Jovana Pekić

Jelena Mandić

NJEMAČKA KNJIŽEVNOST 6
-skripta-
 Sadržaj:

1. Borchert: Draußen vor der Tür ............................................................................................................ 3

2. Borchert: Kurzgeschichten (Nachts schlaffen die Ratten doch, Das Brot) ........................................10
3. Paul Celan Lyrik: Mohn und Gedächtnis (Todesfuge i druge pjesme) .............................................16
4. Gruppe 47 ...........................................................................................................................................31
5. Günter Eich: Inventur ........................................................................................................................35
6. Bachman: Lyrik: Die gestundete Zeit, Anrufung des großen Bären .................................................40
7. Grass: Die Blechtrommel ....................................................................................................................58
8. Böll: Billard um halb zehn, Die verlorene Ehre der Katharina Blum ................................................88
9. Johnson: Mutmaßungen über Jakob .................................................................................................119
10. Botho Strauß: Paare, Passanten ..................................................................................................127
11. Siegfried Lenz: Deutschstunde .....................................................................................................138
12. Süskind: Das Parfum ....................................................................................................................149
13. Dürrenmatt: Der Besuch der alten Dame, Die Physiker .............................................................163
14. Frisch: Stiller, Homo faber ...........................................................................................................177
15. Christa Wolf, Kassandra..............................................................................................................214

2
1. Borchert: Draußen vor der Tür

Jelena
Volfgang Borhert - ,,književnost ruševina“ (Trümmerliteratur)
-Probio zid ćutanja, prvi progovorio o ratu, dio rata proveo u zatvoru, po kazni poslat na istočni
front, optuživan za komunizam, 1942.sam sebi nanio fizičku povredu da ne bi bio mobilizovan,
bio je i u radnim logorima, sa istočnog fronta dospio u rusko zarobljeništvo i dug put prešao kući
pješke(više od 450 km); tema povratnika iz rata biće jedna od velikih njemačkih tema; on se vratio
u Hamburg lošeg zdravlja, 1946 – godina povratka dovodeći se u vezu i sa Odisejevim povratkom
iz rata(Homer- Ilijada i Odisej; Odisej-junak Homerovog grčkog epa Odiseja(antika), junak iz mita
antičke Grčke, koji je zajedno sa drugim vojnicima grčke vojske otišao u Troju; opisuju Odisejeva
lutanja na povratku kući, trajao 10 godina, kao i sam Trojanski rat.; žena Penelopa)
-Odisijeva putanja ( 1.simbol – simbol za povratak vojnika iz rata i 2.simbol – simbol za čovjekov
prolazak kroz život; različiti izazovi sa kojim se susreće); poslije 2 s.rata ovaj motiv povratnika
kući dobija različita uobličenja.
- Njegova djela- iskustvo svoje prevarene generacije
-Borhertove kratke priče:
1),, Maslačak“ (Die Handeblume)
2) ,,Toga utorka“
To su dvije zbirke koje su objavljene za njegovog života.
Pisao je ,,Manifeste“ ( opisivao osećanje vremena, bunt, revolt)

,,Draußen vor der Tür“- Pred vratima – radio-drama

-izvedena 1947.
-napisana za 8 dana
-pored toga, njegov opus predstavljaju i brojne pripovjetke koje takođe tematizuju poslijeratno
vrijeme
-drama će biti izvedena na radiu jedan dan prije nego što će Borhert umrijeti.
-Borhert izrasta iz jedne ekspresionističke tradicije( pesimizam, odnacivanje tradicije, nema
jedinstva mjesta, vremena i radnje, nema realistične motivacije( Čekov-ako u prvom činu stoji
puška na zidu i pomene se, onda neko mora da se ubije iz te puške u posljednjem činu)

3
Šiler ( naivno i sentimentalno) – naivno je mimetičko pjesništvo (vidim svijet oko sebe, on je takav
kakav je) a sentimentalno(sentimentalna tradicija – opire se zakonima svakidašnjice) ne preslikava
svakodnevni život nego je izraz unutrašnje vizije autora, umjetnika i tu imamo fantastičnu,
ekspresionističku, nadrealističnu književnost.
-Borhertovo cjelokupno djelo nije veće od nekih 300 stranica
-radio-drama(Hörspiel) razvija nakon otkrića prvih radio-stanica 20ih godina – medijalni književni
izraz koji koristi akustiku, naziva se i slijepim teatrom, dominira akustična iluzija u dramama i
postaju kasnije vrlo važno propagandno sredstvo;,imala tendenciju da progovori ili otvori neke
teme, ne samo da zabavi, radio-drame pišu se za radio
-Podnaslov( komad koji nijedno pozorište ne želi da igra i nijedna publika ne želi da gleda)- stavlja
do znanja da je riječ o pobuni, revolta protiv onoga što bi mogla biti očekivanja publike, da će biti
prikazano ono što niko ne želi da vidi i čuje i zato ovaj komad stoji na početku tradicije
Trümmerliteratur; svi poslije rata žele da čuju samo utješne riječi, da je Njemačka pogriješila i
treba joj oprostiti a ustvari se traži da se kaže da Njemci nijesu pogriješili i napravili su zločin.
-Ekspresionističko u ovoj drami – ne sastoji od činova, počinje od Predigre, sastoji se pd scena
koje se nadovezuju epizodično( 5 scena).
-Glavni junak je povratnik iz rata, čovjek koji se vraća iz rata sa mentalnim i fizičkim oštećenjima,
vraća se kao promijenjeni čovjek, zove se simbolično Bekman(povratnik); jedan čovjek dolazi u
Njemačku posle dužeg vremena; na samom početku imamo obalu rijeke Elbe(Labe) i u predigri
Bekman sreće pogrebnika koji je na toj obali prejeden; vidimo simboliku rijeke koja je nosila
mrtvace( nijesu samo mrtvaci oni koji su stradali u ratu nego je riječ i o onima koji su se vratili a
nisu imali čemu da se nadaju i onda su završavali samoubistvom); problematizuje se pitanje vjere,
pitanje Boga, pitanje novog Boga i kaže se da je smrt novi Bog.
-prije scena postoji i San( Traum) i to je takođe ekspresionistički elemenat( uvođenje snova na
pozornicu); Bekman skače u Labu, hoće da skonča svoj život, međutim smrt ga neće, rijeka ga ne
prihvata, previše je gadan, izbacuje ga nazad.
-Onda slijedi tih 5 scena: različiti Bekmanovi susreti u kojima preispituje svoje cjelokupno
iskustvo i svoju situaciju iz rata; sreće optimistu ,,Ja-Sagera-onaj koji na sve govori ja“, sreće sebe
od prije( onakav kakav je bio prije tog ratnog iskustva), takođe sreće djevojku koja je uboga kao i
on u tim razgovorima se jezgrovito prikazuju ratne teme, sreće pukovnika(Oberst) dok večera sa
porodicom i sa njim razgovara o promijenjenosti čovjeka( čovjeka koji se vraća svojoj djeci
potpuno drugačiji nego što je bio prije); u četvrtoj sceni sreće direktora kabarea, koji mu se obraća
različitim frazama na koje Bekman ima pesimističke odgovore; povratak kući mu je nemoguć,
roditelji stradali u ratu, u svojim kućama zatiču koje su se u međuvremenu preudale i imale djecu
sa nekim drugim; Bekmanu zapravo nema povratka; pojavljuju fiktivni likovi( u snu razgovara sa
Elbom, sa fiktivnim pogrebnikom koji je ustvari lice smrti).

4
-Iskustvo prihvatanja sopstvene krivice, Bekman zatiče svoje roditelje na groblju; drana se
završava Bekmanovim usklicima gdje zaziva optimistu ,,gdje si sad, odgovori mi sad, gdje je onaj
starac od prije“
-,, Draußen“( biti isključen); rat isključio čitavu jednu generaciju iz mogućnosti da nastave i
zasnuju život; Bekman gdje je bio, hoće da uđe u svoju kuću ali ostaje pred vratima, ne zato što
nema ko da ga pusti unutra nego zato što on sam više ne može da uđe tu, ne može više da nosi iste
čizme koje je nosio prije.
-Priča o opštem beznađu( osjećaju bez nade), o Njemačkoj poslije rata
Skripta:
- Drama je napisana za 7-8 dana (1946-1947)
- Centar radnje: Bekman – čovjek povratnik iz rata, nije mogao da se uključi u normalan
život, nakon strahota koje je proživeo front i ratno zarobljeništvo ( 3 godine u Sibiru).
Tražio je mjesto gdje da se skrasi; traži odgovore koje nikada neće dobiti. Na kraju biva
odbačen od društva.
Podnaslov: ,,Komad koji ne iizvodi nijedan teatar i nijedna publika ne želi da vidi“- model
ratnika ( savremena tema tog doba), nemogućnost življenja nakon svega što ga je u ratu
pogodilo.
- Bekmanov svijet poslije 2. Sv. rata- savremenici su se identifikovali sa njim.
- Drama se odigrava jedne večeri 3 godine nakon bitke kod Staljingrada
- Mjesto: Hamburg- predgrađe tog grada
Prolog- ,,San“
- Protagonista obeležen samo prezimenom, bivši vojnik koji se nakon rata i trogodišnjeg
ropstva u Sibiru vraća u domovinu, fizički slab; junaci su slabo opisani, nose spoljašnje
atribute (vojničke potrepštine, naočare kao gas maska)

Konstantinović:
Volfgang Borhert(1921-1947) – najznačajniji predstavnik poslijeratne Njemačke
- Komad Pred vratima je kao literarno izraženo iskustvo cijele generacije povratnika kroz
lik podoficira Bekmana. Vrativši se iznevjerenih i razorenih ideala, preživeli iz ove
generacije uzalud pokušavaju da nađu svoje mjesto u društvu, u kome su se pravi krivci za
rat i za sva stradanja već naveliko raširila.
- Po formi ovo djelo pripada tradiciji ekspresionističkih dramskih pokušaja.
- Kroz taj lik i kroz to djelo odražava se sa jedne strane sva beznadežnost, ožalošćenost
tadašnje generacije, koja svuda kuca na zatvorena vrata, pa će u sebi razviti osjećaj da više
uopšte ne želi da učestvuje u političkom oblikovanju zemlje(,,ohne mich“), sa druge strane
i nepokolebljivo pravo ove generacije da može kazivati istinu.
- Postoji djelovanje određenih literarnih tradicija, naime ekspresionizma, s tim što se pisac
oslanja i na anglosaksonsku kratku priču, koja se odlikuje sažetim jezikom i zato je

5
 odgovarala potrebi da se oslobodi svih onih faza kojima je propagandni aparat neprekidno
zasipavao njemačke mase; ugledao se i na Hemingveja.
- Borhertovo djelo je doživjelo veliki uspjeh,ali ovaj pisac je ipak ostao usamljena pojava i
nikako se ne bi moglo reći da sa njim ne počinje nijedan novi pravac u njemačkoj
književnosti.

- Glavni lik je podoficir Bekman( preko 3 godine:1000 dana nije bio kući)

- Ovo je radiodrama; čak 60 godina nakon njenog nastanka ,,Vani, pred vratima“ mnogo
je više od puke dokumentarne priče o ratnoj generaciji.

- Drama je strašni krik protiv rata, zapomaganja za više humanosti prema mnogim ljudima
koji se nakon ratnih strahoća osjećaju ljudski i socijalno isključeni, imaju snažan osjećaj
napuštenosti, samoće – kao ostavljeni pred vratima.

- Junak ove drame, povratnik Bekman(Beckmann), koji se 1945.vraća svom domu i shvata
da više nije njegov. Dom je tamo, ali nije za njega.

- Borhertova drama oslikava život društva poslije ratnih strahota, kad prostorom prohuji
ratna oluja i ostavi za sobom svijet krhotina.

- Posvećena Hansu Kvestu.

- Odvija se u Hamburgu jedne večeri nakon završetka Drugog svjetskog rata, u vrijeme
povratka iz zarobljeništva(paralelizam sa Faustom – predigra) glavni junak Bekman vraća
se u svoj rodni grad Hamburg, ozlijeđen je( povreda koljena, mentalno oslabljen).
Pokušava da oduzme život skokom u Elbu(Labu) ali ga ona izbaci i tako započinje veče
patnje. Upozano je drugog stranca koji mu je objasnio sa će uvijek biti uz njega i podržavati
ga u teškim situacijama(čovjek-optimista). Bekman o tome ništa ne želi da zna i ide u naruč
je mlade djevojke – ona se sažalila nad njim koji i dalje luta sa naočarima(naočare za gas
masku). Odvodi ga kući i daje mu odijelo njenog supruga, koji je nestao u Staljingradu već
3 godine. Bekman vidi muškarca ove mlade žene(pričinjava mu se) i bježi, napušta stan u
žurbi. Ima grižu savjesti, vjeruje da je njegova greška što se ovaj čovjek nije vratio kući i
odgovoran je za smrt još 11 muškaraca koji su umrli pod njegovim vođstvom u Rusiji.
Bekman želi ponovo da ode na Elbu kako bi pokušao da izvrši drugo samoubistvo.
Drugi(ime) pokušava da ga zaustavi i predloži mu da ode kod pukovnika, pod čijim
vođstvom je bio u ratu. Bekman se nada da će mu posjeta pukovniku vratiti odgovornost
za te ubijene ljude i tako se osloboditi svoje krivice i noćnih mora povezanih sa tim. Ali
pukovnik i njegova porodica(majka, ćerka i zet), koji treba upravo da večeraju, ismijavaju
ga i nemaju razumijevanja za njegov problem. Zovu ga upravnikom kabarea i smiju mu se.
Nakon razgovora sa pukovnikom, otišao je kod upravnika kabarea da mu pokaže svoje
sposobnosti( svira ksilofon), ali to je neupsješno, ponovo želi da se ubije, ali ,,Drugi“ ga

6
 zaustavljai dovodi ga u posjetu roditeljima. I ovaj sastanak se završava loše po njega jer od
sadašnjih stanara( gospođa Kramer) saznaje da su njegovi, koji su se pridružili nacistima,
izvršili samoubistvo. Ona govori da bi gas koji su njegovi roditelji koristili za ubijanje,
mogao bolje da se iskoristi. Ruši se na ulici i zaspi. U snu susreće sve ljude poslije povratka,
ali mu niko nije pomogao. Kad se probudio, poziva Boga i traži odgovor, ali mu ni Bog ne
odgovara. (,, Gdje si ti koji odgovaraš, gdje si ti koji mi nijesi dao da umrem, gdje je onaj
starac koji sebe naziva Bogom“).
- 3 hamburške stanice ( Olsdorf: tu se nalazi kapela; Filsbitel: zatvor i Altersdorf: ludnica)
- Predigra(Elba i pogrebnik); San, Scena 1 (mlada djevojka i Drugi); Scena 2(djevojka ga
dovodi kući); scena 3(pukovnik i porodica), scena 4(upravnik kabarea) i scena 5(gospođa
Kramer-stanar kuće)
- Bekman – glavni junak; 3 godine bio u ratu, borio se za naciste a potom se vratio iz Rusije
kao ratni veteran sa teškim povredama; umjesto da ga supruga i porodica dočekaju raširenih
ruku, on pronalazi svoju ženu sa drugim muškarcem i mora se nositi sa smrću svog djeteta.
Tada kreće u potragu za krivcem za svoju bijedu ali mora priznati da niko nije kriv osim
njega. Potpuno očajan i sam, ostaje na ulici na kraju djela.
- Drama govori o nevolji mladog Bekmana – osjeća se isključenim iz društva, koje više ne
želi da čuje o ratu. Predstava se odigrava nakon 2 svjetskog rata, u Hamburgu. Premijera
se dogodila 21.novembra 1947., nakon smrti autora.

1. Predigra

- Pogrebnik stoji na Elbi u večernjim satima i posmatra vojnika koji treba da skoči u rijeku.
Pojavljuje se starac i plače zbog ovih i drugih samoubistva. Otkriva sebe kao Boga, u kojeg
nažalost više ne vjeruje. Smrt potvrđuje da su vremena povoljna za njega.

2. San

- Bekman, koji se vratio iz rata, skočio je u Elbu. U snu, Elba mu govori kao starica. Bekman
joj govori da više ne može da trpi gladovanje, svoju ratnu povredu i iznevjerenost svoje
žene. Ali Elba ne želi da ga primi unutra. Ona ne prihvata njegove razloge samoubistva,
moli ga da se bori za svoje mjesto u životu i baca ga na plažu u Blankenezeu.

3. Scena 1

- Na plaži upoznaje nepoznatog čovjeka, koji mi se predstavlja kao da je ,,Drugi“. Sebe

opisuje kao biće sa 1000 lica, kao pandan Bekmanu kojeg se nikad ne može osloboditi. Bio
je optimista, koji je otkrio dobro u zlu. Bekman se njemu predstavio sa prezimenom.
Pojavljuje se mlada djevojka i on joj se žali, vodi ga kući. Druga osoba ostaje iza i filozofira
o čudnom ponašanju ljudi.(mogućnost da bude sa voljenom ženom, dovoljna je da
Bekmanu udahne novu volju za životom)

7
4. Scena 2

- Djevojka ga nagovara da skine naočare i nagovori ga, takođe, da nosi odjeću svog nestalog
supruga u Staljinradu. Njemu se pred očima pojavljuje džinovski čovjek sa jednom nogom;
on je iznenađen kad ga čovjek ugleda, tiho ponavlja njegovo ime, Bekman bježi iz kuće;
Bekmana zaustavlja druga osoba na ulici i on je pita kako treba da živi sa svojom krivicom.
Druga osoba predlaže da posjeti čovjeka kome može prenijeti odgovornost za svoje
postupke. On se slaže sa tim.

5. Scena 3

- Bekman dolazi kod svog bivšeg pukovnika i uznemirava njega i njegovu porodicu za
večerom. Sa naočarima koje podsjećaju na gas masku, frizorom i uniformom koja izgleda
čudno, njegovi govori uznemiravaju porodicu. Pun sarkazma, opisuje kako se ljude
prilagođavaju svom skromnom napretku i istini nakon rata. Bekman mu opisuje san koji
ga tjera da se svake večeri diže i ne dozvoljava mu da ponovo zaspi. U njemu debeli, krvavi
generak svira razne marševe na ksilofonu. Njegove amputirane ruke zamijenjene su
protezama koje liče na štapove od granata; ogromni ksilofon sastoji se od ljudskih kostiju.
Tada milioni mrtvih vojnika ustaju iz njihovih masovnih grobnica. Da bi konačno mogao
mirno da spava, Bekman traži od puovnika da preuzme odgovornost za 20 ljudi; u operaciji
je ubijeno 11 ljudi; on vidi svoj san i savjetuje ga da nastupi na pozornici. Prethodno bi
Bekman trebao da se opere, presvuče i ponovo postane čovjek. Glasno vičući, on sumnja
da su pukovnik i njegova porodica ludi. Grabi pola vekne hleba i bocu ruma i požuri na
ulicu.

6. Scena 4

- Bekman, pomalo pijan razgovara sa direktorom kabarea. Želi da zabavi publiku svojom
pričom; reditelj pomalo smatra ovo previše poučnim; direktor mu daje šansu( tiha muzika
ksilofona; prepoznaje se melodija ,,vrle male vojnikove žene“- pjeva, ali više kao da
govori, tiho i monotono). Očajni Bekman skreće prema Elbi, Drugi pokušava da ga ohrabri.
Pošto su sva vrata zaključana, Bekman želi da skoči u rijeku; on tvrdi da su uvijek negdje
otvorena vrata i vodi Bekmana kući kod svoje majke.

7. Scena 5

- Gospođa Kramer sada živi u stanu njegovih roditelja. Bekman od nje saznaje da je njegov
otac glasni nacionalsocijalista. Oni su poničili samoubistvo, jer je situacija nakon rata bila

8
loša. Bekman se vraća na ulicu gdje upoznaje Drugog. On se ne osjeća da je u stanju da
živi u ovom dehumanizovanom svijetu. Druga osoba uzalud pokušava da Bekmana održi
budnim i on zaspi na ulicu. Dok još spava, Drugi razgovara sa Bekmanom i pokušava da
ga nagovori da nastavi da živi. Bog stupa u korak i pita ga gdje je bio kad je jednogodišnjeg
sina raznijela bomba ili kada su se dogovorile druge ratne strahote. Bog se brani rekavši
da se nije on odaljio od ljudi, već oni od njega. Pojavljuje se smrt(ulični čistač) koji govori
Bekmanu da su mu vrata još uvijek otvorena. Bekman se u snu ponovo susreće sa
pukovnikom, čiji ga je smijeh doveo do smrti i režiserom, koji je postao saučesnik, ne
dajući početniku šansu. Gospođa Kramer je isto toliko kriva za smrt, koliko i izdajstvo
žene. Muškarac sa jednom nogom se utopio u Elbi i zauzvrat krivi Bekmana za oduzimanje
žene. Bekman se budi, žali što je još živ. Bez nade pita zašto i kako dalje živjeti. Ni Drugi
ni Bog mu ne odgovaraju. Bekman očajnički kliče zašto mu niko ne odgovara.

9
2. Borchert: Kurzgeschichten (Nachts schlaffen die Ratten doch, Das Brot)

-Ništa optimističnije nijesu ni Borhertove priče.

1. ,,Das Brot“-hleb
-Dvoje staraca su protagonisti kratke priče i jedan hleb; sledovanje hleba koje je oskudno,
poslijeratna glad; dijalektika, prevare i laži se odnose na hleb; o uslovima gladi, poslijeratnog
umiranja od gladi; on krišom ustao da uzme dodatnu krišku hleba a da čak i kad ga je ona uhvatila
da to radi nije htio da joj prizna da je to uradio; nju je sramota bilo što je on lagao ali ne zbogg
preljube već zato što je uzeo jednu dodatnu krišku hleba; duboka tragika svakodnevne patnje;
problematika građanskog morala; sjutradan mu je dala svoju krišku hleba; duboka tragika
svakodnevne drame. Uvršteno je u školsku literaturu, film ,,The bread“. Prevedeno je na brojne
jezike.
-Dobija uobličenje kratka priča kao jedna istaknuta cjelina iz života koja počinje in medias res i
koja ima otvoreni kraj; mi ne znamo ni ko su junaci ni kakva je njihova prošlost; jedino što znamo
je da su 39 godina u braku; ne znamo ni ko su bili ni šta će sa njima poslije biti; imamo taj trenutak
koji može da stoji za trenutak u bilo čijem životu.

-Kratka priča Das Brot, koju je objavio Volfgang Borchert 1949. godine, bavi se glađu
stanovništva ubrzo nakon razornog Drugog svjetskog rata. Kratka priča govori iz ugla stare 60-
godišnje žene koja sa suprugom živi u stanu u Nemačkoj. Noću se budi jer je u kuhinji čula buku,
a muž ne leži pored nje u krevetu kao i običnoOna ustaje i odlazi u kuhinju, gde hvata svoga muža
kako jede krišku hleba. Da prikrije ovo, kaže da je čuo buku i da je želeo da ih proveri. Ona odmah
prepozna laž i obojica im je neprijatno. I vi odmah primetite da je uhvaćen. Da bi prikrili neprijatnu
i sramotnu istinu, oboje uzajamno potvrđuju da je ipak postojala buka.Tako se vraćaju u krevet,
gde starica još uvek može da čuje kako njen partner žvače hleb u ustima. Sledećeg dana, ona ne
pojede 3 kriške hleba kao i obično, već ga daje mužu kako bi se mogao napuniti i izbeći neugodnu
situaciju noću. Pod izgovorom da se razboli od hrane, kaže da bi trebalo da jede hleb. Sramotna
situacija i argument koji obojica o tome zapravo imaju (čak i ako niko sa njim ne govori) imaju za
cilj da ilustruju nestašicu hrane i glad odmah posle Drugog svetskog rata koristeći stari par. Zbog
neprijatnosti situacije, Volfgang Borchert uspeva da ukaže na veoma ozbiljan nedostatak hrane.
Sa naše tačke gledišta, ovo je ustvari nevjerovatna situacija, ali teška stvarnost u poslijeratnom
periodu.

*Porodica pati od strogog obroka hrane iz Drugog svjetskog rata. Jedva da je moguće preživjeti.
Čovjek pomjera misli o bijegu. Jedne noći njegova supruga otkrila je zapanjujuće otkriće da je
njen suprug tajno jeo hleb u kuhinji kako bi udovoljio svojoj gladi. Čovjek pokušava prikriti svoje

10
planove na osnovu toga što je u kuhinji čuo buku. Ona ignoriše ovaj incident i potvrđuje da je
takođe čula šum. Sljedećeg dana, njen muž dobija dodatnu krišku hleba uveče*.

2. ,,Nachts schlafen die Ratten doch“ – Pacovi ipak spavaju noću

-Jedna od najpoznatijih pripovjetki; dugo se nalazila u njemačkim čitankama.

-Počinje personifikacijom(omiljenafigura u drami Borhertovoj); prozor koji zijeva, prašina koja se
vijori, ruševine koje drijemaju, personifikovani pejzaš ruševina je oživeo.
-Priča o dječaku koji stoji u ruševinama i čuva i neće da se pomjeri odatle; priča je ispripovijedana
sa tačke gledišta čovjeka koji se približava dječaku; čovjek koji prilazi nema ime već ga
pripovjedač naziva krivonogi( krive noge - krumme Beine) koji prilazi i zanimljivo je da taj stariji
čovjek prilazi sa nožem i potencija opasnosti kako on prilazi dječaku zatvorenih očiju i koji drijema
u ruševinama nam otvara jednu potenciju opasnosti i stvara osjećaj nesigurnosti u kojem žive
Berlinci.
-Potencija opasnosti u velikom gradu oslikava se kroz ovog čovjeka koji prilazi dječaku; čovjek
pokušava da ga skloni odatle i da sazna šta on tu radi po čitavi dan; dječak oklijeva da mu kaže;
na kraju popusti i kaže da ispod tih ruševina čuva tijelo svog mrtvog brata; tu je bila kuća u kojoj
su oni živjeli i sad je ruševina; ne želi da to tijelo pacovi pojedu.
-Dječak simbolizuje potrebu za očuvanjem; pojam kolektivnog sjećanja biće razvijen.
-Dječak se zove Jirgen(Jürgen)
-Čovjek mu ubjedljivo govori da po noći može da ode odatle jer noću pacovi spavaju i taj završetak
u kojem čovjek poziva dječaka da pođe sa njim da vidi zečeve( vrlo brzo razvijaju), on u korpi
nosi travu da nahrani zečiće i u ravni realistične motivacije imate jasnu potrebu da se dijete koje
je uprkos tome što je zbog strašnih iskustva zapravo sazrelo mnogo ranije i što je natjerano da uđe
u život odraslih ipak ostalo dijete; pominjanje zečeva i mogućnost da hrani zečeve(to mu je
zanimljivo); simbolička poruka zelene trave i zečića koji su simbol obnavljanja; zec simbol
Vaskrsa i proljeća, proljećnog obnavljanja – simbol plodnosti – kroz njegove krive noge vidi
pejzaš sa zalazećim suncem; svi to predstavlja neku vrstu nade u Borhertovom djelu.

* Starac sa zečevima živi u ruševinama bombardovane kuće. U potrazi za hranom za zečeve, sreće
devetogodišnjeg dečaka koji sjedi ispred ruševine za pušenje. Dječak čuva svoju mrtvu porodicu
- roditelje i malog brata - tako da pacovi ne pojedu tijela. Stari čovjek uspje da upozna dječaka
kako bi mu pokazao svoje zečeve tvrdeći da bi pacovi spavali noću.

Kratka priča koja je nastala u januaru 1946. Tekst važi za najpoznatiji primjer književnosti
ruševina. Odigrava se u gradu koji je razrušen tokom rata u bombardovanju. Tuu sjedi

11
devetogodišnji dječak. On čuva tijelo svog četvorogišnjeg brata (nalazi se negdje ispod ruševina),
jer misli da će da ga pojedu pacovi. Dolazi čovjek sa korpom ( hranom za zečeve). On pokušava
da pridobije Jirgenovo poverenje i probudi interesovanje.
Kratka priča "Pacovi spavaju noću", objavljena 1947. godine, odvija se u ruševinama nemačkog
grada na kraju Drugog svetskog rata. Autor Volfgang Borchert opisuje susret devetogodišnjeg
Jirgena i starijeg muškarca. Dete, ranjeno ratom, čovek pažljivo vraća u život. Nisu navedeni tačni
detalji o mestu i vremenu akcije. U nemačkom gradu koji je opustošen ratom, devetogodišnji
Jirgen sedi između ostataka zida. Stariji muškarac razgovara s njim i saznaje da se dečak već
nekoliko dana brine o nečemu. Ne želi više da otkriva. Čovjek pokazuje na koš sa zelenom hranom
u ruci i poziva Jirgena da pogleda svojih dvadeset sedam zečeva. Jurgen je neraspoložen, ali
insistira na tome da ne može prekinuti svoj sat. Sa sobom ima hranu i duvan. Nažalost, čovek
uzima svoju korpu i kreće dalje. Nakon toga Jirgen počinje da priča da je ovde zbog pacova.
Njegov učitelj je rekao da se hrane mrtvima. Tako bdi nad svojim četverogodišnjim bratom, koji
je sahranjen pod bombardiranom kućom. Čovek pita dečaka ako ne zna da pacovi spavaju noću.
Pošto može mirno da ide kući. Jurgen okleva da preuzme vesti i tek tada pokazuje umor.Čovek se
oprosti od obećanja da će se vratiti po mraku i sa sobom ponijeti malo zeca. Pratio bi Jirgen kući i
pokazao ocu kako se može izgraditi kuka za zeca. Jurgen ga poziva da još uvek imaju sanduk za
štalu kod kuće.

Pacovi noću spavaju - jedna je od najpoznatijih kratkih priča Volfganga Borchertsa. Kao i sva
autorska dela pripada i eri ruševine. Čak i ako ishod priče ostane otvoren i ne može se sa sigurnošću
pretpostaviti da će se čovek vratiti, nada se na kraju cveta. Upravo ideja o živahnom belom zecu
vraća dečaka iz detinjstva iz sveta ruševina, mrtvih i krutog izvršavanja obaveza: u radost, revnost
i aktivnost.

-Borhert ne pripada grupi 47, prerano umro; zato pripada periodu Trümmerliteratur

Seminarski
- Temu kratke priče najčešće saznajemo iz naslova, od čijeg stepena sugestivnosti zavisi i
konačni smisao teksta. Dakle, radnja kratke priče počinje da se razvija već od samog
naslova i prve rečenice, a na čitaoca najjači utisak ostavljaju simbolični naslovi, zbog
efekta radoznalosti i čuđenja koje izazivaju. Fragmentarnost kratke priče naglašava
problem egzistencije likova, koji bezuspješno pokušavaju da se uključe u socijalne
odnose.
- Ako je kratka priča reprezentativna za poslijeratnu književnost, Volfgang Borhert je
nesumnjivo predstavnik čitave jedne slomljene i izgubljene generacije, i to ne samo kao
pisac, već i kao ličnost.

12
- Borhertove kratke priče prikazuju ratne doživljaje, rascjepkanu i razorenu Njemačku i
ljude izgubljene u tim ruševinama i iluzijama. Radnje ovih priča, smještene u doba
poslijeratne Njemačke, prate život pojedinca u svakodnevnim situacijama, prikazuju
potresne trenutke izazvane ratom i predstavljaju zapravo vapaj, kako tih pojedinaca zbog
teškoća i boli koje trpe, tako i autora koji više nemaju zavičaj kome bi mogli da se vrate.

Pacovi noću ipak spavaju

- Atmosfera je već na samom početku prikazana u uvodnim rečenicama koje podsjećaju na

poeziju zbog svog slikovitog jezika. Pejzaž je opustošena olupina u kojoj su se zadržali
samo ostaci dimnjaka (Borchert, 2012: 31), čime se ukazuje na to da su tu nekada živjeli
ljudi, ali sada je sve beživotno i prazno. Taj utisak dodatno pojačavaju personifikacije –
prozor je zijevao i pustinja ruševina drijemala (2012: 31). U ovom beskrajnom sivom
prostranstvu od ruševina i oblaka prašine jedino svijetlo dolazi od crveno-plavog večernjeg
sunca. Borhert na ovaj način stvara apokaliptičnu sliku, a izborom riječi zijeva, usamljeno,
šuplje, prašina stvara konstantno negativno, depresivno raspoloženje.
- Čovjek je predstavljen kao siromašan i slab, ali istovremeno izuzetno osjetljiv.
Razgovarajući s Jirgenom o njegovim godinama, pita ga da izračuna: Pa onda znaš i koliko
je tri puta devet, koliko? Nakon što mu dječak odgovori, čovjek mu spominje kuniće:
Tačno toliko kunića imam. Jirgen je razjapio usta: dvadeset sedam? (2012: 32) i tako on
postepeno saznaje za Jirgenovu tajnu.
- Borhert opisuje Jirgenovo ponašanje različitim pridjevima, poput prezirno i beznačajno
(2012: 31), ali i kao nesigurno i plašljivo (2012: 32). To pokazuje Jirgenovu dvosmislenu
situaciju: s jedne strane, on pokušava da se ponaša samouvjereno i hrabro, a sa druge strane,
još uvijek je bespomoćan, stidljiv dječak. Ovo dijete, kojem je oduzeto djetinjstvo, osjeća
se obaveznim da čuva tijelo svog mrtvog brata. Mnogo je indikacija da je devetogodišnjaku
iznenada data odgovornost odrasle osobe. Jirgen je žrtva rata, koja, umjesto u zaklonjenom,
sigurnom domu, sjedi sama, opremljena i naoružana hljebom, cigaretama i štapom, i
stražari danju i noću. Stariji čovjek prepoznaje ovaj besmisleni čin koji može ugroziti
dječakov život i oprezno pokušava da umanji njegove sumnje i strah. Ne odnosi se prema
njemu s autoritetom odrasle osobe, već sa razumijevanjem i blagonaklonošću.

13
- Riječi pacovi noću ipak spavaju (2012: 32) uvjeravaju Jirgena u besmislenost njegovih
postupaka i ta laž izaziva promjenu u njemu. Na početku sjeda na pod, stidljiv i beznadežan,
zabrinuto grleći štap, spreman da čuva svog mrtvog brata od svega i svakoga. U toku
razgovora, međutim, počinje da vjeruje tom čovjeku, tako da na kraju više ne sjedi na podu,
već sa očekivanjem ustaje: Tada je Jirgen ustao i pitao: Ako ga mogu dobiti? Možda
bijelog? (2012: 34). Kraj priče, stoga, stoji u oštroj suprotnosti sa početkom – Jirgenova
beznadežna i sumorna situacija sa početka mijenja se na bolje nakon što dobije novi
zadatak – mora da se brine o kunićima.
- *Ovom pričom Borhert je uspio da prikaže posljedice rata na pojedinca - u ovom
slučaju devetogodišnjeg dječaka.
- Borhertov način pripovijedanja je napet i on izbjegava bilo kakav narativni komentar, zbog
čega je priča u velikoj mjeri prikazana iz Jirgenove perspektive. Najveći dio priče je
napisan u dijaloškom obliku, što znači da se perspektive pripovjedača i likova potpuno
stapaju jedna sa drugom.
- U priči Pacovi noću ipak spavaju prožima se pripovjedački preterit sa prezentom, koji služi
za razgovor kroz ritmičku jednakost (Schmidt, 1975: 47), a to vidimo u razgovoru između
dječaka Jirgena i čovjeka, koji teče mirno i naizmjenično. Borhert u svojim pričama
zapravo pretežnom upotrebom prezenta prikazuje poslijeratno stanje u Njemačkoj i
iskustva poslijeratnog čovjeka. Kada se iskazuju činjenice, tada, pak, koristi perfekat: Ali
ponekad je bilo i zabavno, smijao se drugi (Borchert, 1957: 170).

- Personifikacija je u Borhertovim djelima najzastupljenija stilska figura. Tako slika

uništenja tokom, a i poslije rata ostavlja jak utisak na autora. Domovina, priroda i čovjek
ostaju povezani u patnji i zato personifikovana metafora služi da prikaže ništavilo, a ostaci
uništene kuće dječakovih roditelja i komšiluka su slika takve pustoši.
- Humor se u Borhertovim pričama takođe može naći na različitim mjestima, kao npr. u
razgovoru između Jirgena i čovjeka, kada dječak pokušava da sakrije činjenicu da se u
računanju ne snalazi tako dobro: To je baš lako. I on pogleda kroz noge čovjeka. Tri puta

14
 devet, je li? Pitao je još jednom. Dvadeset i sedam. To sam odmah znao (Borchert, 2012:
32).
- Borhert postiže kontrast izborom riječi, a to se najbolje može uočiti na primjeru pacovi-
kunići. Proždrljivi pacovi predstavljaju smrt i uništenje, dok su kunići simboli proljeća i
Uskrsa. U ovoj priči postoje dva suprotna pola: s jedne strane smrt – beznađe i praznina
početka, a sa druge strane život – vjera u budućnost na kraju priče.
- Kada je u pitanju stil, Borhertove priče su kratke, razbijene i koncizne, dakle, riječ je o
stakato stilu (kratkom stilu). Upečatljivo je da jednostavne rečenice, kao i upotreba zareza,
imaju veliku ulogu u stvaranju ovog prepoznatljivog stila. Upravo time, ponavljanjem i
kratkim rečenicima Borhert postiže jaku napetost na određenim mjestima. On se služi ovim
stilom da bi prikazao i vojnu kratkoću iskaza: rečenice su kratke, a same riječi nekada
dodatno skraćene. Ono što ovaj stil čini posebnim jeste naravno i interpunkcija, možda
zato što je ovaj stil jedna interpunkcija za sebe (1975:112).
- Još jedno značajno stilsko sredstvo uočljivo u Borhertovim pričama je ponavljanje, koje
se kod njega ne ograničava samo na riječi, već se odnosi i na rečenice. Upotreba ovog
stilskog sredstva se može uočiti u brojnim pričama, sa tačno određenim ciljem – tako se
ističu lične osobine, ali i jedna slika, jedan vremenski raspon: Zatim je ponovo podigao sat
i smijao se. Smijao se. (…) A najljepše je to što se zaustavio tačno u pola tri. Tačno u pola
tri (2012: 26).
- Taj tračak nade, koji se vrlo rijetko može naći u Borhertovom kvaziekspresionističkom
opusu, primjetan je u priči Pacovi noću ipak spavaju i predstavljen je slikom pejzaža koje
dječak Jirgen vidi kroz čovjekove krive noge. Uprkos svemu, pisac ne gubi vjeru u to da
će ta generacija stići pod neko novo sunce.
- Sudbonosne ratne i poslijeratne godine oslikane ovim kratkim pričama koje dokumentuju
kolektivno iskustvo jednog društva, satkano od poraza, padova, nadanja i izgubljenih
snova, obilježile su Borherta kao pisca sa individualnim stilom, zbog čega zaslužuje titulu
jednog od najznačajnijih pisaca tog perioda.
- Ostale priče:
• Kuhinjski sat
• Četiri vojnika
• Kuglana.

15
3. Paul Celan Lyrik: Mohn und Gedächtnis (Todesfuge i druge pjesme)

Jelena
Paul Celan
- Deportovan sa roditeljima u Aušvic, jedini preživjeli od svih svojih rođaka; pripadnik
grupe 47; ’45 piše pjesmu Todesfuge (fuga smrti ); piše pjesmu u trenutku kada tvrdi da
poezija nije moguća u Aušvicu; on ovom pjesmom dokazuje ne samo da je moguće o
najgorem i najstrašnijem pisati već i da je potrebno pisati.
- Bio jedno vrijeme saputnik Ingeborg Bahman
- ’70 godine izvršio samoubistvo skokom u stijenu, u Parizu

Fuga smrti
Crno mleko preranosti mi ga pijemo s večeri
pijemo ga u podne i jutrom pijemo noću
pijemo pijemo
kopamo grob u vazduhu gde neće nam biti tesno
U kući živi čovek sa gujama se igra
pod suton u Nemačku piše tvoja kosa od zlata Margreto
on piše pred kuću izlazi svetlucaju zvezde
on zviždi dovabljuje kerove izvabljuje svoje Jevreje
naređuje da se u zemlji iskopa grob
zapoveda za igru da sviramo

Crno mleko preranosti mi te pijemo noću

mi te pijemo jutrom u podne pijemo s večeri
pijemo pijemo
U kući živi čovek sa gujama ce igra
pod suton u Nemačku piše tvoja kosa od zlata Margreto
tvoja kosa od pepela Sulamko

16
kopamo grob u vazduhu gde nehe nam biti tesno

On viče kopajte dublje u zemlju a vi drugi

pevajte svirajte za pojasom gvožđa se maša
i vitla njime oči su njegove plave
dublje ašovom a vi za igru svirajte

Crno mleko preranosti mi te pijemo noću

mi te pijemo u podne jutrom pijemo s večeri
pijemo pijemo
U kući živi čovek tvoja kosa od zlata Margreto
tvoja kosa od pepela Sulamko on se sa gujama igra

Viče smrt svirajte slađe smrt je majstor iz Njemačke

viče prevlačite tamnije gudalom po violini
pa ćete kao dim u vazduh se vinuti tada
u oblaku biće vam grob i neće vam biti tesno

Crno mleko preranosti mi te pijemo noću

pijemo te u podne smrt je majstor iz Nemačke
pijemo te s večeri jutrom pijemo pijemo
smrt je majstor iz Nemačke njerove oči su plave
olovnim zrnom te pogađa tačno te pogađa
u kući živi čovek tvoja kosa od zlata Margreto
pujda kerove na nas grob nam u vazduhu poklanja
igra se s gujama sanjari smrt je majstor iz Nemačke

Tvoja kosa od zlata Margreto

17
tvoja kosa od pepela Sulamko

Sulamka: ime devojke u Pesmi nad pesmama, u Starom zavetu

Todesfuge – reprezentativna za mogučnost da se sa strahovitim činjenicama ovakvog

svijeta u kojem živimo suočimo u poetskoj formi, a da to ne bude banalno, pretenciozno,
plakativno, a da to i dalje ostane dobra poezija
- Lirski subjekat ovdje nije lirsko ,,ja“ već lirsko ,,mi“ tj.oni koji su bili zarobljenici u
Aušvicu ( Jevreji ), koncentracioni logor u Aušvicu
- Pjesma je izrazito simbolična
- Lirsko ,,mi“ se nalazi u egzistencijalno-graničnoj situaciji ( u zatvoru? )
- Forma pjesme – nema interpunkcije, nema rime, nema stalnosti u stihu, pjesma u potpuno
slobodnom stihu, proizvoljno pisanje velikih i malih slova

Ako nema rime čime se postiže ritam ? – ponavljanje stihova koji postaju refren i zadaju
određeni ritam

- Sadržaj – nerazumljivost, šifrovanje izraza, radi se sa jedne strane o Jevrejima, imamo i

sudiju, a sa druge strane Er ( ,, Ein Mann wohnt im Haus der spielt mit den Schlangen der
schreibt, der schreibt wenn es dunkelt nach Deutschland dein goldenes Haar Margarete“ );
sa jedne strane opozicije koje su postignute ( wir i er ); imamo i one koji su progonjeni i
onaj koji progoni; oni koji su ugnjeteni i onoga koji je reprezent sile.

Koja osjećanja preovladavju na jednoj, a koja na drugoj strani? – moć i nemoć; osjećanje
straha i smrt kao centralni motiv; osjećaj moći-cinizam
Zašto Todesfuge?
Fuga – sama riječ znači od latinskog fugio, fugare-bježati; a kao muzički element Bahova
fuga u D-molu; od crkvenog oblika stvorio klasični oblik; u naslovu se vidi taj muzički
oblik, ali je i osnovno značenje riječi bježati; muzički oblik u kojem se jedna osnovna tema
stalno ponavlja u različitim varijacijama tako da zapravo izgleda kao da prethodna biježi
od one sljedeće ( slj.izvođenja te iste varijacije)
Potreba za bijekstvom iz takve situacije; veza sa Bahom je i ta što se pominje neko ko svira;
Celanova aluzija na ono što je u logorima bila ideološka komponenta na osnovu koje se
zasniva njemački fašizam, potreba da se izdigne nacionalno iznad svih drugih; Bah bio
jedan od omiljenih; isticao kao izraz tipično njemački ( izraz njemačkog bića ); pošto je on
u vezi sa katoličkim barokom; suprotnost između onog što je jevrejsko i onog što je
njemačko.

- Svaka od ovih pojmova ima praktičnu težinu i svoju specifičnu simboličku težinu.

18
 - Bahovo sviranje ima praktično istorijsku težinu zato što su u većini tih logora postojali
orkestri koji su sastavljeni od zarobljenika ( Jevreja) koji su morali da sviraju i na sve to
aludira Celan; zarobljenici u ekstremnoj situaciji bliskoj smrti, a pritom moraju da sviraju;
to njihovo sviranje je za njih jedini izlaz, jedini spas.

Kakav simbol je crno mlijeko ? Šta je bila hrana zarobljenicima ? – neka mutna supa,
tečna hrana koja otprodužava ljudski vijek; oskudni tečni obroci koji su imali neodređenu
boju i Celan tu sliku uzima simbolično kao crno mlijeko ( oksimoron – mlijeko je bijelo );
simbolički: mlijeko se obično pije da neko poraste ( da dijete poraste ); oni se hrane tom
tekućinom, njihovo mlijeko je ono što ih odvodi u smrt, oni ne jedu da bi živjeli već da
umru-zato je upotrijebio oksimoron kao figuru koja upućuje na paradoksalnost određenih
pojmova ( zašto ih uopše izdržavaju kad će ih svakako odvesti pred egzekuciju ); ti obroci
su najčešće bili rano ujutru ili kasno uveče; pijenje ima nekog smisla-hrane ih da bi radili,
kopali.
Peći-tu su tijela spaljivanja; on aludira na to da zapravo ovo kopanje groba aludira na
tjeskobu u barakama; oni su živjeli u barakama gdje je u svakom krevetu bilo po 2, 3 pa
čak i više

,, pa ćete kao dim u vazduh se vinuti tada

u oblaku biće vam grob i neće vam biti tijesno“ – tu se čeka grob koji kopaju; ne znaju
zapravo šta kopaju; smrtna tjeskoba ( motiv smrti ) – u vazduhu im neće biti tijesno a ovdje
oće
- Pojavljuje se čovjek koji živi u kući; svi logori bili okruženi kućama, stražari logora živjeli
u tim kućama; oni su živjeli normalno ( jesu bili vojnici ali su živjeli, imali su nadu ); a oni
koji su bili zatvorenici nijesu imali nikakvu nadu.

Ko je Margareta ? ko je njena suprotnost ? – prava njemačka djevojka za koju treba da se

oženi njem.vojnik; dovodi se u vezu sa Geteom; plava kosa, plave oči, plavokosa
Margareta; sa druge strane Sulamka ( lik iz Biblije; ime vjerenice opisane u biblijskoj knjizi
Pjesma nad pjesmama; u prenesenom značenju Sulamka je poetski simbol za ljubljenu
ženu; jevrejka koju stari David želi u svoju ložnicu, u svoj harem; ona mora da se pomiluje
zahtjevu, obećala se drugom ) - kosa od pepela – aluzija na spaljivanje leševa; smrt!

- Zanimljiv odnos upravnika zatvora, stražara- aluzija na to da nacionalsocijalisti nijesu

vidjeli Jevreje kao ljude već kao bića koja je evolucija dovela na isti stepen razvoja – tu je
srž fašizma; nemogućnost da se drugi gleda kao sebi jednak

,, Er ruft stecht tiefer ins Erdreich ihr einen ihr andern singet und spielt“ – kopajte dublje u zemlju-
kopanje ne samo kao slika zemlje u kojoj ćemo se svi ukopati nego kao slika obećanog carstva
nebeskog

19
Todesfuge – bježanje u smrt, ali ne bježanje od smrti!

- Celan postao sinonim za eliptičnu, zatvorenu poeziju ( i on i Bahman )- poezija koja nužno
mora da se interpretira

,,Rešetka jezika“ ( Gitter der Sprache; Sprachegitter )– stav šta jezikom možemo da
postignemo

,,Prebroj bademe“ (Die Mandeln) – ljubavna pjesma, prebroj bademe-prebroj gorčine;

gorčina koje jedno drugom mogu da prirede; gorko iskustvo ljubavi; pronalaženje puta do
srca dvoje ljudi koji ne mogu da se razumiju iako se vole.

,,jezik je taj kojim se stvara svijet“

2 strofa- zvonik i ćutanje – udaljavanje od osnovnih pojmova; ćutanje kao simbol

nerazumijevanja; otkrivanje sebe kroz ljubav; izrazito metaforična poezija

Skripta:

- Selan – lirika koja stoji u poslijeratnim godinama

- Paul Selan – pravo ime mu je bilo Paul Anče. Rođen je 1920. u Černovcima ( Rumunska
Bukovina ). Upisao je studije medicine u Turu, ali ih ubrzo napušta. Vraća se u rodno
mjesto, kasnije priključeno SSSR-u
- 1942.-porodica mu je deportovana u logor, gdje je i sradala. Jedino je on uspio da preživi;
nakon bjekstva iz logora vraća se u Černovce
- 1945.-1947.-objavljuje prve pjesme u časopisu ,,Agora“
- 1970. – oduzima sebi život skokom u Senu.
- On je bio pripadnik mlađe generacije pjesnika koji nije mogao da ode u egzil.

1. Fuga smrti

- Jeziva i prelijepa pjesma koja se nalazi u svim antologijama njemačke lirike.

- Napisana je 1945.godine; pisano je o mučenjima u logoru.
- Pjesma predstavlja mračnu uspomenu kada su se mnogi pitali kako je moguće to da postoji
Bog, koji mirno gleda na krike žrtava.

20
 - U pjesmi ,,Fuga smrti“ opisuje određene okolnosti iz koncentracionog logora u Aušvicu (
mučenje, spaljivanje ); neljudske, surove okolnosti u kojima su se našli Jevreji.
- Postoji autobiografski element u pjesmi.
- Selan se ubio zbog nemogućnosti da izbriše i zaboravi prizore iz logora. Oduzima sebi
život zbog krivice što je samo on preživio.
- Objavljena 1952.
- ,,Ipak, rat nije mogao da uništi ljudskost u pojedincu“
- Jevrej Teodor Agorno je postavio fatalističko pitanje: Da li je, poslije Aušvica moguće
pisanje pjesama? I da li su te pjesme varvarstvo?
- Pjesma ,,O ubijanju Jevreja“ – pažljivo uobličeni motivi i pjesnićka sredstva
- Ova pjesma je bila poseban predmet diskusije u Njemačkoj i osporavana je od pojedinih
književnika koji su uživali značajan ugled.
- Grupa 47 prostirala se izvan granica Njemačke.
- Neki pripadnici ove grupe osuđivali su patos i neumjesnost Selanove pjesme ,,Fuga
smrti“; drugi su je hvalili i veličali, zaneseni zvučnim utiskom riječi; iz ovih sukova su
50ih godina proizišli sukobi pro i kontra.
- Onaj ko bi htio da ospori postojanost Fuge smrti, ne bi mogao da ospori istinu.
- Iza pjesme postoji simbolika za čije razumijevanje je potrebno šire znanje.
Analiza pjesme
Prvi stih - horor i agonija se ponavljaju iz dana u dan. Oni žale što su se rodili.
- Mlijeko koje je inače bijelo i predstavlja život sada je crno i predstavlja smrt, čemer i tugu.
Prividno ispijanje crnog mlijeka.
- Njima dan ne sviće, traume su jednake u bilo koje doba dana i noći.
- Crno mlijeko javlja se 4 puta u pjesmi i stoji na početku svake strofe.
Drugi stih – čovjek, vjerovatno neki načelnik ili vojnik
- Stražar piše ljubavnu pjesmu
- Faustova Margareta – izdaja, ludilo; oličenje zla, jedinka koja oličava cio nacistički pokret;
mučenik i ubica
- Zmija – simbol zla
- Kosa od zlata( pominje se 4 puta u pjesmi ), plave oči – arijevska rasa
Motivi: crno mlijeko, kosa od zlata, smrt je majstor iz Njemačke( samo je njemački nacista
mogao majstorski da ubija )
Nacistički ideal : čovjek koji stalno teži naprijed, Faustovski motiv pogrešno protumačen;
ljudski i i đavolski nagoni su bliski; čovjek izvršava naređenja zarad ideala.

21
 Pitanje: Kako monstrum može da gaji osjećaje prema ženi ?
1. Jevreji su inferiorna rasa
2. Jevreji su objekti koje treba istrijebiti

- Načelnik u pjesmi posmatra Jevreje kao pse: zviždi im da izađu

- Grupa ljudi koja je nemoćna, potčinjena, prihvata svoju sudbinu i čekaju smrt
- Ples mrtvih – Barok – Fuga (lat:fugare-bježati, juriti)- božanski ples
- Bah – majstor fuge
- Arijevski Bog
- Ples smrti – inspirisan stvarnim događajem
- U pjesmi se upoređuju njemačka djevojka Margareta i jevrejska djevojka Sulamka sa
kosom boje pepela ( hrišćanska izreka ,,pepeo pepelu“ – smrt, lažnost ), pepeo može da
znači i spaljivanje Jevreja; Sulamka – Solomonova ljubavnica
- Kako pjesma odmiče, mučitelj je u agoniji; smrt se spaja sa umilnim sviranjem
- Gvožđe - pištolj, hladnoća, jačina ( Njemci); pjesnik se vraća na cijelu kulturu istorije
Njemaca
- Zemlja - grob / voda – crno mlijeko / vatra – krematorijum/ vazduh – dim
- Posljednja cjelina se sastoji samo od dva stiha.

Konstantinović:

- Onaj, međutim, od svih strahovitih zločina koji su Njemci počinili u doba nacizma i za
vrijeme Drugog svjetskog rata, svakako najstrašniji zločin – sistematsko uništenje 6
miliona nedužnih Jevreja, žena i djece, u gasnim komorama, jednistvenom umjetničkom
simbolikom uspio je da artikuliše Paul Celan (1920-1970), pjesnik njemačkog jezika,
rođen u Bukovini, u pjesmi Fuga smrti (Todesfuge, 1948)
- Nikakav realistički prikaz ne bi mogao ni predočiti svu strahotu tog uništavanja, već jedino
onakva suptilna metaforika kakvom se služi Celan. A onako kako je pjevao on je i osjećao.
- Ne mogavši da se oslobodi utiska tih užasnih slika, on je izvršio samoubistvo.
- Zbirke njegovih pjesama – Pesak iz urni ( Sand aus den Urnen, 1948 ), Mak i sećanje
(Mohn und Gedächtnis, 1952 ), i Od praga do praga ( Von Schwelle zu Schwelle, 1955
)- bliskih kako francuskkom simbolizmu tako i sirealizmu, krajnje dotjeranih, bogatih
slikama i asocijacijama, a prije svega veoma sugestvnih svojom zagonetnom muzikom
riječi, potvrđuju da ih je ispjevao jedan od najvećih liričara poslijeratnog doba.

22
Seminarski:

Svoju prvu knjigu objavio je 1948. godine, u doba u kojem je uticaj Rajner Marije Rilkea
(Reiner Maria Rilke) još trajao, i bio veoma značajan za Celanov put. Književni rad započinje
prevodima Rilkea i, nešto kasnije, prevodima srednjovjekovne poezije na rumunski jezik. Osnovna
Celanova figura je paradoks. U svoje pjesništvo uveo je protivriječ (Gegenwort) kao pravu riječ
apsurda. Pjesme su mu slike u koje kao da se uvukla vječnost, statične su, obraćaju se i ne
pripovijedaju već kazuju, tačnije pokazuju. Uglavnom su pisane u trećem licu.

Karakteristično za Celanovu poetiku je pažnja koju posvećuje bijelom, praznom prostoru između
strofa, mjesta gdje pravimo pauzu u disanju, Atemwenden, kako ga je on nazivao. Jezik koji
koristi je neobičan, ne pripovijeda, ne pjeva, on slika dešavanja oko sebe. Kroz slike izražava
unutrašnje iskustvo, a same slike stvaraju nova iskustva svojim pjesničkim intenzitetom

Celan lirsku tradiciju predstvlja drugačije, ponekad sa skrivenim citatima i aluzijama, on

ne prihvata ono što je jednostavno, već tradicionalni lirski vokabular suočava sa svojom
stvarnošću. Riječi kod njega omogućavaju da se čuje njihovo tradicionalno značenje dok se
prilagođavaju novom kontekstu u koji ih pjesnik smješta. Tako da nije čudno da se u njegovoj
poeziji riječi poput oči, srce, noć i ruža iznova pojavljuju, pritom su to riječi koje se svrstavaju
među popularnijim u njemačkoj poeziji.

Celan se čak koristio i antičkim mitovima, ali na svoj način. Bira sagu o Argonautima kao i sagu
Deukaliona i Pira kako bi uspostavio vezu sa ubijenom majkom. Na ovaj način je želio da
bezvremenskim mitovima da novu, ličnu temporalnost.

Mohn und Gedächtnis (Mak i sjećanje) su odličan primjer kako Celan koristi
kompoziciju da reaguje na promjenljivu stvarnost. Na primjer pjesma Auf Reisen, odsnosno
posljednja pjesma iz ove zbirke se odnosila na stanje pjesnika koji je odlučio da ode u Pariz. Zatim,
prateći Fugu smrti, jasno je dao do znanja da je za sada izbjegao smrt predstavljenu kao majstor
iz Njemačke, ali njegova poezija se još uvijek odnosi na masovno ubijanje jevrejskog naroda.

23
 „Mohn und Gedächtnis“ može se smatrati nastavkom zbirke „Sand aus den Urnen“, kao
završetak projekta knjige koji je započet 1946. godine .

Ova zbirka pojavila se neposredno pred Božić 1952. godine, u Štutgartu. Bila je podijeljena
na četiri ciklusa. Celan se dosta trudio da pronađe izdavača, to mu je pravilo mnogo problema
tokom izdavanja, bio je u stalnoj potrazi, isto kao i sa prethodom zbirkom. Ova sadrži 56 pjesama,
u uvodnim pjesama prisjetio se prethodnog ciklusa. Pjesme dokumentiraju osam godina
pjesnikovog života. Sadrži teme kao što su gubitak, bjeg i prognanstvo, svjedoči o mnogo važnim
fazama razvoja sa različitim književnim i biografskim uticajima. Svaka pjesma nosi posebnu
atmosferu koju je pjesnik doživio, kao na primjer Fuga Smrti koja prati period u Bukureštu i Beču,
dok Gegenlicht i Helme der Nacht prate njegov period u Parizu, a ranije pjesme nose posebne
tragove atmosfere iz Černivca.

Različite kulture i narodi uticali su na Celana i na njegov jezik. Upoznao se sa mnogim

književnim trendovima dok je boravio u Francuskoj i čitao je mnoge francuske autore. Taj uticaj
se jasno može vidjeti u ovoj zbirci, kao i povezanost sa nadrealizmom koji je bio izuzetno
popularan u tom periodu. Ugledao se i na Hofmanstala (Hugo von Hofmanstal), Trakla (Georg
Trakl) i Rilkea. Pjesme koje su nastale u Parizu se razlikuju od onih ranijih, stih je kraći, jezik je
razumljiviji i značenje jedne riječi se pojačava. Njegov jezik, njemački jezik, koji nije dao riječi za
ono što se događa, ponovo se pojavio u njegovim pjesmama, bio je obogaćen istorijskim
događajima.

Pjesme ukazuju na njegov napor da pronađe nezavisan pjesnički put. Ono što je karakteristika
Celanove poezije je proces ekspresije poetske tradicije u skraćenim citatima i aluzijama, kao i
suočavanje tradicionalnog lirskog vokabulara sa pjesničkom stvarnošću. Glavna tema ove zbirke
je sjećanje na mrtve iz Šoa . U pjesmama takođe koristi različit materijal iz Biblije kao na primjer
u Fugi smrti, Ein Lied in der Wuste i In Ägypten, zatim i iz antičkih mitova o Argonautima, sve
do bajki Reisekamerad i narodnih i crkvenih pjesama Die Feste Burg.

Pjesme su nastale iz svijesti da su njemački jezik i tradicija u kojoj je ukorijenjena njegova

poezija takođe doprinijeli smrtonosnom genocidu. Postoji još veliki broj Celanovih zbirki ali
smo mi odlučili da se osvrnemo samo na ove najznačajnije iz ranog perioda. Samo ćemo
napomenuti koje još zbirke postoje: Von Schwelle zu Schwelle, Sprachgitter, Die Niemandsrose,
Atemwende i druge.

24
 Fuga smrti

Majstor je smrt iz Njemačke (stih 28) je upečatljivi citat iz Celanove najpoznatije pjesme
Fuga smrti. On je u nekoliko rečenica sažeo neshvatljivi užas iz koncentrancionih logora koji je
preživio.

Paul Celan je 1945. napisao pjesmu koja je nakon Aušvica postala oličenje poezije, a to je
upravo Fuga smrti. Kao Poljaka jevrejskog porekla, njemačke trupe su ga deportovale u radni
logor 1942, odakle je pušten 1944. godine. Morao je da trpi teškoće i okrutnosti svakodnevnog
života u logoru, pa je poslije rata pobjegao je u Rumuniju, gdje je napisao ovu pjesmu. Prema
tome, Fuga smrti može se posmatrati kao obrada Celanove sopstvene sudbine. U njemačkoj
literaturi Celan je bio prvi koji je pokušao da prikaže uništenje Jevreja jezikom moderne poezije.
Pjesma preuzima tradicionalne motive iz njemačke i jevrejske literature i transformiše ih u izrazito
moderan jezik. Odlučna modernost, stil i mnoštvo metafora, njegovu pjesmu jasno razlikuju od
srodnih tekstova tog perioda. Ono što je počelo od Kafke kao njemačkog pisca, traženje jevrejskog
identiteta završilo je Celanom kao definicijom jevrejskog identiteta u suprotnosti sa kulturom
njemačkih ubica.

Pjesma se sastoji od ukupno 36 stihova. Strofe i stihovi su različite dužine, nema fiksnog
mjerenja i nedostaju interpunkcijski znaci. To znači da se u zavisnosti od čitanja i naglaska u tekstu
može staviti različito značenje.

Zašto baš naziv Fuga smrti? Fuga se smatra najsistematičnijom od svih tehnika muzičke
kompozicije i sastoji se od nekoliko glasova koji slijede jedan za drugim i preklapaju se, postoji
Bahova (Johann Sebastian Bach) fuga sa kojom se povezuje. Zatim, fuga je i ispunjeni prostor
između pločica, dok na latinskom riječ fuga znači bježati. Dakle, izuzetno je zanimljiva činjenica
da je Celan baš tu riječ iskoristio u naslovu svoje pjesme, koristi riječi koje opisuju teški događaj
sa varijacijama u različitim djelovima pjesme i zato djeluje sa muzičkom pravilnošću koja se ne
javlja u drugim pjesama, takođe se može dobro prevesti na druge jezike, jer nije vezana samo za
zvuk pojedinih riječi.

25
 U devetom stihu (Naređuje nam svirajte sada) Celan kombinuje ples, muziku i strah, oni
koji su mrtvi moraju da plešu. Dakle, Fuga smrti je pjesma koja ima muziku u koncentracionom
logoru, što nije uobičajeno u ostalim književnim djelima ovog perioda. Ejmi Colin (Amy Colin)
je tvrdila da "Fuga smrti" podsjeća na jevrejske molitve kroz ''ponavljajuću strukturu i monotonu
melodiju" , shvatila je to kao neku vrstu kadiša (Lamping, Dieter). Tako muzika i ples postaju
znakovi smrti, pored toga činjenica je da je prisilna orkestralna muzika zapravo postojala u
kampovima.

Slike su zastrašujuće, ne baš užasne, ali riječi, metafore i slike duboko su uznemirujuće i
mogu izazvati užas... Mjesto radnje je logor gdje se nalaze jevrejske žrtve kao i njemački vojnici,
prikazuje nam se užasna stvarnost i stanje u logoru. Sami progoni i istrebljenje je prikazano iz
perspektive jevreja koji su taj užas doživjeli. Lirski subjekat je zapravo lirsko mi, tačnije oni koji
su bili zarobljeni, daje se glas jevrejskom narodu. Perspektiva je naravno neraskidivo povezana sa
smrću i tome svjedoči četvrti stih (kopamo grob u vazduhu tu nije tijesno) gdje se prikazuje
masovna smrt i anonimnost žrtava, što se odnosi na kraj individualnog čovječanstva i ne
dozvoljava se lični identitet čak ni u pjesmi. Koristeći riječ Lüften pjesnik misli na spalionice, oni
se bore u smrtim tjeskobama, osjećaju strah ali pjesnik aludira na to da im u vazuduhu neće biti
tijesno. Transcendentalni grob u vazduhu suprotstavljen je stvarnom grobu u zemlji koji
zatvorenici moraju da naprave vlastitim rukama. Kao i kod crnog mlijeka (stih 1), tako je i
negativni koncept groba dopunjen pozitivnim aspektom neba.

Petar Horst Nojman (Peter Horst Neumann), u osjetljivoj interpretaciji "Fuge smrti",
tvrdio je da se u njoj pojavljuje "jevrejska patnja kao ljudska patnja" . Činjenica je da je jevrejska
patnja bila izuetno posebna i neuporediva, ali nije sva poezija o holokaustu bila jevrejska
književnost. Fuga smrti je jevrejska ne samo zbog teme i njene perspektive, već i zbog odnosa
prema jevrejskoj književnosti, kroz formu i motive. Vezu sa jevrejskom literaturom možemo jasno
uočiti u jednom imenu pjesme koji je od centralnog značaja u Fugi smrti a to je Sulamka
(Sulamith). Ona je lik iz Biblije, jevrejka koja je bila najljepša od svih djevojaka. Tvoja kosa od
pepela Sulamko (stih 15) je aluzija na neminovnost smrti, na spaljivnje leševa. Pored ovog imena
javlja se još jedno veoma značajno ime, a to je Margareta (Margarete) koja se javlja u mnogim
njemačkim književnim djelima kao što je na primjer Geteov Faust. Stoga, ovdje imamo dva
obilježja njemačke i jevrejske književnosti. Tvoja kosa od zlata Margareto (stih 14) - zlatokosa

26
Margareta, predstavlja oličenje njemačke djevojke koja je odgojena u fašističkom duhu, što je
aluzija na ono tipično njemačko. Takođe postoji tradicija jevrejske ljubavne poezije, u čijem je
središtu prelijepa Sulamka. Time, ljubavna pjesma djevojkama postaje tuga za mrtvima. Međutim,
zbog prisutnosti transformacije govora gdje se grupni govor izmjenjuje govorom pojedinca, ova
pjesma manje predstavlja jadikovanje za mrtvima, već dijalog sa njima. Njegove pjesme čuvaju
,,progonjena, uništena i preživjela sjećanja'' na žrtve koje traže dijalog sa evropskom tradicijom
egzila. Kontrast između dvije žene je neprekidni motiv pjesme, a sa ženama postoje i kontrast
stražara i zatvorenika. Iako je muškarac, stražar, prikazan potpuno negativno, prilikom pisanja
pisma svojoj voljenoj u stihu On piše kad se smrači (6) on djeluje pozitivan, simpatičan ili čak
romantičan. Čitaocu postaje jasno da čuvar nije samo hladnokrvna mašina za ubijanje, već i osoba
koja je kultivisana i sposobna da voli. Ovo pojačava utisak nerazumijevanja koje prati mnoge ljude
na ovu temu. Većina nacističkih vojnika je shvaćena pogrešno, jer su i oni ljudi sa porodicama,
osjećanjima kao i očekivanjima, jednostavno su služili za dobrobit svoje države kako bi zaštitili
sebe i svoje najbliže.

U stihovima pet (U kući čovjek sa zmijama se igra) i sedam (Zviždi svojim psima da dođu) Celan
se koristi životinjskim motivima, zmije su predstavljene kao prijeteći simbol. Psi odgovaraju
stvarnosti, zmije mitu. Metafora zmije je biblijska i označava navođenje na zlo. Biblijski motivi
podliježu očiglednim promjenama u modernoj pjesmi. Svi su preuzeti u motivskom kompleksu
masovne smrti, mlijeko postaje crno, kosa pepeo, ples se okreće plesu smrti. Crno mlijeko pijemo
ga... (stih 1) – crno mlijeko je bila glavna hrana neodređene boje, tečna hrana poput supe. Koristi
stilsku figuru oksimoron jer želi da izrazi da to oskudno mlijeko služi da dijete poraste, to je ono
što se prvo konzumira u životu, što produžava ljudski vijek, ali zapravo ih direktno odvodi u smrt.
To crno mlijeko koriste dan za danom, izjutra, u podne, uveče i noću, u stalnom ritmu sa
minimalnim odstupanjima. Postavlja se značajno pitanje zašto ih onda hrane, a odgovor je vrlo
jednostavan, hrane ih da bi kopali, polako vodeći ih u smrt.

Ova uznemirujuća pjesma spada u djela poslijeratne literature. Postala je najznačajnije i

najpoznatije književno djelo o istrebljenju Jevreja. Fuga smrti je dostupna u izdanju Mohn und
Gedächtnis iz 1952. godine. Od tada je Celan bio proslavljeni, ali i kontroverzni pjesnik. Koliko
god emotivno reagovali na pjesmu, ona ipak mora ostati otvorena za um i kritičko razmišljanje .

27
 Tenebrae

Tenebrae je poznata pjesma iz 1957. godine koja je prvi put objavljena godinu dana kasnije
u Sprachgitteru. Sastoji se od 22 slobodno napisana stiha sa vjerskom tematikom i dominirajućim
motivima tame i smrti, kao što je i evidentno u pjesmi.

Latinski naziv odnosi se na period tame prije Hristove smrti. Izraz takođe ukazuje na
pomračenje, uzrok takvog mraka, kao i noć i smrt. U tom kontekstu, ne može se izbjeći povezanost
sa nacističkim logorima smrti, iskustvo koje je bitno za djela Paula Celana. Naslov se ne odnosi
samo na element katoličke uskršnje liturgije, već sama pjesma govori o Božijem tijelu i Gospodu
koji proliva krv. Njegova pjesma Tenebrae opisuje očaravajuće i jezive okolnosti logora. U
njegovom radu postoji stalni naglasak na progresivno smanjivanje vjere jevrejskog naroda, a to se
ogleda kroz stalnu upotrebu simbolike, očajničkog tona i personifikacije. Rad Paula Celana
pokazuje znatan nedostatak vjere kroz nečasno prikazivanje Boga, aludirajući na to da je on
djelimično odgovoran za dopuštanje da se dogode ovi mučni događaji.

U ovoj pjesmi Celan koristi simboliku kao prikaz strašne stvarnosti holokausta kako bi
naglasio mučenja koja su pretrpjeli Jevreji. Pjesma započinje izjavom o očiglednoj blizini Boga,
Blizu smo, Gospode (stih 1) , ali i s prikazom bola nanesenog pripadnicima jevrejske religije.
Upotreba mi kao zamjenice subjekta daje ton univerzalnosti. Insistira na uključenju govornika,
Celana, kao i na činjenici da drugi to trpe sa njim. To stvara osjećaj jedinstva, naročito među
Jevrejima. Drugi stih pjesme pojašnjava ovaj odnos kao, odnos ne samo blizine, već i pažnje. Ova
ideja je dalje razvijena u drugoj strofi. Blizu i na dohvat ruke (stih 2) - ove riječi su reprezentativne
za činjenicu da se njihovo vrijeme bliži kraju zbog mučenja koje podnose.To je očigledno
upotrebom riječi, uključujući i na dohvat ruke, jer one ističu činjenicu da, iako su trenutno živi,
bol nanijeta njima je toliko destruktivna da bi na kraju dovela do njihove smrti. Pored toga, smrt
za pobožnog pojedinca se generalno doživljava kao mirna i spokojna, međutim, u ovom se odabiru
to piše pežorativnim tonom, ukazujući da je božije prisustvo gore od situacije u kojoj su sada.

Pjesnik prikazuje stravične događaje preminulih Jevreja, detaljno opisujući zastrašujuće

faktore kao što je krv, naglašavajući bestidne okolnosti koje su trpjeli Jevreji. To se najbolje vidi
u stihovima Bila je to krv, bila je, to što si prolio, Gospode (stih 14 i 15). U ovom dijelu govornik

28
se direktno obraća svom Bogu, nazivajući ga ti. Ovo je značajno jer on personalizuje djelo,
doprinoseći očajničkom tonu. Iz ovih stihova možemo da zaključimo da pjesnik drži Boga
odgovornim za ove masakre, ne osuđuje nacistički režim, već kritikuje Boga. Pošto naracija
detaljno opisuje loše uslove holokausta, lirski subjekat opisuje scenu u kojoj pronalaze preminule
jevrejske žrtve, krv prolijeva iz tijela. Lirski subjekat direktno razgovara sa Bogom, dok opisuje
ovu pojavu, on izjavljuje: Bacalo nam je tvoju sliku u oči, Gospode (stih 17). Pili smo, Gospode.
Krv i sliku, koja je u krvi bila, Gospode. (stihovi 19 i 20) - kao što možemo vidjeti iz stihova
Celanove pjesme, neprestano se naglašava činjenica da je Bog kriv za holokaust.

Povratak kući

Gotovo sve Celanove pjesme govore o gubitku, čak i one koje rijetko nose trag nade poput
ljubavi koja se zamjenjuje prošlim gubicima. Sve žrtve holokausta proganjaju njegove pjesme.
Njegova najpoznatija djela Fuga smrti kao i Povratak kući oličenja su holokausta. Boje svih
njegovih pjesama su mračne i sive, pokušavajući da preslika iskustvo onoga koji je holokaust
proživio ali ne i preživio.

Ovu pjesmu napisao je u nekoliko verzija između decembra 1955. i avgusta 1956.godine.
U pjesmi je izražena okrenutost prema mrtvima, prikazivanje živih kao preduslov za pamćenje
mrtvih. Tema smrti u životu prisutna je od početka pjesme. Naslov sugeriše na ponovno sastajanje
i vraćanje svom domu, ali ništa od toga se zapravo ne dešava. Gusti snijeg, koji se javlja u prvom
stihu (Sniježne padavine, sve gušće i gušće) sugeriše smrt, zgušnjava se, postaje sve veći i tamniji.
Taloženje snijega ilustruje gomilanje žrtava i njihov neizbježni boravak u koncentracionim
logorima. Treći stih u kojem snijeg pada kao da si i sada spavao je misteriozan i takođe aludira na
smrt u životu. On (ili ona) ne spava, što sugeriše da je odsutan, mrtav. Vraćajući se kući ne
pronalazi dom, već samo otvoren, nezaštićen, negostoljubiv snijeg. U tom pejzažu se oslikava duša
subjekta. Ova pjesma u kojoj se bavimo ,,svijetom mašte’’, crta pejzaž duše, projektuje
unutrašnjost na presjeku pojedinca i istorije i pamti žrtve Šoa u zadivljujućoj melanholiji

Nebo i zemlja su u pjesmi takođe od velikog simboličkog značaja. Bijela i siva scena
protežu se od vrha do dna i sve što govornik vidi na nebu ili na zemlji konotira smrt. Nebo je trag

29
saonica izgubljenih (stih 6), pepeo spaljenih žrtava holokausta dizao se prema nebu. Sniježna brda
na tlu simbolišu grobove.

U Pragu

Ta polu smrt, usisana našim velikim životom, ležala je oko nas, kao istinska slika pepela
(stih 1,2,3). Život je zapravo hrana za smrt. Ova pjesma govori o ekstatičnoj ljubavi kao i umiranju.
Mi smo već na početku svog života svjesni činjenice da postoji smrt, znamo da ona već živi u
nama. Celanov simbol smrti u pjesmi je pješčani sat - trčao kroz pješčani sat (stih 20). Simbolizuje
nazaustavljivo proticanje vremena i naravno već očekivanu smrt.

Celan u pjesmi navodi raličita mjesta kao što je mjesto opisano sthiovima 5 i 6: prekriženi
dušom, dva mača, prišivena nebeskim kamenjem, to je mjesto na Starom gradskom trgu, pošto je
poslije bitke na Bijeloj planini na početku tridesetogodišnjeg rata protestantska aristokratska
Bohemija, riječ ”krvorođena” (Ranicki, 1996:368). Upravo ta krv je krv od odrubljenih glava koja
je tekla prema noćnom krevetu (stih 7). Mjesto kao što je u sedmom stihu, kula predstavlja smrt
pred ljubavnicima. Pjesnik nam i slikovito opisuje staro jevrejsko groblje, gdje skeleti i nadgrobni
spomenici iz više vjekova leže jedan preko drugog, u stihovima kosti hebrejske (stih 18) i u zemlju
sprema (stih 19).

Posljednje riječi pjesme su dva sna sada, zvona protiv vremena (stih 21 i 22). Ovdje govori
onaj koji vidi pola istinitog pepela (stih 3), on nosi sa sobom traumu, kao i pjesnik u ovom slučaju,
a kada govori metaforično o zagrljajima, misli na jevrejske grobove. Ekstaza ljubavi i života, samo
je jedno vrijeme pomaglo protiv slika straha od mrtvog pepela.

30
4. Gruppe 47

GRUPA 47- centralni književni kružok velikog broja pisaca

(1947-1967)
- Literarni naziv- ,,Zentralcafe eine Literatur ohne Hauptstadt“- ova književnost iz
Hauptstadt se odnosi na to da je Njemačka bila podeljena i da je Berlin bio podeljen i
da je kao okupaciona zona pre ’47 godine nije funkcionisao kao njemački grad. Nije se
znalo kako će Njemačka biti podeljena kasnije. Ona je bila podeljena na okupacione zone
i u tom smislu je glavni grad bez glavnog grada.; književnost koja više nema glavni grad.
Cafe je mesto gde su se i ranije i sada okupljali ljudi da diskutuju o određenim stvarima.
- Grupa 47 je forum za književnu diskusiju, za razmenu mišljenja, društvenu refleksiju
čitavih 20 godina nakon rata.
- Kažu da je njemačka književnost poslije Drugog svjetskog rata postala angažovana,
društveno osvešćena, književnost koja je imala cilj da doprinese društvenom boljitku i da
pomogne rešavanju nekih društvenih problema i nekih dijagnoza koje su postavljene u
društvu. Njima je bilo jasno da su oni zapravo intelektualci. Umetnost nakon Aušvica ne
može više da bude umetnost koja će govoriti o motivima i cvjetićima, nego zapravo
društveno osvešćena da se okrene stvarnosti.
- Bavili se debatama, diskusijama, čak vrlo žestoke; postojala su književna neprijateljstva,
zastupljena kultura rasprave. → To što je etablirala grupa 47 kasnije je nastavilo da živi na
književnoj sceni, i kad grupa kao takav književni kružok zapravo više nije postojala, kao i
ova Klagenfurter Bachmann-Preis (klagenfurtska nagrada za književnost koja se i dan-
danas dodjeljuje)
- Sa radom grupe 47 počelo je ono što u Nemačkoj i dan- danas postoji, a to je finansiranje
rada u kulturi kroz različite fondove, stipendije, fondacije. To se u drugim državama tek
kasnije etabliralo.
- Grupa 47 je u direktnoj vezi sa časopisom Der Ruf → minhenski časopis koji je osnovan
1946. god. od strane Alfreda Anderscha ( on će kasnije biti jedan od osnivača grupe kao
i Hans Werner Richter). Taj časopis su odobrili Amerikanci u američkoj okupacionoj
zoni, ali je časopis više puta dobijao različite opomene zbog toga što piše o političkim
stvarima i što kritikuje čak američku okupacionu upravu. Na kraju je zabranjen 1947. je ta
licenca ukinuta od strane američkog odeljenja za kontrolu informacija vojne vlade. Kasnije
su planirali drugi časopis, ali nije došlo do toga, nego je umesto osnivanja tog časopisa
došlo do osnivanja grupe 47, koja nije proistekla kao direktna posledica toga što časopis
nije mogao da se oformi, nego zbog toga što su se ti ljudi okupljali i počeli da razgovaraju
svoja dela i da jedni drugima čitaju odlomke iz tih dela. Taj drugi časopis je trebao da se
zove Der Skorpion ( nije se oformio zbog nedostatka finansija).
- Njihov cilj je bio obrazovanje i vaspitavanje u demokratskom duhu nakon Hitlerovog
režima, kroz književno delovanje svih pripadnika grupe i otklon od Hitlerovog režima i
osude tog režima i razotkrivanje svega što je taj režim podržavao. (osuđeni su oni koji su
bili bliski tom nacističkom režimu- pojam frustracije je veoma bitan- u Nemačkoj i Italiji

31
 se dogodio ovaj pojam). Intelektualci su polazili od toga da ta frustracija mora biti do kraja
izveden, da ne može da se desi ni u jednoj varijanti da neko ko je ikada sarađivao sa
nacistima može da dobije funkciju, takvi ljudi moraju da budu marginalizovani, osuđeni
ako su činili zločini.
- Prva konferencija je bila 10. septembra 1947. (autori koji su čitali tekstove, razmenjivali
mišljenja, koji su videli da je to jedna forma tih književnih konferencija i susreta koja može
da ih dovede do toga da imaju zajedničku platfirmu delovanja, a onda i da to okrenu prema
društvenom delovanju)
- Dobila naziv prema španskoj grupi 98, to je nakon izgubljenog rata u Španiji.
- Književni kružoci su suštinski bili književni saloni oko Madam de Stal (jenski
romantizam), to je bila forma za kojom krenuli članovi grupe 47.
- Grupa se orijentisala prema demokratskim vrednistiima i izgradnji demokratskog društva
i napravila otklon prema nacistima. Tražili su novi početak za društvo, politiku i jezik.
- Zalagali se za jezik koji će biti očišćen od reči, ne samo od militantnih pojmova, kao
bubnjevi, uniforme (vojničke reči), nego očišćen i od reči koje su toliko ispunjene onim
značenjima koje nam je zadao nacionalsocijalizam da više nikako drugačije ne mogu da se
koriste, tu su i simboli kao himna, kao umetnička vrsta koja je izbegavana kao umetnička
vrsta slavljenja.
- TEME: totalitarni režim, posleratna Nemačka, uloga politike i društva i naročito ljudi iz
ovog okruženja.
- Izbegavanje propagandne, patosa, svega što može da dovede do lažnih predstava
- Književnost je dugo godina težila da bude lepa, a sad ima drugi zahtev- traži se istina
(,,Istina postaje nova lepota ili novi estetski kvalitet“)- istinito refersianje o stvarima
koje su se dogodile u Drugom svetskom ratu
- Otklon od prethodne tradicije nije značio samo otklon od nacionalsocijaloizma, nego i od
Vajmarske Republike, pa čak i od Exilliteratur (radi se o mladim ljudima koji nisu ni
mogli da budu deo nacionalsocijalizma) → to sve nije bilo u interesu nemačkog naroda,
nije bilo istinito, nije bio iskren odnos prema prethodnoj istoriji
- Grupa je konstituisala svoja tela, a onda je imala i karakter ne samo periodičnih i redovnih
okupljanja, već i karakter organizivanja radionica.
- Period najvećeg uspeha ovog rada je bio izmešu 1950. i 1957. godine, kada su intelektualci
imali vodeće mišljenje. (Period največeg uspeha do 1963, tad izlaze književne zbirke
Ingeborg Bahman, Gintera Ajha, Paula Celana)
- Tada počinju da se čuju kritike na račun grupe 47, upravo o tome da se pretvorila u svoju
suprotnost , da oni koji su se borili protiv svake indoktrinacije (proces nasilnog usađivanja
ideja, stavova) sad sami stvaraju indoktrinacioni diskurs i td.
- Jedan od prvih koji se distancirao iz grupe 47 je bio Peter Handke, koji je proklamovao
drugačiji program
- Grupa se ugasila 1968. godine, kratko pre studentske revolucije 1967, zvanično je
raspuštena na sastanku.
- Predstavnici:
• Ililse Aichinger
• Karl Krolow

32
 • Ingeborg Bachmann
• Siegfried Lenz
• Heinrich Böll
• Johannes Bobrowski
• Paul Celan
• Marcel Reich- Ranicki
• Günter Eich
• Hans Magnus Enzensberger
• Hans Werner Richter
• Günter Grass
• Peter Handke
• Arno Schmidt
• Peter Weiss
• Walter Jens
• Uwe Johnson
• Hellmuth Karasek

Konstantinović:

- Polazište – časopis Der Ruf – Hans Werner Richter i Alfred Andersch, a koji je zastupao
stanovište da se prevaspitavanje Njemaca ne može sprovesti mehaničkim putem, već su
za to potrebne snage koje će oni sami razvijati iz sebe, prije svega kroz književnosti.
- Kako i ime kazuje, prvi sastanak je održan 1947., ali su se na sastancima čitali neobjavljeni
tekstovi i o njima je vođena diskusija, pa su iz ovog kruga proizišli upravo svi značajni
poslijeratni autori.
- Takođe i u istočnom dijelu Njemačke literarni život se u prvo vrijeme odvija u znaku starije
generacije, pri tome valja imati na umu da je prvi poslijeratni kongres njemačkih pisaca,
koji se 1947.godine održao u istočnom Berlinu, a koji je otvorila Rikarda Huh, kojoj je tada
preko 80 godina, okupio predstavnike iz sve 4 zone i bio nošen idejom o budućoj
Njemačkoj, jedinstvenoj ali moralno obnovljenoj i izmjenjenoj.
- Međutim, za razliku od zapadnih zona, u istočnoj zoni ulagali su se veliki napori da se vrate
književnici emigranti, pa se znatan broj uglednih književnika i odazvao pozivu. Među
njima su bili Bertolt Breht, Arnold Cvajg, Ana Zegers, Štefan Hajm itd.
- Hajnrih Man se prihvatio da bude predsjednik novoosnovane akademije umjetnosti u
istočnom Berlinu, ali je umro neposredno pred povratak.

33
Grupa 47 (Jelena)

- Nakon kapitulacije Njemačke u Drugom svjetskom ratu pojavila su se nova književna

strujanja.
- 1947. godine je osnovana „Grupa 47“.
- Aktivnosti ove grupe su imale veliki uticaj na njemačku književnost od nastanka grupe pa
do njenog raspada, dakle od 1947. do 1967.
- Teme obrađivanja su bile: totalitarni režim, poslijeratna Njemačka, uloga politike u
društvu kao i uloga čovjeka u takvom okruženju.
- Prema riječima doc dr. Knežević, oni su tražili novi početak za društvo, politiku, jezik,
ali i istinu, koja postaje novi estetski ideal. Nakon iskustava ratnih razaranja, htjeli su
otklon od prošlosti i svega što je tradicionalno, ali i od književnosti Vajmarske republike
i književnosti u egzilu. Negirali su sve što nije bilo istinski u vezi sa iskrenim odnosom
prema prethodnoj istoriji.
- Jedan od najznačajnijih predstavnika „Grupe 47“ je Hajnrih Bel, dobitnik Nobelove
nagrade za književnost 1972. godine.
- Rihter je bio glavni inspirator 'Grupe 47.

- Iz te grupe proizišli su i Hajnrih Bel (Heinrich Böll, 1917-1985), i Ginter Gras (Günter
Grass, 1927), a njoj se pridružio i Uve Jonson (Uwe Johnson, 1934-1984) po svom
prelasku iz İstočne Nemačke.

- Oni se sva trojica javljaju 1959. godine jednim svojim značajnim romanom, Bel sa Biljar
u pola deset (Billiard um halbzehn), Gras sa Limenim dobošem (Die Blechtrommel), a
Jonson sa Nagadanjima oko Jakoba (Mutmassungen über Jakob), pa se upravo ta godina
uzima kao početak nove faze u nemačkoj književnosti, koja od sada pripada generaciji
koja je sasvim mlada ušla u rat i bila više nego desetkovana (die verlorene Generation) ili
je stasala tek neposredno iza rata, bez očeva i u porušenim domovima.

- To je sada sva problematika podijeljene Nemačke viđena iz unutrašnje perspektive njenih

građana, njihovih sumnji i raspravljanja i njihovih pokušaja da prevladaju moralnu pustoš
kao posljedicu kako nacionalsocijalističke viadavine tako i iznenadnog privrednog uspona
koji je započeo nekoliko godina iza rata (Wirtschaftswurnder), a takođe i da se snađu u
uslovima kada gvozdena zavesa prolazi posred njihove zemlje razdvajajući porodice i
cjepajući vjekovne povezanosti zajedničkog života.

- Ovi pisci, a u prvom redu Bel, sada se osećaju kao neka vrsta savjesti nemačkog naroda.
34
5. Günter Eich: Inventur

Jedan od pisaca koji su preživjeli jeste Ginter Ajh ( 1907-1972 )

- Jedan od značajnih pjesnika koji Grupe 47 koji su među prvima afirmisali rad uprkos
tvrdnji da poeziju nije moguće opisati nakon Aušvica i sam u svojim poetskim radovima
ima elemente koji navode na sumnju; sam je bio skeptičan u sopstvenom poetskom radu,
prema sopstvenoj ulozi u svjetskoj književnosti.
- Karakteristično za njegovu poeziju je to da uspjeva da poveže vrlo mučna pitanja sa
izrazitom osjećajnošću koja nije banalna.
- Njegov izraz postaje vrlo tvrd, vrlo sveden, izbjegava pridjeve, ograničava se samo na taj
semantički aspekt imenica; nizanje određenih pojmova koje proizvode određenu emociju
koju je pisac htio da prenese ( taj postupak – objektivni korelativ )
- Nije uspio da završi ekonomiju i filozofiju, mobilisan je; zbirka Zabačeni salaši ( 1948 ) –
najveći broj pjesama u vezi sa ratnim iskustvom.
- Od ’30 pa do početka rata nije toliko pisao poeziju koliko radiodrame; jedan je od prvih
dobitnika nagrade grupe 47.
- Svoju skepsu izražava osvrćući se na poeziju kakva je pisana u dugom nizu tradicionalno
sve do romantizma ( ,,kula od slonovače“ – aluzija na romantizam)
- Najpoznatija pjesma Inventar

• Jednostavna, podijeljena u strofe sa po četiri stiha; lirski subjekat(lirsko ,,ja“ ) može

se izjednačiti sa pjesnikom; lirsko ,,ja“ se tek pred kraj otkriva kao pjesnik kada
kaže ,, najviše volim srce od olovke“, piše njime preko dana ono što noću smislu;
tek tad se otkriva kao pjesnik, a prije toga je čovjek vojnik ( aluzije: tanjir i čaša
od lima ); ima tih par stvari i ništa više; na limenoj šolji je ekserom urezao ime da
se razlikuje od drugih; vojnik nema ništa, on je kao čovjek sveden na tih par stvari;
njegov život su zapravo te stvari jer njegov život ne pripada njemu.(vunene čarape,
vrećica za hleb i karton u kojem spava; između njega i zemlje samo karton )
• Imamo jedno ratno iskustvo čovjeka svedenog na tih par stvari; potpuno negiranje
potrebe za materijalnim postojanjem koje on osvješćuje tek u tim ekstremnim
uslovima rata; vrijeme kada u svakom momentu može da pogine, šta mu više od
tog treba.
• U drugom dijelu pjesme pridaje se dodatna semantička ravan upravo time što on
kaže da u njegovom posjedu je srce olovke kojom piše i život koji je u prvom dijelu
potpuno obesmišljen( smisao takvog života koji u svakom trenutku može da bude
oduzet), sada dobija novi smisao.
• On po danu piše ono što noću smisli i u tom smislu zadaje novu vrijednost svom
životu koristeći ne samo ono što mu je dato materijalno, nego koristeći ono što mu
je intelektualno dato; koristeći svoju sposobnost promišljanja( razumijevanja ) da
zabeleži ono što ga okružuje.

35
• Tako se čovjek ovdje od bića svedenog na par stvari u njegovom posjedu, koje mu
služe za održavanje života, preoblikuje u obličje čovjeka koji vidi smisao ili makar
može da zada smisao svom životu, kojem nijesu oduzete mogućnosti da može da
stvara.
• Ova pjesma je jedna od prvih poslijeratnih pjesama u kojoj se vidi ta vrsta iskrenog
odnosa prema tom iskustvu rata( običnog vojnika koji je došao u istočni front; tamo
su išli oni koji nijesu imali nikakvu mogućnost da stvaraju).
• Prisutna je snaga slika; snaga poezije leži u toj snazi slika( slikovitosti ); on je sve
vrijeme kritičan prema svakoj vrsti tradicije.
• Vrlo značajno je poimanje jezika koje je zajedničko sa odrednicama Grupe 47.( On
kaže: ,,istinskim jezikom čini mi se onaj u kojem se riječi i stvari podudaraju. Iz
ovog jezika koji se nalazio kod nas, a u isti mah ga nema valja prevoditi. Najuspjeli
prevod najbliži je svom pratekstu i dostiže najviši stupanj stvarnosti“); traži jezik
koji nije simboličan, koji stvari ne naziva njihovim simboličnim i metaforičnim
imenom.

Inventar

To mi je kapa,
to je šinjel,
to je moj brijač
u platnenoj kesi.

Moja konzerva:
tanjir i pehar;
urezah ime
u beli lim.

Urezah ovim
skupocenim čavlom,
koji od požudnih
očiju skrivam.

Vunene čarape
u kesi za hleb,
i nešto što nikom
odati neću,

to mi je noću
glavi uzglavlje.
Ovaj karton
na zemlju prostirem.

36
 Najviše volim
srce od olovke:
što obnoć smislim,
to obdan piše.

To je moj notes,
to šatorsko krilo,
to mi je peškir,
to konac moj.

- Još jedna pjesma ,,Proljeće u zlatnoj milji“ – pjesma napisana u vezi sa ikustvom iz
zarobljeništva; američki logor se zvao zlatna milja u kojem je on bio neko vrijeme; napustio
Rusiju; završni stihovi pjesme ,,Ničim nedirnuto se čuva svjetskog savršenstva slika
Božji ledeni dah duva preko šatora zarobljenika“

Imamo konfrontiranje (suočavanje) ove dvije stvari; jedna u dva stiha izrazita misaonosti;
u dva stiha opisivanje onoga što pjesnik vidi oko sebe (sa jedne strane ,,ledeni vjetar preko
šatora zarobljenika“ koji je izrazita likovna predstava, ali sa druge strane izrazita misaona
figura ,,ničim nedirnuta slika svjetskog savršenstva“. Ta slika svjetskog savršenstva je vrlo
čest motiv savremene poezije gdje se ona uzima ozbiljno.

- Ostale pjesme: ,,Prekasno za skromnost“ i ,,Kamp 16“ ( u vezi sa iskustvom rata )

Skripta:
- Najpoznatija pjesma Inventar - popis svega što posjeduje jedan vojnik u zatočeništvu
- Vojnik je pjesnik
- Najviše voli ,,srce od olovke”
- Te stvari koje on posjeduje su sve što ima i brižljivo ih čuva
- Sitnice označavaju opšte siromaštvo poslije rata
- Sve što mu pripada nije njegovo, može mu biti oduzeto( ,,ovo je moje” – ponavlja se u
pjesmi )
- Ljudi treba da se oslobode zavisnosti od materijalnih stvari.

Konstantinović:
- U raspravljanje, međutim, sa situacijom neposredno poslije rata, sa svim njenim
problemima – prije svega sa onom traumom zbog zločina koje je počinio njemački narod,
sa činjenicom da su sve društvene pa i estetske vrijednosti zapravo razorene te ih treba
obnoviti, i ne samo obnoviti već upravo iznova izgraditi, između ostalih i jezik, koji je
zahtijevao da se oslobodi svih naslaga koje je u njemu ostavio nacizam, što je značilo da i
na području jezika treba iznova započeti – ponajviše je uticao Ginter Ajh ( 1907-1972 ) i

37
 zato ovaj pjesnik možda u najvećoj mjeri izražava stanje svijesti svih onih autora koji su
tada pokušavali da reflektuju istorijsku situaciju.
- Ajhova zbirka pjesama Inventar ( 1946 ) karakteristična je za ovakvo stanje ne samo po
svom naslovu već i po preciznosti jezičkog izraza.
- U formalnom pogledu on se inspiriše i posebnim oblikom japanske poezije, haikuom, koji,
u tri stiha, iz dve premise, lakonski, izvodi novu, posve neočekivanu misao, rođenu iz
trenutka. No prisutni su i podsticaji američkog imažinizma, Ezre Paunda i Viljema
Viljemsa.
- Svoj stav prema pokušajima vladajućih struktura u Zapadnoj Njemačkoj da, utonuvši u
zapadni krug kulture, sve što je bilo prekriju velom zaborava i da se prikažu kao najvjerniji
saveznici u borbi protiv Istoka, Ajh će u Beležnici zapisanoj u Rimu, 1964, izraziti
stihovima:
Zuviel Abendland
verdächtig
Zuviel Welt ausgespart

Odveć mnogo Zapada,

sumnjivo.
Suviše mnogo svijeta se isključuje.

- Ovoliko isticanje njemačke pripadnosti zapadnoj kulturi njemu je sumnjivo, a time se po

njemu Njemačka i suviše odvaja od velikog dijela ostalog svijeta. Ovakva kazivanja idu
uporedo sa zaoštravanjem borbe njemačkih književnika protiv politike koju vodi Savezna
Republika Njemačka a koja je dovela do njene potpune integracije u zapadni vojni savez.

Martini:
- Zbirka Rane pjesme (Gedichte, 1930) Gintera Ajha ukazuju na uticaj Lemanovih magičnih
pjesama o prirodi. Ali ovdje je izgubljena mogućnost da se hvalospjevom i harmonijom
ukinu protivrječnosti.
- Čovjek nezaštićen, sa sjetnim pitanjima, stoji pred onim što ne može da sazna.
- Jezik je u zbirci ,, Zabačeni majuri“ (Abgelegene Gehöfte, 1948- osamljene seoske kuće)
postao škrtiji, oporiji. Taj jezik pominje predmetno stvari – predeo, rat, zarobljeništvo – ali
one ostaju otuđene, neodgnoteljivi hijeroglifi neke tuđe, ,,druge“ stvarnosti
- Druga zbirka pjesama, Podzemna železnica ( 1949 ), potom obnovljena sa kritičkom
škrtošću u izboru, Poruke kiše ( 1955 ), U akta ( 1964 ) i zbirke majstorskih radio – drama
(Snovi, Glasovi) pokazuju kraj ove jednostavne predmetnosti, senzibilnost i
transparentnost jezika, koji kroz prividno poznatu stvarnost nagovještava nepoznato i od
zbivanja tih stvari čini svoje poruke, šifre.
- Znaci tog jezika ukazuju na višeslojnost u realnosti, na dubine neizvjesnosti u onome što
se čovjeku otkriva.

38
- Ajhu su sa srednjom i mlađom generacijom poslije 1945.zajednički pesimizam naspram
istorije i uzdržanosti pred svim unaprijed datim odgovorima, pred melodično –
subjektivnim patosom duše.
- Narušava se ono što je prisno, svijet se lomi u protivrječja, asocijativno nanizane slike
naglašavaju sjetu, izgubljenost, postojanje sred nepoznatog.
- Usamljenost progovara sa strahom od iskustva, strahom koji uliva i onom što je blisko i
uzgredno.

39
6. Bachman: Lyrik: Die gestundete Zeit, Anrufung des großen Bären

Ingeborg Bahman
Jelena,09.03.2020.
Austrijska spisateljica; članica Grupe 47, 1926. godine rođena, studirala filozofiju, ------ njegovu
filozofiju jezika,rađenje na čišćenju jezika, Hitler ostavio trag u njenom kasnijem odnosu prema
nacizmu, suštinski opiranje nacizmu
- studirala filozofiju, Hajdegerovu filozofiju jezika, Grupa 47 se oslanjala na Hajdegera ?-
stvaranje novog jezika koja će biti pročišćen, neće biti zloupotrebljen, neće biti upotrebljen
u propagandne svrhe; to njeno bavljenje Hajdegerovom filozofijom dovešće do njenih
iskaza o priorodi jezika, stvaranje novih simbola, zašto Hajdeger- ne samo kao veliki
folozof, nego, na čelo univerziteta došao iz partije, podržavao Hitlera; Hajdeger I Hana
Aren ? To je velika jevrejska filozofkinja, otišla u Ameriku, pobegla I tamo napravila
karijeru kao filozofkinja, bila u vezi sa Hajdegerom i bila jedina koja je otišla posle Drugo
svetskog rata da ga poseti, on nikad nije odgovarao za progon Jevreja na Univerzitetu u
Frajburgu, ali je bio osuđen na društvenu izolaciju; njena filozofija o banalnosti zla koju je
koristila tokom sušenja Ajhmanu u Jerusalimu; ona bila na tom suđenju, ta filozofija o
banalnosti zla je bila i u Fugi smrti- da zlo nije nužno nkea sila u čoveku koja je
destruktivna nego proističe iz manjka empatije, osećajnosti u odnosu na drugog čoveka,
banalizacija procesa u savremenom životu i svetu imajući u vidu i mašine.
- U tom duhovnom kontekstu ona stvara, imajući u vidu ne samo Hajdegerovu filozofiju
nego i čitav kontekst- antifašizam i osuda antisemitizma i nehumanisti
- Bahman se bavi jezikom , ulazoi u simboličko značenje reči, čisti svoju poeziju i pokušava
da stvori poeziju očišćenu od novih reči, , reči će nositi ona semantička opterećenja koja
će upućivati na osudu antisemitizma, na taj način je pisana njena zbirka ,,Ungestundete
Zeit” (Odgođeno vreme, 1953) i Vezivanje velikog medveda (1956)
- Ona sve vreme u stvaranju intenzivno radi na ratnim dramama, ( Dobri Bog sa Menhetna),
onda će se posvetiti prozi već 1961. sa zbirkom ,,Priča” , 30-ta godina, da bi se okrenula
pisanju priča, prozi (Malina)
- U lirici postoji snažna veza sa jezikom evropske lirike iz predratnog vremena, to je lirika
Pola Valerija, Eliota, Rilka (izbor reči i sentiment tj. odnos prema stvarima tj. odnos
između višenog i izrečenog, ( u Devinskim elegijama se kaže da je delo oka završeno, sada
kreće stvaranje jednog novog poetskog sveta iz slika koje je pesnik već u sebi pohranio).
Kod Ingeborg ni u kom slučaju ne govorimo o mimetičkoj poeziji i poeziji preslikavanja
stvarnosti, nego kao kod Celana i Ajha, ali sa drugim stilskim karakteristikama, govorimo
o tvorenju jednog poetskog svet ili tvorenju sveta unjutar poetske tvorevine; stvaramo
vizije unutar pesnika i izraz te viizije u poziji;
- Veliki evropski pesnik, uvodi poetske pojmove, Eliot definiše odnos prema klasici....
Ingeborg govori o odnosu prema tradiciji kakav smo imali recimo kod Getea, dakle,
slobodno korišćenje onim pto je u književnosti već postojalo- slobodno korišćenje tih
tradicionalnih kreatura, figura, likova itd. Kod Ingeborg je jedna stvar odnos prema

40
 tradiciji, a drugo postojr rlrmrni u njenoj poeziji koji su do te mere samosvojni da zapravo
možemo govoriti kao kod Pola Celena o ELIPTIČNOJ POEZIJI. Unutar te pesme
možemo da razumemo taj odrešeni simbol, odnosno da opipamo , možemoi da posegnemo
za nečim spoljašnjim, ali nas to neće daleko odvesti.
- NARATIVNE METAFORE- čine poeziju razumljivom samo u okvirima te njene lirske
šeme ili u pesmi.
- Forme za liriku: koristi se antičkim formama ili ugrašuje u poeziju neke impulsse koji nas
upućuju na tu formu, na elegiju (kao Rilke) i himne.
- elegija izražava osećanje patnje zbog vremena u kojem živi, zbog istorijskih okolnosti i u
isto vreme izražava svest o prolaznosti stvari, neka vrsta kataklizmičnog osećanja pred
smak sveta; osećanje slabosti i nezaštićenosti čoveka.
- Sve je to u vezi sa ovim jezičkim skepticizmom. Jeziik nije dovoljno moćno sredstvo da
može da iskaže to autentično osečanje propasti, kataklizmičnosti, srljanja u
autodestrukciju, ali uprkos toj sumnji, postoji stalno čeličenje pesnika, stalno
prenaprezanje jezika da upravo to izrazi.
- Predavanja Bahmanove ( Poetische Vorlesungen ?? -) Cilj njene poetike nije da se
ponavlja, nego da se očuva određeni smisao i da se izgradi novi tj. da se zada novi smisao
čovečanstvu.
- U odnosu na liriku savremenika, i njena lirika se smatra samosvojnom (ton, izraz)
- Bahmanova kaže da je za nju pesma bekstvo ka apsolutnom, prizoovanje kosmičkog mira,
prirode, večitih ideala, prostranstva i td.

Konstantinović:

- Kao istaknutog pjesnika koji se javlja pedesetih godina valja spomenuti i Ingeborg
Bahman ( 1926-1973 )
- Svojim zburkama, Vrijeme zbijeno u časove (Die gestundete Zeit, 1953) i Prizivanje
Velikog medveda ( Die Anrufung des Grossen Bären, 1956 ) ona je dala intelektualnu a
ujedno i krajnje apstraktnu liriku, blisku egzistencijalistima, a Martin Hajdeger je bio i
predmet njene doktorske disertacije.

Skripta:
- Njena poezija pokušava da progovori, da prekine ćutanje, mračne njemačke istorije.
- Pedestih godina 20.vijeka ona objavljuje dvije zbirke ,,Odgođeno vrijeme” i ,,Prizivanje
Velikog Medveda”.
- Poezija je u najjužoj vezi sa filozofom Ludviga Vitgenštaja.
- Granice svijeta = granice jezika
- Jezik= mentalna kuća našeg bića
- Poezija – mogućnost da progovori u novom vremenu, ona vodi u iznalaženju novog,
autentičnog jezičkog izraza.

41
- Poezija nije bjekstvo od stvarnosti, već proctor novog povjerenja, neposredne otvorenosti
prema svijetu.
- *Osamostaljene simbola metafore; otvoreni za nova značenja.
- Tako ono ,,Ja”(iskazni subjekat) sve dok govori ne može da nestane, već samim činom
govora preoblikuje i tako otkriva nova simbolička značenja.
- Uloga ,, Ja” – iskazni subjekat - preuzimaju ženski glasovi, naučeni da svijet gledaju
riječima koje već postoje(glad, suze, tama).
- Koriste sopstvene riječi – odgovaraju sopstvenoj svijesti u ovakvom promijenjenom
vremenu.
- Na nivou jezika se odigrala drama upotrebe pjesničkog jezika iz pjesme ,,Iskazi” - isprani
iz značenja mitologije, religije, nose svi egzistencijalni strah.

,, Ungestundete Zeit” (,,Odgođeno vreme”)

Stižu okrutniji dani.

Do opoziva odgođeno vreme

pomalja se na vidiku.
Uskoro moraš zavezati cipele
i oterati pse u primorska dvorišta.
Jer su se utrobe riba ohladile pod vetrom.
Ubogo svetlost vučca gori.
Tvoj pogled krći put kroz maglu:
do opoziva odgođeno vreme
pomalja se na vidiku.

Eno onde tvoja voljena tone u pesak,

on se penje uz njenu lepršavu kosu,
prekida joj reč,
naređuje joj da ćuti,
zatiče je smrtnu
i voljnu za rastanak
posle svakog zagrljaja.
Ne osvrći se.
Zaveži cipele.
Oteraj pse.
Baci ribe u more.
Utrni svetlost vučca.

Stižu okrutniji dani.

42
- Odnos lirskog ja prema lirskom ti
- Centralni motiv: stižu okrutniji dani, odgođeno vreme
- U drugoj strofi se eksplicitno pominje motiv rastanka i u vezi sa tim dana koji neće biti...
?????
- Pesmu s jedne strane možemo da odredimo kao ljubavnu, jer imamo ovu konstelaciju, ja-
ti, on-ona, čak Bahman ovde svesno prelazi na treći lik- kaže: Evo ovde tvoja voljena tone
u pesak, a onda svesno prelazi na treće lice: ON, ONA, ON se penje, NJU zatiče- svesno
prelazi na muško-ženski odnos i to dovodi u vezu čak sad i direktno u drugoj strofi sa
motivom rastanka: zatiče je smrtnu i voljnu za rastanak; to je svakako jedan spoj pesme-
tu se pojavljuju ljubsvni motivi koje okružuju motiv odlaska i rastanka; put koji se krči
pred mladom... – motiv putovanja, i narod koji će doći (24:50) ...
- Da li je moguće sve metafore staviti isključivo u taj ljubavni kontekst? Ili je moguće ovu
uvodnu rečenicu koja se ponavlja čitati i u drugom kontekstu?

Uskoro moraš zavezati cipele

i oterati pse u primorska dvorišta
Jer su se utrobe riba ohladile pod vetrom

Kako simbolički ovde možemo da razumemo psa?

Imamo mogućnost suspendovanja nervnosti/revnosti? – zaveži cipele-ideš na put- oterati
pse u primorska dvorišta- simbolika nervnosti sa psom na rastanku suspenduje;

Do opoziva odgođeno vreme

Trenutak ljubavnog rastanka je odgađanje ljubavne sreće koja možda neče ni doći, do
opoziva- da se možda neće ni dogoditi.
Ako pesmu čitamo u ljubavnom kontekstu koji nameće druga strofa:

Eno onde tvoja voljena tone u pesak

upućivanje na nadrealistični kontekst, kao na Dalijevim slikama. Pesak može i da se shvati

kao metafora prolaznosti, ništa nije trajno kao kula od peska- ta slika voljenja; možda nikad
više neće doći do susreta, možda nikad više neće doči do ljubavne sreće; zatiče je smrt...

Ovaj ljubavni kontekst se može proširiti promišljanjem o povodu rastanka.

O tom ljubavnom rastaanku možda želi da se progovori kao posledici prinude (rat,
logori...?) Zato ovde imamo jedan vrlo tradicionalan motiv ljubavnog rastanka zbog neke
prinude, spoljašnje okolnosti i način na koji Bahman to šifrira, kodira, tako da mi nužno
pomislimo, ali ona ne kaže: bežeči.... Nego govori o svetlima koja će osvetliti put- motiv
puta- put kroz maglu.Vrlo brižljivo bira reči, koje nas neće uputiti na tačno određeni
kontekst Drugog svetskog rata i odlaska u rat ili logor, nego nas vrlo suptilno upućuje na
jedan svevremeni kontekst ljubavnog rastajanja zbog nrkih okolnosti, vremena koje se
odgađa. Odgođeno vreme ne postaje samo vreme okupacije i vreme u kojem du mladić i

43
 devojka rastavljeni, nego postaje vreme života koji odgađamo. (ne samo vreme ljubavnog
rastanka). Taj ljubavni kontekst se sada generalizuje i ne odnosi samo na ljubavni rastanak
i sa nemogućnošću da se desi sastanak, nego se odnosi načelno na svako vreme odgašanja
našeg života zbog stvari koje ne mogu da se promene ili zbog sopstvene smrti tj.
prolaznosti, odgašajući neko vreme, sopstveni život, prolaznost sopstvenog života,
zaboravljamo da smo prolazni i da neće biti vremena da se bilo šta nadoknadi, zato je to do
opoziva odgođeno vreme.

on se penje uz njenu lepršavu kosu

Kosa koja leprša na vetru, a to se dovodi u vezu sa nadrealističkim- da se on penje uz kosu-

imamo sintagmu ljubavne poezije, tipična scena ljubavnog rastanka i u slikarstvu i u
književnosti, imamo oneobičeno tim nadrealističkim kontekstom (da se penje uz kosu)
- Od rastanka Hektora i Andromahe, pa do savremenog konteksta postoji ta prinuda.
- Ovo je hermetična, neprozirna poezija (Ne možemo nužno tržiti repliku sveta u poeziji, da
je stvaralaštvo mimetičko, nego je to svojevrsna vizija onog što spesnik stvara u sopstvenoj
viziji sveta, stvara sopstvenu)
-
Skripta:
- Ingeborg u pjesmi ,,Odgođeno vrijeme” kaže ,,stižu okrutniji dani” . Ovaj stih se pominje
u uvodu i u zaključku (imaju različitu težinu).
• Slika voljene kojoj kosa leprša na vetru ne može se u simbolima tumačiti.
• Simbol plavog cvijeta i ribe ne upućuje na metaforični kontekst.
• Otjerani pas- nemogućnost vjernosti vrijednostima koje su obesmišljene.
• Politički kontekst:strah
• Kroz niz imperativa onoj kojoj je naređeno da ćuti, čekanje se preobrazilo u opšte
ljudsko, egzistencijalno čekanje.

,,Alle Tage” (,,Svakog dana”)

44
 Rat se više ne objavljuje
nego nastavlja. Nečuvena zbivanja
postaše svagdašnja. Junak
ostaje daleko od borbe. Slab čovek
poslat je u vatreni pojas.
Uniforma dana je strpljenje, odlikovanje bedna zvezda
nade nad srcem.

Dodeljuje se
kad se ništa više ne dešava,
kad bubnjarska vatra umukne,
kad neprijatelj postane nevidljiv
i senka večitog naoružanja
prekrije nebo.

Dodeljuje se
za bekstvo od zastava,
za hrabrost pred prijateljem,
za izdaju nedostojnih tajni
i nepoštovanje
svih zapovesti.

- odlikovanje
- Za razliku od prethodne pesme, gde radi potpuno suprotno- brižljivo bira reči koje nisu bile
deo ratnog propadajnog diskursa nacionalsocijalista, ovde ona bira reči koje to jesu bile,
koje u tom smislu značenjski opterećene upravo ovim prethodnim istorijskim pesmama.
Koje su to reči? Rat, junak, uniforma, odlikovanje, bubnjarska vatra, neprijatelj,
naoružanjem zastaa, tajna... Sve te reči vrlo jasno upućuju na jedan ratni konteks. Ova
pesma nije pesma o ratnim zbivanjima. Naslov nas upućuje na to da pesma ne govori
konkretno o nekom događaju, istorijskom trenutku, nego zapravo je u pitanju ,,Alle Tage”-
svi dani, svaki dan kao dan koji se uvek ponavlja. I ovde Bahmanova ne referiše konkretno
na dešavanja u Drugom svetskom ratu, nego referiše na istorijsko ponavljanje određenih
okolnosti koje se i danas ponavljaju, samo u individualnim uslovima, rat se ne objaavljuje
nego se nastavlja. Sve ono što je rat doneo, uništavanje vrednosti... Tu možemo i da
shvatimo rat kao svakodnevnu borbu za život.
- U čitavoj pesmi se govori da je nečuveno postalo svagdašnje. Govori se o našoj sposobnosti
da se naviknemo na sve, što se ne odnosi samo na ratove, nego uopšte na stvarnost i njene
patnje.
- Junak ostaje daleko do porte , dakle okretanje od vrednosti. Nije junak za Bahmanovu onaj
ko nosi pištolj... Junak ostaje daleko od tako shvaćeneborbe, od bojišta. To nas upućuje da
je reč o nekoj drugoj borbi, nekoj drugoj bici, a ne o bici konkretno u Drugom svetskom
ratu.

45
 Uniforma dana je strpljenje

Svaka ova rečenica ima smisao u svevremenu. Odnosi se na jednu svevremenu borbu
(borbu svakog dana) koja se nastavlja i koja se nikad ne menja i koja nije- tim dovođenjem
u paralelu sa ratom- nije ni malo manje strašna.

Uniforma dana je strpljenje, odlikovanje bedna zvezda

nade nad srcem.

Ako je uniforma strpljenje, to znači da čovek ne može ništa da preduzme u novim

okolnostima osim da čeka, da se strpi. Isto tako nada postaje odlikovanje za onekoji se
stroljivo borbe protiv udaraca sopstvene sudbine. Koristeći pojmove iz ratne terminologije,
prikazuje se svakidašnja borba, koja traje kroz istoriju svakog dana. Bahman to piše u 50im
godinama. Životna težina postaje centralna tema. Bekstvo od toga da birate stranu.

U širem kontekstu odnosi se na Božije zapovesti nego na moralne vrednosti.??

Preokretanje u ovoj pesmi se realizuje dodelom odlikovanja, ali i pobunom, dakle,
nepoštovanje zapovesti da se tako mora živeti.

Govori terminologijom rata, ali ne o ratu, nego o svakodnevnoj borbi,a nema nikave šanse
da se ta borba dobije ako ne postoji poštenje, prijateljstvo i odbaciavnje zadatih nametnutih
zapovesti.

Skripta:

,,Svakog dana“

• Svakodnevnica – apsurdna; strpljene se odjeva kao unifroma, odlikovanje je nada.

• Zemaljski svijet sile i metafizički svijet zakona su patrijarhalni.
• Svijet muške dominacije, moći i konflikta ogleda se u riječima kao što su ,,nevidljivi
neprijatelj“, ,,odlikovanje“... kao i u vojničko – epskom vokabularu.
• Društveni motivi poslijeratnog vremena: strah
• Rezignirani ženski glas u pozadini krije se iza muškog glasa.
• Ženski glas se otkriva u paradoksu zaključnih stihova.
• Trijumf sile nad zakonom.
• Biblijske zapovijesti.

Prizivanje Velikog Medveda

46
Veliki Medvede, siđi, čupava Noći,
zveri s krznom od oblaka, zveri starih očiju,
zvezdanih očiju,
kroz gustiš svetlucavo prodiru
tvoje šape s kandžama,
zvezdanim kandžama,
budno čuvamo stada,
al` opčinjeni strahom od tebe, i nepoverljivi
prema umornim bokovima tvojim i oštrim
polurazgolićenim zubima,
stari medvede.

Šišarka: vaš svet.

Vi: ljuske na njoj.
Guram ga, valjam ga
od jela na početku
do jela na kraju,
njušim ga, kušam ga njuškom,
hvatam ga šapama.

Bojte se il` se ne bojte!

Bacite groš na crkveni tas i slepcu
darujte dobru reč
da bi medveda držao na užetu.
I jagnjad dobro začinite.

Moglo bi se dogoditi da se ovaj medved

otrgne, da više ne preti,
da jurne za svim šišarkama što padnu
sa jela, velikih, krilatih,
što se iz raja srušiše.

Jelena:
Na šta se ovde odnosi centralna metafora Velikog Medveda?
Bahman ovde ne koristi uspaljenu terminologiju, nego naprotiv ovde primenjuje taj princip
da hoće da očisti pesmu od upotrebe one terminologije koja bi bila dominantna za određenu
temu ili koja je kulturološki dominantna za odrešenu temu.
Šta je Veliki Medved? Ta metafora se razrešava u toku čitanja, to je NARATIVNA
METAFORA, unutar strukture lirske ona opstaje. Mimo ove strukture Veliki Medved ne
mora da znači ništa, ne postoji u rečniku simbiola, nećemo ga naći ni u mitologiju,ni u
jednom prethodnom kknjiževnom delu. Bahmanova uspostavlja tu metaforu.

47
 Veliki Medvd je sazvežđe. Upućujući na zvezde ili preko te metafore zvezda, dolazimo do
toga da je Veliki Medved kod Bahmanove jedna univerzalna metafora za sve moguće
religije koje imaju svoje teorije o postanku svetua i koje nameću neko vrhovno božanstvo
koje je stvorilo svet, pa i te zvezde. Možemo da naslutimo gledajući u zvezde. Čak i Kant
kaže da metafizika nije moguća kao nauka i da Boga nije moguće dokazati, a onda kaže:
svedoči mi zvezdano nebo da Bog postoji. Nije moguće dokazati, ali Kant kaže: zvezdano
nebo mi govori da postoji moralnii zakon o (u) meni. Ko bi mogao da napravi to zvezdano
nebo ako to nije Bog? (Na to misli Kant, to je urešenje kosmosa. On kaže zvezdano nebo,
ali to se odnosi na celu percepciju kosmosa kao uređenog, sklafnog, harmoničnog.) Zato
Bahmanova koristi ovu metaforu. Kant polazi od toga da postoji neki univerzalni moralni
zakon koji mimo kultura važi i mimo religije i važi za svakog čoveka, a to znači da če
čovek u određenom trenutku zbog tog moralnog zakons, podrediti svoje instinkte
moralnom zakonu- to je trenutak kad je naš moralni zakon na probi. To je univerzalni, u
svakog čoveka ugrašen taj moralni zakon, koji prevazilazi naše instinktivno i potrebu da
preživimo. Moralni zakon je u nama ugrašen i neće nas nagnati da postupimmo prema
instinktu, nego ćemo postupiti humano.
- Ova pesma je izuzetno kritički nastrojena. Poslednji stihovi se oodnose na to- bunt protiv
svih zakona, zapovesti. Tek kad se pobunimo protiv svih zapovesti onda dobijamo
odlikovanja i možemo da pobegnemo od svakodnevnih..... Ona, naravno, ne misli direktno,
ali misli na pobunu protiv svih zadatih kriterijuma našeg života.
- Tako ovde imamo Velikog Medveda kojeg u tom smislu preko sazvežđa možemo da
tumačimo kao metaforu svih mogućih religija i mitologija, koje polaze od toga da je idealan
svet uredio Bog i obično je taj Bog neko zastrašujuće stvorenje koje kažnjava i kojem se
prinose žrtve. Bahman je htela da oslobodi kritiku religije od određenih kulturoloških
kontekasta. Htela je da to izdigne. Kao što je tematiku rastanka htela da univerzalizuje, na
taj način dođe do kritike rata koji razdvaja ljude i što naš život pomera do opoziva, tako
ovde kritika religije prevazilazi određeni kulturni kontekst. To nije samo kritika
hrišćanstva, nego zavisi iz kog kulturnog konteksta posmatramo (koja religija je u pitanju).
Ovde je zastupljena kritika svih religija, ali i šire od religija, svega onog što pokušava da
kaznom i nagradom da nametne određeni smisao.
- U prvoj strofi je zastrašujuća priroda medveda, on kažnjava, sa krznom, starih očiju,
zvezdanih očiju. Čuvamo stada- aluzija na Boga kao pastira, Hrist kao pastir, prinošenje
žrtve- i da jagnjad dobro začinite- žrtve koje se prinose. Čovek pokušava da umilostivi
Boga ili sile- mitski likovi. Bacanje groša na crkveni tas slepcu- čin milosrša koji je iznuđen
kulturološki, a nije možda istinsko milosrđe, više je socijalni čin. Bahmanova kritikuje sve
te prakse, koje su religijski uvedene u jednom socijalnom kontekstu, koje podrazumevaju
da se čovek plašeći se viših sila koje drže njegov život pod kontrolom i težeči da umilostivi
te više sile, on se potčinjava i potčinjava celokupan svoj život tome za šta ni ne zna da li
postoji- bio to Veliki Medved, Bog ili jednooki Tor.

Šišarka: vaš svet.

Vi: ljuske na njoj.

48
Guram ga, valjam ga
od jela na početku
do jela na kraju,
njušim ga, kušam ga njuškom,
hvatam ga šapama.

Ne da mu da seigra šišarkom, a predstavljeno je simbolično ono što čovek veruje, da je

naš svet nekakva šišarka kojom se Bog poigrava tj. njegova igračka ili bilo šta, ali ovde je
uzeta šišarka u vezi sa šumom i zvezdanim i tako je to dvostruka metafora (preko
zvezdanog konteksta i šumske slike)

Bacite groš na crkveni tas i slepcu

darujte dobru reč
da bi medveda držao na užetu

Dok je čovek u vlasti onog.a što mu je spolja nametnuto, on je nemoćan.

Ovo je aluzija na ..... Treći kontekst- Veliki Medved kao medved koji živi u šumi i medved
vezan užem dnosno umilostivljen tim činovima milosrđa koji se propisuju.

Moglo bi se dogoditi da se ovaj medved

otrgne, da više ne preti,
da jurne za svim šišarkama što padnu
sa jela, velikih, krilatih,
što se iz raja srušiše.

Ovde imamo sliku koja je naspram one slike da je čovek sam sebe doveo u potčinjeno
stanje, ovde je mogućnost da taj Medved možda i nije preteći, da je potrebno da čovek
samo promeni sliku o tome šta njegov život drži u vlasti. Bahman ne daje odgovor, nego
daje sliku jednog razigranog medveda, šišarki koje padaju sa jela.... Aluzija da je čovek
osuđen na život kakav vodi i ta aluzija nas vraća na početak, ali Bahman ostavlja tu
mogućnost odbacivanja svega onoga što čoveka deži porobljenog.
Do polovine 19. veka bio idealizam,, ideja stojala iza svega, a sada je materijalizam, zato
je ova pesma u skladu sa tim i zato imamo odbacivanje metafizike. Ono što imamo jeste
ovde na zemlji. Egzistencija postoji pre esencije. Ne postoji nikakva esencija u onostranosti
koja zadaje pravila naše egzistencije, nego postoji egzistencija na osnovu koje onda
možemo mi da zadamo esenciju odnosno ideju šta je smisao.

Skripta:

49
 ,,Prizivanje Velikog Medveda”

• Medved(čupav, star, sa kandžama – iz vremena patrijarhalnog)

• Pjesma – prostor za čin mistične kreacije; emocija se zaziva kroz formu izraženog
niza slika.
• Upotreba objektivnog kolektiva – ne samo oblik modernosti već i sredstvo da
žensko lirsko ,,Ja” ne govori o svojim emocijama, već ih prikazuje kroz slike –
zazivaju se spoljašnji faktori o čulnom trenutku.
• Apsurdno je doslovno tumačenje sljedećih simbola

1. Sazvežđe
2. Medved
3. Šišarka

• Formiraju novi smisao, novu stvarnost umjesto one što je daleka, misteriozna i strana.
• Kroz kolektivno lirsko ,,Mi“ čovjek predstavlja totalno ,,Mi.
• Čovječanstvo – čuvari straha; subjekat preosmišljava svijet do željenog budući da stare
predstave ne odgovaraju novoj senzibilnosti.
• Pripitomiti Medveda ili čovjeka?
- Stvarnost treba da prestane da se prikazuje kao preteća već kao prijateljska za sve

Seminarski:
- Na celokupno stvaralaštvo Bahmanove Drugi svetski rat, pojava nacizma i antisemitizma,
odnosno nehumanosti, imali su ogroman uticaj, te su tako nastala i njena mnoga dela, poput
zbirki Odgođeno vreme (1953) i Prizivanje Velikog Medveda (1956).
- S obzirom na to da je Ingeborg studirala filozofiju, drugu stranu uticaja je predstavljala
Hajdegerova filozofija jezika, koja se zalagala za stvaranje novog jezika, koji će biti
pročišćen i neće biti zloupotrebljen u propagandne svrhe. To će je navesti na bavljenje
prirodom jezika. Pokušaće da stvori poeziju očišćenu od novih reči, pri čemu će njene reči
dobijati simboličko značenje. Reči će nositi ona semantička opterećenja koja će upućivati
na osudu antisemitizma
- Zbirka Prizivanje Velikog Medveda je objavljena u Minhenu, u jesen 1956. godine, a
naredne godine je Bahmanova dobila nagradu za književnost u Bremenu.
- Pesme sakupljene u ovom izdanju nastale su u periodu između 1954. i 1956. godine, nakon
boravka pesnikinje u Italiji.

Seminarski:

50
 Prizivanje Velikog Medveda (Anrufung des grossen Bären)

Ova refleksivna elegična pesma kompozicijski je izgrađena od četiri strofe koje odlikuje
različiti broj stihova, kao i slobodna ritmička organizacija. Upotreba slobodnog stiha je upravo
u skladu sa namerom autorke da ukaže na potrebu za oslobađanjem od društvenih stega i
konvencija, što posebno dolazi do izražaja u ovoj pesmi tematizovanjem kritike svih mogućih
religija koje žele da nametnu određeni model ponašanja i time obezvrede kritičko mišljenje
pojedinca. Izbegavanjem upotrebe terminologije koja je kulturološki dominantna za određenu
temu, Bahman za glavni motiv uzima Velikog Medveda koji ujedno dobija i ulogu metafore.

Univerzalna metafora za sva božansva koja je sam čovek stvorio biće podvrgnuta
prizivanju u prvoj strofi i to: u prvom stihu rečima Veliki Medvede, a u poslednjem stari
medvede, što predstavlja okvir ove strofe, kao reči koje na čitaoca treba da ostave poseban
utisak. Tom utisku će doprineti ostali stihovi ove strofe, u kojima ćemo doći u dodir sa
poređenjem Velikog Medveda sa zveri:

zveri s krznom od oblaka, zveri starih očiju,

zvezdanih očiju,

kroz gustiš svetlucavo prodiru

tvoje šape s kandžama,

zvezdanim kandžama.

Upućivanje na kandže i zube pokazuje da ovo nije ljupki meda ili zabavni medved koji
pleše, već srodnik tigra i zmije, biće od kojeg možemo očekivati najveću opasnost. Dakle, ovo
mesto zbivanja nije ni dečja soba, ni cirkus ili čak zoološki vrt, već netaknuta priroda: šuma i
nebo.

Dok se čovek u prvoj strofi, opčinjen strahom i nepoverljiv, obraća Velikom Medvedu i
želi da ga umilostivi, u drugoj strofi dolazi do promene perspektive, pri čemu se Bahman

51
poigrava sa lirskim subjektom, kao Veliki Medved sa šišarkom. Ova šišarka predstavlja
zapravo naš svet koji dopušta da bude predmet igranja, pa čak i daje ovlašćenje nekom bogu
za to.

U narednoj strofi dolazimo do kontrastnog prikazivanja podređenih naspram onih koji

ulivaju strah u kosti:

Bojte se il` se ne bojte!

Bacite groš na crkveni tas i slepcu

darujte dobru reč

da bi medveda držao na užetu.

I jagnjad dobro začinite.

Ovim stihovima pesnikinja upućuje na mogućnost da se govorenjem preobrazi, pripitomi

(medved ili čovek?) za stvarnost koja bi mogla prestati da se pokazuje kao preteća i konačno
postati prijemčiva i prijateljska za sve. (Knežević, 2010 : 194) Poslednja misao ove strofe nas
kao aluzija upućuje na prinošenje žrtve, te zajedno sa stihom prve strofe: budno čuvamo stada,
pruža kritički osvrt na običaje i prakse koji su stvoreni zahvaljujući postojanju raznih verskih
zajednica, a što se može primeniti i na sve druge oblike društveno prihvatljivog ponašanja.

Finalni stihovi pružaju sliku koja uliva nadu. Mogućnost da se dogodi bunt protiv svega
onog što čoveka drži zarobljenog upravo i predstavlja težnju kritičkog tona ove pesme. Sada,
kada vlada materijalizam, koji je u oštrom sukobu sa nekadašnjim idealizmom, čovek ne treba
više da bude osuđen na određeni način života, da svoje postupke upravlja prema tome da li će
dobiti kaznu ili nagradu od nekog boga, za kog ne zna ni da li postoji, već sam u sebi treba da
izgradi moralni zakon i njim da se vodi. Imajući u vidu ovaj cilj pesnikinje možemo reći da
pesma poseduje vrlo svevremenu tematiku, te se potpuno opravdano njen naziv našao na
koricama zbirke.

52
 Objasni mi, ljubavi (Erklär mir, Liebe)

Stihovi ove pesme se sa prethodnom pesmom slažu po vrsti, s obzirom na melanholične i

setne tonove kojim se lirski subjekat obraća, uznemiren pitanjima koja su mu uzurpirala misli,
a na koja ne dobija odgovore. Pesma sadrži šest strofa, s tim da se nakon prve i treće strofe
pojavljuje zahtev iskazan u naslovu u obliku izdvojene rečenice. Naravno, trebalo bi obratiti
pažnju na to da sada postoji uzvičnik, kojeg nije bilo u naslovu, a koji dodatno naglašava
zahtevni karakter ovih reči lirskog subjekta.

Ljubav dobija ulogu osobe kojoj se obraća sa ti. U prvoj strofi pesnikinja koristi lepršave
reči kako bi opisala šta vidi kada posmatra ljubav. Govori o glavi koja oblake ganu, srcu koje
je zabavljeno drugde i ustima koja se uče novim jezicima, odnosno želi da iskaže sledeće:
Ljubav je uvek negde drugde nego što mislite. Glava i srce ne deluju zajedno. Jezik ljubavi se,
takođe, menja, u mnogim zemljama. U narednim stihovima možemo videti motive iz prirode
koji predstavljaju metaforu za ono što ljubav čini čoveku:

leto raspaljuje i gasi zvezdasto cveće ,

slep od pahulja ti dižeš svoje lice,

smeješ se, plačeš, od samoga sebe propadaš,...

Ljubav je ta koja čini čoveka slepim, koja je sposobna da mu da polet i snagu, a onda i da
ga sruši, da učini da poklekne kao što nikada nije. Čovek pritom dopušta da mu se sve to
dogodi, jer ne može da se odupre toj snazi ljubavi koja ga odvaja od realnosti i nosi ga u drugi,
ustreptali svet. Poslednji stih ove strofe, koji se završava sa crticom (šta ti se može još desiti- )
postavlja pitanje: Šta treba da se desi s ljubavlju koja živi iz sebe i umire od sebe? Želi večnost,
ali zato uvek vodi u propast.

U duhu ove strofe i naredne dve uspostavljaju slike iz prirode, kako vizuelne, tako i
auditivne i olfaktorne, samo što se sada radi o životinjama koje uživaju u svim lepotama koje

53
im ta priroda pruža. Nakon prikaza tog sveta, koji je, ipak tako mali, uspeo da nađe smisao u
nečemu ( Izdaleka insekt oseća miris najdivnije svoje), u 21. stihu prvi put nailazimo na
ispovest lirskog subjekta o želji da poseduje čula poput opisanog insekta. Možemo zaključiti
da je lirski subjekat željan toga da se oseti živim, da oseti onu lepršavost prirode koja će ga
odvesti među oblake i osloboditi postavljanja pitanja. Kako je ova pesma nastala nakon
putovanja Bahmanove u Italiju, a s obzirom na njene reči: ,,U Italiji, moglo bi se reći, postala
sam srećnija, ovde sam naučila da koristim oči, naučila sam da gledam“, uviđamo i
autobiografske crte ovog dela. Naime, postoji mogućnost da pesnikinja ovim kontrastom
između životinja koje žive ispunjenim životom i lirskog subjekta koji žudi za istim, želi da
iskaže da poznaje obe strane, ali da je naklonjenija onoj koja joj je oplemenila život.

Pesma dostiže svoj vrhunac u narednoj strofi:

Voda zna govoriti,

talas za ruku uzima drugi talas,

u vinogradu bubri puce i pada.

Kako iz doma bezazleno izlazi puž!

Kamen je kadar da drugi kamen smekša!

Posebno u poslednjem stihu ove strofe možemo videti koliko je lirskom subjektu važno
osećanje ljubavi i koliko je svestan njene moći, pa uživa u svakom segmentu prirode u koji je
ljubav uneta.

Nakon spoznaje ljubavi, na početku naredne strofe, ženski glas lirskog subjekta se
poslednji put obraća ljubavi i traži objašnjenje za ono što sam ne ume da objasni:

Zar da se celo ovo kratko i grozno vreme

jedino s mislima družim, a da sama

niti upoznam što drago niti što drago učinim?

54
 Mora li čovek da misli? Zar niko

ne primećuje da on nije tu?

Zbrkane misli, želja za uzimanjem udela u svetu ljubavi, želja za postajanjem onog omekšanog
kamena - sve to sada izbija u prvi plan. Životni vek je kratak, a činjenica da u ovom kratkom
vremenu misao uzima prevlast i baca senku na ljubav, predstavlja pravu tragediju za lirskog
subjekta.

U poslednoj strofi prvi put ljubav progovara rečima: drugi duh računa na njega... Pritom
taj duh ostaje neimenovan. Neko ko mora da misli i ne sme da voli je neko kome je potreban
neki drugi duh, koji nije ni mišljenje ni ljubav. Tri tačke ukazuju na to da se za ljubav više
nema šta reći. Lirski subjekt sada završava rečima:

Ne objašnjavaj. Ja vidim daždevnjaka

kako kroz svaki plamen ide.

Niti ga jeza goni, niti ga išta boli.

Ženska osoba koja se krije iza lirskog subjekta ostavljena je bez odgovora i ne želi da više išta
sazna o ljubavi, možda baš zato što se o njoj ništa ni ne može reći. Ona se opet predaje svojim
mislima. U čoveku osuđenom na život bez ljubavi, bez istančanih čula, ona vidi daždevnjaka
koji sa lakoćom prolazi kroz vatru, ne osećajući jezu i bol. Međutim, to ništa kod Bahmanove
znači sve osim ništa. Ostavlja nas bez odgovora i uranja u još dublja pitanja i šire odgovore.

Možda je daždevnjak slika jezika pesme. To je jezik koji je pamćenje za sve vrste bolova,
ali sam po sebi nije osetljiv. Za Ingeborg Bahman jezik je ono što ostaje, ono što je neuništivo,
ono o čemu se ne može samo misliti i što ne propada kao ljubav. Seća se onoga što je već
rečeno, citira stare slike kao u našem slučaju one ljubavi i traži novi jezik.

55
 Reklama (Reklame)

Setni i melanholični tonovi ove pesme koja se graniči sa pitanjima egzistencijalizma

navode čitaoce na dalja promišljanja. Kroz dvadeset jedan stih dolazimo u dodir sa dva glasa
koji se naizmenično pojavljuju. Svakom glasu je dodeljen po jedan stih, ali za razliku od prvog,
drugi glas je grafički predstavljen kurzivom, tako da možemo steći utisak dramatičnosti. Prvi
glas predstavlja kolektivni lik koji prilikom postavljanja pitanja drugom glasu sebe označava
sa mi (wir), dok drugi, neodređeni glas, ipak odgovara sa ti (du). Ono po čemu se još razlikuju
ova dva glasa jeste asimetrija u dužini pitanja, odnosno odgovora. Drugi glas uvek daje kratak
odgovor od svega par reči, što podseća na hipnozu. Na osnovu gramatike možemo zaključiti
da prvi glas predstavlja subjekat, dok je drugi glas anonimna instanca koja poznaje samo formu
imperativa. Sve ovo odlikuje tehniku montaže koju je Ingeborg upotrebila kako bi stvorila
dramaturšku atmosferu.

Pitanje koje postavlja lirski subjekat je egzistencijalno i u kratkim crtama prikazuje ljudsku
sudbinu. Upotrebom metafore tamno i hladno, pominjanjem kraja u sredini pesme, kao i
rečima mrtva tišina u pretposlednjem stihu hiperbolično je predstavljeno ono što čeka svakog
čoveka. Ukoliko bismo čitali samo stihove koji se odnose na lirskog subjekta (prvi glas), dobili
bismo potpuna pitanja koja on postavlja:

Wohin aber gehen wir/ wenn es dunkel und wenn es kalt wird/ aber/ was sollen wir tun/
und denken/ angesichts eines Endes/ und wohin tragen wir/ unsre Fragen und den Schauer
aller Jahre/ was aber geschieht/ wenn Totenstille/ eintritt.

Odgovor drugog glasa koji prekida svaki od ovih stihova zasniva se na zahtevu za
bezbrižnost, veselje i muziku, čak na kraju u superlativu govori o pranju snova
(Traumwäscherei) koje treba da predstavlja cilj. Ovaj pojam bismo mogli da protumačimo kao
sve ono čemu je svesno ili nesvesno dopušteno da uzima snove, da odvraća od svačijeg
jedinstvenog puta. To je sve ono što ubija kritičko mišljenje i što čoveka provede kroz život

56
tako da ga on samo potroši, ali ne i iskoristi. S tim u vezi, vraćamo se na naslov Reklama, koji
nas sam upućuje na nešto što nam odvlači pažnju, poput ovog šapata drugog glasa koji nam ne
dopušta da se skoncentrišemo na pitanje kolektivnog lirskoj subjekta.

Sa nastankom mrtve tišine, nastupilo je i ćutanje drugog glasa. Prazan red daje ovom
ćutanju i tišini prostornu dimenziju koja se, takođe, može materijalizovati prilikom slušanja.
Smrt i njena akustična maska su neme. Dakle, pesma pokazuje ne samo kako je čovek okružen
zavodljivim glasovima, već i kada to sugestivno manipulisanje čovekom putem jezika ne uspe.
Reči mrtva tišina iznenada oneme jezik smirivanja.

Ingeborg Bahman je inspiraciju za ovu pesmu dobila na putovanju u Ameriku 1955. godine.
U to vreme su se reklamna industrija i mediji, a posebno televizija, još uvek razvijali. Za
austrijsku spisateljicu književnost je oblik kritičkog slušanja koje teži ka produktivnom radu
na budućem dolasku bezbolnih glasova.

57
7. Grass: Die Blechtrommel

Limeni doboš
Ginter Gras

- Ginter Vilhelm Gras (nem. Günter Wilhelm Grass; Gdanjsk, Poljska, 16. oktobar 1927
– 13. april 2015[1]) bio je nemački književnik. Dobitnik je Nobelove nagrade za
književnost 1999. godine. Njegovo najpoznatije delo, Limeni doboš, pripada žanru
magičnog realizma. Njegova dela često imaju snažnu socijalistički orijentisanu
političku dimenziju. Gras je bio veliki pristalica Socijaldemokratske partije Nemačke.
Kad je 2006. godine, posle decenija prikrivanja istine, priznao da je kao mladić
poslednjih nekoliko meseci Drugog svetskog rata bio u elitnim nacističkim SS
jedinicama, bilo je predloga da mu se Nobelova nagrada oduzme, što nije moguće.
- Ginter Gras je rođen 16. oktobra 1927. godine u Gdanjsku u Poljskoj. Vaspitavan je
u duhu katolicizma. U svom rodom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. U
Hitlerovu vojsku stupa već sa 16 godina. Poslije godinu dana provedenih u zatvoru u
Čehoslovačkoj, probija se prihvatajući razne poslove. Po završetku Drugog svjetskog
rata, upisao je studije slikarstva i vajarstva na Akademiji umjetnosti u Diseldorfu.
Godine 1999. Gras je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Pored Limenog
doboša, u njegova najznačajnija djela ubrajaju se: Mačka i miš, Pseće godine,
Lokalna anestezija, Dok ljuštim luk, Kutija.

Martini

-Ginter Gras je, sa pripovjedačkom fantazijom koja se čini neiscrpnom, sa vitalno – čulnim
temperamentom, ostavio za sobom opasnosti koje se kriju u ograničavanju na
autobigrafsko, provincijalno, na perspektivu svog Ja.

-U oba njegova obimna romana, u Limenom dobošu i u Psećim godinama, mnoštvo

t4radiocionalnih formalnih mogućnosti je spojeno sa pripovjedačkom originalnošću, koja
je, po sopstvenim riječima, bitne impulse primila od Alfreda Deblina.

- Naizgled razorena tradicija se ponovo privodi našoj svijesti.

-Autobiografski elementi, zasićeni iskustvima iz istočno-njemačke gradske i

malograđanske sredine, proživljenom atmosferom, pružaju podlogu za kritiku vremena i
društva.

58
 - Na takvoj realističnoj podlozi kritika probija svoje granice: sa jedne strane ka groteski i
apsurdu, ka slobodno zamišljenom svijetu bajke, a sa druge strane ka mitskom i
arhetipskom.

- Kritika se potencira do agresivne satire građanstva, do provokativnog razgolićavanja, ona

se istovremeno uz suvereno fabuliranje dovodi do lakrdije, preobraža se u smijeh nad
apsurdom.

- Grasovo slikanje svijeta, koje polazi od tjelesnog, pd materijalne strane stvari, drži
ravnotežu, produktivnost fantazije, koja, uz sve vezivanje za čulnost, za detalj, čuva
samosvojnost fabuliranja.

- Obilje građe i likova vodi do preopterećenosti epizodom, do panoramskog oblika

putovanja kroz svijet i vrijeme, oblika koji podsjeća na barokni pikarski roman.

- Patuljak i bogalj, istovremeno mađioničar, koji se nalazi izvan društva, postaje njegov
kritički najoštriji posmatrač, a u isti mah izazivački zao duh.

- Epsko bogatsvo kojim ovaj pripovijedački temperament raspolaže, bar u prvom romanu
– drugi je sklon ponavljanju – obuzdano je umjetničkom uviđavnošću koja pazi na
arhitekturu i dejstva, i koja tačno sređuje i sračunava građu, efekte, pa i tamo gdje se čini
da se prelivaju od obilja.

- Gras je bio kadar da pretenduje na obnavljanje novele u Mački i mišu (1961), spuštajući
simbole dublje u oblast psihoanalize, ali pri tom ipak ne ukidajući čulno epsku radnju,
figure, atmosferu.

Konstantinović:
- Uz Bela drugi veliki predstavnik njemačke književnosti u ovom trenutku je Ginter Gras.
- Već svojim prvim djelom, Limenim dobošem, ostvario je trijumfalan uspjeh, koji poslije
neće više uspjeti da dostigne ostalim romanima –Pasje godine (Hunderjahre, 1963),
Lokalna anestezija (Ortlich betäubt, 1969), Iverak (Der Butt, 1977) i Pacovka (Die Rättin,
1985).
- Limeni doboš je po osnovnoj koncepciji pikarski roman, groteskna, realističko-
sirealistička satira sa puno bujne maštovitosti i sklonosti za sve što je drastično i grubo, no
pisan izuzetno vitalnim jezikom i uz korišćenje rableovskog izražajnog inventara.

59
 - Sarkastično viđenje svijeta iz žablje perspektive, kroz lik Oskara Macerata (Matzerath),
zakržljalog i fizički zaostałog na stupnju razvoja trogodišnjeg djeteta ali umno veoma
visprenog, koji uz to raspolaže i magičnim snagama pa je u stanju da udarajući u doboš
stvori električni napon a svojim glasom da para staklo, ocrtava pred čitaocem mučnu sliku
malograđanskog društva u Njemačkoj u vremenu od 1899-1954.
- Ovaj roman je ostvario i posve nov kvalitet u razvoju njemačkog jezika, pa je i
u tom pogledu već do sada izvršio znatan uticaj.

Internet
„Remek-delo nobelovca Gintera Grasa koje je pomerilo granice književnosti.“

- Jedan je od najvažnijih romana dvadesetog veka nemačkog nobelovca Gintera Grasa.

Tridesetogodišnji čovečuljak Oskar Macerat, pacijent psihijatrijske klinike u Diseldorfu,

optužen za ubistvo bolničarke, zapisuje ispovest o svom neobičnom životnom putu.
Sa tri godine, kada je dobio limeni doboš, odlučio je da više ne raste kako ne bi ličio na
odrasle. Tim činom je odredio svoj stav prema svetu odraslih, protestujući protiv tromosti
duha, učmalosti i uskogrudosti i odbijajući da se uklopi u društvo svog vremena. Pa ipak,
Oskar ne živi izvan politike i istorije. Budući samo naizgled večno dete, on može da
pripoveda o svetu odraslih, kao i o istorijskim prilikama – usponu i slomu nacizma u
Nemačkoj – iz dečije perspektive. Posmatrajući svet sa visine od 94 centimetara, Oskar bez
emocija i prisnijih kontakata sa svojom sredinom, sa mnogo cinizma demaskira stvarnost.
Ispostavlja se da je ovaj izopštenik koji živi u psihijatrijskoj bolnici, i od čijeg visokog
glasa puca staklo, jedina zdrava osoba u svetu prepunom privida, laži i zločina...

Limeni doboš (lat. Die Blechtrommel) roman je Gintera Grasa originalno objavljen 1959. godine.
Predstavlja deo Dancig trilogije i prvi je deo iste. Nakon Limenog doboša, u ovoj trilogiji sledi
roman Mačka i miš, koji je Gras napisao dve godine kasnije. Limeni doboš je 1979. godine
adaptiran i na filmskom platnu, a film je nagrađen Zlatnom palmom i Oskarom za najbolji strani
film.
- Priča se vrti oko života Oskara Macerata, a pričana je iz njegove perspektive kad je bio
zatvoren u duševnoj bolnici u periodu 1952—1954. godine. Rođen 1924. godine u
Slobodnom gradu Dancigu (danas Gdanjsk, Poljska) sa kapacitetom mišljenja i
percepcijom odrasle osobe, on odlučuje da nikad neće odrasti kada čuje da njegov otac želi
da ga da za pekara. Obdaren piskavim glasom kojim može razbiti staklo ili se njime
poslužiti kao oružjem, Oskar deklariše sebe kao osobu čiji je „duhovni razvoj završen na
rođenju i on samo treba da se potvrdi”. On zadržava stas deteta dok živi u prvim godinama
Drugog svetskog rata, prolazi kroz par ljubavnih afera i nastavlja život u posleratnoj
Evropi. Kroz sve ovo, igračka doboš, koju je kao prvi poklon dobio za svoj treći rođendan,

60
 ostaje njegova amajlija i cenjena imovina za koju je spreman i da počini zločin kako bi je
zadržao. Oskar smatra da ima dva „paušalna oca” — supruga njegove majke Alfreda
Macerata, člana nacističke partije, i njenog rođaka i ljubavnika Jana Bronskog, danciškog
Poljaka koji je pogubljen zbog odbrane poljske pošte u Dancigu tokom nemačke invazije
Poljske. Nakon što je Oskarova majka umrla, Alfred se oženio Marijom, ženom koja je
ranije tajno bila Oskarova prva ljubavnica. Nakon što se udala za Alfreda, Marija rađa
Oskarovog mogućeg sina Kurta. Međutim, Oskar je razočaran jer beba neprestano raste i
ne želi da mu se pridruži u prestanku rasta u trećoj godini.Tokom rata, Oskar se pridružuje
trupi patuljaka izvođača koji zabavljaju nemačke trupe na frontu. Ali kada je njegova druga
ljubav Rozvita ubijena od strane savezničkih trupa tokom invazije na Normandiju, Oskar
se vraća svojoj familiji u Dancigu gde postaje vođa omladinske kriminalne bande. Ruska
armija uskoro okupira Dancig i Alfred biva ubijen od strane invazivnih trupa kada je
progutao svoju partijsku značku kako ne bi bio otkriven kao nacista. Nakon rata, Oskar,
njegova maćeha udovica i njihov sin treba da napuste sada poljski grad Gdanjsk i presele
se u Dizeldorf, gde on modelira aktove i gravira spomenike. Novonastale tenzije
primoravaju Oskara da živi odvojeno od Marije i Kurta; on odlučuje da se useli u stan
Zejdelrsovih. Nakon useljenja, on se zaljubljuje u Doroteu, komšinicu, ali kasnije ne
uspeva da je zavede. Nakon susreta sa kolegom muzičarem Klepom, Klep ga pita za njegov
sud o muzici. Oskar, spreman da se dokaže jednom za svagda, uzima svoj limeni doboš i
štapove i, uprkos zavetu da nikada neće svirati nakon Alfredove smrti, počinje da svira takt
na dobošu. Nakon ovoga Oskar, Klep i Šol, gitarista, osnivaju džez bend, koji uskoro biva
primećen od strane gospodina Šmuta, koji ih poziva da nastupe u klubu Onion Cellar.
Nakon virtuoznog performansa, izdavačka kuća koja je u potrazi za talentima otkriva džez
bubnjara Oskara i nudi mu ugovor. Oskar uskoro stiče slavu i bogatstvo. Jednog dana dok
je šetao poljem nailazi na odsečeni prst — domali prst Dorotee, koja je prethodno bila
ubijena. On se tada upoznaje i sprijateljava s Vitlarom. Oskar sebi potom dozvoljava da
bude lažno osuđen za ubistvo i biva zatvoren u ludnicu, gde piše svoje memoare.

Likovi
Knjiga je podeljena na tri dela. Glavni likovi u svakoj od knjiga su:

Knjiga prva:
Oskar Malcerat: piše svoje memoare u periodu 1952—1954. godine, u dobi između 28 i 30 godina,
javljajući se kao duh vremena tokom istorijskih prekretnica. On je glavni junak romana i
nepouzdani pripovedač.
Bruno Minsterberg: Oskarov čuvar, koji ga posmatra kroz špijunku na vratima. On pravi skulputre
inspirisane Oskarovim pričama.
Ana Koljajšček Bronski: Oskarova baka, zatrudnela sa Oskarovom majkom 1899. godine, kada
njegovi memoari počinju.

61
Jozef Koljajšček: Oskarov deda, palikuća.
Agnes Koljajšček: Oskarova majka.
Jan Bronski: Agnesin rođak i ljubavnik. Oskarov mogući otac. Politički okrenut Poljacima.
Alfred Malcerat: Agnesin suprug. Oskarov drugi mogući otac. Politički okrenut nacističkoj stranci.
Sigismund Markus: jevrejski biznismen u Dancigu koji poseduje prodavnicu igračaka odakle je
Oskar dobio svoj limeni doboš. Prodavnica je uništena tokom Kristalne noći.
Knjiga druga:
Marija Trucinski: devojka koju je unajmio Alfred kako bi mu pomogla u vođenju radnje nakon što
je Agnes umrla i žena sa kojom je Oskar imao prvo seksualno iskustvo. Ona postaje trudna i udaje
se za Alfreda, ali i Alfred i Oskar veruju da je svako od njih otac Marijinog deteta. Ona ostaje u
Oskarovoj porodici i u posleratnim godinama.
Bebra: vodi pozorišnu trupu patuljaka kojoj se Oskar pridružuje kako bi pobegao iz Danciga. Bebra
je kasnije paraplegičarski vlasnik Oskarove izdavačke kuće.
Rozvita Raguna: Bebrina ljubavnica, a potom Oskarova.
Prašinari: danciška ulična omladinska banda. Oskar ih vodi kao Isus nakon što pokaže svoju
hrabrost razbijanjem prozorskih stakala u staroj fabrici čokolade.
Knjiga treća:
Dorotea: medicinska sestra iz Dizeldorfa i Oskarova ljubav nakon što ga Marija odbaci.
Egon Minzer: Oskarov prijatelj. Samozvani komunista i džez-flautista.
Gotfrid Vitlar: Oskarov prijatelj koji kasnije svedoči protiv Oskara u slučaju Domalog prsta.

Film
Godine 1979. roman je ekranizovan od strane Volkera Šlundorfa. Film je obuhvatio samo prvu i
drugu knjigu, završavajući se sa završetkom rata, a iste godine osvojio je i Zlatnu palmu na
filmskom festivalu u Kanu[2] zajedno sa filmom Apokalipsa sada.[3] Film je takođe osvojio
Oskara za najbolji strani film 1980. godine.
Radio
Godine 1996. počela je da se emituje radio dramatizacija romana na Bi-Bi-Si radiju 4, a narator je
bio Fil Denijels. Prema adaptaciji Majka Vokera, ova dramatizacija osvojila je osvojila je nagradu
British Writers Guild za najbolju dramatizaciju.

62
GINTER GRAS: Limeni doboš, 1960, 3 dela.
- Roman o novijoj istoriji autorovog rodnog grada Gdanjska I neslavnoj istoriji njegovih
malograĎana.
- Naročita pripovedna perspektiva zasniva se na neobičnim osobinama glavnog lika,
Oskara koji svet vidi i doživljava „odozdo“, sa stanovišta fizičke nedoraslosti:
o postupcima i pogledima „normalnih“ osoba rasuđuje sa cinizmom, razgolićujući
društvene konvencije i ideologije. Gledane „odozdo“, metaforički i doslovno, iz
perspektive zbog koje se roman poredi sa pikarskim, te pojave postaju smešne ili
besmislene, ili groteskno izobličene. U grotesku idu i bizarne O.sposobnosti, protivne
realističkoj motivaciji, a tu funkciju, da uzdrmaju uvrežene oblike percepcije, imaju
isablažnjivi prizori. Umetnik nastoji da se prirodna i društvena zbivanja liše uobičajenih
vrednosnih kategorizacija i tako posredno podvrgnu kritici.

STRUKTURA:
- Prvi deo: 30-godišnji čovečuljak Oskar Macerat, pacijent psihijatrijske klinike u
Diseldofu, optužen za ubistvo bolničarke, zapisuje ispovest o svom životnom putu. Seća
se zavičaja Gdanjska uPoljskoj. Prepliću se 2 vremenske ravni: izlaganjem, koje traje od
1952-54, Oskar obuhvata vreme od 1899.kada je njegova baba upoznala dedu, poljskog
palikuću i začela njegovu majku, do 1954, kada završavamemoare, na 30. rođendan.
Ispovest ne počinje roĎenjem, nego porodicom: baba Ana Bronski, dedaKoljaček, roĎak
i mogući otac Jan Bronski, Oskarovi roditelji. Svi su predstavnici sveta u kojem će se 1924.
roditi Oskar.
- U realističko izlaganje Gras uvodi fantastiku. Duhovni razvoj Oskara Macerata završen
je već sanjegovim roĎenjem, a kao 3 godišnji dečak, kada dobija limeni doboš, odlučuje
da prekine sa rastom. Timčinom Oskar izražava protest prema svetu odraslih, protiv
tromosti duha i uskogrudosti, i odbija da se uklopiu društvo gde je način gledanja sabijen
u šablone i ograničen predrasudama. Neslaganje sa sredinom Oskariskazuje i fantastičnom
sposobnošću da glasom razbija staklo, što čini svaki put kada neko pokuša da muoduzme
doboš: tako prvog školskog učiteljici razbija naočare. To je kraj njegovog školovanja, pa
nastavljakao samouk, lektira mu Geteov roman Srodne duše i knjiga o Raspućinu.
- Istorija: Iz Oskarove per spektive prate se i sudbonosne godine dolaska i učvršćivanja
nacizma na vlast, koji pravo lice pokazuje novembra 1938, u Kristalnoj noći, kada su širom
Nemačke uništavane sinagoge, jevrejske kuće i radnje. Na sudbini Jevrejina Markusa,
trgovca igračkama, gde mu kupuju doboše, pokazujese u romanu brutalnost nacizma.
Te noći Oskar gubi svog „jedinog prijatelja“. Prisustvuje stravičnim prizorima, i njima se
završava prva knjiga.
- Drugi deo: središnja tema je širenje nacizma, osvajački pohodi i slom. Na početku su
detaljni opisi borbe za poštu u Gdanjsku, kojom je 1. septembra 1939. počeo Drugi svetski
rat. Tada gubi život Jan Bronski kogaOskar svesno tera u smrt. Povezani sa
Oskarovom sudbinom, nižu se važni istorijski događaji: Nemci osvajaju Poljsku i
Francusku, počinju rat protiv SSSR.

63
 - Pri tome je jedno od stilskih sredstava Grasa istovremeno prikazivanje privatnih
sudbina i važnih političkih događaja: „Tako sam naučio da Staljingrad leži na Volgi, ali
manje me je zabrinjavala Šesta armija nego Marija (njeg ova prva ljubav) koja je tada
imala grip“. Ulazak sovjetskih trupa u Gdanjsk doživljava Oskar kao veliku zabavu: ne
dotiču gasmrt, strah, požari, posmatra vaške u kragni ruskog oficira i svesno tera u smrt i
svog „verovatnog“ ocaAlfreda Macerata. Beži na Zapad, menjajući se i fizički:
od zaostalog deteta postaje deformisani čovečuljak.

- Treći deo: Oskarovi doživljaji u Zapadnoj Nemačkoj, gde je osnovni aspekt Oskarovo
nastojanje da seuključi u novo društvo, kao i njegovo konačno odustajanje. O. odluka da
„početkom maja“ 1945. nastavi sarastom u vezi je sa 8. majem, kapitulacijom nacističkog
režima. Trebalo je smoći snage i pogledati istini uoči, i shvatiti kako je do katastrofe
moglo doći. Oskar hoće da upotpuni svoje obrazovanje na Narodnom univerzitetu gde
diskutuje „sa katolicima i protestantima o kolektivnoj krivici“, i istovremeno se
oseća„krivim sa svima onima koji su mislili: izdržimo ovo sada, proći će to, pa kad kasnije
opet krene, barnećemo imati rđavu savest“.

Ovu knjigu i Nemci i Poljaci smatraju klasikom. Roman Gintera Grasa o rodnom gradu Gdanjsku
uspeo je da isprovocira mnoge – ali i da osvoji Nobelovu nagradu.
Priznaću vam nešto: nemački jezik sam najvećim delom naučio dešifrujući „Limeni doboš“. Slabo
poznat jezik, polupoznati predeli, očaravajući opisi i zastrašujuće scene u gdanjskom lutkarskom
pozorištu, ostavili su nezaboravan utisak na jednog osamnaestogodišnjaka.
Prva dva dela knjige praktično sam progutao. Posvećena su životu Gdanjska, prvo kao nemačko-
poljskog Slobodnog grada, a zatim kao nacističkog grada vraćenog u okrilje Rajha. Zahvaljujući
detinjstvu provedenom u Vroclavu, nemački ambijenti mi nisu bili strani. Posleratni period – sa
izuzetkom Cviblkelera – ostavio me je ravnodušnim. Diseldorf mi je delovao kao druga planeta.
Buntovnička strana Oskara Macerata probudila je u meni zebnju, radoznalost i saosećanje. Poljske
primese u njegovom poreklu kod nekih nemačkih čitalaca su sigurno izazvale otuđujući efekat.
Kod poljskih studenata germanistike je ovo pak izazvalo neku vrstu nedefinisanog osećanja
bliskosti.
„Limeni doboš“ objavljen je 1959 – tačno dvadeset godina posle nemačkog napada na Poljsku.
Jedan od centralnih događaja romana predstavlja granatiranje Poljske pošte i ubistvo njenih
branilaca. U azilu za umobolne, ekscentrični osobenjak piše svoju životnu priču. Piše o čoveku
koji je u trećoj godini prestao da raste, strasno voleo da udara u limeni doboš, glasom lomio staklo,
trpeo maltretiranje vršnjaka, gledao na svet sa visine genitalija odrasle osobe, bio saučesnik u smrti
svoje majke i obojice očeva – jednog stvarnog i jednog potencijalnog (od kojih je jedan bio Poljak,
a drugi Nemac), radio u vojnom pozorištu, morao da napusti rodni – sada poljski – Gdanjsk, otišao
u Zapadnu Nemačku kao izgladneli umetnik, da bi na kraju eksplodirao u javnosti kao bomba.
Ovaj roman postao je lakmus-papir za promene u Adenauerovoj republici, koja je prećutno

64
oprostila grehe zločincima i njihovim sledbenicima, gajeći sve vreme besprekornu estetiku
konzervativnog populizma i stari-novi neprijateljski imidž inferiornog (slovenskog) i istovremeno
pretećeg (sovjetskog) Istoka.
Jedno jedino poglavlje, pročitano na okupljanju Grupe 47, izazvalo je senzaciju. Od tog dana,
„Limeni doboš“ počinje da se pominje u istom košu sa Geteovim „Vilhelmom Majsterom“,
Džojsovim „Uliksom“ i „Doktorom Faustusom“ Tomasa Mana. Grasovi protivnici videli su pak
samo stilske nedoslednosti, nepodnošljiva nabrajanja, trapavost u konstrukciji priče i nesposobnost
autora da od „papirnih isečaka“ izgradi prave likove. A za naročito militantne, sve je bilo
bogohuljenje, pornografija i nihilizam.
I pohvale i pokude doprinele su nezapamćenom uspehu knjige. Pojedina „mesta“ iz romana –
zavlačenje pod četiri suknje, penušavi prašak, konjska glava, igranje skata u podrumu Poljske
pošte, ometanje nacističke parade i partijska značka koja se zaglavila prilikom gutanja – prerasla
su u šifre u bujnoj mašti čitalaca i tajni jezik kršenja tabua.
Danas se više ne može dati tačno objašnjenje zašto se „Limeni doboš“ tako tvrdoglavo ukotvio u
ljudskoj podsvesti. Da li zbog stakato ritma baroknih rečenica? Ili su tome doprinele slike i zvuci
filmske adaptacije Folkera Šlendorfa – genijalni krici Dejvida Beneta, sanjarski šarm Angele
Vinkler, kompaktna energija Marija Adorfa i lepršava strast Danijela Olbrihskog? Ali koliko god
da je film doprineo trajnom uspehu knjige, on je ipak samo majstorska ekranizacija veličanstvenog
književnog uzora.
„Limenom dobošu“ su u dostizanju mitskog statusa pomogli i njegovi ogorčeni protivnici. U
Zapadnoj Nemačkoj, indignirani ideolozi CDU-a i CSU-a Grasa su nazivali psom, kvariteljem
mladeži i bogohulnikom. Ideolozima socijalističkog realizma u Demokratskoj Republici
Nemačkoj su pak groteske, iznenadni vremenski skokovi i odsustvo ideologije predstavljali smrtni
greh. A u Poljskoj – pošto su se fragmenti „Limenog doboša“ već 1959. pojavili prevedeni na
poljski – nacionalkomunistički „čuvari Grala“ nisu mogli da oproste autoru što je branitelje Poljske
pošte karikaturalno prikazao kao kukavice koje igraju skat i imao drskosti da izjave kako je Crvena
armija silovala Nemice i spalila osvojeni Gdanjsk 1945.
Tako je i u Narodnoj Republici Poljskoj „Limeni doboš“ postao lakmus-papir za liberalnost vlasti,
koja je odlagala objavljivanje poljskog izdanja, i efikasnost sve jače opozicije, koja je 1979.
samostalno izdala roman, zaobilazeći cenzore. Kada je zvanično objavljen 1983. godine,
„matrijarh“ poljske književne kritike, Marija Janion, s razlogom ga je nazvala karikom koja je
nedostajala u poljskoj književnosti. Nemački pisac Ginter Gras, ponosan na svoje kašupsko
poreklo, saopštio je Poljacima nešto što nisu želeli da priznaju sebi: da su donkihotski narod, skloni
zaletanju na vetrenjače. Osim toga, on je malograđansku stvarnost Gdanjska pre 1945. prikazao u
poljskoj prozi dobro poznatim sredstvima groteske, ironije i pikarskog romana. Transplantacija je
bila toliko uspešna da su poljski pisci poput Pavela Hilea i Stefana Hvina u svojim romanima
upotrebljavali Grasove likove. Gdanjski Poljaci predratni Gdanjsk danas uglavnom posmatraju
kroz prizmu Grasovih romana.

65
Danas nam deluje kao da Poljaci nisu osvojili samo Gdanjsk, već i „Limeni doboš“. Osim toga,
Gintera Grasa su proglasili počasnim stanovnikom Gdanjska, a Oskar Macerat kao da je prisvojen.
Kada je, 2006. godine, kasno priznanje autora da je bio regrutovan u oružane snage SS-a izazvalo
buru u međunarodnoj javnosti, i kada su poljski nacional-konzervativci zahtevali da se Grasu
oduzme status počasnog građanina, dodeljen 1992, njegove pristalice su danonoćno stražarile kraj
malene bronzane figure junaka „Limenog doboša“, kako bi sprečili njeno uklanjanje. Poljski
Gdanjsk je zatim na referendumu glasao za svog Grasa, potvrdivši rezultat ispitivanja javnog
mnjenja na nacionalnom nivou. Pritom, Poljaci nisu bili zahvalni Grasu samo na angažmanu na
priznanju granice na Odri i Nisi. Oskar Macerat, koji danas sedi na jednoj klupi nedaleko od
piščeve rodne kuće, svedoči o zahvalnosti ovog naroda romanu, koji je Gdanjsk katapultirao u
svetsku književnost. Sličnog mišljenja bila je i Švedska akademija kada je 1999, dodeljujući
Nobelovu nagradu, „Limeni doboš“ svrstala među „trajna književna dela dvadesetog veka“.

A Nemci? Kada se pogledaju referati učenika nemačkih gimnazija, stiče se utisak da je „Limeni
doboš“ stekao status klasika, što – po rečima Vitolda Gombroviča – za jednog pisca može zanačiti
„toplu smrt“. Oskarove provokacije polako blede. Mladi autori kao da se nisu ni očešali o „limenog
dobošara“. Kada se Gras oglašavao protiv politike Izraela ili napada na Grčku, niko nije ni trepnuo.
Niko ne želi da prizna da čita Grasa, jer on je „mator, sujetan i staromodan“. Mnogi ipak veruju
da današnja čitalačka publika nije zastranila i da je u stanju da, uprkos trendu smanjivanja opsega
pažnje, preživi duge rečenice na prvih nekoliko strana knjige. Čitalac će zatim prihvatiti ritam
Grasove proze i udubiti se u njegove opise i veštinu pripovedanja. „Limeni doboš“ i „Ljušćenje
luka“ biće vam odličan vodič na putovanju kroz svet poezije i istine nobelovca iz Gdanjska.

Skripta

- Oskar, glavni junak; on se prihvata naliv pera i piše svoj traktat o mukama o pisanju
- On zna da se roman više ne temelji na iskustvu pojedinca.
- Roman oprvgava savremeni iskaz o junacima i da su granice junaštva zaista tjesne.
- Složena pripovjedačka tehnika – obuhvata različite stilske postupke ( montaža, iznenadni
obrti, preplitanje radnje).
- Tridesetogodišnji čovječuljak Oskar Macerat je ,,Ja“ pripovjedač koji kao pacijent
psihičke klinike u Dizeldorfu zapisuje ispovijest o mnogo čemu.
- Roman ima dvije vremenske ravni:
1. Izlaganje koje prikazuje od 1952-1954
2. Od 1899-1954
- 1899 – vraća se u prošlost

66
- Vrijeme pripovjedanja: vrijeme o kojem pripovjeda se sve više približavaju(dvije ravni) i
one na kraju romana teku paralelno.
- Pisanje memomara Oskar završava u septembru 1954.; priča o prošlosti, a onda se
prikazuje vrijeme o kojem pripovijeda ( fotografije iz albuma u Gdanjsku ); u razgovoru
sa bolničarom Brunom i drugima prekida pričanje o prošlosti .
- Oskar nije naivan pripovjedač koji svoju priču iznosi pravolinijski. Oskar u svojo naraciji
zbilju shvata tako neobično da je zaobličena ili uobličena, često zbunjujuća – on se ne
poistovjećuje čak ni sa samim sobom. Oskar u svom pripovjedanju, u prvom licu vrlo
često u istoj rečenici, bez ikakvog upozorenja prelazi u treće lice. Ovakav način
izražavanja podražava na način dječijeg govora ili na psihijatrijski slučaj podvojenu ličnost
– ali nije tako zamišljeno.
- Gras je hrio da konfrontira Oskara pripovjedača i Oskara o kojem se pripovijeda.
- Kroz Oskara pripovjedača sve prolazi – način montaže.
- Figura Oskara je veoma kompleksna. On je savremeni pikaro po veći kritičara.
- Pikarski roman – prvo lice, avanture čovjeka iz nižeg društvenog sloja, nema ideje, nije mu
stalo do socijalne pravde već do svog socijalnog uspona.
- Smisao objektivne stvarnosti postaje za pikaroa nepredvidiv i on se njime poigrava.
- Sličnosti između ove vrste romana i Limenog doboša –način izvođenja na put životnog
lika, retrospektivno izvođenje događaja u obliku ispovijesti, sličnosti u pogledu sadržaja,
ali i pored nacedenih sličnosti Limeni doboš je mnogo udaljen od pikarskog romana.
- Kod Oskara za razliku od pikaroa odnos počiva na kobnom odmeravanju uzroka i
posljedice.
- On svjesno odlučuje da prestane sa rastom kao trogodišnjak. On time sebi obezbjeđuje
povlašćeni položaj u porodici. On kod Macerata izaziva krajnje osjećanje krivice.
- Mogućnost čitanja Limenog doboša:
razvoj – kao obrazovni roman ( kraj romana) – sa 30 godina

- Spoljni faktori utiču na formiranje njenog karaktera; on je donio sa sobom duhovnu zrelost
( na svijet i nema razlike između Oskara djeteta i Oskara čovjeka )
- Motivacija romana nije realistična. U ovom romanu ne važe ograničenja koja zahtijevaju
potrebe motivacije.

67
- Spoj nadrealističkih elemenata i empirijskih..
- Ovaj roman se ruga naturalizmu i njegovim determinističkim motivacijama. Nema
saosjećanja i nema uživljavanja.
- Slika svijeta koju pisac daje je dosljednja nekonvencionalnom i ona je viđena odozdo.
- Oskarovo viđenje svijeta je bez onih vrijednosti koje utiču na reakcije bez vjerodostojne
selekcije iskustvenih podataka i bez etičkih cenzura.
- Religija, istorijski događaji – ravno ( nema osjećanja, indeferentnost, hladnoća)
- Istorijski događaji svode se na igru sa elementima groteske.
- Vjera, nada, ljubav – poglavlje; događaj u potpunoj suprotnosti sa naslovom – divljanje
nacionalsocijalista, stereotip i početak bajke - ,,bio jednom jedan muzičar, koji se zvao
Maju ( Majn?) i imao je četiri mačke, od kojih se jedna zvala Bizmark“...
- Pogled protagoniste – nezavistan i radoznao
- Središnje mjesto ovog romana je prepušteno nacionalsocijalizmu kao fenomenu, jer on piše
u vremenu za vrijeme pada i uspona nacionalsocijalista.
- Autor se ne služi istorijskim antologijama, ne traži uzroke, ne pokušava da analizira već da
opiše objektivnu stvarnost.
- Srednji sloj građanstva – nijesu vojnici.
- U Limenom dobošu ulazi bez ikakvih radikalnih promjena.
- Alfred Macerat nije neki poseban nečovjek. On je bez stava, bez kriterijuma, koji od dosade
ide od kuće, a partija je ta koja pruža neku vrstu utočišta. Alfred Macerat je tipični lik
malograđanina kroz koji se sproveo fašizam.
- Događaji u ovom romanu se razvijaju bez ikakvih uticaja.
- Samo je Oskaru omogućeno da vidi sve iz ............
- Sarkastična priča o Božić Bati ( Božić Bata je zločinac)
- Nade naroda su gorko iznevjerene.

Ko je zločinac? Kako je postao zločinac?

- Teme: strahote rata

- Ravnodušnost Oskara nije piščeva ravnodušnost, već složen književni poduhvat da bi se
što više darovalo.

68
 - Autor nije lik niti ima njegovu mentalnu strukturu.
- Igrao se sa svetinjom.
- Aluzije na Biblijska mjesta – autor sve uklapa u tekst po principu groteksnog simultanizma.
- On Isusu pripisuje mržnju.
- Limeni doboš je ponovno rađanje romana 20.vijeka.
- Ova je prva knjiga poslije Budenbrokovih koja je izazvala pometnju.
- Groteska dolazi iz ekspresionizma.

Seminarski
- Roman ima istorijski značaj, jer su u njemu prikazana tri vremenska perioda: predratno
doba, Drugi svjetski rat i poslijeratno doba. Sliku ovog vremenskog intervala čitalac dobija
upravo iz perspektive glavnog lika, Oskara Macerata.

- Gintera Grasa je na pisanje romana podstaklo više faktora. Bio je nezadovoljan sve većim
potiskivanjem nacionalsocijalističke prošlosti, kao i gubitkom zavičaja, čemu je doprinijela
takođe Njemačka. U želji da kritički prikaže proletersko-malograđanski stalež koji je
smatrao odgovornim za sve što se desilo prethodnih godina Ginter Gras piše roman Limeni
doboš. Godina 1959, kada je roman objavljen, smatra se ključnom u razvoju njemačkog
poslijeratnog romana. Književnici stvaraju pod uticajem Drugog svjetskog rata, njihova
djela krasi pesimizam i nezadovoljstvo poslijeratnog doba.
- Ginter Gras se prethodno bavio likovnom umjetnošću, pisao je pjesme i drame,
dok se na kraju nije ispostavilo da je njegov talenat najbolje izražen u epici. Roman Limeni
doboš je zajedno sa novelom Mačka i miš i romanom Pseće godine postalo sastavni dio
Gdanjske trilogije.
Glavni lik romana je Oskar Macerat. Inspiraciju za stvaranje ovog lika Gras je dobio
prilikom jedne posjete prijateljima.
Lik malog dobošara nije samo puki plod Grasove mašte: sedam godina ranije je Gras kod prijatelja svojih
prijatelja sreo jednog trogodišnjaka s limenim dobošem oko vrata. Očekivalo se da dječak pruži ruku i kaže
Dobar dan , ali on nije obraćao pažnju na odrasle i tog dana jednostavno nije htio ni da se pozdravi i držao
se samo svog doboša. Vidokrug ovog dječaka je kasnije postao Oskarov vidokrug. (Zobenica 2014: 19)
Uprkos autorovoj izjavi da između Oskara i njega nema sličnosti, dugo se raspravljalo o
tome da li se Limeni doboš može označiti kao autobiografski roman ili je to samo roman

69
 sa autobiografskim elementima. Zahvaljujući prethodnom znanju o biografiji Gintera
Grasa, tokom čitanja romana uspjeli smo uočiti mnoge podudarnosti u životu Oskara
Macerata i njegovog stvaraoca.
Poput Gintera Grasa, Oskar Macerat odrasta u danciškom predgrađu Langfur
dvadesetih godina dvadesetog vijeka. Grad Dancig (današnji Gdanjsk) će predstavljati
mjesto radnje u većem dijelu romana. Razlog za to je, što je ovaj predio za pisca
predstavljao izgubljeni zavičaj. Međutim, događaji u ovom gradu nisu prikazani kao
herojski, već ih autor prikazuje kao moralno pogrešne. Možemo primijetiti da Oskaru
odlazak iz svog rodnog grada ne predstavlja neki gubitak, već se on jednostavno
prilagođava uslovima života na Zapadu.
Sličnosti uočavamo i u poslovima kojima se Oskar bavi nakon rata (kamenorezački zanat,
prisustvo na akademiji umjetnosti, sviranje u džez sastavu). Glavni junak romana, isto kao i
pisac, provodi određeno vrijeme u Parizu i Diseldorfu. Gras je, kao i Oskar, u Diseldorfu živio
u sobi, koja je zapravo bila preuređeno kupatilo. Važna stavka iz biografije pisca je da je bio
muzički obrazovan. Taj njegov talent ostavio je traga u romanu i odrazio se, između ostalog,
u ritmičnosti jezika.

Ne postoje samo sličnosti između Oskara i Grasa, već zajedničke karakteristike dijele i
likovi romana sa ljudima iz Grasove okoline. Piščev otac je bio protestant, Njemac, dok je
majka bila katolkinja, kašubijskog porijekla. Ove crte takođe su pripojene Oskarovim
roditeljima. Osjećajne crte Agnes Macerat koja voli knjige, pozorište i opere i podržava
umjetnost svoga sina, odgovaraju osobinama Helene Gras, dok je Vilhelm Gras bio
oportunistički pristalica nacionalsocijalizma koji je već 1936. godine postao član Partije
(Zobenica 2014: 21).

Osim toga, kao inspiracija za lik Oskarovog ujaka Jana Bronskog poslužio je ujak
samog pripovjedača koji je zaista učestvovao u odbrani Poljske pošte i koji je strijeljan
prilikom kapitulacije. Boraveći u Diseldorfu, Gras je često posjećivao biblioteku u domu
franjevaca. Tu se susreće sa djelima mnogih poznatih pisaca. Profesori Oto Pankok i Zep
Mages, koje pisac upoznaje na Akademiji likovnih umjetnosti, će u romanu naći mjesto
kao profesori Kolač i Marun. Neuhaus (1997: 94 - 95) u svom djelu navodi riječi Gintera

70
Grasa: Suprotnost ovih umjetnika, koji su inače bili prijatelji, kasnije me je privukla da ih
oboje na satirički način prikažem u svom djelu Limeni doboš .
Iz priloženog se da vidjeti, da su ne samo događaji, već i ljudi iz Grasovog života, odnosno
njihove pojedine osobenosti utkane u roman kao pozitivne ili kao negativne ličnosti.
Koliko je stvarnih događaja i imena utkano u roman primjećuje i Maja Stefanović (2018:
109), navodeći da roman Gintera Grasa u tolikoj mjeri obiluje istorijskim ličnostima,
objektivnim činjenicama i autentičnim nazivima ulica da može poslužiti kao istorijski
priručnik ili mapa grada Danciga.
Roman Limeni doboš ubraja se u najznačajnija prozna djela njemačke poslijeratne
književnosti. Iz perspektive glavnog junaka romana, trogodišnjeg dječaka Oskara
Macerata, prati se cjelokupan tok nacističke vladavine, što djelu daje istorijski značaj.
Ideologija nacionalsocijalizma pravo lice pokazuje 1939. godine, u Kristalnoj noći, kada
su širom Njemačke uništene sinagoge, jevrejske kuće i radnje. Te noći, Oskar gubi svog
dobrog prijatelja, Sigmunda Markusa, jednog od rijetkih prodavača dječjih limenih doboša.
Roman je sastavljen iz tri dijela. U prvom dijelu su opisane godine od Prvog
svjetskog rata do početka Drugog svjetskog rata. Oskara susrećemo kao pacijenta
psihijatrijske klinike u Diseldofu, kada zapisuje ispovijest o svom životnom putu.
Karakteristično je da ispovijest ne počinje rođenjem, nego porodicom ( baba Ana Bronski,
deda Koljaček, ujak i mogući otac Jan Bronski, Oskarovi roditelji).
Počinjem daleko pre sebe; ne treba, naime, da opisuje svoj život onaj ko nema strpljenja da se pre datiranja
svog rođenja ne seti bar polovine svojih deda i baba. Svima vama koji izvan moje klinike vodite komplikovane
živote, vama prijateljima i svakonedeljnim posetiocima koji nemate pojma o mojoj zalihi papira, vama sada
predstavljam Oskarovu babu s materine strane. (Gras 2004: 1, 10)

Drugi dio se zbiva za vrijeme Drugog svjetskog rata. Dat je opis ratnih dešavanja u gradu
Dancigu, kao i u Francuskoj. Prikazuje se širenje nacizma, njegov vrhunac i slom. Treći
dio romana se odnosi na razvoj glavnog junaka u poslijeratnom dobu.
Što se tiče načina pripovijedanja, prepliću se dvije narativne ravni: autobiografski izvještaj
koji obuhvata period od 1899. do 1952. godine i okvirna radnja od 1952. do 1954. godine.
Radnja se odvija na dva vremenska i prostorna nivoa, što je povezano sa perspektivom
pripovjedača u prvom i trećem licu. Oskar o sebi u prošlosti govori u trećem licu, a u
sadašnjosti u prvom licu. Ovakvu promjenu u pripovijedanju ponekad zapažamo čak u

71
okviru iste rečenice. Sa jedne strane se to može smatrati karakteristikom trogodišnjaka, dok
sa druge ukazuje na psihijatrijski slučaj, kako to Neuhaus (1997: 136) objašnjava, na
šizofreničara. Budući da se radi o retrospektivnom pripovijedanju, bira se pozicija van
događaja u romanu, ali koja je uzročno povezana sa njima. Sa te pozicije, kako navodi
Zobenica (2014: 42), pripovedač gleda unazad i počinje u širokom luku da hronološki, od
početka pripoveda istoriju svog porekla, čime roman dobija cirkularnu strukturu.
Ovo djelo se može čitati sa više aspekata. Sa jedne strane ima elemente razvojnog
romana, dok ga sa druge strane možemo čitati kao satiričko prikazivanje građanske
svakidašnjice. Takođe bi istakli realističko prikazivanje radnje, koje se odvija iz
perspektive pojedinca koji je i sam upleten u tok događaja. Pripovjedač, odnosno naš glavni
junak, piše kao pogođen, kao neko ko je žrtva i počinilac u isto vrijeme. Svijet u Limenom
dobošu se prikazuje bez imalo uljepšavanja, bez ikakvih iluzija. U to realističko izlaganje
Gras uvodi fantastiku. Već na rođenju, Oskar Macerat definiše sebe kao intelektualno
razvijenu osobu.
Da kažem odmah: spadao sam u oštrosluhu dojenčad kod koje je duhovni razvitak završen već od samog
rođenja, te se poslije toga još samo potvrđuje. Koliko sam kao neponovljiv embrij slušao samo sebe i
ogledajući se u utrobnoj vodi cenio samo sebe, toliko sam kritički prisluškivao prvim spontanim roditeljskim
izjavama pod sijalicama. (Gras 2004: 1, 42-43)

Nakon svog trećeg rođendana, Oskar odlučuje da prestane sa rastom, čime izražava protest
prema svijetu odraslih i odbija da bude dio društva, koje je puno predrasuda: I već tu sam
rekao, tu sam se rešio, tu sam odlučio da nipošto ne postanem političar, još manje trgovac
kolonijalnom robom, da metnem, štaviše, tačku i ostanem takav kakav jesam – i ostao sam
takav, održao sam se u toj visini, u toj opremi mnoge i mnoge godine (Gras 2004: 1, 58).
Neslaganje sa sredinom Oskar ispoljava i sposobnošću da glasom razbija staklo. To je
takođe jedan od fantastičnih elemenata.
U ovom romanu možemo uočiti niz neobičnih i grotesknih elemenata. Primjetni su
prvenstveno u opisu spoljašnjeg izgleda glavnog lika, kao i njegovih postupaka. Takođe ih
zapažamo u načinu predstavljanja drugih likova i događaja. Iskrivljeno prikazana stvarnost
izaziva zastrašujuća osjećanja i utisak na čitaoce. Pomoću mašte spojene su suprotstavljene
osobine predmeta i stvoreni su prizori kojih nema u stvarnom životu. Oskar ima udjela i u
božanskom i u đavolskom. Sa jedne strane nije vjernik, mrzi crkvu, a sa druge ipak očekuje

72
 ispunjenje čuda. Oskarova ličnost i njegovi postupci prikazani su kao neobični, čudni,
ružni, nakazni. Ovaj groteskni junak čak i prirodi uspijeva da nametne svoju volju ( Žmegač
1982: 268), što je pokazao odlukom da obustavi svoj rast.
Gras je pišući ovo djelo težio raskrinkavanju malograđanskog morala, koji je
naročito realistično prikazan. Pisac nam ukazuje na to da je malograđanska svijest prisutna
u svim društvenim staležima. Oskar ne želi da bude dio tog malograđanskog svijeta, punog
pravila i predrasuda, što je upravo bio razlog da u svojoj trećoj godini prestane sa rastom.
Prikaz malograđana nije vezan za određeni vremenski period ili prostor. Nakon napuštanja
Gdanjska, Oskar odlazi u Diseldorf, gdje se susreće sa već poznatim malograđanskim
okruženjem. Jasno se stavlja do znanja, da je malograđansko ponašanje zapravo
univerzalno, da se može naći bilo kad i bilo gdje. Činjenica da je roman naišao na veliki
odjek u čitavom svetu samo je potvrda da je malograđanstvo sveprisutno i da je svuda isto,
bez obzira na konkretne vremenske i prostorne okolnosti ( Zobenica 2014: 27).
Osobine malograđanina Oskar uočava i u svom ocu, Alfredu Maceratu. Upoređuje
njegovo ponašanje u svakodnevnom životu i u oblasti politike. Njegova ključna osobina
jeste sklonost ka prilagođavanju nastalim okolnostima, ka prihvatanju tuđeg mišljenja, što
potiče iz straha i osjećaja nesigurnosti. To je razlog što rano postaje član Hitlerove partije,
u vrijeme kada to još uvijek nije bilo potrebno.

1. Glavni junak
Oskar Macerat predstavlja centralnu ličnost ovog romana. Mnogi kritičari ga opisuju kao
savremenog pikaroa. Tvrde da ovo djelo ima odlike pikarskog romana, jer se prikazuje avantura
čovjeka iz nižeg društvenog sloja. Retrospektivim pripovijedanjem u obliku ispovjesti prati se
razvoj junaka, njegovo izvođenje na životni put. Takođe, kao odliku pikarskog romana istakli bi
satiričko prikazivanje vremena i društva.

Svoje pripovijedanje Oskar započinje iz psihijatrijske bolnice u Diseldorfu, gdje je

smješten zbog optužbe za ubistvo jedne bolničarke. Već na samom početku djela primjećujemo da
je on neobični junak, koji voli samoću, stoga mu se može pripisati usamljenost kao dio njegovog
73
karaktera. Kako to i sam potvrđuje, mjesto u psihijatrijskoj bolnici je za njega sigurno mjesto, na
kojem on može mirno da zapisuje svoju životnu priču i provodi vrijeme odvojen od svijeta
odraslih.

Moj belo lakirani gvozdeni bolesnički krevet je, dakle, merilo. Meni je čak i više: krevet je moj konačno
postignuti cilj, moja uteha, a mogao bi mi biti i vera kad bi mi uprava bolnice dozvolila da na njemu izvedem
izvesne izmene: ogradu bih dao povisiti tako da mi niko više ne bi mogao prići suviše blizu. (Gras 2004: 1,
8)

Uvodeći nas u svoj svijet, prije zapisivanja svog dotadašnjeg života, Oskar naglašava da
su mu posebnu smetnju predstavljale posjete. On ne voli da ga iko posjećuje, osim njegovog
bolničara, koji mu nabavlja papir za pisanje. Prezire osobe koje ga posjećuju, jer u njima vidi
dvoličnu prirodu čovjeka da u naizgled pomaganju drugima, ti isti ljudi zapravo žele pomoći sami
sebi.

Kao poklon za treći rođendan od majke dobija doboš, igračku koja će biti presudna za
karakterisanje Oskarovog lika. On komunicira isključivo preko svog vjernog instrumenta. Svijet
odraslih ne razumije njegovo dobovanje, stoga ga često osuđuje i želi mu oduzeti doboš. Međutim,
sredstvo kojim ga Oskar štiti jeste njegov razarajući glas. Oskar je svoj glas koristio samo onda
kada je to bilo neophodno. Kako i sam potvrđuje, to je bilo jedino rješenje da odbrani svoj način
življenja i svoj doboš: Kad bi mi oduzeli doboš, stao bih vikati, a kad bih vikao, razlupalo bi se
najdragocenije: bio sam u stanju da pevanjem razbijam staklo, moja vika ubijala je vaze, moje
pevanje lomilo je okna i davalo na volju promaji . Svojim glasom služio sam se samo u nužnoj
odbrani (Gras 2004: 1 , 64- 65). Iako je svoj dar uglavnom koristio u svrhu revolta i odbrane, u
poglavlju Izlozi Oskar ga upotrebljava za urezivanje rupa u staklu prodavnica. Tim ironijskim
činom ukazuje na to, da i ljudi koji nijesu lopovi mogu biti namamljeni na krađu.

Svoja razmišljanja ili nečije riječi Oskar prati svojim dobovanjem. Taj rekvizit za Oskara
nije obična igračka, on je oličenje umjetnosti usmjerene protiv Boga i svijeta, simbol protesta
protiv dvoličnih i malograđanskih ljudi. Doboš vidi kao svog jedinog prijatelja, kao nešto što je
vrijedno bilo koje žrtve. U strahu da ne izgubi doboš , Oskar čak svjesno tjera u smrt svoj ujaka ili
kako navodi vjerovatnog oca, Jana Bronskog.

74
 Oskar je stao između dvojice stričevski dobroćudnih hajmerovaca, simulirao bolno plakanje i pokazivao na
Jana, svog oca, optužujućim gestovima koji su jadnika, ni krivog ni dužnog, pretvorili u pokvarenjaka koji je
nevino dete dovukao u Poljsku poštu da ga na neljudski način zloupotrebi na metu za kugle. Oskar je ovom
Judinom igrom hteo izbiti nešto za oba svoja doboša , onaj novi i onaj napukli. ( Gras 2004: 1, 265)

U romanu Limeni doboš je prisutan čitav niz aluzija na Bibliju, stoga ćemo kratko
prestaviti Oskarov odnos prema religiji. Sa jednim kritičkim stavom glavni junak nam daje sliku
pojedinih crkvenih rituala, kao što su, na primjer, ispovijedanje i oproštaj grehova. Tako uočavamo
da se Oskarova mama Agnes, subotom ispovijeda, nedjeljom pričešćuje, a četvrtkom se i dalje
predaje grijehu, odnosno nastavlja vezu sa Janom Bronskim. Simbolični su i naslovi određenih
poglavlja, kao na primjer Nema čuda, Večera na veliki petak, Vera nada ljubav, Sled Hristova,
Božićne jaslice.

U poglavlju Nema čuda vidimo Oskarovo razočaranje u Isusa i hrišćansku religiju. Naime,
on je htio da čuje svoj instrument, htio je da mu Isus odsvira nešto, da mu pruži neko poluglasno
čudo (Gras 2004: 1, 152). Međutim, ništa se nije desilo, Isus Hrist nije zadobovao. U poglavlju
Vera nada ljubav Oskar ismijava vjerovanje naroda u Božić- batu. Satirički se odnosi prema
hrišćanskoj religiji, jer kaže da je vjera u plinara proglašena državnom religijom (Gras 2004: 1,
218). Crkvu kritikuje i zbog progona Jevreja. Daje nam do znanja da hrišćanske vrijednosti mogu
imati i pripadnici neke druge vjeroispovjesti. Tako se među Oskarovim najboljim prijateljima
mogu naći Jevreji, Sigmund Markus i Herbert Trucinski. Oskar isitinske hrišćanske vrednosti ne
nalazi u okviru Crkve, već na neočekivanim mestima i to kod ljudi koji nisu uvek hrišćani, jer
humanost nema veze ni sa Crkvom, niti sa verom, već sa ljudima, što Gras pokazuje i u nizu drugih
primera ( Zobenica 2014: 29).

Glavni junak se kasnije na jedan bogohulni način izjednačava sa Hristom. Nakon što je
Isus Hrist počeo da dobuje, Oskar sebe shvata kao Njegovog sljedbenika, izjednačava se sa njim i
stavlja se na čelo jedne bande. Oskarova identifikacija je , kako to navodi Zobenica (2014: 29), u
potpunom neskladu, čak i u suprotnosti sa sadržinom i suštinom hrišćanskog učenja.

Ostali likovi u romanu Oskara su posmatrali sa sažaljenjem, ponekad čak i sa neosnovanom

mržnjom. Takav primjer uočavamo u poglavlju Bogorodica 49, koji aludira na Hitlerovu
ideologiju, da treba uništiti sve one koji imaju neki fizički ili duhovni nedostatak. Predstavljajući

75
model studentima umjetnosti u Diseldorfu, okrutni i bezosjećajni profesor Kolač Oskara naziva
kretenom govoreći: Nemojte ga crtati, tog kretena, smoždite ga, razapnite ga, pribijte ga ugljem
na papir ( Gras 2004: 2, 179)! Ovdje je jasno prikazana osuda jednog okrutnog režima, koji sve
ljude koji mu nisu potrebni, koji su nesposobni za odbranu njegove ideologije, uništava i osuđuje
na smrt. Upravo zbog sposobnosti da primijeti sebičnost, dvoličnost i okrutnost svijeta koji ga
okružuje Oskar ostaje u svojoj veličini i vjerno se drži svog doboša.

Ipak, na kraju drugog dijela romana, Oskar do tada od sebe neodvojivi doboš zakopava u
grob svog oca Alfreda Macerata. Oskarova perspektiva se čak i fizički mijenja, jer on pokrenut
novim voljnim činom, počinje ponovo rasti.

Nakon odluke da započne nov, odrastao život, glavni lik nam predočava doživljaje u
Zapadnoj Njemačkoj. Vidimo ga kao svestranog junaka, koji se bavi raznim poslovima. Najprije
radi kao kamenorezački praktikant, zatim nastupa kao model na Akademiji likovnih umjetnosti,
da bi kasnije bio član muzičkog sastava The Rhine River Tree. U trenutku kada se pojavi prst
bolničarke Doroteje, Oskar biva osumnjičen za njeno ubistvo. Nekadašnji nezaustavljivi dobošar
biva uhapšen i završava na psihijatrijskoj klinici.

Na svoj trideseti rođendan, kada treba biti pušten na slobodu i ponovo osmisliti kako iznova
da uredi svoj život, Oskar završava memoare i pripovijedanje dostiže sadašnji trenutak.

Karakterišući Oskarov lik Neuhaus (1997: 138) ga opisuje kao oko svjetskog znanja, u kom
se naivnost, perverzija, genijalnost i zabluda miješaju na demonski način. Oskar će sa svojom
posebnom igračkom, neobičnim talentom i razotkrivajućim prikazom svega onoga što u društvu
ne valja postati književni unikat, tvorevina mašte koja se po mnogo čemu pamti.

Zahvaljujući brojnim pohvalama i činjenici da je pisac dobio Nobelovu nagradu za književnost,

Limeni doboš predstavlja jedno od najznačajnijih romana svjetske književnosti dvadesetog vijeka,
a istovremeno se i ubraja u najčitanija djela napisana na njemačkom jeziku. Nastao je tokom
piščevog boravka u Parizu. O njegovoj popularnosti govori i to, da je preveden na desetine jezika,
kao i da postoji više od dvjesta kritičkih radova.

76
Seminarski

Limeni doboš – Ginter Gras

- Pojam groteska (ital. grottesco, u osnovi italijanska riječ grotto – što znači pećina) se
počinje koristiti u XVIII vijeku u značenju u kojem ga prepoznajemo danas. Podrazumijeva
fantastičnu, iskrivljenu, pomjerenu sliku stvarnosti, koja izaziva zastrašujuća, a kod
savremenog čovjeka i komična osjećanja. Groteskno se danas često koristi kao opšti pridjev
za čudno, misteriozno, veličanstveno, fantastično, odvratno, ružno, neugodno ili
neprijatno. Groteska je i fantastična, nestvarna, zastrašujuća slika stvarnosti i u književnom
djelu sa ekscentričnim, neobičnim junacima u neobičnim situacijama i okruženju. Ovim
stilskim sredstvom služi se njemački pisac i nobelovac, Ginter Gras (1927-2015) i to u
mnogim svojim djelima, a posebno u ,,Limenom dobošu“.
- ,,Limeni doboš je po osnovnoj koncepciji pikarski roman, groteskna, realistično-
sirealistička satira sa puno bujne maštovitosti i sklonosti za sve što je drastično i grubo, no
pisan izuzetno vitalnim jezikom i uz korišćenje rableovskog izražajnog inventara.
- Sarkastično viđenje sveta iz žablje perspektive, kroz lik Oskara Macerata
(Mazerath), zakržljalog i fizički zaostalog na stupnju razvoja trogodišnjeg deteta ali
umno veoma visprenog(lukav, mudra), koji uz to raspolaže i magičnim snagama pa
je u stanju da udarajući u doboš stvori električni napon a svojim glasom para staklo,
ocrtava pred čitaocem mučnu sliku malograđanskog društva u Njemačkoj u vremenu
od 1889-1954.
- Ovaj roman je ostvario i posve nov kvalitet u razvoju nemačkog jezika, pa je i u tom
pogledu već do sada izvršio znatan uticaj." (Konstantinović, 1987:302).
- *Oskar, prava groteskna figura: čudan, nastran, neobičan, nakazan; pripovijeda nam od
sopstvenog rođenja kojeg se sjeća, odnosno od 1924. godine, iz duševne bolnice u
Dizeldorfu u kojoj boravi dvije godine (do 1954). Govori nam o svijetu u kojem je
zaglavio u dječijim godinama.
- ,,Od onda se govorilo: na svoj treći rođendan pao je naš mali Oskar niz podrumske
stepenice, ostao je inače čitav, samo rasti nije više hteo.‘‘ (Gras, 2008:63).

77
- Odlikom da više ne raste, kako ne bi ličio na odrasle, Oskar je odredio svoj stav prema tom
svijetu odraslih, protestujući protiv učmalosti i tromosti duha, odbija da se uklopi u društvo
svog vremena.
- Ono na čemu je posebno isistirala Grupa 47, kojoj je i pripadao Gras, a to je da se istorija
ne ignoriše, pa tako i Oskar ne živi izvan politike i istorije. Iz dječije perspektive koja
očuđava, samo naizgled vječno dijete - Oskar, može da pripovijeda o svijetu odraslih, kao
i o istorijskim prilikama, odnosno usponu i padu nacizma u Njemačkoj. On bez emocija i
prisnijih kontakata sa svojom sredinom, posmatrajući svijet sa visine od devedeset četiri
centimetra, učestvuje u događajima i sa mnogo cinizma razotkriva stvarnost.

- ,,Mali i veliki ljudi, mali i veliki Belt, malo i veliko ABC, mali Jovica i Karlo Veliki, David
i Golijat, palčić i gardist”; ostadoh trogodišnje dete, gnom, kepec, muž kao puž ostadoh,
da bih bio pošteđen razlikovanja između malog i velikog katekizma, da ne bih kao metar
sedamdeset dva visok, takozvani odrastao, bio izručen čoveku koji se i pred ogledalom pri
brijanju nazivao mojim ocem, i bio obavezan dućanu koji je prema Maceratovoj želji
dvadesetjednogodišnjem Oskaru trebalo kao prodavnica kolonijalne robe da predstavlja
svet odraslih. Da ne bih morao zveckati kasom, držao sam se doboša, i posle svog trećeg
rođendana nisam narastao ni za centimentar više, ostao sam trogodišnji, ali triput pametniji
patuljak koga će svi odrasli prevazići rastom, koji će, ovakav, biti nadmoćan nad odraslima,
koji svoju senku neće hteti da meri sa njihovom, koji će duhom i telom biti završen, dok
će oni još i pod stare dane trabunjati o razvoju, koji će odmah znati ono što će oni s mukom
i često u patnjama morati da saznavaju, kome neće biti potrebno da iz godine u godinu nosi
veće cipele i duže pantalone kako bi dokazivao da raste.‘‘

- Groteskni autsajder gleda na svijet nemilosrdno sarkastičnim pogledom ''odozdo'' i njegov

stalni pratilac je limeni doboš. Svojim dobovanjem se distancira i izaziva strah. Ako
pokušaju da mu ga uzmu, on se brani vriskom koji može razbiti staklo. Oskar je veoma
čudni, ljuti čovječuljak koji je ipak slobodni, neumorni, objektivni posmatrač na sve ono
što se dešavalo u Njemačkoj. On vidi sve, ali ne interveniše jer Gras nije mogao da dozvoli
da junak ima veze sa ratom. Oskar može biti bilo ko, ali nije! Ispostavlja se da je ovaj

78
 izopštenik koji živi u psihijatrijskoj bolnici, jedina zdrava osoba u svijetu prepunom
privida, laži i zločina.
- Ovo djelo Gintera Grasa je ujedno i realistični roman, a ono što ga takvim čini jeste prije
svega motivacija izbora junaka. Dječija perspektiva koja očuđava i pripovjedanje koje je
čas u prvom, čas u trećem licu, kako to djeca ponekad čine, mogu se istovremeno naći na
svakom mjestu, odnosno u jednoj rečenici. ,,Tako sam, shodno Janovoj želji, skoro svaki
četvrtak posle podne od pola pet do skoro šest sati ostajao kod Sigismunda Markusa koji
mi je dozvoljavao da razgledam njegove dečije doboše i lupam po njima, smeo sam – gde
bi to Oskar inače mogao – lupati na više doboša odjedanput i gledati Markusovo tužno,
pseće lice.'' (Gras, 2008:105).
- Grasova namjera ovim činom uvođenja Oskarove perspektive bila je da ukloni
kategorijalne razlike i granice koje služe odraslima, odnosno društvu, da racionalizuju ili
ozakone svoje potrebe.
- Pa i realistična distanca ne dozvoljava Oskaru da se opterećuje i prlja ruke onim što se
desilo, a desio se nacizam.
- Realistično je i to što ovo djelo ima moć da prodrma čitaoca, kao i predstavljanje
građanskog miljea iz kojeg je sve proisteklo.
- *Razlog zbog čega Gras bira baš Oskara kao glavnog junaka koji ne želi da odraste, jeste
to što jedino Oskar, samo naizgled vječno dijete, može da pripovijeda o svijetu odraslih
kao i o istorijskim činjenicama, o usponu i padu nacizma u Njemačkoj, pa time razotkriva
čitaocima stvarnu, realističnu sliku onoga što se dogodilo. Oskar pripovijedajuči očuđava,
a razlog tome je perspektiva djeteta. Iako takav, Oskar koji živi i pripovijeda iz
psohijatrijske bolnice, koji se sjeća svog rođenja i od čijeg glasa puca staklo, što je metafora
za protivljenje sistemu i društvu, kroz njega se razotkriva da je on jedina zdrava osoba u
takvom svijetu.
- Kritiku poslijeratne Njemačke koja je slijepa i izopačenog društva predstavlja kroz lik
čovječuljka Oskara, odnosno onakvu kakav je Oskar fizički a i psihički. Upečatljive, ne i
omiljene slike groteske igraju jaku ulogu u ostavljanju utiska na onoga koji čita, posebno
ona sa jeguljama koje se migolje iz crne konjske glave, koja nam je predstvaljena na oko
pet stranica, ali ipak na isti način kao i ostale.

79
- Razlog zbog kojeg je Gras odlučio služiti se stilskim sredstvom kao što je groteska jeste da
izrazi najoštriju kritiku poslijeratnog doba, zato je Oskar, junak i centar ovog romana,
prikazan spoljašnjim i unutrašnjim užasom – kao grbavi patuljak i mentalni bolesnik.
,,Oskar je i spolja i iznutra disproporcionalan: njegov spoljašnji izgled grbavog gnoma
odgovara neskladu između njegovog infantilnog ponašanja i razvijene duhovne moći. Iako
voli da šokira druge odbojnim, ružnim scenama, Oskar sam posjeduje istančan smisao za
lepo. On jeste fasciniran seksusom, ali od žena očekuje više, naime, ljubav. U njemu se
spajaju sotansko zadovoljstvo u uništavanju (razbijanje stakla glasom) i opsednutost
kreativnošću (autobiografija). Oskar ima udela i u božanskom, kao i u đavolskom, te je
otuda kod njega prisutna i mržnja prema Crkvi i božanstvu (Crna misa), ali i čeznutljivo
očekivanje čuda. Njegov razvojni put, prikazan od djetinjstva do zrelog doba, radikalna je
parodija tradicionalnog obrazovnog romana, groteska kod koje se smešno i zastrašujuće
povezuju u abnormalnom izvrtanju ljudske egzistencije.
- Seksualnost i religija u „Limenom dobošu“, posebno kada ovo djelo tek stupa na snagu, su
veliki tabu. Kada je u pitanju religija, ovdje se postavlja pitanje šta je istinska vjera u
čovjeka, tj. šta su istinske humane vrijednosti, pa se prikazuje slika onoga što je paralelno
između Oskara i Hrista, da moral ima izopačene, neshvatljive forme, naspram čega stoji
istinski moral, a amoralizam kod Oskara je samo prividan. Scene seksa su groteskne i
apsurdne. Pored već pomenutih scena sa jeguljama, koja je generalizovala odvratnost kod
čitalaca, što je ustvari dio fantastične stvarnosti, napisane na sti način kao i bilo koji drugi
detalj, kao što je na primjer scena kada Oskar postaje poznati dobošar, predtavlja se
ironično-groteskno iskrivljivanje te stvarnosti. A kada Oskar pripovijeda, onda tabu ne
postoji. Pored toga, groteska je kasnije jasno vidljiva u scenama kada Oskar vodi ljubav sa
Marijom ili onim kada Alfreda, njegovog oca, zatiče sa njom, pa se zbog ljutnje usuđuje
na čin, zbog kojeg će Marija ostati trudna i kasnije imati sina.
- ,,Limeni doboš je prikazivanjem blasfemičnih i nepriličnih seksualnih scena vređao ukus
velikog broja čitalaca. Međutim, Grasov primarni cilj nije ni bio da roman izazove osećanje
prijatnosti i dopadanja, već da doprinese saznanju o svijetu koji niti je lep niti harmoničan,
već u velikoj meri i nizak i ružan i užasan, te se odlučio za estetiku goteske.''
-

80
 - *Tako na samom početku djela, Oskar pripovijeda o svojoj baki, ispod čije četiri suknje se
volio kriti kao bjegunac, o svojim roditeljima koji su prodavali kolonijalnu robu, zatim o
njihovom braku i preljubi, a kasnije o scenama njegovog čudnog razvoja – u čijoj se blizini
i daljini ispostavila politika nacima i poslijeratno doba – on iznosi više od mnogih
savremenih romanopisaca koji svoje životno djelo stavljaju na raspolaganju.
- Da groteska ima ulogu da opšta shvatanja i vjerovanja budu suprostavljena, jasno se uviđa
i Gras zbog toga, nimalo slučajno, bira malograđanski milje koji krivi za sve, jer društvo
malograđanštinu treba da prevaziđe. Isto tako treba da prevaziđe sujevjerje i zaostalost u
svakom smislu.
- Oskar Macerat, koji je prije svega fizički jasno groteskna ličnost, koji sa tri godine, kada
je dobio limeni doboš, odlučio je da više ne raste kako ne bi ličio na odrasle.
- Sastavni dio Gdanjske trilogije, ,,Limeni doboš'', napisan u 700 stranica predstavlja
groteskno-fantastični roman na koji se, poslije Grasa kao začetnika ovakvog pisanja,
ugledaju mnogi pisci. Roman na kojem je radio pet godina i u kojem se spaja nespojivo,
ne nalikuje ničemu već viđenom u književnosti.
- ,,Limeni doboš‘‘ je roman koji u potpunosti možemo nazvati groteskno- fantastičnim, ali i
realističnim, obrazovnim, pikarskim, ostaje Grasovo uspješno, majstorsko djelo iako je
vjerovao da književnost ne može da utiče na društvo, odnosno javnost i politiku, ali može
na pojedinca.
Leksikon

Limeni doboš (1959)

- Roman njemačkog književnika Gintera Grasa.

- Taj prvi Grasov roman je životna ispovijest Oskara Macerata, koji, da bi izbjegao
malograđansku egzistenciju, svijet hipokrize, kukavičluka i gluposti, na svoj treći rođendan
prestaje da raste. Zaštićen djetinjim izgledom i tako oslobođen bilo kakve odgovornosti za
vlastite postupke, naoružan limenim bubnjem-igračkom, jedinim sredstvom komunikacije
sa društvenom okolinom, Oskar i kao posmatrač i kao sudija zbivanja doživljava nacističke
zločine u rodnom Dancigu/Gdanjsku, priključuje se kao virtuoz – bubnjar ,,čudo od
deteta“, koje glasom rabija staklo, cirkus koji trupi što zabavlja nacističku vojsku, a u
poslijeratnoj Njemačkoj postaje poznati estradni umjetnik, te zabavlja samodopadne

81
 malograđane u doba ,,privrednog čuda“, ali ih i prisjeća njihove neslavne
nacionalsocijalističke prošlosti.
- Optuživši ga i osudivši za počinjeno ubistvo, društvo pokušava da ga ućutka, zatvarajući
ga u ludnicu.
- Tamo Oskar piše svoje životne uspomene, ispovijesti čovjeka koji bježi od društva jer u
njemu, takvom kakvom jeste, sebe ne nalazi i ne želi da nađe mjesto.
- Limeni doboš jedan je od onih romana koji u svojoj strukturi ujedinjuju obelježja
raznorodnih žanrovskih tradicija: od engleskog satiričnog romana 18.vijeka i društveno
kritičkog španskog pikarskog romana 16.v do razvojno-obrazovnog romana tipa Geteova
,,Godine učenja Vilhelma Majstera“
- Izvornost tog romana ogleda se I u njegovom prikazivanju iskustvene zbilje.
- Gras rado prepliće sferu stvarnog i fantastičnog, kombinujući realistični način
pripovijedanja s naracijom tipičnu za bajku.
- I sam glavni lik ujedinjuje odlike realistički koncipiranog lika sa odlikama književne
fantastike.
- Limeni doboš je prvi dio ,,Trilogije o Gdanjsku“, koje obuhvata i pripovvjetku Mačka i
miš, kao i roman Pasje godine.
- Tematike ,,Trilogije“ ujedno je i središnja tematika Grasovog opusa uopšteno: kritika
malograđanskog mentaliteta kao osnvnog uzroka svega što je njemački narod snašlo u
prošlosti, iz koje ,,društvo blagostanja“ u svojoj prvoj fazi nije sposobno da izvuče pravu
pouku.
- U slikanju malograđana pisac ne uzmiče ni pred sferama života koje su do Limenog doboša
bile prećutno proglašavane tabu temama.
- Posredstvom stilskih postupaka hiperbolizacije, karikature i groteske, autor na vrlo
drsatičan, ali umjetnički uvjerljiv način poetizuje sferu fiziološkog, posebno seksualnog,
dovodeći tako svoje ,,malograđanstvo“ u situacije u kojima njihova duhovna i moralna
bijeda u potpunosti dolazi do izražaja. I u tom je pogledu Limeni doboš svjedočanstvo
neiscrpne autorove mašte u pronalaženju pripovijednih rješenja koja virtuozno predočavaju
izražajne mogućnosti što se kriju u načelu književnog ,,otuđivanja“, prema kojem
svakodnevne stvari postaju neobične ili iznenađujuće, kao da ih vidimo prvi put,
nenaviknuti na konvencionalnosti i na automatizovan pogled.

82
 - Glavno Grasovo sredstvo je upotreba iznenadnih inverzija: svijet se prikazuje iz
Oskarove perspektive, dakle doslovno ,,odozdo“, a u toj promjeni ,,normalne“ vizure
ponašanje i životne navike odraslih (od vođenja ljubavi do ratovanja) primaju izobličena,
groteskna svojstva.
- Dosljedno proveden ,,infantilan“ pogled na stvari prividno rastače i sve uvrežene I
vrednosne sastave i hijerarhije, pa se čini kao da je cio roman ispričan sa nekog nemoralnog
gledišta.
- To je, itekako, samo Grasov inovacijski eksperiment, koji želi da izazove čitaoca da on
sam okusi novi pogled na društvena zbivanja.
- Međutim, prividna ,,nemoralnost“ ni u jednom trenutku ne dovodi u pitanje istinske i
humane vrijednosti.
- To je Grasov prvi veliki svjetski uspjeh, ujedno i prvo djelo njemačke književnosti nakon
1945.u koje se radikalno problematizuje odnos Njemaca prema nacionalsocijalističkoj
prošlosti.
- I aktuelnošću tematike i osebujnošću stilsko narativnih postupaka Libeni bubanj je jedan
od najznačajnih romana svjetske književnosti 20.vijeka, ali istovremeno i djelo koje je
bitno doprinijelo afirmaciji poslijeratne književnosti njemačkog izraza u evropskim i
svjetskim razmjerama.

Pripovedanje
- Gras je uspeo da ponovo oživi tu sposobnost naracije, da se poigra pripovedačkim
konvencijama, formom bajke i fuge, simbolikom brojeva, a igrajući se da kritikuje i jezik
i ideologiju svog vremena, kao i istoriju, koju je posmatrao kao destruktivnu igru
naizmeničnog razaranja i ponovne izgradnje. Gras nije svojim čitaocima davao garancije
za postojanje jednog zdravog sveta, već je u njegovom delu apsurdno uvek bilo
sveprisutno.Na taj način je i stvorio realnu sliku stvarnosti onako kako su je njegovi
savremenici uglavnom i doživljavali.
- Jasna poetska struktura izbalansirana izjednačavanjem teme i antiteme, statike i
dinamike.
- Ponekada furiozo pojedinih poglavlja, u kojima pripovedač kao da predaje vođstvo svom
dobošu, kao i veliki broj figura i fantastično-grotesknih scena.
- Kad je reč o vremenu pripovedanja i odigravanja radnje, ovaj autobiografski izveštaj
obuhvata više od pola veka, tačnije, period od 1899. do 1952. godine, a okvirna radnja
pokriva kraći period od 1952. do 1954. godine. Glavni narator pripoveda o prošlim
događajima na osnovu svojih posmatranja i svog sećanja (retrospekcija), pri čemu bira

83
 poziciju van događaja u romanu (zdravstvena ustanova), na periferiji radnje, na tački u
kojoj prošlost dodiruje sadašnjost, budući da je njegov boravak u ustanovi u kauzalno-
posledičnoj vezi s događajima o kojima govori. S te pozicije narator usmerava svoj pogled
unazad i počinje u širokom luku da hronološki pripoveda svoju istoriju, čime roman dobija
cirkularnu strukturu.
- Kad su posredi pripovedačke situacije, roman je pretežno pisan u tradiciji kvazibiografskog
pripovedanja u prvom licu, ali pripovedačko Ja u Limenom dobošu se ne nalazi na višem
razvojnom i spoznajnom nivou, kao što bi trebalo, već se kod Oskara negira mogućnost
spoznajnog razvoja ili moralnog preobraćaja.
- Pripovedačko Ja, koje gleda unazad s vremenske distance, stiče izvesnu auktorijalnu
komponentu: može kauzalno da poveže svoje postupke, pošto ima uvid u njihove
posledice, može da razbije hronologiju, da pravi unakrsne veze između nivoa pripovedanja
i doživljavanja, ali se to kod Oskara donekle menja, budući da njegovo parcijalno
sveznalaštvo jasno prevazilazi granice retrospektive.
- Ako nije prisustvovao događaju o kojem pripoveda, Oskaru je to ili neko preneo ili on
jednostavno sve zna, kao pravi auktorijalni pripovedač. Međutim, na taj način se dovodi u
pitanje istinitost njegovih tvrdnji, isto kao i uključivanjem sekundarnih pripovedača koji
daju pogled spolja na primarnog naratora i dovode u pitanje njegovu objektivnost. Sve to,
naravno, nije slučajno, jer auktorijalno pripovedanje podrazumeva ideološku poziciju, koja
je kao takva već početkom 20. veka postala diskutabilna, a kao pripovedačko-tehnička
kategorija u Limenom dobošu dovedena ad absurdum. Sveznajuća pozicija se svesno
parodira, koriste se sve pripovedačke konvencije koje piscu stoje na raspolaganju, a
implicitni autor staje između pripovedača i čitaoca i ispravlja ga, sumnja u njega ili ga
opominje.
- Čak i Oskar ponekada o sebi govori u prvom, ponekada u trećem licu. Na taj način se ističe
subjektivnost i nepouzdanost pripovedača, koji, doduše, ima ljudske osobine, ali je i sam,
kao i stvarnost koju opisuje, sazdan od protivrečnosti. Pre nego što započne priču o svojoj
prošlosti, Oskar relativizuje njenu istinitost time što iznosi razmatranja o problematici
pisanja i sećanja, pa na taj način ne samo da čini proces pripovedanja transparentnim, već
i ističe njegovu fikcionalnost.
- Nepouzdanost pripovedača se manifestuje u brojnim protivrečnostima, lažima,
poluistinama, zaboravljanju, kao i u jezičkoj nejasnoći. Oskar ne daje nikakve jasne indicije
kada laže, a kada govori istinu. Povremeno ispravlja samog sebe, stvara zbrku činjenica i
fikcije, jer činjenice nisu uvek pouzdane, a fikcija, dakle, laži pisca, treba da otkrije
strukturu događaja koja se krije ispod površine i da pruži „istinitiju” sliku stvarnosti.
- Igra istine i laži otkriva i nepouzdanost ljudskih sećanja. Čovek konstruiše svoj identitet na
osnovu stalnog interpretiranja onoga što je doživeo, ali se slika koju pojedinac ima o sebi
često razlikuje od slike koju drugi imaju o njemu, dakle, sopstvena i tuđa slika divergiraju.
Cilj ove strategije jeste da se kod čitaoca izazovu skepsa i nepoverenje prema pripovedaču
(Moser 2000: 33–36), jer iako se nepouzdanost sećanja podrazumeva, Gras u ovom romanu
to naglašava u toj meri, da dovodi u pitanje celokupni pripovedački konstrukt. Ni to,
naravno, nije slučajno.

84
 - Gras je svojim agresivnim pripovedanjem i rušenjem tabua hteo da potrese, da isprovocira
nemačkog čitaoca koji potiskuje prošlost, da ga natera da prihvati krivicu i odgovornost za
ono što se desilo, da se suoči sa stvarnošću. Međutim, recepcija nije bila onakva kakvu je
autor želeo, roman nije podstakao samorefleksiju kod čitalaca protiv kojih je bila usmerena
kritička žaoka, nije došlo do istorijskog pročišćenja, već se digao ogroman talas ogorčenja.

Jelena predavanje
Limeni doboš – Ginter Gras

- Limeni doboš je jedan od ključkih romana 20.vijeka.

- To je ispovijest Oskara Macerata; on na svoj treći rođendan odlučuje da prestane da raste
kako bi izbjegao malograđansku egzistenciju, svijet hipokrizije i gluposti.
- Svijet o kome govori – to je kraj 19.vijeka; vrijeme 2.s.r i neposredno poslije rata.
- Glavni junak je dijete (to ga šiti od odgovornosti). Grasu je to bilo važno jer dijete nije
moglo imati odgovornost i krivicu u 2.s.r.
- Kao dijete, ono je oslobođeno i odgovornosti u pripovijedanju.
- Blechtrommel – Limeni doboš ( jedino sredstvo komunikacije sa okolinom )
- Oskar je posmatrač i učesnik u ratu ( nacistička prošlost, posmatrač te prošlosti)
- Gdanjsk, Dancig ( Poljska) – radnja
- Ovo djelo je dio Danciger Trilogie.
- Grasu je bilo važno da izabere ekstremnog pripovjedača, da oneobiči.
- Glavna poetska sredstva su groteska i promjena perspektive.
- Ovaj dječak ima žablju perspektivu; on glasom razbija staklo ( to mu je specijalna moć)
- On će nakon rata postati poznati estradni umjetnik (dio trupe koja zabavlja naciste(u ratu)),
tako da poslije rata postaje umjetnik i zabavlja malograđane – po svim karakteristikama
podjeća na naciste.
- U ludnici završava, unazad se retrospektivno vraća; tu završio zbog ubistva; on na to
ubistvo gleda kao na ućutkivanje, pokušaj da mu se oduzme pravo
- Oskara percipiramo kao malog čovjeka; bira sopstvenu sudbinu, on je kritički glas koji do
paroksizma(paradoksa) izražava besmislenost svijeta.
- Gras kroz njegov lik pruža nekoliko romanesknih tradicija.
(1. društveno kritička tradicija gdje je glavni junak pikaro – pripadnik marginalizovane
grupe; Gras crpi iz fantastičnog)
(2. uticaj obrazovnog romana – Vilhelma Majstera – obrtanja obrazovnog romana)
- U romanu imamo preplitanje realističnog i fantastičnog ( dvije motivacije)
- To je različito u odnosu na Bilijar u pola deset i Nagađanja oko Jakoba, gdje je zastupljena
isključivo realistična motivacija.
- Ono što ih povezuje je to da događaji nijesu ispričani pravolinijski, nego je to čitava
slagalica.
- Roman je dio trilogije, pored toga spadaju Mačka i miš(1961) i Pasje godine(1963)

85
- Glavna kritika je kritika malograđanskog mentaliteta; govori se o amoralu (odbijanje da
postoji bilo kakav moral) za razliku od nemorala ( kad neko zna da to što čini nije moralno
ali ipak nastavlja da to čini),
- Identifikovanje i kritika tog društvenog sloja koja se u različitim vremenima drugačije
pojavljuje.
- Gras koristi kritiku malograđanstva, fašizma i nacizma.
- Gras je dobio Nobelovu nagradu, ali tek mnogo vremena nakon toga(već je bilo 2000-e,
kad je priznao da je bio dio Hitler Jugenda); bio je zagovornik bombardovanja Srbije i Crne
Gore, zbog čega je kritikovan.
- Gras u sva tri ova romana, pa i kasnije, uvijek se opsesivno vraća na kritiku fašizma i
nacizma.
- Poseže za tabu temama – u ovom romanu to je glavna tema: razotkrivanje na
blasfemičan(nereligiozam, bezvjernički) način – koristi grotesku; malograđanstvo je
ogoljeno, spojeno sa nečim neprihvatljivim.
- Fiziološki aspekti – povezivanje seksa sa religioznošću(prividno i formalnom).
- Koristi grotesku, hiperbolu i karikaturu.
- Analizom tih slika dolazi do kritike.
- Koristi Fau efekat ( otuđenje); to je težnja da se stvari oneobiče, da književnost postane
oneobičena i da obezbijedi novi pogled na svijet.
- Obrnuti obrazovni roman(gdje se ni svijet ni junak ne mijenjaju iako su drugi islovi
ispunjeni).
- Inverzije – Oskarova perspektiva je odozdo, odnosno izobličena dječija
perspektiva(infantilni pogled na svijet).
- Pitanje morala kod junaka.
- Moralne vrijednosti su zamaskirane građanskim moralom.
- Zastupljena je radikalna kritika nacionalsocijalizma, ali i kritika sadašnjeg trenutka.
- Depersonalizacija pripovjedača –
- Groteska - Grasov primarni cilj: da roman razdrma čitaoce i da kaže da prošlost koju
gledaš gledaš ružičastim očima; vi ne sagledavate prošlost u kojoj je nastao nacizam. Da
bi razdrmao čitaoce koristi grotesku.
Groteska je poetsko sredstvo koje se koristilo još u humanizmu i renesansi i kod
Hofmana; groteska je spoj nespojivog; vrsta poetskog teksta, koji u jednoj slici spaja živo
i neživo, nastrano sa svakodnevnim, ironično sa patetičnim, tehničko sa biološkim.
To koristi da bi se suprostavio uobičajnom načinu gledanja stvari.
- Poenta je da izobliči tipizaciju(za to koristi karikaturu i naglašeni kontrast)
- Želi da prikaže sve ono što se krije u kutovima svijesti.
- Oskar – radikalno opsjednut seksom; ima povišenu sposobnost da percepira svijet onakav
kakav jeste.
- Groteska omogućava da mi kao čitaoci ustuknemo i promijenimo perspektivu i gledamo
iz blesfamičnog ugla ( bezvjernički, nereligiozan)
- Infantilnost, korišćene humora su na ivici crnog humora.
- Poglavlje o izbijanju 2.s.t; to je istorija Gdanjska – susret istorije malog naroda sa istorijom
velikog naroda.

86
- Otac mu umire zbog smijeha u epizodi sa kraja rata, zato što je oponašao druge kada su
vikali, smijali se i tapšali-
- Postoji distanca između onog očekujemo i onog što je zapravo ispripovijedano.
- Gras intertekstualni elementi:
• Biblijske evokacije, evokacije Getea, Ničea, Vagnera, umetanje Hitlerovih citata,
umetanje iz Gteovih Genija(?). Činjenice iz književnosti nalaze mjesto u stvarnosti.
- Grasova namjera je da preispita vrijednosti na grub način, vrlo često je nazivan
predstavnikom magijskog realizma(stvarnost latinske Amerike) – predstavaljanje svijeta
na realističan način, ali riječ je o magijskom romanu realstičnih elemenata.
- Cilj je postizanje vjerodostojnosti.
- Teza kritičkog realizma, predstavljanje svijeta ako ne na realističan način, onda pomoću
nadrealizma ( sa elemntima satire, groteske, metatekstualnosti, intertekstualnosti).
- Odnos prema religiji – ima elemente i đavoljskog i božanskog.
- Oskar je bio kriv za smrt svog ujaka.
- Fantastični elementi: kada Isus dobuje na njegovom dobošu.
- Čitava religioznost zamjena je za moral koji više ne postoji.
- Majka ide u četvrtak na ispovijedanje, a u nedljelju čini grijeh i tako ponavlja stalno.
- Ali Grasu to nije dovoljno; uvodi epizodu Mravlji drum; positovjećuje Oskara sa
Hristom(pomjeranje do paradoksa).
- Vi treba da radite sve što radi Hrist, a ne da ga slavite.

87
8. Böll: Billard um halb zehn, Die verlorene Ehre der Katharina Blum

O Belu:
Martini:
- Afinitet prema konzervativnom realizmu očit je kod Hajnriha Bela(Böll, rođ.1917), a u
isti mah i napor da se taj realizam prevaziđe.
- On nije slučajno počeo sa kratkim pričama: njihova formalna tehnika poznaje se u
njegovim romanima kao osnovna figura.
- Napušten, ironična gorčina, na izgled beznadežna čežnja one omladine koja je,
nedočekavši nijedan trenutak za sopstveni život o kojem je sanjao, bila gurnuta u paklene
grozote rata i poslijeratnih godina – sve to progovara iz kratkih priča u zbirci ,,Putniče
ako dođeš u Spa... „ (Wanderer, kommst du nach Spa- 1950) i knjige iz rata ,,Voz je bio
tačan“ ( Der Zug war pünktlich – 1949 ).
- Sa Belom – kao i sa Borhertom – omladina koja se vratila iz rata stekla je svoj književni
izraz.
- To je značilo pojavu nove generacije, nove literature.
Seminarski:
- Jedan od najznačajnijih predstavnika „Grupe 47“ je Hajnrih Bel, dobitnik Nobelove
nagrade za književnost 1972. godine.

„Ova nagrada je ujedno značila da je njemačka književnost ponovo utvrđena i prihvaćena

kao sastavni dio svjetske literature“ - Konstantinović
Hajnrih Bel (1917-1985) je jedan od najistaknutijih njemačkih književnika 20. vijeka. Dvije su
sudbinske činjenice koja su bitno opredijelile njegovu književnost. Prva je liberalno porijeklo
njegove porodice, otvorene za umjetnost (otac mu je bio vajar). Druga je bio njegov rodni grad
Keln, sa svojim balansom između katoličke buržoazije i socijalizma. Bio je jedan od od rijetkih
mladih Njemaca koji se nije priključio Hitlerovoj omladini. Zbog toga je regrutovan i tokom
Drugog svjetskog rata proveo 6 godina na 3 ratna fronta.

88
Bilijar u pola deset (Billard um halbzehn, 1959)

Hajnrih Bel

- Hajnrih Bel govori u djelu ,,O sebi“.

- Rođen je u Kelnu; nije htio da pristupi Hitlerovoj omladini, tako da je živio kao negativni
junak svog vremena. Bio je u engleskom i američkom logoru.
- 1947.počinje njegovo stvaralaštvo:
• optuživao je rat i diktaturu
• kroz politički rad ukazivao je na posljedice rata, na manipulatore i ono što rade
• pričao je o tome šta se desilo Jevrejima
• za njega je rat klanje nevinih i nered na dugi rok.

- Rat je dijete koje je ubila straža; rat predstavlja crnu berzu, glad, rastanak, odsustvo,
mržnju, hladan znoj straha i delirijum ranjenih.
- Iz takvog doživljaja rata razvijala su se djela, iz kojih je on postao jedan od najznačajnih
pisaca.
- 1972. dobio je Nobelovu nagradu.
- Belova djela kritikaju društvo i vrijeme.
- Pripadnik Grupe 47(cilj bio da obnove njemačku književnost, kao i prosvećivanje
naroda posliej Hitlera).
- 1987.-Belova fondacija ( za edukaciju – cilj je bio da unaprijedi obraz, demokratiju i
bori se za ravnopravnost)
-

Bilijar u pola 10

- Jedno od najpoznatijih Belovih djela

- Donio najviša priznanja kritike ovaj roman.
- Pisao je o onome što je kao vojnik preživeo (ranjavanje, strahote nasilja u Poljskoj,
osjećaj krivice zbog pripadnosti njemačkog naroda, optužba protiv nacizma i onih koji
žele da zataškaju krivicu ili da je opravdaju nužnošću rata).
- Noseći stub romana – sjećanje tri generacije porodice Femel
- Oživljava se 50 godina njemačke prošlosti kroz zablude.
- Ponavlja se njemačka istorija.
- Radnja je smještena u današnje vrijeme. Ljudi opijeni čudom ne vide opasnost. Zbog
toga imamo novu i prastaru laž.
- Radnja traje jedan dan, više sati što je karakteristično za Bela, kao i brojevi godina
1917, 1942, 1958 ( fiksirani trenuci koji se ponavljaju u više kombinacija i formiraju
progresivan rad).

89
 - Tema djela je rat – prošli rat kao strahovito iskustvo leži u svijesti čovjeka, koji ga je
preživeo.

- Likovi:
• Stari Hajnrih Femel
• njegov sin Robert
• unuk Jozef (Robertov sin) – on ima 22 godine
( svi oni su arhitekte)

- Sent Anton (Sankt Anton am Arlberg)- manastir koji je srušen i koji treba ponovo da se
izgradi.
- Tokom rata Robertu je naređeno da sruši taj manastir. Jozef biva razočaan, želi da se
odrekne arhitekture
- Marijana, Jozefova djevojka
- Motiv slova O koji predstavlja Jozefova otvorena usta i to je znak koji svuda vidi.
- Jozef je čak razmišljao i da se ubije.

Konstantinović
- Već u svom romanu Biljar u pola deset, u kojoj kroz tri generacije jedne porodice
ujedno daje i istoriju njemačkog naroda neposredno do onog trenutka u kome završava
ovo djelo, Bel ističe da su oni koji su u prošlosti bili uspješni ali bez ikakvih skrupula, i
danas ponovo na vlasti.
- A potom njegova kritika postaje sve žešća.
- U romanu Pogledi jednog klauna (Ansichten eines Clowns, 1963) piščeva analiza
pogotovu se usresređuje na društvene, političke, duhovne i vjerske prilike Saveznoj
Republici Nemačkoj kakve je stvorio krupni kapital uz pomoć konzervativnih snaga i
katoličke crkve.
- Još šire zahvata raspon njemačkog poslije ratnog društvenog razvoja u *pripovjetkama
Grupna slika sa damom (Gruppen- bild mit Dame, 1971) i Izgubljena čast Katarine
Blum (Die verlorene Ehre der Katharina Blum, 1974).
- Bełova proza, njegovi romani i pripovjetke ne odlikuju se toliko nekim
eksperimentalnim bogatstvom oblika već prije beskompromisnim moralizmom njihovog
autora.
- Zato je i dodela Nobelove nagrade 1972. godine značila u prvom redu potvrdu ovakvog
stava, priznanje takvom tipu društvenokritičke proze. No u tom trenutku ova nagrada je
ujedno značila da je njemačka književnost ponovo potvrđena i prihvaćena kao sastavni
deo svjetske literature.

90
Skripta
- Bilijar u pola deset je roman njemalkog književnika Hajnriha Bela.
- Djelo je piščeva najzahtjevnija tvorevina na kraju prve stvaralačke faze.
- Osnovna zamisao romana temelji se na opreci između fizikalno mjerljivog vremena
zbivanja, koje obuhvata jedan jedini dan, i procesa sjećanja u svijesti niza likova, koji
pretežno u unutrašnjim monolozima preispituju svoju prošlost, obuhvatajući tako
povijesno vrijeme pripovjedne strukture, život tri generacije.
- Autor na svoj način slijedi neke reprezentativne romane 20.vijeka, koji fizikalno
odredivi vremenski opseg radnje ograničavaju na jedan dan, poput Džojsovog(Džojs
Džojson) Uliksa ili iz 1922. ili Brohove Vergilijeve smrti iz 1945.
Građanska porodica arhitekata pruža svojim životnim iskustvima uzorak za razmatranje
povijesnih gibanja u Njemačkoj od početka 20.vijeka do godine 1958., vremena
aktualnog zbivanja.
- Belova proza je ovdje zasićena upravo impresionističkom neposrednošću subjektivne
osjećajnosti pojedinih likova, no ona u isti mah ne izbjegava poente koje odaju
književnu konstrukciju.
- Parabolički djeluje npr. simetrija u sudbinama generacijskog niza graditelja: djed u
svoje doma gradi samostan u krajevima oko donjeg toka Rajne, sin tu građevinu za
vrijeme rata po naredbi razara, a unuk je ponovo podiže.
- Budući da asocijativna strujanja svijesti u pojedinim likovima nijesu svrstana po nekom
hronološkom redu, roman od čitatelja zahtijeva neobični strpljivost i usredotočenost,
spojenu sa zahtjevima analitičkog čitanja koje ne dopušta olaku identifikaciju sa
likovima.
- Na razini simbola okosnicu tvori opreka između simbola nacističke vladavine, tj.nasilja,
i simbola hrišćanske blagosti u duhu piščeve nekonvencionalne odanosti vjerskoj etici.

Internet
Analiza

- Priča o porodici arhitekata Hajnriha Famela ispričana je tokom tri generacije. Središnja
tačka zavjere je 6. septembra 1958., 80. rođendan glave porodice - Heinrich Famel, koji
će se uveče proslaviti sa bliskom porodicom i prijateljima. Sjećanja i priče članova
porodice na ovaj dan se djelimično razvlače po širokom luku porodične istorije tokom pet
decenija između Vilhelmovog carstva i ekonomskog čuda Savezne Republike, koji
uključuju dva svjetska rata i nacističku diktaturu. Lokacija je neodređeni grad, koji ima
mnogo paralela sa Belovim rodnim gradom Kelnom, i obližnjom, seoskom dolinom
rijeke.
1907. godine u gradu se pojavio mladi arhitekta Hajnrih Fahmel. Povod je učešće na
tenderu za izgradnju opatije Sveti Anton u dolini Kisse, koju on iznenađujuće pobijedi
protiv poznate konkurencije. Opatija će biti njegov prvi i najvažniji građevinski projekat,
dolina Kisse kao svojevrsno drugo prebivalište. Ovaj projekat čini profesionalni kamen

91
temeljac njegovog životnog plana, koji predviđa sistematski put u više krugove gradskog
društva i formiranje velike porodice, čiji završetak želi Heinrich Fahmel proslaviti na
svoj 80. rođendan, što leži u dalekoj budućnosti. Fahmel želi položiti porodični kamen
temeljem udaje za lokalnu patricijsku porodicu. Tako je oženio notarsku ćerku Johannau
Kilb, sa kojom ima četvoro dece, od kojih dvoje prerano umire.

U doba nacionalsocijalizma, čija se volja za moći i prezir prema ljudskim bićima u romanu
uvijek opisuje kao sakrament bizona, postavlja se pitanje svakog pojedinca kako se osjeća
prema totalitarnom sistemu vladavine, da li je imao ukus sakramenta bizona ili ne, i sa
čime se on ubraja u janjad. Porodica Fahmel održava distancu, posebno stariji sin Robert,
a samo mlađi sin Otto prati zabavu. Robert doživljava teror još kao student nad svojim
nenadmašnim prijateljima, posebno preko svog kolege iz razreda Nettlingera, sportskog
učitelja i nekih nacističkih zvaničnika. Nakon neuspešnog pokušaja eksploziva, Robertov
prijatelj Schrella pobjegne u inostranstvo, drugi je pogubljen, a Robert takođe izbjegava
u Holandiju iz predostrožnosti.
Pošto nema ništa protiv njega, Robert se može vratiti nakon nekoliko godina i postati
majstor za rušenje u ratu(gospodar rušenja u ratu). U posljednjim danima rata on je bio
raspoređen u dolini Kise i bio je u stanju da ubijedi fanatičnog generala Vehrmachta da bi
dizanje opatije St. Anton ponudilo taktičku prednost. Razlozi zbog kojih je uništio glavni
posao svog oca nikada se konačno ne razjašnjavaju, najvjerovatnije zato što su monasi bili
veoma voljni da odaju počast sakramentu bizona. Robert skriva zločin od svog oca.
Nakon rata, Robert se vraća u bombardovani grad. U ratu mu je umrla supruga, umro mu
je brat Otto, a majka je poslata u duševnu bolnicu. Sam radi kao žestok zagovornik
eksploziva tokom čišćenja. Zatim otvara kancelariju za statičke proračune u studiju sovg
oca koji odlazi u penziju, u kojem zapošljava pripadnike svog eksplozivnog komandosa
iz rata. Traumatiziran, od sada pa nadalje zadržava svoja osjećanja i emocije prema svima,
živi diskretno i povučeno i postavlja sebi strogu i preciznu dnevnu rutinu. Između ostalog,
on odlazi u obližnji hotel Prinz Heinrich svakog dana u pola devet ujutr oi igra bilijar sat
i po u prisustvu hotelskog dječaka Huga, kome priča o ključnim epizodama iz svog života.
Početkom septembra 1958. godine rekonstrukcija opatije Sveti Anton bila je u punom
jeku. Robertov nećak i hraniteljski sin Joseph Fahmel takođe je uključen kao pomoćnik
jedne arhitektonske firme. Joseph otkriva eksplozivne znakove u rukopisu Robertsa tokom
iskopavanja i planira da ih ispita. Robertova školska prijateljica Schrella uhapšena je kad
se prvi put vraća zbog još nepotrebnih naloga za pretresom protiv njega iz nacističke ere.
Ličnom intervencijom Nettlingera, koji je - eksterno pretvoren u demokrata - brzo
napravio karijeru nakon rata, odmah je pušten. Nettlinger postupa prema svojoj bivšoj
žrtvi Schrella izuzetno radosno - svakako takođe tako da ne dolazi na ideju da nanese štetu
njemu i karijeri predratnim iskustvima. Oboje pokušavaju 6. septembra da se samostalno
obrate Robertu(pokušavaju da kontaktiraju Roberta). Robert može pobjeći od pokušaja da
kontaktira omamljenog Nettlingera bijegom. S druge strane, Schrella je pozvana na
večernju rođendansku zabavu Heinricha Fahmelsa, gdje se ponovo sreće sa Robertom.
Proslava će se za kratko vrijeme preseliti u hotel iz glavne kafiće Fahmel. Na bočnom
balkonu jedan ministar i njegova okolina, kojoj pripada Nettlinger, očekuju

92
 raspoređivanje starog nacističkog udruženja, kojem ministar želi demonstrirati mahanjem
da izrazi svoju naklonost. Odjednom baka Johanna koja je došla iz sanatorijuma vadi
pištolj i puca na ministra. S druge strane, Schrella je pozvana na večernju rođendansku
zabavu Heinricha Fahmelsa, gde se ponovo sreće sa Robertom. Proslava će se za kratko
vreme preseliti u hotel iz glavne kafiće Fahmel. Na bočnom balkonu jedan ministar i
njegova okolina, kojoj pripada Nettlinger, očekuju raspoređivanje starog nacističkog
udruženja, kojem ministar želi demonstrirati mahanjem da izrazi svoju naklonost.
Odjednom baka Johanna koja je došla iz sanatorijuma vadi pištolj i puca na ministra. S
druge strane, Schrella je pozvana na večernju rođendansku zabavu Heinricha Fahmelsa,
gde se ponovo sreće sa Robertom. Proslava će se za kratko vreme preseliti iz glavnog
kafića Fahmela u hotel. Na bočnom balkonu jedan ministar i njegova okolina, kojoj
pripada Nettlinger, očekuju raspoređivanje starog nacističkog udruženja, kojem ministar
želi demonstrirati mahanjem da izrazi svoju naklonost. Odjednom baka Johanna koja je
došla iz sanatorijuma vadi pištolj i puca na ministra. kome ministar želi pokazati svoje
saučešće demonstrativnim mahanjem. Odjednom baka Johanna koja je došla iz
sanatorijuma vadi pištolj i puca na ministra.

- U bilijaru u pola devet, rat se pojavljuje kao predstojeća senka koja potamnjuje sunce nad
mladom Saveznom Republikom.
- Događaj u narativnoj prisutnosti vrti se oko građevinskog inženjera Roberta Fahmela i 80.
rođendana njegovog oca Hajnriha. Međutim, brzo postaje jasno da glavni lik ovog romana
nije ni jedno ni drugo. Fokus je radije na opatiji St. Anton koju je Hajnrih Fahmel sagradio
1907. u dobi od 30 godina. To mu je bio prvi veliki posao arhitekte. Takođe, u dobi od 30
godina, njegov sin Robert je raznio u ratu. Robertov nebiološki sin Josip sada bi ga trebalo
obnoviti.
- U osnovi, roman se sastoji od naizgled slabo raspoređenih komada naracije. Robertova i
Hajnrihova sjećanja formiraju težište, oko kojeg se priča postepeno razvija u celinu. Prije
svega, postaje jasno da se Boll bavi reprezentacijom različitih načina života za vrijeme
nacističke diktature. Prvo se pojavljuje oblik unutrašnje emigracije, kao što pokazuje
Robertova majka. Robertov brat Otto, s druge strane, predstavnik je preuzimanja
ideologije nacionalsocijalista i slijepe poslušnosti njima. Uzgred, Boll koristi primjer Otta
kako bi pokazao da nikako nisu isključivo slepa-ljuta, krvožedna i nerazumna čudovišta
koja su propagandnim aparatima privukla u kolica. Umjesto toga, bili su uglavnom
neupadljivi i nikako nasilni ljudi. Treća mogućnost, koju Boll pokazuje, mogla bi se
opisati kao „ostavka i istrajnost“. Robert Fahmel, na primer, nikada nije internalizovao
nacističku ideologiju, čak joj se tajno odupro, već je bio specijalista za eksplozive u
Vermachtu. Na kraju krajeva, bijeg je četvrta opcija, što pokazuje i Robertova prijateljica
iz djetinjstva Schrella.

93
 Napunjena simbolika

- Izuzetno nabijena simbolika, koja je za Boll-a prilično netipična, veoma privlači pažnju.
Dvije opatije prvo treba pomenuti. Sveti Severin je preživeo rat netaknut, dok je sveti
Anton bio raznesen. Međutim, rušenje svetog Antona nije imalo taktičkog smisla, već je
izvršeno samo po nalogu očigledno ludog oficira. Robert Fahmel eksploziju doživljava
kao svojevrsnu komemoraciju svim žrtvama nacističkog režima o kojima se inače ne bi
razmišljalo.
- Na ovaj način Sveti Anton je postao simbol obnove Njemačke, ne samo materijalno,
već i mentalno. Sveti Severin je, s druge strane, reprezentativan za još neizbrisane
nacionalsocijalističke ideje koje su preživele rat i za sve one koji su bili krivi za vreme
nacističkog režima.
- Nadalje, Boll-ove figure simboliziraju jaz između voljne mase i pojedinca koji je odlučan
u tome da se odupre. "Jagnjadi" su trajno izloženi progonima masa ("bivol" kako ih Boll
naziva).
- Konačno, protagonisti ukazuju i na problem generacije. Generacija roditelja (Heinrich
Fahmel) borila se u kostima u Verdunu i sada mora da posmatra kako djeca propadaju u
paklu Staljingrada. Generacija oko Roberta Famela nastoji da obradi iskustvo rata i suoči
se sa mnogim problemima. Oni koji se vraćaju iz emigracije vide svoju domovinu
uništenom i opustošenom, a ostali su suočeni sa (samo) tijestom u kojem je istaknuta
njihova vlastita uloga u diktaturi. Generacija dece rađa se u uništenom svetu, za koji sada
drže roditelje odgovornim.
- U ovoj knjizi Boll se u osnovi bavi svim onim što čine poslieratno stanje: krivica, optužba,
povratak u kuću, osjećaj osvete, obnova i odšteta. Međutim, to je često na štetu jasnoće.
Likovi dobijaju mnogo, uglavnom previše pozadine i profila. Međutim, ovo je jedna od
glavnih prednosti knjige. Baš kao što se Njemačka vidjela pokopana pod masom ruševina
u poslijeratnom periodu, tako se možete naći i u bilijaru u pola devet, ispred narativne
gomile ruševina, koju sada morate sami da sagradite. Boll je napisao nevjerovatno
zahtjevan, ali i simbolično grandiozan roman, čija je jedina navika da je Robert Fahmel
navikao da svaki dan u pola devet igra bilijar u hotelu.

Jelena
Bilijar u pola deset
Hajnrih Bel

- 1959.godina
- Zastupljena kritika malograđanstva.
- Predstavnici su pripadnici 3 različite generacije odnosno porodica Femel (deda, otac, sin)
- Vremenski planovi su izmešteni
- U kojem se pripovijeda? – u vremenu dede, oca ili unuka?

94
 - Radnja se dešava u jednom danu.
- Na rođendan najstarijeg Femela, ali ispripovijedano vrijeme je proces sjećanja sve trojice(
unutrašnji monolozi, pripovijedanje o prošlosti) – isječci, odlomci iz sjećanja.
- Porodica Femel je građanska porodica arhitekti.
- Ovu vremensku šemu nije Bel izmislio, nego je to preuzeo od modernista.
- Preko sudbine ove porodice, prikazana je duga istorija od početka 20.vijeka do 1958.
- Riječ je o događajima kod donje Rajne gdje je najstariji Femel izgradio manastir Sent
Anton. Sin koji učestvuje u ratu ga ruši, da bi ga njegov sin ponovo izgradio.
- Na snazi je i impresionističko prikazivanje ( sjećanja se smjenjuju pred čitaočevim
pogledom).
- Reflektovanje prošlosti
- Opreka između žrtve i počinioca.
- Postoji simbolika u pojedinim epizodama sjećanja.

- *Nobelova nagrada za knjizevnost 1972.Romanom “Bilijar u pola deset” Hajnrih Bel

daje istorijsku pozadinu Njemacke prve polovine dvadesetog vijeka. Taj dugačak
period, između 1907. i 1958. godine, od Vilhelmskog carskog rajha, preko Hitlera pa
sve do ere prosperiteta Njemacke, odigrava se u jednom danu, čiji su glavni likovi
“jaganjci”, nedužno izloženi mržnji preganjanja – nasuprot kojih stoje brojcano jači
“bivoli” kao alegorija zla.
- Simbolika postoji između predvodnika krda i onih kojih su jaganjci.
- Najranije sjećanje Hajnriha Femela ( deda?) koje vodi do prijatelja Jevreja.
- Vladavine nasilja.
- Jaganjac – simbol žrtbe – onog kog se potčinjava, ko je na to prisiljen ( dobrovoljno
spuštanje glave – odbijanje da se na nasilje odgovori nasiljem)
- Ispituje se prošlost
Kompleksna literarna sredstva: preplittanje unutrašnjih monologa, simbolika.

Seminarski

- Jedna od glavnih karakteristika Belovog stvaralaštva jeste vremenski tok koji obuhvataju
njegova djela. Tako, u ovom djelu radnja traje jedan dan, gdje je centralni događaj
proslava rođendana velikog stvaraoca, arhitekte, Hajnriha Femela.
- Međutim, kroz unutrašnji monolog, dijalog, razmišljanja i sjećanja glavnih junaka, dat je
vremenski period od 1907. do 1958. godine.
- Tradicija (tat. traditio – predaja, predanje) čini skup običaja, stavova i vjerovanja koji
povezuju neku ljudsku zajednicu s prošlošću. Tradicija, kako kaže Eliot ,,uključuje sve
one ustaljene postupke, navike i običaje – od najznačajnijeg verskog običaja do
konvencionalnog načina na koji pozdravljamo stranca – koji sačinjavaju krvno srodstva

95
 istih ljudi koji žive na istom mestu“...Ovih stvari postajemo svjesni obično tek onda kada
one počnu da se gube, kao što smo svjesni lišća na drvetu tek onda kad ono počne da
opada – kad svaki list izgubi vitalnost i počne da vene. U tom času možemo gubiti
energiju besomučno nastojeći da sakupljamo listove dok padaju i da ih lijepimo na grane;
ali iz zdravog drveta će izbiti novi mladi listovi, a suvo drvo treba posjeći.
- Riječ je o specifičnoj porodici, njenim načelima, običajima, čiji likovi nose bitne
karateristike jednog društva prve polovine dvadesetog vijeka. Upravo zbog toga navodimo
jedan dio iz predgovora knjige ,,Bilijar u pola deste“ Marije Đorđević:
Hajnrih Femel, rodonačelnik roda Femel, arhitekt, graditelj opatije Svetog Antona čovek
sa unutrašnjim osmehom vere u sebe i ljude, čovek kome će brutalni novi vlastodršci ugasiti taj
osmeh, nesuđeni patrijarh kome će umesto sedam snevanih sinova i kćeri i sedam puta sedam
unuka, i bezbroj praunuka ostati samo jedan jedini sin, koji će razoriti delo njegove mladosti,
opatiju Svetog Antona, čiji će sin Oto ,,jesti od sakramenta bivola“, čovek koji moli sekretaricu
svog sina da popljuje njegov budući spomenik, otac koji sinu ne zamera što je razrušio njegovo
životno delo: ,,Opatija Svetog Antona? Oprosti što se smejem, najdraža. Prašina ne izaziva čak ni
sentimentalnost, još mnogo manje osećanja...“ njegov će unuk, Jozef, student na praktičnom radu,
započeti obnavljanje opatije, ali će napustiti rad kad dozna da ju je njegov otac razorio, iako ne
shvata taj postupak. Tri generacije Femelovig vezane su, dakle, za opatiju Svetog Antona kao,
gotovo, centralne ,,ličnosti“ romana (Bel, 1979: 11,12).

- Kako smo već gore naveli, tradicija podrazumijeva skup običaja, vjerovanja i stavova
unutar jedne zajednice. Jedna slika društva Njemačke u prvoj polovni dvadesetog vijeka
data je kroz porodicu na čijem je čelu Hajnrih Femel. Svoja znanja, vjerovanja i stavove
on prenosi na svoju djecu, ali ovdje vidimo da arhitekta ne ostvaruje svoj san o sedmoro
djece, mnogo unučadi i svemu čemu je težio u svom životnom vijeku.
- Tako, tri generacije Femelovih idu iz jedne krajnosti u drugu.
- *Oni su i graditelji i rušitelji, dok jedni jedu od sakramenta jagnjeta, Oto, njegov sin, naći
će se na drugoj strani, jedući od sakramenta bivola, naći će se na strani zla. Poput lišća na
drvetu koje u jesen opada, a mlado i novo raste, dok se siječe suvo drvo, tako i ovdje vidimo
vrijednosti koje se mijenjaju iz genercije u generaciju. Sve ovo sa sobom nosi i određenu
simboliku.
- Sam Femel ima jednu sopstvenu nazovi-tradiciju koja je uobičajena za njega, a on sam je
naziva igrom. Tu igru sprovodi svakog dana u kafani Korner. Ona se ogleda u tome što
svako jutro dolazi u isto vrijeme i naručuje jelo koje je osobno za njega, tj. svoju će igru
prenijeti na druge, što će reći da u neku ruku doručak postaje jedna mala tradicija. Međutim,

96
 tako i Robert ima jednu naviku, pa u hotelu ,,Princ Hajnrih“ igra bilijar u isto vrijeme, u
pola deset do jedanaest.
- Ove radnje lajtmotivski se ponavljaju kroz cijelo djelo dok na samom kraju dolazi do
preokreta: ,,Molim, reče on mirno, izručite gospođi Kroner moju iskrenu zahvanost i recite
joj da me važni događaji na žlost prisiljvaju da otkažem svoj doručak – važni događaji, od
sjutra bez doručka.“
- Ovim prekida svoju dugogodišnju igru, što će reći da dolazi do ukidanja jedne male
tradicije, navike, običaja kojim je godinama skretao pažnju na sebe.
- Takođe, valja istaći još jedan simbolični postupak, pa se tako roman završava rečenicom:
,,I kao prvo odseče kube opatijske crkve i pruži tanjir Robertu“ (Bel, 1979: 268).
- U romanu su imenom ,,jaganjci“ nazvani oni ljudi koji su nedužno izloženi mržnji i
proganjanju. Nasuprot njima stoje ,,bivoli“, alegorija zla, kojih je znatno više, mada se o
njima manje direktno govori. Jaganjcima u užem smislu pripadaju ljudi oko Šrele: njegov
otac, mati, sestra Edita, sektaška porodica koja se, kako Šrela kaže zaklela da će čuvati
plemstvo nemoći da se brani, i Ferdi Progulske. Svojim ponašanjem, neobičnim i
nerazumljivim za mnoge, oni su izloženi najrazličitijim opasnostima i torturama, ali ostaju
dosledni svojim načelima i idealima, čak i kada zbog njih gube život ili su primorani da
bježe iz zemlje (Bel, 1979: 10). Poput tradicionalnih načela koje su obilježja jedne
zajednice, tako ovdje imamo dvije suprotstavljene strane, strane dobra i zla, koje sa
sobom nose ideale, mišljenja i ponašanja, iako različiti, ipak dosledni onome za šta se
zalažu i u šta vjeruju.

- U saopštenjimaa i unutrašnjim monolozima likova u romanu ,,Bilijar u pola deset“

spominje se u više navrata ličnost Šrelinog oca, koga su nacisti (bivoli) odveli i koji je bez
traga iščezao zauvijek. Jednostavan konobar, sanjaalica i idealist koji nikada nije uzeo
napojnicu, jer vjeruje da su svi ljudi braća. Takođe, pominje se i Šrelina majka koja je
potpuni stranac na ovom svijetu. Ona umire mlada od ,,saosećajnog srca“, od nemogućnosti
da se prilagodi životu. Šrelinu sestru Editu, kasnije ženu Roberta Femela, koja se izražava
samo jezikom Biblije i najčistiji je predstavnik jaganjaca, spasava koncentracionog logora
Netlinger, jedan od bivola, školski drug, mučitelj i spasilac Roberta i Šrele, labav karakter,
čija svojnost i postupci nerijetko iznenađuju. Netlinger je uz naciste, ali je i 1959. uticajna

97
 i važna politička ličnost. Nasuprot njemu, anđelu sličan stolarski učenik Fredi Progulske,
koji se djetinjski osmjehuje i u trenutku kad ga odvode, kada već zna svoju sudbinu, gubi
glavu na najsvirepiji ,,bivolski“ način kada se iz mladalačke naivnosti i plemenitosti diže
protiv progonitelja i mučitelja njegove male grupe (Bel, 1979: 10). I Šrela se ponovo
označava kao jagnje, a njega su mladi nacisti, među kojima i Netlinger, tukli bičem od
bodljikave žice i proganjli da je morao pobjeći u inostranstvo. Šrela se vraća 1958. u rodni
grad nakon dvadeset dvije godine egzila, trgajući za izgubljenim osjećanjima, a kao
rezultat, dvije tupe i mehaničke riječi ,,ništa, ništa...“ među jaganjcima spada i Hugo,
liftboj, kojeg su školski drugovi podrugljivo zvali ,,jagnje Božije“. Oni su ga sačekivali i
mučili bez milosti, kao da su njegova slabost i strah potpirivali njihovu svirepost.

- Robert Femel, pored oca Hajnriha, glavna je ličnost romana, zaštitnik nevinih: 1935. on
je zaštitio Šrelu i Editu plativši to sopstvenom slobodom, dok je 1958. uzeo pod svoju
zaštitu Huga koji ima lice kao Edita. Međutim, Robert je i osvetnik, osvetiće smrt Edite,
Ferdija i drugih jaganjaca razrušivši do temelja djelo svog oca, opatiju Svetog Antona; ne
zbog oca, nego zbog onih koji su prašinu i kamen cijenili više nego ljudske živote.
,,Spomenik od prašine i ruševina hteo je da podigne onima koji nisu bili kulturnoistorijski
spomenici i koji se nisu morali štedeti.“ Robert je jedan od najpozitivnijih, najdoslednijih
i najuzdržanijih likova romana (Bel, 1979: 11).

- Žena Hjnriha Femela, Johana Femel, energična i dosledna u suprotstavljanju novim

vlastodršcima. Njen prezir i gnjev posebno su usmjereni ka Hindenburgu. Do ludila je
proganja sjećanje da je s tim imenom na ustima izdahnuo njen mali sin koji je morao za
školu da nauči jenu hura-pjesmicu sa slavospjevom tom omrznutom ,,bivolu“.
- Centralna istorijska metonimija u romanu Bilijar u pola deset je Hidenburg, u kome su u neku ruku
šažeto pojavljuju svi oni momenti Vajmarske Republike, koji vode nacionaslocijalizmu. On u
romanu postaje formula jednog istorijskog reda i istovremeno polazna tačka centralne kategorije
reda u romanu, slici bivola nasuprot kojoj stoji slika jegnjeta (Bel, 1989: 12).

- Johanina mržnja prema nacistima i svega što je u prošlosti ili sadašnjosti u vezi sa njima,
postaje opsesija koja vremenom poprima jasne konture. Johanino ponavljanje u kojem
kaže da hoće da ima pušku gdje se čini kao tlapanja bolesnog uma, kao odjek riječi malog
sina koji je sa imenom Hindenburg na ustima umro, dobija svoj epilog u atentatu koji ona

98
 stvarno vrši na bonskog ministra dovodeći ga u vezu s bivšim vlastodršcima, čineći ga
zajedno sa njima odgovornim što su od ,,sakramenta bivola“ jela njena dva brata i Oto.

- ,,Ovim romanom Bel daje istorijsku pozadinu Nemačke prve polovine dvadesetog
veka. Taj nemali interval, ograničen godinama 1907 – 1958, dakle, od Vilhelmskog
carskog rajha, preko Hitlera do prosperiteta saveznorepubličke ere, odigrava se u toku
samo jednog dana“ (Bel, 1979: 12).

- Bilijar u pola deset je najambicijozniji književni pokušaj H. Bela da prikaže kako su se

Njemci nosili sa nacističkom prošlošću.

- *Radnja prikazuje kako je otac, arhitekta sagradio opatiju, koju je njegov sin Robert srušio
do temelja, a unuk uzeo učešće u njenoj ponovnoj izgradnji. Članovi porodice Femel i ljudi
oko njih imaju različit pristup nacional-socijalizmu. Neposredno prije ceremonije
dogradnje obnovljene opatije, dato nam je centralno pitanje njihovog postojanja.

- *U djelu je centralno simbolično suprotstavljanje bivola (nacista) i jagnjadi (ne-nacista).

- *Izgradnja, uništenje i obnova opatije Svetog Antona simbolizuju istoriju prve polovine
dvadesetog vijeka.

- Zaplet u ovom djelu fokusira se na 6. septembar 1958. godine kojeg više puta prekidaju
sjećanja i monolozi glavnih junaka, tako da su nam prikazane slike onoga što se događalo
sa porodicom Femel od 1907. godine. Kada je Hajnrihu Femelu naloženo da izgradi
opatiju Sveti Anton on time postavja temelj za svoj društveni napredak. Njegov sin Oto
razvija se u fanatičkog nacistu koji špijunira i prijeti porodici, dok se drugi, nasuprot
bratu, zaklinje da nikada neće jesti od sakramenta bivola. Međutim, Robert neposredno
pred kraj rata uništava opatiju minirajući je- protest protiv pripajanja crkve
nacionasocijalizmu, spomen na jagnjad koja su bili nedužni pastiri. Njegov sin Jozef, trća
generacija porodice, treba da pomogne u obnovi opatije, ali 6. septembra otkriva
markirane grede koje je njegov otac postavio za eksplozivne naboje.

• Hajnrih, Oto, Robert – porodica Femel

• Bivoli – zli(nacisti), Jaganjci - nevini

99
- Jasno nam je, dakle, da se radi o jasnoj simbolici izgradnje, stvaranja i rušenja, potpunog
uništenja onog simbola jednog vremena, njenog društva, načela i vjerovanja koja se kose
sa novim poredkom. Pitanje je da li će unuk, treća generacija, potpomoći obnovu
spomenika kulture i vjerovanja, tj. šta donosi novo doba. Stvaralaštvo sa jedne strane
predstavlja simbol jednog perioda u kojem se zagovaraju određena načela, dok se rušenjem
tog istog simbola uspostavlja protivljenje tim načelima i stvaranje novih, ali je njegova
obnova moguća, samo je pitanje kakvu će poruku nositi, čega će ostati simbol. Jasno je da
možemo ovakve slike dovesti u vezu sa tradicijom, čemu ovdje itekako doprinose i dvije
suprotstavljene strane: jagnjad i bivoli, dobro i zlo, izgradnja i rušenje.
- Slika njemačkog društva data kroz tri generacije Femelovih, naslijeđa kako običaja,
vjerovanja, ideala, tako i sjećanja koja se ne brišu i tragova koji ostaju, bile to građevine ili
njihove ruševine.
- Pripovijedajući na ovakav način gdje strukturalno imamo poglavlja koja svako sa sobom
nosi određeno sjećanje, mišljenje i život likova, a sve to opet smješteno u samo jedan jedini
dan, pokazuje i okvire, kao i odnose tradicije unutar ovog djela. Ako sve likove
posmatramo kao posebne jedinke koje sa svoje tačke gledišta iznose slike jednog doba, a
samim tim većinu vezujemo za opatiju Svetog Antona ili one zaraćene strane dobra i zla,
nacizma i onih na suprotnoj strani, vidjećemo na koji način je Bel uspio ovakvim stilom
pisanja da nam sugeriše koliko je teško ispraviti greške iz prošlosti, ali koliko je teško ostati
dosljedan onom vjerovanju koje važi kao ispravno u okolnostima kava su bila u prvoj
polovini dvadesetog vijeka.
- Odnos tradicije u ovom djelu prožima se kroz jedan istorijski period koji obuhvata
razdoblje od 1907. do 1958. a u njemu devet lica vode monolog sjećanja.
- Budući da je i sam Bel morao da učestvuje u ratu (rođen 1917) on iskustva iz posljednjih
ratnih godina pretače u djela, pa mijenjanje frontova, ranjavanja, prisustvo prilikom rušenja
svog grada bitno utiču i na njegovo stvaralaštvo.
- Tako, djelo ,,Bilijar u pola deset“ karakteriše oblik pripovijedanja: prošlost kao trenutak
sadašnjosti.
- Ovo Belovo djelo nosi u sebi istorijsku pozadinu, a kroz njegove likove sa više tačaka
gledišta prikazuje se Njemačka u prvoj polovini dvadesetog vijeka, pa tako možemo reći
da Bel u ovom svom polemičkom djelu daje kritiku vremena i društva. Vrijednosti, ideali,

100
vjerovanja i umijeća prenose se generacijski (tradicija), ali se i mijenjaju njihova načela
koja se konstantno preispituju.

101
Böll: Die verlorene Ehre der Katharina Blum

Skripta :
1. Izgubljena čast Katarine Blum (Die verlorene Ehre der Katharina Blum)
Hajnrih Bel

- Bel je ovim romanom pokušao da kritikuje tadašnje medije i njihov način izražavanja.
- Posebno je kritikovao žutu štampu, kao i sve ono što je dospijevalo na naslovnu stranu
takvih novina, ali i način na koji su novinari dolazili do informacije.
- Katarina Blum je glavni junak ovog djela; u početku je predstavljena kao povučena i
vrijedna žena koja je nakon samo godinu dana braka napustila svog muža uz obrazloženje
da je bio grub prema njoj.
- Ona se zatim zaljubila u mladog čovjeka, koji je bio zločinac i tražen je od strane policije.
Ona odlučuje da mu pomogne, ali to je bila greška jer i ona završava u zatvoru izvlačeći
debli kraj, jer je postala meta žute štampe. Dospjeva na naslovnu stranu žute štampe.
Nazivali su je nevjestom komunizma, ljubiteljkom robijaša i sl. Cijela priča se
zakomplikuje kada novinar Tetges, prerušen u bolničara, odlazi u posjetu Katarininoj
bolesnoj majci da bi dobio intervju. Tada Katarina osjeća da joj je povređena čast i ubija
Tetgesa, nakon čeka dobija 10 godina robije. Bila je primorana da na nasilje odgovori
nasiljem. Brani je advokat(doktor) Hubert Blorna, kojeg novinaru takođe upliću u aferu.
On je zaljubljen u Katarinu. Na kraju je psihički obolio. Katarina poslije 10 godina zatvora
nastavlja svoj život sa Ludvigom.
- 58 poglavlja

Seminarski:
Izgubljena čast Katarine Blum
- Istinske pravde u ovom djelu nema. Glavni lik, Katarina Blum je proglašena krivom, iako
ne postoji konkretan dokaz na osnovu kojeg bi se mogli ustanovili elementi za postojanje
krivice.
- Ova pripovijetka tematizuje jednu savremenu temu, a to je da li i u kojoj mjeri sredstva
informisanja utiču na društvo.
- Moralni pad Katarine Blum prouzrokovan je medijskim linčom od strane lista „Zeitung“.
U jednom intervjuu iz oktobra 1974. Bel kaže da „nasilje riječima može ponekad da
bude gore od nasilja šamarima i pištoljima“.
- Pripovijetka „Izgubljena čast Katarine Blum“ je objavljena 1974. godine. Godinu dana
kasnije je snimljen film po uzoru na ovu pripovijetku, i postao jedan od najuspješnijih
njemačkih poslijeratnih produkcija.

102
- U uvodnom dijelu pripovijetke se ističe da su lica i radnja izmišljeni, ali se istovremeno
indirektno baca sjenka na novine „Bild“. (njemački tabloid koji se izdaje od 1952)

- On je kritikovao novine i društvo i smatrao da je osnovno načelo pravde da niko ne bi

smio biti opisan kao počinitelj nekog djela na osnovu puke sumnje, bez valjanih dokaza.
List „Bild“ je njegovu porodicu i njega okarakterisao kao ljude koji pružaju ideološku
podršku terorizmu.

- Otuda mu inspiracija da započne rad na pripovijeci. On kritikuje novine, koje imaju veliku
moć za manipulaciju širokim narodnim masama, ali i drušvo, koje čita te novine kao Sveto
pismo.
- . Radnja pripovijetke se zasniva na tome da tabloid „Zeitung“ uzima na zub jednu nevinu
djevojku, objavljuje izmijenjene intervjue, izmišljene događaje i uništava njen život.
- Pripovjedač nas o kranjem ishodu izvještava na samom početku, a okolnosti pod kojima
se to desilo saznajemo tek kasnije. Dakle, radnja nije hronološki predstavljena. Katarina
Blum je 27-godišnja djevojka koja je odrasla u siromašnoj porodici na selu. Od malih
nogu je morala da radi i pomaže u kući s obzirom na to da je kao šestogodišnjakinja ostala
bez oca. Radila je u domaćinstvu kod komšija ali i drugih stanovnika sela. Posredstvom
svog brata Kurta Bluma, koji se nalazi u zatvoru zbog lopovluka, upoznala je Vilhelma
Bretloa, za koga se udala nekoliko mjeseci kasnije. Ubrzo nakon toga, napustila ga je i
otišla za grad, zaposlivši se kod jednog bračnog para Blorna, i već četiri godine vodi
njihovo domaćinstvo. Pored toga, kad završi posao kod njih, radila je i dodatne poslove
kod drugih porodica.
- Koliko je bila vrijedna i sposobna govori izjava eksperta za knjigovodstvo: „Čovječe, ako
bude oslobođena i ako bi htjela da se zaposli – javi mi neizostavno. Ovako nešto se vazda
traži i nikad ne nalazi“ (Bel, 1974: 55). Na zabavi kod svoje kume Elze Voltershajm
upoznala je Ludviga Getena, za kojim policija traga jer je osumnjičen da je napustio
Oružane snage Njemačke (Bundeswehr), i toj ustanovi nanio moralnu i materijalnu štetu.
Oni su se zaljubili jedno u drugo i proveli noć u Katarininom stanu, kojeg je narednog
jutra pretresla policija. Katarina mu je pomogla da neopaženo napusti zgradu kroz
ventilacioni sistem. Nju su odveli na ispitivanje, i od tog momenta kreće medijska
propaganda usmjerena protiv nje. Pojavljuje se na naslovnim stranama „Zeitung“-a,
postaje predmet klevete i biva lišena časti i dostojanstva.

103
 - U Katarininom slučaju su se novinari lista „Zeitung“ stavili u ulogu policajaca i može se
reći da su oni vodili cijeli slučaj. U ovoj situaciji je pravda zakazala i prilično je
izokrenuta. Ona je okrivljena da je imala neke veze sa Getenovim bjekstvom i zločinima
zbog kojih je tražen, međutim bez objektivnih dokaza. Njena stvarna krivica ne postoji
zbog toga što nije znala da je u svoj stan dovela čovjeka za kojim traga policija. Nepravda
djeluje kroz medije, konretno kroz list „Zeitung“. Novinar Verner Tetges se služi prljavim
trikovima, manipuliše njenim životom i kalja njen ugled i njenu čast. Bračni par Blorna-
advokat Hubert i arhitektica Getruda, kod kojih je radila, su je veoma voljeli i bili
blagorodni prema njoj. Gospođa Getruda joj je pomogla da nađe sopstveni stan, a
gospodin Hubert joj je besplatno vodio poslove oko poreza, osiguranja.

Zahvaljujući njima, koji su joj takođe i jemčili za kredit, mogla je već početkom 1970. da
se useli u svoj stan, a onda i sebi da priušti automobil. U nastavku slijede konkretni primjeri iz
pripovijetke u kojima je pravda zakazala.

Novinar lista „Zeitung“ je na dan kada je Katarina odvedena na saslušanje, prišao

gospodinu Blorna, koji je sa suprugom bio na zimovanju. i zatražio od njega da mu odgovori na
pitanje da li je Katarina bila u stanju da izvrši zločin, i da joj uz to joj navede neke Katarinine
karakterne osobine. Sjutradan je u „Zeitung“-u pročitao da je njegova izjava izmijenjena, tako da
sad ima potpuno drugo značenje. Njegov odgovor na gore pomenuto pitanje, koji je glasio:

„Kakav to zločin? Zar Katarina? Nezamislivo,

šta vam pada na pamet!“ (Bel, 1974: 41)

izmijenjen je u:

„Ona je svakako u stanju da izvrši zločin“ (Bel, 1974: 44).

Već nakon prve situacije možemo vidjeli da je jedini cilj tabloida „Zeitung“ povećanje
tiraža i to je ono što Bel kritikuje.

- Nezaobilazno pitanje kada govorimo o pravdi u ovom djelu, jeste odnos medija prema
stvarnosti, zbog toga što je u ovom slučaju usled pojave takvih medija kao što je „Zeitung“
pravda apstraktan pojam. Ljudi su skloni da vjeruju svemu što pročitaju, duboko misleći
da je medijima bitna samo profesionalnost i objektivno informisanje. U međuvremenu,

104
 tokom pretresa Katarininog stana nije nađeno ništa što bi moglo pobuditi sumnju.
Međutim, sve činjenice koje su u suprotnosti sa slikom koju je predstavio „Zeitung“ se
ignorišu.
- Predstojale su joj i sljedeće neprijatnosti. Dobijala je pozive u kojima su joj govorene sve
same gadosti, stizala su joj razna pisma i pošiljke. Tu su se nalazile seksualne ponude,
isječci iz „Zeitunga“, razne uvrede: „komunistička krmačo“ i „to što Staljinu nije uspjelo,
neće ni tebi poći za rukom“
- Dakle, sve je to preraslo u psihološko nasilje, koje je Katarina sve manje i manje mogla
da podnese. Nakon prvog članka od petka, ona je već počela da smišlja plan ubistva.
Članci od subote i nedjelje su je samo učvrstili u namjeri da izvrši ubistvo.
- U članku od subote „Zeitung“ je objavio intervju sa njenom bolesnom majkom koja se
žali na Katarinu što je ne posjećuje, zatim intervju sa njenim bivšim mužem koji je
predstavljen kao žrtva Blumove. U policijskoj stanici joj je policijska pomoćnica donosila
isječke iz drugih novina koje su objektivno pisale kako je neosuđivana osoba sticajem
nesrećnih okolnosti upletena u kriminalni slučaj. Međutim, postojala je velika razlika
između „Zeitung“-a i lista „Umschau“. U „Zeitungu“ je Katarina bila na naslovnoj strani,
uz opis najsitnijih detalja iz intimnog života. U „Umschau“-u je izvještaj o ovom slučaju
bio dug tek nekoliko redova, navodeći joj najčešće samo ime bez prezimena i priložene
slike. Ona nije obraćala pažnju na takve novine jer one nisu ni blizu bile popularne i čitane
kao „Zeitung“. Nedjeljno izdanje izvještava da je Ludvig Geten uhvaćen uz naslov „Nežni
ljubavnik Katarine Blum uhvaćen u vili industrijalca“. Katarinina majka je umrla, a
novinari su izvijestili da se to desilo jer nije mogla da idrži šok koji je prouzrokovan
kćerkinim aktivnostima.
- U daljem izvještavanju nedjeljnog izdanja, „Zeitung“ neironično postavlja pitanje sljedeće
pitanje:
- „Zar će policija i državno tužilaštvo odsita poverovati rečima propalice Getena, koji skida
svu odgovornost sa Blumove? LIST ponovo pita: nisu li naši metodi saslušavanja isuviše
blagi? Treba li sa neljudima postupati ljudski?“(Bel, 1974: 143)
- Nije bilo dovoljno to što su se prema njoj ponijeli u najmanju ruku nepravedno i lažnim
saopštenjima joj uništili život, već insistiraju da nadležni organi postupaju mnogo strožije
prema slučajevima kao što je ona.

105
- Katarina je spremna da iskoristi bilo koja sredstva koja joj stoje na raspolaganju u
očajničkom pokušaju da povrati izgubljenu čast i pravdu. Jedino što je mogla da uradi,
uradila je. Pozvala je list „Zeitung“ i obećala Verneru Tetgesu da će sjutradan dati
ekskluzivan intervju.
- Ovdje vidimo do čega može da dovede odsustvo pravde. Katarina se odlučila na osvetu
jer je mislila da je to jedini put do pravde. Uzela je pravdu u svoje ruke i upucala Tetgesa
u trenutku kada je došao u njen stan da je intervjuiše.
- Nepravda i medijski linč su proizveli kod nje veliku promjenu ličnosti. Od mirne,
pristojne, nenametljive djevojke, koja je imala nadimak „kaluđerica“, ona postaje ubica i
osvetnica koja se ne kaje što je izvršila ubistvo:
„Ona je lutala po gradu od 12,15 do 19,00 časova jer je očekivala da će je obuzeti kajanje,
ali se nije pokajala: osim toga, ona moli da bude uhapšena kako bi se našla tamo gde se
nalazi i njen dragi Ludvig“(Bel,1974: 10).
- Pripovjedač takođe koristi priliku da u više navrata predstavi temu o saradnji policije i
štampe, o čemu svjedoči postupak novinara koji je fotografisao Katarinu dok ju je policija
vodila na saslušanje.

- Osnovno pravilo prilikom utvrđivanja krivice glasi: „Svako je nevin dok se ne dokaže
suprotno“. Sudski izvršitelji nisu ispunili stavku u ovom djelu, već su, kako smo već
vidjeli u radu, na samom početku Katarinu proglasili krivom. Na osnovu svega navedenog
u radu, vidjeli smo koliku moć posjeduju mediji i kakve sve posljedice može da izazove
njihovo iskrivljeno izvještavanje. Nažalost, usljed nedostatka pravde, Katarina je stvar
uzela u svoje ruke, ubila novinara, i na taj način postala zločinac. Smatram da nas ova
pripovijetka uči da ne činimo nepravdu, jer će nam se na kraju to obiti o glavu, što smo
imali prilike da vidimo na primjeru novinara Tetgesa.
Izuzetno je važno ukazati na značaj kritičkog razmišljanja i ne prihvatati kao istinu sve što
se pročita ili čuje. Ovo se posebno odnosi na medije koji svakodnevno plasiraju ljudima
informacije, a veliki broj ljudi ih prihvati i povjeruje im, bez sopstvenog angažovanja da
provjeri njihovu tačnost. Smatram da nam Bel ovim djelom poručuje da sve uzimamo sa
rezervom i da ne donosimo sud prije nego što se sami uvjerimo u tačnost informacija.

106
 - Pripadnici RAF-a1 su bili optuženi za pljačku i nasilje bez vjerodostojnih dokaza koji bi
potvrdili tu tvrdnju. On je kritikovao novine i društvo i smatrao da je osnovno načelo
pravde da niko ne bi smio biti opisan kao počinitelj nekog djela na osnovu puke sumnje,
bez valjanih dokaza.

Ana, predavanje

1. Kakav je odnos kazne i krivice?

2. Kako se rješava pitanje pravde?

- Ona pravdu nikad nije dobila; pravda je prilično izokrenuta, ne sprovodi se na pravi način;
oni su nju na samom početku osudili, proglasili je krivom; čitavu istragu su vodili
novinari(oni su zapravo manipulisali njenim životom); novinari sebe stavili u ulogu
policajca.
- *ovdje je kazna sprovedena na neuobičajan način i to sprovođenje kazne se odražava na
njenu krivicu odnosno na kaznu koju zaslužuju određeni akteri

3. Kakva je njena krivica i kakva je njena kazna?

- Krivica ne postoji, ona nije znala da je Geten(?) bio kriminalac; pošto je on bio kod nje u
stanu, oni su je odma okrivili da je imala neke veze sa njim i njegovim zločinima, ali se
na kraju saznalo iz njegovih razgovora da ona nije bila umiješana i da ga je upoznala tek
te večeri.
- Ona je ipak kažnjena iako krivica ne postoji; na kraju odlučuje da ubije tog novinara, jer
joj je on uništio život.

1
RAF (Rote-Armee-Franktion) – Frakcija Crvene armije, jedna od najuticajnijih ljevičarskih, zapadnonjemačkih
vojnih organizacija

107
 4. Kako sve to teče?
- To nije preko noći, 4 dana nakon što je osuđena odlučila je da izvrši samoubistvo, izgubila
je mnogo toga ( svoju čast, trpjela je razne uvrede, neprijatne situacije )

5. Istinski kriva ili utjerena u krivicu?

- Utjerana je u krivicu (novinari uništili život) za koju kasnije mora biti kažnjena zato što
je apsurdna situacija u koju je dovedena na silu proizvela kod nje potpunu promjenu
ličnosti.- od tijhe žene postaje žena koja je ubica, osvetnica ( kao Krimhilda)
- Okrivili su je prije nego što je dokazano da je uopšte kriva za nešto.
- Iako je pravda postavljena na potpuno drugim osnovama ,, svi su nevini, dok se ne
dokaže da su krivi“; pitanje pravde potpuno izokrenuto; ona je optužena iako se nije
dokazalo ništa; ona se pretvara u osvetnika koji ima želju da se osveti, da raskrsti sa svim
tim; ubija čovjeka koji joj je nanio nepravdu, uništio joj život i koji ne bi trebao da ima
nikakvog dodira sa pravdom ( on je novinar ), a ne da je on prije pravde, prije suda sebe
postavio dda je u položaju iznad svih i zato je i platio glavom.
- Novinar se služi prljavim trikovima; kada je ona dovedena prvi put na saslušanje, odma
je sjutradan izašlo u vijestima; on iznosi neke njene najintimnije detalje( o njenoj majki
koja je alkoholičarka, kako je ona prije mnogo godina ukrala vino koje je namijenjeno za
misu..) i taj novinar (ime Kilkes ? ) pisao o tome kako je došao da intervjuiše njenu majku
koja se liječila od raka i rekla ,,ne mogu da vjerujem da će to sve tako da se završi“ i on
je napisao sve drugačije, da je ona rekla ,,očigledno je bilo da će doći do ovoga“

6. Odnos medija prema stvarnosti ?

- Odnos medija prema stvarnosti je nešto što je vrlo savremeno.

- Ovo je potpuno kritičarska priča; Bel stalno kritikuje(kritikuje nacionalsocijalizam,

društvo njegovog vremena-poslijeratno društvo, sve izopačene pojave); pokušava čitaoca
da otrijezni u smislu pravde, društvene okolnosti..
- Ova novela/priča tjera čitaoca da razmišlja prije nego što učini bilo šta.
- Ona nije znala kompletnu istinu.
- Pokazuje da treba da sagledamo svaki aspekat neke priče rije nego što osudimo.

108
 Odnos medija prema pojedincu, prema institucijama?

Internet

- Godine 1974. priču „Izgubljena čast Katharine Blum ili: Kako nasilje može nastati i kuda
može dovesti“ objavio je njemački pisac Hajnrih Bel.
- Ovdje se autor obraća izveštajima tabloidne štampe, koji su često usmjereni na skandale i
senzacije i njihove potencijalne posljedice.
- U ovom izmišljenom izvještaju ona pokreće ubistvo novinara Vernera Totgesa od strane
Katharine Blum.
- Priču, podijeljenu u 58 poglavlja, ispričao je izvestilac koji se ne pominje imenom i uvijek
pazi na tačnost i udaljenost.

Analiza
- Na početku je priznanje Katharine Blum. Uveče 24. februara 1974. predala se policiji i
izjavila da je istog dana u podne u svom stanu ubila novinara Totgesa. Nekoliko dana
kasnije, još jedan novinar, Adolf Schonner, pronađen je mrtav. Ujutro, 20. februara, u
sredu, oprašta se od svog poslodavca, bračnog para Blorna, koji idu na skijanje(?). Uveče
ona prisustvuje karnevalskoj zabavi sa Else Voltersheim. Od trenutka kada se pojavila na
ceremoniji, policija ju je pratila bez njenog znanja. Napušta zabavu sa Ludvigom
Gottenom, koji noć provodi u Blumovom stanu. Kada je policija u četvrtak ujutro ušla u
njen stan, Gotten, dugotrajni pljačkaš banke i ubica, nestao je. Katharina Blum je
privedena u policijsku stanicu na ispitivanje. Priča o svojoj mladosti, neuspešnom braku i
radu slobodne domaćice. Neke komšije koje policija ispituje prijavljuju redovne posete
muškaraca Katarini Blum. Na odmoru advokat Blorna saznaje o hapšenju svoje domaćice.
Novinar želi od njega izjavu o Katarini. U petak ujutro, Blorna smatra da je njegov
komentar u novinama izmijenjen kao negativan. Smatra se da je Katharina Blum, opisana
kao "ledena, hladna i proračunata", imala zajednički uzrok sa zločincem Getenom.
Advokat i njegova supruga gospođa Trude prerano prekidaju godišnji odmor. Vraćajući
se kući, oni mogu nastaviti čitanje o "mladenkinji mladenki" Blum u subotu u ZEITUNG-
109
 u. Ponekad se koriste lažni citati članova porodice i Kataraninih pratilaca. Još jedan
povratak uslijedio je u petak ujutru i Katarinino ispitivanje. Ispituje se više oduzetih
predmeta. U noći sa četvrtka na petak Katharina je primila poziv od bogova. Nije joj jasno
da li policija takođe zna za taj poziv. Ispitujući Blumovu drugaricu Else Voltersheim,
rekla je da nikada nije poznavala bogove. Gošća zabave Hertha Scheumel kaže da je te
večeri upoznala Gotten-a sa prijateljicom u kafiću i odvela je na proslavu kod
Voltersheim.Na kraju ispitivanja u petak uveče, Katarinu će na vlastiti zahtjev pratiti kući
kod Elze. U svom stanu Katharinu očekuje poplava uvreda, anonimna pisma i ponovljeni
pozivi stranca koji su vrlo uznemirujući. Noć provodi uz Else Voltersheim. Sljedećeg
jutra, političar Alois Straubleder dolazi u posjetu Blorni. Ispada da je on bio redovna
posjeta. Blorni se povjerio da je dao Katarini ključeve svoje druge kuće i sumnjao da bi
to sada moglo biti skrivalište zločinačkog Getena. Blorna takođe saznaje da je Katharina
obećala novinaru ZEITUNG-a Totgenu ekskluzivni intervju za naredni dan.
- Tada je došla vest da je Katharina majka upravo umrla od raka u bolnici. Konkretno,
međutim, njenu smrt je navodno pokrenulo uzbuđenje u koje ju je smestila posjeta Vernera
Totgena. Vjerovatno se ušunjao u bolesničku sobu kao dio izveštaja o slučaju Katarine. U
subotu popodne Blornas se sastaju s Katharinom. Priznaje da je pomogla uhapšenom
Gotten-u da pobegne kroz šahtu za grijanje i da se sakrije u Straubledersovu kuću u petak
ujutro. Međutim, ona nije znala da je on traženi pljačkaš banke i ubica. Tokom noći
Katharina ponovo ostaje kod Elze. Ujutro je pročitala nedjeljno izdanje lista, što
nagovještava da je sama Katharina bila kriva za smrt svoje majke. Pored toga, postavlja
se sumnja u Gotten-ovu izjavu, prema kojoj je Katharina oslobođena. Tog dana u podne
ubija Vernera Totgens-a. Nakon ubistva, Blorna preuzima i odbranu Katarine i od bogova.
I na kraju zbog vrlo nepovoljnog izvještavanja u novinama, njegov ugled i reputacija
njegove supruge Trude Blorne uskoro će biti loše pogođeni. Čini se da Katharina ne žali
i neustrašivo želi da se suoči sa svojom sudbinom. Kaže da je od četvrtka razmišljala o
ubistvu. Pred kraj ona obaveštava Blornu o tačnom mestu zločina. Čeka je 8-10 godina
zatvora; kada izađe želi da otvori restoran.

110
 - Sve do današnjeg dana, bez ikakve sumnje, „Izgubljena čast Katharine Blum“ sjeća se
politike medija i opasnosti od socijalnog konformizma i poziva na više individualizma i
kritičkog razmišljanja.
- Priča je snažno strukturisana i sadrži 58 kratkih poglavlja.
Kratka analiza
- Katharina Blum upoznala je mladića na Kelnskom karnevalu i zaljubila se u njega: Ludvig
Gotten, kojeg je tražila policija, napustio je stan sljedećeg jutra prije nego što su komesar
Beizmenne i njegov tim upali u Katharin stan. Catherine je uhapšena. Događaje i dalje
istrage policije prati ZEITUNG, posebno reporter Totges, i prikazan je u njihovim
izdanjima na senzacionalan način. To šteti ne samo Katharinoj reputaciji, već i njenoj
porodici i njenim poslodavcima. Nakon što se ništa ne može dokazati i puštena je iz
pritvora, ona puca na Totgesa i potom se obraća policiji.
- "Izgubljena čast Katharine Blum" odvija se u Kelnu i oko njega.
- Katarina Blum – 27 godina; pažljiva, marljiva, nerada prema muškarcima
- Njihovi poslodavci, bračni par Blorna: podržavaju, odani, koji su emocionalno uključeni.
Advokat Blorna brani Katharinu na sudu.
- Reporter Totges/ novinar opaža samo ono što se dešava sa njihove tačke gledišta; lukav,
beskrupulozan u izvještavanju.

Činjenice
27-godišnja domaćica Katharina Blum odlazi na privatni plesni događaj u karnevalu. Četiri dana
kasnije ona puca na novinara Vernera Totgesa . Kako se to dogodilo?
Sreda 20. februara 1974
Katharina Blum prima dvije sedmične zarade od advokata Huberta Blorne. Ona vodi domaćinstvo
njemu i njegovoj supruzi, arhitekti Trude Blorna. Blornas su krenuli na skijaški odmor popodne i
potaknuli Katarinu da se konačno opusti. Katharina to obeća, raduje se kućnom balu na koji je iste
večeri pozvala svoju kumu Else Voltersheim . Dolazi oko 19:25. Čitavo veče ona blisko pleše sa
Ludvigom Gotenom koga je tek upoznala. U 22 sata njih dvoje napuštaju zabavu, odlaze u
Katharinin stan i zajedno provode ljubavnu noć. Katharina je sigurna da je upoznala čoveka svog
života.
Četvrtak, 21. februara 1974
Kada sledećeg jutra do 10:30 ujutro nije bilo poziva iz Katharininog stana ili je Ludvig Gotten
napustio kuću, osam teško naoružanih policajaca provalilo je u stan. Katharina, koja je i doručkuje,

111
ne izgleda iznenađeno, već opušteno, da, srećna i trijumfalna. Geten je, kaže, napustio stan dok je
još spavala. Povjerenik za zločine Ervin Beizmenne pita Katarinu da li su je bogovi "jebali".
Katharina odgovori izbjegavajući. Mora se obući i poći s njim. Kad su je pitali više puta, Pletzer
je konačno objasnio da je Gotten traženi zločinac, verovatno pljačkaš banke, možda čak i ubica.
Istorija Katharine Blum
Katharina je upitna: rođena je 1947, a odrasla je u ruralnom okruženju. Otac joj je bio rudar i umro
je od ratne povrede kada je imala šest godina. Katharina je bila mala i rano trebalo da pomogne u
domaćinstvu. Majka je radila kao čistačica. Nakon škole, Katharina je pohađala kućnu ekonomsku
školu. 1968. godine naučila je tekstilnog radnika Vilhelma Brettlohapoznajem i udala se za njega
nekoliko meseci kasnije. Međutim, njen muž se ubrzo osjetio odbojnim, jer je i njega smatrala
nametljivim i nježnim. Dakle, razvedena je od njega, "kriva za zlonamjerni odlazak". Ponovo je
prihvatila svoje devojačko prezime Blum, prvobitno živevši kod gospođe Voltersheim, zatim kao
dio novog posla sa revizorom. To ju je promovisalo, omogućilo joj je pohađanje večernjih kurseva,
koje je završila kao ekonomista sa državnim certifikatom. Posao je završio jer je njen šef uhapšen
zbog utaje poreza. Poslije je pronašla posao kod Dr. Blorna i njegove suprug, gdje ona radi već
četiri godine.
"Činjenice koje bi mogle da budu predstavljene najpre su brutalne (...)" (str. 9)
Mnogo je radila, pomagala tu i tamo kao slobodnjačarka sa drugim porodicama ili s prijemima i
balovima, bilo da planira ili kao kuvarica ili konobarica. U kontekstu takvih društvenih prilika
ponekad je plesala nakon rada sa prisutnom gospodom - akademikom, industrijalcima,
političarima. Kasnije je to oklevala jer su muškarci često postali nametljivi, posebno kada su bili
pijani. Ona je takođe plesala sa javnim tužiocem Hachom koji je bio prisutan tokom ispitivanja .

Katharina joj je pročitala ceo protokol ispitivanja i insistira na njegovoj formulaciji, na primer, da
mora biti „nametljiva“, a ne „nežna“, kako je napisao transkript. Katharinine komšije takođe se
ispituju, a povremene su „posete gospodinu“. Policija se bavi pitanjem da li je to već bio Ludvig
Gotten, pa da li ga poznaje već neko vrijeme. Katharina kaže da ne, ali odbija da navede da ima
posjete. Popodne je Blorniju na skijalištu prišao novinar tabloida "ZEITUNG" i pitao ga misli li
da je Katharina sposobna da počini zločin. Blorna je opisuje kao pametnu i cool i odmah se nervira
jer formulacija ne odražava ono što je želeo da izrazi.
Petak 22. februara 1974
Sledećeg jutra Blornasi vide Katharinu na naslovnoj strani „ZEITUNG-a“. Vjeruje se da je
umešana u zavere, a Blornina karakterizacija Katarine je pretvorena u "ledenu hladnoću i
računanje". Blornasi otkazuju godišnji odmor. U noći na petak, Ludvig Gotten zove Katharinu.
Dvije razmjenjene riječi, policija čuje telefon. Ubrzo nakon Gotten-ovog poziva, ona dobija još
jedan poziv od čovjeka koji sebe naziva komšijom. Njen poštanski sandučić takođe je prepun
uvreda, političkog zlostavljanja, seksualne ponude i prijetnji. Katharina u svom stanu uzima boce
iz bara i baca ih po zidovima.

112
Katarina je saslušana po drugi put. U međuvremenu su proverene njihove finansije - bez rezultata
sve je precizno tačno. Među zaplijenjenim predmetima je i rubin prsten, o kome ne želi da daje
nikakve informacije, ali ponavlja da se u sredu prvi put u životu srela s Ludvigom Gotenom. Kad
je Else Voltersheim saslušana, ona pita sa "ZEITUNG-a" da li se Katharina ne može zaštititi od
nečega takvog. Bilo joj je neshvatljivo kako bi detalji iz ispitivanja - poput teme posjete muškarcu
- mogli da dođu do „ZEITUNG“. Tužilac Hach odgovara da je, naravno, bilo saopštenje za javnost
i da je Katharina postala kontakt „osoba u savremenoj istoriji“ kroz kontakt sa Gotten-om.
"Nikad više neće biti ovako. Završiš devojku. Ako ne policija, onda novine, a ako novine izgube
interesovanje za to, ljudi to rade. "(Trude Blorna o Katharini, str. 40)
Zatim policija istražuje kako je Ludvig Gotten došao na zabavu Else Voltersheim-a. Zbog toga je
ispitivana 17-godišnja prodavačica Herta Scheumel . Ona i Claudia Sterm , koje su usko povezane
s Else Voltersheim i Katharinom Blum, obećale su da će povesti sa sobom svoje prijatelje kako bi
bilo dovoljno muških plesnih partnera. Međutim, oba prijatelja su spriječena, pa su odlučili da
nekoga pokupe u kafiću. U ovom kafiću Getten je zaprosio Hertu Scheumel i pozvao je na zabavu.
Izvjesni Karl je bio prerušen u šeika i plesao je sa Klaudijom; I on je upravo došao. Karl, ispada,
zapravo je bio policajac koji je nadgledao Ludviga Gotten-a.

Subota, 23. februara 1974

U subotnjem izdanju "ZEITUNG-a" citira se bivši suprug Katharine koji ne može zamisliti da je
Katharina kupila kondominijum iz sopstvenih resursa i posljedično vjeruje u zavjere o zločinu. Tu
je i fotografija bračnog para Blorna, obojica se nazivaju „levo“ ili „crveno“, a naglasio je luksuz
njihove vile. Vaša uloga je upitna. Trude Blorna kaže svom suprugu da je indirektno kriva za
činjenicu da je Katharina Gotten uspjela pobjeći, uprkos činjenici da je kuća bila pod nadzorom:
u to vrijeme je bila arhitektica koja se bavila stambenim kompleksom u kojem se nalazio Katharin
stan i imala plan za grijanje. U njenoj spavaćoj sobi nalaze se ventilacioni i kanalizacioni šahtovi
koje je detaljno objasnila radoznaloj Katarini.

"Moj Bože, upravo je on trebao doći tamo. Ja bih se udala za njega i imala decu sa sobom - i ako
bih morala čekati godinama dok on opet ne izađe iz kompleta." (Katharina Blum o Ludvigu Gotenu
, Str. 59)
Gotten je uhapšen u kući Straubledera, došlo je do razmene vatre u kojoj je Gotten povređen, ali
nije opasan po život. Prvo što je Gotten rekao bilo je da Katharina s tim nema nikakve veze.
"Tek tada je Katharina izvukla dva broja novina iz svog džepa i pitala je da li država - tako je to
stavila - ne može učiniti ništa da je zaštiti od ove prljavštine i da povrati izgubljenu čast." (Str. 60)
Trude ima još jedan podatak: Katharinina majka, koja je upravo imala ozbiljnu operaciju raka,
umrla je noć prije nego što je Totges otišao da je vidi u petak ujutro. Katharina, u pratnji Blornas-
a i Else Voltersheim-a, vozi se u bolnicu kako bi posljednji put vidjela majku. Nakon toga ona
plače žestoko, ali ostaje u miru. Sada otvoreno govori o jelenskoj koži: Iako je postala nametljiva,

113
odbacila je. Ali bila je zahvalna za ključ druge kuće, i da, poklonila ga je bogovima i pokazala mu
je i put za beg kroz šahtu za grejanje. Samo joj je dao razlog za bjekstvo, da je bio dezerter iz
Bundesvera. Za nju je cijela stvar bila neka vrsta romantične igre razbojnika i žandarma.
Na Katharinin zahtjev, Blorna preuzima Gotten-ovu odbranu i pokušava dobiti dozvolu za
uzajamnu posjetu. "NOVINAR" pada na njega u skladu sa tim. Blorna se pogoršava, ima
finansijskih problema jer je preuzeo starateljstvo za Katarinin stan. Njegova prijateljstva sa
Ludingom i Straublederom su završena. Velike kompanije, za koje je radio kao međunarodni
advokat, daju mu tek beznačajne slučajeve. Ogorčen je i zapostavljen.
„Bio je to mladi tužilac Dr. Korten, koji je ovde izrazio gotovo strasnu zamolbu za slobodu štampe
i za tajnu informacija i izričito je naglasio da onaj ko ne krene u loše društvo ili dođe u takvu
situaciju, štampi ne daje razloga za grube prikaze. "(65 str)

Katharina kaže Blorni da je nakon prvog članka u „ZEITUNG-u“ razmišljala o ubistvu. Nema
žaljenja, čini se da je u miru sa sobom i da je uzorni zatvorenik. Gotten sada nije optužen za
ubistvo, optužen je za pljačku sefa Bundesvehra i krivotvorenje bilansa, pored dezerterstva. Za
njega, kao i za Katarinu, to će iznositi osam do deset godina zatvora. Katharina već ima planove
za budućnost: želi da otvori restoran nakon što bude pušten

Izgubljena čast Katarine Blum (beleške)

,,Izvještaj koji slijedi“ (tako počinje djelo) – glavni izvori za ovu priču su bili zapisi o
saslušanjima kod policijskih vlasti, advokat doktor Hubert Blorna i njegov drug iz škole i sa
studija, državni tužilac Peter Hah.
Slučaj Katarine Blum
,,Izvinjavamo se ako je ovaj izvještaj zbrzan“
U srijedu 20-og februara 1974., uoči ženskih poklada(praznik), djevojka od 27 godina, oko 18:45
odlazi na plesnu zabavu.
U nedjelju oko 19:04 odlazi Katarina kod krivičnog komesara Valtera Medinga, koji se tad
prerušio u šeika (šejha) (Ona bi da bude uhapšena kako bi bila kod svog Ludviga).
Tog dana u 12:15 ubila je novinara Vernera Tetgesa i da je do tada lutala misleći da će je obuzeti
kajanje ali nije, te da oni treba da odu u njen stan po njega. Tetges je imao na sebi kostim šeika.
Novinar lista ,,Bild“ Adolf Šener takođe ubijen, pronađen tek na pepeljavu srijedu
(Aschermittwoch) isto je imao kostim šeika; pretpostavljaju je da je Katarina njega ubila, ali onda
odustaje od te pomisli; Šener je ubijen u utorak prije podne ( poslije nedjelje je otišla da se prijavi,

114
a Šener je ubijen u utorak poslije toga ); najviše zvog motiva sumnjaju da je ona to uradila, a ona
kaže: ,,Ustvari, zašto ne i njega“?, i kažu da bi ona to priznala da je uradila.
Komesar Bajcmene radi sa Medingom.
U 6 poglavlju se opisuje List; prema tom listu Blumova je kriva i za ubistvo Šenera
Katarina je bila na balu kod tetka-kume Elze Voltershajm; otkako je ušla u njen stan bila je pod
prismotrom; nakon bala odlazi sa Ludvigom Getenom u svoj stan.
U četvrtak, pošto policija nije vidjela da je Ludvig izašao iz njenog stana, upada u stan, ona ne
djeluje iznenađeno i zato je sumnjiva.
Radila je kod advokata Blorna.
Bajcmen je nju pitao ..je li te ševio Ludvig“
Išla je u pritvor i mogla je da ponese sa sobom tri knjige ( krimiće), četiri ljubavna romana,
biografiju Napoleona, biografiju kraljice Katarine od Švedske.
Službenica Plecer kaže da je Ludvig bandit, da je izvršio pljačku banke, sumnja se i za ubistvo i
druge zločine.
Na dan uoči ,,ženskih poklada“ vode je u pritvor, a ona je ponijela pribor za pisanje.

U 15 poglavlju govori se o saslušanju Katarine Bertlo, rođene Blum. Iz njenog iskaza saznajemo
da je od malih nogu morala da radi u kući i da je imala težak život. Otac joj je često bio bolestan,
a majka joj je bila čistačica. Saznajemo da je radila u mesarskoj radnji, u dječijem vrtiću(mijenjala
je dosta poslova). Bila je u braku sa tekstilnim radnikom Vilhelmom Bretlom, prema kojem je
osjećala ,,nesavladivu odvratnost“, a zatim je i taj brak raskinut njenom krivicom, pri čemu
uviđamo njenu iskrenost i želju da njen život što detaljnije bude zapisan na papiru, što nije
odgovaralo onima koji su je saslušavali. Trenutno radi na tri mjesta i čitav dan provodi na poslu.
Nezadovoljna svojim položajem odbija da jede nakon što je saslušanje prekinuto zbog predugog
iskaza. Policijski službenici je karakterišu kao osobu lišenu humora.
U toku nastavljenog saslušanja saznajemo da je Katarina 20.februara pozvana na kućni bal kod
tetka-kume Elze Voltershajm. Taj bal je zapravo održan sjutradan i od Katarine saznajemo da je
to bila prva zabava u posljednje 4 godine kojoj je prisustvovala, pri čemu možemo da zaključimo
da je imala neispunjen društveni život. Ona pristaje da je plesala sa Ludvigom Getenom , sa
kojim je provela noć poslije bala, ali pokazuje i na prisutnog državnog tužioca Petera Haha, sa
kojim je takođe plesala.
Sumnjičava i pronicljiva Katarina je tražila da joj je pročita svaka rečenica koja je unijeta u
zapisnilk. Tako saznajemo da njene riječi nijesu prenijete doslovno i raspravljala je sa njima, pri
čemu je pokazala nezadovoljstvo. Umjesto riječi " nametljivost" u zapisnik je unijeta riječ
"nježnost" , te je tako sročeno "da je od strane gospode dolazilo do nekih nježnosti". Ovo je u

115
Katarini izazvalo bunt i revolt, jer je jedan od razloga zbog kojeg se razvela upravo bio taj što on
nikada nije bio nježan, nego samo nametljiv. Takođe, prilikom opisivanja bračnog para Blorna,
umjesto riječi "blagodušni" zapisana je riječ "dobronamjerni" , sa obrazloženjem da je riječ
"blagodušni" zastarjela. Iz ovoga možemo zaključiti da je Katarina osoba koja ne da na sebe i koja
se bori da bar njene sopstvene riječi ostanu onakve kakve ih je i izgovorila.
Tema ovog poglavlja(19) jesu saslušanja stanara koji su uglavnom znali malo o Katarini, a smatrali
su je urednom, dotjeranom, ljubaznom, ali i prilično hladnom. Samo 2 stanara su mogla da kažu
nešto više o Katarini, a to su bili vlasnica frizerskog salona, gospođa Šmil i penzionisani službenik
električne centrale po imenu Ruvidl. Njihovi iskazi su se poklopili u tom smislu da je Katarina
povremeno dovodila mušku posjetu, ali gđa Šmil je tvrdila da je to bio gospodin od oko 40 godina,
koji je dolazio sveke 2-3 nedelje, a gospodin Ruvidl je tvrdio da je to bio mladić koji je u protekle
2 godine dolazio 8 do 9 puta. Bajcmene je bez razmišljanja uzeo Ruvidlovu izjavu kao tačnu i još
je rekao Katarini" Dakle, vi poznajete Getena već dvije pune godine ?" On ju je to pitao iako se
nije radilo o Getenu, jer je Katarina rekla da ga je upoznala tek sinoć. Nakon nepravde koja joj je
pričinjena, ona odbija da više bilo šta kaže i oni je puštaju kući, pri čemu joj je Bajcmene rekao da
će saznati na koji je način pomogla Ludvigu Getenu da pobjegne, jer je njena kuća bila pod
prismotrom čitavu noć, ali nijesu uspjeli da vide Ludviga kada je pobegao.

Nakon saslušanja, Bajcmenov asistent Meding, odvozi Katarinu Blum kući. Primjetio je da je bila
veoma uznemirena i potištena. U strahu da ne digne ruku na sebe, predlaže da je pritvore. Uvijek
prijateljski nastrojen advokat Blorna savjetuje Katarinu da sjutradan ne prilazi telefonu i ne otvara
novine.
Osnovno pravilo prilikom utvrđivanja krivice glasi: ,,Svako je nevin, dok se ne dokaže
suprotno”. Sudski izvršitelji u ovom djelu navedenu stavku nisu ispunili, već su na samom
početku istrage Katarinu proglasili krivom. Prikazuje se moć štampe i način na koji novinari mogu
manipulisati nečijim životom. Blorninu izjavu da je Katarina razborita i pribrana ličnost i da nikako
nije u stanju da izvrši zločin pretvorili su u „kao led hladna i proračunata, svakako je u stanju da
izvrši zločin“.
Od trenutka, kada se pojavljuje na naslovnoj strani LISTA, Katarina postaje predmet klevete i biva
lišena časti i dostojanstva. Blorna uspijeva da objasni Katarini šta je zapravo kazao u razgovoru sa
novinarom. Katarina je kod porodice Blorna radila kao kućna spremačica. Planski je vodila
domaćinstvo, pa su rashodi bili znatno smanjeni. Advokat i njegova žena su se osjećali dužnim da
prekinu odmor i vrate se, kako bi Katarini bili od pomoći.
Odmah po povratku dočekao ih je LIST, opet sa Katarinom na naslovnoj strani. Istaknuta je izjava
Vilhelma Bretlo, Katarininog bivšeg muža. Takođe su prepravljene riječi njene majke i porodice
Hiperc, kod koje je Katarina povremeno radila. Gospodin Hiperc je o osumnjičenoj govorio samo
pozitivno, a u LISTU je napisano sve obrnuto. Glavna kritika je upućena na novinare, koji se ne
miješaju samo u život osumnjičenih osoba, već i ljudi oko njih. Tako se u časopisu LIST provlači
ime porodice Blorna, Hiperc, kao i Katarinine majke.

116
Ovo poglavlje počinje tako što se Blornovi vraćaju sa izleta. Tu se priča nastavlja retrospekcijom,
gdje se radnja vraća u petak, kada Katarina Blum bude ispitivana od strane Bajcmena; u toku
ispitivanja donijete su razne stvari, koje bi trebalo da služe kao dokaz (zelena knjižica sa
brojevima, izvod o plaćanju poreza, telefonskih računa..). Pomislilo se, na prvi pogled, da je sve
po propisu, i da nema nikakvih šupljina ili nejasnih stvari. Međutim, kasnije sebaca pogled na
Katarinine račune, gdje se vidi da je ona jako puno potrošila na benzin i da je autom prešla puno
km., iako je do njene majke u sanatorijum potrebno 6 km, a do njenog brata u zatvoru 8 km. Iako
je više puta mjesečno posjećivala rodbinu, ostaje nejasno nekih 50000 km. Bajcmen smatra da je
prešla toliko km, jer je posjećivala neke muškarce, ali se ona pravda time tako što ispriča, kako se
ponekad iz dosade provoza po Njemačkoj, ali i do Belgije i Holandije da popije kafu, pa se potom
vraća nazad kući.
Gospođa Plecer je otvoreno priznala da se Katarinin stan nalazi pod prismotrom. Ludvig je nazvao
Katarinu telefonom. Telefonski razgovor koji su vodili je bio povod zbog kojeg je Bajcmen bio
zadovoljan i opušten.

-Katharina Blum, mlada žena, slučajno je umešana u bezazleni zločin, kada daje utočište muškarcu
kojeg policija traži. Ovu činjenicu nemilosrdno iskorištava vodeći tabloid i preuveličava se na
senzaciju, tako da se Katharina Blum osjeća uskraćeno za svoju čast i upucava novinara
odgovornog za ovu priču.
- Katarina pita da li država može nešto da učini da joj vrati izgubljenu čast.
- Zašto časopis LIST zna sve šta se dešava na suđenju
Bilo je i drugih novina koje su objektivnije pisale, ali Blumova kaže: ko to uopšte čita?
Svi čitaju LIST
- Saslušanje Elze Voltershajmove i Hert Šojmel (sa njima je došao Geten na zabavu,
upoznali su se u kafani Polkt tog dana, i Elza tek sad saznaje da je to taj Geten koji je
umješan sa Katarinom. Ona je išla tamo sa Klaudijom Šojmel.
- Elza i gospođa Hedvig i gospođa Hedvig Ploten su primjetile Karla u odijelu šejka, kao
i da se čudno ponašao.
- Doktor Korten, državni tužilac nabjeđuje Katarinu da prizna da je nazvala Getena i
uputila ga u tu kafanu da se kao slučajno sretne sa Šojmelovom(koja ju je zvala da kaže
da prethodno njih dvije idu tamo.
- Karl je prerušeni policajac koji je 36 sati pratio Getena.
- Bilo je vrijeme karnevala, pa je lako bilo prerušiti se.
- Katarina dobija pisma sa seksualnim ponudama, uvredama, kao npr.,,komunistička
krmačo“, pretnje telefenom.
- Alojz Štrojbleder priča sa Blornom, priznaje da voli Katarinu, da su našli prsten koji joj
je on poklonio i par pisama, priča da mora sam sebi da pomogne, pa pomogao bi i
Katarini, ali ona to ne dozvoljava.
- Katarina je obećala da će sjutradan dati intervju Tetgecu.
- Alojz joj je dao i ključ vikendice u Kalforstenhajmu, i on vjeruje da je Katarina dala
Ludvigu ključ, i da je on sad tamo.

117
- Dok oni pričaju, Blornova žena (Trude) donosi vijest da su uhvatili Ludviga Getena u
Alojzovoj vikendici, gdje je za to odgovoran komesar Bajcmene.
- Ludvig negira sva nedjela.
- Te noći je umrla i Katarinina majka.
- Liding ima veze, dosta saznaje o LISTU.
- Pripovjedač: ,,Isuviše se mnogo dešava u prednjem planu, a ne znamo ništa o tome šta se
dešava u pozadini“.
- Alojz ima ženu Mod.
- Tetgec je nenamjerno prouzrokovao smrt gospođe Marije Blum(majka), ali nasilno.
Nijesu ga pustili u bolnicu, ali se prerušio u molera i tako ušao. Marijine riječi: ,,Zašto se
to moralo tako završiti, zašto je to moralo doći?“, preinačio ih je u: Tako je moralo doći,
i tako se moralo završiti“. Ovu izmjenu je objasnio time da je on tu da priprostim ljudima
pomogne da artikulišu ono što žele da kažu.
- 23.februar 1974.: nije htjela da prizna da je imala bilo šta sa Alojzom. Tog dana se činilo
da je sve gotovo.
- Blorni se činilo da se Katarina nije te večeri odlučila za ubistvo, nego da je presudnu
odluku imao NEDJELJNI LIST.
- Blorna odlazi u Gemelsbrojh da pita župnika da potvrdi da je rekao da je Katarinin otac
bio komunista. On je to i potvrdio. Nije imao čime to da objasni, nego je rekao da je to
nanjušio.
- ,,Na intervjuu“ ubila je Tetgeca u svojoj kući.
- Pretpostavlja se da će ona i Ludvig dobiti 8-10 godina zatvora. Kad izađu, on će imati 34,
a ona skoro 35 godina.
- Svi Getenovi kontakti su bili sa pripradnicima bundesvera(oficiri i njihove žene). Računa
se da će zbog ovoga izbiti skandal srednjih razmjera.
- Dogodila se i tuča između dugogodišnjih prijatelja, Alozja i Blorne, zbog čega je u
LISTU napisano: levičarski advokat fizički napao konzervativnog političara(taj obračun
se desio na izložbi).
- Blorna voli Katarinu, a ona njega ne voli.
- Kad je Tetgec došao kod Katarine u stan, on joj se obraćao sa riječima ,,cvjetiću“.
,,Predložio bih ti da se sad mi prvo tucamo“. Odmah je Katarina uzela pištolj(koji je
prethodno uzela od Konrada) i pucala 2,3,4 puta.
- Ostavila je njegovo tijelo u stanu i otišla da šeta gradom, išla u bioskop, razmišljala o
porodici, o ubistvu je razmišljala bez kajanja i žaljenja.
,,On je htio da se tuta, a ja sam ga tucnula, zar ne?“
- Poslije se odvezla do Medinga da prizna sve.

118
9. Johnson: Mutmaßungen über Jakob

Jelena
Mutmassungen über Jakob (1959)- Nagađanja o Jakobu - roman
Uwe Johnson

- Ime preuzeto iz Biblije

- Jakob je čovjek koji želi da živi mirno svoj život, ali i strada.
- Radnja se razvija na fonu nagađanja (kako je umro odnosno poginuo Jakob)
- Jedna od tih pretpostavki je da je nastradao od lokomotive, na putu koji je prelazio svaki
dan preko šina; nagađanja ili da se radi o stradanju ili o samoubistvu.
- Postoji sveznajući pripovjedač, ali i drugi pripovjedači – ne govore nam šta je razlog smrti

• Nije na snazi linearno pripovijedanje

• Nije sveznajući pripovjedač, nego neki sveznajući glas koji pravi kopče između
njih, ali nemamo direktan uvid u junakove misli.

- Predstavljene su istrzane misli pojedinih junaka.

- Monolozi su predstavljeni u kurzivu.
- Nikad se ne kaže ko priča, da li sam Jakob ili Rolfs(inspektor u Štaziju) – on preko Jakoba
hoće da dođe do Gezine – to je prijateljica iz djetinjstva, pribjegtla sa Istoka na Zapad, radi
za NATO, odlazi na Istok kod Jakoba iako nije dozvoljeno.
- ......... – to je intelektualac, radi na Humboltovom univerzitetu, zagovara humaniji
socijalizam.
- Ni u dijalozima nema naznaka ko govori.
- Čvrst vremenski okvir: 4 i po nedjelje prije Jakobove smrti i par dana poslije( sve ukupno
oko 5 nedjelja)
- Njegov i Gezinin odnos
- Govori se o fiktivnom mjestu koje spada u Istočnoj Njemačkoj(njegova sestra to mjesto
naziva Jerihon?).
- Jakob je stolar (?)
- Gezina je 5 godina mlađa; ona prebjegne u Istočnu Njemačku i zaposli se u NATO-u.
- Jakob želi da dođe do Gezine da postaje špijun.
- Priča savremenog života.
- Roman izlazi u Istočnoj Njemačkoj, a odma zatim u Zapadnoj.
- Uve Džonson mora da napušti Istočnu Njemačku.
- Hauptman Rolfs (?) prisluškuje Gezinu; nekada se ona uključuje a nekada ne.
- Samo je stvar dobre volje Štazija da li će da uhapse nekog ili čekaju bolji trenutak.
- Johanes Blah(?) – prijatelj

119
 - Gezinin otac i Jakobova majka
- Susret sa Rolfsom koji traži Jakoba, a Jakobova majka kreće na Zapad, u nadi da će je sin
pratiti.
- Jakob je između Zapada i Istoka
- U Zapadnoj Njemačkoj se dešavaju različite situacije ( npr. rusko gušenje mađarskog
ustanka, kriza oko Sueckog kanala – to je kriza da ubije 3.s.r )
- Zato se Jakob vraća u Istočnu Njemalku; zgrožen i kao čovjek koji stoji između dva svijeta,
u simboličkom smislu stoji između života i smrti.
- Hauptman Rolfs – Blah mu kaže da je on gubitnik, nije uspio Gezinu da vrbuje, a ni Jakoba
koji je ostao u Istočnoj Njemačkoj.

Konstantinović
- Za Jonsona staina tema, prisutna već u njegovom prvom romanu Nagađanja oko Jakoba,
jeste podijeljenost Nemačke i tu podijeljenost on pokušava da prikaže kroz mnoštvo raznih
perspektiva.
- Glavna junakinja iz tog romana, Gezine Kresfal (Gesine Gressphal), u tetralogiji
Godišnjice (Jahrestage), 1970-1983, sa kojom se i završava Jonsonovo literarno djelo,
preselila se u Njujork i tamo svojoj desetogodišnjoj kćerci priča svoja sjećanja na detinjstvo
provedeno uglavnom u Meklenburgu, u Istočnoj Nemačkoj.
- Pisane u obliku dnevnika, u kojima se iz perspektive njemačkih doseljenika prate događaji
u Evropi i prije svega u obe Njemačke, Godišnjice su ujedno svojevrstan dokument
njemačko-američke simbioze do kojih je sticajem okolnosti došlo poslije Drugog
svjetskog rata.

Internet
- Nagađanja o Jakobu roman je iz 1959. godine njemačkog autora Uvea Johnsona.
- Zaplet, podijeljen na pet delova, započinje smrću službenika Reichsbahna (dispečerskog
posla) Jakoba Abs-a, koji je u svom prebivalištu, neotkriveni grad na Elbi, za koji Johnson
kaže da je "između" Vittenberga i Magdeburga" nastradao od lokomotive.
- Ovaj događaj opravdava retrospektivne događaje koji su uslijedili i naratorove
pretpostavke o Jakobu i njegovoj smrti: Da li je to bila nesreća, samoubistvo ili možda
ubistvo?
- Jakob Abs, rođen 1928. godine u Hinterpommernu, pobjegao je u fiktivni grad Jerichov na
obali Meklenburga na Baltičkom moru, zajedno s majkom, bježeći od približavanja
Crvenoj armiji, krajem Drugog svjetskog rata, gdje su pronašli smještaj kod lokalnog
proizvođača kabineta Heinricha Cresspahla i njegove kćeri Gesine i žive sa njima poput
porodice.
- Glavni zaplet romana odvija se u kasnu jesen 1956. godine, između 7. oktobra i 10.
novembra, u vrijeme početka destaljinizacije u Istočnom bloku, mađarskog ustanka i krize
u Suecu(Suecka kriza).

120
- Pošto je njegova majka, poput Gesine prije tri godine, napustila NDR nakon ispitivanja
kapetana Stasi Rohlfsa, Jakob je pozvan na razgovor sljedećeg dana. Rohlfsu je naređeno
da angažuje Gesine, koja radi kao prevodilac u NATO-u, za špijunažne svrhe. Kada je u
oktobru ilegalno posjetila Jakoba i zajedno sa ocem otputovala u Jerichov, ona angažuje
Rohlfsa, koji nadgleda sve akcije tokom romana, u razgovoru koji se sastojao od prijetnji i
fundamentalnih rasprava o prednostima socijalističkog sistema u odnosu na kapitalistički i
zadaci građanina da podrži NDR protiv svojih neprijatelja. Ipak, oslanjajući se na
ubjedljivost svojih argumenata, odluku prepušta Gesini i Jakobu.

- U Jerichovu, protagonisti susreću još jednog glavnog junaka romana: naučnog asistenta za
studije engleskog jezika Dr. Jonas Blach (II dio). Gesine ga je upoznala u Berlinu na
proljeće i započela je vezu sa njom, iako zapravo voli samo Jakoba. Sada, nakon svog
govora na akademskom događaju u Berlinu o neophodnim demokratskim reformama u
DDR, želi mirno da stavi svoja razmišljanja na papir u Cresspahlovu kuću i
prokrijumčarava ih u inostranstvo uz pomoć svojih prijatelja.

- Gesine se vraća u Zapadnu Nemačku. Ubrzo nakon toga, Jakob je, uz Rohlfovo odobrenje,
takođe otišao tamo da posjeti majku u izbjegličkom kampu. Uprkos ljubavi prema Gesine,
koja je napustila posao u NATO-u i sada stvara/proizvodi kurs njemačkog jezika na radiju
za američke vojnike, nakon samo nedjelju dana vraća se u DDR, razočaran životom u
Saveznoj republici i britanskom okupacijom Sueckog kanala. Na putu do signalne kutije
na dan povratka, uhvatila ga je i ubila pokretna lokomotiva.

- U Johnsonovom debitantskom romanu "Nagađanja o Jakobu" opisane su poteškoće

života u podijeljenoj Nemačkoj.
- Na početku romana čitalac saznaje da je Jakob mrtav. Na osnovu te činjenice razvija se
priča, koja je realizovana u odlomcima, dijalozima i monolozima ljudi koji su poznavali
Jakoba i pokušavaju da razumiju njegovu smrt.
- Jakob Abs je rutinski dispečer za istočnonjemački Reichsbahn. Savjesno radi svoj posao i
pokušava se što više držati podalje od političkih događaja. Međutim, on više ne uspjeva
kada kapetan Stasija Rohlfs želi da ga pridobije za špijunažu.
- Nakon rata, Jakob i njegova majka stigli su u Jerichov, Mecklenburg, kao izbjeglice, gdje
su ih primili udovski proizvođač kabineta Heinrich Cresspahl i njegova ćerka Gesine.
Gesine je pobjegla iz NDR-a u Saveznu Republiku nakon što je studirala engleski jezik i
pronašla posao prevodioca u NATO-u. Rohlfs pokušava dobiti Gesine preko Jakoba,
njegove majke i Heinrich Cresspahl. Gospođa Abs ne podnosi pritisak i bježi na Zapad
nakon prvog razgovora s Rohlfsom.
- Gesinin prijatelj, profesor engleskog jezika Jonas Blach, napisao je politički eksplozivan
rukopis u Cresspahljevoj kući u Jerichovu. Gesine se usuđuje u ilegalnu posetu DDR-u i
odlazi sa Jakobom u Jerichov. Tamo se sreću sa Jonasom i Hauptmannom Rohlfsom u kući
Cresspahl. Gesine otkriva svoju ljubav prema Jakobu i odvaja se od Jonasa. Rohlfs
uvjerava Gesine da će se vratiti na Zapad, ali i dalje želi da je promoviše kao špijuna.

121
 - Ubrzo nakon toga, Jakob putuje u Saveznu Republiku da posjeti majku i Gesine. Gesine
ga moli da ostane, ali Jonas ne može da se sprijatelji sa životom na Zapadu. Vraća se nazad
u NDR i umire istog dana pokušavajući preći prugu na svom radnom mestu. Bilo da se radi
o ubistvu, samoubistvu ili nesreći, ne može se sa sigurnošću razjasniti do kraja romana, pa
ostaje sa "nagađanjima o Jakobu".

- Pojavom svog debija Uve Johnson je iznenada postao poznat u Saveznoj republici. Složena
struktura i visok književni kvalitet spekulacija omogućavaju govor o dolasku modernizma
u poslijeratnu zapadnonjemačku književnost.
- Pored toga, roman koji nemilosrdno prikazuje situaciju u NDR-u i Štazijevo delo, bio je u
velikoj suprotnosti s idealizujućom socijalističkom literaturom 1950-ih.
- U vešto prepletenim komadima dijaloga, monolozima i opisima, Uve Johnson govori o
životu mirnog i poslušnog Jakoba Absa. Odrastao u izmišljenom baltičkom selu Jerichov,
on je pod nadzorom državne bezbednosti od kada je njegov prijateljica iz mladosti Gesine
Cresspahl pobegla iz republike. Gesine sada radi za NATO u Frankfurtu na Majni i treba
je regrutovati kao špijunku za Istok uz Jakobovu pomoć. Vlasti NDR-a čak su mu dopustile
da putuje na Zapad: Jakob je imao mogućnost da ostane tamo, ali odlučio je da se vrati - i
imao je nesreću istog dana.
- Zbog strukture slične zagonetki i promjene perspektive, roman je - ne bez razloga - teško
čitati. Međutim, nesumnjivo majstorski kvalitet teksta i uspeh autora nisu to umanjili.

- Kao i nijedan drugi roman, pretpostavke o Jakobu opisuju stvarnost života u bivšoj DDR.
- Glavni lik je istočnonjemački željezničar Jakob Abs, koji je upravljao lokomotivom u
novembru 1956. godine na staničnoj površini svog rodnog grada i umro.
- Roman sadrži "nagađanja" njegovih kolega i prijatelja. Pitaju se da li je Jakobova smrt bila
nesreća, samoubistvo ili ubistvo.
- Priča se takođe priča: Otkad je Jakobova devojka Gesine Cresspahl pobjegla na Zapad, on
je pod nadzorom državne sigurnosti.
- Gesine radi u NATO-u u Frankfurtu, zbog čega zvaničnik Stasi Rohlfs želi da je osvoji kao
špijun. Jakob bi mu trebao pomoći. Kada Gesine dođe u posetu Jakobu bez dozvole
boravka, Rohlfs se odriče hapšenja. Čak je pustio Jakoba da ode po Gesinu na zapad, gdje
se ne osjeća kao kod kuće. Vraća se u NDR i ruši se istog dana.
- Suecka kriza 1956. i narodni ustanak u Mađarskoj iste godine pružaju političku i istorijsku
pozadinu.
- Roman je sastavljen od fragmenata razgovora i opisa poput mozaika i s pravom se smatra
knjigom koja je teško pročitana.
- Johnson se preselio na Zapad nakon što je roman objavljen 1959. godine.
- Kritičari su ga pozvali kao „pjesnika obe Nemačke“.

Ujutru, 8. novembra 1956., željezničar Jakob Abs poginuo je na željezničkoj stanici u

istočnonjemačkom gradu na Elbi.

122
Uprkos nepovoljnim okolnostima, gustom ranom maglom i mokrim i klizavim stazama, niko ne
može objasniti incident. Jakob je znao put oko stanice: sedam godina bio je odgovoran za
koordinaciju vozova kao dispečer i svako je jutro prelazio reko na putu do posla. Takođe je čudno
da je Jakob istog dana bio u Zapadnoj Nemačkoj: sa svojom devojkom Gesine Cresspahl.
"Ali Jakov je uvek išao preko šina." (Str. 7)
Nakon rata, Jakob i njegova majka, gospođa Abs, došli su u meklenburško selo Jerichov iz
Pomeranije. Gesinin otac, Heinrich Cresspahl, odveo ih je u svoj dom; Od tada je gospođa Abs
zamijenila Gesine sa majkom. Dvoje dece je odrastalo poput braće i sestara. Sa 18 godina Jakob
je počeo da radi kao prelaznik na željezničkoj stanici u Jerichovu, a zatim se preselio iz Baltičkog
mora u grad na Elbi. Gesine je studirala engleski jezik, a zatim pobjegla na Zapad. Zauzela se za
posao tumača - svih stvari u štabu američkih oružanih snaga u Frankfurtu na Majni.
Od tada, čitavu porodicu nadgleda Državna sigurnost DDR-a. Gospodinu Rohlfsu je naređeno da
pobijedi Gesinu kao špijuna za Istok. Vozi se do Jerichova i razgovara sa Jakovljevom majkom,
koje se plaši. Tvrdi da je živjela samo sa Cresspahlsima i da je jedva imala kontakt sa Gesine.
Zatim se Rohlfs vozi do grada i posmatra Jakoba.

Bijeg iz Jerichov-a
U Jerichovu Heinrich Cresspahl ide do željezničke stanice s teškim koferima i u pratnji gospođe
Abs. Seoska zajednica sumnja da stari stolar želi da prati svoju ćerku na Zapad. Međutim,
Cresspahlova šetnja selom pokazala se kao skretanje: uveče se vraća sam sa željezničke stanice.
Ne on, ali Jakovljeva majka napustila je DDR.
Cresspahl, sada sam u svom stanu u Jerichovu, tužno zove Gesine da joj najavi skorašnju posetu.
Rohlfs sluša telefonski poziv i pokušava sprečiti gospođu Abs da pobjegne iz republike. Međutim,
kasni.
Rohlfs poziva Jakoba na razgovor prije nego što sazna za bijeg svoje majke. Zvaničnik uglavnom
govori o socijalizmu, koji je nakon njemačkog fašizma bio jedini način da se krene iznova. Jakob
tu stvar shvata manje filozofski: Kao poslušni željezničar, pokušava prije svega da učini nešto o
lošem stanju željezničkih operacija u Istočnoj Njemačkoj. Rohlfs se saosjeća s Jakobovom
ozbiljnom prirodom, a zatim vodi Gesine prema mogućoj špijunažnoj aktivnosti: nikad se ne može
učiniti dovoljno za socijalizam.

"Ljudski socijalizam"
Jakob ima nekoliko slobodnih dana i odlazi u Jerichov. Odlazi u kancelariju kako bi pravilno
prijavio majčin beg, a onda se pobrinuo za kućne stvari koje su ostale. Jakob je tužan, oseća se kao
da njegova majka nije pobegla preko granice, već je umrla.
Dr. Heinrich Cresspahl takođe posjećuje Dr. Jonas Blach, obožavatelj Gesinin. Radi kao
istraživački saradnik u engleskom institutu Univerziteta Humboldt u Istočnom Berlinu i pripada

123
grupi intelektualaca koji su kritički nastrojeni prema vladi. Uveče, on izvještava o ilegalnom
okupljanju u Cresspahlovoj kuhinji: Grupa je razgovarala o mogućnosti „ljudskog socijalizma“
koji ima za cilj da građaninu
pruži veću slobodu. Da bi mirno sažeo rezultate sastanka u pisanom radu, Jonas je došao u
Jerichov.
Jakob se vraća u Elbu. Odbacuje se u misli. Jonasova želja za neposrednom ličnom slobodom stoji
na putu Jakobovog razumijevanja socijalizma prema kojem bi svi trebali biti posvećeni zajednici,
a samim tim i dugoročno prema sveobuhvatnoj slobodi. Jakob vidi svoj doprinos u radu za
Deutsche Bahn. Svi bi trebali stići tamo gdje žele: on sam raditi, majka na Zapadu, Jonas Blach u
Jerichov.

Gezinin povratak
23. oktobra 1956. Gesina je došla u Elbu iz Zapadne Njemačke bez dozvole boravka. Ispočetka ne
upoznaje Jakoba, umjesto toga, ispred njegovog kućnog praga, primećuje ga neupadljivi
zaposlenik Stasija(Štazija). To ih nervira. Ona večera u restoranu svog hotela - a da nije znala da
je gospodin Rohlfs dogovorio sastanak s Jakobom u isto vreme. Kad Jakov dođe, pretvara se da
ne prepoznaje Gesinu(Gezinu); Rohlfs vodi Jakoba u jednu od hotelskih soba i pita ga zašto ne ide
na Zapad poput Gesine i njegove majke. Jakob iznenađeno odgovara da ne može napustiti kolege.
Gesine i Jakob se kasnije sreću ispred hotela. Niko od njih ne zna za ustanak u Mađarskoj tog dana,
ali gledaju sve veće prisustvo ruskih vojnika. Konačno, oni se ukrcavaju u taksi i voze u pravcu ka
Jerichovu. Da ne bi bili uhvaćeni, oni posljednjih 20 kilometara hodaju kroz noć. Rohlfs posmatra
ovo dvoje, ali u početku ne radi ništa. Radio je čuo za ustanak u Mađarskoj - može se pretpostaviti
da su kolege, koje su potrebne za hapšenje, ionako na dužnosti i da su sve telefonske linije zauzete.
Pored toga, ne želi da nervira Jakoba, koji bi trebalo da nagovori Gesine da volontira.

Razgovori sa Državnom bezbjednošću

Nešto se promijenilo na dugom putu do Jerichova: Jakob i Gesine su se poljubili. Njihova veza
više nije u odnosu braće i sestre. Jednom u Jerichovu, situacija se zakomplikovala, jer Jonas Blach
je još uvek gost Cresspahl-a, a Gesine je takođe u ljubavnoj vezi s njim. Ona stoji između njih
dvojice i objašnjava Jonasu nekako posramljeno, ali iskreno, da se u Jakova(Jakoba) zaljubila.
Preko noći troje mladih ljudi i Cresspahl sjede u kuhinji i razmišljaju kako Gesine može neopaženo
napustiti zemlju. U pet ujutro Jakob mora sići vozom da bi na vrijeme stigao na posao u grad Elbe;
na način na koji ga presreće Rohlfs. Može da preuzme obećanje Štazijevog muškarca da će pustiti
Gesine, a da zauzvrat organizuje sastanak sa njom u Jerichovu. Gesine obećava da će razmotriti

124
da li želi da radi kao špijunka i odmjerava Rohlfsa na kasniji sastanak. U sovjetskoj limuzini, ona
je zatim odvezena ravno do granice.
Jonas se vraća na svoj institut na univerzitetu u Berlinu, ali je tamo otpušten: čini se da je Rohlfs
saznao za njegov esej kritičan prema vladi. Jonas štampa rukopis u redakciji filozofskih novina i
putuje u grad na Elbi sa kopijom teksta. Pokušava da posjeti Jakoba u prostorijama stanice u toku
radnog vremena, ali u početku mu nije dozvoljeno. Samo Jakobova prijateljica Sabine, koja radi u
Reichsbahnamtu, vodi ga u odgovarajuću sobu.
Jakob i Jonas proživljavaju kako se teretni voz kotrlja do stanice. Očigledno je da se ustanak u
Mađarskoj mora silom ugasiti. Vojnici stoje u malim grupama između staza, puše cigarete i čekaju
da se njihov voz očisti. Jakob se sukobljava: Da bi vojsku brzo proslijedio, morao bi odložiti
dnevne vozove. Znajući da nikako ne može zaustaviti put kojim stvari idu, pušta radnike da čekaju
na svoj zasluženi kraj dana.
Jonas predaje Jakobu kopiju njegovog rukopisa. Jakob iznenađujuće dobija dozvolu za izlazak i
vozi se vozom do Gesine. Stranice eksploziva prosleđuje Jocheu, koji ih odvodi u Jerichov.
Ljutnja na političke događaje
Jakob i Gesine se sastaju u Frankfurtu. Čuli su za predstojeću intervenciju engleskih i francuskih
trupa na Sueckom kanalu i teško da će naći neku drugu temu za večerom. Oboje su ljuti zbog
neodgovornih akcija zapadnih sila, koje bi mogle izazvati Treći svjetski rat. Sve u svemu, Jakob
nije previše zaokupljen svojim izletom u kapitalizam. Oduševljen je tehničkim napretkom
Saveznih željeznica, ali smatra da su uslovi rada zaposlenih u željeznici neprihvatljivi: Vozači
vozova na zapadu moraju da putuju na mnogo većim udaljenostima od svojih kolega na istoku i
za manje plate.

Jakob i Gesine odlaze u izbjeglički kamp da posjete njegovu majku. Ulaze samo zato što jGesine
pokazuje NATO dokument. Gospođa Abs sjedi u svojoj sobi sa neraspakovanim koferima i još
čeka da bude primljena u Saveznu Republiku. Kao i Gesine prije, ona razgovara s Jakobom i
pokušava ga nagovoriti da ostane. Ali ni ona ne može promijeniti svoje mišljenje. Na radiju sluša
kako o suzbijanju ustanka u Mađarskoj, tako i o slijetanju engleskih i francuskih trupa u Egipat.
Jakov sumnja na Zapad i Istok. Porodična ili politička situacija nijesu zadovoljavajuća za njega u
nijednom sistemu. Napokon se vraća u NDR. Na putu za dežurstvo, uhvatila ga je lokomotiva.

Nesreća ili ubistvo?

Nakon što je Državna bezbednost pretražila redakcije filozofskih novina, Jonas želi da vrati kopiju
svog eseja od Jochea. Da bi saznao adresu, pokušava pozvati Jakoba na posao, ali je samo
obaviješten da je njegova djevojka Sabine otišla u bolnicu. Jonas žuri za njom i saznaje za
Jakovljevu smrt. Zajedno sa Sabine, šalje telegram Cresspahl-u, koji odmah dolazi u grad na Elbi.
Iste večeri Jonas se vozi u Jerichov. Njih dvoje razgovaraju o Jakobovoj smrti, koju Joche( Jöche)
smatra pukom nesrećom, dok Jonas sumnja da iza incidenta stoji državna vlast. Vraća se u grad na
125
Elbi i odatle zove Gesine koja mu govori da neće raditi za Državnu bezbednost. Iz bijesa zbog
ponašanja zapadnih sila u Sueckoj krizi, ona je napustila posao u NATO-u i počela raditi kao radio
portparol. Kao i obično, Rohlfs sluša razgovor njih dvojice, i ovaj put ga uzima. Službenici državne
bezbjednosti uhapsili su Jonasa još dok je bio u telefonskoj govornici. On optužuje Rohlfsa da je
loš gubitnik; zvaničnik, čiji su napori za Gesine zaista propali, nije upoznat sa bilo kakvom
ilegalnom aktivnošću. Čak vjeruje da je Jakob razumio njegovo ponašanje.

- Jakob, Gesina i Jonas stoje između sistema: između Istoka i Zapada, između komunizma i
kapitalizma. Svo troje osuđuju napad zapadnih saveznika na Egipat i istovremeno su
zgroženi brutalnim ponašanjem Sovjeta u Mađarskoj.
- Jakob pati od kontradikcije između osjećaja dužnosti i osjećanja. Kao radnik, internalizirao
je učenja socijalizma i zapravo bi trebao sarađivati sa Štazijem. Ali pošto ne želi da se
Gesini išta dogodi, pomaže joj da pobjegne u Jerichov nakon neovlašćene posjete gradu
Elbe i kasnije umiješa i nju u razgovoru sa Rohlfsom.
- Gesine(Gezina) je jedina figura koja se zapravo preselila u Saveznu Republiku i tamo
započela novi život. Ali ni ona se u BRD ne osjeća kao kod kuće. Gesine se odlučila za
Istok, ali ne za Zapad. Od bijesa zbog agresije zapadnih sila tokom Suecke krize odustaje
od posla u američkoj agenciji NATO.
- Roman uglavnom govori o svakodnevnom životu u DDR-u. Prikaz Stazijevog zvaničnika
Rohlfsa baca kritično svijetlo na državni socijalizam. Zbog njegovih represalija, privatni
život likova se miješa; Inače, Jakobova nesreća se vjerovatno ne bi dogodila bez uplitanja
državne vlasti. Kao nepokolebljivi socijalista sa staljinističkim porijeklom, Rohlfs veruje
da može opravdati bilo kakvu akciju s ciljem budućnosti zemlje. Međutim, nedostaje mu
ljudske empatije.

126
10. Botho Strauß: Paare, Passanten

Seminarski
. Društvena stvarnost koja je iznjedrila pisca i njegovo djelo, predmet je istraživača književnosti:
koliko je društvena stvarnost uticala na nastanak djela, koliko se ona reflektuje u njemu, koja je
ideološka i politička sadržina, kako djelo utiče na društvenu stvarnost. Sociološka kritika često
insistira na presudnom uticaju društvene sredine i na utilitarnoj i klasno-istorijskoj funkciji
književnog djela.
AUTENTIČNA LIČNOST

Boto Štraus je njemački dramski pisac, eseista, pripovjedač. Rođen je u Naumburgu 1944. godine.
Studirao je germanistiku, teatrologiju i sociologiju u Kelnu i Minhenu. Desirtaciju o Tomasu Manu
nikada nije odbranio. Od 1967. do 1970. bio je urednik časopisa „Pozorište danas“ („Theater
heute). Od 1970. do 1975. radio je prvo kao asistent Pitera Štajna, a kasnije kao dramaturg u
pozorištu u Berlinu (Berliner Schaubühne). Nakon rada u pozorištu posvjećuje se samo pisanju.
Njegov dramski opus odlikuje skup artificijelnih scena neurotične egzistencije: „Hipohondar“ (Die
Hypochonder) 1972; „Poznate ličnosti, pomiješana osjećanja“, (Bekannte Gesichter, gemischte
Gefühle) 1974; „Trilogija ponovnog viđenja“ (Trilogie des Wiedersehens) 1976; „Veliko i malo“
(Groß und klein) 1978; „Park“ (Der Park) 1980. i dr. Prevodio je i dramatizovao djela Šekspira,
Molijera, Labiša, Ibzena, Gorkog i drugih. Njegove drame su prevođene i igrane u mnogim
pozorištima. Dobitnik je više međunarodnih priznanja za književni rad. U SNP-u igrana njegova
drama „Veliko i malo“ 1985. godine.

SLIKA VREMENA

Kao što smo naveli, Boto Štraus je pored germanistike studirao i sociologiju, što nas dovodi u vezu
sa njegovim proznim djelom koji je pred nama, a koji se tiče uočavanja i poniranja duboko u sliku
društva. Naime, prozni tekst „Parovi, prolaznici“ objavljen je prvi put 1981. godine i do sada je na
njemačkom govornom području doživio veliki uspjeh. Sam Štraus je danas svakako jedan od
najznačajnijih pisaca tog područja. U navedenom djelu, on kombinuje čitav niz tradicionalnih i
modernih literarnih postupaka, od standardnih opisa i psihosocijalne analize, preko esejističkog i
književnoteoretskog diskursa do gotovo scenografskih napomena i dramskih dijaloga, uz veliki
broj često samo ovlaš oslikanih likova „Parova i prolaznika“ i situacija. Možemo reći da on
127
pokušava čitaocu da sugeriše na dubinsku sliku svog vremena i prostora, predstavljajući nam je
kroz situacije i momente onako kako ih je on doživio. Čitajući ove prozne tekstove, polako
počinjemo da poniremo u pojedinca, a zatim i u društvo. Iz svega ovoga, svjedočimo autorovim
umjetničko-terapijskim postupcima, koji liče na tehniku mozaika, ili pak, što bi možda bilo i bliže
Štrausovom shvatanju stvari, na neku vrstu ritualnog ponavljanja u prikazivanju likova i situacija.
Knjiga je podijeljena na šest cjelina pod naslovima: „Parovi“, „Rijeka saobraćaja“, „Pisanija“,
„Zasutonjenost“, „Pojedinci“, „Sluđen sadašnjošću“, koje ujedno okvirno markiraju i tematiku
kojom se autor u njima bavi. Svaka od tih širih cjelina komponovana je opet po pravilu od čitavog
niza često naizgled međusobno nepovezanih djelova, scena, traktata, refleksija na pojedine teme.
Tekstualni format „Parova, Prolaznika“, međutim, isključuje linearno ređanje misli. Navedenih
šest djelova teksta nijesu ni tematski, niti strukturno uzajamno referentni; mogli bismo lako da ih
čitamo obrnutim ili mješovitim redosljedom. Na isti način, svaka podjela se sastoji od mješavine
slabo povezanih prolaznika. Pored nekih prikaza esejističkog stila, nekoliko sadrži zapažanja iz
svakodnevnog života, a neki su impresionistički izleti. Ovaj postupak čini autorski glas još
značajnijim, jer je to jedina strukturna veza između različitih prolaznika. To je takođe tačka
presjeka ličnog i kolektivnog. Iz tog razloga je važno prvo pogledati te odlomke u tekstu u kojoj
se priroda misli izričito obraća i zatim ispituje - u smislu implikacija ličnosti samog autorskog
glasa.

PAROVI

U prvoj, najdužoj cjelini, imamo seriju gotovo scenskih slika (skoro četrdeset). Čitaocu se, preko
detalja iz života, prezentuju različiti „parovi“, odnosno likovi koji su na neki načim međusobno
binarno povezani. Nizanje ovih slika počinje prvom scenom koja se odvija u restoranu u kome
neki gost usljed žamora uzvikuje „pssst“ i tako na sebe za trenutak skreće pažnju posjetilaca. Taj
njegov gest, međutim, nema neki ni trajniji ni važniji efekt na goste restorana, a ni pisac se na tome
ne zadržava dugo. Tek na sljedećem primjeru, ponovo u restoranu, susrećemo prvi par; u njemu se
prikazuje odlazak nekog kafanskog društva, iz kojeg jedna žena ostaje zamišljena da sjedi za
stolom, sve dok se njen muž, primjetivši tek na izlazu da je nema, ne vrati po nju. Na ovom
primjeru možemo primijetiti kakav je odnos između ljudi, u ovom slučaju koliko je veza između
supružnika labava, čak možemo reći da je toliko slaba da jedno drugo skoro da i ne primjećuju.

128
Pisac je ovako kratkim prizorima dao jasnu sliku na osnovu koje sami možemo dati zaključak, bez
daljih piščevih komentara. Dalje možemo navesti jednu epizodu u kojoj Štraus kao okom kamere
hvata trenutak ljubavnih izjava dvoje preljubnika, nakon prvog sastanka, u žurbi da uhvate
posljednji prevoz. Ono što bi trebalo da bude najvažnije u njihovoj vezi, njihova ljubav, ovdje je
smještena u drugi plan, odnosno izvan njihovih dvostrukih života, u trenutke trčanja na voz nakon
sastanka. Naime, čitajući ove pasuse, možemo zaključiti kako nam pisac navedenim zapažanjima
daje priliku da saznamo više o samoj prirodi odnosa u društvu. Baš na primjeru koji smo naveli
možemo vidjeti širu sliku ljubavi i odnosa, jer nam pisac ne dopušta da vidimo samo idealizovanu
sliku ljubavi, već nam daje priliku da vidimo šta nam dolazi poslije nje, kao i to koliko ljudi često
vode neiskrene živote. U nešto dužem ekskursu zatim se priča o jednom članu para, o ženi spasenoj
prilikom pokušaja da skoči kroz prozor hotelske sobe, sa akcentom na banalnost njenog
objašnjenja za svoj očajnički čin, odnosno na njenoj nemoći da sagleda uzroke i korijen svog čina,
a kamoli da ih objasni i da se sa njima suoči. Nakon buđenja iz narkoze, ona za televiziju izjavljuje
da je Peter „strašno ljubomoran“ i da ona nije imala nikakvog drugog izbora, osim ovog scenarija
u kojem oduzima sebi život.

Već nakon ovih nekoliko primjera koji se pojavljuju u prvoj cjelini, pod nazivom „Parovi“, nazire
se jedna od Štrausovih osnovnih primjesa iz ove knjige: da je savremeni čovjek čitav svoj život
izgradio na potiskivanju straha, i to uglavnom zabavom i razonodom, u prvom redu uz pomoć
medija. Priča o djevojci samoubici u tom kontekstu, samo je jedan od pokušaja da se čitaocu
nagovijesti saznanje da je stvarna bijeda u tome što stvarna bijeda ne može da sebi da oduška,
odnosno da velika patnja boravi u hiljadama patnji koje ništa ne znače, koje moderni čovjek više
ne može da izrazi i da prevlada. On je ne samo izgubio vezu sa prirodom i svojim bližnjima, već i
sa samim sobom; ne može da sagleda ni svoje unutrašnje pokretačke sile.

U pravcu takvog saznanja upućuju i sljedeći primjeri: priča o neimenovanoj udatoj ženi, a
istovremeno „Ulfovoj prijateljici“ i njenoj lakoj rastresenosti nakon što je ujutro po povratku kući
(sa ljubavnog sastanka sa Ulfom) zatekla spaljen stan, a ističe nam se da je plamen zamalo
obuhvatio i dječju sobu. Naime, ni ovdje nam pisac ne saopštava ništa o mužu i djeci, veoma malo
čak i o Ulfu, jedno do čega mu je očigledno stalo jeste da nam napomene detalj o emotivnoj
nestabilnosti i egoizmu učesnice u nekoliko po svojoj suštini parnih veza, o nedostatku biološkog
materinskog instikta. Pred nama, čitaocima, je da zastanemo i zamislimo se nad ovim momentom

129
i grotesknom slikom, u kojoj jedna majka ostaje ravnodušna pri činjenici da je njeno dijete moglo
biti ozbiljno ugroženo prilikom požara. Dakle, osim naizgled nedovršenih scena u kojima
primjećujemo atmosferu koja vlada između supružnika, u prilici smo da doživimo društvo, čiju
pozadinu često ne vidimo ili ne želimo da vidimo, a koja se nalazi upravo oko nas, i čiji smo mi
članovi. I u ličnom autorovom sjećanju na ponovni susret sa bivšom prijateljicom i njegovom
razočaranju i njom i sobom, istovremeno dolazi do izražaja slično pesimističko saznanje o
dezorijentaciji čovjekovoj, o njegovom sumornom emotivnom, intelektualnom, socijalnom i
psihičkom stanju, njegovoj bespomoćnosti pred životnim problemima, čak o čitavoj savremenoj
civilizaciji koja bez straha, dakle i bez ozbiljnog podsticanja na akciju, nesvjesna svog stanja, srlja
u propast. Takav utisak još više prikazuju precizno naslikani portreti mlade laborantkinje sa lažnim
erotskim nabojem i djevojčinim roditeljima, zatim o radoznaloj djevojci, pa slijede i slike
samoubistva starog bračnog para u motelu na obali mora, komičnom bračnom paru alkoholičara u
robnoj kući. U odlomcima koje smo izdvojili osjećamo atmosferu osamljenosti u modernom
vremenu. Naročito u sceni u kojoj svjedočimo o samoubistvu starijeg bračnog para, možemo da
vidimo simboliku, odnosno kako izgleda kraj putovanja ljudi koji su odlučili da umru. Izabrali su
da umru na kraju putovanja, i da to urade zajedno u hotelskoj sobi, daleko od svog doma, od svoje
porodice. Ovdje, dakle, možemo jasno da zamislimo scenu, i da osjetimo usamljenost i hladnoću
jedne hotelske sobe.

Međutim, u refleksijama povodom filma o umiranju urođeničkog djeteta u amazonskoj džungli i

pomašanju njegove majke pritom i nakon toga, prvi put se nagovještava i jedan drukčiji, izvorniji
i adekvatniji odnos prema patnji zbog smrti i strahu od nje, pa i prema samom životu. Uspjevši
jednostavnim gestovima, riječima, suzama i ritualnim radnjama da izrazi svoju patnju, uklopljena
u kolektivni život plemena, amazonska Indijanka je već sljedećeg dana, i pored bola sposobna da
nastavi normalan, svakodnevni život. Upoređujući njenu reakciju za vrijeme djetetove agonije i
nakon njegove smrti sa ponašanjem ljudi u sličnim prilikama u našoj civilizaciji, autor iznosi ideju
da su naša patnja i tuga tako sentimentalne i da traju tako dugo upravo zbog toga što smo mi, kao
društvo, krajnje usamljeni, što nijedna naša veza ne prelazi okvir dvije osobe, para. Posljedica
takvog stanja jeste da onda prilikom svake smrti voljenog bića za pripadnike našeg društva nastupa
„propast svijeta“, odnosno izbija svijest o nedostatku sopstvene društvene ukorijenjenosti. Već
ovdje se indirektno nagovještava i potreba da se i u životu savremenog čovjeka ponovo uvedu neki

130
rituali i magijski postupci, da bi se uski i ograničeni dvojni odnos prevazišao, da bi se ponovo
uspostavila veza sa zajednicom i time život postao podnošljiviji i smisleniji.

Neku vrstu uspješnog ostvarivanja smislene egzistencije, odnosa trajnog razumijevanja i ljubavi u
savremenom trenutku, Štraus egzemplifikuje samo na jednom paru „američkog jezika“ , koji živi
odvojen od stvarnog svijeta u svojoj sobi sa televizorom, radiom i časopisima i koji se u toj izolaciji
igra oponiranja; kao da čitaocu sugeriše zaključak da je ostvarenje „idealnog para“ moguće samo
po cijenu izdvajanja iz realnosti, iza navučenih gardina, uz obilje medijskih informacija i uz stalnu
spremnost za mijenjanje sopstvenih pozicija, dakle opet uz pomoć neke vrste rituala.. Galerija
tipova i situacija proširuje se potom scenama iz čuvenog berlinskog lokala za zabavu, sa starijim
damama i pomalo ofucanim kavaljerima. Svi ti parovi, ili kvaziparovi, tipovi i situacije stvaraju
neku vrstu globalnog velikog mozaika savremenog stanja svijesti, duha i emocija kod modernog,
urbanog čovjeka. U odlomku o Ošiminom filmu „Carstvo ljubavi“ imamo i temu ljubavi i
zaljubljenosti, kao ekstatičnim stanjima i smrti u ljubavnom aktu kao i nekoj vrsti pobjede ljubavi
nad vremenom. Poglavlje „Parovi“ završava nizom kratkih scena sa ženom i muškarcem,
refleksijama o ljudskim licima, psihičkim portretima, odnosno radi se o „parovima“, sadašnjim,
prošlim i budućim u gurmanskom lokalu.

RIJEKA SAOBRAĆAJA

Drugi dio knjige pod naslovom „Rijeka saobraćaja“ započinje scenom na ulici u kojoj pripovijedač
kao posmatrač iz automobila u gomili prolaznika ugleda svoju bivšu djevojku, koja se, međutim,
za njega svela samo na jedno slovo – N. Rečenicom: „Neshvatljiv mi je to zakon koji tako prisne
ljude preobraća u tuđine. Prokleti svijet prolaznika!“, autor nam nameće ono ljudsko pitanje, nikad
od kraja odgonetnuto, ono pitanje prisutno u svakom društvu i u svim generacijama, a to je: Šta se
to desi između ljudi, da tek tako postanu samo prolaznici, odnosno stranci? Sigurni smo da i dalje
mnogi svjetski filozofi i psiholozi nisu mogli dati odgovor na ovo pitanje. U ovom dijelu knjige
možemo primijetiti kako se u prozno tkivo sve više uključuju i autorova razmišljanja o jezičkom i
književnom „saobraćaju“ , kao i o izrekama i poslovicama. Tu su i refleksije o površnom
obrazovanju velikog broja pripadnika mlade generacije odrasle uz TV i filmove, dakle
komunikaciju vezanu za moderne medije, sa velikim nedostatkom želje interesovanja ne samo za

131
riječi i stvari, već i za osjećanja i ljude uopšte. U navedenom poglavlju imamo takođe i kratak
autobiografski osvrt. Naime, pripovijedač posjećuje rodni kraj, sjeća se detalja iz djetinjstva,
početaka, svojih razmišljanja i pisanja. Autor želi da piše jednu knjigu bez kraja, o svemu: „Moj
jedini istiniti doživljaj vremena jeste doživljaj kolebljive sinhronosti. Bez neizbježnog pogleda na
rijeku (sa svakog prozora u roditeljskom stanu), mada o rijeci nijesam sticao neki neizbježan
pojam, ne bih došao u blizinu mišljenja i ne bih se nikada usudio da razmišljam i o drugoj strani
rijeke, a to je strana neprolaženja i tišine.“ Tu se ujedno prvi put javlja i oznaka „pisanija“ za
autorove tekstove, što je ujedno i naslov sljedeće cjeline.

PISANIJA

Cjelina pod naslovom „Pisanija“ počinje kafkijanskim opisom anonimnog čitaoca, koji, čitajući u
predvečerje „nešto najvažnije što je ikada dobio da čita“. Čitajući, on doživljava nestajanje svjetla,
koje ne samo da ga privremeno spriječava u čitanju, već i izaziva doživljaj potpunog gubitka
sposobnosti čitanja, oslijepljuje ga. U tom trenutku, nama nepoznat subjekt, postaje svjestan da
mu jedino i jezik pomaže i omogućava podnošenje osjećaja usamljenosti. Ovdje, dakle imamo
osvrt na bitnost jezika, priče i pričanja, kao sredstva za egzistenciju svake generacije i svakog
društva, na koje smo nažalost, skoro i zaboravili. U ovom dijelu Štraus sve više prelazi na
specifičnu književnu problematiku, pravi traktat o pisanju, pozivajući se na Oktavija Pasa i Pola
Valerija, da bi čitaocu sugerisao da pisac ne piše ni u čije, pa čak ni u sopstveno ime, ali da upravo
pisanje stvara neku vrstu slobode. Piše se po nalogu literature. Piše se pod nadzorom svega što je
do sada napisano. Ali piše se i da bismo sebi malo- pomalo stvorili jedan duhovni zavičaj, onda
kad onaj prirodni nemamo više. Međutim, perspektive i šanse da se ostvari taj cilj ni u litreranoj
sferi prema Štrausovom mišljenju nisu naročito dobre, jer nijedna knjiga, nijedan spis nemaju više
trajnije djelovanje, jer se mediji i publika brzo zasićuju. Ipak, takva situacija je i pravi izazov za
pjesništvo, „čas pjesnika“, koji bi jedini mogao da raskine sa svojim vremenom, da skine okove
koje mu sadašnje društvo nameće. Zaključak je, međutim, pesimističan: „Djelatnost svijeta glave
vjerovatno će se okončati u 87 televizijskih kanala, a Malarmeova knjiga biće kultni objekt
majušnog tajnog kružoka na univerzitetu u Viskonsinu“ Dalje u ovom dijelu, Štraus nam otkriva i
jednu od svojih ključnih inspiracija – ideje i stavove Fridriha Ničea. Akcenat stavlja na ideje iz
„Rođenja tragedije iz duha muzike“. Kao ilustraciju svog viđenja pravog pjesništva on će tim

132
povodom navesti i imena svoje „velike petorke“, odnosno velikih imena njemačke književnosti:
Klajst, Helderlin, Niče, Kafka i Celan. Kao da osjeća na sebi upitan pogled čitaoca, on odmah
potom pominje i Getea, ali ne kao umjetnika čija se pripadnost toj eliti podrazumijeva sama po
sebi, nego kao negativan primjer pisca koji „već preko stotinu godina hodi kroz njemačke
pjesnike“. Pozivajući se, potom, ponovo na Valerija, Štraus iznosi tezu da umjetničko djelo nastaje
velikim dijelom iz umjetnikove potrebe da ojača svoje životne snage. On se u saglasnosti sa tim
zalaže za jednu umjetnost i estetiku kroz koje će se realizovati uživanje, radost u igri, ljepoti. Da
bi pojasnio svoje teze, on navodi negativan primjer vozača autobusa koji dovozi posjetioce u
pozorište, sjeda i sam među publiku, a onda ubrzo ustaje i napušta predstavu, jer se na pozornici
izvrgava ruglu čitav njegov svijet- porodica, osjećanja, rezoni, način oblačenja, itd. Štraus je jedan
od onih umjetnika koji se zalažu za „ustanak naivnog“ u umjetnosti, a razmatranje filozofske,
umjetničke i posebno književne problematike očito treba da čitaocu sugeriše pravac u kome bi se
prema njemu trebalo tražiti rješenja.

Uopšte, Štrausovo djelo, puno je literarnih, i to ne samo pjesničkih nego i antropoloških,

socioloških, filozofskih i kulturoloških asocijacija i refleksija, ponekad i do same granice
podnošljivosti za književno-umjetnički izraz.

ZASUTONJENOST

Naredno poglavlje nosi naziv „Zasutonjenost“. Ovo poglavlje započinje nekom vrstom
pripovjedačkog snoviđenja, u kojem se autorovo putovanje upoređuje sa turističkim razgledanjem
nekog flimskog grada u kome posmatra scenu incestuoznog odnosa brata i sestre u pristustvu
roditelja. Autor nam, dakle, daje amoralne prikaze posrnulog društva, ali i porodice kao društvene
zajednice. Ovu scenu možemo posmatrati čak i kao ključnu u opisu društva na koje nas autor
upućuje, iz razloga što pokazuje kako se i u najintimnijim i najsvetijim zajednicama, kao što je
porodica, može prikazati bizarnost, kakvu je teško i zamisliti. U jednom od pasusa nas i sam Štraus
iznenađuje zaključkom, naizgled potpuno nepripremljenim dotadašnjim tokom pripovijedanja, ali
sasvim u duhu autorovog osnovnog stava: „Životinje, biljke, bogovi i mišljenje – svi oni nijesu
nikakvi čovjekovi prijatelji“.

133
Imamo uvid u mračnu, apokaliptičnu i beznadežnu viziju čovjeka, čovječanstva i njihove istorije.
Autor nam kao zaključak daje iskaz: „Jedini putnik u početnom vozu, koji jarko osvijetljen juri
kroz noć, jeste gospodin Kraj, tamni gost.“ Ponovo bez ikakvog prelaza i pripreme, Štraus potom
tematizuje društveno-političku sferu: neki dotadašnji vladar javlja se samo da bi kroz prozor
„čvrknuo“ opušak na prostor ispred zgrada na kome se okupilo nešto posmatrača „prozora dvorane
za pregovore“. Izostavljajući gotovo sve konkretne informacije (npr. o imenu vladara, o vrsti
pregovora, uopšte o vremenu i prostoru), Štraus očigledno želi da pažnju čitalaca usmjeri na
suštinu: na krajnju indiferentnost, čak cinizam vlasti i u pitanjima od suštinskog interesa za
zajednicu. Pored uvida u odnose između supružnika, ljubavnika, a zatim i odnosa unutar jedne
porodice, u ovom poglavnju imamo uvid i u političke sfere jednog društva. Politika je neodvojiva
od naše realnosti, postoji u svakom vremenu i u svakom društvu, često nam nedozvoljavajući da
mnogo utičemo na nju, nastojaći da svako društvo primora da joj se povinuje. Možemo zaključiti,
dakle, da Štraus ovom scenom prikazuje našu nemoć nad politikom, naše neznanje, možda čak i
aroganciju vladajućih krugova. Čitajući i analizirajući dalje, nailazimo na fiktivnog pripovjedača
koji nekoj djevojčici priča simboličku bajku za laku noć. Ovu bajku možemo posmatrati kao
antropološku-terapijsku priču koja govori o rajskom stanju čovjekovom, dok su još muškarci i
žene, navodno, živjeli odvojeno jedni od drugih, kao miroljubiva plemena, međusobno
razmijenjujući svoje proizvode. I smrt je tada, kako se kaže u priči, još bila čovjekov prijatelj.
Ovim Štraus ponovo nastavlja kruženje svojih tema: straha, ljubavi, egzistencije, odnosno ritualno-
magijskih postupaka u cilju terapije za modernog čitaoca. Samo pričanje ove priče, ali i čitavo
poglavlje završava se nekom vrstom fantastične slike naratora koji zajedno sa stotinama drugih
gledalaca pod naletom vjetra pada na leđa zajedno s ljestvama na kojima su stajali, ali na samom
kraju, u ovakvoj pesimističkoj slici javlja nam se i tračak nade. Naime, autor piše: „Uvijek se tu
nalazi neki put, prašnjav, i neki stari izlaz u slobodu“. Šraus, dakle, ipak nagovještava da put do
slobode postoji, da se društvo sa margina može snaći i spasiti. Iako taj put nije lak, štaviše, on je
prašnjav i težak, za Štrausovo, ali i naše društvo još uvijek postoji nada.

POJEDINCI

Naredna cjelina, u skladu sa naslovom „Pojedinci“, daje portrete jedinki izdvojenih ne samo iz
društvene zajednice nego i iz one prethodno prikazane binarne veze kakvi su bili parovi. To su

134
pojedinci – posmatrači na izložbi, učesnici u sudskom procesu jednoj narkomanki – prostitutki,
pijanac u hemijskoj čistionici. Taj niz portreta završava se nekom vrstom pesimističkog
naravoučenija: „Osim sila izrabljivanja i straha, čini se da samo još sila nemarnosti i
nezainteresovanosti reguliše uzajamne ljudske odnose. A kad se ljudima oduzme duboka uzajamna
nezainteresovanost, onda se vjerovatno samo uvećava njihovo napadačko raspoloženje“. I u
portretu „mister Minita“, odnosno obućara za sitne opravke u nekoj minhenskoj robnoj kući, neke
vrste autsajdera i bivšeg robijaša, uočavamo čitav niz strategija za preživljavanje. Štraus nam
dočarava pojedinca – uglavnom životnog gubitnika, beznadežnog slučaja, čovjeka koji je izgnan i
osuđen od strane društva. Prikazuje nam čovjeka koji se bori za svoje mjesto pod suncem, i okrutne
situacije koje su ga do toga dovele. U ovom ređanju pojedinaca, prikazuje nam se i usamljenost
čovjeka. Naime, predstavlja nam se anonimni posjetilac restorana koji ne može da podnese svoju
usamljenost i samoću, te prilazi telefonu i poziva svoj broj, simulirajući razgovor. Toliko slikovito
i jednostavno, ali i okrutno, Štraus pokazuje očaj čovjekov pred samoćom. Čak i mjesto dešavanja
možemo posmatrati simbolično – u restoranu koji vrvi od ljudi, čovjek se ipak osjeća
najusamljenijm. Dalje imamo i primjer čovjeka iz Kasela, koji želi da pristupi pozorištu, da ne bi
postao terorista. On vjeruje da će ga umjetnost spasiti i izvući iz beznađa, što bi dalje značilo da
se još jednom umjetnost potvrđuje kao sredstvo za egzistenciju, iz kojeg se nerijetko rađa ono
najbolje u čovjeku.

SLUĐEN SADAŠNJOŠĆU

Završno poglavlje „ Sluđen sadašnjošću“, koje svojim nazivom izaziva asocijacije na figure iz
„Broda ludaka“ Sebastijana Branta, njemačkog književnog bestselera, sa kraja 20. vijeka. Ovo
poglavlje započinje jednim od Štrausovih inicijalnih pitanja – pitanjem šta je strah i šta se sa njim
desilo, odnosno koje su mogućnosti njegovog prevazilaženja danas. Kao prvi paragmatičan primjer
koji treba da ilustruje moderni strah, javlja se par intelektualaca, muškarac i žena, koji pokušavaju
da obnove staru, prekinutu emotivnu vezu. Štrus muškarca predstavlja rečenicom: „Obuzima me
užasan strah, zaista“, koju ovaj iznova ponavlja. Analizirajući taj njegov strah, pisac dolazi do
zaključka da je izraz „strah“ zapravo prejak, da je izgubio svoje prvobitno značenje od duge i česte
upotrebe, da se čovjek ustvari samo plaši da ne napravi grešku prema svojoj partnerki. I taj i mnoge
druge slične izraze, pisac demaskira kao lažne tonove „subjekta kojeg u srcu ništa više ne pogađa“.

135
Zaključak je zapravo da pravog, realnog i funkcionalnog straha (zbog realne opasnosti po
pojedinca, čitave regije ili čitavo čovječanstvo) više i nema. Takav strah postojao je, smatra Štraus,
još pri kraju prvog milenijuma, a kao masovnu psihozu raširio ga je tada moderni medij, religija.
Propast svijeta imala je tada za svakog lično lice. Danas smo mi, zaključuje autor, dovodeći time
svoje izlaganje u vezu sa naslovom poglavlja, robovi sadašnjice u tolikoj mjeri da više nijesmo u
stanju da se plašimo budućnosti, iako razlozi za zabrinutost i strah danas nipošto nijesu manji nego
prije hiljadu ili pet hiljada godina. Ali, zaključuje štraus, strah je u osnovi ipak ostao i on se i dalje
manifestuje svuda gdje je pojedinac sam i gdje mu prijeti nešto jače, bilo da se radi o
pretpostavljenom, o ocu, bolesti, rastanku, masu ljudi ili o – ljubavi. Međutim, i pored svih
znakova opasnosti, mi više ne živimo u vijeku straha, jer, tu Štraus citira drugog savremenog
njemačkog autora, Tomasa Bernharda, većina ljudi uspijeva da svoju egzistenciju vodi kao
perfektno skretanje pažnje sa te egzistencije. Strah se preselio u snove i podsvijesti, odnosno
manifestuje se u noćnim morama i psihopatološkim pojavama.

I sljedeće razmišljanje je opšteg, generalnog tipa, odnosno kruži oko pitanja ima li nakon svega
rečenog uopšte išta lijepo da se kaže, sačuva, prenese o ovoj našoj građanskoj kulturi i egzistenciji,
nešto za pamćenje, za potomstvo. Nakon toga, Štraus kao da ponovo napušta pjesnički diskurs:
osvrće se na svjetsku privredu koja je uzela kurs prema kome će se resursi neminovnono uskoro
iscrpjeti, ukazuje na činjenicu da će individua morati da pronađe odgovor na pitanje preživljavanja,
dakle, svako lično za sebe, i da tek iz toga može da uslijedi i kolektivna svijest i opstanak. Ovaj
niz autorovih reflekscija o aktuelnim temama ne bi bila potpuna bez poznate njemačke teme
nacionalizma, holokausta i Drugog svjetskog rata, kao jedne od temeljnih preokupacija njegove i
starijih generacija. Njegov stav je: „Jedino nas smrt same istorije može osloboditi, samo
uništavanje sjećanja pomoću totalne prisutnosti masovnih medija, u kojoj je sve samo pojava, samo
estetsko prolaženje“. Aludirajući na stihove iz Geteovog „Fausta“, u kome glavni junak teži da
sazna „šta u srži vasionu drži“, i prenoseći ih na pitanje odnosa Njemaca prema istoriji i sopstvenoj
istorijskoj krivici, on zaključuje da se definitivan odgovor u toj sferi neće dobiti nikad.

Štraus rezonuje i o potrebi oslobađanja od tradicionalnog načina političkog mišljenja, o

oslobađanju čovjeka od prisile društva, koristi Vitgenštajnova filozofska razmišljanja kao povod
za isticanje nekih razlika između prirodnih i društvenih nauka, zaključujući da je tzv. pitanje
identiteta danas u konkretnom životu ono što se u prirodnim naukama i logici smatra „riješenim

136
pitanjem“. Dovedeno do apsurda: „Identitet koji tražimo – ne postoji“. Na osnovu današnjeg
iskustva gotovo da se ne može govoriti o egzistenciji složenog, kompleksnog pojedinca, jer ni
samo njegovo tijelo nije u sebi jedinstveno, ne samo njegovo mišljenje. „Ja“, kaže autor, „koje je
lišeno svakog transcendetalnog određenja tuđosti, egzistira danas samo još kao otvoren odjeljak u
rijeci bezbrojnih poredaka, funkcija, saznanja, refleksa i uticaja“, zaključivši da nam „Totalna
ovostranost otkriva svoj pluralistički haos“. Štraus nam ovo stanje dovodi u vezu sa stanjem ludila.
Željeći na kraju svim tragačima za identitetom da identitet i nađu, u bilo kojoj oblasti, Štraus u
samom tom traženju nalazi religiozne korijene, i dovodi to u vezu sa taženjem svog Boga. Pjesnički
karakter ovom gotovo filozofskom i antropološkom traktatu daje završna rečenica u kojoj Štraus
unosi subjektivno-emocionalnu dimenziju, ističući da posmatrača uvijek zaboli taj pokušaj
slobodnog ali sirotog subjekta u kome se osjeća i skrušena fraza o identitetu i prizvuk molitve
bogu. Završne rečenice u kojima se javljaju religioznost i pominjanje boga, neka su vrsta
nagovještaja za sljedeća dva kratka pasusa posvećena toj tematici, pri čemu nama kao čitaocima
nije načisto da li da ih shvatimo ozbiljno ili da ih shvatimo kao ironiju, poigravanje sa ovom
tematikom. Sa ovim u vezi dolazimo do zaključka da da čovjek nikada nije bio toliko lišen
mogućnosti opažanja kao danas u vremenu televizije, da ni crkva ni ratovi u tom lišavanju nijesu
toliko uspjeli kao što što to uspijevaju moderni medjiji današnjem društvu.

I u narednim odlomcima svjedoci smo Štrausovom razmatranju aktuelne i ideološko- političke

problematike iz njemačke i evropske perspektive sedamdesetih i osamdesetih godina; u svijetlu
odnosa između blokova i sistema, nailazimo na pesimistički zaključak, a to je da vlast i politika,
kako na zapadu tako i na istoku podjednako nemaju interesa za preživljavanje čovjeka, i samog
društva. Taj političko – ideološki niz naglo se prekida refleksijom o pozorištu i potrebi da se pojavi
novi čovjek sa novim idejama, novim pozorišnim jezikom, neko ko bi pronašao blago koje bi
moglo da postoji naporedo sa priznatom stvarnošću.

Shodno ovome, knjiga se završava u jednom optimističkom tonu, i to razvijajući jednu liniju
modernog njemačkog i evropskog literarnog suočavanja sa sobom i svojom prošlošću, scenom na
venecijanskom trgu u novogodišnjoj noći. U ovoj sceni pripovijedač doživljava, možemo slobodno
reći, trenutak istine, odnosno katarzu. Ova scena i ambijent neodoljivo podsjećaju na djelo sa kojim
smo se već imali prilike susresti, a to je Manova „Smrt u Veneciji“. Ipak, za Štrausa je Venecija
bila znak života i vitalnosti, kako biološke tako i duhovne i umjetničke.

137
11. Siegfried Lenz: Deutschstunde

Čas njemačkog ( Deustche Stunde )

Zigfrid Lenz

- Zigfrid Lenc (njem. Siegfried Lenz) bio je jedan od najpoznatijih njemačkih pisaca, ali i
pripovjedača njemačkog jezika poslijeratne i savremene književnosti. Rođen je
1927.godine u gradu Liku, u Istočnoj Pruskoj. Nakon rane smrti oca i napuštanja od strane
majke, ostao je da živi sa bakom na obali jezera Lik.

- Volontirao je za dnevni list „Die Welt“, a zatim postao i glavni urednik istog. Svoj prvi
roman Lenc je objavio kod izdavačke kuće „Hoffman und Campe“, i u Hamburgu je zatim
započeo svoj život kao slobodan pisac. Bio je redovan gost na literarnim skupovima
„Grupe 47“(. „Grupa 47“ je bio naziv za skupove njemačkih pisaca pozvanih od strane
Hans Verner Rihtera (njem. Hans Werner Richter) u periodu između 1947.i 1967.godine.
Skupovi su imali za cilj književnu kritiku, ali i promociju mladih, još uvijek nepoznatih
autora )

- Zajedno sa Ginterom Grasom (njem. Günter Grass) bio je angažovan u

Socijaldemokratskoj partiji Njemačke (SPD) i podržavao politiku Vilija Brandta (njem.
Willy Brandt).

- Među značajna djela ovog pisca ubrajaju se romani „Duel sa sijenkom“ (njem. „Duell mit
dem Schatten“), „Hleba i igara“ (njem. „Brot und Spiele“), „Pobuna“
(njem.“Auflehnung“), „Arneova zaostavština“ (njem. „Arnes Nachlaß“), i drugi, kao i
mnoge zbirke priča i eseja.

- Njegovo, svakako, najpoznatije djelo jeste upravo roman „Čas njemačkog jezika“, koji
je preveden, ali i snimljen na mnogim jezicima, a koji govori o dobu nacionalsocijalizma i
pogrešno shvaćenom konceptu dužnosti u društvu.

138
 Leksikon

- Najpoznatiji roman njemačkog književnika Zigfrida Lenca, u kojem se autor obračunava

sa socijalno – psihološkim pretpostavkama nacizma, gradeći priču o štićeniku kazneno-
popravnog doma koji (sredinom 1950ih) piše domaći zadatak na temu ,,Radosti
dužnosti“ .
- Štićenik Siggi Jepsen, glavni lik i pripovjedač romana, u okvirnoj priči opisuje okolnosti,
prekide i epilog svog višemjesečnog pisanja, a središnji dio romana čini sam domaći
zadatak – izdašnja sjećanja inspirisana naslovnom temom.
- ,,Dužnost“ je za Siggija otjelovljenja u njegovom autoritativnom ocu, policajcu policijske
stanice: neumoljivom disciplinom je nadgledao izvršenje naredbe kojom su nacističke
vlasti 1943. zabranile rad njegovom prijatelju, slikaru Nansenu. (kao biografski
predložak autoru su donekle mogla poslužiti politička iskustva poznatog njemačkog
slikara E.Noldea, jednog od prvaka ekspresionizma).
- Dok otac progoni slikara, dječak Siggi potajno spašava njegove radove.
- Mentalni obrasci discipline i otpora postaju prinudne radnje: nakon završetka rata otac i
dalje izvršava ,,naredbu“, a Siggi ,,spašava“ Nansenovu sliku sa javne izložbe, te kao
maloljetni kriminalac završava u popravnom domu.
- Epska širina radnje bogate epizodama i detaljno iscrtavanja ozračja njemačkih krajeva i
krajolika približava djelo uzorcima tradicionalnog realističnog romana, ali bez
konzervativnih primjesa, pogotovu ne ideoloških.
- Plodnoj baštini realizma (koji se sa Lencom može povezati sa različitim uticajima kao što
su Tomas Man i Hemingvej) pripafa i autorova težnja da izbjegne pojednostavljene etičke
opreke.
- Taj višeslojni roman može se čitati kao priča o zlom trenutku njemačke istorije, ali u isti
mah kao svojevrsna parabola o umjetniku u modernom svijetu, kojem estetsko
stvaralaštvo postaje znak slobode i smisla u bujicama bezumlja i nasilja.
- Problematika razdora između ,,dužnosti“ i ljudske solidarnosti prelazi okvire konkretne
pouke iz određenog istorijskog razdoblja, pa su se i druge sredine mogle prepoznati u toj
temi. To je jedan od razloga međunarodnog uspjeha djela.

139
- Najpoznatija njegova knjiga je "Sat njemačkoga" iz 1968, u kojoj prikazuje način na koji
nacizam prodire u duše.

- To je potresna priča o Siggiju Jepsenu, zatočenom u zatvoru za mlade delikvente na

otoku u blizini Hamburga, koji je kažnjen jer je predao prazan papir na temu "radost
dužnosti".

Seminarski

- Roman „Čas njemačkog jezika“ objavljen je 1968.godine i predstavlja glavno obilježje

njemačke poslijeratne književnosti.
- Lenc u ovom djelu sumira eru nacionalsocijalizma u kontekstu krivice i dužnosti, sa
fokusom na suprotnosti između odgovornosti pojedinca i izvršavanja dužnosti, bila ona
nametnuta ili ne. Na sebi svojstven način, pisac je izbjegao direktno unošenje političke
uloge odnosno njemačke političke agresije u priču (uključujući holokaustske torture i
masovna ubijanja po rasnoj osnovi), a opet uspio da na pravi način prikaže život ljudi pod
uticajem diktatorskog režima.
- Priča je smještena u dva vremenska okvira: period koji se proteže od zime 1952. godine
do jeseni 1954. godine, i povratak putem sjećanja na period rata, tačnije razdoblje od 1943.
godine do 1945. godine.
- Pripovijedanje se odvija u prvom licu, iz perspektive Siggija Jepsena, koji postavlja,
pored vremenskih, i dva prostorna okvira, pa je vrijeme pripovijedanja smješteno u zatvor
za teško odgojive maloljetnike, iz kojeg nas svojim sjećanjima vodi u drugi prostorni okvir
– u Rugbull, mjestašce na sjeveru Njemačke, gdje je rođen i u kom je proveo svoje
djetinjstvo.
- Putem retrospekcije dobijamo mogućnost da doživimo „oživljenu“ sliku Siggijeve
prošlosti sa vremenske distance od oko 10 godina. „
Ne pripovijedam o bilo kojemu mjestu, nego o svome mjestu, ne istražujem bilo koju
nesreću, nego svoju nesreću, uopće: ne pripovijedam bilo kakvu pripovijest, jer ono što je
bilo što ne obvezuje ni za što“

140
- Najveći dio priče prikazuje odnos između slikara, Max Ludviga Nansena, čiji je lik Lenz
formirao po uzoru na Emil Noldea(bio je jedan od prvih njemačkih slikara ekspresionizma,
čija su djela bila obilježena kao „entartete Art“ ) i Siggijevog oca, policijskog činovnika
Jensa Ole Jepsena. Ovaj odnos zapravo oslikava sukob između umjetnosti i zakona
odnosno dužnosti, i govori o granicama koje je taj sukob spreman pomjeriti i dostići.
- Osim Siggija, slikara i policijskog činovnika, u priči učestvuju i mnogi drugi likovi koji su
obilježili Siggijev život kako u Rugbullu, tako i u zatvoru, na malom ostrvu na rijeci Labi.
Siggijeva majka, Gudrun Japsen, ne predstavlja zapravo majčinsku figuru, oličenje ljubavi
i brižnosti, već je na neki način prikazana kao stroga i lišena mnogih osjećanja, i naizgled
uvijek držeći se po strani, ipak je svojim umornim prezirom izazivala neku vrstu straha u
Siggiju. „Stajao sam kraj nje uplašeno poslušno, tu je poslušnost ona izazvala u meni, i sa
zanimanjem i prijekorno je promatrao: šiljasti podbradak, riđeplave trepavice, nosnice,
iskrivljene usnice, i nisam se usudio dotaknuti je“. Siggijev stariji brat, Klaas, osakatio se
prilikom vojne službe, pucajući sebi u ruku. I kod njega, mada u većoj mjeri, postoji strah
od roditelja, koji se ogleda u scenama nakon njegovog bjekstva iz bolnice, kada on ni po
koju cijenu ne želi da se vrati kući, već traži utočište kod slikara Nansena. Uviđamo da je
taj strah i opravdan kroz činjenicu da Jens i Gudrun Jepsen nipošto ne žele prihvatiti svog
sina, gledajući na njega kao na nekoga koga treba precrtati. „Klaasu je podijeljena zabrana
dolaska kući: Poslušajte dobro! Dok živim, on neće stupiti u svoju roditeljsku kuću, i nama
je bilo zabranjeno da Klaasovo ime pominjemo ili izustimo. Jednostavno ćete ga precrtati
u svome pamćenju“ (Lenz, 1979:329). Hilke, Siggijeva sestra, takođe trpi zbog prirode i
djelovanja svojih roditelja, i još na samom početku priče njena ljubav sa vjerenikom
Addijem mora biti okončana, kao posljedica toga. U jednom trenutku, u razgovoru sa
Siggijem, u njegovoj zatvorskoj ćeliji, izričito govori o svojoj želji da čak i napusti njih i
dom.

„I onda me je zapitala spopada li i mene uvijek želja da odem od kuće, a ja rekoh: Da. A
onda je kazala da je ona već više puta bila blizu odluke da ode, ali je sve izdržala samo
zbog mene. I kazala je: Najradije bih svemu načinila kraj... A onda me je zapitala zašto je
ta kuća tako strana i tako neprijateljska i osjećam li da mene razumiju. A ja rekoh: Ne.“

- Svi likovi u priči su na neki način podijeljeni, ili slijepo slijede zakon i diktatorski režim,
izvršavajući svoje „dužnosti“, ili slijede put otpora tom istom režimu, put umjetnosti i
borbe za slobodu.

141
- Siggi Jepsen se pojavljuje kao dvadesetogodišnji dječak, smješten u zatvor za teško
odgojive maloljetnike, koji se nalazi na ostrvu sa pogledom rijeku Labu. Razlog njegovog
boravka u zatvoru, tačnije naziv krivičnog djela koje je počinio navodno glasi „krađa
slika“. U zatvoru se održava nastava njemačkog jezika, a Siggi na jednom od časova
dobija kazneni zadatak i mora napisati esej na temu koja mu je data, a koja glasi „Radosti
dužnosti“. „Svatko može pisati što hoće, samo treba u zadaći obraditi radosti dužnosti“).
Prvo do čega je Siggija dovelo sjećanje, „... vrativši se dobrovoljno iza rešetaka svoje
prošlosti“ jeste njegov otac, seoski policijski činovnik i njegova dužnost „zabrane
slikanja“. Isprva je Siggi upravniku predao prazan list, ne zato što nije imao šta napisati,
već zato što su sjećanja i slike samo navirali, oživljavali jedni druge i samim tim postali
preopširni za jedno parče papira i ograničeni vremenski rok. „Jepsen je predao praznu
bilježnicu, i to ne zbog toga što bi mu premalo palo na um, nego - kako je sam kazao - jer
je htio ispovijediti previše“. Uz obašnjenje dobio je priliku da uzme onoliko prostora i
vremena koliko mu je potrebno za pisanje svog zadatka. “Samoća, Siggiju ne treba ništa
do vremena i samoće i pazite da obojega bude u izobilju”.
- Siggijevo sjećanje nas najprije vodi u Rugbull, i trenutak kada je njegov otac, Jens Ole
Jepsen, kao naredbu dobio zabranu slikanja slikaru Max Ludvigu Nansenu, svom
nekadašnjem prijatelju. Ta očeva dužnost u Siggiju budi razna osjećanja, prije svega
unutrašnji sukob, jer bi sa jedne strane “trebao” poštovati i podržavati odluke i postupke
svog oca, dok sa druge strane osjeća jaku privrženost i naklonost prema slikaru i njegovim
djelima. Slikarova djela su se, po naredbi koja je stigla iz Berlina, trebala ne samo zabraniti,
već i zaustaviti dalje stvaranje. To je bio zadatak Jensa, “…koji je postupao odlučno, u
skladu sa dužnosti”. Siggi ima poseban odnos sa slikarom, posjećuje njegov atelijer, uživa
u razgledanju njegovih slika i posvećuje mnogo vremena analiziranju istih, posmatranju
prelivanja boja, skrivenog značenja, razgovorima sa slikarom kako o umjetnosti, tako i o
onima koji stoje “nasuprot umjetnosti”. Max Ludwig Nansen ne pokazuje ni uzbuđenje ni
otpor u trenutku kada dobija zabranu slikanja, jer smatra da umjetniku niko ne može
zabraniti da stvara, kao i da “Treba čini nešto protiv dužnosti. Dužnost je, kako se meni
čini, samo slijepa preuzetnost. Neminovno je činiti nešto što nitko ne zahtijeva”. Siggi
osjeća potrebu da na neki način zaštiti slikarova djela, pa ih nosi u svoje skrovište u mlinu,

142
 u blizini svoje kuće, smatrajući da će tu biti sigurne i van domašaja onih koji bi ih zaplijenili
kao izvršenje dužnosti, na čelu sa njegovim ocem.
- Iz sjećanja dvadesetogodišnjeg zatvorenika doživljavamo krajnje detaljno opisane slike,
događaje, pa i najsitnije detalje poput boje Hilkine haljine, hrane koja ga je nekada čekala
na trpezarijskom stolu, zvuka očevog žvakanja, njegove kočije, svakog kutka slikarove
kuće i atelijera… Pojavljuje se i slikarov nevidljivi prijatelj, Balthasar, koji je uvijek bio
uz njega prilikom slikanja, a kojeg niko nije mogao vidjeti niti čuti sem on. Slikar ga je
posmatrao kao svog “saradnika”, tražio njegovo mišljenje po pitanju boja, naslikanih lica
i prirode, bio mu je na neki način dovoljan i nije ga po pitanju postojanja razlikovao od
nekog drugog ljudskog bića. “Hajde, Jens, hajdemo dok je Balthasar još u mlinu”. Siggi
ne gleda na slikarovog nevidljivog prijatelja kao na neku čudnu, neobjašnjivu pojavu, već
kao da u potpunosti razumije potrebu umjetnika da kraj sebe ima nekog svog i nevidljivog,
ko će mu biti pratilac u stvaranju „...u doba u koje više nije bilo nikakvih ljudskih
vrijednosti“. On se jasno prisjeća i svih trenutaka koje je proveo u svojoj sobi, svoja četiri
zida, gdje se družio sa bojama i papirom za slikanje, jednom čak i krpeći i nanovo nanoseći
boje na Nansenovu sliku koju je Jens Japsen rascijepao u komade, izrevoltiran ponovnim
pokušajem slikanja nakon izricanja zabrane. Siggi u svojoj ćeliji još vidi „sebe s kutijom s
bojama i blokom uz doprozornik... Još sad čujem šum što nastaje kada se otkida list, vidim
kako nabacam tamnu smeđu boju i, kao onda, dopuštam da se još jednom stapa zeleno sa
bijelim“.
- Veoma je značajan i simbol slikarovh „nevidljivih slika“ koje za slikara predstavljaju
nešto što ne može biti oduzeto, iz razloga što je „njima“ nepojmivo, i što on može na svom
papiru naslikati bilo kakav nevidljivi prizor i obojeno vidjeti i čak pokazati ono što je
naslikao, ali prizor koji „njima“ ne može predstavljati nešto vrijedno zaplijene, jer „oni“
ne mogu gledati drugačije sem površinski. „Zar Jens može slojevito gledati? On? Dosad
to nismo zamijetili”. Siggi je smatrao da su te slike, kao nevidljive, ujedno i zaštićene,
međutim policijski činovnik je i njih imao obavezu zaplijeniti, iako ne vidjevši na njima
apsolutno ništa. Time je ostalo samo vjerovati u to da “Jednoga dana, ne znam kad, u neko
drugo doba, sve će biti vidljivo”
- Poseban unutrašnji prezir Siggi osjeća prema svom ocu onda kada, poslije rata, i njegova
dužnost zabrane slikanja postaje prošlost, ali on ne posustaje u tome, već odlučuje da

143
 uprkos tome obavlja tu “dužnost” koju mu tad nalaže samo njegova savjest. Jensu Jepsenu
je “nadziranje zabrane slikanja postala osobna obaveza koju je, kako je mislio, morao
obavljati i onda kad je, naravno, minulo doba zabrane”
- Nešto više o Siggijevoj ličnosti saznajemo iz diplomskog rada jednog od psihologa u
zatvoru na Labi, kojem je Siggi svojevoljno pristao biti osnova za pisanje. Wolfgang
Mackenroth kroz “Umjetnost i kriminal”, kako glasi naslov njegovog rada, u središte
stavlja Siggija i piše o njegovom životu koji je prethodio boravku u zatvoru, iz neke svoje
perspektive – pa ostaje otvoreno to da li će se Siggi sa time poistovijetiti, ili ipak ne.
Mackenroth piše o njegovom odnosu prema spoljašnjem svijetu, ali ga naziva
“poremećenim”, a sakupljanje slika, koje je Siggi opsesivno sakupljao i skrivao da bi ih
zaštitio, naziva “bolešću”.

“Ne, Wolfgang Mackenroth, bilo je tako, a ipak nije bilo tako. Nisam više mogao čitati,
bilo je tu previše prešućeno, previše svedeno na ugodnu suprotnost. Ondje, gdje me je
proglasio krivim, učinio je to kako bi mi pribavio olakotne okolnosti, a meni treba drugo,
nipošto mi ne treba olakotnih okolnosti… Očekivao sam opis bolesti, a ne neko mučno
opravdanje.”

- Siggi sve vrijeme vodi unutrašnju borbu, trudi se oduprijeti nametnutim pravila ponašanja,
ali iz svoje ćelije malo toga može promijeniti, može samo na listu papira, kroz svoj kazneni
zadatak, oživjeti jedan dio svog djetinjstva, dio koji ga je natjerao da sa dozom “prezira”
posmatra ljude oko sebe, sve one ljude koji su spremni samo gledati, a ne i vidjeti, i koji
su utočište radije nalazili u tišini nego u riječima. “Mrzim svečanu šutljivost, taj pogled
uperen u daljinu i tu teško opisivu kretnju, i bojim se, bojim se najviše navike da
osluškujemo nutrinu odričući se riječi”
- Pri samom kraju djela isplivava Siggijev pogled i stav po pitanju “krađe slika” koje mu
se stavlja na teret. Prisiljen od strane psihologa i gospodina Himpela, upravnika zatvora,
da ispriča okolnosti koje su ga navele na izvršenje tog “krivičnog djela”, Siggi objašnjava
da je on zapravo štitio te slike od svog oca, koji se neprestano šunjao ne bi li ih pronašao i
zaplijenio. Kako vrijeme razgovora odmiče, iz njega izvire sve veći bijes koji se ogleda u
izjavama da je on tu gdje jeste umjesto svog oca, da se njemu kao maloljetniku sudilo zato
što je Jens Jepsen u svojim godinama već “nenadoknadiv, te se ne može još jednom
prepraviti”. Siggi nagađa da je možda svako od maloljetnika na ostrvu tu gdje jeste –
umjesto nekog, i pita se zašto ne postoji ostrvo slično tome, sa zatvorom za “teško odgojive
starce”. Njemu ostaje nada da će njegov otac uspjeti da nauči od njega makar nešto u čemu
će, u tom zatvoru, napredovati.

144
 - Kada na kraju dobije dozvolu da zauvijek napusti ostrvo, Siggi postavlja sebi veliko
pitanje: gdje otići? Shvata da je i dalje sve isto, da mu okolnosti u kojima se odvija život
ne dozvoljavaju da započne nešto novo, nešto što će raditi sam i zavisiti od samog sebe.
Smatra da “Toga nema: u svaku je juhu, što je miješamo, netko već pljunuo”. Svoju
budućnost i dalje vidi u Rugbullu, jer mu ne može pobjeći životom na nekom drugom
mjestu. Siggi se izvukao iz klopke u koju je upao putem sjećanja, ali je uvidio da vrijeme
ne liječi ništa, i da je sa svojim rodnim krajem zauvijek vezan, i da ništa tu vezu ne može
prekinuti.

- Prateći život Siggija Jepsena i analizirajući njegovu ličnost sa aspekta njegovog odnosa
prema svijetu, posebno odnosa prema umjetnosti, koju zastupa slikar Nansen, i zakonu,
koji zastupa Jens Ole Jepsen, možemo zaključiti da je Lenc u ovom djelu ilustrovao
klasičnog “malog čovjeka” i njegovu sudbinu u surovom svijetu, što je obilježje
tzv.poslijeratnog ekspresionizma. Otuđen i lišen mogućnosti da društvo napravi boljim,
pronalazi dio sebe kroz slikara i njegovo stvaranje, a “hodati tako pokraj njega značilo je
već biti obilno zaokupljen napetim očekivanjem, a da ne govorimo o radosti”
- Ovaj roman, zajedno sa svim svojim likovima, uspio je da, bez trunke politizovanja
prikaže jasnu sliku društvenog života i sudbinu “malih i velikih ljudi” koje je krojio
nacionalsocijalizam.

Jelena:

Lenc – Čas njemačkog

- Bio je u zarobljeništvu; nekoliko njegovih romana je ostalo neobjavljeno, kao što je roman
Preletač, koji je posthumno objavljen. Nakon povratka iz britanskog zarobljeništva piše
1968. Deutschstunde.
- Roman mu donosi slavu.
- 1968.- godina prvih radnih i studentskih protesta (studenti se bore protiv ćutanja o
prošlosti), u Njemačkoj su ti protesti bili žestoki, studenti su imali zahtjev da se Njemačka
suoči sa prošlošću, koja je još imala uticaja na društvo.
- Čas njemačkog – preveden je na mnogo jezika, djelo Das Vorbild(uzor) ima istu temu, a
to je nedostatak uzora.

145
- Na tematskom planu, to je vrsta ideje o mentalitetskim pretpostavkama nacizma(i Gras i
Tomas Man su se time bavili) – da određeno društveno uređenje može da utiče na to da se
razvija određeni mentalitet(ideje).
- U romanu se priča o štićeniku jednog popravnog doma; njegov pisani sastav ,,Radosti i
dužnosti“ postaje tekst romana. On najprije nije mogao da smisli ovaj sastav, koji mu je
bio zadat na času njemačkog, pa je bio kažnjen i morao da provodi vrijeme u samici, a tek
poslije toga ga je napisao i kada je počeo da ga piše nije mogao da se zaustavi.
- Radnja je smještena u sredinu 50ih godina.
- Glavni lik – Zigi Jepsen. On je momak od 19 ili 20 godina, i piše sastav o događajima od
prije 10 godina.
- Razgrađene pripovijedačke tehnike koje spadaju u realistični način pripovijedanja su
oneobičene – to je promjena perspektive ( okvirna priča – sveznajući pripovjedač – to se
odnosi na to što Zigi piše zadatak nekoliko mjeseci sa prekidima prilikom dolaska
psihologa i kada razmišlja kako da nastavi da piše, kao i prilikom razgovora sa direktorkom
popravnog doma/instituta) .
- Rad će mu omogućiti da ranije izađe iz doma, a na psihološkom nivou taj rad će ga
osloboditi prošlosti. To se sve odnosi na okvirnu priču (obuhvata i pitanje šta umjetnost
može da predstavlja).
- Umetnuta priča je ono što je napisao i to čini 2/3 romana.
- Ključni momenat ovog djela kada čas njemačkog postane čas o Njemačkoj.
- Dužnost (Pflicht) – centralna riječ u naslovu njegovog rada; dužnost se ogleda u liku
njegovog oca, koji je u ratu bio policajac (Oli Jepsen); on službuje u najsjevernijoj
provinciji Njemačke; ima zadatak da u Drugom svjetskom ratu svom prijatelju koji je slikar
zaplijeni odnosno mu brani da slika.
- Sa druge strane slikar Nansen je spoj estetskog i etičkog.
- Njemu je Zigijev otac pod nacističkom naredbom zaplijenio slike.
- Taj slikar je prije rata bio prijatelj sa Zigijevim ocem, ali to njegovom ocu nije smetalo da
sprovede dužnost. Dječak Zigi koji se družio sa umjetnikom, a koji je od svog oca preuzeo
načelo red, rad i disciplina našao se rastrzan i pokušava da zaštiti umjetnika, pa je on
skrivao njegove slike, a to je i nakon rata nastavio da radi, što će ga odvesti u popravni
dom(nastavio je da krade slike i da ih sakriva, iako nije morao, ali je osjećao dužnost).
- Pripovijedanje: zastupljena jeepska širina Homerovskih razmjera.
- Umjetnik kaže: ne postoji način da prestanem da slikam, uvijek mogu da slikam ono što je
meni vidljivo – u mojoj glavi.
- Likovi su realistično tipični; pojavljuje se učitelj, trgovac, komšije koje se stavljaju na ovu
ili na onu stranu; Zigise predstavlja kao osjetljiv lik, posmatrač toga šta se dešava u svijetu
odraslih.
- Zastupljeni su mnogi opisi njemačkog sjevera.
- Zastupljena je bliskost sa tradicionalnim realističnim romanima, ali se odbacuje svaki
doktrinski realizam.
- Ovo djelo izrasta u kritiku ideologije i bez kritičkog prihvatanja tih ideologija.
- Prikazan je mentalitet ljudi, koji se slijepo prihvataju obavljanja obaveza.

146
- Sa druge strane stoji umjetnik u modernom svijetu, koji svoju slobodu izražava kroz
slobodu da stvara.
- Jednu stranu predstavlja ispunjavanje dužnosti, a druga strana je humana, ljudska i puna
solidarnosti.
- Likovi su vrlo raskošno prikazani(tehnika umetnute priče omogućava da se autor distancira
od pripovjedača).
- Pošto je radnja smještena u sredinu 50-ih godina i pošto je prikazan čovjek, koji je imao
10 godina prije rata, a pošto roman izlazi 1968. tako je namijenjen publici koja je istih
godina.
- Radnja je smještena u malom graničnom mjestu na sjeveru Njemačke, u kom se događaji
iz prijestonice reflektuju.
- Glavni lik opisuje svoja sjećanja.
- Da bi napisao svoj sastav bilo mu je potrebno vrijeme, zato što su ta sjećanja kod njega
bila potisnuta. Potisnuo je sjećanje na prethodnu istoriju, a to vodi u propast i zbog toga se
mladi ljudi bune(studentski protesti).
- U romanu se postavlja pitanje: zašto si vršio dužnost ako je to protiv morala?
- Zigija posmatra psiholog(Volfgang .......Mahenrot); on piše magistarski rad o Zigiju, i na
osnovu toga dobijamo još jednu perspektivu, pa sve ono što ne saznamo od Zigija, saznamo
od psihologa. Na taj način će biti riječi o biografiji umjetnika Nansena.
- Jens Ole Jepsen, Zigijev otac – kroz njega je dato Lencovo viđenje tipičnog vršioca
dužnosti.
- Zanimljivo je da se naslov sastava Radosti i dužnosti uklapa sa natpisom u Aušvicu ,,Arbeit
macht frei“ ( rad oslobađa ), što znači da čovjek mora da se bavi dužnostima bez
postavljanja pitanjima.
- Ovaj Nansen ne smije više da slika kao ekspresionistički slikar, a Zigijev otac kao policajac
nema nikakav problem da izvrši dužnost. 10 godina kasnije ta dužnost obaveze je jedan
kvalitet koji se dovodi u vezu sa radošću(sastav).
- Nakon kraja rata, policijac ignoriše ikidanje zabrane, jer mu je usađena psihološka matrica,
pa on i dalje proganja umjetnika, a Zigi nastavlja da krade slike, kako bi ih sakrio.
- Zanimljivi su i likovi ćerke i starijeg sina; stariji sin se odupire vojnoj obavezi tako što sam
sebe rani, a otac ga se odriče i ne razumije njegovo opredjeljenje da radije puca, nego da
ode u rat.
- Otac će sam prijaviti Zigija i predati ga policiji, pa će zato i otići u popravni dom.
- Nakon 2 svjetskog rata, ovaj policijac ne samo da nije kažnjen, nego nastavlja da radi sve
ono što je i prije radio(potkopavanje istorije).
- Zigi ima dvije očinske figure: sa jedne strane je biološki otac, a sa druge strane duhovni
otac, odnosno Nansen(umjetnik), čovjek odan ideji o slobodi, on tvrdoglavo istrajava u
slikanju, zbog čega će pristati da bude uhapšen.
- Centralni motiv njegovih slika je sjeverni predio, beskrajni pejzaži i njihovi stanovnici (to
predstavlja simbol nevidiljive slike-to su slike u njegovoj glavi).
- Idući do paroksizma, Lenc pokazuje apsurdnost postupnika vlasti.
- Nansen je pravio portrete Zigijeve sestre; Zigi će pomisliti da su oni u vezi, ali je ona bila
ipak samo model.

147
- Majka Jepsen predstavljena je kao tvrda njemačka majka bez emocija. Kažnjava Zigija,
traži da ga otac prebije, a u sred toga odlazi skroz nezainteresovana.
- Bila je i bez osjećanja prema drugom sinu(koji je sebe ranio); ćerka joj je bila u vezi sa
nekim što svira harmoniku i što je imao napade epilepsije, zbog toga je njena majka za nju
rekla da nema više mjesta u njihovoj kući.
- Zigi upija sve utiske kao sunđer; svi ti pomiješani utisci formiraju njegov lik, tako on
postaje delikvent.
- Od slikara je naučio vrijednost slobode, a od oca je preuzeo dužnost, zbog čega će završiti
u domu.
- Predstavljene su mentalitetske matrice, kojih je teško da se oslobodi.
- Lenc kaže da se pričanjem i pisanjem možemo osloboditi od prošlosti.
- Lik doktora Ditehansena.
- U najdalju provinciju Njemačke dešavalo se isto što i u prijestonici, i to nije bilo do Hitlera,
nego do ljudi(potreba ljudi da izvrše dužnost, a time su se samo zaklanjali od
odgovornosti).
- Baltazar je imaginarni prijatelj slikara Nansena; sa njim on priča o slikama, dječak zna za
njega, on je simbol kritičke svijesti da svoje stavove preispitamo. Slikar iskazuje svoje
mišljenje, koje preispituje kroz Baltazara – Baltazar predstavlja simbol potrebe za
kritičkim mišljenjem.
- On predstavlja simbol otpora i normalnosti, u odnosu na sve opšte zlo i bezumlje.
- Simbol vjetrenjače - mjesto na kom dječak nalazi svoju sigurnost, utočište, vrsta slobode.
Tu se sklanjao od vjetrometine stvarnosti, to je bilo mjesto njegov čežnje, koje će izgorjeti
sa slikama koje je tu sakrivao, i to će predstavljati finalni slom dječaka(tako je prikazan
nestabilan dječakov svijet, svijet koji nema uzora i oslonca, nema mjesta sigurnosti, a tu
sigurnost bi trebalo da predstavlja majka).
- Čitav svijet u kojem je mogao da nađe sigurnost se zapalio; on ne može normalno da uđe
u svijet, nego postaje kriminalac.
- Stanovnici Rudbila rade sve što im se kaže, i to predstavlja idilu nacionalsocijalizma ,
naspram toga je ovaj požar i na taj način dobijamo poruku da svijet treba postaviti na novim
osnovama, bez ideoloških doktrinskih uzora.

148
12. Süskind: Das Parfum

- Parfem: Hronologija jednog zločina poznatiji i kao Parfem je jedan od najčitanijih

njemačkih poslijeratnih romana. Napisao ga je Patrik Ziskind 1985.
- Do danas, Parfem je prodat u više od 15 miliona primeraka širom sveta na 42 jezika, što ga
svrstava u kategoriju jednog od najprodavenijih njemačkih književnih djela.
- Pored monogobrojnih nagrada, roman je 1986. Njujork tajms proglasio za knjigu godine.
- Na Špigelovoj listi bestselera dominirao je skoro 10 godina, a kao najprodavanije delo
našao se i u Japanu, Francuskoj, Španiji, Italiji i SAD.
- Po romanu, 2006. godine Tom Tikver snimio je istoimeni film.
-
Leksikon
Patrik Ziskind-Parfem

PARFEM (DAS PARFUM, Zürich, 1985)

- Roman njemačkoga književnika PATRICKA SÜSKINDA.

- Velik međunarodni uspjeh toga zasada jedinoga većeg djela njemačkog pisca
iznenadio je mnoge kritičare.
- S radnjom smještenom u XVIII. Vijek, ono je svojevrstan "povijesni triler".
- Roman, međutim, idealno odgovara bitnim zahtjevima postmoderne poetike: autor na
izvanredno maštovit način obnavlja, kombinuje i nadopunjuje elemente priča o sprezi
genijalnosti i zločina iz prošlih vijekova, pružajući svojevrstan primjer romantički
zasnovanog romana o umjetniku (moderan Künstlerroman), s fantastičnim
primjesama, ali ispričanog na pregledan, lako shvatljiv način u tradiciji tzv. realizma.
- Takvim pristupom temi Süskind je tekst dvostruko "kodirao", tj. omogućio raznorodno
čitanje: na razini koja je primjerena složenosti djela (jer čitalac prepoznaje bogatstvo
inačica(inačica predstavlja varijantu, odnosno mogućnost izbora između više sličnih
stvari.) i intertekstualnih aluzija) i na razini praćenja vješto vođene napete fabule.
- Glavni lik, čiji ekscentričan život upoznajemo, umjetnik je u prenesenu smislu,
zapravo vještak u pronalaženju i proizvodnji ekskluzivnih miomirisa (naslov stoga nije
metaforičan).
- Junakov životni put nije zanimljiv samo zbog žive fabule (pustolovine, zločini,
neočekivan završetetak) nego i u kulturnopovijesnom pogledu.
- Virtuoznim opisima mirisnih osjeta Zuskind je ujedno napisao i neku vrstu
beletrističke studije o olfaktivnoj kulturi i pledoaje(argument, pamflet, autorski tekst,
šlagvort) za ravnopravnost te kulture, koja se obično niže stupnjuje nego vizualna i
auditivna.

149
 - Uspjeh djela zacijelo ne bi bio zajamčen da su čitatelji u njemu prepoznali samo roman
o opasnostima estetizma, tj. o potpunoj prevlasti osjetilnosti nad moralnom savjesti:
odlučujući je činilac u tome što je autor uspio tu osjetilnost zaista dočarati raskošnom
očiglednošću pripovijedanja, koje je zasićeno stotinama nijansi iskustvenog svijeta,
njegovim bojama, oblicima, mirisima.
- Apstraktno-esejističkoj varijanti postmoderne suprotstavljen je pokušaj da se ironijski
odnos prema tekstu, iskazan rafiniranom igrom citatima, izrazi dvosmislenim
obnavljanjem čari stare poentirane naracije u duhu novelističkih iznenađenja.

Olfaktivno- mirisno, čulno

Seminarski
- Patrik Ziskind (njem. Patrick Süskind; Minsing, 26. mart 1946.) je njemački
književnik i scenarista. Ziskind je jedna od najvećih zagonetki njemačke književnosti.
Ne pojavljuje se u javnosti i ne zna se sa sigurnošću gdje živi. Nakon romana „Parfem”,
objavio je samo dvije knjige, pripovijetku „Golub” i „Priču o gospodinu Zomeru”.

- „Parfem: Hronologija jednog zločina” poznatiji i kao „Parfem” (njem. „Das Parfum –
Die Geschichte eines Mörders”, skraćeno „Das Parfum”) roman Patrika Ziskinda iz
1985. jedan je od najčitanijih romana u poslijeratnoj Njemačkoj.

- U ovom romanu, začuđen kontekstom (post)modernog pripovijedanja ili osjećaja

života. Ziskindova priča vraća se u predrevolucionarnu Francusku. Najveći problem
sa kojim je suočen glavni lik je njegov talenat koji ga odvaja od ostalih ljudi još od
djetinjstva. On je usamljen jer nema sa kim da podijeli svoj talenat, neshvaćen, tragičan
junak, rob svog čula, zavisnik koji gubi empatiju i postaje hladnokrvni ubica.
- U romanu „Parfem” vidimo uticaj srednjovjekovne i moderne istorije koju je Ziskind
studirao, u Minhenu na LMU(,Univerzitet Ludvig-Maksimilijan u Minhenu),
melanholična i mračna atmosfera, prljave ulice, nizak moral. Mračnoj atmosferi
doprinosi i poslijeratno stanje u Njemačkoj, rat je sigurno ostavio trag na lik i djelo
Patrika Ziskinda što je posljedica pisanja romana u kojem ima ubistava. Tema ovog
romana je traganje za identitetom. Ta potraga je glavni motiv za sva ubistva koja su se
našla i u ovom romanu.
Sveukupno, fokus romana je na Grenujevoj figuri: iz njegovog životnog plana i njegove
realizacije bez ikakvih šansi, što u središte analize postavlja pitanje njegove
koncepcije herojskog prethodnika i umjetnika, birajući i ocjenjujući intertekstualne
elemente.
- Ziskind opisuje, na veoma neobičan način, iskonsku potrebu čovjeka da bude
prihvaćen i voljen, kao što prikazuje i lošu stranu društva kao cjeline, da teško prihvata

150
 one koji su „drugačiji”, to što je Grenuj rođen bez sopstvenog mirisa ga predstavlja
upravo drugačijim i odbačenim od ostatka društva. Način na koji Grenuj pokušava da
dođe do tog svog cilja je, morbidan. Grenujev cilj je motivisan potragom za
sopstvenim mirisom, taj miris u ovom slučaju predstavlja njegov identitet.
- Već na samom rođenju Gernuj je bio ostavljen da umre, tokom svog odrastanja život
mu je uvijek bio u bliskom dodiru sa smrću. Onda i nije čudno da je ravnodušno gledao
na smrt svih djevojaka koje je ubio. Kada sagledamo način na koji je ubijao
primjećujemo da on to ni u jednom momentu nije radio iz strasti, niti je pokazivao
nasilničko ponašanje. Uvijek je bio smiren i koncentrisan samo na svoj cilj. Što se tiče
spoljašnjeg svijeta, Grenuj ne postoji izvan njega, ali momenat kad i on sam dovodi u
pitanje svoj identitet jeste shvatanje da nema sopstveni miris.
Uskoro je Grenuj bio potpuno obavijen maglom (…) Magla je bila njegov vlastiti
miris. (…) A užasno je bilo to što Grenuj, iako je znao da je ovaj miris njegov miris,
nije mogao da ga namiriše. Iako se gotovo udavio u samom sebi, nije samog sebe ni
za šta na svijetu mogao da namiriše! (Süskind, 2014: 134)

- Grenuj, tokom svog pećinskog postojanja odbacuje ono zbog čega mrzi svijet iz kojeg
je došao i selektivno i potpuno gradi svoje carstvo. Želio je da bude svemogući Bog
mirisa, kakav je bio po svojoj zamisli, ali sada u stvarnom svijetu. Svojim parfemom
jasno je da nije pronašao svoj identitet, već je još više podijelio svoju ličnost.
Sedmogodišnji boravak u pećini završava se katastrofalnom percepcijom da nema svoj
miris. To je suočavanje sa njegovim nedostatkom sebe. Grenuj postaje Bog stvaralac
ali on ustvari nije ništa - i u pogledu svog društvenog statusa i svoje ličnosti. Od ovog
trenutka kreće Grenujeva borba za identitet. Ono što doprinosi Grenujevoj krizi
identiteta je odlazak u Gras(grad u Francuskoj). To je grad tradicionalnog društva, gdje
Grenuj tek neće moći da se uklopi. U takvom društvu Grenuj nije mogao da opstane,
jer on nije imao ni porodicu, ni porijeklo, niti je bio upoznat sa religijom ili bilo čim
što čini identitet jednog tradicionalnog društva. On nakon svega odlazi tamo gdje je i
počeo, jer to mjesto je jedino sjećanje i jedino porijeklo njegove ličnosti, da je njegova
majka bila živa predpostavljamo da bi nju potražio.
- Grenuj i poslije velikih žrtvi i nerazumnih ubistava nije pronašao svoje mjesto u svijetu
i jedino što mu je preostalo je da nestane kao i što je došao na svijet, neprimjetno i bez

151
 ikog da mu se obraduje, u prljavštini i smradu ostavljen na nemilost svih bez majčinske
ljubavi i zaštite. Grenuj nije imao potrebu da dokazuje drugima svoj identitet koliko je
želio da to dokaže sebi, na kraju je uvidio da je on zapravo i bez mirisa ubica, to je
njegov identitet, šta god uradio biće ubica, koji od rođenja nije znao za ljubav.
- Grenujeva sudbina u nama istovremeno ostavlja osjećaj gađenja i sažaljenja. U nekom
momentu tokom čitanja romana sigurno se svako od nas zamislio u njegovoj koži i
osjetio užas koji se krio u njemu. Taj užas vidimo u podjeljenosti nejgove ličnosti,
čovjek koji istovremeno shvata da nema identitet, a ako ga ima to bi bio nemilosrdni
ubica.
- Ono što je suština njegovog traganja za identitetom jeste poistovjećivanje osobe sa
mirisom, na taj način on želi sebi da pripiše najljepši miris praveći savršen parfem.
Grenuj nije uspio da pronađe identitet upravo jer taj miris nije njegov već miris 25
djevojaka, njegov talenat je za njega bio poguban. Zaključak je da naziv ovog
podnaslova prepoznajemo kao temu ovog romana i lako možemo da ga tumačimo iz
ovog ugla. Traganje za identitetom je najveći razlog zašto Grenuj stvara savršen
parfem, a na kraju je to i doprinijelo njegovom tragičnom završetku.
- Ovo djelo možemo gledati kao odnos umjetnika i umjetnosti, kao odraz Grenujeve
zavisnosti od čulnog opažanja onoga što je lijepo. Grenujeva umjetnost je prije svega
nemoralna, antisocijalna, destruktivna i bez znanja. Od početka su se zločin i umjetnost
zbližavali; Grenuj stvara sebe ubijanjem. Njegova umjetnost je nemoralna. Grenuj
ima izvanredno čulo mirisa koje mu pruža nevjerovatnu sposobnost da precizno
prepoznaje najtananije mirise složenih mješavina mirisa i na velikim daljinama; kao
rezultat toga može izvoditi naizgled čarobne podvige, poput prepoznavanja lošeg
povrća po crvima koje sadrže ili posjetiteljima dok se približavaju kući, i može se
kretati u potpunom mraku osjećajući mirise predmeta oko sebe.
- Grenuj svoj talenat prepoznaje još od malih nogu, to postaje glavni razlog njegovog
postojanja. Grenuj biva zaveden mirisima i sve što o svijetu zna i saznaje ovim čulom.
Veoma lako možemo zamisliti Grenuja kao slijepog, nijemog ili gluvog, a da to ne
promijeni njegov identitet koji on tokom cijelog svog života pokušava da nađe ne bi li
svijetu potvrdio svoje postojanje, jer je odbačen od najranijeg djetinjsva. Spoznaja
svijeta čulom mirisa dovela ga je do toga da iskustva sa kojima se svaki čovjek sreće

152
 u životu on prolazi na potpuno svojstven način. Njegovo stvaranje parfema u ovom
slučaju poredimo sa umjetnošću, međutim način na koji on to radi je u samom početku
kriminalan ali i autodstruktivan, lako pretpostavljamo da njegova sudbina ne može a
da se ne završi tragično.
- Kroz njegov talenat, i način na koji ga on ispoljava, mi možemo da otkrijemo njegove
najdublje podsvjesne žudnje koje je teško uvidjeti, jer osim talenta koji posjeduje on
je najčešće bezličan i ravnodušan na bilo šta što nije povezano sa mirisom, sve do
trenutka kada mu se ljudi počnu klanjati, tada konačno dolazi do preokreta u njegovoj
ličnosti, prisjećanja djevojke i viđenja njene istinske ljepote, ova spoznaja sebe i drugih
u njemu izaziva razočarenje. To razočarenje govori o nepostignutom cilju
- Grenuj ne samo da podsjeća na umjetnika već ima karakteristike genija kako zbog
svog talenta tako i zbog istrajnosti u ideji da dođe do savršenstva. To je ono čemu
svaki umjetnik teži, nikad se neće pomiriti sa činjenicom da ne može ljepše od onoga
što postoji, zato je prava umjetnost uvijek svijet za sebe, jer ona savršeno djeluje i
funkcioniše u okvirima koje je zadala sebi kao temu, ne postoji pogrešno ili suvišno u
pravom umjetničkom djelu. Zato u potrazi za savršenim i božanskim mirisom, Grenuj
tačno zna koji su sastojci takvog parfema. To zna iz iskustva mirisa koja je osjetio, kao
što i umjetnik oslanjajući se na svoje doživljaje sve skuplja u jedno djelo.
- Pomisao da umjetnost može da bude božanska i savršena nama nije nepoznata. Često
možemo slušati o tome kako sliku raja ljudi zamišljaju kroz savršenu muziku, najljepše
pejzaže i slike, osjećaje koji su vanvremenski, dok nam roman „Parfem” skreće pažnju
i na miris raja, zapostavljeno ljudsko čulo koje ima moć da oživi slike iz najranijeg
djetinjstva svakog čovjeka samo jednim mirisom koji osjetimo. Grenuj upravo sve te
mirise uvijek prepoznaje i osjeća. U njemu je prošlost oživljena mnogo intezivnije
nego kod običnog čovjeka.
- Dok pratimo lik Grenuja možemo primijetiti da ga je Ziskind postavio kao umjetnika
kojeg vode strasti i samim tim njegovu ljudskost ne dovodimo u pitanje jer njemu
opsjednutost mirisima ne daje prostora da promišlja o moralima, niti da svijet gleda iz
tog ugla.

153
- Upravo odsustvo procjenjivanja moralnih vrijednosti kod Grenuja njega odvaja od
ostatka svijeta, što doprinosi nedostatku njegovog identiteta, jer on kao samostalna
ličnost nije izgrađen.
- Grenujevo samoubistvo na kraju potvrđuje njegovu povezanost sa velikim
umjetnicima, poistovjećivanje sa svojim djelom, u ovom slučaju sa savršenim
parfemom i potpuno predavanje sebe strastima drugih ljudi, spoznajom svoje
nemoralnosti i osjećaja da je on zapravo zao osjetio je da je pravedno da liši druge i
sebe svog postojanja.
- Grenuj je svojim talentom osuđen na sukob između umjetnosti i života. On živi u
svome znanju, to predstavlja za njega slobodu, kod njega ne možemo da proniknemo
u podsvijest jer on upravo živi onako kako mu je podsvijesno tj. nesvjesno stanje.

Pred čovjekom kod koga su jednom neke želje, našle svoje zadovoljenje u ranom
djetinjstvu, da bi odmah poslije toga bile od realnosti teško frustrirane i samim tim
potisnute. Pred takvim čovjekom nalaze se tri moguća puta u pokušaju kasnijeg
realizovanja ovih nesvjesnih, tajnih želja. Jedan je put predavanje perverznom načinu
zadovoIjavanja, drugi traženje rješenja u formiranju nekog neurotičnog simptoma i
treći put je realizovanje preko umjetničkog stvaranja. (Jerotić, 1974: 151)
- On ni u jednom trenutku ne ispovijeda nekome svoje želje i ono šta je naumio, sve radi
u tajnosti. Ovo nam potvrđuje da je njegova želja potisnuta jer je teško shvatljiva
drugim ljudima. Neshvatljiva, jer niko ne posjeduju takav talenat, a naročito način na
koji dolazi do ispunjenja svoje želje.
- Njegovo umjetničko stvaranje je davanje forme onome šta duboko u sebi osjeća.
Kao što slikar to pretopi u sliku, kompozitor u muzičko djelo, tako on želi savršenstvu
da da formu sa kojom bi uvijek iznova mogao da osjeća isto. Kada je stvorio svoj
parfem shvatio je da ovim mirisom može da kontroliše moralne vrijednosti ljudi znao
je da može i da vlada njihovim životima. Ljudi ne samo da su mu opraštali njegova
ubistva već su ga molili za oprost, a on je u istom tom trenutku, spoznao sebe i
razočarao se. Kao neko ko je cijeli život bio ponizan i poslušan drugome sada
doživljava potpuni obrt, tada je vidio druge prvi put ponizne i potčinjene njemu. Vidio
je njihovu slabost i zavisnost koju je i on imao zbog istog ovog mirisa. Takođe u tom

154
 trenutku niko od tih ljudi nije bio u potpuno svjesnom stanju. U njima je vidio svoj
odraz, jer je i on živio opijen mirisom bez ikakvih moralnih načela i vođen
podsvjesnim željama i nagonima.
- Najjednostavnija podjela književnih junaka je ona na heroje i antiheroje. Ovi prvi bi
bili okarakterisani kao pametni, duhovno snažni, moralni, dok su antiheroji oni koji
doživljavaju intelektualni, psihološki i moralni debakl. Grenuja ne možemo u
potpunosti posmatrati isključivo kao heroja ili antiheroja, njegov lik je veoma
kompleksan. Grenuj posjeduje u sebi dvije ličnosti potpuno različite.
- Grenuj je od kada je shvatio da ima talenat koji drugi ljudi nemaju prihvatio da prati
svoje strasti. Prihvatio je da vođen čulom mirisa kao zavisnik ide u nepoznato ne
bježajući pritom od posljedica i mogućeg ishoda.
- Dakle, Grenuj je svakako sebi postavio visoke ciljeve, njegov put kojim je krenuo je
herojski, ali zbog odsustva razumnog procjenjivanja on ne može biti heroj. U red
negativnih likova Grenuja svrstavaju brojna ubistva, ali ono što ga odvaja od
antiheroja jeste predaja i kajanje koje možemo naslutiti kao jedan od motiva njegovog
samoubistva. On ignoriše činjenicu da može da vlada ljudima i bez mnogo
razmišljanja donosi odluku da se odrekne te moći. Upravo ovdje vidimo da Grenuj
nema za cilj da naudi čovječanstvu, jednsotavno ni on sam nije znao šta radi tokom
svih onih ubistava.
- Kao suprotnost Grenuju možemo uzeti mještane Grasa koji kada pronalaze ubicu
spremaju njegovo pogubljenje uz najveće ushićenje i navijanje. Ovdje se opet pravi
granica između Grenuja i njih koji je od svog rođenja osuđen na odsustvo empatije i
ne pokazuje bilo kakve strasti prema ubijanju za razliku od mještana Grasa koji uživaju
u gledanju mučeničkog stradanja ma ko god on bio.
- Grenuj se na kraju predaje ljudima, on to radi jer shvata da ovaj parfem nije njegov
miris, da on kao ubica ne može da bude obožavan. Shvata da je to lažni identitet, jer
mještani Grasa umjesto da ga ubiju padaju pred njim.
- Iako je Grenuj odustao od života zbog svog neuspjeha i nepronalaženja svog istinskog
mirisa on je uradio ono za šta je bio prvobitno osuđen. U ovom činu mi kod njega
prepoznajemo prvi put osjećaj pravde koju sprovodi na sopstvenoj koži, možda kada
posmatramo iz ovog ugla Grenuj ipak ima nešto herosjko u sebi, nešto što nas fascinira

155
 i privlači. Takva privlačna moć negativnih likova može se tumačiti na mnogo načina.
Jedan od njih je sledeći:
- Moguće je dokazivati i da nas negativni književni junak privlači iz razloga koji nemaju
nikakve veze sa etikom, već su im čak i suprotni. Kada junak posjeduje posebne
vrijednosti koje ga ističu u odnosu na druge ljude, kada svojom osobnošću i
posebnošću kod nas stvara simpatije. U takvim situacijama mi iako znamo da ne treba
da zavolimo takvog junaka, želimo da on ostvari ono šta je započeo. (Milošević, 2017:
2)
- Ovim poglavljem objašnjeno je da roman „Parfem“ možemo analizirati i tumačiti iz
ugla Grenujeve podvojene ličnosti, lošeg i dobrog u njemu. Smisao tumačenja romana
na ovaj način daje nam ta mogućnost da jednom ovakvom zločincu možemo pronaći i
osobine heroja, i njegovu privlačnu moć.

Seminarski

- Podnaslov knjige upućuje na to da je ovo kriminalni roman. Grenujov put započinje

ubistvom djevojke iz ulice Mar. Da bi napravio najbolji parfem svih vremena, on
ostavlja 25 tijela za sobom.
- Sudeći po natprirodnom njuhu protagoniste, kao i da je Süskind za svoje djelo dobio
World Fantasy Award, roman posjeduje fantastične elemente.
- Vrijeme i mjesto radnje romana su predrevolucionarna Francuska, nudeći nam uvid u
higijenske uslove toga vremena predstavljajući dio istorije. Ovim se roman da
okarakterisati kao istorijski roman.
- Opisani su tadašnji zanatski načini proizvodnje parfema, ukrašeni tehničkim
terminima, i upoznati smo sa svakodnevnim radom ne toliko poznate profesionalne
grupe.
- Pošto tokom cijelog života prisvaja vjerštine i stiče sposobnosti, djelo podjedanko
može da spada u žane Bildungsromana. Cilj njegovog obrazovanja je učenje zanata,
tj. pravljenje parfema. Kada se Parfem uporedi sa prototipom njemačkog obrazovnog
romana, Vilhelmom Majsterom, on savršeno odgovara ovom obrascu.
- Prisutne su godine mladosti, godine lutanja i godine učenja.

Od samog početka bio je čudovište. Odlučio se za život iz čistog prkosa i iz čiste zloće
(...)
Onaj koji je kao on preživio vlastito rođenje u smeću nije mogao tako lako da
propadne.” (Süskind, 1985)
156
- Ovim riječima upoznajemo Grenuja još kao novorođenče. Otkako je stupio u svijet,
on se bori za opstanak. Instinktivnim krikom, kojim je sebi omogućio ikakvo
postojanje, poslao je svoju majku u smrt. Već se na početku odlučuje protiv ljubavi,
jer je samo tako uopšte mogao da preživi. Za dušu mu nije trebalo ništa. Sigurnost,
pažnja, nježnost, ljubav – "ili kako se sve zovu one stvari koje su navodno potrebne
djetetu – nisu malom Grenjuju ni najmanje nedostajale.“

- Oskudno i škrto se koristi jezikom. Riječi koje je znao su isključivo označavale mirisne
predmete. Za bilo kakve druge pojmove, nije imao potrebe. Po prvi put u knjizi
progovara tek u 14. poglavlju. Čak ga prvo vidimo kako ubija pa tek onda kako govori.
- Njega kroz život ne vode etička načela, niti čak druga čula. Njega u životu jedino vode
mirisi. Ima nečeg animalnog u njegovom apsolutnom oslanjanju na mirisnu
percepciju. Protagonista, svojim izgledom, karakteristikama i ponašanjem često više
podsjeća na životinju nego na čovjeka. On u sebi osjeća lovca, a njegovo lovište je
grad Pariz sa svim svojim mirisima.

- Čak je i od strane drugih likova rijetko oslovljavan kao osoba: njegova majka je "onu
stvar sigurno ostavila da crkne“, dojilji Žan Bisi „ta stvar ne miriše kao ljudsko biće“,
a ocu Teriji to „čudovište“ se u jednom trenutku učinilo kao „strano, hladno biće, jedna
neprijateljska životinja“.

- Za života je često bolovao od svakakvih bolesti, žutice, sifilističkih crnih pršljenova,

gonjavih ospica, čak je duži niz godina bio izložen štetnom dejstvu zemnih gasova.
Sve ovo preživio je bez ičije brige i medicinske asistencije. Mučenje u Grasu na njega
nije imalo nikakvog efekta, gotovo je neosjetljiv na tjelesne bolove.
- Grenuj posjeduje nadljudsku žilavost, on prihvata svaku surovost koju mu život
nanese, pokorava se i prilagođava. Ali čeka. Čeka priliku da se izbavi iz trenutnog
stanja. U njemu svo vrijeme opstaje malen, ali postojan plamen nade. Nade u bolje
sutra - miris sutrašnjice. Koliko je neosporiv njegov instinkt za životom toliko i
njegova otpornost na sam život.

- “Svijetu nije davao ništa osim svog izmeta; ni osmijeha, ni uzvika, ni sjaja oka, čak ni
vlastiti miris.”

- Sve dok jednog dana nije osjetio jedan miris. Najljepši od svih mirisa. Miris djevojke
iz Ulice Mar.
- Ovaj momenat spoznaje sreće on shvata kao svoje rođenje. Vjeruje da je prepoznao
pravac svoje sudbine, svrhu svog života i cilj svojih stremljenja: da napravi revoluciju
u svijetu mirisa. Jer je samo on posjedovao olfaktivni senzibilitet i, najvažnije, miris
ove djevojke. Tako se žilavo držao života da bi konačno shvatio da treba da postane
tvorac mirisa, i to najboljeg mirisa svih vremena.

157
- Ovdje započinje Grenujev razvojni put. Svijetu želi da pruži najbolji parfem svih
vremena.

- Čvrsto je riješen u svojoj namjeri. On ne želi nikakav status ili slavu, sticanje
materijalne sigurnosti bi ga samo smelo u njegovoj misiji i trošilo njegovo vrijeme.
- Ono čemu on teži, ne može se naći nigdje na svijetu. Ono je u njemu samom – on želi
da se oslobodi svoje unutrašnjosti, koja je za njega bila divnija od svega što je
spoljašnji svijet mogao da mu ponudi.

- Grenuj, obdaren olfaktivnim senzibilitetom da osjeti sve mirise ovoga svijeta razvija
se u umjetnika. U stanju je da reprodukuje i stvori svaki miris, čak i onaj koji budi
ljubav kod drugih i izaziva da ga dugi ljudi vole. Apsolutno je predan svojom poslu.
Biva ushićen besmislenim perfekcijama , koje niko osim njega nije mogao da cijeni,
jer nije mogao ni da ih primi ka znanju. U časovima zanatskog rada on je u potpunom
skladu sa samim sobom.

- I nikad u njegovom životu, ni prije ni kasnije, nije bilo toliko trenutaka takve uistinu
nevine sreće kao u to vrijeme kada je revnosno stvarao mirisne predjele, mrtvu prirodu
i slike pojedinih predmeta. Bjehu to jedini trenuci kada bi se u njegovom mračnom
mozgu pojavile skoro vedre misli. (Süskind, 1985: str. 206)

- U ovakvoj umjetničkoj fiksiranosti, cilj opravdava sredstvo. Ljudi, koji su za njega

prirodno podređeni, sada postaju obejkti. Leš Laure za njega ima istu emocionalnu
težinu kao mlitav i blijed otpadak cvijeta.
- Slike djevojke iz Ulice Mare, njenog lica, njenog izgleda nije više mogao da se sjeti.
Kada je ubio Lauru, on nijednom nije bacio pogled na krevet, da bi je bar jednom u
svom životu vidio očima.
- Lik ga nije zanimao, kao ni tijela koje ostavlja za sobom, već samo vantjelesni miris.
Sačuvao je ono što je bilo najbitnije: princip njihovog mirisa.

GRENUJ I DRUGI LJUDI

- Svaki Grenujev kontakt sa ljudima je, u najblažem obliku neprijatan, ili krajnje
nehuman. Na rođenju odbačen od biološke majke, o ocu ne saznajemo ništa. Ostavljen
od dojilje, prodat od Madam Gajar. Lišen je svakog oblika porodične, uopšte
njegovateljske toplote.
- Za okrutno koristoljubivog Grimala, njegov život je vrijedio tačno onoliko koliko i
posao koji je obavljao. Za Baldinija on je sredstvo kojim će obnoviti svoju nekadašnju
slavu. Markiz brine o njemu, ali Grenuja doživljava isključivo kao otjelotvorenje svoje
teorije o zemnim gasovima. Drio preuzima potpunu odgovornost za Grenujov rad,
napredujući tako kao šegrt.
- Stoga nije iznenadna činjenica da on ljude posmatra kao sredstva kojima će doći do
svog cilja. Ipak, oni su njega tako tretirali.

158
- U svojim rukama on Baldiniju nosi proizvod svoga rada. Baldini je za špansku kožu
platio 15 franaka, istu sumu za koju je Grimal “otkupio” Grenuja od Madam Gajar.
Ovdje je njegov život još dodatno simbolički sveden na vrijednost njegovog rada.
- Moglo bi se reći da Grenuju po prvi put drži život u svojim rukama. Lično se
angažovao da on bude taj koji će kožu odnijeti u parfimeriju. Konačno mu se pružila
prilika koju je čekao godinama - “krpelj je nanjušio krv”.

- Više se puta u romanu navodi Grenujev stav prema Bogu. Ko je taj Bog, ili šta on treba
da predstavlja, za Grenuja je misterija. Kada dolazi sveštenik da ga ispovijeda, izlazi
već posle črtvrt časa neobavljena posla. Na spomenuto božije ime, Grenuj ga je
pogledao bez ikakvog razumijevanja.
- Njegovo shvatanje Boga se svodi na miris tamjana kome se drugi klanjajui i koga
obožavaju.
Uopšte, bilo kakvo vjerovanje u natprirodnu silu ili predestinaciju, kod njega je
odsutno.
,,Već se u pećini jasno stvalja do znanja, „on sa bogom nije imao nikakve namjere“.
- Za druge ljude Grenuj je otjelotvorenje đavola. Nemilosrdno ubija nevine, hramlje na
jednu nogu i preživljava sve kletve sveštenika iz Grasa.
- Djeca u sirotištu ga ne dave rukama jer ga se plaše. Baldini je uvijek odbijao da ga
dotakne “iz neke pobožne gadljivosti”. Svo ovo vrijeme pratila ga je neprijatna misao
da će na neki način morati da plati što se upustio sa ovim čovjekom. Skoro svako ko
je ušao u bliži kontankt sa Grenujem, ubrzo nakon toga je skončao. Na dan kada je
Grenuj ušao u njegov život, isto kao kada je otišao, Baldini je zaboravio otići u crkvu.
- Njegova sigurnost u sebe, se ni u kom trenutku ne da poljuljati spoljašnim faktorima.
- Groteskno neskromna misao da će on promijeniti svijet, pokazuje apsolutnu vjeru u
sopstveni genije. Ipak ne bez razloga jer za sve što je u životu postigao, što je imao i
mogao da ima, bio je sam zaslužan..
- Njegovo unutrašnje carstvo ugroženo je jedino nesigurnošću njegovog identiteta.

"Nos, taj najprimitivniji organ mirisa, taj najnižim od svih čula". Otac Terije, kao i
većina ljudi gotovo da nije ni svjesna moći koju miris može da ima nad čovjekom.

- U romanu je napravljena paralela između ljubavi i mirisa. Taj jedan miris (citat o
Grenujevoj moći) budi ljubav u drugim ljudima.
- Isto tako gubitak čula mirisa označava i ljubav i ljudske toplote. Njegova majka je,
koja je otupjela na smrad, ga ostavlja da umre kao što je činila sa prethodna četiri
djeteta. Madam Gajar, iznutra već odavno mrtva, izgubila je čulo mirisa,“ kao i svako
osjećanje za ljudsku toplinu i ljudsku hladnoću i uopšte bilo kakvu strast“.
- Paradoksalno je to da je Grenuj, najveći mirisni genije, rođen bez sopstvenog mirisa.
On kao da nije tu. Grenuj kao da ne postoji.
- Od samog početka ovo je zid između njega i ostalih ljudi, kao i izvor njegovog
unutrašnjeg nemira.

159
- Miris je predstavljen kao osnova identiteta. Stoge je nedostatak mirisa predstavlja
nemogućnost samospoznaje. Niko drugi, pa čak ni Grenuj sam, nije sposoban da
spozna njegov istinski identitet.

- Ljudi ga ni vizuelno ne registruju, obarajući ga greškom na ulici. Ne iz bilo kakve

mržnje, oni ne jednostavno ne osjećaju njegov miris. Oni njegovo prisustvo osjećaju
kao hladan vjetar. On pokušava da im se približi, postane dio tog svijeta ljudi. Njegova
samodovoljnost ipak ne umiruje njegov genije niti zadovoljava njegove ambicije. U
svim snovima njegovog unutrašnjeg bića, tu uvijek su prisutni drugi ljudi. Prve noći
kod Bladinija, on sanja trijumfalnu mirisnu gozbu i jednu gigantsku orgiju, u čast
samog sebe.

- Stavljajući parfem,on navlači kaput građanske egzistencije. I tako ljudi Grenuja,

„poput kukavičijeg jajeta prihvataju u svojoj sredini, prihvataju kao čovjeka među
ljudima“

U svojoj maniji on je jedno zaboravio: da šta god stekne, to ne može da nadomjesti

pravu ljudskost, ono što čovjeka čini čovjekom (up. Fühner, 1985: str. 4. )
- Iz prividne, vještačke ljubavi se nikada ne može izroditi prava. Nemoguće je sprovoditi
nečovječna djela i istovremeno osjećati jednu toliko ljudsku emociju – ljubav. Eliksir
ljubavi dobijen kroz smrt 25 nedužnih djevojaka ne može da izazove ljubav u
njegovom tvorcu, Grenuju.
- Ne posjedovanjem mirisa on ne posjeduje ništa ljudsko. Šta god da svojim genijem
stekne, ono od njega ne može napraviti čovjeka. Ljudi njega ne mogu vole. On ne
može njih da voli. Može zato samo da ih mrzi.
- Ono za čim je uvijek žudio, a to je da ga drugi ljudi vole, postalo mu je u trenutku
uspjeha nepodnošljivo, jer on njih sam nije volio, on ih je mrzio. U svom carstvu, on
bi se naslađivao gadljivošću i mržnjom. Uništavao bi tako ljude jednih zamahom ruke
i dlake bi mu se naježile od prijatnog užasa. Gadio se njihove niske jednostavnosti.
Daju se prevariti parfemom od mačijeg izmeta. Za njega ljudi zaudaraju na glupost.
Oni su ništa, a on je sve.
- U tom trenutku je shvatio da nikada neće biti sposoban da voli, da će zadovoljstvo
nalaziti jedino u mržnji, u tome da on mrzi i da njega mrze.
- Želi samo istinski biti prihvaćen kao to što jeste. Sve za čim on zapravo teži je
autentičnost osjećaja, pa ako već ne može biti ljubav neka onda bude mržnja - edino
osjećanje koje ikada stvarno osjećao. Želi da ga drugi mrze kao što on njih mrzi.

Htio je da se jedanput u životu odrekne sebe. Htio je da jednom u životu bude kao i
ostali ljudi i da se odrekne svoje unutrašnjosti: oni svoje ljubavi i glupog obožavanja,
a on svoje mržnje. Htio je da jedanput, jedan jedini put, bude prihvaćen svom u
istinitom vidu postojanja i da od drugih ljudi dobije odgovor na svoje jedino pravo
osjećanje, mržnju. (Süskind, 1985: str. 226-227)

160
 - Ali oni ne mogu ni da ga mrze jer oni ne mogu da spoznaju njegov iskonski identitet,
kao ni on sam. Unutrašnjost koja mu je tako dugo omogućavala opstanak, sada ga
uništava. Guše ga magle koje izbijaju iz njegovog unutrašnjeg bića.
- Zid između njega i ljudi se ne da srušiti; on njih ne može da voli, a oni ne mogu da
uzvrate njegovu mržnju; ne mogu čak ni da spoznaju pravog Grenuja zbog njegove
mirisne maske
- Nemogućnost samospoznaje poništava i svaki njegov pokušaj da ga drugi spoznaju.
- Njegov sopstveni identitet mu ostaje tajna, zbog čega smatra da je njegovo postojanje
suvišno i odlučuje da ga okonča.
- Umire na mjestu gdje je rođen. Kao i sam život, smrt mu je bila krajnje nesvakidašnja.
On prosipa sav parfem, ipak mu neće više trebati, i pušta da ga rastrgnu, proždiru iz
prevelike požude. Iako su ti ljudi pripadali slojevima ološa i ubica, niko od njih nije
vjerovao da je u stanju pojesti čovjeka. Ali uprkos tome osjetiše neizmjerno
zadovoljstvo. Po prvi put u svom životu oni učinili nešto iz ljubavi. Tako je
kanibalističko sladostrasnim pohodom iz čiste ljubavi, Žan Batist nestao je sa lica
zemlje.

FILMSKA ADAPTACIJA
- Producent filma, Bernd Eichinger, pročitao je roman kada je izašao 1985. Bio je riješen
da dobije prava i adaptira roman kao film, međutim uprkos tome što je bio njegov
prijatelj, Süskind se nije dao nagovoriti. Upornost se isplatila i posle skoro 15 godina,
Süskind je pristao. Nije bio uključen u pravljenje filma.
- Kao što Reich-Ranicki primjećuje, u noveli je izostavljen Grenujev unutrašnji
monolog. Ovo je predstavljalo veliki problem za filmski medij, kako prikazati tok
svijesti protagoniste ako on jedva progovara.
- Što je Eichingera posebno zaintrigiralo bila je totalna amoralnost protagoniste, koji u
sebi nema nimalo ljudske gracioznosti. Tako da nije bilo u pitanju identifikacija sa
njim, već razumijevanje njegovih motiva. Eichinger navodi kako je bitnije da publika
razumije opsesiju lika, nego kinematografski vjerodostojno predstaviti mirise.
- Uloga Baldinija pripala je ostvarenom glumcu, oskarovcu Dustinu Hoffmanu. Iako je
veliki broj poznatih glumaca bio zainteresovan da glumi Grenuja, Eichinger se odlučio
za Bena Wishawa, koga je zapazio na izvođenju Hamleta u Londonu. Smatrao je da je
sasvim logično da uloga pripadne nekom ko je široj publici nepoznat. Glumac je trebao
dakle, poput samog Grenuja, da od “nikog” postane “neko” pod vođstvom slavnijeg
mentora. Ikona modernog Holivuda sa godinama iskustva i neotkriven talent.
- Najveći izazov bio je kinematografski prikazati Grenujevu olfaktivnu genijalnost.
Miris kao neopipljiv doživljaj svijeta ne može se u potpunosti prenijeti na gledaoca,
ali isto je tako i u romanu. Sskind je omogućio čitaocu da kroz jezik iskusi Grenjev
svijet koji se otkriva isključivo kroz njegov osjećaj mirisa. U filmu je učinjeno isto
samo sa drugačijim jezikom, sačinjenim od slike, zvuka, muzike i dijaloga.

161
“Potrebna je samo velika optička preciznost da bi zapravo snimili njihove mirise u
slikama.”

162
13. Dürrenmatt: Der Besuch der alten Dame, Die Physiker

Skripta:

1. Der Besuch der alten Dame (Cirih, 1956.)

- Tragikomedija švajcarskog književnika Fridriha Direnmata.
- Potpuno osiromašeni gradić Gilen(Güllen-negdje u srednjoj Evropi) čeka milijarderku
Klaru Zahanasijan, koja je 45 godina prije, poražena kao majka izvanbračnog djeteta,
morala u inozemstvu potražiti novu egzistenciju. Udavši se poslije za naftnog magnata,
koji ju je izvukao iz bordela, obogatila se i stekla glas velikodušnog dobrotvora. Stanovnici
Gilena očekuju da ih ona spasi od poptune finansijske propasti koja već duže vrijeme prijeti
gradu i koju je, kako će se pokazati, izazvala upravo ona. Isprva izgleda da će se nadanja
građana ispuniti: bogatašica je spremna pokloniti milijardu rodnom gradu , ali zauzvrat
traži pravdu tj.smrt sitnog trgovca Alfreda Ila, kojem je uspjelo da uz pomoć dvojice
podmićenih svjedoka pred sudom pobije Klarinu tužbu da je on otac njezinog djeteta.
Prvobitna ogorčenost lokalne zajednice tim njezinim zahtjevom s vremenom popušta:
građani Gilena zapadaju u potrošačku groznicu koju potencira Klara i potom postupno
uviđaju svoju ovisnost o njoj. I samog Ila počinje gristi osjećaj krivice te odustaje od
planiranog pokušaja bijega; no ipak ne želi počiniti samoubistvo što se od njega traži.
Potom ga krug sugrađana, koji se zatvorio oko njega, ubije pa gradonačelnik, uz nadležnost
medija, može konstatovati ,,smrt od radosti“ i primiti ček od Klare.
- Tragikomičnost Direnmatovog komada koji je doživio svjetski uspjeh, temelji se najprije
na kružno kretanje dvije suprotstavljene radnje: u prvoj je riječ o potkupljivom moralu
čitavog grada, a u drugoj o razvoju svijesti pojedinca da se mora žrtvovati za kolektiv.
- Obje linije radnje, jedna u silaznom, druga u uzlaznom smjeru, potiče i privodi kraju jedna
osoba, Klara, koja je, kako je napisao Direnmat, ,,u stanju da djeluje poput junakinje grčke
tragedije, apsolutno, okrutno kao Medeja“.
- Svoju kritiku društva blagostanja autor povezuje sa toposima starogrčke tragedije: sa
krivicom i pokajanjem, osvetom i žrtvom, pa i sa antičkim zborom(u kojem stanovnici
Gilena opravdavaju svoj cilj). Ni kod Ila, ni kod njegovih sugrađana, ni kod Klare to nije
slučaj.
- Ilu ne dolazi u svijest da je razorio život mlade djevojke i da za to mora platiti: on svoju
žrtvu vidi samo kao uslov za transfer Klarinog novca gradu Gilenu.
- On se doduše neko vrijeme nada da bi Klara mogla popustiti ili da bi sugrađani mogli
odustati od sklopljenog posla, ali na kraju ipak svjesno prihvata ulogu koja mu je
namijenjena.
- Iako Direnmat svoju društvenu kritiku iznosi sa gledišta moralnosti, u dramskoj se radnji
moralne vrijednosti ne predstavljaju kao problem.
- Osjećaj tragičnosti nestao je iz suverene društvene svijesti, dramatičar stoga može još samo
upozoravati, ali ne više insistirati na promjenjivosti svijeta.
- Današnja je društva, piše Direnmat u eseju Theaterprobleme(1955), u godini
nastanka,,Posjeta stare dame“, postala ,,nepregledna, anonimna, birokratska. Ona nema

163
 više pravih predstavnika, a tragični su junaci bezimeni. Umjetnost prodire samo još do
žrtava, ako do ljudi uopšte doseže, do moćnika pak više ne dolazi.“
- Svijet se više u književnosti ne može pokazati promjenjivim, kako to zahtjeva *B.Breht,
pisac ga svojim vizijama može još jedino uznemiriti.
- Direnmatovi junaci su ljudi koji su se pomirili sa neprozirnošću prilika što ih okružuju, a
time sa nemogućnošću uticanja na njih.
- Svijest o uzaludnosti ljudskog djelovanja može se najbolje pokazati na scenskim
groteskama, prožetima jednako tragičnošću i komičnošću.

- Svi nose žute cipele jer je to boja zlata(novac). Poslije dugog perioda pojavljuje se stara
gospođa koju na početku niko ne prepoznaje. Sada je ona bogata i moćna osoba. Sadržaj
drame nije toliko bitan, koliko je bitna slika mentaliteta; niko ranije nije uspio
jednostavno, ali i sa karikaturom da prikaže negativne mane.

- Direnmat je pisao i druge drame ,,Fizičare“ gdje su predstavljene neobične stvari ( rimska
toga, kokoška..). To je bio nagli preokret za društvo. Direnmat je inovator, neko ko unosi
nove pozorišne izraze i načine.

- ,,Der Tunnel“ – priča koja je bila nevjerovatno iznenađujuća. Riječ je o viziji koja djeluje
utopistički i vizionarski. Obićni ćovjek puši cigaru ( realistički opisano ), sjedi u vozu sa
putnicima; voz ulazi u tunel i više ne izlazi iz njega; tunelu nema kraja.

Konstantinović:
- Direnmat sa svojim komadima: Posjeta stare dame, Fizičari, sve do komedije Ahterlu, pa
i sa peozom, između ostalog i sa nekoliko romana – Sudija i njegov dželat ili Sumnja -
svakako pokazao kao jedan od najjačih, najsamovoljnjih i najnekonvencionalnijih talenata
u savremenoj njemačkoj književnosti, pun vitalnog temperamenta i bujne fantazije, siguran
u efekte kojima se služi, sklon grotesknom iskrivljavanju, bizarnim situacijama prožetim
sirealističkim elementima, ciičan, sarkastičan i agresivan u svojoj kritici društva i u
razotkrivanju idola toga društva.
Martini:
- Najbolje djelo, Posjeta stare dame ( 1956 ) temelji satiričnu grotesku na stravičnom,
antihumanom – tako prostiče splet krivice i slabosti, požude kolektiva i nemoći usamljenog
pojedinca, koji, žrtvovan, postaje skrušen u času svoje smrti.
- Njegova sklonost prema zamršenoj situaciji, prema karikaturi čovjeka, prema potenciranju
lakrdijaških dejstava, sve više se pojačavala.

"Posjeta staroj dami" je tragična komedija (tragikomedija)) u tri čina Fridriha Direnmata iz
1956.

164
 - Odvija se u malom gradu Gilen, blizu njemačko-švajcarske granice.
- Priča govori o milijarderki Claire Zachanassian, koja se vraća u Gilen kako bi se osvetila
svom bivšem ljubavniku Alfredu Illu. U mladosti je Klara Vascher ostala trudna od svog
dečka Alfreda Ill-a. Međutim, on negira njegovo očinstvo. Pobjeđujem protiv nje
podmićivanjem svjedoka. Tada Klara napušta osiromašeni i nečasni mali grad Gilen.
Nekoliko brakova ( 9 ukupno ) čine Klaru vrlo bogatom. Nakon više od 45 godina, stara
dama se vraća u svoj rodni grad. Klarin bivši ljubavnik Alfred sada ima 70 godina.
Stanovnici i gradonačelnik su veoma uzbuđeni. Nadaju se finansijskoj podršci od posjete
milijarderke.. Na zabavi dobrodošlice, Klara obećava gradu i njegovim stanovnicima
milijardu dolara i zahtjeva pravdu. Želi da neko ubije Alfreda Ila. Gradonačelnik odbacuje
primamljivu ponudu. Alfred Ill je uvjeren da se može osloniti na svoje sugrađane. Ali s
vremenom Alfred shvata da njegovi susjedi i prijatelji troše sve više i više novca. Kupuju
novu obuću i odeću(nose žute cipele jer je to boja zlata-novac). Alfred se plaši i odlazi u
policiju. Međutim, policajac takođe nosi nove cipele. Istovremeno, uvjerava Alfreda da
živi u ustavnoj državi i nema čega da se plaši. Alfredov strah, međutim, raste. U očaju se
obraća gradonačelniku. Opet, Alfred primećuje nove cipele, novu kravatu i novu pisaću
mašinu. Gradonačelnik obećava da se Alfredu neće ništa desiti. Svestenik savjetuje Alfreda
da napusti grad. Uplašeni čovek želi da slijedi savjete sveštenika, ali sruši se na peronu
prije nego što se ukrca u voz. Tako Alfred ostaje u Gilenu. Vremenom se raspoloženje
građana mijenja i oni počinju da osuđuju Alfredovo ponašanje. Na gradskoj skupštini,
građani jednoglasno odlučuju kazniti Alfreda Ill-a za njegovo djelo i ubiti ga. Kada Alfred
dođe na sastanak, sugrađani formiraju uličicu za njega i odjednom se ugasi svijetlo. Kad se
soba ponovo osvetli, Alfred je mrtav na podu. Gradski ljekar navodi srčani udar kao
zvanični uzrok smrti. Klara je mrtvog Alfreda stavila u lijes(kovčeg) koji je donijela sa
sobom i predala gradonačelniku ček. Starica tada napušta grad.

- "Posjeta stare dame" je klasika. Friedrich Dürrenmatt jasno daje do znanja da za novac
možete kupiti gotovo sve. Tragikomedija opisuje kako samo jedna osoba može uticati na
grupu građana da izvrši ubistvo. Međutim, radeći pogrešno, oni vjeruju da rade pravdu.

1. Kojoj eri pripada „Posjeta stare dame“?

- Djelo pripada postmodernoj eri. Postmoderna literatura koristi poznate stilske uređaje.
Mješanjem i reinterpretacijom nastali su novi i nekonvencionalni radovi.
„Posjeta stare dame“ uspostavila je potpuno novu vrstu tragikomedije u svijetu pozorišta.

2. Zašto je "Posjeta stare dame" tragična komedija?

165
 - Fridrih Direnmat kombinuje elemente komedije sa onima iz tragedije. Protagonisti
tragedije bili su visokog društvenog položaja, pretrpjeli su teške smrtne slučajeve i duboko
upali u društvo. Direnmat je za svoja djela više volio „jednostavne“ likove komedije sa
kojima se publika mogla poistovjetiti. Budući da je svjetska situacija bila krhka i
oblikovana političkim sukobima tokom Direnmatovog života, ni tragedija ni komedija nisu
bili prikladni kao oblik pozorišta. Zatim je predstavio groteskne komponente koje su
stvorile užas, ali i oslobađajući smijeh među publikom.
-
3. Koji su groteskni elementi u „Posjeti staroj dami“?

- Groteska se pokazuje u smiješno jakom preuveličavanju i čudnom izobličenju likova ili

situacija. Na primjer, u „Posjeti staroj dami“, lik Klare opisan je kao groteska koja hoda.
Na njenom tijlu ništa nije stvarno, što je protezama spojeno, a živa je samo zbog želje za
osvetom. Seljani su takođe opisani kao groteskni, jer tokom istorije postaju nabavljivi i na
kraju se ponašaju nehumano.

Milijarderka Claire Zachanassian posjećuje osiromašeni mali grad Güllen, gde je svoje djetinjstvo
i mladost svojevremeno provela kao mašinica Klare („Klari“). Dok se stanovnici nadaju
finansijskim donacijama i ulaganjima, glavni cilj Claire je osveta za staru nepravdu: kad je
očekivala dijete od 19-godišnjeg Gullenera Alfreda Ill-a (ILL) u dobi od 17 godina, on je negirao
očinstvo i pobijedio uz pomoć toga što je podmićivao svjedoke koje je protiv njega pokrenula
Klara. Osramoćena, nebranjena i siromašna, Klara Vascher morala je napustiti svoj dom, izgubila
dijete, postala prostitutka, ali je kasnije stekla veliko bogatstvo udajom za vlasnika naftne
bušotine(rudarski objekt za geološka, geofizička i geomehanička istraživanja ili za iskorišćavanje
nafte) (koji je uslijedio još osam brakova).
"Stara dama", koja je sada veoma poštovana, potajno je kupila sve fabrike i posjede u Gilenu, kako
bi postepeno uništila grad. Sada, 45 godina nakon protjerivanja, nudi ponudu i obećava: „jednu
milijardu ako neko ubije Alfreda Illa. Pravda za milijardu. "Iako u početku ogorčeno odbacuju
ovaj zahtjev, stanovnici počinju da žive izvan svojih mogućnosti, pozajmljuju i troše novac, a
trgovci daju kredite. Nema nikoga ko ne bi voleo da bude zaražen neočekivanim bacilima
bogatstva. Gradonačelnik naređuje izgradnju nove gradske kuće, pastor je već kupio novo zvono
za crkvu. Naročito tokom razgovora između Ila i navodno pouzdanog pastora, postaje jasno da iza
Bole ne stoji niko. Svi odjednom strše u potpuno nove žute cipele. Između Ila i navodno pouzdanog
pastora, postaje jasno da iza Ila ne stoji niko. Čak i Ilova porodica učestvuje u ludnici za
potrošnjom: supruga kupuje skupi krzneni kaput, sin brzi automobil, a ćerka drži časove tenisa.
Samo se učitelj, koji se osjeća dužan kajanja kao „humanista“, usuđuje da govori istinu - ali samo
ako je beznadežno pijan i zbog toga se više ne shvata ozbiljno. Kada konačno, izmučen krivicom
i strahom, želi pobjeći i emigrirati u Australiju, Alfreda okružuju građani i ne daju mu da ode: U
sigurnosti da će ga „neko“ zadržati, on se ne usuđuje da se ukrca u voz koji bez njega odlazi.
Gradonačelnik s ponosom najavljuje u štampi da je gospođa Zachanassian dala fondaciju od
milijardu dolara preko agencije svog prijatelja iz detinjstva Illa. Pred kamerama građani glasaju o

166
prihvatanju ili odbijanju ponude, pa - pravo značenje ostaje skriveno od štampe - o ubistvima.
Javnost tada stvara ulicu, koja se sve više zatvara oko njega. Kada se ponovo otvori, on je na podu.
„Otkucaji srca“ i „Smrt od radosti“ su komentari ljekara i gradonačelnika; štampa prihvata ovo
mišljenje. Claire mrtvog čoveka stavlja u lijes koji je ponijela sa sobom - "On je takav kakav je
bio ponovo" - predaje ček od milijardu dolara gradonačelniku i odlazi u Kapri, gdje mauzolej već
čeka Ilovo tijelo.
Claire Zachanassian – Klara Zahanasijan
Claire Zachanassian je u detinjstvu živela u Gilenu i tamo je bila poznata pod imenom "Klari
Vascher". U to vrijeme, sa 17 godina, imala je tajnu vezu sa 20-godišnjim Alfredom Ill-om, od
koga je zatrudnela. Međutim, on je negirao očinstvo i na narednom suđenju predstavio dva
svjedoka. Oni su svedočili da su i oni navodno spavali sa Klari. To ga je dovelo do pobjede u
procesu. Trudna Klara morala je napustiti grad. Kada je bila u inostranstvu, postala je prostitutka
i izgubila je dete, koje je ubrzo umrlo. Na kraju je ipak naišla na milijardera koji se oženio sa njom.
Zbog neprestanog mijenjanja muževa, postupaka, razvoda , nasljedstva u milionima, na kraju je
postala multi-milijarderka. Sada sebe naziva Claire Zachanassian. 50 godina nakon što ju je Alfred
Ill obmanuo, vratila se u Gilen kao ponosna, bogata i starija dama. Mjesto je postalo veoma
siromašno posljednjih godina. Iz ovog razloga, stanovnici se nadaju izdašnoj donaciji od Klare.
Ali stara dama nikako nije zaboravila ono što joj je učinjeno prethodnih godina i stavlja svoj novac
u igru: nudi milijardu za smrt Alfreda Illa. U početku su stanovnici siromašnih sela odbili da
učestvuju u ubistvu, ali iskušenje je raslo i na Gilenu je zavisilo da li će i koliko dugo Alfred Ill
živeti

Alfred Ill
Alfred Ill muški je glavni lik 'tragične komedije'. Ima 65 godina i ima ženu, ćerku i sina. U mladosti
je imao prividno srećnu vezu sa Klarom Vascher (kasnije Claire Zachanassian). Ostavio ju je iz
finansijskih razloga i na sudu je odbio očinstvo za njihovo dijete. Konačno se oženio sa Mathilde
Blumhart zbog prodavnice koja se bavila trgovinom i nadao se finansijskoj sigurnosti. U početku,
građani Gilena Ill-a ne žele da ubiju. Nakon što se konačno predao svojoj smrti, pustio je da ga
ubiju. Alfred Ill ima ženu (Mathilde Blumhard), kćerku (Ottilie) i sina (Karl).
Mathilde Blumhard imala je mnogo novca kad je bila mlada. Svoj prosperitet duguje Mathilde.
Zbog nje u mladosti napušta Claire. Na ponudu za pravdu reagovala je - kao i svi drugi - šokirano
i emotivno, ali napokon je, kao i drugi stanovnici Gilena počela da kupuje novu odjeću i druge
predmete. Ottilie, Ilova ćerka, takođe se našla u šopingu. Ona je obrazovana devojka koja pohađa
kurs francuskog i engleskog jezika. Takođe studira književnost i drži časove tenisa sa strane. Karl
je kupio novi automobil.
Policajac
Policajac (Hahncke) igra važnu ulogu u knjizi i uopšte se ne ponaša onako kako bi trebalo da bude
u njegovoj profesiji. Prema dužnosti se ponaša neprimjereno, jer u razgovoru sa Ilom pije pivo i
puši cigaretu. Kada Alfred Ill zahtjeva hapšenje Claire Zachassian, policajac odbacuje Illove

167
argumente i pokušava mu dati do znanja da je njegov strah samo mašta. 'Čuvar zakona' u Gilenu
pokazuje da se cjelokupni društveni poredak ruši malo po malo kroz novac.
Sveštenik
Sveštenik je pobožan čovjek koji je u Gilenu veoma cijenjen. Ima podijeljeno mišljenje, s jedne
strane želi novac gospođe Klare, a sa druge strane on predstavlja moral pred građanima.
Gilen
Na početku drame, opisan je kao izmučen, osiromašen i mračan.
Mnoge prethodno važne prodavnice i fabrike bankrotiraju. Čak je i željeznička stanica izgubila
reputaciju. Vozovi koji su tu stajali više se ne zaustavljaju. Građani kažu jedni drugima da su
poznate osobe obilazile Gilen i da je Gilen takođe bio od kulturnog značaja. Gile se nada pomoći
Claire Zachanassian. Međutim, oni ne znaju da je Claire Zachanassian kupila sve nekadašnje
uspješne prodavnice i da je stoga odgovorna za propadanje Gilena.

S jedne strane, Direnmat u svojoj drami koristi oba motiva tragedije i sredstva komedije i povezuje
ih sa klasičnom tragikomedijom . Dosljedna tema "sudbina i presuda", "krivica i pomirenje",
"osveta i žrtva" i zaključna upotreba dva zbora dokumentarišu ovo namjerno pozajmljivanje iz
drevne grčke tragedije. S druge strane, on često koristi tipične parabole i groteskne stilske uređaje
i tako ostvaruje svoj vlastiti, specifični kazališni koncept.

Izvorni krivac, namirnica Alfred Ill, jedini je prošao katarzični proces pročišćavanja. Kao
pojedinac koji se nađe suočen sa svojom neizbežnom sudbinom, nakon početnog kukavičluka on
se povećava svojim stavom i uvidom, razvija moralnu svest i tako na kraju postaje tragični junak
.

Ova predstava je „smešna groteska“. Građani su u početku prikazani kao "pošteni građani", ali
su uskoro prikazani kao smiješni likovi tako što ih novac zavodi. Lažljivci, pohlepne varalice i
bacači šupljih fraza dio su klasičnog osoblja komedije. To je u suprotnosti sa sudbinom pojedinca
koji prizna svoju krivicu i može se ozbiljno nositi sa njom. Nasuprot besmislenoj masi, Alfred Ill
se pokazuje kao jedini ozbiljan moralni čovjek u gradu.

Moje neke bilješke xa xa

- Komedija u 3 čina; grad Gilen ( varošica)
1 čin – željeznička stanica u Gilenu; Klara Zahanasijan se vraće u Gilen ( tansparent ,,Dobrodošla
Klarice“ ); ona je u Kalberštatu podigla bolnicu, u Kafigenu dječije jaslice a u prijestonici podigla
bolnicu.

168
Gete prenoćio u kafani ,, kod zlatnog apostola“; Brams komponovao jedan kvartet, Bertold Švarc
pronašao barut.
Klarin otac bio zidar; Klara- razbarušena crvena kosa, kosa vitka kao prut ,,đavolski lijepa
vještica“; imala loše ocjene ( jedine pozitivne imala iz botanike i zoologije); voljela je pravdu
govori Ill ( gađala policajca kamenom ), imala je dobru dušu ( ukrala krompir za jednu staru
udovicu )
*Klara – ima 63 godine, crvenu kosu, ogrlicu od bisera, ogromne zlatne narukvice, svjetska dama,
za njom dolazi njena pratnja: sluga Bobi( oko 80 godina sa crnim naočarima ), njen muž VII koji
je visok, mršav, crnih brkova, ima kompletan pribor za pecanje; ima plantaže duvana i zove ga
Mobi iako se zapravo zove Pedro( pravoslavac, otac mu je bio Rus)
Gilen – najjadnija, najbjednija, najžalosnija selendra na pruzi Venecija – Štokholm
*Alfred Ill – nazivao je Klaru ,,moja divlja mačkica“ ili ,,mala čarobnica“
,,Klarica Vešer“ – vratila se poslije 45 godina, ostarjela, ugojila se, izgubila jednu nogu u sudaru
automobila, nosi protezu; u Gilenu ukinuta smrtna kazna, Klara govori ,,možda će opet biti
uvedena“; ne želi više da se vozi autom, samo na nosiljci; Robi i Tobi su bila dva gangstera iz
Menhetna, osuđena u Sing – Sangu na električnoj stolici, oslobođeni na njenu molbu da bi joj
služili kao nosači; ta nosiljka je iz Luvra, poklon francuskog prijestolonasljednika; traži od njih da
je nose u grad ali prije toga hoće sa Alfredom obiđe mjesta na kojima su vodili ljubav ( xaxa ); sa
sobom donijela prtljag i mrtvački kovčeg, odsjela u ,,Zlatnom apostolu“. Stigli u Konradsku šumu,
Klara gleda šumu, tu ima srce urezano u drvo sa njenim i Alfredovim imenom; kada su bili zajedno
imala je 17 godina, a on skoro 20; on se onda vjenčao sa Matildom Blumhard( bakalnica ), a ona
sa starim Zahanasijanom.
Izjavljuje da je spremna da Gilenu pokloni jednu milijardu ( 5 miliona stotina gradu a 5 stotina
miliona da se podijeli na svaku porodicu ). Uslov je govori: ,,Dajem vam jednu milijardu, i time
kupujem za sebe pravdu“ ( daće gradu jednu milijardu ako ispravite nepravdu koja je Klari u
Gilenu nanijeta – sluga govori predsjedniku države ); sluga govori Illu ,,to je bilo 1910. Ja sam bio
predsjednik suda u Gilenu i imao sam da raspravim jedno pitanje očinstva. Klara Z., tada Klara
Vešel, okrivila je Vas da ste otac njenog djeteta, ali ste poricali očinstvo; Ill je doveo dva svjedoka
( Kobi i Lobi tj.Jakob Hinlajn i Ludvig Špar- izjavili su da su spavali sa Klarom; Ill ih je podmitio
da to kažu i to ih je podmitio litrom rakije); Klara ih je pronašla i dala ih Tobiju i Robiju i oni su
ih oslijepljeli. Dijete je živjelo godinu dana; Klara postala kurva, presuda je na to natjerala; daje
Gilenu jednu milijardu ako neko ubije Alfreda Ila.
2 čin – gradić, pozadina hotela ,,kod zlatnog apostola“; jutro je, Robi i Tobi žvačući gumu dolaze
prema hotelu i nose vijence; svakog jutra donose vijence za prazan kovčeg.
Ill ima sina koji se zove Karlo ( radi na stanici ); ima i ćerku Otiliju ( ide na berzu rada da traži
posao ); žena Matilda Blumhard
Muž III – ministar spoljnih poslova; Muž V – hirurg; Muž VI- vlasnik željeznica; Muž VII- kreator
mode; Muž VIII- filmski glumac

169
Crni panter-ubili ga, čeži mrtav pred Ilovom radnjom; Il želi da otputuje u Kalberštat, pa dalje u
Australiju( želi da ode da ga ne bi ubili); voz mu otišao
3 čin – vjenčava se ponovo ( 8 brak je jedan od kraćih, najkraći je bio sa Lordom Ismaelom );
Gilenska katedrala; razvodi se pa se vjenčava deveti put; stanovnici Gilena se odjednom snadbjeli
raznim stvarima
Fabrike, Pikenridska dolina, Petersova žitnica, gradić, svaka ulicam svaka kuća – sve je to njeno.
Stiže deveti muž; Alfred Ill ima radnju; Otilija pohađa kurs literature, uz to uči francuski i engleski

2. Fizičari
Herbert Georg Bojtler, zvani Njutn, pacijent
Ernst Hajnrich Ernesti, zvani Ajnštajn
Johan Wilhelm Mebius, pacijent
doktor Matilda fon Cand, šef sanatorijuma za nervne bolesti
Leksikon:

- Komedija švajcarskog književnika Fridriha Direnmata.

- Djelo na duhovit način spaja odlike kriminalističkog komada, društveno kritičke drame
i groteskne farse u duhu takozvanog teatra apsurda.
- Oznaka ,,komedija“ je u duhu autorove dramske poetike, po kojoj bezumnoj zbilji pristaje
samo karikturalna komedija, žanr u kojem nema istinske odgovornosti, ozbiljnosti i krivice:
komedija je ogledalo svijeta, koji je samo još sablasna groteska.
- ,,Realizam“ ,,Fizičare“ zasniva na tome da se radnja zbiva u ekskluzivnoj
umobolnici(ludnica), simbolu bolesnog čovječanstva.
- Kao što to je često u autorovim djelima, crni humor je spojen sa elementima trivijalne
spektakularnosti, što je svjesno izazovan postupak, koji komediju uprkos ,,klasičnom“
obliku građe približava tradiciji pučkih igrokaza“.
- Isto je tako tipičan osnovni paradoks zbivanja: tri navodno umobolna pacijenta, Njutn,
Ajnštajn i kralj Salamon, zapravo su naučnici ( a dvojica i politički agenti ), koji bolest
smatraju maskom.
- Protagonista je Fizičar koji tvrdi da mu se ukazuje biblijski kralj, a u ludnicu je došao da
se otme prisili društva koje želi da iskoristi njegova kobna naučna saznanja ( što je aluzija
na nuklearne katastrofe ).
- Komad završava apsurdnim obrtom.
- Agenti Istoka i Zapada, tj. Druga dvojica pacijenata, nijesu uspjeli da se domognu skrivenih
nacrta, ali je to pošlo za rukom direktorici klinike, ljekarki, koja je u tom komadu jedini lik
kojem je zaista poremećen um.

170
 - Djelo je parabola o svijetu u kojem pohlepa moćnika za neograničenom vlašću nema
granica.
- Ali istovremeno, Fizičari su poput Brehtovog komada ,,o Galileju“, podsticaj razmišljanju
o odgovornosti prirodnih nauka nakon otkrića nuklearnih i bioloških sredstava za
uništavanje života.
- Direnmatova teza da ni individualni moralni čin više nije garancija, je zastrašujuća.

Martini:
- Fizičari oblicima kriminalističke, stravično – groteskne igre, prikazuju ugrožavanje svijeta
od strane atomske fizike. Od tada izvjesna preširoko razvijena, efektna scenska drastičnost
prijeti da ukine namjeravanu scensku ozbiljnost.

Seminarski:

- U tom pogledu Direnmatovi likovi su šarenoliki, pri čemu se izdvaja određen broj
„osobenjaka“.
- Vremenom, čitalac kao u Fizičarima postaje svjestan da su svi likovi osobenjaci, na svoj
način i oni su osnov izgradnje groteskne slike svijeta.
- U Fizičarima se nameće slojevitost humora i komike koji nijesu dominantni ali se
prepoznaju u brojnim komentarima autora, zatim ironije i satire naročito u razgovorima
koji za pozadinu imaju nadmudrivanje sagovornika.
- Njegov cilj je jasan, kroz grotesknost prodire ona strana prikazanog života koja se iza te
oneobičenosti vrlo oštro kritikuje, čiji se eventualni lažni sjaj smijehom razotkriva,
kažnjava.
- Osim pomenutog, Direnmatov jezik je nabijen karikaturalnim prikazima. Karikaturalno je
kad duševni bolesnici raspravljaju o naučnim temama, a čitaoci prethodno znaju cijeli
kontekst u kome se razgovor dešava.
- Takođe, kako će se to naročito pokazati u nastavku rada i u drami Fizičari, Direnmatovi
junaci izazivaju čuđenje i čak zaprepaštenje. Vrlo često su oni ti koji remete ravnotežu
svakodnevnice svojom pojavom, neuklapanjem, osobenjaštvom. Remete ravnotežu
sanatorijuma, što je u ovom slučaju eufemizam za ludnicu. Groteska je izuzetno važan
segment Direnmatovog stvaralaštva.
- Ovom dramom Direnmat je pokazao kako se kratkim književnim oblikom može kreirati
slika društvene zbilje. Riječ je o tekstu u čijem je fokusu sanatorijum za duševne bolesti i
momenti teških krivičnih djela koji su prikazani ne kao strašna krivična djela, nego, u
skladu sa prostorom u kom se likovi nalaze, kao nesrećni slučaj.
- Radnja se odvija u jednoj prostoriji velikog raskošnog prostora od kog je prenamjenom
napravljen sanatorijum.

171
- S obzirom na to da je riječ o dramskom tekstu imamo visoko učešće žive riječi, sceničnost,
konstantne dijaloške partije i nadasve jedan ironičan, ili komičan jezik u didaskalijama i
ostalim djelovima teksta koji predstavljaju govor autora.
- Zaplet se, mada ga ovdje suštinski teško možemo prepoznati jer je riječ o događaju koji se
konstantno ponavlja samo na drugačiji način, u kompozicionom smislu u ovom djelu gradi
isključivo na grotesknom pristupu.
- Komika i ironija su vrlo slojevite. Ironija i sarkazam temelje se na grotesknom pristupu, pa
Direnmatov pristup proizilazi iz očuđavanja, oneobičavanja, jezika likova za koje se
osnovano može pretpostaviti da su svi ludi, koji borave u čudnom i neobičnom prostoru
koji plaćaju enormnim ciframa.

- Paralelno sa ovim svijetom sanatorijuma negdje postoji i realni, paralelni svijet

„normalnih“ ljudi koji predstavljaju policajci i inspektor koji dolaze zbog ubistava u
sanatorijum, ali i Mebijusova porodica, ali je taj svijet blijed, dalek i nejasan.
- Direnmatova komičnost i grotesknost su izražene, ali imaju svoju mjeru. One ne zaglušuju,
ali naglašavaju mane i probleme šire društvene zajednice kroz mikrosvijet koji se prikazuje.
Likovi na kojima je fokus te njihova promišljanja i razvoj ideja stvaraju značajan
semantički sloj značajan za razumijevanje šire poruke teksta.
- Kao što je ranije navedeno drama Fizičari predstavlja tekst u kome se ukrštaju blijede i
nedovoljno jake slike realnog svijeta sa pravilima svijeta koji funkcioniše unutar zgrade
sanatorijuma.
- Naime, sa jedne strane imamo ideološku i vrednosnu tačku gledišta inspektora koji zločine
naziva pravim imenom, ali i dominantniju poziciju doktorice koja ispravlja inspektora i
zavodi red ne dozvoljavajući pušenje, alkohol i sl. Dakle, sama prološka granica teksta nas
upućuje na to da je riječ o neobičnom, možda i grotesknom prikazu.
- Međutim, drama je tako postavljena da ne postoji dominantni lik fiktivnog univerzuma.
Takođe, ne postoji sukob u značajnijoj mjeri. Sve je dosta svedeno iako se u sanatorijumu
dešavaju strašne stvari, prikazane su kao nesrećni slučajevi.
- Glavna sestra i gospođica doktor iznoseći svoje sudove, vrednosne stavove, ali i dajući
odgovarajuće komentare, na početku drame imaju povlašten položaj i čini se moć koja
zaustavlja i organe reda u sprovođenju potrebnih mjera.
- Mjesto radnje je salon sanatorijuma Višnjik, koji autor opisuje temeljno vodeći računa o
svim detaljima, a onda, dakle na samom početku drame, imamo jedan ironijski, pa čak i
groteskan autorski pristup.
- Riječ je o zajednici u kojoj preovladavaju pacijenti koji se predstavljaju kao slavni fizičari.
Čitalac o tim detaljima ne dobija prethodna iskustva ili predznanja, pa je samim tim
unekoliko otežan proces primarnog razumijevanja književnog djela. Svi likovi se modeluju
kao psihički bolesnici, samo od perspektive zavisi ko je u kom trenutku prikazan kao lud,
pa se oneobičavanje i naglašavanje deformiteta dodatno pojačavaju.
- Likovi su ludi ili se prave ludi, te tako svijet koji se prelama i prikazuje iz njihove
perspektive ima značajnog udjela u stvaranju tzv. otklona. Pritom se vrednosni sistem i
potpuno oneobičena tačka gledišta javljaju kao osnovna sredstva oblikovanja

172
 humorističkih i grotesknih efekata. Svako promišljanje likova je subjektivno i premreženo
činjenicom da je riječ o ludacima, pa je sve što kažu uslovljeno prostorno-vremenskom
pozicijom, ograničenim znanjem i mogućnošću spoznaje, ponekad infantilnom
perspektivom, sistemom vrednovanja i djelimično frazeologijom.
- Direnmat modeluje likove na sljedeći način:
…Vode povremeno razgovore o svojoj nauci ili mirno i ukočeno gledaju pred sebe,
bezopasni, simpatični ludaci, krotki, poslušni i skromni.
- No, već u narednoj rečenici njegov se pristup mijenja, kao slučajno, a u stvari grotesknim
opisivanjem situacije čitaocu se saopštava da ludaci više nisu ni disciplinovani ni poslušni.
Naprotiv, oni su i ubice. Dakle, naredna rečenica nagovještava promjenu razmišljanja i
drugačiji prikaz likova.
Rečju, bili bi to zaista uzorni pacijenti da se nedavno nije desilo nešto tugaljivo, u stvari,
užasno: jedan od njih je pre tri meseca zadavio bolničarku, a sada se isti slučaj ponovio.

- Cijela drama je u znaku pasivnog prikazivanja situacija.

- Događaja skoro i da nema, pa se i ovdje očitava postmodernistički manir razbijanja
dramske strukture, iako je autor na početku istakao kako će zadržati klasičnu formu.
- Od nečega što je nazvano klasičnom dramom do kraja ipak ne ostaje mnogo toga. Ovo nije,
za razliku od Joneska i Beketa drama apsurda, mada ima i tih elemenata.
- Riječ je o komediji, ali je poetika postmodernizma učinila da se ona umnogome razlikuje
od klasično shvaćene drame. Uostalom, ona i pored najave klasične forme ima samo dva
čina. Drugi čin počinje nakon što su već počinjena sva tri ubistva i nakon što se realnost
počinje nagovještavati, ali vrlo blijedo, da bi dalje skliznula u potpuno odsustvo svijesti
svih likova. Drama se transformiše. Groteska pomjera cijelu perspektivu, pa se od
očuđavanja prelazi na ironiju.
- Glavna sestra insistira na terminima nesrećan slučaj i izvršilac, umjesto termina ubistvo i
ubica, što postaje lajtmotiv prvog čina. Ovaj je detalj groteskan jer predstavlja
iskrivljavanje realne slike događaja, a u velikoj mjeri zvuči i zastrašujuće pogotovo što i
inspektor pristaje na takvo imenovanje stvari. To što glavna sestra i gospođica doktor
ispravljaju inspektora njega dovodi u podređen položaj što je, takođe, groteskno. Zatim, u
drugom činu imamo evoluciju koja vodi ka stvarnosti, tj. evoluciju koja predstavlja
dovođenje stvari u prirodan poredak, te komičnost situacije i njeno približavanje groteski
predstavlja i neprihvatanje Ajnštajna, Njutna i Mebijusa da izađu napolje, sve i kad bi im
to bilo ponuđeno. Sanatorijum za duševne bolesti, odnosno ludnica, postaje jedini
prihvatljiv i najbolji od svih mogućih svjetova. Usljed početne opozicije tačaka gledišta u
i izvan sanatorijuma, čitalac polako prihvata stanovište likova iz sanatorijuma, pa na polju
tog odnosa nastaje komika.
- Od početka do kraja razvija se osjećaj iznevjerenog očekivanja, jer se do kraja ispostavlja
da je u sanatorijumu jedino nervno rastrojena doktorica, te da ona Mebijusove pronalaske
želi da iskoristi kako bi zavladala svijetom. S druge strane, „ludaci“ su u stvari naučnik
Mebijus i dva tajna agenta koji predstavljaju personifikaciju hladnoratovskog odnosa Istok-
Zapad.

173
 - Ernesti i Beutler su zapravo špijuni različitih sistema, čiji su cilj tajne i rezultati
Mebijusa(
- Tačka gledišta stanara sanatorijuma, trojice likova koji, osim što su navodno nervno
rastrojeni postaju i ubice, ima i funkciju karnevalizacije, naročito u trenutku njihovog
razgovora u drugom činu, pa se Direnmat ovdje vrlo vješto primiče rableovskom
karikiranju stvarnosti, odnosno predstavljanju karikaturalne, karnevalske slike svijeta za
jedinu ispravnu i jedinu moguću. Mebijus u svom izlaganju potvrđuje grotesknost i
karikaturalnost cijele situacije, pa i sopstvenog rasuđivanja, pogotovo što čitalac ima u
vidu da je riječ u nervno rastrojenoj ličnosti.

- On Ajnštajnu i Njutnu kaže:

Naša odluka ne sme biti zasnovana na subjektivnim mišljenjima, već na logičkim zaključcima.
Moramo se potruditi da utvrdimo šta bi bilo najpametnije. Naše rasuđivanje mora da bude
besprekorno, jer bi pogrešan zaključak doveo do katastrofe
- Ovo je u krajnjem i istina, pogotovo kada se u obzir uzme činjenica u kojoj se nalazi
svijet u drugoj polovini XX vijeka. Radnje i dijalozi simbolišu napeto međunarodno
stanje na početku šezdesetih godina i uticaj nauke na globalne sukobe. Centralno pitanje
je udio i odgovornost naučnika za opstanak ljudske rase . Često se susrećemo sa efektom
ukrštanja perspektiva na frazeološkom planu, bilo da je riječ o uticaju autorove na tuđe
riječi bilo da je obrnut slučaj. U tom smislu se vrši i ukrštanje tačaka gledišta na drugim
planovima. Frazeologija je odraz ideologije, tj. frazeologija služi za: [...]karakterisanje
onoga lica na koje se data obeležja odnose; tako se pogled na svet nekog lica (bila to
ličnost ili sam autor) može odrediti pomoću stilističke analize njegovog govora). Ova
scena, te konkretne Mebijusove riječi, predstavljaju vrhunac grotesknog i karikaturalnog
modelovanja svijeta i karakterizacije junaka zasnovane na komediji i humoru. Fiktivna
stvarnost čiji su sudionici prvenstveno likovi Ajnštajna, Njutna i Mebijusa karakteriše
modelovanje iznutra i spolja. Jedino tako čitalac može spoznati razmjere njihovog ludila,
te spoznati umijeće ironizacije koju autor postavlja kao vrhunski princip modelovanja.
Smjenjivanjem spoljašnje i unutrašnje tačke gledišta, čitaocu se omogućuje potpuno
sagledavanje svih perspektiva.
- Deformacijom stvarnosti, realno postavljenog svijeta i njeno humorno, groteskno, pa i
ironijsko izobličavanje, rezultat su prikazivanja posredstvom očuđene perspektive.

- Modelovanje stvarnosti u kojem dominira efekat groteske odnosi se primarno na prostor

tj. hronotop sanatorijuma. Tako se i sanatorijum i svi oni koji u njemu žive i rade, ali i
cijela stvarnost dovode u pitanje i postaju lažni. Slično doživljaju groteske u renesansi, u
modernoj književnosti takođe groteskno zapravo znači ono što odstupa od pravila i
razuma, i što je u tom smislu čudovišno. A u Fizičarima zaista ima elemenata
čudovišnog. Cijeli sistem, kako zdravstveni, državni, policijski, a na kraju i naučni,

174
 izuzetno su negativno okvalifikovani od strane samog autora, što dodatno povećava
naivnost i ludačka iskrivljenost pogleda na svijet svih likova. Pogled koji nije navikao na
izopačenost, iskvarenost, samo jasnije i upečatljivije naglašava sve nedostatke ovog
hronotopa. Autor, vrlo vješto, možda čak maestralno, sve vrijeme svoj negativan
vrednosni stav prema prostoru sanatorijuma, konkretno salonu u kom se sve dešava a koji
je slika cijelog sistema, skriva iza pozitivnog vrednovanja tog prostora od strane glavne
sestre i doktorice koja je njegova vlasnica. S njom se u krajnjem i završava njena
porodična loza koja kako vidimo nije uspjela da sakrije ili prebrodi brojne nedostatke koji
su je za sve vrijeme njenog trajanja pritiskali.
- Čitaočeva perspektiva se dijelom poklapa sa perspektivom doktorice, jer ona od početka
zbog svoje pozicije ima najveći značaj i povjerenje čitaoca, pa se poklapaju i iznevjerena
očekivanja obje strane. Naročito je iznevjeren čitalac kada vidi da je jedina nervno
rastrojena osoba u sanatorijumu upravo doktorica. Efekat komičnog i grotesknog koji su
direktna posljedica pomenute perspektive ima postefekat, što će reći da dolazi tek nakon
doživljenog teksta. Katarzična moć komike je i te kako važna, budući da dolazi nakon
konačnog razumijevanja teksta. Iza smijeha krije se jedna oštra kritika društva i svih
njenih devijacija, a komika ima ulogu kristalizacije istih.
- Direnmat je siguran u efekte kojima se služi, sklon grotesknom iskrivljavanju, bizarnim
situacijama prožetim sirealističkim elementima, ciničan, sarkastičan i agresivan u svojoj
kritici društva
- Groteskni momenat se javlja i u trenutku kada likovi uzimaju perspektivu svojih
umišljenih alter ega i predstavljaju se publici, odnosno u fiktivnom svijetu nemotivisano
govore svoju (umišljenu) biografiju. Sve ovo pojačava komični efekat.
- Direnmatova komika počiva na principima grotesknosti i karnevalizacije. Osnovna odlika
karnevala je upravo oneobičavanje. Redukcija smijeha, javlja se na epiloškoj granici. Tu
se pokazuje detronizacija, demistifikacija i karnevalska lakrdija.
- Karnevalizacija sama po sebi, podrazumijeva i desakralizaciju, pa je sve ono što je sveto,
poput ljudskog života, časti i poimanja pravde dovedeno u pitanje. Razgrađivanje svih
kanona i dogmi u osnovi su grotesknog poimanja svijeta. Zbog toga se tri veoma surove
smrti, sve tri zadavljivanjem uz strahotne trzaje i borbu za život ubijenih žena, svode na
podatak i potpuno nebitan detalj koji ne znači ništa. Ovdje nema raskrinkavanja zločina,
ovdje je svijet postavljen na krivim osnovama pa se ni čitalac ni u jednom trenutku ne
poistovjećuje sa žrtvama, niti očekuje ostvarivanje pravde. Groteska se odnosi na sve
poroke i lažnost svijeta čija se komika pojačava i hronotopskom izolovanošću. Tako je i
kroz istoriju književnosti zdravom stanju čoveka suprotstavlјeno bolesno, štetno,
neželјeno stanje; realnosti je suprotstavlјen svet snova i fantazija .Značajan momenat
desakralizacije vidimo u trenucima razgovora inspektora i Mebijusa. Inspektor kaže:

175
Pravda se prvi put odmara – nemate pojma, prijatelju, kako je to prijatno osećanje. Jer, znate,
pravda strahovito iscrpljuje čoveka, u službi se naprosto propada, i zdravstveno i moralno.
Apsolutno mi je bila potrebna pauza.

- Osim što je ovo značajan momenat dekonstrukcije mita o potpunoj vladavini pravde,
ovdje se ogleda i kritika sistema, državnog ustrojstva. Ovim se pojačava efekat komike i
karnevalizacije.
- Korištenom perspektivom baca se sjenka na užas koji se zapravo događa u sanatorijumu.
Miješanje tonova opet dolazi do izražaja, epski i komični kod se miješaju, i opet imamo
varijaciju tragičnog i komičnog. Odnos prema tragičnim događajima zamagljen je
komikom i smijehom.
- Lajtmotivi sa početka teksta nesrećan slučaj i izvršilac transponuju se u svoje opozite do
samog kraja, jer je doktorica ta koja ih sada naziva pravim imenom.
- Desakralizacija se ne odnosi samo na policijski, državni sistem, već i na zdravstveni
sistem koji do kraja ne uspijeva da uspostavi ravnotežu i poredak.
- Modernost Direnmatovog književnog djela ne leži samo u poimanju tekstova njegovih
savremenika, uzora, već i u njegovom maestralnom umjetničkom iskazu, savršenom
osjećaju za ritam i moć jezika, za ironijski i groteskni odnos prema realnosti, za
simbolično i za mogućnosti koje jezik pruža vještom stvaraocu.
Direnmat se u svojoj drami poigrava sa fizičko-tehničkim pojmovima, od kojih se neki samo
pretvaraju da imaju naučni sadržaj. Jezik likova, između ostalog, karakterišu ironija, paradoks,
groteskne fraze, te izuzetno informativne i simboličke pauze. Uprkos njegovoj semantičkoj
slojevitosti, jezik je prilično jednostavan i jasan

- Direnmatova groteska najviše liči onome što je bio recimo Dikensov doživljaj groteske.
Naime, on u svojim djelima stvara tzv. realističku grotesku, kroz slike iz realnog svijeta,
insistirajući na njegovoj izopačenosti, nakaradnosti, i u krajnjem ružnoći. Ružnoća u
ovom slučaju nije estetska nego moralna kategorija. Ipak, ne treba Direnmatove Fizičare
doživjeti kao realističko djelo. Ovaj komad suvremenim društvenim paradoksima ne
pristupa realistički, nego projektira modele mogućih odnosa i situacija Autor se poigrava
sa elementima groteske, parabole, iskrivljavajući sliku stvarnosti i trivijalizujući
svakodnevni život i neke krupne uspjehe čovječanstva, kao što je riječ o uspjesima
fizičara Mebijusa.

176
14. Frisch: Stiller, Homo faber

Maks Friš

- Maks Friš (1911–1991), švajcarski dramatičar i pisac, po struci arhitekta, jedan od najvećih
njemačkih pisaca posle Drugog svetskog rata. U svojim romanima i dramama razmatrao je
probleme identiteta, individualnosti i odgovornosti savremenog čovjeka, kao i pitanja
morala, krivice, nedužnosti i političke odgovornosti u blokovski podijljenom svijetu 20.
vijeka.
- Za Friša pisanje predstavlja čitanje samog sebe, stoga je to i doživljeno koje on nastoji da
prenese isprobavajući različite priče i sfere privatnog.
- Za pisce sa istančanom moralnom savješću, usmjerenje ka privatnom nije moglo da prođe
bez opravdanja.
- U romanu ,, Recimo da mi je ime Gantenbajn“ kojeg kritičari označavaju kao Frišovu
hipotetičku autobiografiju, autor kaže da nije vrijeme za pripovijesti u prvom licu, ali da se
ljudski život ostvaruje ili promašuje kroz individualno ,,Ja“ i nigdje više.
- Teme Frišovih dnevnika, dramskih tekstova, javnih nastupa: moral, politički angažman i
doba u kojem živi.
- Ostatak rada bavi se individualnim temama.
- 3 ključna romana:
• Štiler
• Homo Faber
• Recimo da mi je ime Gantenbajn
- Ova 3 romana tematski se odvijaju na relativno uskom prostoru.
- Granice tema: traganje za autentičnim ,,Ja“, ispitivanje mogućnosti i slobodi izvora i
otkrivanje granica i zabrane ili nametnute uloge.
- Te teme su opšta mjesta u suočavanju evropskih intelektualaca druge polovine prošlog
vijeka, sa samim sobom(to je donijelo popularnost).
- Prevodeći sebe Friš, u literaturi i kroz ove ideje naracije, govori o dezintegrisanoj ličnosti
savremenog čovjeka.

177
 - Neprihvatanje svog ,,Ja“, bjekstvo u ulogu i osjećanje poraza proisteklo iz suviše visokih
zahtjeva koje čovjek sebi postavlja, Friš pretvara ne samo u tok radnje i napetosti na nivou
likova, već i u konstrukcione principe svojih djela.
- Složeni narativni postupci ne ugrožavaju visoku komunikativnost Frišove proze, koja se
zasniva na paralelizmu fiktivnog i stvarnog.
- Upravo zbog ovakvog načina pripovijedanja Ranicki da za života proglašava klasiku.
- Fragmentarnost naracije ipak ne ukida semantičku cjelovitost djela, već je samo posjeduje
na drugačiji način u strukturi romana Štiler, a u posebno u radikalnijem romanu Recimo da
mi je ime Gantenbajn, razbijanjem cjelovitih tokova radnje u fragmente.
- To je praćeno snaženje uloge onog elementa koji se naziva prostorom ili isječkom svijeta.
- Tu je riječ mahom o opisima prirode, urbanosti pejzaša, epizodni lik ili labavi
događaji povezani su sa glavnim likovnim tokom.
- U modernoj prozi dobija se veća autonomnost (element strukture):
• Isječci svijeta – princip mozaika
• U cjelovitoj slici – Štiler

Maks Friš
- Drame - ,, Andora" (Andorra) i ,, Kineski zid"( Die chinesische Mauer )
- Međutim, pored svojih drama, Maks Friš je takođe i pisanjem romana stekao značajnu
slavu u svijetu književnosti, a u njegova poznata književna ostvarenja spadaju, između
ostalih, romani,,Homo Faber" i ,,Štiler". Pogotovo roman ,,Štiler" se među svim
njegovim romanima ističe kao djelo, zahvaljujući kojem je doživio takav veliki uspjeh kao
književnik.
- Maks Friš je roman ,,Štiler" objavio 1954. godine i to je za nekadašnjeg arhtitektu
predstavljalo prvi korak ka jednoj jako slavnoj i skoro vječnoj karijeri kao književnika,
koja se nastavila i dokazala objavljivanjem drugih slavnih romana poput romana ,,Homo
Faber" (1957) i ,,Neka mi ime bude Gantenbein" (1964).

Na književnu scenu stupio je romanom Jirg Rajnhart. Letnje sudbinsko putovanje (1935), za koji
je građu i motive našao sa svog putovanja po srednjoevropskim i balkanskim gradovima 1933, gde
je boravio kao reporter. Sledi roman Odgovor iz tišine (1937), ali tek posle Drugog svetskog rata,
posle romana Štiler (1954) koji je doživeo veliki uspjeh, potpuno se posvećuje pisanju. Roman
izrazito psihološke orijentacije, Vajar Štiler, ophrvan teškim unutrašnjim konfliktima, duboko
nezadovoljan sobom i sredinom kojom je okružen, u jednom trenutku pokušava da bude "neko

178
drugi", da drastično raskine sa prošlošću, da velom zaborava prekrije duboku egzistencijalnu
teskobu koja mu život čini besmislenim i neizdržljivim...

Roman koji mu je doneo svetsku slavu i koji je objavljen na preko 30 jezika, Homo Faber (1957),
i danas je obavezna školska lektira u zemljama nemačkog govornog područja. Slede
romani Recimo da mi je ime Gantenbajn (1964), Viljem Tel: školski
udžbenik (1971), Montok (1975), Plavobradi (1982), kao i politički angažovane drame Grof
Ederland (1951), Don Žuan ili Ljubav prema geometriji (1953), Biderman ili Podmetač
požara (1958), Andora (1961) i dr. U Dnevniku 1946–1949 (1950) živo je izneo svoj doživljaj
sveta u posleratnoj Evropi, a u Dnevniku 1966–1971 (1972) kritički progovara i o svojoj domovini,
Švajcarskoj, i mentalitetu svojih sugrađana.

HOMO FABER (Frankfurt na Majni, 1957)

Leksikon

- Roman švajcarskog književnika Maksa Friša.

- Walter Faber, pedesetogodišnji švajcarski inženjer, zaposlen u SAD-u, tip je trijeznog,
krutog, za struku fiksiranog karijeriste ograničene emocionalne inteligencije, u čijoj krajnje
racionalnoj i scijentističkoj slici svijeta nema mjesta u iracionalnim silama i metafizičkoj
spekulaciji, a prirodni zakoni služe za tumačenje ljudske egzistencije.
Na putu za Evropu Faber upoznaje dvadesetogodišnju Sabeth, sa kojom ostvaruje ljubavnu
vezu, da bi poslije saznao kako je riječ o vlastitoj kćerki za koju nje znao da postoji. Slutnja
o krvnom srodstvu se javlja na zajedničkom putovanju po Italiji i Grčkoj, susret sa njenom
majkom Hannom u Ateni(Atina) – Faberovom ljubavi iz studentskih dana, na kraju
Sabethina smrt zbog slučajnog pada, to su stupnjevi u dramatičnom probijanju sudbine i
tragične krivice u sređeni život racionaliste Fabera. U pokušaju da potresne događaje
trijeznom analizom uskladi sa racionalističkim modelom svijeta, te tako porekne njihovo
dublje značenje i udio vlastite krivice, Faber protekla zbivanja pretvara u zapis koji čini
tekst ovog romana.
- Njegov ,,Izvještaj“ (tako glasi žanrovska odrednica u podnaslovu romana) obuhvata
razdbolje između aprila i jula 1957., a pisan je u dva navrata.

179
 - U prvom dijelu, pisanom u junu i julu u Caracasu (gl.grad Venecuele), Faber opisuje niz
sluajnosti koje su probudile sjećanje na vrijeme studija u Cirihu ( Zürich) i prekinutu vezu
sa Hannom; slijedi protokol daljih slučajnih okolnosti koji su doveli do susreta sa Sabeth,
opis zajedničkog putovanja, nesvjesnog incesta i Sabethine smrti u Ateni.
- Drugi dio izvještaja, pisan krajem jula u atenskoj bolnici, kombinuje protokol junskih i
julskih zbivanja sa dnevnim zapisima(dnevnicama) bolesnog Fabera koji se prekidaju u
trenutku odlaska na tešku operaciju.

,,Inženjerski“ koncizan stil tog izvještaja, ograničen na gole činjenice, i na prvi pogled lišen
svake poetske stilizacije, ubjerljivo odražava entalni sklop trijeznog karijeriste.
- Međutim, bilanca (balans) (je sastavni pregled imovine, kapitala i obveza na određeni
datum. Bilanca je jedan od pet financijskih izvještaja koja obvezno godišnje sastavljaju
trgovačka društva. Bilanca pokazuje financijski položaj društva, imovinu kojom rapolaže
društvo, obveze društva i vlasničku glavnicu) što je Faber podnosi sudu vlastite savjesti
čitaocu postupno otkriva da se napor za održanjem racionalističke slike kolao pokazao
jalovim. Iako poriče neposrednu krivicu i uporno brani slučajnost kao čisto statističku
kategoriju (,,Ma kakav usud“, ponavlja Faber), on se ipak mijenja: Sabeth unosi novine u
kruti svijet njegovih interesa i sklonosti, a tragična zbivanja mijenjanju njegov emocionalni
svijet i doživljaj vlastite egzistencije.
- Eksplicitne poruke u završnom dijelu teksta – kao što su aluzije na mit o Edipu ili Faberove
refleksije na tragu egzistencijalističkih filozofema(filozofska mišljenja/stavovi) – kritika je
ocijenila kao slabost romana, premda ih valja svrstati među izvore njegove popularnosti.

Izraz homo faber (latinski, „kreativna osoba“ ili spretan čovjek, obdaren smislom za tehniku. Kad
se govori o razvoju čovjeka, pri tom se misli na stepen kada je naučio sam praviti alat koji mu je
potreban i sl., koristi se u filozofskoj antropologiji za razlikovanje modernih ljudi od starijih epoha
čovečanstva zahvaljujući njihovoj sposobnosti da aktivno menjaju svoje okruženje.

Valter Faber protogonista ovog romana prolazi kroz niz incidentnih i nesvakidašnjih situacija u
svom fizičkom i duhovnom kretanju kroz život. On je švajcarski inženjer sa burnom prošlošću

180
koja otpočinje velikom ljubavlju sa jevrejkom Hanom u osvit Drugog Svetskog rata, a koji na
putovanjima kroz Severnu i Južnu Ameriku prolazi kroz uznemirujuću introspekciju pri
sagledavanju svog života, svojih pogleda na svet, ideoloških previranja i emotivnih nestabilnosti.

Homo Faber je priča o Valteru Fabru i njegovim putovanjima na kojima sam junak problematizuje
sopstveni identitet, individualnost, odgovornost spram svojih odluka, sopstveni moral i političku
poziciju u društvu. Faber se suočava sa egzistencijalističkim krizama, problemom vere i životnim
usudom koji je izvan njegove kontrole – njegova ljubav prema jednoj ženi nakon razlaza biva
zamenjena njegovom krivicom i tragičkom greškom u ljubavi prema drugoj, značajno mlađoj ženi.
Valter Faber je junak koji se kroz niz životnih okolnosti suočava sa sobom samim i biva poražen
sobom na samome kraju.

Roman Homo Faber je prvi put objavljen 1957. godine, a po istom romanu je snimljen i čuveni
film Vojadžer u režiji Folkera Šlendorfa (1991).

Proslavljeni roman švajcarskog pisca Maksa Friša Homo Faber usredsređuje se na dramatičan
pokušaj lika okarakterisanog kao homo faber (na latinskom – čovek kovač svoje sudbine) da
protekle događaje shvati i objasni na osnovu uloge pomoću koje je izgradio svoj odnos prema
svetu: čovek delatnik može sam da upravlja svojim životom. Opredeljenje za tehniku, na
profesionalnom planu, i za samački život, na privatnom, značilo je za Valtera Fabera zatvaranje u
okvire sistema koji mu je stvarao osećaj da gospodari sobom i nudio ne samo pouzdan zaklon u
odnosu na stihijnost sadašnjosti, već i izvesne garancije za budućnost. No mada je izabrana uloga
delovala bezbedno, njena slaba strana, o kojoj nije vodio računa, bila je prošlost...

Kroz susret sa mladom Sabet glavni junak se zapravo suočava sa svojom prošlošću koju je nastojao
da apstrahuje. Na širem planu romana, to je susret sveta tehnike i slepog poverenja u činjenice –
sa mitskim i sudbinskim. Ishod tog susreta, između ostalog, već i izboru imena i prezimena glavnog
junaka daje ironijski prizvuk...

181
Otkako je objavljen 1957. godine, ovaj već klasični roman štampan je u preko 4 miliona primeraka
i preveden na 25 jezika, a kod nas je u vrsnom prevodu Olge Trebičnik doživeo tri izdanja od 1962.
godine. U zemljama nemačkog govornog područja Homo Faber je decenijama nezaobilazna
školska lektira.

Homo Faber je priča o Valteru Fabru i njegovim putovanjima na kojima sam junak problematizuje
sopstveni identitet, individualnost, odgovornost spram svojih odluka, sopstveni moral i političku
poziciju u društvu. Faber se suočava sa egzistencijalističkim krizama, problemom vere i životnim
usudom koji je izvan njegove kontrole – njegova ljubav prema jednoj ženi nakon razlaza biva
zamenjena njegovom krivicom i tragičkom greškom u ljubavi prema drugoj, značajno mlađoj
ženi. Valter Faber je junak koji se kroz niz životnih okolnosti suočava sa sobom samim i biva
poražen sobom na samome kraju.

Konstantinović

- Maks Friš išao je za Brehtovom koncepcijom kritički-moralne društvene drame, ali nije
usvojio njegove političke zaključke, njegove formalne kosekvence.
- Friš (1911), deceniju stari od Direnmata(1921), svojim dramama Sada ponovo pevaju (
Nun singen sie wieder, 1964 ), Kineski zid ( Die chinesische Mauer, 1947 ), Gospodin
Biderman i potpaljivači (Herr Biedermann und die Brandstifter, 1956) znao je Njemcima
reći mnoge istine.
- U komadu Andora (Andorra, 1961) govori o malom gradiću u kome su svi redom
dobroćudni i pošteni ljudi, a učitelj se hvali time što je usvojio jevrejsko dijete. Ipak, svaki
od tih Andoranaca na neki način ispoljava svoju antisemitsku agresivnost, a kada susjedna,
totalitaristička sila okupira njihov grad, učiteljev sin bez griže savjesti biva žrtvovan.
Poslije se uspostavlja da uopšte i nije bio Jevrejin, što rasisitčku besmislenost čini tim
besmislenijom, a komad je ujedno i teška optužba na račun Švajcarske, koja se, uskrativši
mnogim izbjeglicama utoćište, u toj neposrednoj prošlosti ne malo ogriješila o opšte
principe humanosti.

182
 - *Friš je dao i nekoliko značajnih proznih dijela, kao na primjer Štiler (Stiller, 1954) i Homo
Faber (Homo faber, 1957), a potom Moje ime neka je Gantenbajn (Mein Name sei
Gantenebein, 1964), u kojima razmišlja prije svega o rasporenosti i protivrječnosti ljudske
egzistencije, o zagetnosti, neobezbjeđenosti ljudskog postojanja i o problematičnosti
postojećeg poretka.
- Kako Direnmatu, tako i Frišu, veliki učitelj bio je svakako Breht. No umjesto klasne borbe,
ova dva švajcarska pisca stavljaju u prednji plan djelovanje anonimne društvene
mašinerije.

Skripta

1. Homo faber

- U tematskom pogledu povezan sa sudbinom Anatola Štilera.

- Psihološka tipizacija glavnog junaka:
• ,,Štiler“ = Homo ludens ( čovjek koji se igra)
• ,,Homo faber“ = Homo faber (čovjek koji je djelatnik)
- Važniji odnos je odnos prema vlastitom iskustvu ova dva junaka.
- Anatol Šiler – lik koji teži da se oslobodi svoje stare uloge tražeći novu priču za svoj život.
On pokušava slobodno da izabere svoje ,,Ja“
- Valter Faber – potpuno oprečan pokušaj je predstavljen u ovoj priči. Ono što pritiska
Anatola Štilera, bilo je jedino uporište glavnog junaka Homo fabera.
- Faberova uloga stvorena je po sistemu redukcije stereotipa – ograničena, ali je se Faber
grčevito drži.
- Kada svi sistemi za tu ulogu otkažu, Faber mora još jednom da opiše sebe.
- Okosnica romana Homo faber:
• Skica za priču u zbirci ( 1946-1949) ,,Izaslanik“
• Junak spreman da ima dijete sa ženom zbog karijere
• Kasnije sreće svoju ćerku, ne prepoznaje je, i taj susret ima tragične posljedice(one
se samo nagovještavaju u ,,Izaslaniku“

183
- Težište zbivanja je pomjerio na svijest glavnog junaka i na tom planu se odvija dramatični
pokušaj lika da protekle događaje shvati i objasni na osnovu uloge, pomoću koje je izgradio
svoj odnos prema svijetu.
- Izbor imena i prezimena:
• walten = vladati(njem.)
• Faber = kovač (lat.)
Ove dvije riječi se odnose na simboliku mosta ka upotrebi sintagmi za naslov
romana.

- Karakterizacija i naslov romana:

• Čovjek je kovač svoje sreće
• Čovjek je djelatnik, sam upravlja svojim životom (Valter je godina gradio tu ulogu)

- Valter Faber – po struci je inženjer (opredjeljenje za tehniku na profesionalnom i privatnom

planu - to označava jedan sistem – osjećaj da gospodari sobom i pružao mu je zaklon u
odnosu na sadašnjost i garanciju za neku budućnost)
- Pozivajući se na vjerovatnoću, Faber je eliminisao sve što je moguće, ali nije vjerovatno.
- Njegova prošlost predstavlja slabu snagu uloge.
- Faber se susreće sa ćerkom Sabethom za koju sumnja da mu je ćerka. U susretu sa njom,
gl.junak se suočava sa prošlošću. Na širem planu to je susret svijeta tehnike i slijepog
povjerenja u činjenice – on se susreće sa mitskim i sudbinskim. Ishod susreta dovodi u
sumnju mogućnost čovjeka da gradi svoju sreću.
- Ime i prezime junaka doživljavamo na ironičan način.
- Dva lika = dva svijeta (susret sudbine i tehnike)
- Roman je zamišljen kao izvještaj - polaganje računa višoj instanci.
- Glavni junak objektivno i zapisnički govori kako su se događaji zbili.
- Sabetha=njena smrt predstavljena je kao tragilna okolnost.
- Imamo potrebu junaka da isticanjem slučaja suprotstavi orijentacije svijeta.
- On želi da dokaže da nije kriv za smrt svoje ćerke – to se razotkriva kao laž.

184
- Faber i Sabetha se upoznaju na brodu, odlaze u Grčku i Sabetha slučajno pada sa stijene i
ujede je zmija. Ona od povreda umire.
- On incident objašnjava svojim tehnikama – kao inženjer, a ne kao čovjek.
- Tehnički jezik je hladan.
- Nije kriv, ali se osjeća krivim. Piše izvještaj koji bi dao svojoj ženi Hanni. Nije želio da
vjeruje da mu je Sabetha ćerka; sve to negira. On je karijerista.
- Tehnicističko razlagenje ukupnosti života u pojedinačne vjerovatnoće.
- Jedinstvo doživljenog se raspada u djelove(objašnjava se sa svojom logikom). Ovako
Valter Faber tumači ono što mu se događa i tako čuva svoju ulogu.
- Glavni junak je suveren u svoje detalje.
- Nemoć = u ključnim mjestima priča. Faberova logika otkazuje, nedovoljna je da pokrije
protekle događaje. Nastaje prostor za razvijanje drugačijeg načina interpretacije - ono što
je za Fabera slučaj predstavlja kariku u sudbinskom lancu – to tumačenjem zastupa Hanna.
- Hanna = uspostavlja vezu sa Haberovom prošlošću ( sadržana u mitskom ). Učestvuje u
građenju i razgrađivanju Faberove uloge.
- On se vraća Hani kada logika njegove uloge otkaže.
- Imamo :
• mladalačku ljubav sa Hannom
• poznu Faberovu ljubav sa Sabethom
- Distanca prema polju homo faber ne znači i potpuno afirmisanje suprotnog koncepta.
- Otvara se prostor za dva oprečna sistema interpretacije; Friš ni jednom ne daje prednost.
- Zaključak: Valter Faber i Hanna su antipodi, ali imaju niz tipičnih osobina.
- Autonomnost dva lika ugrožena je njivoim funkcijama u narativnoj šemi romana, što ne
prolazi bez osiromašenja umjetničke punoće.
- Hanna = po zanimanju arheolog – okrenuta umjetnosti, prošlosti, sklona da vidi potvrdu
antičkih mitova.
- Faber u izvještaju navodi tehničke pojedinosti. Hanna odgovara zašto se to tako zbilo.
- Hannino tumačenje situacije – moralni kodeks na osnovu kojeg između sagrešenja i kazne
postoji povezanost.
- Faber – nije odbijao odnos krivice i kazne kada bi u onome što se dogodilo mogao da
otkrije neku krivicu.

185
- Krivica za Fabera – izolovan i svjesno počinjen čin, a toga u njegovoj vezi nema. On stalno
naglašava da nije mogao da zna ko je djevojka koja ga je na brodu zavela. Neznanje ga
oslobađa krivice. To je bilo malo vjerovatno, da nije mogao da povjeruje.
- Hannino tumačenje svijeta – pojam krivice; Faberovo sagrešenje – prenebregao ljudskoj
podređenosti, prolaznosti vremena(jedno od lica čovjekove smrtnosti), neprihvatanje tih
zakona njegove zablude da može da upravlja sobom. To plaća susretom sa Sabeth(potvrda
da je vrijeme nezaustavljivo, ni vjenčanje sa djecom svojom).
- Hannina perspektiva – Faber je kažnjen samom tom vezom. Hannine optužbe protiv Fabera
potkrepljene su njegovom individualizacijom.
- Friš počinje priču ranije od susreta sa Sabethom.
- Prinudno slijetanje u pustinju.
- Hladnokrvan čovjek
- Simboli odnosa prema svijetu (Nit Faberovih iskaza)
- Glavni junak objedinjuje niz opštih karakteristika ljudi okrenutih ka tehnici – američki stil
(karikatura života takvog načina)
- Govori uprošćeno, kratkim rečenicama, stereotipima poređenja, stručna objašnjenja,
umeće brojeve i procente.
- Na individualizaciji Valtera Fabera najviše je radio Friš.
- On kao lik ima karakteristike koje ga individualizuju na poseban način. Od susreta sa
Sabeth do ekspliciranja kroz tvrdnju da su osjećanja nedostatak samodiscipline.
- Korijen Faberove hladnoće vodi u sferu njegove seksualnosti i neposredno i metafizički.
- Iva = ne pripada osnovnoj radnji. Ona je fiziološka reakcija koja mu pruža osjećaj
superiornosti i zaštićenosti u odnosu na iracionalno.
- Odnos žene i muškarca u Faberu izgleda kao košmar.
- Neki tumači njegov san u avionu vide kao nagovještaj potisnute homoseksualne sklonosti,
ali i kao nedozrelu mušku seksualnost. Sve to ide u prilog Faberovog lika – hladnoća i
distanciranost.
- Faberovo emotivno siromaštvo praćeno dubokom odvratnošću koje izaziva kod ženskih
glavnik junaka. To vodi ka mitskom u djelu.
- Osjećaj odvratnosti prvi put se javlja na putovanju kroz tropske predjele (metaforičko
skretanje od civilizacije do prirode).

186
- Faberov stav prema prirodi:
• Unižavanje plodnosti prirode
• On ima odbojnost prema prirodnim stvarima
• ,,Gdje god pljuneš niče“
• Lešinari komadaju uginulog magarca

- Sterilni svijet tehnike je za Fabera spokojno utočište .

- Simbolički detalji:
• Neprekidna potreba za brijanjem(da ukloni svaki trag prirode)
• Vezanost za pisaću mašinu

- Hanna je Faberov antipod i ekspanent drugačijeg svijeta. Riječ je o njenoj posesivnosti kao
majke.
- Joahim je Faberov prijatelj za koga se Hanna udala.
- Odnos prema muškarcu – Hanna pokazuje samodovoljnost koja ih isključuje iz njenog
života.
- Indirektno opravdava odluku koju je Faber donio u mladosti ( da se posveti nauci ).
- Hanna je mitski povezana sa svojom profesijom i ulogom.
- Faberova krivica na mitskom planu = pobuna protiv bogova – jer njegovo nepriznavanje
prolaznosti je ogrešenje o vjeri koja je čovjeku određena.

Mitski plan
- Korišćenje pridjeva slijep – podudarnost Faberove i Edipove sudbine(već je u najavi
Faberova sudbina). Kroz taj motiv uključeno je mitsko u razgrađivanje Faberove uloge –
na početku je uvjeren da ima jasnu misao svijetu, ali kasnije je potpuno slijep, ne samo za
suštinsko, već i za ono što je očigledno.
- Profesor O – uloga starca Tiresije ( legenda o Edipu), koji shvata ulogu junaka i djevojke
koju sreće u Parizu. Razume šta se dešava; ovaj lik podjseća Fabera na smrt – predstavlja
vezu sa prošlošću – svoju mitsku ulogu vrši zagonetnim predskazanjem.
Tiresije - bio je, u grčkoj mitologiji, slepi Apolonov prorok iz Tebe, poznat po svojoj
pronicljivosti i po tome što je bio pretvoren u ženu na period od sedam godina.

187
- Lik slijepog starca Armina, Hanninog prijatelja. Između njih uspostavlja se relacija veze
slijepog i vidovitog. Ovaj lik ima istaknuto mjetso u romanu i tom epizodom se završava
krug poređenja, koji sugeriše da je Valter Faber proveo život zatvorenih očiju.
- Mjesta na kojima mitski plan prodire ne gube ni spoljašnju logiku(?), na taj način je i
zadržana odstupnica njegovog života.
- Igra sjenke - razlog oživljavanja glava u muzeju u Firenci, kada Sabeth stane ispred slike
,,Rađanja Venere“ (Sandro Botičeli)
- Faber završava na brodu zbog končića u aparatu sa kojim se brijao u svijetu prirode.
- Hanna – osjećajna.
- Faber – hladan; banalnost ( prethodna rečenica)
- Dvostruka motivacija događaja u Faberovom izvještaju pružaju uvid u logiku Faberovih
zbivanja i kako on to tumači.
- Pravi uzrok Sabethine smrti – u ivještaju će se Faber pozivati na statističke podatke o ujedu
zmije i isključuje mitske mogućnosti.
- Sabeth umire od frakture lobanje (izazvane padom; tome bi bilo lijeka da je na vrijeme
otkriveno), a ne od ujeda zmije( to ide Faberu u prilog).
- Na scenu opet stupa slučaj – po srijedi nije dvoznačnost jer Faber taj pad ne pominje
ljekarima (možda zbog šoka je sve ostalo potisnuto u pozadinu, ali i stid scena i okolnosti
koje su do toga dovele).
- U izbještaju stoji: ,,Nemam šta da krijem“- predstavlja razilaženje njegove uloge i
stvarnosti.
- Sakrivanje nesreće – Faber nema svijest o svojoj odgovornosti, njegova uloga je suviše
plitka da bi se uspostavio autentičan odnos prema životu i smrti.
- Nije mogao da živi sa činjenicom da ima ćerku, pa sada propušta spas njenog života. Njemu
u prilog ide to što postupa tako kada je i njegov život u pitanju ( od početka putovanja
simptomi neke bolesti; on stalno odlaže pregled, sve dok ne postane kasno ) – ema svijest
odgvornosti ni prema sebi, ni prema drugima. Takva uloga funkcioniše samo na površini
života – racionalno je prividno.
- U slučaju Valtera Fabera, homo faber je maska koja prikriva nemoć.
- Čitalac prije Valtera dolazi do tog podatka.

188
- Rasipanje Faberove uloge praćeno je promjenom oblika i ritma kazivanja – taj polemički
ton izvještaja, to pokazuje i naslućuje se da je njegova pozicija poljuljana.
- Faberova promjena odvija se sarazvojem bolesti, to pokazujeobičan tekst štampan
kurzivom (dijelovi izvještaja pisani su rukom); u bolnici nw dozvoljavaju da koristi pisaću
mašinu; distanciran je, ali ipak ima suočavanje sa krivicom. Sada strepi od kazni.
- Belješke sa posljednjeg puta – opredijelio se za život kao Hanna – oprečno njegovom
ranijem ponašanju.
- Učestvuje u svom životu, ne pravi unaprijed pripremljene šablone.
- Javlja se mitski plan ( upoređivanje sa Edipom ) – objašnjava zašto više ne snima (?) – svi
argumenti su kao Hannini. Registrovanje filmskom trakom – uzaludan pokušaj da sačuva
ono što se ne može ponoviti.
- Gorčina zablude – slučajno vidi snimke putovanja sa Sabeth. U tom trenutku je jednak
Edipu.
- Ciklične opozicije – posljednje putovanje – ponavljanje – Faber je u avionu, ali sada na
drugačiji način posmatra predio oko sebe ( dodiruje vodu, napije se vode ?)
- Pred kraj romana on je teško bolestan. Pravo značenje preobražaja ostaje otvoreno.
- Otvorenost prema prirodi i svijetu; riječi pisane rukom – nada u novi početak za koji se
hvata kao davljenik za slamku.
- Struktura romana ima neuspjeh pokušaja da se u svijetu otkrije novo ustrojstvo. Faberova
i Hannina nastojanja da daju smisao su uzaludna, smisla i nema.
- Faberovo slijepo priklanjanje činjenicama jednako je Hanninom stalnom povezivanju sa
unutrašnjim viđenjem svijeta.
- Friš glavnog junaka individualizuje i to je način koji potkrepljuje Hannine iskaze.
- Ipak, Hannino viđenje ne postaje univerzalna istina i ne odnosi potpunu prevagu.
- Joahimova, Faberova i Hannina sudbina, kao i Sabethina – očajanje, usamljenost.
- Svijet prikazan o Valteru Faberu jeste puki stišaj tragičnih okolnosti. Friš ne daje primat ni
jednom od ovih tumačenja – odbacuje mogućnost racionalizacije života.
- Tron ostaje prazan – čovjel biva prepušten sam sebi sa uništenom vjerom u svoje moći to
je suština Homo fabera.

189
Jelena:

- Pisan u prvom licu.

- Izašao 1957.
- Predstavlja izvještaj
- Glavni lik se vraća u prošlost; autor ga stavlja u situaciju da doživi sudbinu(nije mogao da
predvidi da mu je Sabetha ćerka)
- Valter Faber se čvrsto drži svojih uvjerenja.
- Značenje imena Homo faber: homo je latinska riječ, znači da je čovjek kovač svoje sudbine,
a Valter znači upravljati(svaki čovjek je upravljač svoje sudbine).
- Živi u Švajcarskoj, koja je ostala netaknuta od strane prethodnih razaranja; bio je inženjer
i uvijek se upravljao svojim proračunima; on je trezven, tehnokrata(karijerista), koncizno
se iražava bez mnogo pridjeva – to je izraz tehnokratskog mentaliteta.
- On pravi izvještaj, odnosno sa već nekim saznanjima od kasnije pripovijeda o događajima
koji su se desili ranije; pripovijeda u 1.licu.
- Sa Sabeth ide na putovanje u Atinu.
- Drugi dio izvještaja je nezavršen, jer mora na hitnu operaciju.

Mitski i iracionalni aspekti

- Postavlja se pitanje da li je sudbina naš karakter.
- Zastupljen je niz sjećanja na događaje iz prošlosti – sjećanje na Hannu(Sabethinu majku),
od koje će Faber odustati kad dobije mogućnost da kao inženjer ode u inostranstvo. On
misli da je ona abortirala i da nema dijete – pristup njegovom emotivnom svijetu.
- Pokretanje ženskog pitanja.

- Štiler – 1953, Gantenbajm izašao 60-ih godina.

- Govori o nemogućnosti da se svet pokori, da čovek pokori svet, to je neka vrst

preispitivanja ideje progresa u koju su verovali materijalisti, ideja o progresu se pokazala
u istoriji kao delatna.
- istorija Drugog svetskog rata nema realizacije ideje progresa
- Slika sveta Valtera Fabera je i ne samo dok ne upozna Sabet, njegova slika je naučna i u
njoj nema mesta za iracionalno, metaforičko (Man u Čarobnom bregu razlučio sliku sveta
i apolinijski i dionizijski princip i da ignorisanje apolinijnijskog dela naše svesti i prirode
nužno dovodi da u jednom trenutku platimo ceh tome.) To će se kasnije dogoditi Faberu
koji upoznaje dvadesetogodišnju Sabet, ispostavlja se da je ona njemu ćerka, Hana –
odbio veezu i bio osuđen da oseti incestuoznu ljubav koja će se završiti smrću ovog
mladog nedužnog bića.
- Zajendo putuju, u Italiju i Grčku je smešteno putovanje, susret sa Hanom u Atini; drugi
vide, ali on ne vidi, jer ne želi da vidi, tu bi trebalo da mu sve bude jasno.

190
- Sabet umire, ali ne od ujeda zmija, nego od posledica pada, ispostvalja se da ima tu i
njegove krivice, ima i njegove krivice jer se ispostavlja da on u jednom momentu nije
mogao da joj pomogne.
- U smislu razvoja romana je važno je kako se Friš nadovezuje na tradiciju modernističkog
romana- iako je roman ispripovedan u realistilnom ključu, njegova motivacija romana tj.
konstruktivno načelo radnji nije isključivo realistično, a to je upravo i tema- kuda je
dovelo samo racioalističko razmišljanje, na taj način se i struktura romana usložnjava,
radnju romana možemo pratiti i na mitološkoj ravni otklona od racionalistoičkog sveta
- njegov životni put je izmeđi tehnike i mita i ispostavoiće se da je zanemarivanje mitske
sudbine dovelo do tragičnih okolnosti, on je dugo nakon Sabetine smrti pokušavao da
preispita svoju egzistenciju, da objasni događaje racionalno, ali dolazi samo do
iracionalnog značenja, put njegovog identiteta nije stvar samo racionalnog izbora, nego je
zasnovano na onom uvidu do kog dolazi teško bolestan, taj njegov uvid ne može mnogo
da mu pomohne jer je na kraju živpata
- Pripovedač prepušta u formi dnevika reč Faberu da iz svoje perpektive koja će se
promeniti predstavi sam svoj doživljaj tog odnosa sa Sabet.
- Ovde se odbacuje svaki fatalizam, svako verovanje u sudbinu, ubeđen da je on taj koji
može da stvara svoj živ put i verno prepričava svoje događaje, međutim vrlo brzo Friš
govori o slepilu i otkrivamo Fabera kao slepog za 1 aspekat svog života
- Roman poč inje kao opravdanje da to nije mogao da nasluti da bi se na kraju to završilo
kao osuda.
- Faberov odnos prema prirodi: prezir, vidi je kao objekat korišćenja, a znamo da spada
prirodi, i to njegovo otuđenje od prirode tj njena sudbina, zanči da priroda dominira
sudbinom ljudi, a ne obrnuto.
- Motiv slepila. Faber pogotov u 1. delu romana vidimo kao nekog ko veruje u racionalni
svet, on više puta naglašava da nije slep, kaže: Nisam slep, valjda vidim šta se dešava.
Međutim, on više puta vidi samo ono što želi da vidi, i u to smislu njegov susret sa
prijateljima, starac Armin, Johanin prijatelj, između njega i Fabera je Faber inferioran u
odnosu na straca, starac više razume aspekte Faberove sudbine nego on sam; susret sa
prijateljem koji isto tako mnogo pre nego što Faber sazna ko je Sabet on to odmah vidi i
shvata
- Motiv slepila ga i dovodi do miitloške motivacije, vidimo Fabera kao mitskog Edipa,
Edip iz Sofoklove drame koji se pojavljuje pobeđuje Sfingu , ubio svog oca u neznanju
jer ga je otac čuvši proročasntvo da će edip biti njegov ubica, dao je da mu se probiju
gležnjevi, otud nazov Edip probijenih gležnjeva i da ga ostave ušumi, tamo su se
smilovali pastiri, jedan pastir ga odnegovao sa ženom, kasnije dolazi u svet da traži svoje
roditelje, kasnije nailazi na jednom raskršću na svog oca Laja i ubije -došlo je do
sporečkanja- onda uđe u Tebu i oslobodi je iako ne zna da je ona rodni grad i pobedi
Sfingu. On je ubije jer je godinama terorisala grad Tebu postavljajući 1 pitanje: Šta je to
što u osvit hoda na 4 noge, u zrelom dobu dana na 2 a u starosti na 3 ? Edip rekao da je to
čovek i na taj nači usmrti Sfingu. Ženi se Lajevom ženom tj majkom i otud pojam
Edipov kompleks. Zbog sveg toga što čini u neznanju dolaze velike suše za Tebu i

191
 prororačanstvo kaže tj slepi prorok Tiresija, da se teba može oslobidit ako se nađe Lajev
ubica i edip hoće da pronađe ubivu, on razotkiriva samog sebe.
- Edip je u položaju da je u neznanju, a čitalac je u znanju. Taj postupak dramatizacije
romaneskne oporavlja Maks Friš. Mi smo čitaoci i znamo koja su ograničenja Faberove
egzistencije. Tu je taj motiv slepila vrlo važan. Edip će se na kraju sam oslepeti kada
shvati da je on zapravo ubio Laja, da se oženio svojom majkom itd. i od njega će krenuti
sukob sedmorice protiv Tebe, bratoubistvo... Slepi Edip napušta Tebu da tako slep
lutajući po putevim pronađe smrt. Taj oslepljeni Edip je neka vrsta mitološkog
preokretanja u kojoj se zapravo prikazuje koliko su nedovoljne oči da čovek vidi. To je
paradoks egzistencije (Kafka se bavi time i mnogi filozofi):kako je moguće da mi pored
naših čula nešto ne možemo da dosegnemo i shvatimo?
- Tek ljuba otvara oči Faberu za to da je samo racionalni deo čovekovog bića i da nisu
dovoljne samo oči da vidimo nego zapravo naš unutrašnji vid, naša intuitivna spoznaja
vrlo često presudna, a da je za to i ovo poznavanje starih mitova važno jer je to ono što
zbog čega Friš bira mitološku motivaciju, a ne simboličku i alegoričnu. U donosu na
racionalno predstvalja neku vrstu sublimacije kolektivnog iskustva. U mitolgiji su
sadržana kolektivna iskustva koja postoje otkada je čoveka koji je stvarao mitove u
nemogućnosti da objasni racionalno (mitovi kao slikovite priče da sam sebi čovek objasni
i budućim pokolenjima iskustva i spoznaju čovekove egzistencije )
- Faber na poćetku veruje da ima potpuno jasna uvernje o životu, ali vidimo da je on
potpuno slep. Ne shvata da je zapravo ona neka vrsta replike onog odnosa kada je sprečio
samog sebe da proživi život sa Hanom.
- On pored zdravog vida čitav život ne vidi, da bi tek onda progledao pred samu smrt.
- On čak u nekim delovima teksta tvrdi da ga nezananje oslobađa, da zato što nije znao za
Haninu sudbinu, da ga je to oslobodilo neke odgovornosti, a upravo ga je to gurnulo
dublje u odgovornost.
- Postoji san Fabera kao vrsta mogućnosti da se pređe u iracioanlno. Kroz san Valter Faber
doseže do ograničenja svojih sopstvenih ograničenja da voli, kada odbija Hanu da
zajednički grade život.
- Postoje drugi aspekti mitologizacije, npr,. mogućnost da se Sabet dovede u vezu sa
Dafne. Priča o Apolonu i Dafni ge Apolon i jeste u mitologiji, izraz apolinsjiski, koji je
racionalan , svetao, dan. Dafne ne želi da se prepusti Apolonu, ali je on kao bog juri i
sustiže na njenom životnom putu.
- Oni prolaze kroz Eleuzinu u Grčkoj, u grč. mitologji su u vezi sa Donizjskim
svečanostima
- Iracionalno je ono što je ispod naše svesti, do čega možemo da dođemo samo u snu.
(intuitivna spoznaja). To Faber odbacuje.
- Mogućnost povezivanje Hane sa Persefonom, boginjom Hada tj. smrti, koja je
istovremeno gospodarica podzemlja i predstavljena kao velika majka, njena uloga u
romanu je da bira pre da bude majka nego ljubavnica.
- Stalno su prisutni simbolički motivi smrti, npr. u muzeju u Rimu oni gledaju sliku (Sabet
i Faber)- Slika Rođenje Venere i na toj slici senka pada, mnogo se bolje vidi boginja
osvete nego Venera, boginja ljubavi. Tu imamo dovođenje u vezu ljubavi i osvete da ono

192
 što kasnije formuliše Hana da Sabetina sudbina nije kazna Valteru, nego je sam taj odnos
sa Sabet za njega neka vrsta osvete, sudbine, ono što odbijamo je ono što nas sačeka u
životu na ,,nekom drugom ćošku“.
- Faber će tek na kraju dobiti mogućnost da na taj način sagledaava sudbinu, Hana će
predstavljati za njega vezu između sadašnjisti i prošlosti i on će uspet i da na taj način
piše rukom jer mu u bolnici ne daju da piše dugo vremena. Zanimljivo je da se ta
njegova mašina zove Hermest, Hermest je vlasnik bogova u Antičkoj Grčkoj mitilogiji.
On je prenosio poruke između bogova.
- Faber u tom svom izveštaju o događajima, u 1. delu romana opisuje stvari vrlo precizno i
konretno kako su se dogodile , ali tek kasnije u dnevničkom delu, u onome što kao neku
vrstu dnevika piše u bolnici rukom, tek tu može da se približi formulisanju onog što mu
je Hana pokušala da pomogne da ga osvesti. Hana je lik koji povezuje sadašnjost i
prošlost, ali i neko ko povezuje ono što je individualno sa mitskim, racionalno sa mitskim
i večnim, iracioanlnim.
- Faberova krivica je potupnuo projektovana na mitski plan i da je kazna za to smrt koja
dolazi prerano tj. onda kad on shvata šta je bila njegova krivica, tj odbacivanje, potpuno
negiranje da na nas utiče ono što nije svesno i na taj način preuzimanje sudbine u svoje
ruke. Prekoračenje mere je kažnjeno. To je ono što je i Edip uradio. Mislio je da može
da uradi ono što bogovi nisu mogli- da oslobodi Tebu, on odlazi od pastira misleći da
može da preusmeri svoju sudbinu i to preotimanje od božanske mere, zapravo uverenje
da čovek može mimo onog što mu je sudbinski dato, to je ogrešenje o meru.
- Nije ovo samo pitanje identiteta nego razotkrivanje čoveka kada se ponovo postvalja
pitanje o tome šta ja kao pojedinac mogu da uradim. To je pitanje i u Štileru.

Seminarski

Homo faber

- Valter Faber, predstavljen kao čovjek koji se plaši ćudljivosti ljudske prirode, iz straha da
ne izgubi kontrolu, bježi u svijet čistog razuma ili nauke koja ga tako distancira od životne
sredine. On je učinio tehnologiju svojim životnim principom. Njegova draga Hana mu je
dala odgovarajuće ime: Nazivao sam je sanjalicom i vilom umetnosti. A za uzvrat ona
mene: homo faber(kovač, tipološki: praktičan, realan čovek, čovek koji je sav na zemlji) - čovjek
kao tehničar, a statistika i matematika su za njega postale ne samo posao, već princip života
i vjerovanja, sveobuhvatan način razumijevanja svijeta.
- Sam naslov romana se, prije svega, odnosi na temu čovjek kao tehničar, ističući Fabera kao
osobu koja je spriječena, i u kojoj se odvija sukob između dvije sile: faber (tehničko)
sprečava homo (ljudsko).
- Valter sebe vidi kao čovjeka koji, zahvaljujući sopstvenom razumu, može da se nosi sa
svim činjenicama, kome druga osoba ne treba, koji nikada nije preplavljen emocijama i

193
 fizički i psihički funkcioniše poput mašine. Budući da nema autentičnu, sigurnu vezu sa
sobom, tj. u osnovi pati od jake krize identiteta, potreban mu je jasan red u svemu što je
spoljašnje, da bi smanjio unutrašnji osjećaj straha. Dakle, mora da se zaštiti od svega što
je izvan njegove kontrole i dovodi u pitanje njegovu sliku objašnjivog i predvidljivog
svijeta. Prema tome, on negira nepredvidljivi iracionalni život koji mu prijeti: Ne verujem
u srećnu zvezdu i sudbinu. Kao inženjer navikao sam da računam pomoću formula
verovatnoće. Ma kakva sudbina! (Friš, 2010: 27). Pošto svijet uvijek posmatra kroz filter
svog tehničkog portreta, izgubio je svaku sposobnost da ga neposredno doživi:

Već sam se često pitao šta zapravo ljudi podrazumevaju kad govore o doživljaju. Ja sam inženjer i navikao
sam da vidim stvari onakve kakve jesu. Tačno vidim sve o čemu govore; nisam valjda slep. Vidim mesec
nad pustinjom Tamaulipas – jasniji no ikad, to stoji, ali to je izmerljiva masa koja kruži oko naše planete,
stvar gravitacije, jeste interesantno, ali po čemu je to doživljaj?

- Takav stav se može primijetiti i na brojnim mjestima u romanu, gdje na svako iskustvo i
situaciju reaguje samo kratkim: kao obično. On se štiti od svake nagle reakcije svijeta
gledajući svako iskustvo kroz filter uobičajenog, baš kao što se štiti od svakog neposrednog
iskustva i sopstvenih emocija uz pomoć svoje filmske kamere. Pomoću kamere pronašao
je način da tehnički apsorbuje sopstvene emocije, a utisci koji ga emocionalno ugrožavaju,
na primjer, truli leš njegovog prijatelja Joahima, uništavaju se snimanjem. Stalno stojeći
između objektiva kamere i svijeta, slijep je za spoljašnju ljepotu života i unutrašnji svijet
ljudskih emocija.
- Glavni junak utiskuje sve što vidi i doživi u stereotipne obrasce i tako oblikuje svoj svijet.
Ovo takođe podrazumijeva strogo usaglašavanje sa klišeima o ulozi polova: svoj posao
tehničara opisuje kao muški poziv, ako ne uopšte i jedino muški, a njegov životni plan se
takođe uklapa u ovaj faktički, racionalni kliše čovjeka koji stoji iznad osjećanja i fantazije,
koji se razračunava sa činjenicama.
-
- Nasuprot Faberu, čiji je život zasnovan na čisto patrijarhalnom principu i za koga je biti
muškarac zamislivo jedino kao čovjek-stručnjak, stoji njegova draga Hana, koja svoj život
organizuje po matrijarhalnom principu. To je opravdano traumatičnim iskustvom iz
djetinjstva:

194
- (…) zato što je mlađem bratu uspelo da je povali na leđa. Bila je užasno ogorčena na dragoga Boga, ne zato
što je dečake stvorio tako da budu snažniji; bila je mišljenja da to nije fer od njega, ne od brata već od dragoga
Boga. Hana je odlučila da bude pametnija od svih dečaka u Minhen-Švabingu, i tako je osnovala tajno društvo
devojčica sa zadatkom da uklone Jehovu. Za njih je dolazilo u obzir samo nebo gde postoje i boginje . (Friš,

2010: 206)

- Čini se da se Hana neprestano bori sa muškarcima i kao odrasla osoba. Ona živi prema
strogom ženskom principu, sa stavom koji isključuje jednakost, baš kao i Faberov princip
vladavine muškarca i izgleda da cijeli život pokušava da nadmaši muškarca u bilo kojoj
oblasti. Majčinstvo se javlja kao jedino polje iz kojeg muškaraca može potpuno da isključi.
Za Hanu dijete bez oca znači, s jedne strane, mogućnost da bude superiornija od muškarca,
tako što će kroz majčinstvo imati ispred sebe nešto što muškarac nikad neće moći da
postigne. Sa druge strane, ona može da odgaja svoju kćerku prema sopstvenim idejama, i
tako joj omogući da svijet vidi njenim, Haninim očima.
Hana i Valter žive sa stereotipom apsolutne razdvojenosti muškog i ženskog principa.
Komentar njegovog partnera sa putovanja, Marsela, savršeno se uklapa u njegovu sliku o
ženama i svemu onome što je žensko: Znaš li ti da je smrt žensko? I da je zemlja žensko?
(Friš: 2010: 78). Zastrašujući, nepredvidljiv element koji se nalazi u prirodi može se naći i
u prirodi žene onako kako je on vidi, a njemu je to i ovdje nepodnošljivo. Valter, kome su
žene oduvijek bile opterećujuće, konačno se trudi da razumije Hanu. Iako Faber kroz roman
posebnu pažnju obraća na fakte i činjenice, pružajući sliku prošlih događaja, Hana nudi i
uzrok takvog razvoja događaja. Time što se on se i dalje pita zašto ona nije željela da se
uda, okreće se svojoj prošlosti, što treba shvatiti kao važan faktor njegovog razvoja, jer
ovdje počinju njegove represije, sa kojima je sada spreman da se suoči.
Na početku mu je još uvijek neshvatljivo njeno objašnjenje o emancipaciji i činjenica da
ona svoj život vidi kao promašen, a njegov izvještaj je još uvijek prepun izjava poput: Neki
put je ne razumem. Pita se kako Hana može da podnese njegovo prisustvo poslije Sabetine
smrti, poslije incesta sa njenom kćerkom. Pod krivicom glavni junak smatra svjesno
počinjen čin, a takvo nešto se zaista i nije dogodilo, te on smatra da ga neznanje oslobađa
krivice. Međutim, Hana pojam krivice znatno drugačije tumači: ona smatra da je njegov
grijeh to što je odbacio životne zakone kojima, prije ili kasnije, svi mi podliježemo, a sve

195
 iz ubjeđenja da ništa nije van njegovog dometa. Upravo je taj susret sa Sabet, prema
Haninom mišljenju, prava kazna za njega.
- Sve do njegove smrti ona mu je ostala strana: Hanu sam razumeo jedan jedini put, onda
kada me je kraj mrtvačke postelje obema pesnicama udarala po licu. Odonda je više ne
razumem. Ali, čak i ako nikada ne dođe do stvarnog razumijevanja Hane, mijenja se njegov
odnos prema njoj i prema samoći, što je za njega nekada bilo jedino moguće stanje.
Neposredno prije smrti napisao je: Nisam, međutim, sam. Hana mi je prijatelj, i ja nisam
sam (Friš, 2010: 228). Tada on shvata potrebu za stvaranjem međuljudskih veza. Međutim,
prije nego što se veza u dijalektičkom smislu ostvari, on umire. Njegov odnos prema svijetu
se takođe promijenio: on više ne osjeća potrebu da se od svijeta ogradi manijom
tehnologije, već sada može direktno i bez straha da uživa u prirodi. Njegov odnos prema
prošlosti i smrti takođe se mijenja na samom kraju njegovog razvoja i to prihvatanjem
sopstvene prolaznosti.
- Faberova životna priča liči na lanac udara sudbine, što je u suprotnosti sa njegovim
prvobitnim pogledom na predvidljivost svijeta s jedne strane, i pukom nasumičnošću svih
životnih događaja sa druge strane. Stoga njegov pogled na egzistenciju biva uzdrman, i to
onog trenutka kada shvati da je djevojka koju upoznaje na brodu, sa kojom nastavlja
putovanje i započinje ljubavnu vezu, zapravo njegova kćerka.
- Faberova deklarisana želja da bude sam i proglašeni nedostatak emocija bivaju potisnuti
intenzivnim naporom u odnosu sa Sabet, koja nikako ne vjeruje u njegovu ulogu surovog
racionaliste. Tako ona postaje inicijator njegovog razvojnog procesa, a njegova unutrašnja
promjena se najbolje primjećuje u želji da promijeni svoj život iz korijena i oslobodi se
okova uloge koju je sam sebi nametnuo
- Valterov razvojni put najbolje oslikava njegov odnos sa Sabet: njegova prvobitna
odvratnost prema prirodi pretvara se u čežnju za stvarnim susretom sa prirodom.
Strahopoštovanje koje se kod njega javlja sa rastućom čulnom percepcijom, koja ublažava
njegovo otuđenje od istog, pomaže mu da shvati da kontroliše svijet uz pomoć tehnologije,
a samim tim i da izgradi odnos prema vremenu i smrti. Njegova odluka da više ne snima
film, već da u tom životu posmatranom kroz objektiv kamere zapravo učestvuje, odgovara
želji za neposrednim iskustvom prirode. Snimanje filma je samo vapaj nemoći da se vrati

196
 ono što se više nikada neće ponoviti, a gorčinu tih uzaludnih napora Valter je spoznao
upravo nakon Sabetine smrti.
- Faber opisuje ženu pomoću svoje djevojke Ive, koristeći simbol biljke koja je svuda okolo
i koja sve proždire: Iva znači bršljan, a tako se za mene zapravo zovu sve žene. Sve žene
su za njega histerične, sujevjerne, sklone mističnom i neprestano žele da razgovaraju o
osjećajima u svojoj neizbježnoj težnji da postanu nesrećne.
- Iva se u potpunosti uklapa u Faberov mizoginistički pogled na svijet. On se osjeća
superiornim u odnosu na nju i neprekidno je osuđuje, zato što ona pridaje veliki značaj
odjeći i fizičkom izgledu: Iva je manekenka pa mislim da haljine bira prema boji
automobila, a boju automobila prema ružu. Njihov odnos je naizgled prilično neobičan, s
obzirom na to da je ona mnogo mlađa od njega i da je već u braku, doduše nesrećnom,
zbog čega mu i predlaže da se oženi njome. Iako ne želi da se Iva uvrijedi njegovim
odbijanjem, on smatra njen predlog apsurdnim: nisam se oženio Hanom koju sam voleo,
kako da se oženim Ivom? (…) slatka je ženica, samo ona vrsta Amerikanke što misli da se
mora udati za onog s kim odspava. (…) zato i ne uviđam zašto Iva, inače savremena po
shvatanjima, hoće iz toga da stvori brak. (Friš, 2010: 36).
- Ono što se Faberu posebno ne dopada u vezi sa njom su njene suze i krhkost, budući da
kod njega prednjače emocionalno siromaštvo, statistika i vjerovatnoća. Više je nego
očigledno da njihovu vezu ne shvata ozbiljno – u više navrata kaže da je ona samo slatka
ženica i navodi da, osim činjenice da je Iva manekenka iz Bronksa i da je udata, ne zna
mnogo toga o njoj. Prema Faberovom shvatanju, Ivin seksualni instinkt je pomalo
izopačen: (…) možda je lezbijka, možda frigidna (…) nije glupa, samo malo perverzna, a
sve zato što on sam seksualnost doživljava kao nešto neprirodno. Kao racionalistu, njega
plaši činjenica da ne može da kontroliše prirodu – svoje prirodne nagone – prevashodno
zato što želi da vlada samim sobom u potpunosti.
- Iz njegovih riječi zaključujemo da on Ivu vidi kao otjelotvorenje američkog načina života 2
od kojeg nema nikakve koristi i koji prezire i oštro osuđuje.

- Simbolika imena i prezimena glavnog junaka predstavlja most ka sintagmi upotrijebljenoj

za naslov romana, a to uz karakterizaciju glavnog junaka putem imena postulira opciju po

197
 kojoj je čovjek kovač svoje sreće. Valter Faber sebi nameće ulogu čovjeka-djelatnika, koji
sam upravlja svojim životom, opredjeljujući se za tehniku na profesionalnom, i za samački
život na privatnom planu, što je za njega značilo zatvaranje u okvire jednog sistema.

• walten na njemačkom znači vladati, upravljati, dok na latinskom faber znači kovač

- Rascjep u egzistenciji sopstvenog ja uzrokovan maskiranim svijetom i slikom o sebi dešava

se unutar zatvorene ličnosti Valtera Fabera, koji na početku, kao racionalan čovjek,
odbacuje bilo koji oblik emocionalnosti i neposrednosti. Sudbonosne posljedice ove
represije motivišu ga za introspekciju u obliku izvještaja koji se osvrće na prošlost. Uz
pomoć svojih snimaka, glavni junak polako razvija sposobnost samorefleksije, dok ne
uspije da potisnuti dio svog ja integriše u samog sebe.
- Faber je tehničar koji se već duže vrijeme hladno ophodi prema sebi i svijetu potpuno je
otuđen od istih. Promjena njegovog stanja započinje već na početku romana, kada iznenada
djeluje suprotno svojim navikama, ne razmišljajući o tome, i živi u represiji, sve dok ga
odnos sa Sabet konačno ne dovede u stvarni kontakt sa svijetom i njegovim bližnjima. Tek
ga je njena smrt navela da preispita svoju prošlost, a samim tim i mehanizme represije,
pišući izveštaj koji je planiran kao opravdanje. Proces pisanja predstavlja put ka
dijalektičkom odnosu sa sobom i svijetom: sa do tada nepoznatom emocijom i radošću, on
upoznaje i doživljava prirodu i ljude, čime postaje svjestan sopstvene prolaznosti. Faber
umire od posljedica svoje dugo potiskivane bolesti, a u trenutku smrti on je tek na početku
svog razvoja. U tom pogledu, još uvijek nije izvjesno da li bi uspio da razvije identitet da
mu je ostalo više vremena. Kroz svoju promjenu, nije mogao da izbjegne smrt, mogao je
samo da je prihvati.
- Njegov izvještaj je spolja motivisan činjenicom da želi da dokaže svoju nevinost u prošlim
događajima, incestu sa sopstvenom ćerkom i njenoj smrti, koja se ne može izbrisati. On
želi da bude odgovoran za svoje postupke i tako u osnovi dokaže sebi da nema predstavu
o porodičnim odnosima sa Sabet. Međutim, na dubljem nivou, on pokušava sebe
objektivno da sagleda kako bi otkrio sopstveni identitet. Potresen tim događajima, Faber
dovodi u pitanje svoju predstavu o životu i svijetu, a time i do tada nekritički prihvaćen
identitet. Činjenica da njegov izvještaj seže mnogo dalje u njegovu prošlost nego što bi bilo

198
 potrebno da se razjasni šta se dogodilo sa Sabet pokazuje, između ostalog, da Faber nije
zainteresovan za dokazivanje svog navodnog neznanja, već za pronalaženje sebe.
- Ključno je da autor ne priča priču o sudbini, već da njegov junak doživi jednu, iako je
negira: prepuštajući sve slučajnosti, sam Faber postaje sudbina svoje kćerke, uništitelj
njenog, Haninog i svog sopstvenog života. Obilje slučajnosti dobija smisao – dakle,
slučajnosti postaju sudbina. Slučajnosti prikazane u romanu dobijaju smisao za Fabera
razotkrivši njegovo nedolično ponašanje kao izraz tehnički orijentisanog razmišljanja,
čime ga dovode u položaj gdje naviru pitanja o prirodi njegove uloge, puštajući ga da
završi u katastrofi. Te slučajnosti pripadaju Faberu zato što su tehničke, tj. otkrivaju svako
ponašanje kojim potiskuje odgovornost
- Težište radnje romana je svijest glavnog lika predstavljenog kroz sukob dva modela
posmatranja svijeta: racionalnog i iracionalnog. Taj sukob najbolje dolazi do izražaja kada
Valter, kruta figura ograničene emocionalne inteligencije, pokušava da svako dublje
značenje i svoju krivicu potisne definišući ih na krajnje racionalnoj i naučnoj osnovi.
- Identitet kao predmet Frišovog interesovanja se stiče u zajednici – pojedinac mora da se
socijalizuje i otkrije svoje ja u interakciji sa društvom. To je ideja koju Valter, kao protivnik
metafizičkih spekulacija i zagovaranja iracionalnih sila, odbacuje i to je ono što mu
onemogućuje da shvati autonomnu individualnost i uspostavi autentičan odnos prema sebi
i svijetu, a samim tim ga i otuđuje od istog. To se najbolje ogleda u činjenici da on život
vidi kao puki matematički proračun, kao i u njegovoj averziji prema prirodi, odnosno
svemu onome nad čim ne može da uspostavi kontrolu.
- Veoma važna karika u Valterovom procesu sticanja identiteta je Sabet, koja inicira
uspostavljanje ravnoteže između potreba sopstvenog ja i zahtjeva spoljašnjeg svijeta.
Njihov odnos nam govori da je postojanje pojedinca podijeljeno između onoga za šta
vjeruje da jeste ili želi da bude i onoga što zapravo jeste i treba da bude. Dakle, može se
zaključiti da je Friš, kao što smo već istakli u prethodnim poglavljima, uključivši u svoj
roman i rizik od samootuđenja i mogućnost samootkrivanja, zapravo prikazao proces
otuđenja sopstvenog ja od svijeta, a zatim i proces razvoja identiteta kroz samorefleksiju.

199
2. Štiler(Stiller)
- ,,Štiler“ – dnevnik koji uvodi glavnog junaka; u prvom dijelu knjige jeste pripovijedački
alibi za lomljenje narativnog tkiva u fragmente i veću zastupljenost epizodnog u strukturi
djela.
- Isto to Friš primjenjuje i u Homo faberu.
- U oba romana dnevnik se javlja u dijelovima, u kojima je odnos junaka prema svijetu
otvoren, nefiksiran.
- Friš ne odstupa mnogo od tradicionalnog načina pripovijedanja.
- ,,Recimo da mi je ime Gantenbajn“ – u ovom romanu Friš ne koristi dnevnik već
sastavljanjem isječaka svijet obrazuje se apstraktna šara čije značenje se rekonstruiše tek u
recepciji i usmjerava atmosferom djela.
- Direnmat je primjetio u Štileru da je Friš od sebe napravio roman. On smatra da je Friš,
pišući o samom sebi, korak dalje ka opasnosti(u njenom središtu) ipak, smatra se da se iz
te zamke Friš izvukao dosetkom(šala, vic- dosetiti se) da od sopstvene potrebe za
smišljanjem egzistencijalnih stvari stvori književni lik, a da od utvrđivanja pravog
identiteta stvori dramatičnu radnju romana.
- Štiler - u prvoj rečenici glavni junak se proglašava američkim državljaninom pod imenom
Jim Larkin White (Džim Vajt).
,,Ja nisam Štiler“!, kasnije mijenja svoju izjavu: ,,Ja sam Vaš Štiler“ – neraščišćeni računi
sa Švajcarskom koja ga pita ko je ako nije Anatol Štiler.
- Različiti tokovi romana: osim novog imena, lažnog pasoša, ne postoje nikakve autonomne
odrednice novog lika(za Džima Vajta).
- Pri tom se motivi i Vajtov povratak u Švajcarsku, ali od početka romana se sugeriše i na
nemogućnost slobodnog izbora i ponovnog rođenja.
- Osobenost Frišovih ostvarenja je u specifičnom ustrojstvu narativne građe koji se, na nivou
fikcije, rekonstruiše zanos i neuspjeh, pokušaj izbavljanja bjekstvom u novo ,,Ja“.
- Individualizacija glavnog junaka i motivacija njegovih postupaka kroz dva narativna toka:
• Istraga – uloga izvjesne okvirne priče; potreba za utvrđivanjem identiteta Vajta
opravdava vođenje dnevnika i stvara spoljašnje stanište – odbjegli vajar – strani,
nepoznati lik
• Prošlost Anatola Štilera koja do Vajta stiže kroz priče likova koji su najbliži
švajcarskom vajaru. Kroz te priče se otkrivaju Štilerovi stvaralački i emotivni
problemi. Glavni junak se individualizuje, postaje neko ko sebi postavlja visoke
zadatke, a neispunjenje doživljava kao lični doživljaj.
- Preplitanje ta dva toka odvija se Štilerovim suočavanjem sa samim sobom, a ono što
saznajemo o nekadašnjem životu vajara bogati se novim smislom.
- Sa druge strane, zahvaljujući epizodama iz Štilerovog nekadašnjeg života, motiviše se i
borba Vajta da ne prihvati ulogu koju mu okolina nameće.
- Vajtov dnevnik sadrži niz epizodnih priča, snova, legendi koje doprinose individualizaciji
junaka. One imaju i specifičnu ulogu - pojedinačnim akcentima ovih zapisa stvara se
atmosfera bezizlasnosti i time se uopštava neuspjeh izazovnih zamisli, koje se oličavaju u
Vajtu, čime se čovjeku dozvoljava da bira svoje ,,Ja“.
- Likovo povjerenje u prazninu i bezizlasnot.

200
 - Skok u prazninu.
Sibil = Štilerova ljubavnica
Rolf = njen muž i njegov prijatelj

Internet
- Švajcarski autor Maks Friš u svom romanu Štiler (1953) priča o čovjeku koji negira svoj
identitet kako bi se distancirao od svog neuspešnog života, ali na kraju propada zbog
nepraktičnosti svog projekta.
- Problem identiteta, koji ima ključnu funkciju u drugim romanima Maksa Frischa, ovde je
predstavljen jednako uzbudljivo kao krivični slučaj: dnevnik glavnog junaka, napisan u
zatvoru u Cirihu, otkriva samo slojeve stvarne pozadine nestanka davno izgubljenog štilera.
- Friš koristi različite perspektive, prostorne i vremenske forme, okvir i unutrašnje naracije,
čak i različite nivoe stvarnosti i drži pitanje o pravom identitetu glavnog lika u ravnoteži
do samog finala.
- Štiler je 1955. godine označio proboj Maksa FrisŠa kao romanopisca: kritičari su
jednoglasno pohvalili savršeno koordinirane elemente romana i njegovu inteligentnu
analizu egzistencijalističkih pitanja traženja identiteta i načina na koji treba rešiti sopstveni
neuspjeh.
- Štiler je jedan od ključnih romana 20. vijeka.
- S njim je Švajcarac Maks Friš svoj proboj napravio kao romanopisac 1954. godine.
- Prvi dio romana napisan je u dnevnom obliku. U drugom dijelu, treća strana izvještava šta
se dogodilo sa piscem.
- Čovjek po imenu Vajt uhapšen je prilikom prelaska granice u Švajcarsku: krivi se za
nestalog vajara Anatola Ludviga Štilera, ali on to negira.
- Dok čeka da mu se suđenje eksponira kao posrednik u pokušaju atentata, branilac ga
pokušava nagovoriti da otkrije svoj identitet. Ali umjesto svog branioca, zatvorenik gradi
odnos povJerenja sa svojim tužiocem. Upoznaje Juliku, ženu nestalog Štilera, zaljubljuje
se u nju i pokušava rekonstruirati brak sa Štilerom u njegovom dnevniku.
Ispada da je i nestali Štiler imao veze sa suprugom tužioca, o čemu Vakt takođe mukotrpno
traga. Kada se suoči sa Štilerovim ocem u ateljeu nestale osobe, Vajt se naljuti i opustoši
Štilerova umjetnička djela. Sud jasno kaže da je zatvorenik Štiler. Ovaj odustaje od
presude i seli se u zemlju s Julikom. Ali srećni kraj se ne ostvaruje: Julika umire, a Štiler
sada živi sam u svojoj seoskoj kući. Nije uspio da postane drugi.
- Centralni element romana je poricanje sopstvenog identiteta i slobodan izbor nove
ličnosti.

Zapisi u pritvoru
- Dnevnik muškarca u pritvoru počinje tako što autor nasilno odbacuje ime "Stiller" i
pripadajući identitet: on nije Stiller, piše, njegovo ime je Jim Larkin Vajt. Čuva svoje
beleške u ćeliji zatvora u Cirihu. Razlog hapšenja je šamar u lice koji je dao švajcarskom
cariniku koji je želeo da ga spreči da nastavi: falsifikovan mu je američki pasoš.

201
 Retrospektivno, Vhite saznaje da ga je neki putnik identifikovao kao švajcarskog vajara
Anatola Ludvig Stiller-a. Nestao je bez traga pre šest godina, a sumnja se da je pomogao
sovjetskom agentu da deluje kao posrednik u pokušaju atentata. Za Vajta je ovo
neverovatna priča. Ali niko mu ne veruje, a najmanje njegov javni branilac Dr.
Bohnenblust. Iako pokušava da dokaže nevinost svog klijenta, s druge strane želi da razbije
njegovu tvrdoglavost. Razgovori sa braniocem na kraju ne vode ničemu, jer njih dvoje
neprestano razgovaraju. Ispitivanja i razgovori nisu uspjeli, jer zatvorenik insistira na tome
da ne ćuti. Objašnjava da je proveo nekoliko godina u Meksiku. Dr. Bohnenblust, međutim,
to smatra izmišljenim pričama, a Vajt je pametan prevarant koji je ukrao svoja iskustva sa
putovanja iz časopisa i knjiga.

Sastanak sa Julikom
- Jedina osoba koja vjeruje Vajtovoj priči je čuvar ćelije Knobel. Ovo oduševljava
avanturističkim iskustvima o kojima zatvorenik govori o svakodnevnoj supi. Tužilac ima
snimljene Vajtove fotografije: planira da se suprotstavi Stilerovoj ženi, koja živi u Parizu.
Nestala žena napustila ju je pre šest godina u sanatorijumu u Davosu, gde se lečila od
tuberkuloze. Za razliku od svog branioca, Vajt je sjajan sa tužiocem. Smatra da je on jedina
osoba kojoj se može verovati. Posjeta njegove navodne supruge Julike Stiller-Tschudi u
početku mu se čini prilično sumnjiva. Međutim, retrospektivno se osjeća veoma privlačno
ovom delikatnom osobom - iako ona takođe misli da je on njen nestali muž.

"Ja nisam stiler! - Dan za danom, otkad sam primljen u ovaj zatvor, koji će se još opisati,
kunem se i zahtevam viski, inače odbijam davati bilo kakve dalje izjave. “(Str. 9)

Vajt nerado sudjeluje u lokalnom sastanku u Davosu: lokacija bi trebala osvježiti sjećanje
zatvorenika tako da se sjeća posjeta svojoj ženi koja je u to vrijeme bila teško bolesna. Vajt
u svom dnevniku nudi ekskurziju sa samozadovoljnim ironičnim komentarima. Međutim,
iznenada se u njegovim belješkama pojavljuju rečenice koje naizgled nemaju nikakve veze
sa njegovim trenutnim iskustvima. Kao da se sjeća davno zaboravljenog života, napisao je
potpuno naglo: "Moj strah: ponavljanje!" Zahvaljujući zgodnom depozitu koji Julika
polaže, dozvoljeno mu je da nešto radi sa njom jednom nedeljno, a da nije tu da je branitelj.
Oni zajedno prolaze kroz Cirih. U restoranu joj izjavljuje ljubav. Ali shvata da Julika u
njemu prepoznaje samo svog "starog" Stillera. Njezin savet da ne pije toliko ga ljuti - baš
kao da je to ranije radila.
Stillerov brak
- Zatvorenik nastavlja svoje zapisnike. Pokušava da rekonstruiše njen brak sa Stillerom iz
Julikinih priča:

"Neko se pita šta ljudi rade na zemlji i sretan je što mora da se brine o vrućem motoru."
- Stiller je Juliku upoznao na baletu. Na sceni je, prerušena, inače zadržana i emocionalno
hladna žena procvetala u graciozno, blistavo stvorenje. Svidjela mu se od početka,

202
 vejrovatno zato što je nije pritiskao na bilo koji način, iako je osjećala da je želi. Inače,
strah od sopstvenog identiteta kao žene natjerao ju je da brzo pobegne čim muškarac
postane suviše nametljiv. To je bilo drugačije sa Stillerom. Impresioniralo ju je što je u to
vrijeme, upravo vraćajući se iz španskog građanskog rata i čekajući zatvor u Švajcarskoj,
pokazao veliko strpljenje u radu sa njom. Nakon njegovog boravka u zatvoru, venčali su
se. Ali ubrzo se nekoliko tamnih senki proširilo nad njenom ljubavlju: Julika je razvila
blagu tuberkulozu. Akutni nedostatak novca takođe je uznemirio njih dvoje. Stiller gotovo
nije zarađivao svojom skulpturom, pa je par morao živeti isključivo od Julikasa Gagena.
To je zauzvrat izazvalo sporove oko trošenja novca. Dok je ona stajala na bini do
iznemoglosti, Stillerova se priroda promenila: počeo je da optužuje svoju suprugu za
sitnice. U početku je smatrao da je njena posvećenost baletu neodgovorna zbog njene
bolesti. Kasnije ga više nije zanimao. Počeo je da zapostavlja njen rad, a od tada je iznad
svega stavio svoje. Ali ponekad pretjerano dugi radni ekscesi u njegovom ateljeu služili su
samo zataškavanju. Jednog dana Julika je primetila čudnu barrettu(kopču za kosu) i prazne
boce vina. Previše pristojna i zadržana da bi ga pitala, odmah je znala da je njen suprug
vara.
"Uopšte ne verujem ničem, a na kraju se i dalje moram zakleti da su prsti u koje se kunem
moji prsti." (Str. 45)

Zbog tuberkuloze, Julika je morala da ide u sanatorijum u Davos na liječenje. Rijetko je

dolazio da je vidi. Konačno je Julika pokušala pobjeći iz sanatorijuma, ali napola se srušila
iscrpljena. Stiller je saznao za ovo i poslao joj nemilosrdno pismo: optužio ju je da je
pobjegla samo dabi se srušila. Cijela njena bolest bila je tu samo da se Stiller osjeti krivim.
Stillerova posljednja posjeta Davosu kulminirala je nasilnom svađom. Kao i kod prvog
sastanka, i on je podijelio svoja iskustva u Španskom građanskom ratu, gde je služio kao
dobrovoljac. U to vrijeme nije mogao da preuzme neke Francove pristalice. Od tada sebe
smatra neuspjehom, čak i ako su drugi njegovo ponašanje nazvali ljudskim. Julika je tiho
priznala aferu sa izvesnom Sibillom(Sibylle) koja je već bila gotova. On se plaši odnosa sa
normalnom, zdravom ženom. Optužio je Juliku da ni ona nikada ne može živjeti u drugom
partnerstvu: Oboje su bili povezani jedno za drugo u strahu i nesposobnosti da zadovolje
druge partnere. Ali to je na kraju bio njihov pad. Stiller se zatim odvojio od Julike, ostavio
je u Davosu i nikada se više nije pojavio.

Istorija pećine
- Vajt se vraća u sadašnjost u zatvorskim evidencijama. U nedjelju se čuvar Knobel
pojavljuje kod Vajta i traži još jednu anegdotu iz života zatvorenika. Zatim mu priča priču
za koju tvrdi da je imao u Sjedinjenim Državama kada je tamo radio kao kauboj. Jednog
dana otkrio je neistraženu pećinu stalaktita koju je želeo da istraži sa svojim najboljim
prijateljem. Nažalost, iskliznuo je u mraku i slomio nogu. Vajt je povredio ruke. Kada su
zalihe i gorivo za fenjer nestale, počeli su se raspravljati. Zatvorenik se hvalio Knobelu da
je Džim Vajt postao pobjednik i preživeli, i da mu je čak napravljen spomenik. Na

203
 Knobelovo zbunjeno pitanje da li je on Jim Vhite(Vajt), zatvorenik u šali odgovori na šalu.
Nakon toga Knobel se takođe počinje, kao i svi drugi, obraćati „gospodinu Stilleru“.
Sibylle und Rolf
- U međuvremenu se pokazalo da je pasoš Vajtu zapravo falsifikovan. Vatovo povjerenje u
tužioca raste kako raste daljina prema njegovom braniocu. Rolf, kako Vajt zove tužitelja,
čak razgovara sa zatvorenikom o braku sa njegovom suprugom Sibille. Ona je imalo aferu
sa strancem prije mnogo godina. Kao što se kasnije ispostavilo, to je bio Stiller. Sibille i
Stiller su se sreli na maskenbalu. U to vrijeme Rolf još nije bio javni tužilac i uopšte nije
poznavao Stillera. Rolf je takođe prihvatio Sibilellino otvaranje da želi da ode u Pariz sa
svojim ljubavnikom, uprkos činjenici da mu je ova afera veoma otežala. Konačno, Rolf joj
je predložio da se razvede. Sa svoje strane, Sibille je bila relativno ravnodušna prema ovom
zahtjevu. Arhitekta njene kuće ponudio joj je posao sekretarice u svojoj novoj kancelariji
u Americi. Tako je Sibille uzela svoje stvari i brodom otišla u New York sa sinom
Hannesom iz Le Havre-a(Avr grad je i luka u sjeverozapadnoj Francuskoj)
Sibylle und Stiller
- Nekoliko pokušaja branioca Dr. Bohnenblusta da nagovori Vajta da prizna svoj identitet
kao stiller neuspješno je. Vajt posjećuje Sibille, suprugu tužioca, u klinici, gde je tek rodila
drugo dijete. Takođe prepoznaje Stiller koji se vratio u njemu. Iz svojih priča on
rekonstruiše aferu koju mu je Rolf već rekao u svom dnevniku - ali ovaj put iz Sibillove
perspektive. Nakon posjete Stillerovom studiju, njih dvoje su proveli noć zajedno. Sibille
naglašava da ju je uznemirila Rolfova smirena reakcija na ovu aferu. Stiller je jednostavno
otkazao planirano putovanje u Pariz sa Sibille nakon što je posetio Juliku u Davosu.
Kasnije, kada se tema Pariza ponovo pojavila, Sibille je bila nepokolebljiva: kad je saznala
da Stiller iz poslovnih razloga ne želi da ide u Pariz, ostavila ga je na željezničkoj stanici.
Dok je Stiller bio u Parizu, odvezla se na kliniku na abortus. Odnos Stillera i Sibille u ovom
se trenutku raspadao na svakom koraku. Konačno je otišla u Ameriku sa sinom. Tada se
dogodilo nešto neočekivano: Rolf ju je iznenađujuće posjetio u njenom novom domu.
Polako su se ponovo približili i na kraju je Sibille pristala da se vrati sa njim u Švajcarsku.

Lokalni datum
- Tužilac najavljuje lokalni datum u Stilerovom starom studiju. Prisutni su čuvar Knobel,
Dr. Bohnenblust i Julika, koji su se vratili iz Pariza. Kada branilac iznenada predstavi
Stillerovog oca, starog, slabog i vjerovatno malo senilnog čoveka, Vajt je bijesan zbog
toga. U naletu divljeg bijesa, on grabi umetnička djela koja su svuda, gađajući šta stigne.
U svom dnevniku insistira na tome da je vrijeme da se zapiše cijela istina: pre dvije godine
pokušao je da izvrši samoubistvo. Međutim, revolver mu je iskliznuo iz ruku. U nemoćnom
bijesu između života i smrti, imao je ideju da iskoristi ovu priliku da započne ispočetka i
odabere „novi“ život.

204
Presuda
- Na suđenju se može dokazati da optuženi nije bio umiješan u zavjere. Nadalje, utvrđeno je
da je - oslobođeni oslonac ne drugi do vajar Anatol Ludvig Stiller. Ovde se završavaju
zapisi dnevnika.
"Ja nisam njen Stiller( smetlar) ! Šta želiš od mene! Ja sam nesrećna, uzaludna, beznačajna osoba
koja nema život iza sebe, uopšte nijedan. Zašto moje treperenje? ”(Str. 62)

- U predgovoru za Stillerov dnevnik, tužilac Rolf, opisuje kako se Stiller povukao nakon
presude s Julikom u Glion, malom gradu na Ženevskom jezeru. Tamo žive u ruševnoj
drvenoj kući (Schwyzerhüsli), gde se Stiller trudi kao keramičar. Tokom posjete, Rolf od
Julike saznaje da će joj operisati lijevo pluće i koliko je nesrećan njne odnos sa suprugom.
Pokušava da sakrije posljedice tuberkuloze od Stillera. Rolf i Sibylle ne pronalaze bračni
par u sljedećoj poseti sljedećeg proleća. Stiller je morao odvesti Juliku u bolnicu. Sljedećeg
dana će umrijeti. Rolf se odmara i neko vrijeme ostaje sa Stiller-om, ali oni više ne pričaju
jedno sa drugim. Kad je Rolf otišao, Stiller je ostao sam u Glionu.

Struktura i stil
- Roman se sastoji iz dva dijela različite dužine: Stillerove belješke, podeljene u sedam
zasebnih knjižica, i poredgovor javnog tužioca, koji objektivno izvještava o
Stillerovom životu nakon izricanja presude.
- Maks Friš koristi stil dnevnika: čitatelj u početku vidi samo pogled na svet svog glavnog
junaka, koji je ograničen ćelijom u zatvoru. I iako žestoko negira svoj identitet kao Stiller,
čitalac zapravo ne zna da li uopšte može vjerovati pripovjedaču: ipak, u svakoj se priči,
anegdoti ili tvrdnji sumnja na istinu. Pojedinačni nivoi priče, koji odražavaju perspektive
različitih likova, postepeno se sakupljaju u navodno ispravan i hronološki prikaz stvarnosti.
Na ovaj način, Maks Frisš uspjeva da maksimalno uključi čitaoca, jer, poput likova u
romanu, on apsolutno želi da otkrije tajnu Vajta / Stillera.

Interpretativni pristupi

- Egzistencijalna filozofija čini najvažniju pozadinu zapleta romana. Frisch pokazuje kako
Stiller ne uspeva slobodno da odabere svoj identitet. Stiller ostaje Stiller. Nije moguće da
postane neko drugi.
- Stiller je roman traženja ega sa stalnom promenom perspektive: autor dnevnika ne
odražava samo svoje gledište, već i Julike, Sibylle i javnog tužioca.
- Stalna izmjena sadašnjosti i prošlosti i sofisticirana prostorna struktura knjige (ćelijsko
krilo i spoljašnji svijet) dodatno komplikuju zagonetku Štilerovog stvarnog identiteta.

205
 - Stiller je prvi veliki roman koji odslikava moderno bogato društvo i bavi se tipičnim
„modernim“ temama kao što su identitet, samoispunjenje, dom u pristupačnom
svijetu i problemi u braku.
- Maks Friš kritikovao je opšti gubitak stvarnosti u romanu, naime činjenicu da danas svako
može steći predstavu o svijetu uz pomoć savremenih medija i praviti se da je sve sam
doživio. A pošto svi drugi ljudi takođe svijet znaju samo iz druge ruke, to se ne primjećuje.
- Oprez: Zbog egzistencijalnih problema, otvorenog hirurškog jezika i tragičnog zaključka,
čitanje može stvoriti melanholično raspoloženje kod čitatelja - ali ovaj šok je gotovo odlika
velike literature.

Jelena
- dnevnik, skicirani trenuci, mogućnost da se dogadjaju razvijaju
- Friš kaže da identitet nije zokružena stvar, nego u vezi sa iskustvima i spoznajama postoji
razvoj i potreba da se iskustvo razvoja zabeleži u formi izveštaja ili dnevnika.
- spsoznaja razvoja i promena identiteta se može izraziti putem književnosti
- Hvajt je dvojnik Štilera i Štiler se u 1. delu romana predstavlja kao on i imamo utisak da
se radi o 2 junaka, iako je reč o jednom
- Štiler izabrao da bude radikalan novi čovek, ono što on ne može da shvati jeste da postoji
karakterna srž( karakter je sudbina- novi identitet ne može da se ne oslanja na stare stvari)
- Njegov povratak u Švajcarsku jeste susret sa Štilerom (uvođenje dvojnika još iz
romantizma- proziranje dubokih aspekata, neprozirnog čoveka)
- ovo je neka vrsta refleksivnost, potreba da se reflektuje sopstvena priroda
(autorefleksivnost), ali mnogi govore i o autobiografskim odlikama- Friš je istovremeno i
arhitekta i pisac, i Švajcarac, ali i neko ko pomalo prezire Švajcarsku (govori o
nekreativnosti prirode Švajcaraca)
- Po nalogu tužioca piše zapis- dnevnik a ne po sopstvenom izboru (da po tuđem zahtevu
preispita identitet)- ne govorimo samo o individualnom identitetu, nego i kolektivnom,
Štiler ne može do kraja da igra tu ulogu, do kraja i nije postao Hvajt, a u smislu kolektivnog
možemo da primernimo alegorijsko shvatanje (pitanje identiteta nakon Drugog svetskog
rata), ali nije moguće uzeti novi identitet i odbaciti nacističku prošlost odjednom, nego na
starom identitetu je moguće graditi nov, neminovno je da se stari integriše sa novim.
- Tema prisutna i u istočnoj Nemačkoj i u literaturi Švajcarske- vačna tema JA odnosno
ličnosti i individue koja se nalazi između društva (istorije) i sopstva.
- 2 umetnute priče: priča o Isidoru: dok Štiler preleži svoju priču umeće druge priče kako
bi sakrio sopstvene veze sa Štilerom; priča o Isidoru, apotekatu, koji beži i samo jednog
dana napušta sopstveni život i sopstvenu priču, u ovoj priči sažeta je tema nerazumevanja
u muško-ženskim odnosima. Isidora nervira pitanje žene kad se vrati što ga stalno pita:
Gde si bio? (odnos između njega i Julike- gde si samo tako dugo bio?)
- priča o pećini: parabola, to je Štilerovo sećanje na sopstveno ja, sećamo se Platonove
pećine i da se senke kad gori vatra mogi videti na zidovima pećine, tako su ljudi kao senke,
a suština je u transcedentalnom, tako ovo omogućava Hvajtu da sebe vide u novom svetlu
- Tu temu JA imamo na nivou centralne priče, umetnute priče i filozofskom novou. da se
,,Ja“ odredi kroz naciju, biranje identiteta i da ,,Ja“ bude samo izraz nacionalnog identiteta.

206
- Roman se završava nekom vrstom Štilerove rezignacije, on odbacuje kreirano ,,Ja“ i sa tim
iskustvom vraća se na svoju stvarnu istinsku egzistenciju osvešćujući samog sebe, ta
instanca suda predstavlja neku vrstu unutrašnjeg suda kao kod Kafke, povratak u
Švajcarsku ne mora se razumeti...
- Poslednja rečenivca Štiler je ostao u Glionu i živeo je samotno -pripovest, reminescencija
na Verterovsku prirodu, ne dobijanje bitke sa samim sobom mu onemogućava da uskaldi
pomirenje sa sudbinom i da on nije kompatibilan društvu, rezignira, vraća se prirodi.
- Identitet kao individualna kategorija i kao kolektivna, identitet je kompleksna stvar
- Neminovnost Fabera da započne.... jer izlazi kao slomljeni čovek

Seminarski
- Kod glavnog lika u romanu ,,Štiler" se na početku radnje radi o državljaninu Sjedinjenih
Američkih Država koji se pred svijetom predstavlja pod imenom Džejms Larkin Vajt i
koji će tokom romana između ostalog igrati ulogu pripovjedača i time nam ilustrovati
dešavanja iz njegove tačke gledišta. Prva stvar koju mi kao čitaoci dobijamo od njega je
sljedeći iskaz: ,,Ich bin nicht Stiller"(Frisch,1954: 9) i time počinje radnja romana. Ovim
poznatim citatom, koji se u svijetu književnosti uzima kao oličenje Frišovih stvaralaštva,
glavni lik već unaprijed donosi svoju ličnu presudu o svom identitetu. Međutim, u toku
romana će glavni lik morati da se suočava sa istinom koja će ga dovesti do situacije gdje
će morati da prihvati činjenicu, a to je da je čitav njegov, navodno idealan identitet,
zapravo jedna velika laž i to laž kojom je sam sebe pokušao čitavo vrijeme da zavara.
- Radnja romana počinje kada se navodni Amerikanac jednog dana nalazi u jednoj
zatvorskoj ćeliji i tu počinje da priča okolnosti koje su ga dovele do te situacije. Priča
počinje tako što biva uhapšen na ciriškoj stanici zbog sumnje da se pomoću očigledno
falsifikovanih dokumenata predstavlja sa lažnim identitetom. Zbog te optužbe biva
priveden u policijsku stanicu na saslušavanje radi ispitivanja njegovih ličnih podataka.
Tamo saznaje da će se do daljnjeg nalaziti u pritvoru. U ovom dijelu romana mi kao čitaoci
počinjemo da dobijamo neke temeljne informacije o glavnom liku, uglavnom uz pomoć
indirektnih opisa od strane pripovjedača i pojedinih tuđih iskaza, i time smo u stanju da
sebi stvorimo neku osnovnu sliku o njemu. Zanimljivo je ovdje da naime, u ovom romanu
postoji ogromna i jasno uočljiva razlika kada je u pitanju prikazivanje likova. Dok ostali
likovi "uživaju" u bogatim i raskošnim atributima što se tiče i njihovog izleda i njihove
ličnosti, glavni lik se u romanu ističe prilično oskudnim opisima. Naročito njegov fizički

207
 izgled je u romanu pretežno bačen u pozadinu. Tako mi znamo na primjer na osnovu nekih
citata iz romana poput: ,,Ispred mene ide debeli čovjek sa blistavo ćelavom glavom ( kao
ja)..." kao i ,,nikad nisam mislila da ćeš ikad postati ćelav", da se kod glavnog lika radi o
ćelavom muškarcu. Takođe imamo na raspolaganju jedan citat koji nama čitaocima na
ilustrativan način približava njegov karakter. ,,Volim pustinju. Nijedna ptica u vazduhu(...)
nijedan insekat, okolo ništa osim tišine... Ovdje se jasno vidi da je u pitanju metaforično
prikazivanje idealnog svijeta glavnog lika. Pustinja u ovom citatu simbolizuje jedno pusto
i usamljeno mjesto, dok ,,ptice" i ,,insekti" simbolizuju ljude, tj. narod, tako da ovaj citat
iz romana možemo da razumijemo kao jednu aluziju na antisocijalan, tj. nedruštven stav i
time hladan pristup koji glavni lik ima prema drugima, što će se u toku romana kroz više
epizoda pokazati.

-Jedan takođe zanimljiv citat iz romana kroz koji mi neku novu osobenost o glavnom liku
saznajemo je sljedeća: ,,bez njih, bez naših smrtnih ljudskih očiju, koje su se kroz pustinju
vozali, ne bi bilo sunca, nego samo jedne velike količine energije, bez njih ne bi bilo
mjeseca, bez njih ne bi bilo Zemlje, ne bi uopšte bilo svijeta, ne bi bilo svijesti stvaranja.
Ovim citatom možemo steći utisak da se kod glavnog lika radi o čovjeku koji ima
subjektivističko shvatanje o svijetu, odnosno koji se identifikuje sa filozofijom koja je
relativno povezana sa filozofijom egzistencijalizma. Time već unaprijed znamo da roman
sadrži teme koje se manje ili više bave problemom čovjekovog postojanja u odnosu na
spoljašnji svijet.

- Džejms Larkin Vajt, koji se i dalje nalazi u pritvoru zbog sumnje da se predstavlja lažnim
identitetom, dan za danom provodi u sobi za ispitivanje gdje mu branilac postavlja razna
pitanja vezana za njegov slučaj i tu saznajemo pravi razlog njegovog hapšenja. Ispostavi
se da se za Vajta sumnja da se kod njega radi o nestalom švajcarskom vajaru po imenu
Anatol Ludvig Štiler koji je napustio svoju ženu i za kojim se već godinama traga. Vajt
poriče sve optužbe, iako ga žena nestalog Švajcarca prepoznaje kao njenog supruga, pa čak
i njegov branilac je čvrsto ubijeđen da se kod gospodina Vajta zapravo radi o gospodinu
Štileru. Uz to se u toku romana pojavljuju i dokazi koji samo potvrđuju sumnju protiv
glavnog lika. Što na prvi pogled liči na jednu klasičnu intrigantnu zavjeru, ubrzo se pretvara
u jednu vrstu apstraktne intervencije u kojoj se naš Amerikanac mora suočiti sa istinom, a

208
 to je da on u stvari jeste traženi Anatol Štiler koji, u pokušaju da pobjegne od svog prošlog
života i da ga ostavi za sobom, je tražio mir i sreću u jednom drugom novom identitetu.
Tokom čitanja saznajemo da je glavni razlog zbog čega se glavni lik odlučio za takav
postupak, to što je jednostavno imao utisak da ni sa sobom ni sa svojim životom nije bio
zadovoljan i to uglavnom zbog osjećaja da njegovoj ženi nije ravan kao suprug, ali o tome
će u narednom poglavlju biti više rijeći.
- Nakon što smo u prethodnom poglavlju razotkrili tajnu našeg misterioznog glavnog lika,
tj. da se zapravo zove Anatol Štiler, vrijeme je da sada bacimo pogled na njegov brak sa
njegovom suprugom i na okolnosti tog njihovog braka.

- Kod bračne partnerke Anatola Štiler se radi o švajcarskoj balerini po imenu Julika Štiler-
Čudi. Za razliku od njenog supruga, o Juliki možemo sebi da stvorimo prilično jasnu sliku
zahvaljujući mnogobrojnim njenim opisima koji su pun epiteta. Jedan opis koji ćemo ovdje
da izdvojimo je sljedeći: ,,Osjetila je kako je Štiler posmatra, njenu riđu kosu, njen nježan
nos, njenu tada preplanulu kožu(...) i njene usne bez karmina, njene grudi takođe, uopšte
njeno čitavo tijelo koje je najzad bilo tijelo jedne balerine. Ovdje možemo da zaključimo
da se kod Julike Štiler-Čudija radi o jednoj vrlo elegantnoj i gracioznoj ženi. Kada je riječ
o njenom tijelu, treba, međutim, napomenuti da se u toku romana može naći jedna slaba
tačka u toj njenoj rafiniranosti. Uprkos njenom radom i njenom dugodošnjem iskustvu kao
profesionalna i time jako cijenjena balerina, ne može se vitalnost smatrati njenim
najupadljivim atributom, jer kada gracioznost nije preovladajući motiv kod njenih opisa,
onda za to više na vidik čitalaca izlazi njena fizička slabost i "lomljivost". Te mane se
uzimaju kao korijen njenog problematičnog zdravstvenog stanja koje će se tokom romana
počesto naglašavati-,,...to je bilo zapovijest razuma, kada je tražila milost i obzir i puno
mira. Radilo se o njenom zdravlju. Julika je jednostavno bila jedno osjetljivo, jedno vrlo
osjetljivo stvorenje". Tako saznajemo iz radnje da Julika Čudi boluje od tuberkuloze i da
zbog toga biva smještena u poznatom sanatorijumu u Davosu, u Švajcarskoj. Ta scena
predstavlja prelomnu tačku u radnji romana, jer Julika upravo u toj ustanovi biva napuštena
sa strane našeg glavnog lika i tu ga je takođe posljednji put vidjela, nakon čega su se
njihovi putevi razišli i Štiler otišao u daleki bijeli svijet, napuštajući tako svoj dosadašnji
život, dok je Julika bila ostavljena sama da se bori sa njenom bolešću i njenim slomljenim
srcem. Međutim, sanatorijum u romanu nema samo funkciju mjesta odvijanja radnje, nego
takođe nosi jedno simboličko značenje. To simboličko značenje ćemo ilustrovati pomoću
sljedećeg citata :
,,Svima je ovdje tako. Na početku, tako prve nedelje i mjeseci, čovjek je zadivljen koliko je lijepo ovdje,
sijeno i smola i vjeverice i slično, a onda ipak dolazi užas. Plače se na svoje jastuke i ne zna se tačno zbog
čega, samo šteti, zna se samo, da naše grozničavo tijelo propada kao pepeo. A onda , prije ili kasnije, svi
misle na bjekstvo. Naročito noći, kada je čovjek sam..."

209
- Ovdje se radi o citatu iz romana ,,Štiler" koji manje-više na metaforičan način opisuje brak
koji Julika Čudi vodi sa Anatolom Štilerom, a posebno treba naglasiti da se ovdje radi o
apstraktnom opisu braka i to onakvog kako ga Julika iz njene tačke gledišta doživljava.
Iako se u gore navedenom citatu jasno može uočiti da je riječ o sanatorijumu, treba ipak
imati na umu da se u okviru citata može pronaći jedna postojeća aluzija na bračnu situaciju
između Julike i Anatola. Ta aluzija, koja time sugeriše da se kod njihove ljubavne veze na
kraju krajeva ipak ne radi o jednom idealnom braku, može se utvrditi na osnovu radnje.
Tokom čitanja romana čitalac zbilja stekne utisak da je Julika na početku srećna i
zadovoljna u njenom braku sa Anatolom. Kao razlog te prvobitno pozitivne impresije se
uzima Štilerova sentimentalna i obzirna priroda koju je Julika gotovo najviše cijenila kod
njega. Međutim, čak i njegova brižna narav nije mogla da prikrije tu torturu u koju se brak
za Juliku pretvorio. Stvari između njih dvoje su počele da "idu nizbrdo" neposredno nakon
što se saznalo da Julika boluje od tuberkuloze, jer se tu ispostavilo da gospodin Štiler sa
svojom loše plaćenom profesijom kao vajar nije u mogućnosti finansijski da izdržava svoju
suprugu. Svjestan da nije sposoban da se brine o svojoj ženi kako treba, počinje naš glavni
lik što se tiče njegovog karaktera da se mijenja. Od brižljivog kavaljera se polako, ali
vidljivo pretvarao u nesigurnog, egocentričnog muškarca koji svoju ženu njegovim
pretjerano kritičkim stavom i odjednom bezobzirnim i sebičnim ponašanjem emocionalno
i psihički muči. Julika Čudi, iako je očigledno žrtva u ovom nesrećnom braku, i pored svih
njenih jada sa svojim mužem, nikad nije otvoreno izrazila želju da ga napusti, kako je bilo
navedeno u gore navedenom citatu, ali, svakako, ima jedna scena na koju bi čitaoci trebalo
da obraćaju pažnju, a to je epizoda kada se Julika od njenih muka na kraju ipak odlučila da
pobjegne iz sanatorijuma. Na početku se njen plan odvijao bez problema- uspjela je, uprkos
njenim paranoičnim halucinacijama, iz sanatorijuma da dospije do željezničke stanice.
Stigavši na željezničku stanicu, međutim, iako je imala prilično povoljnu priliku, odustala
je na kraju, odnosno izgubila je životnu snagu da nastavi dalje, zbog čega je vraćena u
sanatorijum. Ova scena na neki način nama čitaocima sugeriše da

- Julika čak i kada bi bila spremna da napusti svog muža, ona bi mu se na kraju vjerovatno
vratila kao što se vratila sanatorijumu iz kojeg je tako odlučno htjela da pobjegne.

210
- Posmatrajući karakteristične okolnosti njihovog braka, mi u ulozi čitalaca radi tumačenja
njihovog odnosa treba sebi da postavimo sljedeća pitanja: šta to jednog za drugog u toj
problematičnoj vezi cijelo vrijeme vezuje i koji je to element, odnosno elementi koji su
doveli do toga da se njihova međusobna veza na onakav način razvije? Čitanjem i
analiziranjem romana se može naići na pojedine faktore koji su doprinijeli opstanku tog
njihovog braka, ali shodno tome i pogoršanju njihovog međusobnog ophođenja. Jedan
faktor, koji ćemo zbog njegovog ključnog značaja ovdje posebno da izdvojimo, jeste strah.
U toku romana se često sugeriše ili otvoreno navodi da i Anatola i Juliku vezuje neki
određeni strah koji njih u dubini svijesti spriječava da budu srećni jedan sa drugim. Da
bismo uvidjeli o kakvom se ozloglašenom strahu radi u radnji, pogledaćemo sljedeći citat
iz romana: ,,...lijepa Julika se potajno boji da ne bude prava žena. A i Štiler se, čini se,
tada stalno bojao da u nekom smislu ne bude dovoljan.
- Na osnovu navedenog citata možemo da utvrdimo dva aspekta njihove bračne dileme. Sa
jedne strane imamo Juliku koja ima strah od navodne nesposobnosti da ispunjava njenu
društvenu ulogu kao žena, što će, budući da joj se zbog njenog kritičnog zdravstvenog
stanja ne savjetuje da ima djecu, imati efekat na njeno samoopažanje, dok, sa druge strane,
imamo Anatola Štilera koji se bori sa konstantnim strahom od toga da svojoj ženi ne bude
dovoljan kao muškarac i kao suprug, a razlog tog straha možemo utvrditi u njegovom
podsvjesnom i takođe kompleksnom shvatanju i posmatranju samog sebe. Time prelazimo
na još jedan takođe značajan faktor koji je doprinio rušenju njihovog nekada srdačnog
odnosa. Riječ je o Anatolovoj problematično negativnoj slici koju ima o sebi i koja je
samim tim kod njega prouzrokovala neku vrstu kompleksa niže vrijednosti. Taj kompleks
se u romanu počesto manifestuje u obliku osjećaja ljubomore i nesigurnosti koji naš glavni
lik ima kada je u pitanju odnos koji ima svojom ženom.
- Tako je Anatol u toku radnje prilično često opisan kao ,,smrdljivi ribar sa kristalnom
vilom". U okviru ovog citata se može jasno uočiti da se kod ,,kristalne vile" radi o metafori
koja se odnosi na Juliku i na osnovu toga nam citat sugeriše, da se Anatol Štiler u
poređenju sa svojom ženom u dubini svoje podsvijesti osjeća kao bezvrijedni bijednik, što
bi moglo da objasni razlog zbog čega se njegov karakter toliko promijenio.
- Anatol Štiler u svom braku najviše pati od svog osjećaja neke bezvrijednosti, što ima
negativan efekat ne samo na odnos sa svojom ženom, nego takođe i na odnos samim sa
sobom. ,, Samo on sam, Štiler po imenu, je imao nesreću, da živi u jednom muškom tijelu
koje prlja njegovo najdraže tijelo’’ .
- Anatol Štiler/Džejms Vajt je u toku radnje često znao pomoću njegovih izmišljenih priča
da održava svoji fiktivni svijet i život i da time ojačava svoji novostvoreni identitet koji mu
služi kao sredstvo za ostvarivanje svog idealnog života. Na kraju krajeva možemo
zaključiti da se kod tog novog identita, tj. identiteta Džejmsa Vajta zapravo radi o nekoj
vrsti "alter ega" Anatola Štilera koji je očigledno nastao kao rezultat njegovog kompleksa

211
 manje vrijednosti i koji mu predstavlja neko utočište u koje je mogao da pobjegne od svog
dotadašnjeg života.
- Prvo ćemo se vratiti na sami početak romana koji glasi: ,,Ja nisam Štiler!". Ovom
rečenicom se već unaprijed najavljuje tematizacija identiteta kod čovjeka. Time takođe već
imamo i osnovu za razumijevanje egzistencijalizma, jer ovaj početni citat nama čitaocima
sugeriše sljedeće: ja nisam taj, dakle neki drugi sam !(aluzija na Renea Dekarta-iloyof)
- Naš glavni lik je odmah prešao na samoidentifikaciju, tj. odmah je donio presudu o svom
identitetu. Međutim, tokom romana je glavni lik, Štiler, morao da prihvata da zapravo jeste
onaj čiji identitet je dugo negirao i time je preokrenuo značenje riječi ,,identitet". Identitet
je pojam koji je usko povezan sa riječi ,,ličnost tj. persona", što na latinskom u stvari znači
maska. Identitet Džejmsa Vajta je Anatolu Štileru dakle sve vrijeme predstavljala neka
maska iza koje je mogao da sakrije svoju prošlost. To se može shvatiti kao aluziju na
"neutemeljenost" identiteta.
- Sa druge strane, međutim, imamo filozofiju Martina Hajdegera, poznatog filozofa iz oblasti
egzistencijalizma. On kaže da ,,čovjek nije gospodar bića, nego pastir bitka"(,,O
humanizmu". Time se referiše na čovjekovu neizbježnost svog postojanja. To se dokazalo
i u toku romana, kada je Anatolu Štileru od strane njegovih poznanika, pa čak i suda,
određen njegov istinski identitet. Na osnovu svega navedenog možemo dakle zaključiti da
čovjek jeste sam nosilac svog identiteta, ali i da čovjek takođe ne može da bježi od svog
identiteta.
- Čitalac treba prije svega uzeti u obzir da se kod Štilera radi o jednom liku koji je
jednostavno, zbog nezadovoljstva sa svojim životom i mogućeg straha od svoje
budućnosti, imao želju da promijeni svoj život. Bio je shvatanja da ako pobjegne i time
ostavi svoj dosadašnji život za sobom, da će se na taj način riješiti svih svojih problema i
da će tako moći da započinje novi život. Iako mu je taj njegov "plan" išao neko vrijeme od
ruke, morao je ubrzo da se suoči sa istinom, a to je da čovjek jednostavno ne može da
pobjegne od svog života.
- Naš glavni lik u toku romana postao svjestan, da čovjek ne može pomoću ismišljenih priča
da promijeni stvarnost i da stoga mora da preuzme odgovornost za svoja djela i za svoje
odluke. Na osnovu toga bi moglo romanu ,,Štiler" da se pripišu elementi poučne
književnosti koja ima cilj da moralno oplemenjuje čitaoce.

212
- Na kraju romana saznajemo da Julika Čudi umire od njene tuberkuloze. Do svakog je
čitaoca pojedinačno, hoće li njenu smrt shvatati kao sudbinu, tj. kao događaj u Anatolovom
životu koji ide svojim redom i koji se shodno tome nije mogao izbjeći ili možda ipak kao
neku vrstu kazne za Anatola zbog bjekstva od njegove prošlosti.

213
15. Christa Wolf, Kassandra

- Christa Wolf (rođena kao Christa Ihlenfeld 18.3. 1929 - umrla 1. decembra 2011) bila je
njemačka književna kritičarka, spisateljica romana i esejistica. Smatra se najpoznatijom
spisateljicom koja je djelovala u bivšoj Istočnoj Njemačkoj.
- Wolf bila je poznata po kritici istočnonjemačkog režima, ali i tome da je ostala vjerna
idejama socijalizma te se protivila ujedinjenju Njemačke 1990. godine.

- Ko sam i šta me sprečava da budem ono što zaista jesam? To je bilo glavno pitanje gotovo
svih knjiga Kriste Volf.

- Krista Volf je dobila brojne nagrade za književnost u istočnoj i zapadnoj Nemačkoj. Prije
1989. bila je kandidat za Nobelovu nagradu. A onda su otkrivene njene veze sa tajnom
službom...

Leksikon
- KASSANDRA (Darmstadt, Neuwied, 1983), pripovijetka (kratki roman) njemacke
književnice CHRISTE WOLF.
- lako je među mnoštvom djela XX vijeka koja likovima i motivima aktualizuje antičku
građu.
- Kassandra je originalna, prepoznatljiva proza.
- Svoje polazište i svoje književne namjere autorka je izložila u ciklusu predavanja na
Sveučilištu u Frankfurtu na Majni. Ti tekstovi, koji su spoj autokomentara, putopisa i
razmatranja o "ženskom pismu", komplementarna je knjiga, objavljena iste godine pod
naslovom Pretpostavke jedne pripovijetke: Kassandra (Voraussetzungen einer Erzählung
Kassandra).
- Djelo se temelji na književnom sinkretizmu: pripovijedanje u prvom licu jednine (Ich
Form) sadrži glas mitske Kasandre, ali ujedno i jedan supstituiran glas, koji bi bio
istovjetan s mitskim da se u njemu ne opaža distanca prema prastaroj priči.
- Takva naracija, koja je jednoglasna i dvoglasna u isti mah, uspostavlja imaginarnu vezu
između zbivanja iz mitskog doba i savremene iskustvene perspektive.
- Iako autorka ostaje na tlu antičke predaje spajajući sudbinu Trojanaca s pričama o
Atridima(u liku Agamemnonovu), današnji čitaoci, a pogotovu oni koji su prije dvadesetak
godina živjeli u istočnonjemačkoj državi, prepoznaju aluzivni sloj teksta: oblike totalitarne
vlasti, obavještajnog nadzora, neslobode, tjeskobe.
- Roman nameće misao da je povijesni kontinuitet samovolje i nasilja izraz opšte tradicije
društvenih uređenja u kojima se mogu spoznati obilježja "muškog drustva", univerzalnoga
hiljadugodišnjeg patrijarhata- kojeg se tragovi, prema autoričinim komentarima, mogu
identificirati u razvoju od krvave sjekire mitskog doba do savremene kobi u obliku
atomskog oružja.

214
 - Kasandrina mračna proročanstva postaju u tom misaonom sklopu iskaz o relativnosti
povijesnog napretka".
- Kasandrin je glas na taj način obuhvatni simbol tragičnog otpora protiv mentaliteta koji u
mnogočemu odaje karakteristike smrtonosnog natjecateljstva (individualizma).
- Pitanje o naravi "ženskog pisma", koje autorka postavlja u spomenutim predavanjima, nije
stoga samo stilističko pitanje, iako njeno zauzimanje za potpunu identifikatorsku intimnost
s likovima sadrži jednu od odrednica njene predodžb(vračanje)e o fenomenu weibliches
Schreiben (ženskog pisma).
- S obzirom na Kasandrinu sudbinu (na činjenicu da se sredina oglušuje na njena
proročanstva, i na njezinu smrt zbog muškog nasilja) takvo pismo ona definira kao prikaz
zbilje i povijesnog razvoja na temelju specifičnih ženskih iskustava, bioloških i društvenih.
- S obzirom na opasnosti koje u savremenom svijetu prijete cijelom čovječanstvu, ženski
angažman, zaključuje autorka, nije samo književno nego i historiozofsko pitanje.

- Arhaično-lakonski stilizovana proza tog romana, ujedno prožetog lirskom senzibilnošću,

prilog je Ch. Wolf toj povijesnoj obavezi.

Seminarski

- Kasndra svojom borbom za autonomiju prilaže svedočanstvo o životu žena kroz istoriju i
pruža uvid u autorkina razmišljanja i stavove izazvane spoljašnjim uticajima, od kojih je i
potekla potreba za stvaranjem ovog djela.
- Kasandra je roman čiji cilj nije da se direktno bavi društvenom stvarnošću, već da svoje
likove smesti u prošlo doba, a time prikaže sadašnjost. U Kasandri se autorka posvećuje
istoriji potlačenih, dakle, istoriji žena. Epsko se ne doživljava samo kao posledica društvene
promene iz matrijarhalne u patrijarhalne strukture, već i kao deo njihove povezanosti.
- Kasandra je primjer žene za koju nema mesta u istoriji stvorenoj i napisanoj od strane
muškarca, te svojom pričom i izborom glavnog junaka Krista Volf govori o ugnjetavanju
ženskog u književnosti. ). Sa druge strane, ona daje ženskim iskustvima istorijsku
dimenziju. Ta perspektiva je, između ostalog, uočljiva u naraciji - jasno se pokazuje da je
posjedovanje žena od strane bogova i heroja posmatrano kao degradacija i nasilje, kao izraz
muško-božanskog (npr. činjenica da Apolon kažnjava Kasandru zbog neuzvraćene ljubavi)
ili muško-ljudskog (Ahil, koji, između ostalog, sramoti mrtvu Pentezileju) prava vladanja
nad ženama
- Prvobitno zamišljena kao poučna priča, napisana u trećem licu jednine, a zamišljena i kao
zvučni komad, Kasandra se na kraju, ipak, razvila u ključnu priču u obliku unutrašnjeg
monologa sa kojim se smisao ili besmisao vizija tematizuje.
- Možda, kako nagađa autorka, proročanstva sveštenice izgledaju besmisleno samo zato što
želi da spasi nešto što je već izgubljeno. Za vreme pisanja postoji unutrašnja logika: da

215
 Troja nije uspela ne samo zbog Grka, već i zbog sebe, tj. zbog stvaralačkog nedostatka,
praznine kao oblika vlasti. Razumevanje ovog narativnog sklopa se, dakle, ne odvija
linearno na pozadini sukoba istok-zapad i nuklearnog naoružanja, već na principu
istorijskih analogija. Ova poetska koncepcija opet potvrđuje da je autorka zainteresovana
za psihologizaciju mita i problematizovanje strukture percepcije i represije. Krista Volf je
definisala ono što pokušava da prati sa figurom Kasandre: Povratak iz mita ka
(zamišljenim) društvenim i istorijskim koordinatama.
- Uz pomoć mita, premeštanjem istorije u vreme Trojanskog rata, Krista Volf se ne bavi
biološki zasnovanom bitkom među polovima niti pokušajem da se izbegne problem
današnjice. Naprotiv, ona pokušava da pronalaskom korena naših modernih industrijskih
društava istakne samorazumevanje, ali i oštru kritiku patrijarhalnog uređenja i iščekivanje
boljeg sveta. Stoga je Kasandra osmišljena kao dug monolog, u koji su ugrađeni fragmenti
snova, sećanja i fantazija.

Reinterpretacija mita o Troji

- Romanom Kasandra Krista Volf izokreće kanonizovanu verziju mita koju tumače
muškarci. Tekst koji autorka stavlja u usta svoje junakinje je skandalozan, zato što se,
suprotno dobro poznatoj istoriji, više ne govori o muškim podvizima na kojima počiva ova
kultura. S pravom se može govoriti o dvostrukoj demitologizaciji: s jedne strane, Volf
izlaže patrijarhalnu istoriografiju kao pogrešnu i deheroizuje rat kao ubilačku težnju vlasti,
a sa druge strane, razotkriva mehanizme koji podržavaju takve patrijarhalne akcije.
Kasandrin monolog ne samo da opravdava naraciju u kojoj je ženski govor elokventan, već
se protivi i do tada važećoj istoriji stvorenoj od strane muškaraca.

Proročica Kasandra na putu ka autonomiji

- Kasandra, kćerka kralja Prijama i sveštenica, koja je dala verziju priče o Troji iz ženske
perspektive - počevši od opsade grada, preko desetogodišnjeg rata, pa do njegove propasti
- od početka je bila društveno i politički zainteresovana osoba koja ne želi da živi klasičnu
žensku sudbinu supruge, majke i domaćice poput svojih sestara i majke. Kasandra kao
najdraža ćerka kralja Troje uživa poseban položaj, zbog čega je biti sveštenica jedini
mogući poziv za nju.
- Kasandra vidi budućnost, jer je dovoljno hrabra da je gleda kroz sadašnjost. Autorka je
protumačila činjenicu, da sveštenici Kasandri niko nije verovao, kao duboku metaforu o

216
 sudbini žena tokom proteklih milenijuma. Njena moć proricanja budućnosti je tako na
početku dugog, mučnog procesa samospoznaje. Darom da vidi kroz stvari i bude u stanju
da prepozna nevidljivo, ističe se sekularizacija lika, što se odnosi na simboličko sažimanje
mitskih struktura događaja. Kasandra postaje subjekat pričajući svoju priču, a istovremeno
prepoznaje sebe u procesu pripovedanja kao predmet istorije. Autorka svoju junakinju
dovodi u stanje zablude, u čemu leži smisao kao kraj agonije prilagođavanja. Prestup znači
da otkrijemo izlazak iz stanja da razumemo svet onako kako to diktira odgovarajući aparat
moći. U ovom bezvremenskom, neprekidnom sukobu čovečanstva postoji dubok smisao,
otkriven izlaskom iz stanja posmatranja sveta onako kako to diktira odgovarajući aparat
moći, jer ono što je isključeno iz logike suprotnosti konačno može da nastupi.
- Na početku Kasandrinog unutrašnjeg monologa, kojim dominira snaga prošlih događaja i
rekapituliranje jedne ere u preokretu, stoji rečenica koja označava predstojeći kraj: Sa ovom
pričom idem u smrt, odnosno dve katastrofe kojima Kasandra svedoči: propast Troje i njena
vlastita propast. Naime, Kasandrin glas je glas predviđanja i nagoveštaja nesreća, poraza i
smrti, a upućen je, pre svega, muškom svetu, koji, međutim, pokušava da ga ućutka i
izoluje. Njene reči su istinite, ali i nemoćne, jer u njih niko ne veruje. Ipak, one su i
neophodna opomena, koja, uprkos svemu, mora biti izrečena.
- Kasandra navodi na razmišljanja o (ne)moći znanja i (ne)mogućnosti da se ono iskoristi.
Uz to, ona je posrednik između božanskog i ljudskog, pa otvara i pitanja o mogućnostima
i načinima spoznaje i komunikacije s onostranim. Međutim, njene vizije nisu povezane sa
tumačenjem božanskih indicija, već su rezultat uvida u stvarnost. Njen uvid u tok istorije
širio se analizom sadašnjosti i proučavanjem ljudskog i zajedničkog života. Za Kasandru
je viđenje povezano sa znanjem i spoznajom i želi to znanje da prenese ljudima – ne
propovedajući nepromenljive odgovore i učenja, već postavljajući im pitanja.
- Istorijska slika prenesena u Kasandri pokazuje da oscilira između dva pola: istorijskog
pesimizma (razlog oproštaja sa Enejom) i istorijskog optimizma (dijalog sa kočijašem).
(Matzkowski, 2002: 72). Tu se prožima pitanje da li je još uvek moguć istorijski optimizam
s obzirom na nuklearnu pretnju. Prema Kristi Volf, razvoj (civilne i vojne) nuklearne
tehnologije nosi rizik uništenja sveta. Spasenje je, dakle, moguće samo ako – kao što to
Kasandra čini tokom svog razvojnog procesa – prevaziđemo svoju tišinu i toleranciju, ako
postanemo svoji i rešimo se stranih propisa i objektivizacije (kroz ideologije, vladavine),

217
 ako ne potiskujemo strah, koji proizilazi iz potrage za slobodom, već ga oslobodimo. U
tom kontekstu, Kasandrin životni put ilustruje pokušaj povratka autonomije i inicijative.
Kasandra uči da se odriče besmislenih navika i nepromišljenih postupaka. Ona se
suprotstavlja logici ratne mašine, a njeni gestovi neslaganja opasni su za vladare. Težnja
za autonomijom i društvenim promenama nisu, dakle, dve kontradikcije, već se uzajamno
prepliću. To daje nadu, tako da se završna slika naracije može tumačiti kao metafora za
promenu: Ovde je to. Ovi kameni lavovi, pogledali su nju. Pri promeni svetlosti čini se da
se kreću.
- Perspektiva iz koje je Kasandra do sada opisana bila je perspektiva muškaraca koji su -
svesno ili nesvesno - preneli mišljenje i sliku žene svog vremena na lik Kasandre. Nasuprot
ovoj slici žena koju su razvili muškarci, Krista Volf je svojim likom Kasandre stvorila novu
sliku. Kasandra kaže Klitemnestri:
Pošaljite mi pisca ili, još bolje, mladu robinju oštrog pamćenja i moćnog glasa. Da ono što čuje od mene
može preneti svojoj kćerki. Koja će isto reći svojoj kćerki i tako dalje. Tako da i pored toka herojskih pesama,
ta sitna kap mukotrpno stigne do onih dalekih, možda srećnijih ljudi koji će jednog dana živeti. (Wolf, 2008:
107).

- Tada ta nova perspektiva postaje jasna: priča koju su stvorili i zapisali muškarci treba da
bude u suprotnosti sa ženskom tradicijom, žene koje su nestale iz istorije i književnosti
treba ponovo da nauče da govore i prenose svoja iskustva. Ono što je uskraćeno liku
Kasandre, jednoj ženskoj istoriografiji koja prenosi svoja iskustva i osećanja, ispunila je
Krista Volf, hvatajući nit koja je izgubljena i noseći je do današnjeg vremena, dopustivši
tako da njena junakinja govori sama za sebe.

Paralela otac – kćerka

- Ono što je nespojivo kod Prijama jeste to što želi da bude brižan otac koji se nerado zanima
za državne poslove, ali koji svejedno mora njima da se bavi, kao i to što tokom rata sve
više i više mora da radi. Čini se da uzrok njegove slabosti, a Kasandrine snage, pod
pritiskom javnosti i snaga koje okružuju palatu Eumelosa, leži u ulozi koja mu je dodeljena,
zbog čega dolazi u sukob sa kćerkom. Za Kasandru započinje dug proces odvajanja od
Prijama, praćen kontradikcijama, prekidima i sumnjom. Kralju na putu stoji otac: ulogu
oca uništava pred omiljenom kćerkom. Kada se Kasandra usprotivi tome da iskoriste
218
 Poliksenu kako bi postavili zamku za Ahila, dolazi do konačnog prekida i otac naređuje da
joj bude određen pritvor.
- Na kraju procesa spoznaje, Kasandra mora da prizna da je imala pogrešnu sliku o Prijamu.
Dokazao se kao predstavnik patrijarhalno-militarističkog sistema koji meri sve i svakoga
u skladu sa zahtevima rata. Dugo je Kasandra u više navrata pokušavala da se izoluje od
svojih uvida, ali rat je uvek sustigne, čineći joj bekstvo nemogućim. Njena pohlepa za
znanjem prevladava, pobeđuje. Ona želi da prodre u mrežu laži i spletki, jer ne može da se
uklopi u šemu prijatelj-neprijatelj. Želi da zna razloge koji su doveli do rata i želi otvoreno
da govori o tome šta se zbiva i šta ona vidi: Kada počinje rat, to možete znati, ali kada
počinje predrat. Ako tu postoje pravila, morala bi da se prenose. U glinu, u kamen uklesati,
predati. Šta bi tu pisalo. Pored ostalih rečenica, tu bi pisalo: Ne dajte da vas bližnji
zavaraju (Wolf, 2008: 88).
- Kasandra shvata da su je njeni prevarili. Ali takođe mora da prizna da je delimično kriva
za rat, jer je predugo ćutala. Odbijanje da pristane na vladajuću politiku sledi tek kad shvati
da joj preti potpuni gubitak identiteta: Rat je ušao u grudi ljudi i ubio pticu. Tek kada je
posegnuo za mojoj dušom rekla sam „ne“ . Svojim ćutanjem Kasandra postaje saučesnik.
Njen kontakt sa suprotstavljenim svetom na Skamandrosu, zajednicom na planini Ida,
presudan je za Kasandrin pronalazak identiteta. Pre svega, njen stav je (još uvek) podeljen,
njena identifikacija sa sopstvom još uvek nije potpuno rešena. Prijam i dalje drži jedan deo
nje zarobljenim, ali to više nije onaj prijateljski, radostan, nepristrasan deo i upravo on u
njoj konačno prevladava, postaje moćniji, jači, daje joj snagu i hrabrost da odbaci očeve
ponude za identifikaciju i da potraži svoj identitet u drugom mi. Posle razgovora sa
Arisbeom govori: Konačno imam svoje mi . Kasandra kroz svoj monolog sećanja takođe
traži odgovor na pitanje: Zašto sam po svaku cenu htela proročki dar?

Eneja i Kasandra – nova konstelacija figura

- Krista Volf preuzima veliki broj junaka i sličnu radnju, ali takođe mijenja materijal, delom
zahvaljujući proučavanju drevnih izvora, i tako dodaje nove priče i junake, druge
izostavlja, a u nekim slučajevima menja i konstelacije nekih likova. Tako ona detaljno
opisuje odnos Eneje i Kasandre, između kojih ne postoji susret ili odnos u mitologiji.

219
- Eneja, sin Anhiza i boginje Afrodite, u Vergilijevom epu Eneida beži iz Troje: (…) Eneja
je branio Troju do poslednjeg dana, a pobegao je iz grada u požaru, noseći na leđima
starog oca i vodeći za ruku malog sina Askanija i dolazi nakon dugog lutanja u Italiju, gde
uspeva da se ujedini sa Latinima, što je prednost za utemeljenje Rimskog carstva. Krista
Volf njega tumači kao željenu sliku muškarca koja je suprotna figurama Ahila, Pantosa i
Eumelosa i služi njihovoj deheroizaciji. Kasandrin odnos sa Enejom je autorkin izum: u
utopiji nenasilne ljubavi bez vlasništva, obe žene bi mogle da izbegnu mušku logiku nasilja
i moći.
- Eneja, kao obrađena mitološka figura, može da se tumači na dva načina: s jedne strane,
Volf projektuje pozitivnu sliku muškaraca na njemu, obdaruje ga kvalitetima i ponašanjem
koji ga izdvajaju od negativnih figura, ističući tako deficit u trenutnim muškim ulogama i
tipovima, a sa druge strane, ona deheroizuje klasični lik Eneje tako što je osnivača Rima
okarakterisala kao gubitnika, koji, međutim, ne odustaje uprkos saznanju o svom neuspehu.
Ono što se najviše ističe u romanu je ljubavna veza između Kasandre i Eneje, koja se može
tumačiti kao paradigma za ljubavnu vezu bez opresije i za koju se tvrdi da vlada kao princip
suprotan ratu. U tom odnosu sa Enejom junakinji je otvorena mogućnost da ne bude
degradirana kao seksualni objekat i da izbegne logiku nasilja i moći. Ipak, od početka su
je karakterisale podeljenost i odricanje. Slika bekstva iz Troje u plamenu, koja prati
mitološku figuru Eneje, uvedena je kao lajtmotiv u cilju prikazivanja te figure i njene
ljubavne veze.

Obrada ostalih mitoloških likova

- Poznata imena iz drevne grčke mitologije formiraju stubove za priču: Prijam i Hekaba,
Agamemnon i Klitemnestra, Ahil, Pentezileja, Hektor, Poliksena, Paris, Jelena, Eneja.
Svakom imenu je dodeljena posebna uloga u ovom lavirintu i svi bivaju rekonstruisani i
procenjeni u ovoj priči iz Kasandrine perspektive.
- Pentezileja i Amazonke zalažu se za beznadežnu liniju matrijarhata usvajanjem
patrijarhalnog principa i tako ubijanje ili umiranje pripisuju životu pod muškom vlašću
Amazonke ne učestvuju u bitkama kako bi pomogle Troji da pobedi, ali njihova borba,
koju samo žele da vode istim sredstvima i svesnom odlukom o svojoj propasti, vodi se
protiv muškog principa pokolja. Pentezileja na radikalan način doživljava šta znači biti

220
 predmet radi tuđe svrhe. Autorkin pristup figuri Pentezileje, koja je zasenjena mnogim
pričama, usredsređen je na njenu unutrašnju priču, kako bi njeno delovanje postalo
prepoznatljivo kao borba pojedinca. U borbi sa Ahilom njeno muško ubijanje izaziva
odbranu, ona to naziva previše svetlim tragom.
- Agamemnon, kralj Mikene, iz čijeg braka sa Klitemnestrom su se rodili Elektra, Ifigenija
i Orest, u Ilijadi je poznat kao heroj, general grčke flote koji je žrtvovao svoju kćerku
Ifigeniju. U Kasandri se, međutim, tumači negativno i opisuje se kao narcisoidna šuplja
glava (Wolf, 2008: 57), koja svoje slabosti i poraze nadoknađuje željom za moći. Njega u
Ilijadi ubija Klitemnestra, a isti slučaj je i u Kasandri. U mitologiji Klitemnestra deluje
hladnokrvno i proračunato i okružena je užasom i divljenjem pomešanim sa radoznalošću,
dok u romanu Kriste Volf, iako prezrena kao grozno zmijsko čudovište, Skila, ima pozitivne
osobine, jer između Kasandre i nje postoje znaci saosećanja. Kod nje Klitemnestra ima
samo pogled, a nema glas. Ona je žena koja je prihvatila patrijarhalna pravila igre i tako
pada u smrtonosni krug, zato se ona i ubija nakon što oduzme Kasandri život.
- Krista Volf o Ahilu, koga Fridrih Engels naziva najvećim junakom grčke sage, pruža
ekstremnu sliku. Ranjiv je samo na jednom mestu – na peti, i na kraju ga u tu tačku pogađa
i ubija Paris. Kao i Šekspir u tragikomediji Troil i Kresida, Volf takođe govori o Ahilu kao
stoci (Wolf, 2008: 56). Njegova besmislena želja za ubijanjem i silovanjem, koja je
nekoliko puta opisana kao opojno razaranje koje potiče iz smrti (on sramoti mrtvu
Pentezileju), pretvara drevnog heroja u anđela smrti, odnosno dehumanizovanu,
izopačenu mašinu za ubijanje u kojoj katastrofe dvadesetog veka konvergiraju.
- Poliksena, Kasandrina sestra, naziva se žrtvom bitke (Wolf, 2008: 35), jer je, nakon što se
zaljubila u Ahila, kada ga je Paris pogodio u ranjivu tačku i ubio ga, žrtvovana na njegovom
grobu. Kasandrin najstariji brat, Hektor, heroj i komandant u Trojanskom ratu, čovek je
meke svesti (Wolf, 2008: 45). U mitologiji, kao vođa Troje, uspešno se borio protiv Grka,
a u Kasandri deluje kao prototip čoveka koji preuzima ulogu koja se od njega očekuje i na
taj način bezuslovno služi autoritetu. Možda ga zato autorka naziva Hektor, tamni oblak
(Wolf, 2008: 131), dok mu je u Ilijadi dodeljen atribut blistav.
- Sa Jelenom, prelepom Zevsovom kćerkom, autorka stvara obrazac prepun sukoba, ali
manje poznat, gde se rat oko Troje vodi iz čisto ekonomskih razloga. Od gomile ljubavnika,
za Jelenu biva odabran Menelaj. Parisova odluka da je otme postala je povod za Trojanski

221
 rat. Krista Volf se, ipak, orijentiše prema Stesihoru 3, važnom predstavniku dorskih poezija,
koji je Jelenu prvi put obdario ambivalentnim crtama i opisao je kao maglovitu iluziju.
- U priči se Parisova otmica otkriva kao laž, pa je rat vođen bez razloga. Trojanski rat, dakle,
nije vođen zbog lepe Jelene, već zbog privilegija i imovine, što predstavlja najdrastičniju
promenu. Radi se o pradavnom pravu pristupa Helespontu: Oni žele naše zlato. I slobodan
pristup Dardanelima (Wolf, 2008: 84), kako to Prijam objašnjava svojoj kćerki. Za vladare
Troje u Kasandri Jelena je propagandna laž, ona se ni ne nalazi u Troji. Gledajući unazad,
Kasandra prepoznaje narcističke osobine svog voljenog brata, koji je uvek težio moći i
isticanju. Uz laž o Jeleni i zbog jake želje da baš on upravlja trećim brodom, on postaje deo
smrtonosnog aparata moći.

Model ženskog pisanja

- U Kasandri je primetan pokušaj da se nastavi model ženskog pisanja, koji je autorka
započela još svojim radom o romantičarskim ženama i svojim radom sa Ingeborg Bahman.
Žene koje pišu bile su upoznate i sa problemom očuvanja autentičnosti svog iskustva i
osećaja u datim estetskim formama. Romantičarke, kod kojih je Volf pronašla prvi estetski
pristup, čije ostatke bi trebalo da sakupimo, birale su od postojećih pretežno one rodove
koji su građeni na osnovu ličnih izjava, obraćanja i dijaloga i koji kao takvi pripadaju ličnim
i subjektivnim oblicima literature, a to su: dnevnik, pismo, putopis, pesma.
- Koristeći sliku Kasandre, autorka pokušava da žene (o kojima je i ranije pisala i
razmišljala), ponovo prikaže i to na način na koji bi se videle. Pojmom ženske sublimacije
opisuje se produktivan pristup boli, tugi i gubitku kao alternativi za represiju – to
podrazumeva sposobnost da uzme gubitak [...] i proživi ga.
- Upravo ovo živopisno odražava unutrašnji stav Kasandre, koji oslobađa bujicu slika kada
se nađe licem u lice sa smrću. Njen monolog se zaista može protumačiti kao otvoreno
sećanje, koje, mimo sudbine pojedinca, spašava trenutke ženske istorije i ženske svesti od
zaborava.
- U romanu su suprotstavljena dva sveta: muški svet, kojem se Kasandra ne klanja, i drugi,
bezimeni, koji pripada ženama. Muškarci izmišljaju herojske priče koje u potomstvu
opstaju kao pisanje, oni su ubijeni, ali preživljavaju u slavi, grade sisteme i naredbe govora

3 grčki lirski pesnik s početka šestog veka p.n.e (Janković, 2019: 354)

222
 koji uspostavljaju moć, oni najavljuju poruke koje se čuju i dobijaju indeks istine u
kulturnom sistemu. Nasuprot njima, trenutak koji žene traže je besmrtnost preko dodira,
za njih glas predstavlja svedočenje o sopstvenom telu, poslednju njegovu smrt. Ove žene
propovedaju poruke koje se ne čuju, kojima muškarac utiskuje pečat laži, a to se, međutim,
shvata kao prilika za žene da steknu svoj vlastiti jezik koji se suprotstavlja sistemu.
- Svojim romanom Kasandra, koji se čita kao priča o padu i novom početku ženskog doba,
Krista Volf postaje figura identifikacije mira i ženskog pokreta, a lik Kasandre usred rata
između dve neprijateljske strane figura emancipacije u borbi protiv politike i ratnih intriga.

- Možemo zaključiti da poimanje mita Kriste Volf nije sputano okovima tradicije, baš
naprotiv – ona daje klasičnim mitskim likovima ljudske vrednosti i slabosti, umesto da
nudi čistu reprodukciju antičkog materijala. Odbacujući taj tradicionalni obrazac, Volf se
u svom romanu oprašta od do tada poznate definicije žene. Tu se, između ostalog, ubraja
recepcija mita u kojem se žena oslobađa i prosvetljuje.

- Najvažniji elementi demitologizacije u ovom romanu kriju se u oblikovanju figura,

odnosima među istim, tretiranju ratnog pitanja i suprotstavljanju patrijarhata i matrijarhata.

- Volf kritikuje grčku mitologiju i dobija ideju da svoju kritiku iskaže na drugačiji način, o
čemu svedoči Kasandrin monolog. Autorka se približava arhaičnom materijalu kako bi se
približila sadašnjosti. Ona upoređuje vreme Troje sa vremenom DDR-a, odnosno
razoružavanje Troje sa sadašnjošću i u tom procesu Kasandrin lik razvija tako da opiše
predratne situacije, kao i unutrašnje i spoljašnje situacije zemlje. Međutim, ono što smo
zaključili baveći se ovim romanom jeste to da se on, ipak, ne odnosi samo na sadašnjost i
prošlost, već uvek iznova ukazuje na ljude koji će jednom živeti i pritom stvara trenutke
utopije koji su usmereni na budućnost. U tom smislu, Kasandra postaje nosilac utopijskih,
ali konkretnih nadanja autorke.
- Ono što se u romanu takođe jasno ističe jeste podređeni položaj žene, zbog čega Volf
feminizmu daje važnu ulogu. Na ovaj način se stvara sekularizovan oblik tradicionalnog
mita sa ciljem da, pre svega, otkrije istorijsku pozadinu i motive ljudi koji stoje iza mita.
To se najbolje vidi na primeru Ahila, čija su dela povezana sa osobinama životinje. Drugi
cilj je da, suprotstavljajući likove, razotkrije mit i književnost kao oruđe za manipulaciju.

223
 Osim toga, pokušava da, koristeći Kasandru kao primer, razotkrije pasivnu ulogu, odnosno
nedostatak učešća ljudi u političkim procesima. Konačno, autorka nastoji da u romanu
istakne pasivan položaj žena u društvu i ukaže na paralelu između situacije u Trojanskom
ratu i tadašnje situacije u Hladnom ratu.
- Romanom Kasandra jasno je predočen cilj humanizacije celokupnog društva, odnosno
stvaranja književnosti koja će biti mesto u kojem i kroz koje će se ostvariti utopija jednog
humanog društva. Roman je mnogo više od puke prerade antičkog mita o Trojanskom ratu
– on je istovremeno povest jednog rata, kritika rata i kritika patrijarhata koji uzrokuje takve
ratove, ali i svedoči o udelu žena u takvim dešavanjima. U isti mah, roman nudi prikaz
povesnog mita iz ugla žene, za razliku od povesti pretežno prikazane od strane muškarca,
sadrži utopiju alternativnog društva pod ženskim vođstvom uz istovremenu molbu za tihi,
harmonični suživot muškarca i žene.
- Kroz priču se provlači i povest razvitka Kasandre od naivne devojčice do mudre, vidovite
žene. Na kraju krajeva, to je roman koja se dotiče svih aspekata današnjice: politike,
društva, religije, psihologije, a najviše od svega teme učiti-videti, što ovo delo čini
reprezentativnim primerkom težnji i nadanja književnika koji su stvarali u posleratnom
periodu.

224