LJETOPIS MULA MUSTAFE BASESKIJE

Ljetopis M.M.S.B je historiografski spis koji je napisao jedan od

najpoznatijih bosanskohercegovackih historicara i pisaca Mula
Mustafe Sevki Baseskije(1746-1804).
Sastoji se od dva dijela.Prvi dio pod naslovom „Citanka iz
historije“sadrzi pregled historije svijeta od stvaranja pa sve do pojave
Osmanlija u Bosni i njihovu vladavinu takoder.
U drugom dijelu opisuje dogadaje vezane za dolazak Osmanlija na
Balkan a posebno se osvrce na hist BiH,vladara,kulture,drustva itd...
(Prilozi iz historije BiH).
Znacajno djelo za BiH jer daje uvid u historiju jedne zemlje napisanu
iz pera domaceg autora,napisanog na turskom jeziku,smatra se
vaznim izvorom za proucavanje hist u 19 st.
U ovaj ljetopis ubrajamo jos i hicaje,anegdote,pjesme,tumacenja
snova te naravno popis sarajevskih ulica.
Naravno djelo je napisano na arapskomjeziku,on je bio vrlo obrazoan
covjek te je kao takav bio upoznat sa literaturom i pismom,koji su za
osobu poput njega bili vrlo vazan element vjerovanja,arapski jezik se
koristio i za vjerku praksu ali i za obrazovanje.<Koristio ga je iskljucivo
kako bi bio dostupan sirem krugu ljudi>
O piscu: Mula Mustafa Bašeskija [1]
 - Ševki bio je bošnjački ljetopisac, rođen u Sarajevu 1731.
ili 1732. godine u Mimar Sinanovoj mahali. Pretpostavlja se da je umro 18. augusta 1809. godine
u Sarajevu.[2][3] O Bašeskiji je poznato ono što je sebi zabilježio u svom Ljetopisu, pa je to ujedno i
jedini izvor za upoznavanje njegova života i rada. Puno mu je ime Mula Mustafa Bašeskija sa
pjesničkim pseudonimom Ševki. Sin je Ahmedov, a unuk Kadri-hodže. Početno obrazovanje
dobio je u mektebu kod hodže Sulejman-efendije Arnauta. Bašeskija je izučio i kazazski zanat
kod majstora Šahinbašića, kazaza i imama jedne sarajevske džamije, o kojem se ljetopisac ne
izražava najljepše.tako je 1757. godine postavljen za sibjan-mualima u mektebu kod Ferhadije
džamije. Dvije godine kasnije primio se i dužnosti imama i hatiba Buzadži hadži-Hasanove
džamije.
Bašeskija se nije zadovoljio ni s mualimskom službom koju napušta i 1763. godine postaje
narodni pisar. To će postati njegovo glavno zanimanje, pa je radi pisarskih poslova iznajmio
jedan mali dućan u Mudželitima pod Sahat-kulom
Svoje obrazovanje i usavršavanje Bašeskija i dalje ne napušta, pa sluša predavanja
o šerijatskom pravu i astronomiji kod muderisa Gazi Husrev-begove medrese Mehmed-Razi
Velihodžića. Kod šejha Hadži-Sinanove tekije hadži-Muhameda izučava misticizam (tesavvuf) i
stupa u derviški red Kaderija. U svom dućanu, pored pisarskih poslova, podučavao je i učenike
medresa i druge osobe u arapskoj kaligrafiji i šerijatskom nasljednom pravu. Osim toga, on 1779.
godine bilježi kako se s nekoliko prijatelja jednom sedmično sastajao u kući nekog Vilajetovića
na Atmejdanu, gdje bi pored sijela i razgovora po pola sata posvećivali čitanju knjiga. Takva sijela
uz halvu održavana su i na drugim mjestima u Sarajevu i nazivana "Sohbet-halva".

IDEJA:sacuvanje bosanskohercegovacke bastine i zabiljezavanje bitnih dogadaja. Sve što

se pamti nestaje a što se piše ostaje
Njegovo dheko ne mozemo smatrati potpuno tacnim u smislu
modernog vremena jer je imao jako cudne hićaje u kojima su se
desavale mnoge cudne stvari npr.(oslobadanje sejtana iz dzamije te
dolazak istpg u san)Pisano je u vremenu velikih promjena pa mu je
mozda caak nesto i nametnutno da napise(u smislu cuo je neku
pricu hodajuci ulicama Sarajeva ili Istanbula).Ali moramo shvatiti da
je ovo pisano u vremenu koje je bilo jako cudno,vremena crne
magije i ostalih stvari koje same po sebi jesu tacne ali da se toliko
mora pretjerivati ne mora.
HIKAJA-Hikâye je turska riječ za priču, za koju se ponekad koristi i riječ öykü. Radi se o
narativu koji je ponekad pisan a ponekad usmeno prenošen, prepoznatljiv po tome što je u prozi i
što je kratak. Radnja je često jednostavna, obično predstavlja jednu i intenzivnu činjenicu kroz
jedan važan događaj ili scenu, uključuje nekoliko likova.

Palestina-Hikaye (arap. ‫ )حكاية‬je prozni oblik uobičajen kod arapskog stanovništva u Palestini.

Palestinska hikaya je zasebna vrsta usmene kratke priče, koju tokom zimskih večeri izvode i
stvaraju starije žene. One se služe palestinskim dijalektom (fellahi na selu, madani po
gradovima). Inače priči prisustvuju žene i djeca, dok pristup muškaraca se smatra kao neugodan.
Obratno, epska poezija (sīra) i priče avanture (qissa) su za muškarce. Pripovjedači su žene
starije od 70 godina, ali nerijetko djeca prenose priče jedno drugom. Radnja se razvija u
svakodnevnici i dotiče porodične problematike. Glavni lik priče je najčešće ženskog roda,
junakinja koja koleba između svojih dužnosti i svojih želja

Ljetopis je hist djelo koje opisuje dogadaje iz proslosti,godisnji zapisi u

drzavi ili detaljan opis hist perioda.
Pisani su hronoloski,staro-novo,razni faktori nastanka:zivot
vladara,finastija,drustva itd....
Pregled inf u prosl.
Cuvali su se u manastirima,crkvama i drugim institucijama,arhivama
ili bibliotekama.
Danas ljetopisi se mogu pronaci u digitalnoj formi.
U pjesmama je velicao Vjerovijesnika,pisao je ilahije,gazele.