Povijest raznih zaraznih bolesti u BiH upozorava, opominje i uči nas da opreza nikada nije dosta i da se

nije igrati s njima

Kuga je između 1814. i 1818. godine upola smanjila broj bh. katolika, a za stoljeće i pol
njihov broj povećao se za čak 15 puta!

Piše: Frano Vukoja, večernji list, 11.2.2021.

Pandemiju koronavirusa nazivaju kugom novog doba. U povijesti čovječanstva brojne zarazne
bolesti, posebno kuga, znale su u pojedinim dijelovima svijeta prepoloviti broj stanovnika,
ponegdje ga gotovo istrijebiti. Tako je bilo i na prostorima Bosne i Hercegovine.

Povijest nas je naučila ili pak ne

Kuga je još u antičko doba znala pokositi desetke milijuna ljudi. Prva zabilježena pandemija
kuge na europskom tlu datira od 541. do 542. godine i ubila je više od 100 milijuna osoba.
Sredinom XIV. Stoljeća od "crne smrti" stradala je gotovo četvrtina tadašnjih stanovnika Europe.
Nema podataka o tome koliko je pogodila tadašnje prostore u Bosni i Zemlji humskoj. Edin
Šaković u svom radu "Historijat zaraznih bolesti i epidemija u Bosni i Hercegovini" ističe da je
razvojem gradskih naselja, komunikacija i trgovine u srednjovjekovnoj bosanskoj državi tijekom
XV. stoljeća kuga zahvatila i područja te države. On ističe da je u posljednjim godinama

1
srednjovjekovne Bosne, sve do osmanskog osvajanja 1463. godine, ove prostore pogodilo
nekoliko epidemija kuge. Slično je bilo i s prvim desetljećima osmanske vlasti. On naglašava da
su tadašnja izvorišta epidemija uglavnom bili gradovi na Jadranskom moru, iz kojih se kuga
trgovačkim putem širila prema unutrašnjosti. Neki su gradovi na Jadranu poduzimali prevencije
u cilju sprječavanja širenja zaraze. Dubrovnik je prvi uveo mjeru obvezne izolacije za sve one
koji dolaze u grad, posebno trgovce. Izolacija je trajala 40 dana, po čemu je karantena dobila
naziv (karantena u prijevodu znači 40 dana!)

Šaković piše: "Po ugledu na Dubrovčane, i neki oblasni gospodari u srednjovjekovnoj bosanskoj
državi u trenutku izbijanja epidemija zatvarali su trgovačke putove, zabranjivali podanicima da
napuštaju svoja područja i odlaze tamo gdje je zastupljena kuga. Slične odluke donosili su i neki
osmanski upravitelji nad Bosnom. Pa tako 1481. godine, kada je izbila velika epidemija kuge na
prostoru Dubrovnika, tadašnji hercegovački sandžak-beg Ajas zabranjuje svojim podanicima da
idu s trgovačkom robom na područje Dubrovnika. Tekkada je epidemija završila, ta zabrana je
dignuta. Razvojem gradskih područja, kao i procvatom trgovine s ostalim osmanskim
područjima tijekom XVI. stoljeća, kuga je u Bosnu počela stizati s istoka. U ovom stoljeću bilo
je nekoliko težih epidemija, koje su teško pogodile veća mjesta, poput Sarajeva, Foče, Mostara i
dr. Slično je bilo i u idućem, XVII. stoljeću, a širenju kuge tada su doprinijeli i stalni ratovi,
nerodne godine i pojave gladi. Kuga je Bosnom harala tijekom gotovo čitavog XVI. i XVII.
stoljeća, a naročito su bile teške epidemije kuge u XVIII. stoljeću. Kuga je u tri velika ciklusa
zahvatila cijeli prostor tadašnjeg Bosanskog ejaleta, uz brojne manje epidemije u pojedinim
mjestima i užim gradskim oblastima."

Šaković dalje navodi da je teška kuga pogodila te prostore tijekom 1731. i 1732. godine. Tada je
jedan mletački izaslanik izvijestio da je već u prvim mjesecima samo u Sarajevu stradalo čak
37.000ljudi. Prema svjedočenju ljetopisca Nikole Lašvanina, kuga je u Fojnici, koja je tada bila
mala kasaba, ubila oko 1200 stanovnika muslimanske i 57 stanovnika katoličke vjere. Prema
nekim izvješćima, u Mostaru su tijela mrtvih bacali u Neretvu jer ih nije bilo moguće sve
pokopati. Tri desetljeća poslije kuga je ponovno buknula, a Sarajevo je bilo najteže pogođeno.
Šaković naglašava: "Ljetopisac Mula Mustafa Bašeskija svjedoči da je najprije zahvatila
siromašnije stanovništvo u perifernim mahalama, a zatim se proširila na cijeli grad. U tri godine,
koliko je harala, usmrtila je 15.000 stanovnika Sarajeva. Naposljetku, 1782. i 1783. godine

2
Bosnu je ponovno zahvatio ciklus epidemije." Ova kuga odnijela je između 120 i 130 tisuća
života. Povjesničar Bogumil Hrabak ustvrdio je da bi se poslije suše, kada bi zavladala glad,
redovito javila i kuga koja bi se nekontrolirano širila. Na širenje kuge utjecali su pokreti vojska,
ratovi, trgovački tranzit, migracije, loše higijenske prilike.

Šaković se poziva na Hrabaka koji navodi da je veću smrtnost imalo muslimansko stanovništvo
nego druge vjerske zajednice. To je dijelom zbog činjenice jer su muslimani činili najveći dio
najizloženijeg gradskog stanovništva, ali i zbog činjenice da su uslijed izbijanja epidemije samo
bogatiji muslimani napuštali gradska jezgra i odlazili na sigurnija mjesta, poput sela. Ipak, bilo je
i slučajeva da zarazu prošire i oni koji su bježali iz grada. Tako su za vrijeme pandemije iz 1732.
godine neki sarajevski trgovci, koji su spas potražili u manastiru Žitomislić u Hercegovini,
prenijeli kugu na područje Hercegovine gdje je ona izazvala velike žrtve. Šaković naglašava da
je posljedica svega ovoga bila i izmjena demografske slike stanovništva Bosne. Došlo je do
smanjenja muslimanskog stanovništva i povećanja kršćanskog. Naime, u opustjela muslimanska
sela veoma često se naseljavalo kršćansko stanovništvo iz pasivnih brdskoplaninskih prostora
Sandžaka, Crne Gore i istočne Hercegovine, s prostora koji uglavnom nisu bili pogođeni kugom.

Dr. fra Robert Jolić u svom znanstvenom radu "Zarazne bolesti u Hercegovini u doba turske
vladavine" na temelju ljetopisa, matičnih knjiga katoličkih župa i drugih izvora nastojao je
rekonstruirati učestalost, jačinu i posljedice pojedinih zaraznih bolesti u zapadnoj Hercegovini,
posebno kuge, kolere, velikih boginja i drugih zaraznih bolesti u vrijeme osmanlijske vlasti. Dio
toga rada prenio je najnoviji broj širokobriješkog časopisa Vitko u tekstu pod naslovom "Kužni
grobovi u Širokom Brijegu", u kojem se naglašava da je najveća ikad zabilježena kuga na
prostoru Hercegovine i Bosne ona koja je izbila 1814. godine. U nekim bosanskim mjestima
počela je harati već u ljeto 1813. godine pa se pritajila do ljeta sljedeće godine kada je zahvatila
čitavu Bosnu i proširila se i na Hercegovinu. Postoji podatak da je kuga u ljeto 1814. u Mostaru u
samo tri dana pomorila 3000 osoba! U Vitku stoji: "Nakon završetka kuge, prema popisu iz
1818. godine, broj bosanskohercegovačkih katolika sa 114.391 smanjio se na 50.928, što znači
da je kuga pomorila više od polovine." Dr. fra Robert Jolić u svom znanstvenom radu ističe da se
kuga od 1814. do 1818. godine može označiti kao pandemija.

3
Desetkovan broj

Prema turskim izvorima, broj katolika na područjima koja su osvojili na prostoru današnje BiH
iznosio je oko 750.000, što je višestruko više od svih ostalih. Zbog islamizacije, progona, ratova,
zaraznih bolesti, gladi i druge nevolje broj katolika bio se smanjio na jedanaest posto. Posebno se
broj katolika smanjio u zapadnoj Hercegovini na kraju XVII. stoljeća nakon moreških ratova.
Visoki natalitet katoličkog puka u Bosni i Hercegovini za samo stoljeće i pol učinio je svoje,
povećao se na više od750.000, znači čak 15 puta! Agresija, protjerivanje i "bijelakuga" ponovno
su broj katolika, uglavnom Hrvata, drastično smanjili. Nadamo se da će hrvatska demografska
sinusoida ponovno krenuti uzlaznom putanjom.

U samom uvodu svoga znanstvenog rada dr. fra Jolić ističe kako je kuga od 1814. do 1818.
godine znala zbrisati čitave obitelji, sela i gradove. Teške zarazne bolesti u to vrijeme iznenada
bi nastajale i za tadašnju medicinu neobjašnjivo nestajale. Ljudi bi bježali u šume i špilje, ali bi
ih stigla glad, kugina pratilja. U jednom danu umirali bi deseci tisuća oboljelih, mnoge često ne
bi imao tko pokopati. Pokopavani su nadomak kuća u šume i ograde. Tako su nastajali kužni
grobovi i kužna groblja. Ukućani umrle od kuge nisu smjeli dodirivati rukama u strahu da se i
oni ne zaraze, nisu znali da se kuga prenosi kapljičnim putem.

Dr. fra Robert Jolić u svom radu poziva se na Damira Tadića koji navodi da se veći pomori kuge
u livanjskom kraju spominju 1532. i 1584 godine, potom u pet godina XVII. i u šest godina
XVIII. stoljeća. Svjedočanstva o pojavama kuge u Livnu zapisao je glagoljaš don Jozo Ivković.
Fra Štipan Margitić svjedoči o strašnim slučajevima kanibalizma u Bosni 1690. godine. Bilo je
još slučajeva kanibalizma u krugu obitelji! Mnogi oboljeli nisu pokopani, njihova kužna tijela
bila bi često prepuštena na milost i nemilost psima i divljim životinjama! Teško je doći do
podataka o pomoru od kuga i drugih zaraznih bolesti jer matične knjige u brojnim župama nisu
sačuvane. Mnogi umrli od kuge nisu bili ni prijavljivani. U broćanskoj župi kuga je počela harati
u lipnju 1814., a prestala u ožujku 1816. godine. Za manje od dvije godine od kuge je u toj župi
umrlo 2215 osoba, što je gotovo polovina župljana. Neka sela jednostavno su nestala s lica
zemlje.

4
BiH uvelike nastradala

Pripadnici drugih vjera na prostoru Bosne i Hercegovine prošla su još gore. Ta kuga između
1814. i 1818. godine bile je u Hercegovini slabijeg intenziteta nego u Bosni. Kuga je "šarala" pa
je tako ljubuški kraj puno bolje prošao od broćanskog. Zanimljivo je to da su mnogi bježali na
brdo Klobuk, na kojem nitko nije umro od kuge! Kuga je 1. lipnja 1814. godine počela harati u
Mostarskom Gracu pa se proširila na Knešpolje, Gorance, Cim, Mostar i Miljkoviće, a potom
zahvaća Rašku Goru, Lise, Jasenice, Iliće i Polog. Kako se navodi u Vitku, do studenoga je
umrlo sto osoba. Sljedeće godine se i dalje širi, ali se krajem studenoga smiruje. U Vitku stoji:
"Fra Vojislav Mikulić donio je podatke i za župu Mostarko blato (od 1847. Široki Brijeg), koja je
obuhvaćala otprilike prostor današnje općine (grada) Široki Brijeg ili župa Široki Brijeg,
Kočerin, Rasno, Buhovo, Ljuti Dolac, Izbično, Crnač i veći dio župe Ledinac i Grljevići." Dalje
se navodi da je prvi slučaj kuge u širokobriješkoj župi zabilježen u Dobrkovićima 4. lipnja 1814.
U lipnju se javlja u Jarama i Ljutom Docu, a jedan slučaj zabilježen je i u Kočerinu. Pred kraj
godine kuga hara u Crnču, a u 1815. širi se na Jare i Buhovo, potom na Mokro, Dužice, Čerigaj i
Ledinac gdje u dva tjedna umire 21 osoba iz obitelji Leko. Potom se kuga javlja u Turčinovićima
i Medovićima. Najviše je u ovom dijelu zapadne Hercegovine od kuge stradao Ljuti Dolac, s 82
slučaja, potom Biograci (37 slučajeva), Dobrkovići (36), Ledinac (29), Buhovo (21), Crnač (18) i
Uzarići (15). Autor istraživanja fra Vojo Mikulić ne vjeruje da su upisani svi preminuli od kuge.

Visoko stopa nataliteta spašavala je demografsku sliku zapadne Hercegovine, tih godina bila je u
"podnošljivom" demografskom minusu od 1362 osobe. Od 1813. do 1818. godine župe Široki
Brijeg (do 1847. župa Blato), Ljubuški, Ružici i Posušje imale su demografski rast. Dr. Jolić
navodi da je ukupan broj svih umrlih u Hercegovini od 1813. do 1818. godine, prema zbroju svih
upisanih u matične knjige, koji je preuzeo biskup Miletić, iznosio 5858 osoba. Dr. Jolić
procjenjuje da je u zapadnoj Hercegovini od 1813. do 1818. godine umrlo od osam do devet
tisuća osoba, od čega od šest do sedam tisuća od kuge. U Vitku stoji da je većina umrlih od kuge
u zapadnoj Hercegovini bila opremljena svetim sakramentima, što znači da su svećenici
franjevci, župnici i kapelani gotovo neprestano bili na terenu, pohađajući okužene i dijelili im
sveti sakrament umirućih. Pravo je čudo da se nijedan od svećenika nije zarazio i podlegao kugi.
U Vitku su navedeni kužni grobovi i kužna groblja na području Širokog Brijega. Takvih kužnih
grobova i grobalja ima na svim dijelovima Hercegovine i čitave BiH.

5
S nestankom kuge u XIX. stoljeću prostore BiH pogodila je nova zarazna bolest - kolera.
Časopis Vitko navodi kako se kolera u Hercegovini pojavila barem tijekom tri godine: 1835.,
1855. i 1866. U župi Mostarski Gradac (Široki Brijeg) bilo je 12 smrtnih slučajeva od kolere, od
čega polovina u Knešpolju. Boginje (variole) konačno su u svijetu iskorijenjene 1979. godine. U
župi Mostarski Gradac zabilježeno je 19 slučajeva boginja tijekom četiri različite godine -
najviše ih je bilo 1846. godine, kada je u veljači i ožujku preminulo šest osoba. Od lipnja1863.
do siječnjal864. godine u ovoj župi od boginja stradalo je deset osoba.

Na prostorima BiH harala je i poznata španjolska gripa krajem Prvog svjetskog rata i neposredno
poslije njega. Nismo uspjeli pronaći relevantne podatke o broju umrlih u BiH od posljedica
španjolske gripe. Pronašli smo na internetskim stranicama podatak da je u prvom tjednu 1918.
godine u BiH oboljelo oko dvije tisuće osoba, a umrlo njih 110. Ove prostore nije mimoišao ni
tifus tijekom Drugog svjetskog rata i neposredno poslije njega. Epidemija velikih boginja
(variola vera) zahvatila je prostore bivše države 1972. godine, ponajviše područja Kosova i
Beograda. Zarazilo se 175 osoba, a od posljedica te zarazne bolesti umrlo je 35 osoba. Bilo je
proglašeno izvanredno stanje, uvedene su bile prisilne karantene, ograničeno kretanje, a
provedeno je i masovno cijepljenje stanovništva. Goran Marković snimio je film o toj temi
("Variola vera"). Velik je niz zaraznih bolesti prisutnih u BiH, ali one nisu zahvatile velik broj
osoba i nemaju izraženo velik mortalitet. Osim respiratornih zaraznih bolesti, među kojima je
najopasnija tuberkuloza, postoje bojne crijevne zarazne bolesti (kao što je salmoneloza),
parazitne (svrab i malarija), zarazne bolesti koje se prenose seksualnim putem (sifilis, gonoreja,
sida), antropozoonoze (Q-groznica i bruceloza), razne virusne (kao što je hepatitis B). Vladale su
i razne epidemije "obične" gripe, trihineloze i rubeole. Mediji su zabilježili slučajeve malarije i
AIDS-a kod migranata!

U BiH je 2018. godine bilo registrirano 768 osoba oboljelih od tuberkuloze, od čega gotovo 90
posto od plućne tuberkuloze. Prvi slučaj HIV-a u BiH registriranje 1986. godine, a do 2016.
registrirano je 325 pozitivnih osoba na HIV, a kod 150 osoba razvio se AIDS (sida). Medicinski
stručnjaci smatraju da je HIV u BiH pod nadzorom. Povijest raznih zaraznih bolesti upozorava,
opominje i uči nas da opreza nikada nije dosta i da se nije igrati s njima. Bosnu i Hercegovinu u
demografskom smislu pogađa i "bijela kuga", izazvana negativnim prirodnim prirastom i

6
iseljavanjem. Nadamo se da će i COVID-19 nestati ili biti rijetkost, što bi pridonijelo većoj stopi
rasta BDP-a, plaća i životnog standarda, a samim tim i obuzdavanju "bijele kuge".