje sam
susretala kako šeću s rukom u ruci, pa oin čak i mahnula
ako su to oni učinili. Ljubavnici su hodali zagrljeni, a
usamljenici ispijali kavu na drvenim puteljcima i
promatrali more.
Kad sam se vratila u Anninu kuću napravila sam si tost od
peciva koje sam pronašla u zamrzivaču, a nakon toga
mnogo vremena pr° vela sam pod tušem. Zatim sam
obukla isti crni kaputić koji sa imala jučer i široke hlače.
Spremila sam se i zaključala kuću kao se više neću
vratiti. Nisam imala osjećaj da me netko promatra s dok
se vjeverica nije ponovno pojavila.
"O, ne", rekla sam otključavajući vrata automobila. "Ne
valjda opet ti."
Stajala je na stražnjim nogama kao da mi drži
predavanje.
"Slušaj, Anna je rekla da mogu doći ovamo. Ja sam joj
jako dobra prijateljica."
Brkovi su joj se trznuli dok je tako stajala pokazujući mi
svoj mali bijeli trbuščić.
"Ako mi pričaš svoje probleme, možeš si uštedjeti dah."
Bacila sam torbu na stražnje sjedište. "Anna je
psihijatrica, ne ja."
Otvorila sam vozačeva vrata. Vjeverica doskakuta
nekoliko koraka bliže. Nisam to više mogla podnijeti pa
sam posegnula u aktovku gdje sam pronašla paketić
kikirikija iz aviona. Stajala je na stražnjim nogama revno
žvačući dok sam se ja pod sjenom drveća izvlačila s
kolnog prilaza. Promatrala me kako odlazim.
Krenula sam cestom 278 West i vozila se neko vrijeme
krajolikom bogatim rogozom, visokim šašem i spartina
travom35. Ribnjaci kao da su bili popločeni lopočima, a
svako toliko vidjela sam ponekog sokola kako kruži
nebom. Što sam se više udaljavala od otoka, činilo se da
su ljudi postajali sve siromašniji, osim zemljom. Uske
ceste vodile su do majušnih, u bijelo obojenih crkava i
pokretnih kućica još uvijek ukrašenih božičnim
svjetalcima. Približivši se Beau-fortu naišla sam na
automehaničarsku radionicu, nekoliko malih hotela na
golim parcelama, te na brijačnicu s koje se vijorila
južnjačka zastava. Dva puta sam morala stati i pogledati
u kartu.
Na otoku Sveta Helena zaobišla sam traktor koji je
prašeći milio cestom i počela se ogledavati za mjestom
na kojem bih mogla stati i zamoliti nekoga da mi pokaže
put. Pronašla sam napuštene zgrade izgrađene od
blokova troske koje su nekada bile trgovine. Vidjela
sam postrojenja za pakiranje rajčica, farme i pogrebna
društva koji su se nizali duž ulica obrubljenih gustim
hrastovima i vrtovima što su ih čuvala strašila. Nisam se
zaustavila sve dok nisam bila na otoku Tripp gdje sam
pronašla mjesto za ručak.
35
Spartina Foliosa, obitelj Poaceae -visoka trava čvrstog
lišća koja raste u nižim područjima slanih močvara.
274
Restoran se zvao Gullah House, a žena koja mi je
pokazala stol bila je ogromna i vrlo crna. Izgledala je
veselo u svojoj lepršavoj haljini živahnih boja, a kad se
preko šanka obratila konobaru jezik kojim su govorili
bio je muzikalan i prepun neobičnih riječi. Narječje
gullah36 navodno je mješavina jezika s Karipskih otočja i
elizabetan-skog engleskog. Bio je to govorni jezik
robova.
Sjedeći za drvenim stolom čekala sam ledeni čaj i brinula
se što mi nitko tko radi ovdje neće moći reći gdje žive
Gaultovi.
"Što ti još mogu donijeti, dušo?" Moja se konobarica
vratila sa staklenkom čaja punog leda i limuna.
Pokazala sam prstom prema Biddy een de Fieljor to
nisam znala izgovoriti. Prijevod je obećavao pržena
pileća prsa na listovima zelene salate.
"Želiš možda čips od slatkog krumpira i malo prženih
rakova za početak?" Dok je govorila pogled joj je lutao
restoranom.
"Ne, hvala."
Odlučna da njena mušterija pojede više od dijetnog
ručka, pokazala mi je beneluškog škampa na poleđini
jelovnika. "Danas imamo i svježe pržene škampe. Tako
su dobri da ćeš si od njih jezikom probiti nepce sve do
mozga."
Pogledala sam je. "U tom slučaju, bolje će biti da probam
malo, kao prilog."
"Znači i jedno i drugo." "Molim vas."
Posluga se držala svog laganog tempa, pa je bilo gotovo
jedan sat kad sam platila račun. Gospođa u živopisnoj
haljini, za koju sam pretpostavila da je vlasnica, stajala
je na parkiralištu i razgovarala s nekom drugom
crnkinjom koja je vozila kombi. Na boku mu je pisalo
Gullah Tours.
"Oprostite", rekla sam vlasnici.
Oči su joj bile poput vulkanskog stakla, sumnjičave ali
ne i neprijateljski raspoložene. "Hoćeš na obilazak
otoka?" upitala me.
36
Afroamerički narod otočkih i nekih kopnenih područja
Sjeverne Karolino, Georgije i 9 verne Floride. Zbog
svoje izoliranosti sačuvali su jedinstvenu kulturu i
narječje koje je više a ko' od standardnog crnačkog
engleskog.
"Ne. Zapravo mi treba pokazati put", rekla sam. "Jeste li
čuli za plantažu 'Live Oaks'?"
"Nje nema u obilasku. Ne više."
"Znači, ne mogu doći do nje?" upitala sam.
Vlasnica je okrenula lice i postrance me pogledala. "Sad
su se tamo doselili neki novi ljudi. Ne vole obilaske,
čuješ što mislim?"
"Čujem vas", rekla sam. "Ali ja moram stići onamo. Ne
želim obilazak. Samo da mi pokažete put."
Palo mi je na pamet da narječje kojim sam govorila nije
baš ono koje je vlasnica - koja je bez sumnje
posjedovala i Gullah Tours -željela čuti.
"Što kažete na ovo -ja vam platim obilazak," rekla sam,
"a vi kažete svojoj vozačici da me odveze do 'Live
Oaksa'?"
To je izgledalo kao dobar plan. Pružila sam joj dvadeset
dolara i krenula na put. Udaljenost nije bila velika, pa je
kombi uskoro usporio, a ruka u kričavo živopisnom
rukavu ispružila se kroz prozor kako bi mi pokazala
nizove orahovih stabala iza uredne bijele ograde. Vrata
na kraju dugačkog, neasfaltiranog prilaza bila su
otvorena, a nekih osam stotina metara dalje ugledala
sam komadić bijelog krova izrađenog od drveta i starog
bakra. Nije bilo nikakve naznake vlasnikova imena, kao
ni toga da se radi o plantaži "Live Oaks".
Skrenula sam desno na prilaz i pogledom prešla preko
prostora među starim orahovim stablima koja su već bila
pobrana. Prošla sam pored ribnjaka prekrivenog
vodenom lećom, čijom je obalom hodala plava čaplja.
Nisam vidjela nikoga, ali kad sam se približila
prekrasnoj kući od prije građanskog rata, ispred nje sam
zatekla automobil i kamionet. U pozadini, pored silosa
izgrađena od vapnene žbuke stajao je stari štagalj s
limenim krovom. Dan se zamračio, tako da sam imala
osjećaj kako mi je jakna pretanka dok sam se uspinjala
stubama na trijem i pritisnula zvonce.
Po izrazu muškarčeva lica, istog sam trena znala da
ulazna vrata na kraju kolnog prilaza nisu trebala ostati
otvorena.
"Ovo je privatno vlasništvo", rekao mi je odrješito.
Ako je Temple Gault bio njegov sin, to se nije vidjelo na
prvi pogled. Ovaj je čovjek bio žilav, s prosijedom
kosom, a lice mu je bilo dugačko i vidjelo se da je
izloženo suncu i vjetru. Nosio je platnene
276
Patricia D. Cornmell
tenisice, sivožute široke hlače i jednobojnu sivu
pamučnu majicu s kapuljačom.
"Tražim Pevtona Gaulta", rekla sam čvrsto ga gledajući u
oči i stisnuvši jače svoju aktovku.
"Vrata su trebala biti zatvorena. Zar niste vidjeli znakove
Zabranjen prolazi Zabijeni su na svakom dru'gom kolcu
ograde. Zašto vam treba Pevton Gault?"
"Samo Pevtonu Gaultu mogu reći zašto ga trebam", rekla
sam. Pažljivo me promatrao, neodlučna pogleda. "Vi
niste nekakva novinarka, zar ne?"
"Ne, gospodine, nikako. Ja sam glavni sudski patolog
Virginije." Pružila sam mu svoju posjetnicu.
Naslonio se na dovratak kao da je osjetio slabost. "Bože,
smiluj se", promrmljao je. "Zašto nas vi, ljudi,
jednostavno ne ostavite na miru?"
Nisam mogla ni zamisliti kolika je bila njegova osobna
kazna za ono što je stvorio, jer je nešto u njegovu
očinskom srcu još uvijek voljelo svoga sina.
"Gospodine Gault", rekla sam. "Molim vas, dozvolite mi
da po-razgovaram s vama."
Zabio je palac i kažiprst u kutove očiju kako ne bi
zaplakao. Bore na njegovu tamnom čelu produbile su se,
a iznenadna zraka sunca koja se probila kroz oblake
obasjala je njegovu trodnevnu bradu tako daje
poprimila boju pijeska.
"Nisam ovdje iz znatiželje", rekla sam. "Nisam ovdje
kako bih provela neko istraživanje. Molim vas."
"Nikada nije bio kako treba, od prvoga dana", rekao je
Pevton Gault brišući suze.
"Znam da vam je ovo užasno. To je strahota kakva se ne
može ni zamisliti. Ali ja je razumijem."
"To nitko ne može razumjeti", rekao je.
"Molim vas, dozvolite mi pokušati."
"Ništa dobra od toga."
"Od toga se može izroditi samo dobro", rekla sam.
"Ovdje sam kako bih učinila pravednu stvar."
Nesigurno me pogledao. "Tko vas je poslao?"
"Nitko. Došla sam sama."
"Kako ste nas onda našli?"
"Pitala sam da mi pokažu put", rekla sam i objasnila mu
gdje.
"Čini se da vam nije baš toplo u toj jakni."
"Dovoljno mi je toplo."
"U redu", rekao je. "Otići ćemo na mol."
Njegov je gat prolazio močvarama koje su se protezale
dokle je sezalo oko, a otoci Barrier izdizali su se na
obzorju poput vodotor-njeva. Naslonili smo se na ogradu
i promatrali kako uka rakovice kopkaju po blatu. Svako
toliko pljucnula bi poneka kamenica.
"Za vrijeme Građanskog rata ovdje je bilo gotovo dvije
stotine i pedeset robova", govorio je Pevton Gault, kao
da smo se spremali na kakvo prijateljsko čavrljanje.
"Prije nego odete trebali biste se zaustaviti kod Kapelice
mira. Sada je to doduše samo ljuska od vap-nene žbuke,
sa zahrđalom ogradom od kovana željeza oko malenog
groblja."
Pustila sam ga govoriti.
"Naravno, grobovi se oduvijek pljačkaju, koliko god se
ljudi sjećaju. Mislim da je kapelica izgrađena oko tisuću
sedamsto i četrdesete."
Šutjela sam.
Uzdahnuo je zagledan prema oceanu.
"Imam neke fotografije koje bih vam voljela pokazati",
rekla sam tiho.
"Znate," u glasu su mu ponovno zatitrali osjećaji, "ta
poplava kao daje bila kazna za nešto što sam učinio.
Znate, ja sam rođen na toj plantaži u Albanvju." Svrnuo je
pogled prema meni. "Izdržala je gotovo dva stoljeća
ratovanja i nevremena. A onda je sijevnula ta oluja, pa je
rijeka Flint narasla više od šest metara.
Na barikadama smo imali državnu policiju, vojnu
policiju. Voda je narasla do prokletog stropa kuće koja
je nekada bila moj obiteljski dom, a stabla - da i ne
govorim. Ne da smo ovisili o orasima da nas nahrane. Ali
neko vrijeme moja žena i ja živjeli smo poput bes-
kućnika, u nekom skloništu s još tri stotine ljudi."
"Vaš sin nije uzrokovao tu poplavu", rekla sam nježno.
"Čak ni on ne može izazvati prirodnu katastrofu."
278
"No, vjerojatno je dobro da smo se preselili. Ljudi su
neprestan dolazili pokušavajući vidjeti gdje je odrastao.
To je loše utjecalo n Rachaeline živce."
"Rachael je vaša žena?"
Klimnuo je glavom.
"Što je s vašom kćerkom?"
"To je još jedna tužna priča. Javne smo morali poslati
na zapad kad je imala jedanaest godina."
"Tako se zove?" upitala sam, zaprepaštena.
"Zapravo se zove Rachael. Ali srednje ime joj je Javne, s
ipsilonom. Ne znam jeste li to znali, ali Temple i Javne su
blizanci."
"Nisam imala pojma", rekla sam.
"A on je uvijek bio ljubomoran na nju. Bilo je to strašno
gledati, jer ga je ona naprosto obožavala. Bili su dva
najslađa plavokosa stvorenja koje ste ikada mogli
poželjeti vidjeti, a činilo se kao daje od prvog dana, sve
što je Temple želio učiniti bilo zgaziti je poput kukca. Bio
je okrutan." Zastao je.
Pokraj nas je vrišteći proletio galeb, a postrojbe uka
rakovica napale su nakupinu rogoza.
Pevton Gault zagladio je kosu i naslonio se jednom
nogom na nižu pregradu ograde. Rekao je: "Mislim da
sam ono najgore spoznao kad je imao pet godina a Javne
dobila štene. Bio je to krasan psić, mješanac." Ponovno
je zastao. "Uglavnom," glas mu je zastao u grlu, "psić je
nestao, a te se noći Javne probudila i pronašla ga mrtvog
u svom krevetu. Temple gaje vjerojatno zadavio."
"Rekli ste daje Javne na kraju živjela na zapadnoj obali?"
upitala sam.
"Rachael i ja nismo znali što drugo učiniti. Znali smo daje
samo pitanje vremena kad će je ubiti - u čemu je kasnije
gotovo i uspio, to je moje uvjerenje. Vidite, ja sam imao
brata u Seattleu. Luthera."
"Bojnika", rekla sam.
I dalje je zurio ravno pred sebe. "Izgleda da vi tamo
znate dosta o nama. Temple se dobro pobrinuo za to. A
neću se ni snaći, već ću citati o tome u knjigama i gledati
u filmovima." Lagano je šakom udarao po ogradi.
"Javne se preselila k vašem bratu i njegovoj ženi?"
"A Templea smo zadržali u Albanyju. Vjerujte mi, da sam
mogao njega poslati nekamo i zadržati nju, to bih bio i
učinio. Ona je bila krasno, osjećajno dijete. Stvarno,
sanjalica i draga djevojčica." Suze su mu se kotrljale niz
obraze. "Znala je svirati klavir i saksofon, a Luther ju je
volio kao svoju. On je imao samo sinove.
Sve je išlo dobro, koliko se moglo očekivati, kad se
uzme u obzir nevolja koju smo imali na vratu. Rachael i
ja odlazili smo u Seattle nekoliko puta godišnje. Kažem
vam, meni je bilo teško, ali njoj je to gotovo slomilo srce.
A onda smo napravili veliku pogrešku."
Zastao je dok nije ponovno smogao snage za razgovor,
nekoliko puta pročistivši grlo. "Javne je jedno ljeto
inzistirala na dolasku kući. A mislim da je to bilo kad je
trebala navršiti dvadeset petu, pa je željela provesti
rođendan sa svima nama zajedno. Tako su ona, Luther i
njegova žena, Sara, doletjeli iz Seattlea u Albanv.
Temple se ponašao kao da mu to uopće ne smeta, a
sjećam se..."
Pročistio je grlo. "Tako se jasno sjećam da sam mislio
kako će možda sve ipak biti dobro. Kako je možda
napokon prerastao što god to bilo što gaje držalo. Javne
se kraljevski zabavljala na svojoj zabavi, pa je odlučila
povesti našega staroga lovačkog psa, Snaggletootha, u
šetnju. Željela je da je slikamo, pa smo to i učinili. Među
orahovim stablima. Zatim smo se svi osim nje i Templea
vratili u kuću.
On je došao na vrijeme za večeru, a ja sam ga upitao:
'Gdje ti je sestra?'
Odgovorio je: 'Rekla je da ide malo jahati.'
"Uglavnom, čekali smo i čekali, a ona se nije vraćala.
Tako da smo je Luther i ja pošli tražiti. Pronašli smo
njena konja još uvijek osedla-na kako se vrti po staji, a
ona je ležala na podu u svoj onoj krvi."
Obrisao je lice rukama, a ja ne mogu opisati sažaljenje
koje sam osjetila za ovog čovjeka i njegovu kćer, Javne.
Zazirala sam od toga što mu moram reći da njegova priča
ima i kraj.
"Liječnik je," Pevton Gault se i dalje borio sa suzama,
"zaključio da ju je udario konj, ali ja nisam bio siguran.
Mislio sam da će Luther ubiti tog momka. Znate, on nije
zaradio medalju časti dijeleći pribore za jelo. Ništa.
Nakon što se Javne dovoljno oporavila da može otići iz
bolnice, Luther ju je odveo natrag kući. Ali više nikada
nije bila sva svoja."
280____________Patricia D. Cornwell________
"Gospodine Gault," rekla sam, "znate li uopće gdje bi se
danas mogla nalaziti vaša kći?"
"Pa, naposljetku se osamostalila, prije nekih četiri ili pet
godina kad je Luther umro. Obično nam se javlja za
rođendane, za Božić kad god se zaželi javiti."
"Je li vam se javila ovaj Božić?" upitala sam.
"Nije baš na sam Božić, već tjedan, dva ranije." Duboko
se zamislio, neobična izraza lica.
"Gdje je bila?"
"Nazvala je iz New Yorka."
"Znate li stoje tamo radila, gospodine Gault?"
"Nikada ne znam što radi. Da vam pravo kažem, mislim
da samo luta okolo i zove kad joj treba novaca."
Zagledao se u snježnu bijelu čaplju koja je stajala na
jednom panju.
"Kad se javila iz New Yorka," bila sam uporna, "je li
tražila novac?"
"Hoće li vam smetati ako zapalim cigaretu?" "Naravno da
neće."
Izvukao je iz džepa na prsima kutiju Merita i trudio se
zapaliti cigaretu na vjetru. Okretao se sad na jednu, sad
na drugu stranu dok mu napokon nisam priskočila u
pomoć, uhvatila šibicu i zaštitila je položivši svoju ruku
na njegovu. Drhtao je.
"Vrlo je važno da mi kažete ovo za novac", rekla sam.
"Koliko je tražila i kako gaje dobila?"
Zastao je. "Vidite, sve to radi Rachael."
"Je li vaša žena poslala novac brzojavom? Je li joj poslala
ček?"
"Vidim da ne poznajete moju kćer. Teško da će joj netko
htjeti unovčiti ček. Rachael joj redovito šalje novac
brzojavno. Vidite, Javne mora biti na lijekovima kako ne
bi imala napadaje. Zbog ozljede na glavi."
"Gdje se šalje novac?" upitala sam.
"U jednu ekspozituru Western Uniona37. Rachael bi vam
znala točno reći u koju."
37
Telegrafska kompanija.
"A što je s vašim sinom? Imate li kontakata s njim?"
Lice mu je otvrdnulo. "Nimalo."
"Nikada nije pokušao doći kući?"
"A-a."
"A ovamo? Zna li da ste ovdje?"
"Jedina vrsta kontakta kojeg namjeravam imati s
Templeom jest preko nišana dvocijevke." Vilični mišići
su mu se zgrčili. "Ne hajem za to što mi je sin."
"Jeste li svjesni toga da se koristi vašom kreditnom
telefonskom karticom?"
Gospodin Gault uspravio se i otresao pepeo koji se
rasuo na vjetru. "To je nemoguće."
"Vaša žena plaća račune?"
"Pa, da - račune takve vrste."
"Razumijem", rekla sam.
Odbacio je cigaretu u blato, a jedan se rak zaputio za
njom.
Rekao je: "Javne je mrtva, zar ne? A vi ste mrtvozornik i
zato ste i došli."
"Da, gospodine Gault. Jako mije žao."
"Imao sam' taj osjećaj kad ste mi rekli tko ste. Ona
djevojka za koju misle da ju je Temple ubio u Central
Parku je moja mala djevojčica."
"Zato sam došla", rekla sam. "Ali trebam vašu pomoć ako
želim dokazati daje ona vaša kći."
Pogledao me u oči, a ja sam naslutila neko iscrpljeno
olakšanje. Uspravio se i osjetila sam njegov ponos.
"Gospođo, ne želim da ostane u nekom zabitom
sirotinjskom grobu. Hoću da bude ovdje sa ninom i
Rachael. Sad barem može biti s nama, jer je prekasno da
joj on više naudi."
Zaputili smo se duž gata.
"Mogu se pobrinuti da se to ostvari", rekla sam dok je
vjetar povijao travu i pleo nam kosu. "Sve što mi treba je
malo vaše krvi."
POGLAVLJE 18
PRIJE NO ŠTO SMO UŠLI U KUĆU GOSPODIN GAULT ME UPO-zorio
da njegova žena nema razvijen obrambeni mehanizam
da bi se mogla nositi s problemima. Stoje obzirnije
mogao, objasnio mije da se Rachael Gault nikada nije
suočila sa stvarnošću gorkih sudbina svoje djece.
"Nije da će je uhvatiti napadaj bijesa", objasnio mi je
blagim glasom dok smo se uspinjali stubama na trijem.
"Jednostavno to neće prihvatiti, znate već što mislim."
"Možda biste željeli pogledati slike ovdje vani", rekla
sam. "Javneine slike." Ponovno je izgledao vrlo umoran.
"Imam slike na kojima je ona i slike na kojima su otisci
stopala." "Otisci stopala?" Prošao je otvrdnulim prstima
kroz kosu.
"Sjećate li se da je posjedovala par vojničkih čizama?"
upitala sam zatim.
"Ne." Polako je odmahnuo glavom. "Ali Luther je imao
svakojakih vojničkih stvari."
"Znate li koji je broj noge imao?"
"Stopalo mu je bilo manje od moga. Mislim daje nosio
broj četrdeset i jedan ili četrdeset dva."
"Je li ikada dao par svojih čizama Templeu?" "Uf", rekao
je kratko. "Jedini način da Luther dade tom momku čizme
bio bi da ih ima na sebi dok njima udara Templeov tur.'
"Te su čizme možda pripadale Javnei."
"O, naravno. Ona i Luther vjerojatno su imali sličan broj
cipela; Ona je bila velika cura. Zapravo, bila je skoro
jednake grade kao^ Temple. A ja sam oduvijek sumnjao
da je to dio onoga što mu J smetalo."
Gospodin Gault bio je spreman stajati vani na sve jačem
vjetru i pričati čitav dan. Nije želio da otvorim aktovku
jer je znao što je unutra.
"Ne moramo nastaviti s ovim. Ne morate ništa vidjeti",
rekla sam. "Možemo pričekati DNA."
"Ako je vama svejedno", rekao je sjajnih očiju
posegnuvši za kvakom. "Mislim da bih trebao reći
Rachael."
Ulazna vrata u kuću Gaultovih bila su izbijeljena i
obrubljena blijedom nijansom sivog. Sa stropa je visio
stari mjedeni luster, a na kat je vodilo otmjeno spiralno
stubište. U dnevnoj sobi bilo je engleskih starina,
orijentalnih sagova i strogih uljenih portreta ljudi iz
nekih prošlih života. Rachael Gault sjedila je na ljupkom
kauču, držeći u krilu čipku koju je izrađivala iglom. Kroz
širok nadsvođeni prolaz koji je vodio u blagovaonicu
vidjela sam da čipka prekriva i stolice za jedaćim stolom.
"Rachael?" Gospodin Gault stajao je pred njom poput
sramežljivog neženje sa šeširom u ruci. "Imamo
društvo."
Provukla je iglu unutra, pa van. "Oh, kako lijepo."
Nasmiješila se i spustila ručni rad.
Rachael Gault nekoć je bila ljepotica, svijetle kože, očiju
i kose. Bila sam fascinirana što su Temple i Javne
naslijedili izgled od majke i strica, no odlučila sam ne
spekulirati, već to pripisati Mendelo-vu zakonu
dominantnih gena ili statistici genetskog slučaja.
Gospodin Gault sjeo je na kauč a meni ponudio fotelju
visoka naslona.
"Kako ide vani s vremenom?" upitala je gospođa Gault uz
tanak osmijeh svoga sina i hipnotičke kadence govora
dubokog juga. "Pitam se je li nam ostalo štogod škampi."
Pogledala me ravno u oči. "Znate, ja ne znam kako se vi
zovete. Pevtone, nemojmo biti neodgojeni. Upoznaj me s
tvojom novom prijateljicom."
"Rachael", pokušao je gospodin Gault ponovno. S
rukama na koljenima, spustio je glavu. "Ona je liječnica
iz Virginije."
I"Oh?" Sitnim je rukama cupkala platno u krilu. "Mislim
da bi je ti nazvala mrtvozornicom." Podigao je pogled
Prema svojoj ženi. "Dušo, Javne je mrtva."
Gospođa Gault ponovno je stala žustro ubadati iglom.
"Znate, vani smo imali stablo magnolije koje je trajalo
gotovo stotinu godina Prije nego ga je sad u proljeće
udario grom. Možete li si to zamisli-
ti?" I dalje je vezla. "Mi ovdje imamo dosta oluja. Kako je
tamo odakle vi dolazite?"
"Ja živim u Richmondu", odgovorila sam.
"O, da", rekla je sve brže ubadajući iglu u čipku. "Sad,
vidite, mi smo imali sreće što nismo izgorjeli u ratu.
Kladim se da ste i vi imali nekog prapradjeda koji se
borio u njemu."
"Ja sam Talijanka", rekla sam. "Potječem iz Miamija."
"Daa, tamo dolje stvarno zna biti vruće."
Gospodin Gault bespomoćno je sjedio na kauču.
Odustao je od toga da gleda bilo koga.
"Gospođo Gault," rekla sam, "vidjela sam Javne u New
Yorku."
"Zaista?" Činilo se da joj je iskreno drago. "Molim vas,
pričajte mi o tome." Ruke su joj bile kao dva kolibrića.
"Kad sam je ja vidjela bila je jako mršava i kratke kose."
"Ona nikada nije zadovoljna sa svojom kosom. Kad je
imala kratku izgledala je poput Templea. Oni su, znate,
blizanci, a ljudi su ih znali miješati i misliti daje Javne
muško. Zato je uvijek nosila dugu kosu, pa me čudi kad
kažete da ju je odrezala."
"Razgovarate li sa svojim sinom?" upitala sam.
"Ne zove onoliko često koliko bi trebao, taj zločesti
dečko. Ali zna da uvijek može nazvati."
"Javne je nazvala nekoliko tjedana prije Božića", rekla
sam.
Nije ništa rekla, već je nastavila vesti.
"Je li vam rekla nešto o tome da je vidjela brata?"
Šutjela je.
"Pitam se zato što je i on bio u New Yorku."
"Naravno, rekla sam mu da bi trebao otići posjetiti sestru
i zaže-Ijeti joj sretan Božić", rekla je gospođa Gault, na
što se njen muz trgnuo.
"Poslali ste joj novac?" nastavila sam.
Podigla je pogled. "Sad, vjerujem da je to osobna stvar."
"Da, gospođo. Bojim se da vas moram pitati tako osobne
stvari-
Uvela je jarkoplavi konac u iglu.
"Liječnici obično pitaju osobne stvari." Pokušala sam
pnmijenl drugačiju taktiku. "To nam je posao."
285
Malko se nasmijala. "Pa, sad, to je istina. Zato valjda
mrzim ići k njima. Misle da mogu izliječiti sve
magnezijevim mlijekom. A to je kao da pijete bijelu
boju. Pevtone? Hoćeš li mi, molim te, donijeti čašu vode
s malo leda? I pitaj gošću što bi htjela."
"Ništa", rekla sam mu tiho, a on je s oklijevanjem ustao i
napustio prostoriju.
"To je bilo jako lijepo od vas, poslati svojoj kćeri novac",
rekla sam. "Molim vas, recite kako ste to učinili u tako
velikom i prepunom gradu kao što je New York."
"Rekla sam ljudima u Western Unionu da ga pošalju
brzojavno, kao i uvijek."
"Gdje ste ga točno poslali?"
"U New York, tamo gdje je Javne."
"Ali gdje u New York, gospođo Gault? I jeste li to učinili
više puta?"
"U jednu ljekarnu tamo gore. Jer mora uzimati lijekove."
"Za napadaje. Mora uzimati difenilhidantoin."
"Javne je rekla da to nije jako dobar dio grada." Još je
malo vezla. "Zvao se Houston. Samo što se ne izgovara
kao onaj grad u Texasu."
"Houston i što još?" upitala sam.
"Sad ne znam na što mislite." Postala je uznemirena.
"Na poprečnu ulicu. Treba mi adresa."
"Zašto, zaboga?"
"Zato što je tamo možda vaša kći otišla neposredno prije
smrti."
Vezla je brže, usana stisnutih u tanku crtu.
"Molim vas, pomozite mi, gospođo Gault."
"Cesto se vozi autobusom. Kaže da kroz prozor autobusa
vidi či-vu Ameriku kako juri pored nje, kao na filmu."
"Znam da ne želite da itko drugi umre." Čvrsto je stisnula
oči. "Molim vas." "Anđelu, čuvaru mili." "Sto?" rekla sam.
286
"Rachael." Gospodin Gault se vratio u sobu. "Nema leda.
Ne znam što se dogodilo."
"Svojom snagom me zakrili", rekla je ona. Osupnuta,
pogledala sam njena muža.
"Anđelu, čuvaru mili, svojom snagom me zakrili, čuvaj
mene danju, noću i budi mi na pomoći", rekao je
zagledan u nju. "To smo se molili s djecom svaku večer
dok su bili mali. Na to misliš, dušo?"
"To je bilo test-pitanje za Western Union", rekla je.
"Jer Javne nije imala dokumenata", rekla sam. "Naravno.
Zato je morala odgovoriti na test-pitanje kako bi mogla
podignuti novac i recept."
"O, da. Time smo se uvijek služili. Već godinama."
"A što je s Templeom?"
"I za njega."
Gospodin Gault protrlja lice. "Rachael, nisi valjda i
njemu davala novac. Molim te, nemoj mi reći..."
"To je moj novac. Imam nešto svog novca, od moje
obitelji, baš kao i ti." Nastavila je vesti okrećući platno
sad na jednu, sad na drugu stranu.
"Gospođo Gault", rekla sam. "Je li Temple znao da Javne
treba stići novac od vas preko Western Uniona?"
"Naravno da je znao. Pa on joj je brat. Rekao je da će ga
on podignuti umjesto nje, jer da njoj nije dobro. Otkada
ju je zbacio onaj konj. Nikada nije imala tako oštar um
kao Temple. A poslala sam i njemu nešto, isto tako."
"Koliko ste često slali novac?" upitala sam ponovno.
Svezala je čvor i ogledala se po sobi kao daje nešto
izgubila.
"Gospođo Gault, neću otići iz vaše kuće dok mi ne
odgovorite na pitanje ili me ne izbacite van."
"Kad je Luther umro nitko se nije imao brinuti za Javne, a
ona nije htjela doći ovamo", rekla je. "Javne nije željela
biti u jednom o onih domova. Pa, kad god mi je javila,
pomogla bih joj koliko sa mogla."
"Nikada mi to nisi rekla." Njen je suprug bio skrhan.
"Koliko je dugo bila u New Yorku?" upitala sam.
"Od prvog prosinca. Redovno sam joj slala novac, svaki
put malo. Tu pedeset dolara, tamo sto. Nešto sam poslala
i prošlu nedjelju, kao i obično. Tako i znam daje s njom
sve u redu. Prošla je test. Znaci da je stajala tamo, u tom
redu."
Pitala sam se koliko je dugo Gault presretao novac svoje
uboge sestre. Prezirala sam ga s takvim žarom, daje to i
mene samu plašilo.
"Nije joj se dopala Philadelphia", nastavila je gospođa
Gault, sada govoreći sve brže. "Tamo je bila prije nego
stoje došla u New York. I to mi je neki grad bratske
ljubavi. Tamo joj je netko ukrao flautu. Oteo joj je iz
ruku."
"Njenu metalnu zviždaljku?" upitala sam.
"Njen saksofon. Znate, moj je otac svirao violinu."
Gospodin Gault i ja zurili smo u nju.
"Možda je to ipak bio saksofon, što su joj ga ukrali. Isuse,
ne znam gdje sve nije bila. Dušo? Sjećaš se kad je došla
ovamo za rođendan i otišla van među orahova stabla s
psom?" Ruke su joj se umirile.
"To je bilo u Albanvju. Sada nismo tamo."
Zatvorila je oči. "Bože, imala je dvadeset i pet godina i
nitko je nikada nije poljubio." Nasmijala se. "Sjećam se
kako je sjedila za klavirom i svirala kao luda i pjevala
'Sretan rođendan' kako bi nadglasala svirače. A onda ju
je Temple odveo u štagalj. Bila bi pošla bilo kuda s njim.
Nikada nisam razumjela zašto. Doduše, Temple je znao
biti šarmantan."
Suza joj se potkrala ispod trepavica.
"Otišla je jahati tog prokletog konja, Prissa, i nikada se
nije vratila." Još suza kotrljalo joj se niz obraze. "O,
Pevtone, nakon toga nikada više nisam vidjela svoju
curicu."
Gospodin Gault progovorio je drhtavim glasom:
"Temple ju je ubio, Rachael. Ovo ne može dalje ovako."
Odvezla sam se nazad u Hilton Head i uhvatila rani
večernji let za Charlotte. Odande sam odletjela za
Riehmond i preuzela svoj auto. Nisam otišla kući.
Obuzeo me takav poriv za hitnim djelovanjem da sam se
osjećala kao da gorim. Nisam mogla doći do Wesleya u
Quanticu, a Lucy nije odgovorila ni na jedan moj poziv.
288
Patricia D. Cornioell
Bilo je gotovo devet sati kad sam vozila pored streljana i
vojarni u mrklome mraku, cestom koju su s obje strane
obrubljivale ogromne sjenke drveća. Bila sam rastrojena
i iscrpljena dok sam pazila na znakove i jelene koji bi
mogli pretrčavati cestu, kad su mi plava svjetla bljesnula
u retrovizoru. Pokušala sam vidjeti što je to iza mene.
Nisam dobro vidjela, ali sam znala da se ne radi o
policijskom autu jer oni imaju polegnute svijetleće
valjke na krovu uz žmirkava svjetla u masci automobila.
Nastavila sam vožnju. Razmišljala sam o slučajevima na
kojima sam radila gdje je neka žena, sama u autu, stala
jer je mislila da je zaustavlja policajac. U proteklih
nekoliko godina mnogo sam puta upozorila Lucy da ne
zaustavlja vozilo ako policijski auto nije označen,
pogotovo ne noću. Auto je bio uporan, noja nisam stala
sve dok nisam došla do kućice stražara akademije.
Neobilježeni auto stao je iza mene, i za tren jedan
pripadnik vojne policije prišao je mom prozoru s
izvučenim pištoljem. Srce kao da mije stalo.
"Izađite van i dignite ruke u zrak!" naredio mi je.
Sjedila sam savršeno mirno.
Povukao se za jedan korak, pa sam shvatila da mu
stražar nešto govori. Zatim je stražar izašao iz svoje
kućice, a vojni policajac pokucao mi je na staklo.
Spustila sam prozor, a on je spustio pištolj ne skidajući
pogleda s mene. Nije se činio ni dana stariji od
devetnaest godina.
"Morat ćete izaći, gospođo." Vojni policajac bio je
mrzovoljan jer mu je bilo neugodno.
"Izaći ću ako spremite oružje i maknete mi se s puta",
rekla sam kad se stražar akademije odmakao. "A ja
imam pištolj na postolju između prednjih sjedala. Samo
vam kažem da se ne iznenadite.
"Vi ste iz DEA-e38?" upitao je odmjeravajući moj
Mercedes.
Imao je brkove koji su izgledali više kao sivi ljepljivi
talog na njegovu licu. Krv mi je uzavrela. Znala sam da
će sada izvesti neku mac-ho predstavu zato što stražar
akademije sve to promatra.
Sada sam već bila izašla iz auta, a plava su nam svjetla
bljeskala u oči.
38
DEA - Drug Enforcement Administration - nacionalna
organizacija za borbu protiv drog
"Jesam li ja iz DEA-e?" Bijesno sam buljila u njega.
"Da."
"Ne."
"JesteliizFBI-a?"
"Ne."
Postajao je sve smeteniji. "Što ste vi onda, gospođo?"
"Ja sam forenzični patolog", rekla sam.
"Tko vam je nadređeni?"
"Nemam nadređenog."
"Gospođo, morate imati nadređenog."
"Guverner Virginije je moj nadređeni."
"Morat ću pogledati vašu vozačku dozvolu", rekao je.
"Ne dok mi ne kažete za što me teretite."
"Vozili ste sedamdeset i dva kilometra na sat na dijelu
gdje je dozvoljeno samo pedeset i pet. I pokušali ste
pobjeći."
"Voze li se svi ljudi koji nastoje pobjeći od vojne policije
ravno do stražareve kućice?"
"Moram vidjeti vašu vozačku dozvolu."
"A da ja vas sad nešto pitam, vojnice", rekla sam. "Što
mislite, zašto nisam stala na ovoj pustari od ceste usred
mraka?"
"Zaista ne znam, gospođo."
"Neobilježeni automobili rijetko zaustavljaju vozila, ali
psihopati to rade mnogo češće."
Žarka plava boja pulsirala je na njegovu patetičnome
mladom licu. Vjerojatno nije ni znao što je to psihopat.
"Nikada vam neću stati ako me budete zaustavljali u tom
neozna-čenom Chevroletu, pa baš da nas dvoje
ponavljamo istu ovu avanturu do kraja života. Razumijete
li?" rekla sam.
Iz pravca akademije dojurio je neki automobil i stao s
druge strane stražareve kućice.
"Potegnuo si pištolj na mene", rekla sam izvan sebe od
bijesa kad su se vrata tog drugog auta zalupila. "Izvukao
si prokleti devetmili-metarski pištolj i uperio ga u mene.
Zar te nitko u marincima nije naučio značenju izraza
nepotrebna silaV
"Kay?" Benton Wesley izronio je iz pulsirajućeg mraka.
Shvatila sam da ga je zacijelo pozvao čuvar, ali nisam
razumjela zašto bi Wesley bio tu u ovo doba. Zasigurno
nije došao od kuće. Živio je blizu Frederiesburga.
"Dobra večer", obratio se oštro vojnom policajcu.
Odmakli su se nekoliko koraka, pa nisam mogla čuti što
govore. No nakon toga policajac se uputio nazad do
svog malog, neupadljivog auta. Plava su se svjetla
ugasila i auto je nestao u mraku.
"Hvala", rekao je Wesley čuvaru. "Dođi", rekao je meni.
"Za mnom."
Nije me odveo na parkiralište gdje sam obično ostavljala
auto, već do rezerviranih parkirališnih mjesta iza zgrade
Jefferson. Na parkiralištu nije bilo automobila osim
velikog kamioneta kojeg sam prepoznala. Bio je
Marinov. Izašla sam iz auta.
"Sto se događa?" upitala sam, a dah mi se poznao na
hladnoći.
"Marino je dolje u jedinici." Wesleyje bio odjeven u
tamni džemper i tamne hlače, a ja sam osjetila da se
nešto dogodilo.
"Gdje je Lucy?" rekla sam brzo.
Nije odgovorio već je ubacio svoju magnetnu karticu u
prorez otvarajući stražnja vrata.
"Ti i ja moramo razgovarati", rekao je.
"Ne." Znala sam na što misli. "Previše sam zabrinuta."
"Kay, ja ti nisam neprijatelj."
"Tu i tamo činilo se da jesi."
Hodali smo brzo i nismo čekali dizalo.
"Žao mi je", rekao je. "Volim te i ne znam što da radim."
"Znam." Bila sam potresena. "Ni ja ne znam što da radim.
Stalno čekam da mi netko kaže. Ali, ja ovo ne želim,
Bentone. U isto vrijeme i želim i ne želim ovo što
dijelimo."
Neko vrijeme nismo razgovarali.
"Lucy je uspjela s CAIN-om", rekao je napokon.
"Aktivirali srno EST."
"Onda znači daje ovdje", rekla sam s olakšanjem.
"U New Yorku je. A i mi krećemo onamo." Bacio je
pogled na sat.
"Ne razumijem", rekla sam dok su nam koraci odzvanjali
stubama-
Brzo smo koračali dugim hodnikom gdje su agenti za
pregovaranje u situacijama koje uključuju taoce
provodili dane onda kad nisu
291
bili na dužnosti, u razgovorima s teroristima u zgradama
i otmičarima u avionima.
"Ne razumijem zašto je u New Yorku", rekla sam,
uzrujana. "Zašto mora biti tamo?"
Ušli smo u njegov ured, gdje je Marino čučao pored
platnene torbe. Torba je bila raskopčana, a pored nje na
tepihu stajao je pribor za brijanje i tri puna šaržera za
Sig Sauer. Tražio je još nešto, a onda podigao pogled
prema meni.
Obratio se Wesleyu: "Mo'š vjerovat'? Zaboravio sam
britvu." "Možeš je kupiti u New Yorku", rekao je Wesley
smrknuto.
"Bila sam u Južnoj Karolini", rekla sam. "Razgovarala sam
s Gaultovima."
Marino je prestao kopati i zagledao se u mene. Wesleyje
sjeo za svoj stol.
"Nadam se da ne znaju gdje im je sin", rekao je, što me
začudilo. "Nisam nazrela da znaju." Znatiželjno sam ga
pogledala.
"No, dobro, možda to i nije važno." Protrljao je oči.
"Samo ne želim da ga netko upozori."
"Lucy ga je držala na CAIN-u dovoljno dugo da se uđe u
trag pozivu", zaključila sam.
Marino se pridigao i sjeo na stolicu. Rekao je: "Naša
zvjerka ima gajbu točno na Central Parku."
"Gdje?" upitala sam. "UDakoti."
Sjetila sam se Badnjaka kad smo bili kod fontane na
Cherry Hillu. Gault nas je mogao promatrati. Mogao je
vidjeti naša svjetla iz svoje sobe.
"Ne može si on priuštiti Dakotu", rekla sam.
"Sjećaš se njegove lažne vozačke?" upitao me Marino.
"Onog Talijana po imenu Benelli?"
"To je njegov stan?"
"Da", odgovorio je Wesley. "Izgleda da je gospodin
Benelli plemeniti nasljednik znatnog obiteljskog imetka.
Uprava je zaključila da je sadašnji stanar - Gault -
nekakav rođak iz Italije. U svakom slučaju, tamo ne
postavljaju mnogo pitanja, a osim toga, on govori s
talijanskim naglaskom. A sve je vrlo zgodno zato što
gospodin Be-nelli ne plaća stanarinu. To čini njegov otac
u Veroni."
"Zašto ne možete jednostavno ući u Dakotu i uloviti
Gaulta?" upitala sam. "Zašto EST ne bi to učinila?"
"Mogli bismo, ali radije nećemo. Preriskantno je", rekao
je Wes-ley. "Ovo nije rat, Kay. Ne želimo nikakve žrtve, i
ograničeni smo zakonom. U Dakoti ima ljudi koji bi
mogli nastradati. Ne znamo gdje je Benelli. Mogao bi
biti u sobi."
"Aha, u plastičnoj vreći, u sanduku pod krevetom", rekao
je Marino.
"Sad znamo gdje je Gault i motrimo zgradu. Ali da ja
biram, ne bih odabrao Manhattan za hvatanje tog tipa.
Ima prokleto previše ljudi. Ako počne unakrsna paljba -
bez obzira kako ti dobar bio -netko će dobiti metak. Još
će netko umrijeti. Žena, muškarac, dijete koji, eto, izađu
van baš u pogrešno vrijeme."
"Razumijem", rekla sam. "I ne mogu reći da se ne slažem
s tobom. Je li Gault sada u stanu? I što je s Carrie?"
Wesley reče: "Ni jedno ni drugo nismo vidjeli, ali
nemamo razloga vjerovati da Carrie putuje s njim."
"Nije se poslužio mojom karticom za kupnju njenih
avionskih karata", razmišljala sam. "Toliko znam."
"Znamo da je Gault bio u stanu zadnji put večeras u osam
sati", rekao je Wesley. "Onda se spojio na mrežu, pa
gaje Lucy upecala."
"Ona gaje upecala?" Pogledala sam obojicu muškaraca.
"Ona ga je upecala odavde i sada je nema? Zar je i ona
aktivirana s EST--om?"
Imala sam u glavi bizarnu sliku Lucy u crnim čizmama i
terenskom odijelu kako se ukrcava na avion u zračnoj
bazi Andrevvs. Zamišljala sam je u skupini fantastično
pripremljenih pilota helikoptera, snajperista i stručnjaka
za eksplozive, a moja je nevjerica rasla.
Wesley me pogleda u oči. "Ona je u New Yorku već dva
dana. Radi na kompjuteru metro-policije. Ulovila gaje iz
New Yorka.
"Zašto nije radila ovdje gdje je smješten CAIN?" željela
sam znati, jer nisam htjela da Lucy bude u New Yorku.
Nisam je željela u istoj državi s Templeom Gaultom.
"Ovi iz metroa imaju iznimno sofisticirani sustav", rekao
je Wesley-
Javio se Marino: "Imaju stvari koje mi nemamo."
___________SA SIROTINJSKOGA GROBLJA________293
"Kao na primjer?"
"Kao na primjer kompjuterizirani plan čitavog sustava
podzemne željeznice." Marino se nagnuo bliže meni
oslonivši se podlakticama na koljena. Razumio je kako
se osjećam. Vidjela sam mu to u očima. "Mislimo da se
Gault tako kreće."
Wesley je objasnio: "Mislimo da je Carrie Grethen
nekako ubacila Gaulta u kompjuter metro-policije, i to
preko CAIN-a. Bio je u prilici kretati se pomoću te karte
tunelima koji se protežu po čitavom gradu, tako daje
mogao dolaziti do droge i izvršavati svoje zločine. Imao
je pristup do u detalje razrađenim dijagramima koji uk-
ljučuju postaje, pješačke staze, tunele i izlaze u slučaju
nužde."
"Kakve izlaze u slučaju nužde?" upitala sam.
"Sustav podzemne željeznice ima takve izlaze koji vode
iz tunela, za slučaj da se vlak iz bilo kojeg razloga mora
zaustaviti tamo dolje. Putnike se može izvesti kroz izlaz
za nuždu koji će ih odvesti na površinu. Nekoliko ih je
smješteno u Central Parku."
Wesley je ustao i uputio se prema svom kovčegu.
Otvorio ga je i izvadio debelu rolu bijelog papira.
Uklonivši gumeni trak rastegnuo je dugačak nacrt
njujorškog sustava podzemne željeznice koji je uk-
ljučivao sve tračnice i strukture, svaki otvor, svaku kantu
za smeće, oznaku za vagone i rub perona. Nacrti su
prekrili veći dio poda u njegovu uredu, a neki su bili
duži od dva metra. Proučavala sam ih, fascinirana.
"Ovo je stiglo od zapovjednice Penn", rekla sam.
"Točno", odgovorio je Wesley. "A ono što ima u računalu
je još detaljnije. Na primjer," čučnuo je uprijevši prstom
u plan tračnica i odmaknuvši kravatu, "u ožujku 1979.
križne rampe na CB broj 300 su uklonjene. To je točno
ovdje." Pokazao mije to na crtežu postaje Stotinu i desete
ulice koja se nalazi na križanju avenije Lenox i Stotinu
dvanaeste ulice.
"A takva promjena," nastavio je, "sada ide ravno u
kompjuterski sustav metro-policije."
"Sto znači da se svaka promjena istoga trena vidi na
kompjuteriziranim kartama", rekla sam.
"Tako je." Sada je izvukao drugi nacrt, onaj na kojemu se
vidjela postaja kod Prirodoslovnog muzeja na
Osamdeset prvoj ulici. "Sad, razlog zbog kojeg mislimo
da se Gault služi ovim planovima je točno
294____________Patricia D. Cornvoell___________
tu." Potapšao je prstom područje na karti koje je
prikazivalo izlaz za nuždu vrlo blizu Cherrv Hilla.
"Daje Gault gledao u ovaj nacrt", nastavio je Wesley,
"najvjerojatnije bi bio izabrao ovaj izlaz za nuždu kako bi
ušao i nakon počinjena zločina u Central Parku izašao.
Tako bi on i njegova žrtva mogli neprimjetno putovati
kroz tunele nakon što su izašli iz muzeja, a kad bi izbili
na površinu u parku, nalazili bi se vrlo blizu fontane gdje
je planirao izložiti tijelo.
Ali ono što čovjek ne zna kad gleda u ovaj tri mjeseca
star ispis kompjuteriziranog nacrta jest daje dan prije
ubojstva, Odjel za održavanje putova zatvorio ta vrata za
izlaz radi popravaka. Mislimo da su zato Gault i njegova
žrtva izašli bliže Rambleu", rekao je. "Neki otisci obuće
koji su otkriveni na tom području čini se da odgovaraju
njihovima. A tragovi su nađeni u blizini izlaza za nuždu."
"Znači, moraš se zapitat' kako je znao da je izlaz u Cherrv
Hillu zatvoren", rekao je Marino.
"Pretpostavljam da je mogao provjeriti ranije", rekla
sam.
"To se ne može napravit' izvana jer se takva vrata
otvaraju samo iznutra, iz tunela", rekao je Marino.
"Možda je bio dolje u tunelu, pa je iznutra vidio da su
vrata za-brtvljena", usprotivila sam se, jer sam osjetila
kamo ovo vodi, a to mi se nije baš sviđalo.
"To je, naravno, moguće", rekao je Wesley razumno. "Ali
murja-ci iz metro-policije stalno se spuštaju u tunele. Ima
ih na svim peronima i postajama, a nijedan se ne sjeća
da je vidio Gaulta. Ja vjerujem da on podzemnom
željeznicom putuje pomoću kompjutera, sve dok ne
postane zgodno pojaviti se osobno."
"Kakva je Lucvna uloga?" upitala sam.
"Izmanipulirat' ga", rekao je Marino.
"Ja se ne razumijem u kompjutere," dodao je Wesley,
"ali koliko sam shvatio, ona je stvari uredila tako da kad
se on spoji na kompjuter kako bi pogledao kartu, ono
što zapravo vidi jest plan koji ona može mijenjati."
"Mijenjati u koje svrhe?"
"Nadamo se da ćemo ga nekako uspjeti namamiti u
stupicu, poput štakora u labirintu."
"Mislila sam daje aktivirana EST."
"Pokušat ćemo što god bude potrebno."
"Dobro, dajte da vam ja onda predložim jedan drugi
plan", rekla sam. "Gault ide u ljekarnu Houston
Professional kad mu treba novac."
Pogledali su me kao da nisam normalna.
"Tamo je njegova majka slala novac Templeovoj sestri,
Javne..."
"Samo malo", prekinuo me Marino.
No ja sam svejedno nastavila: "Pokušala sam te nazvati
još prije kako bih ti to rekla. Znam da Temple presreće
novac, jer ga je gospođa Gault poslala nakon što je Javne
već bila mrtva. A netko je potpisao da ga je preuzeo. I ta
osoba zna test-pitanje."
"Čekaj malo", rekao je Marino. "Čekaj malo, do vraga.
Hoćeš mi reć' daje taj kurvin sin ubio vlastitu sestru?"
"Da", odgovorila sam. "Bila mu je sestra blizanka."
"Isuse. Ni'ko mi nije rek'o." Uputio je optužujući pogled
Wes-leyu.
"Pa, došao si ovamo samo koje dvije minute prije nego
što su Kay uhitili", rekao mu je Wesley.
"Nisu me uhitili", rekla sam. "I njeno srednje ime zaista
jest Javne, s ipsilonom", dodala sam, a onda sam im sve
ispričala.
"To sve mijenja", rekao je Wesley i nazvao New York.
Bilo je gotovo jedanaest sati kada je prestao telefonirati.
Ustao je i uzeo svoju aktovku, torbu i prijenosni radio
koji mu je stajao na stolu. I Marino je ustao.
"Jedinica tri sedamnaestici", izgovorio je Wesley u
radio.
"Ovdje sedamnaestica."
"Idemo prema vama."
"Da, gospodine."
"Idem i ja s vama", rekla sam Wesleyu.
Pogledao me. Čini se da nisam bila na prvotnom popisu
putnika.
"U redu", rekao je. "Hajdemo."
296
POGLAVLJE 19
U ZRAKU SMO RAZRAĐIVALI PLAN DOK NAS JE NAŠ
PILOT prebacivao na Manhattan. Njujorško radno
zapovjedništvo FBI-a poslat će jednog tajnog agenta u
ljekarnu na raskrižju ulice Houston i Druge avenije, a
nekoliko agenata iz Atlante bit će upućeni na plantažu
"Live oaks". Sve se to zapravo već događalo dok smo mi
razgovarali putem naših mikrofona koji su se aktivirali
na zvuk glasa.
Ako gospođa Gault nastavi sa svojim uobičajenim
tempom slanja novca, trebala bi ga ponovno poslati
sutra. Budući da Gault nikako nije mogao znati kako mu
roditelji znaju da im je kći mrtva, pretpos-tavit će da će
novac stići kao i obično.
"Ono što zacijelo neće učiniti jest jednostavno sjesti u
taksi i odvesti se do te ljekarne." Wesleyev glas ispunio
mi je slušalice dok sam kroz prozor promatrala ravnice
ispunjene tamom.
"A-a", rekao je Marino. "Čisto sumnjam. Zna da ga traže
svi osim, možda, engleske kraljice."
"Želimo da nam zađe pod zemlju."
"Meni se čini daje tamo dolje sve riskantnije", rekla sam
prisje-tivši se Davile. "Nema svjetla. I sve one ograde i
vlakovi."
"Znam ", rekao je Wesley. "Ali on posjeduje mentalitet
terorista. Nije mu bitno koga će ubiti. A ne možemo si
priuštiti pucnjavu na Manhattanu usred bijela dana."
Razumjela sam njegovo stajalište.
"Onda, kako ćeš se pobrinuti za to da krene tunelima do
ljekarne?" upitala sam.
"Malo ćemo zagrijati stvari a da ga ne uplašimo."
"Kako?"
"Sutra će, izgleda, gradom prolaziti povorka protiv
zločina."
"Kako prikladno", rekla sam ironično. "I ide kroz
Bowery?"
297
"Da. A ruta im se lako može promijeniti tako da prolaze
ulicom Houston i Drugom avenijom."
Marino se ubaci: "Samo pomakneš prometne čunjiće."
"Metro-policija može kompjuterski obavijestiti policajce
u Boweryju da će u to i to vrijeme onuda prolaziti
povorka. Gault će na kompjuteru vidjeti da povorka
prolazi tim područjem točno u ono doba kad on mora
podići novac. Vidjet će da će postaja podzemne
željeznice na Drugoj aveniji privremeno biti zatvorena."
Nuklearna elektrana u Delawareu svijetlila je poput
električne pećice odvrnute na maksimum, u prostoriji u
koju ulazi hladan zrak.
Rekla sam: "I tako će znati da baš nije vrijeme za
kretanje po površini."
"Točno. Tamo gdje je povorka ima i policajaca."
"Mene brine to šta će možda odlučit' ne otić' po lovu",
rekao je Marino.
"Otići će, bez brige", rekao je Wesley kao da to sigurno
zna.
"Da", rekla sam ja. "Ovisan je o cracku. To je veća
motivacija od bilo kakvog straha koji bi ga mogao
uhvatiti."
"Mislite li daje sestru ubio zbog novca?" upitao je
Marino.
"Ne", odgovorio je Wesley. "Ali te male svote koje joj je
majka slala samo su još jedna stvar koju je prisvojio od
nje. Na kraju, uzeo je sve što je njegova sestra imala."
"Ne, nije", rekla sam. "Ona nikada nije bila zla poput
njega. To je ono najbolje što je imala i Gault to nije
mogao uzeti."
"Stižemo u Veliku jabuku s pištoljima", zakrčao je
Marinov glas preko radija.
"U mojoj torbi", rekla sam. "Zaboravila sam."
"Razgovarat ću s načelnikom, prva stvar ujutro." "Sad već
je prva stvar ujutro", rekao je Marino.
Sletjeli smo na podij za helikoptere na obali rijeke
Hudson, u blizini nosača aviona Neustrašivi, koji je bio
ukrašen božičnim lampicama. Čekao nas je obilježeni
policijski automobil metro-policije, pa sam se sjetila
onog prvog dolaska ovamo, koji se zbio ne tako davno,
kada sam prvi put upoznala zapovjednicu Penn. Sjetila
sam se kako sam vidjela Javneinu krv u snijegu dok još
nisam znala nepodnošljivu istinu o toj mladoj ženi.
298____________Patricia D. Cornuvell_________
Ponovno smo stigli u New York Athletic Club.
"U kojoj je sobi Lucy?" upitala sam Wesleya dok smo se
prijavljivali na recepciji kod nekog starijeg čovjeka koji
je izgledao kao da oduvijek radi u neko nebulozno
vrijeme.
"Ni u jednoj." Pružio mije ključeve.
Udaljili smo se od recepcije.
"U redu", rekla sam. "Sad mi reci."
Marino zijevne: "Prodali smo je jednoj maloj tvornici u
Garment Districtu39."
"Nalazi se u nekoj vrsti kućnog pritvora." Wesley se
malko osmjehne dok su se otvarala mjedena vrata malog
dizala. "Odsjela je kod zapovjednice Penn."
U svojoj sobi skinula sam kostim i objesila ga na rub tuš-
kabine. Pustila sam ga da se napari, budući da sam ga
imala na sebi dvije posljednje noći, te sam razmišljala o
mogućnosti da ga nekome poklonim ako ikada više
budem u prilici odjenuti nešto drugo. Spavala sam ispod
nekoliko deka sa širom otvorenim prozorima. U šest
ujutro probudila sam se prije no što mi je zazvonio sat.
Otuširala sam se i naručila pecivo i kavu.
U sedam je nazvao Wesley, a zatim su se on i Marino
pojavili pred mojim vratima. Spustili smo se u predvorje
odakle smo ušli u automobil koji nas je čekao. Moj
Browning bio je u aktovki, pa sam se nadala da će
Wesley dobiti posebne dozvole, i to brzo, jer nisam
željela kršiti njujorške zakone o oružju. Pomislila sam na
Bernharda Goetza40.
"Evo što ćemo", rekao je Wesley dok smo se vozili
prema središtu Manhattana. "Ja ću provesti jutro kod
telefona. Marino, hoću da ti budeš vani, na ulici, s metro-
policajcima. I, molim te, pobrini se da prometni čunjići
budu točno tamo gdje moraju biti."
"Kužim."
"Kay, ti moraš biti sa zapovjednicom Penn i Lucy. One će
biti u izravnom kontaktu s agentima u Južnoj Karolini i s
onima u ljekar-
39
Njujorška četvrt tekstilne industrije; mnogobrojne
manufakturne radionice koje kons jeftinu radnu snagu
useljenika.
40
Bernhard Goetz je u prosincu 1984. godine u
samoobrani ubio četiri crna mladica njujorškoj
podzemnoj željeznici. 1987. godine je oslobođen svih
optužbi osim one za nelega posjedovanje oružja.
299
ni." Wesley baci pogled na sat. "Agenti u Južnoj Karolini,
trebali bi stići na plantažu za nekih sat vremena."
"Nadajmo se samo da Gaultovi neće sve sjebat'", rekao
je Marino koji se vozio na suvozačevu sjedištu.
Wesley se okrene prema meni.
"Kad sam ja otišla od njih činilo se da su nam spremni
pomoći", rekla sam. "Ali zar ne možemo jednostavno
poslati novac u njeno ime i ne miješati gospođu Gault u
sve ovo?"
Wesley reče: "Mogli bismo. Ali što manje pažnje
privučemo na ono što radimo, to bolje. Gospođa Gault
živi u malom gradu. Ako agenti pošalju novac, netko bi
mogao progovoriti."
"A ono što bi taj netko rekao moglo bi stići do Gaulta?"
upitala sam sumnjičavo.
"Ako službenik Western Uniona u Beaufortu to nekako
dojavi ovom ovdje u New Yorku, jednostavno ne možeš
znati što se može dogoditi da se Gault prestraši. Ne
želimo ništa riskirati, a što manje ljudi upetljamo to
bolje."
"Razumijem", rekla sam.
"To je još jedan razlog zbog kojeg želim da budeš sa
zapovjednicom", nastavio je Wesley. "Ako gospođa
Gault odluči umiješati se na bilo koji način, morat ću te
zamoliti da razgovaraš s njom i izve-dešje na pravi put."
"Gault bi se svejedno mog'o pojavit' u apoteci", rekao je
Marino. "Možda neće znat' da novac ne stiže sve dok ne
dođe do pulta, ako bi se to moglo dogodit' u slučaju da
njegova stara izgubi petlju."
"Ne znamo što će on učiniti", rekao je Wesley. "Ali ja
nekako mislim da će prvo nazvati."
"Mora poslati novac", složila sam se. "Apsolutno to mora
izvesti do kraja. A to je teško."
"Točno, to joj je sin", rekao je Wesley. "I što će se onda
dogoditi?" upitala sam.
"Uredili smo tako da povorka krene u dva, što je
otprilike vrijeme u koje je i ranije novac bio slan. Naša
EST bit će vani - neki od njih će doslovno sudjelovati u
povorci. A bit će i drugih agenata. Plus, policajci u civilu.
Oni će uglavnom biti smješteni u podzemnoj željeznici i
oko izlaza za slučaj nužde."
"A u ljekarni?" upitala sam.
300____________Patricia D. Cornivell__________
Wesley je zastao. "Naravno da ćemo imati nekoliko
agenata i tamo. Ali ne želimo zgrabiti Gaulta u ljekarni ili
blizu nje. Mogao bi početi prosipati metke. Ako mora
biti žrtava, neka bude samo jedna."
"Sve šta te ja molim je da me pustiš da ja budem onaj
srećković koji će ga koknut'", rekao je Marino. "I onda
mogu u mirovinu."
"Bez daljnjega ga moramo namamiti u tunele", Wesley je
inzisti-rao na tome. "Ne znamo kakvim oružjem trenutno
raspolaže. Ne znamo koliko bi ljudi mogao ubiti
karateom. Ima toliko toga što ne znamo. Ali ja vjerujem
da je on izgorio od kokaina i da rapidno eskalira. I nije
ga strah. Zato i jest tako opasan."
"Kamo sada idemo?" upitala sam promatrajući kroz
laganu kiši-cu kako se ispred prozora nižu turobne
zgrade. Vrijeme nije bilo baš najbolje za povorku.
"Pennova je oformila radno zapovjedništvo u ulici
Bleecker, što je blizu ljekarni Houston, a opet, na
dovoljnoj udaljenosti od nje", rekao je Wesley. "Njena
ekipa radila je na tome čitavu noć, nosila kompjutersku
opremu i tako dalje. Lucy je s njima."
"To je baš na samoj postaji podzemne željeznice?"
Policajac koji je vozio odgovorio je: "Da, gospođo. To je
lokalna postaja i otvorena je samo preko tjedna.
Vikendima vlakovi ne staju na njoj, tako da bi sve
trebalo biti mirno. Metro-policija tamo ima jednu,
takozvanu mini-postaju koja pokriva područje
Boweryja."
Parkirao je ispred stuba koje su se spuštale na postaju.
Ulice i pločnici bili su krcati ljudima koji su držali
kišobrane ili nosili novine iznad glava.
"Samo se spustite dolje i ugledat ćete drvena vrata s
lijeve strane križnih rampi. Odmah do pulta
informacija", rekao nam je policajac.
Aktivirao je svoj mikrofon. "Jedinica jedan-jedanaest."
"Ovdje jedan-jedanaest", začuo se glas dispečera.
"Deset-pet jedinicu tri."
Dispečer je stupio u kontakt s jedinicom tri, a ja sam
prepoznala glas zapovjednice Penn. Znala je da smo
stigli. Wesley, Marino i Ja pažljivo smo sišli skliskim
stubama, dok je kiša sve jače padala. Pl°" cice na podu
bile su mokre i prljave, ali postaja je bila pusta. Postajala
sam sve nervoznijom.
Prošli smo pored šaltera za informacije, a Wesley je
pokucao na drvena vrata. Otvorila su se, pa nas je
detektiv Maier, kojeg sam pr"
301
vi put upoznala u mrtvačnici nakon Daviline smrti, pustio
u prostor koji je bio preuređen u nešto što je više ili
manje bila kontrolna soba. Na dugačkom stolu stajali su
povezani televizijski monitori, a moja je nećakinja sjedila
za konzolom koja je bila opremljena telefonima,
radioopremom i kompjuterima.
Frances Penn, odjevena u tamni vojnički džemper i hlače
koje su bile iste kao i one koje su nosili njeni policajci,
zaputila se ravno do mene i toplo mi stisnula ruku.
"Kay, tako mije drago da ste ovdje", rekla je, a ja sam
osjetila da pršti od neke nervozne energije.
Lucy je bila zaokupljena redom od četiri ekrana. Na
svakom se vidio nacrt jednog dijela sustava podzemne
željeznice.
Wesley se obrati zapovjednici Penn: "Ja moram u radno
zapovjedništvo. Marino će biti vani s vašima, kao što smo
se dogovorili."
Klimnula je glavom.
"I ostavit ću doktoricu Scarpetta ovdje."
"Sjajno."
"Kamo točno sve ovo vodi?" raspitivala sam se.
"Pa, sada zatvaramo postaju na Drugoj aveniji, što je baš
tamo kod ljekarne", odgovorila mije zapovjednica Penn.
"Blokirat ćemo ulaz prometnim čunjićima i drvenim
preprekama. Ne možemo riskirati da dođe do sukoba
dok uokolo ima civila. Očekujemo da će doći kroz tunel
tračnica koje vode prema sjeveru, ili da će onuda otići, a
vjerojatnije je da će to izvesti ako Druga avenija nije
otvorena." Zastala je pogleda uprta u Lucy. "Bit će vam
jasnije kad vam nećakinja sve to pokaže na zaslonu."
"Onda se nadate ugrabiti ga negdje unutar te postaje",
rekla sam.
"To se nadamo", rekao je Wesley. "Momci će ga čekati
tamo dolje u mraku. EST će biti dolje i posvuda uokolo.
Krajnji cilj je uhvatiti ga kad bude udaljen od drugih
ljudi."
"Naravno", rekla sam.
Maier nas je pomno promatrao. "Kako ste shvatili da je
cura iz parka njegova sestra?" upitao je gledajući ravno
u mene.
Na brzinu sam mu ukratko sve ispričala, dodavši:
"Poslužit ćemo se s DNA kako bismo to i potvrdili."
"Ne, ako je točno ono što sam ja čuo", rekao je. "Ja sam
čuo da su izgubili njenu krv i ostala sranja dolje, u
mrtvačnici."
302
"Gdje ste to čuli?" upitala sam.
"Znam nekoliko tipova koji rade tamo dolje. Znate,
detektiva iz Odjela za nestale osobe njujorške policije."
"Ipak ćemo je identificirati", rekla sam pomno ga
promatrajući. "Pa, ako mene pitate, bit će šteta ako to
dokažu."
Zapovjednica Penn pažljivo je slušala. Osjetila sam da
ona i ja dolazimo do istog zaključka.
"Zašto to kažete?" upitala ga je.
Maier je postao ljut. "Zato što, sudeći po tome kako
funkcionira ovaj smrdljivi sustav u ovom smrdljivom
gradu, mi ovdje ulovimo tipa, točno? I što - osudit će ga
za ubojstvo te cure jer nema dovoljno dokaza da ga se
osudi za ubojstvo Jimmvja Davile. A mi u New Yor-ku
nemamo smrtnu kaznu. A slučaj postaje sve slabiji ako
cura nema imena - ako nitko ne zna tko je ona."
"Zvuči kao da vi želite da slučaj postane slabiji", rekao je
Wesley. "Da, zvuči tako zato što ja to stvarno želim."
Marino je buljio u njega bez nekog određenog izraza na
licu. Rekao je: "Gad je kokn'o Davilu s njegovim vlastitim
službenim oružjem. Trebalo bi bit' tako da Gault bude
reš-pečen."
"Nego što da bi trebalo." Mišići na Maierovoj vilici se
napnu. "Smaknuo je murjaka. Prokleto dobrog murjaka
kojeg sad terete za gomilu sranja, jer eto - to je ono što ti
se dogodi ako pogineš na dužnosti. Ljudi, političari,
unutarnja kontrola - svi spekuliraju. Svi imaju neke svoje
ciljeve. Čitav svijet. Svima bi bilo puno bolje da Gaultu
sude u Virginiji, a ne ovdje."
Ponovno me pogledao. Znala sam što se dogodilo s
Javneinim biološkim uzorcima. Detektiv Maier je
zamolio svoje prijatelje u mrtvačnici da mu učine uslugu
u čast njihova ubijenog druga. Iako je ono što su
napravili bilo strašno pogrešno, gotovo da ih nisam
mogla okriviti.
"Vi u Virginiji imate električnu stolicu, a Gault je i tamo
počinio nekoliko ubojstava", rekao je. "A priča se da
naša doktorica ruši rekorde kad treba osuditi te životinje
na smrtnu kaznu. Samo što, ako se tom gadu bude sudilo
ovdje, onda vjerojatno nećete svjedočiti, zar ne?"
"Ne znam", rekla sam.
"Vidite. Ne zna. To znači, zaboravi." Uputio je pogled
svima od nas, kao da se upravo izborio za svoj slučaj
kojeg nitko ne može opovrći. "Seronja mora u Virginiju
gdje će ga skuhati, ako ga prije toga ovdje ne sredi
netko od naših."
"Detektive Maier," rekla je zapovjednica Penn tiho,
"moram razgovarati s vama u četiri oka. Povucimo se u
moj ured."
Otišli su prošavši kroz vrata u pozadini. Povući će ga sa
zadatka zato što ga se ne može kontrolirati. Dat će mu
ukor i vjerojatno će biti suspendiran.
"Idemo mi", rekao je Wesley.
"Aha", rekao je Marino. "Drugi put kad nas vidiš, bit će
to na televiziji." Mislio je na monitore koji su se nizali
kontrolnom prostorijom.
Skidala sam kaput i rukavice i spremala se zapodjenuti
razgovor s Lucy, kad su se stražnja vrata otvorila i iz njih
izašao Maier. Hodao je brzim, Ijutitim korakom sve dok
nije došao do mene.
"Učinite to zbog Jimba", rekao je odlučno. "Ne dajte da
se taj gad izvuče samo tako."
Vene su mu iskočile na vratu kad se zagledao u strop.
"Žao mi je." Trepnuo je kako bi zadržao suze, a kad je
naglo otvorio vrata i izašao gotovo nije mogao govoriti.
"Lucy?" rekla sam, a sada smo bile same.
Ona je nešto tipkala intenzivno se koncentrirajući. "Bok",
rekla je.
Prišla sam joj i poljubila je u tjeme.
"Sjedni", rekla je ne skidavši pogleda s onoga stoje
radila.
Prešla sam pogledom preko monitora. Strelice su
pokazivale vlakove koji su išli za Manhattan, Brooklvn,
Bronx i Queens, a zamršena je mreža prikazivala ulice,
škole i domove zdravlja. Sve je bilo obilježeno
brojevima. Sjela sam pored nje i izvadila naočale iz ak-
tovke kad se ponovno pojavila zapovjednica Penn na
čijem se licu ogledao stres.
"Ovo baš nije bilo ugodno", rekla je zastavši iza nas tako
da mi je pištolj na njenu pojasu gotovo dodirivao uho.
"Što su ovi simboli koji žmirkaju, a izgledaju kao
iskrivljene ljestve?" upitala sam pokazujući na nekoliko
takvih znakova na zaslonu.
"To su izlazi za slučaj nužde", rekla je zapovjednica Penn.
"Možete li mi objasniti što se ovdje točno radi?" upitala
sam.
304
"Lucy, to ću prepustiti tebi", rekla je zapovjednica.
"Zapravo je to prilično jednostavno", rekla je Lucy, a ja
joj nikada nisam vjerovala kad bi izgovorila tako nešto.
"Ja pretpostavljam da i Gault gleda ove iste karte. I
dajem mu da vidi ono što ja želim da vidi."
Udarila je nekoliko tipki pa se preda mnom stvorio drugi
dio podzemne željeznice, s istim simbolima i dugačkim
crtama koje su predstavljale tračnice. Nešto je utipkala
pa su se otvori pojavili u crvenoj boji.
"Ovo je ruta kojom vjerujemo da će krenuti", rekla je.
"Sama ti logika govori da će ući u podzemnu ovdje."
Pokazala je prstom na monitor lijevo od onog koji je bio
točno ispred nje. "Ovo je kod Prirodoslovnog muzeja. A
kao što vidiš, postoje tri izlaza za nuždu baš tu, blizu
Havden planetarija, i jedan ovdje gore, kod zgrade
Beresford Apartmentsa. Mogao bi isto tako krenuti
prema jugu, bliže zgradi Kenilvvorth Apartmentsa i tako
ući u tunele, a onda odabrati peron koji želi kad dođe
vrijeme da se ukrca u vlak.
"Nisam ništa promijenila na ovim nacrtima", nastavila je
Lucy. "Važnije nam je zbuniti ga na drugom kraju, kad
dođe u Bowery."
Brzo je stala tipkati, pa su se na svakom ekranu slike
izmjenjivale. Mogla ih je naginjati, pomicati i raditi s
njima što je željela, kao da se radi o modelima koje
okreće u rukama. Na središnjem zaslonu ispred nje,
simbol za izlaz u slučaju nužde bio je osvijetljen, a oko
njega bio je nacrtan kvadrat.
"Mislimo da se ovuda provlači", nastavila je Lucy tamo
gdje je stala. "To je izlaz za nuždu na mjestu gdje se
Četvrta i Treća avenija spajaju u Bowery." Pokazala je
prstom. "Ovdje, iza ove kuće s fasadom od pješčenjaka.
Zgrade fondacije Cooper Uniona."
Javila se zapovjednica Penn: "Razlog zbog kojeg mislimo
da se služi tim izlazom je taj što smo otkrili da ga je netko
dirao. Između poklopca i okvira umetnut je presavijen
komad aluminijskog lima, tako da netko može ući unutra
i s površine.
"Osim toga, najbliži je ljekarni", nastavila je
zapovjednica Penn. "Osamljen je, tamo iza te zgrade,
zapravo izlazi na uličicu s kontejnerima za smeće. Gault
može ulaziti i izlaziti koliko god želi, a da ga nitko ne
vidi, čak ni u pol bijela dana."
"A ima još nešto", rekla je Lucy. "Na trgu Cooper nalazi
se poznati glazbeni dućan. Glazbeni dućan Carla
Fischera."
"Točno", rekla je zapovjednica Penn. "Netko tko tamo
radi sjeća je Javne. Tu i tamo znala bi ušetati i
razgledavati uokolo. I to tijekom prosinca."
"Je li itko razgovarao s njom?" upitala sam, a ta me slika
rastužila.
"Sve čega se sjećaju je to da su je zanimali notni listovi s
jazz glazbom. Ono što želim reći jest da ne znamo kakve
su Gaultove veze s tim područjem. Ali one bi mogle biti
važnije nego što mislimo."
"Ono što smo učinili", rekla je Lucy, "je da smo mu
oduzeli njegov izlaz za nuždu. Policija gaje zatvorila i
bum!"
Udarila je još nekoliko tipki. Simbol više nije svijetlio, a
u poruci pokraj njega pisalo je Zatvoren.
"Čini mi se da bi to moglo biti dobro mjesto gdje bismo
ga mogli uloviti", rekla sam. "Zašto ne želimo da se
popne gore tamo iza Cooperove zgrade?"
"Ista stvar", rekla je zapovjednica Penn. "Preblizu je
napučenom dijelu, a ako bi Gault uspio pobjeći natrag u
tunel bio bi jako duboko u njemu. Doslovno u crijevima
Boweryja. Potjera bi bila iznimno opasna i mogao bi nam
pobjeći. Ja bih rekla da se on tamo dolje snalazi bolje od
nas."
"U redu", rekla sam. "I što će se onda dogoditi?"
"Dogodit će se to da će Gault, budući da se ne može
poslužiti svojim omiljenim izlazom, imati na raspolaganju
dva druga. Može odabrati drugi izlaz koji je sjevernije uz
tračnice. Ili može nastaviti hodati kroz tunele i izbiti na
površinu na peronu postaje na Drugoj aveniji."
"Sumnjamo da će odabrati drugi izlaz za nuždu", rekla je
zapovjednica Penn. "To bi značilo da predugo mora biti
iznad zemlje. A, s obzirom na povorku, znat će da je vani
puno murije. Tako da je naša teorija da će ostati u
tunelima što duže može."
"Točno", rekla je Lucy. "To je savršeno. Zna daje postaja
privremeno zatvorena. Nitko ga neće vidjeti kad se
pojavi iz smjera tračnica. A onda je točno tamo, kod
ljekarne - praktički odmah do nje. Uzme novac i vrati se
istim putem kojim je i došao."
"Možda hoće", rekla sam. "A možda i neće."
306___________Patricia D. Cornivell
"Zna daje u gradu parada", rekla je Lucy čvrsto. "Zna
daje postaja na Drugoj aveniji zatvorena. Zna da je izlaz
za nuždu kojeg si je sredio zatvoren. Zna sve što želimo
da zna."
Sumnjičavo sam je pogledala. "Molim te, reci mi kako
možeš biti tako sigurna."
"Uredila sam tako da dobijem poruku onog trenutka kad
netko otvori tefileove. Znam da ih je sve otvorio i znam
kada ih je otvorio." Bijes joj je zasjao u očima.
"A to nije mogao učiniti netko drugi?"
"Ne, poruke mogu stići samo ako ih otvori on."
"Kay", rekla je zapovjednica Penn. "Ima još nešto jako
važno u svemu tome. Pogledajte ovamo." Usmjerila mi je
pažnju prema povezanim televizijskim ekranima
smještenim na dugačkom, visokom stolu. "Lucy, pokaži
joj."
Lucy je utipkala neku naredbu, pa su se zasloni uključili,
a na svakom se vidjela druga postaja podzemne
željeznice. Vidjela sam ljude kako prolaze. Kišobrani su
im bili zatvoreni i gurnuti pod ruku, a prepoznala sam
vrećice iz supermarketa živežnih namirnica Bloo-
mingdale's, Dean & DeLuca, i one iz delikatese na
Drugoj aveniji.
"Prestalo je kišiti", rekla sam. "Gledaj sad", rekla je
Lucy.
Ubacila je još neke naredbe, sinkronizirajući spojene
televizijske zaslone s kompjuteriziranim nacrtima. Kad je
na ekranu bilo jedno, bilo je i drugo.
"Ono što mogu napraviti", objasnila je, "je ponašati se
kao kontrolor leta, na neki način. Ako Gault učini nešto
nepredviđeno, bit ću u neprestanom kontaktu s
murjacima i federalcima preko radija."
"Na primjer, ako, ne daj bože, Gault pobjegne i zaputi se
duboko u sustav tračnica, duž ovih ovdje" - zapovjednica
Penn uprla je prstom na kartu koja se vidjela na zaslonu -
"Lucy može radijem obavijestiti policiju da treba podići
drvenu barikadu zdesna. Ili na rubu perona, na
tračnicama ekspresnog vlaka, izlazu za nuždu, prolazu za
putnike ili na signalnom tornju."
"To ako nam pobjegne pa ga moramo loviti po paklu
gdje je ubio Davilu", rekla sam. "To ako nam se dogodi
ono najgore."
Frances Penn me pogledala. "Što je najgore kad imamo
posla s njim?"
307
"Molim se bogu da smo to već vidjeli", rekla sam.
"Znaš da metro-policija ima telefonski sustav na principu
dodira ekrana." Lucy mi je pokazala. "Ako su brojevi u
kompjuteru možeš nazvati bilo koga u bilo kojem dijelu
svijeta. A ono što mi se čini najboljim je 911. Ako ga se
okrene iznad zemlje, poziv odlazi njujorškoj policiji. Ako
ga se okrene u podzemnoj željeznici, odlazi metro-po-
liciji."
"Kad ćete zatvoriti postaju na Drugoj aveniji?" ustala sam
obrativši se zapovjednici Penn.
Bacila je pogled na sat. "Za malo manje od sat vremena."
"Hoće li vlakovi prolaziti onuda?" "Naravno," rekla je,
"ali se neće zaustavljati."
308 Patricia D. Cornuoell
POGLAVLJE 20
POVORKA PROTIV ZLOČINA KRENULA JE TOČNO NA VRIJEME s
petnaest crkvenih skupina i šarolikim mnoštvom
muškaraca, žena i djece koji su željeli ponovno prisvojiti
susjedstva u kojima žive. Vrijeme se pogoršalo,
pahuljice su letjele na ledenom vjetru što je većinu ljudi
nagnalo u taksije i podzemnu željeznicu, jer je bilo
prehlad-no za hodanje.
U dva i petnaest Lucy, zapovjednica Penn i ja bile smo u
kontrolnoj prostoriji, a svaki monitor, televizijski ekran i
radio bili su uključeni. Wesley je bio u jednom od FBI-
evih automobila koje je JETI obojila u žuto kako bi
izgledali poput taksija i opremila radio-uređa-jima,
skenerima i drugom opremom za promatranje. Marino
je bio na ulici zajedno s metro-policajcima i agentima
FBI-a u civilu. EST je bila podijeljena između Dakote,
ljekarne i ulice Bleecker. Nismo bile sasvim nacistu s
točnim pozicijama ikoga od njih jer nitko vani nije stajao
na mjestu, a mi smo bile ovdje i nismo se micale.
"Zašto još nitko nije nazvao?" požalila se Lucy.
"Još ga nisu ugledali", rekla je zapovjednica Penn, koja
je bila stablina, ali napeta.
"Pretpostavljam daje povorka krenula", rekla sam.
Zapovjednica Penn reče: "Sad je na Lafavette, i ide
prema nama." Ona i Lucy imale su slušalice koje su bile
spojene na postaju smještenu na konzoli. Svaka je bila
na svom kanalu.
"U redu, u redu", rekla je zapovjednica Penn uspravivši
se u stolici. "Ugledali smo ga. Peron broj sedam",
doviknula je Lucy, čiji su prsti istoga trena poletjeli.
"Upravo se pojavio s nogostupa uz tračnice. Ušao je u
sustav podzemne iz tunela koji vodi ispod parka."
Zatim se peron broj sedam u crno-bijelom pojavio na
televizijskom ekranu. Promatrali smo pojavu u
dugačkom tamnom kaputu. Imao je na sebi čizme, šešir i
tamne naočale, i držao se podalje od
309
ostalih putnika na rubu perona. Lucy je pozvala na
monitor drugi dio nacrta podzemne željeznice, a
zapovjednica Penn ostala je na radiju. Promatrala sam
putnike koji su hodali, sjedili, čitali planove ili samo
stajali na mjestu. Vlak je uz vrisak dojurio, usporio i stao.
Vrata su se otvorila i Gault je ušao.
"Na koju stranu ide?" upitala sam.
"Na jug. Ide ovamo", rekla je zapovjednica Penn
uzbuđeno.
"Sada je na liniji A", rekla je Lucy proučavajući svoje
monitore.
"Točno." Zapovjednica Penn vratila se na radio. "Može ići
samo do trga Washington", rekla je nekome. "Onda se
može prebaciti na liniju F ravno do Druge avenije."
Lucy reče: "Provjeravat ćemo postaju po postaju. Ali
negdje mora sići kako bi ponovno zašao u tunele."
"Mora to učiniti ako se zaputio na Drugu aveniju",
prenijela je zapovjednica Penn radijem. "Do tamo ne
može vlakom, jer vlakovi tamo ne staju."
Lucy je upravljala spojenim televizijskim ekranima. U
brzim razmacima na njima su se vidjele različite postaje,
kako se vlak kojeg nismo mogle vidjeti približavao
našem položaju.
"Nije na Četrdeset i drugoj", rekla je. "Ne vidimo ga na
postaji Penn, niti na Dvadeset trećoj."
Monitori su se palili i gasili, pokazujući perone i ljude
koji nisu znali da ih netko promatra.
"Ako je ostao u vlaku trebao bi biti na Četrnaestoj ulici",
rekla je zapovjednica Penn.
Ali, ako je i bio, nije se iskrcao, barem ga mi nismo
vidjele. A onda nam se sreća okrenula na neočekivan
način.
"Bože moj", rekla je Lucy. "Sad je na postaji Grand
Central. Kako je, do vraga, dospio tamo?"
"Zacijelo je skrenuo na istok prije no što smo mislili da
hoće, pa presjekao preko Times Squarea", rekla je
zapovjednica Penn.
"Ali zašto?" rekla je Lucy. "To nema smisla."
Zapovjednica Penn radijem je dozvala jedinicu dva, što
je bio Benton Wesley. Upitala ga je je li Gault već nazvao
ljekarnu. Skinula je slušalice i namjestila mikrofon kako
bismo i mi mogle čuti što se govori.
"Ne, još nije bilo nikakva poziva", stigao je Wesleyev
odgovor.
"Upravo su nam ga naši monitori pokazali na Grand
Centralu", objasnila je.
"Što?"
"Ne znam zašto je krenuo tim putem. Ali sada može
krenuti na razne strane. Mogao bi sići bilo gdje iz bilo
kojeg razloga."
"Bojim se daje tako", rekao je Wesley.
"Stoje s Južnom Karolinom?" upitala je zatim
zapovjednica Penn.
"Sve je u redu. Ptičica je poletjela i sletjela", rekao je
Wesley.
Gospođa Gault je poslala novac, ili je to učinio FBI.
Promatrali smo monitore dok se njen jedini sin vozio s
ostalim ljudima koji nisu znali kakvo je on čudovište.
"Samo malo", nastavila je zapovjednica Penn širiti
informacije. "Sad je na mjestu gdje se Četrnaesta ulica
spaja s trgom Union, ide prema jugu ravno prema
vama."
Izluđivalo me to što ga ne možemo zaustaviti. Vidjeli smo
ga, a ipak nam to nije koristilo.
"Izgleda da stalno mijenja vlakove", rekao je Wesley.
Zapovjednica Penn reče: "Ponovno smo ga izgubili. Vlak
je krenuo. Na ekranu nam je Astor Place. To je
posljednja postaja, osim ako nas ne prođe i ne izađe na
Boweryju."
"Vlak staje", objavila je Lucy.
Promatrale smo ljude na monitorima i nismo vidjele
Gaulta.
"U redu, zacijelo je ostao u vlaku", rekla je zapovjednica
Penn u mikrofon.
"Izgubili smo ga", rekla je Lucy.
Mijenjala je slike kao što netko isfrustriran mijenja
programe na televiziji. Nismo ga vidjele.
"Sranje", promrmljala je.
"Gdje bi mogao biti?" Zapovjednica Penn bila je
zbunjena. "Negdje mora izaći. Ako ide u ljekarnu, ne
može se poslužiti izlazom kod Copper Uniona."
Pogledala je Lucy. "To je to. Možda će pokušati. Ali neće
izaći. Izlaz je zabravljen. Ali on to možda ne zna.
Lucy reče: "Mora znati. Pročitao je elektronske poruke
koje smo mu poslali."
Još je neko vrijeme promatrala monitore. No, nismo ga
vidjele, a radio je i dalje šutio dok smo ga mi napeto
osluškivale.
311
"Prokletstvo", rekla je Lucy. "Trebao bi biti na liniji broj
šest. Hajdemo ponovno pogledati Astor Place i
Lafavette."
Nije nam koristilo.
Neko smo vrijeme sjedile u tišini, promatrajući
zatvorena drvena vrata koja su vodila na praznu postaju.
Iznad nas, stotine ljudi hodalo je natopljenim ulicama
kako bi pokazali da im je dosta kriminala. Stala sam
promatrati kartu podzemne željeznice.
Zapovjednica Penn reče: "Sada bi trebao biti na Drugoj
aveniji. Trebao je sići na postaji prije ili poslije i hodati
ostatak puta kroz tunel."
Na pamet mije pala užasna misao. "Mogao bi učiniti tu
istu stvar i ovdje. Nismo tako blizu ljekarne, ali smo i mi
na liniji šest."
"Da", rekla je Lucy okrenuvši se kako bi me pogledala.
"Hodati odavde do Houstona je mačji kašalj."
"Ali mi smo zatvoreni", rekla sam. Lucy je ponovno nešto
utipkala.
Ustala sam sa stolice i pogledala zapovjednicu Penn. "Mi
smo ovdje same. Samo nas tri. Vlakovi ovdje ne staju
preko vikenda. Nema nikoga. Svi su na Drugoj aveniji ili
kod ljekarne."
"Baza zove jedinicu dva", govorila je Lucy u mikrofon.
"Ovdje jedinica dva", javio se Wesley. "Sve u redu? Jer
mi smo ga izgubile." "Budite u pripravnosti."
Otvorila sam aktovku i izvukla svoj pištolj. Repetirala
sam ga i ot-kočila.
"Koja je vaša deset-dvadeset?" rekla je zapovjednica
Penn preko radija raspitujući se za njihovu lokaciju.
"I dalje čekamo kod ljekarne."
Ekrani su se luđački izmjenjivali dok je Lucy pokušavala
pronaći Gaulta.
"Samo malo. Samo malo", začule smo Wesleyev glas
preko radija. Zatim smo začule Marina. "Izgleda daje
dolij'o."
"Imate ga?" upitala je zapovjednica Penn preko radija,
ne vjerujući u to što čuje. "Koja je lokacija?"
"Ulazi u ljekarnu." Wesley se vrati na naš kanal. "Čekajte
malo. Čekajte malo."
312
Uslijedila je tišina. Zatim Wesley reče: "Sad je na pultu i
dobiva novac. Budite u pripravnosti."
Čekale smo u napetoj tišini.
Prošle su tri minute. Ponovno smo začule Wesleya preko
radija: "Odlazi. Zatvorit ćemo ga čim siđe na terminal.
Pripravni."
"Što ima na sebi?" upitala sam. "Jesmo li sigurni daje to
osoba koja se ukrcala na vlak kod muzeja?"
Nitko nije obraćao pažnju na mene.
"O, Kriste", uzviknula je Lucy, pa smo pogledale prema
monitorima.
Vidjele smo perone na postaji Druge avenije i agente
EST-a kako iznenada izranjaju iz mraka tunela. Odjeveni
u crna terenska odijela i borbene čizme, potrčali su
preko perona i uza stube koje vode na ulicu.
"Nešto je krenulo po zlu", rekla je zapovjednica Penn.
"Hvataju ga na površini!"
Glasovi na radiju krčkali su sudarajući se.
"Imamo ga."
"Pokušava pobjeći."
"Dobro, dobro, imamo njegov pištolj. Na podu je."
"Jeste li mu stavili lisice?"
U kontrolnoj sobi oglasila se sirena. Svjetla na stropu
počela su bljeskati žarkocrveno, a na kompjuterskom
ekranu stala je bljeskati crvena šifra 429.
"Uzbuna!" uzviknula je zapovjednica Penn. "Pogođen je
policajac! Pritisnuo je gumb za pomoć na svom radiju!"
zurila je u kompjuter u osupnutoj nevjerici.
"Što se događa?" upitala je Lucy preko radija.
"Ne znam", krenuo je Wesleyev glas. "Nešto nije u redu.
Ostanite u pripravnosti."
"Nije to ovdje. Nitko ne traži pomoć na postaji Druge
avenije", rekla je zapovjednica Penn, zaprepaštena.
"Šifra na ekranu je Davi-lina."
"Davilina?" rekla sam tupo. "Mislite, Jimmyja Davile?"
"On je bio jedinica četiri-dva-devet. To je njegova šifra.
Nije još dodijeljena nikom drugom. I tu je, na ekranu."
313
Buljile smo u zaslon. Bljeskajuća šifra mijenjala je
položaje na kompjuterskom nacrtu podzemne
željeznice. Bila sam šokirana da se toga nitko nije sjetio
ranije.
"Je li Davila imao svoj radio sa sobom kad je pronađeno
njegovo tijelo?" upitala sam.
Zapovjednica Penn nije reagirala.
"Kod Gaulta je", rekla sam. "Gault ima Davilin radio."
Wesleyev glas se vratio, a on nije mogao znati za naš
problem. Nije mogao znati za uzbunu.
"Nismo sigurni da ga imamo", rekao je Wesley. "Nismo
sigurni koga smo ulovili."
Lucy mi uputi prodoran pogled. "Carrie", reče. "Nisu
sigurni imaju li nju ili Gaulta. Vjerojatno su ponovno
slično obučeni."
U našoj maloj kontrolnoj prostoriji bez prozora i bez
ljudi u blizini promatrale smo kako se bljeskajući crveni
kod za pomoć miče kompjuterskim zaslonom, primičući
se sve bliže našem položaju.
"Sada je u tunelu koji vodi prema jugu i ide ravno na
nas", rekla je zapovjednica Penn, a u glasu joj se
osjećala sve veća napetost.
"Nije dobila poruke koje smo poslali", zaključila je Lucy.
<■ "Ona?" upitala je zapovjednica Penn, u čudu je
promatrajući.
"Ona ne zna za povorku ni to da je izlaz na Drugoj aveniji
zatvoren", nastavila je Lucy. "Možda je pokušala izaći
kroz taj izlaz u onoj uličici, ali nije uspjela, jer je
zatvoren. I onda je jednostavno ostala pod zemljom i
motala se onuda sve dok je nismo primijetili na postaji
Grand Central."
"Nismo vidjeli ni Gaulta ni Carrie na peronima postaja
bližim nama", rekla sam. "A i ne znaš daje to ona."
"Kad ima toliko postaja", rekla je zapovjednica Penn.
"Netko je mogao izaći van, a da ga mi jednostavno nismo
vidjele."
"Gault ju je poslao u ljekarnu umjesto sebe", rekla sam,
a moja je napetost rasla. "Nekako zna za svaku prokletu
stvar koju učinimo."
"CAIN", promucala je Lucy.
"Da. To, a vjerojatno nas i promatra."
Lucy je pozvala naš položaj, lokalnu postaju u ulici
Bleecker, na spojenim televizijskim ekranima. Tri
monitora pokazivali su peron i križne rampe iz različitih
uglova, ali jedan je zaslon bio mračan.
314____________Patricia D. Cornmell_________
"Nešto blokira jednu od kamera", rekla je.
"Je li i ranije bila blokirana?" upitala sam.
"Ne kad smo došli ovamo", rekla je. "Ali ovu postaju
gdje smo nas tri nismo pratile. Činilo se da nema razloga
da provjeravamo i to."
Promatrale smo crvenu šifru kako se polako kreće
tračnicama.
"Ne smijemo upotrebljavati radio", rekla sam
zapovjednici Penn. "On ga ima", dodala sam jer sam
znala da je Gault ova crvena šifra na našem ekranu. U to
uopće nisam sumnjala. "Znate daje uključen i da čuje
svaku riječ koju izgovorimo."
"Zašto je kod za pomoć još uvijek upaljen?" upitala je
Lucy. "Zar ona želi da znamo gdje je?"
Zurila sam u nju. Lucy kao da je bila u transu.
"Možda je taj gumb stisnut slučajno", rekla je
zapovjednica Penn. "Ako ne zna za njega, čovjek ne bi
shvatio da se radi o kodu za pomoć. A budući da je
uzbuna tiha, mogao bi biti upaljen, a da toga nisi
svjestan."
Ali ja nisam vjerovala da je bilo što od ovoga što se
događalo bilo slučajno. Gault je išao prema nama zato
stoje točno tu želio biti. Bio je morski pas što pliva kroz
tamu tunela, a ja sam se prisjetila Anni-nih riječi o
njegovim gnusnim poklonima za mene.
"Gotovo je kod signalnog tornja." Lucy je pokazivala
prstom na zaslon. "Jebi ga, to je blizu."
Nismo znale što učiniti. Ako pozovemo Wesleya Gault će
čuti i ponovno nestati kroz tunele. Ako ne kontaktiramo
nikoga, postrojbe neće znati što se ovdje događa. Lucy
je bila kod vrata i malo ih od-škrinula.
"Što to radiš?" gotovo sam urliknula na nju.
Brzo je zatvorila vrata. "U pitanju je ženski WC.
Vjerojatno je čistačica zaglavila vrata dok je čistila, i
ostavila ih tako. I sad ona blokiraju kameru."
"Jesi li vidjela koga vani?" upitala sam.
"Ne", rekla je s mržnjom u očima. "Oni misle da su ulovili
nju. Kako znaju da to nije Gault? Možda ona ima Davilin
radio. Znam ja nju. Ona vjerojatno zna da sam ja tu
unutra."
Zapovjednica Penn bila je napeta kad mi je rekla: "U
uredu ima nešto opreme."
"Da", rekla sam.
Požurile smo u tijesan prostor s klimavim drvenim
stolom i stolicom. Otvorila je ormarić, pa smo pograbile
sačmarice, kutije sa streljivom i pancirke. Nije nas bilo
tek nekoliko minuta, a kad smo se vratile u kontrolnu
prostoriju, Lucy nije bila tamo.
Pogledala sam spojene televizore i vidjela kako se slika
pojavila na četvrtom ekranu kad je netko zatvorio vrata
ženskog WC-a. Bljeskajuća crvena šifra sada je bila
dublje u postaji. Bila je na uskom pločniku. Svakog će
časa izbiti na peron. Potražila sam pogledom svoj
Brovraing, ali na konzoli gdje sam ga ostavila nije ga
bilo.
"Uzela je moj pištolj", rekla sam zaprepašteno. "I izašla
je van. Izašla je za Carrie!"
Napunile smo sačmarice što smo brže mogle, ali nismo
gubile vrijeme oblačeći pancirke. Ruke su mi bile
nespretne i hladne.
"Morate javiti Wesleyu", rekla sam, u panici. "Morate
učiniti nešto da dođu ovamo."
"Ne možete izaći van sami", rekla je zapovjednica Penn.
"Ne mogu ostaviti Lucy vani samu."
"Ići ćemo obje. Uzmite svjetiljku."
"Ne. Vi pozovite pomoć. Dovedite nekoga ovamo."
Istrčala sam van ne znajući što ću zateći. No, postaja je
bila pusta. Stajala sam posve mirno s otkočenom
sačmaricom. Primijetila sam kameru pričvršćenu na zid
opločen zelenim pločicama u blizini WC-a. Peron je bio
prazan, a u daljini sam začula vlak. Protutnjao je pored
mene bez stajanja jer se subotom nije morao zaustavljati
na ovoj postaji. Kroz prozore vidjela sam ljude koji se
vraćaju s posla kako spavaju ili čitaju novine. Samo
nekolicina, činilo se, primijetila je ženu sa sačmaricom i
to im se čak nije učinilo čudnim.
Pitala sam se bi li Lucy mogla biti u WC-u, ali to nije
imalo smisla. Jedan toalet nalazio se odmah pored
kontrolne prostorije, unutar našeg skrovišta u kojem
smo provele čitav dan. Približila sam se peronu, a srce
mi je udaralo kao ludo. Temperatura je bila vrlo niska, a
ja nisam imala kaput. Prsti su mi se ukočili držeći kundak
sačmarice.
Palo mije na pamet daje Lucy možda otišla po pomoć i ta
me misao malo opustila. Možda je zatvorila vrata WC-a i
potrčala prema Drugoj aveniji. Ali što ako nije? Zurila
sam u ta zatvorena vrata ne želeći ući unutra.
Približila sam se, korak po korak, i poželjela da imam
pištolj. Sačmarica je bila nespretna u zatvorenim
prostorima s mnogo uglova. Kad sam došla do vrata srce
mi je bubnjalo u grlu. Zgrabila sam kvaku, snažno
povukla i bacila se unutra sa sačmaricom uperenom is-
pred sebe. Prostor oko umivaonika bio je pust. Nisam
čula nikakav zvuk. Pogledala sam ispod vrata kabina i
dah mi je zastao u grlu kad sam ugledala plave traperice
i par smeđih kožnih radnih čizama koje su bile prevelike
za ženu. Zvecnuo je metal.
Napela sam sačmaricu i stala se tresti viknuvši: "Izađi van
s podignutim rukama!"
Veliki ključ za odvijanje uz zveket je pao na opločeni
pod. Radnik iz održavanja izgledao je kao da bi mogao
doživjeti srčani udar, kad je izašao iz pregratka. Oči su
mu doslovno ispadale iz očnih duplji dok je zurio u mene
i moju sačmaricu.
"Samo popravljam školjku tu unutra. Nemam novaca",
rekao je skamenjen od straha s rukama podignutima kao
daje netko upravo postigao pobjednički zgoditak.
"Nalazite se usred policijske operacije", uzviknula sam
okrenuv-ši sačmaricu prema stropu i zakočivši je.
"Morate izaći odavde i to odmah!"
Nije mu trebalo dva puta reći. Nije pokupio svoj alat, niti
je vratio lokot na vrata WC-a. Pobjegao je uza stube i
dalje na ulicu, a ja sam ponovno stala hodati peronom.
Pronašla sam svaku od kamera, pitajući se vidi li me
zapovjednica Penn na monitorima. Upravo sam se htjela
vratiti u kontrolnu prostoriju kad sam pogledala niz
tračnice, pa mi se učinilo da čujem glasove. Iznenada
sam začula natezanje i nešto što je zvučalo poput
gunđanja. Lucy je vrisnula.
"Ne! Ne! Nemoj!"
Glasan tresak zvučao je poput eksplozije u metalnom
bubnju. Iskre su zaparale tamu na mjestu odakle je
došao zvuk, a svjetla na postaji u ulici Bleecker
zatreperila su.
Duž tračnica nije bilo svjetla, tako da nisam ništa vidjela,
a nisam se usuđivala uključiti lampu koju sam imala u
ruci. Tapkajući sam došla do uskog metalnog pločnika i
oprezno se spustila uskim stubama koje su vodile u
tunel.
Dok sam se centimetar po centimetar pomicala prema
naprijed, dišući brzim i plitkim udisajima, oči su mi se
počele privikavati na ta-
mu. Nazirala sam obrise lukova, ograda i betonskih
podija gdje su se beskućnici smještali na svojim
krevetima. Nogama sam udarala o razno smeće,
proizvodeći glasne zvukove kad bih nabasala na pred-
mete od metala ili stakla.
Držala sam sačmaricu ispred sebe, uperenu prema gore
kako bih zaštitila glavu od bilo kakvih izbočina koje mi
možda promaknu. Osjećala sam vonj smeća, ljudskog
izmeta i spaljena mesa. Što sam dalje išla, to je smrad
postajao intenzivniji, a onda se jako svjetlo, poput
mjeseca, uz buku izdiglo ispred mene kad se na
tračnicama što su vodile prema sjeveru pojavio vlak.
Temple Gault nalazio se ne više od petnaest metara
preda mnom.
Držao je Lucy u takozvanoj 'kravati' prislonivši joj nož uz
grlo. Nedaleko njih ugledala sam detektiva Maiera
zalijepljena za treću tračnicu pruge koja vodi prema
jugu, stisnutih šaka i zubiju dok je struja tekla njegovim
mrtvim tijelom. Vlak je provrištao pored nas, ponovno
uronivši u tamu.
"Pusti je", glas mije drhtao kad sam upalila svjetiljku.
Zaškiljivši, Gault je zaštitio lice od svjetla. Bio je tako
blijed daje izgledao poput albina, a na golim rukama
vidjela sam mu male mišiće i tetive dok je držao nož za
seciranje koji mi je bio ukrao. Jednim brzim pokretom
mogao je razrezati Lucvno grlo sasvim do kralježnice.
Ona je zurila u mene ukočenim, prestravljenim
pogledom.
"Ne želiš nju", prišla sam korak bliže.
"Nemoj mi svijetliti tom lampom u lice", rekao je on.
"Spusti je."
Nisam ugasila svjetiljku, nego sam je polako odložila na
betonski podij, odakle je prosipala nepravilan snop
svjetlosti uperen ravno u sprženu, krvavu glavu
detektiva Maiera. Pitala sam se zašto mi Gault nije rekao
da spustim sačmaricu. Možda je nije vidio. Držala sam je
uperenu prema gore. Sada sam bila tek koja dva metra
od njih.
Gaultove su usne bile ispucane i glasno je šmrkao. Bio je
ispijen i raščupan, pa sam se zapitala drži li ga još uvijek
posljednja doza cracka koji je bio uzeo ili ga već pomalo
pušta. Imao je na sebi traperice, vojničke čizme i crnu
kožnu jaknu koja je bila izgrebana i poderana. Na reveru
je imao kaducej kojeg je, pretpostavljala sam, bio kupio
u Richmondu, nekoliko dana prije Božića.
"Ona nije zabavna." Nisam mogla smiriti glas.
Njegove užasne oči kao da su se malo usredotočile na
mene dok je tanak mlaz krvi stao curiti niz Lucyn vrat.
Čvršće sam uhvatila pušku.
"Pusti je. Onda ostajemo samo nas dvoje. Znaš da želiš
mene."
Iskra mu je zasjala u očima, a ja sam u polumraku gotovo
mogla vidjeti njihovu neobičnu plavu boju. Ruke su mu
se iznenada pomakle kad je velikom silinom gurnuo
Lucy prema trećoj tračnici, pa sam jurnula prema njoj.
Uhvatila sam je za džemper i povukla na sebe, pa smo se
nas dvije zajedno stropoštale na zemlju, a sačmarica mi
je uz zveket ispala uz ruke. Vatra je bljesnula i iskre su
poletjele kad je se dočepala pohlepna treća tračnica.
Gault se nasmiješio, a u ruci je držao moj Browning,
odbacivši za sada nož dalje od sebe. Repetirao ga je,
uhvativši ga s obje ruke, uperivši cijev Lucy u glavu. Bio
je navikao na svoj Glock i činilo se da ne zna kako moj
Browning ima sigurnosnu kočnicu. Stisnuo je okidač, ali
ništa se nije dogodilo. Nije razumio u čemu je stvar.
"Bježi!" viknula sam Lucy, gurajući je. "BJEŽI!"
Gault je repetirao pištolj, ali on je već bio napet, a
čahura nije bila izletjela, tako da su se sada u cijevi
gurala dva metka. Razjaren, ponovno je potegnuo
okidač, ali pištolj je bio zaglavljen.
"BJEŽI!" zaurlala sam.
Bila sam na podu i sama nisam pokušala pobjeći jer sam
vjerovala da neće krenuti za Lucy ako ja ostanem ovdje.
Pokušavao je otvoriti dio za repetiranje tresući pištolj
kad je Lucy počela plakati spotičući se u mraku. Nož je
ležao u blizini treće tračnice, pa sam stala tapkati po
mraku tražeći ga. Štakor mi je pretrčao preko nogu i po-
rezala sam se na staklo. Glava mi je bila opasno blizu
Gaultovih čizama.
Činilo se da ne može popraviti pištolj, pa sam vidjela
kako su mu se mišići napeli kad me pogledao. Osjetila
sam njegovu misao čvršće uhvativši hladan čelični držak.
Znala sam što je sve u stanju učiniti nogama, a ja mu
nisam mogla dosegnuti prsa niti kakvu veću žilu, jer za to
nije bilo vremena. Bila sam na koljenima. Podigla sam
nož dok se on pripremao na udarac, i zarinula ga u
gornji dio njegova bedra. Uhvativši nož s obje ruke,
rezala sam što sam dulje mogla dok je on vrištao.
Arterijska krv šiknula mi je u lice kad sam izvukla nož, a
njegova je presječena bedrena arterija krvarila u ritmu
njegova stravičnog
319
srca. Sagnula sam se kako ne bih stajala na
vatrenoj liniji, jer sam znala da ga EST ima na
nišanu i da agenti čekaju.
"Ubola si me", rekao je Gault s dječačkom
nevjericom. Presavijen u struku, u šokiranom
zaprepaštenju promatrao je krv koja se probijala
kroz prste kojima je stiskao nogu. "Neće prestati.
Ti si doktorica. Zaustavi je."
Pogledala sam ga. Glava mu je bila obrijana
ispod kape. Sjetila sam se njegove mrtve sestre
blizanke, sjetila sam se Lucvna vrata. U tunelu su
se, iz smjera postaje, začula dva snajperska hica,
meci su zazviždali, a Gault je pao blizu treće
tračnice na koju je umalo bio bacio Lucy. Vlak je
nadolazio, a ja ga nisam odmakla od tračnica.
Otišla sam a da se nijedanput nisam osvrnula.
Lucy, Wesley i ja otišli smo iz New Yorka u
ponedjeljak, a helikopter je najprije poletio
prema istoku. Prešli smo litice i palače
Westchestera, da bismo napokon stigli na taj
otrcani, zapušteni otok koji nije bio ucrtan ni na
jednoj turističkoj karti. Raspadajući dimnjak
izdizao se iz ruševina stare zatvorske zgrade od
opeke. Zaokružili smo nad sirotinjskim grobljem
dok su zatvorenici i njihovi čuvari gledali gore,
prema oblačnom jutarnjem nebu.
BellJet Ranger spustio se stoje niže mogao, a ja
sam se nadala da nas ništa neće prisiliti na
spuštanje. Nisam željela biti u blizini muškaraca s
otoka Rikers. Nadgrobni kamenovi izgledali su
poput bijelih zuba što izbijaju iz čekinjaste trave, a
netko je bio oblikovao križ od kamenja. Pokraj
otvorenog groba stajao je kamionet, a muškarci
su iz zemlje vadili novi sanduk od borovine.
Zastali su kako bi pogledali u nebo, jer je naš
helikopter uzburkao zrak više nego snažni
vjetrovi koje su poznavali. Lucy i ja sjedile smo na
stražnjem sjedištu držeći se za ruke. Zatvorenici,
zabundani zbog hladnoće, nisu nam mahnuli. Na
vodi se njihao zahrđao trajekt, čekajući da odnese
kovčeg na Manhattan radi još jednog, posljednjeg
testa. Gaultova sestra blizanka danas će prijeći
rijeku. Jayne će, napokon, krenuti kući.

Treći Slučaj Doktorice Kay Scarpetta: Patricia D. Cornvell Sa Sirotinjskoga Groblja

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Treći Slučaj Doktorice Kay Scarpetta: Patricia D. Cornvell Sa Sirotinjskoga Groblja

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

PATRICIA D.

Ova knjiga posvećena je doktorici Eriki Blanton

zakašljati, a ne uspijeva proizvesti ni glasa zbog te

"Ima li izgleda da su pisci za saksofon Bennyjevi?"

Odgovorila sam: "Ako jest, i ako je znala daje u

"Koliko ćete nam noći biti ovdje?"

I sama sam ustala i odnijela torbe u svoju spavaću sobu u

Vidjela sam kako ga obuzima depresija i začula je u

t c od zaplijenjene imovine, zaplijenjeni novac od

"Aha. Al' ne znam sve one znanstvene detalje koji će te

"Prije svega, neću ti reći da je bilo što pošlo po zlu.

Nekoliko minuta kasnije garažna su se vrata stala

Nakratko me pogledao u oči. "Hvala vam, gospođo.

Svi smo šutjeli, kao da bi Gault svakog trenutka mogao

"Pa, za to čovjek baš ne mora bit' nuklearni fizičar",

"Možda", rekla sam. "Koliko brzo možemo pogledati

"Ah, k vragu", promrmljala sam ispod glasa skrenuvši na

"Kamo mislite daje otišao nakon što je jutros napustio

"A što ti misliš da je ovo?" Izgubila sam kontrolu nad

"Ulazi u kuću." Marino je bio vrlo uzrujan.

Dok sam odrastala nisam imala prilike otići ni na jedan

You might also like